Estetika

(gr. aisthetos=osjetni,opaajni) je filozofija umjetnosti, odnosno filozofija lijepog. Ova filozofska disciplina ispituje kriterije stvaranja, doivljavanja i vrednovanja lijepog, odnosno umjetnosti (umjetnosti kao eminentnog podruja lijepog)
Izraz (djelo Aesthetica) prvi 1735. koristi Alexander Gottlieb Baumgarten, njemaki filozof, za kojega estetika kao znanost o osjetilnoj spoznaji podrazumijeva znanost o lijepom u umjetnosti i u prirodi (ljepota kao savrenstvo osjetilne spoznaje). Termin estetika jo neko vrijeme (npr. kod Kanta) bitno oznaava uenje o osjetilnoj spoznaji.

 Interes filozofa za umjetnost i lijepo zapoinje jo u antici, pa se osnivaima estetike smatraju Platon i Aristotel. Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvodi iz metafizikih ideja dobra, lijepog i istine) predstavlja uzor tzv. estetike odozgo, koju kasnije nastavljaju npr. Schelling i Hegel. S druge strane, Aristotel u svojem djelu Peri poetikos (Poetika ili O pjesnikom umijeu) predstavlja uzor estetike odozdo, koja izvor estetskih normi trai u samoj umjetnosti. Dakle, ovaj je pravac utemeljen na nekim empirijskim zakonomjernostima umjetnikog stvaralatva.

 Kalokagatia (gr. kals=lijep, agaths=dobar) ili lijepa dobrota je antiki pojam koji sjedinjuje i najue povezuje ljepotu i dobrotu. Kao specifini ideal naina ivota, obrazovanja i odgoja u starih Grka, kalokagatia ukazuje na izvornu neodvojivost etikog i estetskog podruja. Ovaj e ideal doivjeti nakon antike vie kritika. Primjerice, kod Nietzschea: Istina je grozna starica.

 Filozofiji i umjetnosti zajednike su osnovne funkcije duha: obje izraavaju nazor o svijetu i ivotu, rasvjetljuju egzistenciju, obavljaju funkciju snalaenja u svijetu, prekorauju granice iskustva (tj. transcendiraju) Umjetnika djela kao i filozofija stare drukije nego dostignuda znanosti i tehnike. Svakako ne u smislu da bi kasnija umjetnost (ili filozofija) prevladala raniju umjetnost kao zastarjelu. Osnovna razlika umjetnosti i filozofije je u tome to umjetnost funkcije duha obavlja u mediju osjetilnosti, dok filozofija to radi pomou pojma i umne argumentacije. Za umjetnost je istina savrenost lijepog prikaza. S druge strane, prema Kantu je znanost koja bi kao takva trebala biti lijepa besmislica.

 Platon ideju lijepog (sklada, harmonije) poistovjeuje s

idejom dobra i istine, dakle onim najviim. No, ideju lijepoga ne poistovjeduje s umjetniki lijepim.
ovjeku, dakle, koji bi se svojim raznolikim umijedem pokazivao sposobnim oponaati sve stvari, kada bi takav doao u grad i htio nam prikazati svoja pjesnika djela, iskazali bismo tovanje kao svetom i udesnom i ugodnom ovjeku, no rekli bismo mu da takva u gradu nema i ne treba biti, te bi ga ovjenanog i okidenog, ispratili u neki drugi grad. (Platon, Drava, 398a-398b)

Onda je svaka umjetnost koja oponaa daleko od istine i to je, kako se ini, sve to ona moe da izrazi, jer od svake stvari obuhvaa samo jedan mali dio i to samo njen izgled (sliku) ako je slikar dobar, on e stolarevom slikom, koju izdaleka pokazuje, moi prevariti djecu i nerazumne ljude, pa e kod njih stvoriti vjerovanje da je to zaista stolar. (Platon, Drava, 332)

 Platon umjetnost shvaa kao oponaanje (gr. mimesis) lijepih stvari, a njih kao kopije ideja. Stoga je umjetnost kopija kopije, ili treda od istine, tj. posao iz tree ruke. Dakle, obmana. Aristotel umjetnost shvaa kao stvaralako i oplemenjujue oponaanje stvarnosti.
Hegel (19. st.) ljepotu definira kao osjetilnu pojavu ideje. Ideja je pravi sadraj umjetnosti, dok je njen oblik u umjetnosti osjetilni slikoviti lik. Umjetnost kao oitovanje duha dolazi po njemu iza filozofije i religije. Schelling u umjetnosti vidi spoznaju onoga najviega. Schopenhauer u umjetnosti vidi bezinteresni doivljaj koji ovjeka oslobaa (glazba naroito) i tjei. Nietzsche u umjetnosti vidi najpotpunije prihvaanje ivota, smisao ivota i jedini nain prevladavanja pesimizma.

Nakon objavljivanja Baumgartenove Estetike sredinom 18. stoljeda, estetika je umjesto religije poela zauzimati sredinji dio odgoja i obrazovanja, a umjetnost i knjievnost posveene ubudue rafinaciji due, osjeaja i ukusa prestaju biti samo zabava.

Umjetniko djelo otada postaje model visoke kulture.

Friedrich Schiller u svojoj estetici (naroito u pismima O estetskom odgoju ovjeka) razlikuje tri stupnja ovjeka:

1.Stanje nude (Notstaat) ili nagona u kojemu ovjekom upravljaju strasti, pokree ga materija
2. Stanje uma (Vernunftstaat) u kojemu ovjek uspijeva savladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe kao tabue 3. je nevino, djetinje stanje kojim vlada nagon za igrom (Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene od razuma. Ono oslobaa ovjeka, a moe se dosegnuti jedino u umjetnosti. Za Schillera je umjetnost oblik igre.

Stoga nijedna znanost, pa ni estetika ne mogu odrediti pravila umjetnikog stvaranja, kao to nitko ne moe odrediti pravila stvaranja uope, nego naprotiv pojedinci svojim stvaralatvom, pa tako i umjetnici svojim, mijenjajui svijet odreuju i pravila njegove proizvodnje, dok njegova praizvodnja uvijek ostaje u domaaju tek ovjekova stvaralakog uma.

umjetnici, svaki na svoj nain, izraavaju vlastito poimanje svijeta koje je uvijek vie ili manje, osvijeteno ili neosvijeteno, neposredno i posredovano, utemeljeno u nekoj filozofiji. Pa je za mnoge pojedince teko rei jesu li oni filozofi koji se bave umjetnou, ili umjetnici koji se bave filozofijom. (Milan Poli)

Primjerice, Friedrich Nietzsche, Jean-Paul Sartre, Albert Camus, Vladan Desnica

A za umjetnika djela, koja nisu uspjela, vrijedi ovaj paradoks: lijepo nam prikazuje jedinstvenost ljepote, runo nam prikazuje mnogostrukost ljepote Zbog toga, kad je govor o nekom vie ili manje neuspjelom djelu, obino se raspravlja o njegovim odlikama, to jest o njegovim lijepim stranama, to nikako nije sluaj kod savrenih djela, jer ova nemaju lijepih strana. Kod ovih, naime, nemogue je nabrojiti odlike ili oznaiti lijepe dijelove ili strane, jer ona kao potpuno stapanje imaju jednu jedinu odliku: ivot struji cijelim njihovim organizmom, a nije se povukao ni u jedan od dijelova toga organizma. Dvije su forme ljudske spoznaje: jedna je intuitivna, druga logika; do spoznaje se dolazi naime, ili putem fantazije ili putem intelekta; i to do spoznaje individualnog ili do spoznaje univerzalnog, do spoznaje pojedinanih injenica ili do spoznaje njihovih odnosa. Jednom rijeju, spoznajom se u nama stvaraju ili slike ili pojmovi Svaka prava intuicija ili predodba u isti mah je i izraz Mi smo sasvim slobodno i otvoreno poistovjetili intuitivnu ili izraajnu spoznaju s estetskom ili umjetnikom injenicom. (Benedetto Croce, Estetika) Povijesnost je bitno obiljeje i filozofije i umjetnosti. Aristotel dri kako je pjesnitvo vie filozofska i ozbiljnija stvar negoli historiografija, jer pjesnitvo prikazuje vie ono ope, a historiografija pojedinano.