Ti koja ima ruke nevinije Ti koja ima ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrinost, ti koja umije

s njegova ela itati bolje od mene njegovu samou, i koja otklanja spore sijenke kolebanja s njegova lica kao to proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom, Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime poinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu leaju, i no tvojega glasa vonjak jos nedodirnut olujama, Onda ostani pokraj njega i budi pobonija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka to se pribliuju nedunim posteljama ljubavi I blaga budi u njegovom snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje hui. ei se njegovim zalom. Neka te susreu oaloene pliskavice. Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri nee ti uiniti zla. i edne zmije koje ja ukrotih pred tobom e biti ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noima otrih mrazova. Neka te miluje djeak kojega zatitih od uboda na pustome drumu. Neka ti mirie cvijee koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne doekah najljepe doba njegove mukosti.Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustoili pogledi gonia stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neu nikad voditi za ruku njegovu djecu. I prie koje za njih davno pripremih

moda cu ispriati plaui malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj umi. Ti koja ima ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad neto o njemu da ne moram pitati strance koji mi se ude, i susjede koji ale moju strpljivost. Ti koja ima ruke nevinije od mojih ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu! Unii pod na krov Unii pod na krov, pristupi k nama, ljepoto, u naem seljakom domu savij gnijezda svoja! Rasvijetli pragova nae nau djecu, i potom skini sa umornih ela peat brige i znoja. Neka se pjesma domi i radost neka gazdi, neka je mir domain koji nam postelju stere. Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi, obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere! Ui, radosti, sestro, irom ti otvaram vrata, svoj nasmijanoj djeci da kumuje! U nas je sijaset srca i alata, ko minue, seko, povijest da nam kuje. I neka kroz nae oi, kroz tunel naega gnjeva prostruji dah planina i svjei ubor rijeka. Neka se slije u jednu, iroka kolosijeka, sva radost kojom se ivi, i radost kojom se pjeva! arolijo jutra arolijo jutra, oblaci etai, putnici beskrajni slobodnih visina! Sad smo mi delije, a vi promatrai, vi ste male bure, mi smo olujina! Putujte, ergari, drali zaviajni!

Pozdravljamo tihu vonju vaeg leta. Plovite neznani u daleke ravni, iznad itnih polja, iznad suncokreta! Probudite ptice, oi, vodenice, krilom egrtaljke, zvidaljkom o pasu! Budite glasnici zemlje krasotice, kojoj sunce zori u svakome klasu. Priajte o nama, plahi skorotee, irom glasna svijeta, diljem oceana! Pjevajte o zemlji koja juri, tee, u mir svojih dana, bijela, rascvijetana. Kad ptica prestane voljeti Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kae: "Odleti sada tisuu milja daleko, da ne bi gledala kako se gomila ravnodunost u mojim zjenicama!" Jer ptica nije troma kao ovjek; daljina je za nju lepranje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kae joj: "Sada se sakrij tisuu stopa duboko ispod zemlje, da ne uje kako pjevam u predveerje njenu uspavanku drugoj dragani, koja lei s kljunom u mome krilu !" Jer ptica nije povrna kao ovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jo snanije, i umjesto umirujuih zvukova uspavanke cijela bi uma morala sluati tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol. Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ostane pokraj nje da tu umre, u samoi. A ovjek kad prestane voljeti drugog ovjeka, od stida i pomutnje ne zna to bi i, bjeei sve to dalje od njega, ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu. Nema malih boli. Ljudi vole male boli. One su lijepe, a ne bole mnogo. Izgube li ih, priskrbit e sebi lako druge, jo manje skupe i manje bolne jer bol iskustvom otupljuje, a premnogo iskustva nudi se na vaaru u bescijenje. Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma, male doivljaje za koje ne treba traiti

smisao daleko u zvijezdama ni u odvie opasnim, nepoznatim predjelima due. Ali te male boli uvlae se neopazice u nae meso izvrgnuto otrici dosade, one postaju u njemu naa smrt. I zbog tog bezbroja malih leina to se neujno u nama raspadaju zavijaju cijelog ivota oko naih kua strvinari, a oko naeg ela izranjenog od mnotva malih jauka igraju se mravi. Tako nee imati to da propadne u nama kad nas potresu iznenadno velike boli, proizale iz velikih stjecita razloga, netaknutih opomenom. Gledat emo bezbrino mrave kako se pribliuju i golema jata bjeloglavih leinara kako krue u sve to niem luku iznad naih pragova i aputati im: "Nemate to traiti ovdje, prijatelji. Tu nema nieg vie osim slike pranog kostura ogrnuta sjeanjima, a taj - budite sigurni - nije za vas! Meso i krv i slatki vonjak srca pojedoe nam male boli, mrvicu po mrvicu - one oglodae sve do kosti, do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?" Nema malih boli. Nema malih boli pod ovim suncem. Da si blizu Da si blizu, naslonila bih elo na tvoj tap i nasmijeena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna ne moe da usne ni u nonoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima. Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kini oblak nad izgubljenom kuom u dolini. Kao nad morem surim krik galeba to odlijee pred dolazak oluje u veer punu briga. O da si barem tako tuno blizu kao cvijet to spava zatvorenih oiju pod bijelim pokrovom snijega u tiini kamenih uma, ekajui proljee. Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim to ve sahnu, klonuli od bdijenja. Ali, no je i svijet je daleko a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje s tvojih su grana sale. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi. Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu Neka se zna da nismo oduvijek nesretni: ima as kad ljubav i ivot postanu jedno. U crnom kamenu moe se proitati san zemlje. U kapi kie na listu mrke smokve sveanost ljeta trajala bi stoljea i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smeuranih brda. U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta. S njegovim blijeenjem i mir je zaao, srce ga ne moe graditi iznova. I misao je nemona da ga trai u mrnji stvari to jedna drugu poriu. Vrijeme, zato puta da te mjerimo naim elom koje je prestalo udjeti. Ljubavi, i tebe smo izmjerili lanom mjerom poljuljanog svijeta. Za sve su kriva djetinjstva naa Izrasli smo sami kao biljke. I sada smo postali istraivai zaputenih predjela mate nenavikli na poslunost zlu. Iznikli smo pokraj drumova i s nama zajedno rastao je strah na od divljih kopita koja e nas pregaziti i od kamena meanih koji e razdvojiti nau mladost. Nitko od nas nema dvije cijele ruke. Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk. Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naa ela zveketom svojih ubojitih istina i bukom zvijezda zakanjelih. Starimo. A bajke idu uz nas kao stado za ognjen u daljini. I pjesme su nam takve kao i mi oteale i tune. Zagrljaj to apu tvoje oi brzim pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi veer zvjezdana. Pita me zato rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta. Ti me tjei osmjehom to bljetei baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero. Veer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeu nad nama zamiljeno. Dan se blagim alima produljuje u nepoznato. Na raskru Na raskru sluajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje me oekuju. Volim ljeto. Kao ruke mladia koji ozdravlja i polako ustaje iz ute sjete soba ruke ljeta za suncem ispruene, nudei mu zanesene obrise naeg tijela, libido ptica i med hladovine. I jesen volim. Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih perivoja, u bronanoj vazi listopada dok se puni crvenom zvonjavom veeri i boja. I zima katkad posjeduje mekou prve ljubavi u dugoj tajni trulog djejeg sna,

sa zebnjom bjeline koja sve oprata i sve je kadra da zapone iznova. Ali, mata bilja bila je okrutna kada je dodala jedno godinje doba koje ivi samo od prozranog rasula snijega, od njene smrti sviju poetaka. Daljino puna nesporazuma! Blizino liena slatke groznice ekanja! Pauino poljupca, prag srca si mi oplela. Proljee, kako si u svemu to nam nudi nemilosrdno! Na raskru sluajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje je upravo izdahnulo proljee na usnama ednih ljubiica. Prijateljska alost Kome je stalo da ima dvadeset godina i djetinjastu ljubav, to tepa nonoj kii? Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni moda e donijeti zemlji za krilo tiu svakidanjicu. Kad upalim svjetiljku vidim: udno je ivjeti. Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek). I nitko ne zna zato je nesretan onaj drugi i kako su sve tuge sline i svi zanosi isti. A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja. Kroz arobne ume ptiji glas ih vodi. Ah, priat u im kako polagano umiru stari parobrodi. Vesele koijice Ostavih srce u krapama blizu mora, neka ga paze smei rakovi na zidiu ljuturastog dvorca sa smaragdno zelenim terasama u odsjevu zalazeeg sunca. Pohranih ga u krunu mrkog empresa koju posjeuje jedan vrlo muzikalni slavuj, ije mi kasno i zvonko pjevanje u slavu veernjoj zvijezdi toliko nedostaje.

Ostavih sebe na svim mjestima na kojima cvate i mirie bilje to ga ti svojim korakom prepoznaje, a ono to nisam ja krenulo je du nasipa zloudnih rijeka po planditima, ije uarene predjele ne kupaju slane plime i ne rashlauje vjetar s mora. Kaem, nisam ja - jer ne vidim i ne ujem ono to je preda mnom, nego sluam i gledam to je u meni. A u meni je slavuj, empres i vrijeme. U meni si ti, dragi moj, lijep kao starinski suncobran izgubljen u gradu mjeseevu. Koijice s modrim i crvenim patuljcima kotrljaju se, veselo poskakujui k moru. Ali ja ne smijem onamo, jer je ondje ostalo moje vrlo trijezno starinsko srce, kojemu sam na odlasku obeala etrdest smijenih djetinjstava i etrdeset i etiri zlatna oraha. Dajte slavuju u mrkozelenoj kronji znak da otpjeva svean hvalopoj veernoj zvijezdi u svom srcu, na kositrenom poklopcu neba. Kotrljajte se vesele koijice k moru! Zbogom, dragi moj! Dovienja moja rasanjena duo! Peina s izvorom i svijetom Jesam li sjeanje u kamenu ili patnja koja se odmara? K meni stiu mnogi beskunici koji ne uju godinja doba, jer u ovoj pustari raste samo jesan bezimen cvijet posrednik izmeu vas i mjeseca i pokazuje zalutalima tragove magarca u pijesku a ednima raspuklinu gdje se je stijena neko davno

saalila nad putnicima. Ovamo stiu sa etiri strane svijeta oni koji misle da su nesretni, i drugi podjednako ubogi koji ne znaju to bi nazvali sreom. Oni se napiju. Otpoinu i krenu dalje pognuvi lea kao da razgovaraju sa zloincem. A ja ostajem opet sama i gledam sjenke kako se udaljuju uznemirujui obzorje. Neke od njih zaboravljam odmah a druge pamtim. Oni me ispunjaju tamnom enjom nerazjanjivo kao to je nejasno rastenje cvijeta na bespuu izmeu zemlje i neba. I mislei na njih postajem jo vie golet i jo vie stijena. Sjeanje koje tjei kamen i patnja koja ne moe otpoinuti. Nikad Ne znam gdje poinje praznina mora Ali slutim to je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad. To je rijeka koja se ne vie ne vraa u svoj izvor jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji eka u daljini. To je cvijet koji ne silazi vie u svoj korijen jer se ondje naselila budunost. Nikad. umna trava neizgaenih visoravni, snijeg na planinama

ljubiastim. Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju elje neugasle. Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iezlim nizinama prostrto. I teka misao koju si zanjihao postat e blaga, jer je kraj nje ovjek nerazumljiv u svojoj samoi. A kad se on pomakne u No i u veliki uspavani prostor, ispruit e za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi! (iz pjesme Elegija - stih...) Jer, vjenoj mijeni usprkos ja znam da moram nai prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji e zadrati bezazlenost i ljubav koja nee prestati.......