Linda Nagata - Bespuce

LINDA NAGATA BESPUE
PRELUDIJ
shodina toka: poetak. Smisao je prodro unutra. Neto poput vizije. Ne stoga to je imitirala vid, ve stoga to je otkrivala. On je: Nikko Jiang-Tlbavan. Elektroniki uzorak namjeten da se oituje u odreenim intervalima. Nikko Jiang-Tibayan. jednom je bio organski identitet. Vie nije. Toka jedan: identitet. Osobnost zaustavljena na reetki stroja: on je um velikog broda, Granice nitavila. Njegova su sjeanja brojna, no nrsu sva dostupna. Zakljuao je vei dio svoje prolosti daleko u zabranjena polja podataka. Ispituje svoj preostali inventar u potrazi za objanjenjem. Pronalazi ga u mjeavini maglovitih mirisa: u ljepljivom smradu ivoga mesa napadnutog aerobnim bakterijama. Sve su obrane pale. "Ne budi tuan, ljubavi moja", aptala je. "Ma kakva god bila cijena, ti zna da smo morali pokuati." Nije vie istraivao. Toka dva i dalje: provjera statusa. Isplanirana smjena raspoloenja preplavljuje njegov uzorak osjeajem olakavajueg povjerenja. On potvruje da je Granica nitavila davno dosegla maksimalnu brzinu - etiri desetine brzine svjetlosti. Magnetske lopatice su deaktivirane; zavojnice omotane u toku probadaju rastuu gustou meuzvjezdanog medija. Trajanje? Preko dva stoljea brodskog vremena prolo je otkako je Granica nitavila napustila Vrelo Obmane. |o dva stoljea. Njegova je prolost bila neumjereno duboka za ovjeka koji je bio osuen da umre u dobi od trideset standardnih godina. Ipak, smrt nije nikad daleko. etiri su teleskopa bila montirana na tranice oko brodskog trupa. Kada su dvije ili vie njih usmjerene na isti objekt, njihovi se optiki signali mogu uskladiti. Na taj nain dobivao bi se znatno vei raspon lee nego to ga je imao jedan zasebni teleskop. Najmanje dvije lee stalno su fiksirane na izvanzemaljsku letjelicu koja je progonila Granicu nitavila posljednjih stotinu pedeset godina. To je chenzemski lovac. Automatski ratni brod kojeg je dizajnirala rasa koja je nestala milijunima godina prije nego li je ljudska vrsta uope nastala. Prvi se put pojavio kada je Granica nitavila bila manje od pedeset godina izvan Vrela Obmane. Tada se kretao brzinom od oko trideset devet posto brzine svjetlosti na kursu koji bi ga odveo prema nakupini zvijezda zvanoj Odbor, nasuprot vektoru Granice nitavila. Nikko je promatrao promicanje njegovog odraza razmiljajui o tome hoe li uspjeti proi kroz sustave obrane ljudskih kolonija koje su se tamo nalazile. Nikko zna malo o Chenzemima, no poznato mu je da njihove brodove ne pokree nita to spada u konvencionalnu fiziku. Stari su ubojice nauili kako postii polje nulte toke, to
LINDA NAGATA - BESPUE
sveproimajue more energije u kojem estice i anti-estice sudjeluju u trajnom plesu stvaranja i unitenja. Smrtonosni je to talent. S poljem nulte toke koje pokree njihove brodove i topove, svaka chenzemska letjelica ima pod svojom vlau mnogo vie energije od bilo kojeg ljudskog postrojenja. Njihovi laseri s gama-zrakama mogu spaliti cijelu atmosferu ivueg svijeta. Nikko je to vidio svojim oima. Nastup bola, poput blagoe napola zaboravljene rane, odveo ga je od sjeanja koja nije elio razbuditi. Bilo je dovoljno znati da Chenzemi nee biti poraeni dok rubni svjetovi ne budu i sami posjedovali tehnologiju nulte toke. Ipak, ak niti starim ubojicama energija ne tee beskonano. Da bi uhvatio Granicu nitavila, lovac bi se trebao zaljuljati i ubrzati. Velik je to ulog vremena i energije, a mogao bi postii samo maleni uinak. Ugledavi ga, po prvi put dakle, Nikko je znao da e ih lovac ignorirati i nastaviti prema nastanjenim svjetovima Odbora. Nije imao razloga misliti da e ga ikad ponovno sresti. Usmjerio je pramac broda prema prirodnoj navigacijskoj bovi - Alphi Cygni, uarenoj bijeloj divovskoj zvijezdi koja je sjala naspram pozadine od tamnih molekularnih oblaka. Nastavio je u smjeru zvanom labud, odakle su, inilo se, potjecali chenzemski brodovi. Namjerio je pronai njihovo ishodite, i nita ga u tome nee omesti. Poput muenika koji tetura u susret svojim muiteljima, morao je znati zato. Stoljee i etvrt kasnije, onaj se lovac ponovno pojavio u teleskopima Granice nitavila pribliavajui se u nepravocrtnoj liniji. Pribliio se na 2 l .6 astronomskih jedinica - na oko tri milijarde kilometara iza njih. Svijetao je to predmet, obasjan bijelom svjetlou koju su generirale filozofske stanice koje su omatale iglastu brodsku ljuturu. Ljudski brodovi i ljudski svjetovi nisu bili izvorne mete chenzemskim brodovima, no njihovi su se automatski brodovi pokazali prilagodljivima, l Nikko se takoer prilagodio. Ne bi se mogao nadmetati u brzini s lovcem, niti bi mogao poraziti njegove topove, no uzgojio je sloj vlastitih chenzemskih filozofskih stanica zauvijek utonulih u svoje simulirane strategije rata i osvajanja. Stanice su intelektualni stroj. Ne radi se toliko o umu, ve vie o milijardu umova zaokupljenih natjecanjem i sukobom miljenja. Odobravanje znai jau vezu sa susjednim stanicama. Neslaganje pak poveava izolaciju. Veze se uspostavljaju i razbijaju tisuama puta u sekundi; dugi niz saveza u neprekidnom obnavljanju pregovora, u potrazi za konsenzusom koji se rijetko nalazi. Ovo je nespretni sustav koji navodi chenzemske brodove. Nikko nije znao da li da se nasmije ili padne u oaj dok je razmiljao o ovome. inilo mu se da je oboje uinio ve tisuama puta. Prolo je ve dvadeset i dvije godine otkako je nauio uvui se pod kou svojim neprijateljima. Trup Granice nitavila blijetao je bijelom bojom cijelo to vrijeme; plitka chenzemska maska. Ako nita drugo, ovim je lukavstvom dobivao na vremenu. Iako na taj nain lovac nije natjeran na uzmak, inio se nesigurnim, kao da su njegovi instinkti bili zbunjeni metamorfozom Granice nitavila. Sedamnaest godina ranije prestao je ubrzavati. Ipak, budui da je njegova brzina malo vea od one Granice nitavila, razmak izmeu dva broda nastavio se suavati. U sljedeih stotinu i dvadeset pet dana, Granica nitavila doi e u domet njegovih laserskih gama-zraka. Bio je to Nikkov krajnji rok. Mora uvjeriti lovca u svoju autentinost prije tog roka, i natjerati ga da ga ostavi na miru. U brodskoj biblioteci itava vojska pod-umova posveena je ovome problemu,
12 LINDA NAGATA - BESPUE
interpretirajui iznova svaki zapis o chenzemskim vezama ne bi li otkrili identifikacijske kodove. Nikko je upotrebljavao ove rezultate u opetovanim pokuajima da uspostavi vezu s lovcem, no bezuspjeno. Lovac nikada nije uzvratio njegovim pozivima preko radija. Dodao je jo jedan pod-um da se nosi s problemom, dok je Tupoj inteligenciji naloio da nastavi promatranja. On nee biti u mogunosti to sam uiniti budui da je njegova sadanja egzistencija ograniena na devedeset sekundi. Nakon ovoga vremena, ukoliko nita ne poe naopako, njegovo e osobno sjeanje na ovaj period biti odbaeno, i novi e interval zapoeti. S njegovog gledita inilo se tako da vrijeme prijelaza Granice nitavila zahtijeva samo devedeset sekundi, iako su godine prole. Ovo je Nikkova obrana protiv dosade. Toka dvadeset: Dodatni pod-umovi, podnijeli su prijavak. Njihova je procjena bila umirujue nejasna. Funkcija reaktora je u granicama prosjeka. Kvaliteta zraka u granicama prosjeka. Zdravlje posade: u granicama prosjeka. Samo su tri lana posade. etiri, ukoliko se rauna Nikkova rijetko koritena tjelesna inkarnacija. On nalazi Lota i Urbana budnima i aktivnima; jedino je Clemantine jo hibernirana u hladnom spreminom gnijezdu. Toka trideset: Nikko skenira Granicu nitavila daljinskim oima. Otkriva da je Urban u knjinici, povezan s interfaceom koji snima aktivnost filozofskih stanica. Urban je ustrajan u tvrdnjama da e se, uz vjebu i usklaivanja, interface moi prilagoditi tako da prevodi kemijski jezik stanica u neto suvislo, to e ljudski um moi razumjeti. Nikko se s time ne slae. Iskustvo ga je nauilo da chenzemski jezik ima znaenje samo unutar chenzemskih ivanih struktura. Evo neeg to Lot razumije. On je u prijelaznom balonu neposredno ispod brodskog trupa, jedna je strana balona otvorena, tako da on lei stijenjen nasuprot donje strane kolonije filozofskih stanica. Obuen je u izolirano pripijeno odijelo. Kaciga mu je skinuta. Njegova kratko podiana kosa se presijava pod bijelim svjetlom stanica. Na licu su mu vlane senzorske lijezde nalik blistavim suzama. Ove "senzorske suze" su chenzemske strukture, integrirane u generiki sustav Lotovih predaka od strane nepoznatog inenjera, tisuama godina ranije. Pomou njih, Lot moe nazrijeti kemijski jezik stanica i odgovoriti na nj molekulama sintetiziranim u nanostupanjskim suznim tvornicama. Filozofske stanice Lotova su kreacija, i on je, jo uvijek, jedini koji uinkovito moe s njima komunicirati. Iskopao je plan za njihovo stvaranje iz ive praine s maglice Vrelo Obmane, spremajui uzorak u svojoj fiksiranoj memoriji kao podatke sadrane u vlaknastoj strukturi chenzemskog ivanog organa koji se ugnijezdio u njegovom umu. U fiksiranoj memoriji nita ne moe degradirati. Ovaj uzorak Lot koristi kako bi sintetizirao zametnu populaciju filozofskih stanica u svojim ivanim ovojnicama, izluujui ih iz treperave povrine senzorskih suza. To je jednostavna kruna strategija preivljavanja u kojoj parazitske vitice koriste svojeg domaina za reprodukciju chenzemskog uma. Ovo se odigralo ve mnogo puta u trideset milijuna godina dugoj povijesti Chenzema, a ratni brodovi su oni koji su preivjeli, dok su svi izazivai nestali. "Svi osim nas!" Nikko je mislio. Bio je izrazito svjestan da igraju opasnu igru. Nakon to je napravio prve stanice, tri su godine eksperimentiranja protekle prije nego to su nauili kako da hrane mladu koloniju hranjivim tvarima dobivenim iz trupa. Do sada su izvorne stanice ve mnogo puta reproducirane. Lot ui kako istraivati njihove naslijeene povijesti, i ukoliko bude sree, otkrit e narav radiopoziva koji e odgovarati chenzemskom ratnom brodu. Poznato je da se ratni brodovi sastaju u praznini kako bi meusobno razmijenili podatke o staninim povijestima koji su kodirani u praini. Razlog Nikkove spoznaje o ovome misterij je zapreten iza sljedee zabranjene zone, no dapae, on to niti ne istrauje. Nije vano na koji je
LINDA NAGATA - BESPUE 13
nain ivani sustav Granice nitavila zaraen Chenzemima, ve samo da uope jest, i to na primitivan nain, tako da Nikko takoer moe razlikovati znaenje u razgovoru stanica. On nema Lotov talent. On je poput psa koji, sluajui gospodarev glas, razumije njegovu volju, no ne razumije stvarno znaenje. Uvijek je iznenaen onim to Lot kae.
POGLAVLJE l
l greni luk prijelaznog balona pritiskao je Lota poput divovske, ali blage ruke, gurajui ga u stranu prema jedinom mekom tkivu unutar hladne, lomljive membrane chenzemskih stanica koje su oblagale trup Granice nitavila. Filozofske su stanice sjajile intenzivnim bijelim svjetlom koje je Lot mogao osjetiti i zatvorenih oiju. Na ovom je mjestu Nikko stvorio vakuolu ispod uvrene povrine membrane, spreavajui lijepljenje s trupom broda. Lotu je ovo mjesto nalikovalo na ranu jer je stanino tkivo bilo mekano, poput prezrelog voa ili trulog mesa na rubu smrzavanja. Uronio je, eljan i pomalo uplaen. Ova tanka emulzija ivuih izvanzemaljskih stanica bio je sve to je lealo izmeu njega i vakuuma. Utroba mu se zgrila kad se toga sjetio. Nije imao nikakvu podrku sa strane. No, membrana je postojala ve dvadeset i dvije godine, i jo nikada nije izdala. U prostoru rane, filozofske su stanice bile slabije privrene jedna za drugu. Doimale su se staklastima i granuliranima dok su se trljale o njegova ramena, ulazei mu u uho, prelazei preko njegovog kratko podianog tjemena i oko usta. Jedno oko je drao zatvorenim. Njihov je dodir bio hladan, premda nije bio nepodnoljiv zbog toga to su kemijske reakcije u stanicama zahtijevale relativno visoke temperature. No, temperatura nije bila dovoljno visoka za Lota. Pripijeno odijelo uvalo je toplinu njegova tijela, no ostavio je kacigu otvorenom tako da ne blokira siune srebrnaste lijezde svojih senzorskih suza nalik kapljama koje su bile nakupljene na njegovu obrazu ispod oiju. Desna strana njegova lica bila je ukopana u rani i napola smrznuta. Okrenuo je glavu kako bi drao nos u tankom depu zraka u prijelaznom mjehuru. Na veem dijelu trupa, membrana je bila stvrdnuti tit debeo svega nekoliko milimetara. U rani je taj sloj bio mekan i neprestano se zadebljavao. Lot je bio zabrinut zbog toga. Nije elio potonuti u stanice. Njegova su ramena napokon oeala prhko tkivo vanjske stijenke membrane. Preplavilo ga je olakanje. Ovaj put, nee potonuti dublje. Prole dvije godine, Lot je provodio i do petnaest sati dnevno sa stanicama. Ponekad bi Urbanu govorio to tada osjea. Urban je promatrao njegovu komunikaciju, pokuavajui i sam interpretirati govor stanica. Potpuno bezuspjeno. To nije bilo nimalo iznenaujue. Chenzemska misao nije bila nalik ljudskoj. Lot je mogao misliti jednu ili drugu, no ozbiljna bi ludost bila suoiti se s objema. Lot je esto samo sluao filozofske stanice. Ponekad bi pokuao upravljati valovima natjecateljske simulacije koja je mela polje. Ponekad bi pokuao uvesti i vlastitu misao u tu zbrku. Danas e, meutim, pokuati uiniti neto novo. Zatvorio je oi. Njegovo je srce snano tuklo predosjeajui, dok je vizualizirao molekularne strukture nakupljene u feromonskim komorama svojih senzorskih suza. Nikko je bio uvjeren da mogu uspostaviti chenzemski identitet preko poziva radiom. Lot nije bio tako siguran. Chenzemski radiopozivi bili su zamreni i vrlo promjenjivi, no nisu bili imuni na falsificiranje. Ta je injenica navela Lota na razmiljanje o tome postoji li i drugi nivo identifikacije meu ratnim brodovima. Ukoliko postoji, to bi to moglo biti?
Nije mu dugo trebalo da ugodi kemijski jezik filozofskih stanica. Ukoliko bi Granica nitavila mogla komunicirati s lovcem na tako intimnoj razini, to bi ga moglo uvjeriti da su oni pravi Chenzem. To bi im moglo omoguiti nastavak ivota. Zlatni pauk prilijepio se za koljku Lotovog lijevog uha. Bio je to radio koji ga je povezivao s brodskom data-sferom. Pauk je stiskao njegovu usnu koljku svojim nogama apuui prozranim sintetskim glasom: "Vrijeme petlje je jednako vrijednosti sedamdeset." To je znailo da je preostalo jo dvadeset sekundi dok Nikko ne proisti svoju memoriju. Urbane, jesi li spreman? Htio je to provjeriti, no Nikko je moda sluao. Bilo je to nemogue utvrditi. Obino bi ih Nikko ostavljao na miru, raunajui na pod-um koji brine o njima i oglaava alarmom ukoliko neto poe naopako. Nikko bi ih zaustavio da je znao. On bi uoio vrlo vjerojatnu mogunost da bi lovac bio izazvan prii blie i zatraiti spajanje, kako ga je Nikko nazivao, tj. zamjenu kemijskih povijesti s filozofskim stanicama Granice nitavila. Lot nije imao pojma bi li oni preivjeli takvu vrstu kontakta. Nikko je odbijao uope razgovarati o toj mogunosti, no za Lota se ak i siva neizvjesnost doimala boljom od nikakvih ansi kakve bi im bile ukoliko bi im lovac priao na domet svojih topova, neuvjeren u njihovo chenzemsko porijeklo. Disao je polako i plitko, odluan da se doima mirnim. Nikko bi izaao iz petlje ukoliko bi mu se uinilo da Lotu nije dobro. Miran. "Deset sekundi", aputao je pauk. Pred zavretak petlje, Nikku bi ponekad ostajalo nekoliko sekundi u kojima ne bi imao to raditi. Bilo je to slobodno vrijeme koje bi se moglo iskoristiti za zurenje preko Lotova ramena. Naravno, to god bi vidio, bilo bi zaboravljeno odmah po ispranjavanju memorije dotinog segmenta od devedeset sekundi. "etiri sekunde", aputao je pauk. "Uini to, bijesni." Urbanov glas dolazio je iz pauka nadglasavajui odbrojavanje. "Nula -" Lot je oslobodio karizmatu. Kemijska poruka prodrla je preko mosta tekuine koji je povezivao njegove senzorske suze sa svjetleim stanicama pritisnutim o njegov obraz. Istovremeno je osjetio proaranu crveno-hladnu potvrdu iz filozofskih stanica kad su replicirale poruku, prenosei je kroz prostrano polje membrane. Kroz nekoliko sekundi, Lot je udisao reaktivnu kemijsku strukturu, kau napravljenu od identifikacijskih kodova i zahtijeva za radiovezom jedne chenzemske letjelice s drugom. Zid prijelaznog mjehura je uzdrhtao. Lot je uskliknuo iznenaen dok je tkivo mjehura kapalo po njemu, klizei poput savitljivog noa izmeu njegovog pripijenog odijela i filozofskih stanica. Izmeu njegove koe i stanica. Osjetio je ugriz kako je sjekao tek stvorene veze koje su stanice stvorile sa senzorskim suzama. Zgrio se u nagonskom i prilino neuinkovitom pokuaju bijega, a zatim uzviknuo hrapavim glasom: "Urbane!" "To nisam ja, bijesni." "Tada Nikko. Sluaj, k vragu -" Tkivo prijelaznog mjehura prilijepilo se oko njega poput konog omotaa, prekidajui istovremeno i njegovo negodovanje i bijelu svjetlost stanica, potopivi ga u tamu. Nije mogao disati.
Mjehur se proirio. Hladni mu je zrak zapuhnuo obraze. Osjetio je pritisak ubrzavanja kako je mjehur uletio kroz brodsko izolacijsko tkivo. Njegovo je pulsiralo kako mu se koa poela zagrijavati. Ponovno je pokuao. "Nikko, sluaj me." Nije imao pojma je li-eksperiment uspio. "Znam da si ljut, no ja moram odmah biti na trupu -" Mjehur se naglo zaustavio. Istovremeno se zid ispod njegovog trbuha naglo otvorio i Lot se naao snano zanjihan u nultoj gravitaciji sredinje komore Granice nitavila.
POGLAVLJE 2
ot se nagonski vrsto sklupao. "Nikko -f Njegov uzvik umuknuo kada je udario u suprotnu stranu komore. Bijelo svjetlo blijetalo je pod njim reflektirajui se u oslikanim zidovima koji su okruivali vretenastu prostoriju. Zgrabio je meko tkivo ukapajui u nj prste kako bi sprijeio odskakivanje u komori s nultom gravitacijom. Njegove senzorske suze registrirale su rastui miris njegova vlastita gnjeva, otar okus Urbanove prisutnosti i Nikkova bijesa. "Nauio si stanice da isputaju prainu, zar ne?" Nikkov je dubok glas autoritativno ispunio sobu. Lot pogleda prema gore. "Istina. Pokuao sam." Sredinja je komora bila dobro zatieno srce broda. Bila je nekih est i pol metara duga i oko dva i pol metra iroka. Oslikani su zidovi prikazivali plavosivu iluminaciju. Nikka nije bilo na vidiku, no Urban je plutao udaljen samo nekoliko stopa od njega, obuen u pripijeno odijelo boje blijedog zlata. Bio je naglavake okrenut u odnosu na Lota, doputajui da mu se tijelo izvija u nultoj gravitaciji poput polusavijene ake. Sudei po siluetama, Urbana i Lota se moglo smatrati blizancima. Bili su gotovo identine grae, i obojica su kratko rezala kosu da im ne bi smetala. Ten im se razlikovao. Lot je bio plavokos i tamne koe. Urban je bio jo tamniji, crne kose koja se vrsto kovrala. Urbanov je cerek bljeskao poput naglih okreta bijele ribe u mutnoj vodi. "Bijesni, nauili smo stanice da isputaju prainu. I to radi." "Siguran si?" Lot je traio potvrdu. "Nikko, jesi li osjetio toplotni udar?" "Da, kao da me netko probo kopljem." Njegov bestjelesni glas dolazio je s kraja komore. Urban se smijao. "To je vjerojatno bilo onda kada je praina ula u prazninu." Nekoliko tona praine. To je poprilino isuilo brodske resurse, no radilo je! Lot je zatresao glavom, ispunjajui okolni zrak karizmatom sree. Neka Nikko osjeti. Ovo je bilo dobro. "Radi se o poruci s lovca, zar ne?" Nikko je govorio jo se ne pojavljujui. "Tako je." Lot je oslobodio prste iz polutvrdog oslikanog zida. Tkivo je prtilo oko njegove ruke. "Jesi li jo uvijek u petljama?" "Teko. Izgleda da se previe toga dogodi za one dvije sekunde kada sam odsutan." "No, ako se eli muvati okolo vie od tih devedeset sekundi, mogao bi malo K izai i razgovarati s nama." "Sad kad je, naravno, prekasno da se povuemo?" "Ne bi nam nikad dozvolio da to uinimo." "E to si dobro skuio."
"Daj nam neke hvataljke, molim te", ree Urban. "l malo vie svjetla!" Ovi su zahtjevi trenutno urodili plodom. Tekstura se pojavila preko cijelog oslikanog zida, a drke su izvirile iz hrapave povrine. Osvjetljenje se pojaalo, i sada je svjetlost bila bjelja i bistrija. Zakvaivi izmu ispod petlje, Lot je pogledao natrag-gore kako bi vidio Nikkovu sliku u dnu kpmore. Nitko od njih nije bio u potpunosti prirodan. Osobito ne Lot. Ipak, svi koje je poznavao ranije doimali su se prirodnima. Ali ne i Nikko. Njegova je anatomija bila naroito prilagoena vakuumu. To se i vidjelo. Lotova je koa bila smea, za razliku od Nikkove koja je bila plavkasta s otrim prijelazima i nalikovala porculanu. Prsti na rukama i nogama bili su mu dulji od dvadeset centimetara. Lot je zamijetio da ih preplie. Bio je to siguran znak tjeskobe. Nikkova glava bila je glatka i elava. Oi su mu bile skrivene iza zatitnih kristalnih lea, a nos i usta bili su umanjeni. Lice mu je bilo bezizraajno. Opnasti plat njegova kiira jo mu je bio na ramenima. Bio je to organ koji je pretvarao ugljini dioksid u kisik, i koji bi se prilijepio na njegovo lice kad bi se naao u vakuumu, omoguavajui mu disanje. Nikko nije nosio odjeu, premda je pomoni organ poput ive rubenine, peatio i titio njegovu analnu i genitalnu zonu. Ova je inaica Nikka bila holografska slika koja je odraavala fiziko ljudsko tijelo koje bi ponekad koristio, no Nikko je bio vie od ovjeka. Bio je takoer i modelirani entitet koji je nastanjivao i kontrolirao tijelo broda. Njegov se osjetilni sustav protezao od vanjske membrane filozofskih stanica do bioaktivnih zidova njegove komore, gdje su lijezde sintetizirale karizmatu njegovih osjeaja. Nekako je, prije mnogo vremena, neuralni sustav Granice nitavila zaraen chenzemskim tkivom, tako da je Nikko imao neki osjeaj za govor stanica. Nije on bio savreno dizajnirani stroj poput Lota. no mogao je ui u bit staninog govora, a imao je ak i vie vjetine u proizvoenju karizmata ljudskih emocija. Sada je karizmata pritiskala Lotove senzorske suze. Bio je to kemijski paket koji je prenosio osjeaj pritiska: pritiska vremena i ozljede prsa i skupljenih estica tame. "Odbij, Nikko!" upozorio ga je Lot. "Nije tako strano." "Pogrijeio si." "To ne moe znati. Lovcu e trebati mjeseci dok okusi prainu." Nova karizmata pogodi Lotove senzorske suze. Osjetio je krv, gustu i vrelu, kako mu nadire u obraze, i sol u oima na usnama. Odmaknuo se, jednom rukom frenetino briui ljepljive lijezde svojih senzorskih suza. "Prestani! to je s tobom, Nikko? l sam zna da radiopozivi ne funkcioniraju. Morali smo pokuati neto novo!" "Nije novo." Njegov se kiir namrekao. Zategnuti val krenuo je s njegova vrata, zavravajui tihim pucketanjem kada je stigao do ruba opne. "Jest. Novo je", inzistirao je Lot. Oslobodio je karizmatu potvrivanja. "Znam da ne eli riskirati sa spajanjem, no pronaao sam tu funkciju u stanicama koja moe proizvesti velike koliine istovjetnih paketa podataka." Praina. Nikada mu prije nije palo na pamet da bi se praina mogla koristiti za ita drugo osim kratkodometne komunikacije spajanja, no ovdje se radilo o proizvoenju milijardi kopija istovjetne poruke. Zbog ega bi tolike mnoge kopije bile potrebne? Razgovarao je o tome u vie navrata s Urbanom, i jedini prihvatljiv razlog do kojeg su doli bilo je da su one potrebne kako bi se onemoguila disperzija u sluaju dalekometnog isputanja praine. Urban je bio raspoloen za objanjavanje. Otkotrljao se, i poput strijele usmjerio k Nikku. Proarana povrina njegovog pripijenog odijela sjajila se poput vlanog pijeska. "Paketi sa zapletenim vektorima razvijaju se iz razloga da im se smanji brzina i stabilizira
irenje. Oni trebaju oformiti difuzni oblak barem deset tisua klikova uokolo do vremena kada e ih lovac presresti. Gustoa e tada biti mala, no potreban je samo jedan pogodak, i poruka je dostavljena." "Naravno, ukoliko estice preive udar", doda Lot. On je i sam imao neke sumnje. "Samo Chenzemi komuniciraju pomou praine. Ovo je samo jo jedan od naina da im pokuamo dokazati da smo stvarni. Jesi li shvatio sadraj poruke?" Nikko je slegao ramenima. Ta je gesta zaljuljala njegov torzo. "Dobre elje. Prijateljski kontakt. Ne ba poruka kakve bi naao na chenzemskom popisu." "A bas odatle dolazi", ree Urban. Lot je klimnuo. "Istina. Izvukao sam je iz stanica. Mislim da je to signal za primirje." "Nije novi", inzistirao je Nikko. Njegov je glas izraavao sve emocije koje lice nije moglo. "Ve sam vidio isputanje praine. Ljubav i priroda. Tono se sjeam." Lot je malo znao o Nikkovoj prolosti, osim da se radilo o dugoj prolosti. Produivala se nekih tri tisue i dvjesta godina u prolost, u Sol sustav u eri prije uspona Posveenih Bespua. Nekakva kataklizma je zavladala brodom u njegovoj ranoj povijesti, briui veinu izvorne memorije, a ostatak je isprevrtala. Jednom je Nikku pobjeglo da se nauio karizmati iz spajanja s chenzemskim brodom. Moda je i taj podatak obrisan, a moda se to nikad nije ni dogodilo. Kada je Lot upitao kako je pobjegao, dobio je lakonski odgovor: "Nisam." Urban je prihvatio drku, obrui se ponovno, tako da je sada njegova glava bila u ravnini s Lotovom. Njegove su tamne oi sjale kao da su napravljene od neke smrznute tekuine koja se lagano poela otapati. Njegova crna kosa kovrala mu se uz tjeme u vrste kovre. Blijed, dostojanstven osmijeh na njegovu licu. "Pa, reci nam, Nikko. ega se sjea?" Bilo je to aljivo pitanje. Na njega nee biti odgovoreno. Nikko nikad nije govorio o svojoj prolosti. Ipak, ovaj ih je put Nikko iznenadio. "Tada je svijet bio drugaiji. Sve se doimalo drugaijim." Svjetlo je otkrivalo mrljicu u svakom naboru njegove koe. Lot se nagnuo naprijed. arko je elio saznati vie. "Priaj nam o tome!" pourivao ga je. Nikkov se kiir smirio. Lot je uhvatio rub osjeaja velikog prostranstva, no taj je ubrzo nestao u impresionistikom cinizmu, treperei zrakom u sitnim esticama. "Bilo je to jako davno. Bili smo bijesni. Kultni virus se poeo iriti kroz Nebeske gradove. Tada ga nismo razumjeli. Sve to smo znali bilo je da se na savreni svijet utapa u faistikoj vjerskoj maniji. Budui da to nismo mogli sprijeiti, otili smo." "Na Granicu nitavila?" upita Lot. "Tako je. Bilo nas je etiristo dvadeset i devet. Ostali su iz Sol sistema otili prije nas, no mi smo ili dalje. Bili smo ljuti. Veina drutva je bila vrlo mlada i budalasta, poput vas dvojice." Lot i Urban bili su stari zapravo preko dvije stotine i dvadeset standardnih godina, no ne moe se rei da su ih godine hladnog sna vodile k zrelosti. Lot je imao oko dvadeset pet godina budnog ivota. Urban je bio blie tridesetoj. Prema kulturalnim mjerilima u Vrelu Obmane, bili su jo adolescenti. "Ti si bio imun na kult?" upita Urban. "Da. Svi smo mi bili. No, tada to naravno nismo znali." Glas mu je bio tih i ispunjen gorinom. "I nikad nismo bili uli za Chenzem. Kad smo ugledali letjelicu kroz teleskope, inila se udesnom, stranom i fantastinom. Trebali smo pobjei. Moda smo joj mogli pobjei, pa makar to znailo da bismo morali vjeno bjeati. No, to nismo ak ni pokuali. Udarac vreline po trupu broda ...", Nikko je mahnuo rukom kao da odreuje gabarite Granice nitavila.
"... Nisam tada shvaao, no sad mi je jasno to je to bilo." "Ispustio je prainu?" upitao je Lot, iako je ve u mislima vidio cijeli taj dogaaj. Bljesak vruine, kratkotrajno zamagljenje slike chenzemskog broda za onih par sekundi koje su trebale praini da se ohladi i raspri, l tada nita. Niti jednog vidljivog znaka neprijateljstva. Nikkov izraz lica nije se promijenio - nije se mogao promijeniti - iako mu se glas smekao. "Bila je to poast. Obina chenzemska poast. Trebali su joj mjeseci da nas stigne, no s vremenom smo presreli oblak. Unitio je brodsku memoriju i obrisao duhove. Ubio je ste osim mene. Ne znam zato sam preivio. Ne vidim razloga." No Nikkova psihologija nije bila uobiajena ljudska psihologija, ak i kada bi odabrao da se manifestira u tjelesnom obliku. "|esu li te voljeli?" upita Lot. "Mislim, drugi ljudi na brodu?" Nikko nije odgovorio na ovo pitanje. "Kad o tome sad razmiljam, ini mi se da smo se tome mi doimali neobinima kao i ono nama. Nije nas napao topovima, kao to to chenzemski brodovi rade danas. Bio je to ispit. Zar ne vidite? Da smo bili Chenzem, poast nam ne bi nakodila." Lot je osjetio kako mu groznica pali lice. Tamna krv curi iz njegovih pora. "Nikko, prestani!" Pljusnuo je po svojim senzorskim suzama, no jo je mogao osjetiti blisku prisutnost nesree. "Jesi li postavio zamku u svoju prainu?" upitao je Nikko. "Zna da nisam. Poslao sam prijateljsku poruku." Pogledao je u Urbana. Bili su zajedno u ovome, no Lot je bio taj koji je razumio stanice. Izbor koji su napravili bio je njegov. "to ako je pristojan pozdrav zapravo prijetnja?" Urban se zgrozio od predosjeaja pogreke. Vidjelo se to na njegovom vrstom licu. "Onda bijesni, predstavimo se kao chenzemski razbijai." "Moda to i nije vano." Nikkovi se prsti isprepletoe u bolnu petlju. "Moda smo sve krivo interpretirali. Lovac nas je ostavio na miru, pa smo mislili da smo ga prevarili." "I jesmo." Lotu se nije sviala sumnja u Nikkovu glasu. Nagonski se pomaknuo da podupre Nikkovu vjeru. "Kamuflaa djeluje. Zna da djeluje. Lovac nam je mogao prii prije mnogo godina, no jo smo ivi." Nikkova se slika rastegla. Njegovi dugi paukoliki noni prsti dodirnue zid. "Zato smo ivi?" upitao je. "Zato to smo ga zbunili." "Ili zato to nas se boji", ree Urban. "Mi smo Chenzem. Mogli bismo biti opasni." Nikko frknu. Prekriio je ruke na prsima. Prsti na njegovim laktima inili su se poput grube tapiserije. "A moda nas razumije bolje od nas samih. Lovci nisu slijepi, a ni glupi. A ovaj nam je za petama. Vidio je stanino polje kako se rasprostire po brodskom trupu. Vidio je kako postajemo Chenzemi. Dao nam je dovoljno vremena da to ostvarimo. Sve je to dio plana." "Kakvog plana?" pitao je Urban. Glas mu je bio nepokolebljiv u iekivanju loih vijesti. "Kolonizacija", pretpostavio je Lot. Nikko je potvrdno kimnuo. "Tako da moda nije ni bitno jesmo li poslali krivu poruku. Lovac je moda ak i pretpostavljao da e biti kriva, jer mi postajemo Chenzemi. Mi jo nismo Chenzemi." Bila je ovo jasna linija spekulacije. Dala im je prostor za djelovanje. Lot je kimao u znak slaganja. "Tako bi sljedei balast praine mogao biti prihvaen ak i ako
ovaj prvi ima okus po chenzemskim razbijaima." Protrljao je svoje senzorske suze ve planirajui svoj sljedei pozdrav. "I to su onda dobre vijesti?" ree Urban. "No ima i loih vijesti, zar ne, Nikko? Ako lovac zna to se dogaa, to moe znaiti samo da se s ovim ve ranije susreo." Prelijetao je pogledom po sredinjoj komori sarkastino je istraujui iroko otvorenih oiju. Vrat mu se izvijao poput dralovog. "Hej, pa ne vidim nikoga drugoga preivjelog." Lot je osjetio pritisak u prsima. Bila je to istina. Ljudi i Chenzemi bili su jedine aktivne vrste meu svjetovima. Bilo je dokaza o drugim rasama koje su putovale kroz svemir u dalekoj prolosti, no njih vie nije bilo. Na Vrelu Obmane, nanotehnoloki "upravitelji" jo uvijek tite sustav od destruktivnih elemenata, no vrste koje su ih izgradile odavno su nestale. "Kolonizacija je po svoj prilici vrlo uspjena procedura", Urban je zakljuio. "No moda taj dosadni lovac deura kako bi poistio dokaze neuspjeha." "Moda je tako", ree Nikko. "No sad kad imamo prainu, nismo vie bespomoni." Zidovi komore jae su zasijali u skladu s Nikkovim raspoloenjem. "Praina se moe iskoristiti za prijenos kemijskih lai. Moe se koristiti za prijenos otrova i poasti. A Lot je iz Vrela donio i cijelu arhivu chenzemskih slabosti. Zar ne?" Bila je to istina. Lot se sjeao Vrela Obmane i suhog okusa ivue praine u maglici, i statinih baza podataka koje su sadravale informacije o trideset milijuna godina sukoba; podatke o sukobu izmeu nanotehnologije Vrela i nanotehnologije Chenzema. Upravitelji Vrela forsirali su vlastitu evoluciju u neprestanoj potrazi za novim strukturama koje bi mogle omoguiti prednost nad Chenzemom i bili su, uglavnom, uspjeni. Vrelo je napredovalo, dok su ostali sustavi izumirali. Dok su prolazili kroz maglicu, Lot je jedva naeo povrinu tog mora podataka, otkrivajui samo malen dio molekularne obrane koja tamo vjerojatno postoji. Obrasci koje je nauio bili su sigurno spremljeni u neuralnim vilicama njegove fiksne memorije. Vjerojatno bi mogao nauiti i kako ih upotrijebiti. "Moe uiniti sve to zna da ubije lovca", ree Nikko. Kristalne lee koje su titile njegove oi njegovo su nepromjenjivo zurenje fiksirale negdje preko Lotova desnog ramena. I Lot je zurio u Nikka, ispunjen iznenadnom strepnjom kojoj nije znao uzroka, "ja ne znam kako koristiti prainu na taj nain." "Nauit e." "Nikko je u pravu", ree Urban. "Kad jednom dobijemo ono to elimo od lovca, moemo ga zatrovati." Lot je osjetio kako mu se koa lea zatee dok je Nikko lagano bubnjao po svojoj butini nalik porculanskoj. Sintetizirana slika proizvodila je sintetizirane zvukove bubnjanja. Kad su prvi puta spazili lovca, i on sam je traio nain kako da ga unite. No sad ... Nikkova se slika zaledi. Nekoliko sekundi nije reagirao. Tada ree: "To kultni virus govori iz tebe. On je u tebi i ne moe mu pobjei. Ti si jednostavno ureen da bude njegov domain i njegov prijenosnik, i uvijek e te navoditi da stvara Zajednicu s bilo kime i bilo ime." "Ne i s Chenzemom", ree Lot. "Kultni virus je njihova poast. Njihovi su brodovi imuni. I sam to zna." "Dok su prekrajali tvoju vrstu da napada neuralni sistem." "Prolost!" Urban se podsmjehnu. "Koga briga?" Lota je bilo briga. Znao je da je Nikko u pravu. On je bio dizajniran da iri virus, a bio je i prilino siguran da je taj dizajn chenzemski. Neki njegov predak sigurno je bio jedan od prvih
ljudi koji se usudio otii u chenzemski teritorij. Tamo je neto pronaao, ili su Chenzemi pronali njega i promijenili ga. Zarazili su ga svojim neuralnim viticama. svojim senzorskim suzama, i svojim kultnim virusom, i poslali ga nazad do Sol sistema. Tu je priu Lot sastavio od djelia prolosti koje je poznavao, i sjeanja koja su mu dolazila iz nasljedstva u njegovoj fiksnoj memoriji - magloviti odlomci o ivotu predaka. Kultni virus prvo je napao Sol sistem, arei kroz stanovnitvo vjerskim poarom koji je inio da se planeti tope i poteku i iznova oblikuju Dvsonov roj - jedinstveni intelekt proiren preko orbitirajuih stanita tako iroko razmaknutih da je Sunce bilo skriveno unutra. Zaraza se proirila od Sol sistema do drugih zvjezdanih sistema noena u mesu ljudi poput Lota, karizmatinih lidera kulta gotovo potpuno identinih onom prvom lideru kulta. Svaki od njih bio je formiran od fuzije chenzemskih i ljudskih neuralnih sustava. U njihovoj bi prisutnost razum jednostavno izgorio. Religiozni ar eliminirao je disidente. Kultovi su se razvili u prave Zajednice koje su eksponencijalno rasle sve dok Posveena Bespua ne bi poela polagati pravo na sljedeu zvijezdu. Katastrofa ili uspon? Gledajui unutra s rubova, nije se moglo sa sigurnou rei sve dok lanac sunaca nije poeo propadati. Sada, tek koje stoljee kasnije, svatko moe okrenuti teleskop prema sreditu i vidjeti krhotine kako se raspadaju u oblake praine i plina koji se lagano razilazi na blagim zvjezdanim vjetrovima. Nitko ne zna to je bilo s ljudima koji su podlegli kultu, i je li ita uope preivjelo slom zvjezdanog lanca. Nije bilo naina da se to sazna bez da se ode tamo i pogleda, a takovo bi putovanje trajalo stoljeima. Premda je sasvim izgledna pretpostavka bila da u kolapsu lanca ljudi nisu preivjeli. Kad su napustili Vrelo Obmane, bilo je jo tisue rubnih svjetova koje kult nije pokorio, no ciklus bi mogao ponovno buknuti na bilo kojemu od njih i zapoeti na njemu karizmatinu karijeru poput Lotove. Kultni je virus jo uvijek bio u njemu, i nitko iv nije nikad nauio kako da ga izvadi van. On ga je osjeao: potmulu tenju za Zajednicom ugnijeenu u svojoj utrobi. Lagano je izravnao iskrivljenu liniju svog tijela. "Nikko, uzvraanje udarca nije rjeenje ma to god da su nam Chenzemi uinili i ma koliko svjetova da je napao kultni virus. Nae elje nisu vane. Ne moemo unititi svaki chenzemski brod. Bila bi velika srea da uspijemo udesiti ovaj. No ako ga uspijemo pridobiti na razgovor -" Nikkovi dugi, dugi prsti presjekoe zrak pred njim. "Ne moe pregovarati s ratnim brodovima. Oni nisu svjesni, i ne prave nikakve ugovore." "To ne moe znati. Chenzemske su letjelice inteligentne, pa makar i ne bile svjesne. A mogu se i mijenjati i adaptirati." "Da. Tako da te mogu bolje pojesti", zareao je Nikko. Njegove je rijei popratio snaan osjeaj hladnog distanciranja. Urban se toga nije sjeao. Poput Nikka, bio je imun na kult. Malo je ljudi bilo. Nitko nije znao pravi razlog. Zatresao je glavom Lice mu se razvuklo u tanak, ironian osmijeh: "Vidi, Lot? Ne moe s njim razgovarati o tome." Lot ga je Ijutito pogledao, osjeajui toplu vruu bijelu sjenu kulta, osjeajui kako otie u utrobi. Pritisni: "Hajde, Nikko. Razmisli malo o tome. Neto je iza tih strojeva. Doli smo sve dovde da to pronaemo. " Chenzemski su brodovi doli iz tame, iz smjera zvanog labud, gdje su iroke staze inile obru Ruke Oriona. Neto ih je slalo. Lot je u to bio uvjeren. Negdje tamo postoji neto to je stvorilo njegove pretke. Lot je bio oruje, hibridni ureaj stvoren da iri kult, no je li ga to inilo
L1NDA NAGATA - BESPUE 21
prijateljem ili neprijateljem razbojnikih brodova? Na to pitanje nije znao odgovor. Nikkov se kiir pokretao u otrim nestrpljivim valovima. "Doli smo sve dovde da pronaemo izvor Chenzema. Ako ga budem mogao unititi, znaj da u to i uiniti. Ljubav i priroda! Previe nas je ve umrlo zbog toga." To je bilo tako tono. Lota je peckala uznemiravajua injenica da mikroskopski upravitelji koji su upravljali sustavom Vrela Obmane, nikad nisu pokuali unititi Chenzeme. Vrelo ih je samo pokuavalo promijeniti i manipulirati njihovo ponaanje kako bi ga priveli manje destruktivnim ciljevima. Bio je to instinkt upravitelja Vrela koji ih je navodio da svako ivo bie poguraju ka harmoninom ivotnom sistemu u kojem je suradnja donosila vie vrijednosti od konflikta. "Prerano je govoriti o unitavanju bilo ega", ree Lot. "Mi moramo nauiti vie o Chenzemima, ukoliko ih ikad pronaemo." "Uimo koliko moemo", gunao je Nikko. "To ne znai da se ne moemo spremiti. Naini oruje odmah. Kad budemo naoruani, bit e vrijeme za pregovaranje." je li to bio ustupak? Lot nije tako mislio. Nikkova je karizmata nosila natruhe nemira. Vjerojatno mu je ve bilo dosta pravog vremena, i elio je da Lot ode kako bi se mogao vratiti svome ciklusu elektronikih samoubojstava. Lot nije imao razloga da mu sada olakava. "Zato ne ostane prisutan?" pitao ga je. "Mogao bi nam pomoi." "Tebi, deko, ne treba pomo." "Prilino je bolesno to tvoje stalno brisanje samog sebe." Nikko podie svoju glatku glavu s plavkastim ljuskama, "jesmo li mi o ovome ve prije razgovarali?" Urban se nasmijao na ovo, a Lot ree: "Nekoliko stotina puta." "Zanimljivo. Ja se sjeam samo jednog ili dva sluaja. to sam zadnji put odgovorio?" Lot se odupre nagloj potrebi da udari akom po zidu. "Da eli ostati blizu svojoj prolosti. Da nitko ne ivi zauvijek. Da ljudski um nije stvoren tako da podnosi tako duge vremenske periode." Nikko klimnu. "To je dobro. Ostajem pri tome." "Ali zato? Ne mora ostati ovjekom." "elim to. I nema nas ba previe preostalih." Lot trepnu. Treptaj je trajao djeli sekunde, no to je bilo dovoljno. Nikkova slika je nestala. Pauk ga izvijesti da se Nikko vratio svojoj petlji prividnih smrti i uskrsnua. POGLAVLJE 3 oram se vratiti stanicama", ree Lot. "Moram provjeriti kako su. Sigurno su ivane." Urban ga pogleda, lagano se osmjehnuvi. Tada je pogledao prema zidu. Na mjestu koje je pogledao, prijelazni je mjehur prsnuo uz ujni popratni pop. Blaga unutranjost mjehura treperila je blijedom sivobijelom svjetlou. Lot se snano oslanjao na ubod ljubomore. Nakon to su napustili Vrelo Obmane, Urban je uzgojio unutar svoje glave organ - atrij, koji mu je omoguavao izravnu komunikaciju s brodom. Mogao se ak pretvoriti u duha, odnosno vlastitu elektroniku kopiju koja se mogla poslati u brodsku biblioteku i nadzirati projekte, dok je njegova osobna jezgra radila drugdje. Lot je i sam pokuao uzgojiti atrij, no modifikacija nije uspjela, poput svakoga drugoga
njegovog pokuaja da promijeni svoju fiziologiju. Isti tajnoviti inenjer koji je stvorio njegove senzorske suze, i umijeao chenzemske neuralne vitice u njegov genetski kod, takoer je zatitio njegovo tijelo neprobojnim sustavom obrambenih Tvoraca koji su imali mogunost samoprogramiranja. Bili su to ureaji molekularnih razmjera koji nisu dozvoljavali upletanje u njegovu naslijeenu organsku strukturu. Svatko je imao obrambene Tvorce, no Lotovi su bili drugaiji, jer nitko nije znao kako da ih reprogramira ili premosti. Blokirali bi svaki pokuaj uklanjanja kultnog virusa iz njegova sustava. Teko se bilo oteti zakljuku da je on zapravo bio ureaj sklopljen zbog tono odreenog razloga, i istovremeno zamjetljiv ureaj, ukoliko bi se iskreno pogledalo na stvar. Nije bilo naina backupiranja njegove egzistencije, jer njegovi obrambeni Tvorci nisu dozvoljavali mapiranje njegovih tkiva. S Urbanom je bilo drugaije. On je drao mapu svoga tkiva pohranjenu u biblioteci Granice nitavila. Radilo se o preciznom snimku njegove tjelesne strukture koja je ila sve do ivanih veza gdje su pohranjena sjeanja i osobnost. Ukoliko bi ikada bio izgubljen ili ubijen, mogla bi se uzgojiti njegova istovjetna kopija. Clemantine je uinila istu stvar, a Nikko je otiao jo dalje podiui svoje tijelo samo u rijetkim trenucima kada bi zaelio tjelesnu inkarnaciju. Lotova fiziologija onemoguavala mu je ovakav izbor. Budui da njegovo tijelo nije moglo biti mapirano, nikada nije mogao biti dupliciran ili ponovno uzgojen. Ipak, imao je on svojih prednosti. Lupnuvi izmom po zidu. lansirao se prema balonu. Uhvatio se za obru. Tanke rukavice njegova pripijena odijela prenosile su njegovu glatkou i hladnou. "Postoji li nain da sprijei Nikka da me zgrabi kad se naem tamo?" upitao je kad se uurio u rupi. Jednu je ruku drao na rubu obrua kako bi sprijeio njegovo zatvaranje. Urban je zanijekao. "Nemoj misliti o Nikku kao duhu koji je u posjeti brodskom ivanom sustavu. Ja sam to, no Nikko je drugaiji. On e uvijek imati posljednju rije, jer jezgra brodskog ivanog sustava je njegov um, ili mozak, ili kako to ve eli nazvati. U svakom sluaju, ja tamo ne mogu ui isto kao to ti ne moe ui u moju glavu." "Tako dugo dok si imun na kult." Urban se naceri. "To nije neto to ba planiram promijeniti, bijesni. Idi sad. Moramo saznati to misle stanice." Kad se Lot potopio u ranu, njegove senzorske suze ponovno su se stopile s filozofskim stanicama. Iznenada se naao preplavljen kemijskom navalom mnogostrukih razgovora. Stanice su analizirale isputanje praine, stvarajui scenarij za scenarijem pokuavajui predvidjeti to bi se moglo dogoditi, i to bi to onda moglo znaiti. Lot se nikada ranije nije susreo s tako finim tkanjem spekulacije. inilo se da je iskustvo isputanja praine prisililo stanino polje na novu sloenost i zrelost. ak i u normalnim situacijama, konfiguracija polja prolazila je kroz stalnu evoluciju. Nove su veze uspostavljene meu stanicama. Neke stare su umrle. Zahtjevi za hranjivim sastojcima i dostava istih fluktuirala je, a polje bi se uvijek irilo u odnosu na poveanje broja stanica. Aktivnost se nije smanjivala i bivala bi sastavljana uzdu desetak tisua tokova, tako da se Lot brinuo kako nee moi ui u njihove razgovore bude li previe izbivao. Ili da e se moda razvijati mimo njih tako da stanice prepoznaju njegovo strano porijeklo. Ovaj se puta lako uvukao u tijek i pronaao novu dominantnu sliku u dijalozima. Prisutnost nejasna, bliska i jaka. Lot je razumio. Sam in isputanja praine vodio je prema argumentu o postojanju Drugoga koji bi primio prainu. Stanice nisu zapaale tog drugoga, no prekapale su duboko po svojim naslijeenim sjeanjima kako bi izgradile hipoteze o njemu.
Bila je to zastraujue osjetljiva vjeba. Lot je osjetio slatke okuse kako prte po njegovom jeziku. Erotske su emocije nahrupile u njegove senzorske suze, slike su tekle kroz njegov mozak, nasumini udari ugode irili su se preko njegove koe, a erekcija mu se borila s tijesnim prostorom njegova pripijena odijela. Sjetio se Clemantine: hladne poput kamena, ukopane u tkivo jo frigidnije od tkiva staninog polja. Bila je u hladnom spremitu ove dvije godine otkako je on bio budan. Lot se istrenirao ne misliti na nju, no sad je njegova kontrola pukla, zatitni su se zidovi povukli, i sva pouda i ljutnja nakupljene u dvogodinjem vremenskom razdoblju nahrupile su u jednom naletu u filozofske stanice, gdje su se prekrajale i pojaane mu se vraale. Stanice su eljele kontakt s Drugim isto tako jako kao to ga je i on elio, a bili su toga naivno nesvjesni sve dosad. "Urban." "Da?" "Priaj!" "O emu?" "O bilo emu. Samo me izvadi iz ove petlje." Tako je Urban poeo priati, beskrajni monolog o staninom jeziku, kuhanju, biomehanikom inenjeringu i povijesnim dramama. Bez sumnje, ove je prie sricao nesvjesni pod-um, dio osobnosti prikladan za dosadne zadatke koje Urban nikada ne bi imao strpljenja izdrati. Pomoglo je. Lot je osjetio spori povratak k ekvilibriju. Pod-umovi su zasigurno nadzirali njegove ivotne funkcije jer, nakon to se Lot smirio, Urbanov se glas poeo utiavati, dok u njegovoj svijesti nisu ostale samo cirkulirajue misli filozofskih stanica. Sjeanja drugih brodova i vremena bila su arhivirana u stanicama, nosei njihovo porijeklo. Nova su porijekla donoena u polje kada bi se brodovi spajali u praznini, izmjenjujui stanine linije. Sjeanja se nisu nalazila posebno u slikama, ili zvukovima, ili mirisima, ili simbolima, ve u kombinacijama ovih getalt dojmova hvatajui sve to je lealo u nedefiniranom vremenskom rasponu. U svakom sluaju, inilo se tako nekako. Lot je zapravo smatrao nemoguim da se chenzemski smisao izrazi ljudskim terminima. Stanino je sjeanje moglo biti konkretno poput bune radosti planeta to kuha pod laserskim gama-zrakama koje generira neki od velikih prstenastih brodova zvanih labui razlagai. ili je pak moglo biti apstraktno poput impulsa neusmjerene mrnje. Konkurentska sjeanja iz razliitih stanica mogu pojaati dojam, dok ga suprotna miljenja mogu unititi. Mnogo toga to je prolazilo kao sjeanje bilo je nesuvislo, ili se pak radilo o kratkim detaljima uvuenim u neki scenarij, pa odmah zatim odbaenim. Uvijek je vie tragova misli napredovalo odjedanput, tako da bi polje planiralo, sjealo se, eljelo, pitalo, isprobavalo, povezivalo tragove, no ipak bez osobe koja bi spojila sve te razbijene fragmente. Lot nikada nije osjetio ni traga svijesti u filozofskim stanicama. Sva njihova promiljanja i sva njihova obuka, djelovali su kao slijepe reakcije u iekivanju ishoda. Nikada nisu bili poremeeni ni natruhom intuicije. Ponekad se Lot zamiljao centralnom osobom polja, no ta ideja ne bi zadugo opstala meu stanicama. Dopustio je da potone u plutajue razgovore, postupno odbacujui osjeaj samoga sebe. K svijesti su ga dovodila jedino Urbanova povremena pitanja. "Bijesni, jesi li jo tu? Jesi li budan?' i napokon, "Hoe li napraviti otrovnu prainu?' Tako je. Nikko je elio oruje. Lot je trebao istraivati naine ubijanja. Pretresao je glavom olabavljujui pritisak stanica na svojim senzorskim suzama, odvajajui se djelomino od njih
kako ne bi bio odvuen njihovim razgovorom dok je pretraivao svoju fiksnu memoriju. Prevrtao je strukture i okuse praine, ispitujui u njima laganu i laskavu herezu Vrela. Upravitelji Vrela su spretno stopili ivot s razliitih svjetova u jedinstvenu, funkcionalnu biosferu no, kad se ivot nije mogao stopiti, moralo se protiv njega boriti. Upravitelji su bili strunjaci i u tome, s preko milijun godina razvoja domaina strategija na molekularnoj razini za omoguivanje Chenzema. Oni su bili kljuevi za podatke koje je Lot prikupio, i koje e moda iskoristiti da izmaknu lovevim sumnjama. I to tad? Svaki je sloeni sustav imao toke pritiska. Pritisni te toke, i cijeli e se sustav sruiti. Ugljini monoksid je sitna molekula, no u ljudskom krvotoku moe blokirati prijenos ivanih impulsa, uzrokujui tako gotovo trenutni kolaps. Obrambeni Tvorci programirani su da oiste tijelo od takvih opasnosti, no istodobno, ova je naroita obrana stvarala nove ranjivosti. Ljudsko je tijelo postalo toliko ovisno o svojim molekularnim skrbnicima, da je poast posijana u Vrelu Obmane jednom ubila stotine tisua ljudi jednostavno tako to je unitila njihove obrambene Tvorce. Slino ovome, postojale su jednostavne molekule koje su mogle zaguiti komunikacijske kanale filozofskih stanica. Naravno, stanice su imale vlastitu obranu, razvijenu u plamenu nanotehnolokih vojni, no nisu bile neranjive. Lot je u Vrelu pronaao molekule - Trojanske konje - koje su oponaale uobiajene chenzemske pakete emocija, no u sebi su podmuklo nosile mone matrice blokirajuih molekula. Kad bi se jednom zakvaile na stanicu, sloene strukture bi proizvodile laan input, namjetajui prividno okruenje za svaku napadnutu stanicu istovremeno je izolirajui od ostalih. Koordinacija i stvaranje odluka bi ishlapili, aljui stanino polje u stanje nefunkcionalnosti. to je opet rezultiralo hiperaktivnou na molekularnom nivou, i katatonijom na makroplanu. Kada bi im svi kanali inputa bili blokirani, filozofske se stanice nisu mogle hraniti, i u nekoliko bi minuta na smrt izgladnjele. Blokirajue molekule bi zaustavljale sve uznemiravajue pozive iz umiruih stanica. Stanice bi zauzvrat reagirale kao da dominiraju, otvarajui jo vie kanala svojim napadaima kao da su "pobijedile" u svakoj debati. Ovako je bilo u teoriji. Kodovi Vrela bili su stari. Lot je bio siguran da su neko djelovali, no Chenzemi su evoluirali bar trideset milijuna godina. Moda su razvili obranu za ovakvu vrstu napada. On nije imao naina da to sazna. Mogao bi testirati otrov na izoliranom uzorku na Granici nitavila, no to mu i ne bi puno toga otkrilo. Svako je pokoljenje stanica bilo drugaije. Stanice Granice nitavila mogle bi biti osjetljive na ovu prainu, no stanice lovca moda nisu. Nije bilo naina da se to sazna, osim da se pokua. A to ako lovac preivi napad? Lot nije pretpostavljao da bi dobili drugu ansu. Nije znao tono koliko se dugo nalazio u rani kada se to dogodilo. Novi je input preplavio filozofske stanice s ... toplim pozdravom?! Istina. Tamni (mirni) svjetlucajui upit za identitetom, namjerama i povijeu. Input s onu stranu polja, strani radiopoziv koji je proklamirao < Drugi > Strana prisutnost. Po prvi put, lovac je postojao kao pravi objekt u dijalogu. Gotovo istovremeno s ovim pozdravom dola je i elja za uzvratom. < Odgovor > Mogui odgovor - slian primljenom pozdravu - bio je ponuen na debatu meu filozofskim stanicama, premda je u ovoj inaici bilo neeg novog, ispovijest neeg jo neiskuanog. Agresivna je manjina imala zamjerku:
<Stani. Potkrijepi to.> < Stani. Potkrijepi to.> <Stani.> Prekasno. Zasute instinktom koji je traio odgovor, dominantne su stanine linije uputile odgovor na radiopoziv. Urban je kunjao na g-platformi kada je lovev radiopoziv stigao do Granice nitavila. Obino bi ostavio barem duha da bdije nad Lotom kad god bi se ovaj nalazio u rani, no ovaj put je frenetini ritam stanine aktivnosti iscrpio njegove molekularne nadzornike. Bez podataka, nije bilo smisla u muvanju okolo. Zatvorio je svoj interface i povuka'o se. Tako je bio probuen iz polusna kad je signal vrisnuo kroz njegov atrij. udnovata mjeavina tonova i grebanja bez znaenja. Iskobeljao se iz svoje mree za spavanje, doekavi se na koljena na poploanom podu paviljona. Pravio je bolne grimase kad je Nikkov glas preplavio njegov atrij. *Lovac nas zove. "To je nemogue", rekao je. "Nije ve mogao presresti prainu." *Nije. No mogao je registrirati infracrveni bljesak. Bilo je kasno poslijepodne na g-platformi. Usamljena je golubica gugutala meu dvjestogodinjim drveem koji su izrasli poput pilastara izmeu tla i holografskog neba. Paviljon je, sa svojim reetkastim krovom, zauzimao vrh travnatog obronka irei se dolje prema koi ribnjaku. Urban je sve to vidio u jednom pogledu dok se dizao na noge i potrao. "Gdje je Lot?" vikao je, krei put kroz cvjetnu prostirku. * jo je u staninom polju! Namjestio je pod-um za brzi izraun. Odgovor je stigao dok je klizao okolo prema dnu brijega, gdje je Clemantine imala malu kuu, ugraenu u brijeg. est sati. Vrijeme loveva odgovora odgovaralo je vremenu koje bi svjetlosnoj zraci trebalo da pree razdaljinu do drugog broda i natrag. Urban je preplaio domaeg "botskog posluitelja dok je uskakao kroz ulazni luk u kuu. Prijelazni mjehur ga je ekao, iroko otvoren na oslikanome zidu. Bacio se u njega, a mjehur se skupio kako bi ga obuhvatio. "Izvadi me odavde." eludac mu se grio dok je leao okrenut za 1 8 0 stupnjeva. Barem nije bilo mjesta za pad. *Ljubav i priroda, rekao je Nikko. *Lot je odgovorio. Stanice su generirale vlastiti radiosignal. "Nisam znao da to mogu uiniti." *Ni ja nisam znao. No to je biomehaniko tkivo. Ne bi trebalo biti teko. Mjehur je ve usporavao.^ "I to je Lot rekao?" *Pozdravio ga je. No pozdrav se doima slabim; pogrenim. Ne ba chenzemskim. "Ako si u pravu, onda nema veze." *Ako. Zid se topio. Strani su mirisi zapuhnuli njegovo lice dok se stapao sa starijim mjehurom koji se sljubio s blistavim, sjajnim bijelim zidom stanina polja. Zrak je bio vrlo hladan, a svjetlost
toliko bljetava da je trebalo par sekundi da mu se oi prilagode. Tada je opazio Lota okruenSg svjetlou. *Ljubav i priroda, psovao je Nikko lagano iznenaen. *Nikad prije nije bio tako duboko. Lotove su oi bile zatvorene. Tijelo mu je bilo uronjeno u ranu. Leao je na boku uvaljan u stanice koje su se doimale poput viskozne tekuine. Nekoliko prstiju debeo sloj tekao je preko isturene strane njegova lica do njegovih senzorskih suza. Njegova usta i nos bili su prekriveni. Urban je kriknuo u panici. Grunuo je nogom kroz stijenku mjehura u bljetavilo stanica. Bijelo se svjetlo zamutilo od udarca. Hladnoa je jurnula njegovim dlanovima i kroz odjeu. "Lot! K vragu! Nikko? to mu se to dogodilo? Rana nije nikad bila ovoliko duboka." * Stanice su bile aktivne. "Ma nemoj mi rei!" * Trebao si ga nadgledati. "Istina." Urban je kopao kroz svjetlee tkivo koje je uraslo u Lotov nos i usta. Tkivo se istezalo i pucalo, ostavljajui manje djelie. Lotova su prsa bila ukopana u tkivo, i Urban nije mogao osjetiti die li. "Hajde, Lote. Probudi se ve jednom. Izbaci ovo sranje iz plua prije nego to te ugui. Lote!" Strugao je stanino tkivo. Bilo je tvrdo i hladno na dodir, no istezalo se kad bi ga vukao, pucajui u manje fragmente, poput smrznutih kapi kie. uo je lagani udisaj.
"Lote?"
Lotov nos i usta jo uvijek su bili prekriveni. Kako bi mogao disati? Udisaj se ponovno uo. Lagano utanje zraka koji se uvlai. inilo se da stanice filtriraju Lotovo disanje. "Kako kroz ovo moe disati?" mrmljao je Urban. "Nikko, stanino polje proputa zrak." *Ne znam. Njegovi fizioloki znakovi ne pokazuju poremeaje. "Ne budi se!" *Ne, Budan je, ali ne odgovara. Urban je pritisnuo akom o stanice koje su prekrivale Lotovo lijevo rame. "Reci neto!" U njegovom se glasu osjeao nagovjetaj panike. Nije drao strau. ak nije ostavio ni duha. Moda ga je Lot uo, ili se budio iz nesvjestice, jer, zatreptio je oima. Pogledom je fiksirao Urbanovo lice, no bez natruhe prepoznavanja. Tada se njegovo tijelo zgrilo. Uasan kaalj prolomio se iz njegovih plua, kropei svjetlucavim stanicama po unutranjosti prijelaznog mjehura. Urban se sagnuo pred naletom snijega koji se odbijao.
"Lote! Jesi li dobro?"

"Urbane?" Lotov glas je zavijao mijenjajui tonalitet, da bi se smirio u tonu pravednog gnjeva. Oslobodio je ruku. Urban je zamijenio svoje pripijeno odijelo kouljom dugih rukava i kratkim hlaama. Lotovi su prsti sad stezali njegov ovratnik. Laka tkanina napinjala se o Urbanov vrat. "ovjee, to radi ovdje?" prosvjedovao je Lot. "Izlazi odavde! Kontaminira stanice!" "Ba me briga. Ova stvar je poput leda! Poput gumenog leda. Urasta u tebe. Vadim te odavde. I to odmah" "Ne." Lot je pustio Urbanov ovratnik. Pogledao je u stranu kao da moe vidjeti kroz bijeli
zid od stanica. "Lovac je vani. Osjeam ga." "Nemoj mi rei. I mi smo ga uli. A sad van." "A sad van", Nikkov glas je ponavljao, pretiui Lotov prosvjed. Urban je uo samo tihi glasi koji se uzdizao iz pauka na Lotovom uhu. Zidovi prijelaznog mjehura oko njih poeli su se ruiti. "Opet u te iskljuiti ako budem morao", Nikko je upozorio. Lot je opsovao. Meutim, prijetnja je upalila. Sjajno tkivo poelo se pretvarati u masu nalik eleu. Lot je skliznuo kroz njega potpuno ist, ba u trenutku kad se prijelazni mjehur zatvorio nad njim, odsijecajui bljetavo svjetlo. Okrenuo se prema Urbanu. Njegove senzorske suze bile su poprskane blijedim pjegicama krvi. "Zato si doao? Imao si svoje monitore na meni. Nisi se trebao mijeati." "Monitori su otkazali. Bio si tamo punih est sati." "Bio sam tamo i tri puta due od toga. Nikko! Vodi me natrag! Odmah! Stvari se mijenjaju, i ja moram biti tamo." Urbanova se brada podigla. "uti, bijesni. Nikko je sad na mojoj strani."
POGLAVLJE 4
rijelazni mjehur se otvorio ispljunuvi Lota, ovaj put njeno, natrag u centralnu komoru, i u Clemantininu prisutnost. Osjetio ju je prije no to ju je vidio. Njena se aura motala oko njega, udan osjeaj zamjeranja, uzbuenja i oduevljenja. Potmula bijela glad za Zajednicom koja je ivjela u njemu zasjajila je malo jae kad se uhvatio za drku i preokrenuo. "Budna si?" promrmljao je. Briljantno, kao i obino. Bila je naslonjena desnom stranom o krivudavi zid i leima okrenuta prema zavretku luka komore. Oi su im se srele, i hladni poluosmijeh zatitrao je njenim usnama. Njezina panja izazvala je zadovoljstvo u njegovim senzorskim suzama iako ono je bilo narueno oprezom i animozitetom. Znai, ni ona nije izala neozlijeena. "Zaposlen?" pitala je. "Istina. Moglo bi se tako rei." "Al* si nam nedostajala", ree Urban odano, upadajui kraj Lota. Nesputano gravitacijom, Clemantinino tijelo predstavljalo je splet finih, zlatnih oblina: gole ploice i bicepsi i udubine oko njene kraljenice. Nosila je kratke hlae i sivozeleni top koji je prekrivao njezine grudi, no ostavljao joj trbuh golim. Clemantine je bila koata ena, visoka poput Lota, ali jo vre grae. Njena se koa glatko napinjala preko dobro oblikovanih miia. Poput Lota i Urbana, imala je kratku kosu s otrim trokutima barunastih uperaka ispred uiju. Lot je zurio u nju. Nije si mogao pomoi. Bio je u nemogunosti da kae ita to ne bi zvualo banalno. Zato je i odustao od pokuaja. "Drago mi je da si budna. Nedostajala si nam. Meni jesi!" Nasmijeila se. "I sami ste se dosta dobro snalazili. Pogledaj samo sebe, Lote. Bez atrija, i bez duhova, a ipak, ti si jedini koji je pronaao neko konkretno oruje protiv lovca." Nikkov joj je glas odgovorio trenutak prije no to se njegova naroguena, plava slika pojavila u dnu komore. "On nema pravo odgovarati samostalno na taj poziv." Lot je razmatrao situaciju. Iscrpio se u naporima da odri stanino polje od naglog odgovora. Istina jest da nije uspio, ali nije on taj koji je poslao tu poruku.
"Jesi li razumio na odgovor?" pitao je Lot. "Neto jesam", ree Nikko. "inio mi se kao odgovor nekog mladog i naivnog." "Istina. To nije bio odgovor kakvog bih ja poslao. Bile su to filozofske stanice. Pokuao sam ih zaustaviti, no pasivne stanice su nadile moju frakciju." Ponovno se okrenuo prema Clemantini. Htio je da ona zna. "Uinio sam sve to je bilo u mojoj moi." Osmijeh s njezina lica iezne. Razumijevanje je poelo nagrizati njezinu auru. "Kae da su filozofske stanice autonomne?"
"Pa da. Naravno da jesu."
Nikkov kiir se stisnuo oko njegova vrata. Nepovjerljivost je odzvanjala u njegovu glasu i reenicama nalik goruem jantaru koje su, poput koplja, probadale Lotova osjetila. "Mislio sam da ti kontrolira stanice." "Nikad nisam rekao da ih kontroliram." to je tono rekao? Pogledao je u Urbana, no nije nalazio pomoi na njegovu zamiljenu licu. "Nikko, morao si to znati. Stanice nemaju centralni autoritet. Ja sam imao glas. Mogao sam pokrenuti neke rutine, no membrana ne bi prestajala djelovati kad ja ne bi bio tamo. Filozofske stanice imaju vlastite protokole, i vlastite instinkte. One se razvijaju. Cijelo vrijeme ue." Pokuavao je biti smiren. Pustio je to u zrak, i to je ublailo otrinu Nikkovog raspoloenja, no nije djelovalo na Clemantinu. Nije vie mogao utjecati na nj u na takav nain. Uoila bi to. Bez obzira na sve, njena je briga djelovala na nj. "Mislila sam da koristi stanice kao ureaj za prevoenje." "Ne. One su samostalne." "Tako da mogu nauiti da mi nismo Chenzemi?" Nasmijao se. Nije mislio da bi stanice tako neto uope mogle pojmiti. "Ne ba. Precjenjuje ih. One nisu sposobne donositi takve zakljuke. One nisu svjesne." Nikko nije bio uvjeren. "Ti ne zna za to su one sve sposobne, zar ne? Ljubav i priroda! U to si nas to uvukao?" "Trebamo nae filozofske stanice", ree Lot. "No, trebaju li one nas?" Ne. Nije to izrekao glasno, no ipak je odjeknulo. Nikko ga je promatrao. Njegove plave oi iza kristalnih lea doimale su se, na udnovat nain, izvan fokusa. "Hoe li se njihova kolonija proiriti s naeg trupa?" "Nee! U svakom sluaju, ne mislim da hoe." "Super", ree Clemantine. "Nikko, trebamo nainiti runi pregled navigacijskog i pogonskog sustava. Ne smijemo vjerovati senzorima dok ne utvrdimo jesu li isti." "Stanice se nisu irile s trupa", Lot je ustrajao. "Znao bih da jesu. Dajte, nije ba da mogu izviati po brodu i isplanirati nevidljivi napad na sisteme." "Svakako, ti bi volio da je tako", ubacio se Urban.
"I ti si radio s njima."
"Samo preko tebe." Lot uzdahnu. Bio je tako umoran i gladan. Pregladnio. Samo da ova panika umine da moe otii jesti, molio je. "Gledajte", rekao je to je mogao strpljivije. "Ne znam na koji su nain filozofske stanice na chenzemskom brodu povezane sa sustavom no, o kakvim god se vezama radilo, nema ih kod
nas. Nae stanice mogu isputati prainu, a sad moemo slati i primati radioporuke. No. to je sve to one mogu initi. One mogu pokuati uputiti komandu u pogonski sistem, no to bi bilo kao da moj mozak govori Urbanovoj ruci to da ini. Nema poveznica, pa to jednostavno ne bi radilo." "Hm!" Nikko je raunao. "Ja bi se mogao infiltrirati u Urbanov atrij i kontrolirati pokrete njegove ruke." Ova spoznaja sve ih je ostavila bez teksta. No, i Lot je igrao sline igre kad je ivio u nebeskom gradu Svile na Vrelu Obmane, kad je koristio karizmate kao svoje infiltracijsko oruje. Urban se prvi pomakao. U glasu mu se osjeao lagan izazov. "Ne bi to mogao uiniti." Nikko ga je ignorirao, mraan i hladan. "Rekao sam to ve ranije. Uvueni smo u proces. Zato je lovac odugovlaio. Jo nije zavrilo." Nervozno je prstima bubnjao po bedru. "Ja bih unitio filozofske stanice da mislim da bi to pomoglo, no, bez njih nemamo nita. Bez njih, na bi se prijatelj dovukao na domet svojih oruja i unitio nas." "Tako mi Nepoznatog Boga", Clemantine prokunu. "Koliko e ovo jo dugo trajati? Prolo je ve dvadeset godina." Nitko nije odgovorio. Chenzemi su pronosili svoj rat eonima. Dvadeset godina nije bilo nita za tako strpljive umove. Lot je elio otii natrag stanicama, no, tijelo mu je bilo izgladnjelo, i osjeao je vrtoglavicu. Urban se ponudio da skuha neto za njih troje gore na g-palubi. "I ti moe prihvatiti," objanjavao je veselo, "jer Nikko ti nee dopustiti da ode na trup dok se ne odmori. Je li tako Nikko?" l tako je Lot uskoio u prijelazni mjehur s Urbanom i Clemantine, na ustar put prema g-palubi. Bilo je teko biti tako blizu Clemantine. Njezina je aura igrala oko njegovih senzorskih suza, intimna i nepristupana. Ona ju je takvom nainila. Zato? Njen ga je izbor zbunjivao i ljutio. Zato je uope ita mijenjala? Stvari su se bile izvrsno odvijale. Znao je da je bilo tako, jer ta je vremena imao zakljuana u svojoj fiksnoj memoriji. Mogao ju je opet vidjeti - tamo - na g-palubi kako sjedi na rubu koi ribnjaka dok zvjezdana svjetlost sipa s holografskog neba odraavajui nebo izvan broda. Te su noi on i Urban zaspali u travi, no sad je Lot bio budan i gledao Clemantine kako pie u svoj blok. Njena glava nagnuta naspram bronanog svjetla ekrana. Njena ga je prisutnost ispirala u kaotinoj paradi suptilnih frustracija i suptilnog trijumfa. Ispustila je pisaljku. "ini ono, zar ne?" Pitanje ga je iznenadilo. Nije bio u potpunosti priseban. No je ve poela poprimati vra obiljeja. "to inim?" Uspravio se u sjedei poloaj, eui se po tragovima koje je trava ostavila na njegovoj koi. "Kad god osjetim sumnju, ili bijes, ili natruhu dosade - jednostavno nestaju. TI ih brie, zar ne?" "Ne." "Tad ih prepisuje." Razmiljao je o tome. Za razliku od Urbana, ona je bila podlona kultnom virusu. Bio ju je kolonizirao prije nego to su napustili Vrelo Obmane. Njegove parazitske vitice ivjele su u njenom mozgu, otvarajui je tako utjecaju njegove karizmate. Osjeala bi ono to bi on elio da osjea, a zauzvrat bi njezini osjeaji hranili njega. Kad su ivjeli u gradu Svile, oblikovao je
30 L1NDA NAGATA - BESPUE
na ovaj nain osjeaje tisua ljudi. Sada je mogao utjecati jedino na Clemantine, u intimnosti koja je nadilazila sve to je ikad upoznao. "Moda sam neto i inio", priznao je s osmijehom krivnje na licu. "No, bio sam napola zaspao. Nisam ba obraao panju." Njezina zabrinutost donijela je hladnou u noni zrak. "Zar je postalo tako lako?" "Istina. To je sad vie instinkt." Susreo je njezin pogled. Nije bio, ona je tako odluila, niti preplaen niti stidljiv. No, njena se tjeskoba vrtloila oko njega. U poetku je to ignorirao, no kasnije se predomislio. Obuhvatio je njenu tjeskobu, i uinio je svojom. Transformirao ju je u karizmatu vjere. Bio je to dar za nju i za njega samog, i ona je bila sretna to ga dobiva. Jest bila sretna. Pobrinuo se za to. Pobrinuo se da svi oni budi sretni. Posvetio se ujednaavanju njihove trostrane veze, a u konanici to i nije puno mijenjalo na stvari. Samo jedan prijenos ih je stalno pratio otkako su napustili Vrelo Obmane. Bio je to uradak nove generacije obrambenih Tvoraca. Lot se prisjeao teksta koji je iao s njime, i tamni ubod straha kada je shvatio emu slui. "Ne treba ti to", rekao joj je. Ona ga je ipak koristila za izvlaenje kultnog virusa i njegovih korumpiranih parazita iz svoje glave. (Da bi Lota izbila iz svoje glave.) Nakon toga, sve se meu njima promijenilo. Pusti to, rekao je sam sebi. To vie nije vano. Lovac im se pribliavao. Bilo je to sve o emu si je jo smio dozvoliti razmiljati. Lot se spotakao, izbacivi se iz ravnotee, kad su uli u Clemantininu kuu na g-platformi. Obujam rotirajue platforme bio je premalen da bi sakrio pomak centrifuge. Dolje se nije nikad nalazilo u potpunosti tamo gdje bi trebalo biti. No ipak mu se svialo tamo. Nikko je ispunio platformu umom debelih stabala s granama koje su se granale poput vodoravnih polica. Grmovi su rasli na zemlji, a loze su se uspinjale stablima, no nita od toga nije nikad prijetilo da preuzme platformu. inilo se kao da su svaku vrstu upravljai Vrela nauili da je potrebno uvati harmoninu koegzistenciju, l svi su posluali tu pouku: biljke i ptice, i mali gmiui stvorovi koji su povremeno plaili Lota svojom pojavom. Napustili su Clemantininu kuu pratei put prema paviljonu. Urban je iao prvi. Clemantine ga je slijedila, a Lot je iao zadnji, osjeajui se napola opijenim od njezine prisutnosti, kao od finog ampanjca. To ga je smetalo. Ovih posljednjih dviju godina vrlo mu je dobro ila kontrola vlastitih osjeaja. Veinu je vremena mogao proizvoditi karizmatu koja bi rasprila raanje osjeaja usamljenosti, tako da mu zapravo i nije nedostajala. Srea je bila kemijski ustroj, a Lot je bio dobar u kemiji. Kult mu je to omoguio. "Bila si u hladnom snu dugo vremena", rekao joj je. Oi su mu bile fiksirane na hipnotiku igru njezinih nogu i miiave stranjice dok se uspinjala puteljkom ispred njega. "Sada su stvari drukije. Ne ivimo vie u sredinjim stanovima. Uglavnom ivimo ovdje." Zaustavila se na mjestu gdje je put presijecao nasad irisa s liem poput maeva. Pogledala je unazad. Njene tamne oi bile su znatieljne.
"Bolje je ovdje."
"Istina. Bio sam sretan." elio je da ona to zna.

Mudro je klimala glavom. "No, zato sam ja tu da to promijenim." Lot se nasmijeio. "Mislim da ve jesi." Nije si mogao pomoi.
LINDA NAGATA - BESPUE 3 l ***
Poput svega to su jeli, ili nosili na sebi, ili koristili kao alat, i paviljon su iz sirove materije uzgojili nanoboti, zvani Tvorci, koji su se mogli programirati. Paviljon je imao poploen pod, i bio je otvoren s tri strane. est stupaca podupirale je reetkasti krov s kojeg su visjele cvjetne loze. Dva izdignuta leaja zauzimala su vei dio prostora u dnu paviljona. Kuharski pult u obliku slova U zauzimao je njegov sredinji dio. Tvornica je bila usidrena na kraju pulta. Nalikovala je visokom, drvenom ormariu s dvostrukim vratima. Zvali su je tvornica, iako je zapravo bila grotlo u kojeg su nanoprocesori iz meuprostornog tkiva broda dostavljali dobra. S prednje strane paviljona, izdiui se iznad briue tratine koja se sputala ka koi ribnjaku, nalazili su se niski stol, klupa, mrea za spavanje i stolica za ljuljanje. Pokazujui na njih, Urban je naredio Lotu da sjedne i smiri se. Tada se uputio prema tvornici gdje je uzeo bocu vina i predao je Clemantine da im natoi. Znao je da Lot osobito uiva u rijenom kruhu s kaparijem i makadamskim uljem. Po svoj prilici, dobri je Urban je pobrkao pravu stvar. Lot je leao u mrei. Zbrkane misli su mu skakutale s ovog ludila na neizmjernu tajnu -Clemantine, dok je Urban iz tvornice donosio pladanj rijenog kruha. Rezao je kruh, polaui svaku kriku na nasumino spravljenu marinadu biljaka i makadamskog ulja, a tad je pljesnuo rukama: "Sad emo ekati." Lot promrmlja: "Trebao si ovo naruiti gotovo." Urban je izgledao uvrijeen. "Ovo pripremam svaki put. Ne moe se to reproducirati." Clemantine je sjela nasuprot Lotu, na podstavljenu klupu, oslonivi se golom nogom o stol meu njima. Linija njene noge bestidno je privlaila pogled. "Koliko dugo ve kuha za tebe?" upitala je. "Samo veeras", progunao je Lot. Urban se nasmije. "Vidi. Ovo ti je ast." Obuhvatio je vinsku au, napola je ispio, pa poloio natrag na stol, cijelo se vrijeme guvajui kraj Clemantine na klupi. Lot je promatrao, osjeajui sijevanje kulta u utrobi. Pokuavao je gledati u stranu, ali jedino o emu je mogao misliti bila je Clemantinina amazonska gracioznost. To tijelo, dovoljno snano da ga obori, iako bi ga oni iskoristili i u bolje svrhe. Nije ju razumio ba nimalo. Njezin se pogled susreo s njegovim. Urban je oprezno ispitivao teren, lagano poljubivi Clemantine u obraz. Mogla je biti bodljikava. Nije doputala da stvari dre zdravo za gotovo. Oni su to potivali. Sad je rumen bljesnula njenim obrazima. Nasmijala se i dopustila Urbanu da je obgrli, iako je odgurnula njegovu drugu ruku sa svoje noge. "Hej, ba si nam nedostajala", primijetio je. "Vjerujem ti." Urban je ipak uspio ruku poloiti na njeno krilo. Lot je zamiljao laganu toplinu njezinih bedara. Osjeaj mekim presvuene vrstine njenih miia dok su se izvijali pod njenom koom. "Pogledaj Lota", ree Urban. "Poeo je sliniti." E, ovo je ve bio Urban kojeg je znao i volio. Lot ga je motrio. "To je odgovor grabeljivca." "Istina. Izgladnjuje ga", ree Clemantine. Malene bore skupile su se oko njenih oiju dok se smijala. "Pretpostavljam da ga ne izgladnjujem samo ja."
Na trenutak. Lot se osjeao nepokretnim. Tada je njegov bijes buknuo u beskorisnu karizmatu. "Urbane, ti si guzica." Clemantinin osmijeh se rairio, no ipak nije prasnula u smijeh. Napipala je Urbanovu ruku, i njeni su se prsti isprepleli s njegovim. "Ne pokuavaj pomoi, sinko. Jednostavno ti ne ide." "Istina. Znam. Oprosti." Samo tako. Lot je izgarao sve do korijenja svoje kratko podiane kose, no Urbanu su isprike bile neto vrlo jednostavno. U vezi ove i drugih tema, bilo je jasno. Guzica. Urban se upro slobodnom rukom o rub klupe. "Lot je uinio neke nevjerojatne stvari sa stanicama na trupu, zar ne?" Lot promrmlja neto sebi u bradu na ovaj zlokobni povratak dobrog Urbana. "Uistinu bijesni. Ovo je prva upotrebljiva veza koju je ikada itko uinio s Chenzemima. Impresionirao si me, makar sebe samog moda i nisi." "Urbane", ree Clemantine. "Ljubavi. Reci nam na to smjera." Urban se namrgodi. "O.K." Uspravio se na klupi. "Volio bih vidjeti malo odvanosti, i to je sve. A sad kad moemo razgovarati s lovcem ..." "... ako moemo", pripomenu Clemantine. "To ba i nije sasvim sigurno." "... ako moemo", potvrdi Urban. Moemo potraiti dizajn njegova pogona nulte toke. Pogledao je Lota preko stola. Dobili smo priliku da ga promotrimo, ukoliko moemo razgovarati s lovcem. Zamislite, to bi znailo za nas ukoliko bismo mogli eksploatirati snagu nulte toke polja. Imali bismo brzinu i manevarske sposobnosti chenzemskog broda. Mogli bismo nositi istu vrstu oruja." Okrenuo se prema Clemantine, pa dodao: "Zamisli kakav bi to znaaj imalo za rubne svjetove, ukoliko bi se mogli natjecati u vatrenoj moi s labuim razlagaima." Ova je izjava pronala svoj cilj. Clemantine se ukrutila pod njegovom rukom. Urban ju je mudro pustio iz zagrljaja, koristei taj trenutak kako bi se sagnuo i dohvatio svoju au vina. Clemantine je ivjela ve stoljeima - uistinu stoljeima - i to nije bilo samo vrijeme provedeno u hladnome snu. Vidjela je kako njen svijet odlazi prokuhan laserskim gama-zrakama od strane dva labua razlagaa. To ju je iskustvo oblikovalo na nain kojeg se Lot jo uvijek upinjao razumjeti. "Dug je put od obinog pozdravljanja do dizajniranja vlastitog labueg razlagaa", ree. "Istina", sloio se Urban. "A za to vrijeme je lako mogue i umrijeti." Podigao je bocu vina, pa je ponovno spustio uz zvuk razbijanja. "Pa to ako je plan ambiciozan! Moda je na problem u tome to nismo dovoljno ambiciozni. Chenzemi nas pobjeuju jer sami vjerujemo da e nas pobjeivati." Uslijedila je tiina. Dan je ustupao mjesto noi u brodskom umjetnom svjetlosnom ciklusu. Moljac je oblijetao oko stola. Guter je kvocao s gornje reetke. Lot se ustao iz mree za spavanje i krenuo prema pultu, odluivi dovriti kuhanje na koje je Urban zaboravio. "U redu, Urbane", ree Clemantine napokon. "to tono eli uiniti?" Urban se nasmijei. Krenuo je za Lotom, grabei od njega marinirani rijeni kruh. Spustio je ruku na Lotovo rame. "Reci nam, bijesni, ega se Nikko najvie boji?" Na ovo je bilo lako odgovoriti. Lot ree: "Najvie se boji onoga to on zove spajanje. Kada se chenzemski brodovi susreu kako bi razmijenili iskustva kodirana u kemijskom obliku - kako bi razmijenili prainu." "A na koji bi nain mi najvie nauili od lovca?"
Lot je osjeao kako ga vue Urbanovo rastue uzbuenje. "Naravno, preko spajanja. Ako bi ga mogli preivjeti." "Istina." Urban je rasporeivao krike rijenog kruha po situ koje se pojavilo na prilagodljivoj povrini pulta. "Mi smo naivni Chenzem, svjee koloniziran i stran. Ne bi li lovac elio spajanje kako bi potvrdio na identitet i pouio nas?" "Vrlo vjerojatno." "Tako mi Nepoznatog Boga", ree Clemantine hrapavim pobonim glasom. "Obojica ste ludi. Spajanje je veliki rizik ak i za prave chenzemske brodove. Na tako malenoj udaljenosti, bili bi ranjivi za napad. Potvrivanje identiteta prije kontakta, detaljnog upoznavanja koda ili mehanikog ponaanja, mora imati neko znaenje. I mogu se kladiti da svaka omaka kod potencijalnog para za spajanje nee biti doekana ljubaznim "Ba nam i ne ide, dragi." "Istina. To bi bilo opasno", ree Urban, dok je sipao smjesu od guave oko hrpe rijenog kruha. "No sve to moemo uiniti je opasno. Moemo pokuati otrovati lovca na udaljenosti. No koliko puta moemo pokuavati? Postoji sigurno jo Chenzema ispred nas. Zato smo i doli ovoliko daleko. Hoemo li moi otrovati i sljedei ratni brod? I sljedei, poslije njega?" Clemantine ree: "To i jest problem, Urbane. Mi to jednostavno ne moemo znati. No, ako lovac govori, moda bi mogli pregovarati s njim. Moda moemo nauiti dovoljno da ih izbjegavamo. Moda nauimo razgovarati i s ostalim brodovima." On zatrese glavom. "Oklijevanje takoer moe biti riskantno. Ukoliko predugo budemo priali, moemo se predati. Ukoliko lovac posumnja u nas, mogao bi otopiti svojim topovima svu prainu koju poaljemo. Najuvjerljivija stvar koju moemo uiniti jest da traimo spajanje. To je ujedno i jedini nain da dobijemo pristup njegovom pogonu nulte toke." Dok je govorio, uzeo je tanjure i napunio ih. Lot zahvalno prihvati jedan, i sjedne s njim. Sirup od guave upio se u tanki kola. Jelo je bilo slatko, lagano, i toliko prhko, da se Lot mogao zakleti kako se razlae u njegovim ustima i uope ne dospijeva do njegova eluca. Navalio je stoga na rijeni kruh, mrmljajui pohvale zbog ulja. Kalorije! Trebao je kalorije. Urban doda drugi tanjur Clemantine, ne prestajui sa svojim predavanjem: Moramo biti naoruani tehnologijom nulte toke prije negoli odemo dalje u pravcu labud. Treba nam snaga koju nam ona moe dati, tako da naa brzina i manevarske sposobnosti budu jednake chenzemskim, a da topove moemo ojaati tako da se mogu usporediti s lovevim. U suprotnom, nema smisla nastavljati." Clemantine prihvati tanjur, no uzvrati otrim pogledom: "Zar stvarno misli da e nam tehnologija nulte toke biti dostupna tako da samo doemo i uzmemo je? Zar misli da moe samo zatraiti dijagram, i da e on biti dostavljen u biblioteku, dok filozofske stanice brbljaju? Ne elim nae ivote riskirati zbog takvih izgleda, /a ne elim traiti spajanje. Budimo strpljivi. Jedina prednost koju imamo jest ta da moemo razmiljati, i unaprijed planirati. Malo strpljenja moglo bi nam spasiti ivote." "Ili bi nas moglo pokopati", ree Urban. Oboje su gledali u Lota, kao da bi on mogao prosuditi o istini. No Lot ih je samo mrko gledao. "Stalno zaboravljate", govorio je punih usta. Brzo je gutao zalogaje. "Neispravan model." Pokazao je na svoju glavu potapavi je. "Chenzemi su zaboravili na naputak za uporabu koji bi trebao dolaziti uz moju fiksnu memoriju. Veinu vremena, poput vas, ja samo nagaam."
rTTT> Srrci-N' ovijt'
Gradska knjinica Rijeka
POGIAVLJE S lemantine je, naravno, bila u pravu. Nisu dovoljno znali da bi mogli odluiti. Urban je stoga poslao duha u brodsku biblioteku da radi na problemu, lako je Nikko vjerojatno imao vie iskustva s Chenzemima od svih njih, u biblioteci je bilo malo dokaza za to. Gotovo da i nije bilo preivjelih zapisa iz ranih dana Granice nitavila. Nije bilo nimalo dokaza koji bi podupirali Nikkovu tvrdnju da je o karizmati nauio za vrijeme spajanja s chenzemskim brodom. Povijest Granice nitavila bila je baena u smee, i morali su se pouzdati u Nikkovo osobno sjeanje, odnosno u onaj mali dio tog sjeanja kojem je Nikko bio voljan pristupiti. Zbog ega ne bi priao? |e li u pitanju stid? Ili krivica? Bilo je ak mogue da Nikko nije znao nita korisno. Namjerno je zakrio put do svojih sjeanja, isjeckao ih, preuredio i odbacio ih u skladite. Ponekad je tvrdio da su i ta pohranjena sjeanja oteena, no to je bila la. Nikko se danas, kad je priznao kataklizmu koja je pobila prvu posadu Granice nitavila, dovoljno dobro prisjeao prolosti. Moda je oigledan manjak podataka u brodskoj biblioteci takoer bila la? Kako bi podaci mogli biti skriveni od bibliotenih unutranjih pretraivakih programa? Ovo je pitanje prvi postavio Urban, i bio nagraen brzom prezentacijom privatnih polja podataka, sigurnosnih kodova, lanih ogranienja, i praznih simbola. |esu li podaci namjerno skriveni? Da. Sigurno, i to s lakoom. Sljedei upit koji je proslijedio biblioteci bio je to napraviti da se otkriju skriveni podaci. Clemantine je sjedila na klupi ispred svoje kue na g-palubi. Bila je duboka brodska no, no ona je koristila medicinskog Tvorca kako bi premostila svaku potrebu za snom. Iz unutranjost kue zauo se zvuk kojim je tvornica oznaavala dovrenje svog zadnjeg zadatka. Ptica na oblinjem drvetu nervozno se komeala. Lot je bio zaspao, a Urban se angairao u nekom projektu kriptiranja. Trenutak je bio idealan. Vratila se u kuu. Oslikani zid u dnevnoj sobi bio je aktivan. Prikazivao je prizor koji nije postojao u zadnjih pet stotina godina. Pogledala je u liticu obraslu gustom tropskom umom. Pored litice prostirao se ocean. Srebrni odsjaj poslijepodnevnog sunca pojavljivao se i nestajao kako bi maleno ispupenje nabiralo povrinu. Sova je kruila nad liticom, plaei jata plavobijelih morskih ptica koje bi ponekad satima lebdjele u visocju. Preko vode, tamna grba drugog otoka se nazirala u sjeni poslijepodnevnog sunca. Svijet Hevertorija unitili su chenzemski labui razlagai. Ocean i atmosfera prokuhani su i raznesen! u bombardiranju laserskim gama-zrakama. Clemantine je pobjegla samo zato jer se nalazila na putu prema perimetralnoj stanici u kojoj su izolirali virusnog Tvorca. Do trenutka kad su otkrili virus, bio se ve proirio s promatranica do orbitalnih sinkrotrona, otetivi njihove obrambene protokole, tako da nisu zapucali na labue razlagae kad su nahrupili u sustav. Clemantine je bespomono gledala kako divovski prstenasti brodovi bue planet. Njihov je napad trajao samo nekoliko minuta. Samo toliko je trebalo da pretvore Hevertori u golu stijenu. Clemantine je, s vremenom, pronala novi dom u Vrelu Obmane sa aicom drugih preivjelih iz vanjskih stanica. Lot i Urban sanjali su o sklapanju mira s Chenzemom, no Clemantine je bila previe dobro
upoznata sa stvarnou morbidne prolosti da bi vjerovala u tako neto. Nije krenula na ovo putovanje da sklapa mir, ve da pronae znanje koje e joj omoguiti da porazi Chenzeme. To su zahtijevali duhovi njezine prolosti. Na polici tvornice leao je Geigerov broja, skrpljen po starim nacrtima. Podigla ga je. Iznenadila ju je njegova teina. Noas e istraivati dio broda na kojem nikad nije bila. Nije bila sigurna postoji li to mjesto uope. Samo je pretpostavljala da postoji, sudei po onome to zna o gospodaru ovog broda. "Sad emo saznati koliko ti i ja slino razmiljamo, Nikko", glasno je mrmljala. Bila je na Hevertoriju prije nego su razlagai udarili. Zaista, Granica nitavila ih je tamo dovela, iako nitko, pa ak niti Nikko, to nije znao toga trenutka. Stavila je Geigerov broja za pojas. Prijelazni mjehur izniknuo je iz oslikanog zida, otvarajui tamna, ovalna vrata unutar hevertorijskog prikaza. Ula je unutra, nareujui mjehuru da je odvede u brodski kljun. Tupa inteligencija koja je upravljala njime, trudila se da je poslua, no ubrzo se javila brinim glasom: "Dospjeli smo do ruba operativne zone prijelaznog mjehura. Ovaj je ureaj u nemogunosti da nastavi uslugu iza ove toke." Clemantine pristupi biblioteci, pozivajui dijagram broda u svoj atrij. "Gdje se nalazimo?" Zelena toka upali se na dijagramu. Prijelazni je mjehur dospio do zatitnog zida, koji je bio sagraen da zatiti podruje broda predvieno za posadu, od pogonskih dijelova. Clemantine pronae pristupna vrata. Oznaila ih je na shemi. "Odvedi me tamo." "Napredujemo", ree TI. Nakon kratkog ubrzanja, jedna se strana mjehura sklonila, otkrivajui ovalna vrata. Clemantine poloi dlan na kontrolnu plou. "Otvori!" naredi. Drugoj TI koja se nalazila unutar okvira vrata trebao je trenutak da uzme u obzir ovaj zahtjev, a tada, s mekim, opetovanim kljocajem, vrata se razmaknue. Clemantine ue u usku, spiralnu crvotoinu. Vjerojatno je nekako u tom trenutku zazvonio alarm u Nikkovom senzorijumu. Zamiljala je kako je gleda. Oekivala je da e neto poduzeti kako bi joj omeo rad. Moda u blizini crvotoine? Ugasiti svjetla. Isprazniti zrak. Nita od toga nije se dogodilo. Kliznula je kroz usku spiralu, udarajui drku za drkom, sve dok nije dola do drugih vrata, a zatim i treih. Zrak u crvotoini je postao topliji. etvrta vrata su se pojavila ispred. Dodirnula ih je. i ona su se otvorila pokazavi reaktorsku komoru. Udar vreline. Vrui zrak zapuhne joj lice. Ona zatvori oi pred njegovim naletom. Nikada nije osjetila ovako vru zrak. * Temperatura? upita pod-um skriven u brodskom sistemu. * etrdeset i etiri stupnja celzijusa. Znoj izbi iz njezinih pora i u tren ishlapi. Osjetila je kao da mrlje radijacije nagrizaju njezinu kou. Geigerov broja je ve poeo kuckati. Krenula je naprijed, oprezno. elija s druge strane bila je dugaka, no vrlo uska. Imala je visok strop, tako da se osjetila pritijenjenom u pukotini s okomitim zidovima koji su se uzdizali s obje strane. Jedan zid bio je vanjski tit samog reaktora. Njegova tamna povrina svjetlucala je sjajem koji se inio neprirodnim u vrelini. Bila je lagano izboena, dajui osjeaj velike mase kao da je bila nainjena
od nekog misteriozno stabilnog elementa molekularne teine mnogo vee od urana. Posegnula je za Geigerovim brojaem koji je bio zakvaen za njezin pojas. Kadenca njegovih otkucaja poveala se kada ga je usmjerila prema stranjem kraju komore. Nije odbrojavao radijaciju iz reaktora, radilo se o izgaranju iste fuzije. Dohvatila je drku, spremna potraiti izvor radijacije, kad ju je Nikkov glas zaustavio. "Ako nastavi, bit e ispeena", upozorio ju je. Njegov je glas odzvanjao kao da dolazi iz jako razmaknutih zvunika na zidu. "Ako eli ispipavati okolo, trebala bi to initi preko robota na daljinsko upravljanje." Clemantine liznu osuene usne, i nasmije se. Dosad je sasvim pristojno pogodila Nikkove tajne. Usprkos igrama koje je igrao sa svojim pamenjem, znala je da ga njegova prolost i dalje progoni. Olabavila je stisak ake oko Geigerova brojaa, vraajui ga o pojas. "Pa Nikko, ima li daljinskog na raspolaganju?" Odgovorio je pitanjem: "Zbog ega si dola ovamo?" Tanke pruge na zaobljenom zidu bile su udnovate, plavkaste boje i zasjenjene. inilo se da je valna duina bila izabrana tako da donese nelagodu ljudskom ivanom sustavu. Malo dalje bile su komorice nalik na pukotine, suene tako da zaobiu dolazne cijevi. Nije bilo nikakvog svjetla. "To je plutonij, zar ne?" upita Clemantine. "Kad je radijacija tako visoka ..." "Ima i stabilnog urana. Ne previe, no u reaktoru moe biti preoblikovan u materijal za oruje.." Mi stvarno mislimo na slian nain. Zatvorila je nakratko oi, istodobno zahvalna i zabrinuta. "Gdje si to naao, Nikko?" "To je dio izvornog brodskog inventara." "jesi li ga ti naruio?" "Ve sam prije vidio nuklearne eksplozije. inilo se razumnom mjerom opreza imati ovakav materijal." "Nuklearne eksplozije u Posveenim Bespuima?" Pokuala je to zamisliti: Rat u domu predaka. Razmiljala je o Sol sistemu kao o graanskom raju velikih orbitalnih gradova i tri vrtna svijeta. Nikko je razbio ovo matanje. "Nismo trebali Chenzeme da nas naue ratovati." "Tako mi Nepoznatog Boga!" "Jedino boanstvo koje je ikad ivjelo prema oekivanjima." Tada je dodao: "Plutonij je pretrpio malo raspadanja." "Ali je jo uvijek upotrebljiv?" Nije odgovorio. Ne odmah. Clemantine ga je pourivala, na ne ba boanstvenoj vruini. "Lot i Urban eljeli su provocirati spajanje." "Lot ga ne eli provocirati." "Ali ne eli niti otrovati lovca. eli ga zavesti, Nikko. I sam zna da to eli. Njime vlada kult. Njemu e Zajednica uvijek bolje odgovarati od rata." "Ovo je zbog Hevertorija, zar ne?" Ona slijee ramenima. "Bio si tamo." "Ne treba me na to podsjeati. Nisam to zaboravio."
Klimnula je. Oiljke koje su ostavljali Chenzemi nije bilo lako zalijeiti. "Ako budemo prisiljeni na spajanje, moda bi bilo mogue prebaciti i nuklearnu bombu. Ako i ne preivimo, barem nee ni lovac." "Chenzemski su brodovi stvarno ivi, zar ne? Oni nisu strojevi." Istina. Niti jedna vrsta strojeva ne bi mogla preivjeti beskunike nezgode i promjenjive uvjete trideset milijuna godina. Oni su jo uvijek ivi. "Hevertori je mrtav." "Nee rei Lotu i Urbanu?" pitao je Nikko. Zanijekala je glavom. "Oni nisu bili prisutni pri chenzemskom napadu, Nikko, a ti i ja jesmo." "U redu. No, vrati se. Molim te. Ovo mjesto nije isto."
"Lote?"
Urbanov je glas dopirao u besanu prazninu Lotova sna, vukui ga gore, u svijet supstancije. im je shvatio da je bio zaspao, Lot ustane udarajui izmama o pod paviljona kako bi prekinuo divlje ljuljanje mree za spavanje. "Koliko je sati?" "Smiri se. Eventualni odgovor s lovca moe stii tek kroz vie od jednog sata." Tama je bila isprepletena s tiinom na g-palubi. Lot je uo udaljenog cvrka kako mehaniki zove na spajanje. Nita drugo nije se ulo. Clemantine bijae otila. Protrljao je svoje senzorske suze dok je njegova panika lagano nestajala. "Imam duha koji radi u biblioteci", ree Urban. Njegov se bijes krijesio u kratkim, sjajnim crvenim bljeskovima. "Pronaao sam neke stvari koje su bile skrivene. Taj se gad Nikko sjea mnogo vie toga nego to nam je rekao." Lot je danas bio osjetio udar Nikkove prolosti, u karizmati koja je donijela sjeanje na krv i raspadanje. Nije bio na siguran da eli biti upoznat s dodatnim detaljima. Digao se. Otiao je do tvornice. "Nikko se zapravo toga ne sjea, zna. Ostavlja svoja sjeanja podalje. Ukoliko su skrivena tebi, vjerojatno su i njemu." Rekao je tvornici da pripravi obrok za ponijeti. Dok su asembleri radili, okrenuo se kako bi uzeo vodu. Urban je stajao odmah iza njega. "Doi malo sa mnom", rekao je. Hitnost koja se osjetila u njegovom glasu potjerala je Lotovo srce da kuca malo bre. "Hou ti neto pokazati." Tinjajui gnjev iznova napadne Lotove senzorske suze. Pomutio je u njemu sklad izdaje. Urban je bio u pravu. Koliko bi jo toga trebali nauiti iz vlastitog tekog iskustva, jer je Nikko odbijao priznati, ili sjetiti se? "Poao sam traiti najranije zapise koje sam mogao pronai", ree Urban. "O Chenzemima?" "O bilo emu. Pronaao sam puno skrivenih i zakljuanih fragmenata. Nisam ih mogao povezati u neto smisleno." Lot je potvrdno klimnuo glavom. "Tako nam je i on rekao. Kuna praina nainila je kau od brodskih neuralnih polja." "Istina. Prihvaam to. Posada je pomrla. No, nisu svi njihovi duhovi izgubljeni. Nikko je lagao o tome. Pronaao sam preivjelu osobu, potpunu osobnost uskladitenu u neaktivnom polju. To je svjedok, Lote. Netko osim Nikka, tko bi nam mogao biti voljan rei neto vie o brodskoj prolosti."
Tvornica je oglasila kraj zadatka. Lot je pogledao dolje, prihvativi paket s jelom, pa ga pospremio u dep svoga odijela. Duh. Nova osobnost na brodu. Stranac koji lei u skladitu. Te su ga misli gadno uzdrmale. Kad je pobjegao iz Vrela Obmane, pobjegao je i od kultnog virusa. Jedina veza koju je jo elio bila je Clemantine. Zgrabio je posudu s vodom. "Zna li Nikko za tvoj nalaz?" Urban je zatresao glavom. "Ponovno je u petlji, pa mislim da nije primijetio. Ne jo. No, pitanje je trenutka kad e otkriti, i zato moramo djelovati brzo." Neto u njegovoj auri treperilo je poput leptira koji neprestano izmie. Njegov se glas pretvorio u apat, kao da bi to sprijeilo Nikka da ih prislukuje, ako on to zaeli. "Zbog toga hou da poe sa mnom. Odmah." Lot je koraknuo korak unatrag, ne elei se postaviti izmeu Urbana i Nikka. "Zna da se moram vratiti na trup." "Trebam te samo na tren", proaptao je Urban. "elim da je vidi." "N/t/71 Sad je i Lot aputao. "Ve si probudio duha?" "Naravno. Budim ju! Bijesni, ona je iva poput tebe i mene. Doi i sam vidi. Molim te. Treba mi kao potpora. Ne smijemo dopustiti Nikku da je ponovno uspava." Urban nije elio ii prijelaznim mjehurom. Nije to bio rekao, no Lot je znao da se boji Nikkova upletanja. Klizali su stoga kroz crvotoine. "Tvoj je duh s njom?" upita Lot. "Istina. Jo nisam bio dolje. Ne u ovoj inaici." elatinozna membrana nalazila se na kraju posljednjeg tunela. Urban je prvi kliznuo kroz nju, a zatim je i Lot prodro kroz propusnu opnu. elatinozna masa klizala je, hladna i glatka, preko njegova lica. Pojavio se s druge strane pokraj masivne prijenosne cijevi koja je premoivala prostor izmeu centralne komore i oklopljene koljke jezgre. Neko je ovaj prostor u obliku bave bio podruje hladnog skladita. etvrtasti krajevi hibernacijskih stanica prekrivali su ove zidove. No, Nikko je ovaj prostor pretvorio u prostor pogodan za ivot, rastaui hladne skladine jedinice, i zamijenio ih s etiri odvojena stana od kojih je svaki bio komplicirana jazbina. Nikko nikad nije doselio u svoj stan, no Lot je ivio ovdje s Clemantine i Urbanom dugo vremena. Sjeanje je sa sobom donijelo natruhu protivljenja; bljesak gorine poput munje u bojama negativa koja se irila kroz njegov mozak. Udario je snano po zidu, odailjui se poput strelice za pikado kroz uski, svinuti prostor. Urban je ba nestajao u zjapeoj ulaznoj rupi svoje jazbine. Lot ga je pratio. Zidovi tunela pratili su splet cijevi. Blagi bijeli sjaj ispunjavao je savitljive cijevi. Urban je prstima obuhvatio cijeli pregrt. "Bre", pourivao je Lota. "Njen se uzorak stabilizirao. Poinje govoriti." Lansirao se dolje prema tunelu. Lot, obuzet uzbuenjem, vinuo se za njim. Svjetlei snop cijevi njihao se za njim, gurnut strujanjem zraka nastalim njegovim prolaskom. Pratio je Urbana do najdaljeg udubljenja u jazbini, no nije uao u nj. Hvatajui pregrt cijevi, nespretno se zaustavio netom ispred zaobljenog ulaza u komoru. Bio je okiran onim to je ondje ugledao. U komori je bilo stvorenje nalik Nikku, s anatomijom prilagoenom vakuumu, no, ovo je bilo feminizirano i krhkije grae. Bila je graena poput adolescentice, s malenim grudima jedva vidljivim ispod providnog sloja oklopljene koe. Njene Ijuskice bile su plave, no svjetlije od Nikkovih. Membrana na njezinu vratu - kiir - imala je srebrnast odsjaj. Lot nije dobivao
nikakvog znaka od nje preko svojih senzorskih suza, tako da je znao da je jo samo duh; holografska projekcija na strojnoj reetki. Je li nainio neki zvuk? Djevojka je okrenula glavu. Pogledala je ravno u njega. Njene plave oi bljesnule su iza zatitnih kristalnih lea. Njene se usne razdvojie, i izraz iznenaenja prostre se njezinim licem. Lot iznenaeno frknu. Nikkovo lice nije bilo kadro pokazivati osjeaje. Bilo je nepomino poput lica kakvog kipa. Sad je i Urban gledao u njega. Tragovi zabrinutosti na njegovu licu bili su jedva vidljivi. "Pozdravi je", ree mu. "Zdravo", ree Lot. Nikko je elio zaboraviti ovu djevojku. Zato? "Njeno ime je Deneb", doda Urban. Gledao je sumnjiavo u nju. "Pripadala je izvornoj posadi." Denebin se izraz lica ponovno promijenio. Promjena nije bila manje zapanjujua nego proli put. Njezino se iznenaenje pretvorilo u indignaciju. "Lae ti." Rekla je to Lotu. Govorila je jezikom kojim je Lot govorio prije nego je doao u Svilu. Bio je to jezik mekih rubova i maglovitih slogova. "Ne znam zato lae, no lae. Nikad nisam bila dio nikakve posade. Ne znam zato sam ovdje, no tebe znam. Tebe znam! Otkud ti ovdje?" Lot je osjetio zatezanje koe na svome vratu. "Ne pozna me. Nikad te prije nisam vidio." Ustuknula je kao da ju je netko udario. Njezin je kiir zadrhtao, a vrlo dugaki prsti njezine desne ruke skupie se poput koplja. Lot zaali istog trena. "Nisam tako mislio", ree. "Gledaj, mi smo mislili da si bila u Nikkovoj posadi ..." "Nikko?" ponovi ona sa strahom u glasu. "Jesam li jo uvijek s njim?" "Odakle dolazi?" upita Lot. "Iz Sol sistema." "Otkad?" "Ne sjeam se", zatrese ona glavom. "Ne sjeam se dosta toga." "Njezino je ime na popisu posade", bio je uporan Urban. "Dola je iz Sol sistema s Nikkom." "Nisam bila ni u kakvoj posadi! To znam zasigurno. Kako bih i mogla biti. S njim nije bilo nikakve posade. Nitko nije bio iv kad se vratio iz praznine. ak je i on sam bio duh. A sad sam i ja duh, zar ne?" Okrenula se i pogledala prema Urbanu. Zato me drite zarobljenom ovdje? elim biti stvarna." "Oprosti", ree Urban. "Mi smo mislili da si netko drugi." Njegovi se prsti zgrie. "Sranje!" Lot napokon uklie u prostoriju. "Ipak, Nikko nije lagao. Nije bilo preivjelih na tom prvom putovanju." Urban potvrdi gunajui. Ispitivao je Deneb pogledom, kao da je pokuavao pronai neku drugu vrijednost u njoj. "Otkud ti poznaje Lota?" upitao ju je. Doimala se zbunjenom, pa je Urban pokazao glavom u Lotovom pravcu. "Njega. Otkud ga zna? Gdje si ga vidjela?" "Izgleda kao Lea", ree ona brzo i bez daha, kao da skae s litice. Lea. Spomen ovog naziva odjeknuo je u Lotovoj glavi. Ponovno je uo glas Centa Romera, koji ga je uio u kultu. Ti si prolaz, Lote. arina toka kroz koju mi svi prolazimo. Ti skuplja bit svojih ljudi. Preko tebe, mi postajemo jedno. Isto se ponavljalo na tako mnogo svjetova. Mi smo svi isti. Karizmatini nosioci kultnog
virusa koji se infiltriraju u drutva, a zatim ih unitavaju u ekstatinoj Zajednici hipersvijesti. Karizmatike su napravili Chenzemi. Dokaz tomu nalazio se u Lotovoj glavi, u ivanim vilicama koje su mu omoguavale da razgovara s filozofskim stanicama. Ipak, stanice su bile imune na kult. Poput dva potomka istoga pretka, kult i ratni brodovi imali su zajedniku psihologiju, ipak, svrhe su im bile suprotne. Lot nije mogao drugaije nego misliti o njima kao o dvjema stranama drevnog graanskog rata. Progutao je knedlu. Razmiljao je o tome koliko je toga od povijesti ova djevojka vidjela, "lesi li ga ti vidjela? Leu?" Zatresla je glavom, dok se njezin kiir mrekao u nesigurnim valovima. "Nisam nikad. Nikad nisam znala kako izgleda, sve dok nisam ugledala tebe. Kao da se ukljuila memorija s implanta. lesi li to ti?' Lot zatvori oi. Da ili ne? Nije znao toan odgovor. Imao je on toliko puno vlastitih inaica. Mogao ih je osjetiti kako poput sjena proganjaju njegovu fiksnu memoriju, povezane sa ivotima iz Posveenih Bespua koje on nikada nije ivio. One su bile sjeme kulta. Podmuklo oruje nainjeno da iskvari. Kultni virus povezivao je individualne ivote oko kristalnog sjemena karizmatska, vukui stanovnike svih zvjezdanih sistema u jedinstven, sublimni entitet, nainjen od mnogih dijelova. Ushienje. Lot je poznavao ekstatiki uitak Zajednice. elja za njim nastanjivala je njegovu utrobu poput vrue bijele sjene, stalno mu apui da ue. Da ue. Jednoga dana bi mogao odgovoriti na poziv. Ipak prepoznao je u kultnom virusu ono to je on uistinu i bio - sporo oruje, nainjeno da uniti neprijatelje u vremenskom rasponu od nekoliko stotina do nekoliko tisua godina. Toliko je trajao ivotni vijek Posveenih Bespua. Ponovno je pogledao u djevojino lice s plaviastim ljuskama. Prepoznao je na njemu odanost, potrebu za odanou. esto je, kao dijete, viao takav izraz na licima vojnika u vojsci svoga oca. Okupljeni u molitvene krugove ili ciljajui minobacaima, sve bi uinili za Jupitera. Kakav otac, takav sin? Istina. Jupiter je umro u pokuaju da nametne svoju volju na nebu grada Svile. Godinama kasnije, zapovijedajui istoj odanosti kao njegov otac, Lot je zamalo uspio. Lea. Jupiter se nije gnjavio titulama. Njegovo se ime izgovaralo sa sasvim dovoljno potovanja. "Ja sam samo duh", ree djevojka. "Ne mogu te osjetiti." Njezin glas je drhtao, i Lot je osjetio bljesak ublaavajue karizmate iz svojih senzorskih suza, iako je one nisu mogle dotai. Pred njim se nalazio izdanak kulta. Je li ovo ono to je elio s Clemantine? Glasi u njemu je prosvjedovao - Nije bilo tako s nama. Je li ili nije? Nijedan odgovor nije se inio dovoljno uvjerljiv. Istina je bila dvostruka. elio je Clemantine, a djevojka, ona je pripadala nekom drugom. Pogledao je u Urbana. "Sad zna zato ju je Nikko ostavio na hladnome." Ponovno je reagirala na spomen Nikkova imena. "Je li ovo jo uvijek njegov brod?" upitala je. Lot joj ree da jest. "Koliko je daleko umakao?" "Od Sol sistema?" upita Urban. Okrenuo se Lotu. "to ti misli? Moda tisuu i sto godina?" "Moda ne ba tako daleko", ree Lot. "Ukoliko je put bio izravan i bez zaustavljanja." Sa sputanjem njezinih kapaka iza kristalnih lea, plavetnilo njezinih oiju pretvori se u sivilo. Malo je nagnula glavu. Lot nije mogao zamisliti kako bi izgledalo da joj teku suze. "Ljubav i priroda", aputala je. "Nikad vie neu biti dio toga." "Ni ja takoer", ree Lot. Jo je osjeao da ga progoni aura mrtvih, kad je Jupiterova vojska ula u stupicu u industrijskim koridorima Svile. "Stvarno je odavno gotovo. Znam da to ne
moe povjerovati, Deneb, ali ti si jedna od sretnih." Okrenuo se Urbanu. "Ti si je probudio. Ti je mora uiniti stvarnom. Tada je ozdravi. Izvadi kultnog parazita iz njezine glave. Ne ostavljaj je vie ni na tren samu." "Istina." Urban je izgledao rezignirano dok se okretao djevojci. "Deneb, jo ti neke stvari moram rei." POGLAVLJE 6 ad se ponovno naao u crvotoini, Lot je osjetio trag prisutnosti koji je dotakao njegove senzorske suze. "Nikko?" Zgrabio je hvataljku i snano je zakrenuo kako bi pogledao u tunel iza sebe. Prazan. Moda se radilo o porama u zidovima u ije postojanje nije sumnjao, ali neto je proizvodilo karizmatu. Mogao je osjetiti Nikkovu upoznatost s izdajom. Lot nije elio razmiljati o duhu djevojke u Urbanovoj jazbini. Morao se vratiti na trup. Ako je lovac planirao odgovoriti, to e se dogoditi uskoro. Odgurnuo je preku kako bi ponovno kliznuo kroz crvotoinu, no im se pokrenuo, tunel ispred njega se uruio, zatvarajui se poput divovske slamke pritisnute divovskim prstima. Lot je kriknuo. Izvinuo je rame, i skupio se, hvatajui drku kako bi zaustavio svoje klizanje. Gledao je u pravcu iz kojeg je doao. I taj je put bio presjeen. Urban je pretpostavljao da e biti manje ranjivi u crvotoinama nego u prijelaznom mjehuru. Izgleda da se prevario. "Trebao bi biti u rani", ree Nikko. Njegov vrsti glas dopirao je iz pauka na Lotovom uhu. "Ima jo manje od sat vremena." "Htio sam ... te zamoliti da me odvede tamo", ree, iako je zapravo planirao prvo otii do g-palube. Crvotoine nisu vodile do trupa broda. "Nikko, nemoj je povrijediti!" Nikko zviznu. "Zar misli da bih?" "Nemoj je vratiti natrag u spremite. Ostavi je na miru, molim te." "To je upravo ono to sam uvijek i inio." Plitka maglica kuhala je oko Lotovih senzorskih suza. "Zbog ega je ona ovdje?" upita Lot. "to je ona tebi?" "Ona nije nita. U svakom sluaju, ne ta njena inaica." Dio tunela skupio se u prijelazni mjehur, taman dovoljno velik da prihvati Lota. Njegove su ga stijenke pritiskale dok se micao "Poznaje njenu drugu inaicu?" upita Lot. "Onu koja je bila moja ena. Moja Deneb. Bila je s nama u posadi Granice nitavila.." Nikko nije morao ponoviti da je bio jedini preivjeli na tom putu. ak su i duhovi bili oteeni. "ao mi je", ree Lot. "Ova Deneb koju ste pronali, dola mi je kasnije. U Posveenim Bespuima." "Vratio si se tamo ... kasnije?" Nikko je odgovorio s natruhom zagonetnosti. "Tako je. Nakon poasti vratio sam se kui. Tako barem kau moje arhive. Prolo je bilo gotovo est stotina godina otkako smo bili otili. Kordon je do tada ve bio gotov, i nisam mogao vidjeti Sunce. Znali su tko sam bio prije nego to sam stigao. Znali su da sam bio jedini preivjeli. Moda su i oni upotrebljavali prainu. I
tada bi me zaudilo da su se uope trudili. Zna li koliko je ljudi moglo ivjeti u toj nakupini gradova?" Lot je naslijedio blijedo sjeanje o Posveenim Bespuima. "Moda niti jedan." Mjehur je usporio. )edna se njegova strana otvorila na svijetlome polju trupa, dok se Nikko mrano smijuljio. "No, to god da je tamo bilo, sigurno ih je bilo na ... kvadrilijune? U svakom sluaju, neki nepojmljiv broj. Zbog ega bi se uope petljali sa mnom?" Lot dotae hladno lice stanica, razmiljajui o udaru guste praine po svjetleoj povrini. "Budui da je ak i jedna kopija virusa opasna ukoliko se moe nauiti kopirati. Kako si je pronaao?" "Nisam ja nju pronaao, ve ona mene. Moja Deneb ostavila je duha za sobom. Bio je to stari duh, i ona je bila zaboravila na njega. Njeni su ga roditelji dali napraviti kad joj je bilo etrnaest godina. Obnavljali su ga svake godine, no te sam je godine upoznao. Nisam im se svidio." Lot se nasmijei. Nikko mu se pridrui. "Da. Oni su se nastavili oslanjati na njezinu staru sliku. Izgleda da su je nanovo oivjeli nakon to smo otili." Lot proe rukom iza mekog tkiva rane. "Kae da nitko od vas na Granici nitavila nije bio ranjiv na kult." "Nitko nije bio. Moda su je izmijenili. Moda su je samo iscrpili." "Kako te je pronala?" "Poslali su je iz kordona da me pozdravi. Nije znala zbog ega je izabrana za to. Nije me se sjeala. Bila je vjernik, i njezin je zadatak bio dovesti me u sferu. To je, vidi, bila njihova slabost. Nisu eljeli unititi bilo koju prijetnju. eljeli su ih obgrliti u svoju Zajednicu. Kultni je virus nainjen tako da se beskonano iri." "Istina." Premda je Lot imao sjeanja o manje benignim vremenima - koja su bila zapisana u sjeanjima koja je naslijedio od svojih predaka - kada je disidente otpremila hitra pravda rulje. "Bili su tada dovoljno jaki da riskiraju." "Vjerojatno." Nikko je trenutak utio. "Ljubav i priroda. Nisam znao to da radim. Liila je na nju. Taj glas. Bio je to Denebin glas. No, prema onome to je govorila i u to je vjerovala, to nije bila Deneb. Bio sam bijesan. Nisam mogao podnositi njezinu prisutnost, no nisam je mogao niti ostaviti." "Pustili su te da ode?" "Nisu se tada nieg bojali. Bili su na vrhuncu svoje moi." "No, Urban e je izlijeiti, kao to je Clemantine izlijeena." "Trebao bih to sam uiniti - ukoliko se uspijem sjetiti." Prijelazni se mjehur skupio, gurajui Lota u hladni zagrljaj staninog polja. Oklijevao je na trenutak. Osjeao se nespremnim za to. "Nikko, ekaj ..." "Hajde", ree Nikko. "Smjesti se." Lot ga je ve jedva uo. Debatni valovi proli su kroz njegove osjeaje, istjerujui misli na duhdjevojku, i velike kordone Posveenih Bespua. Stanini razgovori govorili su i o lovcu. Lot je mogao vidjeti chenzemski brod kako klizi kroz prazninu prema oblaku praine koji je poloila Granica nitavila. Kako ga je gledao, osjetio je kako mu svijest klie s jednostavne brodske geometrije k sloenoj strukturi chenzemskog dijalekta. Postupno je shvatio da slika koju razvija uzima lovca
samo kao manje bitan dio; taman odjek s kojim se glavna tema moe usporediti. Bila je to samoprocjena, i nije bila u potpunosti jasna. Mogao je osjetiti taman osjeaj pogreke, odsutnosti. Prestani, rekao je sebi. Prestani pokuavati to opisati. Chenzemska debata ne moe se izraziti ljudskim jezicima. Moe se osjetiti samo sama za sebe, i moda je se moe, pojednostavljenu, kasnije prevesti. Prestao je stoga razmiljati o tome. jednostavno je uronio u nju, a kad se nakon nekoliko minuta ponovno pojavio, bio je preplaen. Stanice trupa bile su pokupile koncept i poigravale su se s njime, proizvodei tisue varijacija i odjeka njegova straha. "Nikko?" Nadao se da e mu barem pod-um odgovoriti. "Ovdje sam." Njegov je glas dopirao kroz pauka privrenog na Lotovu usnu koljku. "Jesi li u petlji?" "Sedam sekundi." "Prestani, molim te." "Daj mi razlog." "Nae su se stanice usporeivale sa stanicama lovca." Pauk je bio tih. Lot je shvatio da je prolo vie od sedam sekundi. "Nikko?" "Da." "Izai iz petlje! Trebam s tobom razgovarati o filozofskim stanicama. Lovac je vjerojatno traio od njih da prilagode nau brzinu. One ne znaju kako to uiniti, tako da stanice s lovca znaju da su nae drukije. Ne znaju zbog ega je tako." "Ljubav i priroda." Nikko je mrmljao ovu zakletvu tihim, nekoncentriranim glasom. "Jesi li ponudio stanicama objanjenje?" Lot se namrti. "Kakvo objanjenje? Da ih je kidnapirala neprijateljska letjelica i iskoristila za svoju kamuflau?" "Zapravo sam mislio na neto manje provokativno. Lai im, Lote. Treba nauiti kako im lagati. Na chenzemski nain." *** Kod koji je opisivao Denebino tijelo bio je prikljuen floti uskrsnih Tvoraca i ve su, iz meustaninog tkiva Granice nitavila, bili poeli iznova kreirati njezin tjelesni oblik. Urban je preko daljinskog oka kamere nadgledao proces. U svojem elucu osjeao je nervozno komeanje. Ovo je Nikkov brod. Ukoliko on nije elio da ona ivi, bilo bi mu lako iskljuiti Tvorce, ili blokirati im dostavu hranjivih tvari. To se nije dogodilo. Gradivni blokovi reda veliine nanometra nastavili su prilijevati na gradilite preko graevinskih skela od mikroskopskih niti. Zasebne bi stanice bivale sastavljane na nitima, a zatim bi bile gurnute van dok bi se druge stanice formirale iza njih. Neke su niti nosile dovoljno tkiva da bi bilo vidljivo i bez poveanja. Okrenuo se prema Deneb. Podigao je njenog duha na reetki izoliranoj od brodskog ivanog sustava. Uinio je to da je zatiti od Nikka, i takoer da zatiti brod od nje. Nije on glup. Ona bi mogla biti opasna. Ipak, izolacijska reetka ba i nije neko mjesto. Njen ogranieni kapacitet davao joj je simulaciju stvarnosti koja je bila manja od one koju bi osjeala da je iva. Zbog toga je Urban
uveo njenog duha u svoj atrij. I to je donijelo neka ogranienja. Postala je nevidljiva ostatku svijeta, postojei jedino za njega. No osjeaji koje je imala dolazili su kroz njegov ivani sistem, i sada je samu sebe osjeala stvarnom. Atrij je proizvodio iluziju stvarnosti za njih oboje. Deneb nije mogla pomicati nijedan fiziki objekt, iako bi se i njoj i njemu inilo da moe. On je mogao dotaknuti nju. Ona bi to osjetila. I ona bi, ako odlui, mogla dotai njega. Meutim, ne bi mogla napustiti ovu komoru, osim ako bi on iao s njom, jer je njena egzistencija ograniena na domet njegovih osjeaja. Ipak, bila je slobodna i mogla je odluiti uploadirati se ponovno na izolacijsku reetku ili vratiti se u mir skladita. Nije izabrala nijedno od to dvoje. Urban nije mogao na due vrijeme skinuti pogled s nje. Uhvatio se ponovno kako zuri u nju, kako je prouava kao da se radi o nesvjesnoj zidnoj slici ili holografskoj projekciji. Uzorak njezinih prijelaza boja, graciozna linije njezinih dugakih prstiju, nagib njenih malih grudi i njezine uske usnice. Bila je ba slatkica, no zakljuio je da jo nije u potpunosti odrasla. "Koliko ima godina?" upitao ju je. Mogao je vidjeti kako se njezine plave oi podiu iza iskriave povrine zatitnih lea. "Sjeam se da sam imala ... petnaest? Znam da je vrijeme prolazilo otada. Mnogo vremena. to zna o Nikku?" Urban slijee ramenima. "Lud je." Rub Denebinog kiira pomae se u laganom transverzalnom valu - srebrnasta traka pokreta. "Ako je lud, zato ste s njim?" "Pa, ovo je njegov brod, a mi smo nekako trebali napustiti Svilu. Zato si ti ovdje?" "Mene su poslali", namrgodi se ona. "Ovaj je duh dugo vremena bio u skladitu. Mislim da su neka moja sjeanja propala." "Vjerojatno." Urban nikad ba nije bio strunjak u finesama. "ega se sjea?" "Ne previe toga. Sjeam se svoje obitelji, svoje majke i oca, iako mi ve dugo vremena nisu potrebni. Mnogo vremena. No to je vrijeme ... prazno? Kao da ... da, sjeam se. Kao da me zapljuskuju djelii misli. Kao da sam bila vodoskok. Bilo je to uzvieno, poput ivota u oblaku, a svaka kapljica je poslastica. Bez ikakvih briga i bez osjeaja prolaznosti. Tamonje vrijeme je poput oblaka. Bezoblino. Stvarno je, no ne moe ga mjeriti ili zaustavljati." Njezin se pogled prebacio na projekciju unutar njegova atrija koja je pokazivala mikroskopske niti kako skupljaju stanice njenoga tijela du svoje nevidljive duine. "No to nije ono to bi ti elio znati, zar ne?" Dobro je zapaala. Urbanu se to svialo. "Zna li ita o Chenzemima?"
"Ne."
"Zna li ita o koritenju polja nulte toke?" Na tu njegovu reenicu, ona ustukne. Blijedo rumenilo pojavi se preko plavih prijelaza na njenom licu. Izgledala je preplaeno. Urban pritisnu jo jae. "Prouavao sam povijest. Ima razloga za miljenje da tehnologija toke nultog polja nije iskljuivo iznaae Chenzema. Neki misle da je razvijena i u Posveenim Bespuima ... to je bilo?" Njezin je kiir drhtao, odskakujui od njezina vrata u nejednakim valovima. "Tamo na Kraljenici, ljudi su radili na pnt-u." Govorila je tihim glasom, kao da pria o nekoj prljavoj obiteljskoj tajni. "Bila sam jednom tamo u virtualnom posjetu. No, moj otac kae da se radi o mitu, o razvijenoj mati koja je smislila da bi mi mogli koristiti polje."
"Ali nije. Tehnologija nultog polja je stvarnost, Deneb, pa makar je ne razumijemo. Ona napaja chenzemskog lovca koji nas progoni." Urban ju je promatrao, divei se nijansama njenog izraza koje su se izmjenjivale na njenom licu dok se na njemu ogledala neodlunost. "Moja je majka radila na Kraljenici, prije nego ju je Lea pokupio." "Radila je na pnt-u?" Deneb je potvrdno klimnula glavom. "Htjela sam ii s njom, jer studirala sam kvantnu fiziku. Bila sam u tim stvarima poput moje majke, zar ne? No, majka me je poslala kui s Kraljenice. Nije tamo vie bila poeljna nakon ... nakon to ga je upoznala. Da. A, nakon toga, moji me roditelji nisu eljeli pustiti. Ispisali su me iz kole, i rekli da bih trebala istraiti svoju nutrinu da nauim zato nisam dopustila Lei da me pokupi." Njezine usne skupile su se u tanku crtu. "Tako je bilo. Sad se sjeam. Rekli su da nije doao k meni, tako da sam proglaena defektnom poput istraivaa na Kraljenici koji su poslali moju majku doma. No, ja nisam bila defektna!" "Istina", ree Urban. Bila je zapravo imuna na kultni virus, ili barem otporna na njega. "Bila si poput mene. )aa. Ni meni nisu mogli nita." "Da sam te bar tada znala. Gdje si ivio?" "Daleko od tebe i daleko poslije tebe." "Istina. To si rekao. Istina. Neki od njih su pobjegli s Kraljenice, ili s drugih mjesta." "Mislim da je Nikko jedan od njih." "O da", ona ree. "Za njega znam da jest. Rekao mi je. Sjeam se da sam htjela poslati duha u Kraljenicu, bez da kaem roditeljima. Moda i jesam. Moda sam tako srela Nikka, premda on kae da sam ga srela ranije, no ne sjeam se da mi se taj duh vratio. No, sjeam se da sam se ja promijenila. Poela sam osjeati Leu." Potapala se po grudima. "Ovdje sam ga osjeala. Neto toplo i istovremeno sigurno i mudro, poput prisutnosti u meni. Uinilo me sretnom ..." Zanijekala je glavom. Nakon toga, sjeam se samo da je vrijeme prolazilo, dok me nisu uzeli iz Zajednice i poslali me Nikku. Sad se osjeam tako izgubljenom. On je tako daleko." "Uskoro ga nee trebati", obeavao joj je Urban. "Promijenit emo taj dio tebe." Neka shvati stanje stvari na Granici nitavila. "Izabrala ti sama tako ili ne!" Okrenula se prema slici svoga tijela koje je nastajalo. Bilo je vidljivo jo vie mikroniti. Urban je gotovo mogao nazrijeti konture ljudskog oblika. "Siguran si da polje nulte toke nije mit?" upita. "Nije mit", uvjeravao ju je Urban. "I njegova se energija moe uhvatiti." Klimnula je glavom, kao da ju je ova izjava u potpunosti zadovoljila. "Tad emo nauiti kako to uiniti." Nasmijeila se. "O, da. Sjeam se kako je bilo." Tijekom zadnjih nekoliko minuta koje su prethodile oekivanom prijenosu, Lot je uvjebavao laganje. U glavi je stvorio sliku, ne, manje od toga, naznaku slike - sloj filozofskih stanica omotan oko dominantne jezgre. Jezgra je bio on. Dopustio je da stanino polje registrira njegovu vezu s navigacijskom funkcijom. Dominantan. Pokuavao je naglasiti taj koncept dok su se slike nadmetale oko njega, napredujui u bizarnim smjerovima. Eto ga kako ga rastavljaju agresivnije stanice jer ova njegova slika nije koherentna s njihovim instinktima. Radikalna se frakcija borila s ovom teoretskom destrukcijom. Promjena ima vrijednost.
Njegova je kontrola sad bila napadnuta. U njega su urastale utjecajne vitice dosiui do teorijske navigacijske funkcije, no o tome je lagao. Ili nije? Nikko je kontrolirao brod, no Nikko je mogao initi ono to mu Lot savjetuje. Ta se pomisao odmotala prema stanicama. Lot je i sad pritjecao. Prokletstvo. Mogao je vidjeti svoju simboliku sliku, koja vie i nije ba dominirala, kako se spaja s drugom, jo teoretskijom vezom. To je bio Nikko. Zatvorio je oi i prestao prevoditi. Prevoenje bi ga svaki put dovelo u nevolju. Nije mogao biti istovremeno i Chenzem i ovjek. Popustio je otporu. Sve je predao. No, kad je oekivani prijenos napokon stigao, reagirao je na njega provalom, vrlo ljudskoga, straha. Bio je to zahtjev za samoubojstvom ili predajom. Ni sam nije bio siguran za ime od tog dvoga. Moda za oboje. Bili su u krivu i trebalo ih je sterilizirati. Ili su bili u krivu, ali korisni, pa ih je samo je trebalo staviti pod kontrolu. Mogao je osjetiti kako praina oivljava meu vezama. Oluja praine. Njen je okus bio otrovan, iskrivljeni podatak ukraden iz Vrela. Odakle je stigao? Lot se ukrutio unutar stanica koje su ga omatale, znajui da ovo dolazi od njega.
Ne.
Pokuavao je prosvjedovati, no agresivne su se stanice udruile kako bi izgurale ostale. One bi se obranile od lovca. U krivu, ali korisni. Slika glorificiranog ludila. Ne mi, pokuavao je rei Lot. To nismo mi. Njegov je argument posrnuo i nestao. Ponovno se pojavio u drugom slikovnom nizu, ovaj put jai. Okus otrova je blijedio, no otpor je rastao. Jai. Jai. Osjeaj je izletio van na radiovalovima, ostavljajui zadihanog Lota u hladnom stisku stanica. Njegovo srce kao da se utrkivalo. Sve je predao. Svaka molekularna struktura koju je doveo s Vrela bila je kopirana u stanino polje. "Nikko, vadi me odavde." Oslobodio se od stanica kad ga je prijelazni mjehur obgrlio. Nikkov je glas govorio na njegovo uho: "to se dogodilo? Nisam nita razumio." Lot se osjeao mamurnim. Zakopao je prste u zid kako je mjehur poeo ubrzavati. "Stanice su eljele pustiti lovcu otrovnu prainu ... poput tebe." "Nisi im dopustio?" "Ne." Stijenka mjehura popusti pod njim proputajui ga u jezgru. "No, sad nae stanice trupa imaju kod otrova. Mogu ga ispustiti bilo kad. Ili mogu sintetizirati protuotrov." "Ljubav i priroda." Nikkova slika visjela je na udaljenom kraju komore. "Ovo ne radi", ree. "Oslanjati se na filozofske stanice, isto je to i oslanjati se na luaka - nasilnog luaka." Lot tome nije mogao nita prigovoriti. "Moramo sami sintetizirati chenzemski govor, bez stanica kao posrednika." "Zna li kako bi to mogli uiniti? Ja ne znam. Sve to ja mogu jest pokuati osloniti se na stanice, i utjecati na njih." Nikkovi su prsti bubnjali po njegovom bedru. "Trebao si dozvoliti stanicama da postave svoju zamku. Ovo vie ovako ne ide. Previe oduzimamo od sebe." "Zar jo misli da imamo izbora?" Nikkov se kiir skupio. "Uinit emo ono to moramo uiniti. Znam to."
Terminiraj. Pogledao je ponovno u Deneb koja se smijala neemu to je Urban aptao na njeno uho. Njena se glava naginjala. Njena glatka, plava koa uklapala se u ruiastu toplinu. Utjelovljena, i slobodna od kultnog virusa. (Moja Deneb.) Bila je utjelovljena manje od jednog sata. Urban ju je odveo na g-palubu, gdje je trkarala s njim. Njegove ruke bile su oko njenog struka, njeni tanki, graciozni prsti bili su zakvaeni o njegovo rame. Njen stav odisao je uivanjem i ushienim smijehom koji je dopirao iz njena grla. Bila je to ona vrsta uivanja koju je mogao osjetiti samo onaj koji je dugo vremena bio bolestan, izgubljen, ili oajan, pa napokon osjetio olakanje. inilo se da nju ne smeta to su odbrojavali vrijeme do loveva dolaska. Bila je slobodna od kultnog virusa, a za nju, bio je to dovoljan razlog da bude sretna. Takva je bila Deneb, a Nikko si je dopustio da je zaboravi. No, ta je faza bila prolost. Njezina je pojava razbila sve blokove koje je paljivo postavio oko svoga sjeanja. Ovdje je bila ista ona Deneb kakvu je onomad sreo, kad je poslala svoga duha na Kraljenicu kako bi se obranila od propisa svojih roditelja. Jedino to se nikad nisu sreli. Ne u prolosti koje se ona sjeala. Granica nitavila okrenula se oko svoje dugake osi u tridesetsatnoj rotaciji. Radei zajedno, dva teleskopa pregledavala su dio po dio zvjezdanog pejzaa. Rezultati su bili snimani i usporeivani s ranijim pasusima. Tupa Inteligencija koja je izvodila rad usluno je ispravila brodski prednji moment, prije no to je prijavila anomaliju: Osvjetljenje crvenog patuljka u susjedstvu poelo je slabjeti. Teleskopi su se vraali svojim tragovima kako bi ovo ispitali. Lee su bile jo jednom fiksirane na prizor samo da bi otkrile kako se osvjetljenje zvijezde vratilo u normalu. TI je provjerila svoju listu zadataka, usporeujui ovaj dogaaj s popisom moguih zvjezdanih fenomena. Smirila se na opisu pomraenja kao najvjerojatnijem objanjenju za ono to se dogodilo. Ako zvijezda M klase ima veliki pratei objekt bez vlastite svjetlosti, inilo bi se da se sjaj zvijezde gubi kad bi taj objekt prolazio izmeu Granice nitavila i zvijezde. TI je testirala ovu hipotezu, crtajui detaljnu kartu zvijezdinih gibanja u posljednjih nekoliko godina. Poremeaji u njenoj orbiti oko sredita galaksije podravaju ideju o prisutnosti skrivene mase. Poremeaji nisu naeni. TI se vratila svojoj listi zadataka, uzimajui u obzir mogunost da je zvijezda nestabilna. No, zapisi o njenom ponaanju nisu davali povoda ovoj pretpostavci. S vremenom, TI je dola do zakljuka da je pojavu uzrokovao oblak praine ili vrsti objekt koji je neovisan o zvijezdi. Specifina gustoa materije u ovom dijelu svemira postupno se poveavala u posljednjih dvadeset i osam svjetlosnih godina. Ipak, prosjek je bio samo etiri atoma po kubinom centimetru. inilo se neizglednim nai gustu nakupinu meuzvjezdane praine u ovakvoj blizini broda. Uistinu, za to nije bilo nimalo dokaza. TI je zakljuila da je najvjerojatnije objanjenje za dogaaj bila pomrina zvijezde uzrokovana vrstim objektom koji nije u vezi sa zvijezdom. Ponovno je skenirala sektor, ovaj
POGLAVLJE 7
shodina toka: poetak.
Ne, ne, ne. Prokletstvo. Nema veze. Ve je previe toga izgubio.
puta u visokom infracrvenom opsegu, poveavajui valnu duinu primatelja dok je traila dokaz o postojanju smeeg patuljka - objekta nedovoljno masivnoga da inicira fuzijsku reakciju zvijezde. Napokon, pronala je kandidata. Snimila je profil i poziciju, a zatim podnijela izvjetaj Nikkovim pod-umovima. arm pod-umova, Nikko je smatrao, lei u njihovoj perverznoj sklonosti da proizvode osjeaj odsutnosti duha radije nego osjeaj prosvjetljenja kad god bi ulili svoja sjeanja u sredinju personu. Nikad tu nije bilo radosnog udara spoznaje u trenutku stapanja, jer napokon, nova su sjeanja ve bila njegova. Njegova sredinja persona prihvaala ih je kao neto poznato, ali zaboravljeno. Tako, kad je vidio infracrvenu sliku, prvo je osjetio sram, kao da je za to morao znati ranije. Bilo je to tamo, u njegovoj memoriji, profil chenzemskog lovca vien u otrom kutu, tako blizu da su linije njegove oplate bile vidljive. Prikriveni lovac - stanice trupa nisu pokazivale svoj uobiajeni sjaj. Chenzemski su brodovi uvijek traili nove strategije. Bili su poznati po tome da love zajedno, i, oito je Granica nitavila bila rtva nove lovake strategije. Prvi lovac izgledao je kao vrlo vidljiva prijetnja, i trebao im je odvui panju ... dok bi se ovaj drugi lovac privukao na udaljenost pogodnu za napad. Nikko je prouavao sliku, potresen jakim i lanim osjeajem prisjeanja. Nakon samo par sekundi poeo je osjeati strah. Sve ih je okupio u sredinjoj komori, ak i Deneb. "Granica nitavila je otkrila drugog chenzemskog lovca. Ovaj je prikriven. Njegove stanice na trupu su tamne i daleko ispod uobiajene operativne temperature. Vjerojatno su neaktivne, no to ne moe dugo potrajati. Pribliio nam se na domet svojih oruja, i jedino vano pitanje u ovom trenutku glasi: Zato nas jo nije preuzeo?" "Zato to smo Chenzemi", ree Lot. Spustio se do ostalih, obuen u svoje svakodnevno pripijeno odijelo. Njegove su senzorske suze blistale, ali nisu ostavljale dojam plaa. Bile su sarkastina napomena, lana tvrdnja o ranjivosti. Plod truda da postane pripadnik tuinske vrste. "Ako smo Chenzemi, zato nam se onda nije javio preko radija?" upita Clemantine. Njezini vrsti noni prsti bili su zakvaeni za dra usidravajui je tako na zidu, dok su ostali plutali. "Zbog toga to smo uznemireni Chenzem", ree Urban. "A moda ak i opasni. Nadam se." Na ovo Deneb frknu. Clemantine upita: "Koliko imamo vremena?" Nikko slegnu ramenima. "Moda uope nemamo vremena, ako je ve ispalio projektile na nas. Mogli bi pokuati radarski zamah, inae neemo znati dok ne udare. No pretpostavljam da jo nije procijenio ..." Konzultirao je kalkulacije pod-uma. "Koristi polje nulte toke da uskladi brzinu i kurs u sekvencu koja bi trebala rezultirati pristajanjem uz na bok, a to e se dogoditi za ne vie od etrdeset i devet sati." Uslijedila je grobna tiina koja je trajala bar tri sekunde. "Ili manje", ree Urban. "Ukoliko je ve pucao na nas." "A ako nije, tada se ini da e dobiti svoje spajanje", ree mu Clemantine. Lotov je nemir uznemirivao chenzemske receptore u zidovima komore. "Dovedi mi
prijelazni mjehur, Nikko. Moram na trup, kod stanica." "ekaj." Clemantine je hodala po zidu, koristei svoje okretne prste kako bi kliznula u njegovu blizinu. Lot se poeo povlaiti, no Clemantine poloi ruku na njegovo rame. Okrenuti naglavce, gledali su jedno drugo. "Lote, moramo o ovome razgovarati", ree. "to e rei stanicama na trupu?" Klimao je glavom dok je njegov rastui nemir zgruavao pore na zidu komore. "Ne radi se o tome, Clemantine. Pravo pitanje je to e one meni rei. Nikko", pozvao je, izvlaei se iz njenog stiska. "Prijelazni mjehur?" Nikko frknu na ovaj zahtjev. "Da, gospodine. Odmah, gospodine." Znao je da je pod-um ve odgovorio. Udubljenje se otvori u zidu komore. Clemantine pogleda na nj. "Lot, trebamo razgovarati o ovome." "O.K. U redu", ree on. "Ali kasnije." Lansirao se prema mjehuru. Hvatajui okvir, uvukao se u rupu. Zatvorila se za njim. Clemantine je gledala u Nikka. "Nisi to morao uiniti." Nikko odgovori ironino. "Nisam njegov gospodar. Osim toga, nisam ja u pitanju. Pod-um je doveo mjehur." "Vjeruje li mu kad je tamo?" "Ne vidim drugog izbora." "Mi svi inimo ono to moemo", ree Urban. "Lot nadgleda stanice na trupu. Ja jo dobivam zapise o tome, ali nitko od nas mu ne moe pomoi. Ipak, ne elim biti iskljuen iz ovoga. Ukoliko izaemo na kraj s lovcem, poslat u na njega ekspediciju. Preskoit u ponor, i vidjeti to u tamo nai." Ova se izjava inila nerazumnom. Nikko u poetku nije znao to rei, no Clemantine nije bila toliko obazriva. Njezin smijeh bio je trenutan i bespotedan. "Daj Urbane! Ovo je pravi svijet." "Istina." Njezino je podcjenjivanje razbila njegova tvrdoglava rezerviranost. "Zar misli da lovac nije naoruan? Topovima, ili poasti? Ili gorim stvarima s kojima se moda jo nismo ni susreli." "Istina je", ree Nikko bacivi brzi pogled prema Deneb. Izraz njezinog lica bio je zamiljen, ali paljiv. "Urbane, ti zna da tamo vani nema nikoga kojem je tvoja dobrobit u interesu. Lovac e sigurno otkriti tvoju prisutnost. Trebat e donijeti sud o neprijateljskom teretu. Nuklearna glava, moda?" Pogledao je u Clemantine, u njene bistre i bijesne oi. "Chenzemi nisu neranjivi. Bit e oprezni." Urban namjesti drski smijeak. "Ukoliko nam se priblii, to znai da smo ga uvjerili da smo Chenzemi. Na toj bi nas razdaljini nuklearna eksplozija otetila koliko i njega, i stoga nema smisla da je upotrijebi ... osim ako se osjeamo samoubilaki?" Njegove se obrve upitno podigoe. "Ovo nije ala", ree Clemantine. "Urbane; nee imati priliku pritisnuti reset dugme kad stvari ponu ii naopako." "Pa stvari i idu naopako. Ovaj novi lovac nam je zamalo na leima." "A ti ga eli izazivati." "elim iskoristiti trenutak. Moda se smatramo uznemirenim, no ipak srno Chenzem. Lovac
eli iskustva snimljena u naim filozofskim stanicama. Napast e nas ukoliko mu ne ostavimo drugog izbora." "To ne zna", bila je uporna Clemantine. "To je teorija koju elim iskuati." Okrenuo se ponovno prema Nikku. "to kae na to? eli li i ti doi?", Nikkov se kiir mrekao u pravoj mjeavini zadovoljstva. Sada. kad se oporavio od prvotnog iznenaenja, naao se impresioniranim Urbanovim hvalisanjem. Je li to sve bilo zbog Deneb? Bubnjao je prstima po bedru, proizvodei odmjerene dobe. "I ti mene zove ludim." Urban slegne ramenima. Gledao je u Deneb. Nikko je pratio njegov pogled otkrivajui rastue uzbuenje u njenim razdvojenim usnama, i u odsjaju kristalnih lea koje su joj prekrivale oi. Njen pogled skoio je s Urbana na Nikka. Ona zadobije prkosan izraz, "{a idem", ree. Bile su to njene prve rijei u Nikkovoj prisutnosti. "Nitko ne ide", ree Clemantine. Nikko potvrdno klimnu glavom. "Deneb, ti ne zna nita o Chenzemima." "Znam povijest ovog broda." Zna li je ona stvarno? Nikka je pogodila ova tvrdnja, i istovremeno posramila. Koliko je ona znala? Nikad joj nita nije rekao o drugoj Deneb. No rekao je Lotu. "Nisi proivjela povijest ovog broda", ree Clemantine. Deneb je izgledala kao da e neto odgovoriti, no onda je slegnula ramenima. "Znam da su Chenzemi opasni, no neu stajati po strani ukoliko mi se ukae prilika. Strani brod! Ovo bi mogla biti prva prava prilika da netko uope ue u njegove programe i stupi s njim u kontakt -pravi kontakt, bez agresije -" Nikko se osjeao kao da ga je netko savakao. "- pravi kontakt bez agresije." Deneb je govorila kao da se obraa brodskoj konferenciji. U njenom niskom napetom glasu osjealo se uzbuenje. Uzbuenje koje je izraslo u nekoliko sati otkako je strana letjelica opaena. "Ovakva mogunost nije postojala u cijeloj ljudskoj povijesti. Kako bi je mogli zanemariti...?' Clemantinin zapovjedniki glas prasnuo je kroz Nikkov senzorij trzajui ga iz propadajue memorijske petlje. "Lotov talent je kontakt -" "A kraa je moj", ree Urban. "elim nacrt tog pogona nulte toke." Nikko pobjee. Njegova rastavljena svijest napustila je njegovu holografsku sliku, ostavljajui je u isjeku u kojem su se njegovi prsti grili, a kiir mrekao kao da razmilja o svakoj toki estoke rasprave. U meuvremenu, odveo je svoju sredinju personu u brod, doputajui joj da se proiri oplatom. Alpha Cygni mrtvo je sjajila ispred njih - sjajna jarkobijela toka manje od dvije godine udaljena. U radiospektru vidio je potpis molekula u oblacima praine iza velike zvijezde, treperavi ritam rasprenih pulsara, sjajnu leu srca galaksije. Otvorio je svoje osjete vruem poljupcu meuzvjezdanog vodika koji je oplahivao prednji dio broda, hranjivoj toplini koja je prolazila kroz njegov kaput satkan od chenzemskih stanica, prisutnosti cista svraba odmah ispod njegove koe, gdje je Lot leao uljuljkan u struju stranih misli. Deneb je eljela ostvariti kontakt. Taj prvi put kad su vidjeli chenzemski brod, Deneb je bila ta koja je nagovarala ostatak posade da idu dalje. Nikko ju je pokuavao razuvjeriti. ak su se i posvaali zbog toga, zar ne?
"Ne zna dovoljno da uini ispravan izbor! Ne zna nita o tome!" "Ali, ljubavi moja, ba zato moramo pokuati."
Deneb je eljela ostvariti kontakt. I tad i sada. Unakrsni valovi konverzacije plavili su stanice na trupu. Strano brbljanje koje je Nikko jedva razumio. Zaposlio je pod-um. Naloio mu je da ponovno napie njegove emocionalne parametre, oslabljujui polja koja su podravala melankoliju, sumnju i pesimizam, i utvrujui ona koja su proizvodila povjerenje i smjelost. Njegov se jad rasprio. Nakon odsutnosti koja je trajala 4,7 sekundi, osjeao se dovoljno prisebnim da se vrati u sredinju komoru. Ponovno se vratio u perspektivu svoje holografske projekcije i naao Clemantine kako pokuava dovesti Urbana pameti. "ak i ako lovac dopusti da mu se priblii, zar misli da e ostati otvoren tvojoj inspekciji?" pitala je. "Urbane, jedini nain da ikada dobije te nacrte jest da dopusti da ih Lot iskopa. Ukoliko omete taj proces, moda ih nikada nee dobiti. Moda e umrijeti." "Lot ih nee moi nai", ree Nikko. Clemantine se okrene prema njemu. Njezin pogled bio je tamno i mono oruje. "To ne moe znati." "Da je ta informacija pohranjena u filozofskim stanicama, ve bi neke natruhe toga vidio i u naim stanicama." "Istina", ree Urban. "Mehanizam pogona, sustav naoruanja ... Mogli bi imati neovisno porijeklo. Filozofske stanice moraju donositi odluke, no tijelo lovca lei iza njih." "Lot nee moi doi tako duboko", ree Nikko. Je li Urbanov osmijeh ovaj puta pokazivao traak nervoze? "I ti e. znai, poi s nama?" "Ako do toga doe", sloio se Nikko. Deneb je eljela ostvariti kontakt, i on se sloio. Dao je svoju potporu. I nisu uspjeli. No ovaj put je bio stariji, mudriji i bolje naoruan. I nije bilo kasno da se iskupi. POGLAVLJE 8 eneb se osjeala kao da ju je pokupila i protresla ruka nekog muiavog boga, a zatim Im je ispustila na kraj svijeta s presudom koja je odzvanjala u njenim uima: Stvori novi m svijet sada, ili umri. Postavio je Chenzema da mjeri njezin uspjeh. Kada je razmislila o tome gdje se nalazi, kakav je ulog u pitanju, strah je poeo kolati njenim venama poput mrane nemirne rijeke. Prolost je bila mrtva, a budunost je bila ne vie od tananog sna. Ipak, osjeala je i neobino oduevljenje prilikom koju bijae dobila: upoznati Chenzeme; razumjeti ono to do sada nije bilo dostupno ljudskom razumijevanju. Ako je ovo bilo prokletstvo, bilo je blisko najosobnijim eljama njezina srca. I bila je slobodna - od kulta i od Nikka takoer. On joj je bio ili oprostio ili zaboravio. Nije je bila briga to od tog dvoga. Sve to je bilo vano je da ima slobodan pristup cijelome brodu i istu autonomiju kao i svi ostali. Zasad, sve to je netko uinio, bilo je natopljeno osjeajem urbe. Mrani je lovac bio samo nekoliko sati udaljen. Imali su tek nekoliko sati da o njemu naue sve to su mogli. Zatvorenih o iju, Deneb naini duha od sebe unutar svog atrija. Duh je bila ona, a kada je bio spreman, ona se izmaknu. Struja informacija koja je dovodila njezin virtualni prikaz u biblioteku Granice nitavila, gdje je ona stajala sama na ravnome bijelom putu zaronjena u
prizor obojen plavobijelo. U biblioteci, bijelo je znailo blizinu, a plavo izmaglicu udaljenosti, a podaci su bili ugraeni u svaku toku. Bibliotekar ispue iz neraspoznatljive raspukline na bijelom putu. Njegova malena aneoska krila treperila su, a njegove siune noice, obloene bijelim krznom, tapkale su, pokazujui skrivenu zbirku skrivenih datoteka. Denebin je kiir treperio dok je razmiljala o tome kako bi zapoela ovaj posljednji lov. Biblioteka Granice nitavila bila je zbrkana kolekcija skupljena iz arhivskih postaja desetaka zvjezdanih sistema. U svakom od ovih sistema, arhivski zapisi su bili krcati informacijskim skladitima iz velikih brodova koji prooe. Bila je to stoga zbrkana kolekcija koje se esto ponavljala. Bibliotekari su se jako trudili indeksirati je, no jedini nain da se zasigurno sazna to je ondje zakopano bio je zaroniti i istraivati. "Ponovi prvotni pregled!" ree nakon nekog vremena. "Tada ga nastavi." Duhovi su radili brzo. )o je bilo vremena za grubi pregled. Bibliotekar svojim debelim usnama izree traene parametre: "Traiti Chenzeme, ne-ljudsku inteligenciju, ne-ljude, saetke. Poslagati po starosti - prvo starije. Pregledati datoteke, pa zatim nastaviti." "Odobreno." Kvaliteta informacija o Chenzemima bila je zapanjujue loa. Informacije su bile nevane, prigodne, ili esto, kontradiktorne, a to ju je ljutilo, dok se nije sjetila da veina onih koji su se s Chenzemima sreli, nisu preivjeli da zabiljee svoja iskustva. A koliko mnogo njih su proveli svoje zadnje dane kopajui po zbrci u bibliotekama, traei varave podatke koji bi mogli dati mig kako preivjeti. Zatraeni filtri skupie se na jedno mjesto proizvodei gradacijsku izmjenu. Put pod njenim nogama se osvijetli i produi za nekoliko stotina metara. Datoteke se pojavie na njemu. Svaka je bila vertikalno polje debljine papira, poput prozora dovoljno velikog da ona moe proi kroz njega. Bili su naslagani jedan do drugoga, bez imalo prostora meu njima, tako da ih je bilo na stotine po jednom pedlju. Razmiljala je da udvostrui svoje duhove. No, dok bi umnoene kopije nje same ubrzale bazinu potragu, ona bi jo uvijek morala procesirati njihove pronalaske. Stoga je, bar za sada, odluila raditi s jednom inkarnacijom. Bibliotekar je sebe reducirao na napola osjetnu prisutnost koja joj je vijorila iznad glave, dok je Deneb bila naslonjena naprijed, osjeajui lagani otpor dok je pritiskala lice o datotene podatke. Svaka je datoteka bila komprimirana, s horizontalnom komponentom od djelia milimetra. Dok se Deneb kretala kroz njih, njihovi kljuni faktori naplavljivali su njenu svijest potocima slika i deskriptivnih naslova. Neka su joj lica bila odnekuda i od nekada poznata. Bilo je tu dijelova radioprijenosa, ivopisnih nacrta, odsjeka razgovora, krikova uzbuenja i bijesa. to se bre kretala, bre su podaci tekli mimo nje. Budui da je ove datoteke ve bila prola, dopustila je da nesmetano teku, gradei zbog njihova kumulativnog udara sliku dojam o chenzemskom osvajanju. Imalo je mnogo lica. Chenzemi su u zvjezdanim sistemima na rubu Posveenih Bespua bili desetljeima, ili ak stoljeima, samo glasina. Komunikacija meu svjetovima je bila spora i samo povremena, a kad bi s granica i stizala izvjea o stranoj prisutnosti, bila bi odbaena kao zafrkancija, jer, sve moe biti krivotvoreno. Na rubnim pak svjetovima chenzemska je prisutnost bila okrutna stvarnost. U poetku se radilo samo o prolascima brodova. Lovci bi se pojavljivali u prostoru meu svjetovima. Bili su razliitih veliina, no svi su bili omotani ljuskom bijelog odsjaja. Pokuan je bio i kontakt s njima,
no lovci su odbijali odgovoriti, tako da je zavladao oprez. Na desecima svjetova donesena je istovremena odluka da se prekinu meuzvjezdani radioprijenosi. Orbitalne antene postale su iskljuivo ureaji za prislukivanje. Ono to su uli, nije bilo ohrabrujue. Deneb dotae staklastu povrinu zapisa koji jo nije prouavala. Bio je to zapis koji je davno snimio brod u praznom svemiru. "Proiri!" ona naredi. Tada stupi naprijed u umanjeni zvjezdani krajolik centriran oko slike chenzemskog lovca kako ga vide teleskopi na orbitalnom gradu iznad nekog svijeta ije ime nije mogla izgovoriti. Dogaaji nahrupie u komprimiranom vremenu. Sati prooe u sekundama dok je trio lovaca ulazio u sistem jedva jednom desetinom brzine svjetlosti. Deneb je sluala glasove ispunjene uzbuenjem i strahom, a zatim je sluala uasnuti izvjetaj o katastrofi koja se dogodila na vanjskim postajama, i postupne pripreme za obranu unutranjeg sustava, kao i nasilnu odjavu dok se smrt sputala, a ovaj zapis odbaen u svemir kao upozorenje ostalim svjetovima. Paljivo je zabiljeila vektore kojima su se ratni brodovi pribliavali, prislukivane radiokodove koje su brodovi izmjenjivali, kao i odgovore ljudskih stanovnika sustava. Pokuala je ne dopustiti glasovima da uu u nju. Kasnije je u svojim pretraivanjima naila na isti zvjezdani sustav, i to u datoteci koja je potjecala iz drugog vremena i druge biblioteke. Morala je istraiti izvor da se uvjeri, no da, bila je to ista zvijezda s dva naseljena svijeta od kojih je svaki imao svoj orbitalni prsten s naseljenim gradovima. Izuzev, u ovoj datoteci, misteriozno su se pojavili obrambeni sinkrotroni koji su zauzeli usamljene orbite u vanjskom sistemu. Dok je opor lovaca navaljivao na gradove, sinkrotroni su ispalili bateriju lasera. Lovac predvodnik bio je probuen, a ostali su se okrenuli dok su Denebine ui punili uzvici oduevljenja. Ponovno je pregledala prvi zapis. Tu nije bilo orbitalnih sinkrotrona, i unitenje je bilo potpuno. Sumnja se pretvori u knedlu u njezinom grlu. Vidjela je isti zvjezdani sustav i po trei put. U ovom su zapisu, uredno ureeni dijelovi bili isprekidani snimcima zabrinutih lica asnika za vezu. opor lovaca uletio je kao i prola dva puta. Orbitalni sinkrotroni su bili na svojim mjestima, no ovaj puta nisu otvarali vatru. Ovaj puta je vodei lovac odgovorio na udnovati kod koji je asnik poslao u svemir, okreui se bez znaka neprijateljstva. Deneb je grizla sitnu bradavicu na svojim usnama. Kad je htjela ispitati detalje koda, bibliotekar je prijavio da podaci nisu potpuni. Ponovno je pregledala prizor, a zatim i trei puta traei dokaz krivotvorenja, jer, znala je da snimak jest krivotvorina. "Ne moe uvijek uoiti razliku", ree Urban. Ona ustukne, nesvjesna da joj se njegov duh pridruio. Ipak, bilo joj je drago to je ba Urban doao. Bilo joj je lijepo u njegovom drutvu. "Tko bi krivotvorio ovakve zapise?" upitala ga je. "I zato?" Urbana je pitanje iznenadilo: "Zato to je bolje vjerovati da je mogue preivjeti?" "Ne moemo svoje odluke temeljiti na laima." On slijee ramenima. "To zapravo i nisu lai. Planetarni obrambeni sustavi se jesu poboljali. Heyertori su mogli preivjeti da sinkrotroni nisu bili sabotirani." Deneb pogleda unazad preko bibliotenog puta. "Ali ne moemo vjerovati ovim zapisima." "Istina. Nisi to znala?" "Ne, nisam", ree, pa doda: "I nisam znala da si toliko cinian." On ponovno slijee ramenima. "Nije vana stvarnost nae prolosti, Deneb, ve samo naa vjera u nju."
"Ne vjerujem to. Stvarnost jest vana. Da li ti ispravlja ono to zna?" "Ne jo. Nisam jo ivio toliko dugo da to inim." On dotae rub zapisa, izbjegavajui njen pogled. "Ponekad ispravljam ono to osjeam." "l Nikko to ini." Nije mu se svidjela usporedba. I ona je to vidjela u njegovom mrkom pogledu. "Nikko je lud. Ne moe mu vjerovati. Pretvara se da zna mnogo o Chenzemima, ali ne zna kako to zna, jer je bacio u smee svaki zapis o stvarnom iskustvu koje ga je i dovelo do tog znanja. Ako se uope radi o pravom znanju. Dobro da nije i tebe bacio u smee." Denebin kiir stade vibrirati u polaganim valovima kao da je pokuavala shvatiti ovaj ispad. "Sve je u redu sa zapisima koje je zadrao." Urban se nasmijei. "Svakako. No, ja bih volio pogledati zapise koje nije zadrao. Mislio sam da e se cijela njegova prolost razjasniti kad sam tebe pronaao, no nieg ovdje nema. ak niti u skrivenim poljima. Sve je pobrisao." "Ne, nije." Deneb je gledala u bibliotekara. U poetku je to bio proziran nagovjetaj, nita vie. Tada je polako poeo zadobivati oblik. "Povrati moj osobni indeks", naredi. Krila zaklepetae. Krznom obloena stopala zastrugae, i put se suzi u novu, usku zbirku datoteka. "Potrai Nikkov dnevnik." Urban ree: "On nema dnevnik." Bibliotekar smota svoja krila i uroni u polje podataka. Deneb ga je slijedila. Povijest je vritala oko nje, slike i scene su se izmjenjivale zajedno s maglovitim glasovima koje jedva da je registrirala dok je pratila bibliotekara ija su krila mahala brzo poput kolibrijevih. Zaustavie se. jedna jedina datoteka sjajila se ruiastim sjajem dok joj je bibliotekar ponovno nestao iz vidnog polja. Deneb dotae staklasto lice oznaene datoteke, mislei: rairi se. Ogroman detaljni zapis se rairi pred njom novi put. "Ovo je njegov dnevnik", ree Deneb gledajui iza sebe u Urbanovo iznenaeno lice. "Sigurno si ovo ve vidio." Urban stane uz nju, gotovo nestajui u zapisu dok je skenirao udesni ogromni sadraj datoteke. Pogleda u Deneb. "Ovoga prije nije bilo ovdje." Deneb osjeti hladni daak kako joj dotie vrat. "Moralo je biti tu. Jednostavno ga nisi uoio."
"Ne."
Osjeaj hladnoe se pojaavao. Osjeala je kao da Nikko stoji iza nje, promatrajui svaki njen pokret. Jedva se oduprla potrebi da se okrene. Sudila je prema izrazu Urbanova lica da se i on moda isto osjeao. "Nikko! Ti!" vikao je. "Zato nam to sada daje?" "Zbog toga to su stvari kritine", ree Deneb zurei niz put. "Stvari su uvijek bile takve." "Ali, ako se Nikko nije elio sjeati ovoga ..." "Ovo nije igra!" "Tada raspravimo ovo s njim kasnije! Nema sada vremena za raspravu." Krenula je naprijed samo da osjeti Urbanovu ruku na svome ramenu. Okrenula se jo osjeajui njegovu ruku, iako je jasno vidjela da je on ne dodiruje - njegova je lijeva ruka visjela je pored njegova tijela, dok je zamiljeno grickao zglob svoje desne ake. "Poinje se gubiti", ree.
"K vragu." aka u njegovim ustima nije mu zasmetala u ovoj izjavi. "Sjeam se neega. Dok smo jo bili u Vrelu, kad smo se prvi put ukrcali na Granicu nitavila, Nikko nam je rekao da se ve bio spajao s chenzemskim brodom. Denebine se zjenice suzie. Vidjela je u svojoj glavi tamnu siluetu nadolazeeg lovca. "Tad je on ovo ve radio?" "Ili je lagao." Sumnja se rodi u njoj. "On razumije Lotove misli, zar ne?" "Istina", potvrdi Urban. "Rekao je da je to nauio u spajanju. Proklet bio, Nikko!" Zaprijetio je stisnutom akom. "Zato si nam ovo tajio? Zar nas eli sve ubiti?" "Urbane, daj, molim te." "Dva stoljea, Deneb. On je ovo skrivao u biblioteci cijela dva stoljea." "Vjerojatno nije ni znao da ima ovo." "Gluposti!" Ona prasnu. "To sad i nije vano, zar ne?" Zurio je u nju jedan tren, a zatim se lagano nasmijeio. Njoj se nije svidio nagovjetaj poruge u toj njegovoj gesti, no natjerala se da misli usmjeri na zadatak pred sobom. "Spajanje zahtijeva i izmjenu praine, zar ne?" Urban slijee ramenima. "Lot tako misli." "Tada smatrajmo da je tako." ak i prije no to je ovo izrekla, bibliotekar se vratio maui krilima pred njom. Otpustila ga je kroz galeriju datoteka naslaganih na putu. Uskoro se zaustavio. Oznaio je jednu datoteku. Tada se opet vinuo i nestao s vidika. Deneb koraknu naprijed. Neoznaene datoteke aputale su dok je prolazila kraj'njih, no kad je dotakla oznaenu datoteku, ona se rairi. Istog trena nala se uronjena u itavu kakofoniju senzacija, kao da ju je ponijela morska struja nainjena od emocija. Ona kriknu, a zatim odskoi unazad iz zapisa sudarivi se pri tome s Urbanom. "to je to", viknula je. "Nemam pojma." Ni Urban nije ba izgledao smireno. Mahnuo je bibliotekaru koji je leprao meu njima poput bezglave muice. "Naini kopiju zapisa!" ree mu. "Postoji li poetni dogaaj? Vrati se na stanje prije njega! Pokai instalaciju!" Nali su se u praznom prostoru. Iza njih, sunce je blistalo poput malog utog dragog kamena. Podaci navalie u um Denebinog duha, i sjetila se imena sistema iz kojeg je upravo izala. "To je Hevertori", aputao je Urban. Bio je to svijet njegovih predaka kao to Zemlja bijae svijet njenih predaka. Oba svijeta nisu vie postojala. Deneb ga primi za ruku. Granica nitavila prola je naseljenu postaju prije tri mjeseca. Palube su bile hladne i prazne. Sva brodska snaga bila je podijeljena na pogon i jezgru. um je dopirao iz biblioteke koja je organizirala podatke podignute iz ekstendiranih arhiva Hevertorija. Podaci su im odvlaili pozornost. Nikko nije ispoetka zapazio vijest koju je donio pod-um o snanom radiosignalu s He^ertorija. Urban se zgrozi, a njegova se ruka nae oko Denebinog struka. "Vidio sam ovo i ranije. Nalazi se u zapisima koje su preivjeli donijeli u Svilu." Sluali su panine glasove koji su izvjeivali o smrti sustava. Vanjske postaje nisu izvijestile o nadolasku dva labua razlagaa, a zatim su zatajili i orbitalni sinkrotroni. Nuklearni projektili bili su ispaljeni u smjeru labuih razlagaa, no, prsteni su svoje oruje iskoristili da probue mine. Debrisina polja upoznala su istu takvu vjeru.
"Zaustavi", Urban je aputao. Panini glasovi kolabirae u neartikulirani um koji se nastavljao i nastavljao poput produenog trenutka. Gledao je u Deneb. "Tog su trenutka znali da su osueni na propast. Kad su se labui razlagai dovukli do Hevertorija, poslali su veliki teret informacija; sve to su znali, i sve to su vjerovali, izbacili su u svemirsko prostranstvo u nadi da e neki drugi svijet imati priliku to pokupiti. Kao da je kultura stvorila duha od sebe same." "I Nikko je vjerojatno neto od toga uhvatio." "Istina." "Gledaj", ree Deneb. "Prsteni su pratili nau putanju kroz sistem." "Da. Pratili su Nikka." "To zna za sigurno?" "Tako je rekao. Oznaili su ga. Iskoristili su ga za irenje virusa koji je otetio straarske postaje i sinkrotrone. On to tada nije znao." "Ljubav i priroda." "Preskoi pokolj", ree Urban grubo. "to se poslije dogodilo?" Bibliotekar ih je odveo dublje u zapis, u vrijeme od nekoliko tjedana kasnije. Labui razlagai su napustili sistem po putanji ugrubo paralelnoj s onom Granice nitavila. Teleskopi su ih mogli nazrijeti usprkos sjaju utih sunaca Hevertorija. Ubrzavali su, dok se njihov kurs polako mijenjao. "Vide li oni nas?" upita Deneb. Urban se promekolji. "Ne znam. Nikko je rekao da su pratili emisiju s Granice nitavila ... premda ... on to sad ne zna? Odnosno ... tada nije znao." Nikko je odustao od bijega. Ve je bio zatvorio dotok goriva i ugasio reaktore. Postali su tanuni otoii tame, nevidljivi u beskonanom prostoru oko njih. Deneb je u kostima osjeala hladnou broda. Tiina je odzvanjala u njenim uima. Nekoliko tjedana je prolo. Dva identina prstena su se pribliila i Granici nitavila \ jedan drugome. Sada su ih teleskopi jasno vidjeli u istome kadru. Nalazili su se na udaljenosti manjoj od sto tisua milja od njihove krme, a kut gledanja Granice nitavila nije mogao biti bolji. Prsteni su stajali suelice. Deneb ih je promatrala kako se pribliavaju. Isprva su izgledali kao konture dva slijepa oka, a zatim poput znaka za beskonano. U jednom satu (koji im se inio kao nekoliko sekundi) bili su potpuno poravnati. Gotovo da nisu mogli razlikovati njihove odvojene oblike. Deneb je oekivala da otkliu jedan od drugoga kao u ekliptinoj putanji, no labui su razlagai ostali poravnani cijelih dvadeset sati. Grozila se pri pomisli na utroak energije koji je izvoenje takvog manevra zahtijevalo. No, napokon su se prsteni razdvojili. Promatrala je u tiini dok je svaki od njih ulazio u laganu petlju prema Posveenim Bespuima. "Imali su uspjeni pokolj kod Hevertorija", ree Urban. "Ponijeli su znanje sa sobom, i okolo ga irili." Deneb je osjeala nemjerljiv bijes. "Gdje je praina?" pitala je. "U ovom smo fajlu zato to bi trebao imati prainu." "Morat u interpretirati ovo", ree Nikko. Deneb naglo odskoi. Nala se naslonjena na Urbanova prsa. Svaki mii njenog tijela bio je napet dok su se njegove ruke zatitniki ovijale oko nje. Nikko je jo govorio.
"- jasno da su me labui razlagai pratili. Ljubav i priroda, je li tko iv na Hevertoriju ...?' "To je samo glas", ree Urban. "On nije ovdje." "Nisam ih nikad detektirao za svog budnog stanja. Moram se vratiti, ukoliko ima preivjelih Urbanovglas bio je odsjean. "Premotaj naprijed", ree. "Na trenutak netom prije praine." Nikkove rezerve energije nisu se mogle mjeriti s onima labuih razlagaa. Bio je uplaen. Nije se stoga odmah okrenuo. Umjesto toga stajao je u mrtvoj tiini ekajui da chenzemski napadai odu to dalje. Dogodilo se iznenada na nain koji su ve bili iskusili: udarila ih je senzorska struja premoujui sve standardne inpute. Prizori i mirisi i muni zvukovi bili su spojeni u cerebralnu oluju. Zavijajui impulsi prijetili su da e rastopiti strukturu njihovih duhova. Deneb se okrenula prema Urbanu i naslonila glavu na njegova ramena, sklanjajui pogled od prizora. "Zamrzni!" viknu on. Osjetila je udnovati stalni pritisak na uima praen mirisom seksualne strasti koji joj je nastanio nosnice. Oko nje, srebrni je uzorak eksplodirao u kompleksnu hrpu strojnih dijelova koji su harmonino pristajali jedan uz drugoga - kuke, petlje i dugake povezujue ovojnice. "Pomakni scenu", apnula je Deneb. Srebrnastog svoda nestane. Vidjela je termalni jastuk veliine Zemljinog Mjeseca kako se iri s crvene planete. "Ljubav i priroda." Seksualni osjeaj ostao je prisutan, no ton mu je postao ei. "Ovo je senzacijska galerija", ree Urban drei je blizu sebe. "Ali ija?" "ekaj da proe, O.K.?" Osjetila je da je klimnuo glavom. vre je stegnuo ruke oko nje. Trudila se ignorirati znakove njegova i svoga uzbuenja. "Premotaj naprijed", ree. Uzavreli svijet nestao je u poplavi slika, mirisa, zvukova i senzacija: prsti koji je eu, otri objekti udaraju mimo njezina omotaa, crvi koji se svijaju u njenoj utrobi, blagi poljupci na njenom kiiru Nestalo je, a svijet se vratio natrag. Bili su ostavljeni lebdjeti u sivom ne-prostoru. Mogla je namirisati suze na Urbanovim obrazima. Tada se Nikkov duh sagnuo pred njima, poput isjeka zalijepljenog na sivu pozadinu. Prsti su mu se grili pod bradom dok je zurio u neto to oni nisu mogli vidjeti. "Je li stvaran?" apne Deneb. "Ne znam. Nije." "Nikko?" pokua ga zazvati. "Izbrisao je ovaj segment dnevnika." "Nikko!" viknula je. Nikko se nije okrenuo, niti na bilo koji nain pokazao da je svjestan njihove prisutnosti. Da li se to onda radi o snimci, a ne o duhu? "Ovo je ... opsceno", progunao je. "Bilo je opsceno." Tada je pogledao prema njima, i premda se Deneb mazila o Urbanova prsa, osjetila se poput djeteta, jer, Nikko nije gledao u nju. Gledao je u kameru, bila je u to sigurna. Govorio je kameri dok je snimao prilog za dnevnik koji je sada star stotinama godina.
Na njegovom licu nije se mogao vidjeti nikakav izraz. Bilo je to mirno i lijepo lice, poput lica Buddhe, no u njegovom blagom i niskom grlenom apatu, mogla je uti gotovo nepodnoljivu konfuziju.
"Otilo je samo tako na dvije godine. Razumijevanje: moji Tvorci su me sve to vrijeme branili, vodei evolucijski rat protiv napadajue praine ... i nisu pobijedili, no uinili su kompromis, i konano sam ponovno mogao misliti."
Sporo je otkrivao misterij. Postupno je razumio da je bio izloen zalutaloj praini koju su ispustila dva labua razlagaa kada su prola tako blizu jedan drugome. Koristio je izraz "spajanje" da bi opisao njihov susret. Praina je putovala relativno veom brzinom od one Granice nitavila. Uhvatila ga je i pronala put kroz brodski trup poput mikroskopski sitnih crva. Nala je i put do njegova ivanog sustava, a on je imao receptore koji su to mogli interpretirati. Ovo je bio zakljuak koji ga je zapanjio i potresao dok ga je izgovarao. Ve je imao neto od Chenzema u sebi, ili ne bi "uo" prainu (vidio, osjetio, nanjuio).
Jednom kad je postao svjestan svoje senzitivnosti, mogao je pogoditi kako ju je zadobio. "Ona je sigurno uinak poasti koja je zahvatila Granicu nitavila prvi put kad smo vidjeli Chenzeme."
"To je bilo kad je njegova prva posada pomrla", ree Deneb. "To nije bila moja posada." Ona naglo udahne. Nikko je sad stajao uz njih, promatrajui svoju sliku. Pogledao ju je. Ovaj put je znala da se ne radi o snimci, ve o potpuno svjesnom duhu. "Kad je originalna brodska persona umrla, ja sam zauzeo njeno mjesto." Blago se nasmijao. "Malo sam znao o tim stvarima, a biblioteka je bila izbrisana. Nikad nisam shvaao da se matrica koja je mene sadravala razlikovala od onih s drugih brodova. Praina ju je promijenila. Imao sam dodatni osjeaj kojeg nisam bio svjestan dok sljedei put nisam presreo prainu." "Jednom si tvrdio da si se ve spajao s chenzemskim brodom", ree Urban. Deneb je mogla osjetiti napetost u njegovim prsima; bijes koji je jedva susprezao. Moda ga je i Nikko osjeao. Njegov kiir ostao je miran. "Taj prvi put kad nas je kuna praina unitila. To je bilo spajanje. To sam tek kasnije shvatio. Bio je to moj prvi iskvareni okot." "Bila je to sluajnost", ree Urban. "Nema veze s onim to nas eka." "Nije bila sluajnost", ree Nikko. "Bilo je to silovanje." "Ja sam tada umrla, zar ne?" upita Deneb. "Moja druga verzija koju si poznavao." Nikkov kiir mrekao se u nejednakim valovima. Nije odgovorio. "Biljei li tvoj dnevnik to vrijeme?" "Ne. Svi zapisi prije tog vremena su izbrisani." "Osim tvojih sjeanja." Lagano se nasmijao. "Mi smo jai sad. Ukoliko opet doe do silovanja, barem e nasilje biti obostrano."
POGLAVLJE 9
svijetljeni lovac je ponovno upao u tiinu. Nije odgovarao na agresivna upozorenja Granice nitavila, premda Lot nije znao je li to bilo prouzroeno zadovoljstvom ili sumnjom. Proveo je vie od sljedeih dan i pol na trupu. Frigidno tkivo rane se produbilo. Filozofske stanice tekle su preko njegovih sklopljenih oiju i punile mu ui. Obojile su mu lice, omatajui mu ak i nos i usta. Ova je zbirka stanica dola iz Vrela Obmane.
Mislio je o tome dok su dijalozi tekli oko njega: - prolazno razmatranje o strukturi i rukovanju otrovima (premda su eksperimenti u kojima su scenariji vodili do katastrofalnih posljedica, bili eliminirani) - stalna analiza njegove prisutnosti i vrijednosti, i takoer Nikkove prisutnosti - navigatora. - povijesti koje su predali brodovi-preci, sjeanja o zatamnjenim planetima i ekstatikim unijama te stapanje drugih. - i temperamenti. Ova kolonija filozofskih stanica nije bila homogena. Potjecali su od razliitih predaka. Lot je osjeao njihove kontrastne osobnosti. Osjeao se s njima poput mrlje glorificiranog ludila. Poput bilo koje skupine prirodnih organizama, chenzemske stanice razlikovale su se meusobno, i bile prilagodljive. No one nisu bile prirodne. Dizajnirala ih je svjesna inteligencija da vode lovce i labue razlagae ve trideset milijuna godina kroz rat. Njihova agresija bila je utkana u njihovu biokemijsku strukturu. Ipak, neto se dogodilo sa stanicama Granice nitavila. Kroz beskonane dijaloge, Lot je mogao osjetiti prekide u chenzemskim petljama neizazvanih dijaloga. Tisuama puta bi iznijet argument da se pripremi otrovna praina, i tisuama je puta taj argument odbijen. Samo to je ovaj put on otkrio da su stanice zaraene mirovnim protokolima s Vrela; zaraene virusnim mislima nainjenim da ire temu Vrela: suradnja-zamjenjuje-sukob. Sumnjao je da e stanice napasti, osim ako ne budu prve napadnute. Ako dou u priliku da upotrijebe prainu, moda e je odbiti - tim bolje. Bilo je i drugih naina da se sretne s Chenzemima. Suradnja je esto profitabilnija od agresije. Chenzemski brodovi koji nisu upadali u agresivne afere, vjerojatno e lake preivjeti da se razmnoe. To to takvi brodovi nisu dominirali, ukazivalo je na mehanizam izabiranja bilo koje stanine kolonije koja je odstupala od chenzemske norme. Oito je jedino prava stvar mogla izvrdavati sankcije ... ili oni koji su mogli imitirati pravu stvar? To mora biti strategija Granice nitavila. Ukoliko Granica nitavila moe preivjeti ovaj kontakt, moe zaraziti tamnog lovca vlastitim devijantnim stanicama, i mir se moe poeti iriti. Ukoliko se pokae da oni jesu prava stvar. Treba nauiti lagati na chenzemski nain. No Chenzemi ne lau. La je ljudski talent. Bila je duboka brodska no kad je Lot otiao na g-palubu - posljednja no prije no to e ih tamni lovac stii. Nikog nije bilo u blizini, tako da se prikljuio na slualice koje se nakon nekoliko minuta ekanja pojavile iz tvornice. Bacio se na krevet, osjeajui se umorno i odvojeno od svijeta. Zatvarajui oi, stao je aptati. Preplavila ga je ritmika anksioznost: vrlo ljudski zvuk. Glazba ga je odvukla. Preuzela je mjesto snova koje on nikada nije iskusio. Slike i osjeaji prolazili su kroz njegov napola budan um. Kroz maglu je bio svjestan razbijenih dojmova koji se poigravaju po njegovim senzorskim suzama. Bio je tu Urban u divljem raspoloenju. I jo netko? Neto ga je gurkalo u nogu i trgnulo iz snenosti. Ustao je i otkrio da je Urban uistinu prisutan, sjedei prekrienih nogu u dnu kreveta s prgavim izrazom lica. Lot strgnu slualice sa svoje glave u kojoj mu je odzvanjalo. "to nije u redu?" Deneb se nasloni u fotelju, gledajui ga. Nije mogao rastumaiti njen izraz lica. Njezina se prisutnost motala oko njega, na jednak nain nerazumljiva. Bio je to spoj radoznalosti i
nepovjerenja, iekivanja i bijesa. Njezina koa u plavim preljevima bila je mokra kao i Urbanovo odijelo, i Lot je pretpostavio da su bili vani, izloeni hladnoi vakuuma. "to nije u redu?" Urban ponovi poprimajui izraz glumljene zbunjenosti dok je tresao kapljice vode sa svojih ruku. "Misli, osim toga to emo svi umrijeti?" Lot se nasmijeio. Njegovo bilo uspori. Nije nijedno od njih dvoje vidio u zadnja dva dana otkako su spazili tamnog lovca. Drutvo mu je godilo. "No dobro, to ima? Zato ste bili vani?" Urban tada ustade. Dopustio je da njegov cerek ishlapi. Na njegovo je mjesto stupila hladnoa. "Je li ti Nikko rekao? Ukoliko nam se ukae prilika, pribliit emo se lovcu." Ne, Nikko mu to nije rekao. Isprva, Lot nije mogao shvatiti to Urban govori. "Pribliiti? A zato?" Tek kad je to rekao shvatio je zato. Urbanova gusarska radoznalost i njega je natjerala da uskoi u Granicu nitavila, ostavljajui Svilu zauvijek iza sebe. "Urbane, ti ovo ne eli uiniti." Urban je samo slegnuo ramenima. "Mi elimo pogledati u lovevu unutranjost, i nauiti kako se on vee s filozofskim stanicama. Trebat emo stoga ui pod membranu na trupu." "Nema tamo unutranjosti! Zbog ega bi je bilo? Nitko tamo ne ivi." "Tada emo sami napraviti prolaz. to e se dogoditi ako otetimo filozofske stanice?" "Ne znam. Urbane, ne mora ovo raditi. Dopusti meni." Rekao je pogrenu stvar. Osjetio je Urbanov otpor poput amara. Urbanu se nikada nije dalo glumiti sporednu ulogu. "Ja u odluiti to mi je initi, Lote. Mi nita ne znamo o ovom lovcu. Uinit u sve to moram da nauim." Lot u to nije sumnjao. "Trai znanje o pogonskom sustavu?" Rub Denebinog kiira treperio je poput vode koju je poljubio vjetar. "eljeli bismo saznati gdje se nalazi i kako izgleda." "I od ega je napravljen", doda Urban. "Vjerojatno se radi, barem djelomino, o egzotinim materijalima", ree Deneb. "S negativnom gustoom mase-energije. Mora tako biti ukoliko ima veze s poljem nulte toke. Egzotini materijali su klju za izmjenu prostorno-vremenskih stupnjeva." "Moemo li replicirati egzotinu materiju?" nadovee se Urban. "Chenzemski brodovi su vjerojatno uinili to", istaknu Lot. Deneb frknu, i kap vode pade na njene staklaste usne. "No. ako egzotinu materiju koriste za proizvodnju egzotine materije ..." "Tad ne bismo mogli nita uiniti bez poetnog uzorka", Urban dovri. "ak i ako ukrademo nacrte cijelog broda." "Nabavimo onda poetni uzorak." Deneb je bubnjala prstima duboko zamiljena. "Moda je poput ive materije u praznome svemiru, no Lot je u pravu - ako to mogu chenzemski brodovi, moemo i mi. "I utjecati na rezonanciju polja nulte toke", promrmlja Lot. Za pnt se smatralo da je sve-iree polje, da je isto u svim smjerovima, osim gdje ga egzotina materija izbaci iz ravnotee. Urbanov pogled bio je izvan fokusa. Deneb ga je zamiljeno promatrala, a Lotu se inilo da moe osjetiti nevidljivi atrijski promet meu njirna dok su ekstrahirali duhove za jo jedan duboki pregled brodske biblioteke. Legao je natrag na krevet, osjeajui se odvojen od ovoga. Paukove mree visjele su pomicane neurednim vjetrovima reetkastog krova. Zato je Nikko uveo pauke? Da pohvataju
malene moljce koji su leprali oko rasvjetnih cijevi. Bilo je i uinkovitijih naina da se kontroliraju moljci. Nikko je volio odravati ivot. U tome je tajna. I gutere se moglo vidjeti kako puu uz stupove. U bari je bilo riba i vodenih kukaca i radoznalih zmajskih muica. Nekoliko vrsta ptica ivjelo je u umi. U Svili su se ljudi takoer okruivali ivotom. Zato? Nije bilo potrebe za tim. Ugraeni sustav Tvoraca mogao je previdjeti sve njihove potrebe, ipak, ljudi biraju raznovrsnost kad god za to imaju priliku. Gotovo da se radi o instinktu. No, taj se instinkt izmijenio u Posveenim Bespuima. "l, zato ste bili na trupu?" upita Lot. Urban je jo uvijek sjedio prekrienih nogu u dnu kreveta, a Deneb bijae, na Lotovo iznenaenje, otila. "Deneb je eljela vidjeti lovca vlastitim oima." Lot se pridie na lakat, "l stvarno se moe vidjeti?" "Da." Urban skliznu s kreveta. "Deneb ne govori puno, no razumije to joj se dogodilo. Zna da joj je kult ukrao stari ivot. eli znati zato." "To i ja elim", ree Lot. Je li kult neprijatelj i ratnih brodova? Moda. Moda. A svi su oni uhvaeni u unakrsnu vatru starog graanskog rata. "Doi vidjeti lovca", ree Urban. "Moe sagledati kako stoji stvar." I tako su otili na trup, izlazei iz prijelaznog mjehura blizu krme, na podruju koje je Nikko namjerno drao bez stanica. Lot je hodao po gipkoj povrini, dok je njegovo pripijeno odijelo kontroliralo prihvaanje i otputanje njegovih izama, ostavljajui privremene otiske za njim. Na rubu stanine kolonije, on zaslade. Zadnji put kad je Lot bio izvan broda, kolonija je bila velika svega nekoliko metara u promjeru. Bilo je to prije dvadeset i dvije godine. Sada je polje svjetleih stanica prekrivalo cilindrini trup Granice nitavila. Bljesak bijeloga suprotstavljao se crnom prostranstvu. Stanice bi se zakvaile na bilo koji objekt koji bi se prislonio uz njih, od svemirske praine do izama pripijenog odijela. Kad je kolonija bila nova, Lot je promatrao kako se razlae i apsorbira eline oplate i ledene plahte koje im je Nikko stavio na put. "Okreni se", ree Urban. Njegov je glas zvuao intimno u audiosustavu odijela. Lot se okrenu. U tom smjeru, trup je bio blijedo siv, reflektirajui svjetlo koje su emitirale stanice. Iza trupa, zvijezde su se sjajile poput svjetlucavog pijeska posutoj po prostranstvu. Lot je postupno postajao svjestan tamne mrlje, zakrpe praznine u zvjezdanom krajoliku. Zurio je u nj sve dok je njegov um nije sloio u dugaku, cilindrinu siluetu lovca. " Tako mi Nepoznatog Boga", aptao je. inilo se kao da svojom crnoom gasi svjetlost zvijezda. "Ba je fora, zar ne?" ree Urban. "Chenzemski brod tako blizu, a mi jo ivi." Lot je mogao vidjeti kako silueta raste i iri se da bi prekrila jo zvijezda. "Nisam mislio da e biti ovako stvarno." "Istina", promrmlja Urban svoje slaganje. "To je prava rije. On je stvarani" Lot se nije usuivao vraati u ranu. Ne jo. Nije elio da stanice pokupe njegov predosjeaj. Vratio se stoga zajedno s Urbanom natrag na g-palubu. Sjeli su na travu ispred paviljona i pili pivo u tami brodske noi. Pivo je bilo lagano i pomalo slatkasto, natoeno u bijele keramike boce oslikane slikama dugonogih ptica. "Izgleda da se Deneb dobro dri", ree Lot nakon nekog vremena. Izabrao je ba pravu temu. "Nestrpljiva je", ree Urban. "Ne moe doekati da rastavi lovca.
Razbija teoriju o tehnologiji nultog polja gotovo bez prestanka." "Svia ti se, zar ne?" "Istina." Njegovi osjeaji bljeskali su preko Lotovih senzorskih suza. "Ona je luda i divlja, ali jako pametna ..." "I lijepa." "I lijepa", sloio se Urban. "Kad ovo bude gotovo, trebao bi je bolje upoznati. Jedva da si s njom i priao." "Upoznat u je", obea Lot, gledajui obojene ptice na svojoj keramikoj boci kako uranjaju svoje kljunove u oslikane hranilice. Urbanovo se raspoloenje promijenilo. Prostor oko njega odisao je tjeskobom. Gledao je nie na koi ribnjak, gdje je kreketala aba. "Zna li zato nisam ostavio vlastitu kopiju u Svili? Zato to se nisam elio jednog dana probuditi i shvatiti da sam zarobljen tamo. Razumije li? ak i kad sam ovdje, na Granici nitavila, neke moje verzije bile bi tamo. Nisam elio biti ta verzija." Lot popije jo jedan gutljaj ledenog piva. "A jesi li siguran da eli biti ova verzija?" Urban se nasmije. Smijeh je bio kratak i glasan, i samo dijelom laan. "Uspjet emo", ree. "U svakom sluaju, ako ne uspijemo, neemo biti ovdje da se brinemo zbog toga." Ispio je posljednje kapi svojega piva i ustao. Lot ga je pratio. Urban ree: "Idem vidjeti to Deneb radi, a zatim u se spremiti za sutra. Ne znam hou li te opet vidjeti. Barem neko vrijeme", ree pruivi ruku. Lot ga nespretno stisnu. "Budi oprezan." "I ti, bijesni." Zagrlie se, a zatim Urban ode niz vrtni puteljak. Lot je ostao stajati neko vrijeme. Sjeo je na trijem paviljona. Koi je zapljuskivao ribnjak na dnu travnatog breuljka. aba je kreketala. Guter je kvocao, dok se tamni lovac mirno pribliavao. /e // to sve? "Sluaj!" ree napokon, budei pauka u svom uhu. "Gdje je Clemantine?" Oklijevao je na kunom pragu. Lagani povjetarac obznanio mu je njezinu prisutnost dok je stajao uvjeravajui samoga sebe da ona ima posla, ili da je ljuta na njega. Ili jo gore, da e biti izdvojena. Uao je u dnevnu sobu. Oslikani zid bio je aktivan. Kina koprena padala je po zelenim hridima na obali Hevertorija. Valovi su se razbijali o kopno. Njihov huk bio je jedva ujan. "Clemantine?" Naao ju je na kauu. inilo se da spava. Njene oi pomicale su se ispod sputenih kapaka. Zatvorena u atrijskoj struji, pokuavala je pronai vlastiti pristup za sutranji susret. Osjetio je navalu oboavanja. Bila je iva ve dugo vremena. Preivjela je. "Clemantine." Ona otvori oi. Tijelo joj se napne. Njezino iznenaenje i strah poee blijedjeti. "Lote, zar neto nije u redu?" Oi su se jo nemirno kretale tako da je znao da je jo u vezi. "Sve je u redu", ree. "Ne trai problem u poljima podataka. Tamo nieg nema." Njeno se lice opusti na tren. Dolazila je k sebi. Sjeo je na kau dok je ona sjela na stolicu. Mogao je osjetiti njenu radoznalost i traak nervoze. Mogao je vidjeti njezin pogled. Rijei pomirenja izvirale su iz njegovog grla, no bile su stranog jezika koji nije poznavao. Sve to je uspio izrei bila je patetina izjava: "Ozbiljno me strah."
Smijeh joj je napravio malene bore na obrazima. "Sine, drago mi je da to ujem. Zabrinula bih se da nije." Izgledala je umorno i pomalo snudeno dok se oslanjala na rukohvat kaua. Njene duge noge savie se u koljenima. Lotov pogled mjerio je njihove linije. "ao mi je", ree on. Bilo mu je oito dosta patetinih izjava za danas. Pokua ponovno: "elio sam ... tebe cijelu. Moda to nije bilo poteno." "U pravu si", ree ona. "Nije bilo." U pozadini se osjetio nagovjetaj bijesa i jo neto to nije mogao tono odrediti. "Koji dio mene sad eli?" Bio je njegov red za smijeh. "Cijelu tebe." "Hajde, Lot. Neu se promijeniti, i ti to zna. Ne poinji sve ispoetka." "Ne", on ree. "elim te cijelu." Ustao se i obiao kau. Sve ili nita. "to god to znailo. Ne mogu vie diktirati tvoje uitke, znam to. Vjerojatno bih jo uvijek mogao utjecati na njih." Zurila je u njega. Tada joj smijeh navre na usne. "l to kae tako mirno?" Nasmijeio se. "Ne gledaj me tako", upozorila ga je, samo napol' u ali. Uspravila se u sjedalici. Stopala su joj bila poloena vrsto na pod. Njen bijes nije nestao, no borio se s potencijalnom seksualnom plimom. "Mogao bih ti opet udvarati", ponudi se Lot. "No, zapravo nama vremena za to. Moemo umrijeti svaki as." "Naravno da moemo. Moda ne sutra." Njena se obala die. Uhvatio je nagovjetaj ugode. "Ovaj fatalizam bi bio neto to si dobio od Jupitera?" "Kako se moe aliti s tim?" "Kako se mogu aliti s tim?" Humor u njenoj auri bio je tanak poput vela. Barem to. On frknu. "O. Mislim da razumijem." "Da li? Bilo bi to prvi put." *** "Sjea li se kako?" pitala ga je. Premjestili su se s kaua u privatnost njezine spavae sobe. Protresao je glavom. "Ne. Nikad prije nisam ovo radio." "Zar je tako razliito?" "Istina." Prije, s povratnim utjecajem karizmate, bili su u stanju postii gotovo odmah stanje sinkroniziranosti. Ona bi osjeala ono to bi on htio da osjea. Njeni bi osjeaji oblikovali njegovu elju. Sad se karizmata odbila o nju, samo da ode bez ikakvog uinka. Lot se ne bi osjeao bespomonijim ni bez obje ruke. "Nemoj se toliko jako truditi", aputala je Clemantine. "ao mi je." "Nemoj da ti bude ao." "Daj da ponovno pokuam." Dopustio je da njeno raspoloenje tee preko njega. Uronio je u njegovu simfoninu aromu, poputajui osjeajima ... l, na svoje iznenaenje, otkrio je da djeluje. Mogao je dotai njezin um, ali na starinski nain, milovanjima, poljupcem, rijeju izgovorenom u pravom trenutku i ba
pravim tonom glasa. Jo uvijek je znao kako to izmjeriti. Vrijeme je prolazilo, zlatna maglica boje njezine koe. On zatrepta. Odlutao je. Sad se naao suoen s njezinim opreznim pogledom. Vidio je svoj odraz u njenim tamnim oima. Ovo nije bio kult. Postojali su izvan kulta. A ipak, volio ju je. Nije mogao podnijeti pomisao da bi ona mogla umrijeti. Njezine se vjee skupie. "Zaboravi to."
"to?"
"to god baca tamnu sjenu na tvoje lice. U redu je ovako. Zna da je." Njegova karizmata punila je zrak. Ljubav i sumnja bili su jednako nevidljivi. Njezin otar pogled nije doputao melankoliju. "to ja mislim?" "Uplaena si kao i ja." "jesam li?" Ona kratko frknu. Tad slegnu ramenima i rasporedi teinu, gurajui ga na lea dok se ona svijala u uanj opkoraujui njegove usne. "Gleda predaleko. Zapravo sam mislila kako je moj red da budem gornja." On se nasmijeio. Uzeo je jednu njezinu dojku u ruku, milujui iroku, tamnu bradavicu. Krivnja nagrne u njega. "Trebao bih se vratiti u stanice na trup." Ona slegnu ramenima, lagano se njiui tako da su se njezine stidne dlake trljale o njegove noge. "Moe to uiniti ako stvarno eli." Njene snane ruke milovale su njegov uveli penis, mamei ga natrag u ivot. "Ako misli da nisi uinio sve to moe tamo?" "Ne znam." "Istina. Tko ikad zna?" Humor nestade s njenog lica, iako joj ruka ostade zaposlena. Nagnu se naprijed kako bi jezikom dodirnula vlanu povrinu njegovih senzorskih suza. On zatvori oi, pohranjujui u sebe njezin okus. "Ako nam je ovo zadnji put," apnula je, "cijenimo ga." Nije bilo na njemu da raspravlja o tome. Povukao ju je poda se, pokrivajui se pokrovom topline i mirisom na tren beskrajnim. Karizmata ljubavi i poude istjecala je iz njega. I straha. One su se oeale o nju bez uinka. Nije bilo vano. Njezina ljubav tekla je nazad prema njemu, i njezin strah takoer. Nezavisan i izrazito jak. Smijeila mu se na uho. Bio je to blag zvuk, opijen i oaran, od kojeg mu se koa najeila. Njezin je dah puhnuo toplu plimu preko njegovih obraza dok je pitala: "Sad si spreman, zar ne?" inilo se tako. "Neto bi se trebalo uiniti s njim", potvrdio je. Njena ruka mu ga pomogne voditi. "Boe", uzdahnuo je. "Iz povijesti najpopularnije religije." On bi je oboavao zauvijek da moe. Zavjetovao se sam sebi i optuio sam sebe za izgubljeno vrijeme. "Bio sam idiot." "Istina. Znam to. No za te jo ima nade. Imamo vremena da poradimo malo na tebi. Jo uvijek imamo vremena."
P O G L A V L J E 10
rban se udnovato osjeao u svojem prenatrpanom pripijenom odijelu. Depovi za uzorke i opremu nadimali su mu se preko prsa, ruku i bedara. Deneb je bila prilagoena vakuumu i nije joj trebalo pripijeno odijelo. Kada mu se pridruila u njegovom sredinjem stanu nosei samo maleni prsni paket, poeo je ozbiljno sumnjati.
Njene se vjee proirie kad ga ugleda. Usne joj se rairie u nezaustavljiv osmijeh. No, glas joj je ostao sumoran. "Ima bube?" "Istina." Osjeao je vruinu u obrazima dok je prstom pokazivao na svoj pojas s nabojima. Oboruao se cijelom kolekcijom robotskih buba, razvijenih da istrauju i analiziraju loveva tkiva. Bilo je tisuu tih ureaja mikroskopske veliine po naboju. Vrijeme njihova povratka mjerilo se od pet minuta do tri sata, kada bi se, ako je to mogue, trebali vratiti u najblii putni ruksak. "Hajde onda", pourivala ga je Deneb s osmijehom koji je sijao iskre svjetlosti koje su se krijesile na njenom plavom licu. "Putni ruksaci su spremni." Okrenula se i zaronila k tunelu ispunjenom cijevima, ostavljajui Urbana iza sebe da je prati. Clemantine ih je ekala u meuprostoru izvan stanova. Novoiskovani polazni paketi plutali su oko nje u laganom plesu na nultoj gravitaciji. Lice joj je bilo ozbiljno, izraz koji je tako esto viao odrastajui u Svili, kad su imigranti s Hevertorija govorili o Chrenzemima. Ona ree: "Odluila sam poslati prvo prazan putni ruksak. Ako bude pucano na njega, znat e da ne treba pokuavati sam. Urban frknu sumnjajui da se radi o planu da ih sprijei u namjeri da odu, no Deneb potvrdno klimne glavom. "Aha. Dobra ideja." Svaki ruksak sjajio se crnim odsjajem. S heksagonalnim "ljuskama" po svom lunom tijelu, nalikovao je na oklop kakve kornjae. Sprijeda su putni ruksaci nalikovali plitkim kolijevkama. Svaki je imao kacigu koja se sjajila oko glave i uokvirivala je poput kakvog antiknog eira. Urban je doekao putne pakete s dozom razumne podozrivosti i nepovjerenja prema antiknim predmetima izvuenih iz dubokih predjela biblioteke. Ovaj je izvukao on sam. Clemantine je provjerila plan, no ruksaci jo nisu bili testirani. Deneb je otklizala preko njegova ramena. Kiir joj se borao u uzbuenim srebrnim valovima. "Spreman?" "Istina." Urban krene u akciju. "Da bi pravilno poeo upotrebljavati putni ruksak, treba se leima osloniti o kolijevku. Ovako." Odgurnuo se o zid leima okrenut prema najbliem ruksaku u oajnikoj nadi da e stvar funkcionirati. Zadrao je dah kad su mu lea dodirnula tamnu povrinu kolijevke. Urone u nju. Gipka crna ljepljiva masa prelila se preko njegovih ramena, prsa i bokova, peatei ga unakrsnim remenima. Jo ljepljive mase omota njegove noge. Savreno. "Izgleda kao da si napola istopljen", ree Deneb. "Ne boli." Ona se namrti. "Nisam ni mislila da e boljeti. Tisue mikromlaznica izbrazdale su cijelu povrinu ruksaka. One su mogle biti aktivirane u odvojenim nizovima koje je kontrolirala ugraena Tupa inteligencija, tako da se s ruksakom moglo manevrirati u eljenom pravcu. "Radi poput bilo kojeg drugog ureaja koji trasira tvoje vidno polje", ree Clemantine. "Ide onamo kamo pogleda." Urban ga iskua klizei okolo u opreznim krugovima. Dotle se Clemantine ve uvukla u vlastiti putni ruksak. Uokvireno bljetavim pokrovom, njeno se lice pojavilo poput bareljefa nasuprot pozadine boje katrana. Nalikovala je na napola formiranu leptiriu koja prerano izlazi iz svoje ahure. Oi su joj se sjajile, dok joj se kiir izvijao na vratu. "Je li s tobom sve u redu?" Clemantine pita. "Ne!" Izraz njenog lica pokazivao je grozu. Urban joj se primae sa svojim ruksakom.
"Uvlai moj kiir. Boli me, Urbane." "Izlazi iz toga, Deneb."
"Ne."
"Moda bi mogli napraviti neke preinake ..." "I sam zna da je prekasno za to", ree Clemantine. Deneb klimnu. "Izaimo ve jednom. Moj e kiir tada biti preko mog lica, izvan ovog crnog sranja." "Ali Nikko jo nije stigao." "Ba me briga!" "U redu", ree Urban brzo. "Naravno da nije vano. Srest emo ga vani." Pozvao je prijelazni mjehur. "Deneb, oprosti. Nisam se sjetio tvog kiira." Prijelazni se mjehur otvori, i ona, uz pomo mlaznica, krene k njemu. Poeo ju je pratiti, a zatim se sjetio Clemantine. Izabrala je ostati na brodu. Vratio se. Naao ju je hladnu i zamiljenu, kao da je bila odvuena u neku drugu stvarnost. Ipak, nagnula se i poljubila ga u obraz. "Promatrat u te, sinko, zato budi dobar!" "Istina." Njen pogled ni u jednom trenutku nije bio fokusiran na njega. "Pouri sad. Deneb te eka." Lot nije mogao vidjeti tamnog lovca. Leao je ukopan u ranu, povezan sa zajednikom svijeu filozofskih stanica. Beskrajna debata prolazila je kroz njega. Analizirao je svaku njenu nijansu. Ipak, nije mogao pronai nagovjetaja o prisutnosti tamnoga lovca. Mogu li stanice ostati nesvjesne? Koje osjete one uope imaju? Naravno da su mogle okusiti prainu, i da su je mogle proizvesti. Mogle su konverzirati u radioemisijama. No, koja bi im funkcija omoguavala da vide kroz vidni domet elektromagnetskog spektra? Nijedna. Bile su potpuno slijepe. Prije to nije znao. Prije no to su doli na trup, Denebin kiir preklopio je njena usta, nos i ui. Njegove e vitice ui u njena usta i grlo stapajui se s tamonjim bradavicama. Kisik stvoren unutar kiira sada se izmjenjivao s ugljinim dioksidom iz njezine krvi. Nije disala. Urbana je to sablaznilo. Prijelazni mjehur podigao ih je kroz trup, pa izbacio, izlaui ih vakuumu. Stajali su na rubu svjetleeg staninog polja. Denebin je nemir nestao i nije se nimalo komeala. Urban je bio vrlo zabrinut zbog otrog, nepravilnog ritma vlastita disanja. Osjeao se nezgrapno ispod putnog ruksaka do vrha natoenog gorivom. Noge su mu izgledale masivno. Ipak, lako su se savijale doputajui mu da une. Stopala su mu poivala u stremenima koji su virili iz trupa. Putni ruksak skupit e se u manje nezgrapni oblik kako gorivo bude koriteno, no u ovom trenutku osjeao se poput nekog prevelikog VR androidnog pjeadinca. Deneb je stajala, visoka, pored njega, zurei u crnu sjenu koja je prodirala zvijezde, a pripadala je lovcu. Bio je na udaljenosti neto manjoj od dva kilometra. * Tamo. Njezin je glas nadraivao njegov sluni ivac, iako se jo nije kretala. Iza kiira, njena se usta nisu grila. Govorila mu je - atrij atriju. * Vidi li tamo? Poinje se buditi. Urban se okrenuo od nje kako bi promatrao lovevu siluetu. Uistinu, toke bijele svjetlosti sada su se sjajile usred tame. irile su se u ipkastom uzorku, tekui preko loveva trupa poput
granajuih rijeka, oslikavajui cilindrinu gromadu, no omjer se inio pogrenim. Po prvi puta, Urban je shvatio kolika je stvarna veliina lovca. Granica nitavila bila je otprilike etvrt njegove veliine. Urban uhvati sama sebe kako teko die. Neto se ugnijezdilo u njegovu grlu, i morao je snano uvlaiti zrak da bi mogao disati. Kako su stanice budile svoje susjede, svjetla su se nastavljala iriti nie ispod lovevog irokog trbuha. Na luku se razvila neoekivana tekstura. Ispod bijelog sjaja stanica, longitudinalni ovoji omatali su lovev prednji kraj poput oblih navoja naborane zavjese. Je li to bio dio pogonskog sustava?
Urban naglo ustade iz unja. * Gdje je, do vraga, Nikko?G\as mu je bio promukao i hrapav. * Trebali bismo krenuti. Trebali bismo sad prijei. Nikko je odmah odgovorio. *U emu je problem, Urbane? Ne postaje nervozan, zar ne?
Deneb baci pogled preko njegova ramena. Urban se okrene kako bi vidio Nikkovo odvajanje od trupa. Izgledalo je kao da ga je neto istisnuto, izmodeliralo iz podatnog tkiva, i ponovno utjelovilo ovdje na rubu egzistencije. Urban se od ovoga najeio i namrgodio.
* Kasni, ree. trudei se da mu glas ovaj put zvui odmjereno. *Gdje ti je putni ruksak? Trebali bismo prijei. Ne znamo koliko jo vremena imamo.
Nikko se nasmijei momentalno ga prozrevi. *Usr'o si se od straha, zar ne? Urban skupi aku u pesnicu. * Dolazi li? *Ne bih to nizato propustio. Nikkov putni ruksak skupi se uas iza njega. Sigurno je gledao Deneb dok je namjetala svoj. Nije elio ponoviti njenu greku. Sad kad je bio vani, kiir mu se nalazio na sigurnom, preko njegova lica, siguran od dohvata tekueg tkiva putnog ruksaka. *Bojim se, ree Deneb. Koraknu prema Nikku. Stremeni njezina ruksaka ostavie blijede, iskrivljene tragove po trupu, na mjestu gdje su se molekularne strukture koje su je osiguravale da stoji na brodu brzo stvorile i brzo slomile. Njezini dugi noni prsti izvijali su se mimo stremena, kako bi dohvatili blijedu teksturu trupa. */ako se bojim. A ipak, nikad u ivotu nisam nita ljepe vidjela. *ak ni kordon? upita Nikko.
*Cak ni kordon. On je ljudska tvorevina i moda prevelik da bi ga usporeivali. No, ovo je strana tvorevina. Stvar sasvim drukija od nas, a ipak na dohvatu ruke. A ako budemo imali sree, moda emo je i razumjeti, i uiniti je dijelom nas samih ...
*Nikad se nee nauiti oprezu, ree Nikko optuujuim glasom. Njegovo je lice bilo kao maska, dok je Denebino bilo krcato izrazima, ak i iza vela njenog kiira. Ljutnja je upravo upisivala bore oko njenih oiju. * Moda nisam dovoljno dugo ivjela da nauim. Nikko slegnu ramenima istovremeno kreui korak unatrag prema putnom ruksaku. Njegovo tamno tkivo slijevalo se po njemu. Izgledao je zlokobno u svojoj neprirodnoj veliini. *ak i kad si bila godinama starija nego to si sada, nisi poznavala oprez. Ona se skutri. Strah se pokazivao u metalnoj napetosti njezina glasa. *to sam uinila? *Nema veze, ree joj Urban.* To nisi bila ti. Promatrao je lovca. * Hajde, prijeimo! Uinimo to! Tada uoi tamnu sjenu kako se odvaja od sjajnog trupa Granice nitavila.
*Hej, to je to? *Clemantinin bespilotni ruksak, ree Nikko.

Letjelica nalik na kornjau krijesila se na reflektiranom svjetlu. Urban je promatrao njezino
napredovanje, oekujui da je uniti bljesak laserskog svjetla, ili iznenadna eksplozija projektila, no prazni ruksak je veselo nastavio preko prostora meu dvama brodovima. Tamna mrlja ocrtavala se na lovevoj bijeloj koi. Urban pogleda Deneb. *Sad je red na nas. Klimnula je iza vela svog kiira. Urban je osjeao kako mu srce udara u brzim eksplozijama. Tiho je naloio svome atriju da mu da dozu BezStraha. U zatvorenom tkivu atrijskih farmaceutskih ovojnica otvori se malena vreica. Mirnoa ga preplavi. Prie blie Deneb i dotaknu joj ruku. Rukavica je prenosila osjeaj njezinih glatkih ljuski, neranjivih na vakuum. Ree joj: *Nemoj nikad brinuti o onome to se prije dogodilo. Nikko te je izgubio u tom drugom ivotu. Nita mu ne duguje. Tada ree TI koja je kontrolirala njegov putni ruksak: "Lansiraj!" "Putanja?" upita ga strojni glas. "Cilj: vidi ga!" "Cilj na jedno cijelo est sedam kilometara i pribliava se. " TI potvrdi. "Lansiram za dvije. Jedna, dvije." Kaasti jastuci obloie ga kad je njegov putni paket krenuo. Proguna na neugodno ubrzanje. Vid mu se zamagli. Tada se poeo sputati, ne, padati. Padati prema bijeloj ravni lovca. ekao je da se na njegovoj povrini s treptajem otvore tamne lee, a zatim ispale zaslijepljujue lasere. * ekajte, rekao je Deneb i Nikku. * ekajte, barem dok ne doem na pola puta. Pogled je fiksirao na lovca, no u atriju je drao sliku Deneb i Nikka, koju su prenosili senzori putnog ruksaka. * Sad je svejedno, ree Deneb prgavo. Lansira se. Nikko ju je pratio. Clemantine je progovorila u njegov atrij: * Nemoj izgubiti glavu, Urbane. Voljela bih da se vrati iv. * Vratit emo se. *Istina. Bit u tiha odsad. Budi dobar. */ ti. Clemantine se brinula da bi radio mogao uznemiriti lovca. Nee im se obratiti, osim u hitnom sluaju. Urban se nasmijei. Nema ovdje nikakve hitnosti. Samo idemo provjeriti ovu stranu mainu za ubijanje. Ponovno se pitao koliko e se lovac jo pribliiti Granici nitavila. Razdaljina se smanjivala oko pola metra u sekundi ... to im je ostavljalo sat i pol prije kolizije. Urban nije mogao vjerovati da e doi do kolizije. to e se dogoditi ako je izbjegnu? To bi elio vidjeti. Kamere na trupu Granice nitavila pratile su napredovanje skupine za slijetanje dok su prelazili prostor izmeu dva broda. U svojoj postaji u sredinjoj komori, Clemantine je promatrala sliku u realnom vremenu. Dodatne su informacije stizale s putnih ruksaka, ukljuujui i onog bez posade, koji je nastavio letjeti do druge strane broda. Clemantine ga je ostavila da lebdi tamo - otprilike pola klika iza chenzemskog broda. Imala je jo dva prazna ruksaka smjetena u prijelaznom mjehuru odmah ispod brodskog trupa. Svaki od njih nosio je teak teret. Pozvala ih je na povrinu.
"Poloi ih to blie pramcu", ree Nikko. Nije ga mogla vidjeti, no njegov duh bio je tu, gledajui vlastitu tjelesnu kopiju kako klizi prema chenzemskom lovcu. Clemantine naloi lansiranje praznim ruksacima. "Vjerojatno u jednoga moi poloiti vrlo blizu pramca. No djeca planiraju njukati okolo. Mislim da mi nee uspjeti skriti oba. Drugi e morati ii na krmu." "Nisu oni djeca", ree Nikko. "Vraga nisu. Urban ima jedva trideset..." "To je dovoljno." "... a Deneb je upola mlaa od njega." "Ona je odrasla sa svojim duhovima. ivjela je znatno due od svojih linearnih godina." Bespilotni ruksaci letjeli su u indirektnom kursu, tako da se njihova silueta nije mogla opaziti ako bi se netko od izaslanika osvrnuo. Clemantine se poigravala sa slikom ozvuenih beba. U Svili, i Hevertoriju prije toga, djeci se nisu davali atriji. ivjeli su samo jednu egzistenciju, i odrastali sporo. inilo se da je tako ispravno. inilo se da se tako potuje razvoj njihovih persona, i da je to bio jedini nain da ih se utemelji u stvarnome svijetu. Dopustiti djeici da se igraju s duhovima ... inilo joj se perverznim. "Kad si dobio svoj atrij?" upita ga Clemantine. Nije micala pogled s oslikanog zida. "Roen sam s njim." " Tako mi Nepoznatog Boga!" Nikko se nasmije. "Bez sumnje bi nas na Hevertoriju tretirali kao radikale zrele za terapiju. to ti kae na to, Clemantine? Jesmo li bili u krivu? Ili smo se moda samo manje bojali?" "Nije Hevertori pao pod kultni virus, Nikko. Jeste li znali to inite?" im je ovo izgovorila, poeljela je da nije, no bilo je prekasno za povlaenje. Nikkovglas otvrdnu. "Mi nismo stvorili kultni virus." "Znam. Doao je nepozvan." "Ma kakvu god pogreku nainili, znali smo to se ubraja. "Faist1 je neto najgore to jedno dijete moe nadjenuti drugome." "Ja ak ni ne znam to to znai." Pod-um joj donese objanjenje: netko tko koristi silu da bi vladao drugim. Ta je rije evoluirala i bila generalizirana iz politikog znaenja. "Kultni virus je sve izmijenio", Nikko nastavi. "Oduzeo je mogunost izbora svakome koga je zarazio, no nismo mu svi podlegli. Vrste su se do tada ve dosta razlikovale. Razumije? ak i bez posebnog plana, napravili smo vlastitu obranu." Je li on stvarno vjerovao u to? "Nikko, kultni se virus takoer moe mijenjati." "Tako je, no nee nas ponovno pobijediti. Osim ako je namjerno redizajniran." Urban je bio stigao na pola puta. Clemantine ga je promatrala na video zapisu kojeg je snimao prvi bespilotni ruksak. Tada joj je pogled skliznuo na lovca, i srce joj poskoi. "Nikko, to je, do vraga, ono?" Urban je padao prema lovevom svjetleem trupu. Bio je ve potpuno osvijetljen bljetavilom staklaste bjeline. Oi su mu bile. Kad je ponovno progledao, tamne su toke pupale meu stanicama crne mrlje koje su se irile u koncentrinim krugovima.
*Deneb! *Vidim. Ona je zvuala mnogo mirnije no to se on osjeao. Oekivao je bljesak lasera, no on nije stigao. Umjesto da nestaju u leama, crni su krugovi poprimili novo dimenziju. Izdizali su se iz loveve bijele povrine oblikovani u konine iljke. * Ljubav i priroda, Nikko je uzdahnuo. *Ovo ne moe biti stvarno. iljci su rasli, dok su se u bazi nastavljali iriti. Koliko visoko? Bez uporinih toaka, bilo je teko ocijeniti veliinu. Vie od njegove visine? Sigurno da. Bar dva do tri puta vie. Radije raunaj etiri puta. inilo se da se loveva povrina udaljava kako se Urban pribliavao. iljci postadoe ogromni. Deset puta, Urban je mislio. Stajali su jedan pored drugoga na udaljenosti ne veoj od dvostruke njihove visine. Pri dnu iljaka, gdje su se stanice jo sjajile, naglo se pojavi svjetlea magla. Magla se irila impresivnom brzinom, kao da ju je rastjerivao nevjerojatan vjetar. Brisala je prema njima. Urban viknu, saginjui glavu i napola se okreui, pokuavajui dobiti neki zaklon iza putnog ruksaka. "Izbjegni!" vikao je TI. Prekasno. Magla ga je prekrila. Plesala je u malenim iskrama po viziru njegove kacige. *Deneb! vikao je. *Skloni se s puta ove magle! Tada je prolo. Dotakao je svoj vizir, napola oekujui da e se prozirni okvir raspasti pod dodirom njegovih prstiju u rukavicama. Zamiljao je mikroskopski rat kako bjesni na povrini njegova pripijenog odijela, dok chenzemski Tvorci pobjeuju njegovu vlastitu nanotehnoloku obranu. U svakom trenutku njegovo e se pripijeno odijelo poeti raspadati dok ga chenzemski Tvorci budu komadali, molekulu po molekulu. Njegov e se putni ruksak pretvoriti u prainu. BezStraha su radile. Njegova oprema se drala. Pogledao je iza sebe. Deneb je upravo izranjala iz magle. Nije bilo upozorenja. Lot je pratio uobiajeni trk opskurnih muza dok su izranjale i ulazile u svijest staninog polja. A tada, poput eksplozije, kaotini udari uzbuenja krenue odjednom iz deset tisua staninih grozdova. Sinkronizirani valovi se uruie, a prevlada kakofonija dok je slika nadolazeeg lovca kolala meu stanicama. <Drugl> Osvjetljenje sad. Lot ga nije mogao vidjeti, no njegov sjaj doao mu je u kemijskom uzorku koji je sadravao opis zadivljujueg bijelog sjaja, i strani okus, i osjeaj prijetnje, i kritiku, jer stanice Granice nitavila, bile su slijepe, i samim time defektne. Hoe li biti izabrane? Lot je osjeao probadanje vrlo ljudskog straha. Nije bilo vrijeme za to, sam je sebe opominjao. Nemoj prevoditi! Budi Chenzem! Zlobni, prgavi, prkosni ubojice. Dopustio je da ga osjeaji preplave, ostavljajui strah da plovi poput razlaueg ulja na povrini praznog i neprobojnog mora. "Drati se zajedno", mrmljao je Urban. Jo nije vjerovao. Putni ruksaci su usporavali, tako da je lagano plutao prema jednom-od crnih iljaka.
Povrina iljka bila je glatka i vrlo tamna. Urban je mogao vidjeti kako se bijelo svjetlo stanica trupa reflektira u visokim parabolinim lukovima. Bljee linije bijeloga blistale su iz vrhova iljaka: bila je to slika Granice nitavila, suena i premazana i replicirana nebrojeno puta. Urban je vidio da su vrhovi zaobljeni. Moda veliine njegove ake? Jo uvijek su bili predaleko da tono odredi. Govorio je TI u putnom ruksaku. Jedinica je ispalila mlaz, gurajui ga blie vrhu. elio je izbliza pogledati tu stvar. Nikkov glas govorio mu je otro u atriju. * Urbane, previe si se odmakao. * U redu je. "Blie!" pourivao je TI. Upozorila ga je. Premostio je njeno upozorenje, i putni ruksak ponovno je ispalio mlaz, aljui ga u pravcu vrha u laganom nagibu. Ponio je sa sobom tap nainjen u analitikoj tvornici. Izvukao ga je iz desne podlaktice. Nije ga ukljuio. Nije mu se dalo zapoinjati nanorat u ovako ranoj fazi ekspedicije. elio ga je iskoristiti samo da ispita povrinu iljka. |o jedan val BezStraha nahrupi u njegov krvotok dok se pribliavao na dohvat ruke zaobljenom vrhu iljka. Oprezno je drao tap. Zatim ga je oprezno poloio na vrh iljka. Na sam dodir, vrh propade. Udubio se poput kakvog platna, i poeo se mrekati oko tapa i oko njegove rukavice. Sve to za pola sekunde. Urban viknu u naletu iznenaenja. Ispustio je tap i povukao ruku. Stvar se zaplela o njegovu rukavicu. Istezala i izduila, i stanjila do odreene mjere, poput gume, pa se prestala izduivati. tapa je nestalo iz vida. "Skini to!" vikao je TI. "Cilj: vidi ga. Nemoj se lijepiti uza nj, ti tupane." Odijelu je trebalo oajno dugo vremena da procijeni situaciju. "Vratiti na slobodni pad?" "Da, k vragu!" Njegova ruka bila je vuena kako mu se tijelo nastavljalo sputati. "Zapreke uklonjene!" odijelo ga je uvjeravalo. Osjetio je kako se stvar guli s njegove rukavice. Osjetio je, kao poputanje vrstog stiska ruke u pozdravu. Izvio je vrat i promatrao to. Stvar se omotala oko njegove ruke. Odijelo se nije ljepilo za nj, no ipak se dralo za njega. "Pusti sve!" vritao je odijelu. Mogao je osjetiti kako mu sputanje njegova tijela optereuje ruku. Osjetio je i kako Obrambeni Tvorci kolaju kroz njegovo odijelo kao kroz krvotok prema mjestu spajanja. Toliko o tome da nee upotrebljavati svoje Tvorce. Uspije izvui ruku. Osjetio je kako klizi, ili kako se sputa. (Njegovo tijelo nije se ni prestalo sputati.) Ispusti uzdah olakanja, no nije bio siguran je li ga odijelo oslobodilo, ili ga je stvar jednostavno pustila. Pogleda gore i vidje Deneb odmah iznad sebe. Bila je dovoljno blizu tako da je mogao proitati strah u njenim oima. Nasmijeio joj se. Mogla je vidjeti njegov smijeak iza njegove kapuljae, no oi mu nije vidjela ispod uskog luka njegova vizira. Ostatak je vjerojatno pretpostavila iz priloenog. Nakratko se doimala Ijutitom, no onda je pokazala olakanje, a zatim joj se u oima javi smijeak. BezStraha, on zakljui, su fantastina stvar. Lotova se svijest irila oko njega u krunim valovima. Nije imao posebnu lokaciju. Nalazio se posvud odjednom u oceanu frenetine debate, funkcionirajui poput viestrukog linka u viestrukim putanjama valova koji su istjecali iz snanog hrpta,
Bori se./Prijeti./Ubij!
- i to samo zato da bi bili otkazani kroz suprotne putanje. (Drugi kompatibilni.) / <uzbuenje> / Pomiri.
Kroza sve to tekao je okus Vrela, zainjavajui svako nagnue s uznemirujuim osjeajem novine- i fleksibilne vrstine. Stanice bi mogle otrovati lovca ukoliko izaberu; mogle bi napraviti pokolj u njegovom polju stanica. Neke su ovo eljele.
(Potisni ovo.) Sporazum: Potisni ovo. Identificiraj kolektiv/mene. (Mi smo Chenzemi.) Negira/ ovo: Ml smo novina. Mi smo nekompletni. (Potisni ovo: Mi smo Chenzemi.)
Ponad svega, stanice moraju same sebe prihvatiti pravim chenzemskima. Samo naoruane tom sigurnou, moi e prkositi lovevoj oholosti. Lot nije zaboravio taj prvi zahtjev za samoubojstvom ili pokornosti. Zato je stao pritiskati identitetske kodove. Udarati ih. Bacati ih. Brzo ih izbacivati. (Mi smo Chenzemi.)
< Identificiraj: Mi smo Chenzemi>

Kolektiv/ja smo Chenzemi.
Okus Vrela suprotstavio se tome. Bio je svagdje, u svakoj valnoj putanji - snaan utjecaj koji je zahtijevao konsenzus u polju. Agresivne stanice pripremale su otrovnu prainu samo da je odbace. Pripremale je i odbacivale, kao da je ovaj novi instinkt priguivao priroenu chenzemsku agresiju - i njegovao chenzemsku sumnju:
Identificiraj: Mi smo novina. Mi smo nepotpuni.

(Mi smo jai.) Dovoljno jaki da ne ubijaju. Neka polje to prihvati. Dovoljno jaki da od lovca istrgnu nagodbu, i zaraze ga mudrou Vrela. Suradnja je bolja od sukoba. (Mi smo jai.) (Naa snaga je chenzemska.) (Poniti to.) Valne putanje se razdvojie, a zatim jo jednom razdvojie.
Identificira]. Lani Chenzemi.
A Kolektiv/ja nisam potpun. <preokret> Kolektiv/ja smo manjkavi.

(Poniti preokret. Kolektiv/ja smo Chenzem.)
(Ponuda: Integracija.) Poniti ponudu. Ubij je.

(Poniti to. Sastavi paket: Cijeli od kolektiva/mene.) <uzbudenje> Idi: Priprema paketa. Ne idi. Ubij to. (Poniti to: Kolektiv/ja smo jai Chenzem.) <sporazum> Idi: Otvori receptore. (Otvori receptore. Zamjena sebe/drugoga.) <uzbudenje> Idi: Zamjena. Oprez. Kolektiv/ja smo Chenzem. <sporazum> Idi: Kolektiv/ja smo jai Chenzem.
<uzbuenje> Idi: Zamjena sebe/drugoga.
<pojaaj preokret> Lani Chenzem.

<sporazum> Kolektiv/ja nepotpuni. Onaj drugi je potpun. (Drugi je slab. Kolektiv/ja smo jaki.)
<sporazum> Drugi je slab. Kolektiv/ja smo nepotpuni.

< preokret> Onaj drugi je slab. Kolektiv/ja smo nepotpuni. (Sinteza: Naa snaga, njena potpunost.)
<sporazum> Sinteza. Naa snaga je chenzemska. <preokret> Lani Chenzem.

(Poniti preokret. Kolektiv/ja smo jai
Chenzem.) <sporazum> Mi smo jai Chenzem.
<SPORAZUM>
POGLAVLJE ll
e slijedi!" mrmljao je Urban dok ga je putni ruksak dovodio blie lovevom bijelom trupu. Crni iljci izdizali su se ponad njegove glave. Ukoliko se loveve stanice ponaaju poput onih Granice nitavila, pokuat e se prilijepiti za bilo to to ih dotakne. Unato svom kratkom okraju sa iljkom, Urban nije bio u potpunosti uvjeren da e njegovi obrambeni tvorci pobijediti u ovakvoj vrsti sukoba. Najbolje je zaobilaziti stanice, bar za sad. Zaustavi se na est metara. TI putnog ruksaka ispaljivala je mirne mlazove iz nekoliko nizova mikromlaznica. Urbanov silazak uspori. Mikromlaznice su nastavile s radom, sinkronizirajui njegovu putanju s lovevom, tako da je lebdio dva i pol metra iznad njegova svjetluca jueg polja stanica s trupa, dok je lovac svejednako nastavljao napredovati prema Granici nitavila. Urban je prouavao brodsku povrinu, sada toliko blizu njega. Lovevo stanino polje
izgledalo je u potpunosti kao ono Granice nitavila ... Izuzev iljaka. U svojem atriju skenirao je sliku Granice nitavila, i bio zaprepaten koliko se blizu nalazila. Zar se razmak izmeu dva broda ve toliko smanjio? Nikko se spusti pored njega. Njegov pogled, uvijek izvan fokusa, proao je pored Urbana kao da uope ne postoji.
*Razgledava turistike ljepote? upita Nikko. */// planira ispustiti bube? Tada se odrazi, vinuvi se prema luku.
Urban se najei. Ugleda Deneb kako prolazi ponad njega, pratei Nikka. Brzo izvadi prvi naboj iz svojega pojasa. Nije imalo smisla isputati ga na stanice, samo bi se rastopio. Umjesto toga, bacio ga je u luku prema najbliem iljku. Udari jako o nj, ali ne odskoi, ve prodre kroz tkivo iljka i nestade u njemu. Ponovno je pogledom potraio Nikka, i pronaao ga nekih tri iljka dalje kako se brzo kree i kako samo to nije zaao za jedan od monolita. Drei pogled mirno na Nikku, Urban ree svom putnom ruksaku: "Cilj: vidi ga! Oznai i kreni za njim!" Putni ruksak ispali mlaz, nosei ga vijugavom putanjom meu iljcima. Na svaku promjenu kursa, uo je kripu i umove unutar svoje kapuljae. TI je radila najbolje to je mogla da uuva gorivo, pa su korekcije kursa bile minimalne. Primijeti da prolazi vrlo blizu iljcima, u razmacima od samo desetak centimetara. Uinilo mu se na tren da vidi Ijeskanje magle oko njega, no dok je trepnuo, nije je vie bilo. Nekoliko sekundi kasnije vidio je ponovno. Pramen magle se pojavila ponovno iz platforme podno njegovih nogu. Reagirao je brzo, bacajui jo jedan naboj sa svojeg pojasa. Slomio je naboj ba kad ga je magla okruila, a zatim ga u luku bacio prema pramenu magle, nadajui se da je pogodio njegov smjer i brzinu. Nije ekao da vidi je li manevar uspio. Ispred njega Nikko i Deneb su usporili. Plutali su kraj jednog od longitudinalnih bregova koji su bili vidljivi s Granice nitavila. Poput ostatka brodskog trupa, zaobljeni hrbat niskog brijega, bio je prekriven membranom filozofskih stanica. Brijeg se doimao poput pokrova za neku vrstu sistema ispuha. Urban se urio da ih stigne. Kako se pribliavao, vidio je Nikka kako vadi naboj s bubama iz prsnog depa svoga odijela. Nikko je ostavio naboj neko vrijeme lebdjeti, a zatim ga dlanom gurnuo prema tamnoj -membrani? - crnom krugu smjetenom na kraju niskog brijega. Naboj nestade u tamnom prostoru.
* Koliko duboko ulazi? upita Urban. Deneb ree: *Ne znamo. *Daj da pogledam.
Urban naredi svojem putnom ruksaku da ga preokrene oko osi. Svjetlea platforma pod njegovim nogama postade strop. Pribliio se otvoru, odgurujui se od Nikka. *Lake malo! Nikko ga upozori, povlaei se iz dometa mlaznica sa strane ruksaka, iji je rad Urban osjeao kao lagano trljanje o ruku. Urban je sad imao ist pogled. Virio je unutra. Nije vidio nita osim tame. Nije mogao rei radi li se o tamnoj povrini, ili rupi. No da je bila samo tamna povrina, zaprijeila bi prolazak naboja. Uzeo je lampu iz bonog depa i upalio je. Njena zraka pade na ravnu drhturavu povrinu, kao da je potok pun krhotina tekao izmeu dvije staklene ploe. Otvoreni naboj se zalijepio za nj. Urban ustukne kad osjeti dodir na ramenu. Pripijeno odijelo savreno je prenosilo osjete -
tvrd, hladan pritisak Nikkovih savitljivih nonih prstiju. Urban odvrati glavu od sjaja. Nikko je plovio pred njim, iznad ispunog otvora koji je bio okrenut k Urbanu. Svojim nonim prstima dotae plamenik privren za Urbanovu nadlakticu. *e// // ti imati east? Ili da ja ...? *fa u, zareza Urban. Istrgne plamenik iz leita. Clemantinin glas uleti u njegov senzorij. * Urbane, nemoj koristiti plamenik! Razmisli malo o onome to bi se moglo dogoditi! Urban je oklijevao, smeten ovim zahtjevom. *uj, nemam pojma to bi se moglo dogoditi. * Moglo bi se svata dogoditi, ree Clemantine. * Mogao bi otvoriti spremite s otrovom. *Malo vjerojatno, ree Nikko. *Da su ovdje napadaki Tvorci, bili bi uskladiteni u obliku nekodljive komponente. M to ako se komponente izmijeaju? Nikko ree: *Ostavit emo traga na brodu. * Moramo pokuati, doda Deneb. Urban pogleda dolje mimo svojih izama da vidi Granicu nitavila koja je u praznom prostoru nalikovala na izgubljeni kristal bijeloga leda. * Clemantine. zna da nam je ovo ansa. Pozove jo jednu poiljku BezStraha. Tad zapali plamenik. Tanka izmaglica praine bljuvala je iz njega da ocrta put plave zrake. Podie ga i napravi rez po membrani. Praina je prtila, a zatim se pojavie kapi tekuine. Neto od njih pogodilo je njegov vizir. Nije trepnuo. BezStraha su dobro obavljale svoj posao. *Odlazi odatle, Urbane, pourivala ga je Clemantine. *Odmakni se dok se ne raisti. *Mislim da je prekasno za to. Urban pretrese glavom stresajui sa sebe prainu i kristalie leda. Kad je raistio krhotine, vidio je rez preko sredita membrane. Grubi rubovi pukotine savijali su se i cijedili poput ledenica. Clemantine ree: * Urbane, ako ve planira to uiniti, obavi posao poteno. Prosijeci preko cijelog opsega! Urban se namrti: *Clem? Mislio sam da nee upotrebljavati radio. Nasmijei se u sebi. Mrzila je da ju zove Clem. Naravno, i sam je planirao uiniti ono to je ona predloila. Ponovno je usmjerio plamenik, poigravajui se njime uzdu i poprijeko membrane, kako bi je cijelu izrezao. Para je izbijala iz nekoliko mjesta, kristalizirajui se u pahuljice prljavog snijega. Nikko mu se opet priblii ... sada kad se inilo da je neposredna opasnost prola? *to je ostalo? upita. Urban se osloni na otvor kako bi pogledao. Bio je impresioniran vlastitom mirnoom, iako je do nje doao na umjetan nain. "K vragu, jo je blokirano!" Cilindar nainjen od bijelog tkiva popunjavao je prostor iza membrane. Urban ga dotae. Prelazio je prstima u rukavicama od ava, pa do centra cilindra. Rukavica je reproducirala teksturu koju je mogao osjetiti pod prstima. Glatka i ravna, i ... pomalo podatna? Poput vodom napunjenog jastuia. Pritisnu av prstima, i na njegovo iznenaenje, on se razdvoji, i to taman dovoljno da je mogao gurnuti ruku kroz raspor. * Ljubav i priroda, aputao je Nikko. *U redu je. Pogledaj! Ponovno gurne ruku unutra. *Ovo je slomljena cijev. Nema praznog prostora, no postoji prolaz. Nikko hrabro dotae povrinu dok je Urban vadio naboj s bubama sa svojeg pojasa. Drei ga, zavue jo jednom ruku u otvor. Mogao je osjetiti mekanu hrapavu podstavu unutranjih
stijenki. Migoljila se pod njegovim dodirom. Slomio je naboj. *Daj da pogledam, ree Deneb, no nijedan od njih dvojice se nije pomakao da je propusti. *Urbane? Dokle je vodila slomljena cijev? Bilo je dva naina da to sazna. Mogao je ekati da se robotske bube vrate (ako se vrate). Ili je mogao sam otii. Cijev je bila dovoljno iroka. Ponovno je izvadio ruku, a zatim pomno pregledao mjesto. Nikko ga je promatrao. Zatitne lee iskrivljavale su izgled njegovih oiju. *O emu razmilja? * Ovo je na ulaz. *A mene zove ludim.
*Ide?
Ako rije uope moe zvuati izgrieno i pretueno, ova je tako zvuala: *ldem. *Idem i ja. ree Deneb. Urban pogleda Nikka. *Ne moe, odvrati Deneb. Izvadi namotaj ice iz uskog depa. *Gledaj ovamo. Drei icu, pokazao je rukom k spaljenom okviru. *Membrana ponovno izrasta. Mora ostati ovdje s plamenikom, i istiti je. Deneb nije odmah odgovorila. Tada ree pomirljivim glasom: *Nikko moe ostati. */a ne ostajem, ree Nikko. Crni remeni njegovog putnog ruksaka gulili su se s njegove ljuskama prekrivene koe, dok se razdvajao od ureaja. Deneb je zurila u njega. *Nije fer! Zato ti mora ii? Nikko nije odgovorio. Urbanu se uini da je najbolje takoer utjeti, i brzo djelovati. Utaknuo je jedan kraj ice u utika na svom putnom ruksaku, a drugi kraj u utika na svom odijelu. Deneb je nastavila prosvjedovati. * Urbane, ja znam vie od vas obojice o sistemima nulte toke. *Za to spremam ovu icu, ree Urban. * Vidjet e sve to mi vidimo. Dobacio joj je plamenik, namjerno ga usmjeravajui preko njezina ramena. Morala se pomaknuti da bi ga uhvatila. * Urbane, seronjo. Planirao si da ovako ispadne, zar ne? "Sluaj", ree Urban svom putnom ruksaku. "Razdvoji." TI se protivila, no Urban zaobie njena upozorenja. "Razdvoji!" Ovaj put, remeni se otkopae. Ponovno je bio svjestan estokog lupanja svoga srca. *Clemantine?
*Reci.
*Pozovi ruksake, ako moe. Odazvat e se na tvoj glas. *Proklet bio, Urbane. Sam ih pozovi. Zvuala je ljutilo poput Deneb. Ponovno je razmijenio pogled s Nikkom. Tad obje ruke zavue u otvor, ukapajui prste duboko u meku masu, no glavu je sagnuo i poeo cimati. Zidovi se razmaknue, i on se uvue unutra. Osjeao se poput govna koje se krivim putem kree kroz guzicu. Kad se jednom cijeli naao unutra, stijenke cijevi vrsto ga pritisnue, no mogao je disati. Mogao se kretati kroz cijev. Posegnu naprijed, vrsto se uhvati i povue. Osjetio je kako mu noge klize u prolaz. * Urbane? Bio je to Denebin glas. * U redu sam, ree joj. Nita nije vidio, iako je mogao vidjeti i infracrveni raspon. Stijenke tunela pritiskale su njegov vizir, i nije mogao fokusirati. Ponovno se uhvati rukama ispred sebe i povue.
*U redu. ree Nikko. *Idem za tobom. Napredovali su. Moda je odmotano stotinu metara ice, kad Urban osjeti gravitacijsko stupnjevanje, isprva slabo, no jaalo je kako je napredovao. */e/' osjea? Nikko ga upita. * To je pogon nulte toke. *lstina. Prisjetio se prolaza Granice nitavila vienog okom labueg razlagaa, kad je Nikko izjurio iz Vrela Obmane. Ovo je bilo manje ekstremno, poput laganog ugaanja, pritiska mekih prstiju na njegove ui, obraze i tjeme. Mogao je osjetiti da ga neto podie, ak i dok se nije micao. Zbog ekscentrinog gibanja, nije se dobivao osjeaj da se ovdje radi o potpuno kontroliranom procesu. Udar vruine obznanio mu je da se jo jedna mikroksapsula BezStraha otvorila u njegovu sustavu. Urban se nasmijei, jesu li to njegovi sustavi odravanja pokuavali rei da je preplaen? Hm. Poe gurati glavu i ramena kroz cijev koja se nevoljko irila, jo se osjeajui kao da pue uz mar Nepoznatog Boga, opirui se strujama nasumine peristaltike koja je stiskala i izvijala strukturu prostorvremena. Kosa mu se izdizala. Bio je to efekt plimnog vala. Skalp mu se otre s lubanje. Krv nahrupi u prostor izmeu mesa i lubanje. Zauje mukli Nikkov vrisak istovremeno s munjom bola koja je sijevnula kroz njegov senzorij. Trajalo je nekoliko sekundi, dok njegovi medicinski Tvorci nisu premostili bol, iskljuujui ivane putove. *Nikkol *U redu je, zauje uzdah. * Mislim da nemamo previe vremena. *Tad pouri. Bol je bila upozorenje njihovih medicinskih Tvoraca. Ponovno e se pojaviti ukoliko budu izlagali svoja tijela oteenjima. Bol je bila prastari motivator, i poput svih starih stvari, bila je vrlo uinkovita. No, Urban je odlagao trenutak odluke. Plimni pritisak je popustio. Ojaan BezStraha, pritisnu dalje. Pitao se na em je Nikko. Nakon jo jedne minute, primijetio je kako svjetlo probija kroz zidove. Pojavljivalo se i nestajalo pravei naknadni eho za plimnog toka, zaostajui za njim neto vie od sekunde. Svjetlo se pojaavalo kako je on napredovao, sve dok nije blijetalo toliko jako da ga je osjeao poput pritiska. Osjeao je njegovu snagu u stijenkama. Vuci, vuci. Tresi. Jajnici, pomislio je. Poslao je svoju misao Nikku: * Moramo pronai ekvivalent jajnicima. Radilo se o strukturi koja nije samo sadravala otisak ove pulsirajue stranjice, nego i maineriju koja ju je mogla konstruirati. Dogodilo se neto to je Urban naao gotovo sasvim dovoljno uznemirujuim da poniti njegove BezStraha. Zidovi koji su ga toliko dugo pritiskali, iznenada prestadoe postojati. Bili su zamijenjeni brzom rijekom svjetla. Iza sebe, uo je Nikka kako teko die. * Ovo je samo percepcijska promjena, ree Urban. * Iluzija. *Zajebi to. dahtao je Nikko. No, Urban je vjerovao u to, barem na intelektualnoj razini. Ipak, zidovi jesu nestali, i osjeao se kao da pliva, a ne pue kroz pulsirajuu, tekuu bijelu rijeku koja ga je gurala i vukla i natjerala mu kosu da stoji uspravno, pa ak i dlake na njegovim rukama, koja je vukla i njegovu kou, i utrobu. Bijele sjene prolazile su kroz snop bijelog svjetla poput riba sabljarki. Radilo se o bijelim
sjenama. Nije ih mogao drukije nazvati. Bile su vorovi sile, guste toke koje su ibale mimo njega, oko njega, omamljujui ga svojim neuravnoteenim, munim udarcima. Stvarnost opet progovori, i na tren se nae negdje drugdje. Negdje gdje nije uzeo BezStraha. Vrisnuo je u potpunoj, izbezumljenoj panici. Tad se vratio u carstvo BezStraha, i vrisak zamre. * Urbane! Bio je to Denebin glas. Je li se kabl jo uvijek prostirao iza njega? Pritisak mu nije-dozvoljavao da okrene glavu i pogleda. Nije bilo zidova. Dotakne rukom mlaz nad sobom. Ruka mu se izdui i otekne, rastui, postajui duom od njegova tijela. Povue je nazad. Gledao je kako se ponovno skuplja. * Urbane! ponovno je zvala Deneb. Glas joj je zvuao hitno. *Tamo se neto dogodilo. Plimni gradijent se poveava. Mislim da lovac poinje ubrzavati. *Vrati se na Granicu nitavila, naredi joj Nikko. Urban osjeti nalet mukle panike. *ldi, Deneb. Vrati se! *Poaljite mi prvo duhove, zatraila je. *Obojica. Preplavi ga val pritiska. Svjetlo je pritiskalo njegovo tijelo, vukui ga dolje tako snano da nije mogao disati, pa ak ni treptati. inilo mu se da mu je srce prepuklo. Puls mu se smanjio na slabano vibriranje. Njegov atrij je funkcionirao. Koristio ga je da naini duha, koji e, u najmanju ruku, moi pobjei kroz icu. Imat e slike ovog mjesta da njima popuni glavu njegove kopije koja e biti uzgojena u amorfnom tkivu na Granici nitavila. Ukoliko Granica nitavila preivi. Prokletstvo. elio je vie od pukih slika ovog mjesta. elio je izai. elio je likovati. * Urbane, poalji duha, Deneb je zahtijevala. * Pouri! *Evo, pomislio je nestrpljivo. *Evo, dolazi. Podizao je elektronski uzorak, kod koji se mogao prevesti u misleu kopiju njegove persone, sa svim njegovim neoteenim sjeanjima. Slanje duha oduzelo je veinu energije iz njegovog izgladnjelog mozga. * Izai u odavde. *Znam. Urbane. Pokuaj. Brzo. Nije mogao treptati. No, ruka mu je bila petnaestak centimetara ispred lica. Tamo je bio drugi svijet. Pritisak je bio manji. Miii u toj ruci bili su takoer izgladnjeli za krvlju, no nisu bili smrznuti. Vid mu se smanjivao. Osjeao je kao da e mu plua kolabirati, propasti u tamu njegova izmuena srca i zauvijek nestati. Vani, u smrtonosnom svjetlu, vidio je jo jednu bijelu sjenu kako ide prema njemu na mlazu. Promatrao ju je, i kad mu se primakla, podigao je dva prsta i zakvaio je * svjetlo je zatamnjelo, i istovremeno podivljalo, kao da se prebacilo na veu valnu duljinu koju on nije mogao vidjeti. Bilo je ve gotovo nevidljivo, ali neumoljivo * bijela sjena uhvati se na njegove prste i razbije se. lesu li se njegovi djelii uhvatili za njegovu rukavicu? Njegova rukavica inila se dalekom, iako se brzo pribliavala. Vrlo pribliavala. Tama je bila oko njega, a pritisak je provalio iznenadno poput razbijenog stakla. Osjetio je kako se vrti. uo je u uima grmljavinu vlastita srca dok su se malene pruge svjetlosti opetovano
vrtloile oko njega. Neto udari o njega. Apsorbiralo ga je, i on se ponovno nae u oklopu svog putnog ruksaka. Ruksak je stabilizirao njegovo prevrtanje, pretvarajui pruge svjetla u zvijezde. Je li on to bio izbaen iz cijevi? Ispucan van? Panika prekine njegovu zbunjenost. Nije mogao vidjeti ni Granicu nitavila ni chenzemskog lovca. Nije mogao vidjeti nita osim zvijezda. *Deneb! vikao je. *Nikko! *Sve je u redu s njom. Nikkov svilenkasti bas bio je uokviren mranom zabavljenou. */esi li siguran u svom ruksaku? *Da. to - ? *Pogledaj iza sebe u lovca, Urbane. Okreni se i pogledaj ga. Clemantine? Vjerujem da ti ovo ve gleda.
lemantini je bilo muno dok je gledala kako Urban, pa potom Nikko nestaju u otvoru. eljela ih je izvui nazad. eljela je pritisnuti tipku-za-kukavice, i odmah prekinuti s PS simulacijom. (Ovaj puta nema tipke-za-kukavice, draga). to mi to ovdje radimo? eljela je sklopiti oi. Umjesto toga, prisilila se da gleda u udnovatu sliku lovca s crnim iljcima. Koa joj se jeila, prsti grili. Bespilotni putni ruksaci proli su svoje ciljne zone. Kratkom komandom mogla ih je spustiti na stanice, i ostaviti ih da tamo stoje. Mogla je narediti eksploziju u bilo koje vrijeme. Ili je mogla prepustiti stanicama da obave posao. Trideset sati nakon kontakta, stanice bi otopile zatitne omotae bombi. Prva nuklearna bomba iji bi omota bio probijen, poslala bi signal za paljenjem druge bombe. Njihove bi eksplozije bile istovremene i zastraujue. Strpljenja. Urban jo nije mrtav. Oekivala je njegov povratak jedva diui. "Lotovo bilo je prelo stotinu i dvadeset." Nikkov tjeskobni izvjetaj prekinuo joj je misli. "Temperatura mu raste, a modana aktivnost opada."
"Je li izgubio kontrolu?"

"Ne mogu rei sa sigurnou, no mogao bi biti toliko u nesvijesti da ne zna kad je dolo vrijeme za povlaenje." Lota nisu mogli ponovno uzgojiti. Clemantine je reetala pogledom galeriju slika koje je prikazivao oslikani zid sredinje komore: Deneb kako pluta odmah iznad lovevog trupa; lovev ludi interijer; lovevu udaljenu stranu kako je vidi prvi bespilotni putni ruksak. Na udaljenoj strani lovca nije bilo uasnih iljaka. jedina dva tamna mjesta tamo, bile su siluete naoruanih putnih ruksaka. Clemantinini prsti se zgrie u plimnom naletu bijesa. Na to su oni pristajali samim time to su bili ovdje? Nikko je to zvao spajanjem. Dobar izraz. Hrapavim glasom ree: "Ovo raskre je opsceno." Nikko puhne. "Mnogo je manje opsceno od umiranja." Bila je to gorka istina. Kakvog su izbora imali? Nisu oni zvali tamnog lovca da ih pohodi ... Ona zamiri, osjeajui kako joj se ne svia sumnja koja joj se iznenada ugnijezdila u umu. Postoji li mogunost da oni jesu pozvali lovca? Uistinu, nije znala to je Lot govorio ili inio
skriven u stanicama na trupu. Protresla je glavom, no nije mogla odagnati mrlju sumnje. "|e li ga Lot pozvao?" upita, i sama iznenaena pitanjem. Moda je i Nikka iznenadila. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da odgovori. Da provjeri svoje zapise? "Ne", ree napokon. "Sigurno je zapoeo svoj progon desetljeima ranije." Stanina kolonija postojala je dvadeset i dvije godine. Nikko ree: "Ne moe kriviti Lota zbog ovoga. Da nam nije dao filozofske stanice, ve bismo bili mrtvi. Ovaj bi se lovac pojavio iz mraka i pobio nas prije nego bismo ga uope otkrili." Lot im je tako kupio ansu za ivot. No, po kojoj cijeni? Mrtvi su bili mnogo brojniji od ivih. Milijarde ivota nestale su kao posljedica slijepog divljanja ovih stvari. A sad moraju lei s njim? Rairiti mu noge? Dopustiti mu da posije svoje sjeme po cijeloj Granici nitavila? Da jo vie zarazi ovaj brod chenzemskom naravi? to bi jo mogli uiniti? Promatrala je polagani prilazak opscenosti s crnim iljcima. Osjeaj pokvarenosti tekao je poput jetkih tekuina izmeu njenih stanica. Poplava koja je temeljito ispirala ulice tamnoga grada nastanjenog hordama anonimnih mrtvaca. to drugo moemo uiniti, nego zaboraviti prolost? Milijarde bezlinih utvara samo iz Hevertorija. Poplavne vode su ih isprale. Grad se rastoio. Zurila je u svoje prste u potrazi za starim bijesom, no nije ga bilo. Njezin unutranji krajolik postao je prazno more gdje su svi izbori bili jedan, pa tako uope nije bilo izbora. Kultni virus oduzeo je mogunost izbora. Faisti. eljela je da mrtvi vrite, ili da ustanu, ili da prigovore. Umjesto toga, osjetila je novu misao kako se budi u njoj, vjetar odobravanja koji pravi valove na katranastoj povrini njezina zagaenog mora, vadei uzorak iz njene praznine - novi aranman molekula. Nije se eljela promijeniti. Nainila je sebe oko uzorka prolosti. / ako ti ne moe dopustiti da tako ostane, jesi li uope vie iv od raspadajuih utvara? Ponovno je podigla oi prema lovcu: to zapanjujue polje bjeline proarane crnim iljcima. Mijenja li se? Zurila je u nj. Nije to vie bio puki mehaniki uas. Mijenjao je oblik. Poeo je poprimati obrise ivog stvorenja. "Nikko!" viknula je iznenaeno. Fina krivulja protezala se po cijeloj njegovoj duini, kao da se brod poeo izvijati u krivulju. Pramac i krma savijali su se prema trupu Granice nitavila.
"Nikko, to je to sa slikom?"
"Nita!" ree on razjareno. "Ali, iskrivljena je!" Sigurno je slika u pitanju. Brodovi se ne mogu izvijati kao zmije. "Nije slika", ree Nikko. "Lovac je." Tada se u Clemantininom senzoriju zau Denebin panini glas. *Neto se tamo dogaa. Plimni gradijent se poveava ... Nikko ree: "Pogledaj udaljenu stranu!" Clemantinin pogled prebaci se na sliku koja je dolazila s bespilotnog putnog ruksaka. Mlaznice za kormilarenje, kojih tu nije bilo trenutak ranije, bljetale su sad s loveve udaljene strane naglim asinkronim bijesom. Taj je plameni potisak pribliavao letjelicu bono prema Granici nitavila. * Poaljite mi svoje duhove. Deneb je molila. *Obojica.
"Nikko", promrmlja Clemantine. "Mora izai odande. Izvuci Urbana -" Plavo-zlatni projektil izleti iz otvora. Proleti pored Deneb, udarajui rub njezina putnog ruksaka, aljui je u vrtnju preko ravni loveva trupa dok se rastavljao na dva dijela - zlatni i plavi. Clemantine naredi putnim ruksacima da krenu za njima. "Deneb, izlazi odatle!" vikala je istovremeno. "Natrag na Granicu nitavilal Odmah!" Urban je poeo vritati. ula je Nikka kako neto brblja u njezinu atriju. Nije nita razumjela. Sve to je mogla uiniti bilo je da fascinirano promatra kako se prednja etvrtina lovca nastavlja savijati i okretati sve dok nije postigla kut od gotovo trideset stupnjeva, okreui se prema Granici nitavila. Bio je spreman nizom svojih iljaka probiti brod. I s druge strane lovca, dogaala su se ista izvijanja, tako da je lovac spiralno okruio Granicu nitavila. "Tako mi Nepoznatog Boga", Clemantine je aptala. "Zdrobit e nas." Sigurno je bilo i uinkovitijih naina ubijanja? Urban pogleda mimo svojih izama prema ispunim ventilima na krmi Granice nitavila, nadajui se da se Nikko nee uspaniiti i upaliti motore u nekom divljem pokuaju bijega. Bijeg se nije inio kao neto oekivano. Urbanova trenutna pozicija bila je osigurana. Bio je izbaen uzdu loveve due osi. Kad ga je putni ruksak uhvatio, poniten je njegov okretni moment, no to mu je oduzelo dosta goriva. U skladu s time smanjila se i njegova veliina. Urban se vie nije osjeao kao nepobjedivi android-ratnik. Dok je plutao pored lovevog nesagledivo velikog trupa, jednostavno se osjeao prokleto malenim. Ipak, imao je dovoljno goriva da se vrati natrag. TI ga je u to uvjeravala, premda bi put trajao nekoliko sati, nakon to je kratko ubrzanje isisalo i posljednje rezerve iz ruksaka. Zapravo, to i nije neki problem. Urbana je vie brinulo hoe li uope biti mjesta na koje se moe vratiti. Odluio je uvati gorivo dok na to pitanje ne dobije odgovor. Zasad e se smiriti i promatrati predstavu. Nikko i Deneb su vjerojatno doli do slinih zakljuaka. TI mu je pokazivala njihovu lokaciju u vidu dvije crvene toke u njegovu vidnom polju. Mogao je uti Denebin apat, nepostojan zbog loveve spiralne vrtnje oko Granice nitavila. Crni iljci dohvatili su brod svojim gipkim vrhovima, napredujui s munom sporou. Urban je promatrao s neutralnim zanimanjem. Koliina BezStraha u njegovom sustavu drala ga je tupim za pravu brigu, no njegova radoznalost bila je netaknuta. iljci su prvo dotakli pramac. Urban je oekivao kako e vidjeti da se brodska oplata topi pod njima. Moda se i jest topila, no nije mogao uoiti. Za sad se inilo da iljci prianjaju uz trup broda, lijepei se jedan za drugim, poevi od pramca prema krmi. Granica nitavila doimala se poput muhe probodene ljepljivim iljcima grabeljive muholovke. amor panienih glasova prodre u Urbanov atrij. Nije ih pokuavao razlikovati. Iza njega, zid lovca se savio poput vrha vala. Tu nije bilo iljaka. Urban ustanovi da se znoji unutar svog pripijenog odijela. Zato? Nije osjeao nikakav strah. Pitao se da li moda otkazuje termoregulator njegova odijela. Ispred njega, lovac se prestao kretati. Je li se smirio kako bi poeo jesti? amor s radija bio je nerazluiv. Urban je posumnjao da je koristio previe BezStraha. Nelagodno se promekoljio, pomislivi kako e njegovo pripijeno odijelo skliznuti s njega zbog masnog omotaa znoja na njegovoj koi. Pokret izazove paljenje svjetla koji uhvati
krajikom oka. Pogledao je dolje du svoga tijela, i ponovno uhvatio krije svjetla. Dolazio je s dlana njegove desne rukavice. Pomakne tu ruku lijevo-desno. Siune tokice bjeline svijetlile su jedva uoljive. Primakne ruku blizu svojega vizira, i zakilji. Izmeu svijetlih toaka raspoznavao je pokretne toke unutar barunaste povrine vrele zone. "Kolidirat e s nama." Clemantine je buljila iroko otvorenih oiju u lovevu iskrivljenu sliku. "Udarit e nas." "I ja kaem", Nikko se sloio. "M/c/nas onda. Ne. ekaj." Traka plavog svjetla upalila se du blie strane loveva trupa, putujui izmeu uasnih iljaka. Jo mlaznica, pomislila je, no ove su bile usmjerene tako da okrenu lovev obrtni moment, i da ga uspore. "to se, do vraga, dogaa, Nikko?" "Ne znam." Prvi iljak dotae. Clemantine je promatrala njegovo napredovanje prema punjenju Denebina putnog ruksaka. Oekivala je da e uti lomljenje oplate i vrisak alarma. Umjesto toga, ula je tup um iz nosive strukture Granice nitavila. "Trup nam se zagrijava", rekao je Nikko dok su iljci doticali trup, jedan za drugim. Njihovi meki vrhovi rasprskavali su se u krugovima po bijelim stanicama. "Metaboliki odnos u koloniji raste." Clemantine je ula zvonki um, dok se nosiva konstrukcija Granice nitavila izvijala. Nikko je ovo zvao spajanjem. Istina. Clemantine se osjeala kao da ju je netko svezao na spravu za muenje. Nova misao doe u ovu sumornu kontemplaciju. "Lot je tamo. Nikko, izvuci ga! Izvuci ga prije nego ga lovac zdrobi."
<SPORAZUM>
Sporazum je izjednaen s predajom. Mir se proiri poljem. Amplituda debate opade, ali ne i njena frekvencija. <Sporazum> odjekne u napetim naborima kratke valne duine, nosei istu poruku iznova i iznova:
Otvori receptore. Primi razmjenu sebe/drugoga.

Polje je plamtjelo metabolinom vruinom.
(Sinteza: naa snaga, njena potpunost.)

Vie nije bilo izbora. Mirovni protokoli Vrela probijali su u svaki dijalog; utjecaj Vrela bio je repliciran u svakom paketu praine kojeg bi stanice pripremile. Suradnja je bila bolja od sukoba: ovo je novi instinkt dobiven u Vrelu. Nalijepljen je preko starog ponaanja. Bio je to prijelom u petlji automatske chenzemske agresije. Dar za drugoga.
(Mi smo superiorni Chenzemi.)

<Sporazum>
LINDA NAGATA - BESPUE 83 "Lote?"
Jo praine pade preko polja. Ona je kuana, analizirana, dijeljena.
Spreman.
"Lot, sluaj me. Odgovori mi odmah, ili te vadim van." Napetost naraste. "Ovo ti je posljednja ansa, Lote. Javi se, ili u te iskljuiti." Rijei su djelovale poput kuka, upajui njegovu svijest natrag na neku nestabilnu povrinu. Lot trepnu, zaprepaten vlastitim postojanjem. "Nikko?" Stanice su sipile s njegovih usana. Koa mu je bila osjetljiva i slaba. "Ne mogu sad govoriti, Nikko. Idi." Pokuavao je ponovno utonuti u fazu, no pauk na njegovom uhu nastavio je brbljati svoje nemogue zahtjeve. "Sluaj me, Lot..." "Nikko, prestani!" Bijes eksplodira iz njega u plimnom valu koji u briuem naletu prijee preko stanica, naruavajui krhku strukturu <sporazuma>. Lot ustukne u strahu. "Unitava ih. Proklet bio, Nikko. odlazi!" "Lote, gotovo je. Lovac dolazi da nas zdrobi. Imamo izgleda ako odemo u jezgru, no ako tamo ostane, ti e biti prvi koji e umrijeti." Umrijeti? Stanice su se ponovno smirivale, popravljajui svoj konsenzus. Lot je bio smiren ovim povratkom harmonije. "Nije tako, Nikko. Zamjena sebe/drugoga. Mi smo Chenzem." "Jeste vraga!" "Iskljui ga odmah." Bio je to Clemantinin glas. "Ne!" Lotovi prsti uprijee se o tkivo rane, kao da je mogao pridravati stanice koje su ga prekrivale. "Nemojte sve pokvariti. Molim vas. Moemo pobijediti." "Ti nisi Chenzem", navaljivao je Nikko. Lot se borio sa sve jaom zbunjenou. Stanino polje ga je vuklo. Nije mogao postojati u oba svijeta istovremeno. "Molim vas da me pustite na miru. Treba nam ova sinteza. Drugi je slab i primitivan, ali potpun. Mi smo naivni, no jai smo. Preuzet emo ovo znanje. Predat emo nae. Nauit emo ga da ne ubija." "to da ne ...?" upita Clemantine. Njen je glas mistino odzvanjao. "Da ne ubija", Lot ponovi. Mirotvorni instinkt Vrela kolao je stanicama. Kolao je njime, u rezonanciji s glau kulta koja se gnijezdila u njegovu trbuhu. (Mi smo superiorni Chenzem.) "Uit emo drugoga. On e zauzvrat uiti druge." "Znai, ne moe ga ubiti?" ona upita. "Moemo." (Poniti to.) "Ali neemo." "Zato ne?" "Mi smo superiorni Chenzem." "Ljubav i priroda", prokunu Nikko. "Vadim ga prije no to ga potpuno ne izgubimo." "Ne. ekaj." Clemantinin glas bio je visok i napet. "Ako ga moe nauiti miru ... to je ubojita ideja za chenzemski brod. To je jo jedno oruje za nas. Imamo ih tako malo. I ne znamo hoe li ikoje raditi." Lot nita od ovog nije razumio, no, odluio je iskoristiti: "Ona je u pravu. Pusti me da ostanem."
Clemantine doda: "Nee se nai direktno ispod nekog od iljaka." "Lote, ne mogu te ostaviti ..." Nikko se zamisli. "U redu. Moe ostati, ali samo za sad." *Hej, ree Urban ne obrativi se nikom odreenom. *Bube su se uspjele vratiti. Odnosno, neke od njih. Deneb? Provjeri vrele zone na svojim rukavicama. Jesu li se neke ve vratile? TI u odijelu potvrdila je identitet pominih mrlja. Urban je promatrao kako se maleni ureaji kreu preko njegove rukavice. Nije ih mogao direktno vidjeti, ali je mogao pratiti njihovo napredovanje preko komeanja koje su stvarale na barunastoj vreloj zoni njegove rukavice. Izbjegavale su svjetlee mrlje bijelog svjetla koje su mu istokale dlan. Pitao je TI zato se toke miu. Nije mu mogla odgovoriti. Isto tako, nije mu mogla rei koji je izvor prekoraenja topline unutar njegova pripijenog odijela, zbog kojega se kuhao. Denebin glas prekine njegovu kontemplaciju, napokon razumljiv kroz tupu maglu BezStraha. * Urbane mii svoju guzicu odatle! derala se na njega. *Mii se ili e te lovac razmazati kad okrene rep. Urban pomisli da ona moda pretjeruje. Pogleda gore i ugleda lovev rep kako napreduje prema njemu uznemirujuom brzinom, kao da je zavrio svoje spiralno omatanje oko Granice nitavila. Moda je bila u pravu. Obrati se svojem putnom ruksaku. Odabrani nizovi mikromlaznica opalie. Osjetio je laganu trenju akceleracije, i vrlo sporo se vinu iznad nivoa u kome je leala Granica nitavila. *Bre, Urbane! vikala je Deneb. *lsprazni svoj ruksak, ako mora. Ne brini o vraanju nazad. Af/ emo te uhvatiti, i vratiti. Znoj mu je kapao u oi. Protrese glavom, u sebi proklinjui odijelo to se ne moe nositi s poveanjem vlage. Kad je ponovno pogledao, lovev rep priao je uznemiravajuce blizu. "Vozi me odavde", mrmljao je putnom ruksaku. "Koliko god goriva treba." Lagana trenja pretvori se u estoko udaranje. Uzevi u obzir blizinu repa koji se pribliavao, Urbanu bi odgovaralo i dramatinije ubrzanje, no TI je nainila precizne proraune. Njegove noge se izdignue nad savinuti lovev trup samo tren prije no to bi mu preprijeio put. Svjetlee stanice proklizae na samo nekoliko centimetara ispod njegovih potisnika. Njegovo se ubrzanje smanji, premda je nastavio padati niz zadnju stranu lovca ... dalje od Deneb. Primijetio je ovo s razoaranjem. Ispod njega, svijetli i neizvijeni trup Granice nitavila leao je omotan unutar nemogue spirale koju je formirao lovev trup. Crni su iljci postali stupci koji su spajali dva broda. Urban je bez daha gledao ovaj spoj, ekajui kolaps trupa Granice nitavila. * Urbane, namjesti svoj kurs, Denebin ga je glas dostizao, sada neokaljano ist. * Klizi od nas. Urban se obrati TI. Tad ree: * Oprosti, Deneb. Prazan sam. Ona zviznu. * U redu je. Doi u po tebe. Urban je ve zaboravio na brigu. *Gle, ree, ugledavi nepravilnost. * Jo jedan iljak izlazi iz lovca. Vidi? Tamo na udaljenoj strani, blizu krme. Njegov kut gledanja se popravio kako se udaljavao, i opazi da je pogrijeio. To nije bio iljak. Bio je to kornjain oklop putnog ruksaka, uhvaen ljepljivim stiskom lovevih stanica. Brzo je provjerio Denebinu i Nikkovu lokaciju. Oboje su bili na sigurnoj udaljenosti od lovca. Tad se sjetio bespilotnog putnog ruksaka. Je li on pometen tijekom loveva gibanja? Ali lovac se odmakao dalje od lokacije bespilotnog ruksaka. Urban frknu. Misli su mu sad bile malo djelotvornije. Padne mu na pamet da provjeri opcije.
Bespilotni ruksak potvrdi svoju poziciju iza loveve udaljene strane. *Clemantine? Oznaio je poruku crvenim signalom kako bi istaknuo naglaavanje. *Odakle se ovaj drugi putni ruksak stvorio? Lot je u svojem tijelu osjeao prisutnost lovca. Osjeao je uzbuenje s trupa Granice nitavila. Praina prosuta po stanicama, transfer informacija previe brz za procesiranje. Oni su stvarali i nudili vlastitu prainu. Stvarali su je i nudili, prainu ispunjenu herezom Vrela. Lot vie nije obraao pozornost na to. Osjeao je iscrpljenost. eludac mu je krulio od gladi. To ga je prisjetilo na sebe samoga, a polako je poeo osjeati i druge potrebe. Nikad vie nee biti ovako blizu pogonu nulte toke. Stoga ga je odluio pronai. Sporo diui kroz masku smrznutih stanica, utonu u amor novih dijaloga ispitujui protok podataka. Izabrao je fragment razgovora, pratio ga neko vrijeme, pa odbacio i zamijenio drugim, a zatim ponovno drugim, dodirujui ih na tisue svake sekunde. Traio je neki trag o povezanosti izmeu staninog polja (chenzemski um) i tehnologije nulte toke (chenzemski miii). Svaki fragment odbaenog razgovora bio je korak udaljavanja od poznatog. Dijalog je prestao, a proces se nastavio. Sjemenje je sipalo pokraj njega. Nezavisni paketi informacija koji su putali korijenje u staninom polju. Granali su se u smjerovima koje nije mogao zamisliti. Osjeao je strano porijeklo ovog novog oblika ivota, i ustuknuo. Brodovi su bili povezani tri sata. U nultoj gravitaciji jezgre, Clemantine je poela misliti da e se utopiti u vlastitom znoju. Postavila je nuklearne bombe na lovevu kou kad su se kolizija i njena smrt inile neminovnima. Je li pogrijeila? Nuklearne e bombe eksplodirati za trideset sati, kada im oklopi erodiraju. Nita to nije moglo zaustaviti. A to ako Granica nitavila ostane spojena s lovcem kad to vrijeme stigne? Ova joj pomisao pomogne shvatiti da je jo uvijek mogue preivjeti. Obrisala je znoj koji joj se nakupio oko oiju. Lovac se nije micao otkako se spojio s Granicom nitavila. Praina je tekla meu brodovima nekoliko minuta, no ve dugo vremena ne tee. Bilo je neke mistinosti u ovoj tiini. Neto se sigurno dogaa. Ali to? "Clemantine?" Preplaio ju je njegov glas koji je dolazio sa zvunika na zidovima komore.
"Nikko?"
Nikko je prvi odgovorio. "Reci." "Neto ... neto novo se gnijezdi meu filozofskim stanicama. Neto drugaije. Nije kao stanice. Drugaije je. Strano, iako ne smeta stanicama. Kao da je dio nas, ali to nismo mi." "Moda je to zbog iljaka", ree Clemantine. Lot je sad zvuao mnogo mirnije, gotovo ljudski. Nikko upita. "Moe li to vidjeti?" "Ne. Mogu samo osjetiti. Moda je mikroskopske veliine. Moda jo nije doseglo ranu. Ali raste." Clemantine se borila s munim povratkom straha. "Lot, molim te izai odatle." Na njeno iznenaenje, nije se protivio. "Istina. Ali, provjeri kontaminaciju prije nego me uvede." Nikkov duh izvede Lota, a zatim poalje vojsku obrambenih Tvoraca koji su se rojili oko
njega. Istovremeno je Nikkova tjelesna verzija kretala sa svoje pozicije iza dva broda. Uklizao je u prostor meu njima - udnovati bijeli hodnik s tekim crnim pilastrima - kako bi istraio povezanost iljaka. Probuili su staninu koloniju, gurajui stanice u stranu poput krutog platna, tako da je neko glatko polje bilo nabrano tisuama malenih bora. Nikko ispusti bube u crno tkivo iljka. Vratile su se nekoliko minuta kasnije, potvrujui Lotov izvjetaj o neem novom. Tanka zona stranog tkiva formirala se ispod filozofskih stanica, odvajajui se od stanine membrane. Bio je to metaboliki aktivni sloj koji se hranio brodskim tkivom. Obrambeni Tvorci urili su ga izolirati. Prijelazni mjehur otvori se u centralnoj prostoriji jezgre. Clemantine se okrenu, i vidje Lota - kako ispada iz njega. Kad je ugledala krv koja je curila iz njegovih senzorskih suza, osjeti kako joj strah gri utrobu. Njegovo pripijeno odijelo bilo je puno rupa, kao da ga je netko poprskao jakom kiselinom. Na mjestima na kojima mu je koa bila izloena, sjajile su se crvene rane. Gledao je u Clemantine. Lice mu je bilo ispijeno i izmueno, no na njemu se vidjelo olakanje. "Izgleda da sam ist", ree. Sati jedva susprezanog straha kao da su izgorjeli, grijui joj raspoloenje i stvarajui neku nepodnoljivu mjeavinu radosti i bijesa, olakanja i frustracije. Ona zaroni prema njemu, iznenadivi ga snanim zagrljajem koji ih oboje baci na zid. "Lot, govno jedno! Mislila sam da te vie nikad neu vidjeti. K vragu i Chenzemi, ak i oni u tvojoj glupoj i Ijepukastoj glavi." "Hej!" Lot je prosvjedovao, dok su odskakivali po komori da bi ponovno udarili o zid. "}ao. To boli. Lake malo." No, smijao se dok je ovo izgovarao. Privue je blie sebi. U njihovom sljedeem udaru o zid, Clemantine zakvai nogom petlju koja se izvijala usporavajui njihov moment. U zraku meu njima lebdjele su kapljice krvi. Sviao joj se miris njegove krvi i znoja. Bila je to potvrda da je iv. "Izgleda uasno", bijesno je reala, dok su joj se usne nalazile u blizini njegova uha, a njene ruke mrsile njegovu kratku plavu kosu. "A, jesi me uplaio. Kakvo si to sranje spominjao? 'Mi smo Chenzem.' Boe moj, mislila sam da si gotov." "Znam. ao mi je. Bio sam duboko." Povukao se tek toliko da je moe gledati u oi. "Je li s tobom sve u redu?" "Istina." Njegova koa bila je tako hladna. "A ostali?" "Jo su tamo." Obrisala je jo jednu kaplju krvi koja se dizala iz njegova obraza. Stresao se dok su njeni prsti prelazili preko njegove senzorske suze. Ponovno je to uinila. Boe, u to ju je sve uvalio. "Jo nije gotovo", upozori ga. Gledala je mimo njegovog ramena u niz slika lovca na zidu. Lot je popratio njezin pogled. Skruti se u njenim rukama. "Tako mi Nepoznatog Boga", aptao je. "Tako izgleda? A mi smo jo ivi." "ivi smo." Nije ga eljela pustiti. Drala bi ga zauvijek da je mogla. Povrijedila bi ga jo koji put, ili bi ga voljela. Nije znala tono to bi. No, on razmae njezine ruke, udarajui u zid da se oslobodi iz njena zagrljaja. Kliznuo je kroz komoru da poblie pogleda prijenos kamere s trupa, zatim one s Urbanovog putnog ruksaka, a onda i s Denebinog. Iz svih perspektiva, Granica nitavila je izgledala kao bespomoni plijen u lovevom stisku. Uhvatio se za drku, i ponovno okrenuo Clemantine. Izraz lica otkrivao je njegovu zbunjenost i traak krivice. Njegovi se prsti skupie u aku. Ona je stisnula zube, oekujui kako e on rei da se isplatilo, no ono to je on rekao, bilo je mnogo gore. "Drago mi je da nisam vidio kako se ovo dogaa. Moda bih to pokuao zaustaviti."
"Nemoj mi sad to govoriti." "Drago mi je da to nisam vidio. Suradnja je bolja, Clemantine. Mora shvatiti da lovac vie nikada nee biti obini Chenzem, sad kad nosi virusne misli s Vrela." Njen se dah ubrza. "Znai, ti si ga stvarno mogao otrovati, i ... i zaustaviti sve ovo?" "Istina. Premda to nisam htio." "Proklet bio, Lote! Urban je tamo vani, i Deneb i Nikko. Moda ih ne uspijemo vratiti. Moda ne uspijemo pobjei. A ti nisi udario kad si imao priliku?" On pretrese glavom. "Suradnja je bolja", ustrajao je. "Stanice su se sloile." Osjeala je stranu hladnou. Nije se vie eljela skrasiti s njim. Ma koliko ga je voljela, eljela je njegovo glavu pritisnuti o zid, i upitati: zato? Zato, zato si nas sve pobio? "To je kult", ree Nikko. Njegov kruti glas dopirao je iz svih smjerova, kao da se nalazila u njegovom grlu. "Nije", ree Lot. "Ti to uvijek eli vjerovati, ali to nije istina. To je utjecaj Vrela. Nae su stanice dole iz vrela. Ono ih je zainilo, i one jesu superiorne. No, polje je malo premaleno. Nema dovoljno putova da integriraju input s lovca." Ugurao je prst u poveliku rupu na njegovom odijelu. Crvena ubodna rana vidjela se kroz nju. "Nikko, ovo su stanice uinile. Imaju vitice pod mojom koom. Izgleda da veza preko mojih senzorskih suza nije vie dovoljna. Ne pri brzini kojom sada rade." Clemantine je izgledala kao da joj je muno. Ruke su joj se tresle, i morala se okrenuti. Lot je izgledao ljudski, zvuao ljudski, i ona si je dopustila da je obuzme misao da on jest ovjek. I to svaki put iznova, dok je on nije ispravio. "Prenose vie od praine", ree Nikko. "Za to slue iljci." "Istina. Nismo potpuni, pa nam daje druge stvari. Sjeme. Kako bi zapoeli novu fazu rasta. Osjeam kako neto raste u uznemirenom tkivu, poput ..." Frknuo je, traei rije kojom bi objasnio. "Poput miia? Ne ba doslovno poput miia. Ali poput akcije. Snage." Clemantine je skupljala ake, mrzei njegovo izvrdavanje. "Misli na tehnologiju nultog polja? Zato onda ne kae? Zato ne kae kako e nas to sve uiniti vrednijima?" Kad je ponovno pogledala u njega, njegove oi boje kave dobie odsjaj sumnje. Klimnuo je. "U pravu si", ree. "Trebao bih se vratiti. Saznati." "to to? Lote, nisam na to mislila." "Treba nam tehnologija nulte toke." "Ne ba tako oajniki." Lot je gledao u njene oi koje su pokazivale obrambeni stav. Nije joj se usprotivio. Ali Clemantine ga je i previe dobro poznavala da bi njegovu utnju primila kao ustupak. Kad se Lot uuti, to samo moe znaiti da sprema planove, povlai vlastite zakljuke, u svom vlastitom carstvu u kojem mu nitko nije mogao proturjeiti. ekanje je zavrilo odmah nakon to je odzvonilo etiri sata. Nikkov duh je prvi vidio. "Lovac povlai iljke." Clemantine je promatrala sliku koju je slao Denebin putni ruksak. iljci s*u se izvlaili jedan po jedan, poevi od kljuna Granice nitavila. Povlaili su se polako u lovev trup, kao da tonu pod povrinu osvijetljenog bijelog mora. Kad se zadnji iljak uvukao, upalie se loveve mlaznice za kormilarenje. Odvojio se od Granice nitavila, postupno ispravljajui svoj spiralni oblik, sve dok njegov trup opet nije bio
paralelan s trupom manjeg broda. Tada se povukao. Utjelovljeni Nikko ekao je na istom odjeljku trupa Granice nitavila, dok je Deneb dovodila Urbana iz brisanog prostora. Njegovo je pripijeno odijelo cvralo od vruine. Kad su se nali u prijelaznom mjehuru, skinuo ga je i pokazao Nikku. "Analiziraj ga. Moda je kontaminiran", aptao je. Tada njegova crijeva popustie u divljem napadaju munine i proljeva. Nikko razdijeli prijelazni mjehur, izolirajui Urbana. Obrambeni Tvorci rojili su se preko njih troje. Deneb je bila oiena, i Nikko joj dopusti da se vrati u jezgru. No, Urban je zadobio teka oteenja od radijacije. "Procijenjeno vrijeme potrebno za popravak i obnovu?" upita Nikko. TI nadzornica ree: "Popravak nije preporuen. Kada se sumnja da se radi o izloenosti stranim kontaminantima, obrambeni protokoli zahtijevaju izolaciju dotinog tkiva. Inkarnacija se moe uzgojiti iz istog supstrata." * Napravi duha, ree Nikko hladno. * Gotovo je s ovom tvojom verzijom. Urban je bio slab, pa mu je posao oduzeo dosta vremena. Morao je ostati svjestan dok stvar ne bude gotova. Napokon, duh je bio spreman. Uploadirao se u knjinicu. Ipak, bila je to jo samo kopija. Urbanova izvorna svijest ostala je u tijelu. "Iskljui to", pourivao ga je Nikko. "Nema se vie to uiniti." Urban nije odgovorio, no njegovi znakovi ivota nestadoe kao ugaeni: disanje, otkucaji srca, modane funkcije. Kad je sve bilo gotovo, Nikko naredi TI da nastavi s postupkom. Tkivo je bilo razloeno, a zatim odloeno u zapeaeni kontejner zajedno s Urbanovim pripijenim odijelom. Pokazalo se da su robotske bube koje su se zakvaile na rukavice odijela, beskorisne. Podaci koje su prikupili na lovcu bili su bespovratno oteeni. "Zaponi proizvodnju nove inkarnacije od nekontaminiranog tkiva!" naredi Nikko. "Proizvodnja zapoeta", odgovori Tupa inteligencija. *** Dva sata kasnije, lovac je bio preko est tisua kilometara za njima, i brzo se udaljavao kako je njegov kurs divergirao od onog Granice nitavila. Nikko je poslao signal za paljenje nuklearnih bombi. Kroz brodske teleskope vidio je dvije eksplozije, no daleko od lovca koji se udaljavao. * Odbacio je bombe, Clemantine. *lstina. Izgleda da je znao kako da se obrani. U sredinjoj komori, Lot je popustio izmorenosti i zaspao. Clemantine je lebdjela u njegovoj blizini, ponovno privuena zagonetkom njegove prisutnosti. to je on? Zurila je u njegovo zaspalo lice, u njegovo oblo lice bez bora i strani odsjaj senzorskih suza. Odjednom, ona se osjeti poput anonimnog lika u staroj drami koja se stalno ponavlja. Koliko su mnogo puta u svojoj trideset milijuna godina dugoj povijesti, chenzemski brodovi bili napadnuti od pametnih novih vrsta ba na ovaj nain? A ipak, brodovi su preivjeli, dok su njihovi protivnici odavno izumrli.
ikkovo je tijelo bilo u boljem stanju od Urbanovog, no ipak ga je odluio razloiti. Zapeatio je materiju u drugi armirani kontejner. Prvo je snimio duha. U nekoliko sekundi, u neuralnoj sferi jezgre Granice nitavila, integrirala su se sjeanja izmeu ovog duha i onog koji je ostao na brodu. Nakon toga, posjedovao je dvije povijesti koje su objanjavale isti vremenski period. Ipak, to je bila jednostavna egzistencija u usporedbi s njegovom mladou, kad se njegova prolost esto dijelila u trideset i vie traka. U ta su vremena postojala zakonska ogranienja na broj samoreprodukcija, no on je znao naine kako ta ogranienja zaobii. U ovom je trenutku :sluao razgovor u Clemantininoj kui izmeu nje i Deneb, u kojem su diskutirali o kontaminantu kojeg je Urban donio na svojem pripijenom odijelu, :gledao kroz kameru na trupu sliku lovca koji se povlaio dok je ovaj lagano skretao i pribliavao se kursu koji bi ga mogao odvesti prema Posveenim Bespuima. Vie nije pokazivao interes za Granicu nitavila. .pristupao slici koju su prikupila dva teleskopa koja su bila stalno fiksirana na prvog lovca. Ovaj ih je jo progonio. Njegova brzina bila je nepromijenjena, kao da se nita nije dogodilo. :gledao Deneb kako kucka svojim dugim prstima o ekran laptopa. "Sigurna sam da kontaminant sad raste." Njeno lice bilo je zasjenjeno brigom kad se okrenula Clemantine. Kontejner u kojem je uskladiteno Urbanovo odbaeno tijelo i pripijeno odijelo bio je spremljen u brodski kljun, zajedno s plutonijem. Deneb mu je mogla pristupiti preko ice koja je vodila do oklopa kontejnera, i ulazila u njega. "Pogledaj koliko se poveala emisija vidljivog svjetla s tkiva odijela, a to je samo djeli energije koji se ondje proizvodi." U Clemantininom odgovoru, frustracija je bila oita: "Ali, to je proizvodi?" inilo se da ne oekuje odgovora. rgledao je Urbanovu novu inkarnaciju kako se zgotovljuje u brodskom meustaninom tkivu. Letimice je proitao izvjee pod-uma o sastavljanju stanica-po-stanica. Bio je zadovoljan, jer stvari su tekle dobro. rgledao je Lota kako se ljulja u mrei za spavanje na g-palubi, zurei u paukove mree razapete ispod stropa paviljona. :manifestirao se u simulaciji tjelesnog oblika unutar brodske biblioteke, gdje ga je Urbanov duh ekao na datotenom putu koji je povezivao sve poznate prizore chenzemskih brodova. Bio je to vie datoteni autoput, pomisli Nikko, prouavajui impresivne mjere puta. Trenutano aktivna datoteka bila je ona koju su najzadnju dobili: zapis o njihovom susretu. "Mislim da znam kad sam pokupio kontaminanta", ree Urban. "Gle", okrenuo se prema datoteci. Njegov je pogled detektiran, i slika se pokrene. Nikko je susprezao grozu koju je osjetio na pogled u unutranjost loveve odvodne cijevi. Bio je to segment u kojem je bljesak bijeloga svjetla bio zasjenjen neim jaim, bjenjim. Kad bi uao u okvir, ponovno bi osjetio strani pritisak koji zaustavlja cirkulaciju unutar njegova kiira i usporava pokret njegovih plua. Nije koraknuo naprijed. Ostao je na svome mjestu kad se blijedobijela sjena pojavila na slici, kreui se prema njemu poput ivog stvorenja. Promatrao je ruku u rukavici kako dosie u njegovo vidno polje. Promatrao je kako brie sjenu, prolazei kroz nju kao da se radi o fizikom objektu, moda oblaku gustog dima koji se razbija, a njegovi djelii se okolo kovitlaju kao na
kaotinim zranim strujama. "Gledaj ponovno", ree Urban. "Gledaj moju rukavicu." inilo se kao da je rukavica vrlo udaljena. Bila je zumirana. Nikko je vidje kako jo jednom prolazi kroz sjenu. Jesu li se pjege svjetla lijepile na rukavicu? "Vrati se", zamoli Nikko. "Dobro. Zamrzni." Urban zadovoljno potvrdi klimanjem glave. "Ovo su svijetle toke koje sam vidio kad smo izbaeni. Nikko, moje je desna ruka bila vrlo oteena. Tad je zapoela vruina." Nikkov se kiir borao u tjeskobi, penjui se uz njegov vrat. "Deneb kae da raste." Urban ga pogleda kao da mu nije jasno, pa Nikko objasni. "Sto god si to donio na svom pripijenom odijelu, raste." "Ovdje?" "Ovdje", potvrdi Nikko. "Moemo li to iskoristiti?" Nikkov kiir je vibrirao. "Kako? Za to?" "Ne znam. Za to ga je lovac koristio ..." Pod-um se vrati, integrirajui se s Nikkovim primarnim duhom. Izdrao je uobiajeni nelagodni trenutak odsutnog shvaanja dok su mu se sjeanja konvergirala. Bio je ovo pod-um koji je dugo vremena bio zaduen da prati aktivnosti svih njegovih duhova. Bilo mu je naloeno da ga izvijesti samo u sluaju da neki duh ili djelomina persona uine neku greku. Bio je unutar brodske ivane strukture ve godinama. "to je?" upita Urban. Nikko uspravi glavu, vidno zabrinut. "Izgubio sam pod-um. Onaj koji je bio zaduen da nadgleda kardinalna nanomjesta u trupu." On dopusti da se njegova slika udvostrui. Urban prie blie. Strah je na njegovom licu izgledao poput egzotine emocije. Toliko ga je rijetko Nikko imao prilike na njemu vidjeti. "Nestao je u blizini vanjskog zida?" "Odmah ispod metabolikog sloja, da." Nikko je oklijevao, zateen Urbanovom otvorenom zainteresiranou. Nije nalikovalo Urbanu pokazivati ovakve osjeaje. Koliko ga je jako potreslo iskustvo s lovcem? "Treba to urediti", ree Nikko. "Strah e te spopasti kasnije." Urban se namrgodi. "U redu sam. Hoe li ostaviti jednog duha ovdje?" Nikko ponovno klimnu. "I ja u." I njegova se slika rastavi na dvije identine kopije. Gledajui ga, Nikko postade naglo svjestan maglovite naravi vlastite egzistencije. Zatezanje ovih miia bilo je samo iluzija, kao i utjena tvrdoa njegovih glatkih kineskih koljki. Lani je zrak ulazio u njegova lana plua, a udaranje njegova srca nije bilo nita vie od zbirke kodova. Rastepi taj sloeni niz, i njega e nestati. Izgubio je na stotine duhova u mladosti. Nije tako teko napraviti da nestanu. Naravno da je imao priuvne kopije. Ako odlui, mogao se replicirati sve dok ne popuni brodsku memoriju. No, jednoga e dana i ta opcija omanuti. ak ni Granica nitavila nee trajati vjeno. Nikko je tako gledao udvostruavanje Urbanovog lika i klimao, osjeajui kako se budunost razmata pred njim. "Da", ree. "Trebao bi doi. Trebao bi sve nauiti. Netko drugi bi trebao." Lot je leao u mrei za ljuljanje. Umjetno nebo g-palube se zatamnilo od dubokog plavetnila veeri koje je prelazilo u tamu popricanu zvijezdama. Gigantska zvijezda Alpha Cygni gorjela
je kroz redove umskih stabala - navigacijski znak bijel poput filozofskih stanica. Dopustio je boji da krvari u njegov mozak. Morao se vratiti stanicama. Sve to je trebao bilo je danas posaeno u membranu na trupu. Dizajn pogona nulte toke; dizajn chenzemskih topova; mehanizam spajanja. Sve je bilo tamo. Lot je bio siguran u to. Trebao je samo otii do stanica i uzeti to, i saznat e sve to treba znati o nainu djelovanja chenzemskih ratnih brodova. Pleo je prste kroz mreu, iznenada svjestan napetosti platna. Bio se uplaio danas. Osjetio je neto novo, neto nepoznato u staninoj matrici, i uplaio se. Novi ivotni oblik ... ili ivotne oblike, neovisne o stanicama, lovac je izlio na njih. Strana prisutnost u poznatom polju. Iznova je gradilo obrise polja da udovolji svojim potrebama. Nije volio da budu tamo. To je vrijealo njegov nagon za odranjem teritorija; njegovu ljudsku polovicu. Stanice su prkosile njegovoj tjeskobi. Mi smo potpuni. to je jo vano? Obrazi mu se zarumenie. Sjede na mreu za spavanje, paljivo poloivi noge na pod. to ako je chenzemski ratni brod savez ivotnih oblika? Savez u koji se uplela harmonija Vrela. Promjena ima vrijednost. Filozofske stanice su ga prihvatile. Nije bilo razloga da ne uini sebe prihvatljivim i u ovom novom savezu. Ovi novi elementi, preraivali su brodsko tkivo da ugode svojim potrebama, no i on je bio u rani, a njega nisu pokuali preraditi. Stoga nije bilo razloga za strah. Nije bilo razloga da se ne vrati i naui ono to mora nauiti. Maglovit. Ta je rije odjekivala u Nikkovom umu kad je njegov duh napustio jezgru, uploadirajui se u kardinalno nanomjesto blizu oplate. Iluzija bivanja ovjekom je ostala za njim. Komputacijske mree unutar glavnih mjesta bile su opremljene za analizu molekularne strukture, ali ne i za psiholoki komfor duhova u posjeti. U ovom okruenju reda veliine mikrona, njegova je prisutnost okrutno simulirana kao osjeaj pritiska. Urban je bio drugi pritisak iza njega, nevidljiv i gotovo bez supstancije, bio je registriran u Nikkovim novim osjeajima kao lagano iskrivljenje u datotenom putu. "Mi nismo stvarni", proape Urban. Rijei su jo nosile iluziju zvuka. "To je dobro znati." Kardinali su bili raspreni du trupa. Svaki od njih uvao je malenu domenu tkiva protiv mutacija, kvarova i napadaa. Ovaj je kardinal bio u istom tkivu, nekoliko centimetara ispod novog metabolikog sloja koji je izrastao ispod filozofskih stanica. Bio je to istovremeno i procesorski vor i mikroskopsko mjesto za nadgledanje, dizajnirano da integrira i reagira na podatke koje su skupljali Tvorci izviai. Na Nikkov zahtjev, koristili su te podatke da izgrade vizualni model. Mogao je vidjeti strukturu tkiva u okruenju. Mogao je osjetiti njegovu toplinu. Izdao je naredbu, i odmah dobio ruke: manipulatore nanoveliine koje su nosile izviake Tvorce iako su operirali pod njegovim inputom. "Osjetim to", ree Urban. "Dijelimo isto senzorsko polje." "No, ti kontrolira na odgovor."
"Zasad." Nikko je naao utjenu sigurnost u ovom stalnom pritisku na lea. "Ovdje je kontrola stvar intuicije", objasnio je. "U redu." Oslonio se na isto, gipko tkivo trupa. Ovo je bilo meso Granice nitavila, sastavljeno od sloenih pokretnih stanica. Nikkova je prisutnost uklizala meu njih kroz gipke provodne kanale. Izdao je novu naredbu, i zdravo tkivo postade prozirno, definirano jedino blijedim bijelim linijama. Abnormalna struktura ostala je u potpunosti vidljiva. U ovoj zoni, bile su tu samo njegove vlastite ruke. No, ispred sebe, na udaljenosti od nekoliko mikrometara, uhvatio je odsjaj anomalne toplote. "to je to?" upita Urban. "Aktivnost." Interface aktivnosti, gdje je tkivo Granice nitavila prestajalo biti normalno, i postajalo neto nepoznato. Dovukli su se blie, i njihovo neznanje izraste pred njima u obliku maglom prekrivene litice nalik licu. Bio je to vizualni model akumuliran od strane kardinalnog nanomjesta, obznana da se neto tamo nalazi. Ali to? Izviaki Tvorci nisu uspjeli skupiti iste strukturalne detalje. Magla je imala bijeli odsjaj i bila vrela. Njezina povrina nalik valu bila je izbodena nizom pinceta, namotaja i greda, uzdiueg prua i mjesta sjajnog elektrinog potencijala. "Izgleda poput oklopa", ree Urban sa strahopotovanjem u glasu. "Ali nije." Premda je izgledalo opasno. "Ako ovo moemo vidjeti, znademo da su izviai preivjeli kontakt dovoljno dugo da nas izvijeste." Urbanova se masa skupi u manju i guu formu. "Tad magla predstavlja nepoznatu strukturu?" "Da. Ba tako." Magla koja je prekrivala liticu u obliku lica proiri se ponad njega, ispod njega i daleko na drugu stranu. Izviaki Tvorci nisu bili u mogunosti prodrijeti kroz nju. Njegov vlastiti pod-um nestao je u toj magli. Posegnuo je za interfaceom. Njegove ruke nestadoe u magli. Mogao je osjetiti vibraciju, produeni eho reakcije koja je trajala samo nekoliko nanosekundi. Njegove su ruke nestale. Jesu li se rastoile, ili bile odrezane, nije znao. Urban je mrmljao cijeli niz psovki, dok je Nikko pozivao drugaiji par ruku. Du cijelog interfacea, kardinali su jurili preko brodskog inventara obrambenih tvoraca i sastavljali opisane strukture u estine kontejnere. Bili su u potrazi za tvorevinom koja e se moi nositi s prodiranjem ovog stranog rasta. Potvrdili su barem toliko: to god da lei iza ovog maglom prekrivenog zida, to raste. Nikko ponovno posegne u maglu, i opet mu ruke budu oduzete. Ovaj puta jo ranije, kako se magla pribliila. Njeno je irenje bilo oigledno. Nikko je promatrao njen tijek preko jo jednog sloja pokretnih trupnih stanica Granice nitavila. Stanice bi se trgnule na dodir, u usporenom kaotinom refleksu, kao da im je struktura razderana, a njihove elektrino izbalansirane membrane baene u zbrkano, crno oslikano vrenje koje je nestajalo u magli. Fronta se priblii za jo nekoliko mikrometara. Nikko se povue. Iza njega pojavi se mehaniki kompleks koji je prolazio kroz zdravo tkivo dok su napredovali prema magli. "Obrambeni Tvorci", proape Urban. "Ne doimaju se stvarnima." Uistinu. Njihova je struktura bila poznata do u detalje. Svaki stup, svaki alat, svaka pora, bili
su jasno vidljivi. Nita nije zamagljivalo ili zamraivalo njihovu pojavu. Ta jasna vidljivost bila je toliko neprirodna da su Nikkovi osjeaji ustrajali da se radi o lanoj pojavi. Obrambeni Tvorci su napredovali. Gdjegod bi dotakli maglu, raspirili bi vrelinu sukoba. Podaci su se vraali natrag na nanomjesta. Pramenovi magle isparivali su du litice, otkrivajui trake grubo naznaenih struktura kako su obrambeni Tvorci nestajali, raskidani stranim interfaceom. "To preoblikuje trup, zar ne?" upita Urban. Glas mu nije bio u potpunosti miran. "Stanice na trupu su prihvaene kao chenzemske, ali ostatak broda nije. l sad se strani elementi preoblikuju u neto prihvatljivo Chenzemima." "I ja bih tako rekao", ree Nikko. "Moemo li se mi tome prilagoditi?" "Moemo pokuati." Lot je stajao pred vratima Clemantinine kue, obuzet osjeajem opreza. Mogao je uti razgovor koji je unutra Clemantine vodila s Deneb. Ako ue unutra i pone koristiti prijelazni zid, bit e prirodno ako ga budu pitali kud ide. Nije bio ba voljan odgovoriti na to pitanje. Osvrnuo se. Iskriave zvijezde prekrivale su lano nebo, no svjetlo koje su isputale bilo je slabo. Osjeao se sigurnim kad se okrenuo i otiao. S druge strane palube mogao je pristupiti cijelom nizu crvotoina prema stanovima u jezgri. Odatle e pozvati prijelazni mjehur. Kad se opet naao u biblioteci, Nikko je naloio kardinalnim nanomjestima da dopuste strukturama obrambenih Tvoraca da slobodno evoluiraju, no i dalje je produio stroga ogranienja u vezi njihova ponaanja. Varijacijske mjere su poveane, dok je strategija zaposli i povuci implementirana, to e dati koristan selekcijski pritisak. Nije bilo vidljivog uinka. Cijele loze su evoluirale pa zatim bile odbaene u roku od samo nekoliko sekundi, dok je strani interface nastavio napredovati. Znoj se sjajio na obrazima Urbanova duha dok je promatrao zajedno s Nikkom. utio je tijekom nekoliko neuspjeha. Napokon je pogledao Nikka i rekao: "Morat emo raznijeli vanjske slojeve trupa, kao to si ti uinio kad smo napustili Vrelo." Nikko je zatresao glavom. Kiir mu se kretao po ramenima u zamiljenim valovima. "Nee raditi." Urbanove se pesnice zatvorie u oajnikoj frustraciji. "Moramo pokuati! Ukoliko ovo sad ne raistimo, dosei e jezgru za samo nekoliko sati." Nikkovi dugi prsti lupkali su u nervoznoj kadenci o njegovo bedro. "Nee uspjeti, Urbane, jer zavojnice su takoer pogoene. Ne moemo rasturiti zavojnice, jer nemamo zamjenu za metale koji se u njima nalaze." "Moemo ih zagrijati. Moemo im dovesti temperaturu blisku taljenju." "Nemamo vie zavojnica."
"to?'
\ Nikko je sam bio iznenaen onim to je rekao. Razmislio je malo o tome, a zatim objasnio, podjednako sebi kao i Urbanu: "Kanibalizirane su. Njihovi su atomi pomijeani s atomima onoga to raste na trupu. Pola njihove mase je ve uzeto." "Zato mi to ranije nisi rekao?"
"Nisam to znao sve do ..." Sve do maloprije, kad mu je pod-um prenio tu uznemirujuu injenicu. Osjeao se kao da je oduvijek znao za to. Splet cijevi u Lotovom naputenom stanu sjajio je mutnim sjajem kako bi simulirao prisustvo noi. Iz unutranje komore, rekao je pauku da pozove prijelazni mjehur. Ovakav zahtjev obino bi rjeavao jedan od Nikkovih pod-umova. Pod-um se ne bi brinuo oko prijavljivanja obinih zadataka sredinjoj personi, pa e tako, ukoliko bude sree, Nikko biti nesvjestan ove njegove akcije. Srea ga je pratila. Splet cijevi pomakne se u stranu kad se prijelazni mjehur otvorio na zidu sobe. Lot se nasmijei. Unutar rukavica njegovog pripijenog odijela, ruke su mu bile natopljene znojem. Zgrabio je okvir mjehura i uvukao se u otvor. "Prema rani", rekao je pauku. Mjehur se zatvori, a zatim ubrza. Lot zakopa prste u zid, oekujui kako e svaki tren biti otkriven i da e osjetiti da se mjehur vraa i uti Nikka kako ga grdi preko pauka Ljubav i priroda, pa zar si ti lud? Nikko se bojao bilo ega chenzemskog. Umjesto toga, mjehur uspori kako bi to uinio svaki put kad se pribliio trupu, premda se jo kretao. Otvori se s jedne strane. Nepravilni krajevi otvora bili su opaljeni kad se izvinue od elektrino plave povrine. Valovi pare zapuhnue Lotovo lice. Isparenja oprljie njegove senzorske suze. On povue glavu, zakapajui prste jo dublje u zid. dok ga je inercija vukla. Naleti na plavo polje. Nije osjeao vie otpora nego to bi osjeao da je naletio na vodeni zid. Njegovo pripijeno odijelo stvrdne se preko njegovih nogu i bokova. Nije mogao savinuti noge, no mogao je osjetiti kako mu bedra gore, a stopala mu se smrzavaju. Zamiljao je kako mu se tijelo raspada, i teko se - preteko - vukao, drei se za zid. Njegove noge iskoie iz plave zone jednako lako kao to su i ule u nju, udarajui snano o stijenku mjehura. Stisak mu je umalo popustio, no tada mu pripijeno odijelo omeka. On savi nogu i zabije izmu u zid. S oklijevanjem pogleda u svoje noge. Jo uvijek su bile itave, iako su bile prelivene vrelom plavom elatinoznom masom. Masa je cvrala, i praskala u mjehurie kako je hlapila. Isparenja su mu suila grlo. U uima mu prasne. Nije sumnjao da je upravo bio zaronio usred molekularnog rata. Bio je to Nikkov potpis. Nikko se borio protiv novih elemenata, i ovo su bili rezultati. "Sluaj me!" graknuo je pauku. "Povuci se, povuci! Zatvori jebeni mjehur." Umjesto toga, ostatak mjehurovog zida zjapio je otvoren jo blie plavoj zoni... ili je moda plava zona napredovala. "Povuci se!" vikao je Lot. Grlo ga je boljelo, vatra mu je gorila u sinusima. Nije raunao na to da e morati prijei ratnu zonu. Mjehur se jo uvijek nije micao. Moda su njegove kuke za prijenos bile otkinute. Moda je samo dolo do zastoja u uzavreloj zoni. Ponovo mu prasne u uima. Pretpostavljao je da pritisak u mjehuru brzo opada. Postade mu muno od opadanja tlaka. TI u njegovom odijelu preuzme stvar. Bez upozorenja, njegova kapuljaa se zarola preko njegove glave i zapeati. Hladni zrak mu napuni plua. Prilijepio se poput kukca za netaknuti zid, dok se mjehur skupljao, a plava zona napredovala. Bila je sada samo pola metra udaljena. Oklijevao je. Dvadeset centimetara. Bio je uronio u to, zar ne? I nije ga povrijedilo. Prodiralo je tkivo Granice nitavila, no njega je ostavilo na miru. A s druge strane je bilo hladno. Osjetio je to. Deset centimetara. Nikko nije trebao zapoinjati ovaj rat. Sedam centimetara. Sve to je elio znati nalazilo se u filozofskim stanicama.
Upitao je pauka, "Koliko je daleko trup?" "est cijelih devedeset tri metra." Omae mu se uzdah. Skoro sedam metara nepoznate teritorije. elio se odgurnuti o zid, naglavce zaroniti u plavu zonu i doplivati do stanica trupa s druge strane. Nije se mogao natjerati da to uini. Nije mogao narediti prstima da puste zid, ili rukama i nogama da ga odgurnu od stijenke mjehura. Plava mu se zona pribliavala, sve dok mu nije vrila na samo tri centimetra od vizira. Nije mogao popustiti pritisak. "Dovedi drugi prijelazni mjehur!" vikao je. Ako mjehur stigne, umai e, a ako se ne otvori ... Stijenka iza njega raspri se oko njegova stiska. Novi prijelazni mjehur otvori se iza ovog unitenog. Lot se uhvati za okvir, uklizavajui u nj. Noni prsti mu oeae plavu zonu dok je uskakao u mjehur. Opekao ih je, ali nije bilo tete. Osjeao se kao kukavica u bijegu. Filozofske stanice imale su sve to je on htio. Samo sedam metara dalje. "ekaj." Zurio je kroz otvor novopristiglog mjehura u elektrinoplavu plimu koja je napredovala oko njegovih rubova. unuo je. pripremajui se da zaroni u nju, jo uvijek ne u potpunosti uvjeren da e se moi natjerati da to uini, no, odluan da pokua ... "Ljubav i priroda", kleo je Nikko u njegovo uho. Lot nije ekao da uje jo. Lansirao se, ali prekasno. Prijelazni mjehur se naglo zatvori. Glavom je grunuo o zid. Vrat mu je krenuo, i on se rasprostre po, osjeao je to, malenom prostoru. Momentalno ga je omamilo. ")esi mrtav?" upita ga Nikko. "Ne." "teta." Bolio ga je vrat. Kopao je prstima po zidovima. Oklijevao je i sam si upropastio izglede. Sve to je sad mogao, bilo je svaati se. "Nikko! Sluaj me. Nije tako strano kao to misli. Tamo su novi ivotni oblici. Udrueni ivotni oblici, koji znaju kako graditi chenzemske brodove. Neki od njih sigurno razumiju i tehnologiju nulte toke. "Zaepi, l skini pripijeno odijelo." "Nisam povrijeen! Zar ne vidi? Ovaj novi element nije opasan po nas. Vodi nepotrebni rat." "I gubim. Nema pojma koliko si sretan to si iv." "Mora opozvati obrambene Tvorce." "Nema anse." "jedini razlog ovog rata je to si ti napao novo tkivo." "Svui pripijeno odijelo!" "Naravno." Lot ga svue brzim Ijutitim pokretima. Izokrenuo ga je i bacio u zid. Maleni mjehur se otvori i pomete ga u sebe. "Eto. Pogledaj me! Nikakve tete. Bio sam u zoni, Nikko i nisam pretrpio nikakvu ozljedu." "Dekontaminacija", ree Nikko, i magla prokulja iz stijenki mjehura. Lot je udisao maglu, uvlaei vojsku Tvoraca u svoja plua, da razbiju i spale bilo kojeg stranog napadaa koji je moda preivio njegovu vlastitu obranu. Sumnjao je da Granica nitavila ima ita uinkovitije od zatite koju je on nosio. "Suradnja je bolja od sukoba", ustrajao je. "Pomozi mi da se vratim na stanino polje, i moi u ti rei to se dogaa, i to mi moemo uiniti."
"Je li ti palo na pamet da si jo iv samo zato to te su te i chenzemsko tkivo i nai obrambeni Tvorci prepoznali kao svoga? Ukoliko bilo koja strana uoi svoju pogreku, umrijet e." Lot rairi ruke, pritiui rukama zid mjehura da si stabilizira poloaj. "Ipak elim pokuati." "Ako izgubimo ovaj rat, i pokuat e." Postupno, toliko polako da Nikko dugo vremena nije bio siguran da se uope dogaa, rat je odmicao. Parazitsko napredovanje uspori. Urban je sjedio prekrienih nogu na datotenom putu u biblioteci. Zamiljeno je gledao u sliku borbenog polja koja je izgledala onoliko blizu stvarnosti koliko je to sustav doputao. Clemantinin duh stajao je s Deneb iza njega i promatrao. "Gotovo je", ree Urban. U glasu mu se osjeti nota nevjerice. Ustade, naginjui se kako bi bolje vidio sliku koja se razvijala. "Gledaj! Napredovanje stranog sloja je zaustavljeno." l Nikko je zurio u sliku, iako su njegove misli bile fokusirane na digitalni zapis molekularnih aktivnosti koji je nastavio pristizati s trupa. "Nije se zaustavilo. Samo se usporilo." Urban se napola okrenu poastivi Nikka grubim pogledom. "Pa naravno da postoji metabolika aktivnost, ali trenje naih obrambenih Tvoraca je palo na nulu." Clemantine opsuje, mekim glasom. "Nikko, jesi li dopustio Tvorcima da slobodno evoluiraju?" Nikko se trudio izbjei napad krivnje. "Morao sam to. No stavio sam zabrane na njihovo ponaanje." "Nikkor Nije je mogao pogledati u oi. Urbanov pogled iao je s jednoga na drugo, kao da se sprema zaskoiti objanjenje kad ga konano jedno od njih dade. "Bez proktora?" upita Clemantine, bez puno nade. "Nisam smio riskirati." "O emu se radi?" ubaci se Urban u razgovor, koraknuvi naprijed. "Napredovanje je uinkovito zaustavljeno." Clemantinin pogled bio je grub. "Obrati pozornost, sinko. Nije zaustavljeno. Jako je usporeno, no nastavlja se. Ipak, trenje naih Tvoraca je na nuli. to ti to govori?" Deneb prva odgovori na postavljeno pitanje. "Primirje." Urban nije vjerovao. "Ta je opcija izriito iskljuena iz njihovih parametara ponaanja." Clemantine slegnu ramenima. "Tvorci su sloene integrirane strukture. Ne smije dozvoliti njihovim vrelim zonama da slobodno evoluiraju bez rizika da njihovo ponaanje takoer ne bude ugroeno. Osim ako si ukljuio selektivni pritisak da osnai eljeno ponaanje. To i sam zna. Nikko." Znao je to i sam. No, bio je odluio podnijeti taj rizik. Stavljanje krutih restrikcija na ponaanje Tvoraca moe im oduzeti mo natjecanja, ostavljajui nas da izravno provjerimo Lotovu ludu teoriju suradnje. "Moemo ponovno pokuati", predloi Urban. Ovaj put zvuao je nesigurnije. Pogled mu je bio fiksiran na Nikkovo nervozno lupkanje prstima po bedru. Nikko se prisili da ne lupka vie. "Mogli bi." Pogled mu je kruio s Urbana na Deneb, pa na Clemantine. "Ni, Tvorci na trupu vie nisu nai. Evoluirali su do toke ekvilibrija. Svaki novi val
obrambenih Tvoraca koji uvedemo mogao bi ui u konflikt s tim balansom." "Mogli bi uskoro imati dva neprijatelja", objasni Clemantine. Urban stisnu pesnice. "Kae da smo pogorali stvari. Da je Lot bio u pravu. Da nismo nita uinili ..." "Ne." Nikkovi prsti ponovno krenue, no ovaj put sporim, kontroliranim udarcima. "Lot je u krivu. On je sanjar. Ovo okruenje nije kao ono filozofskih stanica. Ovo je agresivno. Odsjeklo nam je pristup trupu. Oduzelo nam je kontrolu nad brodom. Prodire i preoblikuje brodska tkiva. Moda i jest potedjelo Lota, no nema razloga misliti da e potedjeti bilo koga od nas. Nemamo drugog izbora, nego boriti se protiv toga. "U svakom sluaju, dali smo si vremena", ree Deneb. "Dosta vremena." "Vremena za to?" upita Urban. "to bismo jo mogli uiniti?" "Mogli bismo pokuati sterilizirati trup." Nikko se okrene prema njoj. Denebin kiir je leao miran preko njezinih ramena. Lice joj je bilo zamiljeno. "Svaka kompleksna struktura e se raspasti ukoliko je se izloi dovoljnoj koliini topline." "Prekasno je za to, zar ne misli?" ree Urban. Pokaza na Nikka i Clemantine. "Zahvaljujui ovim dvoma, nemamo vie fisijskih materijala." "Nee nam trebati fisijski materijali", ree Deneb. "Gle -" Otvori se jo jedan trak podataka. Nikko prijee pogledom po njegovom putu. Vidio je poznato zvjezdano polje koje je lealo ispred broda gotovo dvije stotine godina. Nebrojena sunca ispred tamnog zida od velikog molekularnog oblaka, a u sreditu, navigacijski signalni znak koji je pratio jo od Vrela Obmane: bijela vrela zvijezda, Alpha Cygni, sad udaljena samo dvije godine. Deneb ree: "Mi smo tamo ionako vezani. Blisko prelijetanje bi nas okupalo u dovoljno radijacije da slomi svaku kompleksnu strukturu u vanjskim slojevima trupa. A Alpha Cygni je mlada zvijezda. Vjerojatno nije starija od par milijuna godina. Moda je Chenzemi jo nisu posjetili." Da li bi to moglo upaliti? Nikko je gledao sliku zvijezde, znajui da je ona jo daleko. Zatresao je glavom. "Trebat e nam jo dvije godine samo da doemo do tamo. Okruenje je ve osam metara duboko." Izraz Clemantininog lica bio je odsutan dok je sluala to joj pod-um govori. "Ako se nastavi iriti ovakvom sporom stopom ekspanzije, ak i nakon dvije godine bi imali odriv sloj nekorumpiranog tkiva oko jezgre." "No, solenoidi su nestali", prosvjedovao je Urban. "Kako emo nai kurs?" Deneb upitno pogleda Nikka. "Rade li jo motori za kormilarenje?" "Moda." Urban ree: "Nemaju oni dovoljnu snagu za korekcije kursa na ovolikoj udaljenosti." Clemantine je izgledala zamiljeno. "Moda i imaju, ako ih odmah iskoristimo. Ve vladamo sustavom. Mala bi korekcija u ovom trenutku mogla ispraviti na kurs." Urban se doimao preplaenim. "No to e nam potpuno iscrpsti rezerve goriva." "Sinko, to bi drugo mogli koristiti za gorivo?" "Ja ... ao mi je." Duboko udahne, vidljivo smiren tako da Nikko zna da je on neto ureivao. "Moemo li namjestiti tako dobar kurs?" upita. Nikko slegne ramenima. "Moda neemo ni morati. Nakon poetnog izgaranja, trebali bismo biti u mogunosti sintetizirati neku vrstu goriva iz brodskog tkiva, pa ak i ako ne bude
jako. Uz pretpostavku da neemo izgubiti motore za kormilarenje, neke manje korekcije kursa biti e mogue dok se budemo pribliavali Alphi Cygni." "Pretpostavljajui da e stopa rasta okruenja ostati kakva je", ree Urban. Denebin kiir pomae se u krutom, nervoznom valu. "Lotu se ovo nee svidjeti, zar ne?" "Jebe Lota", prasnu Clemantine. "Proputovali smo ovoliko da naemo Chenzeme, a ne da postanemo oni."
amere na trupu Granice nitavila snimile su promjenu u ponaanju filozofskih stanica. Po prvi puta otkako su bile posaene, stanice su se proirile na odreena mjesta na kojima su bile nepoeljne. Pratei agresivno napredovanje devastirajueg metabolikog sloja, irile su se preko teleskopa, radioantene, motornih otvora. Instrumenti su bili rastaljeni, i svaka veza s trupom bila je izgubljena. Najdue su preivjele kamere na krmi. Snimile su posljednje faze osvajanja filozofskih stanica, dok su napredovale prema njima rastui poput bakterija. Jedna po jedna kamera je zatajivala. Dvije zadnje preivjele snimile su polje ledene bjeline od 360 stupnjeva, prije no to su prestale emitirati sliku. U tom je trenutku izgubljena svaka veza s vanjskim svijetom. Lotu su uasno nedostajale stanice. Govorile su jezikom karizmate koji je za njega bio stvarniji i donosio mu vie zadovoljstva od bilo kojeg ljudskog jezika. Ovaj teritorijalizam i ograniavanje Nikko je povukao s prodiranjem chenzemskog tkiva. Bilo je to tako nepotrebno. Bio je to samo besmisleni akt rata radi rata, jer, to god da se dogaalo na trupu, nije bilo obino chenzemsko osvajanje. Lot je to znao. Filozofske stanice su sadravale mirotvorne protokole Vrela. Novo bi tkivo bilo zaraeno istim virusnim mislima. I to bi bio kompromis. Samo to nitko nije sluao. Nikko je sruio tranzitni sustav mjehura. Prestao je koristiti karizmate za razgovor s Lotom, kao da bi ga njihova upotreba oznaila kao izdajicu vrste ... iste vrste kojoj i ja pripadam? Clemantine je jasno naglasila da bi radije uronila Granicu nitavila u plazmatsko more Alphe Cvgni, nego se pomirila s bilo kojom vrstom chenzemskog osvajanja. Urban i Deneb su bili manje kategorini. Ipak, nisu se protivili kada je Nikko upalio kormilarske motore i spalio neto stanica te sve njihovo gorivo, skreui brod prema kursu k sterilizirajuoj vrelini gornje atmosfere velike zvijezde ... koja se nalazila na udaljenosti od dvije godine. Malene bi pogreke mogle strano narasti uzimajui u obzir tako veliku razdaljinu. Mogli bi lako zaroniti u srce zvijezde, ili je u potpunosti promaiti. Ne da je to bilo vano. Lot nije vjerovao da e uope dospjeti do Alphe Cygni. Iako se tamni lovac okrenuo od njih, nestajui u jedva prepoznatljivoj toki jo dok su teleskopi funkcionirali, izvorni lovac je jo bio vani. Lot nije imao razloga misliti drugaije. Za sto dana, uhvatit e ih, i stvari e se izmijeniti. "Hej." Urban sjede pored Lota na travu na rubu koi ribnjaka. Imao je dvije oroene boce piva. "Jo raa revoluciju?" Lot se zacrveni. Zacrnio je ekran svojega laptopa, kad mu se Urban pribliio, uklanjajui vidljive dokaze svoje borbe da redizajnira kultni virus u uinkovitiju formu. No, bilo bi ludo misliti da ima jo tajni koje je skrio izvan svog vlastitog uma. Nitko mu nije vjerovao. Nitko mu nije trebao vjerovati. Od stalnog nadzora svrbjela su ga lea. "Istina. Raam je", ree Lot. "Zna da ne idem nikud."
Urban mu ponudi bocu. Lot je uze. Dopustio je da laptop padne na travu. Urban se ispruio na travu naslonivi se na laktove, ovaj put mraan i zamiljen. "Bijesni, ak i da pronae novi put da nas sve zarazi kultnim virusom, zaustavili bi te prije no to bi ga implementirao. Zna to." "Istina." Lot uze dugi gutljaj vrlo hladnog piva, osjeajui se poput upka. No, morao je neto raditi. Sami su sebe pretvorili u zatvorenike na ovom brodu. "Tamni lovac dao nam je sjeme za sve sustave koji nam nedostaju. Urbane, ti zna da jedno od tih sjemena mora biti za pogon nulte toke. Tako smo blizu. Dopusti da razgovaram sa stanicama. Dopusti da ga probam pronai." "Ne mogu to uiniti, bijesni", ree Urban, odmahujui glavom. "Zna to. Koliko god to elio, ne moemo riskirati destabilizirane prodirueg sloja. Doi emo do njega na drugi nain." "Misli li da emo dobiti drugu ansu? Izvorni lovac nije otiao. Kad nam se priblii, ovaj ekvilibrij e biti poremeen. Daj mi da odem prije do stanica." Urban je gledao u koi ribnjak, u val koji je nastao na mjestu na kojem je riba dotakla povrinu. Njegova je sumnja bila sjena u Lotovoj svijesti. Tada je zanijekao glavom. Povjerenje navre iz njega, kao itrcano iz stroja. Uspravi se. Posegnu rukom u svoj uski dep i izvue ureaj veliine dlana. Bio je tamnosiv i nalik sau. Rastvori se. Unutra se nalazio ekran i suelje za glas. "Nainio sam ovo za tebe", ree Urban. "Prilino je zanimljiv." Lot se sae da bolje pogleda. Saasta je struktura bila vrlo podijeljena. "Neka vrsta kemijskog sintetizatora?" Urban se nasmijei. Dotae ekran. "Odsviraj prvi set", ree. Izljev odsjeenog i izlomljenog staninog razgovora nahrupi preko Lotovih senzorskih suza. "to kau?" elio je znati Urban. Lot frknu, dodirujui ureaj. Vukao je prst preko linije saa. Svako je bilo manje od pola milimetra iroko. "Nita", slegnuo je ramenima. "Iskrivljeno je. Kao da si isjekao dijelove zvuka snimljenog u gomili, pa pomijeao." Urban se urui, potiten. "Prepoznao sam stanini govor", brzo doda Lot. "Super. Napredak." Urban zatvori oi. Lot pokupi sintetizator. Molekularni dijagrami plesali su preko ekrana. "Mislim da znam u emu je problem. Replicira odlomak uzet s preko tisua razliitih razgovora, umjesto da prati jednu jedinu liniju du njene petlje." Urban frknu na sintetizator. "A kako prati liniju? Ima li kakvih oznaka?" Lot razmisli o tome. "Mora biti. Makar sad ne znam." "Reci neto", ree Urban. "Na staninom jeziku. Provjerit emo fraze koje se ponavljaju. Tako neto." Nije elio obeshrabriti Urbana. Ovo je bila neka vrsta zabave, ali ... "Nee biti samo jedna oznaka. Odjednom se dogaa na tisue razgovora. Moraju se sortirati. I... mislim da se izmilja puno fraza. Jednostavno ih se izmilja na licu mjesta, i neko vrijeme koristi, pa baci. udno je to." Urban je odmarao bradu na svojoj ruci. "No, ti ih ne razumije ba uvijek." "Pa, obino razumijem kad sam unutra, no kasnije ... da, ne razumijem ba sve vrijeme." "Znai, poradit emo na tome." Lot dovri pivo. Naranasti koi dopliva do ruba ribnjaka. Promatrao je kako ustima dodiruje povrinu, i razmiljao koliko je daleko Urban spreman ii u razumijevanju Chenzema. Oprezno
progovori. "Mora shvatiti, ureaj poput ovoga je samo djelomian most prema jeziku. Ova stvar moe nauiti govoriti umjesto tebe, no bez obzira koliko njeno razumijevanje jezika postane precizno, ne moe misliti za tebe. Mora poraditi i na vvetvvareu. Mora nauiti kako pratiti tisue razliitih linija odjednom, ili nee nita razumjeti. Ne misli o prevoenju, misli o uranjanju. Budi Chenzem." "I navuci Clemantinin bijes na sebe?" nasmijei se Urban. Njegova tamna obrva se nabora. Usta mu postadoe izvorite smijeha. Lot uzdahnu i lee na travu. Rairi ruke. Jasno svjetlo lanog neba ga je zasljepljivalo, pa je morao kiljiti. "Ona me mrzi." "Pa, ti si napola Chenzem. Od toga se jei. Kao da spava s osobom koja joj je pobila obitelj, zna?" "E, hvala. Sad mi je puno lake." Urbanovo raspoloenje splasnu. "Trebao si otrovati lovca, Lote. Mogli smo ga raskidati." Lot je pokuavao zamisliti kako to radi, ali nije mogao. Moda je Nikko bio u pravu. Kult je bio vrua i nesretna rana u njemu. Uvijek gladna. Zatvori oi, preputajui se poslijepodnevnoj vruini. "Ponovno bih to uinio. Suradnja jest bolja." "O, da. Pogotovo ako ti vrati Clemantine u krevet. Moda bi o tome elio razmiljati, bijesni. A sad, hajde. Reci neto na chenzemski nain. Daj da dobijem koristan uzorak." Trajalo je nekoliko tjedana, no Clemantine je popustila. Nije bilo teko, kad je Lot napokon pogodio pravo mjesto. Ti bi me mogla odravati ovjekom. Uistinu ga jest voljela. On je nju volio. To je inilo njegove brige intenzivnijima. Nije mogao biti siguran, no instinkt mu je govorio da je lovac jo uvijek vani. Jo igra na njihovo buenje. Tjeskoba je hranila njegovu energiju punu nervoze. Nije mogao biti miran. Kasno nou, hodao bi g-palubom. Kruio bi u beskonanim krugovima, ispod lanih zvijezda koje su bile samo projekcija onoga to je Nikko mislio da bi mogle biti. Zamiljao je lovca kako hita za njima. Moglo se to dogoditi. Mogao ih je uhvatiti ranije no to su oekivali, i ako bi uoio greku u njihovoj tranziciji, ili ako bi oznaene filozofske stanice generirale neki neoekivani odgovor na radiopoziv, tada bi lovac mogao zapucati na njih. Moda je ve pucao, a sljedei korak koji poduzme mogao bi biti njegov zadnji. Nije to mogao znati. Nesigurnost ga je prodirala. Sve bi uinio da zna, a jedini nain koji je mogao zamisliti da sazna bio je da zaroni u stanino polje i prozbori. Da stavi jo koji naglasak na njihovu vjeru. Jedini nain da dospije do staninog polja bio je da nekog natjera da ga pusti. Nastavio je stoga risati svoju uzaludnu revoluciju. Bilo je to sve to je mogao uiniti. Clemantine se smijala njegovim naporima da redizajnira kultni virus. Unato tome, bila je zatoenik intelektualne zagonetke, i ubrzo su ona i Deneb uzele pauzu u istraivanju polja nulte toke i prebacile panju na strukturu kultnog neuralnog parazita, premda ne bi podijelile s Lotom kad bi pronale neto zanimljivo. Sto dana. Lot je mjerio vrijeme. Clemantine mu je rekla da zaboravi. Da nita ne mogu uiniti. "Misli, nita ne eli uiniti", rekao bi, a to bi zapoelo jo jednu rundu svaa, no ne bi potrajale. Ona ga je voljela. On je nju volio. Doao je dan kad je lovac bio nadomak njihova boka. Povukli su se u jezgru i ekali, oslukujui alarme, eksplozije, ili kruto cviljenje brodskog okvira dok je trpio drugo spajanje. Nita od toga se nije dogodilo. Dan je prolazio u tiini, l sljedei dan takoer. Gdje je bio lovac? Nisu to mogli znati. Mogao je jo biti vani. Ili se moda okrenuo jo prije
LINDA NAGATA - BESPUE 1 0 1
nekoliko mjeseci, a sva njihova strepnja je bila uzaludna. Nije bilo naina da to saznaju. Jo je jedan dan prolazio, i jo jedan. No, grevi su se polako selili iz Lotova eluca, a prodirui metaboliki sloj primicao se istom nepromjenjivom brzinom. "Imam vvetvvare", proglasi Urban jednog dana. Nalazili su se na g-palubi. Lot je bio uputen u grubi stanini razgovor preko sintetizatora. Kultna glad gorjela je poput vatre u njegovu elucu. Osjeao je pritisak pod koom. Bila je to neutaena dugotrajna udnja za Zajednicom, jedina stvar koja ju je olakavala bio je dodir sintetizatorske karizmate. Preputen staninom razgovoru, mogao se praviti da je jedan od mnogih. Bila je to neka vrsta Zajednice. U svakom sluaju, bilo je to neto. Lot je proaputao naredbu za gaenje sintetizatora. Dok mu se u glavi bistrilo, Urban ponovi. "|esi li me uo, bijesni? Imam vvetvvare." "Da?" zakilji Lot. Nije mislio da Urban lae, no ipak, bilo je neega nalik izlici u njegovoj auri. On privue stolicu blizu Lotove mree za spavanje. "To je chenzemski neuralni organ ... ili virtualna metafora chenzemskog neuralnog organa. Neu moi misliti na chenzemskom, no moj duh hoe, ako proradi." Lot sjede, sputajui stopala na zemlju, tako da je mrea postala fotelja. "Kako bi to trebalo raditi?" Urban uzdahnu, bacajui zaklinjui pogled prema stropu. "Ne pitaj me to, bijesni. Ovaj interface je produkt stotine predanih overclockiranih duhova - ekvivalent tisuljea frustracije. Ne elim znati kako radi, jer ne elim biti tako star i uvrnut kao to su oni." Lot se namrgodi. "Znai, sve si namjestio. teta to nemamo filozofskih stanica s kojima bi mogli razgovarati." Urban ga udno pogleda, kao da je mislio da se Lot moda ali. Cijeli zbor cvraka zapjeva svud oko njih. Bila je to uzbuujua kakofonija koja je rasla u asinkronom zvunom zidu. Urban se nagnu blie Lotu. "Jo se sjea kako sintetizirati filozofske stanice, zar ne? Kao to si to uinio prvi put?" Lot se osjeti maloduno pred pojmom vojske cvraka pod Urbanovom komandom. Mogao je samo klimnuti glavom. "Dobro, ali nemoj nita o tome govoriti Clemantine. Mogla bi pokuati ispraviti tvoj talent. A moda bi to i mogla uiniti. Radi na tvojoj psihologiji cijelo vrijeme." Radili? Urban klimnu, i zavali se nazad. Zbor kukaca se utia. "Hajde da probamo!" Vjebali su satima svaki dan, uvjebavajui virtualni interface koristei fragmente razgovora snimljene u staninom polju, uei ga da prati jednu liniju razgovora. Stotinu puta u minuti, interface bi naredio sintetizatoru da pusti liniju, prebacujui se na neto nepovezano. Lot bi pokupio popucale krajeve i povezao ih. Chenzemske petlje razumijevanja stalno su mu rotirale kroz um, a ipak je to bio samo slabi odjek simfonine sloenosti koju je poznavao u staninom polju. Lotova revolucija presuivala je kako se lovac nije pojavljivao. Napustio je svoju odluku da redizajnira kultni virus, no ne prije no to je ideja prela na novog, uinkovitijeg domaina.
Deneb je poela blagonaklono gledati na razvijanje kultnog virusa, i njegovog neuralnog parazita. Bila je to za nju intelektualna zagonetka. Sto je dublje ulazila u sustav kulta, bila je sve zaokupljenija. Njezina istraivanja prela su s relativno jednostavnog kultnog parazita na Clemantinine zapise o mnogo sloenijem i varavom chenzemskom sustavu u Lotovoj glavi. U biblioteci, njen je duh plovio kroz model njegovog neuralnog organa. Veina dijagrama bila je kodirana uto i naranasto, to je znailo da se radi o predloenoj strukturi koja jo eka potvrdu. Strani Tvorci nisu dugo preivljavali unutar Lotovog tkiva, pa je tako bilo teko ita uzeti za sigurno. Denebine se misli kratko okrenu ratu. Lotovi obrambeni Tvorci nisu bili svemoni. Mogli bi biti poraeni ukoliko bi vojska slobodno evoluirajuih napadakih Tvoraca bila lansirana u njegovo tkivo. No, bilo je upitno bi li Lot preivio bitku. Koliina energije osloboena u takvoj bitki mogla bi prokuhati njegova tkiva, oteujui informacijsku strukturu koja ga je definirala. ak i kad bi preivio obraun, bilo je vrlo vjerojatno da njegovo tijelo ovisi o obrambenim Tvorcima. Tkiva bi mu mogla degradirati prije no to bi uveli novi sustav zatite. Bilo je ak mogue da njegovi obrambeni Tvorci reagiraju na prijetnju tako da se okrenu protiv njega i ponu unitavati njegova tkiva. Bilo je kao da je Lot bio zatoenik svojih predaka. Zatien, ali utamnien od svojih obrambenih Tvoraca. Ipak, te implikacije rezonirale su s Denebinim eljama: ovaj organ u Lotovoj glavi napravljen je od chenzemskog tkiva prilagoenog ljudskoj psihologiji. Omoguavao je govor jezika koji ju je nadilazio. Poput nekog anticipirajueg sna, nudio se uvid u chenzemski um. Da je samo mogla razdvojiti zahtjeve kulta od informacijskog tijeka karizmate. Urban je pokuavao neto slino sa svojim virtualnim interfaceom, no to je bila krparija, nespretni sustav koji je trebao nauiti njegove instinkte, dok je Lotov neuralni sistem bio fino izbrueni most ve ispunjen razumijevanjem. Deneb je stvorila jo jednu svoju inkarnaciju. Ne dopustivi ovom dvojniku da poprimi svijest, zarazila ga je kultnim virusom, a zatim pratila razvoj varavih neuralnih parazita u njegovu mozgu, usporeujui rezultate s onime to je znala o Lotovom nadzornom sustavu. Unitila je eksperiment u zrelosti, drei se obeanja danog Nikku. No, odmah je zapoela uzgajati novu inkarnaciju. Jo je jednom zasadila kult u njegov nesvjesni um, no ovaj put je modificirala razvoj neuralnog parazita, pokuavajui stopiti s njime karakteristike Lotova sustava. Ponavljala je opetovano eksperiment, gurajui razvoj parazita prema svom vlastitom idealiziranom konceptu. Nailazila je na slijepe ulice i razoarenja. Tjedni rada nisu poluili uspjeha. No, s vremenom, sistem je evoluirao, dovodei je sve blie njenom cilju generiranja karizmate. bez pokoravanja njoj. Nije jasno razumjela kako taj neuralni organ radi, ali je shvaala da njegovo djelovanje sve vie nalikuje njezinim eljama.
rbanovi duhovi rotirali su oko biblioteke, ustajui jedanput na sat za sken brodskih sustava u trajanju od trideset sekundi. Ostavio je inenjerski problem koji mu je Nikko dao: kako usmjeriti konano izgaranje kroz motore za kormilarenje, sad kad su uglavnom bili prekriveni chenzemskim tkivom? Urban je sumnjao da je Nikko ve pronaao rjeenje negdje u irokom prostranstvu biblioteke. Inenjerski problem bio je neto uzgredno, no trebalo mu je tri tjedna da ga rijei. Pravi smisao ove vjebe bio je iskusiti egzistenciju duha, produenu i nerazblaenu tjelesnim intervalima.
Zadovoljtina je bila poznata ak i u primitivnim kardinalima i Urban si ju je priutio. Uvukao se na prvo mjesto, znajui da je uspio rijeiti Nikkov izazov, no isto tako vano, nauio je ivjeti u izmijenjenoj svijesti brodske elektronske memorije. Unutar kardinala, pokupio je svoj rezidentni pod-um. Bila je to maglovita stvar. Njegova sjeanja bila su grubo potkresana. Stapanje je bilo brzo i ne prosvjetljujue. Nije se puno izmijenilo od njegovog zadnjeg kruga. Chenzemski sloj nastavio je napredovanje kao i posljednje dvije godine. "Ima li ga?" Pitanje ga je stiglo kad se izvukao iz prvog kardinala: krhka membrana rijei titrala je preko njegova puta opsjednutog laganim otporom. "Nikko?" upitao je iznenaen. "Nisi u petlji?" Odgovor ga je ekao u sljedeem kardinalu. "Radim izmjene na platformama." Urban osjeti rastue uzbuenje. Nikko je mjesece provodio u planiranju njihova prilaska Alphi Cygni, razvijajui plan kako da izvue brodsku nekontaminiranu masu s pramca i krme, da oklopi podruje jezgre oklopom omotanim u izolirajui vakuum. "Znai, tamo smo?" "Procjene tako govore. Moemo li upaliti motore?" "Svakako. Pogledaj opis u oznaenoj datoteci." Iz ovog, kardinalu rezidentnog, pod-uma, skupio je druga sjeanja minimalne promjene. Chenzemsko osvajanje imalo je prizvuk geolokog procesa. Bilo je sporo, ali neumitno. Osim to je sad, nakon dvije godine, Nikko bio spreman lansirati protunapad. Iza treeg kardinala, Urban iskliznu kroz jo jednu barijeru rijei: "Opis dobro izgleda." "Odgovara tvome?" Nikkov smijeh odjeknuo je du njegova puta. Lot je bio tako uvjeren da ovoga prolaza nee biti. Uvjerio se da e ga neto omesti, da ga neto mora omesti, prije no to Nikko proveze Granicu nitavila kroz sterilizirajue plazmike vatre Alphe Cygni, unitavajui pri tome njihove filozofske stanice i utjecaj Vrela koji je drao mirovno obeanje, po prvi puta otkako su ljudski brodovi susreli chenzemske. Bio je u krivu. Platforme i palube su bile nestale s Nikkovim preureenjima brodskog interijera, koje je za svrhu imalo izoliranje jezgre. G-paluba je bila nestala, zajedno s Clemantininom kuom i svim drveem koje je tamo raslo ve dvije stotine godina. A male ivotinje? Pauci, moljci, ptice, koi i guteri? Lot se nadao da je Nikko sauvao njihove uzorke. Ovo nije neophodno. Ipak, postalo je neumitno. Lot se sam povue iz sredinje komore dok su drugi u meuprostoru ili sredinjim stanovima dovravali svoje zadatke. Pozvao je stari dijagram Alphe Cygni na oslikani zid. Zvijezda je bila tamo. Jo nisu mogli znati tono gdje. no znali su da vie nije tako daleko. Dijagram se proirio kako bi pokazao sliku Khetha, primara Vrela Obmane G tipa, poloenog nasuprot Alphi Cygni radi usporedbe. Kheth je u presjeku bio vie nego upola manji od ove mrcine. Alpha Cygni bila je toliko masivna i svijetla, da je Lot mislio da bi trebala biti stara koliko i galaksija. Znao je da nije. Masivne zvijezde kratkog su vijeka. Ponekad preive samo nekoliko desetaka tisua godina prije nego to njihov divlji metabolizam prodre sav raspoloivi duik u njihovom reaktivnom omotau. Ogromna koliina duika ostaje u drugom omotau, ali nije dostupna zvijezdinom fuzijskom stroju. Kad nestane duika, troi se helij, i tako
kroz elemente dok se, duboko ispod omotaa, ne oformi eljezo. eljezo se ne moe fuzionirati na raspoloivim pritiscima i temperaturama. Tako bi fuzija prestala, a vanjski pritisak radijacije bi nestao. Nita ne bi ostalo da podrava zvijezdu protiv vjenog privlaenja gravitacije. Kolabrirala bi u sebe, samo da upali kataklizmiku eksploziju supernove. To je dogaaj velikog razaranja i izvornog stvaranja, kovanica u kojoj svaki element tei od eljeza moe zapoeti svoj lanac postojanja.
A kako ja ovo znam?

Jer je bila pored njega u taj tren; njegova majka. Umrla je onoga dana kad je Jupiter doveo svoju vojsku u Svilu. Njeno je tijelo rastoeno, no njen uzorak je sauvan u arhivama toga grada. Moda je ponovno ivjela. Ako je Svila napredovala, moda su njezine arhive otvorene. Sedam tisua novih genotipova, sedam tisua ivotnih iskustava slobodnih da omogue ekspanziju. Ako Svila nije uspjela, tad bi ak i ti uzorci bili izgubljeni. Mrtva ili iva? Vrlo vjerojatno nikad nee znati. A ona zauzvrat, ukoliko je ponovno ivjela, nikad nee znati to je on postao. Ipak. ona je ivjela u njemu. Njen glas bio je iv u njegovoj fiksnoj memoriji. "Evo", ona je rekla, govorei djeaku koji je on bio. "Pogledaj tamo." Njeni vitki prsti micali su se u vodoravnom luku. "Ta osvijetljena rijeka, to je trag Mlijenog puta. To je naa galaksija viena s ruba." Njena druga ruka stezala ga je oko struka dok su se tiskali u polumraku, okrueni sa svih strana projekcijom zvjezdanog polja, tako da se inilo da su odvueni u sredite kozmikog jajeta. Kad bi pogledao natrag, preko ramena, vidio bi njezino lice. Nije gledao. Imao je est godina, i bio romantino zaljubljen u nju, a u ovom trenutku, ona je pripadala jedino njemu. Ona ree: "Od svih dalekih ljudi koji su doli sa Zemlje, mi smo samo na rubu velikog galaktikog diska." Ton njenog glasa se ublai. "Tamo, vidi tamo gdje tama prekida svijetli bijeli put? Vidi li oblake tame koji nadiru u rijeke svjetla? Da, tako je. To su uistinu oblaci. Oni su bili vidljivi ak i s povrine Zemlje. Sad nisu toliko daleko od nas, barem njihov rub nije. To su molekufarni oblaci, sastavljeni od praine i plina. Oni su mjesto gdje se zvijezde raaju." Bila je to pria o stvaranju, i on ju je izgovarao utianim glasom, kao da snaga lei u samim rijeima, ili u slikama koje su rijei crtale. Ne samo snaga stvaranja, nego i razumijevanja i prihvaanja. "Starija zvijezda eksplodira sa ili bez oblaka, a val oka proe kroz tamu sredita oblaka. Materijal oblaka je sprijeda komprimiran. Tu se razvijaju vorovi vee gustoe. Oni rastu uz gravitacijsko privlaenje. Stabilni elementi dodaju se njihovoj masi, sve dok se ne formira obitelj protozvijezda. One su zaahurene u okruenju oblaka, no kad se svaka nova zvijezda upali, bijesni stelarni vjetar poinje puhati, erodirajui oblak, dok ga napokon u potpunosti ne nestane. Nova zvijezda je osloboena." Velika zvijezda, Alpha Cygni, vjerojatno je ispala iz svoga emrionikog oblaka puno kasnije od nastanka Chenzema. Poasti su vjerojatno napale maglicu, no radijacija Alphe Cygni bi razbila njihove strukture ili ih raznijela. Uzevi u obzir zvijezdinu mladost i ogromnu veliinu, inilo se nevjerojatnim da se vlastiti ivot razvio u njenom stelarnom sustavu, tako da Chenzemi moda nikad nisu tamo ni bili. Sirovo, iroko i Sterilno. Lota je na neki nain zabavljalo to bi Alpha Cygni, u svom kratkoronom bijesu, trebala biti sigurnija destinacija nego bilo koji sustav koji je ugaao svojim ljupkim plavozelenim vodenim svijetom. ***
Osjeajui se previe ljudski, Deneb je nadgledala disekciju sonde proizvedene u tvornici unutar meuprostora koji je omatao brodsku jezgru. Sondu je nazvala Vigil. Bila je sastavljena od prastarih nacrta. Nikko se trebao brinuti za nesavrenosti u bibliotenoj datoteci. Rastavili su tako ureaj, nakon to je izaao iz tvornice, prouavajui odvojene dijelove i testirajui ih, nalazei samo manje greke koje su lako ispravljali. Deneb je prelazila rukom preko glatke ljuske Vigilova izloenog srca. Bio je to metar dugaki omota koji je sadravao opservacijske instrumente. Izgledao je poput oka. Mogla je vidjeti svoj i Clemantinin odraz u tamnoj zadimljenoj povrini sondine staklene lee, "Spremna?" Clemantne upita. Deneb klimnu, i njih dvije zajedno vratie oko u kuite koje je .sadravalo omotane solarne panele i mali volumen goriva, tako da se oko moglo okretati. Oko se zatvori kako se kapak unutar kuita spustio preko lee. Oklopljeni spremnik dijelio je zakrivljeni meuprostor. Oba njegova kraja oslanjala su se o meko tkivo vanjskoga zida. Vigil e napustiti brod zatien ovim zatitinim paketom. Nikko, opet u tjelesnom obliku, pomogao im je u navoenju sonde prema njegovoj kolijevci. Bilo je to teko izvesti u nultoj gravitaciji. Bilo bi potpuno nemogue uz neko jae ubrzanje. Komponente su teile mnogo vie od ljudi koji su njima upravljali. Sonda ulegne na mjesto u otvorenom spremniku. Deneb je jo jednom dotae, neodluna da je pusti. Rijetko je bila tako bliska nekom stroju. Konstruiranje je bilo rijetka umjetnost, izvoena mikroskopskim asemblerima, pod upravljanjem autonomnih programa. Gotovi bi ureaji bili peaeni na svoja stalna mjesta, a da ih ljudska ruka ne bi ni dotakla. Udarila je sondu, osjeajui prastaro zadovoljstvo u ovom osobnom kontaktu. Vigil e ih pratiti na putu prema zvijezdi, iako e pratiti putanju koja e ga drati iznad ubojite radijacije. "Probij nam put odavde", aputala je. "Pazi na nas, dok chenzemski otmiari gore." Nikko se nasmijao. "Je li to tvoj novi stav, Deneb? Mislila sam da Chenzeme eli za prijatelje." Njezin je kiir ostao miran kad ga je oprezno pogledala. Je li to mrnja virila iz njegova glasa? Mjerkala ga je dugo vremena, no rekao joj je tako malo toga u ove dvije godine i rijetko joj prilazio, tako da je dopustila da joj oprez popusti. Sad se ponovno vratio, poput stare pjesme, na vrhu jezika. On nije znao da je ona sebe zarazila vlastitom evoluiranom verzijom kultnog parazita. Nitko nije znao. "Boji se primirja, zar ne?" Clemantine ree blago, "Deneb, nemoj nita zapoinjati." Nikko je plutao s jedne strane spremnika. Lice mu je bilo kao i uvijek - neitljivo. "Jedini mir koji Chenzemi ele jest mir naeg unitenja." Deneb udari o zid nonim prstima i priblii mu se. "Nemoj krivo razumjeti, Nikko. Nemoj me krivo razumjeti. Filozofske stanice na naem trupu su ureaji. One nisu Chenzemi. Nikad nitko nije susreo prave Chenzeme." "Ima u tome i neeg dobrog. Jo uvijek ti moe biti prva koja e ih sresti." Rijei su mu nosile ok udarca. Je li to bilo ono to je ona traila? Ona pogleda u Clemantine, ali ne nae potporu u njoj, samo hladnu radoznalost. Vruina udari u njezino lice. "l to je u tome pogreno?" upita. "To je bolji cilj od pokolja." "Uz malo sree," ree Clemantine, "mogli bismo uiniti oboje." Deneb osjeti lagani ubod straha. Okrenula se prema Clemantine, oekujui ... nije bila sigurna to. Nije nala smiren izraz lica na njoj. "Ne misli to."
1 0 6 LINDA NAGATA - BESPUE
"Mislim da da." Denebini prsti tvrdi poput porculana zaderae povrinu spremnika, kad su joj se ake skupile u refleksnoj, obrambenoj gesti. Njezin neuralni organ bio je nezreo. Njegova prisutnost se nije mogla otkriti, no koliko dugo? Nikko je imao chenzemske receptore u zidovima. Jesu li on i Clemantine bili toliko uplaeni zbog svojih iskustava, da nisu mogli racionalno razmiljati o miru? O potrebi adaptacije? U tom trenutku, Deneb ponovno osjeti oajniku usamljenost, koju je upoznala u svojim prvim satima nakon buenja. Kad se pod njenim nogama otvorio ponor koji ju je razdvajao od Sol sistema, i ona se ak bojala misliti, znajui da je sve izgubila, i da joj oblici koji se kreu oko nje zauvijek moraju biti strani. Bila je ljudskog oblika, ali svoj um nije mogla shvatiti. Osjeaj odvajanja s vremenom je slabio, no ovaj se put vratio ojaan. Preplavi je tiina; oprezna tiina neupuenosti. "Hajde," ree Clemantine, "vrijeme je da zavrimo." "Tako je." Njezin glas bio je paljivo odmjeren. "Zatvorimo tada." Pomogla je Nikku zamijeniti plou koju su izrezali iz stijenke spremnika. On zapeati av uz pomo lemila u kuglici. Komponente se poee isparavati, i ava nestade. Deneb je to promatrala, potpuno svjesna lupanja vlastita srca. Smjestila je svog duha na sondu. Bio je zapakiran u memoriju zajedno s duhovima Nikka, Clemantine i Urbana. Bili su postavljeni tamo unato vrlo malim ansama da e sonda naii na supstrat koji bi se mogao iskoristiti da ih reproducira prije no to informacije koje je sonda nosila ne degradiraju do neprepoznatljivosti. l tako e uvijek biti sama s njima, ovim strancima, u ovom ivotu, i u svim drugima koji bi mogli uslijediti. Uvijek s njima. Ta ju je injenica obuzimala poput izluujueg ritma jedva ujnog bubnja. Uvijek s njima. Ne i s Lotom. On nije imao duha. Ali s njima da. "U redu", ree Nikko. Pogledao je u Clemantine, pa u Deneb. U pogledu mu se nita nije moglo proitati, kao i uvijek. "Rijeimo ga se." Zid se otvori. Nikko zakvai svoje none prste za drku i gurne spremnik. Latice iz otvora pruile su se da ga prihvate. Spremnik e biti privren straga, na teretni odjeljak projektila koji je ekao blizu interfacea kontaminiranog i nekontaminiranog tkiva. "Nikko?" ree Deneb. On se okrene prema njoj dok je spremnik nestajao. Ona je morala podsjeati samu sebe da on nije pripadnik strane vrste, da se iza tog bezizraajnog buljenja krije ovjek, i da ga je voljela u drugom ivotu. Dok se borila s razumijevanjem toga, kiir joj se izvijao i mrekao. Naravno da je tada bio drugaiji ovjek. Jo je nije bio izgubio. Ona prozbori suha grla: "Pogreno je misliti o njihovu istrebljenju ... ak i ako je ono mogue. Ne poznaje ih. Naganja fantoma, sjenu koju je unajmila neka nepoznata stvar prije mnogo vremena." "Ne tako mnogo. Oni su napravili kultni virus." "Neto je napravilo kultni virus. Moda mala frakcija Chenzema, da pokore ostatak. Moda se ratni brodovi tako estoko bore jer je veina Chenzema takoer boji kultnog virusa." Njegov kiir ostade miran. Bijes mu je uokvirivao glas. "Ako se radi o graanskom ratu, jasno je da ga obje strane unajmljuju protiv nas. A mi znamo da su jo tamo, jer su napravili kultni
virus da djeluje protiv nas. To se nije moglo dogoditi tako davno. to god da oni jesu, nae dobro nije u njihovom interesu. Shvati to, i moda jo imamo izgleda." Je li to moja greka? Moe li ona biti odgovorna za neto to se dogodilo u drugom ivotu? Izgleda da je Nikko tako mislio. Nije bilo teko pogoditi to bi rekao da je znao za njezin neuralni organ. Ista stara Deneb. Osjeala se izloenom. S oprezom u oima, pogleda Clemantine, no na njenom se licu mogao vidjeti samo izgubljen izraz nekoga tko se nalazi u snanoj vezi s atrijem. Bez sumnje je pratila napredovanje spremnika kroz tranzitno tkivo. Deneb uzdahnu. Pozivajui iste podatke u vlastiti atrijski prostor, promatrala je sliku spremnika koji se pribliavao projektilu. Gledala je kako se ukrcava. Projektil je bio u tangenti u odnosu na brodsku jezgru. Tako njegovi ispuni plinovi nee progorjeti rupu u srcu nekontaminiranog tkiva. Ipak, izgubit e velik dio teritorija kad ispuh sterilizira vlastite obrambene tvorce. "Spri gamad", mrmljao je Nikko. "Sad je na red da pobijedimo." Sintetiki glas odbrojavao je niz za paljenje: "Tri... dva ... jedan ... krei." Slika u Denebinom atriju nestade dok su opservacijski instrumenti gorjeli. Osjetila je vibraciju pokrenutog projektila kroz provodne zidove. Zrak u komori se tresao. Drugi, manji projektil pratio je prvoga kroz rupu koju je ovaj napravio. Osjetila je i tu vibraciju. Izvlaio je teki kabl koji e biti radioantena Granice nitavila. Kabl je bio ispleten uz pomo novorazvijenih Tvoraca. Nadali su se da imaju barem dvadeset minuta vremena za promatranje prije no to kabl propadne. Ako se Tvorci budu dobro drali, moda e imati jo i vie vremena. Deneb je traila u Nikku obznanu uspjeha, no on je utio. Oi su mu bile zatvorene iza svog kristalnog tita. "Imamo li kontakt sa sondom?" upita apatom. Oklijevao je na trenutak, a zatim potvrdio. "Imamo." Zadravala je dah. Srce joj je odzvanjalo kao da kuca u praznoj komori. Nikko ukruti ramena, i Deneb shvati da se gurao o unutranji zid. On ree. "Kuite projektila se raspalo." Dopusti si udah. Polako. Polako. Projektil je bio dizajniran da probije rupu eksplozivnim strijelama, tako da bi svaki kontaminant bio raznesen. Oklop na spremniku bio je slino dizajniran. "Spremnik je sad otvoren", ree Nikko. Njegov je kiir podrhtavao, diui se oko njegova vrata, dok je isputao dugi promukli uzdah. "Da! Clemantine, jesi li to uhvatila? Daleko je. Daleko je." Lot je i dalje drao svoju strogu strau u sredinjoj prostoriji. Bio je jo sam kada je prikazana prva slika s Vigila. On zviznu. Lovac. Njegova slika razlijevala se du zida, besprijekorno bistra. |o ih je pratio. Nije mogao biti na udaljenosti veoj od nekoliko kilometara. Zurio je u njegov svijetli bijeli trup, i u tamne rane blizu njegove krme. Krateri s izvrnutim rubovima. Naglo mu svane. Ovo uope nije lovac. Ovo je slika Granice nitavila, no brod se bjee vrlo izmijenio. Detalji na njemu se vie nisu raspoznavali. Solenoida je nestalo, ispuni otvori su bili zaepljeni, cijeli je trup bio koloniziran filozofskim stanicama. Na kljunu je mogao nazrijeti nastanak grebenaste arhitekture kakvu su vidjeli na tamnom lovcu. Postali smo chenzemski lovac. Iako bez oruja ili pogona nulte toke, a bili su i teko oteeni. Tamni krater oznaavao je toku izlijetanja projektila. Lot nije mogao vidjeti
radiokabel. "Gdje je pravi lovac?" upitao je. "Nikko? Koliko je daleko?" Nikkov duh nije odgovorio, no grafika oznaka ukae se na zidu nekoliko pedalja iznad slike Granice nitavila. Nosila je oznaku: objekt AIpha-CygI, podudaranje-spektra, Lovac A. Udaljenost: > 120,000 K Dosta unutar dometa oruja, a ipak im nije priao, niti je zapucao na njih. Poput njegovateljice, pratio ih je, previajui njihovu transformaciju. Bujica jakog svjetla zapljusne Lotova lea. Preplavi sliku Granice nitavila, bacajui Lotovu sjenu na njeno mjesto, iako je osjeao kao da e mu se tijelo rastoiti u ovom hladnom sjaju. Okrenuo se, i suoio s malom tokom nepodnoljive jarkosti koja se nalazila na tamnom zidu. "to je to, Nikko?" kiljio je Lot, razmiljajui je li se oslikani zid pokvario, ili je Vigil oteen pa alje smee od signala. "Daj, Nikko", mrmljao je Lot, nadajui se da ga bar pod-um slua. "Smanji jakost. Procesiraj taj input tako da mogu vidjeti neto." Je li se sjaj smanjio? U poetku nije bio siguran. A tada, polako, ponovno je mogao vidjeti svoje tijelo, kako se pojavljuje iz svjetla. Brod je drhtao. Lot se osvrnuo i otkrio da je slika Granice nitavila ponovno vidljiva, ba dok su lanci eksplozija razdirali brodski trup. Poevi od krme prema kljunu, naranaste gljive vatre iskakale su s trupa, odmatajui se u mlazove koji su se suavali i postajali plava koplja koja su se hitro rastakala. Nikko je pokretao preostale motore za kormilarenje! Dvije godine ranije, motori su bili uvueni duboko u brodsko tkivo, dalje od napredovanja chenzemskog sloja, dok je Nikko sintetizirao zamjenu za gorivo. Lot je izbrojio tri eksplozije motora, a zatim i etvrtu i petu. Osjetio je pritisak oslikanog zida na svojim leima. Ovo nije bilo paljenje preciznih mlaznih motora. Ispuna grotla bila su zaepljena chenzemskim slojem. Promatrao je rtvovanje depova rezervnog goriva. Svaki je od njih udarao s izmijenjenog trupa, palei omota od filozofskih stanica i sve informacije koje je on sadravao. Nikko je brutalno trgao njihov trup kako bi podesio brodski kurs. Naranasti odsjaj koji nije blijedio uokvirivao je nastale rane. Lot je gledao u grafiku oznaku koja je oznaavala lovca, bojei se da e lovac reagirati. Oznaka se izmijenila: Udaljenost:> 140,000 K. Znai, ili se povlaio, ili je zaostajao. Broja dostie 1 4 5 , pa 1 5 0 ... Lot ustuknu kad vani eksplodira esti dep goriva. ekao je u napetoj tiini, no nije vie bilo erupcija. Loveva udaljenost dosegla je dvjesto tisua kilometara, i jo se poveavala. Oigledno ih nije htio pratiti u vatru. Lot se jo jednom okrenu prema toki sjajnog bijelog svjetla. Ovo je Alpha Cygni, shvatio je. Poput lica udaljenog boga, bila je tako svijetla da nije mogao gledati izravno u nju. Ukoliko su motori za kormilarenje pravilno radili, kurs e ih donijeti do vanjskog omotaa zvijezde. Granica nitavila bljesnut e kroz more vatre, unitavajui chenzemski cmota i sterilizirajui trup.
"Lote?"
Okrenuo se, iznenaen Clemantininim glasom. Ona je lebdjela na ulazu novootvorene crvotoine. U njenim tamnim oima ogledala se nesigurnost. "Hoe li promjena kursa djelovati?" upitao ju je.
"Nadajmo se, jer vie nita ne moemo uiniti." Nismo trebali ni ovo uiniti. Lovac je bio vani. S netaknutim stanicama trupa, mogli su ga uvjeriti da se s njime mirno susretnu. No, bilo je prekasno bilo to promijeniti. Vrati pogled na sliku Alphe Cygni. Ukoliko vrijeme eksplozija nije pogoeno, ili su loe usmjerene, gotovi su. Brod e previe zaroniti i sprit e se. Lot je morao pretpostavljati da se moj^e dogoditi suprotno, da <ie zaroniti preplitko, i da e stanice na trupu preivjeti. No, nije polagao nade u to. Nikko je korekciju kursa usmjerio prema dubini, riskirajui ak i preivljavanje broda. Lot nije sumnjao da idu skroz do kraja. "Pogledaj", ree pokazujui glavom prema slici zvijezde. "Gotovo da se moe vidjeti ..." Clemantinino raspoloenje se konano preklopi preko njega, utiavajui banalnosti koje su se mogle nai u njegovom umu. Melankolija je vijorila oko njega, dok je njen uspaljeni prkos prodirao u njega do sri. Gledao je u nju u tupom iznenaenju, osjeajui kako kult raste u njemu. "Nema razloga ostati ovdje, Lote. Izgleda da e nas lovac ostaviti na miru, zasad. I nita se nee dogoditi, bar neko vrijeme. Doi zato sa mnom." Meuprostor u jezgri se suzio. Stanovi su se skupili u mala udubljenja na kraju kratkih tunela. Ipak, bilo je dosta mjesta za njihove potrebe. Lot je sklopio oi i povukao glavu unatrag, osjeajui kako se koa na njegovom vratu zatee pod Clemantininim mekim usnama. Njezin je dah bio tako vlaan i topao. Bile su to kvalitete koje su mogle nestati u vatri Alphe Cygni. Ovaj odlomak nije neophodan. Nita ga sad ne moe zaustaviti. Dotakao je njezinu glavu, kuajui paperjasti osjeaj njezine kose pod njegovim dlanom. Mazio joj je vrat, dok se ona koncentrirala na njegovo razdvajanje od pripijenog odijela. "Clemantine?" "Mmm?" "Jesi li ikad imala djece?" "Ne." Gledala ga je postrance. Njezine tamne oi bile su sjajne i pune okrutne sudbine koja ju je ovrsnula, no nikad ne istrijebivi njenu uroeno gracioznost. "Ili moda jesam. Negdje. Premda ne ova moja verzija." "Moda si tu verziju ostavila na Svili?" "uti. Ostavi ih vlastitim ivotima. Mi vie nismo dio njih." "Istina." Bili su u stisku nemilosrdnog trenutka, padajui dalje i dalje od svojih prolosti bez povratka. "Samo, sve se ini... tako krhkim. Ono to mi inimo. Nai ivoti. Izbori koje inimo. Ono to nam se dogaa. Nita nije ponovljive. Da moemo vrijeme premotati unatrag, nita se ne bi dogaalo na ovaj nain." "Plai li te to?" "Ne ba. Ne sve vrijeme. Samo to svaki trenutak, svaki ivot je ..." Borio se za rije koja bi izrekla ono to je htio. "jedinstven?" predloi Clemantine. "Da, ali i vie od toga. Ne moe se ponoviti." "Ponekad je to dobro." "Ponekad nije. l sve to je ikad bilo uinjeno, sve postignuto, ini se tako nesigurnim. Isputena aa prije tisuu godina. Krivo shvaeni pogled ... i gdje bi bili? Nikad roeni. Drugi
... ak ne bi bili ovdje. Razumije? Nita od ovoga ne mora biti, bez obzira na definiciju te rijei. Mi smo ovdje zato ... zato to smo se zapleli u ovom smjeru, i nai preci prije nas. Bez razloga. Sve je tako nesigurno. Osjeam se poput... poput moljca. Moji kaotini pokreti uprogramirani su u moje stanice. Bore se kaotino s termalnim strujama koje kaotino nadiru iz vatre." "Ne razmiljaj o tome." Nije si mogao pomoi. Alpha Cygni mogla je znaiti smrt za njih, no duboko u njezinoj jezgri, pripremali su se elementi koji e izgraditi nove svjetove. "Ova zvijezda je poput tijela boga. Svaki element se u njoj nalazi, ili e izai iz nje, no zasad nema formu." Ona je bila iznenaena nanosima njegova raspoloenja. "Je li to poezija ili praznovjerje?" On zanijeka glavom. Bio je to samo drugi nain gledanja na stvari. Kult je plamtio u njemu, bijelom uarenom vatrom. Bio je uplaen za vlastiti opstanak. Nita vie, osim kulta, nee nikada izai iz njega. ak i vie od lovca koji im je bio u sjeni, on je bio stroj sa samo jednom svrhom. Bila je to injenica jasno osvijetljena bezbrojnim mogunostima stopljenim u zvijezdi. "Ja sam redizajniran. Postoji toliko neobinosti." Clemantine dugo nije odgovarala, pa je pomislio da niti nee. Napokon: "Sve oko tebe postoji s nekim ciljem, Lote. Ili da obrani taj cilj. Tbje razlika izmeu umjetnih i prirodnih stvari. Umjetne stvari imaju svoj smisao koji im je nametnut. Prirodne stvari su ostavljene da sami nalaze svoj smisao u svakom trenutku postojanja." Njegova karizmata udari o nju bez uinka. "Ti se moe promijeniti", on zakljui umjesto nje. "Ja ne mogu." U tom smislu, Tvorci koji su oistili njegovu kou, i TI koje su ga nadgledale bile su ivlje od njega, l on je bio stroj, alat s prilagodljivim osobinama, a nije uope bio iv jer nije mogao nai vlastiti razlog za postojanje, "l jo te volim." "Ponovi to jo jednom." "Volim te. Volim te." Ova zvijezda, Alpha Cygni, bila je tijelo boga, ali nee biti slika, ivahnih lica, niti zafrkancije u prolasku kroz njenu maglenu vatru. U tom moru rastoenog potencijala, svjetova koji ekaju da budu roeni, bit e samo svjetlo. isto svjetlo, usijana praina, tekua plazma, bez razloga, ali ispunjena potencijalom. "Volim te", on ponovi jo jednom. Nedodirljivo svjetlo koje niti jedna naredba, sudbina ili razlog ne mogu preivjeti.
auk na Lotovom uhu probudi ga iz polusna. "Jesi li tu, bijesni?" Lotove se oi otvorie. Pogleda oko sebe vidjevi da je Clemantine ve budna. "Urbane?" "Nikko kae da doe u sredinju komoru. Pribliavamo se." "Koja je udaljenost lovca?" "Devetsto tisua K", ree Urban. "D.aleko od dometa oruja. Pas usporava kao da se pribliava zid." Clemantine je izgledala zamiljeno dok je oblaila kratke hlae i rastezljivi top. "Profil pretpostavljene temperature trupa mi se ini malo previsok." Lot je upitno pogleda. Urban je bio taj koji je odgovorio, l on je zvuao nestrpljivo. "Istina.
LINDA NAGATA - BESPUE
Pribliavamo se gornjoj granici. Neemo dobiti drugu priliku." "Upravo tako. Zato nam treba toni proraun uinaka. Trebat e dani za isijavanje tolike koliine topline. Moemo li biti sigurni da e jezgra biti izolirana toliko dugo?" "Ja sam siguran u to. Planiram promijeniti profil trupa da se ubrza hlaenje. Pogledaj, izradio sam neke scenarije. Vidi? Ovo su redovi peraja koje moemo razvrstati s tkiva na srednjoj razini, ovisno o tome kad emo kontrolirati rotaciju." Lot nita od toga nije mogao vidjeti. Ovaj je razgovor bio barem djelomino na nivou kojem on nije imao pristupa. Zbog toga se osjeao poput klinca koji je iskljuen iz razgovora svojih starijih. No, ovo je bio Urban. "Kako to misli, planira izmijeniti trup?" upita Lot. "Urbane, kad si ti to preuzeo Nikkovo mjesto?" "Oblai se, bijesni." Zidovi komore pritiskali su ih. Lot je pourio uzeti svoje pripijeno odijelo. Lebdjelo je slobodno srebrnasta pelerina vijorila se na blagoj zranoj struji. Dotakao ju je rukom i omotala se oko njega, fino prianjajui uz njegovu kou. "Kada Urbane?" "Nisam preuzeo Nikkovo mjesto. Samo ... ga podupirem." Dok je uio sve to je morao znati da upravlja brodom? Lot bi moda postavio jo pitanja, ali ne kad je Clemantine prisutna. Napustili su stan, i uoili da se meuprostor skupio na samo par metara. "Nikko je imao posla", primijeti Lot. "Napunit emo taj prostor izolacijskim tkivom", objasni mu Clemantine dok je prelazila prazninu i ulazila u crvotoinu. "U sredinjem dijelu trupa postavljamo izolaciju s zrakopraznim platformama da uspore prodiranje topline. Imali smo sree. Antena je izdrala sve do sada." Spustila se u sredinju komoru. Lot ju je pratio. Deneb je ve bila ondje. Urban se pojavio nekoliko trenutaka kasnije iz skrivene membrane. "Konano svi na okupu", ree. Lot ga upita: "Jesi li ista persona?" On ukruti glavu. "Kao to? Ah. Da. Jesam sad." l da je Urban osjeao ikakav strah, Lot ga nije mogao uhvatiti. Vjeruj Urbanu da e izmijeniti neugodnosti. Deneb nije pokazala isti nivo pripremljenosti. Strah je izbijao iz nje u vlanoj fronti. Kiir joj se mrekao, dok su joj se noni prsti grili pod draem na oslikanom zidu. Izgledala je kao da ju je strah od padanja. "Nismo raspravili kamo idemo poslije ovoga", ree ona. "Pretpostavljam da postoji poslije?" upita Lot. Iznenadilo ga je to jo nisu isplanirali sve to su trebali. "Moramo to pretpostaviti", prasne Deneb. Clemantine frknu. "Snimimo neke slike dok je antena jo netaknuta." Netko je signalizirao tvornikim vratima na kraju sredinje komore. Lot krenu prema njima, dok se pojavljivala filtrirana slika velike zvijezde. Svijetla toka koju je Lot prije vidio bijae nestala. Alpha Cygni je narasla u nesagledivu ravan proaranu zrnastim sjenama. Filtri su skinuli veinu svjetla, pa nije izgledala bijelom ili istom. Bila je proarana silnicama statikog elektriciteta dok su magnetske oluje izobliavale Vigilov dolazni signal. Lot upita tvornicu da li funkcionira. Ona mu to potvrdi te on narui dvije boce ampanjca.
1 1 2 - LINDA NAGATA - BESPUE
Trebalo je oko jedne minute da poiljka izae iz spremita, no napokon, tvornica otvori vrata, a Lot izvue iz nje dvije boce u obliku suze. Clemantine ga poprijeko pogleda, zauzela pokuajima filtriranja Vigilovog signala. Dijagram koji je pokazivao statiki elektricitet bacao je bljeskove po itavoj centralnoj komori. "Ne otvaraj to ovdje!" upozorila ga je. "Zato ne?" Obezglavio je bocu jednim ceremonijalnim pokretom ruke. Gejzir slatkastog mirisa eruptirao je iz razbijenog grlia. "Eto zato." Urban se nasmijao. Tiskao se s Deneb, pokuavajui joj, Lot je pretpostavljao, dati malo komfora. No sad joj je dopustio da roni pod ampanjskim tuem, hvatajui ustima pjenuave kuglice. Lot se nasmijei. Jeb'o termalne profile i zone hlaenja. Ovo je bio Urban kojeg je poznavao. "Zdravica", obznani Lot. "Za Alphu Cygni." Dao je znak Urbanu, lovei jo jednu kuglicu koja se izvijala. Neto je uhvatio u usta, ali veina toga mu se rasprila u lice. On proguta. "ekaj", ree Urban. "Treba nam prava zdravica." Zamisli se na trenutak. Je li moda skliznuo u biblioteku? "Imam ga", ree gledajui u Lota. "Boji li se?" "Ne ba." "Trebao bi", nasmije se on. Tada uhvati jednu od drhtavih kuglica u ruku. "Ovo je citat od nekog Vergilija Bez-prezimena: 'Smrt me vue za uho. ivi, kae mi. /a dolazim.' Lot je razmiljao o ovome dok se zmija od ampanjca migoljila meu njima. "Istina. Ba tako i je." Udari po zmijinim leima, razbijajui je, a zatim odvoji jednu od kuglica i posisa ju. Osjeao je kako alkohol udara u njegove obraze. Deneb pade meu njih. "Nikad nisam pila ampanjac." "Bolje pouri", savjetova joj Urban. Lot spazi priliku i zagrabi jo jednu kuglicu. Doda je Deneb. Ona ga uhvati za ruku prije no to ju je stigao povui, i ispi ampanjac iz nje. Nije se mogao sjetiti je li ga ona ikad ranije dotakla. Njene plave oi bile su fiksirane na njega. Bistre i intenzivne. Jo je tu bilo straha, no bio je izotren, uokviren prkosom. "elim znati kako ti vidi svijet." On se zamisli nad ovom izjavom. Gledala ga je zagonetno, a tada podie bradu i veselo se nasmija. "Ne pokuavaj pogoditi! Nee uspjeti. Radi se o tome da jo radim na kultnom parazitu. Moda uskoro dobijem i rezultate." Urban upade izmeu njih. "ujete li ovor ljudi? Revolucija trijumfira. Deneb je slomila na otpor i vratila kult!" Gledala je u njega sablanjeno. "Nisam! Ti ... ti moronu." Posegnula je za kuglicom koja se tu nala i lansirala je k Urbanovom licu. Ona se razbi o njegov obraz prtei svuda okolo po njima. Deneb prasne u smijeh. Urbanove se obrve podigoe u hinjenom oku. "Prvi hitac je ispaljen. Vjerujem da imamo rat ovdje." Lot je mogao vidjeti to se sprema. Sklonio se s puta dok je Urban ronio za kuglicom i usmjeravao je k Deneb. Ona zavriti i pokua joj izmaknuti, no kuglica je pogodi u obraz raspadajui se u tisue kapljica. "Moronu!" ponovno je viknula. Sakrila se iza Lota dok je Urban lansirao novu kuglicu. "Hej!" prosvjedovao je Lot. Pokuao se izmaknuti, ali ga je ampanjska eksplozija pogodila u sljepooicu, prtei po Deneb, koja se dovukla i udarala po sljedeoj kuglici pokuavajui vratiti Urbanu uslugu. No, nije je dobro pogodila, pa se razbila pogodivi i Lota.
LINDA NAGATA - BESPUE - 1 1 3
Urban se nasmijao. "Zna li to je ljudski um? Proitao sam to negdje. To je TI koja je prolupala." "Poput tebe?" upita Deneb. Stavila je ruke na Lotova ramena, koristei ga kao tit. U iznenadnom okraju, Lot izgubi kontakt sa zidom. Okrene se naspram Deneb, pokuavajui se vratiti u ravnoteu. "Hej", ree Urban. "Zapeo je. Ostavi ga tamo." Deneb je jo jednom nogom bila na zidu. Lot je osjetio njeno uzbuenje, i znao je da e ga gurnuti ako bude mogla, ostavljajui ga da visi u otvorenom prostoru bez kutnog momenta, i bez mogunosti da dohvati bilo koji zid. Snano se iskrenuo, taman kad se ona izmakla. "Uh", upozorio je. Uhvatio ju je za zapee, i ona prsne u smijeh. "Pusti me!" "Nema anse." Pokuavala je otplesti njegove prste. Dopustio joj je da uini, jer je ve dobio inerciju koju je htio. Zajedno udarie u zid. Za trenutak, glatke ljuske na njezinim ramenima presavie se ispod njegovih ruku. Tad se oslobodila, jo se smijeei. "Luda TI se reciklira!" Zrak se zagrijavao. Lot je mislio da je to moda zbog alkohola. S druge strane sobe, treperila je zaustavljena slika velike zvijezde. Clemantine je bila zakvaena za petlju na tom zidu. Pogled joj je bio staklast dok je promatrala isprekidane slike koje su jo uvijek pristizale sa sonde. Lot pogleda Urbana. Nije se inilo ispravnim da bi Clemantine trebalo biti doputeno da ih ignorira. Urban tiho potvrdi. "Je li boca prazna?" Oblikovao je rijei bez glasa. "Ne", aptala je Deneb. Pokupila ju je iz zraka nonim prstima. Lot podie ruku, i ona mu je poalje. Okretao je bocu. Nita iz nje nije izlazilo. Pokuao ju je stresti. Par kapi iskoi iz njezina grlia. "Vodnjikav", ree Clemantine pored njegova uha. Lot skoi u iznenaenju, a Urban prasne u smijeh. Clemantine iskoristi priliku i istrgne bocu iz Lotovih ruku. "Ovako to radimo na vanjskim postajama Hevertorija." Urbanov smijeh naglo prestade. "Bila si tamo?" Clemantine podie obrvu. "Sto misli, kako sam preivjela?" "Tad si vidjela prolazak Granice nitavila . . . " "Poput ovoga", prekide ga ona, i poalje bocu koja se prevrtala kroz zrak, vukui za sobom vrpcu ampanjca. Lot se oporavio od iznenaenja taman na vrijeme da je prati, no ba u trenutku kada ju je pokuao dotai, ona se okrenula, pametno ga pogledavi. "Pokuava me prepasti, zar ne?" Lagano ga gurne o rame. Istovremeno, on se poeo nekontrolirano vrtjeti. Udario je u Urbana, dok se Deneb negdje grohotom smijala. Nikko je ba u tom trenutku upao u komoru. "Tulum za kraj svijeta?" upita. "Bilo kojim povodom", odvrati Clemantine. Lukavo se smijeila. U rukama je drala drugu bocu ampanjca. Otvorila ju je aljui gejzir pjene preko Nikkova lica. Sagnuo se. Prekasno! Otresao je glavu. Lot se toliko jako smijao da ga je bolio trbuh. Urban zaroni u oblak ampanjca, udarajui u kaplje i aljui ih prema Lotu i Nikku, Deneb i Clemantine. Zatim je ponovno udario o zid. Udarac rastjera njegov humor. "ekaj", ree ozbiljno. Glava mu je bila okrenuta u
neprirodnom kutu dok je kiljio prema goruoj slici velike zvijezde na zidu pored njega. "Nikko? Tamo. Vidi li? to je to?" "Ne znam." Lot je takoer vidio. Malena toka nasuprot zvijezdine povrine koja je bljeskala u raznim bojama. Leala je pred njima, no nije bilo pokazatelja koliko je bila udaljena. Kako su se pribliavali koroni, mijenjala joj se veliina. Jednom je bila samo bljesak nepravilna oblika, a drugi put prsten kojemu se gotovo mogao vidjeti otar rub. I chenzemske letjelice zvane labui razlagai bile su u obliku savrenih prstena. "To nije prirodni objekt, zar ne?" upita Deneb. Nikkov je odgovor bio kratak: "Ne." "Mogao bi biti labui razlaga", upozori Clemantine. "Mogao bi zapucati na nas, Nikko." "U orbiti ovako blizu zvijezde, pobit e sve stanice trupa." Lot je zatresao glavom. "Tamni lovac nas je naao bez aktivnih stanica trupa." Nikkova frustracija pokazivala se kao siva trule na njegovim senzorskim suzama. "Nije vano. Nita ne moemo uiniti." Prsten je ve padao iza njih. Slika mu se suavala dok je Granica nitavila prolazila njegovom orbitom. Urban se pribliio drhtavom ekranu. "Gubimo signal." "Vigil e ga snimiti", ree Deneb. "Imat emo snimak na drugoj strani." Zavjesa od statikih smetnji se zgusnula. Slika prstena zabljesnula je jo jednom, a zatim nestala u moru kaotine boje koje je i samo trajalo samo jedan trenutak, prije no to se komora nala u tami. "To je to", ree Nikko mrano. "Izgubili smo antenu. Sad smo ponovno slijepi." Nitko nije nita govorio nekoliko sekundi dok je Granica nitavila dovravala svoje ronjenje prema zvijezdi. Lot osjeti pritisak okruen potpunom tamom. Sluao je utanje vlastitog disanja, dok je Nikkova napetost prodirala do njegovih senzorskih suza kroz maglu od ampanjca. Ii e duboko. "Nikko, jesmo li ve dosegli dno?" "Nismo jo." Lot je sad mogao uti tihu huku koja se uzdizala iz brodskih tkiva. Vibracije je mogao osjetiti u kostima. "Ekspanzija zbog vruine?" upita Deneb. Glas joj nije bio glasniji od apta. Frekvencija zvuka se povea. Veo praznovjerja se rasprostre po tami. "Trup e sad dosei usijanje", ree Nikko. Svojim unutranjim okom, Lot je vidio brod, kako plovi kroz valove plazme, putujui suvie brzo da bi ga gravitacija Alphe Cygni mogla zadrati. Filozofske stanice e se uariti, rastaliti i izgubiti oblik. Njihovi svijetli elementi e ispariti. "Nikko?" ponovno upita. "Koliko jo duboko?"
"Evo. To je to."
Huka se smiri. Za trenutak je zavladala tiina, a zatim se iz oslikanih zidova zau zujanje. Lot osjeti kako topla tekuina klizi ispod njegovih dlanova. Curi li to voda iz lijeba? Dotakao je zid, i osjetio pljusak gustog sloja tekuine. "to se dogaa?" "Preplavljuje nas", ree Nikko. Tad svi progovorie u glas: "Upali svjetla", zareza Clemantine. Deneb predloi: "Moda su se senzori za vlagu preforsirali?"
"Tada ih iskljui", ree Urban. Nikko mu odgovori: "Ve su pregorjeli." "Moda je pritisak pare." "Ne. Vakuole bi trebale izdrati pritisak." Lot je osjeao da mu vodeni sloj ve dosee do zapea. Ispod njega, oslikani su zidovi poeli sjajiti sablasnim zelenim svjetlom, blagom bojom smaragda, nijansom koja mu je bila i predobro poznata. Obeshrabren, on povue ruku sa zida, ostavljajui sjenu ispod u obliku njegovog pritiska. Siune kapljice zelene vlage rosile su sivi zid. Ponovno dodirnu mjesto, briui kapljice. Bile su tople i viskoznije od vode. Lijepile su mu se za ruku. Liznuo je jednu kap, i ponovno imao priliku okusiti poznati, neodreeno slatkasti okus Vrela Obmane. Urban mu spusti ruku na rame. Lot mu se okrene. Izmijenie pogled razumijevanja. Obojica su bili u Vrelu. Znali su njegov potpis. Informacije su tamo puzale kroz biosferu, noene varljivim dugim molekulama koje su se izlijevale u struje, inei vodu magino viskoznom zelenom. "Kako je to stiglo na Granicu nitavila?" upita Urban. Sam si dade odgovor na to pitanje. "Ah, mi smo ga donijeli, zar ne?" "Istina." U Vrelu su slobodno pili vodu. ak i da nisu, Lot je znao da su mikroskopski upravitelji Vrela jo uvijek bili prisutni u njihovom tkivu. Bili su udisani kroz njihova plua, i plovili kroz prividne barijere njihove koe. "Neki od njih vjerojatno su doli i iz nebularne praine." Zamiljao je utjecaj Vrela kao fosilne ostatke na filozofskim stanicama. Nikad nije ni posumnjao da upravitelji jo ive meu njima. Tekuina je bila ve na pola puta do njegove podlaktice. Mjehuri su se rasprskavali pod zranom strujom, ili zbog Denebina, Clemantinina i Nikkova pokuaja izbjegavanja kontakta sa smaragdnom supstancom. "Neu te pourivati", uvjeravao ga je Lot, prilino uvjeren da stvarno niti nee. Dogaaji u Vrelu nikad nisu bili predvidljivi. "Je li to bilo u brodskom tkivu cijelo vrijeme?" upita Clemantine. "Zato sad izlazi?" "Moda se topi?" pretpostavljao je Lot. "Ili se povlai od radijacije na sigurnije mjesto u blizini." Tekuina mu je bila ve do lakata. Clemantinino lice je izgledalo sablasno na zelenom svjetlu. Oi su joj bile hladne i neprirodne dok je razmatrala ovu teoriju. Ona ustukne kad mjehur veliine ake proe pored nje. "Utopit emo se." Deneb je ve bila prebacila kiir preko nosa i usta dok se koliina tekuine konstantno poveavala. Lot je nastojao drati lice na istini. Ipak, udahnuo je kapljicu. Poeo je kaljati. Njegov kaalj istisne jo vie tekuine iz zidova. Bistra zelena fontana mijeala se sa ampanjcem. Lot se stade ispriavati, no njegove rijei nadglasala je grmljavina eksplozije koja je odjeknula brodom. Pod njegovom rukom, oslikani zid se guvao, odbacujui ljepljivu tekuinu i usmjeravajui je u slobodni pad. Lot zatvori oi, saginjui se dok je Ijeskavi val udarao preko njega. Udarac ga odbaci od zida. Voda ga je obuzimala sa svih strana. Mlatarao je ne znajui u kojem bi pravcu mogao naii na zrak. Ili zraka moda vie nije bilo? Ne paniari. Prisili se otvoriti oi. Vidio je da se nalazi potopljen u dubokom zelenom svijetu. Mogao je vidjeti Deneb na metar i pol od sebe. Kiir joj je bio poput vela na ustima, nosu i uima. S
olakanjem shvati da e moi disati, ak i ako se komora do kraja ispuni. U nijemoj tiini, unato svjetlu, nije mogao vidjeti njene oi pod zatitnim leama, no vidio je da ide prema njemu. Je li znala kako izai odavde? Odgurnu se prema njoj. Ruke im se pribliie. Drugom rukom pokazivala mu je da nastavi. Ponovno se odgurnuo, i ovaj puta izletio na povrinu, ija je granica s tekuinom bila nevidljiva. Sigurno je da svjetlo nije promijenilo boju kada je isplivao u oscilirajui zrani dep opkoljen pominim lukovima povrinske napetosti. Snano udahne, osjeajui svoja plua. U istom trenutku Denebina ruka nategne njegovu, poput sidra koje ga je okrenulo i ublailo inerciju. Osvrnu se, i vidje samo njenu ruku u tom zranom depu. Dok je gledao, lice joj izroni. Povrinska napetost popusti, derui se preko njenog lica poput kartonske maske. "Gdje su Clemantine i Urban?" upita je. "Gdje je Nikko?" U zelenom sjaju oko njih nije mogao opaziti njihove konture. Gledale je u njega. Iz vodenog zida virila joj je samo glava i dio ramena. Trebao joj je trenutak da smakne kiir. "Nalaze se u drugom zranom depu s druge strane komore. U redu su." On ispusti uzdah olakanja. "Eksplozija! to je to bilo?" Na licu joj se vidjela zabrinutost dok je konzultirala brod preko linka u atriju. "Dogodila se u komori reaktora. Nikko misli da se moda radi o kontejneru s Urbanovim kontaminiranim ostacima i pripijenim odijelom." "Je li reaktor oteen?" Ona slegnu ramenima. "Kamera je krepala. Ne moemo nita rei."
eleni su se zidovi pomicali i savijali. Reflektirali su osjeaj koji je dolazio od Deneb. Lot je pretpostavljao da se spremala ponovno zaroniti u vodu. Iznenada je osjetio paniku ovjeka koji se nalazi u zamci. "ekaj! Pokai mi gdje su Urban i Clemantine." Izgledala je smeteno. Bila je usmjerila svu pozornost na sebe. "Ne mislim da ..." Nikko iznenada provali kroz povrinu kraj nje. Lot odskoi. Visio je napola u vodi, napola u zraku, poput morskog stvorenja iz PS-a. Kiir mu se srolao s lica, slijevajui se s njegovih usta, i razmatajui se preko njegovih ramena. Lot ga je fascinirano gledao. "Zrak je problem", obznani Nikko. "Kisik se jo uvijek proizvodi u zidovima komore, no ne moe se dovoljno brzo raspriti kroz ovaj mulj da obnovi ono to vi potroite." Lot klimnu. Na licu je drao smiren osjeaj, iako je u pluima osjeao pulsiranje zatoene panike. Pogledom je obuhvatio treperavu kuglu u kojoj se nalazio. Zrak je u ovom mjehuru bio topao i vlaan. Bio je teak, a para se sve vie koncentrirala u njegovim pluima. "Zar ne moemo ispumpati ovaj nered natrag kroz zidove?" Pod blijedim svjetlom, Nikkove oi doimale su se crnima. inilo se kao da su fiksirane na toku iza Lotovih ramena. "Ovo je strana stvar. Pametnija je od nas." Istina. Mogli su pokuati ispumpati zelenu vodu natrag u meuprostor, no ako se upravitelji usprotive ... Nije mogao pretpostaviti to bi se dogodilo. Transportne membrane komore mogle bi jednostavno prestati funkcionirati. Ovo se inilo vrlo vjerojatnim. Ipak, upravitelji bi mogli zaigrati na aktivnu obranu, napadajui na mikroskopskoj razini sve to nije Njihovo.
"U redu", ree Lot. Nije pronalazio odjek vlastitog straha u Nikkovoj auri, samo hladnu, mehaniku odlunost. "Trebao bih onda ureaj za disanje." "Naruio sam ih ve nekoliko, no tvornica je spora. Moda e joj trebati jo par minuta da ih zgotovi. Clemantine i Urban e ih takoer uskoro trebati. Oni su u jo manjem depu." "Mogli bi doi ovamo." "Tada bi ovaj mjehur bio malen." "eli da ekam ovdje." "Morat e." Lot pomaknu glavu naprijed-nazad, no jedini novi osjeaj koji je uhvatio, bilo je njegovo vlastito razoaranje. Klimnuo je glavom. On uistinu nije elio biti sam. Premda nita nije mogao poduzeti s tim u vezi. Ili jest? Pogledao je u Deneb pogledom punim nade. Taj blijedi optimizam je ishlapio kad je vidio da joj se kiir podie uz vrat. Ona ree. "Postoji jo jedan mjehur u koji te moemo premjestiti ako zatreba. Malen je, ali ..." Ona slegnu ramenima, a kiir joj se zaklopi preko lica. Zaroni. S iskrivljenom sjenom izgledala je poput vodenog duha. Gubila se u daljini. "Hoemo li uspjeti?" upita Lot, okreui se prema Nikku, no Nikko je takoer bio nestao ispod nabora zelene vode, ostavljajui za sobom samo izmaglicu svog raspoloenja. Hladna odlunost leala je preko turobnog bijesa. Lot pomaknu glavu naprijed-nazad, doputajui emocionalnim ostacima da izau preko njegovih senzorskih suza koje su bile natopljene slinavom zelenom kiom, zelenim nitima, i ampanjskom izmaglicom. Osjeao se uasno sam, i bio je nestrpljiv. Drugi nisu bili daleko. Sredinja komora bila je iste veliine kao i prije. Ipak, sad se doimala ogromnom, a svijet koji ju je sadravao, inio se poraavajue golemim. A njih petoro bili su jedini ljudi da ga popune. Ponovno pomaknu glavu kuajui Nikkovu hlapeu prisutnost. Odlunost preko turobnog bijesa, /e // to na potpis? Volio je taj okus. Zato ga je uzeo u sebe i izmijenio. Skidajui s njega sve ukrase, sauvao je samo jezgru. Udvostruio je intenzitet jezgre, pa to ponovio nekoliko puta dok ga nije ispunio, dok se nije osjetio kako balansira na vrhu litice, ili moda na rubu Vrela. Svijest je tekla iz njega stvarajui uokolo prostor. Oi mu nisu bile sklopljene, a ipak nije kroz njih vidio. Dio njegova mozga koji je proizvodio osjeaj za slike bio je zaokupljen drugim inputom. S nijemim je iznenaenjem shvatio da je pristupio tajnim podacima u zelenoj vodi Vrela koja mu je kapala po obrazima. Ovo mu otkrie donese osjeaj uenja uokviren blijedim, vruim strahom. Bio je ve ovdje. Znao je da se povijest Vrela uva u sloenim molekulama koje teku kroz svaku udubinu toga svijeta i kroz maglicu u koju je sistem zaahuren. U Vrelu, Lot je pristupao ovim povijestima, anjui dizajn filozofskih stanica iz praine maglice. No inio je to samo napola pijan ili drogiran. Nikad dok je bio sav svoj. Sad je unuo na najvii vrh u sreditu prostora koji se odmotavao oko njega kao da se radi o njegovim novim, upravo istkanim krilima. Misli su ulazile kroz ovaj vidikovac na autoputovima ispletenim od povezanih molekula. Osjeao je kako mu srce lupa, pumpajui misli. Daleko, vrlo daleko, pomakoe se tanani oblici. Njihovu udaljenost osjeao je u vremenskoj, a ne prostornoj mjeri. Pogledao je u prolost i vidio stvari poput providnog platna kojeg nosi vjetar, ili poput svjetlucavih mrea koje vijore, ili poput magle. Znao je da su te stvari iva bia. Ovo se znanje u cjelini pojavilo u njegovom umu, bez uvoda. Ove stvari bile su kao ljudi, a ipak
nisu liile ni na to to je ranije susreo, bilo u biblioteci, ili u Vrelu, ili u svojoj osakaenoj mati. Tad, naglo kao to je i nastao, ovaj svijet poe propadati. On osjeti u sebi tegoban osjeaj pritiska, kao da su iroka krila njegove percepcije bila skrena u nemogue malenu jezgru. Otvori usta. Zrak mu prostruji kroz grlo u zvonkom udahu. Vidik prema prolosti nestane, dok su oko njega vodeni zidovi podrhtavali, kao da reagiraju na odjek vriska koji je zamro u njegovom grlu. Glasno opsuje, shvaajui da si je dopustio biti uhvaen u dep ustajalog zraka. Mogao se uguiti, diui iznova isti mrtvi zadah. Izvijao se nervozno, kao da je mogao osjetiti gdje je zrak bio gui. to je vidio? Mahnuo je po vodenoj povrini vrhovima prstiju, vaui mogui rizik ponovnog ulaska u to stanje. Upravo tada, Clemantine izroni iz zida mjehura. Aparat za disanje bio je zalijepljen svojim elatinoznim prstima za njeno lice. Ona ga skine i upita Lota: "Jesi li dobro?" "Jesam." "Izgleda pomalo izgubljeno." On se nasmijei. "Dri li se brod?" Ona napui usne. "E, vidi, to ovisi o tome kako to misli." iveani putovi prema reaktorskoj komori su se sruili, no kad ih je Urban nanovo izgradio, kamere su jo funkcionirale. Njegov je duh lebdio prekrienih nogu metar iznad datotenog puta. Nikko je bio kraj njega. Zajedno su gledali u prozor biblioteke koji se otvorio u reaktorskoj komori. Kr nastao eksplozijom kontejnera odbijao se po visokoj, uskoj sobi. Bili su to sjajni nepravilno oblikovani komadi. Svijetla u sobi su se pogasila, no soba nije ostala u mraku. Diskretne mrlje plamteeg bijelog svjetla polako su se pojavljivale ispravljajui ulegnua i oiljke na glatkim zidovima. Te su mrlje bile vee inaice mrlja koje je Urban otkrio kako plamte na njegovoj rukavici kad se vratio s boravka na tamnome lovcu. Jo jedan geler pogodi zid. Ovaj je izazvao malenu eksploziju. Komad se razleti u kapljice arko crvene gline koja se ubrzano odbijala od zidova. U toki udara svijetlila je bijela mrlja pojaanim sjajem. Temperatura u komori prelazila je stotinu stupnjeva Celzijevih. "Jo jedna infekcija, zar ne?" upita Urban. Nikko klimnu glavom. Bio je namrgoen. "I meni se ini." "Pokupio sam to na lovcu. Donio sam je na pripijenom odijelu, i sad se iri." elio je trofej, no nije imao na umu ovako neto. "Lot misli da su brodovi sklopljeni od saveza organizama. Moda je ovo jedan od njih." "to god da jest, jako je. Preivjeti u kontejneru dvije godine." "Sad napreduje. to misli, hrani li se toplinom?" Nikko nije odmah odgovorio. Tad e: "Nije bilo ovoliko vrue u lovevoj cijevi." "Istina, no cijev nije bila aktivna kad smo mi bili tamo. Moda emo usporiti irenje ovoga ako ohladimo reaktorsku komoru." Nikko je gunao. Jo se jedan prozor otvori pored prvoga. Nikko zapoe s inenjerskim simulacijama, traei polja koja e izvui vruinu iz pramanog dijela broda. Urban je proizveo podum da promatra to Nikko radi. No, njegov duh ostao je fiksiran na prozor u reaktorsku komoru. elio je vratiti trofej natrag.
Promatrao je jo jednu bijelu mrlju koja je zasvijetlila nakon to ju je rapnel pogodio. Gledao je kako se jedva primjetno pribliava prema brodskom kljunu. Prisjetio se tekuih svjetlosnih struja u lovevoj ispunoj cijevi i rastezanja prostorvremena. Otili su u tu cijev traei neki trag za rjeavanjem inenjerske zagonetke pogona nulte toke. |e li mogue da su dobili taj trag prije dvije godine, a da to nisu shvatili? "Nikko?" "Da." "Moda ne bismo trebali pokuavati usporiti ovo parazitsko napredovanje. Moda bismo ga umjesto toga trebali poduprijeti." Nikko se okrene prema njemu. Plave su mu oi bljesnule kad ga je uzmerujue pogledao iskosa. Urban se samosvjesno uspravi. U glasu mu se osjeao prkosni ponos. "Jedini nain da saznamo to je to jest da mu dopustimo da raste." "Lot je gotovo isto to predloio nakon spajanja." Urban razmisli o tome, a zatim odmahnu glavom. "Nije isto. Metaboliki sloj je poput vojske sistematski osvajao brodsko tkivo i preoblikovao ga. Ovo je vie poput... odbjeglog alata? Tako se barem ponaa. Ne ini se previe pametnim." On slegnu ramenima. "U svakom sluaju, zna odakle potjee. Mogao bi biti povezan s pogonom nulte toke. Mogli bismo puno nauiti." Nikko uzdahnu. Urban ga je gledao sa strepnjom, no nije mogao pogoditi to misli. "Hajde, Nikko", navaljivao je. "Pa nije da imamo i neke sigurne opcije." "Mogli bismo dopustiti da komora zadri svoju toplinu", ree Nikko. "Bar za sad." "Dobro." Urban klimnu za sebe. Ovo je ve bio neki napredak. "Pomno emo ga promatrati. Iskljuiti ga ako ustreba." "Ako budemo mogli." Jo jedna bijela mrlja krenu prema pramcu, sporo poput amebe. rapnel udari o svijetlei zid. Urban je osjeao neto poput gibanja straha u kaotinim podrujima ispod njegovog svjesnog uma. Odmah to izbrie. Deneb je bila ta koja je pronala privremeno rjeenje za problem zelene poplave. Dizajnirala je membranu koja je trebala izrasti na zidovima komore. Bila je to krionika vrea koja je okruivala vodu Vrela. Na njenu komandu, membrana bi kontrahirala, gulei se sa zida, skupljajui tekuinu u kompaktnu kuglu koja je bila smjetena u kutu komore blie pramca. Nikko je bio prvi koji je izmigoljio iz elatinozne vree. Ona se sklopila iza njega. Okrenuo se kako bi vidio ostale kako izranjaju u otvorenu duplju, poput punoglavaca koji prte iz jajeta. Deneb je jako zatresla glavu cijedei kiir u zraku bogatom kisikom. Kiir je drhtao, a zatim joj skliznuo s lica. Nasmijeila se, nikome posebno. "Radi, zar ne?" "Velik posao", sloi se Clemantine. "A sad, postavimo novu antenu." Nikko je ve imao duha koji je radio na tom projektu. Antena je bila lansirana kroz uzavreli trup. Kabl je preivio samo nekoliko sekundi, no to je bilo dovoljno da primi komprimirane podatke od Vigila iz vremena otkako je kontakt izgubljen. Krmeni zid bio je preplavljen prepravljenom slikom velike zvijezde. Artefakt u obliku prstena stajao je naspram Alphe C^gni. Bio je previe malen da se razabere, pa je njegova pozicija predstavljena tankim crnim krugom koji je nacrtala Vigilova TI. Na oznaci kod kruga pisalo je:
identitet nepoznat, pretpostavljeni promjer: 2 K. Daleko manji od gigantskih labuih razlagaa na koje je podsjeao njegov prstenasti oblik. Lovac koji ih je progonio na slici je bio predstavljen kao oznaena toka koja se izdizala iznad zvijezdinog horizonta. "Pogledaj kako se daleko odmakao", ree Urban. "Prevrue za tebe, ha, kukin sine?" "Pogledaj koliko je usporio", doda Clemantine. Njen mrki pogled bio je usmjeren na redove podataka koji su tekli na dnu ekrana, "jo usporava. Usporava na gotovo pedeset g. Tako mi Nepoznatog Boga. Takav bi manevar mogli preivjeti samo kao duhovi. Nikko?" Ona se okrene. Ptostrijelila ga je sumnjiavim pogledom. "Sto se, do vraga, dogaa?" "Moda je detektirao neto ispred nas", ree Urban. "Neto dovoljno strano da preplai chenzemskog lovca?" "E, sad si ti mene uplaio", ree Deneb. Nikkovi su prsti bubnjali po njegovom bedru u nervoznoj kadenci. "Nisam siguran, ali ... pogledaj prsten!" Otvorio je prozor u oslikanom zidu, smjestivi u njega model lovevog puta. Njegova je brzina bila ve daleko manja od one Granice nitavila, no ipak bila je dovoljno velika da se njegova putanja samo malo iskrivila ak i u ogromnoj gravitaciji Alphe Cygni. "Zar se ne poravnava s prstenom ...?" Deneb kriknu kao da ju je neto zaboljele. Nikko se okrenu projekciji na krmenom zidu, da bi vidio kako se artefakt rasprskava u uarenoj bijeloj eksploziji: lovac je pucao na njega. Bijelo svjetlo pretvaralo je Denebino lice u lice duha. "Stari ubojice", zareza Clemantine grlenim glasom punim mrnje. I Nikko je takoer neto osjeao. Paniku? Gnuanje? Saaljenje? Prolo ga je previe brzo da bi bio siguran. Osjeaj je izbrisala zatitna modana funkcija. On zatrese glavom. "Lovac je vjerojatno znao za prsten satima ranije. Zato je usporio ... kako bi se doveo u bolju poziciju za svoje topove." Urban je prouavao sliku. Bradu je podupro akom. "Prsten je trebao biti prvotna meta. to je to onda, k vragu, bilo? Vrati snimak unazad, Nikko. Ima li jo detalja?" "Vigilu nije bilo naloeno da promatra prsten", ree Clemantine. "Nema vie nieg." "Bio je tih", glasno je razmiljao Urban. "Bez radija koji bi se mogao detektirati. Bez vidljivih filozofskih stanica. Definitivno nije labui razlaga. to je onda?" "Ne moemo to znati", ree Deneb. Kiir joj se skupio oko vrata. Glas joj je bio mek i nesiguran. "Mi smo lovca doveli ovamo. Mi smo ovo izazvali." Nikko osjeti u kraljenici pokret ljutnje poput virusa. Izazvala je ona i gore stvari u svoje vrijeme. "Tako je Chenzem ubio Chenzema. Ha ha." Deneb je zurila u njega u oku. "Ne zna je li artefakt chenzemski." Lot povue poziv za pomo koji je uputio. "Sad nema veze! Ne kad je nae vlastito dupe u pitanju." Nasloni se na zid ponad gorue slike zvijezde. Njegov bijes i namjere ibale su po senzorima na zidu. "Nisam elio ovaj prolaz, no sada je ueinjen. Brod nam kuha. Imamo problema u reaktorskoj komori, a ni lovac nije daleko. Ukoliko svi ne uinite neto odmah, gotovo je."
rban je moda oekivao mig. "Lot je u pravu", on prasnu, odskakujui preko komore da bi sletio na zid pokraj Nikka. "Ve smo izgubili previe vremena. Izvadimo peraje, prije no to se skuhamo." Deneb je zurila u njega nastojei ostati koncentrirana. Ovo je bila za njega ala. Sve je bila ala, ili spletka, ili igra. Ne i ovo. Ovo je stvarnost. Brod se treba ohladiti. To e biti dugaak proces, i ona se brinula da e zahtijevati puno vie vremena nego to je Urban mislio. U meuvremenu, toplina e prodrijeti od brodskih vanjskih slojeva do jezgre. Nije eljela misliti o tome. "Izvadit u jo jednu antenu", ree Clemantine. "Vidjet u moemo li dobiti jo podataka od Vigila." "Prioni na to", sloio se Nikko. "Moramo znati to lovac sada radi." "Na termalni profil je ukljuen i pokrenut je u biblioteci", ree Urban. "Vidjet emo se tamo." Nikko se sloi. Clemantine se sloi. Deneb uvue duboki dah da se smiri. Bio je to uzaludan trud. Nikkov odsjeen glas presjee kroz njezin atrij tako da je odskoila. * Koliko duhova moe voditi bez problema? Iziritirana njegovim nametanjem, Deneb ga zaobie. Zato ne pria na glas? Primijeti da ga nema u komori. *Hej, gdje si? "Sad je duh", ree Urban. Njen kiir se suzi oko njezina vrata. "Misli, ponovno se razloio? Ljubav i priroda, Nikko, kako moe podnijeti tako brisati svoju sredinju personu? Svaki put iznova!"
* Nemam ja sredinju personu. No. misli li da moe ostaviti rjo strani pitanja o mom mentalnom zdravlju dovoljno dugo da uploadira duha u biblioteku? elim uvid u rast brodskih rashladnih peraja, l, ukoliko bi bila toliko ljubazna, trebalo bi nam tvoje miljenje u reaktorskoj komori.
"|e li to sve?"
* Koliko duhova moe voditi bez problema? Uvijek nam treba pokoji vie u inenjeriji.
"Upotrijebit u pod-umove." Polako je obradila svaku personu, tako da nijedna nee osjeati njen strah. Mikrosonde lansirane kroz brodsko tkivo dojavile su informaciju o kori na vanjskoj oplati, no ispod toga, bilo je malo reda. Uzavrele tekuine prelijevale su se po venama od usijanog metala, dok su se hiroviti plinovi sublimirali u trajnom oblaku oko broda. Denebin duh je znao da e gubitak duika, kisika i ugljinih plinova teko osakatiti brod. Izljev plinova morao se promptno zaustaviti. Pod-um joj donese bit Urbanove strategije za restauraciju Granice nitavila do potrebnog minimuma funkcionalnosti. Oporavak e morati zapoeti izbacivanjem neeljenog vika topline, no vakuum u kojem se nalazila Granica nitavila ponaao se kao izolator. Vruinu nee moi gubiti konvekcijom ili kondukcijom, ve jedino isijavanjem. Stalno su gubili toplinu isijavanjem, no sudei prema trenutnom profilu broda, ti gubici se nee dogaati dovoljno brzo da sprijee dolazak jezgre u stanje kritine temperature. Da bi
ubrzao proces, Urban je planirao poveati vanjsku brodsku povrinu uz pomo niza rashladnih peraja. Deneb je razmatrala ovaj prijedlog ugaajui nekoliko algoritama rasta. Tada se prebacila na otvoreni prostor u biblioteci gdje je se modifikacije stapale s aktivnim modelom koji je radio pod Nikkovim nadgledanjem. Slika biblioteke bila je nepotrebna, pa je izbrie. Sad je postojala unutar evoluirajueg modela Granice nitavila. Vie nije imala nikakve svijesti o svojoj vlastitoj fizikoj prisutnosti. Ona je bila toka percepcije bez mase ili volumena, koja je bila u mogunosti manifestirati se bilo gdje unutar opisanih slojeva brodske strukture, te se neprestano prebacivati na drugu lokaciju. Leprala je kroz model, uzrokujui prozirnost ili pak neprozirnost slojeva pred svojim pogledom, dok je ispitivala nove podatke s mikrosondi. Neodreeno je bila svjesna prisutnosti drugih duhova unutar datotene strukture: Urbana, Nikka i moda Clemantine. Napokon, sve se inilo spremnim. "Vrijeme za tulum?" upita blago. "Istina", ree Urban. "Uinimo to." Pripremala je kodirani zvuni impuls. On ga odmah poalje, aktivirajui niz mikrosondi koje su zaokupile relativno benigno okruenje unutranje strane trupa, gdje se temperatura jo uvijek zadravala ispod 230 stupnjeva Celzijusovih. Sonde su ispustile balast Tvoraca za visoku temperaturu, i Deneb je dopustila da joj se osjeaj za vrijeme uspori. Njezina slika o sebi odvojila se u neto vie od primarne svijesti dok su strukturalna rebra polako poela klijati u plitkim lukovima iz osnove unutranjeg trupa. Bio je to metaboliki proces koji je generirao jo i vie vruine, no tu si nisu mogli pomoi. Rebra su rasla iz korijena, prodirui metale otporne na toplinu pometene s okolnog tkiva, ili nadomjetene s nestratekih odjeljaka potpornog trupa. Izrasli su iz pregrijanog tkiva, konano prolazei kroz vanjsku ljusku u vakuum. Njihov rast nije usporio. Potiskivani su izvan broda, vukui za sobom mree tkiva trupa unutar njihovih petlji kako bi formirali kaotini niz rashladnih peraja, sve dok Granica nitavila nije poela nalikovati nekom ludom kristalnom drvetu obraslom zbrkom staklastih ploica. U poetku su peraje bile uarene. No, kako se toplina gubila u svemiru, njihovi materijali su se hladili a dodana je struktura koja je sadravala neuralne putove, kardinale i protone kanale kroz koje e se moi. ispumpavati tekuine. Smetlarski Tvorci su sortirali elemente, donosili potrebne materijale na gradilite preko relejnih lanaca ili kroz mikroskopske transportne kanale. U perajama su se povlateno skupljali metali. Vodik, kisik i ugljini plinovi bili bi zaustavljeni gdjegod bi brzina njihova izlaska to dozvoljavala. No, dok su se izboena vanjska tkiva hladila, toplina se nastavljala pomicati k jezgri. Uurbana aktivnost u sredinjoj komori je prestala. Nikko je nestao. Urban i Clemantine su bili u transu, lebdei poput mrtvaca na laganom povjetarcu. Lot nije imao duhova ili prekidaa za gaenje, pa se zabavljao sintetizatorom. Deneb ga je kratko gledala, osjeajui kako neto od staninog razgovora trlja njezine osjete. Bila je to neugodna kakofonija koja nije nosila nikakvo znaenje za nju. "Ti bi htio ponovno posijati filozofske stanice, zar ne?" Deneb ga upita. On prestane sa svojim poslom, i pogleda je sumnjiavim pogledom. "Ja mislim da bi trebao", doda ona. "Nemoj rei Clemantine." Deneb se nasmijei.
Lot se prui u svom lebdeem poloaju, stavljajui sintetizator u uski dep. "Zato si ti budna?" "Ne znam. Osjeam se ... ranjivom dok spavam. Valjda." "Hej, pa ti si stvarno uplaena." Ovaj put njezin je osmijeh bio posramljena grimasa. Obrazi prekriveni Ijuskicama joj planue. "Urban bi tako to jednostavno preuredio." "Ti ne eli biti poput Urbana. Jesi li gladna? Mogao bi donijeti neto hrane." Nije bila gladna, no eljela je jo razgovarati s njim. Nije eljela biti sama. Je li on to osjetio? On donese vr slatke kave i zemike s namazom od oraha. Priao joj je prie o Svili. Ona mu je ispriala prie o svojoj koli i ajankama koje je pravila sa svojim prijateljicama, i kako su preputala duhovima sve zadae, ili kako su putale svoje deke u atrije da provedu no, nikad im ne doputajui da legnu s njima. Znali su da za to ima vremena. S trupa Granice nitavila uli su se zavijajui zvukovi dok su se vanjska tkiva izdizala. Deneb ih je sluala. Odjednom, zau samu sebe kako govori o svojim roditeljima i kako su se promijenili kad ih je kultni virus uzeo pod svoje. Njezine blage rijei pretvorie se u bijesnu nadmenost. Rekla mu je istinu: eljela je njega okriviti. Znala je da to nije njegova krivica, no bio je to tako veliki gubitak. Lot ju je gledao kroz poluzatvorene kapke dok je odskakivala po komori otrim, Ijutitim skokovima. Drao je jednu nogu pod petljom na zidu komore. Njegove senzorske suze su zatreperile dijamantnom svjetlou kad je polako nagnuo glavu naprijed-nazad. to je osjeao u njoj? Isprui ruku. "Roditelji su te ipak voljeli, zar ne?" Deneb razmisli o njegovim rijeima. Njeni prsti dotakoe njegov dlan dok je prolazila pored njega. Ipak su te voljeli. Klimnula je potvrdno. Mogla se s time sloiti. Barem je toliko mogla sauvati. Urban je ponovno pogledao u reaktorsku komoru, i otkrio da odbijajueg kra vie nema. Bio je usitnjen do praine, odnosno zamijenjen rastom tankih krtih slojeva koji su izrastali poput koraljnih grebena na svakoj izloenoj povrini, ukljuujui i lee kamera. Grebeni su bili poluprozirni. Neko vrijeme proputali su svjetlo, no kako su se zgunjavali, razloili su njihovu povrinu. Ubrzo su kamere bile unitene. Urban se brinuo za integritet reaktora. Dosad se greben u napredovanju urezao samo nekoliko milimetara u vanjski sloj reaktora no, ukoliko se proces nastavi, reaktorski e oklop biti probijen. Morao je znati to se dogaa. Stoga izbui jo jednu rupu u zidu komore. Oko rupe, podigao je cijev. Njene su stijenke bile debele desetak centimetara. Rupica je bila velika tek nekoliko milimetara. Cijev se produi tridesetak centimetara u komoru. Kroz nastali prolaz uvue sondu s kamerom. Nekoliko je sati mogao gledati razvoj grebena. Prvi pogled kroz ovu novu aparaturu bio je zapanjujui. Komora je nestala. Pregrade se nisu vidjele iza izoblienog polja divljeg, sivoljubiastog svjetla. Rijetke mrljice manje sjajnosti plovile su prema kameri, a zatim je mimoile. Urban slegnu ramenima. Isti je prizor vidio pri prolasku kroz lovevu ispunu cijev. Okreui leu, vidio je samo jo neprepoznatljivog prostora. Osjeaj pritiska na leima, upozorio ga je na Nikkovu prisutnost. "Integritet reaktorskih zidova naa je prva briga." "Istina. No, greben polako raste, Izgubili smo manje od tri milimetra s ovim nasipom, a
ekspanzija usporava." Nikko nije odmah odgovorio. Tada e: "Izgleda uasno poznato, zar ne?" Urban frknu. "Pa naravno. Na chenzemskom brodu je iz ispune cijevi neto istjecalo, a vjerojatno i pritjecalo unutra." Nikko je oklijevao. "eli to dodati? Mi ak ne znamo to ta stvar radi." "Mislim da znamo." Deneb se pojavi. Za razliku od Nikka, ona se manifestirala kao potpuno formirani duh. Kiir joj se skupljao oko vrata, prenosei nervozno uzbuenje. "Krasno je", ree. Urban frknu. "Stvarno tako misli?" "udnovata samodostatnost." "Istina. To i Lot kae. Lovac nam je elio usaditi kolekciju ivotnih oblika." "Hm. On kae da su ove bile ukorijenjene u filozofskim stanicama. Moda su ovisile o njima? Tako bi i ja dizajnirao sistem, ako bi elio da filozofske stanice budu nadglednici drugih ivotnih oblika." Urban je zurio u otvoreni prozor, gledajui jo jedno svjetlucanje u dnu komore. Ovaj sistem nema nadglednika. On se dogaa bez povratne sprege i li podrke sa strane. Bi li se jedan podsistem chenzemskog lovca mogao prilagoditi tako lako na jalovo okruje Granice nitavilal Urban se sjeao osjeaja kojeg je imao u ispunoj cijevi, da fluks i vua pogona nulte toke nisu bili u potpunosti kontrolirani procesi. "Moda ovaj greben stvarno i nije chenzemski? Moda je kolonizirao i njihove brodove?" Nikkov je pritisak blijedio, i njegov duh poprimi oblije. "Ljubav i priroda. Ne elim o tome niti razmiljati. elim vjerovati da se radi o neemu to su stvorili Chenzemi. elim vjerovati da su oni dovoljno pametni da to dizajniraju. Pametniji od nas. Mi tako slabo prolazimo protiv njih. No, ako su oni to samo nali. . . " "Mi smo to sad nali", ree Urban vrsto. I ako su to Chenzemi mogli prisvojiti, mogli su i oni. Deneb se probudi iz nemirnog sna. Ponovno je ula u svome umu zvuk udara, kao da je brod bio udaren ekiem. Treptala je u omamljujuoj tami. Nije bila sigurna je li zvuk koji je ula stvaran ili je dio nekog nepovezanog sna. Oslukivala je. Duhovi joj se vratie, a zatim je ponovno napustie, ostavljajui za sobom sjene njihovih iskustava. .-Nakupina kra leala je u blagom kutu u odnosu na njihov kurs, i svakih bi nekoliko sati maleni komadi leda ili metala probio peraje. Brod bi zazvonio sa svakim udarcem. :Lovac je poeo ubrzavati kako se odmicao od Alphe Cygni putanjom koja e uskoro konvergirati s njihovom. :I Granica nitavila je takoer poela ubrzavati. Bilo je to samo maleno poveanje brzine, no Nikko ga je tri puta mjerio. Bilo je stvarno. Deneb je mogla uti Lotovo meko disanje na korak od nje. lo je spavao. Mogla je osjetiti miris njegova znoja. Kad je jezgra postala tako vrua? Pod-um je prijavio temperaturu od trideset i est stupnjeva koja se jo penjala. U gradu u kojem je ivjela s roditeljima, omiljeno mjesto prvog seksualnog iskustva za mlade
ljubavnike bila je temperaturna zona u gradskome parku, gdje je iz reaktora sukljala supervrua para iz divovskih spletova cijevi. Tamo gdje se para spajala s hladnim zrakom, na ukrtenim ventilima, formirala se topla magla koja je poticala obilan rast irokolisne vegetacije. U Rajskoj atmosferi, inhibicije su se topile, a uili se i prakticirali seksualni uici. No, kad je Deneb imala trinaest godina, djevojka koju je poznavala iz kole umrla je tamo. Provukla se kroz ogradu, u potrazi za prstenom ili fotoaparatom koji joj je ispao. Pria se mijenjala ovisno o potrebi. Moda je otila iz oklade. Upala je duboko u splet cijevi, i nije se mogla uspeti natrag. Njezin ljubavnik je nije mogao dosegnuti. U paninim trenucima prije smrti, devet duhova formiralo se u njenu atriju, i pobjeglo, no njezina sredinja persona nije imala izlaza. Ostala je zarobljena s tijelom od kojeg su uskoro ostale samo smee kosti i prokuhano meso koje se raspalo u rukama njezina spasioca. Deneb je zurila u tamu. Osjetila je kako joj se kiir razmotao, i zadebljao od krvi dok joj je tijelo zahtijevalo smanjenje dotoka topline preko njegove proirene povrine. Unato njihovim naporima, vruina se irila s trupa prema jezgri, u potrazi za izjednaavanjem topline. Granica nitavila bila je napola istopljena. Deneb je mogla uti stenjanje broda - nizak, pjenuavi um na rubu percepcije. Pruila je svoje none prste u tami, dotiui membranu koja je zadravala vodu s Vrela. um joj je dolazio do kostiju - rezonantni odjek mijenjanja brodske strukture. Duhovi su bili na poslu u zidovima. Lotov ritam disanja posrne i prestane, zatim izgubi na snazi prema mekoi disanja pri buenju. "Deneb?" Ona osjeti strujanje zraka kraj svog ramena. "to nije u redu?" Osjetila je njegovu brigu poput ivoga bia u sebi. "Prevrue je ovdje", jaukne ona apatom. Vruina je nalikovala samostalnom biu koje ju je ispunjavalo. Bez obzira kud se okrenula, nije joj mogla umai, niti barem osjetiti da poputa. "Vrue je", ree Lot. Oklijevao je, pa je imala vremena razmisliti je li ga njezin strah probudio. On upita: "Sanjala si?" "Ne znam." Osjeala se preplavljena zbunjenou. Zamiljala je tamu koja joj inficira oi oslijepljujui je. U njenoj sljepoi, pojaavali su se drugi osjeti. Pomisli da je u zraku osjetila miris gustog, bolesno kiselog pia. Od mirisa joj srce bre zakuca. "Vigil je na amac za spaavanje", proape ona. "On ve uva nae usnule duhove, i znam da emo, ukoliko ovdje postane prevrue, stvoriti nove duhove i poslati ih na sondu. No, bez obzira koliko duhova poaljemo, mi neemo moi preivjeti. "Mislim da neemo morati bjeati. Ne ovaj put." Bile su to utjene rijei, no to je on znao o brodu? Imao je pauka koji mu je aputao nove podatke u uho. No, ipak, bilo je neeg ... u njegovom glasu? Ili moda u njegovoj jednostavnosti koja ju je smirivala. "O/?/" Ruka joj krene prema ustima kad shvati to mu je upravo rekla. "O, ne. Ja ... mislila sam na sebe, na moje duhove. Ti ak ni nema duha. Lote. to je nepodnoljivo. Strano. ao mi je. Ja ..." "Deneb, molim te." Sad je on zvuao posramljeno. "U redu je." "Ali, to je bilo tako beutno. Ne znam to je to sa mnom. Ponekad se ovdje osjeam poput stranca. Zaboravljam da su stvari ovdje drukije." Njegovo iznenaenje dotae je u unutranjost kime poput prstiju duha. "Mislio sam da si sretna ... s Urbanom?" "Pa, jesam. Bila sam. On ..." Ona se zatee. Nije htjela izrei jo jednu rije suglasnosti, a ipak, osjetila je frenetine dijaloge u glavi. to je to s njom noas? Duboko udahne, mislei: Smiri se. l djelovalo je, barem malo. "Ne govori o meni, u redu?
to je s tobom? Ti se ne boji, zar ne? Zato se ne boji?" On se nasmije. "Tko kae da se ne bojim? Usrao sam se od straha." "|esi li?" Ona posegnu rukom koja joj dotae klisku povrinu njegova pripijenog odijela napetu preko trbuha. "Nisi prestraen." No, kad je to izrekla, trbuh mu poe drhtati. Osjetila je udar uznemirenosti, kao da ju je pomela emocija nalik njezinoj. "Lote?" "to se dogaa?" "Ne znam." Ona se borila ostati mirnom. Disati mirno. On je odgovorio hrapavim uzvikom iznenaenja. "Osjeam to!" I ona je to osjeala. Mogla je osjetiti kako se smiruje, i to ne preko drhtaja njegova trbuha, ve unutar svog uma. Mogla je to tamo osjetiti. Oprezno, ona drugom rukom posegnu za njim. Je li on predvidio taj pokret? Njegova ruka presretne njezinu. Njegovi kliski prsti u rukavicama vrsto se skupie oko njezina dlana. "Ne razumijem", aptao je. "Deneb, kako ti moe osjeati karizmatu?" Karizmatu? Znai ovako to izgleda. Nikad se prije nije ovako osjeala, kao da je zamotana u besteinsku ljuturu koja je izvlaila njezine tjeskobe, odbacujui ih daleko. "Deneb?" Ona se nastojala odazvati. U glavi je ula pitanje, no bilo je toliko vrue da ga se je vie jedva sjeala. Da. Karizmata! On je elio znati o karizmati. "Usadila sam si neuralni organ. Radi. Sigurno je to." "Ne." Njegova briga ju je ubola poput nelagodnih trnaca. Smiri se. ula je njegov dah. "Ovo je razliito od kultnog parazita. Osjeam karizmatu koja dolazi od tebe." Njegova je ruka bila toliko vrua, da ju je ispustila. "Oh, Lote, nije to kult. Promijenila sam parazita. Pokuala sam ga napraviti vie nalik tvome. Ne moe me kontrolirati." "Mislim da se ne mogu sloiti s tobom." Temperature u kritinom podruju jezgre su narasle vie nego to je Nikko pretpostavljao. Toplina je ugroavala uinkovitost brodskog ivanog tkiva zapakiranog u oklopljene zidove jezgre. Nikko je osjeao otklon u svojim usporenim reakcijama i veem broju pogreaka. Izveo je svaki proraun barem tri puta, usporeujui rezultate. Hlaenje je bilo imperativ, ali je izolacija koju je postavio oko jezgre djelovala protiv njega, sprjeavajui toplinu da izae. Nikko je stoga otvorio dodatne kanale da dovode ohlaene tekuine s peraja u kapilarne mree koje su pupale u ivanom tkivu. Posao nije tekao kako je planirao. Tekuine ugrijane do vrenja u tkivu koje im se nalazilo na putu dovodile su toplinu iz sredinjih slojeva u jezgru, vie nego to su je odvodile, dodatno pojaavajui problem. Nikko je stoga izgradio izolirane kanale koji e tekuine drati hladnima dok ne dosegnu kapilarne mree. To je djelovalo bolje. Pojaavanje topline opade. U nekoliko minuta, toplina u ivanom tkivu poe padati. Nikko je otvorio nove kapilarne mree da ubrza proces, irei istu terapiju i na zidove sredinje prostorije. Nema vie kopija. Odluka se polagano formirala u Denebinom pregrijanom mozgu. Temperatura jezgre narasla je do etrdeset stupnjeva. Deneb je to vrijeme izmjenjivala osjeaje panike i zadovoljstva, odnosno emocionalne stabilnosti, to je ovisilo o Lotovoj udaljenosti od nje. Ve je dva puta slala duhove Vigilu. Tako da je on sauvao neka sjeanja na ove kunje. Ona nije mislila da e ih se eljeti sjeati.
Srce joj je treperilo, dok ju je strah ponovno nagrizao. Njeno tijelo prekriveno Ijuskicama nije se moglo hladiti uinkovitou kojom su to mogli initi njeni ljudski preci. Znala je da e ubrzo pasti u nesvijest. Ve se osjeala nesposobnom napraviti svrhoviti pokret. Lebdjela je u maloj sobi. Usta su joj bila otvorena dok je tiho dahtala. Njezin zadebljali kiir vie nije reagirao. Osjeala se grozno, Ijutito i uplaeno. Nije pomoglo kad je opazila da se vruica povlai. Tapkala je prstima po svojim tvrdim bedrima. )e li sad preuzela i tu Nikkovu dosadnu naviku? Nema pravde. Previe sam vezana uz ovo tijelo. Ili na sredinju personu koja ga je nastanjivala. Ti ovo ne mora osjeati. Vrijeme, i ponovno Lot, pourili su je u trans da blokira sve osjete u njezinom tijelu, da dopusti da njezina sredinja persona plovi u slijepoj spilji atrija, gdje bi zrak bio onoliko hladan koliko bi ona zaeljela. Pa ipak, upadala je u svijest psihotinom upornou. Zato? Njezini duhovi radili su u zidovima. Oni bi ivjeli ak i da ona umre. No, jesu li oni bili ona? Oni nisu osjeali vruinu. (Ona jest!) Oni su bili mirni i usredotoeni. No, mogli su biti takvi samo zato to je tu bila ona, da im uva strahove. Sve njih. Samo ona - ova sredinja persona - usuivala se bojati. (To sam ja!) inilo se nekako vanim drati se toga. Lot ue u njezino vidno polje. Privuen njezinom rastresenou? Moda. Zbog znoja koji mu je ulazio u oi, inilo se da ima lee. On zatrese glavom, rasprskavajui kapljice vlage. Prokletstvo. Vlaga raste. Pokuala je uzbuditi jednoga od svojih duhova, no izgleda da joj atrij nije radio. Pokuala je govoriti, no jezik joj je bio kao oteen. Lot je progovorio, no ona nije mogla razumjeti njegove rijei. Nije ga nikad ranije ula da govori tim jezikom. Je li nekad poznavala ovaj jezik? Pokuala je ponovno progovorit, pitati ga. Nita se nije dogodilo. Po svoj prilici, hardvvare je otkazivao. Sranje. Lot joj dotakne grlo njenim, ledeno hladnim prstima. Iznenada ona postade svjesna mutnog zvuka udaranja koji se ubrzavao u ritam. Gledala je njegove oi kako se ire. Promatrale je komino V zabrinutosti koje su tvorile njegove obrve. On se okrene. Njegove se usne poee micati, a vodeni su zidovi drhtali kao da odgovaraju na zamiljeni vrisak. Lot je uistinu bio tako stran. Ona zatvori oi, sluajui mutni buni huk. Tako. Hardvvare je otkazao.
igil je ostao njihovim oima prema svijetu s druge strane trupa, no imao je i vlastiti ivot. Malena sonda pratila je vlastitu putanju oko Alphe Cygni, a sati koji su prolazili, udaljili su je od Granice nitavila. Clemantine je ugaala njegov ogranieni pogonski sustav, svijajui njegovu putanju samo malo, tako da je sad pucala prema udaljenoj nakupini zvijezda koja je sadravala nekoliko malih sunaca G tipa. Bila je to spektralna klasa tako esto prijateljski nastrojena prema ivotu. Tijekom vremena, sonda e se preoblikovati u jedrilicu koja e se uputiti u meuzvjezdano prostranstvo, a proisteklu vuu iskoristit e kao sporu konicu. Njena Tupa inteligencija provest e je mimo sustava koji e joj biti na putu, koristei njihove zvjezdane vjetrove da jo uspori brzinu. Za ne vie od dvjesto godina, dosei e nakupinu zvijezda, gdje e obletjeti svako pojedino sunce, koristei jedro da dovri proces koenja. Konano, njezina e brzina biti dovoljno niska da e si moi dozvoliti da je uhvati jedna
od zvijezda, ili od planeta koji se tamo nalaze, tako da duhovi koje nosi mogu ponovno ivjeti. ne. Clemantine se nae suoena s jo jednom malom nesreom dok je apsorbirala posljednji mlaz podataka sa sonde. Vigilovi su teleskopi gledali natrag na bijelog lovca. Dopplerov efekt svjetla s loveva trupa, doputao je laganu procjenu njegove brzine. Hitro je obraivao brzine koritene na putu prema Alphi Cygni, namjetajui putanju u smjer kojim e presresti sondu. Bilo je pitanje dana kada e je lovac stii, no to je davalo Granici nitavila nekoliko dana da povea vodstvo. V/g//im je donio odgodu, no Nikko je znao da nee trajati. Kad se lovac vrati na njihov trag, oni nee imati kamuflau kojom bi zbunili njegove instinkte. Nee moi promaiti svojim topovima. Bam. Bam. I kraj. Duga potjera e napokon svriti. Mogao je pokuati minirati njihov trag, no lovac ih nee direktno slijediti. Dolazio je iskosa, i osim toga, mogao bi koristiti topove da raskri bilo kakve zapreke. Mogao je pokuati iznova uzgojiti filozofske stanice i obraniti brod njihovom otrovnom prainom, no nije bilo naina da na vrijeme stvori adekvatno polje. I. osim toga, Lot bi odbio ispustiti otrov. Znai, nisu imali nikakva oruja. U redu. Trebala im je brzina. Osim to solenoidi nisu mogli biti izgraeni iznova na vrijeme. ak i da jesu, konvencionalni pogon ne bi mogao nadmaiti lovev pogon nulte toke. Trebao im je stoga pogon nulte toke. Zahvaljujui Urbanovom avanturizmu, ini se da su ga i imali, iako nije funkcionirao najbolje. Nikko je izmjerio lagano poveanje akceleracije, jedva uoljivo. Kako ga poveati? Sad kad je temperatura broda bila stabilizirana, sve je duhove poslao na rjeavanje ovoga pitanja. Urban je promatrao rastui greben. Mjerio je njegov izlaz. Usporedio ga je s jedva uoljivom, ali rastuom akceleracijom Granice nitavila, dok je greben debalansirao sve-iree polje nulte toke. Bilo je to poput maioniarskog trika. Neto iz niega - udo. No, ipak nije bilo dovoljno da ih dri u prednosti pred lovcem. Nikkov se duh zakvai iza njega, "jesi li shvatio ve?" Urban se nasmijei. Imao je pretpostavki o grebenu, ali ga nije razumio. Mislio je o njemu kao skupnom entitetu, sastavljenom od milijuna organizama u suradnji. Svako od njih reda veliine mikrometra. Oni fiksirani na zidove komore su se doimali mrtvima, iako su poput koraljnog grebena formirali vrsti temelj za ostatak kolonije. Oni na povrini doimali su se najivljima. Nisu bili napravljeni od egzotinih materijala, no sami su stvarali te materijale, sintetizirajui nanometarske estice iz polja nulte toke. Egzotini materijali bi se raspali gotovo odmah, no bili bi iznova stvoreni na drugom kraju grebena. To bi se stalno ponavljalo, milijardama puta u mikrosekundi. A svaka sinteza egzotine materije bi fino ugaala strukturu prostor vremena. Ovo je bila pria koju je on rekao Nikku. Bila je to samo pria. Ljudi su uvijek priali prie kako bi objasnili ono to ne mogu razumjeti.
'.Zvijezde su mjeseeva djeca.
:Sunce je kota velike koije. .Mlijeni put je potok mlijeka koji istjee iz dojke boice. -.Greben se razvio u uveanom disku crne rupe ili neutronske zvijezde - negdje gdje je jako iskrivljeno gravitacijsko polje, gdje je razvio koloniju daleko od smrtonosnog sredita. Kumulativni efekt imao je promjenjivi stupanj, i Granica nitavila ga je preusmjeravala po vektoru koji je bio usmjeren dalje od lagane gravitacijske distorzije brodske mase. "Ne moramo to razumjeti", ree Urban. "Moramo samo znati kako da to kontroliramo. Bre, sporije. Nita vie od toga." Nikko promrmlja svoje slaganje u trenu kad se Denebin zaposleni duh pojavio meu njima. "Jo malo pa je vrijeme." Urban je uhvati za ruku i nasmija se. "Ti si zlato." Odluili su replicirati okruenje loveve ispune cijevi, ili se barem pribliiti tome. Deneb je dizajnirala ulaz i dva izlaza za otvor u obliku Yza reaktorsku komoru. Distribucijski kanali u brodskim tkivima, oteeni vruinom, usporili su sav inenjerski rad, no napokon, tri su ventila bila spremna za otvaranje. Koristit e precizne eksplozive. Urban nije dao njihovim industrijskim Tvorcima da se kreu oko grebena. "Spremni ..." ree Deneb. "Sad." Eksplozije su bile usmjerene prema unutra. Urban je vidio kako se izdiu u grudama praine, pare i svjetla, poput riganja usuglaenog gibanja, koje bi se obrnulo im bi pritisak vakuuma isisao komoru. Greben je blijetao briljantno bijelom bojom, prekrivajui kamere. Brod se kovitlao i podrhtavao. Urban uskliknu. Bio je to sirovi ivotinjski krik trijumfa. Ritnuli su greben. Utjecali su na njega. Bio je to prvi korak prema kontroli. "ekaj", ree Deneb. Rukom mu je davala znak da se stia. Bila je to hladna gesta. "Pogledaj membrane. Nikko? Slabi." Cijeli niz grafova i brojeva pojavio se unutar prozora. Urban preleti pogledom po njima. Deneb je bila u pravu. Aktivnost grebena bila je okovana. I toplina i radijacija su tonule. Briljantni sjaj koji je dolazio s prozora je slabio. Greben je tamnio do dubokih elinih sjena. Brzina ovog prelaska bila je zapanjujua. Za nekoliko sekundi, aktivnost je pala skroz na poetnu razinu, a opadanje se jo nije zaustavilo. "Ljubav i priroda", Deneb je aptala. "Rui se." Urban nije elio povjerovati u to. "Izloili smo ga vakuumu. Mora se ohladiti. Znali smo da e se ovo dogoditi." "Ali ne ovako. " ree Deneb. "Ovo je previe. Gledaj. Vidi?" Pokazala je prstom na grafikon s lijeve strane okvira. "Svi uoljivi radijacijski efekti su nestali. Ubili smo ono malo akceleracije." Okrenula se prema Nikku. Strah joj je sjajio u oima. "Ugasi to, Nikko. Odmah. Bili smo u krivu." "Ne, ekaj." Nikko ih je oboje zaprepastio svojim odbijanjem. Njegov je pogled bio fiksiran na greben. Kiir mu je leao preko ramena. Bio je potpuno miran. "Ovo je sigurno nain na koji je lovac radio. Nemojte odmah biti nervozni. Dajmo mu priliku da se stabilizira." Urban dohvati prozorski okvir. Zglobovi na prstima mu pobijelie dok je pokuavao vidjeti neke znakove oporavka grebena. Zidovi su se zamraivali. Samo bi povremena bijela mrlja osvijetlila komoru. "Dosta, Nikko. Dali smo mu dosta vremena." "|o malo", ree Nikko. Govorio je bez straha i tjeskobe. Bio je hladan poput chenzemskog ratnog broda. Stisak ruke Urbanovog duha na prozoru jo se pojaa. Tako mu Nepoznatog Boga. Traio
je tehnologiju nultog polja toliko mnogo godina, l napokon ju je naao! Donio ju je s lovca vlastitim rukama. Preivjela je dvije godine u kontejneru ne privlaei niiju panju. Nije mogao vjerovati da e sad umrijeti. No, dokazi su bili tu, na bibliotenom prozoru. A, ako dopuste da tehnologija umre, kako e pobjei lovcu? "Nikko, greben je naa jedina ansa. Ubij ga, i lovac e biti za nama prije nego to ohladimo trup do kraja. Zatvori otvore. Odmah." Nikkov se kiir nervozno namreka. "Ne vjerujem da ga je tako lako ubiti." "Ne moe to znati." Urban je uploadirao pod-um u sustav. Ako Nikko ne zatvori otvore, on e ih zatvoriti. Pod-um se vrati. Pristup odbijen. Pogledao je Nikka vrlo iznenaen. "Nikko jesi li nam ti zabranio ulaz?" "Izljevi topline i radijacije jo opadaju", ree Deneb. "Nikko, Urban je u pravu. Dali smo mu dosta vremena. Past e na nulu ako ne uinimo neto da ovo zaustavimo." "U redu", ree Nikko. "Zatvaram otvore." Imao je bezizraajan izraz lica. Kiir mu je bio opet miran. Urban nije mogao pogoditi o emu razmilja. Otvori se zatvorie. Nita se nije dogodilo. Gledali su u tiini nekoliko sekundi, a tada je Deneb poela mrmljati. "Greben je planuo u trenutku eksplozije. Ili je reagirao na prisutnost praine, ili na energiju radijacije? Poslije toga nije bilo ni praine niti energije radijacije ..." "Krivo", ree Nikko. "Kad je ulaz otvoren, malena koliina praine ulazila je unutra. U ovoj zoni je gustoa gotovo tri estice po kubinom centimetru." "To nije nita", ree Urban. Denebin kiir skupio joj se oko vrata. Glava joj se klatila u nemirnim pokretima. "Sad je praina na nuli. Jo uvijek nema oporavka niti ikakve aktivnosti. Da poveamo prainu? Ili bi to ubilo greben? Radijacijska energija? Moda bismo trebali pokuati ..." "Udara", ree Nikko. Urban se okrenu da pogleda. Nije bilo vidljive promjene na grebenu, ali grafovi u prozoru pokazivali su da je radijacijska aktivnost poela rasti. "Nije kao prije, l prije je bilo jae. Otetili smo ga. Deneb?" Njeni dugaki prsti udarili su po rubu kiira. Nije micala pogled s prozora. "Pokuaj s radijacijskom energijom?" Nikko je lupkao po svom bedru, to je suho odzvanjalo. "Sve ili nita", promrmljao je. "Valna duljina?" "Zato ne ii kroz spektar?" predloi Deneb. Urban je bio u ispunoj cijevi. "Ne", ree. "Poni s UV" "Nikko!" Lot vie nije mogao izdrati. "Nik-ko!" grmio je. Bio je miran kad su poele posljedice njihova prolaska, kad se jezgra hladila, i kad se voda Vrela povlaila sama od sebe, tekui kroz zidove natrag u brodsko regenerirajue tkivo. Ostao je miran kad je Clemantine ula, gledajui u njega oima iz kojih je paljivo odstranila emocije. Tvorci su ve oistili miris njihovog znoja. Rekla mu je. "Lote, pusti je." Tek je tada shvatio da jo dri Denebinu ruku. Clemantine je odnijela tijelo, no slike su ostale. Lot nije mogao zaboraviti kako je Deneb izgledala. Kiir joj je bio otekao, a usta ispunjena bradavicama, poput debelih prstiju koji je dave iznutra. Tkivo njezina nosa bilo je otvoreno, natopljeno krvlju. Njene oi ...
LINDA NAGATA - BESPUE 13 l
Stisnuo se uza zid, pokuavajui se sjetiti umirujuih vjebi koje je nauio u Svili, i koje nije izvodio sve dosad. Zatvarajui oi, izvodio je vjebe disanja, podsvjesno svjestan zidova komore koja ga je okruivala. Iako je bio roen na brodu, na Svili je nauio voljeti otvorene krajolike. Trebao ih je sad. Sad. Tempo njegova disanja se povea. Ponovno ga smanji, borei se s osjeajem uhvaenosti u zamku. Nije vie mogao trpjeti. "Nik-ko!" derao se. uli su ga. Clemantinina snena figura pomakla se po prvi put u nekoliko sati. I Urban se probudio. Urban je promatrao mirne linije njegova pospanog lica kako poputaju sloenijim linijama koje je donijela briga. I Nikko se pojavio, i to kao duh u iskrivljenom pramanom dijelu prostorije. Nikko ree. "Ista je temperatura kao to je uvijek bila." "Nije." Nikko podie bradu. "Onda, ista kao prije prolaza." Lot osjeti vrsti vor u svojim grudima. "Ona je mrtva, a nitko nita ne govori." "Imamo njenog duha", odgovori Nikko. "Lote, ovdje sam." Denebin glas dolazio je iz zida iza njegove glave. Zvuala je zabrinuto, i malo zbunjeno. "Zna da imamo kopije." "Nije to isto." Ona je osjeala karizmatu. Sama je stvorila svoju karizmatu. Ta Deneb je otila. Nije mogao iz glave izbiti sliku njezina mesa kako otie kroz njezinu Ijuskastu kou. Ona ju je ostavila tamo s karizmatom svoga straha. Bilo je to poput droge hipersvijesti utrcane u njegovu kraljenicu. "Nije se trebalo tako dogoditi! Nikko, zaboravio si na nas. Mislio si na brod, kako on moe preivjeti." Nikkov stav bio je umjetno miran. "Neuralno tkivo Granice nitavila imalo je prioritet, ali mislio sam i na tebe. Znam koliko moe podnijeti, i pobrinuo sam se da iz ovoga izae itav." "Ali, to je s Deneb? I ona je vana!" " Lote, ja sam jo ovdje." Nikkov se kiir pomicao u sporim mehanikim valovima. "Nije moja krivica. Deneb je ostala s tobom. Trebala se razloiti. Ja jesam." "Ona nije poput tebe. Ona je imala sredinju personu." "Lote, prestani, molim te", molila je Deneb. "Imala je mogunost izbora", ree Nikko. "Ne krivi mene ako je njen izbor bio pogrean." Njezina slika iskoi. Lot je ustrajao u pritisku, bijelih zglobova. Ruka ga je boljela. Denebin glas aptao je iza njegove glave. "Nikko je u pravu. Bila je to moja greka. ao mi je. Pogrijeila sam." Nije joj mogao odgovoriti. Dotakla ga je svojom karizmatom. Sad je vie nema. Jedna po jedna, peraje za hlaenje uvuene su u brod. Ostalo ih je samo nekoliko da odvode toplinu dobivanu prilikom rekonstrukcije. Njihov je materijal iskoriten za druge stvari. Poeli su rad na novim optikim teleskopima, na nizu zamjenskih antena, na proirenju stanova u meuprostoru, i na gomili mlaznica za kormilarenje. Radili su i na memoskopu iako je to postao
pomoni sustav, sada kad je Urban uio kako ovladati grebenom. Meuzvjezdana praina koja je ulazila kroz ulaznu cijev bi priguila egzotinu aktivnost grebena. Radijacijska energija bi je poveala. Kad bi se poveavala, greben je izbacivao i opasnu energiju, no Urban je uio kako to suspregnuti. Clemantine prijavi tihu Vigilovu smrt. Njegov odlazak nije bio zapaen. Njegov zadnji prijenos prikazivao je lovca koji se nalazio u blizini dometa njegovih oruja. Kada ga je htjela ponovno kontaktirati, nije bilo odgovora. Nikko je dozvolio svojoj svijesti da se rairi kroz tijelo broda. Njegovog broda. Bio je manji sada. Tone mase izgubio je prilikom prolaza pored Alphe Cygni. No, bio je ist, i itav. Kretao se bre nego ikada prije, tako da su Nikka sporadini sudari sa svemirskom prainom brinuli podjednako kao i lovevi topovi. Teleskopi su ponovno izgraeni, i ponovno je mogao gledati du cijelog spektra, sve od vidljivog svjetla, pa do ultraljubiastog i x-zraenja. Na svim stranama, zvijezde su sjajile poput arobne praine koja je uokvirivala njegov svijet plavom i bijelom, crvenom i utom. Alpha Cygni bila je daleko iza njih. Bila je to oznaka njihovog puta kui. Naprijed, u smjeru zvanom labud, skupina velikih mladih sunaca dominirala je nebom, nepodnoljivo se sjajei. Iza njih, zavjese crvene vatre gorjele su u irokim nepravilnim trakama. Bile su to maglice koje su oznaavale sredita zvjezdanih formacija, na rubu hladne, mrane mase nesagledivog molekularnog oblaka. Bile su udaljene manje od devedeset svjetlosnih godina. Labui oblak: chenzemski brodovi dolazili su odatle. Vidljivo svjetlo nije moglo prodrijeti kroz prainu Labueg oblaka, no za infracrvene i radiofrekvencije, oblak je bio gotovo proziran. Kada je Vigil zatajio, Nikko je okrenuo svoje radioantene prema oblaku. Snimio je pozicije mladih zvijezda jo uvijek uvijenih u prainu, kao i pozicije nizova prirodnih lasera koji su leali oko sunaca. Oznaio je brze. pokretne omotae sastavljene od plinova koje su ispaljivale supernove. Bili su to gusti valovi koji su isputali grozdove stabilnih materija koje e postati protozvijezde. Ove je stvari mogao identificirati. Nije znao nita o dijeljenju blijedih, efemeralnih, signala iz tokastog izvorita na mikrovalnoj razini. Bljesnuli bi, pa se povukli. Jednom ili dva puta, a tada bi nestali. Pokuao ih je dekodirati kao sliku, ili zvuk ili chenzemsku kemijsku razmjenu. Bilo je besmisleno. Moda je to bio samo nasumini um, koji je proizvodila buna aktivnost oblaka. No, nisu se ba doimali nasuminima. Njihove modulirane frekvencije skupljale su se u grozdovima previe blizu mirnog noseegvala. "Nikko?" Urbanov glas ue u njegovu svijest. Nikko automatski odgovori. "Tu sam." "Doi u sredinju komoru. Clemantine nas eli sve na okupu. Kae da moramo razgovarati." Naao ih je okupljene u sredinjoj prostoriji: Urbana, Clemantine i Lota, i Deneb koja je bila nevidljivi duh u zidovima. "Labui oblak govori", ree im Nikko. Clemantine se nasmije. Bio je to mraan smijeh, poput vrhunca nakupljenih briga. "Reci. Moe li to prevesti?"
"Ne."
Ona jauknu i protegne se. Njeno dugo tijelo napinjalo se poput luka. "No dobro. Kad ponovno posadimo filozofske stanice, moda e nam Lot moi rei to taj jezik znai." Njezine se obrve izvie. Zlatne duge na njezinim usnim koljkama su se sjajile. Sve ih je
uhvatila na prepad ovom svojom izjavom, a Lota ponajvie. On se poput pauka zalijepi na zid. Kosa mu je bila desetak centimetara dugi zlatni vodopad. Njihala se oko njegovog lica dok ju je promatrao. "Nee se tome protiviti?" upitao ju je. "Ne. Vidi, i ja postajem Chenzem. Nitko ne zasluuje posebnu zatitu niti od svijeta niti od sebe samoga. Uim se tome. To je chenzemski nain. Oni koji preivljavaju preivljavaju. Svi ostali odlaze u prolost." Njezin tamni pogled bio je neko vrijeme na njemu, a onda se okrenula Urbanu, koji se skupio kraj njezinih nogu. inio se opreznim i nesretnim. Napokon je pogledala u Nikka. "Obuzdali smo greben. Uimo ga kontrolirati. Samo ga trebamo odnijeti kui." Nikko dopusti svojoj svijesti da se vrati u tijelo broda. Svjetlost zvijezda prila mu je oplatu. Lovac ga je progonio. Ali nije dobivao utrku. Pod-um dopusti da ta nova injenica eksplodira u njegovoj svijesti. Polako, lovac je zaostajao. "Ne moemo ii kui", ree Nikko. "Sada umiemo lovcu, no ako usporimo, ako pokuamo obrnuti na smjer, bit e nam za petama u roku od nekoliko sati. Zna to." Clemantine klimne. Lice joj je bilo glatko i hladno. "Istina. Granica nitavila nikad se nee vratiti kui. Znam to. A provela sam dovoljno inenjerskih simulacija da znam da nemamo dovoljno mase da izradimo topove koji bi se mogli usporeivati s onima naeg progonitelja. Ali, imamo jo mase, Nikko. Moemo podijeliti brod. Vigil\e bio samo malena letjelica, napravljena u urbi. Moemo mi i bolje. Nevidljivi brod, pojaan vlastitim grebenom, kojeg vodi duh. Daj mi masu, Nikko, i odvest u nas kui." Nikko osjeti kako se njegova prsa otvaraju. Osjeaj krivnje je navro da popuni prazninu. "Prola su stoljea. Ne zna je li tko preivio." Ona klimnu. "Ne moemo to znati. Ali to ne znai da ne moemo pokuati. Ja bih prvo otila u Vrelo Obmane. Ako su otili, nastavila bih. Nisu mogli svi nestati, Nikko. Ne sve vrste. Ali. ako i jesu, tada k vragu s njima i dobro im osloboenje. Zasluili su umrijeti. Na posljetku, preivljavanje je jedina mjera koja vrijedi."
Glasnik \e bio dugaak dvije treine duine Granice nitavila, ali samo nekoliko metara irok. Treica od broda, poput rebra otrgnutog od mesa Granice nitavila. Imao je nevidljivi trup, koji nije reflektirao vidljivo svjetlo ili radar, a prije lansiranja bio je ohlaen kako bi se smanjio njegov toplinski potpis. Maleni robot s pipcima prenio je polipe s grebena na Granici nitavila u komoru u Glasnikovom kljunu. U poetku, komadii grebena su sjajili poput odvojenih toaka svjetla, poput mrljica svjetla na Urbanovim rukavicama pri povratku s tamnog lovca. No, kako su sati prolazili, mrlje svjetla su se poveavale. S vremenom su poele migoljiti po zidovima komore. Novi greben poeo je rasti. "Vrijeme je", ree Clemantine. "elim da se dva broda razdvoje, prije no to njihovi grebeni ponu interferirati. " Glasnik je poivao u lijebu na trupu Granice nitavila. Uspjeh velikog broda ovisio je o tajnosti. Ako lovac primijeti Glasnikovu prisutnost. Clemantine nije sumnjala da e on poi Vigilovim putem. A ako se to dogodi, onda k vragu i s njima svima. Poljubila je Lota po posljednji put. Poljubila je Urbana. Obojicu je zagrlila. Njihova tijela bila su vrsta i jaka uz njeno. Suze joj orosie oi.
l 34 LINDA NAGATA - BESPUE
A
Ona bi s njima zauvijek ostala. Nikada ih vie nee vidjeti. "Sretno!" apnula je.
; Napravila je duha, i uploadirala ga je u Glasnikovu jezgru neuralnog tkiva. Poput Nikka, ona e ui u petlju, i ako sve proe dobro, dvjestogodinje putovanje biti e reducirano u njezinoj svijesti na devedeset sekundi. <*"-
Nikko je zajedno s Urbanovim duhom promatrao lansiranje preko prozora u biblioteci. Clemantine, njezina tjelesna verzija, promatrala je zajedno s Lotom i drugom verzijom Urbana iz sredinje prostorije. Deneb je bila glas koji je vodio zadnje poslove. "Hlaenje je gotovo", ree im. "Spremni smo." Nee biti uarenog paljenja. Glasnika e odbaciti eksplozivne strijele duboko u tkivu Granice nitavila. Bez stanica na trupu. Granica nitavila bila je mrana i teko uoljiva. Kolebanja u njihovom kursu nee se moi uoiti na bilo kojoj udaljenosti. Lovac ih je uporno pratio. Deneb je ekala dok spora vrtnja Granice nitavila nije okrenula Glasnika od lovca. "Sad", ree meko. Brod se zatrese. Bilo je to sve. Na djeli sekunde, kamere na trupu pokazale su tamnu siluetu koja je nestala iza njih. Granica nitavila je jo ubrzavala, a Glasnikov embrijski greben bio je usmjeren u drugom smjeru. Kako greben bude stario, poet e smanjivati ubrzanje malenoga broda, dovodei ga jo blie lovcu. "Daleko je", ree Deneb. Premda ne na sigurnoj udaljenosti. Ne jo. Nikko je promatrao lovca, ekajui neki znak koji bi ukazivao da je opazio Glasnikovu prisutnost i poeo pucati iz topova. Promatrao je kroz cijeli spektar. Promatrao je tjednima prije no to je Denebin glas niotkuda blago rekao: "Na sigurnoj je udaljenosti. Zna to i sam." Promatrao je za svaki sluaj jo par tjedana, ali lovac nije mijenjao smjer, usporavao ili isputao prainu, ili pucao iz svojih topova. Plovio je prema Labuem oblaku stalnom brzinom, lagano zaostajui sve vie za Granicom nitavila koja je jo ubrzavala. Nikko je osjetio udnovat osjeaj u svojem senzoriju, kad si je napokon priznao da je Glasnik umakao. Bila je to pobjeda. Po prvi puta u stoljeima nakon Denebine smrti (moje Deneb}, Nikko je osjeao da smije ustvrditi da je odnio pobjedu nad Chenzemom. Sam je sebe upozorio da je taj problem ogroman. Greben Granice nitavila moe umrijeti ili se proiriti kroz brod izvan kontrole. U svakom trenutku, lovac je mogao ubrzati i uhvatiti ih. Mogli bi susresti labueg razlagaa. Jo je uvijek ispred njih bilo suoavanje s izvorom signala u oblaku. Jo jednom, Nikko je skenirao prikaz neobjanjivih mikrovalnih proboja koji su poticali iz Labueg oblaka. Bio je to chenzemski teritorij. Jesu li signali bili prvi znakovi civilizacije koja stoji iza ratnih brodova? Nije to mogao znati. Ne jo. Ipak, osjeao se ohrabreno, i bio je nestrpljiv da krene dalje. Ukoliko je chenzemska civilizacija postojala, obeao je samom sebi da e je nai, i da e pronai naina da je pobijedi. Uspjeno odailjanje Glasnika dalo mu je ovaj optimizam. Bilo je nade za budunost. Greben je na putu k ljudima zajedno sa svom moi koju je to nosilo sa sobom. Chenzemi se nisu inili vie toliko neranjivi. Kako izgleda biti sretan? Nikko je to gotovo zaboravio. Izgleda ovako.
P O G L A V L J E 20 eneb je ostala duh. Nije htjela rei zato. II Ipak, ustrajala je na novoj g-palubi, pa su jednu napravili, premda je bila manja od prve. Nikko je podstavio palubu livadskim biljem koje e za nekoliko tjedana narasti do struka. Clemantine se uselila, gradei kuu s okunicom i cvjetnim vrtom. Voda u njezinom vodoskoku bila je gusta i zelena. No bijae pala na njihovu lanu fasadu planetarnih ciklusa, kad je Nikko izaao na g-palubu. Prva generacija cvraka cvrkutala je u mladoj travi. Iznad glava je maleno polje uarenih mladih zvijezda sjalo nasuprot Labueg oblaka u pozadini. Nikko je bio zadovoljan, ali osjeao se i pomalo bespomonim. Morao si je to priznati. Hodao je u pravcu vatre koja je gorjela u zagaravljenoj dijamantnoj rupi u dvoritu Clemantinine kue. Njegov je duh iao ispred njega kako bi razgledavao postavu preko oiju oienog insekta koji se penjao po ogradi sjenice. Lot je leao u svojoj mrei za spavanje. Njegove napola otvorene oi su se sjajile na svjetlu plamena koji su treperili i lizali iz novo sagraenog ognjita. Urban je sjedio dp Clemantine na udobnoj klupi, i tiho govorio. Kukeve ui nisu bile prilagoene da uju tako tihe rijei. Nikkove noge s dugim prstima nosile su ga gegajui du puta. Najblii cvrci se utiae, i Lot se okrene da pogleda. Kad je ugledao Nikka, sjede, udarajui nogama o tlo kako bi ponitio njihanje mree. "Nikko? to nije u redu? Je li nas lovac uhvatio?" "Ne, jo zaostaje." Kad je stupio u dvorite, vidio je kukca kako juri du reetke. Naganjao je moljca. Clemantine i Urban su takoer buljili u njega. On osjeti udar topline dok je slao duhove da ispitaju stanje broda. Nikko uspravi glavu, zauen ovom reakcijom. "Uh ... zato misli da je neto krenulo krivo?" Clemantine se nasloni nazad. Vidljivo joj je laknulo. Na licu joj se pojavi prefrigan osmijeh. Podatna klupa preoblikuje se u novi poloaj prema njenim ramenima. "Nikad nisi bio inkarniran kad su stvari tekle dobro." "Nikad nisu tekle ovako dobro." Lot je micao glavom lijevo-desno. "Hej", ree meko. "Pa ti si sretan", "je li?" upita Clemantine. "Ja ne mogu rei." Tada se nasmijulji. "Deneb kae da bi trebao prespojiti lice da ti radi kao njezino. Tada bi svi znali kako se osjea." "Deneb je duh s tobom", izleti Urbanu. Clemantine ga je ignorirala. "Sjedni", obrati se Nikku, milujui naslon teke salonske stolice. "I dobrodoao." "Hvala." Dok je sjedao, naslon stolice se podie kako bi prihvatio njegovo strogo dranje. Pogledao je okolo, razmiljajui kamo je Deneb stavila svoga duha. Nije ju naravno mogao vidjeti. Ona je postojala samo unutar Clemantinine perspektive, no on se pitao, je li ona sjedila u ovoj stolici? je li uope ovdje s njima i sjedi li na naslonu stolice? Nije to mogao znati. Kiir mu se komeao. Smijao se. "Jednom jesam prespojio lice." Ovo je bila samo uzgredna primjedba, ali je dovela do skamenjene tiine. Nikko je pogledom letio s jednog do drugog zaprepatenog lica. pokuavajui pogoditi zato su zaprepateni. "to?" upita. "Nije to bilo tako teko uiniti." "Ne", ree Clemantine. "Sumnjam da je bilo." Nije gledala u njega. Izgledala je kao da je spremna prasnuti u smijeh.
"Oigledno sam neto propustio", ree Nikko. Doe do neugodne stanke. Tada Lot ree, "Radi se samo o tome ... ovaj, ako zna kako dati svojemu licu izraz ... zato to ne uini?" Pitanje ga je posramilo. Posegnuo je za vinskom aom koja se grijala pokraj vatre. Brzo ispije, a zatim napravi facu dok je Nikko razmiljao o razlozima. Toliko se promijenio otkako je Deneb otila. Napokon, on slegnu ramenima. "Bio je to dio drugog ivota. To je sve." "Znai, kad si bio klinac," upita Urban, "bio si, ovaj ... kao to si i sad?" "Bezizraajan?" Urban spusti pogled, i Nikko se nasmija. "Bio sam prvi, zna. Prvi od svoje vrste. Dizajn nije bio ba savren." "Kad je to bilo?" upita Urban. "Davno." "I mislio sam. Sigurno je bilo udnovato tako odrastati." "Dosta udnovato." Lot je frktao na njega preko vatre. Naranasti odsjaji plesali su po njegovim senzorskim suzama. "Sigurno je udnovat osjeaj prespajati lice. Strano. Odjednom bi svi vidjeli to misli." Je li bilo tako? Nikko nije bio siguran. Ta sjeanja su bila skinuta i uskladitena. Davno. Je li ih elio ponovno traiti? Lupkao je prstima po bedru, proizvodei zvuk udaranja o kost. Bilo je rizika u prolosti, bola i ljubavi, odavno zaboravljenih. Nije elio ponovno patiti. Ne sad. Zato je rekao Lotu, "Moda si u pravu. Bilo je to davno. Ne znam vie." Kukac je zakvocao na reetki. Kroz njegove oi, Nikko je gledao sebe kako zuri u vatru. Ustukne. Sto je to bilo? Sjeanje koje se otvara u njegovu umu. Prokletstvo! Je li pod-um automatski reagirao na pitanja? Ah. Pogledao je Lota u iznenadnom oku. Lot ustane. "to je? Nikko se nasmijei, prisiljavajui se da se opusti. "U redu je." Njegovi su se dugi prsti grili. Ljubav i priroda, sjeaju li se njegovi miii i ovih dana? "Bio je to moj brat", ree Nikko. "Nisam elio da mi prespoji lice, no on me izazivao da to uinim. Ucijenio me je da moram prespojiti lice. Bilo je to nakon pada Commonvvealtha." Clemantine zazvidi. "Nikko, civilizacija je zapoela nakon pada Commonvvealtha. Nee li mi valjda rei da se sjea ...?" "Sjeam se. Ili, mogu se. sjetiti toga. Ako elim." "Tako mi Nepoznatog Boga." "U redu", ree Urban, neimpresioniran detaljima o tako starim vremenima. "Znai, imao si brata. Je li on bio stariji od tebe?" "Ne. Mlai. Dvanaest godina." Jo je jednom, preko vatre, pogledao u Lota. "Prilino je liio na tebe." Slinosti je bilo u Lotovom mravom licu, u njegovoj brutalno plavoj kosi, koju je ponovno oiao na kratko, i u njegovom trkaem dranju, koje je bilo kao da se njegov um ne moe nositi s dugim udovima i visinom nakupljenima u adolescenciji. Oigledno, Lotu se nije svidjela usporedba. Iznenadna zabrinutost na njegovom licu bila je toliko duboka, da se Nikko morao nasmijati. "Hej, pa nije ba bio u potpunosti kao ti", doda.
"Samo slian ..." Naslanjajui se natrag u stolicu, zatvori oi. Rub njegova kiira drhtao je poput udarene metalne ploe. Mrani osjeaj ga je upozorio da nije elio dalje pratiti ovo sjeanje. Dosta s tim. Ukorio je svoje pod-umove i izvrio neka prilagoavanja, dok tama nije zamijenila odgovore koji su vreli netom ispod dosega njegove svijesti. Neka prolost ostane prolost. Bilo je to rjeenje koje je trebao podijeliti s Deneb, jer govorila mu je napeto unutar njegova atrija. *Nisi li imao pravo lice kad si me poznavao? Nikko osjeti kako mu se prsti gre. * Pretpostavljam da sam imao. Bilo je tako udno misliti na ovaj nain. init e joj se kao netko potpuno drugaiji. "Trebao bi ponovno prespojiti lice", ree Urban. "Zato ne? Bolje bi izgledao." Nikko uzdahne. "Hvala, ali ne hvala. Barem ne za sad." Nije bilo pametno ikada rekonstruirati izgubljeni ivot. Guraj. Guraj. Bio je to jedini odgovor. A nije li bio sretan? Potpuno sretan. Pobijedio je. Napokon. Kasno u noi, Clemantine je stajala na vratima svoje kue, gledajui Lota kako se vraa livadom. Velike zvijezde, koje su dominirale umjetnim nebom, lile su mistino plavo svjetlo po g-palubi, bacajui umnoene sjene. Deneb progovori iza nje. "ao mi je. Zna da mu nedostaje." Clemantine se okrene. Denebin duh sjedio je na kauu. Prekriila je ruke preko prsa i promatrala Clemantine. Na licu joj je bio nesretni izraz. Clemantine slee ramenima, znajui da se radi o sitnici. "Disciplina je dobra za njega." Denebin osmijeh bio je jedva uoljiv. Postojala je kao duh unutar Clemantininog atrija, a ne unutar fizikog prostora sobe. Bila je zato nevidljiva za Lota koji stajao na pragu, i slao Clemantini suzdrani pozdrav vLaku no'. Za Clemantinu je pak, Deneb izgledala stvarno. "Nervozna si zbog Lota, zar ne?" upita ona kad je ula u sobu. Bilo je to usputno pitanje. "Da, pretpostavljam." Denebin kiir trne se jednom. "Clemantine, postoji neto to ti on i ja nismo rekli ..." Clemantine osjeti hladnou u svojoj utrobi. Bila je sigurna da ne eli ovo sluati. Njihovo je drutvo bilo maleno i ranjivo. Lako bi se moglo slomiti. "Budi oprezna, Deneb. Budi sigurna da stvarno eli ovo uiniti, prije no to progovori." Iznenaenje prelije Denebino Ijuskasto lice. Njena ruka krenu da ublai mrekanje njezina kiira. "Nije to! Radi se o ... neem gorem. Moda. To ovisi o tebi. Nisam ti eljela ranije rei. Toliko se toga dogaalo." "Reci mi, o emu se radi? I zato skriva od mene? Ne eli vie Urbana?" Nije eljela da joj glas bude toliko grub. Ili je moda eljela. Deneb duboko udahne. "Traila sam da mi bude utoite zato to sam trebala vrijeme za razmiljanje prije no to sam se vratila. A Urban toliko puno ispituje." Ona se okrene, potapavi sofu pored sebe. "Hoe li sjesti?" Istina. Naravno. Reci mi o tome. Hevertorijski mural bio je instaliran i u njezinom novome domu. Ona sjede, promatrajui trio bijelih morskih ptica koji se uzdizao u sporom kruenju ponad zelene litice. Ruke u krilu su joj drhtale.
Deneb ree: "Poela sam graditi svoje novo tijelo. Imat e neuralni organ slian Lotovom. Osjeat u njegovu karizmatu. On e osjeati moju." "Tvoju karizmatu?" "Da. Redizajnirala sam organ. Sad je bezopasan. Ne elim biti nositelj kulta. Lot me ne moe kontrolirati." Bezopasan? "Pa, to je dobro." Clemantine je mislila da joj glas zvui mirno. Ovo joj je bilo smijeno, jer definitivno nije bila mirna. Nasmije se, a glas joj posta hrapav jer joj je smijeh zapeo u grlu. "Lot to zna?" Deneb potvrdno klimnu glavom. "Zasadila sam organ nekoliko dana prije prolaska pored Alphe Cygni. Onaj zadnji sat u prostoriji jezgra - sigurno je sazreo. On je osjetio da umirem. To ga je povrijedilo, znam to, no bilo je to najintimnije iskustvo koje sam ikada imala." Clemantine je nekada ivjela pod kultom. Razumjela ju je. "Zato si to uinila?" "Dolazimo sve blie Chenzemima. Kada ih naemo, elim razumjeti tko su oni. Ne elim se oslanjati na Lotove interpretacije." "Istina. Trebala sam to pretpostaviti ..." Jeza je zaskoi niotkuda. Ona stisnu naslon na sofi. Srce joj je skakalo i drhtalo u preplaenoj trci prema kaosu. Ona se presamiti, diui tekim, plitkim uzdisajima. "Prokletstvo!" Sto je to bilo? Napad panike? Tako joj Nepoznatog Boga, je li ona stvarno otila toliko daleko? Deneb kleknu. "Clemantine?" Zabrinuto joj je prouavala lice. "Jesi li dobro?" "Uh. Klizim preko ruba." Disala je ubrzano. "Uplaena?" "O da. Cijelo vrijeme." Obrazi su joj bili vreli, a ruke i noge slabe. "O Boe, bila sam uplaena toliko dugo vremena. Jo otkako su labui razlagai uzeli Heyertori. Umorna sam vie od toga. elim neki razlog da budem sretna, a koji nema nikakve veze s Chenzemima ili s kultom." Deneb je bila napeta. Jedan jedini val zaljulja njen kiir, a zatim se membrana potpuno smiri. Poloi svoju ruku na Clemantinino koljeno. "Mogla bih ti dati to." Napola ovjek, napola Chenzem. Clemantine je zurila u nju, dok je dimno hladni strah sjekao njezinim mozgom. Deneb je uzela neto chenzemsko u sebe. to je jo imala na umu uiniti? "Na to misli?" Deneb se okrene. Svjetlo se krijesilo u galaksiji siunih toaka na Ijuicama na njezinu licu. "Trajalo je jedan sat u sredinjoj komori. Osjeala sam se tako praznom. Nisam eljela umrijeti, niti ostaviti ita za sobom. Nisam eljela umrijeti, i ostaviti ovaj jebeni svemir bezbrian od mojeg postojanja." Clemantinino grlo bilo je suho. Osjeala se kao da Deneb tapka uokolo po njezinu umu. "Reci, molim te. Sto si tono mislila?" Denebina ruka jae pritisne Clemantinino koljeno. "elim napraviti dijete. elim je napraviti novom, i boljom nego to sam ja, boljom od bilo koga od nas. Mi smo toliko optereeni svojim prolostima. Plae me pogreke koje bi mogli uiniti. Trebamo nekoga novog. Nekoga s novim vidicima. Nekoga tko moe vidjeti jasnu budunost, i biti na most prema Chenzemima." Clemantine se prisili sjediti uspravno. Trljala je svoje vlane obraze. Pogled joj je bio fiksiran na mural. Otok je rastao. Pokuala se sjetiti kako je izgledalo kada je stajala na plai na uu rijeke s daskom za surfanje pod rukom.
"Reci neto", molila je Deneb. "Mogla bi vidjeti kako umire." "Da, ali roditelji uvijek moraju uzeti u obzir tu mogunost." Ona je jo uvijek kleala na podu, gledajui u Clemantine mirnim oima. Osloboena od sumnje. "Hoe li mi pomoi oblikovati to dijete?" Izgraditi. Clemantine je razmiljala o rijei. "Djeca se obino odgajaju." "Odgajaju se tek nakon to je zigota formirana. Clemantine, elim da joj ti bude drugi roditelj."
"A ne."
"Mora biti ti! Ne moe biti Lot, zar ne?" "Pa, ne. Njegov genetski sistem nije kompatibilan, i bilo bi, u svakom sluaju, pogreno reproducirati ga. " "A Nikko i Urban ..." Clemantine potvrdi. "Da, naravno. Koje bi ljubomore samo to potaklo?" "A ako bude nae dijete, svi e je voljeti." "Pa, pretpostavljam da hoe." Neto pue u njoj. Cijelo jedno razdoblje se pribliilo naglome kraju. Doi e neto novo o emu e trebati brinuti, neto novo zbog ega e se trebati alostiti. Neto novo u ega e ulagati nadu i ljubav. Ona poloi svoje ruke na Denebine. "U redu. Kad je izgradi, pobrini se da slii na tebe." Clemantine je rukom po zraku ocrtavala obline od ela do struka. "A ne neto u ovom antiknom obliku. Nema nastanjenih planeta u Labuem oblaku. Neka im ona bude prilagoena." Deneb potvrdi klimanjem glave. "Usadit u joj neuralni organ poput mog. Biti e napola Chenzem." "Svi mi postajemo napola Chenzemi, u svojim glavama, ako ve ne u svojim tijelima. Moda im moemo vratiti. Moda emo ih jednoga dana moi prisiliti da postanu napola ljudi." Denebin neuhvatljivi duh je ponovno nestao. Urban to nije mogao razumjeti. Otkako se dogodio incident u sredinjoj prostoriji, ona je postala nedokuiva misterija. Zagonetka kojoj nije bilo rjeenja. to ju je moglo na to navesti? Nije imao pojma, a ona mu nije eljela rei. Nije eljela uope s njime razgovarati. Tjeran neumornom potrebom za radom, on ode sam u sredinju komoru. Jednim dijelom panje promatrao je lovca i precizne valne duljine njegovog svjetla na trupu pod utjecajem Dopplerovog efekta. Ukoliko se to svjetlo pomakne prema plavom kraju spektra, znati e da ponovno ubrzava, i da se razdaljina meu njima smanjuje. Umjesto toga, sjaj njegovog trupa ostajao je lagano crvenkast, a to je znailo da lovac i dalje zaostaje. Drugim je dijelom panje, Urban prizvao model zvjezdane formacije, vraajui se pitanju koje ga je zanimalo jo od Alphe Cygni. Zvijezde formirane unutar molekularnog oblaka kad su praina i plin bili uvueni u sve gue vorove pod utjecajem gravitacije, lenom kad je masa protozvijezde dosegla prag tolerancije, zapalit e se u fuzijskoj reakciji koja e generirati bijesni zvjezdani vjetar koji e opet rasturiti ostatke maglice. to ako se veliki objekt nae u oblaku maglice, i to prije gravitacijskog kolapsa protozvijezde? Ponovno je postavio model, a zatim mu dodao vrsti objekt u obliku prstena promjera dva kilometra. Dao mu je gustou blisku gustoi vode.
Kad je prvi put pokrenuo model, postavio je prsten vrlo blizu sreditu mase protozvijezde. Brzo je upao u usijanu kuglu, i nestao. Pri sljedeim pokretanjima, postavljao je prsten sve dalje po disku maglice, sve dok nije pronaao toku s koje uope nee upasti u zvijezdu, ve ui u orbitu, poput malenog planeta koji je kruio oko novoroenog sunca. Imao je vijesti od prvog dijela opaanja: Dopplerov pomak lovca se promijenio, penjui se lagano prema plavoj to je indiciralo da se njegova brzina pribliavala onoj Granice nitavila. Urban razmotri ovo i frknu. Prijelazni mjehur se otvori. Lot upadne u jezgru. Urban snano uzdahne kada je vidio vlastite izglede reflektirane u Lotovom liku. "Clemantine te je izbacila?" "Deneb ostaje s njom." "Istina. Izgleda da smo opet brod celibataraca, ha? Ukoliko Deneb ovako nastavi, poludjet u poput Nikka." Loveva Dopplerova promjenjiva valna duina pomakla se jo malo. Lot se usidrio nogom koju je zakvaio pod petlju. Promatrao je model zvjezdane formacije kako je prolazio kroz jo jedan kolaps. "Radi na prstenu?" "Istina. Gnjavi me. Nijedna jednostavna postavka nema smisla. Pogledaj." Podigao je ruku, pokazujui da prazno podruje. Zamagljena slika prstena pojavi se na toj toki. "Ovo je ono to je Vigilvidio, a ovo ..." pomakao je ruku, i jasnija i otrija slika pojavi se pored prve. "... je poboljana verzija." Urban je prouavao obje slike, i znao je da su, izuzevi njihovu otrinu, jednake. Nijedan dodatni detalj nije se uoavao na poboljanoj slici. Obje su pokazivale crni prsten, bez detalja na povrini. ak je i objektov termalni profil bila samo pasivna refleksija znaajne radijacije koja je dolazila od Alphe Cygni. Urban je ekao dok je Lot prouavao slike. Tada je doplutao do njega. "Reci mi onda. to je?" Lotove senzorske suze su zasvjetlucale kad je zatresao glavom. "Ne moemo to znati." "to misli da je?" "U redu." Proao je rukom kroz kratko podianu kosu. "Nema filozofskih stanica. To je dakle brod ili nastamba neke vrste koju poput nas progone Chenzemi. Moda do istrebljenja." "Zvui razumno", ree Urban. On potapa zid kako bi se pomakao unazad. "Gdje je pogonski sistem?" "Moda ima pogon nulte toke. Ili moda nije napravljen za kretanje." "U redu. No, zato je u tako negostoljubivom okruenju? Lot razmisli o ovome. "Moda iskoritava dolazeu energiju?" pretpostavljao je. "Mogue je graditi brod za ekstremna okruenja." "A to implicira da ne dobiva energiju iz grebena." "Znai da je napravljen tamo?" "Pretpostavljam. Naravno, Alpha Cygni vjerojatno nije starija od par milijuna godina." "Misli znai da je tamo napravljen u zadnjih milijun godina ili tako negdje?" upita Lot. Urban je gledao u glatku crnu povrinu prstena koja je tako manjkala informacijama. "Tko bi izgradio nebranjenu strukturu u tako otkrivenoj orbiti koju ratni brodovi u prolazu mogu tako lako uoiti?" Lot je zurio u sliku. "Netko tko nije upoznat s Chenzemom", zakljuio je. Tada je pogledao
u Urbana zamiljeno frknuvi. "Tko ne bi bio upoznat s Chenzemom ovako blizu oblaku?" "To i mene mui", prizna Urban. "Osobito uzevi u obzir da je lovac oito upoznat s prstenom. Sjea li se, Nikko nam je rekao da je prvi put kad je uope vidio lovca, ovaj ustuknuo kao da je pokuavao otkriti to je on." "Istina." "Na progonitelj nije oklijevao. Znao je da eli pogoditi taj prsten." "Pa, to onda misli da to je?" upita Lot. "Neto staro. Sigurno starije od Alphe Cygni. Moda staro kao chenzemski rat." Lot se nasmijei. "Da? Trideset milijuna godina staro?" Lovev Dopplerova pomak poskoi. Urban se zagleda. "to je to?" upita Lot. "Lovac ubrzava. Ne previe, ali ne ni beznaajno." "Moramo ponovno uzgojiti stanice na trupu." "Istina. To e nam omoguiti da radimo interface. Moramo ga iskuati na pravoj stvari." On poalje misao do svog duha na grebenu, traei veu akceleraciju ukoliko je mogua. Nikku se to nee svidjeti. Previe brzine ih moe ubiti kao i premalo, no Urban nije elio nimalo popustiti prateem lovcu. Barem ne jo. S javnim dijelom svoje panje, nastavio je diskutirati o prstenu. "Trideset milijuna godina", ponovio je. "To je dugo za nas. No, tko zna kako Chenzemi doivljavaju vrijeme? Razmisli malo o tome. Artefakt se nije branio. Nije se kamuflirao. Nije pokazivao prilagoavanje lovevom napadu, a i zato bi ako je vremenski ispred lovca?" "Pa kako bi onda mogao biti ovdje?" upita Lot. "Ova je zvijezda premlada." Urban pokaza glavom na model protozvijezde. "Pogledaj ga." Ekran bijesnu, i vrati se slika oblaka vrue praine. Prstenje izronio iz nje i pao u orbitu oko nove zvijezde. "Moda je zamiljeno da prsten lei skriven u oblaku, no kad se zvijezda formirala, a preostali oblak bio otpuhan, prsten je ostao otkriven. To je crni hladni objekt. Ako bi se nalazio u molekularnom oblaku, bilo bi ga nemogue otkriti." Lot je zurio u model jo nekoliko sekundi, a tada pogledao u Urbana. "Onda ... to je to?" "Morat emo pronai jo jednoga da saznamo." Lovev Dopplerov pomak jo je pokazivao poveanje brzine.
POGLAVLJE 2l
lemantine i Deneb nisu nita rekle, no Nikko je ionako shvatio. Njemu je bilo lako saznati kojim se datotekama pristupalo, i koji su se Tvorci sintetizirali. Jednim dijelom uma, Clemantine ga je gledala kako hoda vrtnim puteljkom i ulazi u ivu sobu. Drugim dijelom panje, nastavila je razgovarati s Deneb o modifikacijama koje e morati izvesti na ekstrahiranim gametama. Pogledala je gore samo kada je Nikkova visoka prilika poput pauka zasjenila laboratorijska vrata. Nita nije rekao nekoliko sekundi. Bilo je teko rei na to je bio fokusiran njegov defokusirani pogled. "Deneb", ree on napokon. "Dobro je ponovno te vidjeti." Smijeak joj zatreperi licem. Savinu prste. "Hvala ti." Clemantine je gledala natrag prema ekranu iznad njenog stola koji je pokazivao kromosomske sheme. Slika je drhturila dok je TI pregledavala i manipulirala kodom.
"Koliko ih namjerava napraviti?" upita Nikko. "Dvoje za sada", ree Clemantine. "A kasnije i vie." "Nisu ba sigurna vremena." "Ako mi poivimo, i oni e", odvrati ona. "Ako ne, oni nee znati razliku." "U redu." Ona se iznenaeno okrenu. On je udnovato vukao nogu, kao da ima jo neto za rei. No, sve to je uspio izgovoriti bilo je: "Pa, sretno." Klimnuo je Deneb. Njegovi dugi prsti lupkali su po bedru. Tada se okrenuo i otiao. Clemantine je uspijevala drati mirnou dok se Nikko nije naao izvan dometa njezina glasa. Tada je neto profrfljala, i napokon prasnula u smijeh. Deneb joj se pridruila. Pale su na pod od smijeha. TI je pregledavala sljedei kromosom. Lot je ponovno posadio filozofske stanice. Nikko je davno prije ustanovio koje su njihove potrebe, pa su se hitro irile, bojei trup svojim bijelim sjajem. Nita nije bilo prerano. Lovac se pribliavao, dok je greben Granice nitavila postajao sve tromiji sa svakim satom. Urbanov duh je pazio nad njim. Snaga grebena nije bila toliko duboka koliko je on zamiljao. Polipi su se lako iscrpljivali. Nakon estoke aktivnosti poeli bi blijedjeti, a tada bi greben trebao uzgojiti novi ivi sloj. On se okrenu Nikku. "Lovac je sigurno pregorio svoj grebe dolazei od Alphe C. Sve ovo vrijeme se oporavljao." "Moda." Nikko je bio samo glas koji je emanirao iz osjeaja pritiska. "Moemo li postii veu brzinu?" "Zasad ne. Vjerojatno neemo moi jo neko vrijeme." Trebat e godine eksperimentiranja da naue kako uinkovito vladati grebenom. "Moramo pogoditi lovca", Urban je zakljuio. "Razgovarat u s Lotom." Lot je leao u rani, ponovno okupan sjajnom svjetlou filozofskih stanica. Lovac im se pribliavao. Nije ga elio susresti. Ne jo. Stvarao je vlastitu simfoniju s ovom novom generacijom stanica, pokuavajui izvui iz njih mogue ostatke njihovih dalekih prolosti, koje su moda jo sadravali. Traio je neki trag o vienju ploveih entiteta koje je nakratko vidio kad su vode Vrela preplavile sredinju komoru. Jesu li to bila sjeanja upravitelja? Ili su to bila sjeanja koja su upravitelji prikupili iz arhiva filozofskih stanica? Ili iz njegove vlastite fiksne memorije? Zatvorenih oiju, pretraivao je vlastiti um, kopajui po dubinama njegove fiksne memorije, sipajui podatke u stanino polje da vidi kako e ono reagirati. Skupio je cijelo blago informacija o molekularnim strukturama koje je skupio na Vrelu. Bile su tu osobna sjeanja iz njegova vlastitog ivota i ivota njegove obitelji. Kopajui jo dublje, otkrio je starije, nejasnije kolekcije, koje je naslijedio od oca i karizmatika koji su mu prethodili. Bila je to poplava iskustava koja su preustrojila ravan s filozofskim stanicama. Nisu vie bile samo chenzemske. Zaklopi oi zbog iscrpljenosti. Pozvao je prijenosni mjehur da ga odvede do g-palube. Urban ga je doekao kad je izronio iz novog tranzitnog zida na kraju paviljona. Poloio je ruku na Lotovo rame. Njegovo razumijevanje ubode Lotove senzorske suze. "Bijesni, ne moemo umaknuti lovcu. Ima li neto to ti moe uiniti da ga obeshrabri?" Lot ga mrko pogleda. Nije elio ponovno prolaziti kroz ovu bitku. "Neu ga otrovati." On
isklizne iz Urbanovih ruku i krene prema tvornici. "Nisam ni mislio da ga otruje", ree Urban. "Pitao sam te samo moe li ga obeshrabriti?" Lot se okrene. Nije osjeao potrebu za izlikom. "Znam da si umoran", ree Urban. "No, moramo neto uiniti." "U redu." Lot je razmiljao o tome dok je uzimao neto za jelo. "Pretpostavljam da bi mogli pokuati istu stvar koju smo uinili s tamnim lovcem. Inficirati mirovnim protokolima Vrela." "Preko isputanja praine?" upita Urban. "Istina. Preko dalekometnog isputanja praine." Deneb je spavala u djejoj sobi, ostajui blizu zigotama koje su rasle u svojim zguvanim umjetnim maternicama. Maternice su bile neprozirne i u obliku jajeta. Njihovi servoureaji bili su namjeteni na pomicanje Denebina tijela, pa su se pomicali kako se Deneb pomicala, a kad bi ona progovorila, bebe bi ule njezin glas. Nije ih mogla direktno gledati, jer su morali biti u tami, no kamere u maternici pratile su njihov razvoj. Promatrala je na monitoru dijeljenje njihovih stanica i razvoj tijela. Uskoro e imati udove i kiire. Tada e njihova tijela formirati vlastite Ijuturaste pigmentirane oklope. Kivina e biti kestenjasta, a Hailevna e biti sjajne boje bisera. Moi e promijeniti svoje boje, ako to budu htjele, kada odrastu. Lot i Urban su naili u posjet. Razgledavali su opremu i monitore. Deneb je osjetila Urbanov bijes poput igle u leima. "Zato sad, Deneb?" htio je znati. "Lovac se nalazi na samo dan ili dva udaljenosti." "Ima viih ciljeva u ivotu", ona je promrmljala. Bile su to magine rijei. Osjetila je da je to dotaklo Lotovu radoznalu karizmatu. Nasmijeila se zbog toga. Ree mu: "Oni e biti poput mene." "Ti nema senzorske suze." Njegova briga treperila je u crnim linijama u njezinom vidnom polju. "Neu biti tako senzitivna kao ti." Tada je morala sve objasniti Urbanu, l sluati njegove pritube.
Lovac je bio na trideset i etiri sata udaljenosti od domena oruja kada je Lot pripremio stanice da izbace oblak praine. Nikko ga je promatrao kroz prozor u biblioteci. Leao je na svojoj strani rane. Stanice su bile preko njegovih senzorskih suza, poput bijelih prstiju koji mu uokviruju lice. "Spreman?" upita Nikko. estice nosioci informacija bile bi uobiajeni pozdravi i prijetnje, no u ovoj strukturi, Lot bi pleo virusne misli koje su generirali upravitelji Vrela. Bile su to kemijske informacije koje su se mogle infiltrirati u chenzemski komunikacijski sistem, zatvarajui petlju neizazvane agresije. Lot zatrepta. "Spreman", proaptao je. "Sad." Nikko je detektirao karizmatu naredbe koje je pljusnula s Lotovih senzorskih suza. Osjetio je kako se replicirala du staninog polja poput njegovih vlastitih osjeta rasprostrtih po brodu. Trenutak kasnije, suha toplina prainastog balasta gorjela je kroz njegovu svijest. Upio ju je, promatrajui kroz kamere na trupu kako se praina presijavala u infracrvenom podruju, zatim
nestala, ohlaena na temperaturu okolnog prostora. Podaci koje je sadravala aktivirat e se samo unutar chenzemskog neuralnog polja. Bilo je mnogo razloga zbog kojih bi ovaj napad mogao propasti: praina bi mogla propasti u ovom okrutnom okruenju ispunjenom radijacijom, ili, moda nee moi preivjeti sudar s lovcem, ili e lovac moda biti imun na nju. A opet, Chenzemi nisu bili neranjivi. Moglo bi sve funkcionirani ba onako kako su planirali. Nikko je promatrao lovca, drei barem jedan dio svoje svijesti na njemu cijelo vrijeme. Ukoliko je i osjetio isputanje praine, nije reagirao, bilo promjenom kursa, bilo radiosignalom. Urban se pridrui Nikku u biblioteci. Raspodijelio je svoga duha tako da je imao nekoliko lica, jedno za svaki otvoreni prozor u polukrunom polju. Sredinje lice progovori: "Nema jo mnogo vremena za prainu da pone djelovati. Gotovo smo na dometu lovevog oruja." Nikkove misli otioe kod blaeno nesvjesnih embrija u rastu. Lot je inzistirao na samo jednom uspjenom udarcu. Na samo jednoj estici praine koja bi se infiltrirala u lovevo stanino polje. U djeliu sekunde virus Vrela bi se replicirao u svaki granajui dijalog. Ipak, bilo je otvoreno pitanje koliko bi virusu trebalo da modificira stanino tvrdo ponaanje. Vrijeme je isteklo. Lovac se pribliio oblaku praine. Lot se stiskao u rani. Urban je imao duha na interfaceu, tako da je i on mogao pratiti stanini razgovor. Negdje, Clemantine i Deneb su takoer sluale. Teleskopi su uoili bljesak vreline s lovca. "to je to?" upita Urban. Njegova umnoena lica srasla su u jedno dok je zurio u sredinji prozor. "Eksplozija?" "Ne", ree Nikko. Njegov kiir ostao je miran. Preko njegove membrane, izmjenjivali su se nada i mrki bijes. "Opalio je iz svojih prednjih topova." "Na nai" Urbanu je trebao trenutak da shvati. "Oh, k vragu. Misli da pali prainu?" Barem embriji nikad nee znati to ih je snalo. Lovevi topovi bljesnuli su jo tri puta, palei sve na njegovom putu. Nikko je probudio Lota u rani, kako bi mu rekao. "Dolazi", ree, kada je bio siguran da je privukao Lotovu panju. "Ponovno emo morati proi kroz spajanje, osim ako ga ti ne uvjeri da ode." Lotov odgovor stigao je s promuklim, premorenim aptom. "Mislim da ne mogu. To e poraziti nae stanice na trupu." "Uini to moe." Urban je lebdio pored njega gledajui u lovca kroz biblioteni prozor. "Nikko? Ne bi li ve trebao usporavati?" Nikko je pratio Urbanov pogled. Lovac je jo dobivao na brzini. Urban ree: "Ukoliko eli spajanje, mora pokuati uskladiti brzinu s naom, no on ne usporava." Nikko proguna: "U pravu si. Takoer nije niti na kursu za presretanje. Pogledaj grafikon. Njegova putanja e ga ukrstiti s naim kursom, ali e jo biti udaljen stotine tisua klikova." l vie od toga, premjetanje je ilo u dva smjera, "Nije mu namjera spajanje", zakljui Urban. "Samo pokuava doi na razdaljinu pogodnu za gaanje." Lovac nee primiti njihovu prainu, nee se spajati s njima. Znai, dolazi je napasti. Nikko je prenio vijest Lotu. "Moe li jo to uiniti?" Lot je na tren ostao tih. Tada se njegov glas iz rane proiri u Nikkovom senzoriju. "Imam ideju. Ne znam koliko je smislena."
"Reci."
"Greben se moe iscrpsti, zar ne? A lovac jako forsira. Koristio je i top. Kad bi ga mogli natjerati da ponovno zapuca, prije nego to doe na domet da pone pucati u nas ..." "U pravu je", ree Urban. Lebdio je prekrienih nogu ispred luka otvorenih prozora, no ovaj put je njegova noga udarila datoteni put. Protrljao je rukama. "Kupit emo jo malo vremena ukoliko prisilimo lovca da spali svoj greben." "Istina", ree Lot. "Mogao bih ispustiti jo praine. Smanjit e nam masu, no ukoliko pomae ..." Nikko zamiljeno potvrdi. "Uini to." Praina je izala za manje od jedne minute. Samo su neke stanice reagirale, pa je ovo bio malen ispust. Nikko ree sebi da veliina nije vana, sve dok se lovca prisiljava da forsira kapacitet svojeg grebena. Rekao je Lotu da pripremi jo dva isputanja, i izbaci ih u desetominutnim intervalima. Svaki sljedei oblak praine biti e manji od prethodnog. "Stanice zuje", ree Urban kad je to bilo gotovo. "Sluaj ih." Nikko zatrese glavom. "Ne znam to to znai." "Ne znam ni ja", ree Lot. "To je nestrpljivo brbljanje. Iscrpljene su." Nikko je mogao uti Lotov vlastiti umor koji se odraavao u suhom, mekom pjevu njegova glasa. Bibliotekar mu je lamatao pred licem. "Dovedi Lota", ree on Clemantininim glasom. "Trebali bi svi biti dolje u jezgri." "Istina", ree Lot. "Ja sam spreman." Nikko je probudio vlastiti tjelesni oblik. Deneb je donijela embrije u njihovim umjetnim maternicama veliine dinje. Sredinja komora je doimala skuenom. Oslikani zid prenosio je lovevo napredovanje. Sve je vie ubrzavao Svjetlo bijesnu s njegova kljuna. "To je prvi oblak praine." promrmlja Urban. "Prokuhao ga je." Lovac ponovno zapuca, odbijajui i drugi oblak. Nikko je ekao da zapuca i trei puta. Zadnji oblak bio je najmanji. Nikko mu nije mogao ui u trag. Mogao je samo procijeniti njegovu poziciju. Lovac se pribliio tome mjestu. Top mu je utio. Dosegao je mjesto oblaka. Proao je kroza nj bez pucanja. "Pas je pojeo mamac", ree Urban sa strahopotovanjem. "Lote, pogodio si ga." Lot se smijao napola uplaen. "Ili to, ili uva ono to je ostalo za nas." "uti, bijesni. Mamac e upaliti." "Ne znam ba." On uze Clemantine za ruku. "Nisam siguran imamo li dovoljno vremena." Nikko je promatrao slobodno plutajue kugle umjetnih maternica. Blaeno nesvjesnih.
Deneb mu uhvati pogled. *Nije mi ao to sam to uinila.

Nikko potvrdi. *Nije ni meni. "Prestao je ubrzavati", obznani Clemantine. "To je to, narode. Dolazi s boka." Teleskopi su pratili lovca dok se okretao na kratkoj osi. Jo je letio iza i ispod Granice nitavila, no ovaj put je pripremao svoj pramani top da ga iskoristi na njima. "Ulazi u domet oruja", ree Nikko, "... sad." Jedno i pol stoljee, ovaj je lovac bio samo bijela mrlja u njihovim teleskopima, no sad, kako se razdaljina izmeu dva broda smanjivala, pojavili su se i detalji na toj slici. Napokon se
pokazao kao identina kopija mranog lovca koji ih je drao u spajanju. Samo to je ovaj lovac bio jo vei. Moda za treinu vei od prethodnog. Nikko je gledao kroz lee na njegov pramani top, i vidje bljesak svjetla. Svi se njegovi duhovi smrznue, predviajui kraj. Tad se vrati u sebe bijesnim trzajem. "Vidjelismo svjetlo! Znai ve smo ..." "Pogoeni", ree Clemantine. "Treina trupa se rasprsnula." "Da, ali, nije nas pretvorio u plazmu!" Sad je i Urban vikao. "Toliko o opjevanim chenzemskim laserima. Ovaj vie nema ime pucati na nas!" Lovac je ponovno opalio. "Ponovno smo pogoeni", ree Nikko. Njegov se kiir ljuljao. "Prokuhao nam je ezdeset posto trupa, no nije strano. Toplina ne prodire unutra." Loveva slika zabljesne i trei put. Urban se nasmije. "Ovo je bio udar poput udara mjeseine na Svili." "Povlai se", ree Clemantine. "Zaostaje za nama." Lot upita tjeskobno: "Imamo li jo preivjelih stanica na trupu?" "Imamo", Nikko ga je uvjeravao. On potapa Lota po leima zbog ega su obojica stala odskakati po komori. "Ne brini, ponovno e narasti." Sabrao se, i okrenuo da bi vidio lovevu putanju. Bio je izvan dometa oruja. Teleskopi su oznaili njegovo prestrojavanje kao povratak bojnog broda na poetnu poziciju. Iznenada je Granica nistavila postala progonitelj. Lovac nije povratio svoje staro ubrzanje. Letio je konstantnom brzinom koja nije bila tako velika. Nastavio se udaljavati od Granice nistavila urei prema Labuem oblaku. Imao je toliku brzinu da bi vidjeli svakih par sati bljesak eksplozije kako bi naletio na neki komadi materije na putu. Ipak, nije usporavao. Moda je njegov greben iscrpljen. Moda je utjecaj Vrela smirio njegovu agresiju. Moda je pronaao nove, vanije mete. Nisu mogli znati. "Moemo se okrenuti od njega." Nikko se osjeao obaveznim ovo predloiti. "Mogli bi promijeniti kurs, usporiti." On sam to nije elio, a na njegovo iznenaenje, nisu eljeli ni drugi. Doli su ovoliko daleko da pronau ishodite Chenzema. Ono im je i dalje lealo na putu, ako uope i jest postojalo. Nitko nije bio voljan okrenuti se. Ne sada, kada su moda napokon imali ansu pratiti svog progonitelja do njegova legla. Lovac se povlaio sve dalje od njih, urei prema Labuem oblaku. Nikko nije ni u jednom trenutku prestajao istraivati oblak u potrazi za Chenzemima. Poeo bi u radijskom spektru, mapirajui prirodne emisije krhkih molekula oblaka. Bile su to molekule hidroksilnih radikala i ugljinog monoksida, alkohola, amida i amina, i mnogih drugih. Molekule su dugovale svoje postojanje mnogobrojnim zrnima praine u oblaku, koja su ih zaklanjala od ultraljubiastog zraenja koje bi razbilo delikatne molekularne veze. Pratio bi vrua mjesta stabilnih protozvijezda i udarne frontove supernova. I uvijek bi pravio posebne biljeke o povremenim erupcijama blijedih tokastih signala koje je detektirao odmah nakon prolaska pored Alphe Cygni.
Ovi zagonetni signali bili su vrlo raspreni, no kako su mjeseci prolazili, napravio je kartu jedne skupine. etiri signala istih amplituda pojavili su se oko toke na nebu u blizini snanog infracrvenog izvora koji je oznaavao poziciju masivne novoroene zvijezde, koja je bila skrivena duboko u velovima Labueg oblaka. etiri signala pojavljivala su se tijekom razdoblja od nekoliko mjeseci, dok se pozicija broda mijenjala. To je znailo da su oni doista u nekoj vezi. Filozofske stanice nisu reagirale na neregularne signale, ak ni kad ih je Nikko reproducirao s veom snagom. Pitao se jesu li stanice bile ugoene da ih ignoriraju, ukoliko su Chenzemi ukljuili neke petlje ponaanja da osiguraju da im se brodovi ne bore protiv vlastitih civilizacija. Nije bilo naina da to otkrije. Iz djeje sobe u Clemantininoj kui, uo je Kiyin krik. Pogledao ju je kroz oi medvjedia kojeg je ostavio u krevetiu. Djetetova ruka vrsto je drala rub svog kiira. Nikko se tre znajui koliko to boli, no dijete nije bilo naviklo na svoje ruke. Nije znalo kako ga pustiti. * Urbane. *lmam ga. Njegove tamne ruke posegnule su dolje da otvore Kivine malene Ijuskaste ake. Nije to bio lak zadatak, uzevi u obzir duinu njezinih prstiju, no napokon ih je uspio rasplesti. Stavio je mekani pokriva u njezine ruke, a zatim je podigao, nosei je izvan Nikkova vidnog polja. Nikko, ve iz navike, provjeri i Hailev. Ona je mirno spavala, premda su njezini bezoblini djetinji duhovi bili aktivni. U vrtiu kojeg je Deneb postavila u biblioteci, njezini su se duhovi igrali bivanja lutajueg povjetarca. Gdje bi pogledala, tamo bi i otila. Deneb je okitila njezin svijet ugodnim oblicima. Nikko ju je promatrao fasciniran njezinim aktivnostima. Ova djeca su ga na smrt preplaila. Zapanjila su ga. Sve to je radio, sad se inilo toliko vanijim. Ponovno je pogledao na infracrveni izvor koji je oznaavao skrivene jaslice novoroenog sunca. Iz tog je smjera dolazio val estica oblaka kreui se nadzvunim brzinama. Nosili su ih jaki zvjezdani vjetrovi. Negdje u tom grubom okruenju neto je govorilo, i to ne jezikom stanica s trupa. Nikko je elio otii tamo. Kiyo je isputala radosne zvuke dok je Urban hodao i govorio joj. Hailevn duh postao je vjetri s rukama koji je udarao po nizu sjajnih obojanih zvona. Nova zvijezda leala je nekih etiri stotine godina daleko. Nedaleko od rute kojom je iao lovac. Dok je Nikko razmiljao o ovome, osjetio je beskrajnost vremena koje se razmata pred njim. Pitao se, Koliko se dugo s ovim moemo jo nositi?
ovac je nastavio bjeati. Lot je dolazio u sredinju komoru svakih nekoliko dana kako bi kroz teleskope gledao njegovu sliku koja je iezavala. Tjedni su prolazili dok se ne bi nakupila godina. Godine su se nakupljale, a Kiyo i Hailev su se razvile iz beba u mlade djevojke. Lovac nije usporavao. Nije ispravljao kurs. Njegov iscrpljeni greben trebao se ve oporaviti. Onaj Granice nitavila se jest oporavio. Ipak, lovac je odmicao, poput bezumne bespilotne letjelice koja je pratila navodeu zraku, pozvana od instinkta koji je bio mnogo jai nego razum. Lot ga je promatrao, istovremeno previe svjestan svojih instinktivnih potreba. Kult mu je izjedao utrobu cijelo vrijeme. Ako je on bio oruje, bio je jedna vrlo zastarjela vrsta. Nitko ovdje
nije bio ranjiv na njega. Nije mogao ispunjati svoju svrhu. Dizajneri u oblaku morat e izmisliti neto novo. Njegov pogled klizne s lovca. Oslikani zidovi reflektirali su svemirsko prostranstvo izvan broda. Alpha Cygni leala je iza njega, Labui oblak leao je ispred, a sa svih strana zvijezde su svjetlucale poput praine. Nesagledivost prostora pogaala ga je. Osjeao se malenim. Napor ispunjavanja ak i malene porcije ove slike bio je previe za njega. Daleko sam manji od virusa, mislio je. To sam ja. A trup Granice nitavila je njegov proteinski omota koji ga je uvao od raspadanja u nevidljivom mediju u koji je bio uronjen. Uronjen u prostorvrijeme. Nije osjeao kao da se brod kree, niti da je kretanje mogue ispod tankog omotaa od filozofskih stanica, koe Granice nitavila. Oni su bili diskretna toka. Virus. Nita vie. jedna jedina toka unutar statike slike nepojmljive magnitude. Nisu mogli pobjei iz te toke koja ih je sadravala, a jedina sila koja je na njih djelovala bilo je Vrijeme. Vrijeme s velikim V Vrijeme je bilo Nepoznati Bog koji je neprestano osvjeavao Sliku u kojoj su oni egzistirali. U nepoznatim intervalima, usklaivao je njihovu Sliku s cjelinom. Ne nasumino, ve s izravnom progresijom koja je stalno poveavala koliinu tamnih toaka izmeu Granice nitavila i lovca dok ih je stalno pribliavao crnom zidu oblaka. Neto je lealo iza tih velova praine. Nikko je uo kako govori. Iz mnogih toaka, ali najvie iz susjedstva novoroene zvijezde koju je on nazvao Nono svjetlo. Bila je udaljena etiri stotine godina. "Lote?" Kiyin glas bio je stidljivi pisak. On se okrene i ugleda je kako se saginje preko okvira otvorenog prijelaznog mjehura. Njezino kestenjasto lice uokvireno kiirom koji se doimao pregolemim, dok je lelujao poput crvenog plata oko njenih ramena. Iza nje, Hailev je bila zalijepljena za stijenku mjehura. Njezina koa boje bisera svjetlucala je pod svjetlou zvijezda. Lot se smeteno nasmijeio. Proe prstima kroz svoju kratku kosu. "Ups. Imali smo dogovor, zar ne?" "Zaboravio si?" upita Hailev. Nije uope shvaala ideju zaboravljanja, pa ju je stoga silno fascinirala. "Samo na nekoliko minuta", prizna Lot. "Ispriavam se." "U redu je", ree Kiyo. "Ali, Urban nam je pokazao kako se koristi most. Spremne smo." Kiyo i Hailey nauile su zajedno hodati i govoriti, kliziti i biti duhom, i koristiti karizmatu. Lot je u sebi zahvaljivao Deneb to im je dala taj osjeaj. Jo od vremena kad su bile bebe, nosio bi ih na trup. Leao bi s njima, s po jednom u svakoj ruci, i doputao im da sluaju valove debata koje su tekle meu stanicama. Dok su bile bebe, rasle su pod tihim chenzemskim utjecajem. Maleni uplaeni sisavci koji se skrivaju od veih sila. S vremenom bi se opustile, siui prste, vukui Lota za kosu. Oi su im bile izvan fokusa, kao da u sebi sluaju neku glazbu. Kako su rasle, Lot bi ih znao pitati: "to osjeate?" Stidljiva K\yo, koja se uvijek bojala da e pogrijeiti, utjela bi, doputajui Hailey da prva govori: "To su prizori kao iz snova. Boje zbog kojih osjeam stvari."
"Moe li promijeniti boje?"

Hailey frknu, jo vie zatamnjujui svoje plave oi, ve skrivene iza njihovih kristalnih lea. Ona zatrese glavom. Kiir joj je drakao Lotov obraz. Osjetio je kako njena zbunjenost bjei u stanice, gradei val zbunjenosti koji se natjecao s chenzemskim temama. "Osjea li to?" upita Lot. "Ti si to uinila."
"Ali, to nita ne znai", ree Hailev. "Statino je", sloi se Kiyo. "Ne, nije. Stanice pokuavaju ..." Lot se zatee. Nije dobro objanjavati to stanice rade. Moraju to same razumjeti. Djevojke su se nosile s karizmatom ljudskih osjeaja jednako prirodno kao i s disanjem, no nijedna od njih nikada nije shvaala chenzemsku verziju. S te strane gledano, osjetni splet koji je Deneb napravila za njih, bio je promaaj. Kiyo je osjetila njegovo razoarenje, i prela na njegovu stranu. "Lote?" "Ne brini", ree Lot, pokakljavi je po kiiru, "Nekako emo se ve snai." Konano mu je sinulo da im dopusti probati Urbanov virtualni interface. Urban je napravio interface kao metaforu za chenzemsko neuralno tkivo. Trebao je funkcionirati kao most, doputajui njegovom duhu da prelazi granicu izmeu ljudske i chenzemske misli. Uz pomo senzora ugraenih u rani, on je mogao interpretirati ope povjerenje Chenzema i pratiti povjerljive dijaloge preko njihovih petlji, i razlikovati razgovore koji se stapaju ili pak dijele. Virtualni most se nije tako dobro nosio na drugoj strani. Urbanovi pokuaji da govori stanicama bili su tek neto vie od neinteligentnih upadica. Ipak, most je bio stepenica prema chenzemskom svijetu. Zato je Lot poslao djevojke da ga posude. "Ako vam Urban pokae kako da ga koristite, tada smo, pretpostavljam, spremni", ree Lot. "Idemo!" On se pogurne prema prijelaznom mjehuru dok su se djevojke, uz ciku, micale s njegova puta. U rani, Lot si dopusti da sie meu stanice, dok su se K[yo i Hailey drale poput buba na stijenki prijelaznog mjehura. Gunale su zbog hladnoe. Kiyo je ovila svoj kiir oko vrata, tako da ga stanice ne mogu dotai. Lot se nasmijeio na njene tankoutne napore. Lagano je gurne po ruci. "Hajde dolje meu stanice, sa mnom!" Ona ciknu i odgura njegovu ruku. "Neu im dopustiti da mi diraju usta." Pokua, u ali, i s Hailev, no ona samo odgurne hrpicu slobodnih stanica prema njegovom licu. On ih strese sa sebe, smijui se. "Da vam je Deneb barem dala i senzorske suze. Bez njih ste kao bez udova." Hailev zamiljeno ciknu. "Moda bismo ih si same mogle dati?" "Ja sam ve pitala", ree Kiyo, "Deneb je rekla ne. To bi nas uinilo previe nalik Lotu." "I to ti je rekla?" upita Lot. Njezin se kiir jo vie skupi. On uhvati okus njezine nelagode. "Ne bi trebala o tome priati?" upita njeno. Ona klimnu. "Deneb kae da to nije pristojno." Ne po prvi put, Lot se zapita nisu li njihove tekoe sa staninim poljem stvar odluke. One su mogle osjeati karizmatu samo kroz sluzavu membranu na njihovim nosovima i ustima. To moda nije bilo dovoljno. Da li bi on mogao nauiti novi jezik, ako bi imao prilike uti samo njegove djelie? Urbanov interface mogao je nadgledati stanini razgovor bolje od njih. Moda e on stvarno premostiti tekoe. On zatvori oi. "U redu. Sad u neko vrijeme utjeti i sluati stanice. Vas dvije se zakvaite na Urbanov most. Ukoliko budete ita osjetile, priajte mi o tome ... polako. Nemojte me uplaiti." One se zahihotae. |o je osjeao njihovu prisutnost u svojoj blizini. No kako je njegova svijest tonula u polje, one su postale samo poetna toka u konverzaciji koja ne vodi nikamo. Sjeme potencijala koji
I 50 LINDA NAGATA - BESPUE
nije rastao. Svud uokolo njih tekli su scenariji u petlji, dok su stanice raspravljale o znaenju njihovog zadnjeg isputanja praine. To se isputanje dogodilo prije skoro osam godina. Stanice su jo ispitivale sjeanja predaka na napad drugog lovca, te ispitivale prirodu Hailey i Kiyo. Hailey poe teko disati. Lot je osjetio taj signal. Pogleda krajikom jednog oka. Njezin se kiir mrekao u velikim valovima oko njezinog vrata. "Hailey?" proaptao je. "Priaj mi." "Bijesno je."
"Istina. To je chenzemski nain."

"Moe li?" Trijumf koji je osjeao otee u stanino polje. Stanice su razumjele. Osjeaj je u njima odjeknuo u obliku iznalaenja sjeanja na trijumfe. Bilo je to slavljenje podlih napada, vatra starih pobjeda. Hailey vrisne. Njezin strah nadahnuo je komplicirane uzorke dijaloga. Stanice kao da su se sjeale zadnjih osjeaja o smrti. "Lote, probudi se. Izai." Kivina malena aka udarala ga je po prsima. "elimo da odmah izae!" On otvori oba oka i ugleda paniku na njihovim licima. Die se iz tekuih stanica. Tada je mogao osjetiti njihov strah koji ga je boo poput hladnih igala u senzorske suze. On zakopa prste u stijenke prijelaznog mjehura. "Sluaj: Zatvori." Mjehur se zatvori, ali se nije micao. Lot je drao djevojke, ekajui da se smire. "Uspjelo je, zar ne?" upitao je nakon nekoliko minuta. Kiyo ponovno poe drhtati. Hailev ga udari u bedro. Lot se nasmija. "Chenzemi su bijesni skotovi. Znate to." "Ne volim se tako osjeati", ree Kiyo. "To je kao kad si prljav, i osjea da nikada nee biti ist." Lot je osjeao kako se njezin kiir presavija poput druge rukavice oko njegove ruke. I on je bio uplaen. Isprva nije mogao rei je li to njegov vlastiti osjeaj ili odjek njihovih. Malo je razmislio o tome. Tad je znao da je strah stvaran. Radilo je. Djevojke su kroz maglu razumjele stanini govor. Nisu pogaale kao to je Nikko pogaao. Nisu zapinjale u jednu petlju kao to je Urban zapinjao kada je bio ukljuen na interface. One su osjeale irinu polja. Sva ta odvojena sjeanja na ubojstva. One su uinile ono to je, dosad, samo on mogao uiniti. Postao je zamjenjiv. vre ih je stisnuo, pokuavajui prekriti svoj nemir razjarenom karizmatom ljubavi. Leao je s Clemantinom te noi. Nije spavao. Leao je na svojoj strani, i mogao je vidjeti odbljesak lanog zvjezdanog svjetla u njenim iroko otvorenim oima. "Kako se osjea?" ona ga upita bez ikakvog uvoda. "Zadovoljen sam." "Zna da to nije ono to sam mislila. Ima onaj svoj izraz lica. Kult te ponovno prodire, zar ne?" "Uvijek me prodire." On je zamiljao kako je ponovno dotie kultom, onako kako je to prije radio. Ona bi osjeala ono to bi on htio da osjea. Kult bi ivio. Ako mu dopusti, on e se razviti oko njih. irei entitet koji je mogao proderati cijela sunca, a on bi bio njegovo srce, i njegova koa i sve nemirne misli koje su ispunjavale njegov neizmjerni um. Kad bi samo mogao oivjeti ovu strukturu, bio bi potpun. elja za time gorjela je u njemu. Njegova karizmata probijala je zrak, nosei smrdljivu mjeavinu ljubavi i ljutnje, obmane, frustracije i straha. Runa juha. "Mislio sam o vraanju u hladno spremite." Njen iznenadni strah probode hladnim iglicama njegovu kou. "Zato?" "elim znati kamo lovac ide. elim znati tko ivi na Nonom svjetlu."
"I hoe, s vremenom." Ona uzdahnu. Bio je to usamljeniki zvuk, poput vala koji udara o praznu plau. "Pogorava se?" "Sjea li se kako si se osjeala kad si prvi put zaeljela spolni odnos?" "Istina", proapta Clemantine. "Ovo je ista takva elja. Samo raste i raste. Ne elim ak ni znati dokle ide." Razmiljao je o svome ocu. Cijelog svog ivota, Jupiter je doticao kultni virus svojim molitvenim krugovima i svojom Zajednicom koju je hranio na svjetlu - nikad mu ne doputajui da se zapali, drei dovoljno veze da ostane zdrave pameti. Ne i Lot. On je ivio bez toga. No taj se dug svejednako nagomilavao. "Koliko jo dugo mogu vjerovati sebi?" upita Lot. "Jupiter je na posljetku izdao sve koje je volio." "TI nisi Jupiter." "Jesam!" prasnu on. "Ja sam i drugi karizmatici takoer. I ti to ne moe promijeniti. Znam da si pokuala. Suoimo se s tim, u redu?" Nije bilo ni traga blagosti u Clemantininoj auri. "U redu." "U svakom sluaju, ovo je dobro vrijeme za mene da odem u hladni san. Dok budem spavao, Hailey i Kiyo e nauiti o stanicama, a ti me moe probuditi kad me bude trebala." "Prokletstvo", uzdahne ona. "Prokleti Chenzem." On zatvori oi. "ao mi je."
shodina toka: poetak. Smisao je prodro unutra. Neto poput vizije. Ne stoga to je imitirala vid, ve stoga to je otkrivala. On je: Nikko Jiang-Tibaj/an. Elektroniki uzorak namjeten da se oituje u odreenim intervalima. Nikko Jiang-Tibayan. Toka jedan: identitet. Osobnost zaustavljena na reetki stroja. On je samo um unutar velikog broda, Granice nitavila. Njegova egzistencija sadrana je u diskretnim petljama od trideset sekundi. inilo se da je prolo samo nekoliko minuta otkako su Clemantine i Deneb, Urban, Kiyo i Hailev, ispratili Lota u hladno spremite, devet godina nakon prolaska kod Alphe Cygni. On provjeri svoje zapise. Prolo je 2 19 godina. Lovac je sad poput muice u teleskopima. Potrebni su dani opservacija da bi se slika razloila. Njegovo napredovanje nije nikada variralo. Toka dva i dalje: provjera statusa. Granica nitavila je prodrla u poluotok Labueg oblaka. To je mali prst materije koji izlazi iz glavne mase oblaka. Ipak, taj je mali prst vei od Sol sistema. Gustoa estica izvan broda dosegla je neto manje od jedne po kubnom centimetru u "otvorenom" svemiru, do pet tisua po kubnom centimetru. Materija je veinom duik, no postoje i tragovi drugih molekula. Sve se one razbijaju o pramac dok Granica nitavila tali kroz oblak. Na nosu broda formirao se pokrov koji nalikuje duhu. On provjeri sliku nedefiniranih prijenosa. Bilo je vie detalja. Otkrili su dovoljno erupcija na Nonom svjetlu, da uokvire tanki pojas oko struka zvijezde. Sluao je, no sve to je uo bilo je radioavrljanje novoroenih zvijezda i apat sloenih organskih molekula nakupljenih u oblaku. Unutar broda, sve je mirno i vrlo tiho.
Toka dvadeset: dodatni pod-umovi podnose izvjee. Njihove procjene su ugodno dosadne. Funkcioniranje grebena je nominalno. Kakvoa zraka je ... Uzbueni pod-um upade mu u svijest. Pristie nova radio-provala, i to na zastraujue poznatoj frekvenciji. Dolazi iz toke koja se nalazi na pola stupnja od njihove sadanje putanje, tako da ne dolazi od lovca. Ipak, on je prepoznao takav potpis ak i prije reakcije stanica na trupu. Chenzemski je. Potpuna svijest naglo preplavi Nikka. On prekine petlju proirujui svoje osjete kroz brodski neuralni sistem kako bi "uo" sam signal. Definitvno je chenzemski. Stanice trupa su to potvrdile. Pale su u kratko stanje izrazite aktivnosti ... Zaprepatene? Oprezne? Oslukuju? Nikko nije mogao rei to od ovoga. Tada je izbila debata. Karizmata je divljala meu stanicama u ludoj, valovitoj, kaotinoj plimi. Nikko nije mogao uhvatiti njezino znaenje, pa je poslao pod-um da probudi Lota, no nakon jedva minute olujna debata se zavrila. Suprotni valovi koordinirani u snani konsenzus, prevladali su s zastraujuom lakoom. Aktivnost stanica nije opadala, no sad je bila zajednika. Nikko osjeti raanje radioprijenosa. Htio je to zaustaviti. Nije elio da stanice ponovno postanu neovisne. Nije elio da govore bez dozvole. Zato je sastavio grubi kod brutalnog znaenja - poniti to - i poslao ga u kardinale u blizini trupa, gdje se kod umnoio i oslobodio. ekao je na neki odgovor stanica na trupu na ovaj zahtjev ... no nije ga bilo. Je li bio ignoriran, odbijen ili jednostavno neprimijeen, nije znao. Stanini konsenzus nije pokazivao ak niti traak sumnje. Klimaks se nazirao ve u sljedeem trenutku.
Sad.
Radiosignal doe iz ujedinjenih nizova staninog polja. Nikko ga je prepoznao kao pozdrav: opasan i pun radosti, opasan i prijetei. Bio je usmjeren u liniji koja je bila pola stupnja od njihovog kursa. Dao je instrumentima Granice nistavila zadatak da trae neki vidljivi objekt na toj toki na nebu. Nije imao naina da sazna koliko se on daleko nalazio. Nita nije naao. Jedini vidljivi objekt bilo gdje u blizini radio-izvora bio je lovac koji se jedva nazirao. ak i kad je gledao, blijedi sjaj njegovih stanica trupa blijedio na rubu vidnog polja. Je li moda prikriveni poput tamnog lovca? Zato? to je to bilo tamo? Grabeljivac? Ili rtva? Njegove vlastite stanice trupa upale su u zastraujue mirovanje, sada kada je njihova poruka poslana. Nikko ih nikada nije vidio tako neaktivnima. Paljivo ih je promatrao dok je slao pod-umove da probude sve brodske nastanjene duhove. Lot se probudi, mamurna svijest unutar raspadajueg tkiva njegove ljuture za hladni san. Prozirna, ljepljiva kapsula bila je objeena preko male komore u njegovom stanu u jezgri. Njezini povrinski slojevi su drhtali dok joj je tkivo otjecalo preko podupiruih pupanih vrpci, nestajui u zidovima. Njegove oi uhvatie kretanje. Okrenuo je glavu onoliko koliko mu je doputalo tkivo koje ga je sputavalo. Vidio je Kivino kestenjasto lice kako nestaje iza okvira vrata komore.
"Kiyo?" Ljutura se razlagala u trake, no glava mu je ostala sputana. Stresao je ramenima kako bi poeao svoje senzorske suze. Zato se budio? "Kiyo?" ponovno je zazvao. Ona se ponovno pojavi na dovratku. Izgledala je neto vea i starija nego je se sjeao, ali ne puno. Znai da nije puno vremena prolo. Ovaj ga zakljuak dovede do olakanja, ali i zbunjenosti i straha ... ne ba ugodan koktel za doruak, premda je njegov ok bio dijelom olakan zbog Kivine karizmate zadovoljstva. "Zato se budim?" upitao je. "Svi se bude." Ovaj put je ula u malenu komoru. "Nikko nas sve budi. Lote, u oblaku smo." Njegovo srce poskoi. Ako su u oblaku, tad nije imao pojma koliko je vremena moglo proi. Stotinu godina najmanje, a moda i vie. Kiyo dotae njegovu ruku. "Pouri, neto se dogaa sa stanicama na trupu. Nikad ih nisam vidjela ovakve. Utiale su se. Podsjeaju me na stanje u kojem sam ja bila kad sam tonula u hladni san. Nikko eli da ih pogleda. Pouri." Ona odlebdi iz komore, pa se za tren vrati s njegovim paukom i pripijenim odijelom. "Na liniji si?" upitao je Nikkov glas. "Istina." "Tad izai na trup. Trebam te tamo." Kiyo izae s njim. U prijelaznom mjehuru, Nikko mu da da osjeti odgovor na radiosignal. Lot je tonuo u njegovo znaenje istovremeno s uranjanjem u hladno tkivo rane. Stanice mu prekrie senzorske suze, i iznenada se nae pod snanom invazijom letargije. Oi su mu bile zatvorene. Slatko, mirotvorno sivilo preplavi mu osjete. "Lote!" U daljini je uo Kiyo. Osjetio je kako ga udara u ruku. Clemantinin glas mu je govorio u uho. Bio je lagano prijekoran. "Probudi se, sinko." "Vadim ga van", ree Nikko. Ne. Lot to nije elio. Bio je zadovoljan. Pristizalo je ispunjenje. Kiyin djetinji glas vikao je na njega u brinoj panici. Boljelo ga je to sluati. Remetilo mu je raspoloenje. Podie ruku. Osjeti kako ju je ona zgrabila. Poeo ju je vui u polje k njemu, jer sad nesuglasice nisu bile potrebne. Ona mu se opirala. Njezini njeni udovi su se trgali u borbi za bijeg. Osjeti no kako ga oslobaa. Praznina se ulije u njega. Svijest je treptala. Ugledao je zid prijelaznog mjehura nekoliko centimetara od svojih oiju. Nikkov ljutiti glas odzvanjao mu je u uima. "A/e vraam ga natrag." A K|yo. Osjetio je njezine prste na svojem obrazu. "Krvari", ree ona. "Lote." Ovo je sad bio Urbanov glas koji je dolazio iz pauka. "Primamo ponovljeni signal koji je Nikko ranije otkrio. Stanice se ponovno bude. Reagiraju na njega." "Vratite me natrag", ree Lot. Rijei su mu bile teko razumljive. Osjeao se napola izgubljenim u snu. Bio je svjestan, ali nije se mogao potpuno probuditi.
"Ne", ree Nikko. "Previe je opasno." "Moramo znati", ree Lot. "Uini to." Ponovno Urbanov glas: "Izvest emo ga ako se stanice smire. Sve e biti u redu."' "Ostavi Kiyo izvan ovoga", upozori Deneb. "Ona moe sluati preko interfacea." "Razdvoji ih tad!" Urban je zvuao ljutilo i nestrpljivo. "Doi. Prije nego stanini odgovor ishlapi." "elim ostati s Lotom!" prosvjedovala je Kiyo, no nisu joj ostavili izbor. Prijelazni mjehur se razdvoji na dva i odvede je. Bez uoavanja razlike, Lot se.ponovno nae meu stanicama. One vie nisu bile tihe. Njihovo je uzbuenje otjeralo njegovu letargiju. On osjeti rastui kreendo neanonimnog slaganja. - ne prevodi On si dopusti da bude upleten u to, kad je radiosignal odgovora eksplodirao iz stanica. Kasnije, Lot je ispirao krv s lica u Clemantininoj kui, razmiljajui o onome to je osjeao i to je nauio. Kad se vratio u dnevnu sobu, svi su bili tamo, ak i Nikko, koji je buljio u njega. Bio je loe volje, kao da je oekivao neko trajno oteenje. "U redu sam", ree Lot. Nikko frknu. Clemantine je stajala pored njega, ruku prekrienih preko prsa. Na licu joj je bio hladni poluosmijeh kao da je njezino zadovoljstvo ovijeno tekom zabrinutou. Kiyo je bila skupljena na kauu pored Deneb. Zurila je u Lota. Izgledala je kao da eli skoiti, no Denebin je dlan pritiskao njezino rame. "Nisi je trebao odvesti tamo sa sobom", ree Deneb. "Rekla ti je da neto nije u redu sa stanicama. Nije trebala biti tamo uope! Interface je puno bolja veza za nju." Lot pogleda u stranu. Deneb je, naravno, bila u pravu. On je stvarno pokuao odvui Kiyo u stanice sa sobom? "Znai, ao ti je", ree Urban. Sjeo je iza Deneb, balansirajui na naslonu sofe. "Nisi to mislio uiniti, i tako dalje. A sad, ima li ikakvih ideja, to se dogaa?" Lot pogleda u Kiyo i vidje njezin topao osmijeh upuen njemu. Nije tu bilo ni trunke prigovora. Okrene se zato Urbanu i pokua objasniti: "Zapravo je jednostavno. Stanice je pozvao radiosignal. Ukoliko je to bio chenzemski signal, na bi kurs bio prilagoen odmah nakon prvog signala. No, nae stanice ne mogu okrenuti brod. Zato su stanice ponavljale. To je naredba, no o nama ovisi hoemo li je prenijeti. " Urban je stajao. Cijeli je njegov stav odavao da neto oekuje. "Znai, zbog toga smo doli. To je kontrolni element iza ratnih brodova." "Moda." Lot je pogledao Kiyo. a zatim Hailev, naslonjene na naslon sofe. "Mislim da moramo brzo odluiti hoemo li odgovoriti. U sljedeih nekoliko minuta. Ve nam je dva puta signalizirano. Ukoliko ne uemo u to, i okrenemo brod, moda nam ne bude ponuena druga prilika." "Prilika za to?" upita Clemantine. Lot zatrese glavom. "Ne znam. Stanice ne znaju. No, pogledaj kako su reagirale. Tu nije bilo debate. Samo konsenzus. Sigurno su reagirale vrstim instinktom. to god je poslalo taj signal, vrsto je vezano s chenzemskim brodovima. Moda ih i kontrolira." "Sljedea stepenica u chenzemskoj hijerarhiji", ree Urban mrko. "Misli li da je ve pozvao lovca?"
"Vjerojatno." "Ja kaem da se odazovemo. Sudei po vremenu izmeu signala i odgovora, nije udaljen vie od nekoliko mjeseci." Clemantine, koja se nalazila pored Nikka, zamiljeno klimne. Njezin je pogled fiksirao Lota. "Pravi bi chenzemski brod bio podjarmljen od tog izvora, zar ne? Zato su stanice postale letargine ... tako da ne mogu dalje ispravljati kurs." Lot je klimnuo. U njenom je oprezu osjetio otricu agresije. "Pretpostavljam da je tako." "Mi nismo podjarmljeni", istakne Clemantine. "Mi se moemo okrenuti u bilo kojem trenutku. Zato onda malo bolje ne pogledati? Zato smo i doli ovdje. Mi ionako elimo ponovno pronai lovca." "Istina", ree Urban. "Tako je." * "l ja tako mislim", ree Hailey. K|yo je podupre, iako je zvuala mnogo bojaljivije. "I ja." "Tiina", ree im Deneb. "Vi ste premlade da shvatite." Lot izmijeni otar pogled s Urbanom. Tada uzme svoj ivot u svoje ruke. "Ne moe ih zato iskljuiti." Denebin je kiir odskakivao od njezina vrata, dok se okrenula da ga pogleda. "Ne iskljuujem ih." Prsti su joj se grili. Lot je osjeao izmijeani tijek njenih osjeaja: radoznalost i oprez, i krivnja na niskoj razini. "Deneb?" upita Clemantine. "to ti misli?" Njezin se stisak na K|yinom ramenu pojaa. "Nemamo ba izbora, zar ne? Moramo saznati to je to tamo, prije nas nae." Svi oni pogledae u Nikka. On je bio oslonjen o zid. Ruke su mu bile prekriene preko prsa. Pogled mu je bio neitak. Kiir mu se zatresao samo jednom. "U redu. Uinjeno je", ree on. Lotu se uini da osjea strani, promjenjivi pritisak. Pomislio je na mlaznice za kormilarenje, kako ih lagano guraju prema njihovom novom kursu. Puno prije nego je toga prestalo, filozofske stanice posluale su njihov sljedei zadatak, i otile spavati. U nekoliko sljedeih sati, njihov je sjaj izblijedio. Kad je korekcija kursa napokon bila gotova, Granica nitavila je bila tamna i pritajena poput nestalog lovca.
ije bilo nieg neposredno ispred njih. Niega to bi Nikko vidio, na bilo kojoj valnoj duljini. U biblioteci je prebirao kroz sabrane zapise. Iznova, kako bi.bio siguran. Izvukao je sliku i oblikovao izvorni signal. Bila je to samo toka. "Znai, malen je", ree Clemantine, preplaivi ga. On se okrene. Vidje da se njezin duh uobliio na bijelom putu iza njega. "Trebali bismo dosad ve neto vidjeti", ustrajao je Nikko. "Pa ak i da je samo veliine Nebeskog grada, i ako ima barem nekakvo osvjetljenje ..." "Zato misli da mora biti velik?" Nikko je ponovno pogledao na sliku tokastog izvora. "Mora generirati signal. Mora detektirati odgovor. Napajanje ..." "Bi bilo polje nulte toke. Moe biti i vrlo malo." "Moe biti", sloi se on gunajui. "Kako je uspio biti gotovo direktno na naem putu?"
"Ne znam." Signal koji je uutkao stanice trupa bio je signal chenzemskog ratnog broda. Nije bio poput signala koje je Nikko hvatao iz susjedstva mlade zvijezde koju je nazivao Nono svjetlo, jesu li dva izvora povezana? Hi su to moda bili signali odvojenih civilizacija? Pobjednike i gubitnike u starome ratu? Jedna pritajena i pokvarena, a druga ravnoduna. Ili je to bilo neto sasvim drugaije? Ovaj je oblak bio toliko golem. Sezao je izvan granica njegove mate. Zatresao je glavom, zapjevuivi naglas. "Moemo li i mi biti tako tajnoviti kao to su oni?" Clemantine namrgoeno klimne. "Ti meni i jesi tajnovit", ona ree. "Nikko, prijatelju moj, tajnovit si mi." Nikko je uvijek drao duha na strai, tako da je ovaj svjedoio dogaaju im se dogodio. Blistavi' infracrveni bljesak na rubu uoljivosti, svjetlea toka u daljini, direktno na putu Granice nitavila. Osjetio je hladnou dok je promatrao displej. Prvi puta kad je ugledao chenzemski brod, vidio ga je kako isputa prainu. Njegov toplinski potpis izgledao je kao potpis ovog bljeska. Do zakljuka je bilo lako doi. Neto je polagalo poruku za njih. To nije mogao biti lovac, jer bi vidio sjaj njegovih stanica s trupa. Moralo je stoga to biti ono to je prizivalo oba broda. Lot se pripremio da jo jednom izae k stanicama na trupu. Jo se uvijek nita nije moglo vidjeti u bespuu ispred njih, no Nikko je preraunao moguu poziciju njihove mete. On je znao kojom se brzinom moe ispustiti praina s chenzemskog trupa, pa je izraunao disperziju te praine unutar oblaka. Bilo je lako ubaciti kurs i brzinu Granice nitavila u tu jednadbu. Nikko je vjerovao da su, napokon, bili vrlo blizu. Za Lota, bilo je to dugo i naporno ekanje. udnja kulta ga je iscrpljivala. Traila je zadovoljtinu koju on nije mogao pruiti. Odvlaio si je panju sintetizatorom, prakticirao je chenzemski govor s Hailey i Kiyo, no bila je to slaba imitacija koja ga je samo nadraivala i ostavljala gladnim za snanim valovima prave chenzemske misli. Kad ga je Nikko pozvao, on je brzo navukao pripijeno odijelo i pourio na trup. Kiyo i Hailey su eljele poi s njim, no Deneb nije htjela niti uti za to. "Ne trebate ii", rekao im je Lot. "Doite kao duhovi. Koristite most. Neete nita propustiti." "Ali, ne bi trebao biti sam", ree Kiyo. "Sjeti se prolog puta." Lot se dovoljno dobro sjeao. "Nikko e me paziti." Ipak, nije otiao skroz do trupa. Nije imao elju biti ponovno uvuen u obamrle stanice, pa se skutrio u prijelaznom mjehuru oko metar ispod filozofskih stanica, ekajui znak lomljenja njihove uspavanosti. Nekoliko je sati prolo. Clemantine je dola sjesti s njim. Donijela je hranu koju je on pohlepno pojeo. No, panja mu nije bila usmjerena na jelo. Ona to osjeti i nasmijei se. "Nisam ti jo dosadila?" "Nema anse. eli li da ti to dokaem?" Ona se njeno smijuljila dok je njena prisutnost plavila u malenim paketiima njegove senzorske suze. "Da. Mislim da elim." Nikko je bio glas pauka. "Poinje", objavio je sumorno. "Dobili smo uoljivu metaboliku aktivnost u staninom polju." Lot otvori oi. Glava mu je poivala na Clemantininoj dojki. Drala ga je uz sebe. Udarala
ga je rukom po stranjici u napola svjesnom ritmu. "Napokon", on je uzdahnuo. On podie glavu, i ona ga pusti. Okrene se da uzme svoje pripijeno odijelo. "Moe li ita vidjeti tamo?" upita je, dok se odijelo omatalo oko njega. Njezin je pogled bio usmjeren na neto daleko. "Ne. Jo uvijek nita vidljivo, no tek smo dosegli rub praine. Moda e proi jo sati prije no to stvarno stignemo tamo ... gdjegod to vtamo' bilo." "Sati, ha?" Ona je jo bila naga. Lebdea vizija, on pomisli. Aneo ratnik. "Uh", ree Clemantine. "Mogu ti uti puls." On se nasmijei. "Sav za tebe." Prijelazni mjehur pone se skupljati oko njih. Clemantine posegnu kroz otvor koji se suavao kako bi dotakla njegove senzorske suze. "Budi oprezan, Lote." "Istina", on ree. "Gledat e me?" "Zna da hou." Neto mora biti tamo vani. Nikko se okretao u centru sredinje komore, pregledavajui prvo sirove informacije koje su skupili instrumenti Granice nitavila. Bili su to prikazi emisija du elektromagnetskog spektra. Prebacivao se s jednoga na drugi pogled. Sliku je filtrirala i poboljavala TI. Nijedan vrsti objekt nije bio otkriven u radijusu od nekoliko svjetlosnih godina. Meutim, ukoliko je objekt bio malen, hladan i taman, mogao bi ga detektirati samo iz velike blizine. Filozofske stanice su bile tihe, ali budne. ekale su? Moda. Nikko je koristio radar kako bi sondirao tamu. Tjednima je Granica nitavila usporavala, tako da je brod iao brzinom od jedva pet postotaka brzine svjetlosti. Brzina mu je bila brutalno mala. A ipak, za manje od tri sata, brod e proi jednu astronomsku jedinicu. Aj bila je udaljenost koja je neko dijelila Zemlju od Sunca. Nije to bila malena mjera duljine. Ukoliko bi bila tiha i hladna, i masa veliine planeta, mogla bi s lakoom nestati u tolikom bespuu noi. Mora biti neeg vrstog ovdje. Neeg s antenama dovoljno velikim da uhvate tragove njihova odgovora. Nikko ree sebi da bi bio sposoban detektirati neto tako veliko. No, bi li on to mogao i locirati dovoljno rano? Jo nije znao to bi mogao uiniti kada neto pronae. Ponovno je skenirao oslikane zidove, dok su duhovi u stalnom hodoaenju ulazili i izlazili iz njegova atrija. Desetak puta je ureivao nestrpljivost svoje persone prije no to je alarm objavio sivi signal kroz njegove atrijske kanale. Napokon, radar je uhvatio mogui odgovor. Slika na zidu se osvjei. Roavo prostranstvo poput duha izroni iz tame. Izgledalo je kao da je netko bijelom kredom ocrtao irokim potezima crnu povrinu. Na njenim je rubovima bilo previe resica da bi se mogla rei da je krunog oblika. Nikko je procijenio vrijeme koje je bilo potrebno da se signal vrati nakon lansiranja. Prosjek je bio 134 sekunde. To je upuivalo na udaljenost od nekih dvadeset milijuna kilometara. Tu e udaljenost prijei za dvadeset i dvije minute. Objekt je leao ravno na putu Granice nitavila. Ljubav i priroda. Urbanov glas u njegovom atriju bio je napet: *to je to? "Nemam pojma." * Pogledaj! Golemo je. Koji mu je promjer? Sedam tisua kilometara? Nikko, ravno je na
naem kursu. Morat emo promijeniti kurs, ili emo ga udariti. "Ve je prekasno za to." ak ni s grebenom, nisu imali toliko manevarske snage. * Tad zarotiraj brod. Upali fuzijske motore. Izgleda meko. Ukoliko se ne radi o planetarnom objektu, moi emo iskoristi na ispuh da progorimo put kroza nj." "Nee funkcionirati! Prekasno je za paljenje motora, a nema vremena za okretanje broda. Udarit emo bono." * Moramo neto uiniti. Nisu imali topove. Radar se obrne jo jednom i sablasna mrlja zadobije obrise. *Sranje. Urban je aptao. Nikko nije mogao smisliti nita inspirativnije za rei. Objekt se, gledajui s lijeva na desno, zgunjavao od zrakaste izmaglice do slike u slaboj rezoluciji koja je prikazivala jato naguranih brodova. Zaobljeni nos svake letjelice bio je uperen u Granicu nitavila. "Pozovi sve u jezgru", ree Nikko. * Dobro je. No, pogledaj im veliinu. To ne mogu biti brodovi. Svaki nos ima samo dvadeset metara u promjeru. Nikko je zurio u sliku, jo uvijek je vidio brodove s desne strane slike, s koje je i bilo najvie detalja. No Urban je bio u pravu. Bili su nepraktino mali. "to bi to moglo biti?" *Ne znam. Treba nam vie detalja. "Dolazi." Nikkov kiir skupljao mu se oko vrata dok je ekao da se podaci iz novih povratnih setova integriraju u prikaz na ekranu. Eho koji su primali nosio je samo malenu frakciju snage izvornog signala, no to je bilo dovoljno da se slika boji sve finijim i finijim detaljima. Nikko je svaki prolaz promatrao s napetom panjom. Prozrana lijeva strana roja poprimi bolju rezoluciju. Pojedini brodovi razabirali su se na maglovitoj slici. Svaki kljun bio je jo nita vie od mrlje bez detalja, no bilo je jasno da su bili vei od brodova s desne strane jata. Trideset metara najmanji, a veliina im je rasla prema centru. Nikko osjeti vrtoglavicu pred brojnou objekata. Ukoliko se radilo o armadi, ona se protezala preko sedam tisua kilometara u najmanje dva smjera. Zastade i pomisli kolika bi morala biti logistika za takvu flotu. Na koji nain toliki brodovi mogu biti tako blizu jedan drugome? Svaka i najmanja greka u navigaciji bi mogla biti fatalna. To ga je podsjetilo na Dvsonove rojeve u Posveenim Bespuima. Novi podaci su se nastavili uitavati. prepravljajui desnu stranu slike. Nikko ostade okiran. Njegov je kiir drhtao dok je preuzimao rezultate. "Brodovi" u ovom kvadrantu, koji su prije nekoliko sekundi bili samo dvadeset metara iroki, proirili su se na barem etrdeset i pet metara. Nije uope bilo poboljanja u detaljima povrine. "Naa prva procjena nije mogla biti toliko loa", ree Nikko. *Nema anse. Urban se sloi. U glasu mu se osjeala hladna zadovoljtina. *togod da to gledamo, iri se, poput antene koja se otvara? Moda se radi o grozdu satelita, a ne o floti brodova. to god da su, mogu postati tako veliki. Jo uvijek moemo proi kroz njih. Ta je nada trajala do sljedeeg radarskog prolaza, kada povratna eha nisu vie pokazivala jato zasebnih objekata, ve su kartografi rala neprekidni zid planetarnih mjera.
Nikko je zaprepateno gledao u sliku. "elim da svi dou u jezgru. Moda emo morati proi kroz manji udar." *lstina. Urban se sloio, ali nije ba zvuao kao da vjeruje u to. Buenje je polako dolo u stanino polje, no dolo je u vidu laganog, ali neminovnog klizanja u zagrijanu i pospjeenu aktivnost. Lot je pratio napredovanje, anticipirajui eksploziju kaotine debate. Ona nije nikad stigla. Kad su se stanice probudile, svaka je emitirala isti uzorak. To nije bila misao, ve samo prazna tonalna struktura poput noseeg vala lienog informacija. Lot poe plitko disati. inilo mu se kao da se njegovi udovi udaljavaju od njega. Kao kroz maglu, vidio je sebe kako pada u ovo nepojmljivo mnotvo. No, uskoro je zaboravio na ovo, ali buenje nije bilo drugaije od sna. *** Crvotoina se otvori. Nikko je pogledao gore ba kad je Clemantine upala u sredinju komoru. "I?" ona ree otro. "Izgleda da se naa meta vie ne skriva." Kiyo i Hailev upadoe nakon nje, a pratila ih je i Deneb. Siuni senzori koji su prouavali oslikani zid zaepie se od njihovog straha, pa ih Nikko iskljui. "Objekt ne moe biti gust", ree. "Prije nekoliko minuta nije ni postojao. Mogli bismo proi kroza nj." "Istina", ree Clemantine. "Moda." "eli nas udariti!" vikala je K[yo. "eli da udarimo u njega." "Zato?" upita Hailev. "Zato to nismo pravi Chenzem!" "Ili moda zato to jesmo Chenzem", ree Clemantine. Nikko je bespomono gledao u ekran. "Hajde, bijesni" Lot se promekolji, dok je Urbanovglas prodirao poput vrste linije ucrtane izravno u njegov laki, nestrukturirani svijet. "Previe si mlad da bi bio introvertiran. Koncentrira/ se. Koncentriraj se. Tako treba." Lot osjeti udar topline prije no to prava vizija ue u njegovo sivo okruenje, grgoljei poput vode kroz odvod, irei vrtlog slika da popune njegovo percepcijsko polje. Prepoznao je zakrivljeni zid prijelaznog mjehura, i Urbanovo lice, namjeteno na nestrpljivo mrgoenje. "Zna, bijesni, ja mislim da se ti vie nisi u stanju nositi s tim stanicama." Stanice. Lot okrene glavu, kao da je mogao vidjeti preko ramena i vidjeti to se dogaalo zadnjih nekoliko minuta. Svaka senzacija koju su osjetile filozofske stanice bila je u njegovom sjeanju. Ipak, dok je bio dio toga, bio je potpuno nesvjestan u emu sudjeluje ... kao da je njegov svjesni um iskljuen zajedno sa sposobnou izbora. Postao je spremite informacija. Nesvjestan, ali budan. Pogledao je u Urbana. "Puno je praine ovdje. Zaepljuje nam receptore!" "Istina. Gusta je."
Lot frknu, pokuavajui rasporediti svoje brige. "To je droga ... mislim praina. Premouje nae instinkte. Ima apsolutnu kontrolu nad naim stanicama." "Osigurajte se", ree Nikko, dok su Lot i Urban upadali u sredinju komoru. Lotovi smei obrazi bili su pocrvenjeli, a oi su mu bile rairene. Skenirao je komoru poput nepovjerljive sigurnosne kamere, a tad mu se pogled zaustavi na djevojkama. "Jeste li povezane s mostom?" Djevojke su oklijevale dok ih je Nikko promatrao s rastuom sumnjom "Neuralni most!" Lot je inzistirao. "Praina je svugdje. Toliko je gusta da nam je zaepila receptore. Hajde! Napravite duhove. Idite na most. Pokuajte pratiti dijaloge. Recite mi to se dogaa." On se okrenuo Nikku. "ita nas. Isisava svaki djeli povijesti naih stanica." Nikko nije mogao potisnuti trijumfirajui gr svoga kiira. "To znai i da preuzima virusne misli Vrela." Lot klimnu. "Istina. Znat e da smo drugaiji." "Tko?" upita Urban. "Tko e znati? Hoe li ga brinuti to to smo drugaiji?" Lot se nasmije na ovo. "Hoe, ukoliko je Chenzem. Moda za to i slui. Nikko? to ti misli? to ako ispituje svaki chenzemski brod koji ovuda prolazi? to ako isisava povijest iz svakoga od njih?" "Chenzemska biblioteka?" upita Deneb. Clemantine zatrese glavom. "Vie kao chenzemska kontrolna toka. Kladila bih se da pregledavaju svaki brod?" Od Hailevnog vritavog glasa svi su poskoili. "Ne svia mi se ovo!!" vritala je. "Tamno je. eli me uplaiti. Kiyo, gdje si?" "Neu to uiniti!" vritala je Kiyo. Odlebdjela je od Hailev i pronala utoite u Denebinim rukama. "Kiyo", govorila je Hailev. "Vrati se. Ne ostavljaj me samu." "Ne elim se vraati!" Kiyo je galamila na nju. "Ne elim. Ne elim." Ona zari lice u Denebin kiir. Deneb ju je vrsto drala. "Hailey, sii s mosta", pourivala ju je. "Ne mora to raditi." "Ne", ree Lot. Doao je do Hailev. "Sluaj ..." "Ostavi je na miru!" povika Deneb. "Ona ne mora raditi ovo za tebe." Deneb se odgurnu nonim prstima o zid, klizei prema Lotu. Nikko joj stane na put. Udari je u lea. Ona je zurila u njega, izvan sebe. "Ne moe mu dopustiti da joj ovo ini. Ona je samo dijete." "Moramo saznati to se dogaa", ree Nikko. Kiir mu se skupljao oko vrata. Bilo mu je vrue i osjeao se prljavo. "Samo na par minuta, Deneb." Iza sebe, mogao je uti Lota kako govori. Glas mu je bio pjevan i ljutit. "Hailev, ne moe te povrijediti. Reci mi to osjea. Govori li sad? Govori li?" Nikko oprezno pogleda u Urbana i Clemantine, no oni su utjeli. Bili su neodluni. Pretpostavljao je da se ne ele mijeati. Ponovno se okrenuo Lotu. Hailev je zurila u Lota. Oi su joj bile tako velike iza njezinih lea. Kiir joj je drhtao. Podie ruku da dotakne Lotove sjajne senzorske suze. Nikko se osjeao poput voajera. "Mirie na stanice", proapta Hailev.
Lotov smijeak bio je chenzemski hladan. "to nam govori?" Hailev zatvori oi. "Govori nam ono to ve znamo. Govori nam ono to smo mi njemu rekli, samo ... udno. Jesmo li mi krivo zapamtili?" Ona posegnu prema Lotu svojim druim rukama. On je uze u naruje. "Sigurno smo krivo zapamtili", aptala je. "Sve je to nae znanje. To je sve ono to mi znamo, samo ... sad to znamo na bolji nain. Sad nije u konfliktu. Ne smeta nam. Nemamo sumnji. U pravu smo. isti smo. isti ..." Ona udahne. Kiir joj se smirio. "Red mi", bijesno je aputao Lot. Njegove usne bile su kraj njezina uha. "Ne", povika Deneb. "Dosta je uinila." No, jo jednom, Nikko joj zaprijei put do Hailev. Hailev vrisnu. Bio je to neartikulirani krik koji se naglo prekine, razlaui se u rijei. "Moramo se vratiti!" Udarala je rukama po Lotovim ramenima. "Lot, moramo se vratiti, ili emo umrijeti u oblaku. Moramo biti tihi, ili emo umrijeti." Nikko se protegnu sa svim svojim osjeajima. Osjetio je vrelinu polja stanica; uo je radio mrmljanje oblaka; vidio je radarsku sliku zida koji se pribliava. "Kako emo umrijeti, Hailev? Zato emo umrijeti? to se nalazi iza zida?" "Ne znam", Hailevne se ruke zgre. Ona se izvije u Lotovom stisku. "Ne svia nam se to!" vritala je. "Prkosimo!" Denebini dugaki prsti sklopie su u bolnom stisku oko Nikkovog ramena, pritiui mu kiir. "Izvuci je odavde", upozorila ga je. "Sad, Nikko. Gade jedan. Prekini vezu." Nikko je to i uinio. Zbunjenost procvjeta na Hailevnom licu. Deneb je to vidjela. Snano odgurne Nikka k zidu. Ostavljajui Kiyo, ona krenu prema Hailev. Uzme je u ruke. "Pet minuta", obznani Urban, "do udara." Granica nitavila tonula je prema zapreci. Nikko odbaci svoje tijelo, potpuno kliznuvi u strukturu broda. Umrijet emo u oblaku. Ovdje? Pitao se. Sad? Gledao je kroz infracrvenu kameru kako se zid pribliava. Detalji su postali sve jasniji. Povrina je bila kombinacija preklopljenih tanjura razliitih oblika. Svaki tanjur imao je tanku antenu koja je virila iz njezinog sredita. Bio je to karakteristini oblik paraboline antene. Znailo je to da je Urban bio u pravu. Nikko provjeri sigurnost svojih putnika. "Vrijeme je", najavi. Provjeri je li svako od njih umotan u elastinu traku protiv oka. Kada se trenutak udara pribliio, svu je svoju panju dao brodu. Urban je pjevuio niz za odbrojavanje: *Pet, etiri, tri, dva ...? Glas mu je zamucao kad se parabolini cvjetoliki oblik ispred broda prsnuvi otvorio. Njegova su se rebra u poetku izvijala, a zatim kolabirala u centralnu os poput cvijeta koji sklapa svoje latice. Nikko je promatrao gipku vretenastu iglu koja je naglo ubrzala, tren prije no to je kljun Granice nitavila proao kroz netom nastalu rupu. U tom su trenutku, cvjetovi sa svih strana kolabirali u identinom nizu prskanja, izvijanja, izvijanja, sklapanja i ispaljivanja izvan putanje Granice nitavila, poput riba koje izbjegavaju tap baen u vodu. *Nikko ...? Urbanov zbunjeni glas zakrekee u njegovom senzoriju. "Ne znam." Jo cvijea izranjalo je iza prvog sloja jata, ali i oni su nestajali u bijelom bljesku, ivahno prolazei sa svih strana poput leteih riba.
Granica nitavila proe. Nikko je zaprepateno gledao u prostranstvo koje je blijetalo jedino sjajem udaljenih zvijezda. Odmah pogleda unazad. Kolaps zida se nastavljao valjajui se prema van poevi od rupe kroz koju je prola Granica nitavila. Bio je to kruni val tame koji je prodirao strukturu. Treperave toke gubile su se u novom prostranstvu, dok je val napredovao prema rubu jata. Kontrolna toka? Govori nam sve to znamo, jedino to to sad znamo bolje. Lot se vratio na trup. Legao je sa stanicama, i dok su se zadnji cvjetovi preklapali, potvrdio je ono to je Nikko ve pretpostavljao. Nakon to je jato preuzelo sve povijesti ugraene u njihove stanice, ulilo im je natrag proienu povijest. Bila je to povijest oiena od nereda i propalih strategija, od hereze i mentalnog zagaenja. ... sad to znamo bolje. Na ovaj su nain chenzemski brodovi ostajali predani ratu kada bi korist bilo kojega od njih bila sklapanje primirja. Jato bi ih iznova poduilo. Mir je bio heretina ideja. Nije mogao biti iren u chenzemskoj floti zato to je bio ien. Ako ga nije istilo jato, tada bi ga istili brodovi koji su se nedavno vratili od jata. A koliko je jata postojalo unutar oblaka? Iako je Granica nitavila naila na samo jednog, broj je morao biti ogroman. S kime god su Chenzemi ratovali, programirali su svoj rat da neprekidno traje. Posljednji ustajali tragovi vreline ieznue. Opet se jato nije moglo detektirati. Nevidljiv. Nikko je zamiljao kako utjecaj Vrela sada lei pritajeno u njemu, da eka tisuu godina, ili deset tisua godina, svoju ansu da zaskoi drugi brod. A Granica nitavila je mirno plovila dalje. Moramo biti tihi, ili emo umrijeti. Nikko je pogledom traio lovca, ali ga nije mogao vidjeti.
rban se mogao izgubiti, jaui na osjeajima broda. Uzavreli udar praine po njemu isprao ga je osjeajem gibanja. Radioemisije s Dopplerovim pomakom dopustile su mu da prati neizmjernu koliinu valova i struja u oblaku. Odbjegle zvijezde buile su vlastite putove. Bile su izbaene iz svojih orbita kad su njihovi dvojni partneri eksplodirali u kataklizmine supernove. Sluao je u elektromagnetskom spektru huku galaktikog srca. Sve su te stvari bile daleko i nisu predstavljale prijetnju. Ali mrak je stvarao nelagodu u Urbanu. Svaki dan je pretraivao brodski senzorij u potrazi za nekim znakom iezlog lovca. Sjeao se kako im se tamni lovac privukao, dolazei niotkuda ... tota se moglo nalaziti vani, skriveno u mraku. tota. Dokaz je bio jasan. Roj je bio svjestan njihove pozicije dugo pije nego to je vidio svjetlo s njihovih stanica trupa. Kako je znao da dolaze? Je li ga upozorila neka nezamijeena promatraka stanica? Granica nitavila putovala je tiho, no nisu zbog toga bili nevidljivi. Hailev je rekla da moraju biti tihi ... no to ako "tiho" nije bila najpreciznija rije? "Nikko?"
"Ovdje sam." Urban je oklijevao, je li on to sebe samo plaio? "Razmiljao sam ... moda bi trebali ponovno poslati stanice trupa na spavanje. Bili bi tamni lovac, efektivno nevidljiv. Ne bi nam se vie mogle postavljati zamke. I jo bismo imali stanice, ako smo ih uope ikada i trebali." Raspoloenje koje je Nikko isputao izmeu kardinala bilo je zamiljeno i djelomino suglasno. "Mogli bismo pokuati ... kad bismo znali zamraiti stanice." "Lot bi to mogao uiniti." "Moda. Ti bi ga trebao navesti da pokua." Urban ga je ekao u Clemantininoj kui kad je doao da se odmori nakon sati provedenih leei meu filozofskim stanicama. Sa sobom je imao Clemantine, Deneb i Nikka kao podrku. Lot ih je sumnjiavo pogledavao. "Moramo razgovarati", ree Urban, dodajui mu au vina. Lot je sasluao, ali mu se ideja nije svidjela. Nije elio da filozofske stanice opet odu na spavanje. "Hoe li riskirati Kiyo i Hailey?" upita Clemantine. Sjedila je pored njega na kauu, ljuljajui au vina svojim prepletenim prstima. "Preivjeli smo jato, no sljedei bi put tvoje sjajne stanice mogle privui neto manje dobroudno." "To je tono", ree Deneb. Bila je smotana u stolici. "Znamo da ovdje ima neega ega se Chenzemi boje. Mislim da nam je zatamnjivanje jedina razborita stvar koju moemo uiniti. " Urban je sjedio na naslonu kaua, prouavajui svoju metu. Lot je izgledao umoran i zbunjen. Uhvatili su ga u dobro vrijeme. Urban se jo malo nagne. "Razmisli malo o tome, bijesni. I sam lovac se pritajio, inae bismo ga vidjeli." "Ali, sloili smo se da emo pratiti lovca kui", ree Lot. "Sto se s time dogodilo?" Urban klimne. "To je uinjeno. Lovac nas je doveo do jata. Sad nas ili eka da nas zaskoi, ili je krenuo prema granicama. U svakom sluaju, bolje je da nastavimo bez stanica trupa." Nikko je govorio iza njih. Stajao je na dovratku. Ruke su mu bile prekriene na prsima, dok je njegov duboki glas ispunjavao sobu. "elim ii do None zvijezde. Tamo neega ima, i nije poput Chenzema koje smo upoznali." Lot podie bradu. Okrenuo se da pogleda Nikka, i Urban se nasmijeio. Znao je da su povukli polugu koja e raditi. * Povuci je, aptao je u Nikkov atrij. Nikkov kiir se zgri. "Ne moram to lairati", ree. "Neu da me lovac prati prema Nonom svjetlu. Napravio sam tu greku na Heyertoriju, no ne elim je ponovno napraviti. Moramo se pritajiti." Urban slegne ramenima. Nije doputao da se vidi da je iritiran. "Tko se ovome moe usprotiviti? Bijesni?" Lot uzdahne. "Koliko je daleka ta zvijezda Nono svjetlo?" Clemantine odgovori: "Onoliko je blizu koliko eli da bude, ako prekrati vrijeme u hladnome snu." Lot je tako pristao pokuati. Eksperimentirao je, koristei zapise signala koje im jato bijae poslalo. Napokon je uspio spojiti kod koji je pobuivao spavanje, iako je ovo shvatio tek kasnije, kad ga je Nikko ve odvojio od uspavanog polja. Nono svjetlo.
Kiyo je ekala prvi puta kad se Lot budio iz hladnoga spremita. Kad ju je ugledao na vratima komore, jo uvijek je bio umotan u suspenzijske trake. Zurio je u nju gotovo ne shvaajui. Ona je bila dijete kad ju je poljubio za laku no. Sad joj je lice bilo ue nego to se sjeao, a grudi su joj ba poele pupati na djevojakim prsima. Koa joj je bila kestenjasta, no ipak je nalikovala Deneb. Morao dva puta pogledati kako bi se uvjerio. Nije se smijeila: mirnoa na njezinom licu bila je neuhvatljivo tuna. Raspoloenje joj se promijeni. Bijes se u zraku kondenzirao u kapljama. Karizmata je dotakla Lotove senzorske suze, i panika ga zaokupi. On povue trake oko sebe. Jedan se prekine uz prasak. "to je polo po zlu?" vikao je. No Kiyo je nestala. Kasnije se Clemantine tome nasmijala. "Naravno da je ljuta na tebe. Napustio si nas gotovo tri godine." Do sljedeeg jutra K[yo je zaboravila svoju mrzovolju. Smijeila se, bila je sva graciozna i nestrpljiva da pokae svoje nove vjetine. Nauila je kuhati. Pripremila je doruak za njega, Clemantine i Hailey. Lot ju je promatrao, no misli su mu odlazile prema Nonome svjetlu. elio je vidjeti tu zvijezdu. elio je saznati to se to tamo nalazi. I otkuda je on doao, l zato. Pretvarao se da mu je ovo opsesija. Izgradio je oko toga fikcijski svijet, kako ne bi morao razmiljati o nemilosrdnoj udnji za kultom koja ga je sad cijelo vrijeme izjedala. Prema Nonome svjetlu. To je postala njegova mantra. elio je to. No, vrijeme se nije moglo .-pourivati, moglo se samo preskoiti. Stoga se za par dana ponovno vratio u hladno spremite. "Urbane! Gledaj me!" Urban se okrene u pravcu iz kojeg je dolazio djeji povik. Seth je imao tri godine. Danas je ba uio salto. Urban ga je promatrao. Bilo mu je pomalo dosadno, bio je lagano iritiran i ujedno zabavljen. Seth bi saginjao glavu i okretao se, no njegovi bi dugi prsti pretezali na stranu, pa bi se ruio u travu. Njegove plave ljuske svjetlucale su umjetnim svjetlom. "Jao!" viknuo je. Rub njegova kiira bio je zgnjeen ispod njegova ramena. "Prvo ih skupi", savjetovao ga je Noa, ozbiljan kao to je to on znao. Bio je nii od Setha, no jednako tako odluan. Skupio se. Na licu mu je bio izraz intenzivne koncentracije. I uistinu, uspio je drati kiir blizu svoga vrata dok se preokretao, iako je sletio sa zvunim jao! na lea. Njegove izmijeane plave i zelene ljuske krijesile su se kao duboka lokva vode na livadi. Urban se tre. "Savij koljena", on ree, unuvi da im pokae kako. Seth je prigovorio: "Kako bi mogao drati i koljena i kiir?" Ponovno je krenuo u salto, no opet je uspio samo pasti postrance u travu. Urban se nasmijao, namjetajui namrekani rub Sethova kiira. "Samo vjebaj", savjetovao ga je. "Ja u promatrati." Tada se vratio na deku gdje je Deneb leala oslonjena na lakat i promatrala svoje sinove. On lee pored nje. Slobodnom rukom posesivno je posegnuo za njezinim bokom. Oeao je tvrdu povrinu njezine koe koja je nalikovala porculanu. Jo uvijek je bio fasciniran njezinom tvrdoom i gipkou u isto vrijeme. Ona se nasmijeila bez da je
pogledala u njega. On se oslonio naprijed, polaui obraz uz njegov kiir doputajui da ga preklopi preko lica, meki od bilo koje ruke. On uzdahne. Nije znao to bi radio veinu vremena. Mislio je na Lota u hladnom spremitu i zavidio mu. Lot je mogao preskakati ove godine. Za njega e proi samo nekoliko dana prije no to dou do Nonog svijetla. Urbanu e proi dosadne godine. "Nono svjetlo je jo jako udaljeno. Ponekad mislim da nikad neemo stii tamo." "Stii emo", ree Deneb. "Vrijeme tee tako sporo." "Djeacima to vrijeme treba da bi narasli." Urban ga je promatrao. Jedino zbog njih on nije otiao u hladno spremite. Deneb je to morala znati. Ali, k vragu, Lot se lagano izvukao. Deneb je uzdahnula i protegnula se pod njegovom rukom. Okrenula se na lea kako bi mogla gledati u Urbana. "Predugo smo ekali da dobijemo djeake. Zna li da je K[yo zaljubljena u Lota? Ona trai da ga izvadimo iz hladnog spremita." Urban frknu. "Kiyo je bila zaljubljena u Lota otkako je imala pet godina." "Dola je u godine kad te stvari neto znae." "Tada to vie nije naa stvar." Deneb ustane zapanjena. "Kako to moe rei?" "Zato to je to tako. Kiyo je sad stara kao i ti kad si otila za Nikka." Denebin pogled se zamaglio. Pogledala je prema djeacima. Oni su ba bili zapazili gutera, i lovili su ga, utabavajui puteljke kroz tratinu. "Ne sjeam se toga." "Ali ipak, to se dogodilo. Nitko ne ostaje dijete zauvijek. Ukoliko je Kivo nesretna, moe urediti svoje osjeaje. Tako moe i ti." Deneb je nastavila promatrati djeake u igri, no lice joj je bilo mirno poput Nikkovog. "Mrzim kad ovako govori", ona ree. "Tebi su osobe samo kostimi." Promatrala ga je nepovjerljivo. "Ne svia ti se to sad govorim. Ti bi to sad promijenio samo kad bi mogao." "Ali ne mogu ..." "Ljubav i priroda! Mogao bi se barem pretvarati da sam te s ovim uvrijedila." On se nasmije. "Deneb, ti zna tko sam ja. Zato igra ovu igru?" "Nije igra, Urbane, i plai me." Djeaci su stigli do koi ribnjaka. Seth je balansirao na stijeni uz ribnjak. Urban ga je promatrao, dok je u sebi osjeao duboki nemir. Doli su dovde da nau Chenzeme. Preivjeli su lovca, preivjeli su jato, preivjeli su stoljea putovanja. Dospjeli su dalje od gotovo svih prije njih, osim ... Lotovog pretka? Urban je pokuavao zamisliti tog prvog karizmatika. Tko je on bio? I kako je postao zaraen kultom? Lot je vjerovao da je on bio neki nesretni rani istraiva koji nije imao sree, pa se spotakao preko skrivenog chenzemskog svetita. Oni su ga pretvorili u alat, u ivo oruje, u hibridni ureaj dizajniran da iri kult. Urban se pitao je li Granica nitavila mogla trasirati rutu toga zaboravljenog ovjeka, je li i njegova ekspedicija ula zagonetni signal Nonog svijetla? Moglo je tako biti. Urban uzdahne. Nije vie mogao razgovarati s Deneb o ovim stvarima. Ona je dopustila
djeci da je izmjene. Sjeao se kako je izgledala u trenutku kad su se iskrcali na lovca, tako nestrpljiva da stavi ruku na Chenzema. A sad je bila majka. On je bio otac, ali je jo uvijek osjeao isto. "Volim te", ree njeno. "I jo ti je dosadno. Zato malo ne uredi svoju nestrpljivost?" "Deneb ..." "Urbane, zato ne vidi da je ivot u ovome?" Glavom je pokazala na djeake. "Oni su razlog zato smo ovdje." Tada e ispovjednikim tonom: "Bojim se. Vie ne elim ii na Nono svijetlo." "Ne govori to." "Urbane, ne znamo to se tamo nalazi. Moe biti bilo to." "Zato moramo ii." "Ne elim ih vidjeti kako umiru." "Ni ja ne elim! Deneb, zna to, ali ..." Noa stane na kamen, prisiljavajui Setha da skoi na drugi. Deneb ustane. "Seth!" pozove ga. "Budi oprezan." "Deneb." "Mogu upasti unutra", ree ona. Glas joj se tresao. Ona krenu prema njima. Noa joj se nasmijei. Seth je primi za ruku. Deneb im je pomogla preko stijena. Urban ih je gledao. Bio je zauen zbog svojih novih osjeaja. Zbog ega je elio ita vie od ovoga? Kiyo nije ekala kad se Lot sljedei put probudio. Na udan nain, on je bio razoaran. Njena adolescencija je sad bila u punom jeku. Napustila je Denebinu kuu i naselila se u vlastitu. Na zidovima je imala chenzemske receptore, tako da su ona i Hailey mogle vjebati jezik zaspalih stanica. "Voljela bih kad bismo mogli probuditi filozofske stanice", rekla je Lotu kada je navratio poslijepodne, jednostavnost njezine kue ga je iznenadila. Nije imala murala na bijelim zidovima. Bio je tu niski kau, i dva stola boje smeog meda s izrezbarenim nogama. Na jednom je stajala vaza s prepoznatljivo kolumbijskim motivima. Sjedili su na tatamiju umjesto na kauu. Klizna vrata prema ograenom vrtu bila su otvorena. Lot je mogao osjetiti odraz lanog sunevog svijetla. Malene zlatne muhe vrzmale su se oko cvijea. Prebacio je s ovog prizora pogled na Kiyo. Njezin kiir mirno joj je leao na ramenima. Bila je zbunjena. Teko je bilo protumaiti njezino raspoloenje. "Sjea li se kako zvui pravi chenzemski jezik?" upita je Lot. "Tako je razliit kad se nalazi uronjen u stanino polje." "Imam neka spremljena sjeanja. A Hailey je unaprijedila neuralni most. Moe sad sintetizirati neke razgovore. " On klimnu glavom u znak odobravanja. "U staninom polju suoen si s nizom misli. To izgled kao beskonana, neskladna debata." "No, kad se stanice sloe, razgovor prestaje", ree K]yo. Pogled joj je bio udnovato napet, kao da je govorila nekome tko je bio skriven iza njezinih oiju. "Tada je akcija poduzeta." "Istina", Lot se sloio s oklijevanjem. Naao se iznenada svjesnim njenog izgleda: krivine njezinih ramena napola okrenutih od njega. Oblik njezinih dojki s tamnim bradavicama djelomino prekrivenim kestenjastom koom.
Hailev nije bila ovdje. "elim opremiti most rjenikom chenzemskih sintaksi", ree Kiyo. "Dovesti ga do toke u kojem svatko od nas moe razumjeti filozofske stanice. Ve sam ukljuila sve to si ti nauio sintetizator, no to je tek poetak, zar ne?" Lot oprezno potvrdi. Osjeao se okruenim karizmatom njezine prisutnosti. "Mislila sam, ako eli ostati budan neko vrijeme, mogao bi mi pomoi u irenju vokabulara?" Nije se ni s ime elio slagati. Gledao je pored Kiyo prema vrtu, gdje se malena ptica s uzdignutim repom koji se prelijevao u duginim bojama penjala na deblo naraninog drveta. Kiyo mu se priblii, tako da joj se mutno crveni kiir mrekao o njegova ramena. "Stanice imaju genetiku memoriju. Gotovo uvijek procesiraju povijesne incidente." "Istina. U pravu si." Moda joj je mogao pomoi. Ako bude s njom razgovarao na chenzemski nain, to moe dovesti do kompleksnijih dijaloga nego to ih je sintetizator mogao pobuditi. Ponovno je pogledao u nju. U blage ljuske njezina lica, prijelaz njezinih usana. Pitao se bi li to uspjelo. Ona mu uzvrati zamiljenim pogledom. "Naravno. Kad koristi karizmatu, nema povijesti. Lote, zato ne izmjenjuje sjeanja poput filozofskih stanica?" Bilo je to udno pitanje. "Zato bih trebao? Ja nisam stvoren da se svaam sa stanicama." "Ne", blijedo se osmjehnula, no njezina karizmata dotakla je njegove senzorske suze jaom emocijom. "Stvoren si da se mijea s ljudima." "Istina." Ali ne ovako. Bio je dizajniran da utjee na umove drugih, no, otkako je napustio Svilu, ta je njegova znaajka evoluirala u neto drugo. Sad je on bio ranjiv. Karizmata koju je Kiyo stvarala djelovala je na njegove senzorske suze poput malenih eksplozija. "Vratise, Lote", aptala je. Usne su joj bile na samo nekoliko centimetara od njegova uha. "Vrati se. ja sam jo uvijek ovdje." On ustukne u iznenaenju. Ona se smijala na adolescentski nain, kojeg se on sjeao vrlo jasno. Sjela je ponovno na svoje pete. "Izgleda tako smijeno kad se tako mijenja." "Oprosti." Ona ga suoi sa svojim ramenima kad se okrenula. Oi su joj iskrile. Bila je to poza koja je pobuivala staro uzbuenje u njemu. elja koja se mijeala sa zbunjenou. "K|yo, ja ..." "Mora ii?" Pogledala ga je s izrazom pretjeranog aljenja. Unato gluposti te geste, na njega je djelovala. Nije se mogao smijati. Nekako ga je uspjela odvojiti od stvarnosti. Ona podie ruke kako bi dotakla njegove senzorske suze. Je li ona bila svjesna koliko je poticajna ta gesta? "Nauila sam kako uiniti ovo." U poetku mu izmakne znaenje ovih rijei. Tada ih je ponovno presluao u svojoj glavi. "5to?Ali Deneb nije eljela ak ni da pokua ..." Ona se nasmijeila. Njezin edni pogled ishlapi. "Kiyo?"
Hailey nije bila ovdje. "elim opremiti most rjenikom chenzemskih sintaksi", ree Kiyo. "Dovesti ga do toke u kojem svatko od nas moe razumjeti filozofske stanice. Ve sam ukljuila sve to si ti nauio sintetizator, no to je tek poetak, zar ne?" Lot oprezno potvrdi. Osjeao se okruenim karizmatom njezine prisutnosti. "Mislila sam, ako eli ostati budan neko vrijeme, mogao bi mi pomoi u irenju vokabulara?" Nije se ni s ime elio slagati. Gledao je pored Kiyo prema vrtu, gdje se malena ptica s uzdignutim repom koji se prelijevao u duginim bojama penjala na deblo naraninog drveta. Kiyo mu se priblii, tako da joj se mutno crveni kiir mrekao o njegova ramena. "Stanice imaju genetiku memoriju. Gotovo uvijek procesiraju povijesne incidente." "Istina. U pravu si." Moda joj je mogao pomoi. Ako bude s njom razgovarao na chenzemski nain, to moe dovesti do kompleksnijih dijaloga nego to ih je sintetizator mogao pobuditi. Ponovno je pogledao u nju. U blage ljuske njezina lica, prijelaz njezinih usana. Pitao se bi li to uspjelo. Ona mu uzvrati zamiljenim pogledom. "Naravno. Kad koristi karizmatu, nema povijesti. Lote, zato ne izmjenjuje sjeanja poput filozofskih stanica?" Bilo je to udno pitanje. "Zato bih trebao? Ja nisam stvoren da se svaam sa stanicama." "Ne", blijedo se osmjehnula, no njezina karizmata dotakla je njegove senzorske suze jaom emocijom. "Stvoren si da se mijea s ljudima." "Istina." Ali ne ovako. Bio je dizajniran da utjee na umove drugih, no, otkako je napustio Svilu, ta je njegova znaajka evoluirala u neto drugo. Sad je on bio ranjiv. Karizmata koju je Kiyo stvarala djelovala je na njegove senzorske suze poput malenih eksplozija. "Vratise, Lote", aptala je. Usne su joj bile na samo nekoliko centimetara od njegova uha. "Vrati se. Ja sam jo uvijek ovdje." On ustukne u iznenaenju. Ona se smijala na adolescentski nain, kojeg se on sjeao vrlo jasno. Sjela je ponovno na svoje pete. "Izgleda tako smijeno kad se tako mijenja." "Oprosti." Ona ga suoi sa svojim ramenima kad se okrenula. Oi su joj iskrile. Bila je to poza koja je pobuivala staro uzbuenje u njemu. elja koja se mijeala sa zbunjenou. "Kiyo, ja ..." "Mora ii?" Pogledala ga je s izrazom pretjeranog aljenja. Unato gluposti te geste, na njega je djelovala. Nije se mogao smijati. Nekako ga je uspjela odvojiti od stvarnosti. Ona podie ruke kako bi dotakla njegove senzorske suze. Je li ona bila svjesna koliko je poticajna ta gesta? "Nauila sam kako uiniti ovo." U poetku mu izmakne znaenje ovih rijei. Tada ih je ponovno presluao u svojoj glavi. "to?Ali Deneb nije eljela ak ni da pokua ..." Ona se nasmijeila. Njezin edni pogled ishlapi. "Kiyo?"
"Nisam vie mala djevojica. Lote, pa mi ne mora Deneb govoriti. Mogu sama napraviti senzorske suze za sebe, i razlikovat u se od Hailev. Bit u vie kao ti." Novo uzbuenje ga uhvati. "Kiyo, jesi li sigurna da zna kako?" "Da ... ali ..." Oklijevala je, hvatajui promjene u njegovom raspoloenju. "To nije ono to ti eli, zar ne?" "Moe li maknuti senzorske suze?" Oblak zbunjenosti prekri joj lice. "Zato bi elio tako neto?" Lot frknu. On je trebao senzorske suze, zar ne? Kako bi mogao razgovarati s filozofskim stanicama. Nije se mogao spojiti na post. On nije imao duhove. "Ne znam. Mislio sam, ako bi mogla ..." "eli pravi atrij, zar ne?" Kiyo se doimala smetenom, kao da je ve slala neustraivog duha da se nosi s problemom. Lot se nasmijeio. "Uvijek si tako odluna." "Nikko kae da je to dobro." "I jest dobro. Ali neke stvari ... Kiyo, neke stvari jednostavno nisu mogue. Clemantine je pokuala ..." "Ja u pokuati jae." Njezini osjeaji prsnue preko njegovih senzorskih suza u blijedoj, slatkoj eksploziji, privlaei njegovu panju. Blizina njezina tijela postade injenica koju nije mogao zanemariti. On se pomakne, jedva uvjeren da mora otii." "Lote, u redu je." Je li? On dotae njezin kiir, doputajui da mu se premota preko ruke. Dotae njezine male grudi. Ona ga pogleda u oi. On nije bio siguran gleda li ona u njega ili zamrenu chenzemsku strukturu u njegovom mozgu. "U redu je", ona ponovno ree. Imala je samo etrnaest godina.
inilo se da to nije vano.

Preao je preko zida u sumrak, kada je Hailev dola. Pao je na travu s druge strane i tamo unuo. Znojio se u nadolazeoj tami brodske noi. Cvrci su poeli pjevati. Kiyin glas uo se preko zida dok je blago govorila Hailev. Lot je sluao, ali nije uo rijei. Micao se samo kad bi se Hailevn glas ukljuio. O Boe, osjeao se tako visokim. Svaka stanica u njegovom tijelu vibrirala je zbog obimne vruine. Trava ga je eala o ruke dok se unjao kroz nju. ahure sa sjemenkama su ga lupale po bedrima. Negdje je Seth viknuo, a Noa mu odgovorio, i Lot je znao da ne moe podnijeti biti bilo s kim osim s Kiyo. Barem ne jo. Njezina karizmata ljepila se za njegove ui i za senzorske suze, u potpunosti zadovoljavajui njegove osjeaje. Kruio je oko g-palube i uao u prijelazni mjehur. Uzeo je pripijeno odijelo i izaao. Nije se imalo to vidjeti na trupu. Stanice su bile tamne. Trup je bio taman. Lot je lebdio na sponi, oprezan da ne dotakne crtu. Sve je bilo u sjeni, i on sam sebe nije vidio. Oi su ga boljele od naprezanja. Vidio je samo crnilo. Ne prostranstvo bespua ili pritisak izvandimenzionalnog mraka koji postoji na poetku mitova o stvaranju. Osjeao se ugraenim o ovaj ne-svijet. Osjetio je kako gori u njemu, divljaki iv, poput iskre ureenja i topline, drskog stranca u amorfnom i besvjesnom moru.
Zatvorio je oi. Nita se nije promijenilo. Obuze ga vrtoglavica. Otvorene oi. Zatvorene oi. Bez razlike. Nema gore. Nema dolje. Nema ovdje. Nema tamo. A ipak je postojao. Mogao je osjetiti vlastitu egzistenciju, iako se nije mogao vidjeti. To ga je fasciniralo, da moe biti ovdje - kao na poetku svijeta. Kasnije - sat kasnije ili due? - Lot se vratio na rod i skinuo kapuljau. Misli su mu se poele hladiti, i sad se osjeao potresen magnitudom svojih osjeaja. Kiyina karizmata ga je jo stezala. elio se vratiti k njoj, ali ga ona jo nije pozvala. "Lote." Urbanov glas dolazio je iz pauka. "Na vezi si?" "Istina", oprezno odgovori Lot. Stvari e se sad promijeniti, zar ne? Odnosi e se promijeniti. Bilo je skoro sigurno da e to nekome smetati. "Gdje?" "Bio sam na trupu." "Da?" U Urbanovom glasu nije bilo nieg osim radoznalosti. "Zato?"
"Tek tako."
"Doi u Clemantininu kuu, u redu? elim ti neto pokazati." "Je li Clemantine ondje?" "Ne. Mislim da je s klincima ... Zato? Jeste li se posvaali?" "Ne jo." Urban se suho nasmijei. Nekoliko minuta kasnije, Lot ga je naao kako koraa po Clemantininoj dnevnoj sobi. Zaustavio se kad je Lot uao. "Dobro. Stigao si. Sad sluaj ovo." Zvuk je dolazio iz zvunika skrivenih u zidovima. Imao je udnovatu metalnu strukturu, i s poetka Lot nije znao to je to. No kako je nastavio sluati, prilagodio je uho na nove zvukove, pa je uo neto poput rijei u rastuoj zbrci. Ukoliko su to bile rijei, bile su udnovato iskrivljenje. Visoki tonovi bili su ili obrisani ili ispremjetani. "Je li to glas?" upita Lot. "Ne znam." "Iz koje datoteke to dolazi?" "Nisam ovo uzeo iz biblioteke. To je danas snimila TI, koja nadgleda radioum, koji dolazi iz Nonog svijetla. No, razlikuje se od signala koji smo ranije uli." Nono svijetlo. Lotovo srce poelo je bre udarati. Glad kulta kretala se poput sjene pod njegovom koom. Ima li tamo ljudi? Zamiljao je davnu ekspediciju, koja je istraivala nepoznati chenzemski teritorij, spotiui se preko nekih njihovih utvrda. Samo je jedan od njih preivio susret. Jedini ovjek koji je uao u oruje kulta. Nikad nije zamiljao da bi neki drugi lan te ekspedicije preivio i izgradio dom u oblaku. Pogledao je Urbana. "Misli li da je to glas?" Urban se nije slagao. "Kako bi to mogao biti glas?" "To su rijei." Lot nagne glavu. "Sluaj! Jesi li uo ovo? To je rije koja znai 'otok'." Urban se namrgodi. "Koja rije? Kako to zna?"
Lot se nasmijei, osjeajui se kao da mu je zagarantirano pomilovanje. "To je jezik kojim sam ja govorio." Istim su jezikom govorili njegovi preci. "To bi mogla biti samo buka." "Evo", ree Lot. "Rekao je 'za grad'. To je bilo jasno." "Ja to nisam uo." "Namjesti TI da slua umjesto tebe unutar odgovarajueg jezinog okvira." "To bi trebalo pronai najblii odgovarajui jezik." "Oh. Moda je to zbog toga to nisi navikao govoriti ovim jezikom. Je li to najbolje poboljanje koje moe uiniti?" "Da, ako ne elimo izgubiti znaenje." "Nema ba puno znaenja ovdje", ree Lot. "Zar ne moemo runo podesiti to poboljanje?" "Mogli bismo, ali tada bi TI stvarala smisao, prije nego to bi to interpretirala. Mogli bi namjestiti da sluamo biblijske prie, ali to ne mora nita govoriti o izvoru." "Biblijske prie?" upita Lot. "Nema veze. Jednostavno ne elim to uiniti. To nita ne bi znailo." "Tada ponovno kreni ispoetka." Urban frknu. "Ako ita uje sada, vrlo je vjerojatno da su se u tvome umu stvorili neki uzorci." "To moda ljudi razgovaraju." "Nemoj to govoriti, Lote. Moramo biti oprezni. Tako smo daleko od doma. Lako je poeti zamiljati kojeta." "Pokreni ispoetka", pourivao ga je Lot. "To nita ne znai." "Ne za sada." Lot je ponovno posluao zapis. Ponovno je uo rije otok. Mislio je da e moi i razabrati i druge rijei, no vie nije bio siguran. Urban je moda bio u pravu. Njegov mozak moda od umova ini rijei, izmiljajui uzorke gdje oni zapravo i ne postoje. Tada je ponovno zauo. Fraza je sada bila kristalno jasna: za grad. Urban je pogledao gore da mu presretne pogled. I on je to uo. Lot osjeti udar topline. Poeo je u njegovom trbuhu, kreui se prema van u krunom valu. "To je glas", aputao je. "Ljudski glas." "Moda je strojni glas", ree Urban. Lot razmisli o tome. "Sonda? Govori s ...?" "K vragu! Nemam pojma." "Strojevi ne trebaju ljudske glasove kako bi razgovarali jedni s drugima ..." "A to ako je to ljudski glas?" "Ako. Da. elim da bude ljudski." Prema Nonom svijetlu. Kult se uzbunio, tekui pod njegovom koom, budan i vrlo gladan. Urban ga je paljivo promatrao. "Misli da e oni biti poput tebe? Moda su iz iste ekspedicije kao i tvoji preci?"
Lot se nasmijei, osjeajui se kao da mu je zagarantirano pomilovanje. "To je jezik kojim sam ja govorio." Istim su jezikom govorili njegovi preci. "To bi mogla biti samo buka." "Evo", ree Lot. "Rekao je 'za grad'. To je bilo jasno." "Ja to nisam uo." "Namjesti TI da slua umjesto tebe unutar odgovarajueg jezinog okvira." "To bi trebalo pronai najblii odgovarajui jezik." "Oh. Moda je to zbog toga to nisi navikao govoriti ovim jezikom. Je li to najbolje poboljanje koje moe uiniti?" "Da, ako ne elimo izgubiti znaenje." "Nema ba puno znaenja ovdje", ree Lot. "Zar ne moemo runo podesiti to poboljanje?" "Mogli bismo, ali tada bi TI stvarala smisao, prije nego to bi to interpretirala. Mogli bi namjestiti da sluamo biblijske prie, ali to ne mora nita govoriti o izvoru." "Biblijske prie?" upita Lot. "Nema veze. Jednostavno ne elim to uiniti. To nita ne bi znailo." "Tada ponovno kreni ispoetka." Urban frknu. "Ako ita uje sada, vrlo je vjerojatno da su se u tvome umu stvorili neki uzorci." "To moda ljudi razgovaraju." "Nemoj to govoriti, Lote. Moramo biti oprezni. Tako smo daleko od doma. Lako je poeti zamiljati kojeta." "Pokreni ispoetka", pourivao ga je Lot. "To nita ne znai." "Ne za sada." Lot je ponovno posluao zapis. Ponovno je uo rije otok. Mislio je da e moi i razabrati i druge rijei, no vie nije bio siguran. Urban je moda bio u pravu. Njegov mozak moda od umova ini rijei, izmiljajui uzorke gdje oni zapravo i ne postoje. Tada je ponovno zauo. Fraza je sada bila kristalno jasna: za grad. Urban je pogledao gore da mu presretne pogled. I on je to uo. Lot osjeti udar topline. Poeo je u njegovom trbuhu, kreui se prema van u krunom valu. "To je glas", aputao je. "Ljudski glas." "Moda je strojni glas", ree Urban. Lot razmisli o tome. "Sonda? Govori s ...?" "K vragu! Nemam pojma." "Strojevi ne trebaju ljudske glasove kako bi razgovarali jedni s drugima ..." "A to ako je to ljudski glas?" "Ako. Da. elim da bude ljudski." Prema Nonom svijetlu. Kult se uzbunio, tekui pod njegovom koom, budan i vrlo gladan. Urban ga je paljivo promatrao. "Misli da e oni biti poput tebe? Moda su iz iste ekspedicije kao i tvoji preci?"
"Ne. Da su kao ja, vratili bi se. Nijedan karizmatik ne bi izabrao ivot u oblaku. Dodue, to bi mogli biti preivjeli iz te ekspedicije, ili iz neke druge. Ne moemo to znati dok ih ne pronaemo." Urbanova napetost ohladi zrak. "to god da su, jako su buni." Lot razmisli o ovome. Du granice, komunikacije su bile strogo ograniene, tako da ne privuku Chenzeme. No to god da je ivjelo na Nonom svijetlu, oito se nije bojalo otkrivanja. "Znai, nisu ranjivi na Chenzeme", zakljui Lot. "To je najjai razlog od svih da ih naemo." Tada je zapazio Clemantine kako stoji na vratima. Registrirao je njenu prisutnost poput elektrinog oka. Koliko je dugo bila tamo? Njezina ga aura dotae. Bila je gusta i nabijena uzavrelom juhom osjeaja. Urban joj se nasmijei. "ujem da imate dogovorenu prepirku. Idem ja." "Idi kod Deneb", posavjetuje ga Clemantine. Njezin je glas bio suh i bezosjeajan. Urbanov osmijeh izblijedi. "Zato? Je li se to dogodilo?" Lot ga je promatrao. inilo mu se da moe rei tono u kojem je trenutku duh donio Urbanu novosti. Lice mu je odraavalo zbunjenost. Pogled mu je bio fiksiran na Lota. Tada se sagne i proe mimo Clemantine. Kad je izaao, potri prema tranzitnom zidu. "Hailev je otila u hladno spremite." Clemantine ree ovo dok se odmicala od vrata. To nisu bile vijesti koje je Lot oekivao. "to?" promrmlja. "Zato?" "Kiyo joj je rekla to se dogodilo." "Ali ... hladno spremite?" "Zato si to uinio, Lote? Gdje ti je bila pamet? Morao si znati da to nee ostati samo izmeu vas dvoje." On zatrese glavom. Hailev je otila u hladno spremite? "Nisam to planirao, Clemantine. To nije imalo veze s pameu." "Adolescentska rutina." "Istina. Tako neto." Clemantinin bijes napokon eksplodira. "Ovo ti nije Svila! Gdje bi to Hailej/ trebala pronai ljubavnika?" "Ne znam." "to misli kako se Deneb osjea?" On zatrese glavom. Pritisak njezina bijesa ga uini ga mrzovoljnim i defanzivnim. "Ponovno bih to uinio." "Ona je i moja ki. Zar si to zaboravio?" "Ne, ali to nije vano!" "Moj te bijes vrijea, zar ne?" On se okrene. Uzdrmala ga je ova promjena njezinog raspoloenja. Krene prema vratima. "Pogledaj se! Uvijek zbrie kad se posvaamo. Moj te bijes vrijea. Moe osjetiti osjeaj ljudi mnogo intenzivnije, nego to oni mogu osjetiti tvoje." To je bila istina. Stvari su se promijenile od njihovih dana u Svili. Okrenule su se. Spotakne se na trijemu. Bila je no. Jedva je mogao nazrijeti krov Kivine kue iza krivine g-palube. Odraavao se na svijetlu lanih zvijezda.
172 LINDA NAGATA - BESPUE "Samo adolescentska rutina", ree Clemantine. Lot pogleda iza sebe. Vidio je njene obrise unutar dovratka. Ruke su joj bile prekriene na prsima. "Osjeam kako se isparava s tebe. Uspaljuje me." "Ovo nije pogreno", ree, branei se. "I Urban je bio tvoj ljubavnik, davno prije. To je prolazilo." "Tada nas je bilo samo troje." On zatrese glavom. Zbog ega bi to bilo vano? "Jo te uvijek volim", on joj ree. "To se nije promijenilo." "Tada ui unutra. Doi k meni." "Ne. Ne moe to izbrisati." "Kiyo je postala vrlo vjeta s karizmatom."
"Istina."
"Ti zna to ti je ona uinila." Znao je, ali to nije bilo vano.
ako su dani prolazili, Nikko je pretraivao svoje datotene putove, traei neki znak Haileynog duha. Nije vjerovao da je ona iskljuila sve svoje aspekte. Adolescentska bijesna narav morala je biti ublaena nekom znatieljom. S vremenom njegove su se sumnje usmjerile na okrnjenu osobnost. Duh je bio udnovato potkresan. Zrakast i izoliran, s ogranienim inputima mogao je ostati Denebin anonimni pomaga. Nikko ponovno pregleda ovaj odlomak, je li to bila Hailev? Ako jest, htjela je biti nevidljiva. Razapeo je mreu koja e pasti preko duha kada bude prolazio sljedei put. Mrea nije nita govorila. Bila je to samo slaba senzorska konstrukcija koja je nosila digitaliziranu karizmatu velike privlanosti. Nikko nije bio siguran da li u duhu ima dovoljno osobnosti da zamijeti mreu. Duh kliznu kroz kardinale, a zatim nestane u mjestu kojega Nikko nije poznavao. Jo jedan slab radioprijenos bio je vien u susjedstvu Nonog svijetla. Veliki dio signala nije se mogao prevesti. Nikko je pretpostavljao da se radi o kodiranim podacima. A dijelovi koji su se mogli interpretirati bili su zbrkani. uli su da u novom arhipelagu riba dobro grize, premda je posao komadanja otoka bio proglaen mranim i runim. Neprevodivo ime je zdravo za gotovo uzeto kao posljednje bie iz ribnjaka nakon udara potresa. Derite je bilo proglaeno gospodarom otone volje. Deneb sjede na kau u Clemantininoj kui. Sluala je ponavljanje prijenosa u svojemu atriju. Presluala ju je jednom i jo jednom prije nego to je prekinula. Ljudi. Nesumnjivo su to bili ljudi, i to ovdje, daleko iza poznatih granica. Vjerovala je da se njihov svijet povinuje tom malenom mjehuru topline unutar trupa Granice nitavila. No, sada su se nove mogunosti otvarale u njenom umu. Primamljivanje. Plaenje. *Hailey, slua li? Nije bilo odgovora. *Hailey, na svijet se mijenja. Deneb se arko nadala da su neki dijelovi Hailev budni i svjesni. *Hailey, probudila sam se na Granici nitavila kao stranac, izgubljen u vremenu i uronjen u stranu kulturu. Ipak, preivjela
sam. Uspjela sam. Mogla bih to ponovno uiniti, l ti bi to mogla. U spavaoj sobi, Clemantine je pjevala smijenu pjesmicu za Setha. Zaspao je na njenom krevetu, i probudio se angrizav. Trebalo mu je vremena da se smiri. Svi drugi su se skupili na trijemu, jer Urban je elio razgovarati. Promatrajui Clemantine, Deneb se osjeti poput izdajice. Mural Hevertorija pokazivao je olujno more. Bijesni vjetar je otpuhivao komade rt. Valovi su sve dotjerivali u red. Ona ustade. Clemantine je pogleda. * Slua li me? "Hou." Vani je bio sumrak. Cvrci su pjevali, i na trenutak sve je izgledalo normalno. Lot je sjedio na rubu trijema, lea oslonjenih na stup. Drao je Nou u krilu. Obojica su neprestano zurili u sintetizatorov svijetlei ekran. Deneb nije mogla vidjeti sliku, no kad je prola pokraj njih, mogla je osjetiti uznemiravajui strani stanini govor s kojim su bili zabavljeni. Sintetizator je hvatao karizmate i interpretirao ih prema istoj formuli koju je Lot izumio. Odgovarao je protu--argumentom koji je Noa morao prevladati. Uspjeh se mjerio jaanjem boja tokica na ekranu. Odsjaj na njihovim licima je sad bio mjeavina crvene i plave. Deneb nije imala pojma to bi to moglo znaiti. Pogled joj klizne na Kiyo. Ona je sjedila na klupi pored Urbana zauzimajui poloaj malene djevojice, dok je sjedila u krugu koji je on opisao rukom. Noge su joj visjele s jedne strane klupe, a glava joj je bila oslonjena na njegova prsa. Zurila je u svjetlost vatre. Kiyo je zaalila zbog svoje urbe za odrastanjem, no to nije bila stvar koja se mogla izbrisati. Hailev bijae otila. K|yo je zbog toga plakala danima. Kako je to samo paralo Denebino srce! Drala bi Kiyo i uvjeravala ju je iznova da joj oprata, da to nije bila njena greka, da je ona premlada, da ona nije mogla znati. Lai. Deneb jo nije bila spremna ureivati svoj bijes. A Kiyo je to, naravno, znala. Jadna Kiyo. Clemantine joj takoer nee oprostiti dok se bude igrala s karizmatama. "To nije poteno!" vikao je Urban. Bila je to jedna od njegovih zaprepaujue jakih svaa koje su arile brodom. "Vas dvoje ste je upleli u cijelu tu stvar s karizmatama. Kako je moete traiti da ih ne koristi? Bilo bi to isto kao da pitate da ne koristi svoje oi, ui ili osjet dodira." Je li on bio u pravu. Je li karizmata za Hailev i Kiyo samo jedan u nizu osjeta? A to je s Noom i Sethom? I Lotom? A to je s tajnovitim glasovima s Nonog svijetla ... pitala se kakva bi njihova miljenja mogla biti. to bi oni mislili na ovaj strani utjecaj? Sve se mijenjalo. Kiyo je sjedila sklupana u Urbanovim rukama igrajui ulogu malene djevojice. No iste te veeri, kad se raziu ponovno e biti u travi s Lotom, pod svjetlou lanih zvijezda. Deneb sjede pored Nikka. On je sjedio miran poput kipa u svojoj omiljenoj stolici. Lea su mu bila ravna, a dranje istovremeno na oprezu i zastraujue mirno. Je li on sluao ili gledao u neto drugo? Kad je Nikko u pitanju, bilo je to nemogue rei. Na njemu se jedva vidjelo da je zamijetio nemir koji je uzrokovala Kiyo. Zanemarivao je to kao da se radi o nekoj neugodnoj melodrami na ijoj su produkciji ostali inzistirali. "Clemantine slua", ree Urban. "Znai, svi smo ovdje. Svi smo uli prijenos, i mislim da nema nikakvih sumnji da ujemo ljudske glasove. Otkako smo napustili Vrelo Obmane, nismo imali naina saznati ima li jo preivjelih na granici. Izmeu kulta i ratnih brodova, moda su svi nestali. Ne vjerujem u to, ali to je mogunost koju ne mogu ignorirati. Sada, meutim, znamo da je jo netko preivio. Sumnjam da e ovi ljudi biti u mogunosti rei nam to se dogaa kod kue. Sigurno su otili puno prije nas. No, moi e nam rei,druge stvari: tko su oni, koliko su dugo ovdje, i kako su preivjeli Chenzeme."

t,
"I jesu li izbjegli kult", doda Lot sa svoga mjesta izvan kruga. 11 Deneb je mogla osjetiti elju u njegovoj karizmati. Poalje mu blago upozorenje. Naglas: 'l "Zvuali su tako nesputano. Sumnjam da ih je kult dotakao ... jo." A ako jest, ovi bi ljudi vjerojatno ve otili put Posveenih Bespua? Bili bi spaljeni u praini i pomijeani s prainom oblaka. "Istina", ree Lot. "U pravu si." U njegovom glasu se osjeala skruenost, i ona je osjeti u zraku. Ree samoj sebi da to nije njegova krivica.
Jo ne.
"Morat emo biti oprezni ako im se pribliimo", ree Urban, "no trebamo pokuati. Ja elim da pokuamo." "I ja takoer", ree Deneb. "Nikko?" "Da. " "I ja", ree Kiyo. Clemantine stupi u krug. Seth joj je bio priljubljen uz ruku. Izgledao je stidljivo i umorno. "I na mene raunajte. Pa makar to znailo da emo se morati jo vie prilagoavati. Nee biti lako ukljuiti se u novu kulturu." "Mi ne traimo novi dom", ree Urban. "Samo informacije." "Mrailo se. Deneb poalje naredbu za paljenje vatre. "Mislim da to jo nismo odluili." Osvrne se kako bi pogledala Urbanov ljutiti pogled. Clemantine se nasmije. "Moda je to ono to smo propustili: svakodnevno trvenje stvarne kulture." "Imala sam dosta trvenja u zadnje vrijeme", primijeti Deneb. "Ima u tome dosta krivice za sve." Deneb osjeti da iznova zapoinje svaa. Nae se kako nezaustavljivo klizi prema svojoj ulozi. "Ne reagira svatko kao ti, Urbane. Znam to misli: ako je Hailev nesretna, moe se jednostavno iznova reprogramirati. No najbolje to mi moemo uiniti za nju jest dati joj izglede za promjenu." "Kad se naljuti na svoje prijatelje, ima nekog novog da se s njim igra", ree Kiyo blago. Clemantine podie Setha i odnese ga na prazno mjesto na klupi. "Stranci", mrmljala je. "Stranci i njihovo nepredvidivo ponaanje. Gradske avanture. Prolo je mnogo vremena od tada." "Moda nisu prijateljski nastrojeni", istakne Nikko. Deneb zatrese glavom. "Morat emo to saznati, zar ne? Moramo dati Hailey priliku." Nikkovi dugi prsti lupkali su po njegovom porculanskom bedru. "Da, to je samo modrica, Deneb. Hailey e je preboljeti prije ili kasnije. Ona nije osjetljivija od nas ostalih." Gledao je u sjene iza Denebinog ramena dok je ovo govorio. Njezin puls naglo ubrza. Koga on to tamo vidi? Umalo se okrenula da pogleda, no savlada se. Osjeaj koji je ona uhvatila od Nikka bio je tiha potvrda. Oblak je bio sklonite za zvijezde, ali istovremeno je bio i groblje bogato pepelom velikih sunaca. U oblaku su postojali svi elementi periodinog sustava. Proizlazili su iz prvotnog vodika tijekom fuzijskih procesa u srcima zvijezda, ili su bili formirani u divljim eksplozijama supernova. Urban je razmiljao o tome, i o masi koju je Granica nitavila izgubila u svojim susretima s dva
lovca. Ako budu mogli zamijeniti tu masu, biti e bolje pripremljeni za sljedee sukobe. Imat e vie izbora u vlastitoj obrani. Dok je Granica nistavila ila prema Nonom svijetlu, Urban je razvio plan prikupljanja materije iz oblaka. Bila je potrebna za konverziju gotovo etvrtine preostale mase Granice nistavila u propusnu membranu koja e filtrirati rijetke elemente iz estica oblaka. Pokrenuo je simulaciju u biblioteci. Nikko ju je nadgledao. Urban je osjeao kako njegovi pod-umovi bijesno razdiru razliite postavke modela. "Ovo bi moglo raditi", napokon prizna Nikko. Mahnuo je rukom, i simulacija izblijedi. "Iako je to rizik. Ako izgubimo membranu, neemo vie imati omota." "To jest rizik", sloi se Urban. "Premda bi mogli mnogo toga dobiti." "Zbog ega ti zapravo eli to uiniti? eli li stvoriti oruje?" "Ne. To ne bi izgledalo kao prijateljska gesta. Ne bi vjerovao strancima koji bi se u mom domu pojavili naoruani do zuba. elim samo imati mogunost gradnje oruja, ukoliko se ukae potreba." "Lovci su i bri i vei i jai od nas." "Istina", sloi se Urban. "I mogli bismo ih ponovno sresti. Ako ih sretnemo, volio bih imati proireni greben. Hoe li mi dozvoliti da pokuam?" Zraka svjetlucave topline, tanka poput vlasi, parala je trup, samo da bi trenutak kasnije izblijedjela. uei na trupu, Lot je pomicao glavu kako bi bolje vidio taj prvi dokaz nastajanja filtracijske membrane. No, nije se imalo to vidjeti. Tama mu je oblagala mrenicu, tako da je gotovo zanemario prvi bljesak pravoga svijetla kao iluziju gladnoga vizualnih inputa. No blijedi zlaani odsjaj nestao je dok je trepnuo. Vratio se kad je otvorio oi. Bio je to luk, treptei i jedva uoljivi luk svijetla. Iao je prema njemu, i njegove se zjenice panino rairie. Prionuo je uz trup. Osjeti navalu rumenila, kad je shvatio svoju pogreku. Luk je bio zapravo prednji rub filtracijske membrane. Nije se savijao prema njemu, ve se irio u prostor koji je definirao vlastitim svjetlom. Ispod blijedog luka mogli su se vidjeti jo bljei ornamenti na prostiruoj povrini membrane: zlatne munje, granajui uzorci. Lot se prisili da ustane. Sad je stajao usidren za trup potplatima svojih izama. Jednom se rukom drao za sponu. Pogledao je dalje, doputajui svojem vidnom korteksu da se odmori. Ponovno pogleda nazad. Luk se svijao du skraenog obzora Granice nistavila. Nastavio se polako iriti, diui se mimo njegove glave. Kroz kanale promjera samo nekoliko milimetara tekle su tekuine, vukui graevne materijale prema lakem perimetru. Ugraeni Tvorci konstruirali su nove slojeve tkiva. Za vrijeme dok je Lot udahnuo, izgraeno je na milijune slojeva. Tvorci su sami sebe kopirali, a luk se irio. Lot je razmiljao da se oslobodi od trupa, ali nije elio odlebdjeti u luk. Mogao bi ga probiti, ili bi se mogao zalijepiti uz njega. Tada bi se njegovo pripijeno odijelo razloilo i sortiralo u njegove elemente ... osim ako bi ga njegovi Tvorci obraniti? Trebao bi pitati Nikka to bi se dogodilo. Ali ne jo. Sjedio je prekrienih nogu na trupu. TI je osiguravala njegov poloaj. Kasnije se osloni na laktove. Luk se nastavio dizati, vukui za sobom ravan protkanu mutnim uzorcima za isuivanje, koji su se u nepojmljivoj daljini gubili iz vida. Lot se osjeao kao da gleda u bespue povrine planete koja se prostirala nekoliko stotina kilometara u vis.
Do sljedeeg dana, postavke su se promijenile. Luk je postao vijenac svijetla, i nije vie rastao. Umjesto toga, Granica nitavila se skupila, steui se do malenog sredita mase i topline. Lot je morao gledati dugo vremena da razabere svjetlosni vijenac. Ovaj put je s njim dola K|yo. Kiir joj je bio prevuen preko nosa, usta i uiju. Pod blijedim sjajem membrane, inilo se kao da ima veo. Tako ju je volio. Samo njena prisutnost, njena kia njene karizmate, drali su njegovu e za kultom na uzici. "Lote?" Kjyo mu se obraala kroz svoj atrij. Glas joj je dolazio preko radija. "Pogledaj ovamo. Vidi li ovo?" Stajala je pored membrane. Vrci njezinih nonih prstiju ukapali su se u podatni trup, dok se istezala da vidi neto to se nalazilo iza njene glave. Lot joj se pridrui. Njegove su se izme lijepile o povrinu trupa. Njegova ruka u rukavici dotae njezina Ijuskava lea, dok se on naginjao naprijed kako bi bolje vidio. Bio je jo uvijek za glavu vii od Kiyo pa je za njega bilo lako vidjeti ono to je Kiyo pokazivala. "Prokletstvo." "to je to?" "Pa, ne znam zapravo. No lii mi na trolove." U kamenitoj maglici koja je okruivala Vrelo Obmane ivjeli su siuni organizmi umjetnog porijekla. Zvali su ih leptirastim trolovima, zbog njihovih solarnih ploa nalik krilima. Bili su taman tolike veliine da bi bili vidljivi. Lot ih je jednom gledao na ekranu, U gradskoj knjinici. Ovi... trolovi iz oblaka bili su vei, gotovo veliine zrnca soli. Njihove bijele krilne ploe bile su gusto priljepljene na suprotnim stranama kratkog cjevastog tijela. Lot je mogao vidjeti njihov oblik samo na rubu kolonije koju je Kiyo nala na filtracijskoj membrani. Unutar kolonije, trolovi su bili u gustim grozdovima, pa su nalikovali tankom sloju minerala. Kolonija se irila. Bila je ve petnaestak centimetara iroka u najirem dijelu. "Hrani se membranom, zar ne? " ree Kiyo. Uzela je petlju svoje spone i njom gurkala rub kolonije. "Nemoj", ree Lot. "Natjerat e je da se proiri." "Ne brini. Moemo se dekontaminirati." "Kiyo ..."
"Pogledaj. Eno jo jedne."

Ona je pourila dalje oko trupa, hodajui na svojim kukastim prstima. Lot je hodao mnogo sporije, iznerviran laganim otporom njegovih izama. Kiyo stane kod sljedee kolonije trolova iz oblaka. Bila je mnogo manja od prve, samo nekoliko centimetara u promjeru, no nalazila se na metar iznad trupa, pa joj se moglo lake pristupiti. Ona une pored nje. Tada se nagne nazad zamahujui na neto to joj se nalazilo ispred oiju. "Lote, pogledaj." Hodala je sagnuta, unatrake, no prst joj je ostao na istom mjestu. Polako ga je pomakla, kao da je zakvaila paukovu mreu. Lot tada ugleda. Tanka nit bila je jedva vidljiva pod blijedim svjetlom membrane. "Ne diraj je. Ne zna je li ..." Kinini prsti je dotaknue. Lot je oekivao da e nit proi kroz nju, i da e vidjeti kako se krv kristalizira na odsjeenim prstima. "Svuda je oko nas", ree Kiyo. "Da nas moe sasjei, ve bi bili mrtvi." Lot une pored nje i pogleda kao to je i ona gledala. Trebalo mu je trenutak, no tada je vidio finu mreu niti poput najtanje paukove mree. Kriala se, irei se u tamu. Tanane bijele toke, lebdjele su na sjecitima niti. On pogleda u najbliu od njih. Istina. Bio je to trol iz oblaka.
Lot je promatrao kako ga niti odvlae, dok se napokon nije prikljuio rastuoj koloniji na membrani. "Lote, nalaze se na tvome pripijenom odijelu." Kiyo podie ruku kako bi dotakla njegova prsa. Lot je vidio kako se trolovi skupljaju poput kristalia soli na njenoj ruci. Niti su visjele izmeu njih u labavim lukovima. "Nemoj im dozvoliti da se zakvae za tebe", ree on. Bio je nervozan pri pomisli na moguu kontaminaciju. On pokua otresti trolove, i lako ih strese sa sebe. "Nai Tvorci se mogu nositi s njima", ree Kiyo. "Njihov obrambeni sustav vjerojatno nije bog zna to. Oblak je vjerojatno prijateljsko okruenje." Sad je Lot iskoristio svoju sponu kako bi strugao rastuu koloniju s povrine membrane, no trolovi su se brzo lijepili. "Izgleda da membrana nema obrambene Tvorce." "Ne", sloi se K[yo. "To bi zahtijevalo previe jak metabolizam." Njezine se obrve nabrae. Ponad vela njezina kiira, njezin izraz postao je mistina mjeavina odanosti i sumnje. "Pitam se jesu li ove kolonije neto uobiajeno." Jo niti se uhvati za nju, tako da se ona saginjala i izvijala kako bi ih se rijeila. Ipak, sjajila se siunim kristalnim tokama. Bio je to oaravajui prizor, no Lot se nije mogao prestati brinuti o kontaminaciji. Strugao je trolove s nje dugim, laganim pokretima. No, naravno da je to postala igra, i za tren se poela smijati, ili se bar pokuavala smijati. Zapravo se guila s kiirom u ustima. Povukli su se par koraka s membrane. On ju je vrsto drao. Mogao je osjetiti kako njeno srce kuca pod njegovim rukama. Ona poloi svoju glavu na njegova ramena, dok su se mree skupljale oko njih. "Ovo bi mogao biti problem", ona ree. "Trolovi bi mogli otetiti membranu." "Mogli bismo se nositi s malenom tetom ... ba su simpatini, zar ne?" "Istina." Bili su tihi nekoliko minuta, divei se siunim esticama koje su lebdjele oko njih. Bile su to krpice ivota koje su ile svojim poslom s odlunou kojoj se Lot samo mogao diviti. Trolovi nisu traili pozivnicu za svoj dolazak. Promatrajui trolove, postao je svjesniji vlastite egzistencije. Osjetio je Kiyin ivot pod svojim rukama. Osjetio je njegovu divlju energiju i njegov uitak. Ovdje u hladnoj tami, sav je ivot isijavao otpor protiv entropije povijesti. Mree koje su ih omatale bile su stvorene od posebne vrste hrabrosti. Drao je hrabrost u svojim rukama. Istovremeno je znao da u njoj nema izbora. ivot je bio ponavljajui i evoluirajui algoritam. ivot koji je zapoinjao nebrojeno puta na nebrojeno mnogo mjesta sporom evolucijom kompleksnih molekula. Tvrdoglav kao ivot. U tom trenutku, Lot se nae nadmono svjestan vrlo duge evolucijske povijesti koja je proizvela njega i Kiyo. Nikad prije nije se osjeao toliko snano povezan sa svijetom.
rban je sjedio u knjinici prekrienih nogu i zurio u otvoreni prozor. Unutar njegovog okvira, K|yo je iznova doticala trolove vitice, vukui ih poput finih paukovih mrea. Lot ih je nazvao lijepima, no. za njega je uvijek bilo lako zaboraviti bol i katastrofu. Urban posegne u prozor, i sam dotiui sjajne niti. Leale su na njihovim prstima. Niti
su bile hladne i lagano ljepljive. Svoje posljednje noi u Vrelu Obmane, Urban je vidio neto poput ovoga. Bijele vitice izronile su iz bogatog tla, pratei Lotov miris. Ulazile su u njegovo tijelo, traei ivane putove i izvlaei iz njega svijest o vezi poput one koju e kasnije stvoriti s filozofskim stanicama, no te su noi veze bile neto jae. Puno jae, jer, radilo se o kultu. Urban je spalio vitice u Lotovom tijelu. To je uinio u panici, no da je uinio bilo to drugo, kult bi procvjetao u Lotu te noi. Nije mogao u to sumnjati. Oni nisu nikad shvatili jesu li loze koje su nicale iz zemlje bile jedna stvar ili vie njih, no kad je Urban vidio trolove povezane zbrkanim nitima, sinulo mu je da bi ovako izgledao organ kulta da je mogao biti ekshumiran. Lotu se ovo inilo smijenim. "Trolovi nisu uope nalik na to. Njihove niti su stotinama puta tanje nego vitice kulta. Nisu toliko agresivni, povezuju se jedan s drugim, a gdje su toliki slobodni krajevi?" Urban je imao odgovor na to. Napokon. "Pogledaj zapise", rekao je. "Svaki trol moe pustiti slobodnu nit ukoliko je treba." Pustio je video zapis nove kolonije koja se vezala za membranu. Bio je to jezovit prikaz. Kad je zamaskirao lebdee trolove crnim pokrovom, vrhovi bijelih niti mogli su se jasno vidjeti kako seu za membranu. "U potpunosti kao Vrelo", zakljui Urban. "Osim to je stotinama puta manje." Lot je bio djelomino u pravu. Trolovi iz oblaka nisu pokazivali agresiju kulta. Hranili su se membranom, ali toliko sporo da joj to nije nita tetilo. Da se trolovi usude otplutati do gomile obine stijene, mogli bi se hraniti njome stoljeima. Njihovi su se ivoti kretali tolikom mlitavou da je to ljudski um jedva mogao razumjeti. Ipak, pokazalo se da su niti odvojeni organizmi. Specijalizirani cjevasti stvorovi ivjeli su u parazitskoj vezi s trolovima. Omoguavali su uinkovit prolaz za razmjenu hranjivih tvari i reproduktivnih materija, doputajui koloniji da se iri kad vie nije bilo supstrata kojim bi se hranili. Istovremeno su spreavali njihovo raspadanje. S druge strane, trolovi su eli kompleksne molekule oblaka hranei istovremeno i sebe i niti. Ovo se inilo sasvim nevinim, osim to je svaka nit imala ivani sustav sastavljen od pregrt stanica istog tipa koji je naen na ivanom organu kulta. Bilo je to chenzemsko ivano tkivo. /e // ovo ono to preostaje kad kordon padne? U Posveenim Bespuima, planeti su bili razdirani kako bi se od njih stvarali kordoni - jata orbitalnih stanita toliko gusto poloenih da su skrivali svoju sredinju zvijezdu. Kad su se sami kordoni raspadali u prainu, nita ne bi ostalo. Tako je barem Urban uvijek vjerovao. No, sad se pitao je li mogue da tako sitna bia preive toliku katastrofu? ak i u sluaju da si meusobno pomau uvezivanjem u parazitske veze. Ako je to tono, tada bi trolske niti mogle biti ivui dokaz da je kult neko vladao ovdje, u oblaku. *** Kult je bio ovdje. Lot je stajao na trupu zurei u crninu bespua, pokuavajui vidjeti ono to se nije moglo vidjeti. Civilizacija na Nonom svijetlu ostala je skrivena zbog udaljenost i praine. Prole bi godine prije no to bi saznao je li kult ondje ivio. Nadao se da jest. Da jest, pridruio bi mu se.
Ili bi se nadao da ga moe oivjeti... i mrzio je sebe zbog toga to je to tako arko elio. Sjedio je na tatamiju u Ki/moj kui. stalno iznova putajui signale koje su uhvatili. uo bi rije otok toliko esto da je u njegovom umu to postao naziv ovoga naroda. Otoke konverzacije su bile kratke i nisu bile frekventne. Nedostajao im je opis koji bi postavio temelj za njihovu kulturu. Bile su to rijei izvan konteksta. Ipak, svaka je rije bila analizirana. Analizirani su bili uestalost, naglasak i povezanost rijei. Lot je prouavao rjenik satima. Pokuavao je zamisliti pejza u kojem su ti ljudi obitavali. elio je odmah biti tamo. Kiyo mu donese aj. Osjetio je njenu zabrinutost kada je sjela kraj njega na tatami. "Puno ti je gore sada, zar ne?" upitala je. Nije morala pitati. Svi njegovi osjeaji slobodno su tekli u njezin um. "Ne, kad si ti sa mnom", ree on. Zajedno su gledali u vrt, u kojem su kukci zujali na zlatno svijetlu. lo jednom njena karizmata je pala preko njega, veui ga nevidljivim nitima pseudokulta. Dok su vodili ljubav mogao je zaboraviti da je ikada elio neto drugo. "Volim te", aptala je. No im je zatvorio oi, padajui u san, e za kultom se javljala. Bila je poput odvojenog uma prkosei Kivinom blagom sluenju. Probudio se u sumrak i vidio da je nema. Polako je ustao. Bolio ga je trbuh. Kult je poput negativnog tlaka tekao pod njegovom koom. Gdje je Kiyo? Trebao ju je da ona ublai udnju. Ona je to znala. Nije ga danima ostavljala samog. "Kiyo!" Nije bilo odgovora. Micao je glavom naprijed-nazad, ali je nije mogao pronai. Obukao se, zatim stao na dovratak i oslukivao, no nije bilo ni ive due na g-palubi. Nije mogao osjetiti niiju prisutnost. Svi su ga ostavili samoga. Mislio je da razumije. Urban je iz knjinice promatrao kako Lot nestaje u hladnom spremitu. Ruke mu se zgrie u pesnice. Okrenuo se prema Deneb i Clemantine. "Evo ga. Gotovo je. Kiyo vie nema ljubavnika." "Urbane, prestani", ree Deneb. "Zna da se ne radi o Kiyo." Istina. Radilo se o kultu. Kiyo je osjeala ono to je Lot osjeao, a rekla je da je to poput izgladnjivanja do smrti. "Razmisli o tome", ree mu Clemantine. "Biblioteka kae da je gladovanje neko bilo najgori nain umiranja. Samo to on nee umrijeti. Urbane, koliko dugo bi se ti tako osjeao prije nego to bi uao u prilazni mjehur i iziao na trup bez odijela?" Urban je zurio u nju okiran. "Ne bih mu to dopustio." Clemantinin pogled bio je miran. "Ja bih." Urban zatrese glavom. Nije tako. Lot je otiao u hladno spremite. To je sve. To nita ne znai. Mahnuo je rukom kako bi pribliio prozor. "Idem s njim." Deneb ostane bez zraka. "Urbane, nemoj. Nemoj to govoriti. Nije rije o Kiyo." "Znam to. Samo ne elim vie ekati. Umoran sam od sluanja apata u mraku. Zato odlazim u hladno spremite s njim, i ostat u tamo dok ne doemo do otoana." Deneb ga je pokuavala uvjeriti, no on nije sluao. Nekoliko dana nakon to je otiao, vratila se svojoj uobiajenoj rutini, govorei sebi da su Seth i Noa premladi za hladno spremite. No nedostajao joj je Urban. Nedostajala joj je Hailev. I Urban joj je nedostajao. * Bolje je spavati, zar ne? aptala je Clemantini u atrijskom kanalu, kad su djeaci bili otili dolje prespavati, a no
je bila vrlo mirna. M kad pronaemo otoane, Hailey e se probuditi. Znam da hoe. Kiyo i Clemantine ostale su jo malo. Pile su svakodnevno poslijepodnevni aj, i tako gotovo cijeli tjedan. Nisu puno govorile, no njihov se odnos poboljao. Postalo je jasno da Kiyo nije razumjela smrt. "Kako Lot moe otii prije nas ostalih?" upitala je njihovog zadnjeg poslijepodneva, prije no su za ostalima poli u hladno spremite. "Zar mi nismo jedno stvorenje? Uvijek sam mislila da smo mi jedno stvorenje, poput trolova iz oblaka, povezanih tisuama niti." "Niti pucaju", ree Clemantine. Zurila je u vrtlog ajnih zrnaca na dnu alice. "Prolost zaostaje." Njen zadnji in, prije no to joj se svijest izgubila u blagotvornim gelovima hladnog spremita, bilo je posezanje u brodsku memoriju i brisanje hologramskog snimka morske hridi na Hevertoriju. Sad kad su ostali bili odsutni, Haileyn duh ponovno se pojavio. Kretala se kroz datotene putove u difuznom srodstvu pod-umova, probnih entiteta koji su sezali do udaljenih kardinala kako bi prikupljali podatke koji su tamo bili pohranjeni. Nikko je promatrao njen prolazak, pogoen snanim osjeajem anticipacije. Deneb je pretpostavljala da je Hailev bila mrzovoljna, no Nikko je znao da to nije tono. Hailey je jednom dola u njegov atrij. Bila je to Drugaija Hailev, koja vie nije bila dijete. Koliko je ivota ivjela unutar odvojenog svijeta kojeg je sama za sebe stvorila u brodskoj memoriji? Nije to mogao pogoditi. Znao je samo da ona odrasta odvojena od Kiyo. Dok su njeni bezoblini duh ponovno nestajao u njezinom privatnom pokusnom sektoru, naao se razoaranim. "Izai, Hailey. Vidi da su svi otili." Nije se micala. "Dobro. Zna da si uvijek dobro dola." Povukao se iz datotenih putova, kliznuvi u knjinicu, gdje se njegov duh manifestira. Otvorio je prozor koji je pratio radiozapis otoke aktivnosti, i sjeo pred njega prekriivi noge. Imao je dovoljno spoznaja da zna da izvorite govora nije sama zvijezda Nono svjetlo, ve regija koja je leala u ravni s tom udaljenom zvijezdom. Nekoliko je dana prolo otkako je zadnji put uo otoane. Tiina ga je brinula. Nije mislio da bi mogli znati za Granicu nitavila ... no zato bi se inae njihova hirovita zabava utiala? Osjeaj pritiska upozorio ga je na njezinu prisutnost. Okrenuo se i vidio Hailev kako sjedi pored njega kao potpuno sloen duh. Njezin sivi kiir vukao joj se preko ramena. Bio je oigledno imun na gravitacijsku konvenciju koja je bila upisana u bibliotene datoteke za okoli. Njezina Ijuskava koa boje bisera svijetlila je na bijelom svjetlu datotenih putova. "Vidjela sam da su te opet ostavili samoga", primijeti ona. Nikko slegne ramenima. "Stvari se mijenjaju." "Osjeam to." Njezine oi su bile tamne i nisu treptale. Nikko ih je mogao jasno vidjeti ispod njihovih zatitnih lea. Kako je Deneb to napravila? Kako joj je uspio taj mudri trik? Podigao je prozor, istei skupljene podatke koji su kartografirali Izvorite. Izrezivao je ono to nije mogao vidjeti. Tiina otoana djelovala je na njega. Sjeao se kako je bilo na Hevertoriju, kad je shvatio da su labui razlagai iza njega.
No, oni su bili /za njega. Otoani su jo uvijek bili ispred. On nije mogao biti odgovoran za ono to se nalazilo tek pred njim. Ili jest? Hailevga upita. "Zato si uplaen?" Nikko je pokuavao nai odgovor. Nije elio priznati vlastitu slabost. Trebao je to odavno urediti, ipak nije sam sebi vjerovao kad bi djelovao bez sputavajue krivnje. Nije imao povjerenja u svoju osnovnu moralnu narav. U glasu mu se mogla uti samo njegova povrinska briga. "Zato je Izvorite utihnulo?" "Kako bi to mogli znati?" "Ne moemo. Mislim o tome. To je sve." "Ne." Bijes je gorio u njezinim oima i u njenoj karizmati. "To nije sve." On se nasmijei. "To je sve to elim priznati." Toliko smrti progonilo je njegov put. Izvorna posada Granice nitavila je nestala, a Nebeski gradovi koji su kratko cvjetali u Sol sistemu, i Hevertori su propali u njegovoj svijesti. No njegov zli utjecaj nije mogao posegnuti naprijed u vremenu, da uniti civilizaciju ak i prije nego to do nje doe. Je li mogao? Nisu vidjeli lovca jo od roja. Hailey ree: "Zato drugi misle da je u redu ostaviti te samog?" Nikkov se kiir stisne zbog nervoze. "Zato to jest u redu." Njene se obrve podigoe u sumnji. "Oni se pretvaraju da si ti samo napola stvaran, je li i to u redu?" Nikko je gledao u otvoreni prozor. Bilo bi tako lako biti negdje drugdje. Novi prozor se otvori pred njim. Hailev sjede pred njega prekrienih nogu. "Drugi ne misle o tebi kao o pravom mukarcu", ona ponovi otrim glasom. Ona nije mogla itati njegov izraz, no svakako je mogla itati njegovu karizmatu? On dopusti da njegov bijes potee. "eli me povrijediti?" upita ona. On se okrene, posramljen. "Ljubav i priroda. Ne. Zna da ne elim." Zato toliko navaljuje na njega? "Ja se razlikujem od tebe, Hailev. Ja sam star. Ne osjeam stvari kao ti." Gledala ga je tamnim glatkim oima. Bili su to savreni prozori kad se radilo o mutnim stvarima. "Dobar pokuaj, Nikko, no, prava istina je da si ivio ivot na mahove. Nisi tako star kao to eli da mislimo da jesi ... zar ne?" Njezino adolescentsko samopouzdanje natjera ga na smijeh. "Dosta sam ja star. Zato to sam zakljuao mree pamenja, ne znai da te stvari nisam nikada doivio." Shvatio je da vie ne gleda u njene oi. Gledao je u oblak i vidio vrelinu i radioemisije. Njezin glas mu je govorio iz njegove glave. * Stvarno? Zato onda o sebi misli kao o poluovjeku? Njezina se prisutnost raspri u stotine poslunih pod-umova koji su se rojili kroz brodsku memoriju traei skrivene aspekte njegove linosti. On zazvidi. Kako je mogla ui tako duboko u njegov privatni cache? On je poslao vlastiti pod-um da popravi sigurnosnu rupu. Upozorio ju je: "Ne mijeaj se." *Zato to jednostavno ne izbrie? Govorila je iz unutranjosti njegove glave. Nije odustajala. Njegova skrivena sjeanja prebirala je svojim prstima. *lzbrii to i nee ti vie stvarati probleme. "Ostavi to na miru!"
Svi njeni pod-umovi nestadoe. Ponovno se suoila s njim, s dobro graenim duhom u biblioteci. Otvoreni prozor bio je prazan. Ona ree: "Nije bilo u redu to to si ivio sam kada je poast uzela Deneb i ostatak izvorne posade Granice nitavila. Bio je to straan vjerski trik, a ak nije bila niti tvoja krivica. Ne taj put." to je ona eljela od njega? Okrenuo se. Njegov kiir se stezao dok mu je um klizio pored puta kojeg je vjerojatno pretraivao ve stotinama tisua puta ranije. Napustio je Vrelo Obmane zajedno s Lotom, Urbanom, i Clemantine traei izvor Chenzema. Sad se usudio sama sebe upitati: to ako trebamo uspjeti? to ako smo pronali pravo, fiziko srce chenzemske kulture? Bio je to ishod kojeg je snivao godinama. to ako Granica nitavila otkrije neke velike chenzemske gradove. Velike sjajne konstrukcije uronjene u oblak, ispunjene biima. Biolokim ili elektronikim, nije bilo vano. Imali bi sjeanja i govorili bi, bilo rijeima ili prainom, nije bilo vano. Bili bi ivi - to bi bilo vano. Zamiljao ih je sretne u velikom sjajnom dvorcu bez poetka i kraja. Konica stara 30 milijuna godina. Nikko je znao. Ako ikad nae takvo mjesto, protjerat e Granicu nitavila kroz njegovo srce. Prisilio je svoj kiir da bude miran. Vidio je tako puno zla. Ilo je ispred njega ili ga je pratilo. S vremenom bi ponovno probilo kou njegova svijeta. Hailey ga je promatrala. Bila je strpljiva, oi su joj bile mirne. Nikko uzdahne. Pitao se, to joj je na umu. "Brinem se da nas neto ne prati. Znam da to nema smisla, no to ako sam ja pokazao put do Izvorita?" Ona zamiljeno klimnu glavom. "Ako neki chenzemski brod doe ovamo, ut e ono to mi ujemo, ali to ne moe biti tvoja greka." Ovo je rekla uvjerljivim glasom. "Osim toga, mi zapravo ne znamo gdje se Izvorite nalazi, emu slui, i je li trajno." Nikko si je ovo objanjavao mnogo puta, no nije bio uvjeren. "to bi jo mogli predstaviti otoanima? Mi smo parazitski organizam. Nosimo chenzemske stanice na naem trupu. Lot nosi kultni virus. Imamo greben koji razvija vlastiti svijet u naem pramcu. Imamo upravitelje Vrela koji su poput usnulog virusa u naim tkivima. Koje bi jo zaraze mogli nositi? Mi smo leglo parazita. Biozagaivai. Granice koje su postojale izmeu vrsta su nestale, a nee svaka od njih preivjeti mijeanje." "Istina, no nismo prvi, Nikko. Nije vjerojatno da su trolovi iz oblaka Chenzemi, a ipak niti koje ih dre zajedno jesu. To je sluajna simbioza, zar ne misli tako?" "Moglo bi biti. Evolucija je mudra." Puno mudrija nego bilo koji svjesni um, zarobljen u kratkotrajni mjehur vremena, vizija zamraenih unaprijed donesenim predodbama. Prirodna selekcija ima prednost jer je slijepa, nema simpatije, i nije vezana ni za koga. Objasnio je ovo Hailev, no ona je odbijala biti impresionirana. "Nita nije nikad sigurno", inzistirala je. "To zna bolje nego ja. Ne moe predvidjeti uinke bilo koje akcije koju poduzme. Ne moe predvidjeti uinke nepoduzimanja." "Da je tako, svi bi mi bili bezgrjeni. No ja znam da ako chenzemski brod doe dovde, bit e to zato to sam ga ja doveo. I to je istina. Ja sam samo napola ovjek. Moja je druga polovica postala odavno chenzemska." Lagani joj se osmijeh rairi preko usana. "ao mi je da to ujem. Nadala sam se da u tu ulogu sama preuzeti." On se zamisli pokuavajui pronai znaenje njenih rijei. Ona uzdahne. "Nikko, tako si tvrd i sebian." "Znam."
"Nisam vie dijete." On pogleda njezin oblik i bljesak nelagode proe njegovim kiirom. "Vidim to i sam." "A ti nisi napola mukarac." On se okira kad napokon shvati kuda ovo vodi. "Hailev ... " "Predugo si se saalijevao! Ili umri ili ivi, Nikko. Prolost se ne moe popraviti." Ona je stajala na datotenom putu. Njezin bijes prekrivao ga je virtualnom karizmatom. Ljubav i priroda! Ona dopusti da je ljubomora svee u vor. On se osjeti izdanim. "Hailev, zna da je ovo sve zbog Kiyo, a ne zbog mene. ekaj par godina. Imat e bolji izbor ljubavnika." Njezin je kiir lebdio odvojen od skriptirane gravitacije i njezinih otrih emocija. "Ti nisi napola mukarac." "Pusti to." "Ne. Neu. Idem sad na g-palubu. Ti me moe doi posjetiti ako eli. Ti, a ne tvoj duh." Ona nije vie eljela sluati. Njezin duh je ieznuo, no uskoro je osjeti kako se komea u komori za hladni san. Otila je na g-palubu kao to je i obeala. Promatrao ju je kako klei pored koi ribnjaka. Riba doe u njezine ruke. Neeljene mogunosti poigravale su se u njegovom umu. Uredi to! ree samom sebi. Ali nije to uinio.
ot je jo uvijek bio mamuran od zakanjelih uinaka hladnog sna dok se migoljio kroz membranu na kraju tunela, i prelazio u sredinju komoru. Jedan pogled bio mu je dovoljan da uoi da je komora prazna, premda su zidovi bili aktivni. Prikazivali su infracrvenu sliku okolnog oblaka. Tokasti izvori vreline sjajili su se umjetnom ruiastocrvenom bojom, razbijeni u male grupe. Lot zaskvii pred slikom velike zvijezde. Bila je udaljena jo godinama putovanja. Izvorite se nalazilo u irokoj kugli guste praine i plina oko Nonog svjetla. Bio je to mjehur formiran pod tlakom okrutne radijacije mlade zvijezde. |o uvijek nije bilo vidljivih objekata u podruju radio-izvora. Nikko je oznaio pretpostavljeni poloaj Izvorita mutnim purpurnim poljem. Lot je prouavao neko vrijeme sliku, a zatim protrljao oi kao da je elio otjerati ostatke sna. "Nikko?" Zlatni pauk u njegovu uhu ispunio ga je podacima o brodskoj poziciji i povijesti im je skupio dovoljno svijesti da bi to razumio. Tijekom godina njegova sna, otoani su utjeli. Nikko se brinuo da su otili, ili postali rtvama neke nepoznate tragedije. No, prije manje od dva sata, brodski su instrumenti pokupili nove otoke signale. Ovi su bili mnogo jai od svih koje su ranije detektirali. Nikko ih je sve probudio iz hladnih spremita. Zahvaljujui svojemu naroitom metabolizmu, Lot je bio prvi koji se ustao iz gela. "Nikko, zna li koliko su daleko?" Ovaj put, Nikko mu je odgovorio. Glas mu je dolazio s prednjeg kraja komore, no njegov duh se jo nije pojavljivao. Raspreni su, no ovaj posljednji izvor vjerojatno je udaljen manje od dvadeset AJ. "Tako blizu?" "Ne ba. Putujemo okrenuti krmom naprijed, i brzo usporavamo. Trebat e nam dani da doemo tamo. "Molim te, ponovi prijenos!"
TI u zidu poslua. Jedino je jedan maleni segment bio prevodiv. Radilo se o audio zapisu. Lot zatvori oi. Sluao je prijatan muki glas stranog naglaska: "Pozdravi iz zemalja dragog kamenja! Mi smo ovdje. Budni smo, i shodno tome, svi smo ivi. Zadovoljstvo nam je objaviti da je zemlja siromana kao to je Velt predvidio. No, gle iznenaenja! Ulov je bogat. Ovakvo obilje vrsta sigurno nije nikad ranije zabiljeeno. ifriranje e, naravno, uslijediti. Sirkit je zapovijedala istraivanjem, dok se Charm zadrala kako bi pronaala pravu rtvu. ini se da smo Dieter i ja spali na kuanske poslove. To je zabava. Nemojte biti ljubomorni. Prolaz e se uskoro otvoriti, a tad emo dobiti zajedniki odmor. Ha ha! Do tada, ljubav i obveza. Sjeate me se? Ruby Dimaya Aheong Van." Lot se nasmije. Nije si mogao pomoi. Ruby Dimava Ahenong Van bio je nesumnjivo ovjek. Bio je toliko duhovit, da je Lot prema njemu osjetio istovremenu simpatiju. "Ovo su vanjski, zar ne?" upita on Nikka. "Nisu dio grada koji smo ranije uli." "Gdjegod da se grad nalazi." Ovaj je put Nikkov glas dolazio iza Lota. Okrenuo se kako bi vidio Lota kako ga gleda okrenut naglavake. Svojim dugim nonim prstima bio je privren za zid komore, koji je Urbanu bio strop. Lot nije bio siguran je li ova Nikkova verzija meso ili projekcija, sve dok Nikko nije odskoio od zida, rotirajui se kako bi doao na Lotovu razinu. Tim je inom uskomeao zrak. "Vrijeme je da razgovaramo s njima." "Istina. Mislim da si u pravu." Lot osjeti kako mu se pojaa krvni tlak. Kroz njegov mentalni krajolik bljesnulo je sjeanje: sjeanje na no u Svili, na gorljivu gomilu koja se oko njega pretvara u srebro. Kult je pustio svoje vitice u stotine tisua adolescenata. U tim satima, oni su pripadali njemu. On zatrese glavom, zauen intenzitetom sjeanja. Nikko se privue blie njemu. Kiir mu se mrekao u napetim, ritminim valovima. "to nije u redu?" Njegova sumnja ubode Lotove senzorske suze. "Sve je u redu." Lot odgurne sjeanje u stranu. Uzbuenje je iskrilo u njegovom senzoriju. Kult je lagano vrio ispod tog uzbuenja, jedva uoljiv. Neka tamo i ostane. Neka ostane. "elim razgovarati s njima, Nikko. Dopusti rni da poaljem poruku." Nikko slegne ramenima. Val plavog odsjaja proe od njegovog vrata do bedara. "Ako eli." "Hvala! Razmiljao sam o onome to bi trebali rei." Sad je on mogao osjetiti kako Nikkova zabavljenost curi u zrak. "U redu. Snimam. Samo naprijed." "Ve?" Lot proguta knedlu. "Uh ... jo emo je modificirati ... zar ne?" "Naravno." "U redu", pogleda Nikka. "Ovo je samo prvi odjeljak." Nikko klimne. Lot polagano izdahne, nestrpljiv da olaka ivanu napetost. Tada zapone. Govorio je jezikom otoana. Bio je to isti jezik kojim je on govorio kao dijete. "Uh ... zdravo? Mi smo stiglir (Istovremeno je izustio neto prozaino i oigledno.) "Nalazimo se na velikom brodu koji se zove Granica nitavila. Vama smo mi stranci, no mi smo ljudi. Nai su preci iz sredita ..." Lot se prene, bacajui na Nikka pogled pun nelagode. "Nai su preci sa Zemlje. Zapoeli
smo ovo putovanje na rubu granice, i otputovali smo daleko iza bilo koje poznate ljudske kolonije. Traimo izvanzemaljsku rasu, no pronali smo ..." Zaustavi se usred reenice. Njegovo je sklapanje iste prekinula iznenadna snana misao. Otoani su se nalazili ovdje, na teritoriju koji su oni uvijek smatrali chenzemskim. Oni su sigurno bili potomci, ili ak preivjeli neke drevne ekspedicije. To ne mora biti ista ekspedicija koja je nosila prve karizmatike. Nije nuno morala biti ista. "to je?" upita Nikko. Njegov je glas zvuao meko u polutami prostorije. "Ja samo ... razmiljao sam. Kako znamo da otoani i Chenzemi nisu jedni te isti?" "Ne znamo." Lot je nelagodno pogledao na mutnu purpurnu oznaku Izvorita. "Oni su vjerojatno ljudi." "Vjerojatno." "Ili veinom ljudi." "Nemogue je jo rei", ree Nikko. Glas mu je bio oprezno neutralan. "Istina." Lot je bio uglavnom ovjek, no nekako su se ivane strukture Chenzema u njegovom mozgu zbrkale. Tko bi mogao garantirati da se i oni nisu izmijeali? Poput trolova i njihovih simbiotskih niti. Otoani su brbljali poput naivne djece. Nisu pokazivali nikakvog straha od chenzemske represije. "Ne moemo znati dok ne pogledamo", ree Nikko. "Ponovno pokuaj izrei poruku. Ima dobar glas za nju. Pravi ti je naglasak." Mi smo stigli. Lot je sluao zapakirani pozdrav kako ape u ponor. Bio je to usmjereni apat. Ipak, prekinuo je dugu utnju Granice nitavila, i obznanjivao njihovu prisutnost svakome i svaemu to ih je moda slualo. Promatrali su ih. Proe jedan dan, a zatim i drugi. Nikko uhvati slab signal iz drugog smjera. Pozdravi i estitke na uspjenom prelaenju. Arhipelazi su toliko razliiti koliko i ludi ljudi koji su ih zarazili. Poloi kapiju, Ruby i trgovat emo [neprevodivo] ... uvijek lovimo nove kontaminante u rivecosmu. Kapije su barem iste. Ljubav prema svemu i zauvijek. Velt i svi mi. Presluali su snimku jo dvaput u sredinjoj komori. Clemantine prva progovori: "Ovo nije odgovor za nas", ree ona tresui glavom. Urban promrmlja svoje slaganje: "Ovo sigurno dolazi iz njihova doma. Barem jedan svjetlosni dan daleko." Membrana se napne. Iz nje klizne Hailev. i upadne u komoru. amor iznenaenja javi se na njenu pojavu. Lot osjeti kako mu se obrazi zacrvenjee. Nasloni se nespretno na zid komore, dok su Clemantine, Deneb, Seth i Noa, pa ak i Kiyo nahrupili prema Hailev. Njihova pitanja su kuljala iz njih. Jesi li dobro? Oh, Hailev, da samo zna kako si nam nedostajala. Koliko si dugo ve budna? Ah, izgleda starija, i toliko via od Kiyo. Hailev se ponosno smijeila. "ao mi je to sam otila. Morala smo to uiniti, no, zapravo nisam nikada otila." "Starija si od mene", ree K[yo dotiui Hailevnu ruku. "Pogledaj se. Stvarno si narasla." "Bila sam budna dugo vremena." "Pravila si Nikku drutvo?" Kiyino uzbuenje zabljesnulo je Lotove senzorske suze. Zadrao je dah, ekajui da Hailey odgovori. "Ponekad." Ona pogleda u Lota, pa zatim u Nikka.
Netko je bio nervozan. Netko osim Lota, no on nekako nije mogao odrediti tko. "Hajde, ponovimo upit", ree Hailev. "Moda ih ponavljanje uvjeri vie od ma ega drugoga." Tako je Lotov glas ponovno otiao u bespue: Mi smo stigli. Ne elimo nita drugo do razgovarati s vama. Kasnije je Lot sjeo s Kiyom kraj koi ribnjaka. Promatrali su Setha i Nou kako se igraju po vodi. Ribe su zijevale na povrini. Repovi su im prskali dok bi se okretale kako bi plivale jedna za drugom. Nikko je Hailevn ljubavnik. Lot je ovu novu injenicu stalno iznova prevrtao u glavi. Pitao se zato bi to trebalo biti tako udno. "Smeta te to, zar ne?" Kiyo upita. inilo se kao da su njegove misli njoj izloene na itanje. "Ne. Ali mi se to ini tako udnim. Ne znam zato." Kult je lagano vrio tik ispod njegove koe, poput vrelog tamnog mora koje vrije u britkim srebrnim bljeskovima. Kiyo mu poalje smirujuu karizmatu. Karizmata dotakne njegove senzorske suze, i nestade, poput stijene baene u more. Ona mu se okrene. Obrve su joj se izvie u brizi. On je gledao dalje u pravcu glodavih riba. "Treba se smiriti, Lote. Trebam te." l ja tebe trebam. No, on to nikako nije mogao priznati. Jo je jedan dan proao, a nije bilo odgovora od otoana. Nikko je ponovno izraunao brzinu prenoenja poruke. Kiyo je smatrala da trebaju biti strpljivi, upozoravajui da otoanima treba vremena za istraivanje, i da smisle odgovor. Urban nije mogao biti strpljiv. Postajao je sve sumorniji i sumnjiaviji sa svakim novim satom. Lot se brinuo na glas: "Kako su otoani preivjeli Chenzeme?" To ga je pitanje muilo. Davno, inteligencija koja je nastanjivala Jupiterov veliki brod opisala je izvorni kultni virus kao "dar iz bespua" koji je na Zemlju donesen u mesu ovjeka nalik Lotu. inilo se moguim da je virus jednom vrebao Chenzema. inilo se pak vjerojatnim da je netko, negdje namjerno modificirao taj virus da radi na ljudskom domainu. Lot se osjeao progonjenim tihim uasom. Nije elio sresti ljude koji bi mogli raditi takve stvari. Bili oni ljudi ili ne, kako je jedna ljudska osoba to mogla initi drugoj? Nakon prve zaraze, sigurno je bilo jednostavno, no onaj prvi put...? jesmo li mi ovo sebi sami uinili? On nije elio vjerovati u to. Otiao je na trup. Tanki sloj praine nakupio se na uspavanim chenzemskim stanicama. Lot je hodao po rubu polja i razmiljao. Nije bilo znakova chenzemskih brodova otkako su proli kroz jato. Ipak, chenzemski su brodovi opsjedali granicu. Odakle su dolazili? Njegova ruka u rukavici se zatvori u frustraciji. inilo se kao da strani brodovi dolaze niotkuda, kao da prolaze kroz neku arobnu kapiju na rubu oblaka, ponovno nestajui natrag. Nisu vidjeli lovca otkako su proli kroz jato. |e li on otiao na granicu, kako je Urban sumnjao? Ili je postao taman poput Granice nitavila7 Je li i on pratio iste signale koji su ih vodili k Izvoritu? U sredinjoj komori Lot pronae Kiyo i Nikka kako sluaju snimku njihova pozdrava. Lot prieka da snimak zavri. Rijei su mu i dalje zvuale dobro. On zatrese glavom. Karizmata
njegove frustracije rasprskivala se u zraku. "Zbog ega nema chenzemskih brodova ovdje u oblaku?" on upita. "Jesmo li proli chenzemsko ishodite, a da to nismo znali?" Kiyo mu se primakne. umatajui ga maglom blagotvorne karizmate. "To emo pitati otoane. Oni moda budu znali." Moda oni i predobro znaju. Ona krivo protumai njegovu sumnju. "S vremenom e oni progovoriti nama." "Istina." Nikko bi smanjio rizik. Granica nitavila nije izravno pratila liniju prema Izvoritu. Stajali su postrani, iekujui kontakt. Govorit e iz daljine. Nauit e sve to budu mogli o otokoj drutvenoj strukturi no, na posljetku, i dalje e ih muiti sumnja. Petoga dana, poruka im stigne izgovorena glasom Ruby Dimava Aheong Yana. Zvuao je sumornije nego ranije. Granici nitavila: Oprezni pozdravi. Mi smo ovdje. Mi smo ljudi ~ humanoidi - takoer zemaljskih predaka. Bili smo prvi ovdje. Nitko otada nije dolazio, ili nam govorio, sve dosad. Dugo smo se pitali zato. Sad smo uplaeni, znatieljni, radosni i oprezni. Strana je vrsta ovdje. Nalazi se u ostacima ivotnih oblika oblaka. U reliktima drugog vremena. Ponekad su nam korisni. Kakvi ste vi ljudi? to vi vjerujete? to mi vjerujemo? Dok su ostali raspravljali o svome odgovoru, Lot je vagao ovo pitanje. Pitao se kakvi bi ga ljudi izravno postavili. Otoani nisu odgovorili niti na jedu od sporednih injenica koje je Nikko ukljuio u njihovu sljedeu transmisiju: Samo vas je devet? Jeste li vi izbjeglice? Lot se, u sredinjoj komori, susretne s Urbanovim vrstim pogledom. "Poaljimo im nau povijest", ree Urban. "Utemeljimo njihove strahove." Bilo je uinjeno. Odgovor koji je stigao bio je turoban i nepovjerljiv: Malo je svjetla u oblaku, a sad ga je jo manje. Ne znamo to rei o vijesti da Zemlje vie nema. Naa je egzistencija bila mirna. Mi nemamo iskustva o virusu kulta. Ne znamo nita o letjelicama strane vrste koju vi zovete Chenzemi. Znamo o poastima, no one su prastare i bezazlene. Nemamo razloga da vam ne vjerujemo, ali ipak ... imamo osjeaj kao da ste izali iz PS drame. Kao da ste izmiljeni likovi koji tvrde da su njihove uloge stvarne u pravome svijetu. Lot je trpio mnogo nemira dok su raspravljali o dijelovima odgovora koji su dobili. Sjedio je na rubu paviljona zurei u travnatu padinu prema koi ribnajku. Bilo je kasno poslijepodne prema brodskom vremenu. Seth je crtao po podu paviljona. Deneb je pregledavala podatke koje je eljela prenijeti. Slijedio je cijeli niz komentara. Svaki je bio izreen uz oprezna objanjenja. Lot je sluao drugu buku. Onu koja je kovitlala unutar njega. Blagi amor prisiljavanja. Otoani su tvrdili da ne znaju nita o kultnom virusu. Ukoliko je to istina, onda je kult sigurno nastao s nekom drugom ekspedicijom, ostavljajui ove ljude netaknutima ... ali ne i nedodirljivima. U daljini, uo je Clemantininu deklamaciju: "Moramo znati kad su napustili Sol sistem. To je vjerojatno bilo prije tvog odlaska, Nikko, ako stvarno nikad nisu uli za kult." "Sigurno je bilo ranije", sloi se Nikko.
Lot je drhtao. Okrenuo se drugima. Gledao je njihova ozbiljna lica. Njihove su rijei prodirale samo plitko u njegovu svijest, jedva da su nosile neko znaenje. Pria. Pria. Pria. Lot to vie nije mogao podnijeti. U sred Kivinog detaljnog argumentiranja njegovo strpljenje popusti. "Dosta! Jedino pitanje na koje moramo odgovoriti jest hoemo li ih otii sresti, ili emo proi pokraj njih." Sledie se. On doslovce upije njihov ok. Obrazi mu se zarumenie. Je li bio toliko glasan? Okrene se na drugu stranu. Bijes mu je vrio u utrobi. Zato bi oni tako lako mogli poljuljati njegovo raspoloenje, kad on njih nije mogao ni dotai? "Lote?" Clemantine une pored njega. "Misli li da bi se trebao vratiti u hladni san?" "Ne biste me ponovno probudili." On zau kako joj se disanje promijenilo. Ona sjede pored njega na ploice. "Je li to ono to eli?" "Ne. elim izai iz ovog broda." "Ili to kultni virus eli van." "To je isto." On osjeti otri rez njezina gnjeva kad se ona pljusne po bedru. Okrene se prema drugima. "No? Koji je konsenzus? Kultni virus eli izai s ovog broda! Hoemo mu li se povinovati?" Lot se nasmije uvi Kivino upozorenje. "Ostavi ga na miru." Clemantine umorno zatrese glavom. "Mi smo zbirka parazita. Bolje da se ne pribliavamo ovim ljudima." "Nema nieg na ovom brodu to mi moemo kontrolirati", usprotivi se Urban Clemantine. "Ne elim da ih proemo." "Nisu nas pozvali", Hailev primijeti. Deneb ree: "Pitajmo ih. Urban je u pravu. Mi ne moemo kontrolirati bia koja su s nama u simbiozi. elim da se to prekine." "Prvo emo ih upozoriti", Kiyo se sloi. "Bit e to u redu:" Clemantinin sarkazam cvrao je u zraku. "O, da. Upozorit emo ih. To e nas sve spasiti." Lot je sluao njezin nadmeni glas, prili no siguran da njezini argumenti nita ne znae. Iskuenje je bilo jednostavno preveliko. P O G L A V L J E 29
eleskopi su istakli mrlje koje su iarale nebo oko prainom zacrvenjenih vrhova Nonog svjetla. Bile su kao moljci, jedva vidljive. Kako su dani prolazili, mrlje su bile svjetlije. Nikko izae na trup s Lotom. Filtracijska membrana je bila uspjeh. Tijekom godina, brod je dobio na masi, a greben se proirio. Membrana je sad bila reapsorbirana, a brod je iao krmom naprijed, kako bi greben radio protiv brzine. Pritisak deceleracije pretvorio je trup u vertikalni stupac. Bili su zalijepljeni za njega, hodajui mimo trupa, u smjeru iz kojeg je dolazio navigacijski signal koji je za njih putao Ruby Van. "Eno!" ree Lot. Govorio je u radioureaj u svome odijelu. "Mogu vidjeti otok. Golim okom." Nikko ga je mogao nazrijeti. Trak pravog svijetla koji izviruje iz oblakove guste tame. "To je
arhipelag", on ree. "Predaleko smo da bismo razluili svjetlo pojedinog otoka." Sati su prolazili. Nikko je provodio vrijeme pokuavajui izvui neke podatke o ekspediciji koji bi mogli biti od nekog znaenja otoanima. Datoteke koje je skupio nudile su mu bezbroj mogunosti. Toliko puno povijesti bilo je zapakirano u te prve godine nakon pada Commonvvealtha! U stotinama malih meuzvjezdanih ekspedicija bili su samo duhovi. Bilo je u igri i nekoliko velikih poduzea. Vie nego jedna se vie nikada nije javila. Otoani su ustrajali da oni ne potjeu iz ekspedicije Lotova pretka. Nikko je bio spreman prihvatiti ovu tvrdnju, jer sigurno bi takvu ekspediciju kult poduzeo puno ranije? Arhipelag je postajao svjetliji, sve dok se, sljedeeg dana, nije razvio u konstelaciju zasebnih otoka. Visjeli su u otvorenom svemiru. Svaki je od njih treptao, posvijetljujui se odnosno potamnjujui u nepravilnim intervalima. Teleskopi su uhvatili njih vie od stotinu, nakupljenih u sferini nebeski povoj. Lot je promatrao s Nikkom. "Pogledaj, Nikko. Otoci su u obliku polumjeseca." "Izgledaju tako jer ih gledamo s boka. Zapravo imaju oblik okruglih konkavnih lea." "Ah." Lot je za trenutak bio tih. "Svi su okrenuti u istu stranu. Prema Nonom svjetlu." "Da. To nisu asteroidi, niti bilo kakva vrsta planetoida. Ruby Van tvrdi da su ivi." "ivi ...?" "Pogledaj njihova svjetla koja mijenjaju boje." "Ti gleda kroz teleskope", poali se Lot. Nikko se nasmijei. Bilo je to tono. Kako su se privlaili blie, vidjeli su sve vie i vie otoka, sve dok im broj nije prerastao dvije stotine. Najdalji od njih bili su udaljeni nekih dvije tisue milja. Granica nitavila putovala je nosom prema arhipelagu. Navodio ju je navigacijski signal Rubvia Yana. Nikkov je duh bio u brodskim instrumentima, no njegova je inkarniana forma stajala na trupu zajedno s Lotom dok su se pribliavali prvome od vanjskih otoka. Bio je to disk napravljen od vrstog materijala koji je lebdio u otvorenom svemiru. Njegovi se prsti skvrie tapkajui po njegovom bedru, dok se "kopno" prostiralo pred njima. Otoci su bili veliki. Imali su gotovo stotinu kilometara u promjeru koji je bio savreno okrugao. Sami su diskovi bili lagano udubljeni poput lea. Proli su netom uz konveksnu stranu, o kojoj Nikko nije mogao misliti drugaije nego kao o stranjoj strani, jer je bila okrenuta od Nonog svjetla. Samo petsto metara otvorenog svemira dijelilo je Granicu nitavila od obale. Povrina otoka bila je zbrkana gutara konopastih cijevi. Svjetlo je sijalo kroz tu mreu koja je djelovala krhko. Svjetlo je bilo crveno, uto, plavo i zeleno, a treperilo je u razliitim kombinacijama bez uoljiva uzorka. Crne grane su se irile izmeu cijevi sa svjetlima, poput kostura krhkog drvea. Neke su bile uvrene u tokama postojanog svjetla. Jedna se inila napola otopljenom ispod pokrova od svijetlih bijelih niti. Otok se doimao organskim. Kao da je izrastao, a ne izgraen. Nije bilo vidljivih prozora, vrata ili iega to bi ukazivalo na prisutnost ljudi. Nikkov pogled skrene. Sad je gledao dolje u usku bijelu provaliju koja ih je razdvajala od obale. U daljini se kroz nju vidjelo svjetlucanje drugog otoka. Zbog daljine nisu bili uoljivi detalji njegovog svjetlosnog prikaza. Zbog udaljenosti su se mnoge stvari inile drugaijima. Svaki je otok bio masivni objekt, no svaki je bio malen u usporedbi s arhipelagom, i beznaajan u usporedbi s oblakom. U odnosu na veliinu oblaka, ak su se i zvijezde inile poput moljaca. "St...?" Lot povika u napola oblikovanom protestu, to raspri Nikkove misli. "Nikko!
Pogledaj!" Nikko se okrene. Ugleda kako Lot klei i gleda u neto to je brzo tonulo u trup. "Pogodilo me u trbuh", ree Lot. "Odvratio sam, i pogodilo je palubu." Nikko une pored njega. Stvar koju je gledao bila je manja od pet centimetara u promjeru. Bio je to svjetlucavi kristal sastavljen od mnogih spojenih latica. On nije bio siguran isijava li objekt vlastitu svjetlost ili reflektira svjetlost otoka. Trup se ulekne pod njim u obrambenoj reakciji, formirajui dep koji je prijetio da e se preklopiti oko objekta. Nikko brzo pokupi stvar svojim dugim prstima. Lotove se zjenice rairie. Povukao se nazad itei od nezadovoljstva. "Zalijepit e se za tebe!" "Tvoji su ga se Tvorci lako rijeili." Nikko je drao kristal na svojemu dlanu. Mogao je osjetiti blago struganje, pa ga preokrenu. Ravno je dno svjetlucalo poput builice obloene dijamantnom prainom. Lot se nagne da bolje vidi. "Izgleda poput stotinu malih noica. Hej! Zatvorio se." "Da." Bie je ili povuklo svoje noge, ili ih premotalo. Nikko nije znao. Dno mu je sada bilo glatko poput njegovih kristalnih latica. Priblii ga blie oku i pogleda kroza nj. Boje su se presijavale na staklastim stijenkama. Duboko unutra mogao je vidjeti pukotine, ili kanalie, poput kapilara. "Eno jo jednoga", ree Lot, tapkajui po trupu, "l jo jednoga. Vjerojatno prolazimo kroz itav roj." "Odmakni se", ree Nikko. "Trup e ih poeti odbacivati." Lot se oprezno povlaio koraajui unazad, no stvorenja su bila izbacivana laganim gurkanjem. Nikko ponovno pogleda na otok koji je klizio kraj njih. Gotovo su dosegli udaljenu obalu. Otoani su se alili da ovdje riba dobro grize. A to bi bilo riba? Nikko lagano ispusti maleno stvorenje. Sljedei otok na njihovom kursu nalazio se s druge strane broda. Nikko i Lot prohodali su oko krme po prainom pokrivenom polju usnulih chenzemskih stanica. Ovome otoku Granica nitavila nije prila na blie od tri kilometra, klizei pokraj konkavne strane otoka u obliku lee. Tom je stranom otok gledao prema Nonom svjetlu. Ta strana ovog otoka bila je osvijetljena blijedim bijelim sjajem. Nije na njemu bilo cijevi ili kostura stabala. Umjesto toga, povrina mu je bila prekrivena monotonim poljem unjastih reetkastih koara koje su stajale jedna uz drugu. Svaka je koara bila dovoljno velika da bi svi na Granici nitavila mogli ui u nju, i jo bi preostalo prostora. Sjajni omota oblagao je reetku. "Neto na to se lako hvata praina, zar ne?" upita Lot. "I ja mislim." Nikko se pitao, koliko bi eona trebalo proi za prikupljanje dovoljno mase da se izgradi otok. To bi ovisilo o tome koliko bi se uinkovito hvatala praina. Brzina kretanja estica ovdje bila je gotovo pedeset kilometara u sekundi. Pri gustoi od pet tisua estica po kubinom centimetru ... Nikko je postavio pod-um da se bavi proraunom. On mu donese odgovor. Tijekom jedne godine, 146 tona materije moe pogoditi povrinu otoka, l nije puno, ako se uzme u obzir veliina otoka ... ali nije niti beznaajna koliina. Veina praine vjerojatno se odbije. No to ako su otoci ivjeli tisuama godina? Koliko je on znao, mogli su
rasti milijunima godina dok su mikrokolizije generirane stalnom susnjeicom estica pomagale da dobiju toplinu. Devet je sati Granica nitavila pratila navigacijsku zraku. Lot je koraao po trupu, saginjui se u prijelazni mjehur samo da bi jeo ili osvjeio svoje pripijeno odijelo. Nikko bi nastavio bdjeti u Lotovoj odsutnosti, a sam bi se odmarao kad bi se Lot vratio. Nije bilo pravog razloga za ovo. Nita nisu mogli vidjeti s trupa to ne bi jasnije vidjeli kroz instrumenta. Ipak, imali se neizgovoreni dogovor da se ovome dogaaju jednostavno mora svjedoiti. Pojavilo se jo parazita. Bili su to tanki crni crvi koji su pokuavali probuiti trup i Nikkovu kou. Lot je pronaao malenu plinsku vreicu, koja nije bila vea od njegovog nokta. Vukla je pauinastu nit za sobom, inilo se, skroz od otoka kraj kojega su prolazili. Veina parazita bili su sitni. Primjeivali su ih jedino brodski obrambeni Tvorci. Bile su to spore, sjemenke, jajaca ili larve. More reproduktivnih zaveljaja visjelo je u oblaku, preputenih sluaju. Samo bi jedan od milijardi mogao oekivati da e pronai novi otok za svoj rast. "Zna", Lot je mrmljao. "Sva ova stvorenja koja ive na otocima ili oko njih ... njihova je populacija ograniena teritorijem. No, to sprjeava otoke od beskonane reprodukcije? Zato ih oblak nije pun?" Nikko je razmiljao o ovome dok je promatrao jo jednu kristalnu turpiju na trupu. "Svi su okrenuti prema Nonom svjetlu." "Istina. Praina tee na strujama iz tog pravca." "Gustoa hranjivih tvari?" promrmlja Nikko. "Moe biti." "to se dogaa kada zvijezda umre?" Zvijezda masivna poput Nonog svjetla moda nee ivjeti za milijun godina. "Radijacija bi ih vjerojatno pobila." "Istina. A ako i ne bi, praina bi bila otpuhana. Otoci bi pregladnjeli." "ak i da je zvijezda dugovjena, praina bi bila otpuhana u nekoliko desetaka tisua godina." "Gozba ili glad", ree Lot. "Kladim se da su neki od ovih planktona sjeme otoka." "Trebao bi se odrati milijun godina kako bi imao ansi doi do neke druge zvijezde." Lot slee ramenima. "Moda se odbacuju s ubrzanjem. Ili moda sami otoci mogu migrirati. U svakom sluaju, ovaj je oblak ovdje vie od milijun godina." Nikko klimne. "Samo se neki od nas pomaknu do nekog drugog zvjezdanog sistema. Moda je tako i s otocima. Moda je svaki arhipelag potomak jednog otoka kolonizatora ... Samo to se mi miemo bre." "A prije izgorimo", doda Lot tmurno. Puno prije. Nikko vie nije elio raspravljati o ovoj temi. Relativna brzina Granice nitavila bila je sad tako malena da Nikko vie nije mogao detektirati nikakvo kretanje svojim organskim osjetima. Bio je na trupu. Njihov odredini otok tvrdoglavo je stajao na mjestu, udaljen jo dvije milje od njih. Navigacijski signal ih je ispirao jakim, mirnim titrajima. Bio je to jedini znak da je ovaj otok drugaiji od ostalih kraj kojih su proli. Polako, polako, pribliavali su mu se sa stranje strane, dok su instrumenti istraivali njegovu povrinu. Opazili su malene saonice u blizini ruba. Nikakvih drugih tragova naseljenosti nije bilo.
"Vidi li ih?" upita Lot tjeskobno, mislei na Nikkov arijski pristup instrumentima.
"Ne. Ne jo."
"Koliko emo blizu prii?" "Osamsto metara." "Govore li nam to?" "Clemantine upravo puta pozdrav. Moe sluati." Lot tiho prokunu. "A, evo. Imam ga." Nikko je takoer sluao. Razmjena turih tehnikih podataka o brodskom kretanju, organizmima iz oblaka i kompatibilnosti njihove dvije populacije obrambenih Tvoraca. Ova se razmjena inila neprimjerenom. Kao da je prislukivao beskorisnu konverzaciju koja nepotrebno curi u ovaj primitivni svijet gdje se jedini pravi kontakt mogao ostvariti okom i rukom. "Pogledaj tamo", ree Lot. Pokazivao je k rubu otoka. "Eno ih. Ljudi. Vidi li ih? Nikko, izgledaju poput tebe." Nikko ih je vidio. Iznikli su iz neke rupa, ili moda doli s druge strane. Vidio je tri ovjeka. Stajali su na rubu. Bili su osvijetljeni svjetlom odozdo. Izgledali su tako mravo. Iako su bili udaljeni preko jedne milje, vidio ih je do sitnih detalja. Bili su to dva mukarca i ena. Drali su se za cjevastu mreu nonim prstima. Ne. Bila je tu jo jedna ena iza njih, koja je uala meu cijevima. Kroz maleni dalekozor, Nikko je mogao vidjeti kako su joj se prsti dva puta omatali oko cijevi za koju se drala. Na treperavom svijetlu, nije bio siguran koje su joj boje ljuske. Moda bronane. Njezin kiir je svjetlucao u boji jantara. "Nisu u potpunosti kao ti", ispravi se Lot. "Imaju svjetla na svojim tijelima i zmije na rukama." Nikko se zagrcne pod kiirom. "Zmije?' Mogao je vidjeti iglastu krestu koja je jeoliko izrastala iz glava otoana. Igle njemu uope nisu nalikovale zmijama. "Uzmi u obzir da bi mogli uti prijenos s tvoga radija na odijelu." "Istina. Trebali bismo priati njihovim jezikom. Pogledaj. Mislim da su nas vidjeli", Lot im mahnu. Nikko se iznenada nae svjesnim udnovate, izvorno ljudske, Lotove grae. Nije bio tako visok, no bio je toliko tei od Nikkova vitkog tijela. "Ti si njima stranac", ree on meko. "Ili mitsko bie." "Njihovim jezikom", podsjeti ga Lot. Govorio je otokim jezikom. "Tako je pristojnije." ena koja je stajala, mahala im je nazad. Ruke su joj se kretale u dugim, sporim lukovima, dok su se svjetla koja su plesalo po njenom kiiru smjenjivala u brzim kadencama. Lot spusti ruku. "Nikko, moramo ih pitati moemo li prijei na otok. Reci Clemantini." Lot se lako prebacio na njihov jezik. Nikku je bilo tee. Rijei su se doimale udno u njegovom umu. Rijei su mu se lomile i spoticale dok ih je formirao. "Moramo prvo ispitati okruenje", on ree. Naglasak mu je bio lo. "Ne elimo da nai obrambeni Tvorci zarate s njihovima." Nasuprot Nikkovom, Lotov je glas tekao u mekim slogovima. Rijei su se fino vezale, stapajui se gotovo hipnotiki. "Nai Tvorci nisu neprijateljski. Pritajeni su sve dok nisu napadnuti. Tako su i otoani rekli svojim Tvorcima. Bit emo sigurni. Nikko, moemo ii sad." Nikko se nae na rubu da se bespomono sloi. Zaprepaten time, okrene se prema Lotu. "Kako to radi?" Jedini vidljivi dio Lotova lica bile su njegove oi, a i one su se jedva vidjele pod blijedim
svjetlom koje je dopirale s otoka. Nikko nije mogao proitati njegov izraz, no osjetio je iznenadni oprez u njegovom glasu. "to radim?" Poput Nikka, bio se prebacio na otre slogove Vrela Obmane. Nikko je ponovno gledao preko ponora, prisiljavajui udnovate rijei da mu se stvaraju u umu. "Nita", ree. "Nije vano." Morat e promatrati Lota. "Nikko ..." "Testirat emo kompatibilnost", on ree otro. "Sluaj. I Clemantine se slae." Lot je napustio trup, no bio je nemiran. Nikko ga je promatrao kako koraa po g-palubi. uo je pauka kako mrmlja u Lotovo uho, ponavljajui Clemantinin razgovor dok je ureivala da posjeti Rubvja kao duh. Lot se pojavi u jezgri nekoliko trenutaka kasnije. "Nikko! To nije u redu. Morali bismo se sresti s njima lice u lice." "Srest emo se", uvjeravao ga je Nikko, odmah se pojavivi. "Ne moramo mi ii na otok. Mogu oni doi ovamo." "Oni e doi ovamo. Zna to. Nee dugo trebati." Lotove su se ruke tresle dok je govorio. "Ja elim prijei tamo. elim ii prvi." "Ne." "Ne?" Lot odjekne. Izraz mu je bio iznenaen. "Ii e zadnji", ree Nikko vrsto. "To nije tvoja odluka." "Jest. Moja je, Clemantinina, Urbanova, Haileyna i Kivina." "Ve ste razgovarali o tome?" Nikko se osjeao bijedno dok je ovo priznavao. "Moramo znati jesu li ranjivi na tebe." Lot klimne. Koa mu je bila zacrvenjena. Puls mu je bio ubrzan. Nikko ga je mogao uti. Zrak je odisao osjeajima teine, tame, straha. "U pravu si, naravno", ree Lot. Glas mu je odjednom bio hrapav. "Boe, jedva diem." Nakratko je ostao tih. "to misli, koliko e to dugo potrajati?" Nikko osjeti ubod saaljenja, prije no to je automatska rutina izbrisala beskorisnu emociju. "Dan ili dva. Ne dugo." "ekat u u svom stanu." "Ako tako eli." Lot nije kretao. Zurio je u svoje ruke, kao da je tek sad spazio da drhte. "Nikko? to misli, koliko emo dugo ostati ovdje?" "Nisi ba spreman nastaviti, zar ne?" upita Nikko. "Ne." Tada slegnu ramenima. "Ne znam." "elim da se kloni trupa!" ree Nikko. Lot se tre. "to, misli da u skoiti? Misli da to toliko elim?" "ekaj u svojem stanu", ree Nikko. "Pokuaj spavati." Clemantine i Deneb su otile na otok. Urban je bio duh u Denebinom atriju. Dok su bili vani, Lot je uzeo flaster da mu pomogne zaspati. Trebao bi trajati etiri sata. Nikko je sigurno neto prkao po tome, jer se Lot probudio iscrpljen, a mjehur samo to mu nije eksplodirao.
Netko mu je skinu pripijeno odijelo. Lebdio je gol meu spletom cijevi u svojem stanu. IV cijev mu se zabije u ruku. On je tre, sipajui kapljice krvi kroz zrak. "Aul Sranje." Pauk ga je informirao da su prola dva dana. On zatvori oi i nagne glavu unazad. Borio se da zadobije kontrolu nad uasnim tijekom svojih emocija. Bijes, frustracija i osjeaj da je izdan gazili su ga iznutra. Osjeao se poput djeteta na rubu plaa. Uskoro se Nikko vie nee niti truditi da ga probudi. Ta mu misao donese oajniku jasnou. Srce mu stade polake kucati. Moda nisu niti priekali da zaspe. On duboko udahne. Izdahne. Ponaao se luckasto. Morat e biti puno oprezniji. "Lote?" Skoio je na zvuk Clemantinina glasa u svojem uhu. "Jesi li u redu?" ona ga upita. U njenim rijeima bio je tople brige. Voljela ga je. Svi su ga oni voljeli. Znao je to. "Pretpostavljam", on ree. "Dobro. Obuci se. Doi na g-palubu. Otoani su ovdje." To se vie nije inilo tako vano. "Clemantine? Vjerujem ti. Zna da ..." "Na rubu si, Lote." "Znam. No, ne elim se bojati ii zaspati. Ako me vie ne elite buditi, prvo mi recite. Zakuni se da ete mi rei." Nije odmah odgovorila. Tad: "Proklet bio. Lote!" proaptala je. "Zakuni se, Clemantine. Zakuni se da ete mi rei. Zadravat e Nikka dok mi ne kae." "U redu! To je lako obeati. Nikad nismo tako to planirali." Vjerovao joj je. Ipak, znao je da je samo pitanje vremena.
ot obue pripijeno odijelo. Tada razmisli o njemu. Njegovo pripijeno odijelo imitiralo je otoke koe adaptirane na vakuum. Nosei ga, nalikovat e barem malo na njih. elio je izgledati drugaije. Drevno. Ljudski. Koliko su se oni sjeali? Nije previe preispitivao svoje motive. Svue pripijeno odijelo, i zamijeni ga sivim hlaama i crnim puloverom. Nije nosio cipele. Putem proe rukama kroz kosu, koja je bila izrasla nekoliko centimetara. A to ako su otoani bili ranjivi na kult? Tad ga Clemantine ne bi probudila. Ruke su mu se znojile kad je stupio na g-palubu. inilo mu se kao da umjesto utrobe ima prazninu. Njihova prisutnost okrzne se o njegove senzorske suze, blijedo. Stranci. Njegov se puls ubrza. Clemantine ga ne bi probudila. Ljut na sebe, on izravna ramena i krene ravno prema Clemantininoj kui.
LI N DA NAGATA - BESPUE - 1 9 5
Naao ih je kraj koi ribnjaka. Kjyo i Hailey leale su na humku s otokom enom. Svi su gledali u umjetno nebo, koje je bilo jutarnje. Ostalo troje stranaca lealo je potrbuke na obali, gledajui preko ruba ribnjaka u zijevajuu ribu. Nikko je sjedio blizu njih, a iza njega Urban, Deneb i Clemantine. Dok je Lot oklijevao na puteljku, jedan od otoana uroni svoje duge prste u vodu, a zatim ih izvadi gledajui kapljice kako padaju. Bio je tamnoput, iaran tamnoplavom bojom. Okrenuo se nasmijeen eni s bijelim ljuskama koja je bila kraj njega i progovori glasom koji je Lot prepoznao kao glas Rubvja Yana. "Posluaj taj zvuk. Poput glazbe, zar ne?" ena se nasmijei. "Planetarni govor." "Da." Riba je grickala kapi. Noa je hodao po stijenju, a Seth je bio iza njega, kada se neeg sjeti. "Hej, sluajte ovo!" vikao je, i sagnuo se da uzme pregrt vode, lansirajui je preko ribnjaka, tako da je padala poput kie. ena s bijelim ljuskama ustukne, dok je preplaena riba bunula repom o povrinu, i dublje zaronila. "Noa!" povika Deneb prijekornim glasom. No, Ruby Van se nasmije, oito zabavljen. Zahvati i on pregrt vode i lansira ga u zrak. Bio je sav sretan dok je gledao kako pada. "To je tako divno!" rekao je. "Ne mogu se nauditi, Voda se vraa nazad, kao da je magnetina. Znam da tako treba, naravno. No, kad to vidim. Kad ujem." On se ponovno okrene eni. "Trebali bi izgraditi mjesto poput ovog, Charm. to bi to bilo zabavno." Ona frknu. "Razmrsiti otok da bi se napravio kota?" "To bi izazvalo neke proteste", drugi promatra ribnjaka ree. "Da, to bi izludilo naturaliste", sloi se Charm. "Da li bi mogli zavrtjeti otok?" upita Ruby, okreui se kako bi vidio otoanku na humku. "Sirkit?" "K vragu, ne." Sirkit nije dizala glavu da bi ga pogledala. Tek je tada Lotu palo na pamet da je pseudogravitacija vjerojatno bila teret otoanima. Nije ni udo to su bili prostrti po zemlji. Sirkit je objanjavala: "Malo jae zavrti otok, i skelet e se raspasti. Jedva da su dovoljno vrsti da toleriraju dijeljenje." Iznenada, ona se okrene na bok, i pogleda gore prema Lotu. "Hej. Zdravo." "Haj." Pomaknuo je glavu naprijed-nazad, pokuavajui skupiti bolji opis ovog stranca. "Ovo je Lot", ree Kiyo, skaui na noge. "Lot, ovo je Sirkit. A. oni pored vode su Ruby, Charm i Dieter." Pokazala je na svakog od njih. Poljubila ga je u obraz. "Gladan si. Donijet u ti hrane." Njezina je karizmata leprala oko njega poput siunih nervoznih ptica. On se odmakne, zanemarivi njezinu brigu.
"Lote?"
"Gladan sam. Hvala ti." "U redu." Siao je do humka i unuo pored Clemantine. Otoani su ga promatrali. Oigledno su ih upozorili na njega. On se borio za nekom uljudnom rijei, no, sigurno su sve slatkorjeivosti i osnovne informacije ve razmijenjene? Dobro. On pogleda Clemantine "Znai da su imuni na kult?" "Nisu."
Nisu?
Njegov se puls ubrza. Tamni oceani su se poeli mutiti, i neki dijelovi njega poee tonuti. "Dali smo im nau imunost", ree Clemantine.
"Oh, dobro je. To je dobro."

Gledao je u Rubvja. i bijelu Charm. Osjeao je njihovu podozrivost. Dieter je bio tamnoplav, kao Nikko. Sirkit je bila boje bronce. Njihove duge igle leale su smotane na njihovim lubanjama, i preko prijevoja njihovih vratova. Blijedo svjetlo titralo je s njihovih mlitavih kiira. "Koliko vas je?" on upita. Pitanje je najvie usmjerio na Rubvija Yana. Charm odgovori. "Samo nas etvoro. To je sve." "Ovdje?" "Da." Lot klimne, istovremeno postavi svjestan njihove nelagode. No, k vragu, o emu bi drugom priao? "Ti si dola iz drugog arhipelaga?" "Da."
"Nedavno?"
"Da." "Ne eli o tome razgovarati?" "Nelagodno nam je s tobom", ree Charm. Nama. Naravno. Vodili su zasebne razgovore preko svog atrijskog kanala. "Pa," Lot je pokuao sputavati rastui bijes, "to je dobro. Pretpostavljam. To znai da karizmate ne djeluju, jer sam vas pokuavao smiriti." Na tren su svi utjeli. Lot je osjetio gorku zadovoljtinu u toj tiini. On je bio veliki-voa-kulta. I trebali bi ga se bojati. Tad se Urban pljesne po bedru, plaei sve prisutne. "Lote! Svidjet e ti se ovdje. Biti na otoku je avantura. Svakakve ribe plivaju u umama." Kiyo une pored njega. Poloi tanjur u njegove ruke."Jedi, Lote. Bolje e se osjeati." Njezina je karizmata trljala njegove senzorske suze. uti, inilo se kao da je aptala. Sjedi mimo. Nemoj nas sramotiti. Tako mu se inilo. On uze licu i zakopa je u juhu od voa i vrhnja, a Kiyo sjede do njega. Hoe li ga utipnuti ako bude rekao krivu stvar? Nasmije se na samu pomisao. Odlui provesti test. Ruby je Deneb govorio o ribi koja se pojavljivala samo kad se otok trebao podijeliti. Bio je to dogaaj koji se vrlo rijetko dogaao, da je gotovo prelazio u mit. Dijeljenje bi zapoelo kad bi otok dosegnuo neku kritinu masu. Oblik lee bi se iskrivio. Prednji i stranji kraj bi se razdvojili ostavljajui dva ista dijela otoka koji bi se razili na prirodnim mlaznicama udvostruavajui tako povrinu. Sami otoci su proizvodili tajnovite i snane radiosignale koje je Nikko hvatao jo od prolaska kraj Alphe Cygni. Otoci su zvali jedan drugoga preko prostranstva. Ponekad bi migrirali u kroz oblak u putovanju koje bi trajalo tisue godina. Lot je ekao da razgovor posustane, tada e: "Ispriavam se." Kiyo se ukruti iza njega. Ona dotae njegovu ruku, dok je njena karizmata isputala upozoravajue poljupce na njegovo lice. Osjeao je njihov utjecaj samo na tren, dok nisu nestali u tamnom moru pod njegovom koom. Pogledao ju je, zadovoljen. Tada se okrene natrag Rubvju Yanu, koji je izgledao kao da ali zbog toga to je uope dolazio ovamo. Lot iskua ohrabrujui smijeak. "U jednoj od tvojih transmisija gradu, uli smo kako spominje kapiju." "Kapiju?" ponovi Ruby. Okrene se k Charm, a zatim i Sirkit.
Lot osjeti dodir zadovoljtine. Oito je pronaao temu o kojoj se jo nije razgovaralo. "uli smo te da spominje", ree. "Da." Ruby puhne u vodu, dok se njegova neodlunost vezala za zrak. "Kapije su stara tehnika prijevoza. Sigurno ih imate." Njegove igle lagano se podigoe, dok je okretao glavu nazad Lotu. Pogled mu je bio upitan. "Ureaj koji prevodi elektroniki kod u fiziku strukturu?" "Ah." Lot nije mogao suspregnuti napad razoaranja. Bila je to ista tehnologija koja je omoguila Denebino uskrsnue iz pohranjenog koda. "Da. Imamo to." "l ne radi na Lotu", Urban doda veselo. "Njegovo je tijelo krcato dinamikim povratnim petljama. Ne moe biti iznova stvoreno." "Pa." Olakanje procvjeta na Rubvjevu licu. "To je teta, zar ne?" On se nasmijei. "Nee moi posjetiti grad." Lot ga mrko pogleda. "Pa, koliko je udaljen?" "Jako", ree Sirkit. "Ovom velikom pranjavom brodu trebala bi vjenost da stigne do tamo." Nikko se nasmija. "A bila bi i teka navigacija. No, znatieljan sam, Hoemo li mi ostali moi vidjeti grad?" "Istina", ree Urban. "Volio bih otii." Ruby je ponovno poinjao izgledati nesretno. "Trebat e vremena da konstruiramo drugi. Nisam siguran da e to biti lako odobreno." "Moemo li ii kao duhovi?" "Duhovi s domainom?" Ruby je oigledno nalazio neto emu se mogao diviti u tome prijedlogu. "Pretpostavljam da bi. To je manje opasno. Pitat u." "To bi bilo lijepo", ree Urban. "I ja bih htjela ii", ree Deneb. Clemantine doda. "Mislim da bi mi svi htjeli ii." "Planirate li tad ostati s nama?" Dieter upita. Lot podie pogled. Zastade mu dah. Zaprepastilo ga je pitanje. Oni bi svi mogli otii kroz kapiju. Mogli bi. On se okrene Clemantine. Ona je razmijenila nesiguran pogled s Deneb, dok je K[yina ruka stiskala Lotovu ruku. "O tome nismo raspravljali", ree Clemantine. "l, oni ne poznaju va svijet", Lot doda. "Ne znaju tko ste vi zapravo." Ruby se nasmija. "To bi svakog preplailo, no, svakako nas posjetite ... oni koji moete." On pogleda Lota sumnjiavo, poprijeko. "Upoznajte nas. Vi morate znati da smo mi fascinirani vaom prisutnou. Mi smo esto plitki ljudi. Muiavo jurimo kroz nae gradove bri od virusa ponaanja. No neto uistinu novo je rijetko u naem oblaku. Biblioteka koju nosite moe nas drati zaposlenima godinama." "Nije ista", ree Nikko. "Moete kopirati iz nje to god izaberete. Ali, budite upozoreni, nije sve u njoj isto." Charm se prevali na bok. Pogledom je obuhvatila svoja tri suputnika. "To je to", ona ree. "eljeli smo od ovog arhipelaga napraviti jo jedno povlaivanje divljini, a umjesto toga, pretvorili smo ga u biblioteku? Mogli bi uskladititi blago s Granice nitavila ovdje. Daleko od grada gdje se svaka korisna informacija lako moe ekstrahirati. Znanstvenici bi mogli dolaziti ovamo prouavati. Ovo je savreno mjesto." Lotov interes je bio pomuen ovim prijedlogom. "Znai, mnogi bi ivjeli ovdje?"
Sirkit sjede uz uzdah. "Ova g-paluba je nezgodno mjesto!" Tijelo joj se njihalo kao da se tlo pod njom izmie. Ona pogleda Lota. Nije to bio prijateljski pogled. "On da. Mnogi bi jo ljudi doli. Mogao bi vjerojatno neke uvjeriti da ti dozvole da ih opsjedne. l prije su to radili. Lijepe misli, ha? Dobar ti ulov elim." Lot je pustio veinu njenog brbljanja pored njega, no jedna fraza zapne. "Kako to misli, i prije su to radili?" Charm je odgovorila blagim stidljivim glasom. "Neki od nas su posezali u prolost i uzimali stvari koje se moda nije trebalo dirati." "Koje stvari?" Lot nije mogao skriti glad u svome glasu. "Drevni oblici uzeti iz kulta. Vitice koje su lako ulazile u simbiotske veze. Neki su uzimali ove simbiote u sebe. Rezultat je bio uznemirujui. Zajedniki organizam koji ne lii na ljudski, a ipak nas potpuno razumije. "Zavodniki organizam", doda Sirkit. "Koji krade umove dobrih ljudi. Zvui zanimljivo, mazo? Moda je tvoj kult ovdje, no u drugaijem obliku." A to ako je stvarno bio? Tada bi Lot naao naina da ostane ovdje. Zakleo se sebi. Kult je bio hladna plima u njemu koja je uvrivala njegovu odluku. "Govore li ti hibridi?" upita. "Hoe li govoriti sa mnom?" Charm se okrene Sirkit. Lice joj je bilo zabrinuto. Lot je zamiljao atrijski razgovor koji je tekao meu njima. Sirkitin se kiir zaari. "Ne govorimo s njima", ona ree. "A ovaj arhipelag je naa svojina. Utemeljena naim postrojenjima, naim vezama. Razumije li?" "To znai da mi neete dopustiti da govorim s njima." Charm je popratila ovaj zakljuak brzim, nervoznim objanjenjem. "Ne elimo biti teki. Samo to ... postoje neslaganja oko ovih simbioza. Postoji strah da taj proces nije u potpunosti dobrovoljan, a debata je samo pootrena vijestima koje ste donijeli o starim svjetovima -Posveenim Bespuima. Mi ne smatramo da je mudro oteavati situaciju. Lote, mi te ne razumijemo, a moramo te razumjeti prije no to ti damo slobodu. To je radi nae sigurnosti. Zato da ne odemo putem Posveenih Bespua." Karizmata bijesa kuhala je iz Lotovih senzorskih suza. Kiyo to osjeti. Njena ruka sklizne oko njegova pojasa. Njezino se tijelo napne. Strpljenja. Lot ree samom sebi "To nije ono to ja elim." On podie svoje ruke s otvorenim dlanovima u moleivoj gesti. "Pokuajte razumjeti. Stvari su sada drukije. Posveena Bespua su zauzeta na prepad, no ne treba se bojati onoga to svi razumijemo ..." "Lote", upozori ga Clemantine. "to je?" On se okrene prema njoj. Njegovo ogorenje uokvirivalo je njegov bijes. "Clemantine, ivjela si sa mnom godinama! Reci im! Nisam nita opasniji od stare pripitomljene poasti." Clemantine nije eljela sudjelovati u takvoj izjavi. "Daj nam vremena", ree Charm nakon momenta bolne tiine. "Neka se situacija smiri." Lot je znao da e ga vrijeme izdati. Moda je to bio njihov plan. Borio se protiv rastue panike. "Hoe li mi barem biti dozvoljeno da vidim va otok?" on je upita. Okrene se Sirkit. "Ili je to tvoj otok? Kako ureujete te stvari ovdje?" "Nesretnom demokracijom", ree Sirkit. "A ja sam bila nadglasana." Dogovorili su se da mu dozvole da vidi otok, jer nitko nije mogao vidjeti nikakve tete u
tome. Lot ree samome sebi da je to korak naprijed. Pronai e on put oko njihovog opreza. Charm je govorila o razliitosti miljenja u gradu. Ako bi on mogao pronai svoje mjesto tamo, njegove se mogunosti moda proire. Zato e biti strpljiv i pronai naina kako da ih zaobie. Kult je bio saveznik, topao i taman ispod njegove koe. Strpljenja. Moi e izdrati jo malo. Kiyo i Urban otili su s njim kad je otiao po svoje pripijeno odijelo. "Neka ti ne smeta ta Sirkit", ree Urban kad su se nali na sigurnom u prijelaznom mjehuru. "Ima stav zbog kojeg bi je u Svili zatvorili u majmunski kavez." "Vijesti o Posveenim Bespuima su ih uplaile", ree Kiyo. "Ne krivim ih. Uglavnom su fini ljudi. Mislim da Hailey i Deneb stvarno ele ostati ovdje." Lot je razmiljao kako bi bilo da svi oni ostanu ovdje, i da ive sretno, no iako je vizualizirao taj prizor, on je bio obojen srebrnom bojom poput svjetova koji se tope. Stvari se ne mogu dugo otezati, ne za njega, no bez promjene. Njegovi su prsti drhtali kad je dotakao Kivinu ruku. "A ti? eli li i ti ostati ovdje?" / biti dio svega toga. ")a ... ja ne znam." Njen kiir zasvijetli. Urban se namrti. "Nismo priali o tome, bijesni." "No, kad smo ve ovdje, elo bih znati vie o tim hibridnim formama." Urban klimne. "Istina. Zvui poznato, zar ne? Vitice." "Poput trolova", ree Kiyo. "Njihove vitice imaju chenzemske ivane stanice. Mogle bi to biti iste stvari. Vitice koje se lako prilagoavaju simbiotskoj vezi." Lot je zamiljao trolske paukove niti kako ih dre zajedno, zauvijek ih povezujui u jedan entitet. Nikad vie biti sam. Nije to bila loa misao. Nije zasluivala Sirkitin prezir. Prijelazni mjehur ih spusti u Lotov stan. On svue svoju koulju. "Zato se toliko bojimo promjene?" Drao je ruke pruene, promatrajui njihov oblik, njihovu toplu smeu boju. "Ovo nije najbolje to moemo." Njegov pogled skrene na Kiyo. "Ti si prelijepa. Ti si bolja osoba od mene ili Urbana." "Lote ..." aptala je. elio je da oni razumiju. elio je da netko razumije. "Misli li da je Nikku bilo lako biti prvi? Netko je morao odluiti da mu dopusti da bude drukiji." Urban izvadi pripijeno odijelo iz jedne vree iz spremita iza zida. "Nije tako s tobom. Mi ve znamo kako to zavrava." "Znamo kako je zavrilo u Posveenim Bespuima. Ovdje su stvari drukije. Ovaj je oblak kolijevka svjetova. Barem trideset milijuna godina povijesti se ovdje nalazi, i stalno se stvaraju nove stvari. Jedan faktor moe sve to promijeniti, Urbane. Moe ovo" - on se pogladi po senzorskim suzama -"pretvoriti u neto ukusno. Neto potencijalno. Nikada te nije dotakao kult. Ne zna njegovu bit." On doda odijelo Lotu. "Znam tvoju bit." "Ne postoji samo jedan odgovor, Urbane. Nije samo da ili ne." Urban slegne ramenima. "Zna da mislim da e ti se svidjeti na otoku. Vrijedilo je doi ovdje." Otoani su donijeli svoje saonice sa sobom na Granicu nitavila. Uranjala je sa svojim skijama u trup. Isijavala je meko jantarsko svjetlo. Svi su skratili svoje spone u pripremama za put na otok. Lot se prvi zakvaio izmeu Setha i Noe. I njima e to biti prvi put. Svi su se drali za crne trake na putnom kovegu.
"Mogli bi sami napraviti jedne ovakve saonice." Govorila je Deneb. "Granica nitavila bi utedjela na materijalu." "Imamo jo dvije koje trenutno izrastaju u jednoj rupi na otoku", Dieter joj ree. "Biti e uskoro spremne." "Jesu li svi osigurani?" Rubi upita. Odgovorie mu u zboru. "U redu. Sirkit, hajdemo!" Skije saonica snano udarie o tlo, a maleno vozilo sklizne s povrine Granice nitavila. Noa i Seth su vritali od uzbuenja. Lot se rukom trljao po napetom vratu. S druge strane saonica, Urban i Deneb su pozorno pratili djeake. Ruby i Dieter su drali putne naprtnjae koje su bile montirane na kovegu. Sirkit je pilotirala. Charm je odabrala stajati iza. Clemantine joj je pomagala namjestiti prikljuak na brodsku biblioteku. Hailev i Kiyo su se nudili da pomognu. Nikko se, kao po obiaju, izgubio bez rijej negdje u brodu. Ipak, s osam ljudi na saonicama izgledali su vrlo komino, Lot je mislio. Poput nekog divovskog insekta prekrivenog parazitima. Otok pred njima izranjao je zastraujuom brzinom, dok se mrana silueta Granice nitavila gubila iza njih. Seth i Noa su uzbueno komentirali naglo pribliavanje otoka. I Lot postade malo nervozan. Razmiljao je koliko viljasta Sirkit planira ekati prije no to pone koiti. On uvrsti svoj stisak na putnom kovegu. Zaustio je da neto kae, no zaustavio se. Gledao je u Urbana. Pogledao je u Urbana, ali nije mogao vidjeti njegov izraz iza vizira njegovog pripijenog odijela. Lot ipak odlui rei neto. "Sirkit ..." Malene mlaznice na saonicama napokon se oglasie, i Lot se priljubi uz putni koveg. "Jao "Joj", zarei Seth. "To boli." "Oprosti", ree Sirkit slatko. "Lote, htio si neto rei?" "Paklenska vonja." "Hvala ti." Saonice se zarotirae, tako da su sad lagano padali na skije prema crnom krugu bez sjena koji se nalazio na otoku. Krug je bio malen. Lot je pretpostavljao da mu je promjer samo nekoliko stopa vei od duine saonica. Kad su mu se pribliili, svjetla sa saonica probie tamu i dadoe obris krugu. Bila je to rupa duboka oko etiri metra. Njezini meki zidovi tonuli su u otoku povrinu. Oni se spustie izmeu zidova, a zatim tvrdo sletie na dno. Sjene su divljale oko njih. Saonice se jo jednom obrnue, dok su im skije prijanjale za pod, uvrujui se na mjestu. Noa nije ekao, ve se razvezao u sekundi. Seth je imao nekih problema, no Lot mu pomogne pri odvezivanju. "Oprezno", upozori Sirkit. "Nitko tko je skliznuo s otoka nije spaen. To je na doprinos prirodnoj selekciji." "Daj ne seri", ree Dieter umorno. "Zna da smo uhvatili barem jedno zalutalo dijete." Sirkit se nasmija, dok je Noa naprailo nijekao glavom kako njega nee trebati spaavati. Seth se malo primakne Deneb. Lot osjeti kako ga netko dotae u rame, i okrene se. Spazio je Rubvija Yana. "Iskopali smo ovu rupu nakon to je otok poklan. Tako imamo bri pristup naim kanalima, a to malo utjee na prirodni izgled otoka." Mahne rukom Lotu prema posudici na zidu rupe. "Pritisni pokraj membrane."
Lot uini kako mu je reeno, i uroni u vijugavu komoru plavih zidova koja se dijelila u jo pet prolaza. Odijelo ga je informiralo da je atmosfera oko njega pogodna za disanje. Ipak, doimala se gustom, gotovo oblanom. On mahne rukom kroz nju. Plava maglica kovitlala se oko njegove ruke. "Kupai", ree Ruby, koji se pojavio iza njega. "Nivo svjetla je pao kad si doao, pa su sad dezorijentirani. Uskoro e nai zidove i uporite." Dok je jo govorio, zrak se proiavao. Svjetlo sa zidova se ublailo, kao da je preko njega postavljen filter. Kupai su formirali glatki barunasti sloj. "Oni proiavaju zrak?" upita Lot. Seth i Noa upadoe kroz membranu. "Hej, pa ovo izgleda poput vode." "To je zbog plavog svjetla." "Znam to!" "Da. Kupai obnavljaju zrak", odgovori Ruby. Tad prestade priati, dok se kiir odmatao s njegova lica. On se zakalja, pa duboko udahne. "Ah, dome slatki dome!" Lotovo pripijeno odijelo hvatalo je buku koja je dolazila izvana. "Vidi", Ruby stade objanjavati. "Kad ovdje nikog nema, Kupai se slobodno kreu pod jarkim svjetlom zbog kojeg njihov metabolizam radi bre. Oni proizvode zrak za buioce tunela, a i za nas. Takoer, mijeaju zrak." Seth je razgledao ostale tunele. "Ovdje nieg nema!" ree. "", pogrdi ga Noa. "Deneb je rekla da moramo govoriti lijepe stvari." Obojica su spustili svoje kiire, i disali su zrak kao i Ruby Lotov se stomak zgri od straha. "Hej! )e li vam Deneb rekla da smijete udisati zrak ovdje?" Noa ga podsmjeljivo pogleda. "Zrak je ist, Lote. Urban ga je testirao jo prvog dana." Ruby se nasmijei. "Istina je. Tvoji su kompanjoni proveli nekoliko sati ovdje bez problema. I ti moe skinuti svoju kapuljau." "U redu", Lot ree svojem pripijenom odijelu da se otvori. Kapuljaa mu se odmota s lica. Hladan zrak dotae mu obraze. Pomaknuo je polako glavu naprijed-nazad. Zrak je bio izrazito ist. On uhvati trag Noine prisutnosti na svojim senzorskim suzama. Seth je moda odsutan. "Jesu li kupai jo u zraku?" "Neki jesu. Kako bi skrili bilo kakve zagaivae." Poput karizmate. Istina. On pogleda prema tunelu. "Gdje je kapija?" Rubvijeva Ijuskava koa malo se rasvijetli. "Komora s kapijom? Pa, nalazi se u sredinjem tunelu, iza epa od tkiva. Nismo je jo koristili. Tek smo nedavno doli, nakon putovanja u hladnome snu." Urban i Deneb prooe kroz membranu. Denebin kiir svue se s njezina lica. Urban skide svoju kapuljau. "to kae, bijesni? Nema se ba to vidjeti, ha?" "Ne jo", prizna Ruby. "Imamo planove proirenja." Lot se ve dosaivao. "Moemo li pogledati vani?" Ruby slegne ramenima. "Ako eli." On pokae na jedan od tunela koji su se pred njima granali. "Idemo ovuda. Dovest e nas na povrinu." Izronie na iskriavu povrinu. Nekih osam metara ponad njihovih glava, boje su se utrkivale preko pokrova od organske mree uskih cjevica. udnovato nestalno svjetlo osvjetljivalo je
grubu povrinu breuljaka i iglastih izraslina. Neke su kvrge imale crne stalaktite koji su prolazili kroz organsku mreu prije no to su se irili u razgranate krune koje su visjele sa sitnim tokama bijelog svjetla. Na jednom od stalaktita. Noa je uoio malu srebrnu koljku koja nije bila vea od njegovog zgloba na prstu. Ruby je stisne umjesto njih. Djeaci zavriskae kad je koljka ispalila tanki magliasti niz. "Daak", ree Ruby. "Vrlo je uobiajen na otocima." On mahne Lotu i djeacima. "Hajde, idemo nad krov." On skoi k organskoj mjeavini. Noa krenu za njim, pa potom i Lot. "to je riba?" Lot uputa dok se migoljio kroz isti procjep u organskoj mrei kroz koji je i Ruby proao. Zaboravio je pitanje kad je izronio na otvoreno. Svud oko njega tekli su traci svjetla u udnovatom radosnom prizoru. Bila je to treperava proslava postojanja. Kao da viu u inat tami. Ovdje sam. Ovdje sam. Nasuprot bljesku, odraavale su se crne grane, poput rijenih delta koje su nagrizale bljetee boje. Srebrnaste tokice lebdjele su izmeu mranog drvea u sporim, plemenitim oblacima. Seth ih prepozna. "Trolovi!" povika. "Pogledaj Lote! Eno Trolova." "Istina." Lot je promatrao koloniju koja se udaljavala. Bila je udaljena oko metar od njih. Rubvijevi noni prsti omotali su se oko cijevi. unuo je pored Lota. "To su ribe", on ree, pokazujui glavom koloniju trolova u prolazu. "Isto tako i daci, zmije i pranici. Sve to ivi ovdje, ali nije trajno usidreno za otok." "Vidjeli smo trolove daleko u oblaku." "Trolove? Mi ih zovemo mreama. To su vlaknasti simbioti." "Poput ljudi koje je Charm opisala?" "Ljudi ...? Ah. Pa, pretpostavljam da je to neto slino tome. Pogledaj ovamo. Vidi ovo ..." Klizali su po otoku oko dva sata. Noa je jednom proklizao prema provaliji, no Lot ga je dohvatio prije no to je otiao izvan dosega. Deneb je dohvatila Lota. U usporedbi s ostalima, njemu i Urbanu je bilo tee. Njihove izme bile su nepotreban privjesak meu ovim cijevima. Prsti na rukama su im bili prekratki da se lako mogu hvatati. Lota su boljeli zglobovi. Osjeao se neizrecivo primitivno. Umor mu je kolao venama, dok su se djeaci muvali okolo poput domorodakih bia. Ne. ispravio se. Sva domorodaka stvorenja bila su prilagoena za uvanje energije. Vie nego jednom, Lot se uhvatio za cijev. Zaprepastio ga je bljesak pokreta kad bi uplaeni stanovnik zbrisao. Ruby mu je rekao da riba moe biti mirna godinama, i da se mie samo onda kad je prisiljena. Noa i Seth bili su adaptirani za mnogo ei i bri ivotni korak. Lot je bio ispod cijevi s djeacima. Promatrao je kako se vijaju oko stalaktita, kad ugleda, isprva jezovit, poznati prizor. "Urbane", tiho pozove. "Da?" "Doi i pogledaj ovo." Rastui preko grbe koja je podupirala jedan od stalaktita, nalazila se staklasta pregaa, tri metra u promjeru. Njezina granularna struktura sjajila se vlastitim postojanim svjetlom. "Filozofske stanice", proapta Urban. Ljuskasta kolonija nalikovala je upravo na njih. Lot je osjeao kao da je pravda u njegovom sluaju zadovoljena. Bio je ovo prvi nedvosmisleni znak Chenzema otkako su proli kroz jato, a ipak ... to je dokazivao? On ode blie stanicama kako bi ih bolje pogledao. "Na njima je praina. Kao i na brodu."
"Ne diraj ih", upozori ga Urban. "Istina. Premda bih htio uzeti uzorak. elio bih znati ima li informacija u praini." "Pitat emo Rubvija ima li opremu." Sad su se pribliili i Seth i Noa. Urban ih zadra podalje. "To je kolonija filozofskih stanica", on upozori. "I aktivne su. Ne dirajte ih, ili e vas prokuati metabolizirati." "Pojesti nas?" "Da, polako. Zato budi oprezan. Nikada niste bili u blizini aktivnih stanica." Ruby i Deneb dooe odozgo. "Oh", ree Deneb, blago uznemirena. "Odakle se to stvorilo?" "To je polje praine", ree Ruby. "Neto jako uobiajeno."
"Je li?"
"Uh. Izgleda da su to umjetni paraziti koji nisu prilagoeni za vlastitu reprodukciju. Ne znamo stvarno emu slue. Premda, prave dosta praine. Vjerojatno e probati kolonizirati va trup. Pojavljuju se svuda, ali uvijek u malim koliinama." Lot upita mogu li dobiti uzorak praine. Ruby slegne ramenima i pomete povrinu stanica. Lot se zagrcnuo u oku, a Deneb izusti neartikulirano upozorenje. No, Rubvijev dlan je lagano klizio po stanicama. Uskoro u njemu bilo bijeloga praka. "Koliko ti treba?" "Stanice te nisu pokuale slijepiti?" promrmlja Urban. "Nisu. Bezopasne su." "Izgledaju isto kao nae filozofske stanice", ree Urban. On zatrese glavom. "No, nae stanice definitivno nisu bezopasne." Noa izvadi istu vreicu iz svoje torbice za pojasom. Drao ju je otvorenu dok je Ruby stresao prainu u nju. Skupili su jo malo, a tada se ve Lotu poelo uriti na brod.
POGLAVLJE 3l
va'i otok nije iv. II Bila je to Denebina prva misao za vrijeme njezina posjeta, kao duha, otokome gradu. Bila je prva od njih koja je pola na taj put. Sad je zaprepateno gledala preko ponora prema otoku koji nikada ranije nije vidjela. Gledala je prema njegovim konveksnim leama. Prva stvar koju je uoila bile su povrinske cijevi, lako su sadravale svjetlo, nisu bljetale, i nisu se granale u sloenim uzorcima kakve je vidjela u divljem arhipelagu. Umjesto toga, bile su formirane u redove nalik Ijestvama s mjestiminim lukovima. Mirnoa i red bili su kombinirani kako bi stvorili kultiviran, statini, umjetni osjeaj. Ovo se inilo kao runa kopija otoka, a ne prava stvar. Ipak, pejza je bio impozantan. irio se pred njom, ispunjajui joj vidno polje. Iz poetka joj se inilo da je otok vrlo blizu nje, kao da bi mogla samo skoiti i dosegnuti ga. Opaala ga je kao iroku otvorenu ravan ispod nje. No, nije bilo gravitacije da podupre osjeaj za gore i dolje. Tako da joj se poimanje izmjenjivalo. Ravan postade zidom, a zatim zastraujuim svijetlim stropom, a zatim, napokon, otok se smiri kao apstraktna povrina. Njezin se puls uspori, odnosno simulacija njezinog pulsa. Bila je duh. Mogla je vidjeti ljude kako se kreu po putovima nalik Ijestvama. Neki su hodali na prstima, neki su klizili izmeu gajeva glatkih, podrezanih tamnih stabala, povezanih crvenim svjetlima. U divljem arhipelagu, sline su strukture nalik stablima bile okiene bijelim svjetlima.
Ljudi na prugama doimali su se neprirodno malenima. Dok je ona ovo shvaala, otok se ponovno promijenio, odjednom postajui vei i udaljeniji. Ovo ju je uznemirivalo. Instinktivno, ona posegne prema van svojim dugim nonim prstima, kako bi se uhvatila za neto vrsto. Iznenadila se kad su joj noge naletjele na labavu mreu od mekog gela koja je pulsirala i vibrirala u ritminim udarcima. * Lake, ree joj duboki glas. U glasu se osjetila zabavljenost. *Sigurni smo ovdje. * Gdje smo mi? Ona pogleda mimo svojih nogu. Vidjela je da lebdi netom iznad dugog mosta ispletenog od sjajnih bijelih ila, poput prediva nekog divovskog pauka. Most se irio prema udaljenom rubu otoka. Mogla je kroz pletivo vidjeti i druge otoke u daljini. Bili su nalik kovanicama i polumjesecima veliine nokta. Sjajili su se istim mirnim svjetlom, poput najblieg otoka. Ona se okrene. Njezin domain (to je sigurno njen domain; on je jedina osoba na mostu) ekao je udaljen samo nekoliko koraka. Izraz njegovih tamnih oiju bio je neodreen dok ju je promatrao preko ruba svojega kiira. Mogao ju je vidjeti samo zato jer je njezin duh postojao unutar njegova atrija. Sve to je ona vidjela, ula i osjeala bilo je filtrirano kroz njegove osjeaje. Ona pogleda pored njega u most koji se, bez savijanja, spajao s udaljenim otokom. Njezin domain nije gledao u tom smjeru, no im je ona jednom pogledala, atrij e to zapamtiti. Deneb je zavrila svoje pretraivanje. Pogledala je iznad glave. Pogled je potvrdio da se vie otoka nalazi s te strane. Mogla je razabrati pauinaste linije drugih mostova koji se ire meu njima. Ispod njezinih prstiju, osjetila je kako vlakna podrhtavaju. * Dobrodola u Zbor, ree njezin pratilac. * Idemo sad u njegovo srce. Deneb nije bila sigurna da li ga je dobro ula. *Zbor? * Tako mi zovemo ovaj arhipelag. To je prvi naseljeni arhipelag, i mi smo uz put doveli ove otoke koji pjevaju jedni drugima. Znala je sve rijei koje je on govorio, no, ipak se osjeala zbunjenom. *Pjevaju? *Preko radiofrekvendja. To je signal koji vas je doveo ovdje. Moda to nije pjesma, no moe se tako prevesti. Ponekad ima ljupki zvuk. Naravno, mnoge od ovih otoke smo poklali. Neodreeno je mahnuo prema rubu otoka i prema polumjesecima ostalih otoka. *ivi otok nije dobro mjesto za dom. Deneb klimnu. Pitala se kako su uspjeli preskoiti bilo kakav uvod. *Hvala ti to si mi domain. * inim to sa zadovoljstvom, zaista. Tad su poeli razgovarati. Ona je saznala da je njegovo ime Velt, i da je ekolog, esejist i administrator koji je nadgledao Rubvijevu ekspediciju prema arhipelagu. Bio je takoer i jedan od rijetkih lanova izvorne ekspedicije koji je jo uvijek ivio u gradu. Rodio se na putu sa Zemlje. inilo se da mu je bilo malo neugodno dok joj priao. Emotivna svjetla na njegovu kiiru bljeskala su blijedim ruiastim svjetlom. * Vidi, uvjerio sam vijee da bi intuitivno bolje razumio tvoje stare obiaje, pa su mi dopustili da te ugostim. On se zahihoe blagim, ugodnim glasom. Deneb bi se nasmijeila, ali joj je kiir joj je peatio lice. Bio je to kozmetiki detalj u iluziji njezina postojanja. Ona je bila duh, i nije imala potrebe za kiirom, jer zapravo nije disala. Nulti pritisak joj nije mogao nakoditi. Ipak, ivotna simulacija im je oboma odgovarala. Ona ponovno pogleda dolje prema mrei zaklanog otoka, i prema drugim otocima iza njega. Praina je zamagljivala njihova udaljena svjetla. * Koliko arhipelaga ima?
*Milijuni, Velt ree. *Moda i milijarde. Njegova emotivna svjetiljka pokazivala su rastue uzbuenje. *U svakom sluaju, ima ih puno vie nego to smo istraili, a upoznali smo samo mali dio oblaka. Zadovoljstvo je treperilo u bronanim iskrama oko njegovih oiju. *Neki od nas izvornih smatraju da je ime 'Zbor' previe romantino. eljeli smo nazvati arhipelag 'Trun'. inilo se jednako deskriptivnim imenom. Zbog obilja teritorija, preobrazili su cijelu povrinu otoka u park. Deneb je zajedno s Veltom klizila preko putova nalik Ijestvama. Povremeno su.zastajali da se dive crnim glatkim stablima u punom cvatu. Njihovi reproduktivni pupoljci, poput sjajnih crvenih bisera, bili su posvud na njihovim tijelima u obliku kostura. Divili su se i dacima koji su gmizali po deblima ili leprali izmeu drvea. Dijelovi oko korijenja bili su ispunjeni ljuskama duginih boja. Ljuske su bile mjestimino isprekidane bunovima kristalne trave. Tanke travnate otrice bjesomuno su vibrirale. Topazna zmija bila je omotana oko crnog debla drveta. Njezini su onjaci bili zabodeni u koru, dok je sisala tekuinu iznutra. Deneb dotae njezina lea. TI unutar njezina atrija je pretpostavljala kako bi se zmija osjeala. Bila je glatka i klizava. Deneb je osjeala sisanje pod prstima. Tada Velt dotakne zmiju, i njezini se osjetni detalji poveaju. Mogla je osjetiti tanke hrpte po njenim leima, i strani pritisak isisavanja. Ona tre ruku. Kolonija trolova lebdjela im je nad glavama. Svaki vor u mrei sjajio se bijelim blijedim svjetlom. To je zaostalo od Chenzema, no to otoani nisu znali dok Granica nitavila nije dola. Kakav je osjeaj bio doi ovdje bez straha od Chenzema ili kulta? Svjetlo je bilo ogranieno a teritorij tako pust. Kakvu su samo slobodu osjeali! Milijuni potencijalnih gradova ... iako su otoci bili poklani. Ruby i Charm dijelili su krivnju za to. Bilo je aljenja i u Veltovom glasu. Znai, ak i ovdje je bilo kompromisa. Napustili su park kroz niz od tri elatinozne brane. Velt je objasnio da unutar otoka nee vidjeti prazan upljikav prostor. Umjesto toga, njegovo je uplje srce bilo dugo i iskrivljeno. Bio je to irok namotani tunel pod pritiskom koji se neprestano zavijao u sebe. Velt je ekao da mu kiir klizne s lica, prije no to je tunelu dao ime: "Anakonda." Prolazei kroz zadnju elatinoznu ustavu, izronili su blizu puta nalik Ijestvama preko kojega je upravo prolazila jedna obitelj. Troje odraslih i dvoje djece. Lako su dodirivali preke dok su odmicali. Deneb zgrabi zasun kako bi se umirila. Anakonda je bio zaobljeni tunel koji je iao moda stotinu metara u irinu. Izronili su na najvioj toki uzvisine u obliku izokrenutog slova U. Nali su se ba na rubu neega to Deneb nije mogla nazvati drugaije nego trgovakim centrom. Niz trgovina i restorana ugraenih u zidove tunela. Lagana guva pred izlozima trgovina, klizi lakim korakom. Njihovi nerazgovijetni glasovi ispunjaju zrak. Hodnik se udvostruavao oko povrine tunela u malenoj spirali. Izlozi trgovina povezivali su se bez meuprostora. Njihovi znakovi pozivali su bojama i mirisima. Neke su trgovine bile isturene u tunel, a druge su bile uvuene. Bio je to u potpunosti trodimenzionalni svijet. Nije bilo konsenzusa oko toga koja je strana gore. Iz veine povrina blistalo je svjetlo, no najsjajnije je dolazilo s trake na suprotnoj strani Anakonde. Deneb se pitala je li to svijetlo trebalo sugerirati nebo. Velt, slegne ramenima. "Svjetlo rotira oko zidova u periodu od 25 sati." "Zar nema noi?" "Ima dovoljno noi vani." Iza ulice u kojoj se nalazio spiralni trgovaki centar, nalazili su se stanovi s jednostavnim arhitekturama, okruglih prozora, i vrata okruenih ogradama. Dobro disciplinirane loze puzale
su po zidovima. U daljini, tri manja tunela su se otvarala u Anakondi, no svaki je od njih bio samo plitki oval. Deneb se okrene da pogleda u drugom smjeru. Ovdje je vie kua bilo okrueno guom vegetacijom. Njihova ograena proelja nicala su sa svih strana. Nakon nekoliko stotina metara drvee je preuzelo ulicu, a lisnati gusti zakrivao je put kroz tunel. Anakonda. Iz navike Deneb u biblioteci provjeri to ime, no nije se nalazila u Granici nitavila, pa nije bilo nikakva odgovora. Ona se okrene prema Veltu. "Anakonda mi je poznato ime. Trebala bih znati njegovo znaenje." Njegova Ijuskava koa je bila plava i proarana purpurom, no ona je mogla vidjeti iznenadni nalet tamnijih sijena kad se nasmijeio. "To je vrsta ogromne zmije sa Zemlje. Neki mudrac predloio je da to bude ime glavnog tunela. Tako sad svi mi ivimo u crijevima velike zmije." Velt je imao ljupki smijeak. Gledajui ga, Deneb na glas izree ono to joj je bilo na pameti otkako je Granica nitavila dosegla divlji arhipelag. "udi me kako ti i tvoj narod izgledate tako poznato, ak i nakon stoljea izolacije." Velt se natmuri. "Volio bi da je tako. Ovdje, u srcu, imamo tendenciju biti konzervativni. Sjeamo se tko smo. Drugaije je u vanjskim arhipelazima. Moda vidi neto od toga. esto putujemo do Drugog, no posjeuju nas udnovati stvorovi." Kao Charm i Rubvju, i Veltu je bila neugodna ova tema, no Deneb, u dobroj namjeri, nije ju smjela izbjei, ako je bilo ikakvih ansi da vlaknasti simbioti mogu dati nekakve tragove za rjeenje enigme Chenzema. "Charm je spomenula saveze s drevnim ivotnim oblicima." "}e li?" Veltova se emotivna svijetla zamutie. "Takve se stvari dogaaju, naravno. No mi smo slobodni ljudi." "Znai ti to ne odobrava?" On polagano izdahne. "Potresen sam. Ljudi koje znam stoljeima nestali su u tim savezima, napustivi obitelj, prijatelje, karijeru. Zato? Razlozi koje nam daju nisu odgovarajui. Mi smo slobodan narod, no postoje neodgovorena pitanja na to je li njihov izbor bio slobodan." "To je i Charm rekla." Denebino srce je treperilo dok se sjeala vlastitog bijesa i zbunjenosti kada je kult je napao njezin svijet. Chenzemska prijetnja je bila suptilna i podmukla, i ne bi bilo iznenaenje da je mogla uzeti mnoge oblike. "Mudro je to si oprezan", ona ree. "Kult je obitavao u Sol sistemu prije nego to je procvjetao." Velt klimne. "Ta bi nam lekcija mogla biti od koristi. Mnogi ovdje ne bi mirno stajali kad bi se dokazalo da je postojala prisila." Nakon toga, Velt je vodio razgovor k lakim temama. Lutali su po tunelu pratei trag rukohvata. Trgovaki centar, a zatim i stambene etvrti, ostadoe iza njih. Sad se ispred njih nalazila blokada od raslinja. Deneb uspori kad joj se pribliie. Rasla je preko tunela, i ona nije mogla uoiti put kako je zaobii. Glatke sjajne smee grane oblikovale su gustu ogradu. Listovi, veliki poput njena dlana, spreavali su pogled kroz gusti. S druge strane mogli su se uti glasovi razigrane djece. Velt se nasmijei na njeno oklijevanje. "Prepustit e nas", ree. "Hodi." On se odgurne od ipke rukohvata, lansirajui se prema gustiu. Deneb zau otro utanje vegetacije dok se pregrt grana sklanjao, trenutak prije no to e Velt naletjeti na njih. On udari u ovalni prosjek, i nestane. Denebina stvarnost se isprekida. Iznenada se nae s njegove strane, prolazei kroz lisnati tunel koji se otvorio kad su se oni pribliili. Nasmijala se od zadovoljstva u ovom vrtoglavom
prolasku. "E* ovo mi se svia." Tad se okrene oko sebe gledajui preko ramena, no vid joj je bio zamagljen. "Velte? Pogledaj nazad, molim te!" On se uhvati za granu i zaustavi, okrene se. Pogledom proe put koji su proli. Deneb je jahala njegove osjeaje. Njen vid bljesne zadovoljavajuom jasnoom. Tunel kroz gusti zatvarao se iza njih, no puno sporije nego to se otvorio. "To je sigurnosna ograda", Velt objasni, "za dranje kunih ljubimaca unutar parka. Naravno, divlje ptice se vole ovdje gnijezditi." Deneb je traila oi na granama i pod liem. Nije ih mogla pronai. Uskoro se gusti otvori u krivini nalik onoj Anakondi. Visoke trave prekrivale su zidove. Neke od njih bile su visoke poput trske. Grane sa zelenim, utim i crvenosmeim liem krivudale su preko irinom tunela. Djeca su se penjala po njima i skakala kroz otvoren prostor. Njihovi kiiri bili su skupljeni oko njihovi vratova. S njima su bili psi, odnosno ono to je Velt zvao psima. Deneb su izgledali poput imia s lijepim paperjastim pseim licima i raznobojnom kosom. Lajali su i dahtali poput pasa. Kad su letjeli s njihovih se krila dizala magla. Djeca bi stala na sporu putanju u sred Anakonde, zatim bi pozvala svoje pse. Kad bi se stvorenja zaletjela i udarila u granu ili zid, histerino bi se smijali. Gledajui ih, Deneb je mislila o Sethu i Noi. Nije ih bilo teko zamisliti kako se ovdje radosno igraju. Prouavala je svako dijete, a i nekoliko odraslih koji su se izleavali na travi ili sjedili na granama. Neki su bili iznenaujue visoki. Drugi su bili neobinih boja. Neki od njih imali su krijeste poput Rubvja i njegovih pratitelja. Veina, poput Velta, nije ih imala. Izgledali su vrlo ljudski. Premda je paljivo pogledala u svakoga koji je prolazio, nije vidjela nijednoga sa senzorskim suzama. Nastavili su lutati Anakondom. Velt je priao. Njegovo znanje o Sol sistemu bilo je iz vremena prije no to se Deneb rodila. Ispriao joj je prie o Nebeskim gradovima koje su njemu priali njegovi roditelji. Priao je i padu Commonvvealtha, i cvjetanju kulture koja je uslijedila. "Moji roditelji zapravo nisu napustili Nebeske gradove", objasnio je kad su uli u jo jedan trgovaki centar. "Poslali su svoje Druge velikim brodom. Ve prije sam ti rekao da sam roen na putu ovamo, no to ba nije tono. Prvo sam roen u Sol sistemu. Moji roditelji su proslijedili moj uzorak na veliki brod. Bio je jo dovoljno blizu da to mogu uiniti. Tako da sam bio tamo kad su se Drugi mojih roditelja probudili u hladnom spremitu. Zapravo, i ja sam Drugi. ak i nakon svog tog vremena, ne snalazim se dobro s tim statusom, ja sam kopija nekoga kog nikada nisam znao i kog se ne mogu sjetiti." On pretrese glavom. Deneb ree: "Pretpostavljam da si se do sada malo izmijenio." Velt se od srca nasmije. "Bez sumnje, to je zdravorazumska pretpostavka." No njegov humor brzo popusti pred melankolijom. "Tijekom godina pokuavao sam zamisliti njihove ivote. Sad znam da sam sve krivo shvatio. Novost koje ste donijeli potvrdile su sumnje koje su se ve raale meu nama. Budui da nas nitko nije pratio sa Zemlje, bojali smo se da se dogodilo neto uasno loe. " Deneb se okrene. Pogled joj je lutao po koarama u restoranu koje Velt nije pravo niti pogledao. "Tono je. Podaci s Granice nitavila pokazuju da je malo ili nita ostalo od Sola nakon erodiranja kordona. No stotine tisua ljudi, i vjerojatno milijarde duhova, napustili su Sol sistem prije nego to je kordon postavljen. Prole su duge godine tekih emigracija prije nego to je netko shvatio da je neto polo po zlu." "A ta kultna poast pratila je te emigrante."
"Neke od njih jest", ona prizna. "No granica je bila relativno nedirnuta, barem u vrijeme kad je Granica nitavila otila. Nije kult usporio nae iseljavanje. Bili su to chenzemski ratni brodovi." "Chenzemi", Velt promrmlja. "Drevni reim. Oduvijek smo znali da mi nismo prvi stanovnici oblaka. Prepoznali smo biotehnologiju koju su ostavili raniji stanovnici. Neki su je od nas zlouporabili. No nikad nismo vidjeli nita nalik ratnim brodovima koje si opisala." "Mi smo mislili da oni dolaze iz oblaka", ree Deneb. "Sad mislim da su napravljeni posebno za to da izguraju nas ili druge civilizacije. eljela bi znati zato je va brod proao chenzemsko raskrije bez uznemiravanja. Je li to bilo zato to ste tako rano otili, ili zato to se niste zaustavljali dok niste stigli do oblaka?" "To ja ne znam", fiksirao ju je pogledom. Bila je to jedina ozbiljna stvar ovdje u Anakondi. "Tek nekoliko dana znamo za tragediju na Zemlji, no ve nas je promijenila. Postali smo svjesniji toga tko smo i toga da bi mogli biti posljednja ivua civilizacja." Deneb se nije htjela sloiti s ovim. "Mi ne znamo jesu li svi nestali. Granica je bila pod pritiskom, no bila je jo uvijek vitalna kad je Granica nitavila otila. I nemamo pojma to se dogodilo s vanjske strane galaktikog luka." "Ipak tvoji su kolege spekulirali o tome." Ona slijee ramenima u nelagodi. Velt je mogao govoriti to je god htio, no nema naina znati to se dogodilo s onima koji su ostali. Ona dozvoli svom pogledu da klizne u stranu, prema zamrznutom slikovitom prizoru trgovakog centra. Slika svakog prolaznika bila je smrznuta u poziciji u kojoj ih je Velt zadnji put vidio. Ona se nasmijei. Velt je bio dobar domain. Bio je prilino dosljedan u gledanju uokolo, no na trenutak mu je panja bila odvuena. "Velt ...?" "A, oprosti." On pogleda kako bi obnovio njezin pogled, i naglo se prizor promijeni. Na Ijestvama, moda dvadesetak metara daleko, pojavi se neko bie. Deneb snano udahne. Stvar je bila nalik crvu, i prilino dugaka. Jo uvijek je izlazila iz trga. Kad se rep napokon pojavio, pretpostavila je da bi bie moglo biti dugo tri metra. Nije bilo deblje od njezine ruke. Bilo je prekriveno dugim resicama delikatnih ticala koji se izvijali dok se okretalo. Neka je ticala upotrebljavalo kao ruke i noge u penjanju po zidu trgovine. Penjalo se lako i prirodno u nultoj gravitaciji. Drugi crv izroni iz druge trgovine. Kretao se uz apat svojih ticala. Pridruio se prvome, pa su, bok uz bok, njihova ticala njeno tapkala, kao da istrauju poznati miris. Tada im se repovi dotakoe, i dva se crva stopie. Deneb se nagne naprijed. Usta joj se otvorie u iznenaenju. Dva su crva bila sjedinjena. To nije bilo spajanje. Bili su dovoljno blizu, pa je mogla vidjeti otekli dok su se spajali, no nije bilo ava ili bilo ega to bi ukazivalo da su ikada bili razdvojeni. Tri druga crva pribliie se ovima. Deneb nije vidjela odakle su doli, no ponovili su ponaanje prvog para: njeno dodirivanje ticalima, a zatim nagla fuzija. Pretapali su se u istom voru koji je naticao dok nije postao disk. Sad je ovo stvorenje nalikovalo divovskoj verziji akvarijskog mezimca zvanog meduza, s pet dugih, gipkih udova, od kojih je svaki bio ukraen delikatnim ticalima. Na disku i na krajevima nekih ticala, bilo je oiju. Vrlo ljudskih oiju koje su promatrale Deneb. Ona se povue. Prinese ruku ustima. A/e. Ne moe je vidjeti. Ona je duh koji postoji samo u Veltovom atriju.
On je zurio u meduzu. Pogled mu je bio krut. "To je obitelj", ree joj. "Nema sumnje da su se doli tebi pokazati." "Ne razumijem." "O tome si se raspitivala. Savez sa simbiotskim viticama. Chenzemskim vilicama, kako sama nagaa." "Ljubav i priroda", proaptala je. Srce joj je ubrzano lupalo dok je promatrala stvorenje. Nije zamiljala neto ovako. Oekivala je neto analogno trolovima. ovjekolike vorove povezane viticama. U ovome nije bilo nieg ljudskog, osim rasprenih oiju. "Svaki je crv nadlean sam sebi", Velt objasni, "no kad se spoje, postanu neto drugaije. Ne znam je li taj agregat pametniji, ali je drukiji od nas." Jezive oi meduzinog sredinjeg diska prestadoe prouavati Velta. Udovi stvorenja se smotae pravocrtno, poput kalamara. Koristio je svoja njena ticala za kretanje po izvijenom putu. Skrenuo im je iz vida u tunel sa strane. Kad je otiao, Velt se okrene prema Deneb. "Jesi li ve vidjela ovakve?" Ona zatrese glavom. Bila je uplaena otprilike isto koliko je Velt bio razljuen bizarnim prizorom kojem su svjedoili. "Ne. Nikad nisam ula za tako neto. Mislim da ga nema ni u biblioteci." "Sve vie nas misli da je to naa chenzemska prijetnja." "Napali su vas?" Njegov je odgovor bio od one vrste koje se najvie plaile. "Nikada. Njihovo je usvajanje uvijek zavoenje. Njihovo je regrutiranje uvijek dobrovoljno, ili tako rei dobrovoljno." Njegov se kiir tresao uz njegov vrat. "Ja kaem da je uvijek mogue otii predaleko." Denebine se misli okrenue Lotu. Koliko daleko je predaleko? Lot je bio veinom ovjek, no bio je dijelom i strane vrste. Deneb je neto te strane prirode uzela u sebe. Stavila ju je u djecu. Njihovi osjeaji govorili su vie od njihovih rijei. Velt uzdahne. Napetost je istjecala iz njega. Apologetski se nasmijei. "Moja netolerancija je neoprostiva." Ona oprezno odgovori. "Znam da ti je to od velike osobne vanosti." "Da. Ba tako. Znao sam ih toliko. Ranije." Njezino je srce brzo kucalo. Bilo ju je strah i otkriti se Veltu, i ne otkriti mu se. Svidjelo joj se ono to je vidjela od Zbora. Vrlo joj se svidjelo. "Trebao bi znati", ree ona blago. "Oni nisu u potpunosti kao mi. I mi smo napravili sintezu sa stranim uzorkom." Njegov otar pogled se ublai dok mu je objanjavala karizmatu. "Ovaj nam osjeaj omoguava nauiti kemijski jezik chenzemskih ratnih brodova", ona zavri. "Bez toga, ne bi preivjeli." Velt klimne. "Vi koristite taj uzorak", ree on. "Ne koristi on vas. Mislim da je to kritina razlika." Bila je to razlika koja ju je odvajala od Lota. "Ima pravo to si oprezan", ona promrmlja. "Bolje sad nego nikad", sloi se Velt. "Ako smo zadnja civilizacija, tad imamo odgovornost braniti sve ljudsko protiv chenzemske prijetnje."
rijelazni mjehur se skupi, stiui Lota o uspavano stanino tkivo. Rana vie nije bila meka i podatna na dodir. Neaktivne stanice bile su zastraujue hladne. Nije ih mogao dodirnuti, osim preko njegova pripijenog odijela. Kad je svijetlo iz prijelaznog mjehura izblijedjelo, Lot je ostao u potpunoj tami. Pomicao je glavu lagano naprijed-nazad, no nije mogao detektirati emitiranje iz filozofskih stanica. Zrak u njegovom malenom zranom depu bio je ist od svega osim od njegove prisutnosti. Sumnja je treperila u njegovom umu poput napola oslijepljenog kukca sa slomljenim krilima. Umrijet emo u oblaku. Stanice trupa odbacile su to upozorenje, no Lot je morao ponovno brinuti to je ono znailo. Prije no to je doao ovamo, prohodao je po trupu, koraajui po rubu usnulog polja. Glatki sloj praine jo je bio privren za stranice. On e biti metaboliziran kad se one probude, dajui im potisak energije. U svojim prstima, Lot je prevrtao zapeaenu kapsulu koja je sadravala prainu skupljenu u koloniji divljih stanica. U otokoj plavoj jazbini, stavio je malo toga na svoje senzorske suze. Istovremeno je utonuo u trans. Snjena oluja, statika zbrka ili jednostavno previe nejasno za njega. No, filozofske stanice koje bi radile zajedno bi sigurno sortirale znaenje? Uskoro e znati. "Nikko? Idem pokuati probuditi polje." Pauk je progovorio Nikkovim glasom. "Promatram." Lot zatvori oi. Tada oprezno, otvori vrata svoje fiksne memorije. Kodovi i slike, zvui, mirisi, iskustva koja ak nisu ni obitavala tamo. Ostavio ih je neporemeenima, traei jednostavan uzorak ... To se oslobodi klizei u njegove senzorske suze. (Budno.) Karizmata ga je zasipala izvana. Kovitlala se na strujama njegova daha. Trljala je stanice koje su ga okruivale. "Paljenje", ree Nikko. "Osjetan termalni odgovor na tvojoj lokaciji." Otvarajui oi, Lot osjeti pritisak staninog svjetla na svoje zjenice. U poetku je bilo blijedo, no pojaalo se u sekundi do bolnog sjaja. U isto vrijeme, bujica aktivnosti razvila se oko njega. Valovi pobuda i elja su se sukobljavali. Priekao je da se poplava izboja stabilizira. No, ona je nastavila bujati, strahovito energina poput oceanskog vala, sve dok se nije uruila u beznaajnu pjenu bez identiteta. "Nikko ...?" Lotov glas prasne u raajuoj panici. Stanice su sjajile prijetei da e ga oslijepiti. "Ne znam!" ree Nikko. "Ljubav i priroda. Stanice izgaraju. Ne izvlae uope energiju iz broda." "Sigurno ih stabilizira neki drugi kod." Lot je pretraivao svoju memoriju. Bilo je na tisue naredbi kodiranih u prainu koju je ispustilo jato. Koje su bile vane? Mogao ih je sve replicirati. "Ugasi stanice", ree Nikko. "Vrati ih nazad u san." "Da. U redu." Lot osjeti vrelinu na svojim leima. Izgaraju. Zatvori oi, traei zrno mira. otok s kojega moe isplesti svoju magiju tame.
Tada je stanino polje kolabiralo. Jedino upozorenje bilo je prhki staklasti prasak. U istom trenu, ogromni dlan pritisne mu prsa, izbijajui mu dah i bacajui ga kroz zid koji se smrvi u prainu. Suhi bol ga probode kroz ui. elio je vritati, no instinkti preivljavanja koji su bili ugraeni u njegove pretke, nisu mu to doputali. Njegove se oi, nos, usta i ui zatvorie tedei mu onih nekoliko potrebnih sekundi, dok se kapuljaa njegovog pripijenog odijela nije preklopila preko njegove glave i zapeatila. Svjetlilo mu je i lupalo u svakom djeliu njegove lubanje. Tad dragocjeni zrak sapere njegove usne. On ga pohlepno udahne. Gotovo da ga nije bilo dovoljno, no novi je dolazio, ispunjajui mu usta i ui, Mogao je uti lupanje svojeg srca i udisanje plua. On otvori oi. Udaljeni otoci polako mu uoe u vidno polje. U prvom planu, inilo mu se da je mogao vidjeti obrise Cranice nitavila. Reflektirano svjetlo poigravalo se na njezinoj povrini. Ako je to bila Granica nitavila, stanice na trupu ponovno su potamnjele. Spalile su se? To je Nikko rekao. Raspale su se pod njim. On se okrene oko sebe, isteui vrat kako bi vidio ono to je lealo ispred. Bio je to, naravno, otok. Izgledao je golem, a on mu se brzo pribliavao. "Nikko?" "Ovdje sam." udnovato zujanje pratilo je Nikkov glas. "Jesi li stabilan?" "Istina. to se dogodilo staninome polju?" "Kolabiralo je. Stanice su same sebe konzumirale. Nita nije ostalo osim praha." Rotacija dovede otok Lotu u ire vidno polje, koje se sve vie irilo. "Moe li me uhvatiti?" "Sirkit dolazi po tebe." "Sirkit?" Ako mu je ova vijest trebala uliti samopouzdanje, nije uspjela. "Planira mi dati dodatno ubrzanje prije no to tresnem?" Sirkitin glas je bolno glasno zazujao u njegovom odijelu. "E, vidi, to je dobra ideja." Ona se spusti na saonicama pored njega. Vidio ju je samo djeliem oka, prije no to mu je mrea za teret eksplodirala u lice. "/aor Udarac mu ponovno izbi zrak iz plua. Ona tada naglo zakoi, a on je letio u drugome smjeru. Prije no to je postao toga svjestan, saonice su ule u rupu. Blago iznenaen, preivio je jo jedno od njenih neprijatnih slijetanja. On se primi za mreu, i pone se oslobaati. "elim se vratiti na Granicu nitavila." "to? Nita 'hvala'." "Hvala. I molim te vrati me natrag na Granicu nitavila." "ao mi je, mazo." Sirkit se okrenula u pilotskom sjedalu kako bi ga vidjela. "Moramo uzeti gorivo. Ne bi trebalo trajati vie od sat-dva." Ona sie sa saonica, nestajui u sjenama. Lot uzdahne. Dobro, barem je prela preko pravila o naputanju svih veza sa svemirom. On se vrati odvezivanju. Tada se sjeti neotvorene kapsule praine koja se jo uvijek nalazila u njegovim zgrenim prstima. Nije je imao anse ni isprobati. Ruby mu je mahao iz jazbine. Kad se jednom naao u atmosferi, kapuljaa mu se razdvojila. Zgruana krv tekla mu je iz uiju. Charm mu donese hranu. Nije htjela pogledati ga u lice. Zamiljao je da je gadno nateeno. Moda su mu i oi bile krvave. Bez obzira na to, bili su nervozni zbog njega. Charm nestade u jednom od sporednih tunela. Ruby je ve bio iziao kroz membranu. Zrak u jazbini bio je ist i bezukusan. "Nikko?" "Ovdje sam."
Lot se igrao kapsulom praine. "Zato se to dogodilo? " "Ne znam. Oigledno je neto potaklo autodestruktivnu rutinu." Lot je drao prozirnu kapsulu s prainom ispred oiju, kiljei u oblak bijele praine koji je izlazio iz nje. "Bilo je praine na stanicama." "Mislio sam o tome." "Na divljim stanicama je bilo takoer praine. Ruby kae da ga ona proizvodi." "Te divlje stanice i dalje funkcioniraju."
"Istina."
Sve do sad. Lot osjeti ledenu hladnou i iznenadnu frustraciju koja je itala kroz njega. "K vragu, Nikko, izgubili smo ponovno stanino polje. Ponovno! l to ovaj put sluajno. elim znati kako se to dogodilo." Prolo je puno vremena otkako je bio uronjen u pravu chenzemsku konverzaciju koja nije bila zagaena naredbama zabrane i kodovima za spavanje. Oh, Boe, zaboravit e jezik. Zaboravit e kako biti Chenzem. Divlje su stanice preivjele. "Nikko? Pitaj Rubvija moemo li izrezati koloniju divljih stanica. Moda ih moemo natjerati u funkciju na trupu. Nekoliko minuta kasnije, Sirkit ue u jazbinu. Namrgoeno je gledala Lota. "Izgleda uasno." Iz skrivenog sanduia u zidu isklizne plamenik. Ona ga uze. "Izrezat u stanino polje za tebe, no umrijet e bez hranjivih tvari s otoka." "Nikko ga moe odravati na ivotu." Ona slegne ramenima, a zatim nestane kroz membranu. Ostavila ga je samoga da eka. Dolo je bez upozorenja. Bez ikakvog zvuka. Lot je prisutnost osjetio kao nagli pokret u sredinjem tunelu. Pogledao je oko sebe i vidio kako ga okruuje bujica. Bijela je voda istjecala iz nevidljive slavine. Ulazila je u komoru. Okruivala ga je. Bila mu je ve na dohvat ruke. Mlazovi nalik zmijama su se stapali u jedan. Ubrzo je bio okovan sjajnom koljkom. Karizmata veselja kiila je po njegovim senzorskim suzama. Bio je to udnovati, strani pozdrav. Iz koljkine bijele povrine pohitae vitice da ga dotaknu. Tisue tananih vitica dodirivalo ga je poput etke. Bili su to blagi dodiri. Povlaile bi se kad bi dotakle njegovo pripijeno odijelo, no ostajale su mu na oteklom licu. Preplavi ga poznat osjeaj. Bio je to topli osjeaj jedinstva koji mu je ublaavao crni pritisak kulta koji je zauvijek gorio pod njegovom koom. uo je glas koji mu je aptao na uho. Proizvodila ga je treperava membrana na kraju ticala. " Ti nas poznaje?' Buljio je u nepoznato vlakno. "Ne. Ne poznam vas." "Traio si nas." Glas je bio tako blag da ga je jedva raspoznavao. Ticala su ga pritiskala o senzorske suze, ubacujui u njih novu bujicu karizmate. Prisutnost tog stvora eksplodirala mu je u senzoriju. Poznat, stimulativni osjeaj. On je shvatio: Ovaj je ranjiv. togod da bio. Kult mu je udarao u valovima pod koom. Njegova vlastita karizmata nahrupila je kroz njegove senzorske suze. Nosila je kult u bie, veui ga vlastitim srebrnim strujama. "Istina. U pravu si. Sad se sjeam. Traio sam vas." "Zato smo i doli do tebe, kroz kapiju." Stvorenje je bilo ogromno. Ispunjalo je komoru, pritiui Lota svojom masom koja se pribliavala. Strah je ipak kuljao iz njega. Stvorenje ga se plailo. Ipak, ne toliko koliko je eljelo kontakt s njim. eljelo je neto od njega. Lotovo samopouzdanje naraste. "to si ti?"
"Simbiot." Tuce oiju ga je gledalo. Ljudskih oiju omotanih krajevima ticala. "Mi smo jedan dio kolonije Hafaz. Nekad smo bili ljudi. Odvojena stvorenja, svako sa svojim umom, no, ponovno smo se stvorili iz ivota oblaka. Neto se ovdje davno dogodilo. Pokuali smo ponoviti povijest kako bi je mogli razumjeti." Ticala su se snano drala za njegove senzorske suze. Parazit kulta bio je posaen u njih. Formirat e se u ivanom centru bia, u njegovom mozgu, gdjegod da se nalazio. Zadovoljstvo ga je preplavilo, gotovo kao da je razumjelo. Bilo je zadovoljno. " 77 si odgovor na toliko puno pitanja." "Dok si ti toliko puno pitanja za mene." "Lagali su ti o nama." Lot se nasmijei. Znao je da je bilo tako. Otoani su se bojali onoga to nisu razumjeli. Uvijek je tako bilo. On zatvori oi, kuajui okus ljudske udnje koji je bio pojaan divljim dodirom chenzemske emocije. Nikada se ovako nije osjeao. "Reci mi svoju istinu." <Sve eg? se s]eam> Lot je inzistirao. Dio prie tekao je u njega kroz ticala, u chenzemskim svenjima sjeanja. Drugi dio mu je aptao na uho glas koji je dolazio iz siune, drhturave membrane. Vidio je koloniju Hafaz kakva je nekad bila: znatieljni ljudi koji su se interesirali za simbiotske vitice koje su inile bioloke saveze s toliko ivotnih oblika, s toliko vrsta. Znatieljni ljudi koji su eljeli znati mogu li vitice stvoriti most i k njihovoj vrsti. Nisu se mogli oduprijeti pokuaju, i nisu poalili. Uspjeh im je otkrio cijelu biblioteku osjeaja u drevnim ivanim stanicama vilica. Sjeanja koja su se irila s generacije na generaciju poput sjeanja stanica trupa, ili Lotove fiksne memorije. Oni koji su uli u zajednitvo s vilicama probudili su se u prolosti silne dubine. Kako su se vitice dodavale koloniji Hafaz, detalji su rasli. Brzim aptom, simbiol je otkrio ono to je znao. "Neko smo bili mree razapete preko tisua kilometara, ispredeni od praine sporih tisuljea. Mislili bi kao jedan, no istovremeno je svaki na vor ivio kao zasebni entitel. Nae su se veze slalno mijenjale kako bi zaradili potovanje, seks ili laskanje. Smrt bi nas odvojila od svih veza. I dogodila se. Sluajno, l sada, i tada bespotrebno. Kako bi sreli drugu koloniju ..." Lot uzdahne. Ponovno je vidio ono io je opazio prilikom prolaza kraj Alphe Cygni: bia poput prozirne tkanine koja se vijori na vjetru, ili poput magle u daljini. Vidio ih je ponovno, no ovaj put ih je razumio. "Oni su poput nas." Gladovao je za njima. Bila je to potreba poput gladi kulta, elja za jedinstvom, no bila je zagaena strahom, mrnjom, bijesom, nasiljem. Predokus smrti. "Kad jedna mrea dotakne drugu, one se sjedine i umru." "Ne moemo se okrenuti." "Ne moemo se okrenuti, To je potreba, poput one za hranom ili seksom, ali ne preivljavamo. Spajamo se i umiremo. Neto nas novo nadomjeta. Sjea se i nas i drugoga, ali nije vie mi. To je neto novo." Lot se nae kako pada kroz etverodimenzionalnu gomilu povijesli i sjeanja. "Mogu vidjeti tisue prolih smrti. Sjeam ih se svih, premda ja nisam oni. To e se i meni dogoditi. To e se dogoditi. Iznova." "Milijuni smrti", aptao je simbiot. "Milijunigeneracija svjesnih svojih elja i svoje vjere. Ne moemo tome pobjei. Mnogi su pokuali, no i to ih je dovelo u smrt. Strah od gubitka stalno
je s nama. Razumije li? ak i kad smo samostalni ljudski um, razumijemo to - da je najgora vjera premalo znati." "A spajanje bez umiranja ..." "Nikad nismo nauili kako to uiniti." "Nikad?" "Oni znaju." "Istina." Kult je bio stvoren da spoji razliite u jedno. "Mi ne znamo. Kolonija Hafaz umre svaki puta kad se novi entitet pripusti u sjedinjenje s nama. Ono to se iznova rodi je uzvienije od onoga to je bilo ranije, no na osjeaj sebe se gubi. Mi smo nova kolonija koja se sjea predaka. Vie ne dodajemo nove entitete." "Ne mora biti tako", ree Lot. Potvrda i nada su aptale iz vitica. Lot zatvori oi. Bilo je tako slatko upoznati ovo olakanje njegove zasebne egzistencije. Ovu voljnost koja poigrava izmeu njega i drugih ... (Oni su bili mnoina. Ako bi usporio disanje i paljivo posluao svojim chenzemskim osjeajima, mogao ih je razdvojiti, poput petlji dijaloga, poput duhova individualnih volja stopljenih preko nekog ovog nepoznatog vektora.) - eljeli su jedinstvo koje im je mogao dati. Znali su to nemaju, eljeli su ga. "Budi dio kolonije Hafaz", aptao je simbiot. "Ostali mi emo te dobro primiti. Doi. Molimo te. Kroz kapiju. Prije no to bude prekasno." Lot otvori oi oaju poput izrazito hladne vatre u njegovoj modini. "Ne kroz kapiju. Ne mogu. Ne bih preivio. No, doi u vam, kako god budem mogao. Recite mi gdje ste." "U gradu." "Ja u ..." Prestalo je. Bljesak plave vreline proe tijelom Hafaz kolonije, prolazei pored Lotova ramena. On mu izbjeze, prislanjajui lice na bedru. Karizmata je nestajala iz zraka, a izdanak kolonije Hafaz se razdvoji na dva dijela u suhoj magli gorueg mesa i iskrivljenih ticala. Neka od njih jo su bila priljepljena za Lotove senzorske suze. Neto ga gurne o zid. On ostade zaglavljen, poput bube u sirupu. Nije se mogao micati. Kapuljaa njegova pripijenog odijela iskrivila se pod njegovom glavom. Trgala se da ga odsijee od zadimljenog zraka. No i ona se zalijepila, poput krila bube. Sirkit mu sleti na prsa. Plamenik joj se klatio u rukama. On se savije kako bi je bacio sa sebe. No, uspio se samo dublje zakopati u blato. Kolonija vitica koje su bile ostale na njegovim senzorskim suzama izvijala se i pucala. Osjetio je njene glave kako se dublje ugnjeuju. "Idi s mene!" Kriknuo je. "to si, jebote, to uinila?" "Spasila sam ti ivot, mazo." Sirkitine su se usne trzale dok joj se kiir prevlaio preko grla i usta. Njezin je prezir sjekao zadimljeni zrak. Ona upali plamenik. Ubila je simbiota. A njega e ubiti sljedeeg. Njezina mrnja udarala je o njega. On je odbaci u gusti talog omekanog zida, no nije ga putala. Urban sleti pored njega, kleknuvi u ljepljivu masu. Njegove su ruke uokvirivale Lotovu glavu. Jako ga je stiskao, prisiljavajui ga da bude miran. "Polako, bijesni." Sad. Lot pomisli. Sad e to uiniti. "Jebi se", reao je. Plamenik je zarezao, ali ne njega. On zatrepta. Oi su mu bile itave, ali vrlo blizu izvora
topline. Sirkit je prinosila plamen svakog od v\t\ca ko\e su v\s\e\e s t\\egpv\h senzovsk\h suza. SpaVt ih u pepeo poput crva. Lot nije mogao disati, nije mogao misliti. Guio se. Moda je i povraao. Tad je sve prestalo. Ona mu je sila s prsa. Zid pod njim ga je pustio, a kapuljaa njegova odijela klizne mu preko glave, odvajajui lo zrak od njega. Vukao se, omamljen. Obrazi su mu bili vlani. Pripijeno odijelo mu je smrdjelo na njegov vlastiti strah. Sirkit je zurila u njega iz kuta komore. Jo je uvijek drala plamenik. Ramena su joj se podizala. Izmaglica kupaa rojila se oko njezina lica pod velom. "Libila si ih", ree on. Bila je to okrutna egzekucija u maniri lovca kod Alphe Cygni. "To je ometalo moj teritorij", odgovori Sirkit. Njezin je glas podrhtavao. "Nije imalo moje odobrenje da doe kroz kapiju." "Pa si ih ti ubila." Kupai su postali tako gusti, da ju je jedva vidio. "Kakvi ste vi to ljudi?" Ona se okrene Urbanu. "Vodi ga odavde, prije no to i njega ne ubijem." Urban mu dotae ruku, no Lot nije bio spreman za to. "Zato?' vritao je na nju. Kult je bio tamna, oajna prisutnost pod njegovom koom. "Zato ih mrzi?" Iza izmaglice kupaa, njezina se sjena stegne. Ona ga upita. "Zna li to su pauci? Kolonija Hafaz je poput pauka. iri primamljive mree. Dotakni mreu, i zaeljet e da bude svezan. Svaki lan kolonije pridruio se dobrovoljno. A to to znai, kad su ve bili izmijenjeni, a sav otpor iz njih maknut? Naravno, i vi radite na isti nain. Clemantine nam je rekla kako je bilo u njezinom sluaju." "Jebi se." Ona krenu naprijed, naglo izranjajui iz izmaglice. Gaala je plamenikom Lotova prsa. U panici, Lot se uhvati za Urbanovo rame, odgurujui se od njega kako bi se odmakao od nje. Sirkit dotae zid svojim dugim savitljivim palcem, kako bi se zaustavila. "Sluaj me", reala je. "Kolonija Hafaz je osvajaki raspoloena, i uskoro emo joj se poeti odupirali." Urban se postavi meu njih. Govorio joj je njeno. "Mislim da se to dogodilo s Chenzemima. Mislim da se i njima kult priuljao. Ratni brodovi su bili njihov nain uzvraanja, ili osiguravanja da se tamo kult vie nee iriti", on mahne rukom. "Tamo iza oblaka. Moda su planirali ivjeti tamo kad je bio oien od kulta. Ne znam. Mi smo svi uhvaeni u neije tue zbrke. Drevni graanski rat izmeu graditelja brodova i graditelja kulta koji jo sije probleme i nove hibride, trideset milijuna godina nakon to je prvotna akcija zavrila." Sirkit spusti plamenik. "Znai, mogu se samo nadati da emo smisliti protuudar prije no to se stvari toliko proire." Nonim je palcem tapkala po podu. A tada ode, nestajui u jednom od tunela. Urban uzdahne, i napetosti nestade iz njegovih ramena. Okrene se Lotu. "Hajde, bijesni. Idemo kui."
loa koja je nosila koloniju divljih stanica bila je ve utovarena na saonice. Uzeli su ih sa sobom kada su se vratili na Granicu nitavila. Lot je navodio saonice prema mjestu koje je Nikko pripremio. Pokuavao je ne misliti previe. Promatrao je kako se stanice uvruju na trupu. Promatrao je kako se stanino svjetlo jae zasjalo kad je kolonija ekstradirala hranjive tvari iz brodskog tkiva. Tada se vratio unutra i svukao. Popravio je zavoj na svom vratu. Kult je bio hladni oajavajui pritisak. Nepodnoljiva odsutnost ga je prodirala. elio je ubiti Sirkit.
2 1 6 L1NDA NAGATA - BESPUE
Utonuo je u tamu sna. Kad se probudio, nekoliko sati kasnije, uzeo je prijelazni mjehur prema mjestu na kojem su se nalazile divlje stanice. One su se sjajile pod njegovim rukama u rukavicama. Izgledale su poput starih stanica, no, moda su one beivotna materija. Naime, nisu isijavale nikakvu aktivnost u prostor unutar prijelaznog mjehura. Lot nije mogao detektirati niti prisutnost, niti ikakav traak konverzacije. Budi Chenzem. Potiskujui pitanja, uini karizmatu pozdrava, no ona nije pobudila nikakav odgovor. Uini karizmatu prijetnje. I ta je bila ignorirana. Pokuao je druge pristupe, no nita nije urodilo plodom. Otiao je do Nikka. "Zna li gdje se nalazi otoki grad?" Nikko je lebdio na rubu sredinje prostorije. Njegovi su prsti bubnjali po njegovom bedru, no nije se uo nikakav zvuk. "Ne." "elio bih razgovarati s kolonijom Hafaz." "Pitat u." Nekoliko je dana prolo. Lot je ostao na Granici nitavila. Bio je to prazan brod. Drugi su vani provodili veinu vremena. Istraivali su otoke. Rub)' je predao njegov zahtjev gradu, no, nije dolazio odgovor iz kolonije Hafaz. Lot je ponovno pokuavao komunicirati s divljim stanicama. Nita. Stanice su nastavile proizvoditi prainu. On ju je skupljao, usporeujui s malim koliinama praine koja se skupila na drugim mjestima po trupu. Tragovi praine divljih stanica bili su vidljivi u svakom skupljenom uzorku. Osnovao je tri nova grozda filozofskih stanica. Svaki se nalazio u zasebnom mjehuru izvan brodskog tkiva, tako da su bili zatieni od praine. Nove su kolonije napredovale. Stanice su im se sjajile poznatim svjetlom. Lot je ak mogao iz njih ekstrahirati i rudimentarnu konverzaciju. ekao je dok nove kolonije nisu bile irine dlana. Tada je jednu izloio praini koju je skupio s divljih stanica, a drugu vakuumu koji se nalazio oko Granice nitavila. Prva se kolonija odmah dezintegrirala. Druga je trajala satima. Trea kolonija, koja je i dalje bila zatiena u je preivjela. U sumornom bijesu, Lot se vrati na trup. Izrezao je koloniju divljih stanica koju je tamo posadio. Nikko mu je pomogao da je uniti. "Barem znamo zato nema vidljivih chenzemskih brodova u oblaku", ree Nikko. "Cijepljen je protiv njih. Ove praine moe biti svagdje. Jato nas je na nju pokualo upozoriti." "Istina." Lot je osjeao gorku frustraciju. "No, tko ih je cijepio?" Sami Chenzemi. Nije moglo biti drugog odgovora. Neke njihove frakcije su vjerojatno jo uvijek bile ovdje negdje, i upotrebljavali su prainu s divljih stanica kao obranu, da osiguraju oblak od vlastitih ratnih brodova ... ili brodova njihovih roaka u ovom krvavom graanskom ratu. Charm ih sretne na g-palubi kad su se vratili unutra. Lot je bio iznenaen to je vidi. Nije znao da je ona na brodu. "Imamo vijesti o incidentu u gradu", ona im ree. Glas joj je bio na udnovat nain osloboen od emocija. "Kolonija Hafaz je nestala. Dolo je do vatre u njihovom kuanstvu. Nijedna kopija nije preivjela."
Lot je zurio u nju. Bio je tup, kao da je izgraen zid oko njegovih osjeaja. "Moda se radi o samoubojstvu", predloi ona. Bilo je to umorstvo. Lot je poznavao tehniku, l drugi karizmatici koji su ivjeli u njegovom sjeanju su je takoer koristili. Zatiranje nesuglasica. Eliminirati bilo koji izvor prijetnja prije no to naraste. Obrisao je kondenzirane kapljice vode sa svoga hladnog pripijenog odijela. "Ima li jo kolonija?" Charm se pomae. Zeleno svijetlo sjajilo se u njenom kiiru. "Dolo je do ... graanskog rata. Mislim da vie nee biti kolonija kad rat zavri." "Istina." Ovdje je bio mir prije nego to je Lot doao. Bio je to nelagodan mir, no njegova prisutnost je zapoela ovaj "mali" rat. Charm duboko udahne. Zelena svjetla njezina kiira su mirovala. "Dola sam ti rei da ti nee biti dozvoljeno da ue u grad ni pod kojim uvjetima. Rizik od zaraze je prevelik." Lot podie obrve. Ruka mu se skupi u pesnicu sipajui kapljice kondenzirane vlage na pod. "Misli li da je to tako lako? Graani Svile su mome ocu rekli istu stvar, a on je ipak uao." Charm zadrhta. Povue se korak natrag. Njezina briga izazove oblak zadovoljstva oko Lota. Tada Nikko poe govoriti. Govorio je trezveno i razumno. "Lot e ostati na Granici nitavila "Hou vraga!" "... i Granica nitavila se nee pribliavati gradu. Obeavam to." Lot se okrene. Otiao je do kraja paviljona. Osjeao se kao u zamci. Bijesan. Bespomoan. Gledao je niz put prema Kiyinoj kui. Nije se mogao sjetiti kad su zadnji put vodili ljubav. Pogledao je ponovno Charm. Rumenilo joj pogodi bijele Ijuskice. "Razumije li", obraala se Nikku. "Ovo su formalne rijei. Nisam implicirala da bi ga vi namjerno uveli u grad ..." "Ostat e ovdje sa mnom." "Vi ostali ste dobrodoli. To se nije promijenilo. Ali, moramo biti oprezni i ne krenuti putem starih svjetova." "Razumijem", ree joj Nikko. "Slaem se." Tama se prostirala unutra i izvan zapeaene komore Lotovog stana koja ga je uvala. Kult je kuhao u svojem tamnom oceanu netom ispod njegove koe. On je plovio u meusklopu ova dva svijeta. Karizmata je izlazila van du stotina tisua vektora, zauvijek odlazei, a ne dotakavi ita drugo. Sjeao se kolonije Hafaz i plakao. Oh Boe, kako je gladovao za nekom vezom! Otoani su ga se s pravom straili. Uinio bi sve da olaka svoju izolaciju. Ba sve. Za to je stvoren. On je bio oruje u slubi nekog starog graanskog rata. Nije to mogao gledati u nekom drugom svjetlu. Ali, iji je to bio rat? ija vojna? Gdje je strana koja je njega stvorila? To je sigurno ista ona strana koja je stvorila kult. elio ih je nai. Kultni virus doao je iz svemirskih prostranstava i zarazio Posveena Bespua, noen u mesu ovjeka poput Lota. Pretka. Lot se sjeao djelia njegovog ivota. Bile su to maglovite zbirke koje su zaostale u njegovoj fiksnoj memoriji. No, koliko god pokuavao, nije mogao razotkriti nijedno sjeanje o trenutku zaraze. Otoani su inzistirali da taj bezimeni ovjek nije bio dio njihove ekspedicije. To je bilo
vjerojatno tono, no s tisua ranih ekspedicija sa Zemlje, nikada nisu stigli izvjetaji. Povijest je zabiljeila prve uinke kulta u Sol sistemu, no njegov se utjecaj hitro irio izvan Zemlje. Iza ove valne fronte, prvo su procvjetale kordoni, a onda su se smrvili. Bio je to unutranji raspad u susretu s vanjskim napadom kad su se chenzemski ratni brodovi pojavili iz pravca zvanog labud. Kult i ratni brodovi bili su usko povezani, ali nisu bili ista stvar. Ratni brodovi napadali su bilo koji oblik ivota koji je moda nosio kult, no njima samima, kult nita nije mogao. Isto tako, nisu mogli ui duboko u oblak, jer bi ih unitila praina s divljih stanica. Ratni brodovi i praina divljih stanica bili su poput psa i njegovog povodca. Smiljeni sistem kontrole. Ratnim brodovima se ne bi bilo teko suprotstaviti divljoj praini, no nisu joj se suprotstavljali, kao to se ni pas ne bi sjetio skidati vlastiti povodac. Oblak je dakle bio neutralni teriitorij. Ratni brodovi nisu dolazili u njega, a kult se mogao nai samo u impotentnim ostacima ujedinjenih hibrida kao to je bila kolonija Hafaz. Samo ostaci. to bi jo u njemu moglo biti nakon trideset milijuna godina? Sigurno nijedna kultura, rat ili vojna nisu mogle trajati tako dugo. Vrijeme je bilo okrutni kipar. Zauvijek je mijenjalo sve na svome putu. Kult je trebao odavno umrijeti, ili evoluirati prema primirju s chenzemskim brodovima. To se nije dogodilo. Kao da je prolost prola kroz vrijeme da stalno ponovno inficira budunost. Ako je tako, nijedno primirje nikad nee dugo trajati. Ja sam oruje. Stvoreno za ovaj rat. Neto ga je stvorilo, i to ne tako davno. Ako bi mogao trasirati put svog pretka, ponovno otkriti taj izvor, moda bi sebe mogao pretvoriti u neto monije. Nikko je promatrao Lota kako napreduje prema praznoj sredinjoj prostoriji. Oslikani zidovi pokazivali su vanjski prizor - otoke i saonice koje se kreu u sporom luku. Deneb i Charm vraale su se s djeacima iz obilaska vanjskih otoka. Lot je uklizao u komoru. Promatrao je saonice kratko vrijeme, dovoljno dugo da njegov nemir olrzne receptore u zidu. "Nikko?" "Ovdje sam." "Izai, molim te. Moramo razgovarati." Nikko dopusti da mu se duh manifestira u pramanom kraju komore. Mogao je pogoditi o emu e biti ovaj razgovor. Lot ga nije razoarao. "Nikko, ostali smo ovdje dosta dugo. Zna da jesmo." Nikko nije pokuavao maskirati ili urediti svoje protivljenja. Poput Denebinog, i njegov je duh bio u otokom gradu, i, oh kako ga je jasno podjetio na prolost koju je on toliko elio zakljuati od sebe. Nikko nije bio u urbi napustiti otoke. Zapravo, trebao je razlog za ostanak. Razlog? Zato jednostavno ne bi izabrao ostati? Lot prekine ovu tiinu. "Hajde Nikko! Ti nisi kao Deneb. Ti ne moe stvarno razmiljati o smirivanju. Doli smo ovako daleko da potraimo Chenzeme, a ovdje ih ba i neemo nai." "Doao si ovamo jer nisi imao gdje otii", Nikko podsjeti. Bio je to blagi udarac odaslan da
prigui pospani ubod stare krivnje. Lot je znao kako zaigrati na krivnju. "I to? Ja jo uvijek elim nai Chenzeme. l ti to eli. Znam da eli." Nel Nikko je elio zanijekati. Bila je to opsesija. To nije bio on. A ipak, osjeao je kako poputa. "A to ako odemo? Gdje bismo otili? Gdje bi ti to da mi traimo?" Lotov je bio miran. Prilino miran i promiljen za nekoga u njegovoj poziciji. Nikko je bio nepovjerljiv. "Mogli bi otii na Nono svjetlo", Lot predloi. "Nono svjetlo?" Nikko je fingirao zbunjenost. "Otoci su izvor signala koje smo uli. Nema niega na Nonom svjetlu. Ne moe biti. Ta zvijezda jedva da je stara deset tisua godina." "Zna da je ba u tome stvar." Nikko je elio zavriti ovaj razgovor, no nikako se nije mogao natjerati da to uini. Osjeao je kao da se uhvatio u neku neminovnost trenutka. "Misli na artefakt koji smo opazili kod Alphe "Istina. Urban je rekao da je artefakt moda stariji od izvornog sukoba. Da je moda ivio u zvijezdinoj primordijalno} maglici ..." "l da je otkriven kad se formirala zvijezda, a praina bila otpuhana." Lot potvrdno klimne glavom. "To se moda dogodilo i kod Nonog svjetla." Nikko s dobrodolicom doeka vlastiti skepticizam. "Zar stvarno misli da su takvi artefakti tako uobiajeni?" Otoani nisu pronali nijedan. Nikada nisu vidjeli takav objekt u orbiti Nonog svjetla." "A kako su blizu bili pogledati? Prsten je bio taman. I nama bi promakao da se nije ocrtava ona Alphi C. A, to to smo vidjeli jednoga moe znaiti i da su jako esti. Trebali bi otii i pogledati." Bila je to opsesija. "Umoran sam, Lote." "Moe to urediti." "Da, mogu." Mogao je ureivati i druge stvari, ali nikada nije. "Ipak emo nai Chenzeme", ulagivao se Lot. "Sumnjam. emu se ti zapravo nada? Misli li da mogu odgonetnuti tvoju psihologiju?" Blijedi osjeaj izlike dotakne senzore na zidu. "Nemaju razloga da naprave klju za tako neto." "U pravu si", ree Nikko, pravei se da je on pobijedio. Lot protrlja svoje senzorske suze. "elim znati gdje ... ili tko su oni. elim znati zato smo im mi bili dio prolosti. I ti to eli saznati." Nikko potvrdi. Zato da se pretvara da ne eli? "Znai, eli da uskoro odemo?" "Istina." Lot je gledao u oslikani zid. Nikko je pratio njegov pogled. Promatrali su Hailev koja je stajala na rubu otoka, maui saonicama koje su se pribliavale. "Hoe li ostaviti vlastitu kopiju ovdje?" upita Lot. "Mislim da bi trebao." "Kao osiguranje?" "Da. Kao osiguranje." "Ja ne mislim tako." Lot se okrene k njemu. "Ali zato?" Zato jer je to bila opsesija. Kopija u svakoj kopiji. "Jer bi se tada uvijek pitao to se dogodilo s tobom."
"Pa? Mogao bi se vratiti i rei sam sebi." Nikko se nasmijei. Ovo sam ja. "Ha. Mi smo ljudi granica. Nikad se ne vraamo." "Nikko, ovo je ozbiljno. Ne eli ponovno biti sam." "Mislim da niti neu biti. Sad hodi. Moramo se pozdraviti." Nikko je bio u pravu. Nisu odlazili sami. Urban, Clemantine i Hailev su odluili poslati datotene uzorke koji su ih opisivali. Urban je zamolio Deneb da i ona tako uini, no ona ga je odbila. Rekla je: "Ovdje smo dobrodoli. Zato da idemo? Zato bi se Seth i Noa morali suoavati s jo nepoznatih opasnosti? Ovdje su sigurni od kulta. Neu to uiniti." "Morat u tada ii sam?" Bijes bijesnu u njezinim oima. "Ne ti", ona ga podsjeti. "Samo ta jo nenapravljena tvoja kopija, a to te boli. Ne eli biti ostavljena verzija. Pogledaj se! Ljubomoran na duha." Njezina je procjena bila pun pogodak. Nemir koji je doveo Urbana iz Vrela Obmane bio je jo uvijek u njegovoj naravi. Tada je pobjegao od svog staroga ne ostavljajui nijednu vlastitu verziju iza sebe. Bilo je to davno. "Deneb, zna da te volim." "Ti voli mnoge stvari, Urbane." Sad nije mogao birati izmeu tih stvari. Grlio ju je u nultoj gravitaciji svoga stana. Njegove ruke bile su oko njenih bokova, a njegov obraz prislonjen na njezin glatki trbuh. Znao je da je ona u pravu, da on ne eli zaostati na otocima. To nije elio u svome srcu. A ipak, nije se mogao natjerati da je ostavi, ni nju ni njene djeake. Ovakva nevoljkost se mogla odbiti. Pronicavo ureivanje bi moglo zabraniti ovaj potiteni osjeaj obveze, premda on nije mislio da bi ikada mogao razmrsiti svoje sloenije osjeaje. Ljubav je ila duboko, i kad je duboko razmiljao o njoj, znao je da se nikada nee korigirati tako da ih izbije iz svoga ivota. "elim te zauvijek", strastveno joj je aptao. "Onaj jadni skot na Granici nitavila biti e ljubomoran, jer ja u biti s tobom i s djeacima." "l Rubvijevom kartom arhipelaga." Deneb doda iskrivljenim glasom nekoga tko zna o emu pria. "Sa svjetovima da ih istrauje i ispuni tisuu godina. Urbane, ne mislim da e ti biti previe dosadno." Poput Deneb, Kiyo nije eljela ostaviti uzorak na Granici nitavila. Veze pucaju. Clemantine ju je upozorila na to, a sad je vidjela da je to bilo istina. Lot joj je bio uzet na tamnoj plimi koja je prekinula osjetljivi lanac karizmate. Nije ga mogla vie dosegnuti. inilo se da on nju vie ne vidi. Stajala je stoga s Hailev na rubu otoka dok je Granica nitavila odmicala lagano ubrzavajui. Promatrala je kako se razmak meu njima iri. Kiyo se osjeala prazno i uplaeno i udnovato, laknulo joj je.
ijekom putovanja prema Nonom svjetlu, Nikkov je duh postao isposnikom. Rijetko je posjeivao kardinale, pa se Urban naao kako sve ee mora upravljati brodskim funkcijama. Njegova persona nestala je u praznim prostorima. Brodski su osjeaji ponovno bili njegovi vlastiti: napetost grebena, vrui ubodi praine o pramac, uzdisanje i krckanje radioemisija, sjaj nebularnih plinova intenzivne radijacije Nonog svjetla. Igrao se sa svojim osjeajima za vrijeme, tako da su prolost i budunost bili stisnuti u dugu razmotanu sadanjost. Deneb je uvijek ostala samo trenutak daleko. Ako se osvrne dovoljno hitro, moda je nae uz sebe dok je Nono svjetlo sjajilo u neposrednoj blizini. Cijelo vrijeme dugog prilaska, Urban je drao par teleskopa uperene u Nono svjetlo. Otoani nikada nisu primijetili nikakve satelite oko gigantske zvijezde no, nakon niza godina, Urban je uspio pronai dva malena objekta koja su prolazila preko lica zvijezde etiri puta u godini. Urban ih je sumnjiavo promatrao, pitajui se kako to da ih otoani nisu spazili. Drugi je objekt bilo puno tee opaziti. Imao je zatamnjenu ekscentrinu orbitu, daleko od venuih energija Nonog svjetla. Nije emitirao nikakvu radijaciju niti je reflektirao svjetlo. Urban ga je mogao opaziti samo dok bi kratko prolazio preko turbulentnog lica zvijezde. Koliko je drugih, slinih objekata moglo biti skriveno u susjedstvu divovske zvijezde? Nije bilo naina do odgovori na to pitanje. Naglo postade svjestan Nikka, po osjeaju pritiska na njegovim leima. "Ne mogu jo odrediti to su ti objekti", ree mu Urban. "Tanki su, poput artefakta kod Alphe C, ali smo jo uvijek previe daleko da uoimo imaju li oblik prstena." Nikko ree: "Prirodni objekt bi reflektirao vie svjetla." Urban se morao sloiti. "Granica nitavila e ponovno prokuhati ako je provezemo kraj unutranjih objekata. Ne elim to riskirati, pa u se umjesto toga fokusirati na vanjske satelite." "Vanjske satelite nee biti lako pronai", primijeti Nikko. "Koristit emo radar." "Moda nee reflektirati radarske zrake." "Istina", sloi se Urban. "No, moda ih radar probudi."
Lot se probudi iz hladnog sna. Glad kulta gorjela mu je pod koom. Nitko nije ekao na vratima komore da ga pozdravi. "Nikko?" on upita. "Jesmo li stigli do Nonog svjetla?" Pauk je govorio Urbanovim glasom: "Jesmo bijesni. Jesmo." Lot se oslobodi od zadnjeg remena. "A artefakt? Jesmo li nali kojega?" "Naao sam dva objekta. Jedan je u blioj orbiti oko zvijezde. Predaleko je da bi se sa sigurnou moglo rei o emu se radi." "A drugi?" "Drugi je prsten u potpunosti nalik na onoga kod Alphe C. Izgleda da zna za nas." Nakon kratkih opservacija, Urban je procijenio poziciju vanjskog satelita. Kad ga je napokon locirao uz pomo radara, doznao je da je njegova procjena bila pogrena za samo 3 3 1 kilometar. Objekt je sada bio vidljiv i bez radara. Razluivom obliku prstena, ve vienom kod Alphe Cygni, mogao se detektirati blijedi toplinski potpis. Artefakt je bio uzbuen. Temperatura mu je
rasla iznad galaktikog prosjeka, iako Urban nije mogao pogoditi to bi to moglo govoriti. Urban se ponovno inkarnira. Kad se Lot pojavio u sredinjoj prostoriji, Urban se okrene da ga pozdravi. No, Lot ga se jedva udostojao i pogledati. Pogled mu je bio fiksiran na oslikani zid i zamagljeni oblik prstena na njemu. "Koliko jo prije nego to ga dosegnemo?" Bez pozdrava. Glad je virila iz Lotova fokusiranog pogleda. Urban se najei. "Nekoliko dana, bijesni. Vie ili manje, ako zaelimo."
"Manje."
"Ha?" "Dovedi nas tamo to prije moe." "U redu. Potrudit u se." Lot tada zamiljeno promotri Urbana. ")e li brod sada tvoj?" Urban brzo odgovori: "Ne." Pitao se je li izrekao la. Lot ga je prouavao. Glava mu se pomjerala polako naprijed-nazad. "Boji me se." Izraz lica mu prijee u osmijeh, premda nije bilo nita smijeno. "Umalo si mi dao Svilu. Sjea li se? Sad je to zastraujua pomisao." "Nisi je elio", Urban ga podsjeti. "Istina. Drago mi je da sam napustio Svilu. Drago mi je da je sad daleko ... ili u te morati uvjeriti da me vrati tamo." Urban se zgri. Ruke je pritiskao jednu od drugu tako da su mu zglobovi pobijelili. Doimao se kao da vatra gori pod njegovom koom. Urban nije znao to da mu kae. Znao je tono to je Urbanu trebalo, no on mu to nee dati. Prokleti Chenzemi! l njihovo okrutno uplitanje. Neke se stvari ne mogu vratiti. Lot je ponovno gledao u prsten. "Sigurno ih ima na milijarde. Trilijune. Zna? Razbacani su svukud po oblaku." "Istina. Mnoge bi bilo nemogue pronai." "Onaj koji ih je gradio, vjerojatno je to i planirao." To je palo i Urbanu na pamet. Hladni, mrani, neaktivni i zbog toga gotovo neuoljivi, artefakti su mogli lako preivjeti stotinama milijuna godina. Ili due? "Misli da su oni izvor kultnog virusa, zar ne?" upita Urban. Lot se ispravi. "Jebi ga. Nadam se. elim znati odakle virus dolazi. Kako je napravljen ... elim znati zato." Raspravljali su o slanju sonde ispred njih, no Lot je bio protiv toga. Bio je na rubu, i Urban se brinuo da e skrenuti ako budu ekali jo koji dan. Zato je zajedno s njim lobirao za pucanj na sve ili nita. Plan je bio jednostavan. Hailev e ostati na Granici nitavila dok e se ostali ukrcati na kapljastu kapsulu koju je Urban gradio na trupu pojaanu grebenom, za koju je Urban naao nacrte u biblioteci. Kad se jednom odvoji od Granice nitavila. kapsula e gubiti brzinu, dok e veliki brod nastaviti u sporom padu pored Nonog svjetla. Do vremena kad kapsula uspostavi kontakt s artefaktom, Granica nitavila e biti na sigurnoj udaljenosti. Kapljasta kapsula imala je sigurnosni izlaz. Ako stvari pou dobro, koristit e ga za povratak
VM)r\Ur\Gr\\r\ njihovih duhova prema Granici nitavila dok e Lot ekati u kapsuli u hladnome snu da se brod vrati i pokupi ga. Ako stvari pou po zlu ... pa, ostavit e duhove i na brodu, pa njihova egzistencija nee zavriti. Osim Lotove, no on je bio spreman riskirati. Putnika kapsula na kapljastoj kapsuli bila je montirana na okvir izmeu grebena i klasinog motora, primajui reakcijsku masu. Dok je Lot puzao kroz brodsko grotlo, mogao je osjetiti blago vuenje grebena u praznom hodu. Unutar kapsule, etiri akceleracijska tobolca bila su okupljena oko sredinjeg stupca. Lot utone u jednog od njih. Preplavi ga olakanje, odagnavi na nekoliko minuta oajniku udnju za kultom koja ga je izjedala. U zadnje vrijeme to je bilo neprestano. Uskoro e znati jesu li prsteni dio toga. Jesu li izvor kultnog virusa. Nadao se da jesu. Nadao se da je na tragu svojeg pretka. Tog prvog karizmatika koji vjerojatno nije doao toliko daleko, ak do nonog svjetla, no moda je naletio na neki drugi prsten, kod Alphe C ili kod neke druge zvijezde jo blie granici. Ako ne postigne nita vie, i saznanje otkuda potjee e biti pobjeda. Namjestio je ramena u membranu. Clemantine se nagne nad njega. "U redu? pitala ga je. Njihova su odijela ve bila zapeaena, pa mu njezin glas doe preko radija. "Naravno." Ona odlebdi pored njega, kako bi se uvukla u tobolac s druge strane. Bio je okruen Urbanom s jedne i Clemantinom s druge strane. Nikko mu je bio iza lea. Nije mogao vidjeti niije lice jer su im lea bila okrenuta prema stupcu A ak i da je mogao, njihova su lica bila skrivena pod kiirom. Akceleracijski gel potee u komoru iz cijevi u sredinjem stupu. Popunio je tanki prostor izmeu njegovih i Clemantininih i njegovih i Urbanovih ramena. Osjeao je kao da tone u movarno tlo. Gel potee preko njegovog vizira. "U redu, bijesni?" Sad je Urbana zanimalo. "Istina." TI je izvjetavala o njihovom napretku. Lot je osjetio udarac kad su bili podignuti s trupa Granice nitavila. Tupa Inteligencija ih upozori na akceleraciju koja je bila u tijeku. To bi bio negativni potisak. Morali su ozbiljno smanjiti njihovu brzinu u odnosu na artefakt. Prvotni potisak generirat e njihov klasini motor, a greben e dovriti posao. TI zapone odbrojavanje od deset. Lot se ukoio kad je pjev doao do nule a kapsula lansirana s gotovo 12 g. Prolo je osam sati. Klasini je motor bio hladan, a spremnici prazni. Jahali su na tihoj struji grebena. Gel se isuio, no nije bilo mjesta za pomicanje. Haileyn glas javljao im se kroz komunikacijski ureaj, dajui im trenutne informacije koje su se kretale od "nema promjena" do iznoenja informacija o poloaju. Njezin glas je dolazio s odgodom, kako je razdaljina izmeu kapsule i Granice nitavila rasla. Urban ju je sluao dok su mu se sjeanja komeala u svijesti. Stare stvari o kojima nije mislio godinama. "Hej, Lote." "Da?" "Misli li kad na Svilu?" "Ponekad." "Sjea li se onog bebisitera kojeg su gradske vlasti odredile za tebe?"
Lot uzdahne, a Clemantine se nasmije. "udno je mirisao", ree Lot. "Neki parfem. Povraalo mi se od njega." Urban ga je gotovo mogao i sad namirisali. Nos mu se nabra u tom pokuaju prisjeanja. Bili su to dani kad se osjeao kao gospodar grada. Imao je petnaest godina, i bio gotovo imun na cenzuru. Imao je oca - glavu grada i Lota, tog udnovatog bespomonog djeaka kojeg su se gradske vlasti bojale. Nikada se otad nije osjeao tako neranjivim. "Sjea li se kad si prvi put pobjegao od tog krelca? Kad smo otili u Divni mir?" Clemantine se usprotivi. "Nije bio tako lo." "Kao da ti zna", ree Urban. Lot se nasmija. "Sjeam se. Bilo mi je deset godina. Bio sam nadomak odrastanja. Tako sam barem mislio. Htio sam pobjei i ivjeti pod mostom u Divnom miru." "Tako je! Morao sam ti maznuti pivo. Htio si ga popiti za veerom pod mostom." Umjesto toga, popili su ga za ruak, a tada jedan drugoga izazvali da hodaju po lunoj tranici mosta koji se uzdizao iznad burne zapjenjene vode. Jesu li oni zaista nekad bili tako mladi? "Sloboda", promrmlja Lot. "Bio je to lud dan." "Dok ga Clemantine nije upropastila." "Da", sloi se Lot. "Ba to se dogodilo. Clemantine, sjea li se? Osiguranje te je poslalo da me vrati. Uvijek su tebe slali." "To je bilo dobro. Ti i Urban teturali ste po tom mostu. Skoro mi je srce stalo. Mislila sam da ete sigurno pasti." "Bio sam lagano pijan." "Da. Neke stvari se nikad ne mijenjaju." Lot se ponovno nasmija. Urban upita: "to misli, zbog ega je upotrebljavao tako lo parfem?" Tako su im prolazili sati. Priali su, priali, priali, priali. Rijei su vraale u ivot ljude i davno zaboravljena mjesta, omiljene restorane i okuse poznatih jela, video igre i rastuu popularnost simulacija kukaca, koncertne dvorane i glazbu koju su voljeli i nisu voljeli, Lotovog prvog seksa i drugog seksa u istoj toj noi ... po toj su temi akali dok Urbana nije zabolio trbuh od smijeha. Cijelo vrijeme njihova razgovora, Urban je osjeao kako im vrijeme curi. Toliko vremena, a ipak ga nikad dosta. Sjea li se kako je bilo? Sjea li se? Napokon je shvatio: Ovako su se opratali jedno od drugoga. Bili su na pet sati od prstena, kada je Hailevn glas panino viknuo s komunikacijskog ureaja. "Granica nitavila je uoila jo jednu letjelicu. Dolazi iz pravca zvijezde." "Je li to drugi satelit?" upita Urban iako je sumnjao da je. Moda otoani nisu imali zapisa o njemu jer tamo nije odavno. Bilo je muno ekati njezin odgoeni odgovor. "Urbane, ne znam. No ... mogao bi biti. Ne mogu vie vidjeti unutranji satelit, a trebala bih." "Je li to prsten?" upita Nikko. "Ne. Ima profil lovca." Lovca. Urban osjeti kako se neto zatvara u njemu. Veza koja je ekala godinama da pone.
Mislio je da je lovac odavno otiao. Uvjerio je sam sebe da se vratio na granicu. A to ako je iao ispred njih cijelo vrijeme? Predviajui da e i oni doi do Nonog svjetla. "Koji mu je smjer?" upita Clemantine. "Da li ide prema tebi?" "Ne. Mislim da ide prema prstenu." "To je nemogue", ree Lot. "Praina s divljih stanica je trebala unititi njegove stanice s trupa. Trebao bi biti slijep. Ili mrtav." "Taman je", ree Hailev nakon duge stanke. "Stanice nisu aktivne. Kako onda moe znati kuda ide?" Zastade na tren. "Oh, Lote. To se sad dogaa. Lovac prekida san. Stanice se bude. Svjetlo se iri, jaa ..." Njezine rijei prestadoe s notom oekivanja neeg uasnog. "Hailev?" ree Clemantine, kada se utnja oduila. Hailey joj odgovori. Zvuk je krao. "Loveve stanice na trupu su mirne ... netaknute. Sad je cijelo polje aktivno. Izgleda stabilno. Ne vidim nikakve erozije ili ekscesne aktivnosti ..." "To ne moe biti tono!" Lotov prosvjed bio je pun gnjeva i frustracije. "Lovac je proao kroz oblak. Stanice mu moraju biti obloene prainom, poput naih." "Stanino polje je stabilno", Hailev je inzistirala. Urban osjeti strah u svojim prsima poput zbrkanog klupka ice s otrim vrhovima koji vire. Solarni vjetrovi Nonog svjetla otpuhali su iroki mjehur u oblak, erodirajui prainu i plin njene primordijalne maglice, i prainu divljih stanica. "Doao je iz pravca Nonog svjetla", on ree mrko. "Moda je neto nauio od nas. Moda je ostao taman cijelim putem kroz oblak, a zatim se priuljao do zvijezde i zapalio parazite, kao to smo mi uinili kod Alphe C." "Bez oteivanja staninog polja?" usprotivi se Lot. "Stanino polje se moe regenerirati. Sumnjam da to moe i praina." Hailevn bespomoni glas pljusne kroz tiinu. "Kako je mogao letjeti bez staninog polja? Kako moe biti ovdje?" Zaista, kako? Nisu vidjeli svoju nemezu od jata. Kako je mogao predvidjeti kamo e oni otii? Urban je osjeao hladnou i laganu muninu dok je razmiljao o ovome. Tad Lot progovori bezizraajnim glasom. "Lovac nije ovdje zbog Granice nitavila. Mislim da je ovdje zato to je nauio isto to i mi kod Alphe C ... gdje traiti prstenove." Urban tiho opsuje. "Istina. Mi smo sretni to smo nali ovaj prsten. Lako je vjerovati da ga lovac nije mogao nai i da je ekao blizu zvijezde." "A mi smo mu pokazali gdje je prsten", Clemantine zakljui. "I istovremeno se njemu nali na putu." Hailevn glas ponovno se javi. Ovaj put bio je ledeno miran, kao da je provela ispiranje osobnosti. "Pravim topove. Provest u Granicu nitavila okolo im budem mogla." Nikko skoro da nije progovorio niti rije otkako su otili s Granice nitavila. Napokon progovori. "Ne. to god da se dogodi, biti e odavno gotovo dok se ti vrati. Nemoj riskirati brod. Otii punom brzinom. Mi emo poslati nae duhove ako bude mogue, ali nemoj ekati." "A to s Lotom?" upita ona nakon stanke. "Ako preivim, bit u u hladnome snu, Hailev. Moete doi po mene kad budete znali da je sigurno. Pedeset godina ili sto godina. Meni e biti svejedno." "To kau i duhovi", prizna ona. "Tada idi", pourivala ju je-Clemantine. "Utiaj brod, i kreni." Urban joj je isto to elio rei, ali nije mogao. Vrat su mu boli trnovi straha i rijei
jednostavno nisu izlazile A to i nije bilo vano. Njegov je duh bio na Granici nitavila, a Hailey je ve dobila njegov savjet. Clemantine i Nikko su takoer ostavili duhove na brodu. Izvest e Granicu nitavila izvan sistema, i jednoga dana, ako se bude inilo moguim, vratit e se ovamo, ili otii do arhipelaga. No. taj duh na Granici nitavila postao je netko drugi. To vie nije bio on. Ova verzija Urbana bila je svjesna kako su joj mali izgledi. Lot meko ree. "Zbogom, Hailey." "Zbogom, Lote. Voljet u te zauvijek." Urban napravi grimasu. Morao je neto rei. "Sranje", napokon izusti. "Izgleda da je vrijeme da se utnem sa BezStraha." TI pilot kapljaste kapsule doveo ih je na sto metara od prstena. Tada je odvojio putniku kapsulu od grebena, kako bi instrumenti imali stabilnu platformu. Prsten nije rotirao ni u kojem smjeru. Pretraili su njegovu povrinu iz putnike kapsule kreui se na slabim reakcijskim mlaznicama. Radar je tvrdio da se radi o vrstom objektu bez praznog prostora u unutranjosti. Objekt i dalje nije emitirao nikakvo svjetlo. Kapsula se smiri na pet metara od vanjskog zida prstena. Kad je Lot izaao, mogao je vidjeti prsten u infracrvenom opsegu. Izgledao je poput potpornja nekog divovskog mosta gledanog odozgo. Njegova povrina bez detalja savijala se na obje strane. Urban izmigolji iza njega. Dugo je promatrao konstrukciju. "Ne troe prevelik budet na arhitekturu." Lot se osjeao udnovato razoaranim. "Da. Nema nikakvih povrinskih stanica." Urban klimne. "Znai da nije kao brodovi." No, to je to bilo? Izgledalo je prazno. Poput gline na poetku svijeta. U potenciji da se iz nje izradi bilo to. Clemantine i Nikko takoer izaoe. "Ja u prvi ii", ree Lot. Urban ga primi za ruku. "Ne, bijesni. Mi emo imati prilike negdje poeti iznova, a ovo je tvoja jedina ansa. Zato, dopusti da mi idemo u izvianje." Lot poe prosvjedovati, ali kult - koji mu je kipio pod koom, prodirao mu je energiju, i grizao volju. Bilo mu je ve dosta boriti se protiv njega, i bio je preumoran da bi se svaao. Osim toga, Urban je bio u pravu. Bila je to vrlo hladna izjava, no s lovcem za petama, Lot je znao da vjerojatno nee izai odavde. "U redu." On se smjesti nasuprot trupa. "Ja u pratiti." Urban je zurio preko pet metara dugog ponora, mislei: Ovo je bilo prelagano. Tada izvadi kutiju s robotskim bubama sa svoga pojasa i baci je prema prstenu. Kutija se otvori na dodir. Bube se oslobodie i stadoe puzati po glatkoj povrini prstena, aljui izvjetaje o mirnim molekulama. Urban uzdahne. Bilo je premalo vremena. Jo malo i Granica nitavila e biti predaleko da bi je kapsulin izlaz za nudu mogao dosei. Urban je elio imati neke podatke dok se to ne dogodi. Zato une na kapsulu i odskoi. Clemantine zahropta, Lot zazvidi, a Nikko ostade utjeti. Urban pogodi povrinu prstena veom brzinom no to je bilo potrebno. Udarac odjekne njegovim tijelom. Ipak, vrele zone na njegovim rukavicama uspjeno su se spojile s artefaktom. On se nezgodno iskrene, uvrujui noge. Tada stade. "Povrina je tvra od povrine Granice
nitavila", izvijesti. "Nije uope gipka. ini se da je potpuno neaktivna." On izvede pokusni korak. Desna izma mu se lijepo odvoji od povrine, i ponovno privrsti. "Uope se ne bori protiv mene." Pogleda okolo, a zatim odlui provjeriti unutranji krug prstena. "ekaj!" ree Lot kad je Urban obznanio svoj plan. "Idem s tobom." Tada i on skoi prije no to su ga stigli zaustaviti. etvoro se uljalo po prstenu satima. Pretraivali su povrinu, ali nisu nita nali to bi ukazivalo na funkciju prstena. Jedini znak aktivnosti prstena bio je stalni porast njegove temperature. Urban je bio spreman ovo pripisati uzgrednom efektu neke propale reakcije, kada se javi alarm u kapsuli koji je reagirao na blizinu. "to je?" Okrenuo se, spreman vratiti se prema kapsuli onoliko brzo koliko bi mu doputale njegove ljepljive izme. "Nije nita." odazove se Clemantine. I ona i kapsula nisu bili na vidiku. Bili su iza prstenovog kraeg horizonta. "Kapsula je otklizala u prsten, to je sve." Urban se namrti. "Ali, trebala bi biti uvrena." "Sigurno je dolo do aberacije. Pet metara u tri sata i nije puno." "Ali je mjerljivo", ree Urban. Teko je disao dok je tapkao prema kapsuli i Clemantine. "Instrumenti bi pokazali klizanje te magnitude, ali nisu pokazali nita. Neto se promijenilo." Hodao je po hrptu prstena i napokon ju je ugledao. Bila je udaljena stotinu metara. Stajale je pored kapsule koja je bila na vanjskom rubu prstena. Nikko se pribliavao iz suprotnog smjera. "Gdje je Lot?" upita Urban. Osjeao je strah kako mu ree utrobu. "Ovdje sam", odgovori mu Lot. "Pogledaj preko prstena." Urban se okrene i vidje Lota kako stoji sa suprotne strane maui mu. Doimao se jako maleno. "Ne bi trebao biti tako daleko." "Popipaj oplatu", ree Lot. "Puno je gipkija nego to je bila?" Nikko mu odgovori. "Jest. Lake ju je sad uhvatiti." "A temperatura jo raste." doda Clemantine. Koristei svoj atrij, Urban naredi TI iz kapsule da pozove greben i spoji ga s kapsulom kojoj je nedostajalo goriva. Tada ponovi radarsko mjerenje. ak i s distorzijom koja je dolazila od grebena, bilo je lako vidjeti da su se stvari promijenile. Unutranjost prstena se vie nije reflektirala kao vrsta. Ispod povrine sad se otkrivala saasta struktura. "Provjeri promjer prstena", ree Nikko. TI ih izvijesti: Vanjski promjer se proirio za vie od deset metara. To znai da putnika kapsula nije otklizala ve je bila odvuena. "Trebali bi se povui", ree Clemantine. "ekati da vidimo to e se dogoditi." Urban se elio sloiti, ali je znao da Urban nee htjeti. "Zato ti i Nikko ne odete u kapsulu? Ja u pokuati ispitati jednu upljinu." "Oplata je sve meka", ree Lot. Osjealo se napeto iekivanje u njegovom glasu. "U svakom sluaju, kree se." Urban pogleda dolje. Bio je zaprepaten osjeajem usisavanja. Lot je bio u pravu. Povrina prstena postala je gipka poput one Granice nitavila. Gledao je kako se ugiba pod njegovim nogama, uvlaei ga u upljinu. U poetku centimetar, a kasnije i dva centimetra. Viskozno je tkivo tonulo, prelijevalo se preko njegovih izama. On se izmakne, no, gdje god bi stupio nogom, tonuo je. Oplata je tekla oko njegovog lanka
poput sirupa u maloj gravitaciji. Clemantine je vikala neto to on nije razumio. Tada ona ponovi: "Vrati se na kapsulu!" Ona je bila najblia. Urban je jo uvijek bio udaljen stotinu metara, a ve je bio potonuo do listova. Pokuao je izvui jednu nogu, no to se vie micao samo se dublje kopao u mulj. "Ne mii se!" vikao je. "Nemoj se pokuavati micati. Nita ne koristi penjanju, a samo e dublje potonuti." "Ionako tonem sve dublje", ree Clemantine. I ona je bila upala do listova. Urban joj ree. "Pozovi kapsulu. Neka te izvue." Vozilo se ve micalo. Tko ga je sad kontrolirao? Nikko. Urban ga nije vidio iza Clemantine. Njegovi dugi Prsti bili su vrsto stisnuti oko gela koji ih je uvlaio. No, on nije pokazivao znakove panike. Pogled mu je bio fiksiran na kapsulu koja se vukla prema Clemantine. Ona podie ruke kako bi je doekala. Urban osjeti kako neto popusti pod njim. Polagano poputanje pod njime zavrilo se. Neto je popustilo, i sad je bio vuen dublje stalnim pritiskom, barem po centimetar u sekundi. Bio je ve upao do kukova. "Nikko, pouri!" viknuo je prije no to je pozvao sljedeu dozu BezStraha. Nepoznati Boe. Njegovo se srce pokuavalo osloboditi iz njegovih prsa, kad Clemantine uhvati rub otvorenih vrata objema rukama. "Povuci" zareala je. Kapsula je lebdjela. Valovi su se vidjeli na oplati tamo gdje je ispuh udarao u polutekue tkivo. Tad se kapsula vinu, a i Clemantine s njom. Izvukla se ve do listova, a u sekundi joj izronie i stopala. Urban se borio za dah, nesvjestan da zadrava zrak u pluima. Masa mu je bila ve prela struk. Kapsula se sjajila nad povrinom prstena i kretala se k njemu. Clemantine se penjala kroz otvorena vrata. Urban se izvijao u kaljui, zaboravljajui na odluku da ostane miran. "Gdje je Lot?" vritao je. "Bijesni! Gdje si?" Kapsula je lebdjela nad njegovom glavom. Clematine se uvukla kroz vrata. Nagnula se kroz njih. Uhvatila je Urbana rukama. "Hajde. Povui u te." On podie ruke. Naglo je zamahnuo k njoj. Bio je to pogrean potez. Osjeao je kako klizi dublje, sve do prsa. do ramena. Sranje. Ona ipak nekako uhvati njegove ruke. On osjeti nalet vruine u svojim dlanovima kad su se njene rukavice stegnule oko njih. "Dri se", zaroktala je. "Izlazi ... sad ... sad ..." On je mogao osjetiti pritisak na svojim rukama, no bila je to vie vjeba i nita vie. Kliznuo je dolje do brade na svojoj kapuljai. "Gdje je Lot?" vritao joj je. "On je sljedei." Ona nije poputala stisak. "Idi po njega odmah! Idi po njega!" On osjeti kako mu se rukavice razdvajaju. "Urbane!" vikala je dok je on skliznuo pred njenim oima. Tkivo prstena preklopilo se oko njegove glave. Clemantine ga je frenetino pokuavala dosegnuti, no on se izmaknu. "Prekasno je za mene!" vikao je. "Idi po Lota! Idi po Lota! Odmah!" Njen pogled bio je fiksiran na njega. "Urbane." "Idi", ree joj on. "Idi." I kapsula otklizi dalje u potpunoj tiini. Nikkov glas je i dalje dopirao do njega preko radija. "Vie ne vidim Lota." Ja nita ne vidim, Urban pomisli, dok se mulj valjao oko njegova vizira. Osjeao je kao da je bio uvuen u vreu za spavanje, ili uvuen u ispunu cijev na tamnom lovcu. Odvratan pritisak pritiskao mu je cijelo tijelo. Pokuao je zakopati ruke u tkivo, no ono je bilo meko pod njegovim
prstima, i nije ga mogao uhvatiti. Sranje, sranje, sranje. Nema se za to uhvatiti i ni na to se nasloniti, i nikome rei kako e uskoro on umrijeti. Znai, napokon je naao nain kako da ue u prsten. Sranje.
ot nije bio imun na strah kad je oplata poela mekati pod njegovim izmama, ipak nije se predavao ili vritao. Ovo je bila jo jedna ansa za njega. Igra jo nije zavrila. Jo uvijek moe ponititi truljenje njegova vlastita zatienog programa. Kult se odvijao. Grio se u njemu poput zasebna uma, poput zvijeri koja se, svjesna same sebe, oajniki eli reproducirati, vaui izglede na uspjeh u ovoj novoj situaciji i nalazei je boljom od bilo kojih drugih izgleda. Tako se Lot nije predavao. Nije vritao. Strah je bio neizbjean, no on nije elio spas. Tkivo prstena je razumjelo. Meko i zagonetno, teklo je preko njegovih lanak. Polagano ga vue. Cima. Kao da ga trai za suradnju. "Ne mii se!" vritao je Urban. "Ne pokuavaj se micati. Samo e dublje propasti." Lot je odluio ubrzati proces. Savio je noge, tako da je propao do koljena. Oplata je i dalje tonula da ga primi. Tkivo je teklo preko njegovih bedara. On poloi ruku u rukavici preko njega. Kao to se to zna rei, pomislio je uz podrugljiv smijeak, uzmi me. Oplata je pristajala, i on je osjeao kako ga vue dublje. Smrt ili promjena, to god da je bilo, dolazilo je dovoljno brzo da ga zadovolji. Preko praznog hrpta prstenovog unutranjeg opsega, mogao je vidjeti kako se Clemantine izvlai uz pomo kapsule. Bilo mu je drago. uo je Urbanove frenetine urlike i bilo mu je ao. Nikko je stajao, mirno tonui, gledajui Lota preko ponora. Lot se postidi od njegova pogleda. Za ovo sam ja stvoren. Lot utone do preko ramena i grla. Jedva je disao. Pripijeno odijelo se stvrdnuto kako bi ga titilo od pritiska. Nikkov glas je u paninoj debati odjekivao izmeu Urbana i Clemantine. "Ne vidim vie Lota." Lot je ove rijei primio istovremeno s uasom i s olakanjem. Strah je bio hladan na njegovoj koi, no istovremeno je osjeao oduevljenje zbog pobjede. elio je znati. elio je tu priliku, to god ona mogla znaiti. Tkivo prstena dotae mu kapuljau. On izvije glavu unazad u toj prastaroj reakciji, kao da e biti zraka za njega, samo da moe drati usne iznad povrine. Otkrio je da je Clemantine nekoliko stopa iznad njega, skrivena u kapsuli, u potrazi za njim. Njezina ga prisutnost zaprepasti. "Idi odavde", ree joj grubo, gurajui silom rijei kroz pritisnuto grlo. "Nemoj mi pomagati." "Nikko", ree Clemantine, naginjui se kroz otvorena vrata. "Preuzmi kontrolu nad kapsulom. Idem s njim." Lot se promekolji kad mu je znaenje ovih rijei pronalo put do mozga. "Ne!" No, njegov je protest stigao prekasno. Clemantine je zaronila u prodirue tkivo prstena, ba kad je Lot potonuo. Udahni.
<~
On na silu uvue zrak unato pritisku na njegovo grlo i prsa. Bilo je tamno tu. Tkivo je teklo
preko njegovog vizira, i nije mogao vidjeti, no odijelo ga je i dalje titilo. Clemantinin glas je i dalje govorio kroz radio. Bio je ujan unato stranom lupanju njegova srca. "Lote!" ona ga je zazvala. Glas joj je bio miran, i tako jasan da je znao da koristi atrijski kanal. "Jesi li dobro?" "Zasad", proguna on, na silu izgovarajui svaku rije. "A ti?" "Jesam." Nije ju mogao ni vidjeti, ni osjetiti. Pitao se koliko je ona udaljena od njega, i to je lealo pred njima. Koliko e proi dok njihova odijela ne popuste pod pritiskom, ili se razloe. "Clemantine ... nisi trebala ... to uiniti." Ona frkne. "Zato ne? Sve to ja riskiram je duh. Doli smo ovdje da ispitamo ovu stvar, zar ne?" "Istina." "I ja ostavljam novu liniju robotskih buba. Moj se duh jo uvijek moe vratiti." "Misli li... da e bube preivjeti?" "Ne znam." Lot je mislio da ne moe biti vie preplaen. "Pritisak je straan", apnuo je. Svaki je udisaj postajao sve tea vjeba, kad naglo osjeti vrelinu kako mu tee svud po koi. "To je metabolika vruina", Clemantine ga je uvjeravala. "Nai se Tvorci bore s onim to nastanjuje ovu stvar." Lot je mogao osjetiti neto debelo i vlano kako mu napreduje preko obraza. On se ugrize za usnu. "Ne mislim da ... nai tvorci ... pobjeuju." Clemantine nije odgovorila. "Clemantine? Clemantine!" Njezina utnja dovede mu novi vrhunac uasa. Kapacitet njegova uma za strah inio se vei no to mu je tijelo moglo podnijeti. Zato su njegovi medicinski Tvorci uskoili, smirujui ga. Ili je to bilo neto drugo? "Clemantine", on ponovno zazva, dok je ljepljiva letargija napadala njegove osjeaje. Prazni umor prodirao mu je u miie. Nije gubio svijest, no osjeao je da prolazi vie vremena no to je mogao podnijeti. Sati. Sanjao je svoj ivot i sve, dok se mu oi gledale u tamu. Ponekad bi u tom nedefiniranom dobu prava svijest ponovno ula u njega. Udahni. Sad je bilo lake. Mogao je slobodno pomicati ruke i noge. Tama ga je i dalje okruivala, no stranog je pritiska nestalo. Njegova lijeva noga udari u neto tvrdo. Oprezno povue tu nogu nazad. "Clemantine?" Zvao je njezino ime ponovno. Zaprepastilo ga je slabo struganje njegova glasa. "Urbane? Nikko? ..." Nije dobio odgovora. ivi, mrtvi ili zaspali. Nije znao. Progovori svome odijelu. Bilo mu je drago kad je otkrio da jo uvijek moe odgovarati. Na njegov zahtjev, povrina odjela zasja bijelim sjajem. Svjetlo prekri naborane bijele zidove uske spilje koja je bila formirana od stapanja nekoliko nepravilnih prolaza. Po povrini su bile malene rupice i grebeni, tako da je nalikovala koralu, ili povrini neke velike kosti. Uski, granajui kanali, perforirali su osjetljivu zbrku. Nijedan nije bio iri od njegove ake. Prsten je bio vrst kad su ga prvi put pretraivali, tako da ova praznina vjerojatno nije bila starija od nekoliko sati. Dotakne zid rukom u rukavici. Oekivao je da e se povrina smrviti pod pritiskom njegovih prstiju. No, to se nije dogodilo. Ipak, mogao je osjetiti drhtanje. Pitao se da li se prsten jo iri.
LINDA NAGATA - BESPUE 23 l
Bilo je pogreno nazvati prsten artefaktom. Nazvavi ga tako, sami su usmjerili misli u krivome smjeru. Oekivali su mrtvu stvar, a nisu zastali da razmisle da je moda sam prsten bio organizam kojeg su traili. Lotov eludac zgri se na tu mogunost, no sad vie nije bilo uzmicanja. TI u njegovom odijelu informirala ga je da spilja dobiva pritisak s atmosferom koja je replicirala zrak iz njegovog pripijenog odijela. Nije mislio da je to sluajnost. Odijelo ga je takoer upozorilo na prisutnost ureaja u zraku. Nanoteha. Strani Tvorci su bili jednako uobiajeni unutar njegova odijela, stoga je lako uvjerio TI da nee nita izgubiti ako otvori kapuljau. Zrak koji mu sapra senzorske suze bio je topao, gust i vlaan. Lot pomakne glavu naprijed-nazad, no nije mogao uhvatiti ljudsku prisutnost osim vlastite. "Clemantine?" blago ju je zazvao, iako je bio prilino siguran da ona nije otvorila svoje pripijeno odijelo. Njegov je glas odjeknuo u spojenim tunelima. Ponovno ju je pozvao. Ovaj puta glasnije: "Clemantine!" A tada s manje pouzdanja: "Nikko!" Dobio je odgovor, iako ne onakav kakvom se nadao. Na udaljenom kraju sobe opazi gibanje. Jedan pipak s tankim lopatastim krajem izvirivao je iz jednog od kanalia koji su arali zid. Bio je irine njegova prsta, i mahao je kroz zrak, nalikujui crvu koji ispituje blatni teren. Sjeanja mu dooe u um. Sjeanja na koloniju Hafaz, i na vitice koje su povezivale trolove. Znao je da su svi oni iste vrste. Promatrao je kako mu se crv pribliava. Zgrozio se. Nije se mogao okrenuti, a crv je izlazio i dalje. Sad je bio njegove duine . Amplituda njegovih pokreta suzi se u urednu sinusoidu. Svaki instinkt u njegovom tijelu vikao je na njega da pobjegne. Ipak, bio je miran. elio je znati ivi li kult ovdje. Njegova radoznalost izlijevala se u zrak pomijeana sa strahom. Je li pipak zasebni organizam? Ili dodatak neega veeg? Ili oboje? Ono to je nauio u svome vlastitom ivotu, moda ovdje nita nije znailo. Ukoliko je prsten bio organizam, ovaj pipak u potrazi mogao bi biti organ u njegovom crijevu, ili privremeni organ, ili osjetni organ. Pipak domigolji na stopu od Lotova lica. On je mirovao dok je pipak plesao oko njega. Mogao je osjetiti neto novo u zraku. Strani odjek njegove vlastite radoznalosti. |e li ova stvar nauila njegovu biokemiju? Njegova povrina sjajila se poput senzorskih suza. Kretanje pipka se uspori, a zatim prestane. Smirio se u svom poloaju kao da je bio proboden gustom karizmatom koja je curila iz njega. Njegove su se emocije krijesile u zraku: strah, nada i njegova izvorna radoznalost. Vrh nalik lopatici drhtao je u malenim vibracijama, pribliavajui se, dok nije bio na milimetar od Lotova lica. Koa mu je umila od njegove blizine. Znoj mu se skupljao na obrazima, no nije se povlaio, ak ni kad mu je dotakao lice. Bio je to blagi dodir. Pipak se odmah povue. No sigurno je posadio molekularni okida na ljepljivu povrinu njegovih senzorskih suza, jer Lot je osjetio jaru kulta u sebi. On viknu, kako su tamna potreba i osjeaj uasne izolaciji gorjeli kroz njega. Kult je zahtijevao da ne smije biti sam, a ipak je bio. Toliko sam da bi se u tome mogao utopiti. Ah boe, umrijet e zbog toga. Svi su se okrenuli od njega. Zato im je to dozvolio? Njegova karizmata preplavi zrak, prtei srebrom u njegovom senzoriju. Bila je to potreba za Zajednicom, gora od bilo koje gladi. Nije mogao dobiti ono to je trebao. "Ah, molim." molio je, kako se arila njegova mrnja prema samome sebi. Bio je budala. Dopustio je Sviljanima da ga zavaraju. Nikad nije trebao napustiti grad. Nije trebao napustiti Vrelo Obmane. Dopustio je ak da Clemantine upravlja svojom neovisnou. Zato? Da kupi ovu izolaciju? To je bilo izopaeno! Zato je dopustio Sviljanima da ga uvjere kako je njegov dar pogrean?
Jo jedan pipak izae iz rupe. Za sobom je ostavljao tragove bijelih vlakana iz lopatastog kraja koji je lebdio poput morske trave u odsutnosti gravitacije. S njim doe nova bujica karizmate. Lot osjeti kako mu se vraa njegova vlastita elja, ali je bila ogoljena od njegove patnje, nosei obeanje blae, ire svijesti koja je udarila njegove senzorske suze prskanjem plamene Zajednice. On zastenja. Nije mogao podnijeti razdvajanje. Novi se crv priblii prvome, i oni se spojie. Tada se okrenue prema Lotu, zaprepastivi ga izrazom oiju uglavljenih meu ticala. To nisu bile ljudske oi kao u koloniji Hafaz. Ove su bile prevelike, previe okrugle. Bjeloonica je bila ruiasta. Oi zatreptae. Dvije membrane kretale su se preko njih sa svake strane. Iskoi zraka vlanosti. Dovukla se do njegovih senzorskih suza. Isprva. Lot je osjeao samo vruinu, no postupno njegovi se osjeti ojaae. uo je komeanje osjeta svud oko njega. apat nerazumljivih fraza koje je on nekako razumio kao pjesmu ekstatine unije. "Lote!" Tanki zvuk Clemantinina glasa izlazio je iz radija na njegovoj kapuljai razbijajui jedva ujni zbor. "Clemantine?" Istegne se da pogled prema spojenim pukotinama jedva vjerujui da ona postoji u ovome svijetu. "Clemantine!" Njegov uzvik udnovato odjekne, dok su zidovi drhtali, a slatkoa ispunjala zrak. Ako je ona bila ovdje, onda nije bilo prekasno. Mogao ju je ponovno imati. Ovaj put u potpunosti. Prvi put. Mogao je konano postupiti kako treba, a ona bi razumjela. "Lote?" Njezin odgovor doe do njega kroz zrak, iako je dolazio iz daljine. "Ovdje sam", zazva je. "U spilji." "Ovo mjesto je cijelo napravljeno od spilja! I pukotina i slijepih odvojaka, kao da puem kroz labirint." Njezine su rijei bile zamuene zbog odjeka. "Pokuaj pratiti moj glas, Lote. Pomozi mi da te naem." Crv ga je prouavao sa svoja dva okrugla oka. "Mislim da se ne smijem micati", Lot je vikao. "Ovdje je ... stvar koja ivi ovdje. Promatra me. Moda bi trebala pouriti." Ovo je postiglo efekt. U njezinu glasu bilo je straha. "Odmakni se od njega! uje li me? Prokletstvo. Zato te takve stvari nalaze? Nisam vidjela nita ivo ovdje. Zato ti jesi?" Za to je bio stvoren. Lagano gibanje koje osjeti natjera ga da pogleda uokolo. Na trenutak je pomislio da zidovi vriju. s desetak toki po spilji izlazili su crvi, opsceno se migoljei. Neki su imali oi i vlaknastu haljinu, i doimali se poput vitkije inaice Hafaz kolonije. No, veina ih je bila golih i slijepih, i sjajili su se od vlage. inilo se da skupljaju zrak. Ili ga kuaju? Najednom je zasiena harmonija kulta bila svud unaokolo. Bila je viskozna poput vode. Tekla je preko njega, zamagljujui njegovu individualnost. Dva crva potpuno izaoe iz rupa. Vie nije bio siguran je li to izvorni par. Svaki je vukao sidro nalik na korijen. Dok je Lot gledao, njihovi vrci blizanci posegnue jedan za drugim, stapajui se u vor tkiva koji izgladie aktivni nanomehi. Skupljenoj masi pridrui se i trei, a zatim i etvrti, dok je njena ruka kulta mijesila Lotov hibridni neuralni sustav. Okrugle, ruiaste oi treptale su prema njemu. Osjetio je ekstatine zahvate duboke svjesnosti. Bila je to poznata persona koja je imala okus po personi njegova oca, Jupitera. No, ovaj je okus bio jo tei, beskrajan u vremenu i jak, jak. Zujanje ose-kamere vrati mu panju na Clemantine. "Lote, izlazi odatle!" ona je vritala, ovaj put iz blizine. Panika u njenom glasu nije se slagala s karizmatom, pa ga nije ni dotakla.
Ponovno se sjeao kako je ona radila na svojoj neovisnosti, prisiljavajui ga da ivi sam. Znai, ona e biti uskoro ovdje. Crvi ispunie spilju labavim lozama isprepletenih pipaka koji su se sjekli u vorovima stopljenog tkiva. Gusti grozdovi vlakana pomicali su se prema vorovima. Neki su se istezali prema Lotu, produujui se da dotaknu njegovu ruku u rukavici, njegov rukav. Njihovi vlani vrhovi preklapali su Lotove senzorske suze. On rairi oi u zakanjelom prepoznavanju. Vidio je ovo ak i prije Hafaz kolonije, u Vrelu, kad je prema njemu posegnuo organ kulta. Tada ga je Urban izvukao. Sada nije bilo nikoga tko bi se mijeao. Osjetio je kratak probadajui bol dok su mu vlakna probadala senzorske suze ulazei duboko u sluznicu. Zatim je osjetio tupi pritisak kad su niti skliznule u njegovo tijelo klizei kroz ivane putove do mozga. Druga su vlakna skliznula do prednjeg dijela njegova odijela. Clemantine je odnekud iz blizine kriknula njegovo ime. Takoer je izmolila i kratku molitvu bogu u kojega nije vjerovala. Lot je nije mogao vidjeti, no mogao je osjetiti njezinu prisutnost. Opaao ju je otrije i intenzivnije nego ikad. To ga je inilo jaim. "U redu je, " rekao joj je. Zbog toga je bio stvoren. "Nije u redu! Izlazi odatle! Izvadi se iz toga!" Odakle? Lot je osjeao da je prisutan ovdje, na ovom posebnom mjestu. No istovremeno je bio rairen u vremenu i prostoru. Mogao je vidjeti Urbana i Nikka kao zasebne ivotinje koje puu labirintom spilja. Nikko se u bijesu puio, bespomoan. Nasuprot njemu, Urban je bio mraan i nestvaran - udovite iz zlog sna. Nedodirljiv. Lot je osjeao utjecaj Vrela kako se komea u njemu. I ta e ekologija biti integrirana ovdje, omotana u kult. Nije mogao pogoditi vie to bi to moglo znaiti. Clemantine se pojavi iza krletke od ticala. Kapuljaa joj je bila svuena. Tetovae u obliku irisa na njenim ukama su se zlatno sjajile. Njezin se bijes izlije u njega dok je hvatala jednog crva. Doimao se krhkim, kao da ga je mogla zdrobiti jednom rukom, no kad ga je dotakla, njezina rukavica sklizne s njegove vlane koe. okirana, zurila je u svoj gelom prekriveni dlan. "Lote!" vritala je. "Doi mi. Odmah." Njezina udnja izjedala mu je srce, no sad je bio u posjedu kulta. On udari nogom u kavez od crva. "Ti doi ovamo meni." ivotinjski krik frustracije dopre iz njezina grla. Istovremeno ona nahrupi prema njemu, gurajui se laktovima kroz prvi sloj smjese od crva. Lot je promatrao njezino napredovanje s osjeajem dubokog odmaka. Osjeao je kako tone u duboko, toplo, svjetlucavo more. Vlakno je ispitivalo kut njegovih usta, pratei unutranji vlani sloj. Druga su vlakna ispitivala njegove ui, nos. Osjeti kratkotrajnu nelagodu, dok je jedno od njih klizilo po njegovoj bjeloonici i ulo u lubanju. Unutar njegova odijela, kretali su se deseci drugih vlakana. Klizili su mu koom, ispitujui njegov anus i glavi penisa. "Hodi k meni", ponovno je apnuo Clemantine, no njegove su rijei bile izobliene zbog vlakana u njegovim ustima. Razmiljao je kako je udnovato to se ne gui, to ga ne svrbi i to ne osjea bol. No, poeo je osjeati neusklaenost. Uranjao je u toplo, svjetlucavom more, i zaklinjao se da e ga Chenzemi dosei dok je jo uvijek elio domoi je se i odvesti je sa sobom.
"Lote!" aptala je Clemantine, dok se on praakao kroz sluzavi labirint bijelih jegulja. "Prestani! Govno jedno. Probudi se. Pogledaj me. Nemoj im dopustiti da uu u tebe. Proklet bio. Lote. Bori se protiv njih!" Svaka reenica bila je odvojena jedna od druge razdirudm hropcem. To se ve prije dogodilo. Nije to vidjela, no Urban joj je priao o tome. U Vrelu, Lot je gotovo podlegao glavnom organu kulta. Bijele niti ulazile su mu u tijelo izvlaei njegov organizam. Kako je ista stvar mogla ovdje postojati? Tako daleko od Vrela. Zapela je prolazei kroz jo jedan prosjek. Grudi su joj zapele dok se gurala kroza nj. Pripijeno odijelo se stvrdnjavalo u smionom naporu da je zatiti. Hvatajui se za jo jednu smrznutu jegulju, usudila se pogledati u Lota. Boe, zar se raspada? Pripijeno odijelo mu je izgledalo preveliko, i podrhtavalo je. Obrazi su mu bili upali. Svaka od senzorskih usana bila je podstavljena vlaknima. Naglaene kosti njegova lica inile su se tankima, prekrhkima. Oi su mu nestale. One duplje bile su mu ispunjene stotinama vlakana isprepletenih poput kabla. Njegova usta i nos takoer su bili oieni. Nije mogao govoriti. Kako je disao? "Lote?' ona je grmjela. Sva njena panika i strah eksplodirali su u tom jednom slogu. Probijala se prema centru kaveza. On nju nije mogao uti. Vlakna su mu bila zaepila ui. Ipak, ona je lebdjela pored njega. Cijelo joj je tijelo bilo prekriveno gelom. Vidjela je kako mu se ruka gri i podie kreui prema njoj. Dlan mu je bio otvoren. Pozivao ju je. Osjeala je njegovu ljubav oko sebe. Osjeaj je bio isti kao kad joj je kultni parazit nastanjivao mozak. Ipak, sad je bio gui i moniji nego to je ikad bio. "Oh Lote." Ona obujmi rukom vlakna koja su prodirala u njegovo oko. Povue ih. U poetku njeno, a zatim snanije, podupirui se nogama i drugom rukom o vipke' ljepljivog kaveza. Kabl se nije ni micao. Dahtala je, psovala i cimala, grozei se. Njegova ruka dotae njezino bedro. Ona se skameni. Materijal njegova pripijenoga odijela jo uvijek je bio nedirnut. Ruka mu se pomjerala u rukavici, dok ju je drao. Prsti su mu se stezali, kao da je pokuavao sprijeiti vlastiti raspadanje. Njegova stanjena noga se istre, udari kavez, a njegovo tijelo izleti. "Lote." /e li ve bilo prekasno? Njegova druga ruka krene prema njoj. Ona je uhvati. Prinese je svome obrazu. On joj pomilova obraze njenim prstima. Rukavica mu je bila ljepljiva. Zalijepila se kad ju je dotakao. Ona mu njeno odmae ruku. Tada se pojavi bol. inilo joj se kao da su stotine otrih udica zakvaile o lice. Ona se izmakne. Kapljice prvi prsnue u zrak. Obraz joj se previjao. Ona se utine za njega. Slomljeni komadii vlakana koja su se jo migoljila ostadoe na njezinim prstima. Panino je disala. Bila je na rubu vriska. Krene nazad kroz mjeavinu jegulja. Gledala je kako Lotova ruka mae kroz zrak poput ruke ovjeka koji se utapa. Vlakna s njegove rukavice izrastala su prema njemu poput korijenja na usporenoj snimci. Poela je slagati duha da ga poalje kroz relej robotskih buba koje je ostavila da joj obiljee trag. Njihovo mirno pulsiranje udaralo je u njezinom senzoriju, osiguravajui joj pouzdanu vezu s kapsulom *Nikko, aptala je. * Urbane, ujete li me? Nije bilo odgovora. Vlakna su joj ponovno bockala lice. inilo joj se da uje Lota kako joj apue unutar njezina uma: Doi mi.
Ona zatvori oi. Suze joj kanue dok je njezin duh odmicao. "U redu", aptala je. "No, samo na kratko. Samo na kratko." Otila je do njega, a njegove se ruke otvorie da je prigrle.
rban je prvi izaao. Pet verzija njegovih duhova bili su uitani u kapsuli, gdje su bile u vezi s udaljenom Granicom nitavila. Prvih etiri suoavali su se samo s nizom lomova kosti. Zadnja je osjeala kako mu se tijelo raspada. to god da je artefakt bio, sad je sve znao o njemu. Mogao ga je ponovno izgraditi. Mogao ga je pretvoriti u neto poput Lota. Sjedio je prekrienih nogu na bijelom datotenom putu u biblioteci. Razmiljao je o ovoj mogunosti, dok je Hailey apsorbirala njegova sjeanja. Napokon, ona se okrene od otvorenog prozora i pogleda ga. Na licu joj je bio izraz opsjednutosti. "Koliko se puta ovo ve dogodilo?" ona ga upita. "Na koliko mjesta?" Istina. Moda je bilo na trilijune, kvadrilijune prstena. Ako se uzme u obzir raspon od trideset milijuna godina ... "Barem stotinama puta. Pomisli samo koliko je vrsta moda odvueno." Nikko se pojavi izmeu njih. "Koja si verzija?" upita Urban. "Zadnja koja e otii." Urban zamisli kako se iskvareni duhovi uitavaju u Granicu nitavila i zauzimaju kardinale. "Trebali bismo promijeniti pristupni kod." "Clemantine jo nije ovdje." "Moda ne moe izai." "ekaj jo malo", ree Nikko izmjenjujui sjeanja s Urbanom i Hailey. Hailev je prva iznijela svoje zakljuke. "Morat emo unititi artefakt. Nemamo drugog izbora." Urban klimne, iako nije imao pojma kako bi se to moglo uiniti. Ipak, udvostruio se, i poslao jednu verziju da radi na kursu koji e ih dovesti na godinama dugu petlju prema Nonome svjetlu, dovodei snagu grebena do krajnjih granica. "Clemantine je ovdje", on objavi. On je to znao trenutak prije no to se ona pojavila iza Nikka. Stajala je na datotenom putu. Ramena su joj se izdizala u imitaciji tjelesnog napora. Svukla je kapuljau. Obraz joj bijae krvav. Nita nije rekla. Samo je lako udarila po lebdeem anelu. Otvorila je prozor tako da su prisjeanja mogla poeti dok je njezin duh popravljao samoga sebe. Kada je prizor bio gotov, Urban je morao izvriti neka brza ureivanja samo da zadri racionalni ton u svojemu glasu. "Ne zanima me koja je cijena. Moramo se vratiti. Moramo unititi artefakt, pa makar se morali zaletjeti u njega." Gledao je Nikka. On je bio jedini meu njima koji nije ostavio kopiju na otocima. Na trenutak se Nikkov duh inio nepokretnim. Njegov je kiir bio savreno miran na njegovim ramenima. Tada: "Sloio bih se s tobom," ree blago, "no, prsten nam je sada izvan domaaja. Brzina nam je prevelika. Trebale bi nam godine da se vratimo. Tada nita nee biti isto. U to budi siguran." "Ipak, moramo pokuati. Moramo se vratiti." "Moda i ne", ree Clemantine. Urban joj se okrenuo, spreman na svau, no ona podie ruku da ga utia. "Ako budemo imali sree, lovac e to obaviti umjesto nas."
Urban je bio zaboravio na lovca. Ponovno kopira svog duha, i sklizne u kardinale. Sad je mogao osjetiti tvrdo pritiskanje gravitacije Nonog svjetla o luk u snanu vuu grebena. Ostavio je sate promatranja u svojoj svijesti, tako da je mogao pratiti napredovanje lovca na njegovom putu prema Nonome svjetlu. Navigacijski pod-um razluio je njegovo napredovanje. On se vrati u biblioteku, stapajui se s onim prvim. "To jo uvijek izgleda kao presretnuti kurs. Moda se u pravu. Moda e tretirati ovaj artefakt kao onaj kod Alphe C." *** Dani su prolazili. Hailey se borila da uspori Granicu nitavila bez pregaranja grebena. Bila je odluna da ih dri na dometu signala s kapsule koliko je god to bilo mogue. Lovac se pribliavao tihom prstenu. Urban je dva teleskopa drao fiksiranima na tu blijedu i toku svjetla bez uoljivih detalja, dok je prsten promatrao preko kamera na kapsuli. Taj je signal ve bio slab i povremeno se prekidao, dok se razdaljina izmeu njih poveavala tisuama kilometara u svakoj sekundi. Ipak, bio je to usmjereni prijenos, i ako budu imali sree, lovac ga nee detektirati. Urban je elio da kapsula preivi barem nekoliko sekundi due od prstena. Bez slika s kapsule, moda nikad nee saznati je li prsten uniten. Lovac je preao gotovo polovinu razdaljine izmeu Nonog svjetla i prstena, kad se prsten poeo mijenjati. Urban je sjedio prekrienih nogu na datotenom putu, zurei u frustrirajue lou sliku kapsulinog posljednjeg prijenosa. Kakvoa slike je bila tako loa da je bilo nemogue sa sigurnou rei to je na njoj, no ipak on nije sumnjao da shvaa to se dogaa. Bijeli sjaj bio je jasan: filozofske stanice su se irile du prstenovog rastezljivog tkiva. "Skupljena je s Lota", ree Urban. "Znam da je." On se okrene da pogleda Clemantine koja je stajala iza njega na datotenom putu. "Sve to je znao je sad dio njega, a on razumije stanice trupa bolje od bilo koga." Clemantine je zurila mimo njega. Izraz lica joj je bio krut. Zlatna tetovaa irisa na njenim uima svijetlila je svjetlom bez izvora. Tada se ugrize za usnu i okrene. Uinila je to u tiini. Ipak je to vrlo dirnulo Urbana. On se ustade. "lesi li dobro?" Ona mu mahne da se udalji. "O istina. Uredi. Uredi. Ja sam dobro. Zauvijek dobro. On je samo jo jedan pali, i to je sve. Nije prvi. Ne odavno. Imam dosta prakse s ovim, zna." Urban se osjeao obamrlim. Nije znao to da poduzme. inilo se da pod-umovi rade odmah iza njegovog svjesnog uma i uljepavaju stvari. Je li on namjestio taj alat? Nije se sjeao, a sumnja ga je uplaila. Clemantine to osjeti. "Urbane!" Unijela mu se u lice. Njezina zabrinutost okrnjila je neku ranjivu nit koja se olabavila prosipajui neprijatne stvari. "Ne elim razgovarati o njemu!" Urban je vikao. "Ne na taj nain. Uredi to, Clemantine, jer se s time neu suoavati." Njezine se usne malo razdvoje. Ona klimne. "Znai, jebe Nepoznatog Boga?" "Istina." Njegova persona je opet nivelirala. "Bio je u pravu. Njegovi su preci bili napravljeni u takvome mjestu. Zar ne?" "Pretpostavljam da jesu." Ona savi svoje miiave noge i sjede pola metra iznad datotenog puta.
"Sad je sve to je znao dio prstena." "Moramo to pretpostavljati." Tada su neto uli na radiju. Blijedo. Jedva ujno. Urban nauli ui. "Odakle to dolazi?" Pod-um donese odgovor: Bilo je s kapsule. "Nije glas. A sranje! To je Chenzem. Kapsula je kolonizirana? Ne, ne. Samo prosljeuje neku transmisiju s prstena." "To jest Chenzem", Clemantine proape. "Poput ratnih brodova." "Istina. Svi su oni Chenzemi."
"Da. Ali nije to tako jednostavno. Lot barem tako nije mislio. Sjea li se artefakta kod Alphe C? Lovac je potroio svoj greben da ga uniti. Riskirao je i da nas izgubi. Kult i ratni brodovi nisu ista stvar."
"Nisu na istoj strani." zareza Urban. "Mi smo uvueni u beskrajni graanski rat izmeu graditelja brodova i kultista, no svi su oni Chenzemi." Ona ga je gledala. "Brodovi, prsten i Lot." "Pakao." "Zove lovca", ree Hailev. Urban pogleda i vidje da ona stoji pored njega. "Jesi li spojena s mostom?" "Istina. To je pozdrav. Onakav kakvog je Lot znao." "Sranje", zgrbi se Urban, osjeajui se kao da se njegov gost dijeli na dvojicu. "Ne elim vie razgovarati o Lotu." Clemantine ga je ignorirala. "Lot zavodi lovca. On to voli initi. Pokuat e ga pojebati, isto kao to smo se mi ponudili tamnom lovcu." "uti!" povika Urban. Njegovi prsti zakopae se u datotene putove. Stotine fajlova se otvori oko njega. "Ne govori vie o njemu na takav nain! On je mrtav. Umro. l to nije njegova greka!" Ustade. Udarao je akama po fajlovima koji su kolabirali na njegov napad. Aneo je lebdio na njegovom ramenu. Njegove noge duha ponovno se savie. On se srui. Njegovo elo pritisne sjajni datoteni put. "O sranje", mrmljao je. "O sranje." Osjeao je kao da ga crv izjeda iznutra. Stajao je u tihom spokoju, gledajui dolje na svoje ridajue duhove. Nikko je bio tamo s njim. Razgovarali su o novoj injenici koju s doznali od kapsule: lovac je poeo usporavati. "To je kriarski rat stranih tijela", Hailej/ je govorila. "Kult trai da sve stvari uini dijelovima ekstatine cjeline. Lot dovoljno zna o lovcima da bi to mogao natjerati da proradi ak i na njima. A on ima i utjecaj Vrela. To je sasvim novi faktor ovdje. Mogao bi mu pomoi da integrira sustave u sukobu." Urban je gledao u svojeg ridajueg duha, pitajui se koliko e dugo ostati tamo. Nitko drugi, inilo se, nije ga vidio. Otro pogleda Hailev. "Ne govori o njemu tako. Lot tamo nije iv." Ona podie bradu i pogleda u stranu. "Mogao bi biti", ree blago. O govno, o sranje. Duh na podu se skrio: udnovata, trzajua gomila tamne materije. Mogao bi biti iv. "elim se vratiti", ree Urban. Hailev jo nije htjela pogledati u njega. Nesreeni duh nestade. Nikko je sad stajao na njegovom mjestu. Hailev ree: "Kapsula je jo tamo, Urbane. Mogli bi otii kao duhovi." "Mislio sam da smo ispod dosega." "Ispod kapsulinog dosega. Ona nema dovoljno jak signal, no Granica nitavila ga ima."
Uh. Urban je trenutak razmiljao o mogunostima. Kapsula je jo uvijek imala aktivni greben. Imala je veliku kolekciju Tvoraca. Ne ba previe supstrata. Tada frknu. "to bi mogli uiniti? Prsten je zbrisao nae obrambene Tvorce. Zbrisat e i bilo koje Tvorce iz arsenala kapsule." Hailevn kiir jednom otro smeura. Gledala je u Clemantine i Nikka, ali ne i u Urbana. Ridajuih duhova je nestalo, i Nikko vie nije stajao tamo. "Ne moramo napasti prsten", Hailey im ree. "Moemo krenuti na lovca." Urban je sjedio prekrienih nogu. Rukom si je podupirao bradu. Razmiljao je o Hailevnom prijedlogu. Pazio je da ne razmilja o drugim stvarima. "Zato da napadnemo lovca? Sad je na naoj strani. Mi elimo da on spri prsten." "Istina", ree Hailey oklijevajui. "No, on to nee uiniti ako je ... zaveden."
Nije Lot, ree Urban sam sebi. Ne zapravo.

Hailey une kraj njega. Ruku mu poloi na rame. Govorila mu je njeno na uho. Oito se ponavljala premda se nije sjeala da je te rijei ve izgovorila. "Urbane, sluaj me. Prouavala sam zapise Tvoraca evouliranih tijekom nanorata u trupu Granice nitavila. Neke sam od njih prilagodila, ubacujui neto od utjecaja Vrela. Urbane, ne brini. Chenzemi nas vie nee olako shvaati." Hailej/ je eljela oteti lovca i prisiliti ga da uniti prsten. Urban se pokuavao naviknuti na tu ideju, dok je vrijeme prolazilo. Kapsula je detektirala radiosignal s lovca, a zatim i provalu praine s prstena. Urban je promatrao sve to s rastuom frustracijom. Lot je tu igru igrao i ranije. Znao je pravila. Lovac je nastavio usporavati svoj frenetini naboj. Prsten se ponovno mijenjao. Urban je zurio u svaku nestalnu sliku slabe rezolucije, kao da bi vlastitom voljom mogao pronai jo koji detalj. Prsten se pribliavao izgledu vretena. Ovo nije samo bio efekt zbog niskog kuta pogleda s kapsule. Prsten je uistinu poprimao oblik lovca. Povrina mu je bila prekrivena filozofskim stanicama. Vrijeme je da se krene. Urban dopusti da mu se duh udvostrui, a zatim pogleda na samog sebe. Ve je bio postao netko drugi, jer on je odlazio. Ta druga verzija njega e ostati ovdje. "Spreman?" upita Nikko. Clemantine ga poljubi. Dodir duha. "Artefakt je sad lovac, a Lot zna pronai put do otoka. Zapamti to." "Istina." Hailevni prsti oeae mu ruku. Ona je isplanirala otmicu lovca. Urban joj se nasmijei, osjeajui njezinu hladnu sloenu karizmatu kroz neuralni most kojeg je ona spojila s njegovom personom. Dugo je i naporno radila da popravi strukturu mosta. Bio je sada puno vie od virtualne veze koju je on davno napravio kako bi pokuao razumjeti filozofske stanice. Haileyga je pretvorila u neto suptilnije i adaptivnije, s vlastitim inteligencijom. Ako je preivio transfer na lovca, mogao bi barem biti preveden u organsku materiju, naoruan sa svime to znaju o obrambenim Tvorcima.
LINDA NAGATA - BESPUE 239 "Hvala ti to to ini", ree ona. "Hej. Tko je bolji za to?" Hailey se nasmijei. Urban se osjeao zbunjenim pred njenim pogledom. Bio je on tvrdoglavi pirat koji nikada nije kako treba brinuti za nekoga. Ostavio je svojeg starog ovjeka na Vrelu Obmane, a napustio Deneb na otocima, a sada ide sklopiti savez s Chenzemima koje je mrzio. Pokuat e rasturiti ostatke ovjeka koji mu je stoljeima bio poput brata. Tko je bolji za to? Clemantine to nije mogla uiniti. Previe je mrzila Chenzeme da ikada vie s njima legne. Nikkove rane su bile isto toliko duboke. Hailey je bila najbolja s filozofskim stanicama, i moda bi bila kandidat, no izgledi da ivi odvojeno od svega ljudskog ju je paralizirao. Urban pogleda u svog duha koji je nelagodne stajao po strani. Uhvatio je njegov ljubomoran pogled.
Tko je bolji za to?

Nikkov duh otiao je s njim na kapsulu. Otkrili su da je greben zdrav. Snaga je bila dobra. Slike s kamere koje su ile u njihove senzorije bile su kristalno jasne. Gledali su kako lovac klizi kroz polje praine koju je tu davno poloio artefakt. Ponovno je pozivao radiosignalima, a artefakt je odgovorio. Sad je ve izgledao potpuno poput lovca, premda je bio mnogo vei. Urban nije imao problema u razumijevanju izmjene. Most je lako preveo pozdrav/izazov:
< sinteza >

izmjena sebe-drugoga
(sklopi mir) kompatibilno
"Sada je bolji", ree Nikko. "Nije nam bilo ovako lako prvi put." "To nije njegova greka." Kapsula je bila sa strane, tamna i tiha, dok su se mrcine pribliavale jedna drugoj. Artefakt je bio puno vei od lovca koji je opet bio puno vei od Granice nitavila. No, barem je Granica nitavila bila na sigurnoj udaljenosti. Nikko i Urban zapoeli su svoj napad dok su izmeu dva strana broda jo bili kilometri praznog prostora. Iz malenog akceleratora uzgojenog iz mase kapsule, praina divljeg polja koja je bila komprimirana u pakete, sada je bila ispucavana na lovca. Pogodit e u pljuscima od po nekoliko stanica. Tih dvije ili tri stanice e razloiti dio polja, no ta mala teta e vjerojatno proi nezamijeena u frenetinom spajanju staninog polja. Za prainom, lansirali su igle. Bile su glatke. Pogodile su mrtve stanice, uranjajui duboko u lovevo tkivo. Svaka od njih postavit e konicu na drugoj dubini, a uz malo sree, barem jedna e pronai supstrat za preivljavanje gdje bi se moglo konstruirati kardinalno nanomjesto. Poput kardinala unutar tkiva Granice nitavila. svako mjesto biti e maleni procesorski vor u kojem bi se mogao spremiti Urbanov duh. Bila bi to utvrda u Neprijateljskom teritoriju, zatiena od loveve obrane vojskom Hailejmih obrambenih Tvoraca. Urban je ekao u napetoj utnji, igrajui se s osjeajem za vrijeme. Lovac se pribliio, zauzimajui poziciju uz divovski artefakt.
Nisu imali naina provjeriti uspjeh svoje invazije, osim da poalju duha. Dovoljno je vremena prolo. Ili su ih kardinali ve mogli primiti, ili nikad nee biti spremni. "Idem ja", ree Urban. Nikko je bio nevidljivi pritisak sa strane. "Sretno." Proces spajanja je poeo. Urban je promatrao kako praina s lovca pada na artefakt. Tada je lansirao svoga duha.
ostojanje. Kad se Urban manifestirao u kardinalu, pogodio ga je nijemi osjeaj iznenaenja da jo uope postoji. Postao je parazit u lovevom tijelu. Hailevn most ga je okruivao, iako vie nije bio virtualni. Bio je preveden u fiziki entitet, koji je hitro izrastao iz kardinala, prema lovevom trupu. Most je bio njegov produetak, a du njegove duine stajala je mikroskopska vojska. Uhvati ga panika kad je osjetio teret ove opsade, no to se brzo smirilo. Nee ionako znati nita ako Hailevna obrana popusti. Njegova vlastita vojska tvorila je obrambeni zid nasuprot chenzemskim napadaima, gurajui ih s tanke linije tkiva na kojoj je rastao most u njegovom nezaustavljivom napredovanju prema lovevim filozofskim stanicama. Urbanova svijest kliznu prema tom novom svemiru. Njegov horizont je bio estoka borbena linija. Gdje je utjecaj Vrela? Primirje se inilo kao udaljeni san. Kontakt. Most je pronaao filozofske stanice. Spojio se s njima i Urbanova se percepcija proiri, to mu donese vrtoglavicu. Otri stanini govor ga preplavi otvarajui ga bespuu. Osjeao se uronjenim u duboku, teku atmosferu jupiterskih razmjera gdje je svaka molekula mjerila neki trenutak postojanja. On je gledao kroz njih, stoljeima u prolost. Toliko se njegovo sjeanje protezalo, /e // ovako biti Chenzem? Njegova egzistencija se kolebala. Bio je manji od estice. Tada je ugledao artefakt, i mrnja mu suzi horizonte. Filtriran chenzemskim osjeajima, artefakt je bio tokasta slika velike jasnoe. Urban je osjetio njegovu udnovatost. Postao je konverzacijski kanal za debatu koja je bjesnjela meu lovevim stanicama - Oprez/Kreni, praeno odjekom otre elje. No neto se uplelo uznemirivi suglasni val. Negativni glas koji je inzistirao na <pogreno>. Urban je shvatio da je to njegov glas ... iako nije dolazio od njega. S rastuim uzbuenjem pogodio je istinu. Bilo je vie od jedne njegove kopije, uspjeno skrivenih u njegovoj kardinalskoj utvrdi. Hailey! on pomisli s divljim zadovoljstvom. Moj pobjedniki general. Premda je tragao za drugim glasovima po staninom polju, sebe je prvog naao, uvlaei ga u moni savez, oivien stranim stanicama. Praina s artefakta pade preko lovevog trupa. To je dovelo val neoekivanih senzacija: elja bez ciljeva, samoa, obeanje. Urban je mogao identificirati ove osjeaje, no za filozofske stanice oni su bili opasne prijetnje u fiksiranoj skripti spajanja. Praina je bila secirana u potrazi za smislenom povijeu, no nije bilo povijesti u njoj, samo strani osjeaji koje stanice nisu mogle razumjeti. Urban je to i predobro razumio. Bio je to Lotov potpis: udaljen, s mirisom kulta, no potpuno stvaran. Obuzme ga uas kad shvati da je Hailey bila u pravu. Lot je bio iv. Znanje je
destabiliziralo njegov savez s drugim duhovima, donosei ga do ruba paninog kolapsa. "Lote!" Uzvik je bespomono krenuo s mosta. Sumnja ga je hitro pratila. Lot nije mogao biti iv. Ne na isti nain na koji smo mi prije bili ivi. Urban je nosio Clemantinina sjeanja. Vidio je vlakna kulta na djelu. Lot je umro, no ova jeka njegove prisutnosti jo je postojala u praini i bila jedini alat kulta koji je lagao. Urban se dovede do ovog zakljuka. Odbijao je sumnju. Odbacio je krivnju. Prisilio se da se usredotoi na vlastite krajeve, jer, to god da bila priroda ili porijeklo ove stvari s kojom se suoavao, ona mu je bila neprijatelj. On se ponovno uroni u stanini tijek, postajui provodnik valova zbrkane debate. Njegovi drugi ja su bili tu. Svaki je bio stabilan i odluan poput njega. Zajedno su inili svoj input -<Pogreno> pumpali su ga grubo u tijek. <Pogreno>, stalno iznova. Filozofske stanice su ve bile dovedene u sumnju. Bile su smetene stranom prainom s artefakta, pa su nudile malo otpora. <Pogfeno> se irilo kroz njih nalazei plodne ile za rast. Oprezni mir ureen izmeu lovca i artefakta bio je slomljen. Sumnja je prtala oblakom vrele praine.
Artefakt je osjetio taj okus i odgovorio oajnikom, koketnom prijetnjom: Bori se sad. Mi smo Chenzemi. Idi. Sintetiziraj. Ili se bori.
Urban se smiri. Ispustio je krivicu i fokusirao se na okus Lota kao oznake za <Pogreno>. Mrzio se zbog toga, no mrnja se dobro topila. Stanice su to prigrlile, vodei ga dublje u iroka podruja njihovog unutranjeg svijeta, gdje su sjeanja tekla poput oceana bez dna sastavljenih od tekog zraka. To ga je plailo. Ipak, istovremeno ga je ispunjalo bojazni i eljom da bude dio toga. Zakleo se da e biti dio toga kad bude gotovo. Tako. Bilo je vrijeme da se to privede kraju. Misao formirana u njegovom vlastitom umu stizala je istovremeno iz stotina ila unutar lovevog polja na trupu. Hailey je naoruala kardinale znanjem o praini divljih stanica. Oprezno, Urban konstruira svoj prijedlog. On prekine uzorak praine u bezopasne komponente, aljui svaku od njih van na razmatranje u polju filozofskih stanica, <Pogreno> On je ispredao lane povijesti, kako bi dokazao da je njegovo oruje dobro. Izazvao je stanice da ga sintetiziraju, naglaavajui <Pogreno>. Hailey je stvarno dobro prepravila most. U poetku, odobravale su samo neke stanice, a zatim jo njih nekoliko. Bili su sintetizirani djelii praine, a zatim omotani zatitnim omotaima kako bi se komponente mogle bez opasnosti mijeati.
<Pogreno> Urban ih je pourivao, i polako je raslo ludilo. Masa je bila lansirana prema stanicama, dok je val retribucije rastao oko lovevog trupa.
< Pogreno >

Sad. Paketii su bili lansirani s bljeskom suhe vruine. Udarili su u artefaktove stanice milijunima mikroudaraca, zapoinjui groznicu koja se irila dok se artefaktov trup nije pretvorio u pepeo. Kad se destrukcija zavrila, loveve filozofske stanice pale su u jezovitu utnju. Vagale su mogunosti? U toj tiini, Urban postade ponovno svjestan bitke na svojim granicama. Unutar tkiva lovca,
Hailevne mikroskopske vojske jo su uvijek bile angairane u bijesnu obranu njegovog postojanja, radei na jednostavnom protokolu Vrela: Ne napadaj ako nisi prvi napadnut. U trenutku, motivacija nije bila problem. Mikroskopska loveva obrana evoluirala je pokuaju nadvladavanja Hailevne vojske. Jedan kardinal je podlegao dok je Urban promatrao kako njegov duh nestaje. Obrana drugog kardinala bijae probijena. Urban se zagrnuo svojom vlastitom sudbinom, bespomoan da utjee na ishod. Hoe li znati kad njegov kardinal podlegne? Hoe li dobiti neko upozorenje? Vjerojatno ne. Njegova svijest e jednostavno ... ... prestati. To je bila melankolija, no kad je poeo ovako razmiljati, chenzemski napad poe venuti. Mikroskopski borbena linija se ohladi. Gledao je kako zacjeljuju rupe na njegovom kraju borbenog perimetra. Tvorci izviai napeto su ispitivali sukob, i prijavili sterilnost: napadai su toliko evoluirali da ih njihovi policijski nanomehi nisu vie prepoznavali. Kraj je brzo doao, nakon napada s dvije strane. Lovac nije popustio u mikroskopskoj obrani. Nove vojske stalno su slane protiv Haileynih trupa, no ove trupe nisu imale sjeanja na izvornu bitku, pa su bile lako odvraane, a Urban je osjeao kako se njegov teritorij iri. Njegovi su duhovi klizili du ovih putova, stapajui se jedan s drugim dok konano ponovno nije postao jedan um, premda je zadrao mnoge glasove, tako da se ne smanji njegov utjecaj na lovevo stanino polje. S pepeljastog trupa artefakta nije se vie mogla oitati nikakva aktivnost. Loveve su stanice tiho debatirale o onome to su uinile, gradei i igrajui scenarije ubijanja. Urban ih je pratio, ali im nije udovoljavao. Umjesto toga, uveo je novi koncept: dopusti da sepomaknemo/odemo. Taj scenarij izroni istovremeno iz svih njegovih glasova oko broda. Stanice su bile prebrisane njime, i, na Urbanovo iznenaenje, lovac se polako poeo odvajati od mirujueg artefakta. Tijekom sljedeeg sata, Urban je zadobio nove osjeaje, koji su u njega utjecali iz istraujuih niti mosta. Mogao je osjetiti lovev greben, koji je neumorno reao prikvaen na polje nulte toke. Stanice su ga osramotile kao slabog, jer brzi bijeg s None zvijezde ga je gotovo istroio, i proi e dosta vremena prije no to lovac bude mogao ii tako brzo. Urban je otkrio da moe gledati na Nono svjetlo. Znai da je ovdje negdje bio teleskop, iako mu je most omoguavao osjet kao da gleda ljudskim oima. On je oklijevao. Je li to bilo neto ...? Njegova radoznalost potekla je u most, dok je nastavljao uzgajati svoja vlakna kroz brodske nivoe.
Eto.
Sad je jasno osjeao drugu prisutnost. Most je ulovio njegove senzorske kanala. Urban je mogao osjetiti tijek njegovih komandi, i povratnih motivacija koje ulaze u nj. Bio je to entitet razliit od filozofskih stanica, a i od njegovih drugih kopija. Mjerio je zvijezde. Urban je mogao osjetiti nemilosrdni tijek pozicijskih podataka. Mjerio je stanice na trupu, njihovu temperaturu i metabolizam. Mjerio je drhtei greben i davao sugestije filozofskim stanicama - scenarije koji bi se modificirali i vraali. Urban se zakopao u njegove operacije, i s vremenom zakljuio da je to bio mehaniki um, koji je djelovao s manjim autoritetom od onog filozofskih stanica, kao i bez njihove strasti. Bio je to jedinstveni um bez sloene pluralnosti stanica. Entitet koji bi pokretao brod kad bi stanice bile tamne? Istina. Mislio je na Lota, izlivenog u ranu pod filozofskim stanicama Granice nitavila. Jedinstven um zaokupljen dijalogom s pluralnim poljem. Lot je oduvijek vidio sebe kao dio polja, no moda
je, ne znajui, preuzeo ulogu ovog podlonog strojnog uma ... i svi njegovi frustrirani pokuaji da upravlja stanicama mogli bi biti pod pravim kutom postavljeni na ovaj inferiorni status. Nemir povue Urbanovu panju natrag k filozofskim stanicama. One su otkrile komeanje u artefaktu. Poeo je pratiti lovevo uzmicanje, a nove filozofske stanice pojavljivale su mu se na trupu. Urban je zurio u njih, osjeajui prezir zbog njihovog neznanja i nezrelosti, dok nije shvatio da se radi o emociji koja se presipa s njegovih vlastitih stanica na trupu. Ispitivao je status glavnog topa, i na njegovo iznenaenje, on zadobije snagu. <Preklnl> Ova je naredba pomutila valove neposlunih prigovora meu filozofskim stanicama: Oprez/Drug} ne ja. Bez Urbanove naredbe, lovac je zaokrenuo nianei artefakt. On se smiri. Razmiljao je: Budi Chenzem. Jaki radiosignal die se s artefakta. Most ga prevede, i Lotovglas ispuni kardinale. "Urbane? To si ti, zar ne?" uvi to, Urbanov glas preplavi praznovjerni strah. Most je ograniio osjeaje na kardinale, odbijajui da prijeu na bilo koji chenzemski sistem, pa je odjeknuo, klizei u grubim valovima kroz Urbanovu svijest. Ovo nije on. On je sebe uvjeravao. Vjerovao je u to. Nije si mogao pomoi da ne odgovori: "Lote?" "Istina. Ja sam." Savren prijevod njegova glasa. Brzo i oprezno, Urban je potkresao koliko je god mogao osjeaje. "Ne", ree. "NTi nisi Lot." "Urbane ..." "Vidio sam to mu se dogodilo! Bio je to kult. Vidio sam kako se to dogaa i na Vrelu Obmane!" Bijes je bujao dok je on oslobaao sjeanja koja je dijelio s Clemantinom. One udarie o zid koji je postavio most, udarajui stanice chenzemskom strau <Ubi]>. Stanice su ule na liniju. Greben je podrhtavao i jaao kako je snaga prelazila u glavni top. "Urbane!" Lotov prestraeni glas prosjee Urbanov senzorij. "Znam to mi se dogodilo. Sjeam se, no sad je gotovo. Mora mi vjerovati. Mora." Urban nije elio vjerovati ovom glasu. Ipak ga je muila sumnja. Naredi stanicama <Stanil>. "Kako da ti vjerujem, bijesni?" To ne moe biti Lot. A ipak jest njegov glas." "Urbane, zato me eli ubiti?" Lotova zbunjenost prolazila je kroz kardinale. "To sam ja. Nita nije izgubljeno. Nita ne moe biti izgubljeno. Ne ovdje." "Kae to? Bijesni. Posveena Bespua su izgubljena. Hevertori je izgubljen. Sjea li se toga?" ak i dok je govorio, morao je pritiskati stanice <Stani, stani, stani>. Njegova prisebnost prijetila je da e se raspasti pod napadom chenzemskog bijesa. "Istina, Urbane", odgovorio je Lot. "Bespua su dio mene. I ti si dio mene." "Bespua vie nema!" "Urbane, sluaj. Nikko te zove. Zar ga ne uje?" Urban je sluao, no sve to je uo bio je frenetini bijes staninog polja, spremnog da ubije. < Stani> Lot ree: "Kae ti da me ubije. Zato?"
"Zna ti zato. Ti ima nae uzorke. Mi ne elimo biti pretvoreni u oruje." "Poput mene?" "Ba tako." "Ja nikada nisam bio oruje." "To ti misli."
< Stani>
Lot ree: "ja sam bio dar." "Ne neki koji bi nam koristio, bijesni." "Neu te ozlijediti." "Zato ne ujem Nikka?" upita Urban. "Moda zato to nisi cijeli?" "A ti jesi." "Sad jesam." "I jo si uvijek slobodan?" "Mi nismo neprijatelji, Urbane. Doli smo kroz vrijeme koje zna. Odgodili smo nau Zajednicu za vas, i spavali ovdje u mraku trideset milijuna godina s najmanjim izgledima da e nas netko probuditi. Mi smo ovdje da vam predamo sve to jesmo i to znamo."
<Stani>
Dok je Urban sluao, naao se da eli vjerovati onome to je Lot govorio. Nikad se nije ovako osjeao. Karizmata ga nikad nije dotakla. No, ovjek koji je on bio je odmicao. Vie nije bio ovjek. Ostavio je jedan dio sebe iza sebe, da se uroni u strani svijet, gdje se vrijeme mjerilo mjerilom koje nije mogao shvatiti. irina sjeanja Chenzema ga je udila. Svaka filozofska stanica bila je mala, no zajedno su zabiljeile ocean vremena. Njegova vlastita mjerila nisu se mogla usporeivati s ovima. Ipak, bio je to svijet u kojem se osudio ivjeti.
Zato?
<Stani>
Sjeanja na Svilu udarala su o njegovu svijest. Svijest njegovog starog ovjeka i tetu koju je napravio kad se udaljio. A Deneb; nikad je vie nee vidjeti. Nikad. Lotov se glas ukopa u njega. "Ne moe se uiniti nedodirljivim, Urbane. Moe ne uspjeti osjetiti karizmatu. Moe ureivati svoju bol, sumnju ili ak nadu, ako ti smetaju. A na posljetku, bit e lovac koji pokree mogunosti, radei na bezosjeajnom instinktu. To si ti: Nesvjestan. Neranjiv. Nedodirljiv. Urbane? Hoe li to uiniti? Ili e se vratiti Deneb? Koliko je voli?"
< Stani>
"Ne znam. Ne sjeam se." "Koliko voli mene?" "Lote ..." "Jesi li i to uredio? Moe me ubiti tad." "Morao sam to uiniti!" Stanice su bile ivane, borile su se protiv njegovih zabrana.
<Stani>
<Stani> "Ti si sada lovac", ree mu Lotov glas. "Istina! Hajde recimo da sam to. Nitko od nas nije samo ovjek ... ne vie." oklijevao je, kao
LI N DA NAGATA - BESPUE 245
da je strana istina odjednom procvjetala unutar njegovog srca, jasna i usijana. Lot mu je rekao, ali on nije sluao. / ti si dio mene. Nije li on izgubio tu svoju kopiju u prstenu? Znai, da ova stvar razgovara s Lotovim glasom, znala bi sve o njemu. Znala bi kako da ga dotakne, kako da ga prisili da osjea ono to nije mogao osjeati. Kult ili lovac? Ova bi ga stvar uvjerila da postoje samo dva izbora, no nije bilo tako. Jasnoa njegova cilja nije ga osudila na chenzemsku brutalnost, a prava se ljubav ne mjeri odredbama kulta. ivot je niz beskonanog napredovanja. U svakom trenutku mora se stvoriti nova odluka. "Boji se nesigurnosti, zar ne?" Urban ga optui. "to god da uope jesi, jer Lot nisi! Boji se izbora. Boji se izgleda. Bjei od toga. Skriva se, i krade ga nama ostalima. Boji se gubiti. Lote! Nisi ostao. No ja te volim. Zna to." On se ukoi, poputajui napokon zahtjevima bijesnih stanica. < UbiJ> "Urbane, ekaj!" vritao je Lotov glas. "Urbane, molim te, sluaj me." On se ukoi. <l/b///> Greben je udarao. Urban to osjeti. Kao da je netko posegnuo rukom u njegovu utrobu i snano je okrenuo. Glavni top opali. Suha vrelina i bijeli uareni cvijet praine procvjeta u njegovo lice. Ubode ga. On ga pohlepno kua, no nije nosio smisao, niti svrhu. Bio je prazan, poput poetka svijeta. Poslije je Nikkov duh doao posjetiti kardinale. Kretao se kroz njih, ostavljajui da dvostruke mree budu razapete preko putova. "Nauili su nas kako da ga pobijedimo. Zna li to? Stavili su Lota u na most." "Istina." Kapsula je bila udaljena nekoliko stotina kilometara. Urban ju je promatrao chenzemskom jasnoom kako se polako preoblikovala u iroku antenu. Nikko je planirao progorjeli kapsulin greben u jedinom pokuaju da stignu do Granice nitavila. Trebao je ogoljivati svoje duhove na osnovna sjeanja, a ak moda ni tada nee uspjeti. Granica nitavila je bila daleko, a olujno Nono svjetlo lealo je izmeu njih, no on e pokuati. Nikkova se prisutnost kondenzira kao osjeaj laganog pritiskanja na Urbanovom senzoriju. "Ide kui, zar ne?" upita. "Istina", prizna Urban. "Pratit u Glasnika. Prvo do Vrela Obmane, a onda i do Sol sistema ako se bude inilo korisnim. Moda i dalje. Nemamo ideje to se dogodilo na toj granici." "Misli li da tamo nekog ima?" "Oh, da." Morao je vjerovati da je netko ili neto preivjelo. "Moda se skrivaju. Vjerojatno u ih nai kada pokuaju otvoriti moj trup. "Pravi dosta buke kad se bude pribliavao." "Istina." Sjeao se lanog susreta s Chenzemima koji je Deneb nala u biblioteci, koji je pokazivao kako komunikacijski asnici tjeraju trojac smrtonosnih lovaca, putajui kod prepoznavanja. To se moglo dogoditi. Sad je u to vjerovao. "Ovo doba nam je bilo poput uskog grla, no stvari se otvaraju. Znam to. Otoani nee zauvijek imati oblak za sebe." "Potrait u valnu frontu", ree Nikko. "Tad u znati kako je stvoriti." "Tada ide ponovno kod otoana?" "Da."
"To je dobro. Drago mi je." "Ne znam. Znamo odakle dolazi kult, no nikada nismo pronali graditelje brodova." Urban je pokuavao zamisliti tu chenzemsku frakciju nasuprot kultu. Mogao je razumjeti strah i bijes koji su moda osjeali, gledajui kako taj virus uzima njihov svijet, no nikada nee shvatiti prezir koji su pokazivali prema budunosti. Programirali su svoje ratne brodove da unite prstenove koji su posadili kult, no trideset milijuna godina koristili su ih i za brisanje bilo koje evolucijske vrste koja bi mogla postati rezervoarom kultnog virusa i usmjeriti prema kraju bezbrojne budunosti, a moda i njihovu vlastitu. "Mislim da su graditelji brodova mrtvi", ree Urban. "Ili glupi. Ili izgubljeni u hladnom snu. ili u skrivenom umjetnom svijetu. No, ne mislim da su vie dio ovog svijeta. Toliko su ga mrzili, ili su ga se bojali, ili su izgubili kontrolu nad onim to su inili. No, k vragu i s njima i njihovim brodovima." Nikko se blago nasmije. "Urbane, moram sada ii." "Nee ostaviti duha?" "Ne. Ne mogu to uiniti." "Istina." Nikko je imao previe oiljaka da naini tako bliski savez s Chenzemima. "Tada se pobrini za Clemantine i Hailev. I pobrini se za sebe. Budi sretan." "I ti takoer", ree Nikko. "Nikad se nemoj okrenuti od svijeta." Njegov duh isklizne iz kapsule, a zatim udari naprijed u bljesku radiovala. Dalje, dalje. Prema Granici nitavila. Urban je sluao tiinu koja je uslijedila. Osjeao se prazno, ali i kao pobjednik. Sad je bio oblikovani entitet, dua vlastitog velikog broda. A ako je taj brod bio strano udovite, pa, no to je udovite doli stvorenje nepoznato svijetu? Mi smo nametniki organizam. Stanice/greben/ovjek/stroj: iscijeeni mir meu ovim dijelovima e ojaati, jer, Hailevn most ih je nastavio povezivati, u tradiciji nemilosrdne harmonije koju su nauili u Vrelu Obmane. On starta greben. Otklie od Nonog svjetla pramcem okrenutim prema kui. Bit e to stoljetno
putovanje. Nije mogao ni zamisliti na to bi na njemu mogao naii.

Amerika spisateljica l.inda Nagata prvu je priu. Spectral Expectetion ( 1 9 8 7 . ) , objavila u asopisu Analog SK Roena 1 9 6 0 . godine u San Diegu, no odrasla na Havajima. Linda danas /ivi na Mauiju sa svojim suprugom i dvoje male djece. Diplomirala je zoologiju, a kako joj je trebalo neto uzbudljivo u ivotu odluila se baviti pisanjem. Dvojbe nije bilo - SF je gutala od svoje desete godine. 'Koliko daleko moe ii nanotehnologija, koje, i mogu li joj se uope nametnuti kulturoloke granice?', teze su koje je
LINDA NAGATA
l.inda razradila u svojem debitantskom romanu The Bohr Maker (l 995.), a za kojeg je dobila nagrada 'Locus' l 996. "No, SF je vie od niza postavki. SF je i prianje prie. Da, priznajem: mojem umu pria treba biti zainjena akcijom, avanturom i osjeajima, oajnikom potrebom za dosizanjem cilja ... i ako se svijet u tijeku procesa mijenja, pa, to je takoer u redu", napisala je Nagata u jednom eseju i toga se pridrava u svojem pisanju. Iste godine objavila je i drugi roman, Tech-Heaven ( 1 9 9 5 . ) , u kojem je sredinja tema hibernacija oko koje je ispletena pria o opravdanosti toga procesa i slobodi izbora u rapidno promjenjivom svijetu. Dvije godine kasnije uslijedio je Deception Well (l 997.), a ubrzo potom i roman Bespue ( 1 9 9 8 . ) u kojem spisateljica i dalje slijedi, kroz svoja djela ve zacrtanu liniju - propitivanje straha od promjena, od novoga, s jasnim naglaskom da status quo ne moe opstati, ako uope takvo to postoji. Naravno, to je tek premisa koju je Linda Nagata upakirala u stilski britku avanturu na svemirskoj pozornici, prepunoj zanimljivih detalja i nadasve upeatljivih lika. Prie: Career Decision ( 1 9 8 8 . ) , Liberator ( 1 9 9 3 . ) [nominacijc za Nebulu i nagradu James Tiptree |r.]. Old Mother ( 1 9 9 5 . ) . The Bird Catchers' Children ( 1 9 9 7 . ) . The Flood ( 1 9 9 8 . ) Romani: Limit of Vison ( 2 0 0 1 .)
Neto o piscu:
l/AST, 1998. Prijevod: Dauor Banovi

Linda Nagata - Bespuce

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Linda Nagata - Bespuce

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

LINDA NAGATA BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE

12 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 13

14 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 15

16 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 17

18 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 19

20 LINDA NAGATA - BESPUE

L1NDA NAGATA - BESPUE 21

22 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 23

24 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 25

26 LINDA NAGATA - BESPUE

"Lote! Jesi li dobro?"

LINDA NAGATA - BESPUE 27

28 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 29

30 L1NDA NAGATA - BESPUE

"Istina. Bio sam sretan." elio je da ona to zna.

LINDA NAGATA - BESPUE 3 l ***

32 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 33

Gradska knjinica Rijeka

34 L1NDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 35

36 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 37

38 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 39

40 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 41

42 LINDA NAGATA - BESPUE

L1NDA NAGATA - BESPUE 43

44 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 45

46 LINDA NAGATA - BESPUE

L1NDA NAGATA - BESPUE 47

Ne, ne, ne. Prokletstvo. Nema veze. Ve je previe toga izgubio.

48 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 49

50 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 5

52 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 53

54 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 55

56 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 57

58 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 59

60 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 61

62 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 63

64 LINDA NAGATA - BESPUE

LINDA NAGATA - BESPUE 65

66 LINDA NAGATA - BESPUE

"Uvlai moj kiir. Boli me, Urbane." "Izlazi iz toga, Deneb."

LINDA NAGATA - BESPUE 67

*Hej, to je to? *Clemantinin bespilotni ruksak, ree Nikko.

Hej, to je to? Clemantinin bespilotni ruksak, ree Nikko.