ELEKTROTEHNIKI FAKULTET SARAJEVO

INENJERSKA FIZIKA I -predavanja za 1.sedmicu nastave-

1. FIZIKE OSNOVE MEHANIKE

1.1 Uvod Fizika je fundamentalna prirodna znanost ( nauka ) ; ona prouava opa svojstva i zakone kretanja materije, poevi od kretanja ( gibanja ) tijela pa sve do strukture i svojstva fizikalnog polja i prostora. Fiziari nastoje otkriti zakone o ponaanju materije u raznim uvjetima i dobivena saznanja primijeniti u tehnologiji i tehnici. Rije fizika dolazi od grke rijei (fisis), to znai priroda i zato se, dugo vremena, fizika zvala filozofija prirode. Tvar (supstanca) je jedan od osnovnih oblika materije; sva tijela u prirodi izraena su od tvari. Fizikalno polje (npr. gravitacijsko, elektrino itd.) takoer je jedan oblik materije. Materija se nalazi u neprestanom kretanju; ona prelazi iz jednog oblika u drugi, i pri tome ostaje neunitiva i sauvana. Prostor i vrijeme takoer su oblici materije i vezani su uz njeno kretanje jer se sve promjene materije odvijaju u prostoru i vremenu. Veza fizike i ostalih prirodnih znanosti vrlo je velika i, ponekad, je teko nai granicu izmeu fizike, kemije i biologije. Moderna fizika i kemija toliko se isprepliu da se danas kemija moe gotovo smatrati posebnom granom fizike. Moderna biologija, posebno njena grana biofizika, takoer je tijesno povezana s fizikom i kemijom. U fizici postoje dvije metode: eksperimentalna i teorijska. Eksperimentalna metoda bazira se na eksperimentu i mjerenju. Nekad je lake doi do odreenog fizikalnog zakona teoretski, pomou matematike, a zatim ga, eventualno, provjeriti eksperimentom. Ako eksperiment potvrdi neku teoretsku pretpostavku, tada se on prihvaa kao prirodni zakon; ako je obori, tada se ta pretpostavka mora promijeniti tako da bi bila u skladu sa mjerenjem. S obzirom na ove metode fizika se moe podijeliti na eksperimentalnu i teoretsku fiziku. Teoretska fizika matematiki razvija i povezuje fizikalne zakone, dok eksperimentalna fizika izvodi rezultate iz iskustva. Matematika je vrlo vano oru fiziara. Ona nam slui da prikaemo fizikalne zakone u konciznoj i jasnoj formi, da ih povezujemo jedan iz drugog izvodimo. 1.2 Mjerenje u fizici Mjerenje je osnova svih prirodnih znanosti, pa i fizike, koja je tipina eksperimentalna znanost. Engleski fiziar i matematiar W. Thomson, lord Kelvin (1824-1907), istakao je vanost mjerenja ovim rijeima: "Kad ono o emu govorite moete izmjeriti i izraziti brojevima, tada znate neto o tome; kada to ne moete izmjeriti, tada je vae znanje oskudno i nedovoljno..." Pri istraivanju u fizici prvo moramo uoiti nerijeeni problem koji je od znanstvenog interesa. Zatim precizno mjerimo. Mjerenja ponavljamo nekoliko puta da bi smo to vie smanjili pogreku mjerenja. Zatim slijedi analiza eksperimentalnih podataka, fizikalno objanjenje eksperimenta i pronalaenje fizikalnih zakona.

Mjerenje fizikalnih veliina u stvari je usporeivanje fizikalne veliine koju mjerimo sa odgovarajuom standardnom istovrsnom veliinom, tzv. jedinicom. Fizikalna veliina opisuje kvalitativno i kvantitativno neku mjerljivu osobinu fizikalnog stanja ili procesa. Ona omoguuje definiranje fizikalne pojave i njeno opisivanje u matematskom obliku pomou odgovarajuih jednadbi. Fizikalne veliine su npr. put, vrijeme, brzina, rad, energija, itd. Fizikalne veliine oznaavaju se malim i velikim slovima latinske abecede i grkog alfabeta. Oznake fizikalnih veliina dogovoreni su na meunarodnom nivou. To su veinom poetna slova engleskih i latinskih naziva. Tako npr. simbol za brzinu je v (velocity, velocitas), vrijeme t (time, tempus), silu F (force) rad W (work) itd. Fizikalni zakoni se mogu precizno izraziti i pomou fizikalnih jednadbi koje povezuju fizikalne veliine u tom zakonu. Mjeriti neku veliinu znai odrediti broj koji pokazuje koliko puta ta veliina sadri u sebi istovrsnu veliinu dogovorom uzetu za jedinicu. Za neku fizikalnu veliinu nije dovoljno poznavati samo njenu brojanu vrijednost, ve i njenu jedinicu. Svaka se fizikalna veliina moe izraziti pomou dva faktora, tj. brojanom vrijednou i oznakom mjerne jedinice.
A = {A }[A ]

(1.1)

gdje su {A } brojana vrijednost i [A ] mjerna jedinica. 1.3 Meunarodni sistem (sustav) jedinica - SI Fizikalne veliine mogu se podijeliti na osnovne i izvedene, a ista podjela vai i za mjerne jedinice. Osnovne fizikalne veliine su one koje ne moemo jednu iz druge izvesti, ve ih moramo definirati. Sve ostale, izvedene, moemo izvesti iz osnovnih. Osnovne i izvedene jedinice ine sistem ( sistem ) jedinica. Na XI zasjedanju Generalne konferencije za utege i mjere (Conference Generale des Poids et Mesures-CGPM) 1960. prihvaen je Meunarodni sistem mjernih jedinica, tzv. SI (Systeme International d'Unites) koji je prihvaen u cijelom Svijetu. Dogovorom je odabrano sedam fizikalnih veliina iz kojih se izvode sve ostale. Osnovne fizikalne veliine i osnovne jedinice Meunarodnog sistema date su u tabeli 1.1. Veliina Duljina Masa Vrijeme Termodinamika temperatura Jakost elektrine struje Jakost svjetlosti Koliina tvari Oznaka l m t T I I n Mjerna jedinica metar (m) kilogram (kg) sekunda (s) kelvin (K) amper (A) kandela (cd) mol (mol) Podruje fizike mehanika toplina elektricitet fotometrija atomska fizika

1. Duljina ( duina ) Jedinica duljine je metar. Metar je duina koju u vakuumu pree svjetlost za vrijeme od 1/299 792 458 sekunde. 2. Masa Jedinica mase je kilogram. Kilogram je masa meunarodnog etalona kilograma koji se uva u Meunarodnom uredu za utege i mjere u Sevresu kraj Pariza. 3. Vrijeme Jedna sekunda je trajanje od 9 192 631 770 perioda zraenja koje nastaje pri prijelazu elektrona izmeu dvaju hiperfinih nivoa osnovnog stanja atoma Cs133 4. Jakost elektrine struje Stalna elektrina struja ima jainu jednog ampera (A) ako, prolazei u svakom od dva paralelna, ravna, beskonano dugaka vodia, zanemarivo malog presjeka, razmaknuta jedan metar u vakuumu, uzrokuje izmeu njih silu od 2 10 7

N (Njutna po metru duljine). m

5. Termodinamika temperatura Jedinica termodinamike (apsolutne) temperature je kelvin (K). Jedan kelvin (K) je termodinamika temperatura koja je jednaka 1/273,16 dijelu termodinamike temperature trojne take vode. 6. Jakost ( jaina ) svjetlosti Jedinica jaine svjetlosti je kandela (cd). Jedna kandela je jakost svjetlosti koju u okomitom pravcu zrai povrina od 1/600 000 m2 crnog tijela na temperaturi skruivanja platine pod tlakom od 101 325 Pa. 7. Koliina tvari Jedinica za koliinu tvari je mol. Jedan mol je koliina tvari koja sadri toliko jednakih estica (molekula, atoma, elektrona, iona i sl.) koliko ima atoma u 0,012 kg izotopa ugljika 12 . . 6C Da bi SI sistem bio pogodan za upotrebu usvojena je i tabela decimalnih dijelova i dekadskih viekratnika osnovnih jedinica:

Prefiksi
faktor 1024 1021 1018 1015 1012 109 106 prefiks jota zeta eksa peta tera giga mega oznaka Y Z E P T G M faktor 10-1 10-2 10-3 10-6 10-9 10-12 10-15 prefiks deci centi mili mikro nano piko femto oznaka d c m n p f

103 102 101

kilo hekto deka

k h da

10-18 10-21 10-24

ato zepto jokto

a z y

Dopunske jedinice
fizika veliina ugao prostorni ugao naziv radijan steradijan oznaka rad sr definicija m m-1 m2 m-2

1.4 Skalarne i vektorske fizike veliine

Fizike veliine prema svojoj prirodi mogu se razvrstati na skalarne, vektorske i tenzorske. Skalari su one veliine koje su potpuno odreene brojnom vrijednou i odgovarajuom jedinicom. Takve veliine su: masa, vrijeme, temperatura, rad itd. Vektori su one fizike veliine koje su potpuno odreene njihovom veliinom pravcem i smjerom. Takve veliine su: sila, brzina, ubrzanje itd. Tenzorske veliine su odreene sa tri vektora. Takve veliine su na primjer: tenzor inercije, tenzor viskoznosti, tenzor deformacije i dr. Vektor predstavljamo usmjerenom duinom ( u odgovarajuem mjerilu) koja daje iznos vektora, dok smjer strelice pokazuje smjer vektora. Vektorsku fizikalne veliinu oznaavamo malom strelicom iznad simbola: v dok iznos vektora (brojnu vrijednost) oznaavamo samo slovom bez strelice: v, a esto i ovako: v . Vektore moemo obiljeavati i velikim slovima, koja oznauju poetak i kraj vektora (npr. A B na crteu 1.1)

Crt. 1.1

Vektori su kolinearni ako su im pravci nosioci paralelni. Pri tom vektori mogu biti jednakog ili suprotnog smjera. Kolinearne vektore jednakog iznosa i smjera smatramo jednakim. To znai da vektore smijemo pomicati po pravcu nosiocu i paralelno translatirati jer im se pri tome ne mijenja ni iznos ni smjer.

Crt. 1.2 Zbrajanje ( sabiranje ) vektora Zbroj dvaju vektora a + b opet je vektor (c) : (1.1) Grafiki, vektore sabiramo tako da poetak drugog vektora paralelnom transformacijom dovedemo na kraj prvog: rezultanta je vektor koji ide od poetka prvog do kraja drugog vektora, crt. 1.3.
c = a+ b

Crt. 1.3

Uoite da vektorski zbroj nije isto to i algebarski, jer iznos vektora c nije openito jednak zbroju iznosa a i b ,c=a+b samo kada su smjerovi vektora a i b isti, inae c<a+b . Ako imamo vie vektora, grafiki ih zbrajamo na isti nain: kraj jednog dovedemo na poetak drugog, poetak treeg na kraj drugog itd. Rezultanta je vektor koji spaja poetak prvog i kraj posljednjeg vektora. Tako dobivamo vektorski poligon (mnogokut). Pri tome redoslijed crtanja nije bitan. Drugi nain zbrajanja vektora je pomou metode paralelograma. Vektori a i b odreuju paralelogram (crt. 1.4). Dijagonala paralelograma je rezultanti vektor :
c = a+ b

(1.2)

Crt. 1.4 Iznos rezultante moemo izraunati upotrebom kosinusova pouka

c = a2 + b 2 + 2ab cos

(1.3)

gdje je kut izmeu vektora a i b. Smjer rezultante moemo odrediti kutom

cos =

b2 + c2 a2 2bc r r

(1.4)

Oduzimanje vektora

c , koji nastaje zbrajanjem vektora a i vektora - b (crt. 1.5). Negativni vektor - b po iznosu je jednak vektoru b , kolinearan je s njim, ali je suprotnog smjera.

Oduzimanje vektora svodi se na zbrajanje. Razlika a b dvaju vektora a i b je vektor

Crt. 1.5
(1.5) c = a b = a + (b) Da bi smo vektor b oduzeli od vektora a , poetak oba vektora dovodimo u istu toku: razlika a - b je vektor koji ide do kraja vektora b do kraja vektora a

Dakle:

Mnoenje vektora Vektor a mnoi se pozitivnim skalarom tako da mu se iznos pomnoi, a smjer ostaje isti. Pri mnoenju negativnim skalarom ( <0), smjer vektora suprotan je smjeru vektora a .
c = b

(1.6)

Ctr. 1.6

Vektorski produkt.

Crt. 1.7 a)

Vektorski produkt c dvaju vektora a i b oznaava se c = a b . To je vektor okomit na oba vektora. Njegov smjer odreuje se pravilom desne ruke. Prstima ruke idemo kraim putem od prvog do drugog vektora i palac nam odreuje smjer vektorskog produkta
c . Iznos vektorskog produkta jednak je produktu iznosa jednog i drugog vektora i sinusa kuta meu njima (odnosno povrini paralelograma ije su stranice a i b ):

r r r a b = c

r r r a b = c ;

c = ab sin
Za vektorski produkt ne vrijedi zakon komutacije, tj.

(1.7)

r r r r a b = b a
Da bi izraunali vektorski produkt moemo mnoiti komponente vektora tj.

(1.8)

r r r r r r r r a b = a x i + a y j + a z k bx i + b y j + bz k r r r r r r r r r r r r a b = a x b y (i j ) + a y bz i k + a y bx j k + a z bx k i + a z b y k j ,

)( ( )

gdje smo uzeli u obzir da je i i = j j = k k = 0 . Sad prihvatimo dogovor da emo upotrebljavati desni koordinatni sistem tj. i j = k , i k = j , j k = i , pa dobivamo da je vektorski produkt jednak

r r

r r

r r r r r a b = (a y bz a z b y )i + (a z bx a x bz ) j + (a x b y a y bx )k
Vektorski produkt takoer moemo izraunati koristei Sarrusovo1 pravilo:

(1.9)

r i r r a b = ax bx

r j ay by

r k az bz

(1.10)

Skalarni produkt. Produkt dvaju vektora iji je rezultat skalarna veliina zove se skalarni produkt. Skalarni produkt vektora a i b oznaava se simbolom a . b a jednak je umnoku iznosa obaju vektora i kosinusa kuta meu njima:

r r a b = ab cos
ili

(1.11)

r r a b = ab b = aba
1

Vidi Matematiki prirunik, I.N. Brontejn - K.A., Semendjajev

gdje su ab = a cos , ba = b cos , projekcije vektora na zadanu osu, crte 1.8. Znai za skalarni produkt vrijedi zakon komutacije.

r r r r a b = b a

(1.12)

Crt. 1.8 2.5 Koordinatni sistem (sustav) Svaki vektor moemo prikazati kao zbroj dvaju ili vie faktora koje nazivamo njegovim vektorskim komponentama. To je obratan postupak od zbrajanja vektora. Da bi rastavljanje u komponente bilo jednoznano odreeno, potrebno je poznavati pravce nosioce komponenata (crt. 1.9), a, pored toga, broj komponenata mora biti jednak dimenziji prostora u kojem se vektori nalaze.

Crt 1.9 Smjer u prostoru najee definiramo jedininim vektorom iji je iznos jednak jedinici. Tako je jedinini vektor a0 u smjeru vektora a definiran relacijom:
a a0 = a

(1.13)

Izborom triju smjerova odreenih jedininim vektorima k1 , k 2 , k 3 definiramo koordinatni sistem u trodimenzionalnom prostoru. Izborom koordinatnog sistema moemo svaki vektor a jednoznano rastaviti u tri komponente a1 , a2 , a3
a = a1 + a2 + a3 =a1 k1 +a2 k 2 +a3 k 3

(1.14)

gdje su a1, a2, a3 skalarne komponente (projekcije) vektora a . Najee se upotrebljava sistem s tri meusobno okomita jedinina vektora i , j ,k (crt. 1.10),tzv. Cartesijev koordinatni sistem. U Cartesijevom sistemu vektor v rastavlja se u komponente ovako:

r r r r v = vxi + v y j + vz k

(1.14)

gdje su vx,vy,vz skalarne komponente vektora v (crt. 1.10). Kako su osi x, y, z meusobno okomite, veza izmeu iznosa vektora v i njegovih skalarnih komponenti je:
2 2 v = vx + vy + v z2

(1.15)

Crt. 1.10 U fizikalnim razmatranjima esto se pojavljuje vektor poloaja (radijus vektor) r koji opisuje poloaj tijela (toke) u prostoru

r = x i + y j+ z k

(1.16)

Skalarne komponente radijus vektora su x, y i z (crt. 2.11), dok mu je iznos:

r = x2 + y2 + z2

(1.17)

10

Crt. 1.11 1.6 Materijalna taka i kruto tijelo Fizike pojave su kompleksne tj. ne javljaju se izolirano jedna od druge, nego uvijek skupno. Pod odreenim uvjetima neke od tih pojava intenzitetom se izdvajaju od drugih koje se mogu smatrati sekundarnim. Kad e se jedna fizikalna pojava javiti kao primarna ili sekundarna zavisi od uvjeta pod kojima se odvija. Prouavanje fizikalnih pojava se pojednostavljuje ukoliko se pod unaprijed danim uvjetima analizira jedna od njih kao primarna, a ostale kao sekundarne, potpuno zanemare. Prouavanje se pojednostavljuje uvoenjem idealiziranih modela fizikalnih procesa. Na primjer, pri razmatranju kretanja materijalnog tijela sekundarni su unutarnji procesi koji se odigravaju u njemu kao kompleksnom sistemu pa se mogu i izostaviti, a promatrati model tijela koji je osloboen tih sekundarnih procesa. Iz tih razloga se u mehanici uvode modeli materijalnog tijela pod pojmovima: materijalne toke, apsolutno krutog tijela, apsolutno elastinog tijela itd. Materijalna taka je model tijela iji se oblik i dimenzije u danom razmatranju mogu zanemariti. Na primjer, pri prouavanju kretanja planeta oko Sunca one se mogu smatrati kao materijalne toke, ije su mase jednake masama planeta a ije se dimenzije mogu zanemariti u odnosu na veliine rastojanja izmeu Sunca i odgovarajuih planeta. Apsolutno kruto tijelo je model tijela, koje ni pod kakvim uvjetima ne mijenja svoj oblik i dimenzije. Mehaniki sistem je model od vie materijalnih toaka ili tijela koja u opem sluaju interagiraju kako meusobno tako i sa tijelima iz drugih mehanikih sistema. Ukoliko postoje samo meusobne interakcije onda kaemo da je mehaniki sistem izoliran.

11