Šejh dr.

Jusuf Kardavi

PRAVA DJETETA

(Hutba održana 10. 5. 2002.)

Ovih dana Ujedinjeni narodi održavaju vanredno zasjedanje posvećeno djetetu i djetinjstvu.
Mi muslimani izražavamo dobrodošlicu svemu što će unaprijediti život djeteta i osigurati
mu lijep i uravnotežen život i pomoći mu da pravilno stasa. Naša vjera vodi računa o
djetetu i djetinjstvu. O djetetu vodi računa prije nego li se i rodi, čak i prije braka.
Savjetujući one koji žele stupiti u brak, Božji poslanik veli: «Izaberite s kim ćete porod
izroditi!» Izaberite, dakle, pravu osobu, jer nema sumnje da i nasljedni faktori i sredina
utiču na vašu djecu. Uzvišeni Allah veli: «Sve porod jedan od drugog» (Alu Imran, 34.).
Tragajte za pravom osobom, jer Poslanik veli: «Čuvaj se zelenila sa bunjišta! – lijepe žene
lošeg porijekla». Islam traži od muslimana da za svoj porod izabere hajirli bračnog druga.
BRIGA O TRUDNOĆI
Potom slijedi briga o djetetu prije nego što bude rođeno. Uzvišeni Allah je kao 'iddet
(period čekanja žene nakon razvoda prije ponovne udaje, priček) odredio porođaj. Kada se
žena razvede a trudna je, makar se radilo o prvim danima trudnoće, njen 'iddet traje do
porođaja, pa bilo to i devet mjeseci ili duže: «Trudne žene čekaju sve dok ne rode» (Talak,
4.). To znači da je žena koja je trudna i dalje vezana za svoga muža i u toku 'iddeta ima
pravo na izdržavanje, a ako joj muž u tom periodu umre ona ima pravo nasljedstva, kao i on
ako ona umre. Otac odnosno muž je dužan izdržavati ženu dok se ne porodi: «Ako su
trudne, dajite im izdržavanje sve dok se ne porode» (Talak 6.). Plod koji žena nosi ima svoj
integritet koji nije dozvoljeno ugroziti ni na kakav način, makar se radilo o prvim danima.
Neki islamski pravnici dopuštaju pobačaj u opravdanom slučaju u prvih četrdeset dana,
nikako nakon toga. On u osnovi nikako nije dopušten, makar se radilo o djetetu začetom u
grijehu. I plod začet u bludnom odnosu nije dozvoljeno pobaciti. To saznajemo iz
vjerodostojnog hadisa o ženi Gamidjki koja je počinila blud i došla Poslaniku tražiti da nad
njom izvrši propisanu kaznu. On joj je rekao da ide dok se ne porodi, što znači da ako si ti
kriva nije krivo dijete u tvome stomaku. Jeste da je začeto na haram način, ali ono ne snosi
odgovornost svojih roditelja: «Niko neće nositi tuđi teret» (stoji na više mjesta u Kur'anu).
MEĐUNARODNI AKTI UJEDINJENIH NARODA DOPUŠTAJU POBAČAJ
Međunarodni akti koje su prihvatili Ujedninjeni narodi dopuštaju pobačaj i otvaraju mu put
time što dopuštaju blud. Zapadna civilizacija na veliku žalost počiva na dvije filozofije:
- prva je materijalizam na idejnom planu, jer nikakvu pažnju niti značaj ne pridaje
Uzvišenom Bogu, ahiretu i duhovnom svijetu,
- druga je moralna raspuštenost, koja dopušta seksualne odnose muškarca i žene bez
ikakvih ograda.
Najčudnije je da oni govore da su kršćanska civilizacija. Mesih (Isa a.s.) nema ništa
zajedničkoga sa onim što čine, jer on u Evanđelju veli: «Prije vas su govorili: Ne počini
blud, a ja vam velim: Ko okom pogleda počinio je blud!» Ovo su riječi Mesihove. «I oči
mogu počiniti blud, njihov blud je pogled» - jednako veli Muhammed a.s. Obojica motre iz
iste perspektive. Ali, zapdna civilizacija prihvata moralnu raspuštenost, pa blud bezuvjetno
dopušta. A kada je blud dopušten, mora postojati i nezakonita trdunoća, koje se žele
otarasiti, jer niko ne želi prihvatiti izdržavanje tog djeteta i odgovornost za njegov odgoj, pa
im se nazgodnijim čini da ga riješe, ne mareći za atak na ljudski život na putu zadovoljenja
strasti i poriva. Međunarodni akti, poput Deklaracije Konferencije o stanovništvu održane u
Kairu 1994. godine prihvataju dopuštenost pobačaja. Azhar u Egiptu, Rabita u Mekki i
Islamska Republika Iran stali su zajedno sa katoličkom crkvom, sa Vatikanom, ustali da se
suprotstave ovoj filozofiji koja dopušta pobačaj i dopušta sve i svašta.
BRIGA O NOVOROĐENČETU
Islam brine o djetetu i nakon rođenja. Čim se dijete rodi, stiče određena prava i za njega
važe određeni propisi o kojima je Imam Ibnul-Kajjim sačinio knjigu «Tuhfetulmevdud fi
ahkamil-mevlud». Djetetu treba dati lijepo ime, ošišati mu kosu i podijeliti iznos jednak
vrijednosti zlata koje teži koliko ta kosa. Takođe za njega treba zaklati akiku u znak
zahvalnosti Uzvišenom Allahu i kao izraz radosti i spremnosti da se u toj prilici pomognu
siromasi, i da ne nabrajamo dalje propise vezane za novorođenče.
Ljudi u doba džahilijjeta često nisu izražavali dobrodošlicu novorođenčetu, posebno
ženskome, koje su smatrali nesrećom koja ih je zadesila, kao što veli Uzvišeni Allah: «I kad
se jednom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od
ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju
zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!» (Nahl, 58-59) Često se događalo da nadvlada drugo
razmišljanje i da čovjek zakopa tu djevojčicu i ubije je svojim rukama, otac od koga se
očekuje da svojim životom štiti svoje dijete i da gladuje da bi ono bilo sito: «I kada živa
sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena...» (Tekvir, 8-9) Često
su ubijana i muška i djeca. Djevojčice su ubijane iz straha od sramote, a i muška i ženska
djeca su ubijana iz straha od postojeće ili očekivane bijede i siromaštva. Bojeći se da će se
postojeća bijeda povećati ili da će do nje doći zbog tog djeteta, neki su ga se rješavali.
Kur'an zabranjuje i jedno i drugo: «Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i
vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.» (Isra, 31.)
Kada je dijete već rođeno, očeva i majčina porodica je dužna brinuti se o njemu i osigurati
mu sve što je potrebno. U početku je najvažnije prirodno dojenje. Mnoge majke u naše
doba izbjegavaju dojiti svoju djecu, a Kur'an veli: «Majke neka doje djecu svoju...»
(Bekare, 233.) Ovaj ajet se odnosi na razvedene žene, kako se ne bi putem djeteta svetile
mužu. Govoreći o razvodu, Kur'an u istom ajetu veli: «Majke neka doje djecu svoju pune
dvije godine onima koji žele da dojenje bude potpuno. Otac djeteta je dužan da ih prema
svojoj mogućnosti hrani i odijeva. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih:
majka ne smije da trpi štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je
dužan sve to...» i tako do kraja ajeta u kome Uzvišeni Allah objašnjava propise o dojenčetu
iz svoje pažnje prema ovome slabome stvorenju, prema djetetu koje je rođeno bez zuba
kojima bi žvakalo hranu, bez sposobnosti da se nahrani svojom rukom i da ide svojom
nogom u potragu za hranom. Djetetu nije potrebna samo hrana, već i nježnost i emotivna
pažnja njegovih roditelja. Nekakav beduin iz vodstva nekog plemena ušao kod Poslanika i
zatekao ga kako ljubi jednoga od dvojice svojih unuka, Hasana ili Husejna, pa rekao: «Tako
mi Allaha, imam desetero djece a nisam poljubio nijedno od njih», na što mu je on rekao:
«Ko ne iskazuje milost ni njemu neće biti data.» ili mu je rekao: «Šta ti ja mogu kada ti je
Allah iz srca istrgao milost?» Smatrali su da je nespojivo sa vodećom pozicijom među
beduinima ljubiti svoju djecu. Muhammed a. s. ga je podučio da to spada u plemenita
svojstva i da djetetu treba očinska i majčinska pažnja i ljubav. Stoga islamski šerijat daje
majkama pravo starateljstva. Kada se žena razvede od muža, ko ima veće pravo da se stara
o djetetu? To je majka. Neka žena došla Božijem poslaniku i počela se tužiti: «Božiji
poslaniče, ovo je moj sinčić, nosila sam ga u svome stomaku, pojila ga svojim prsima i u
krilu svome čuvala, a sada njegov otac, koji se sa mnom razveo, želi da mi ga oduzme.»
Poslanik joj je rekao: «Ti imaš na njega više prava sve dok se ne preudaš.» Majka, dakle,
ima veće pravo na starateljstvo nad djetetom od oca, a takođe i njena rodbina, pa ako dijete
ima nenu sa očeve i sa majčine strane ona sa majčine ima više prava na to, a takođe i tetka
sa majčine strane itd.
DJETINJSTVO JE DOBA SLABOSTI
Islam brine o djetetu, o njegovoj fizičkoj i duhovnoj hrani i u tom smislu ustanovljava
mnoge propise. Sa druge strane, islam brine i o djetinjstvu kao dobu slabosti. Mi znamo da
je to doba slabosti, kao što to Uzvišeni veli: «Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda
vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi.» (Rum, 54.)
Dva su perioda slabosti između kojih je doba snage, djetinja slabost i staračka slabost, a
između njih mladalačko doba. Djetinjstvo je samo po sebi doba nejakosti, a ponekad mu se
pridoda npr. da dijete bude hendikepirano naterijalno, tjelsno ili umno, te mu je potrebna
veća briga roditelja i čitavog društva. «Smilujte se onima na zemlji, pa će vam se smilovati
Onaj na nebseima!» (hadis) Islam traži brigu o nejakima, ma kakva njihova slabost bila.
Nekada se ta nejakost ogleda u tome da dijete izgubi jednog roditelja ili oba i postane jetim
(siroče), bez onoga ko ga je izdržavao i štitio. Stoga se takva djeca posebno trebaju paziti:
«Zato siroče ne ucvili!» (Duha, 9.) Siroče nije dozvoljeno ucviliti ni rječju niti postupkom:
«Znaš li ti onoga ko onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se
nahrani siromah – ne podstiče.» (Ma'un, 1-3.) Islam ne želi da se ponižava ličnost siročeta,
jer se na tome temelje mnoge opasnosti po dijete, porodicu i čitavo društvo. Takvo dijete
koje je u djetinjstvu zlostavljano i čija je ličnost osakaćena može se svetiti društvu kada
odraste. Društvo samo sebi pravi neprijatelje ponižavajući siročad. Stoga je plemenito
postupanje sa siročadima među najvažnijim odredbama islama. Islam, osuđujući
džahilijjetsko društvo, veli: «A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete, i da se puki
siromah nahrani – jedan drugoga ne nagovarate!» Fedžr, 17-18) Među najveća dobra djela
u islamu spada briga o jetimu. Muhammed a.s. veli: «Ja i onaj ko se brine o siročetu bićemo
u džennetu kao ova dva prsta» - pokazavši kažiprst i srednji prst.. Šta znači brinuti se o
jetimu? Znači biti mu otac nakon što je oca izgubio i u materijalnom i u emotivnom
pogledu. Takođe treba štititi njegov imetak: «Oni koji bez ikakva prava jedu imetke
siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru odvesti i oni će u ognju gorjeti.» (Nisa', 10.) «Ne
prikučujte se imetku siročeta, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane.»
(En'am, 152., Isra', 34.)
BRIGA O NAHOČETU
Islam brine o još jednoj vrsti djece. U svim fikhskim djelima postoji «Poglavlje o
nahočetu», djetetu kome se ne znaju roditelji, koje ljudi obično nađu na putu i koje je
većinom plod bluda muškarca i žene kojeg su se željeli otarasiti. Islam se ne odriče takvoga
djeteta. Čovjeku koji je želio uzeti takvo dijete da se brine o njemu, hazreti Omer je rekao:
«Uzmi ovo dijete kao slobodno, ti si mu zaštitnik, a na nama je da ga izdržavamo», to jest
iz državne blagajne. Neki učenjaci vele da se nahoče ponajprije treba ubrojiti u skupinu
«ibnusssebil» (doslovno sin puta, kod nas se uglavnom prevodi kao putnik-namjernik – op.
prev.). Znamo da se Kur'an i u mekkanskom i u medinskom periodu brine o «ibnussebilu»,
uporedo sa siročadima i siromasima. Ko je ibnussebil? Svako ko je prognan i napušten. I
nahoče je «sin puta», put mu je i otac i mati, jer mu se drugi roditelji ne znaju, pa ga zbog
toga treba zbrinuti.
PRAVO DJETETA NA IGRU I ODGOJ
Islam brine o odgoju djeteta, brine da se ono svestrano odgoji, pa da mu se osigura i
mogućnost igre i zabave u potrebnoj mjeri. Nije dopušteno djetetu nametnuti potpunu
ozbiljnost odmalena. Dijete ima ogromnu energiju koju može utrošiti samo u igri, igra je
nešto što mu je prirođeno i dato Allahovim stvaranjem. Stoga mu treba pružiti priliku da se
igra sa svojim društvom ili igračkama koje su ljudi izmislili. Štaviše, roditelji i njegova
starija braća i sestre su dužni igrati se sa njim i maziti ga. Muhammed a.s., koji je na
plećima nosio brigu misije, države i cijelog ummeta igrao se sa djecom i penjao ih sebi na
leđa.
Nadalje, djecu treba odgajati. Ako pogriješi, treba mu reći da je to greška, da to nije
dopušteno, da je to dozvoljeno ili zabranjeno. Od početka ih treba učiti tome. Božiji
poslanik veli: «Naređujte svojoj djeci da klanjaju kada im bude sedam godina, a udarite ih
zbog neklanjanja kada im bude deset godina i rastavite im postelje.» Udariti dijete ne znači
uzeti bič ili batinu i djetetu prosuti mozak pa reći: Vjera mi to naređuje. Smisao je da dijete
shvati ozbiljnost nečega. Ako se tri godine naređuje i to ne urodi plodom, djetetu se mora
dati do znanja da je to ozbiljno. Ujedinjeni narodi žele da roditelji nemaju pravo odgoja
djeteta, žele da im se sve dopusti i da ih se pusti da rade što žele. Roditelju se ne dopušta da
se upliće u život svoga sina ili kćerke makar oni bili mali. To je ono što žele Ujedinjeni
narodi.
OPREZ
Zato skrećem pažnju narodima i islamskim zemljama na otrove koje sadrže ovi pravni akti.
MI ćemo prihvatiti ono što je dobro u njima, a odbaciti ono što je loše. Oni žele da dokinu
autoritet oca i majke u odgoju djece, što je nedopustivo. Žele dati djeci apsolutnu slobodu u
svemu, pa čak i u seksualnoj nastranosti. Za nas je to neprihvatljivo. Mi smo narod koji ima
svoju vjeru i ne smije nam se u ime globalizacije naturati nešto što je protivno vjeri. Ne, mi
ne smijemo prodati svoju vjeru ni za svu vlast nad istokom i zapadom. Neka globalizacija
ide u pakao zajedno sa svojim zagovornicima! Mi ćemo se pridržavati svoje vjere, svoga
identiteta, svojih vjerskih, idejnih i odgojnih posebnosti, jer smo mi najbolji ummet koji se
pojavio među ljudima, mi smo ummet sredine. Želimo od Zapada, od Evrope, Amerike,
Australije i drugih da uče od nas, da sjednu i uče za katedrom Muhammeda a.s. i Kur'ana.
NEKA SE UJEDNINJENI NARODI BRINU O SIROMAŠNOJ DJECI
Želimo da se Ujedinjeni narodi, koji su održali posebno zasjedanje o djetetu, brinu o djeci
Trećeg svijeta, svijeta siromašnih, svijeta čija su dobra opljačkana – opljačkali su ga
kolonizatori i ostavili u bijedi a na njegovim lobanjama izgradili svoju civilizaciju,
njegovom krvlju je uresili a znojme zamijesili. Želimo da Ujedinjeni narodi ovom svijetu
vrate dio duga i da se pobrinu za njegovu gladnu i napuštenu djecu, čije kosture gledamo na
televiziji. Želimo da im se odvoje sredstva dovoljna da ih nahrane i odjenu, da im omoguće
da uče bez pritiska i bez uticaja na njihovu vjeru. Želimo takođe da Ujedinjeni narodi
povedu računa o djeci potlačenih na zemlji, koje kolju i uništavaju silnici i krvnici u
Palestini, Kašmiru, Čečeniji i drugdje. Na veliku žalost, većinom se radi o muslimanima.
Gdje su Ujedinjeni narodi dok se ubijaju djeca u zemlji poslanstava, u zemlji Isra'a i
Mi'radža? Zašto se ne pobrinu za tu djecu koja pate bez ikakve krivice? Želimo da se
Ujedinjeni narodi okane miješanja u posebnosti naroda, jer svaki narod ima pravo da živi u
skladu sa svojom vjerom i svojim moralnim i kulturnim vrijednostima. Ne smiju se potirati
te osobenosti. Ako zapadna civilizacija ima svoje osobenosti i svoju filozofiju, imaju ih i
drugi i ne treba im ih uskraćivati. Molimo Allaha da one koji su iz islamskog i arapskog
svijeta otišli na ta zasjedanja prosvijetli i učini da prije svega imaju u vidu islam, islam kao
svjetonazor, put dobra, istine i sreće na obadva svijeta.
S arapskog,
Fikret Pašanović