WALTER BENJAMIN

Umjetničko djelo
u doba svoje tehničke reproduktivnosti
1. put objavljeno 1936., a kod nas u Život umjetnosti, 9/1969.

Walter Benjamin (1892. – 1940.)1

Naše lijepe umjetnosti bijahu temelji,

a njihove su tipove i upotrebe ustalili ljudi
kojih je moć djelovanja bila beznačajna u usporedbi s našom.
…
Valja očekivati da će tako velike inovacije preobraziti svu tehniku umjetnosti,
te da će time utjecati na samu stvaralačku maštu
i možda najzad izmijeniti i sam pojam umjetnosti.
Paul Verly: Pieces sur l´art

Umjetnička djela su nekoć kopirali učenici, vježbajući se u umjetnosti, kao i kopisti,

radi dobitka. Bronce, terracotte i novac bila su jedina umjetnička djela koja su se mogla
proizvoditi u velikim količinama. Grafika se mogla prvi put reproducirati kad se pojavio
drvorez: trebalo je čekati do 14552. kako bi se moglo reproducirati i pismo. U međuvremenu,
drvorezu se pridružio bakropis i bakrorez, a u 19. st. i litografija, koju nakon samo nekoliko
desetljeća počinje istiskivati fotografija. Zatim se javlja i film: nijemi, pa zvučni.
„Ovdje i sada“ originala tvori pojam njegove autentičnosti. Dok autentično u odnosu
na manualnu kopiju tj. reprodukciju održava svoj puni autoritet, tome nije tako u odnosu na
tehničku reprodukciju. Tehnička reprodukcija ne mora nauditi strukturi umjetničkog djela,
ona zadržava njegovu „bitnu konzistentnost“ (nije sasvim jasno na što Benjamin pod tim
pojmom misli, op.a.), iako obezvrjeđuje njegovo „ovdje i sada“, tj. njegovu autentičnost.
Reprodukcija može produljiti vrijednost povijesnog svjedočanstva, ali se njome gubi
vjerodostojnost stvari, tj. „aura“.3
Množina slika koje se danas reproduciraju, stotinu je puta veća nego pred 100
godina, zbog mnogo većeg broja prilika za reproduciranje. Istovremeno, broj
kvalitetnih umjetnika je možda 5 puta veći. Iz tog raskoraka proizašlo je srozavanje
kvalitete (npr. danas ima puno galerija, koje ne mogu sve cijelo vrijeme imat dobre izložbe,
jer broj umjetnika nije mogao prirodno toliko porasti, op. a.).

1
Walter Benjamin (Berlin, 15. srpnja 1892. - Port Bou, Španjolska, 26. rujna 1940.), njemački filozof, književnik i
prevoditelj. Bio je marksist, aktivan u intelektualnim krugovima europske ljevice. Od 1933. živio je u Parizu, a bježeći pred
Gestapom iz okupirane Francuske u Španjolsku počinio je samoubojstvo. Postoji i teorija da je ubijen od Staljinove tajne
policije. Bio je nemilosrdan i oštrouman kritičar građanskog društva i njegove kulture.

2
Godine 1455. Gutemberg dovršava svoj prvi tipografski rad, latinsku Bibliju na 1282 folio stranice u 2 stupca po 42 retka,
tiskanu u 100-200 primjeraka, dijelom na pergamentu, dijelom na papiru ("Biblija od 42 retka").
3
Dobar primjer toga su Courbetovi „Tucači kamena“ – slika je (povijesno govoreći) sačuvana, ali nismo sigurni kakva je
zapravo (umjetnički) bila, op. a.
 Nova situacija je pozitivno utjecala na (negativni) kultni odnos prema slici, ali je ista
demokratizacija srozala nivo kritičnosti, jer danas svako ima svoje mišljenje, svatko je
„kritičar“, premda to po logici stvari ne može biti (nekompetentnost).
Osobito značajnu promjenu donio je film: dok je slika promatraču omogućavala
kontemplaciju, film tu mogućnost potpuno isključuje: Duhamel je tako zapisao: „Ne mogu
više misliti što hoću. Pokretne slike nadmašuju moje misli. 4 Za Duhamela, film je: „razbibriga
helota, razonoda za neobrazovana, bijedna stvorenja razderana brigom... To je igra koja ne
zahtijeva nimalo koncentracije, ne pretpostavlja sposobnost mišljenja, ne pali svjetlo u srcima
i ne budi nikakvu nadu osim smiješnog očekivanja da bi se jednog dana moglo postati
zvijezdom u Los Angelesu.“
Onaj tko se sabire pred umjetničkim djelom, udubljuje se u nj (Vera: „Svjedok u
slici“, op. a.). nasuprot tome, rastresena masa upija umjetničko djelo.
„Čovječanstvo koje je jednom u Homera bilo objektom promatranja za
olimpijske bogove, postalo je to sada za sebe. Njegovo je samootuđenje doseglo
onaj stupanj kada samouništenje predstavlja estetski užitak prvog reda.“ (1936.)

Komentar Božidara Gagre kao post scriptum Benjaminovu prijevodu u Ž. U.:

MacLuhanova, od Benjaminova teksta četvrt stoljeća mlađa tvrdnja. „Medij je
poruka.“ pokazuje da knjiga s odličnim umjetničkim reprodukcijama (slično kao i TV film)
nije samo umnažanje „umjetničkog kruha“ kojim je moguće nahraniti „sav gladni narod“,
nego i nešto posve drugo od izvornika, nešto što ima posve drugi smisao i drugi sustav
vrijednosti od izvornog umjetničkog djela.5

4
Sličnu tvrdnju je nešto ranije, 1935. iznio Johan Huinzinga u svojoj knjizi „U sjeni sutrašnjice“, s tim da je umjesto slike
naveo primjer knjige, a umjesto filma – radio.
5
(To je naslutio i sam Benjamin, govoreći o „nestanku aure“ izvornog umjetničkog djela, op. a)