Predrag Krcum - Materijali U Elektrotehnici

PREDRAG KRUM
MATERIJALI U ELEKTROTEHNICI

SVEUI LI TE U SPLI TU
SVEUILINI STUDIJSKI CENTAR
ZA STRUNE STUDIJE

Split, 2007.

Materijali u elektrotehnici
________________________________________________________________

________________________________________________________________
ii

S A D R A J

PREDGOVOR
iii
SADRAJ .
vI
1. UVOD .. 1
2. POVIJEST NASTANKA MATERIJE.. 3
3. STRUKTURA TVARI ... 4
3.1. Atom kao osnovni dio tvari . 5
3.2. Periodni sustav elemenata ........................................................ 6
3.3. Agregatna stanja ... 8
3.4. Materijali kristalne strukture 9
3.5 Materijali amorfne strukture 11
4. SVOJSTVA MATERIJALA . 12
4.1. Fizika svojstva materijala ... 12
4.2. Mehanika svojstva materijala ......... 13
4.3. Toplinska svojstva materijala ................................................... 16
4.4. Elektrina svojstva materijala .................................................. 18
4.5. Magnetska svojstva materijala ................................................. 23
4.6. Optika svojstva materijala ...................................................... 24
4.7. Ispitivanje materijala ................................................................ 25
5. VODLJIVI MATERIJALI ........................................ 26
5.1. Visoko vodljivi materijali ... 26
5.1.1. Bakar . 27
5.1.2. Slitine bakra .............................................................. 28
5.1.3. Aluminij .. 29
5.1.4. Slitine aluminija .... 31
5.1.5. eljezo i elik ... 32
5.1.6. Lemovi ......... 32
5.2. Materijali za izradu otpornika i grijaih elemenata .. 35
5.2.1. Materijali za grijae i arne elemente ... 35
5.2.2. Materijali za tehnike i mjerne otpornike . 36
5.2.3 Stalni (fiksni) otpornici . 37
5.2.4 Promjenjivi otpornici 38
5.2.5 Ostali tipovi otpornika .. 38
5.3. Vodljivi materijali specijalnih namjena ... 40
5.3.1. Elektrini kontakti . 40
5.3.2. Termoelement (termolanak) .................................... 42
5.3.3. Termobimetal ............................................................ 42
5.3.4 Rastalni osigurai .. 44
5.3.5. Materijali za vodie kroz staklo .... 45
5.3.6. Voda .. 45
5.4. Supravodljivost 46
5.4.1. Supravodljivi materijali . 47
________________________________________________________________

________________________________________________________________
iii

5.4.2. Primjena supravodljivih materijala ... 50
5.4.3. Magnetska levitacija .. 50
5.4.4. Supravodljivi magneti ........... 52
5.4.5. Elektrodinamika suspenzija . 53
5.4.6. Elektromagnetska suspenzija 55
6. POLUVODII .................................. 57
6.1. Elektrina svojstva poluvodia 57
6.2. Poluvodiki materijali .. 58
6.2.1. Elementarni poluvodiki materijali ... 58
6.2.2. Poluvodike slitine. 64
6.2.3. Organski poluvodiki materijali 66
6.3 Podjela poluvodikih materijala prema namjeni .. 67
6.4. Pojave u poluvodiima . 69
6.4.1. Termoelektrine pojave ............................................. 69
6.4.2. Elektromagnetskse i termomagnetske pojave ........... 70
6.4.3. Fotoelektrine pojave ................................................ 71
6.4.4. Piezoelektrine pojave .............................................. 73
7. TEHNOLOGIJA INTEGRIRANIH TISKANIH VEZA ... 74
7.1. Kratak osvrt na razvoj poluvodike tehnologije .. 74
7.2. Planarna tehnologija na siliciju 75
7.3. Tehnika tankog i debelog filma (hibridni sklopovi) 82
8. IZOLACIJSKI MATERIJALI ......................................... 83
8.1. Elektrina svojstva dielektrinih materijala . 83
8.1.1. Relativna dielektrina konstanta ... 83
8.1.2. Koeficijent dielektrinih gubitaka . 85
8.1.3. Specifina dielektrina otpornost .. 87
8.1.4. Dielektrina vrstoa . 87
8.1.5. Utjecaj frekvencije na karakteristike dielektrika .. 88
8.2. Starenje dielektrika ................................................................... 91
8.3. Dielektrini materijali .. 92
8.3.1. Prirodni anorganski dielektrini materijali 93
8.3.2. Prirodni organski dielektrini materijali ... 97
8.3.3. Sintetiki anorganski dielektrini materijali . 101
8.3.4. Sintetiki organski dielektrini materijali . 103
8.3.5. Termoplastini dielektrini materijali ....................... 105
8.3.6. Duromeri ... 107
8.3.7. Elastomeri . 110
8.4. Tekui kristali ... 111
9. MAGNETSKI MATERIJALI ..................................... 115
9.1. Svojstva magnetskih materijala .... 115
9.1.1. Magnetska svojstva dijamagnetskih materijala . 117
9.1.2. Magnetska svojstva paramagnetskih materijala 119
9.1.3. Magnetska svojstva feromagnetskih materijala 120
9.1.4. Magnetska svojstva antiferomagnetskih materijala .. 127
9.1.5. Magnetska svojstva ferimagnetskih materijala . 129
9.2. Magnetski materijali . 129
9.2.1. Feromagnetski materijali ... 130
9.2.1.1. Meki ferimagnetski materijali 130
9.2.1.2. Tvrdi feromagnetski materijali 139
________________________________________________________________

________________________________________________________________
iv

9.1.3. Ferimagnetski materijali (feriti) 142
9.2.2.1. Meki feriti ... 143
9.2.2.2. Tvrdi feriti ... 144
10. SVJETLOVODNI MATERIJALI ....................... 145
10.1. Materijali za izradu optikih vlakana ... 147
10.2. Fizika u svjetlovodu . 148
10.2.1. Karakteristike svjetlovodnih vlakana 151
10.2.2. Voenje svjetlosnog signala .. 156
10.3. Svjetlovodi ... 157
10.3.1. Modovi irenja svjetlosti i indeks loma 157
10.3.2. Mjerenje bitnih parametara svjetlovodnih sustava 161
10.4. Konstrukcija svjetlovodnih kabela ... 162
10.5. Svjetlovodni elektro komunikacijski sustav ............................. 165
10.6. Proces proizvodnje svjetlovodnih kabela . 168
10.7. Postavljanje svjetlovodnih kabela u kanalizacijske cijevi ... 171
10.7.1. Runo postavljanje svjetlovodnog kabela . 171
10.7.2. Upuhivanje svjetlovodnog kabela u cijev . 172
10.7.3. Postavljanje svjetlovodnih kabela pomou robota 172
10.7.4. Postavljanje svjetlo. kabela u nogostupe i kolnike .... 173
11. OPTIKI I MAGNETSKI SUSTAVI POHRANE PODATAKA . 174
11.1. Magnetska pohrana podataka 174
11.2. Optika pohrana podataka . 177
11.3. Materijali za izradu sustava optike pohrane podataka 180
12. HOLOGRAMI I HOLOGRAFIJA .. 182
12.1. Laser . 182
12.2. Ploni modulator slike .. 182
12.3. Dvobojni filter .. 183
12.4. Detektor fotona . 184
12.5. Snimanje digitalnih podataka ... 187
13. DEGRADACIJA MATERIJALA 191
13.1. Vrste elektrokemijske korozije. 191
13.1.1. Zatita od korozije . 193
13.1.2. Oksidacija .. 195
13.2. Mehanizmi strukturnih promjena u polimerima .. 199
13.2.1. Relaksacija naprezanja .. 199
13.2.2. Degradacija polimera 200
13.2.3. Oticanje . 200
13.3. Mehanizmi strukturnih promjena u keramikama . 201
13.3.1. Toplinsko pucanje . 201
14. ELEKTRINI VODOVI I PRIBOR 202
14.1. Vodovi u elektrinim instalacijama . 202
14.2. Energetski kabeli za napone do 35 kV . 205
14.2.1. Openito o izradi kabela 205
14.3. Oznaavanje kabela i izoliranih vodia 208
14.4. Oznaavanje telekomunikacijskih vodia i kabela .. 209
14.5. Boje za oznaavanje ila izoliranih vodova i kabela ... 210
14.6. Tehnologija spajanja univerzalnog kabela 12/20(24) kV 211
14.6.1. Konstrukcija univerzalnog kabela 12/20(24) kV . 211
14.6.2. Spojni pribor za univerzalni kabel 212
14.6.3. Kabelski zavreci .. 213
________________________________________________________________

________________________________________________________________
v

14.6.4. Kabelske spojnice . 214
14.6.5. Kabelski odcjepi 215
14.7. Tehnologija elastomera ECIC ... 217
14.8. Razdioba elektrinog naprezanja u spojnici . 219
14.9. Tehnologija toploskupljajuih materijala . 221
14.10. Kvaliteta okoli zdravlje i sigurnost .. 224
LITERATURA ... 225

________________________________________________________________

________________________________________________________________
1

1. UVOD

Opisati tehnologiju proizvodnje i karakteristike pojedinih konstruktivnih materijala i
elemenata , zapravo koristi svim stranama ukljuenim u proces stvaranja. Nijedna ideja nije
potpuna ukoliko ne potuje zakonitosti, prednosti i ogranienja materijala koji se planira
koristiti pri projektiranju budueg objekta.
Materijali su samo one tvari koje se pogodnim postupcima mogu oblikovati u predmete
tono odreenog oblika, veliine i uporabne vrijednosti. Tvar ili supstancija je svaki sreeni
oblik postojanja materije. Materija je sve to zauzima neki prostor i posjeduje masu. Tehniki
materijali su oni materijali od kojih se izrauju tehniki proizvodi, a posjeduju kombinaciju
povoljnih fizikalnih svojstava koja nazivamo tehnikim svojstvima. Tvar koja posjeduje
tehnika svojstva mora ispuniti jo dva preduvjeta da postane tehniki materijal. Mora se dati
preraivati, odnosno dovesti u eljeni oblik (lijevanjem, obradom odvajanjem estica,
zavarivanjem, sinteriranjem, itd.). Konano mora biti pristupana cijenom, jer unato dobrim
svojstvima ne dolazi u obzir kao materijal ako je preskupa. Proizvodnja i prerada materijala u
gotove proizvode ine velik dio inenjerske djelatnosti. Inenjeri kreiraju veinu proizvoda i
proizvodnih sustava. Zato trebaju poznavati unutarnju grau i svojstva materijala kako bi bili
u stanju izabrati najpogodniji materijal i najprimjereniju tehnologiju izrade za odreeni
proizvod.

Slika 1.1. Prikaz razine grae materijala

Na primjeru jednog tipinog proizvoda prikazane su razine unutranje grae materijala
(sl.1.1.). Znanost o materijalima obuhvaa makrostrukturu, mikrostrukturu i atomsku
strukturu materijala, koristei se kemijskim i fizikim spoznajama o atomskoj strukturi i
strukturi atoma .

Broj materijala od 1940. god. do danas eksponencijalno raste. Procjene govore da danas
postoji oko 100000 razliitih vrsta materijala. Broj osnovnih vrsta materijala je znatno manji,
raznovrsnost se postie variranjem sastava i strukture.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
2

Osnovne grupe tehnikih materijala su:

1. Metali i slitine (legure)
2. Nemetali
3. Kompoziti

Materijali u svakoj grupi imaju razliitu strukturu i svojstva. Struktura i kemijski sastav
materijala utjeu na svojstva materijala. Po definiciji tehnologija je nauka o preradi sirovine u
gotov proizvod. U elektrotehnici tehnolozi nastoje iz moguih rjeenja pronai optimalno. Na
primjeru izbora materijala za elektrini vodi vidi se pravilan izbor materijala. Poznato je da
je srebro najbolji vodi, dok je eljezo najjeftinije, ali upotrebljava se bakar ili aluminij, jer su
optimalna rjeenje i u pogledu vodljivosti i prihvatljivosti cijene.
Izborom materijala odreene su karakteristike budueg proizvoda. Zbog specifinih
svojstava razliitih materijala treba poznavati najpovoljnije tehnologije obrade i zatite tih
materijala, pa je poznavanje elektrotehnikih materijala nuan preduvjet kvalitetne
proizvodnje i odravanja proizvoda, te mora biti osnovni dio obrazovanja svakog strunjaka.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
3

2. POVIJEST NASTANKA MATERIJE
Kako je iz niega nastalo neto ? Kako je nastao svemir i odakle se pojavila tvar ? To su
pitanja koja su oduvijek prisutna, a na koja i dalje nee biti izravnog eksperimentalno
dokazivog odgovora. Poslije bezbroj scenarija o postanku svemira ipak je znanstveni pristup
doveo do barem djelominog objanjenja teorijom Velikog praska. to je bilo prije Velikog
praska ili to e biti nakon smrti svemira nije jasno, osim to se mogu izvlaiti neki implicitni
zakljuci, koji za sada nemaju znanstvenu podlogu.
Veliki prasak je dogaaj stvaranja svemira, dakle prostora, vremena, materije i energije.
Detalji o tome kako je do tog stvaranja dolo jo uvijek su nepoznati. Problem je u tome da
jedina ope prihvaena teorija prostora i vremena, Einsteinova opa teorija relativnosti, ne
funkcionira za sustave manje od tzv. Planckove udaljenosti (koja iznosi 10
-35
metara) i za
dogaaje koji traju krae od tzv. Planckovog vremena (koje iznosi 10
-44
sekundi). Iz tog su
razloga sam trenutak Velikog praska i 10
-44
sekundi koje su uslijedile jo uvijek izvan
domaaja znanosti. (Ovo ne znai da nema teorija koje se bave Velikim Praskom, ve samo
da ni jedna od tih teorija nije ire prihvaena.) U svakom sluaju, vano je razumjeti da
Veliki prasak nije nekakva eksplozija negdje u "sreditu svemira" uslijed koje je materija
poela svoje irenje, ve je to eksplozija samog svemira u kojoj su nastali prostor i vrijeme. U
skladu s tim svemir nema sredite [lit. 3.] .
Nakon Velikog praska, prostor se poeo iriti, nosei sa sobom svemirsku materiju i to
irenje se nastavlja sve do danas. Sa irenjem prostora materija se razrjeivala i temperatura
je padala, a sukladno tome se mijenjao i sastav svemira od homogene vrue plazme danas
potpuno nepoznatih estica do dananjeg nehomogenog hladnog svemira nastanjenog
galaktikama i ivim biima. Kemijski procesi povezuju atome u udesne tvorbe molekula i
tvari, na ijem je kraju i sam ivot planeta.
Oito ima mnogo nepoznanica o samom poetku nastanka materije, ali nema nepoznanica
o onome to je dokazano, zato to treba sagledati i unaprijediti. Hlaenje Zemlje je
rezultiralo kemijskim i fizikim procesima koji su doveli do njene raznolikosti i
rasprostranjenosti elemenata. Upravo ta raznolikost dala je zemlji njezinu slojevitu strukturu
koja se sastoji od guste jezgre, oko koje je lei homogeni ogrta. No, sve zanimljivo nalazi se
u sastavu tanke heterogene kore (sl.2.1.). Prouavanje kemijskih procesa u zemljinoj kori i
fizikih zakona objanjava strukturu tvari i svojstva materijala.

- kisik O (49.5 %)
- silicij Si (25 %)
- aluminij Al (7.5 %)
- eljezo Fe (4.7 %)
- kalcij Ca (3.4 %)
- natrij Na (2.6 %)
- kalij K (2.4 %)
- magnezij Mg (1.9 %)
- vodik H (1.9 %

Slika. 2.1. Sastav zemljine kore
________________________________________________________________

________________________________________________________________
4

3. STRUKTURA TVARI
Tvar ili supstancija je organizirani oblik materije koji pokazuje svojstvo inercije (sve
ostalo je energija). Opa podjela tvari je na homogene i heterogene. Homogene dijelimo na
iste tvari i homogene otopine ili smjese. iste tvari djelimo na elemente i spojeve (sl.3.1.).

Tvar
Uniformna
Heterogena Homogena
Moe li se fiziki
rszdvajati
ista tvar
Homogena
smjesa
Moe li se (kemijski)
raspasti na druge tvari
Element Spoj

Slika.3.1.Prikaz podjele tvari

1. Homogene otopine (smjese) su otopine koje u svakom svom dijelu imaju isti kemijski
sastav i svojstva (otopina soli u vodi ima jednak kemijski sastav u svakom svom djelu) i
ne mogu se fizikalnim postupcima rastaviti na iste tvari, sl.3.2.).

voda
otopina
soli

Slika.3 .2.Otopina soli (homogena smjesa)
2. Heterogene smjese se sastoje od vie vrsta tvari vidljivih golim okom koje imaju
promjenjiv kemijski sastav (granit ima razliit kemijski satav popojedinim dijelovima,
sl.3.3.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
5

Slika.3.3.Heterogena smjesa

3. iste tvari dijelimo na:
- Elementarne tvari, (metali i nemetali).
- Kemijski spojeve, koji su za razliku od elementarnih tvari, ralanjivi kemijskom
analizom, i to na elementarne tvari.

Tvar koja se sastoji od samo jedne vrste atoma je isti element, a tvar koja se sastoji od
samo jedne vrste molekula je isti spoj. isti element se sastoji od atoma (sl.3.4.a) , a isti
spoj od molekula elementa (sl.3.4.b).

a) atomi elementa b) molekule elementa

Slika 3.4. a) isti element b) isti spoj

Tvar koja se sastoji od spoja vie vrsta atoma i molekula je otopina ili istih tvari. Veina
tvari su smjese koje se sastoje od dvije (binarne) ili vie istih tvari (sl.3.5.).

Slika 3.5. Smjesa istih tvari (molekule dva spoja i atomi elementa )

3.1. Atom kao osnovni dio tvari
Svaki atom se sastoji od odreenog broja elektrona, protona i neutrona. Elektroni imaju
negativni naboj, protoni pozitivni naboj, a neutroni su neutralni Protoni i neutroni imaju
podjednaku masu, te su oko 2000 puta tei od elektrona. Masa elektrona
e
m , masa protona
________________________________________________________________

________________________________________________________________
6

p
m i masa neutrona
n
m su fundamentalne konstante, i mogu se pronai u tablici (Periodni
sustav elemenata). Tee estice (protoni i neutroni) smjeteni su u atomskoj jezgri (nucleusu),
elektroni zauzimaju mnogo vei volumen oko jezgre (elektronski oblak). Na slici 3.6.
shematski je prikazan atom sa svojim subesticama.

Slika.3.6. Shematski prikaz atoma i njegovih subestica
Prvu prihvatljivu atomsku teoriju dao je 1803. godine engleski kemiar John Dalton. On je
na osnovi mnogobrojnih pokusa doao do zakljuka:

- Tvari su izgraene od vrlo malih materijalnih estica atoma.
- Tijekom kemijske reakcije atomi se ne cijepaju i ne nestaju.
- Svaki se kemijski element sastoji od njemu svojstvenih i jednakih atoma.
- Atomi razliitih elemenata imaju razliite mase.

Atomi razliitih kemijskih elemenata razliito su graeni i brojem protona, bez obzira o
broju elektrona, odreuju o kojem se elemntu radi:

- Jezgra atoma vodika sadrava samo jedan proton. Svi atomi ija jezgra sadrava samo
jedan proton jesu atomi vodika.
- Svaki atom koji u jezgri sadrava dva protona jest atom helija itd ( periodni sustav
elemenata).

3.2. Periodni sustav elemenata

Nakon to su odreene relativne atomske teine do tada poznatih elemenata, ruski kemiar
Mendeljejev je ustanovio njihovo ponaanje po zakonu periodinosti. Taj zakon ukazuje na
uzajamnu ovisnost svojstava kemijskih elemenata i njihovih atomskih teina. Ova ovisnost se
moe primijeniti na sve kemijske elemente i predstavlja periodiku funkciju.
Na slici 3.7. prikazan je Periodni sustav elemenata. Mendeljejev raspored elemenata istie
ponavljanje fizikih i kemijskih svojstava kemijskih elemenata u odreenim intervalima. Ovo
je jedan od osnovnih prirodnih zakona iz kojeg vidimo tijesnu povezanost izmeu poloaja
________________________________________________________________

________________________________________________________________
7

elementa u periodnom sustavu i unutarnje strukture njegovih atoma. Svaki element opisan je
atomskim simbolom (X), te atomskim (Z) i masenim (A) brojem kako je to ilustrirano
sljedeim primjerima (sl.3.8.)

Slika 3.7. Periodni sustav elemenata

Atomski broj predstavlja broj protona u jezgri odnosno broj elektrona u elektronskom
omotau, a maseni broj je jednak ukupnom broju subatomskih estica jezgre, odnosno zbroju
protona i neutrona.

Slika.3.8. Primjeri opisa atoma pojedinih elemenata
Ovaj kratki prikaz krajnje je pojednostavljen . Bilo bi preopirno nabrojiti sve osnovne
estice koje su otkrivene sredinom dvadesetog stoljea, od pozitrona, i mezona, neutrina
itd. , iji se broj kree oko nekoliko stotina.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
8

Sve do sada izloeno je prikaz teorije o atomima bez dokaza da oni stvarno postoje. Iz
injenice da svrstavanjem kemijskih elemenata prema njihovoj rastuoj atomskoj teini
istiemo upadljivu periodinost karakteristinih svojstava spoznajemo relativno znaenje te
teine, iz ega zakljuujemo da je sva materija izgraena od atoma. Meutim to nije ujedno i
dokaz o postojanju atoma. Treba napomenuti da je atomska teorija strukture elementa
dokazana tek dobivanjem kvantitativnih podataka o dimenzijama i masama atoma.

3.3. Agregatna stanja

Nain kako se atomi i/ili molekule kreu u prostoru odreuje stanje tvari, napr. molekule
ili atomi se slobodno kreu u plinovitom stanju tvari. Postoji ogroman broj vrsta atoma i
molekula, ali samo nekoliko razliitih stanja u kojem se mogu nalaziti tvari. Drugim rijeima
tvar je odreena masom, energijom i prostorom. Pojavljuje se u tri agregatna stanja:
- vrstom (krutom)
- tekuem
- plinovitom
U stvarnosti, tvari esto koegzistiraju istovremeno u nekoliko agregatnih stanja kako je to
za vodu pokazano na slici.3.9.

Slika.3.9. Agregatna stanja vode
vrste tvari imaju stalan oblik i volumen. estice od kojih se sastoje tako su vrsto
povezane da jedna u odnosu na drugu ne moe mijenjati poloaj. Kada su u vrstim tvarima
estice vezane nepravilno govori se o amorfnim tvarima. To su npr. staklo, smola, plastine
mase, i kod veine vrstih tvari estice (atomi, ioni ili molekule) su pravilno rasporeene.
Takve se tvari nazivaju kristalima . Razlikuju se ionske, atomske i molekularne kristalne
reetke.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
9

Poveanjem temperature u tekuem agregatnom stanju volumen je stalan, ali je oblik
nestalan. Dalnjim poveanjem temperature u plinovitom agregatnom stanju i oblik i volumen
su nestalni.
Ovisno o dovoenju ili odvoenju topline tijelo moe prelaziti iz jednog u drugo
agregatno stanje. Sublimacijom se prelazi iz vrstog u plinovito agregatno stanje;
kondenzacijom iz plinovitog u tekue; kristalizacijom iz tekueg u vrsto; taljenjem iz
vrstog u tekue, isparavanjem iz tekueg u plinovito; depozicijom iz plinovitog u vrsto
agregatno stanje (sl.3.10.)

Slika.3.10. Prijelazi iz jednog u drugo agregatno stanje

3.4. Materijali kristalne strukture

Materijali kristalne strukture u cijelom volumenu se dijele na monokristale i polikristale.
Monokristali imaju pravilan raspored atoma ili iona, dok polikristali imaju zrnastu grau, koju
ine meusobno nasumice orjentirani mikrposkopski monokristali, koje nazivamo kristaliti.
Njihove dimenzije su nekoliko stotina meuatomskih udaljenosti, pa je mogue strukturom
monokristala objasniti i strukturu polikristala.

Pravilnost pojavljivanja u obliku monokristala, naenih u prirodi ili dobivenih u
laboratoriju, uvjerila je znanstvenike, da su kristali materijali nastali od identinih strukturnih
jedinica, koje se pravilno ponavljaju. Meutim tu pretpostavku potvrdili su eksperimentalnim
dokazom tek u dvadesetom stoljeu (difrakcijom rendgenskog X zraenja).
Taj eksperimentalni dokaz oznaio je nastanak znanstvenog podruja koje se bavi
svojstvima monokristalnih materijala poznatog po imenu fizika vrstog stanja.

Fizika vrstog stanja uvela je matematiki model kristalne strukture nazvan kristalna
reetka. Poznavanje kristalne reetke nekog materijala omoguuje odreivanje najveeg broja
parametara za njegovu primjenu.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
10

Kristalnu strukturu materijala matematiki opisujemo (modelom) kristalnom reetkom
koja se sastoji od velikog broja mikrokristala identinog oblika i volumena.

Najmanji od njih naziva se elementarna (jedinina) elija ili kristalna reetka. Matematiki
je mogue izraziti 14 vrsta (tipova) elementarnih elija svrstanih u sedam kristalografskih
sustava: kubna, tetragonalna, rompskoedarska, heksagonalna, ortorompska i triklinska
(sl.3.11.)

Slika. 3.11. Sedam grupa elementarnih elija prostornih reetki

Alotropska modifikacija

Materijali koji imaju vie od jedne kristalne strukture nazivaju se alotropski ili polimorfni,
i za njih kaemo da se javljaju u vie alotropskih modifikacija. Tako, na primjer eljezo i
titan, imaju vie od jedne kristalne strukture. Na niim temperaturama eljezo ima prostornu
centralnu kubnu reetku (sl.3.11), koja se na 810 C pretvara u plono centralnu kubnu
reetku. Alotropija predstavlja osnovu za termiku obradu elika i titana. Mnogi keramiki
materijali, a takoer i kvarc, prolaze kroz vie alotropskih transformacija u toku procesa
grijanja ili hlaenja, to moe uzrokovati promjenu svojstava materijala.

Uobiajeno je da se alotropske modifikacije oznaavaju grkim slovima. Treba
napomenuti, da se pojedini materijali pored razliitih kristalnih alotropskih modifikacija
mogu pojaviti i u amorfnoj alotropskoj modifikaciji, kao, na primjer, ugljik.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
11

Nesavrenosti u kristalnoj strukturi materijala
Kod realnih kristala javljaju se razliita odstupanja od pravilne (idealne) reetke. Ova
odstupanja od geometrijski pravilnog rasporeda atoma nazivaju se nesavrenosti kristalne
strukture. Nesavrenosti kristalne strukture predstavljaju, na primjer, prazna vorna mjesta,
strani atomi, atomi osnovnog materijala koji su pomjereni iz ravnotenog poloaja, i slino.

Nesavrenosti u kristalnoj strukturi kristalne reetke imaju veliki utjecaj na svojstva i
ponaanje materijala. Kontroliranjem nesavrenosti kristalne strukture materijala mogue je
vriti inenjering njihovih svojstava. Kontroliranje defekata kristalne strukture postie .se na
vie naina: legiranjem, termikom obradom, difuzijom, ionskom implantacijom ili procesima
mehanike obrade. Nesavrenosti u kristalnoj strukturi materijala se matematiki
modeliraju odgovarajuim nesavrenostima kristalne reetke.

3.5. Materijali amorfne strukture

Osnovna karakteristika amorfnog stanja materije je strukturna, odnosno prostorna,
neureenost. Zbog toga, materijale amorfne strukture esto nazivamo nekristalni materijali.
Tonije reeno, kod amorfnih materijala postoji ureenost strukture na kratkoj udaljenosti.
Ureenost strukture amorfnih materijala na kratkim rastojanjima dovodi do postojanja
ureenih strukturnih subjedinica koje meusobno slabo ili nikako reagiraju. Po tome su
amorfni materijali sline strukture kao tekuine, s tom razlikom to strukturne subjedinice
tekuina, meusobno reagiraju izmjenama atoma ili molekula, a strukturne subjedinice
amorfnih tijela meusobno ne reagiraju. to se tie odsustva strukturne ureenosti na veim
rastojanjima, ona je uvjetovana nepostojanjem usmjerenih veza izmeu strukturnih
subjedinica. Na slici 3.12. prikazani su dvodimenzionalni modeli amorfne i idealne kristalne
heksagonalne strukture.

Slika. 3.12.Dvodimenzionalni model a) amorfne b) kristalne strukture

Matematiko modeliranje amorfne strukture je veoma sloeno. Ono podrazumijeva
pronalaenja skupa parametara koji daju statistike podatke dovoljne za karakterizaciju
strukture. Ti statistiki podaci ukljuuju raspodjelu broja najbliih susjednih atoma, odnosno
molekula, kao i meuestina rastojanja na danoj duljini. Razvijeno je vie modela opisivanja
amorfne strukture koji daju relativno dobre rezultate.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
12

4. SVOJSTVA MATERIJALA
Gotovo nikada samo jedno svojstvo materijala ne odluuje o odabiru materijala. U veini
sluajeva materijali moraju zadovoljiti istovremeno razliite zahtjeve, koji zavise o uvjetima
rada, opterenju, propisima i eljama korisnika. Zato se svojstva materijala smatraju
prvorazrednim kriterijem pri odabiru materijala.
Svojstva materijala podjeljena su na: fizika, kemijska i tehnoloka svojstva (sl.4.1.):

Slika. 4.1. Osnovna podjela svojstava materijala

Osim ovakve podjele, svojstva materijala mogu se sistematizirati po razliitim kriterijama,
a navedena sistematizacija odreuje sva svojstva vana za izradu i funkcionalnost proizvoda.

4.1. Fizika svojstva materijala

Fizika svojstava materijala (sl.4.2.) dijele se na: gustou materijala, mehanika,
toplinska, elektrina, magnetska i optika svojstva.

Ovu podjelu fizikih svojstava materijala treba posebno prouiti s aspekta primjene u
elektrotehnici. Prvo moramo spomenuti gustou materijala koja je zajednika karakteristika
za sva razmatranja vezana uz svojstva materijala po bilo kojoj osnovi. Gustoa materijala je
omjer mase i volumena:

Svojstva
materijala

Fizika
svojstva

Kemijska
svojstava

Tehnoloka
svojstva
________________________________________________________________

________________________________________________________________
13

(
=
3
m
kg
V
m

Sa stajalita elektrotehnike gustoa materijala vana je prije svega radi teine
elektrotehnikog proizvoda, pa je ovo svojstvo ne rijetko vrlo bitno pri odabiru materijala.

Slika. 4.2. Podjela fizikih svojstava materijala

4.2. Mehanika svojstva materijala

Mehanika svojstava materijala su : vrstoa, tvrdoa, elastinost, plastinost, krhkost i
ilavost.

vrstou materijala definirana je kao otpornost na kidanje materijala (
2
m
N
), s tim da
postoji vrstoa na istezanje (vlak), na sabijanje (tlak), na savijanje, na smicanje i na uvijanje
(sl.4.3.). Primjer: kod nadzemnih vodia vrlo je vana vrstoa na istezanje zbog
samonosivosti.
Openito kod konstrukcijskih materijala koji ujedno esto slue i kao vodii vrstoa je
bitno svojstvo.

Fizika
svojstva

Mehanika
svojstva

Magnetska
svojstva

Optika
svojstva

Elektrina
svojstva

Toplinska
svojstva

Gustoa
________________________________________________________________

________________________________________________________________
14

Istezanje i sabijanje Savijanje

Smicanje Uvijanje

Slika. 4.3. Prikaz ispitivanja vrstoe materijala

Tvrdou materijala definirana je kao otpornost prema prodiranju u povrinu materijala.
U primjeni je vie metoda kojima ispitujemo tvrdou materijala. Poznata su ispitivanja po
Brinel-u, Vikers-u, Knoop-u i Rokvel-u. Na slici 4.4. prikazano je ispitivanje tvrdoe
materijala po Brinel-u, gdje utiskiva u obliku kuglice utiskujemo u povrinu ispitnog uzorka
odreenom silom. .
F
Ispitni uzorak
Kuglica od
volfram karbida

Slika 4.4. Ispitivanje tvrdoe po Brinel-u

________________________________________________________________

________________________________________________________________
15

U tablici 4.1. dane su opekarakteristike nabrojanih metoda za ispitivanje tvrdoe s opisom
materijala i oblika utiskivaa za pojedinu metodu kao i optereemje pri ispitivanju uz oznaku
koja oznaava po kojoj ispitnoj metodi se ispitivanje izvrilo
.

Tablica. 4.1. Ope karakteristike metoda za mjerenje tvrdoe

Tvrdoa je vrlo znaajno svojstvo kod materijala za elektro-kontakte, materijala za
konstrukcijske izvedbe, materijala za leajeve, osovine....).

Elastinost materijala definirana je kao sposobnost materijala da se za vrijeme
djelovanja sile na njega deformira, a nakon prestanka djelovanja sile vrati se u prvobitni oblik
(sl.4.5.). Ovo svojstvo je vano kod kliznih kontakata koji esto mijenjaju poloaj, kod
razliitih opruga, elastini pera ....) Jedinica za mjerenje elastinosti je (
2
/ m N ).

Plastinost materijala definirana je kao sposobnost materijala da se trajno deformira
nakon djelovanja sile (sl.4.5.) Ovo svojstvo koristimo kod vodia u prepletenoj ianoj formi,
kod namatanja raznih svitaka i sl.

Plastinost omoguuje vrlo jeftine postupke obrade materijala ( istezanje, preanje,
istiskivanje ...). Jedinica za mjerenje elastinosti je ista kao i za elastinost (
2
/ m N ).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
16

F
F
prije djelovanja sile poslije djelovanja sile
elastini materijal
plastini materijal

Slika. 4.5. Djelovanje sile na uzorke elastinog i plastinog materijala

Krhkost materijala definirana je kao svojstvo materijala da se pod utjecajem sile kida
bez promjene oblika ( staklo, keramika, giza i sl.).

ilavost materijala definirana je kao svojstvo materijala da se pod utjecajem sile najprije
deformira ( stanji i produlji ) pa tek onda prekine.

Sva navedena mehanika svojstva ispituju se za razne materijale da bi se utvrdilo da li
zadovoljavaju zahtjeve za ugradnju u odreeni proizvod. Ispitivanja se vre u laboratoriju, a
posebnu provjeru vre nadleni instituti ( kao graevinski institut u Splitu ) metodom uzoraka.

4.3. Toplinska svojstva materijala

Toplinska svojstva materijala su: talite, vrelite, toplinsko rastezanje, toplinska
vodljivost i specifini toplina.

Talite materijala (ili ledite) je temperatura na kojoj neka tvar prelazi iz vrstog u
tekue agregatno stanje. iste tvari, za razliku od smjesa, imaju otro definirano talite. Pri
odreenom tlaku to je temperatura kod koje vrsta i tekua faza tvari nalaze u ravnotei. Hoe
li se koristiti naziv talite ili ledite ovisi o tome da li se tvar zagrijava ili hladi. U tablici 4.2.
navedene su vrijednosti za talite nekih metala. Mjerna jedinica je K
0
ili C
0
.

Vrelite materijala je temperaturu na kojoj neka tvar prelazi iz tekueg u plinovito
agregatno stanje . Vrelite tekuine je na temperaturi pri kojoj tlak pare tekuine dostigne
vrijednost tlaka okoline, a standardno vrelite je pri tlaku okoline od 101 325 Pa [lit. 1.].
Mjerna jedinica je K
0
ili C
0
.

Toplinsko rastezanje definirano je kao svojstvo materijala da mijenja volumen pri
promjeni temperature. Jedinica za mjerenje je
C
0
1
.
Ovo svojstvo je bitno kod ureaja koji rade u uvjetima veih temperaturnih razlika koje
mogu uzrokovati promjene dimenzija i deformaciju ureaja. Dobra osobina ovog svojstva se
vidi u primjeni kod bimetalnih elemenata.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
17

Toplinska vodljivost () je koliina topline koja se prenese, pri standardnim uvjetima u
smjeru okomitom na povrinu, pri razlici temperatura od 1 K. Jedinica za toplinsku vodljivost
je
K m
W
0
. U tablici 4.2. navedene su vrijednosti za toplinsku vodljivost nekih metala.
Specifini toplinski kapacitet je koliina topline potrebna da se temperatura sustava
povisi za 1 stupanj Celzijus. Razlikujemo toplinski kapacitet pri stalnom tlaku (C
p
) i toplinski
kapacitet pri stalnom volumenu (C
V
).
Tijela odnosno tvari s malom specifinom toplinom brzo se zagriju, ve kod kratkotrajnog
izlaganja izvoru topline, dok ona s relativno velikom specifinom toplinom trebaju dugo biti
izloena djelovanju nekog toplinskog izvora da bi im se temperatura tek malo promijenila..
U tablici 4.2. navedene su vrijednosti za toplinski kapacitet nekih metala. Jedinica za
toplinsku kapacitet je
K kg
J
0
.

Talite
Toplinska
vodljivost
Specifina
Toplina.
Metal
C
K m
W
0

K kg
J
0

Aluminij 660 229 896
Bakar 1083 385 392
Ksitar 231,9 66 222
Nikal 1453 92 471
Olovo 327,4 34,7 130
Platina 1773 70,8 131
Srebro 961 417 234
Volfram 3410 166 138
Zlato 1063 297 131
eljezo 1536 74 460
iva - 38,9 8,2 138

Tablica.4.2. Toplinska svojstva nekih metala

________________________________________________________________

________________________________________________________________
18

4.4. Elektrina svojstva materijala

U pogledu vodljivih svojstava sve tvari i elementi dijele se u tri skupine:

- vodie,
- poluvodie i
- izolatore.

Vodii su najee metali. Prema vodljivosti moe se govoriti o: vodiima, i
supravodiima, s tim da treba uzeti u obzir i poluvodie u stanju voenja. Poluvodii su takvi
materijali kod kojih se sposobnost voenja elektrine struje (prijenosa naboja) nalazi izmeu
dobrih vodia (metala) i loih vodia (izolatora). Dobro ili loe voenje struje izraava se
elektrinom vodljivou (iskazuje se u simensima po metru, S/m) koju koristimo kao mjeru
kojom moemo izraziti poluvodljivost. Uglavnom se sve tvari s vodljivou manjom od 10
-5
S/m nazivaju izolatorima, a sve tvari s vodljivou veom od 10
3
S/m vodiima. U podruju
izmeu ta dva granina sluaja ima mnogo materijala sa zajednikim imenom poluvodii.
Suvremena teorija vodia je vrpasta teorija krutina. Po Paulievom principu iskljuivosti,
u jednom atomu mogu postojati samo dva elektrona istih energija, ali suprotnih elektronskih
spinova. Budui da je bolje elektrone shvatiti kao oblak elektrinog naboja, tj. elektronski
oblak, onda je gustoa tog elektronskog oblaka mjerilo vjerojatnosti da se elektron nae na
nekom mjestu. Zamislimo N atoma u jednodimenzionalnom kristalu na meusobnoj
udaljenosti koja odgovara konstanti reetke,
0
d . Kako je N velik broj i broj kvantnih stanja je
velik. Ona su gusto smjetena i tvore energijsku vrpcu (vidi sliku 4.6.). Na primjer ako ima
1022 atoma u jednom
3
cm s jednim valentnim elektronom tada e biti 1022 energijska nivoa.
Ako je ukupna energija svih nivoa 10 ev slijedi da je razlika izmeu dva podnivoa 10-21 ev.
stoga je prihvatljivo da svi ovi elektroni pripadaju jednoj kontinuiranoj energijskoj vrpci.
Fizikalna svojstva vodia (metala i poluvodia) ovise o elektronskoj strukturi energijski nie
valentne vrpce i energijske vie vodljive vrpce(sl. 4.7). U energijskoj vrpci proizvedenoj
meudjelovanjem atoma i dalje ima mjesta za sve elektrone, jer se ukupni broj kvantnih stanja
nije promijenio. Treba zapamtiti dvije stvari: broj kvantnih stanja u vrpci jednak je broju
kvantnih stanja energijskog nivoa od kojeg je vrpca nastala, a svako kvantno stanje pojavljuje
se u vrpci N puta. irina vrpce proizvedene od nekog energijskog stanja ne ovisi o broju
atoma u kristalu. Podruje energije izmeu dviju vrpci, koje ne sadri doputene energijske
nivoe na kojima se nalaze elektroni naziva se zabranjena zona Eg.

Slika 4.6. Cijepanje energijskih nivoa
a) dva atoma istog energijskog stanja b) nastajanje vrpci
________________________________________________________________

________________________________________________________________
19

Slika 4.7. Elektronska struktura metala
prekrivanje valentne vrpce popunjene elektronima(1) i prazne vodljive vrpce(2)
0
d -razmak koji odgovara konstanti reetke

Za valentne elektrone cijepanje moe biti vrlo veliko, ak toliko da se u nekim
situacijama susjedne vrpce prekrivaju. Zaposjednutost dozvoljenih energetskih stanja
elektronima daje nam objanjenje za razlike u elektrinoj vodljivosti izolatora, poluvodia i
metala. Elektrina vodljivost proporcionalna je broju elektrona koje je mogue ubrzati poljem.
Proces vodljivosti bit e mogu ako za elektrone postoje susjedni prazni energijski nivoi u
koje oni mogu prijei. To objanjava zato unutranji elektroni u metalima ne doprinose
vodljivosti. Ako su sva energetska stanja valentne vrpce zaposjednuta elektronima, onda
elektron (iz vanjskog elektrinog izvora) za sebe nema energijsko mjesto, odnosno nema
slobodan put kroz vrpcu, pa nema niti pokretnih elektrona. Meutim, ako sva energijska
stanja valentne vrpce nisu zaposjednuta elektronima, onda postoji mogunost za elektron da
se kroz taj slobodan energijski prolaz giba u smjeru elektrinog polja. to je vrpca manje
zaposjednuta, to ima vie pokretnih elektrona.
Metale karakterizira djelomino popunjena valentna vrpca. Valentna i vodljiva vrpca mogu
se prekrivati, to je posebno vano kada je valentna vrpca popunjena na primjer u sluaju Mg.
Kada se radi o materijalu kod kojeg, pri ravnotenom razmaku meu atomima
0
d koji
odgovara konstanti reetke materijala, ne dolazi do prekrivanja valentne i vodljive vrpce, a
valentna vrpca je potpuno zaposjednuta elektronima, onda se mogu razlikovati dva granina
sluaja (vidi sliku 4.8.). U oba sluaja elektroni iz popunjene valentne vrpce moraju prijei u
nepopunjenu vodljivu vrpcu da bi mogli sudjelovati u voenju struje. Taj prijelaz moe se
postii termikom aktivacijom elektrona, tj. zagrijavanjem materijala.

Slika 4.8. Skica nastajanja elektronskih vrpci: izolator (a) i poluvodi (b);

________________________________________________________________

________________________________________________________________
20

- 1. popunjena elektronima valentna i
- 2. prazna vodljiva vrpca.
- Eg irina zabranjene zone unutar koje nema raspoloivih energijskih nivoa za elektrone

Ako je energijska razlika izmeu vodljive i valentne vrpce daleko vea od termike
energije elektrona (Eg >> kT), onda je na obinoj temperaturi vjerojatnost prijelaza elektrona
iz popunjene valentne u praznu vodljivu vrpcu vrlo mala, stoga nema pokretnih elektrona niti
u jednoj vrpci. Takav materijal se ponaa kao izolator. Kod izolatora u vodljivoj vrpci nema
slobodnih elektrona , a u valentnoj vrpci elektroni su vrsto vezani uz svoje atome. Energija
koja je potrebna za stanje vodljivosti je vrlo velika. I ako doe do tog stanja to nazivamo
elektrini proboj izolatora.

Ako irina zabranjene zone odgovara termikoj energiji elektrona (Eg kT), moe se
oekivati znaajan broj termiki aktiviranih elektrona u vodljivoj vrpci na obinoj
temperaturi. Prijelaz elektrona iz popunjene valentne u nepopunjenu vodljivu vrpcu ostavlja u
valentnoj vrpci prazna mjesta - upljine u koje elektron moe doi s drugog energijskog
mjesta u vrpci ostavljajui za sobom ponovo prazno mjesto; dakle dolazi do pomicanja
pozitivno nabijenog praznog mjesta (upljine), to je ekvivalentno pomicanju elektrona u
suprotnom smjeru. Materijal opisane elektronske strukture ponaa se kao poluvodi. Kod
poluvodia vodljiva i valentna vrpca odvojene su zabranjenim prostorom u vodljivoj stazi
nema slobodnih elektrona, a u valentnoj stazi sve upljine su popunjene. U takvom stanju
nema uvjeta za voenje. Tek utjecajem energije iz okoline (svjetlost, toplina, i sl.) dobivaju se
uvjeti savladavanja energije zabranjenog prostora i elektroni iz valentne staze preskoit e u
vodljivu stazu i dobit emo novo stanje stanje vodljivosti.

Iz ovoga moemo izvesti zakljuak koji ilustrira slika energija-vrpca dijagrama: prema
elektronskoj strukturi vrstih tijela ona mogu biti, to se tie elektrine vodljivosti, izolatori,
poluvodii i metali. Fizika situacija prikazana na slici 4.9. postoji samo na temperaturi
apsolutne nule. Kod viih temperatura termika pobuda uzrokovat e to da elektroni mogu
dobiti dovoljno energije i prijei u via energijska stanja. Govorimo o ekscitaciji elektrona u
gornju energijsku vrpcu. Elektroni s tim energijama mogu sudjelovati u voenju elektrine
struje, pa odatle gornjoj energijskoj vrpci naziv vodljiva vrpca.

Slika 4.9. Skica energijskih nivoa odnosno vrpci za metal, poluvodi i izolator

________________________________________________________________

________________________________________________________________
21

- nezaposjednuti
- zaposjednuti energijski nivo

Izrazito svojstvo metala je njegova dobra elektrina i termika vodljivost. Elektron se u
metalu kree u polju svih iona i svih elektrona. Podruje gibanja elektrona ogranieno je na
prostor u kojem je njegova potencijalna energija manja od ukupne energije.

Veze meu atomima su kemijske veze. Zbog razliitih svojstava atoma koji se meusobno
povezuju razlikuju se: metalna, ionska i kovalentna veza. Kakva e biti veza meu atomima
obino je uvjetovano vanjskim elektronima, to jest interakciji nepopunjenih orbitala. Naime,
popunjene orbitale su stabilne tvorevine, dok nepopunjene to nisu, pa postoji tenja da se
popune.

Metalna veza - Osnovna privlana sila koja djeluje izmeu atoma metala uzrokovana je
uzajamnim djelovanjem metalnih iona i zajednikog elektronskog oblaka kojim su opkoljeni.
Valentni elektroni, ili bar dio njih, raspodijeljeni su po itavom metalu tako da su atomi
vezani zajednikim elektronskim oblakom. Prema tome atomi su postali pozitivni ioni koje
vrsto vee jedan oblak delokaliziranih elektrona. To je razlog da je svuda u metalu gustoa
elektronskog oblaka vea od nule i priblino jednaka. Metalna veza nije usmjerena u
prostoru.(sl.4.10.)

Elektronski plin (slobodni valentni elektroni)

Pozitivni metalni ioni (jezgra + unutarnji elektroni)

Slika 4.10. Metalna veza

Preklapanjem orbitala metalnih atoma koji se nalaze meusobno vrlo blizu nastaju
molekulske orbitale koje su toliko blizu jedna drugoj da ih opisujemo kao vrpcu ili zonu.
Razlikujemo valentnu vrpcu i vodljivu vrpcu (sl.4.9.). U valentnoj vrpci nalaze se valentni
elektroni, a iznad nje prostire se vrpca bez elektrona koju nazivamo vodljiva vrpca. Valentna
vrpca se gotovo dodiruje s vodljivom vrpcom, pa je potrebna zanemarivo mala energija za
prijelaz elektrona. Moemo rei da se elektroni zapravo slobodno gibaju iz jedne vrpce u
drugu.

Ionska veza - da bi nastala ionska veza izmeu atoma, mora prijei jedan od atoma u
pozitivno nabijeni ion-kation (+) gubitkom odreenog broja elektrona, a drugi atom mora
primiti te elektrone i prijei u negativno nabijeni ion-anion (-). Broj danih i primljenih
elektrona ovisi u prvom redu o broju valentnih elektrona u valentnoj ljusci atoma koji se
povezuju. Broj elektrona koje atom moe primiti ogranien je nepopunjenim orbitalama u
________________________________________________________________

________________________________________________________________
22

valentnoj ljusci. Openito moemo rei da broj valentnih elektrona koji sudjeluju u kemijskoj
vezi ovisi o energijskom stanju elektrona (gubitkom elektrona neutralni atom postaje kation ili
primanjem elektrona postaje anion, sl.4.11.).

neutralni
atom
kation
(+)
anion
(-)
g
u
b
i
t
a
k

e
l
e
k
t
r
o
n
a
p
r
i
m
a
n
j
e

e
l
e
k
t
r
o
n
a

Slika. 4.11. Stvaranje kationa i aniona u Ionskoj vezi

Ionska veza je veza koju uzrokuje elektrostatsko privlaenje suprotno nabijenih iona..
Atom koji daje elektron naziva se elektron-donor, a koji prima elektron nazivamo elektron-
akceptor . Primjer takvog vezanja je kristal kuhinjske soli NaCl (sl.4.12.)

Slika.4.12. Primjer ionske veze (natrijev klorid-kristal kuhinjske soli)

Polumjer pozitivnog iona, kationa, uvijek je manji od polumjera njegovog atoma, jer je
broj elektronskih ljuski manji, a i broj protona je vei od broja elektrona pa jezgra jae
privlai elektrone. Polumjer negativnog iona, aniona, neto je vei od polumjera njegovog
atoma, jer jezgra slabije privlai vei broj elektrona

Kovalentna veza - nastaje spajanjem atoma nemetala ili nastaje iz nastojanja atoma da
meusobno povezani postignu stabilniju elektronsku konfiguraciju atoma plemenitog plina,
odnosno oktet. Kovalentna veza nastaje zajednikim elektronima izmeu atoma. Zbog toga
________________________________________________________________

________________________________________________________________
23

kod kovalentne veze, za razliku od ionske veze, atom ne predaje elektron drugom atomu, ve
svaki od njih daje po jedan elektron i stvaraju zajedniki elektronski par ili vie. Ti zajedniki
elektronski parovi, koji pripadaju i jednoj i drugoj jezgri, povezuju oba atoma, tj. ine izmeu
njih kovalentnu vezu

Svojstva osnovnih veza u materijalima
Iz nastajanja meuatomskih veza u materijalima proizlaze njihova fizika i kemijska
svojastva. U tablici 4.3. dan je prikaz usmjerenosti veza (u atomima s vie elektrona
popunjene su i usmjerene orbitale ,pa energija molekule ne ovisi samo o udaljenosti izmeu
jezgara nego i o prostornoj orijentaciji atomskih orbitala), vodljivosti topline i elektriciteta i
mogunosti plastinog deformiranja.

Kovalentna
veza

Ionska veza

Metalna veza

Usmjerenost
veze
usmjerena

neusmjerena

neusmjerena

Vodljivost
topline i
elektriciteta

slabi vodii
ili izolatori

slabi vodii
ili izolatori

dobri
vodii

Mogunosti
plastinog
deformiranja
loe

loe

dobre

Tablica 4.3. Prikaz svojstava osnovnih veza u konstrukcijskim materijalima

U prirodi se rijetko nalaze isti tipovi veza. Najee su mjeovite veze, primarne
(kovalentno ionske, metalno kovalentne i metalno ionske) i kombinacije primarnih veza
i sekundarnih veza (veze koje nastaju izmeu molekula uslijed polarizacije molekula [lit. 1.].
Njihovim zajednikim djelovanjem moemo objasniti ponaanje konkretnih materijala.

Koja e veza nastati izmeu dva elementa A i B, ako se dovoljno priblie ? Nastat e veza
pri kojoj se oslobaa najvie energije.

Odreena fiziko-mehanika svojstva tehnikih materijala mogu se analizirati kao
posljedica prirode kemijskih veza u njima.

4.5. Magnetska svojstva materijala

Magnetska svojstva materijala mogue je objasniti meudjelovanjem vanjskog
magnetskog polja i magnetskih momenata atoma i molekula. Svaki kruei elektron moe se
nadomjestiti ekvivalentnom malom strujnom petljom koja omeuje povrinu dS, a elektrina
struja I petlje tee suprotno od smjera kruenja elektrona. Magnetsko polje male petlje
elektrine struje na veoj udaljenosti jednako je polju magnetskog dipola. Magnetski moment
dipola je:
________________________________________________________________

________________________________________________________________
24

gdje je
n vektor normale na povrinu dS.

Rotacija elektrinog naboja oko vlastite osi (spin) moe se smatrati graninim sluajem
strujne petlje ija povrina tei nuli. Zato je elektronu pored magnetskog momenta zbog
krunog gibanja pridruen i magnetski moment zbog spina. I jezgra atoma ima magnetski
moment zbog spina, ali znatno manjeg iznosa od magnetskih momenata elektrona. Ukupni
magnetski moment atoma ili molekule rezultanta je, po pravilima kvantne mehanike,
spomenutih magnetskih momenata elektrona i jezgre.

Pod magnetskim svojstvima materijala podrazumijevaju se sve mikroskopske i makroskopske
manifestacije odziva materijala na djelovanje magnetskog polja. Odziv materijala na vanjsko
magnetsko polje oznaavamo veliinom koju nazivamo magnetska susceptibilnost ) ( .
Glavni zadatak u prouavanju magnetskih svojstava nekog materijala je odreivanje
susceptibilnosti tog materijala odnosno odreivanje njene ovisnosti o temperaturi i magnetskom
polju. Osnovna podjela magnetskih materijala po svojstvima je na dijamagnetske,
paramagnetske i feromagnetske.

Detaljniji opis je u poglavlju Magnetski materijali.

4.6. Optika svojstva materijala

Kako iskoristiti svjetlost u komunikacijske svrhe, pitanje je koje je dugo vremena
zaokupljalo panju. Najjednostavnije je poslati signal kroz atmosferu, ali to je mogue samo
ako nema prepreka izmeu toaka komunikacije. Iz tog razloga u telekomunikacijama
zanimanje za svjetlost nije bilo preveliko.

Suvremeno zanimanje za iskoristivost svjetlosti poiinje 1960. god. prikazivanjem
lasera.Optiko vlakno nakon toga postaje najperspektivniji prijenosni medij, pa tako i
materijali za izradu optikih vlakana : staklo na bazi silicijevog dioksida, plastini materijali,
multikomponentna stakla, stakleno-plastina vlakna itd.

Svjetlost se moe vrjednovati na dva naina: pomou fizikalnih veliina i pomou svjetlo-
tehnikih osobina

- Fizikalne su sve veliine koje svjetlost vrjednuju energijskim jedinicama, jer je
svjetlost definirana kao emitiranje ili prijenos energije u obliku vala ili estice.

- Svjetlo-tehnike ili fotometrijske jedinice razlikuju se od fizikalnih, j er
vrjednuju svjetlost na osnovu ovjekova oka.

Osjetljivost kod dnevnog vienja i ogrnienost ljudskog oka (380-780 nm) dana je na slici
4.13.

S Id IdS n m
r
r r
= =
________________________________________________________________

________________________________________________________________
25

L
j
u
b
i
a
s
t
a

3
8
0

n
m
M
o
d
r
a

4
5
0

n
m
Z
e
l
e
n
a

5
0
0

n
m
u
t
a

5
9
0

n
m
N
a
r
a
n
a
s
t
a

6
2
0

n
m
C
r
v
e
n
a

7
6
0

n
m
Vidljivi spektar

Slika 4.13. Vidljivi dio spektra za ljudsko oko

Svojstva optikih materijala su: boja, prozirnost (transparentnost), lom (refrakcija),
upijanje (apsorpcija) i odbijanje (refleksija). .

Detaljni opis optikih materijala u poglavlju Optiki materijali.

4.7. Ispitivanje materijala

Za to tonija utvrivanja svojstava materijala potrebna su ispitivanja. Postupak
ispitivanja je sloen zadatak, naroito kod svojstava koja ovise o obliku uzorka ili postupcima
koji se mogu primijeniti na sve vrste materijala.
Upravo zbog raznolikosti vrsta ispitivanja materijala, uvedeni su standardi za materijale i
njihova ispitivanja, da bi se dobio jednoobrazan uvid u kakvou materijala i njegovih
svojstava.
O normama i standardima brine Dravni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo (DZNM).
Uspostavljene su hrvatske norme (HRN) u sklopu kojih su prihvaene i neke od stranih
nacionalnih normi. Vrlo esto to je suradnja s Deutsches Insitut fr Normung e.V. (DIN).
Standard je dokument usvojen koncenzusom i odobren od odgovarajueg tijela, koji
prua, za obinu i ponovljenu upotrebu, pravila, vodilje i svojstva za aktivnosti ili njihove
rezultate, s ciljem postignua optimalnog stupnja reda u datom kontekstu.
Standardi mogu postati obveza ako se administrativnim djelovanjem to postigne. Slue za
usporedbu proizvoda kako bi se moglo znati to je povoljnija kupnja. Kao dodatak
standardima postoje mnogi sustavni standardi i terminologija standarda.
Najznaajnija meunarodna tijela za standardizaciju su ISO (International Standardization
Organization) i IEC (International Electrotechnical Commission). ISO se bavi openitim
standardima, a IEC sa standardima iz podruja elektrotehnike i elektronike.
Znaajne su jo i: CENELEC (Comite European de Normalisation Electrotechnique), ITU
(International Telecomunication Union)...

________________________________________________________________

________________________________________________________________
26

5. VODLJIVI MATERIJALI

Vodljive materijale u primjeni voenja elektrine struje definira:

- Elektrina otpornost ( ) i elektrina vodljivost (

1
= )
- Temperaturni koeficijent elektrine otpornosti ( )
- Toplinska vodljivost
- vrstoa
- Istezljivost

Od posebnog znaaja za voenje elektrine struje su vrsti materijali, uglavnom metali i
njihove slitine. Ovisno o elektrinoj otpornosti mogu sluiti kao:

- vodii
- otpornici

Materijali koji se ubrajaju u vodie podijeljeni su u dvije osnovne grupe:

- vodii prve klase
- vodii druge klase

Prvoj klasi pripadaju vodii koji se ne mijenjaju pri prolazu elektrine struje kroz njih, to
su uglavnom metali i ugljen.

Drugoj klasi pripadaju vodii koji se mijenjaju prolaskom elektrine struje kroz njih
(kemijski se rastvaraju, pa im se mijenjaju mnoga svojstva). To su elektroliti (otopine soli,
kiselene, luine i sl.).

Upravo zbog razliitog ponaanja materijala pri prolasku elektrine struje kroz njega, za
izradu vodia se biraju materijali prve klase. Za izradu vodia elektrina vodljivost nije jedini
kriterij, jer uz nju materijal mora zadovoljiti i mnoga druga svojstva (ovisno o primjeni) kao
to su mehanika, kemijska i tehnoloka.

Nemogue zaobii uvjete rada za koje materijal treba svojstva odgovarajua tim uvjetima
( temperatura, agresivnost okoline ) i na kraju takoer vrlo bitna pri odabiru materijala je i
cijena materijala.

Kada su zadovoljeni svi uvjeti moe se odabrati materijal za izradu vodia.

5.1. Visoko vodljivi materijali

To su materijali vrlo malog specifinog otpora ( visoke vodljivosti ) od kojih se najvie
panje poklanja onima koji se najvie primjenjuju u izradi veine elektrinih elemenata.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
27

5.1.1. Bakar

Bakar je poslije srebra najbolji vodi topline i elektriciteta. U prirodi se rjee nalazi u
elementarnom obliku, a ee u raznim spojevima.kao: halkopirit (ute boje) CuFeS
2
,
Halkozin (metalno sjajan) Cu
2
S, Kovelin (plav) CuS i Kuprit (crvenkast) Cu
2
O.
Bakar ima: karakteristinu crvenu boju kojom se razlikuje od ostalih materijala,
zadovoljavajuu otpornost na koroziju (intenzivna oksidacija bakra nastupa tek kod povienih
temperatura), dobru obradivost, dobru lemljivost i zavarljivost to je vano za montane
radove na elektrinim proizvodima i postrojenjima, dobro provodi toplinu, dobro se legira i
stvara znaajne slitine . Osnovne svojstva bakra dana su u tablici 5.1

Specifini otpor
m
mm
2
0128 . 0

=
Specifina vodljivost 2
58
mm
Sm
=
Mehanika vrstoa na vlak
200 400
2
mm
N

Specifina teina 8.87 8.89
3
dm
kg

Specifina teina elektrolitskog E-Cu 8.9
3
dm
kg

Koeficijent linearnog istezanja
C
0
6
1
10 1 . 17

Toplinska vodljivost
401
K m
W
0

Talite
1083 C
0

Tablica 5.1. osnovna svojstva bakra
.
Na slici 5.1. prikazane su teksture bakra. Teksturom nazivamo veliinu primarnog zrna,
njegovu usmjerenost i razmjetaj neistoa.

Slika 5.1. Tri vrste teksture bakra

________________________________________________________________

________________________________________________________________
28

Razlikujemo tri teksture bakra:

- Lijevana
- Gnjeena
- arena

Bakar lijevane teksture ima veliku vrstou na vlak ( 200 N/mm ) i istezljivost 15%.
Bakar gnjeene strukture ima veu vrstou i tvrdou, manju vodljivost, manju istezljivost.
Bakar arene strukture ima najveu vodljivost, ali su smanjene vrstoa i tvrdoa.

Poveanjem primjesa u bakru naglo se smanjuje njegova vodljivost, ne toliko primjesama
srebra, kadmija i cinka, ali bitno primjesama fosfora eljeza i silicija., pa i aluminija. Prema
meunarodnim normama standardizirani bakar u meko arenom stanju mora imati vodljivost
2
58
mm
m S
= i uzima se kao 100% elektrina vodljivost. S njom usporeujemo elektrine
vodljivosti ostalih materijala.

Vano je znati i o tome voditi rauna, da je oksid bakra poluvodi, pa moramo paziti da su
pri spajanju bakra spojevi isti. Oksidacija bakra poveava se porastom temperature, naroito
iznad C
0
400 ( kod spajanja) kad se javlja poveana prisutnost sumpora koji s bakrom tvori
bakreni sulfat
4
SO C
U
( modru galicu ) koja ljuti povrinu bakra i otkriva isti bakar, pa se
proces korozije nastavlja. U podrujima bogatim sumporom koristi se zatieni bakar. Zatiti
se gumom, ali se prethodno pokositri, jer i guma sadri sumpor.

5.1.2. Slitine bakra

U odreenim uvjetima da bi zadovoljili svojstva vrstoe, tvrdoe i ostala mehanika
svojstva koristit emo slitine bakra, iako tako smanjujemo vodljivost. Dvije osnovne slitine
koje koristimo su mjed i bronca.

Mjed
Mjed ( mesing ) je slitina bakra i cinka sa sadrajem cinka od 5 % do 40 % koja je
poznata od pretpovijesnih vremena, davno prije otkria cinka. Proizvodila se taljenjem bakra s
kalaminom, cinkovom rudom. Kovnost mjedi dostie maksimum s oko 30 % cinka a vlana
vrstoa s 45 % iako ova svojstva jako ovise o mehanikoj i toplinskoj obradi slitine. Otporna
je na koroziju i od nje se izrauju razliiti ukrasni predmeti, muziki instrumenti, ventili i
adapteri za vodovodne cijevi, vijci i sl.
U elektrotehnici je upotrebljavamo kao konstrukcijski materijal, naroito za one dijelove
koji pored nosivosti slue i za voenje elektrine struje.
Najea mjed je Zn Cu63 ( 63% bakra ), a slui za izradu grla, utikaa, montanih
ploica i sl.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
29

istim binarnim legurama bakra i cinka dodaju se esto i drugi elementi, kao npr. olovo
radi bolje mehanike obradivosti. Dodatkom aluminija, eljeza i mangana dobiva se
visokokvalitetna mjed velike vrstoe i otpornosti na koroziju. Mjed koja sadri do 2 %
kositra otporna je na koroziju u morskoj vodi i esto se koristi u brodogradnji.
Bronca
Bronca je naziv za veliki broj slitina bakra, najee s kositrom, ali i s drugim elementima
kao to su fosfor, mangan, aluminij i silicij. Izuzetak je slitina s cinkom koja se obino naziva
mjed. Prije otkria eljeza bronca je bila najvanija kovina, pa je prema njoj dobilo naziv i
bronano doba , (lat. aes Brundisinum - brindizijski bakar), legura je bakra i kositra u kojoj se
sadraj kositra kree od 4 % do 25 %. Bronano doba u Europi trajalo je od 2200. do 700.
pr.Kr.. Bronca se upotrebljavala za izradu oruja (vrhove koplja i strijela, maeve i noeve)
kao i za izradu umjetnikih predmeta..
Bronce s vie od 10 % kositra su tvre i otpornije na koroziju. Stajanjem na zraku na
bronci se stvara smei ili zeleni film koji je titi od korozije. Dodatak silicija i aluminija
poveava otpornost bronce na koroziju. Fosfor, olovo, cink i drugi metali dodaju se kako bi
bronca imala eljena svojstva. Bronca je tvrda i lako se lijeva pa se upotrebljava za izradu
leaja, ventila i drugih dijelova stroja
Aluminijska bronca upotrebljava se za izradu specijalnih alata jer ne iskri pri udarcu.
Manganska bronca je u stvari mjed koji sadri mangan. Koristi se za izradu brodskih
propelera zbog svoje vrstoe i otpornosti na koroziju u morskoj vodi.
U elektrotehnici su znaajne gnjeene kositrene bronce ( na primjer fosforna bronca je
dobre elastinosti, pa se koristi za izradu opruga).

5.1.3. Aluminij
Aluminij je laki metal, poslije kisika i silicija najraireniji element u Zemljinoj kori, gdje
dolazi kao sastavni dio gline i mnogih stijena. Gustoa mu je 2.70
3
dm
kg
, dobro vodi toplinu
i elektrinu struju. Postojan je u vodi i na zraku, otapa se u mineralnim kiselinama (pri emu
nastaju soli u kojima je trovalentan) i u luinama (pri emu nastaju aluminati).
Dobiva se iz boksita, tako da se na prethodno usitnjenu i dehidriranu rudu djeluje natrij-
hidroksidom pod tlakom i na povienoj temperaturi. Aluminij-hidroksid se pritom u luini
otopi, a eljezo-hidroksid ostaje neotopljen (crveni mulj). Kad se mulj odijeli od tekuine, iz
nje se istaloi aluminij-hidroksid (hidrat) mijeanjem, uz dodavanje kristala gotovog hidrata.
Umjesto grijanja s luinom boksit se moe rainiti i arenjem s vapnom i sodom. Peenjem
(kalciniranjem) hidrata dobiva se aluminij-oksid (glinica).
Da bi se dobio sam aluminij, glinica se u rastaljenom stanju podvrgava elektrolizi, tj.
cijepanju pomou elektrine struje koja se u talinu uvodi i iz nje izvodi ugljenim vodiima -
elektrodama. Tako dobiven aluminij ima istou iznad 99%; rafinacijom se moe dobiti i
________________________________________________________________

________________________________________________________________
30

istoa 99.99%. to je aluminij ii otporniji je prema kemijskim utjecajima i bolje vodi
elektrinu struju, ali je i manje vrst . Osnovne svojstva aluminija dana su u tablici 5.2.
Specifini otpor 2
0269 . 0
m
mm
=
Specifina vodljivost 2
27
mm
Sm
=
Mehanika vrstoa na vlak
100 700
2
mm
N

Specifina teina 2.70
3
dm
kg

Koeficijent linearnog istezanja
C
0
6
1
10 1 . 17

Toplinska vodljivost
240
K m
W
0

Talite
660 C
0

Tablica 5.2. osnovna svojstva aluminija
isti aluminij je mekan i kovak, ali se moe uvrstiti ako se napravi legura sa malom
koliinom drugih metala, kao bakar i magnezij. Aluminijski predmeti su zatieni od reakcije
sa zrakom i vodom tankim slojem oksida koji se brzo stvara na povrini. Aluminij je topljiv u
koncentriranoj kloridnoj kiselini i natrijevom hidroksidu. Aluminij i njegove legure se
upotrebljavaju na stotine naina u industriji vozila, aviona, pri izradi konstrukcijskih skeleta,
te za mnoge druge namjene. Koristi se za izradu limenki, bavi, folija, kuanskih pomagala
itd. S obzirom na vrstou dijelimo ga u pet skupina:
- rafinal
- meki
- polutvrdi
- tvrdi
- ekstra tvrdi
Rafinal ima najveu istou 99.99% aluminija. Koristi se za obloge kondenzatora i zamatanje
prehrambenih proizvoda. Poveavanjem tvrdoe redosljedom meki, polutvrdi, tvrdi i ekstra
tvrdi gube na vodljivosti pa se upotrebljavaju na mjestima gdje osim vodljivosti treba i
poveana mehanika vrstoa. Tvrdi i ekstra tvrdi se koriste kao konstrukcijski materijal koji
primarno slui kao nosivi element, a tek ona kao vodi.
Aluminij je dobro gnjeiv i rastezljiv. Stvara tanki sloj oksida koji ga titi od korozije. Taj
oksid je izolator, pa stvara probleme kod spajanja vodova. izrazito je otporan na kiseline, ali
se brzo razara u morskoj vodi. Teko se lemi pa su potrebni posebni talitelji. Za lemljenje
aluminija koristimo slijedee postupke: lemljenje uz mehaniko otklanjanje oksida, lemljenje
uz ultrazvuno otlklanjanja oksida i lemljenje uz kemijsko otklanjanje oksida. Zavarljivost je
ograniena zbog lake oksidacije, pa se izvodi u zatienoj sredini u argonu. Najpodesniji
nain spajanja je lijepljenjem umjetnim smolama Obrada je problematina zbog lijepljenja
strugotine na pribor. Uz bakar aluminij je materijal koji se najee koristi u elektrotehnici.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
31

Koristi se za izradu vodova, kabela, elektrolitskih kondezatora, velikog broja legura,
elektroda, u integriranim sklopovima . Aluminijski proizvodi su ice, limovi, ipke, folije,
profili i sl.
Postoji problem spajanja s bakrom radi stvaranja galvanskog lanka u prisustvu vlage, zato ga
spajamo Al Cu stezaljkama. Koristi se u kao vodi u Alu e vodiima ( nadzemni vodovi
s pocinanim elikom u sredini radi vrstoe ).Vano je napomenuti da aluminijski vodovi
imaju 1.6 puta vei presjek od bakra, ali su etiri puta jeftiniji i dva puta laki.
Kao i kod bakra utjecaj primjesa smanjuje mu vodljivost. vrstoa Aluminijskih materijala
moe se poveati . hladnom deformacijom, legiranjem, toplinskom obradom i kombinacijom,
npr. legiranjem i hladnom deformacijom.

5.1.4. Slitine aluminija
: Aluminijske slitine su smjese koje sadravaju najmanje 50% aluminija, a ostalo su razliiti
teki ili laki metali, kao bakar, mangan, silicij, nikal, magnezij i dr.
Aluminijske slitine imaju poboljana mehanika svojstva u odnosu na isti aluminij, .
Opa njihova karakteristika je mala teina uz znatnu vrstou, a specifina svojstva pojedinih
vrsta slitina su:
- otpornost prema koroziji i kemijskim utjecajima,
- sposobnost oblikovanja i lijevanja,
- mogunost poveanja vrstoe, tvrdoe i ilavosti,
- sposobnost primanja velikog sjaja poliranjem i dr.
Zbog male specifine teine i ostalih svojstava uvelike se primjenjuju u avijaciji, gradnji
brodova, vozila, motora, u kemijskoj industriji, za ukrasne predmete i sl.
Najvanije aluminijske slitine su duraluminij, silumin, magnalij i aluminijska bronca
(legura bakra i aluminija koja se osobito primjenjuje u brodogradnji, inae izuzetnih
mehanikih karakteristika).
U elektrotehnici kao najznaajnije slitine aluminija koristimo::
- Aldrey najznaajnija slitina u elektrotehnici, koristi se za izradu el. vodova. Uz aluminij
sadri magnezij ( 0-3 0.5% ) i silicij ( 0.4 0.7% ). Znatnu vrstou 350 N/m i istezljivost
6.5 %.
- Silumini slitine aluminija ( 9 13% silicija ), slue za lijevanje sloenih odljevaka.
Ostala svojstva, odnosno, prednosti Aluminija i aluminijskih slitina su: oko 2,9 puta laki od
elika., vlana vrstoa, maksimalno do 700 MPa, uz dobru istezljivost., dobra mehanika
svojstva pri niskim temperaturama., toplinska vodljivost 13 puta vea nego kod nerajueg
elika, 4 puta vea od obinog elika., elektrovodljivost bliska Cu, ali pri istoj teini
dvostruko vea nego kod Cu., dobro reflektira svjetlost i toplinu, dobra otpornost na koroziju i
________________________________________________________________

________________________________________________________________
32

dekorativnost povrine. Anodizacijom i lakiranjem (eloksiranjem) se postie izvanredan
ekorativni efekt., nije magnetian., dobro se obrauje raznim nainima, posebno je pogodan
za proizvodnju preanjem (ekstruzijom) sloenih upljih i punih presjeka i pogodan je za
duboko vuenje i zavarivanje.

5.1.5. eljezo i elik
U istom elementarnom stanju eljezo je poput srebra bijel, razmjerno mekan, kovak
metal, kemijski dosta otporan. Dolazi u tri alotropske modifikacije - alfa-eljezo, beta-eljezo
i gama-eljezo. Interesantni kao konstrukcijski i vodljivi materijal su alfa i gama eljezo.
Alfa-eljezo (ferit) postojano do 906C je magnetino, a u vrstom stanju moe otopiti
vrlo malo ugljika. Gama-eljezo, postojano od 906C do 1410C (talite 1535C),
nemagnetino je i u vrstom stanju moe otopiti mnogo ugljika.
Tehniko eljezo predstavlja redovito leguru eljeza s veim ili manjim koliinama
ugljika, silicija, mangana, sumpora i fosfora pa mu svojstva uvelike ovise o koliini tih
sastojina, odnosno primjesa. Dodacima drugih metala, kao kroma, titana, molibdena, nikla,
tantala, vanadija, kobalta, niobija, volframa i dr., svojstva eljeza se mogu i dalje modificirati
u irim granicama nego bilo kojeg drugog tehnikog metala.
Tehniko eljezo, osim vrsta koje su posebnim dodacima (napose nikla i kroma) uinjene
kemijski otpornima (nerajui elici), kemijski je manje otporno nego isto. Ono na vlanom
zraku hra, tj. prevlai se slojem hidroksida koji ne titi metal od daljeg nagrizanja. eljezo
grijano na viu temperaturu pokriva se crvenom prevlakom oksida Fe3O4.
eljezo i elici (modifikacije eljeza) su slabi vodii elektrine struje. isto eljezo ima
elektrinu vodljivost 10 Sm/mm , a elik 8-9 Sm/mm. Zbog sklonosti ranju mora se zatiti
njegova vanjska povrina. Ipak zbog niske cijene i velike vrstoe na istezanje koristi se za
izradu vodova manje snage i za manje udaljenosti. Koristi se kod TT vodova gdje ima
prednost pred ostalim materijalima.
elik se koristi za izradu tranica elektrinih vlakova ( tramvaja ), kao jezgra alu e
vodova , a koristimo ga i za izradu otpornika ( tanku elinu icu ) ali u zatienoj sredini
(obino vodik) radi zatite od ranja i u bimetalnim vodiima /jezgra je od elika).

5.1.6. Lemovi
Lemljenje (engl. brazing-tvrdo, soldering-meko, njem. loten). Lemljenje je postupak
kojim se metalni, (u posebnim sluajevima nemetalni) dijelovi spajaju pomou rastaljenog
dodatnog materijala (lema) u nerazdvojnu cjelinu. Materijali koji se koriste za lemljenje
moraju imati odlina vodljiva svojstva, da bi gubici i zagrijavanje na spojevima bili to manji.
Pri lemljenju se osnovni materijal ne tali, jer ima vie talite od dodatnog materijala. Bolji
rezultati pri lemljenju mogu se postii primjenom "topitelja" (praak, pasta, otopine) i/ili
________________________________________________________________

________________________________________________________________
33

zatitne atmosfere (plin ili vakuum) u kojoj se vri lemljenje. Uz kovako i ljevako
zavarivanje, lemljenje je jedan od najstarijih postupaka spajanja metala (staro koliko i
dobivanje i prerada materijala, oko 5000 - 6000 godina).
U poetku je lemljenje koriteno za spajanje dijelova nakita iz zlata i platine, a kasnije i
srebra. Danas se lemljenje koristi u masovnoj proizvodnji za spajanje elika, aluminija i
raznih drugih materijala (automobilska i avionska industrija iroko primjenjuju lemljenje).
Razvijeno je i lemljenje Zn, Ti, Be, metala s visokim talitem, kompozitnih materijala, kao i
meusobno spajanje keramike i metala.
Pogodnosti lemljenja:
1. Ekonomina izrada sloenih sklopova s vie dijelova,
2. Povoljna razdioba naprezanja i povoljan prijelaz topline,
3. Mogunost spajanja nemetala s metalima,
4. Mogunost spajanja vrlo tankih na debele predmete,
5. Mogunost spajanja raznih metala u spoj,
6. Mogunost spajanja poroznih materijala,
7. Mogunost spajanja vlaknastih i kompozitnih materijala,
8. Zbog niih radnih temperatura i svojstava dodatnih materijala kod lemljenih spojeva su
nie zaostale napetosti, nema pogrubljenja zrna, obino nema kristalnih pretvorbi, te su
neka svojstva lemljenih spojeva povoljnija,
9. Postiu se precizne proizvodne tolerancije.
Nedostaci lemljenja:
1. Statika, ali i dinamika vrstoa lemljenog spoja je nia (slabija) u odnosu na zavareni
spoj.
2. Relativno visoka cijena dodatnih materijala za lemljenje
Materijali za lemljenje su: lemovi, topitelji, zatitni plinovi (zatitna atmosfera).
Lemovi su slitine (rijetko isti materijali ili nemetali) u obliku ice, tapa, lima, oblikovanih
elemenata, zrna, praka ili estica lema u topitelju. Topitelji su nemetalni materijali. Oni se
nanaaju na povrine koje se eli lemiti nakon dobrog prethodnog ienja, da bi se odstranilo
postojee oksidne slojeve i sprijeilo stvaranje novih. Time se omoguuje vlaenje povrina
koje se spajaju. Vrijeme djelotvornosti topitelja u obliku otopine je ogranieno. Povrine
osnovnog materijala i lema su pokrivene tankim slojem neistoa zbog djelovanja okoline na
metal. One se sastoje obino od oksida, sulfida, karbonata i drugih proizvoda korozije. Ove
neistoe onemoguavaju stvaranje kontinuma u lemljenom spoju, pa ih treba odstraniti
pomou topitelja. Zatitni plinovi pri zagrijavanju tite od oksidacije povrinu spoja kao i
lema. Sa istom svrhom se primjenjuje i lemljenje u vakuumu. Pri lemljenju se javljaju razne
fizike pojave:
- difuzija materijala lema u osnovni materijal,
- adhezione sile izmeu lema i povrine osnovnog materijala,
- kohezione sile izmeu atoma krutine,
- kvaenje povrina lemom,
- povrinska napetost,
- kapilarno djelovanje.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
34

Pri lemljenju se osnovni materijal zagrijava, ali ne tali. Dodatni materijal se tali jer ima
nie talite od osnovnog materijala, ulazi u zazor, vlai lemljene povrine kapilarnim
djelovanjem se iri u zazor, talina se kristalizira i ostvaruje lemljeni spoj. U nekim
sluajevima zazor je vei, pa se lemljeni spoj ostvaruje i bez kapilarnog djelovanja, kada se
koristi velika koliina, obino skupog, dodatnog materijala. To je sluaj zavarivakog
lemljenja (zavarivako lemljenje engl. brazewelding, njem. schweissloten).Radna temperatura
je najnia temperatura radnog predmeta na mjestu lemljenja. Ovisi o vrsti lema i via je od
temperature taljenja lema. Ako je radna temperatura iznad 450 C, tada se govori o tvrdom
lemljenju, a ako je ispod, tada se govori o mekom lemljenju.
Kada se lemi pri temperaturama preko 900 C, tada se govori o visokotemperaturnom
lemljenju. Zavarivako lemljenje se vri na temperaturama iznad 450 C. Ako je temperatura
via, tada e do spoja lake doi ali se mogu pojaviti, zbog difuzije, intermetalni spojevi na
granici, koji su krhki. Zato je bolje nastojati lemljenje provoditi na niskoj temperaturi i kroz
krae vrijeme.

Slika.5.2. Vrste spojeva primjenjive u lemljenju
________________________________________________________________

________________________________________________________________
35

Postoji vie naina spajanja dodirnih povrina koje primjenjujemo u lemljenju (sl.5.2.).
U elektrotehnici koristi se esto meko lemljenje (rjee tvrdo) za sve vrste spojeva
pogotovo elektronikih elemenata. Sve o lemljenju i pristupu lemljenu opisano je u skriptama
za laboratorijske vjebe iz elektrotehnikih materijala.

5.2. Materijali za izradu otpornika i grijaih elemenata
Materijale elektrine otpornosti od m mm / 6 . 1 2 , 0
2
nazivamo materijalima za
otpornike. To mogu biti metali i nemetali. Kod metala to su obino legure, jer legiranost
poveava otpornost koja je inae mala kod istih metala. Kod nemetala najee
upotrebljavamo ugljen, silicijev karbid i sl. U odreenim sluajevima ( pokretanje veih
elektromotora) koristimo i vodu kao otporni materijal. ista voda je izolator ( m
10
10 ), pa za
otpornike upotrebljavamo vodu s natrijevim karbonatom ili kuhinjskom soli.
Najvanije je , kada govorimo o materijalu za izradu otpornika, imati u vidu namjenu tog
otpornika. Velika je razlika da li trebamo otpornik koji daje odreeni otpor, ali se ne smije
grijati ili trebamo otpor koji daje odreeni otpor i pri tome se treba grijati (grijai). Radi toga
odvojeno promatramo materijale za izradu razliitih otpornika.

5.2.1. Materijali za grijae i arne elemente
Osnovna znaajka tih materijala je da moraju brzo s malom energijom postii visoku
temperaturu., to znai da imaju mali toplinski kapacitet i dobru toplinsku vodljivost. Zbog
visoke temperature zagrijavanja ne smije doi do promjene materijala ( mora zadrati
mehanika i tehnoloka svojstva ). Takvi materijali su u principu malo-legirani materijali koji
sprjeavaju koroziju ili stvaraju oksidni sloj koji onemoguuje stvaranje ogorine. Iz ovoga
proizlazi da materijali za ovu vrstu otpornika moraju zadovoljavati slijedee uvjete:
- veliki specifini otpor
- mali toplinski koeficijent
- dobra toplinska vodljivost
- visoko talite
- dobra postojanost prema koroziji
- mali koeficijent istezanja
Ove uvjete mogu ispuniti materijali koji su se razvili tehnolokim postupcima iji su
sastavni elementi aluminij, krom, eljezo i nikal. Svaki od ovih elemenata ima svoje prednosti
u ovakvim legurama ( nikal i krom pridonose otpornosti prema oksidaciji i vrstoi na
visokim temperaturama, eljezo smanjuje cijenu i poveava otpornost itd.). Slitine koje
koristimo u elektrotermiji moemo razvrstati u slijedee skupine:
a) slitine kroma i nikla - otporne prema oksidaciji, osjetljive na sumpor i sumporne
spojeve, visoke cijene zbog nikla, dobrih mehanikih svojstava;
________________________________________________________________

________________________________________________________________
36

b) slitine kroma i nikla s relativno malo eljeza (oko 20 %) - imaju veu elektrinu
otpornost zbog eljeza, manju radnu temperaturu, dobra mehanika svojstva,
postojane su pri djelovanju kiselina;
c) slitine kroma i nikla s relativno mnogo eljeza (50 - 62 %) - neto vee
otpornosti prema sumporu, nie cijene zbog manjeg udjela nikla, dobrih
mehanikih svojstava, neto nie elektrine otpornosti i nie radne temperature;
d) slitine kroma i eljeza sa silicijem - vee radne temperature zbog utjecaja kroma,
vee elektrine otpornosti zbog utjecaja silicija;
e) slitine kroma i eljeza s aluminijem - znatno vee elektrine otpornosti, toplinski su
postojane, mnogo se koriste, vijek trajanja im je do 2,5 puta vei od slitina kroma i
nikla zbog utjecaja zatitnog oksidnog sloja emu doprinosi aluminij, zbog ranja
ipak trebaju biti zatiene, izbjegava se rad s otvorenim spiralama i keramike mase
s kiselom reakcijom.

5.2.2. Materijali za tehnike i mjerne otpornike
U osnovi materijale za tehnike i mjerne otpornike dijelimo na :
- materijale za ope tehnike otpornike i
- materijale za precizne otpornike
Obratno od otpornika za grijae elemente, ovim otpornicima elimo ograniiti struje u
odreenim strujnim krugovima ( potronja energije ), ali sa to manjim zagrijavanjem. Budui
da je toplina nepoeljna ovi materijali moraju imati vei toplinski kapacitet, a manju toplinsku
vodljivost.
Uglavnom za izvedbu tehnikih i mjernih otpornika upotrebljavamo ugljen, krom, tantal,
te njihove legure i okside. Ako elimo posebnu vrstu otpornika ( velika preciznost otpora )
koristimo legure bakra, nikla i mangana ( poznati konstantan zbog velike tonosti otpora ). Od
materijala predvienih za izradu mjernih otpornika, naroito onih vrlo preciznih, zahtijeva se
da imaju:
- visoku specifinu otpornost,
- neznatan temperaturni koeficijent otpornosti,
- neznatan termoelektrini napon prema bakru,
- konstantnost kroz desetke godina,
- da ne mijenjaju otpor zbog mehanikih naprezanja to nastaju od
vibracija i udaraca.
Takva svojstva u velikoj mjeri posjeduje manganin, slitina bakra i mangana s malim
dodatkom nikla, koji je vrlo rano uveden u upotrebu. Njegova specifina otpornost iznosi
0,43[mm/m], temperaturni koeficijent otpornosti 0,00001[ C
0
/ 1 ], a termoelektrini napon
prema bakru svega 1[ C V
0
/ ].
________________________________________________________________

________________________________________________________________
37

Svojstva slina manganinu imaju slitine poznate pod nazivom izabelin, novokonstantan, te
slitine zlata i kroma, pa se i one upotrebljavaju za izradu najpreciznijih otpornika.
esto se primjenjuju i razne slitine nikla i kroma, koje imaju specifini otpor oko 1,3
[ m mm /
2
], dakle otprilike tri puta vei od manganina. Osim toga, njihova je mehanika
vrstoa znatno vea, tako da se iz tih slitina izrauju ice iji promjer iznosi samo 0,012
[mm], dok najtanje manganinske ice imaju promjer 0,02 [mm]. Zbog toga se icama od tih
slitina mogu izraditi visokoomski otpornici, koji imaju znatno manje dimenzije nego
manganinski
Pored ianih otpornika, veoma esto se upotrebljavaju slojni otpornici kod kojih se na
tijelo od porculana, keramike ili stakla, nanosi, odgovarajuim tehnolokim postupcima, tanki
sloj metala, metalnih oksida ili ugljika.

5.2.3. Stalni (fiksni) otpornoci
Neki otpornici su cilindrini, s aktivnim otpornim materijalom u sredini (maseni otpornik,
vie se ne koriste) ili na povrini cilindra (film) otpornici, i vodljivih metalnih prikljuaka
izvedenih uz os cilindra na svakoj strani. Koriste se ugljen-film i metal-film otpornici. Donja
slika pokazuje nekoliko najeih vrsta stalnih otpornika

Otpornici velike snage dolaze u velikim pakovanjima projektiranim da efikasno disipiraju
toplinu. Otpornici za velike snage se obino izvode kao motani otpornici. Otpornici u
raunalima i ostalim ureajima su obino puno manji, obino izraeni u SMD kuitima bez
ianih prikljuaka. Otpornici se ugrauju u integrirane krugove kao dio tvornikog postupka,
koristei poluvodi kao otpornik. Najee IC koriste tranzistor-tranzistor ili otpornik-
tranzistor spoj da se postigne eljeni rezultat. Otpornici napravljeni od poluvodikih
materijala se mnogo tee proizvode.

Slika.5.3. Nekoliko vrsta stalnih otpornika

________________________________________________________________

________________________________________________________________
38

5.2.4. Promjenjivi otpornici

Promjenjivi otpornik je otpornik ija se vrijednost moe namjestiti okretanjem osovine ili
pomicanjem klizaa. Zovemo ih i potenciometri ili reostati i omoguuju da se otpor ureaja
runo mijenja. Reostati se koriste za sve otpornike iznad 1/2 vata, dok se potenciometri
koriste uglavnom za male snage.

Promjenjivi otpornici mogu biti jeftini jednookretnog tipa ili vieokretnog tipa s
helikoidalnim elementom. Neki promjenjivi otpornici mogu biti montirani na mehaniki
pokaziva koji broji okretaje.

Najei primjeri:

- Reostat: promjenjivi otpornik s dva prikljuka, jedan fiksni, a drugi klizni. esto se koristi
pri pokretanju elektrinih motora za smanjenje velike struje u trenutku ukljuenja..

- Potenciometar: najei tip promjenjivog otpornika za male struje, u elektronici. Jedna
esta primjena je kontrola jaine glasa u audio pojaalima i ostalim vrstama pojaala (sl.
5.4.)..

Slika 5.4. Potenciometri ugraeni u pojaalo

5.2.5. Ostali tipovi otpornika

U ostale tipove otpornika uglavnom ubrajamo otpornike ija se otpornost mijenja uslijed
vanjskog utjecaja kao to je napon, temperatura ili svjetlo. Navedeni su neki primjeri:

- Metal oksidni varistor (MOV) je specijalni tip otpornika koji mijenja svoj otpor s porastom
napona: vrlo veliki otpor na niskom naponu (ispod okidnog napona) i vrlo niski otpor na
visokim naponima (iznad okidnog napona). Radi kao prekida. Obino se koristi kao
zatita energetskih sklopova od kratkog spoja ili odvodnik munje na ulinim svjetiljkama,
ili kao element za ograniavanje porasta struje u induktivnim krugovima.

- Termistor je temperaturno ovisan otpornik. Postoje dvije vrste, klasificiraju se prema
predznaku njihovog temperaturnog koeficijenta:
________________________________________________________________

________________________________________________________________
39

- PTC (engl. Positive Temperature Coefficient) otpornik je otpornik s pozitivnim
temperaturnim koeficijentom. Kako raste temperatura tako se i otpor PTC-a poveava.
PTC-i se esto mogu nai u televizorima u serijskom spoju s demagnetizirajuim
namotom gdje se koriste za osiguravanje kratkotrajnog strujnog udara kroz zavojnicu kada
je televizor ukljuen.

- NTC (engl. Negative Temperature Coefficient) otpornik je takoer temperaturno ovisan
otpornik, ali s negativnim temperaturnim koeficijentom. Kada se temperatura poveava
otpor NTC-a pada. NTC-i se esto koriste u jednostavnim temperaturnim detektorima i
mjernim instrumentima.

- Senzistor je baziran na poluvodikom otporu s negativnim temperaturnim koeficijentom,
koristan je za kompenzaciju temperaturno uzrokovanih efekata u elektronikim
krugovima.
Fotoosjetljivi otpornik je objanjen u lanku o fotootporniku.
Otpornici su oznaeni po standardnim veliinama na vie naina. Jedan vid oznaavanja je
bojama, to je prikazano u tablici 5.3.

Boja A B C D E
Crna 0 0 0 x 1 ( x 10e0) -
Smea 1 1 1 x 10 (x 10e1) 1 %
Crvena 2 2 2 x 100 (x 10e2) 2 %
Naranaasta 3 3 3 x 1000 (x 10e3) -
uta 4 4 4 x 10000 (x 10e4) -
Zelena 5 5 5 x 100000 (x 10e5) 0,5 %
Plava 6 6 6 x 1000000 (x10e6) 0,25 %
Ljubiasta 7 7 7 - 0,1 %
Siva 8 8 8 - 0,05 %
Bijela 9 9 9 - -
Zlatna - - - x 0,1 (x 10e-1) 5 %
Srebrna - - - x 0,01 (x 10e-2) 10 %
- Bez boje - - - - 20 %

Tablica. 5.3. Oznaavanje otpornika bojama
________________________________________________________________

________________________________________________________________
40

5.2. Vodljivi materijali specijalnih namjena

Dinamiki razvoj elektrotehnike uzrokovao je potrebu za ininjeringom vodljivih
materijala prema namjeni, to je omoguilo poznavanje strukture tvari.
Sintetiziranjem dobivamo vodljive materijale koji se mogu upotrijebiti kao materijali za:

- elektrine kontakte
- termoparove ( termoelementi i termobimetali )
- rastalne osigurae
- materijali za provode kroz staklo
- voda
- i ranije opisane materijale za lemljenje

5.3.1. Elektrini kontakti

Elektrini kontakti su neizostavna komponenta svih elektrinih ureaja. Od njihovog
pouzdanog rada ovisi pouzdanost u radu cijelog ureaja.
Elektrine kontakte dijelimo prema izvedbi na :

- prekidne
- klizne i
- stalne

Prekidni kontakti prekidaju i spajaju elektrini krug, za razliku od kliznih kod kojih
dijelovi klize jedan uz drugog bez odvajanja i stalnih ije su kontaktne povrine u trajnom
spoju. Najosjetljiviji dio kontakta su kontaktne povrine. Na njima moe doi do korozije i
do erozije. Korozija je povezana s kemijskim reakcijama sa okolinom, a erozija s promjenom
topografije (oblika) povrine uslijed prijenosa materijala za vrijeme rada. Pri velikim strujama
i u vakuumu moe doi do zavarivanja. U sluaju kontakata za mala optereenja dominantan
problem je korozija koja dovodi do poveanja njegove otpornosti , a za kontakte za vea
optereenja dominantan problem je erozija koja ograniava broj sklopnih radnji tj. duljinu
trajanja kontakta.

A prema nazivnoj prekidnoj struji na:

- kontakte za mala optereenja ( struja manja od 1A ) ,
- kontakte za vea optereenja ( struja od 1 do 20A ) i
- kontakte za velika optereenja ( struja vea od 20A )

Materijale za kontakte dijelimo upravo prema prije navedenoj podjeli prema optereenju
(za mala, vea i velika optereenja). Za izradu kontakata za mala optereenja koristimo :
platinu, paladij, srebro, zlato, volfram i molibden. Platina i paladij koriste se za izradu
preciznih kontakata. Kontakti od ovih materijala imaju veliku preciznost, a nisu podloni ni
razvoju luka ni eroziji pod atmosferskim uvjetima.Na slici 5.5. prikazani su kontakti za mala
optereenja.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
41

Slika. 5.5. Kontakti za mala optereenja

Zbog ovakvih svojstava platina i paladij koriste se za izradu kontaktnih slitina od kojih je
najpoznatija platina-iridij zbog svoje trajnosti. Zbog visoke cijene izbjegavamo upotrebu
platine kad je to mogue.

Zlato i srebro najee koristimo kao komponente za izradu kontaktnih legura iako i ovdje
moramo napomenuti da im je nedostatak u visokoj cijeni.
Volfram i molibden su dobri kontaktni materijali, zbog otpornosti na stvaranje luka ,
tvrdoe i visoke temperature taljenja. Koriste se u istom stanju kao i komponente u
legurama. Na slici 5.6. prikazan je izgled kontakata za srednja i vea optereenja.

Slika. 5.6. Izgled kontakata za vea (srednja) optereenja

Materijali koji se koriste za izradu kontakata za vea i velika optereenja su: srebro, srebro-
paladij, srebro-kadmij, bakar-kadmij, molibden, volfram i volfram-bakar. Pored ovih
materijala za izradu koristimo i metalokeramike materijale. Oni se prave od dva metala, pri
emu jedna komponenta mora imati dobru vodljivost, a druga mehaniku vrstou. Na slici
5.7. je prikaz kontakata za velika optereenja.

Slika.5.7. Izgled kontakata za velika optereenja

Najee koriteni metalokeramiki materijali su: srebro-volfram, srebro-molibden,
srebro-karbid, srebro-cink oksid, srebro-kadmij-nikal, bakar-volfram i bakar-grafit.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
42

5.3.2. Termoelement (termolanak)

Termoelement predstavlja elektrini krug koji najee slui kao senzor temperature ili
temperaturne razlike. Funkcioniranje termoelementa uvjetovano je potencijalom dva razliita
materijala na spoju, koji dovodi do pretvorbe toplotne energije u elektrinu.
Shematski prikaz termoelementa na slici 5.8. predstavlja vodljivi krug od dva razliita
materijala (npr. nikal-krom i nikal-aluminij) spojena u jednoj toki. Voltmetrom velike
unutarnje otpornosti na drugom kraju termoelementa mjerimo razliku potencijala.. Ako se
toka
1
T nalazi na jednoj odreenoj temperaturi (u ovom sluaju 300 C
0
) , a toka
2
T na
drugoj temperaturi (temperaturi okoline), na krajevima u toki
2
T pojavit e se razlika
potencijala, koju registrira voltmetar. Ako znamo karakteristike termoelementa i temperaturu
u jednoj toki moemo odrediti temperaturu u drugoj toki.
Za izradu termoelementa koriste se materijali to vee relativne elektromotorne sile ,
visoke temperature taljenja i kemijske inertnosti u uvjetima primjene. Pomou termoelementa
mogue je mjeriti temperature od -250C do 2500C. Ovisno o materijalima koji se koriste
dijelimo ih na

- Termoelemente neplemenitih metala,
- plemenitih metala i
- termoelemente specijalnog tipa

mV
300
C
0
Nikal - krom
Nikal - aluminij
V m 2 . 12
1
T
2
T

Slika. 5.8. Shematski prikaz termoelementa

Termoelementi od neplemenitih metala mogu se koristiti do temperature od 1200C.
Najee koristimo termoelemente tipa: bakar-konstantan, eljezo-konstantan, kromel-alumel,
bakar-kopel i kromel-kopel.

Termoelementi od plemenitih metala koriste se na temperaturama do 1600C. Iz ove
grupe najee se spominju platina-platinarodij.
Grupu termoelemenata specijalnog tipa ine termoelementi ija je radna temperatura do
3000C. Najvie se koriste materijali volfram-volframmolibden

5.3.3. Termobimetal

Termobimetali se sastoje od dvije cijelom duljinom vrsto spojene kovine ili slitine sa to
veom razlikom temperaturnog koeficijenta istezanja. (sl.5.9.)
________________________________________________________________

________________________________________________________________
43

A
s
L

Slika. 5.9. Termobimetal

Poveanjem temperature dolazi do istezanja materijala pri emu se vie istee materijal s
veim koeficijentom istezanja i time pravi otklon bimetala, pri hlaenju materijali se vraaju
u prvobitni poloaj

A ukupan otklon
L slobodna duljina
s debljina bimetala

Ukupni otklon moe se iskazati relacijom:

- specifini otklon bimetala (otklon iskazan u mm na slobodnom kraju bimetala slobodne
duljine 100 mm i debljine 1 mm, pri promjeni temperature za 1 C.)

- temperaturna razlika pri zagrijavanju

Ukupni otklon ovisi o specifinom otklonu bimetala. Bimetale izraujemo kao vrpce. Koriste
se za mjerenje temperature u opsegu od 30 do 400C, u automatskim osiguraima, kod
startera za fluorescentnu rasvjetu i sl. Slitine eljeza i nikla imaju malen temperaturni
koeficijent rastezanja, a invar (36% Ni) ima najmanji temperaturni koeficijent (
C
0
6
1
10 1

)
i gotovo je uvijek jedna strana bimetala. Za drugu stranu koristi se: mjed (CuZn), konstantan,
nikal i slitine eljeza(20% Ni i 6% Mn).

.
=
2
)
100
(
L
s
A
________________________________________________________________

________________________________________________________________
44

5.3.4. Rastalni osigurai

Minijaturizacija elektrinih komponenti je uvjetovala njihovu veu osjetljivost na
prekostrujne i prenaponske pojave. Zbog toga pouzdan rad nekog elektrinog ureaja ovisi o
efikasnosti instalirane prekostrujne i prenaponske zatite.

Prekostrujna zatita koja je radnog tipa najee se izvodi pomou rastalnih osiguraa.
Funkcija rastalnih osiguraa zasniva se na taljenju vodljive ice, pri strujama veim od
nazivne vrijednosti, izazvanog Joulovim efektom.

Rastalni osigurai se projektiraju tako da reagiraju na svako strujno preoptereenje, pri
emu ih prema brzini djelovanja dijelimo na:

- trome ( spore ) oznaka T
- brze oznaka F
-
Tromi osigurai moraju izdrati deseterostruko veu struju od nazivne jednu sekundu, dok
brzi osigurai moraju izdrati peterostruko veu struju od nazivne jednu desetinku sekunde.

U sluaju kratkog spoja trenutno prekidaju strujni krug. Brzina djelovanja osiguraa ovisi
o primjenjenom materijalu za rastalnu nit. Koji osigura emo upotrijebiti ( brzi ili tromi )
ovisi o ureaju na koji je prikljuen.

Svaki vodljivi materijal u obliku tanke ice, teoretski, ima funkciju rastalnog osiguraa.
Meutim za industrijsku izradu rastalnih osiguraa koji imaju definirane parametre, koristimo
uglavnom: cink, aluminij, srebro i slitinu olovo-kositar. Srebro je dobro za sve struje, ali zbog
cijene uglavnom se koristi do 5A, slitine olova i kositra zadovoljavaju za struje od 5A do
30A. Cink se vrlo esto koristi, s tim da ga moramo stavljati u kremeni pijesak jer dolazi do
prskanja pri izgaranju. Aluminij je pogodan kao tromi osigura za struje niskog napona, dok
se za jake struje koriste slitine bakra i srebra . Platina ima odlina svojstva, ali uvjetovano
cijenom koristi se za slabe struje (10 mA, telefonija ).

To su materijali za izradu vodljivog dijela osiguraa. Konstrukcijski dijelovi rastalnih
osiguraa izrauju se od raznih izolacijskih i vodljivih materijala. Izolacijski su:

- porculan,
- steatit,
- bakelit i
- staklo.

Rastalni osigurai sastoje se od tijela, uloka s rastalnom niti, prisjednog prstena za uloak
i kape osiguraa.

Rastalni osigurai se ne smiju popravljati, jer takav osigura ne zadovoljava zadane
parametre i moe izazvati kvar i oteenja ureaja i mree.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
45

Uloak osiguraa mora se zamijeniti novim ulokom istih elektrinih karakteristika i
brzine djelovanja.

5.3.5. Materijali za vodie kroz staklo

Da bi se dovela elektrina struja u vakuumirane staklene balone ili plinom punjene staklene
cijevi, koriste se posebni materijali za vodie kroz staklo. Takvi materijali se odabiru uvijek
prema vrsti stakla, nikako obrnuto.
Razlikuju se tvrda stakla s malim temperaturnim koeficijentom istezanja
(
C
0
6
1
10 ) 6 3 (

= ) i meka stakla s veim koeficijentom istezanja
(
C
0
6
1
10 ) 10 8 (

= ).

Vodi mora imati slian temperaturni koeficijent rastezanja kao zadano staklo. Treba
stvarati dobar mehaniki spoj sa staklom i dobro brtviti, u protivnom doi e do pucanja
stakla ili ulaska zraka u vakuumirani prostor.

- Materijal od kojeg je izraen takav vod teoretski mora biti to bolji vodi elektrine
struje, ali ne i topline to je kontradiktorno, pa se primjenjuje kompromisno rjeenje.
Najbolje rjeenje je platina, ali zbopg visoke cijene u veini sluajeva pribjegavamo
drugim rjeenjima uz povoljnu cijenu.
- Do 0.1 mm koristi se oksidirani bakar
- Kod mekih stakala koriste se slitine eljeza ili nikla, presvuene tankim slojem bakra
ili platine.
- Kod tvrdih stakala koriste se volfram, molibden, slitine eljeza, nikla i kobalta
(kovar, fenico, vonico)

5.3.6. Voda

Vodu moemo upotrijebiti kao otporni materijal. Meutim trebamo razlikovati destiliranu
vodu od oneiene, izvorske ili morske vode.

Destilirana voda je izolator, ovisno o istoi, reda m M
18
10 , dok i sa malim postotkom
primjesa postaje slab vodi, a u svakodnevnom obliku, posebno morska, voda postaje prilino
dobar vodi.
Voda s otopljenom kuhinjskom soli koristi se kao otporni materijal kod pokretaa snanih
motora . Moe izdrati znatne strujne udare, a u sluaju elektrinog proboja obnovljiva je.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
46

5.4. Supravodljivost

Nakon to je 1908. godine po prvi puta uspjeno ukapljio helij, Heike Kammerlingh Onnes
je 1911. godine zapoeo seriju eksperimenata koji su trebali razrijeiti pitanje ponaanja
elektrinog otpora na niskim temperaturama. U to je vrijeme ve bilo poznato da otpor metala
pada sa sniavanjem temperature, ali su postojala razliita miljenja o tome to se deava na
temperaturama blizu apsolutne nule. Onnes je istraivao otpor ive, metala koji je bilo
mogue dobiti u vrlo istom stanju: sniavanjem temperature otpor se smanjivao, a na oko 4.2
K otpor je naglo pao na nulu. Od tada po do danas supravodljivost je fiziko svojstvo koje
fascinira znanstvenike diljem svijeta. Taj interes najbolje ilustrira injenica da se od 96
Nobelovih nagrada koje su od 1901. godine dodijeljeno za sva podruja fizike ak njih devet
(godina 1913., 1962., 1972., 1973., 1978., 1987., 1996., 2001., 2003.) izravno odnosi na
supravodljivost i njoj srodnu suprafluidnost. Supravodljivost je i danas skoro 100 godina
nakon njezina otkria, jedno od najzanimljivijih podruja istraivanja unutar fizike vrstog
stanja.
Supravodlivost je pojava (fenomen) nestajanja specifine elektrine otpornosti kod nekih
materijala pri dovoljno niskim temperaturama. Ova pojava ustanovljena je kod vie od 45
kemijskih elemenata Periodnog sustava meutim samo 29 elemenata su supravodljivi u
normalnim uvjetima (kao masivni uzorci pri normalnom atmosferskom tlaku). Ostalim
materijalima utvrena je supravodljivost samo u obliku tankih filmova, ili pri poveanom
tlaku.
Do 1933. godine se smatralo da je supravodljivost zapravo sluaj idealne vodljivosti. Tada
su Meissner i Ochsenfeld otkrili da supravodie karakterizira jo jedno bitno svojstvo, koje je
nezavisno od stanja idealne vodljivosti. Ako se neki materijal koji ima supravodljiva svojstva
stavi u magnetsko polje i ohladi na temperaturu niu od kritine temperature Tc, magnetsko
polje biti e istisnuto iz unutranjosti supravodia (tonije reeno, prodiranje magnetskog
polja biti e samo u tankom povrinskom sloju, pri emu e to polje eksponencijalno trnuti).
Na povrini supravodia induciraju se struje koje stvaraju takvo magnetsko polje koje
ponitava vanjsko polje, te je u unutranjosti supravodia magnetsko polje uvijek nula.

Slika 5.10. Meissnerov efekt (idealni dijamagnetizam)
Ova pojava se opisuje kao idealni dijamagnetizam. Meissnerov efekt (sl.5.10) moe
dovesti do levitacije (lebdenja) , ali se javlja samo ako su magnetska polja manja od kritine
vrijednosti (ako magnetsko polje prijee kritinu vrijednost, ono prodire u cijelu unutranjost
supravodia i materijal prelazi u normalno stanje).
________________________________________________________________

________________________________________________________________
47

5.4.1. Supravodljivi materijali
Fundamentalna podjela supravodljivih materijala je na supravodie I i II vrste, koja je
zasnovana na njihovim fizikim svojstvima. Supravodljivo stanje definiraju tri parametra
sl.5.11.) : kritina temperatura (Tc), kritino magnetsko polje (Hc) i kritina gustoa struje
(Jc).
C
T
C
H
C
J

Slika 5.11. Tri parametra koja definiraju supravodljivo stanje
Oni su meusobno ovisni, a supravodljivost postoji ako je svaki od njih nii od kritine
vrijednosti karakteristine za dani materijal. Najvie vrijednosti za Hc i Jc su za T= 0 K, a
najvia vrijednost Tc je za H = 0 i J = 0. Vrijednosti Hc i Jc ovise o dva mikroskopska
parametra - dubini prodiranja (koja je karakteristina duljina opadanja magnetskog polja u
unutranjosti supravodia) i duljini koherencije (koja je mjera udaljenosti na kojoj postoji
supravodljivost). Supravodii su podijeljeni u dvije vrste.
Supravodii I vrste:
Supravodii I vrste (sl.5.12), koji se jo nazivaju meki supravodii prvi su naeni, a
vrijednosti njihovih kritinih temperatura i kritinih magnetskih polja su vrlo niske.
Karakterizira ih otar prijelaz u supravodljivo stanje i idealan dijamagnetizam (magnetsko
polje je u potpunosti izbaeno iz unutranjosti supravodia).

Slika.5.12. Karakteristika supravodia I vrste
________________________________________________________________

________________________________________________________________
48

U tablici 5.4. prikazani su neki poznstaji supravodii.
Tc
(K)
Aluminij (Al) 1.14
Kositar (Sn) 3.72
Cink (Zn) 0.88
iva (Hg) 4.1
Vanadij (V) 5.4
Niobij (Nb) 9.5
Tehnecij (Te) 4.4
Tablica.5.4. Neki od poznatijih supravodia I klase

Supravodii II vrste
Supravodljivost se u materijalima I vrste u potpunosti opisuje s BCS ( pojavu
supravodljivosti pomou kvantne mehanike objasnili su J. Berdeen, L. Cooper, i J.R.
Schriefer , ta se teorija po njima naziva BSC ) teorijom. Iako su to klasini materijali za
prikaz pojave supravodljivosti, njihovo praktino koritenje je vrlo ogranieno, jer su
vrijednosti kritinih magnetskih polja Hc vrlo male.
Zbog toga su za praktine primjene upotrebljiviji supravodii II vrste. Osim tri elementa
(vanadij-V, tehnecij-Tc iniobij- Nb), svi drugi supravodii II vrste su slitine i spojevi
(ukljuujui i visokotemperaturne (iznad -173C) oksidne materijale), a danas ih je poznato
ve vie od tisuu.
Pored istog supravodljivog stanja, u njima postoji i postepeni prijelaz iz supravodljivog
u normalno stanje, tj. pojava tzv. mijeanog stanja. Za
1 C
H H < (donje kritino polje)
materijal je idealni dijamagnet, a za
2 C
H H > (gornje kritino polje) supravodljivost je
razorena. U mijeanom stanju
2 1 C C
H H H < < materijal je kao cjelina supravodljiv iako postoji
normalni dijelovi kroz koje prodire magnetsko polje, te dolazi do formiranja magnetskih
virova.
1 C
H
2 C
H
I
II

Slika.5.13.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
49

Vrijednosti gornjeg kritinog polja Hc2 su vrlo visoke, to omoguuje primjenu
supravodia II vrste. S druge strane, vrijednosti donjeg kritinog polja Hc1 su nie od onih za
supravodie I vrste (sl.5.13) Pojava mijeanog stanja takoer se manifestira u eksperimentima
s levitacijom. Ako se s supravodiem I vrste levitira magnet, nije mogue postii njegov
stabilan poloaj iznad supravodia. 1986. godine Bednorz i Miller su otkrili da keramiki La-
Ba-Cu-O (lantan-barij-bakreni-oksid) spoj ima supravodljivi prijelaz na 35 K. Bio je to
poetak novih istraivanja tzv. visokotemperaturnih supravodia. 1987. pronaeno je da je
spoj YBa
2
Cu
3
O
x
(itrij-barij-bakreni-oksid YBCO) supravodljiv iznad 90 K, a kasnije su
sintetizirani i druge takve perovskitne strukture, s vrijednostima kritinih temperatura iznad
130 K. U tablici 5.5. dani su neki supravodii II klase.

Tc

(K)
NbTl 10.0
PbMoS 14.4
8 3
G V 14.8
NbN 15.7
Sl V
3
16.9
Sn Nb
3
18.0
NbAl 18.7
) (
8 3
AlG Nb 20.7
)
8 3
G Nb 23.2
Tablica 5.5. Neki od poznatijih supravodia II klase
Uobiajeni primjeri stabilnog poloaja levitiranog magneta (s magnetskim poljem oko
0.06 T) iznad YBCO supravodia (II vrste) mogui su zbog postojanja mijeanog stanja:, te
magnetsko polje djelomino prodire kroz uzorak gdje je uhvaeno s kristalnim defektima i
granicama zrna. Pojava ovakvog uvrenja toka omoguuje stabilizaciju magneta iznad
supravodia II vrste. Po svojim karakteristikama oksidni visokotemperaturni materijali
spadaju u supravodie II vrste, ali njihove karakteristike (kritine vrijednosti temperature,
magnetskog polja te struje) znatno nadmauje one za sve druge poznate supravodie (sl.5.14.).

Slika. 5.14. Karakteristika YBCO
________________________________________________________________

________________________________________________________________
50

5.4.2. Primjena supravodljivih materijala

Odmah nakon to je otkriven fenomen supravodljivosti bilo je jasno da e njegova
primjena biti i vie nego velika, meutim prije otkria visokotempreraturnih supravodia ona
je bila izuzetno neprofitabilna zbog enormno visoke cijene tekueg helija.
Otkrie supravodia iznad temperature tekueg duika izuzetno je proirilo upotrebu
supravodia za snane nove supravodljive magnete. Supravodljivi generatori mogu
proizvoditi veu koliinu elektrine struje s manje opreme i manjom koliinom energije.
Dobivena elektrina struja moe protjecati u kabelima bez otpora tako da ne dolazi do gubitka
energije, a moe se pohraniti u supravodljivim zavojnicama due vrijeme bez gubitaka
Svojstvo supravodia da provode struju bez pojave otpora omoguuje njihovu upotrebu u
elektrinim kabelima. Naime, provoenjem energije klasinim kabelima od bakra ili aluminija
dovodi do velikog gubitka energije zbog prisutnog otpora. Problem koji sprjeava iru
primjenu supravodljivih kabela lei u tekom odravanju, nemogunosti izvlaenja
supravodljive keramike u kabele i visokoj cijeni srebra koje se koristi kao izolacija za takve
kabele.
Podruje elektronikih ureaja daje izuzetno velike mogunosti primjene supravodljivih
spojeva. Minijaturizacija i poveanje brzine kompjutora limitirano je otporom isprepletenih
metalnih filmova. Upotreba supravodljivih materijala mogla bi rezultirati u guem pakiranju
ipova koji bi informacije mogli provoditi viestruko bre od starih.
Upotreba supravodia (Meissnerov efekt) u prometu demonstrirana je u prototipu
levitacijskog vlaka ( Maglev ) koji je konstruiran u Japanu. Vlak je postigao brzinu od 581
km/h.

5.4.3. Magnetska levitacija

Jednostavan prikaz supravodia i magneta u pokusu za levitaciju ( sl.5.15.)

Slika 5.15. Supravodi i magnet u pokusu za levitaciju
________________________________________________________________

________________________________________________________________
51

to treba uiniti da se postigne efekt levitacije. Poslije uvoda o supravodima moe se
pratiti slijedei eksperiment. U posudu se ulije tekui duik i u njega uroni supravodljivi
materijal (keramika ploica) YBCO. Nakon to proe nekoliko minuta, temperatura ploice
se snizi dovoljno da ploica postane supravodljiva.. Iiznad ploice postavi se magnet slitine
NdFeB (Neodijum-eljzo-bor). to se dogodi?

Iz supravodljive ploice se istisne magnetsko poje (B=0), a dijamagneti se magnetiziraju u
smjeru koji je suprotan od smjera magnetskog polja u kojem se nalaze Stvara se magnetsko
polje suprotno vanjskom plju, to dovodi do levitiranja (lebdenja) magneta iznad ploice.
Primjenom vrlo jakih magnetskih polja uspjeni eksperimenti ostvareni su ne samo s
lebdenjem supravodia, ve i aba, vodenih kapljica, biljaka, itd.

Postigli smo efekt levitacije odnosno vidimo kako magnet lebdi iznad povrine keramike
(sl.5.16)

Slika 5.16. Levitiranje (lebdenje) magneta iznad povrine keramike
Otkrie visokotemperaturnih supravodia predstavljalo je i prekretnicu u irem prihvaanju
supravodljivosti, koju je sada bilo mogue postii pomou jeftinog tekueg duika (koji se
ukapljuje na 77 K). U odnosu na "klasine" supravodie, nove materijale karakteriziraju i
vee gustoe struja, i iako jo nisu u potpunosti razrijeeni svi tehnoloki problemi, oni e
omoguiti jo znaajnije koritenje supravodljivosti.
Na primjeru kompozicije Maglev mogu se vidjeti velike prednosti supravodljivosti [lit..29.].

MAGLEV - MLX 01

. U svibnju 1997. godine zapoeli su testovi s kompozicijom MAGLEV (magnetic
levitation) MLX 01, sastavljenom od tri vozila, ukupne duljine 77 m i teine 79 tona. Svako
vozilo sadravalo je dva elementa, svaki sa po etiri supravodljive magneta, spremnicima za
tekui helij i duik i ukapljivaem tekueg helija. Osnovica maglev vlaka je donji postroj na
kojem su supravodljivi magneti, te pogonski i boni kotai, koji se koriste pri niim brzinama
(slika 5.17.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
52

Slika. 5.17. Boni i pogonski kotai i donji postroj vozila

Krajem 1997. godine MLX 01 je postignuo brzinu od 550 km/h, te 531 km/h s putnicima,
a u travnju 1999. godine vie od 548 km/h (sl.5.18.)! Tijekom testova supravodljivi magneti i
kriogena postrojenja za hlaenje su bili vrlo stabilni i testovi su u cjelini bili vrlo uspjeni.

Slika 5.18. Dvije razliite izvedbe prednjeg dijela maglev kompozicije

5.4.4. Supravodljivi magneti
Japanski maglev koristi NbTi supravodljive magnete smjetene u aerodinamiki
oblikovanom vozilu. Supravodljivi namotaji su promjera 1 m i debljine 0.5 m,
magnetomotorne sile oko 700 kA i s poljima do 1 T, koji naizmjenino generiraju N i S
polove magneta. Svako vozilo opremljeno je s 2 kompleta s po 4 supravodljiva magneta
veliine 1 x 0.5 m, koji su oko 0.5 m iznad osnovice vodilice. Niske temperature potrebne za
rad supravodljivih magneta postiu se koritenjem tekueg helija i duika, smjetenim u
posebnim spremnicima, a ispareni helij se ponovno ukapljuje s ugraenim ukapljivaem.
Magneti rade u reimu zatvorene strujne petlje i u tijeku vonje su u potpunosti neovisni o
vanjskim postrojenjima. Koritenje jakih supravodljivih magneta zahtjeva i zatitu putnikog
dijela vozila od utjecaja statikog magnetskog polja. (sl.5.19.).
________________________________________________________________

________________________________________________________________
53

Slika. 5.19. Jaki supravodljivi magneti i magnetska zatita

U tijeku su takoer istraivanja mogunosti zamjene klasinih NbTi supravodia s
visokotemperaturnim supravodiima, ime bi se omoguilo dobivanje jaih magnetskih polja
uz znaajne utede (koritenjem samo tekueg duika).

5.4.5. Elektrodinamika suspenzija

Elektrodinamika suspenzija (EDS) se zasniva na odbojnoj sili koja se javlja izmeu
vodljive podloge i vozila (s magnetima) koje se giba iznad vodilice. Visina levitacije kod
EDS sustava je izmeu 20 i 30 cm. Vodljive zavojnice mogu biti smjetene u podlozi, ili, to
se pokazalo jo pogodnijim, u bonim stranama vodilice (koja je oblika kanala), tako da je
visina centra magneta u vozilima ispod centra bonih zavojnica. Za razliku od EMS sustava,
EDS sustav je inherentno stabilan i ne zavisi o povratnoj kontroli za odravanje konstantne
visine levitacije. Meutim, EDS zahtijeva jaa magnetska polja i zato koristi supravodljive
magnete. Gibanjem magneta iznad vodia mijenja se magnetski tok koji ih povezuje, to
dovodi do induciranja struje. Induktivni dio tih struja izaziva odbojnu silu izmeu magneta i
zavojnice, a otporni dio disipira snagu, to se manifestira kao sila koja se opire kretanju
magneta. Omjer ovih sila jednak je omjeru spremljene i utroene energije odnosno tzv.
faktoru dobrote zavojnice u podlozi.
Uz pretpostavku da se magnetski tok mijenja po sinusoidalnom zakonu s frekvencijom (koja
je proporcionalna brzini), omjer odbojne i otporne sila proporcionalan je frekvenciji (
sl.5.20.). Poveanjem brzine (odnosno frekvencije) poveava se induktivna energija, sve dok
se ne postigne granini sluaj kod kojeg je sav magnetski tok izbaen iz zavojnice podloge.
Zavojnica se tada ponaa kao idealni dijamagnet, a odbojna sila je jednaka sili koju bi
izazvala imaginarna zavojnica na istoj udaljenosti kao i levitirani magnet, ali ispod povrine
vodia.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
54

Slika 5.20. Utjecaj poveanja brzine na sile

Za male brzine i odbojna i otporna sila (zbog porasta induciranih struja) rastu s porastom
brzine. Pri veim brzinama, gdje odbojna sila dosee graninu vrijednost, otporna sila poinje
opadati. To znai da se vozilo s magnetom treba prvo ubrzati na kotaima, a pri brzinama
blizu 100 km/h odbojne e sile prevladati i dovesti do levitacije. Maglev je tako zapravo
sliniji avionu nego vlaku!

U bonim stranama vodilice ugraene su zavojnice za lebdenje (u obliku broja osam).
Prolaskom magneta (u vozilu) velikom brzinom kraj ovih zavojnica (pri emu je centar
magneta nekoliko centimetara ispod centara zavojnica), u njima se inducira elektrina struja te
se one ponaaju kao elektromagneti. Kao rezultat se javljaju privlane i odbojne sile izmeu
magneta u vozilu i magneta u vodilici, koje su obje istovremeno usmjerene prema gore i tako
levitiraju vozilo. Dok se ne postignu uvjeti za levitiranje (tj. za brzine manje od 100 km/h),
vozilo se ubrzava na gumenim kotaima ( sl.5.21.).

Slika 5.21. Lebdenje i stabilnost

Levitacijske zavojnice, koje su smjetene u suprotnim stranama vodilice, su meusobno
spojene i tako ine petlju. Prolazom vozila (odnosno uzdunim kretanjem supravodljivog
magneta), u petlji se inducira elektrina struja, (tj. magnetsko polje !) to rezultira u odbojnoj
sili na levitacijske zavojnice na strani blioj vozilu i privlanoj sili na suprotnoj strani. Zbog
toga se vozilo nalazi uvijek u sredini vodilice. Pored toga i sama vodilica je koritastog oblika,
te je lateralna stabilnost vozila velika. U bonim betonskim zidovima vodilica ugrauju se, u
________________________________________________________________

________________________________________________________________
55

dva prekrivajua sloja (zbog smanjivanja vanjskih elektromagnetskih smetnji koje utjeu na
supravodljive magnete), pogonske (propulzijske) zavojnice na koje su postavljene levitacijske
zavojnice te zavojnice za bonu stabilizaciju vozila. Sve zavojnice su iz aluminija, a od
predloena tri naina izrade vodilica sa ugraenim zavojnicama izabrati e se najpovoljnija za
komercijalnu upotrebu. (Izgradnja vodilica je inae i najskuplji dio maglev sustava sl.5.22.).

Slika 5.22. Vodilice Maglev sustava

5.4.6. Elektromagnetska suspenzija

Elektromagnetska suspenzija (EMS) se zasniva na privlanoj sili koja se javlja izmeu
elektromagneta u vozilu i vodilice. Vei dio vozila je iznad vodilice, ali je vozilo takvog
oblika da jedan njegov dio "obuhvaa" vodilicu. Na taj se nain magneti zapravo nalaze ispod
vodilice i guraju vozilo prema gore pa ono levitira, a regulacijom struje magneta odrava se
stalni razmak od nekoliko centimetara izmeu vodilice i vozila (i koji je manji od visine
levitacije za EDS sustav).

Bitni nedostatak EMS sustava je da za odravanje tako malog razmaka potrebna stalna i
aktivna kontrola. S druge strane, kod ovog sustava nema potrebe za dodatnom zatitom
putnika u vozilu ili okolici od utjecaja magnetskog polja, jer ono konvergira izmeu vodilice i
levitacijskog magneta.

Princip elektromagnetske suspenzije je predloio je 1922. godine Herman Kemper, a
patentirao ga je 1934. godine.

U Njemakoj Projekt vrijedan oko 9 milijardi DM pokriven je javnim i privatnim
kapitalom, a izvode ga "Siemens" i "Thyssen". Dosadanjim uspjenim testovima ostvarene
su brzine do 400 km/h. Osnovni plan je ispunjen izgradnjom maglev linije Berlin-Hamburg
(290 km) i njenim putanjem u promet 2005/6. godine. (sl.5.23.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
56

Slika 5.23. Njemaki TRANSRAPID
Uzimajui u obzir granice klasinih eljeznica i sve vee potekoe u avionskom
povezivanju dananjih gustih urbanih sredina, moe se oekivati da e zapoeti komercijalno
koritenje maglev vlakova s brzinama od 500 km/h, koji e za udaljenosti od 500 do 800 km
biti kompetitivni s avionskim prometom. Maglev vlakovi e takoer biti koriteni za
povezivanje dvaju ili vie zranih luka. Svojim kretanjem bez trenja, smanjenom bukom,
udobnijom vonjom, poveanom sigurnou, neovisnou o vremenskim nepogodama,
mogunou savladavanja veih uspona, uim prugama postavljenim iznad zemlje koje ne
prekidaju teren, maglev vozila e predstavljati ostvarenje onog to se danas naziva zelena
pokretljivost.
Koritenje supravodljivih magneta za levitaciju i pogon omoguiti e ne samo vee ve i
jeftinije brzine prijevoza (to nije imala nijedna nova tehnologija prijevoza do sada), jer su
energetske potrebe magleva samo 25% potreba avionskog prijevoza slinih karakteristika
(sl.5.24.). Smanjenje energetskih zahtjeva smanjiti e zagaivanje okoline i ovisnost o uvozu
goriva.

Slika 5.24. Ekonominost supravodljivosti

________________________________________________________________

________________________________________________________________
57

6. POLUVODII
Kod podjele materijala prema elektrinim svojstvima, nevodie kod kojih je irina
energetskog pojasa manja od 2 eV, odnosno specifina otpornost izmeu
m do i ali m i m
10 6 6
10 , 10 10 , nazvali smo poluvodiima. U toj podjeli nismo
pojasnili razliku voenja elektrine struje kroz poluvodie u odnosu na vodie.

6.1. Elektrina svojstva poluvodia

Razlika voenja elektrine struje u vodiima i nevodiima je u nositeljima usmjerenog
kretanja. Elektrina struja kroz vodie protjee usmjerenim kretanjem slobodnih elektrona ,
kroz poluvodie protjee i usmjerenim kretanjem slobodnih elektrone i pozitivnog vezanog
elektriciteta nazvanog upljine (upljina kao to i samo ime govori je jedno upranjeno
elektronsko mjesto u kristalnoj reetci, javlja se kada nekom atomu u strukturi nedostaje jedan
elektron.).

Na slici 6.1. prikazano je kako elektrina struja protjee upljinama. Promatran je niz od
pet susjednih atoma kristalne reetke, u elektrinom polju E , u kojem prvom atomu nedostaje
jedan elektron, to znai da je pozitivno naelektriziran. Djelovanjem elektrinog polja dolazi
do prijelaza jednog vezanog elektrona iz drugog atoma u prvi. Taj slijed se nastavlja ( sa
treeg na drugi itd. ) i konano sa katode slobodni elektron prelazi na upranjeno mjesto petog
atoma. Na taj nain matematiki gledano dobijemo usmjereno kretanje jednako kao i kod
slobodnih elektrona u vodiu, ali suprotnog smjera jer je upljina pozitivno naelektrizirana.
Treba dodati da se radi o kretanju u poluvodiima tj. kretanju kvazislobodnih elektrona
odnosno vezanih elektrona , pa je vrijednost efektivne mase i pokretljivosti slobodnih
elektrona i upljina priblino istog reda veliine.

Slika. 6.1. Objanjenje usmjerenog kretanja vezanih elektrona

Ne smijemo misliti da je protjecanje elektrine struje kroz poluvodie slian protjecanju
kroz vodie. Treba upamtiti da su elektroni realne estice, a upljine su fiktivne veliine.

U idealnom poluvodiu upljine se stvaraju ionizacijom atoma kristalne reetke, pod
utjecajem topline ili nekim drugim oblikom dovedene energije. to znai da poluvodi ima
potpuno popunjenu valentnu vrpcu i potpuno praznu vodljivu vrpcu. Poveanjem temperature,
ili dovoenjem energije na neki drugi nain energetski spektar mu se mijenja tako da se u
vodljivoj vrpci javljaju slobodni elektroni, a u valentnoj vrpci prazna mjesta (upljine), nastala
njihovim prelaskom u vodljivu vrpcu.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
58

Sve dosad navedeno vrijedi za iste tj. intrisine poluvodie. Osim intrisinih poluvodia
moramo naglasiti i poluvodie s primjesama. Ovisno o kakvoj primjesi se radi dijelimo ih na
donorske i akceptorske.

Za atome donorskih primjesa karakteristino je da imaju jedan valentni elektron vie u
odnosu na atome osnovnog poluvodia i da ispunjavaju uvjete za njihovu supstituciju u
kristalnu reetku. Smjetanjem donorskog atoma u vor kristalne reetke osnovnog
poluvodia, postojei valentni elektron ne uestvuje u formiranju kristalne strukture sa
ostalim atomima, to znai da je slabo vezan i da postaje slobodan uz malu dodatnu energiju.
Na ovaj nain donorske primjese doprinose veoj koncentraciji slobodnih elektrona od
koncentracije upljina, pa je vodljivost elektronska tj. elektroni su veinski nositelji kretanja.
Takve poluvodie nazivamo poluvodiima N-tipa.

Suprotno donorskim primjesama, za atome akceptorskih primjesa karakteristino je da
imaju jedan valentni elektron manje od atoma osnovnog poluvodia. Na taj nain akceptorske
smjese doprinose veoj koncentraciji upljina od koncentracije slobodnih elektrona, pa je
vodljivost upljinska tj. upljine su veinski nositelji kretanja. Takve poluvodie nazivamo
poluvodiima P-tipa.

6.2. Poluvodiki materijali

Podjelu poluvodikih materijala moemo napraviti prema razliitim kriterijima. Mogue
ih je dijeliti prema kristalnoj strukturi, tipu energetske zone, irini energetske zone,
zastupljenim kemijskim vezama, prema primjeni itd.
Ovdje e ih se promatrati podijeljene na prirodne elemente i slitine i vidjeti podjelu prema
podruja primjene.

6.2.1. Elementarni poluvodiki materijali

Prirodni kemijski elementi kao poluvodiki materijali prikazani su na slici 6.2.

As
Sb
Bi
B C N O
Al
Si P
S
Cl
Ga Ge Se
Br
In Sn Te J Xe
Pb Po At
Grupa
Perioda
2 13 14 16 18
3
4
5
6
Be
15 17
2

Slika.6.2. Raspored poluvodikih elemenata u Periodnom sustavu

________________________________________________________________

________________________________________________________________
59

U tablici 6.1. navedeni su prirodni elementi koji se koriste za poluvodie i iznosi irine
zabranjenog energetskog pojasa za svaki element.

Tablica. 6.1. Prirodni elementi koji se koriste za poluvodie

Bor

Bor je kemijski element 13. Grupe Periodnog sustava. U normalnim uvjetima kemijski je
neaktivan. U prirodi ga najee nalazimo kao bornu kiselinu (
3 3
O B H ). Boraks
( O H O B Na
2 7 4 2
10 ) ili kao kermit ( O H O B Na
2 7 4 2
4 ). Moe biti u amorfnoj i kristalnoj
altropskoj modifikaciji. Amorfni bor dobijemo arenjem
3 2
O B , a kristalni redukcijom
3 2
Cl B
vodikom u elektrinom luku. Talite mu je na 2175C, vrelite na 2550C.

Velika rasprostranjenost u prirodi, velika irina zabranjenog energetskog pojasa i visoka
temperatura taljenja ine bor perspektivnim poluvodikim materijalom. U dananjoj
poluprovodnikoj tehnici on jo nema znaajnu ulogu. Ali je esta komponenta poluvodikih
slitina, a pored toga najvanija je akceptorska primjesa silicija i germanija.

Ugljik

Ugljik je kemijski element 14. grupe Periodnog sustava. U prirodi se nalazi najee kao
kalcij-karbonat (
3
CaCO ), dolomit (
3 3
MgCO CaCO ), magnezit (
3
MgCO ), ili kao siderit
(
3
FeCO ). Javlja se u amorfnoj i kristalnoj alotropskoj modifikaciji. Amorfni ugljik je
poznatiji pod imenom grafit, a kristalni pod imenom dijamant. Do sada nije pronaena
tehnologija za sinteriranje veih kristala sintetikog dijamanta, takozvanog cirkonij, niti se u
prirodi mogu nai vei kristali prirodnog dijamanta.

Dijamant kristalizira prema dijamantskoj kristalnoj reetci, te po elementarnoj stanici
sadri 8 atoma vezanih kovalentnim vezama. Jake kovalentne veze uvjetuju njegova svojstva,
kao to su velika tvrdoa, slaba elektrina vodljivost i visoka temperatura taljenja.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
60

Struktura grafita je potpuno razliita od strukture dijamanta. Atomi ugljika u grafitu su
rasporeeni u vrhovima pravilnih esterokuta koji ine slojeve, tako da su pojedinani atomi
okrueni sa po tri atoma, sa kojima su vezani kovalentaim vezama. Veza izmeu atoma
ugljika unutar jednog sloja je vra nego kod dijamanta, ali se veze izmeu slojeva lako
cijepaju. Takva struktura grafita uvjetuje anizotropiju njegovih svojstava.

Za razliku od dijamanta, koji je bezbojan, grafit je metalnog sjaja i neproziran. Potpuna
razliitost po svojstvima izmeu grafita i dijamanta, grafit ini bliskim vodiima, a dijamant
dielektricima. Potrebno je spomenuti da je dijamant neusporedivo skuplji od grafita.

U elektrotehnici dijamant se koristi za izradu kristala ionizirajuih brojaa zraenja, a
grafit za izradu elektroda razliitih namjena, komutatotorskih etkica i otpornika .

Silicij

Silicij je kemijski element 14. grupe Periodnog sustava. Poslije kisika, najrasprostranjeniji
element u prirodi. Osnovna sirovina za industrijsko dobivanje silicija je kvarcni pijesak
(
2
SiO ). Sam postupak dobivanja sastoji se iz redukcije silicij- kvarcnog pijeska, pri visokoj
temperaturi, uz prisustvo eljeza, odnosno formiranja ferosilicija (slitine eljeza i silicija), iz
kojeg se, kemijskim postupkom, izdvaja polikristalni silicij. Od tako dobivenog polikristalnog
silicija poslije preiavanja, dobiva se monokristalni silicij, najee koriteni poluvodiki
materijal u elektrotehnici.

Silicij kristalizira dijamantskom kristalnom strukturom. Po elementarnoj eliji ima 8
atoma, koji su meusobno vezani jakim kovalentnim vezama to je uzrok irokog energetskog
pojasa i visoke temperature taljenja. Talite mu je na 1421C , tvrdoa 70
2
/ mm N , irina
energetskog pojasa 1.12 eV , relativna dielektrina konstanta 9 . 11 =
r
.
Na slikama 6.3., 6.4.a i 6.4.b prikazane su ovisnosti njegove irine zabranjenog energetskog
pojasa, koncentracije nositelja i elektrine vodljivosti o temperaturi. Silicij je tamno sive
metalne boje, tvrd je i krt.

Slika.6.3. Ovisnost irine zabranjenog energetskog pojasa o temperaturi

________________________________________________________________

________________________________________________________________
61

7
10
8
10
9
10
10
10
11
10
14
10
13
10
12
10
15
10
16
10
70
10
18
10
19
10
) (
3
cm n
i
| | K T
0
1400 800 600 400 300 500
1
10
1
10
3
10
5
10
1000 500 333
( )
m
S
i
| | K T
0
a) b)
1 2 3 4
) (
1000
1 0
K T
0.001 0.002 0.003 0.004
) (
1
1 0
K T

Slika 6.4. a) Ovisnost nositelja o temperaturi
b) ovisnost specifine elektrine vodljivosti o temperaturi
Pored kristalnog silicija postoji i amorfni, koji nema neku znaajniju primjenu kao
elektrotehniki materijal.
Od silicija se izrauju diskretne elektrine komponente i integrirani krugovi. Takoer se
koristi za izradu solarnih elija.

Germanij

Germanij je kemijski element 14. grupe Periodnog sustava. Prisustvo germanija u prirodi
je relativno veliko. Industrijski germanij dobiva se kao sporedni proizvod u proizvodnji cinka
i koksa. Postupak dobivanja sastoji se u proizvodnji germanij tetraklorida (
4
GeCl ) od kojeg
se kemijskim putem izdvaja polikristalni germanij, koji je osnova za dobivanje
monokristalnog germanija.

Kao i silicij germanij ima dijamantnu kristalnu strukturu. Razmak atoma elementarne
elije germanija je vei nego kod silicija, pa su odgovarajue kovalentne veze slabije, a isto
tako manja je irina energetskog pojasa i temperatura taljenja. Talite germanija je 937C,
tvrdoa 60
2
/ mm N , irina energetskog pojasa 0.803 eV, relativna dielektrina konstanta
9 . 15 =
r
.
Germanij je metalne boje, tvrd i krt. isti germanij ne reagira na vodik, a sa kisikom gradi
germanij monoksid ili germanij dioksid. Germanij dioksid se dobro otapa u vodi pri emu
nastaje izrazito elektrino vodljiva otopina. Kemijski reagira sa sumporom, duikom, a pri
povienim temperaturama i sa halogenim elementima. Na slici 6.5. prikazana je ovisnost
irine zabranjenog energetskog pojasa o temperaturi.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
62

Slika.6.5. Ovisnos irine zabranjenog energetskog pojasa o temperaturi

1945. godine napravljena je prva dioda i to od germanija, 1948. godine i tranzistor. Danas
kao poluvodiki materijal u velikoj mjeri zamijenjen je silicijem. Na slici 6.6. prokazane su
ovisnosti specifine elektrine vodljivosti i koncentracije nositelja o temperaturi.

Slika 6.6. Ovisnost specifine elektrine vodljivosti i koncentracija nositelja o temperaturi

Prednost silicija je u veoj irini energetskog pojasa, to znai da se moe bez veeg
termikog uma, koristiti i na dvostruko veim temperaturama ( do 200C). Osim toga silicij
je jeftiniji. U elektrotehnici germanij se u novije vrijeme koristi za specijalne poluvodie.

Kositar

Kositar je kemijski element iz 14. grupe Periodnog sustava, meutim samo -
modifikacija kositra je poluvodi dok su ostale vodii. Dopiranje kositra vrimo aluminijem,
galijem, indijem, kadmijem, zlatom i cinkom, kao akceptorskim primjesama, arsenom,
antimonom i silicijem kao donorskim primjesama. U elektrotehnici poluvodiki kositar se
koristi za izradu infracrvenih detektora. Pored toga kositar je vana komponenta mnogih
poluvodikih supstanci.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
63

Fosfor

Fosfor je kemijski element 15. grupe Periodnog sustava. Industrijski se dobiva i kalcij-
fosfata (
2 4 3
) (PO Ca ). Postoje crna, crvena i bijela alotropska modifikacija fosfora. Talite mu
je ve na 44C, u elektrotehnici ga upotrebljavamo samo za dopiranje silicija i germanija,
odnosno kao vanu dopunu velikog broja poluvodikih slitina.

Arsen

Arsen je kemijski element 15. grupe Periodnog sustava elemenata. Industrijski se dobiva
iz arsenopirita ( FeAsS ). Izuzetno je otrovan. Poznato je nekoliko alotropskih modifikacija
arsena. Najee se primjenjuje -modifikacija arsena.

U elektrotehnici arsen se koristi za dopiranje silicija i germanija ili kao vana komponenta
poluvodikih supstanci.

Antimon

Antimon je kemijski element 15. grupe Periodnog sustava. Industrijski ga dobivamo iz
antimonida (
3 2
S Sb ). Postoje uta, crna i siva modifikacija antimona od kojih je stabilna samo
siva. U elektrotehnici antimon koristimo za dopiranje silicija i germanija.

Sumpor

Sumpor je element 16. grupe Periodnog sustava elemenata. U prirodi se nalazi slobodan i
vezan. Industrijski se dobiva preiavanjem slobodnog sumpora.

U elektrotehnici se koristi kao komponenta u sintezi poluvodikih supstanci.

Selen

Selen je element iz 16. grupe Periodnog sustava. U prirodi ga obino nalazimo kao
pratitelja sumpora u sulfatnim rudama. Industrijski se dobiva iz mulja olovnih komora.. Javlja
se u amorfnom stanju i u dvije kristalne modifikacije. U elektrinom smislu amorfni selen
spada u dielektrine materijale. Od kristalnih modifikacija stabilnija i ujedno vanija je
heksagonalna modifikacija. Talite mu je na 220C , vrelite na 685C, irina energetskog
pojasa 1.7 2.1 eV.

Selen je dobar svjetlosni vodi, pa se njegova primjena u elektrotehnici svodi na izradu
filtera i zatitnih slojeva u infracrvenom dijelu spektra.

Telur

Telur je kemijski element iz 16. grupe Periodnog sustava . U prirodi se nalazi u
elementarnom stanju i u obliku spojeva. Dobiva se redukcijom sumpor dioksida rastvora
telurne rude u sumpornoj kiselini. Talite mu je na 452C, vrelite na 1390C, irina
energetskog pojasa 0.34 eV. U elektrotehnici telur nije naao primjenu, ali ga koristimo kao
komponentu u sintezi poluvodikih spojeva.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
64

Jod

Jod je kemijski element 17. grupe Periodnog sustava. U prirodi se nalazi kao stalni
pratitelj klora i broma. Industrijski se dobiva najee i natrij-jodida (
3
NaJO ). Talite mu je
na 113.5C, vrelite na 184.35C, irina energetskog pojasa 1.24 eV. U elektrotehnici se
rijetko upotrebljava.

6.2.2. Poluvodike slitine

Na osnovi dvokomponentnih poluvodikih slitina razvio se inenjering zabranjenog
energetskog pojasa. Taj inenjering nam omoguuje da kontroliranim tehnolokim postupkom
dobivamo poluvodie eljenih karakteristika.

Trokomponentne slitine nastaju kombinacijom razliitih sadraja dvokomponentnih
spojeva (AC i BC) i mogu se izraziti opom formulom C B A
X X 1
, gdje su A, B, C
simboline oznake kemijskih elemenata u slitini [lit. 20.]. Prema pravilu poznatom pod
imenom Vegardovo pravilo, zabranjeni energetski pojas novodobivenog materijala linearno
ovisi o molarnom sastavu (x) slika 6.8.

Slika 6.7. Vegardovo pravilo promjene veliine tipa zabranjenig energetskog pojasa

A njegovu vrijednost matematiki izraunamo iz izraza:

( ) x E E E x E
BC
g
AC
g
BC
g g
+ = ) (

BC
g
AC
g
E i E - zabranjeni energetski pojasi spojeva AC i BC
) (x E
g
- zabranjeni energetski pojas trokomponentne legure C B A
X X 1

________________________________________________________________

________________________________________________________________
65

Tehnoloki napredak poluvodia, a time i elektrotehnike u posljednja dva desetljea
mnogo duguje sinteriranju i ispitivanju veeg broja poluvodikih slitina. Dijelimo ih prema
broju elemenata iz kojih su nainjene na dvokomponentne, trokomponentne i
viekomponentne, odnosno sloene .Po primjeni u elektrotehnici najinteresantnije su
dvokomponentne poluvodike slitine, pa emo opisati najvanije. Poluvodike slitine dijelimo
na slitine elemenata 13. i 15., 12. i 16., 14. i 16. i 15. i 16. grupe Periodnog sustava.

Poluvodiki spojevi grupe 13 i 15

Poluvodiki spojevi 13 i 15 su spojevi bora, aluminija, galija, ili indija sa duikom,
fosforom, arsenom ili antimonom. Njihova kristalna struktura je sfaleritna ili vjurcitna, a
kemijska veza uglavnom kovalentna. Od 13 i 15 spojeva najvaniji su galij arsenid i indij
antimonid. Galij arsenid je danas, pored silicija, najvie upotrebljavan poluvodiki materijal.

U elektrotehnici se 13 i 15 spojevi koriste za izradu fotodioda (GaP), poluvodikih lasera
(GaAs, InAs, InP, InSb), tunel dioda (GaAs, GaSb, InSb), visokotemperaturnih tranzistora
(GaAs, GaP), detektora infracrvenog zraenja (InSb), fotonaponskih elija (GaAs) i senzora
na bazi Hallovog efekta (InSb, InAs). Na ovaj nain, znajui vrijednost zahtjevanog
energetskog pojasa
g
E , kao i vrijednosti energetskih pojasa E
Ac
i E
Bc
, jednake veliinama
energetskih pojasa spojeva AC i BC, mogue je odrediti molarni sastav trokomponentne
slitine (broj molova x spojeva AC i broj molova 1-x spojeva BC). Dobiveni trokomponentni
poluvodiki materijal imat e isti tip energetskog pojasa kao i ove komponente, u sluaju da je
on jednak kod obe. Meutim, ako jedna od komponenti ima direktni tip energetskog pojasa, a
druga indirektni tip energetskog pojasa, tip konanog trokomponentnog spoja odgovarae tipu
energetskog pojasa komponente koja je zastupljena sa vie od 50 % (x > 0,5).


U grupe 12 i 16 poluvodikih spojeva spadaju oksidi, selenidi i teluridi berilija, kadmija,
cinka i ive. Njihova kristalna struktura je sfaleritna (cinkov sulfid), a kemijska veza najee
ionska i kovalentna, istovremeno. irina energetskog pojasa ovih materijala je vea nego kod
elementarnih poluvodikih materijala, i iznosi izmeu 2 eV i 4 eV. Izuzetak od ovog pravila
su HgSe i HgTc, kod kojih je irina energetskog pojasa veoma mala, reda veliine 0,01 eV.

Poluvodiki spojevi 12 i 16 u elektrotehnici se upotrebljavaju za izradu fotootpornika
(CdS, CdSe, CdTe, ZuS, ZuSe, ZuTe), elektroluminescentnih senzora (ZuS, ZuSe, ZuTe),
detektora X i -zraenja (CdS, CdSe, CdTe), supravodnih lasera (ZuS, CdS, CdSe, CdTe) i
piezoelektrinih senzora (CdS, CdSe).


U grupe 14 i 16 poluvodikih spojeva spadaju halkogenidi (podskupine) germanija, kositra
i olova. Kristalna struktura im je kubina ili rompska, a kemijska veza iskljuivo ionsko-
kovalentna. Posebno interesantni spojevi iz ove grupe su halkogenidi olova (PbS, PbSe i
PbTe), poto imaju malu irinu energetskog pojasa koji se poveava sa temperaturom.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
66

U elektrotehnici se 14 i 16 spojevi primjenjuju za izradu termoelektrinih generatora,
fotootpornika, fotoida, detektora infracrvenog zraenja, poluvodikih lasera i optikih
memorijskih elemenata.


U grupu 15 i 16 poluvodikih spojeva spadaju sulfati, selenidi i teluridi antimona, bizmuta
i arsena. Kristalna struktura im je monoklinina ili rompskoedarska. Slojevite su strukture.
Unutar slojeva kemijske veze su, uglavnom, kovalentne ili, rjee, metalne. Ovakva struktura
uvjetuje anizotropnost karakteristika. Neki od ovih spojeva imaju izrazita termoelektrina
svojstva.
U elektrotehnici se 15 i 16 poluvodiki spojevi koriste za izradu termoelektrinih
generatora i hladnjaka.

Danas i u budunosti sve vie se oekuje primjenom sloenih (viekomponentnih)
poluvodikih spojeva. Zbog praktino beskonano mnogo moguih kombinacija u sinteriranju
viekomponentnih spojeva smatra se da su oni nedovoljno istraeni.

6.2.3. Organski poluvodiki materijali

Jedan dio organskih materijala pri voenju elektrine struje ima poluvodika svojstva. Sam
mehanizam voenja elektrine struje kroz organske materijale nije kao to bi se oekivalo kao
kod vodia, ve veoma slian mehanizmu voenja poluvodia.

U organske poluvodie ubrajamo veliku grupu organskih materijala koji posjeduju
poluvodika svojstva. Ove materijale dijelimo u etiri grupe:

- organski spojevi
- metalorganski kompleksi
- polimeri
- bioloki materijali

Od grupe organskih poluvodikih spojeva najbolje su ispitani aromatini ugljikovodici,
kao antracen, naftalin, tetracen i benzin. Svojstva materijala ove grupe znatno ovise o stanju i
istoi materijala. Tako, na primjer, vrijednost zabranjenog energetskog pojasa antracena
varira od 1 eV do 3,1 eV, a njegova specifina elektrina otpornost od m
12
10 do m
20
10 .
Oni pripadaju, uglavnom poluvodiima P-tipa.

Metaloorganski kompleksi su organski spojevi koji u sebi sadre i atome metala. Ovi
materijali su obino P-tipa.

Bioloki poluvodiki materijali spadaju meu najmanje prouene materijale. Osnovna
karakteristika ove grupe materijala je da im poluvodike karakteristike variraju u irokim
granicama.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
67

Organski poluvodiki materijali u elektrotehnici se najee koriste za elektrofotografske
tehnike, izradu fotoelektrika, fotoelija, lasera i organskih baterija.

6.3. Podjela poluvodikih materijala prema namjeni

U prethodnom poglavlju dane su osnovne karakteristike poluvodikih materijala, pri
emu je ukazano i na podruje njihove primjene u elektrotehnici. Sada emo, ukratko, izloiti
podjelu poluvodia iz perspektive najvanijih namjena.

Najvanije namjene poluvodikih materijala u elektrotehnici su izrada:

- integriranih krugova,
- solarnih elija,
- detektora zraenja i
- izvora svjetlosnog zraenja.

Izbor poluvodia od kojih se izrauju pojedine od ovih komponenata ovisi o uvjetima
njihovog rada, a vri se na osnovu irine energetskog pojasa, tipa energetskih pojasa,
transportnih i termikih karakteristika.

Za izradu integriranih krugova koriste se materijali sa to veim, i to indirektnim
energetskim pojasom. Potrebno je da irina energetskog pojasa bude velika, jer je tada vea
gornja granina radna temperatura, koja predstavlja temperaturu pri kojoj nastaju intenzivni
termalni prelasci elektrona iz valentnog u vodljivi pojas.

Oba potrebna uvjeta zadovoljava silicij (Si), iji zabranjeni energetski pojas iznosi 1,11
eV, a radna temperatura oko 200 C.

Za razliku od njega, galij arsenid (GaAs) ima direktan zabranjeni energetski pojas, ali
veliku pokretljivost i brzinu nositelja, znatno veu od pokretljivosti nositelja silicija. (u GaAs
je minimum energije u vodljivom pojasu smjeten direktno iznad maksimuma energije u
valentnom pojasu. Zato se GaAs i ostali poluvodii s istim svojstvom zovu poluvodiima s
direktnim zabranjenim pojasom. U tom sluaju prijelaz slobodnog elektrona iz vodljivog
pojasa u valentni pri procesu rekombinacije dovodi do promjene energije elektrona za iznos
E
g
dok koliina gibanja ostaje ista. U Si se minimum energije vodljivog pojasa ne podudara s
minimumom energije valentnog pojasa, ve postoji razlika u koliini gibanja elektrona. Takav
tip poluvodia zove se poluvodi s indirektnim zabranjenim pojasom i u njemu prijelaz
elektrona iz vodljivog u valentni pojas podrazumijeva ne samo promjenu energije za E
g
nego i
promjenu koliine gibanja za neki p. Energija osloboena direktnom rekombinacijom
emitira se obliku kvanta svjetlosti fotona. Zato su poluvodii s direktnim procjepom
najpogodniji za rad svijetleih dioda i lasera). To osigurava smanjenje vremena preleta
nositelja kroz inverzno polariziranu kolektor-baza oblast tranzistora, a time i njihovu slabiju
rekombinaciju. Galij arsenid ima viu gornju graninu radnu temperaturu (300 C) od silicija i
________________________________________________________________

________________________________________________________________
68

vei zabranjeni energetski pojas (1,43 eV). Ovaj materijal se koristi za izradu
visokofrekventnih tranzistora.

Za izradu visokotemperaturnih integriranih krugova koriste se materijali velikog
zabranjenog energetskog pojasa i visokih radnih temperatura (preko 600 C), kao to su:
dijamant (C), silicij karbid (SiC), nitriti (BN, GaN, AlN).

Suneva energija predstavlja veliki i jo uvijek nedovoljno iskoriten izvor energije. Pri
konverziji suneve energije u elektrinu koriste se solarne elije (nazivaju se i fotonaponske ).
Za njihovu izradu koriste se materijali sa indirektnim zabranjenim energetskim pojasom, ija
je vrijednost izmeu 1 eV i 2,5 eV, zbog smanjenja rekombinacije generiranih parova
elektron-upljina u aktivnom pojasu osiromaenja P-N spoja. Izbor materijala sa ovakvim
svojstvima, osigurava najvei maksimalni koeficijent iskoristivosti solarnih elija (oko 15%,
a najvei je za
g
E = l,5eV, 25%). U istraivanjima se koriste galij arsenid i kadmij sulfid, koji
imaju direktan energetski pojas, kao i silicij, i to najvie amorfni silicij, koji ima slabiju
detektivnost i koeficijent konverzije, ali i nisku cijenu.

Detektori infracrvenog zraenja se izrauju od materijala sa malim zabranjenim
energetskim pojasom (< 0,2 eV). Granina valna duljina detektora zraenja obrnuto je
proporcionalana vrijednosti zabranjenog energetskog pojasa upotrebljenog poluvodikog
materijala. Izbor materijala koji e se koristiti za izradu detektora odreen je opsegom valnih
duljina infracrvenog (IC) zraenja koje treba detektirati. Materijal sa indirektnim zabranjenim
energetskim pojasom bio bi poeljan zbog smanjenja rekombinacije generiranih parova.
Meutim, zahtjeva se i maksimalna detektivnost materijala koju, sa druge strane, osigurava
materijal, sa direktnim pojasom. Za vrijednosti valnih duljina 3-5 m koristi se indij
antimonid (InSb), koji ima direktan energetski pojas, a za opseg 8-13 m Te Cd Hg
x x 1
(kod
koga se promjenom sastava energetski pojas moe kontinuirano smanjivati do 0) i
superreetka HgTe-CdTe. Poto je termiki um na sobnoj temperaturi reda veliine
infracrvenog zraenja, potrebno je osigurati pogodnu radnu temperaturu, to se postie
hlaenjem tekuim duikom (77,3 K).

Fotodetektori u optikim komunikacijama zahtijevaju materijale sa direktnim zabranjenim
energetskim pojasom, a njihov izbor u konkretnoj situaciji ovisi o spektru u kojem postoji
minimum slabljenja optikih vlakana na bazi kvarcnog stakla. Prvoj generaciji pripadali su
detektori i izvori na bazi silicija, galij arsenida i indij fosfata, koji su radili sa m 85 . 0 =
(silicij, za razliku od ostalih navedenih materijala ima indirektan pojas, ali i znatno niu
cijenu).

Druga generacija optikih komunikacija zahtijevala je detektore za m do m 55 . 1 3 . 1 ,
jer su na tim vrijednostima minimumi slabljenja u silicij dioksidnim (
2
SiO ) vlaknima. Za tu
namjenu izraivani su detektori i izvori na bazi germanija, (GeAs). Germanij za razliku od
drugih navedenih materijala ima indirektan pojas, ali i znatno niu cijenu.

U grupu izvora zraenja na bazi poluvodikih materijala spadaju luminiscentne diode
(LED) i laseri. Koriste se materijali sa direktnim zabranjenim energetskim pojasom da bi se
poveala efikasnost rekombinacije vodljivih parova elektron-upljina pri kojoj se emitiraju
fotoni. Izbor energetskog pojasa za izradu luminiscentnih dioda ovisi o potrebnoj boji
________________________________________________________________

________________________________________________________________
69

svjetlosti. Koriste se slijedei materijali: As Ga Al , , (crvene), cink selen (ZnSe) (plave),
kadmij sulfid (CdS) (zelene).

Navedeni materijali imaju direktne zabranjene energetske pojase, jer ako bi u sluaju
koritenja materijala sa indirektnim pojasom dolo do rekombinacije, dolo bi i do
pobuivanja fonona, odnosno do zagrrijavanja materijala, to bi povealo gubitke. Ipak,
koriste se i takvi materijali: galij fosfat (GaP) (za zelene diode), i silicij karbid (SiC) (za
crvene diode), ali dopirani, pa se prelazi odvijaju na primjesnim nivoima. Dodavanjem
razliitih primjesa moe se mijenjati boja zraenja LED diode. Laseri se izrauju samo od
materijala sa direktnim pojasom, jer bi za one sa indirektnim bila potrebna znatno vea
gustoa struje (znatno vea od 10
3
A/cm
2
, koliko je kod materijala sa direktnim zabranjenim
energetskim pojasom), kako bi se ostvario eljeni svjetlosni izlaz pri rekombinaciji elektrona i
upljina ubaenih pod djelovanjem polja u aktivnom podruju, sa emitiranjem koherentnog
zraenja. Izbor energetskog pojasa ovisi o eljenoj valnoj duljini zraenja lasera. Materijali
koji se koriste su: galij, arsenid, indij, fosfat itd. U podruju optikih kominikacija razvijeni su
optoelektronski integrirani krugovi s objedinjenim optikim i elektronskim funkcijama na
istom ipu. Za ovu namjenu koriste se materijali direktnog zabranjenog energetskog pojasa.

6.4. Pojave u poluvodiima

U poluvodiima se javljaju:

- termoelektrine pojave
- elektromagnetske i termomagnetske pojave
- fotoelektrine pojave
- piezoelektrine pojave

6.4.1. Termoelektrine pojave

Pojava termoelektromotornog napona (elektromotorne sile) TEMS, na krajevima
poluvodia koji su na razliitim temperaturama naziva Seebeckov efekt. Moe se kazati da je
to pojava izravnog pretvaranja toplinske u elektrinu energiju opisana izrazom:

) (
1 2
= U

= U

gdje je . koeficijent termoelektromotornog napona , a temperatutrna razlika na
krajevima poluvodia.
Seebeckov efekt se pojavljuje i kod metala, meutim kod poluvodia je izrazit jer se
koeficijent kree od 100 - 1000 V/K. Kod N-tipa poluvodia na toplijem kraju dolazi do
jaeg termikog gibanja elektrona i oni se gibaju prema hladnijem kraju. Stoga se na
hladnijem kraju pojavljuje viak elektrona, i kao posljedica razlika potencijala izmeu krajeva
poluvodia. Kod N-tipa poluvodia termoelektromotorni napon ima smjer od hladnijeg prema
toplijem kraju, a u P-tipu poluvodia termoelektromotorni napon ima smjer od toplijeg prema
hladnijem kraju..
________________________________________________________________

________________________________________________________________
70

6.4.2. Elektromagnetske i termomagnetske pojave

Primjenom magnestkog polja na naboje u kretanju dolazi do njihovog otklona, pri emu je
ovaj otklon, uzrokovan Lorentzovom silom, okomit i na brzinu naboja i na smjer magnetskog
polja. Kada se materijal kroz koji protjee elektrina struja J uvede u magnestko polje B,
nosioci struje, pod djelovanjem ove sile, otklanjaju se ka rubu uzorka (sl. 6.8.).

U
J

Slika 6.8. Princip Hallovog eksperimenta, iz 1878. godine,
vrenog na zlatnom listu

Nastala nehomogenost raspodjele elektrona po poprenom presjeku uzorka ima za posljedicu
uspostavljanje elektrinog polja (Hallovog polja E) u smjeru okomitom na smjer toka struje i
na smjer magnetskog polja, odnosno razlike potencijala izmeu bonih strana vodia
(Hallovog napona U)..

Gdje je
H
R Hallov-a konstanta

Ovu pojavu nazivamo Hallov efekt (sl.6.9.)

Slika. 6.9. Definiranje Hallovog otpora

B J R E
H
=
________________________________________________________________

________________________________________________________________
71

Umjesto Hallovog napona moe se promatrati i Hallov otpor R
H
, koji se definira kao omjer
Hallovog napona U i struje I.

I
U
R
H
H
=

Hallova otpornost je proporcionalna magnetskom polju, pa je koeficijent proporcionalnosti
upravo Hallova konstanta

6.4.3. Fotoelektrine pojave

Kao fotoelektrine pojave javljaju se fotovodljivost, fotonaponski efekt i
elektroluminescencija.

Fotovodljivost

Porastom temperature raste energija elektrona u valentnoj vrpci pa preskau u vanjsku, te
raste vodljivost uzrokovana toplinski pobunim elektronima. Takve tvari zovemo unutranji
poluvodii. I fotoni mogu pobuditi elektrone na prijelaz u vodljivu vrpcu pa govorimo o
fotovodljivost poluvodia (sl. 6.10.).

b) T>0 a) T = 0
E
N
E
R
G
I
J
A
zabranjena
zona
toplinska
pobuda
K
0
K
0
a b

Slika 6.10. Fotovodljivost poluvodia

.a) na 0 K tvar je izolator
b) na viim temperaturama tvar moe postati poluvodi
________________________________________________________________

________________________________________________________________
72

Primjer pojave elektrine vodljivosti poluvodia pod utjecajem svjetlosti je foto-otpornik.
Najei materijali za izradu su: germanij, silicij, kadmijev sulfid (CdS), olovni sulfid (PbS),
olovni selenid (PbSe) i cinkov sulfid (ZnS).

Fotonaponski efekt
Fotonaponski efekt je pojava elektrinog napona na krajevima poluvodia zbog apsorpcije
svjetlosti u poluvodiu. Fotonaponska elija napravljena je tako da se, kada je osvijetlimo,
na njezinim krajevima javlja elektromotorna sila (napon). Kada se fotonaponska elija (PN-
spoj) osvijetli, apsorbirani fotoni proizvode parove elektron-upljina. Ako apsorpcija nastane
daleko od PN-spoja, nastali par ubrzo se rekombinira. Meutim, nastane li apsorpcija unutar
ili u blizini PN-spoja, unutranje elektrino polje, koje postoji u osiromaenom podruju,
odvaja nastali elektron i upljinu, elektron se giba prema N-strani a upljina P-strani. Takvo
skupljanje elektrona i upljina na odgovarajuim stranama PN-spoja uzrokuje elektromotornu
silu na krajevima elije. Kada se elija osvijetli, kontakt na P-dijelu postaje pozitivan, a na N-
dijelu negativan. Ako su kontakti elije spojeni s vanjskim troilom, potei e elektrina
struja. Kada je fotonaponska elija spojena s vanjskim troilom i osvijetljena, u eliji e zbog
fotonapona nastajati fotostruja I
s
, te e vanjskim troilom tei struja I, jednaka razlici struje
diode I
d
i fotostruje I
s
. Na slici sl. 6.11. prikazana je graa fotonaponske elije..
s d
I I I =

Slika 6.11. Graa fotonaponske elije
Elektroluminescencija

Sve pojave svijetljenja koje nisu uzrokovane samo porastom temperature. Ako je kraeg
trajanja naziva se i fluorescencijom, a ako je dueg trajanja fosforescencijom.
Elektroluminescencija je oblik luminescencije koja je izazvana elektronima. Najee se radi
o elektronima ubrzanim elektrinim poljem i veih energija, uslijed ubrzanja, koji udarom
pobuuju luminescentne materijale.
Elektroluminescencija je u biti pojava pretvorbe elektrine energije u svjetlosnu. Temelj je
rada svjetleih dioda. Najee koriteni fluorescentni materijali su: sintetiki vilemit, kalcijev
i kadmijev volframat, cinkov fosfat, cinkov sulfid i kadmijev sulfid.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
73

6.4.4. Piezoelektrine pojave

Piezoelektrini efekt (gr. piezo - tlaiti) je pojava stvaranja vezanih elektrinih naboja na
povrini nekih vrstih tvari prilikom njihove mehanike deformacije (vrijedi i obratna
tvrdnja). Takve tvari se nazivaju piezoelektrinim tvarima ili piezoelektricima. Prve
pretpostavke o postojanju takvog efekta postavio je Coulomb (1815.) , pretpostavivi da je
mogue proizvesti elektricitet deformacijom vrstog tijela. Pojava stvaranja el. naboja na
povrini ( slika 6.14.) posebno odrezanog kristala, koji je elestino deformiran vanjskom
silom. Jedna strana se nabije pozitivno, a druga negativno i obratno ako narinemo napon na
kristal doi e do njegove mehanike deformacije.

a) b)

Slika. 6.14. Piezoelektrini efekt a) narinuti napon deformira povrinu kristala
b) vanjska sila polarizira kristal

Polarizacija je najvee kada je sila u smjeru osi kristala. Svojstvo piezoelektrinosti pokazuju:

- turmalin (XY
3
Z
6
[(BO
3
)
3
Si
6
O
18
(OHF)
4

- barijev-titanat (BaTiO3)
- kalijev-niobat (KNbO3)
- olovni-titanat(PbTiO3)
- kvarc
Grupa turmalina je kemijski jedna od najsloenijih mineralnih grupa silikata. U nju ubrajamo
sloene aluminijeve i borove ciklosilikate, ali zbog izomorfnih zamjena (vrstih otopina),
njihov sastav jako varira, pa mogu sadravati natrij, kalcij, eljezo, magnezij, litij i druge
elemente.
Najpoznatiji primjeri uporabe piezoelektrika u svakodnevnom ivotu su npr. "kvarcni" runi
satovi, upaljai za plinske tednjake, piezoelektrini oscilatori (nalaze se i u pagerima i
mobilnim telefonima, i odgovorni su za precizan odabir radio frekvencije na kojima ureaji
rade), "tanki" zvunici, koji koriste piezoelektrinu polimernu membranu, hidrofone,
podvodne prislune naprave, , fonograme, mjerne trake dinamikog naprezanja, senzore
vibracija ponekad se koriste u tretmanima lijeenja u alternativnoj medicini.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
74

7. TEHNOLOGIJA INTEGRIRANIH TISKANIH VEZA

Jedno od podruja tehnologije proizvodnje materijala naziva se procesna tehnologija (eng.
process engineering). Najbolji primjer procesne tehnologije je izrada integriranih krugova,
dijelom ilustrirana u priloenom crteu (sl.7.1.). Iza procesnog inenjera vidi se
trodimenzionalna raspodjela metaliziranih spojeva koji povezuju razliita podruja unutar
integriranog kruga. Siva podloga ispod ruiaste, bijele, ute i zelene metalizirane matrice jest
silicijeva ploica (eng. silicon wafer). Takvi meuspojevi su obino tanji od jednog
mikrometra.

Slika.7.1. Simboliki prikaz procesne tehnologije

Tehnologijom integriranih tiskanih veza proizvode se memorijski sklopovi, mikroprocesori,
elektronika raunala, i sl. Uglavnom radi se o poluvodikim sklopovima koji se proizvode
planarnim postupkom na siliciju.

7.1. Kratak osvrt na razvoj poluvodike tehnologije

Poluvodii imaju dugu povijest izuavanja jo od 1830. Osvrt na znaajnija dogaanja
kronolokim redom :

- Walter Schottky konstruktor prve tetrode 1919.
- 1945. U Bell laboratorijima osnovana je grupa za izuavanje svojstava poluvodia.
- 1946. Kao materijali odabrani su germanij i silicij.
- 1947. Tranzistor sa tokastim kontaktom: Na kristal germanija naparene su dvije toke
zlata, formirajui na taj nain spojeve metal - poluvodi. Jedan spoj je direktno
polariziran i primjeeno je strujno pojaanje.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
75

- 1948-1950. Shockley razvija teoriju pn spoja i tranzistora, uvodei pojmove
manjinskih i veinskih nositelja.
- 1960. Tranzistor dobiven narastanjem pn spojeva.
- 1961. Komercijalni monolitni integrirani sklop.
- 1962. Linearni monolitni integrirani sklop.
- 1968. MOS memeorija.
- 1971. Mikroprocesor.
- 1977. Mikroraunalo.

Kroz ovaj period znanost i tehnologija su ile velikim koracima naprijed u tehnikim
dostignuima. Prouavanje oksidnih slojeva silicija dovelo je do pojave planarnog postupka,
koji je omoguio porast sloenosti elektronike opreme. Rezultat porasta sloenosti
elektronike opreme je tenja za minijaturizacijom i integracijom sloenijih cjelina i cijelih
sustava.
Promatraju se dvije podjele integriranih sklopova i to prema namjeni ih dijelimo na
digitalne (logike) i analogne (linearne), a prema tehnolokom postupku izrade na monolitne
i hibridne. S porastom sloenosti i minijaturizacijom poveavao se i stupanj integracije
monolitnih integriranih sklopova (podrazumjeva broj komponenti u jednom sklopu, tj, unutar
jednog ipa) tako da razlikujemo:

- niski stupanj integracije - SSI (do 100 komponenti),
- srednji stupanj MSI (100-3000 ),
- visoki stupanj LSI (1000-100000),
- vrlo visoki stupanj VLSI (100000 - 1000000 ),
- ultravisoki stupanj ULSI (vie od milijun)

7.2. Planarna tehnoligija na siliciju

Planarnim procesom formiraju se monolitni integrirani sklopovi. Moe se rei da je
uvoenjem tog procesa u poluvodiku tehnologiju silicij zamijenio germanij i postao osnovni
materijal u elektronici. Naziva se planarnim zbog toga to taj proces rezultira u priblino
planarnoj (ravninskoj) strukturi iako su komponente formirane tim procesom u sve tri
dimenzije, ali su planarne dimenzije ostvarenih komponenata puno vee od volumnih, jer je
prodiranje pojedinih komponenti u volumen silicijeve ploice vrlo malen u usporedbi s
njenom debljinom. Bitno je da povrina silicijeve ploice ostaje relativno ravna i nakon
postupaka planarnog procesa. Postupci planarnog procesa su podijeljeni na:

- pripremanje silicijskog kristala
- epitaksijalni rast
- oksidacija povrine silicija
- fotolitografija (postupak definiranja kontura)
- difuzija primjesa
- metalizacija

Ovdje se govori o siliciju kao najee koritenom materijalu iako se veina postupaka
primjenjuje i na druge poluvodie. Shematski prikaz planarnog postupka prikazan je na slici
7.2.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
76

p-podloga
p-podloga
n - sloj
p
metalni kontakt
monokristalna Si
p-podloga
monokristalna Si
p-podloga
epitaksijalni n-sloj
p-podloga
n - sloj
p
difundirano
p-podruje
p-podloga
n - sloj
otvor za difuziju
n - sloj
p-podloga
oksidni sloj-
2
SiO
a)
b)
c)
d)
e)
f)

Slika 7.2. shematski prikaz planarmnog procesa

Gdje je: a) monokristalna silicijeva podloga, b) epitaksijalni rast, c) oksidacija, d) otvor za
difuziju napravljen maskom i fotolitografijom e) difuzija primjesa i formiranje p-n
spoja, f) metalizacija

Pripremanje kristala

Duljina originalnog silicijkog kristala je do 2 m a promjer od 2 do preko 20 cm. Planarni
proces poinje od silicijeve monokristalne ploice (engl. wafer). Ona se dobija iz
monokristalnog ingota (tapa) silicija koji se ree u ploice debljine 250 650 m posebnim
pilama u obliku koluta ili laserom (sl. 7.3.)..

________________________________________________________________

________________________________________________________________
77

silicijev ingot
silicijeva ploica

Slika 7.3. Ingot (ipka) i ploice silicijevog kristala

Povrina ploica ostaje mehaniki oteena, pa se ploice zato bruse a zatim se povrina
ploice poliranom tkaninom ispolira do visokog optikog sjaja. Silicijske ploice su pravilnog
krunog oblika s jednim ravnim bridom. Taj se ravni brid, jo dok je monokristal u obliku
ipke, oblikuje tako da predstavlja jedan, tono odreen kristalografski smjer. Tonost tog
brida tehnologijski je vana za pravilan raspored ipova po ploici s obzirom na kasnije
lomljenje silicijske ploice u pojedine ipove. Kristalografska orijentacija podloge mora biti
takva da je smjer rasta u epitaksiji nekoliko stupnjeva otklonjen od tog smjera, u protivnom
epitaksijalni sloj e nepravilno rasti.

Epitaksijalni rast

Narastanje monokristalnog silicija na supstratu opisuje se kroz tehnoloki postupak u
kojem se ploice koriste kao podloga (klica) za rast kristala epitaksijalnim postupkom. Rast
kristala istog materijala kao to je podloga naziva se homoepitaksija, a podloga se zove
supstrat.

Epitaksijalnom tehnikom na podlozi P-tipa raste sloj N-tipa nanoenjem atoma silicija i
atoma primjesa. Proces se odvija na visokoj temperaturi od preko 1000C. Debljina
epitaksijalnog sloja obino iznosi 3-10 m. Proces epitaksijalnog rasta odvija se u
epitaksijalnom reaktoru u koje se iste i polirane silicijeve ploice zagrijavaju . Za vrijeme
epitaksijalnog rasta plinovi koji sadravaju silicijeve atome struje preko silicijevih ploica.
Obino se upotrebljava vodik sa silicij-tetrakloridom (SiCl4) ili silanom (SiH4). Vodikovom
redukcijom silicij-tetraklorida ili pirolitikom dekompozicijom silana dobivaju se silicijevi
atomi, koji se taloe na povrini silicijevih ploica.Prirodom epitaksijalnog procesa, silicijevi
atomi se taloe ravnomjerno na kristalnu strukturu ploice.. Ovako se taloi intrinsini silicij.

Za ostvarenje raznih elektronikih komponenti potrebno je imati P i N tip poluvodia, pa
se oni unose tijekom procesa u kontroliranim iznosima donorskih ili akceptorskih atoma u
struju noseeg plina, pa se taloe na ploici zajedno sa silicijevim atomima. Za epitaksiju
monokristala potrebne su temperature supstrata vee od 1000C, a kremene stijenke posude
reaktora moraju biti hladne kako se na njima ne bi nataloio silicij.

Oksidacija silicija

Oksidni se sloj nanosi na silicijevu povrinu termikom oksidacijom u atmosferi kisika ili
vodene pare pri temperaturi od 900 do 1200C .
________________________________________________________________

________________________________________________________________
78

Oksidacija povrine silicija obino se postie termikim rastom silicij-dioksida ili
pirolitikom depozicijom silicij-nitrida. Oksidni (dielektrini) sloj na povrini ploice slui
kao difuzijska maska za selektivnu difuziju primjesa u silicij, titi PN spojeve na povrini
silicija od vanjskih utjecaja i slui kao dielektrik MOS-kondenzatora i tranzistora, te kao
izolator preko kojeg se nanose metalne veze meu pojedinim komponentama monolitnog
integriranog sklopa. Rastom oksida ili nanoenjem nekog drugog dielektrikog sloja na
povrinu ploice s epitaksijalnim slojem osigurava se pasivizacija, to znai da povrina
kemijski teko reagira s vanjskim elementima i spojevima. Debljina oksidnog sloja je 0,1 m.

Fotolitografski postupak

Prije postupka fotolitografija potrebno je pristupiti izradi maski za difuziju i metalizaciju.
Vrsta sklopa i tehnoloki postupak odreuju broj potrebnih maski, koji obino varira izmeu
tri i osam. Fotolitografskim postupkom optika maska izraena kao foto-negativ prenosi se na
povrinu silicija pokrivenog oksidnim slojem (sl.7.4.).

silicij silicij
fotorezist
silicij
ultraljubiasto svjetlo
maska
silicij
nepolimerizirani rezist
silicij silicij
silicij
a) b) c)
d) e)
f)
g)
2
SiO
2
SiO
2
SiO
2
SiO
2
SiO
2
SiO
2
SiO

Slika 7.4. fotolitografski postupak

Gdje je: a) oksidirana ploica, b) nanoenje fotorezista naoksidni sloj, c) djelovanje na
fotorezist ultraljubiastim svjetlom d) podruja nepolimeriziranog fotorezista, e)
odstranjenje nepolimeriziranog fotorezista, f) odstranjenje oksidnog sloja g)
odstranjenje polimeriziranog fotorezista
________________________________________________________________

________________________________________________________________
79

Prvo se pokriva povrina silicijeve ploice fotoosjtljivom emulzijom, poznatom kao
fotorezist. Ako se eli u oksidnom sloju napraviti otvor za selektivnu difuziju primjesa, na
optikoj maski podruje koje odgovara otvoru za difuziju mora biti neprozirno za
ultraljubiasto svjetlo. Uslijed djelovanja ultraljubiastog svjetla dolazi do polimerizacije
fotorezista u osvijetljenom dijelu, a u neosvijetljenom dijelu fotorezist ostaje nepolimeriziran.
Vrsta fotorezista koji se polimerizira pod utjecajem ultraljubiastog svjetla naziva se negativni
fotorezist. Djelovanjem odgovarajueg razvijaa, odstranjuje se nepolimerizirani fotorezist iz
neosvijetljenog dijela. Na polimerizirani fotorezist taj razvija ne djeluje.
Negativ se preko optike maske preslikava na fotorezist. Djelovanjem fluorovodine
kiseline uklanja se sloj silicij-dioksida s povrine koja nije prekrivena polimeriziranim
fotorezistom. Kiselinom se uklanja preostali sloj silicij-dioksida s odgovarajuim otvorima za
difuziju primjesa. Za postupak fotolitigrafije vana je izrada maski. Zahvaljujui raunalnom
dizajnu, topografski podaci o maski unose se na magnetsku vrpcu s koje se u posebnom
ureaju iz podataka stvara slika u mjerilu 10:1, a redukcijskom kamerom se reducira na
stvarne dimenzije.

Difuzija

Proces difuzije slui za upravljivo unoenje primjesa u ploicu kroz difuzijske otvore.
Uinkovitost je pri visokim temperaturama pa se proces obavlja u difuzijskim peima.
Difuzija je volumna pojava, ali zadovoljava i opisivanje jednodimenzionalnim modelom.
Difuzijom primjesa P-tipa na epitaksijalni N-sloj (ili obrnuto), formira se PN-spoj (ili NP).
Pri difuziji podruje gdje difundiraju primjese je neto ire od prozora predvienog maskom u
fotolitografskom postupku. Zato PN-spoj dolazi na povrinu silicijeve ploice ispod oksidnog
sloja.
Povrinska koncentracija fosfora odreena je temperaturom depozicije. Depozicije fosfora
traje od 10 do 20 minuta pri temperaturama od 800 do 1100 C, a dubina prodiranja fosfora je
manja od 0,2 m. U praksi se istovremeno uz duik puta i kisik (sl.7.5.) kako bi povrina
silicija lagano oksidirala. Nakon depozicije, jetkanjem se uklanja oksidni sloj bogat fosforom.
Za sve primjese difuzija je ista, dok se depozicija razlikuje prema vrsti primjese i njenom
agregatnom stanju..

Slika.7.5. Shematski prikaz ureaja za difuziju
________________________________________________________________

________________________________________________________________
80

Metalizacija

Postupak metalizacije slui za izradu veza izmeu metalnih kontakata s pojedinim
komponentama sklopova, kao i za vanjske veze preko sloja oksida. Ovim se postupkom
formiraju i upravljake elektrode elektronikih komponenti (npr. unipolarnih tranzistora).

Najei materijali koji se koristi za metalizaciju je aluminij. Aluminij ostvaruje
neispravljaki kontakt sa silicijem, te ima nizak iznos elektrine otpornosti, dobro prianja na
sloj silicijevog dioksida i dobro odvodi toplinu, pa je zato vrlo pogodan za kontakte.

Jedan od naina kako se aluminijski tanki film nanosi na povrinu ploice je vakuumsko
naparavanje. U uvjetima visokog vakuuma isparava aluminij. On se naparuje na povrinu
silicijeve ploice. Taj tanki metalni (aluminijski) film obino je debljine 0,5 do 2 m, te se
nanosi po cijeloj povrini ploice.

Kako bi se uklonio naneeni metalni sloj s dijelova gdje nije potreban, koristi se
fotolitografski postupak. Fotolitografijom se uklanja metal sa svih dijelova ploice, osim tamo
gdje je potreban kontakt. Preostali metal se legira kako bi se konano formirali kontakti i veze
meu komponentama preko sloja oksida.

Gotova ploica

Poslije ovih postupaka dobiva se konaan izgled ploice. Ona se sastoji od peleta i
ulica. Svaki pelet predstavlja jednu komponentu (npr.diodu), sl.7.6.

Slika 7.6. Konaan izgled ploice

Na jednoj ploici je veliki broj peleta, ovisno o pvrini ploice. Normalno kod ovakve
masovne ekonomine industrijske proizvodnje odreen postotak komponenti (peleta) je
neispravan.

Vri se elektrino testiranje ispravnosti peleta. Neispravni peleti obiljeavaju se crvenim
znakom.(sl.7.7)

________________________________________________________________

________________________________________________________________
81

Slika. 7.7. Obiljeavanje neispravnih peleta

Ploica se izree du ulica. Ispravni peleti postaju ipovi, a neispravni se odbacuju, sl.7.8.

Slika.7.8. Rezanje ploice

Nakon toga ipovima se dodaju vanjski izvodi. Na kraju gotovi ipovi ili komponente
stavljaju se u kuita (enkapsulacija) koja mogu biti keramika, staklena ili plastina s tim to
se hermetinost podrazumijeva. Vri se elektrino testiranje ispravnosti i oznaavanje ipova.
(sl.7.9.).

1
N
4
0
0
1
izvodi
kuite
traka je oznaka katode

Slika 7.9. Stavljanje izvoda, enkapsulacija i oznaavanje proizvoda
________________________________________________________________

________________________________________________________________
82

7.3. Tehnika tankog i debelog filma ( hibridni sklopovi)

Planarna tehnologija nije jedini pristup minijaturizaciji elektronikih sklopova. Pored
monolitnih integriranih sklopova, razvila se i tehnika tankog i debelog filma. U tim
sluajevima za podlogu imamo tanku ploicu od izolacijskog materijala.

Hibridni integrirani krugovi su oni kod kojih se kombiniraju razliite tehnike i tehnologije
integracije. Pasivne komponente se realiziraju ili u tehnici tankog ili u tehnici debelog filma, a
aktivne komponente uglavnom planarnom tehnologijom, te se dodaju kao diskretne
komponente, tj. ipovi.

Hibridni sklopovi izvoeni tehnikom tankog filma dobivaju se uz dodavanje aditiva
vakuumskim naparavanjem vodljivih, otpornikih i dielektrinih tankih slojeva ili filmova na
pasivnu podlogu. Umjesto naparavanja moe se koristiti ionsko rasprivanje pri niskom tlaku
u okruenju plemenitog plina. Podloge za tankoslojne sklopove obino su od keramike ili
stakla. Podloga mora biti vremenski i temperaturno stabilna. Od podloge se zahtjeva: glatka
povrina, temperaturni koeficijent irenja to blii onome koji imaju slojevi naneeni na
podlogu, visoka mehanika vrstoa, visoka toplinska vodljivost, otpornost na kemikalije
koje se koriste pri proizvodnji, minimalna poroznost da se sprijei prodor neistoa iz podloge
u tanke slojeve sklopa pri depoziciji, visoka elektrina otpornost, nizak faktor gubitaka,
prihvatljiva cijena, uniformna fizikalna svojstva

Tehnoloki proces realizacije sklopa u tehnici debelog filma sastoji se od nanoenja
izolacijskih, dielektrinih, vodljivih i otpornikih materijala u obliku paste, primjenom
postupka sitotiska, na podlogu koja je sainjena od izolacijskog materijala. Nakon toga se vri
toplinska obrada. Paste su materijali koji se postupkom sitotiska nanose na povrinu podloge i
osiguravaju eljena svojstva debeloslojnih komponenti. Prema elektrinim svojstvima, paste
se dijele na: vodljive, otpornike, dielektrine i izolacijske.

Razlika izmeu tehnike tankog filma i tehnike debelog filma je u izradi pasivnih
komponenti. Debljina slojeva kod tankog filma je m 1 , kod debelog filma od m 50 10 .
Drugim rijeima u tehnici tankog filma mogua je bolja minijaturizacija ( manji razmak
vodljivih traka), ali zato u tehnici debelog filma imamo mogunost koritenja veih snaga (
razlika u debljini vodljivih staza) . Tehnika tankog filma ne zahtijeva visokotemperaturne
postupke, ali zahtijeva visoki vakuum, pa je jeftinija oprema za tehniku debelog filma.

Obe tehnike slue u proizvodnji kvalitetnih pasivnih komponenti ( aktivne komponente
dodajemo kao ipove ) s tim da treba napomenuti da u tehnici tankog filma imamo mogunost
neke aktivne komponente direktno formirati na podlozi.

Vano je razluiti da monolitna i hibridna tehnika nisu konkurentne tehnike, iz razloga to
svaka ima svoju primjenu u danom podruju, pa je normalno da se aktivni elementi dobiveni
planarnim procesom spajaju s pasivnim elementima, dobivenim hibridnom tehnikom , u vei
sklop.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
83

8. IZOLACIJSKI MATERIJALI

Osnovna karakteristika dielektrika je njihova sklonost polarizaciji uslijed djelovanja
elektrinog polja, po emu se razlikuju od vodia, kod kojih elektrino polje uzrokuje prijenos
mase i energije. Svojstva zajednika svim dielektricima su specifina elektrina otpornost
vea od m
6
10 , i irina zabranjene zone vea od 3.5 eV.

8.1. Elektrina svojstva dielektrinih materijala

Najvaniji elektrini parametri dielektrika su:

- relativna dielektrina konstanta
- koeficijent dielektrinih gubitaka
- specifina unutranja i specifina povrinska elektrina otpornost
- dielektrina vrstoa

Ova svojstva dielektrinih materijala posljedica su njihovih fizikih svojstava i glavne su
znaajke uz odgovarajua neelektrina svojstva prilikom izbora dielektrinog materijala za
odreenu namjenu. Glavni faktori koji utjeu na ova svojstva su: frekvencija, temperatura,
vrijeme, vlanost i mehanike deformacije

8.1.1. Relativna dielektrina konstanta

Eksperimentalno je potvreno da dva naelektrizirana tijela djeluju meusobno
Coulombovom silom, proporcionalno umnoku tih elektrinih naboja, a obrnuto
proporcionalno kvadratu njihove udaljenosti:

2
2 1
r
Q Q
F

Uvoenjem konstante proporcionalnosti dobivamo jednakost (u volumenu):

2
2 1
0
4
1
r
Q Q
F

=

Gdje je
0
- elektrina permitivnost (propustljivost) vakuuma.

Ako se tijela nalaze u nekoj drugoj dielektrinoj sredini umjesto
0
imamo dielektrinu
permitivnost te sredine. Coulombova sila izmeu njih je:

2
2 1
4
1
r
Q Q
F

=

________________________________________________________________

________________________________________________________________
84

Na osnovu ovoga odredimo relativnu dielektrinu permitivnost
r
nekog materijala, kao
odnos Coulombove sile koja djeluje izmeu dva tijela u vakuumu i u tom materijalu, pri
jednakoj udaljenosti. Relativna dielektrina permitivnost ovako definirana za veinu
materijala ima konstantnu vrijednost (veu od jedinice), pa je nazivamo relativnom
dielektrinom konstantom. Relativna dielektrina konstanta moe biti statika u polju
istosmjerne elektrine struje ( 0 = f ) i dinamika u polju izmjenine elektrine struje
( 0 > f ). Dielektrina konstanta
r
ima pozitivnu vrijednost, ali pri nekim frekvencijama
dinamika relativna dielektrina konstanta moe imati negativnu vrijednost. Takoer
r
ovisi
o jakosti elektrinog polja, a kod malog broja dielektrika ovisi i o jakosti magnetskog polja.
Kod linearnih dielektrika pri veim vrijednostima elektrinog polja moe doi do nelinearne
ovisnosti
r
o elektrinom polju. Sve ovo je makroskopske prirode. Meutim odziv
dielektrinih materijala na djelovanje elektrinog polja izraen relativnom dielektrinom
konstantom je posljedica polarizacije dielektrinog materijala, pa u stvari predstavlja
mikroskopsku veliinu. Mikroskopski (lokalno) promatrano, relativnu dielektrinu
permitivnost mogue je definirati kao odnos jakosti elektrinog polja u dielektriku i jakosti
elektrinog polja u vakuumu, odnosno kao sklonost dielektrika polarizaciji. Pojava
polarizacije objanjena je promatranjem ploastog kondezatora., optereenog povrinskim
elektricitetom . Tada se javljaju dva bitno razliita sluaja: kada je izmeu elektroda
vakuum i kada je izmeu elektroda dielektrik.(sl.8.1.)

+
r
E

0
=
d

Slika 8.1. Ploasti kondezator s dielektrinim materijalom

Ako je izmeu metalnih elektroda kondezatora vakuum , jakost elektrinog polja u
kondezatoru je:
0
= E

Razlika potencijala u ovom sluaju iznosi:

d E U
0
=

d - razmak izmeu ploa kondezatrora

U drugom sluaju kada je izmeu ploa kondezatora dielektrik , jakost elektrinog polja,
a time i potencijala izmeu elektroda kondezatora smanjuje se
r
puta.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
85

r
E

=
0

Do smanjenja elektrinog polja dolazi time to se na povrinama dielektrika koji se nalazi
izmeu elektroda kondezatora formira elektricitet suprotnog predznaka onome na elektrodama
kondezatora, te ga tako djelomino neutralizira, to smanjuje elektrino polje. Ovaj
neutralizirani elektricitet odreen je vektorom polarizacije P. Za potpuno definiranje lokalne
dielektrine konstante treba definirati i vektor djelominog pomjeranja ( dielektrine
indukcije ).

|
|
\
|
=
r
P
1
1

I dielektrino pomjeranje ( dielektrina indukcija )

0
= D

Veza izmeu dielektrine susceptibilnosti i relativne dielektrine konstante odreena je
izrazom:
1 =
r e

Iz prethodnih izraza izvodi se relacija:

E
P
r
=
0
1

Treba napomenutu da kod izotropnih dielektrika ( imaju iste karakteristike u svim i
pravcima i smjerovima )
r
je isti u svim pravcima i smjerovima za dani dielektrik i ne ovisi
o jaini vanjskog elektrinog polja. Kod anizotropnih dielektrika
r
ima razliite vrijednosti
u u razliitim smjerovima, pa :

E D
r

0
= 3 , 2 , 1 , :
0
= = j i E
D
j rij
i

Gdje je
rij
- anizotropna relativna dielektriana konstanta.

8.1.2. Koeficijent dielektrinih gubitaka

Elektrina energija koja se u dielektriku pretvara u toplinsku, naziva se dielektrinim
gubicima. Pojave u dielektriku koje dovode do dielektrinih gubitaka su elektrina vodljivost
i polarizacija. Dielektrini gubici se javljaju uvijek kao posljedica djelovanja vanjskog
elektrinog polja na dielektrik. to je period djelovanja vanjskog polja dui vee je i
zagrijavanje dielektrika. Pojave u dielektriku koje uzrokuju gubitke najlake je promatrati
________________________________________________________________

________________________________________________________________
86

promjenom gustoe struje j u dielektriku kroz vrijeme poslije djelovanja vanjskog
elektrinog polja (sl. 8.2.).

j

Slika 8.2. Ovisnost jakosti elektrinog polja i gustoe struje o vremenu

Na slici uoavamo tri karakteristina podruja. Na poetku djelovanja vanjskog
elektrinog polja (1) dolazi do skokovitog poveanja gustoe struje ( krivulja j(t) ), nakon
toga (2) dolazi do laganog opadanja vrijednosti gustoe struje i na kraju (3) gustoa struje
kroz dielektrik poprima neku stalnu vrijednost ( struja zasienja ). Ovu pojavu objanjavamo
na slijedei nain:

Prvi dio predstavlja brze procese polarizacije ( elastina polarizacija ).

Drugi dio predstavlja spore procese polarizacije (orjentacijska i Maxwell Wagnerova
polarizacija).

Trei dio predstavlja elektrovodljivost u dielektriku.

Dielektrini gubici su vana karakteristika dielektrinih materijala. Odreuju se prema
odstupanju od idealnog dielektrika.

U tu svrhu se kao najpogodnija veliina koristi kut koji zatvaraju vektori napona i struje
(kut ), prikazan na slici 8.3. Poto je u dielektricima struja uglavnom reaktivnog (jalovog)
karaktera kut je priblino jednak
2
, pa se za karakteristiku dielektrinih gubitaka uzima

kut (kut gubitaka) definiran kao:

=
2

________________________________________________________________

________________________________________________________________
87

r
j
j
a
j
E
Re
Im

Slika 8.3. Vektorski dijagram struja i kutova u dielektriku

Odnosno tanges ovog kuta, koji predstavlja odnos gustoe aktivne i jalove struje
.
r
a
j
j
tg = naziva se koeficijent dielektrinih gubitaka.

8.1.3. Specifina dielektrina otpornost

Sutinski ne postoji razlika izmeu specifine elektrine otpornosti dielektrika i specifine
elektrine otpornosti vodia i poluvodia, ali postoji praktiana razlika. Nositelji elektrine
struje kroz vodi i poluvodi sudaraju se sa strukturom materijala, to se manifestira kao
elektrina otpornost. U sluaju dielektrika situacija je drugaija. Nositelji naelektriziranosti
mogu strujati kroz volumen dielektrika ili po dielektriku, odnosno po graninoj povrini
izmeu promatranog dielektrika i dielektrinog medija u kojem se dielektrik nalazi. Zato
razlikujemo unutarnju (volumensku) i povrinsku dielektrinu otpornost. Unutarnja elektrina
otpornost predstavlja otpornost strujnog kruga koji se zatvara kroz uzorak , pri emu se
parazitske povrinske struje eliminiraju. Povrinska elektrina otpornost predstavlja otpornost
strujnog kruga koji se zatvara po povrini uzorka pri emu se parazitske zapreminske struje
eliminiraju. Prema tome otpornost dielektrika se moe promatrati kao paralelna veza
unutarnje i povrinske otpornosti. Unutarnja otpornost je karakteristika samog dielektrika, dok
je povrinska otpornost karakteristika granice izmeu dielektrika i dielektrinog medija koji
ga okruuje. Ova vrlo vana karakteristika za istoosmjerni reim rada odreuje se prema
standardima , koji ukljuuju dielektrik, dielektrini medij i njegove parametre (kemijske
uvjete, temperaturu itd).

8.1.4. Dielektrina vrstoa

Dielektrina vrstoa predstavlja minimalnu vrijednost homogenog elektrinog polja pri
kojoj dielektrini materijali gube svoju osnovnu karakteristiku da razdvajaju potencijale,
odnosno pri kojoj se kroz njih ostvaruje kratak spoj. Ova pojava se naziva proboj dielektrika.
U praksi se dielektrina vrstoa odreuje eksperimentalno, tako to se dielektrik, izmeu
elektroda koje osiguravaju pseudohomogeno elektrino polje (da se izbjegnu rubi efekti)

optereuje sporo rastuim istosmjernim naponom dok se ne desi proboj. Tako definirana
dielektrina vrstoa se odnosi iskljuivo na trenutni proboj, odnosno isto elektrini proboj
dielektrinih materijala (kV/cm).
________________________________________________________________

________________________________________________________________
88

Sa stanovita primjene dielektrinih materijala, njihovo najvanije svojstvo je proboj
dielektrika. Do proboja dielektrika dolazi kada se jakosti ili trajanjem vanjskog elektrinog
polja u njemu pokrenu provodni mehanizmi. Tako nastaje trenutni ili odloeni proboj
dielektrika. Do odloenog proboja dielektrika moe doi samo u sluaju kada je on u vrstom
ili tekuem agregatnom stanju. U sluaju dielektrika u vrstom agregatnom stanju, ova vrsta
proboja je povezana sa procesom zagrijavanja materijala djelovanjem elektrinog polja, pa se
radi o termikom proboju. U sluaju proboja dielektrika koji se nalazi u tekuem agregatnom
stanju govorimo o premoenju. Ako u sluaju proboja nekog dielektrika znatan utjecaj ima
proces starenja onda se radi o erozijskom proboju dielektrika. U sluaju proboja dielektrika u
plinovitom agregatnom stanju ili vakuumu, do proboja dolazi samo elektrinim
mehanizmima, to znai da je on praktino neovisan o trajanju naponskog naprezanja .

Nakon dielektrinog proboja dielektrini materijali se dijele na reverzibilne i ireverzibilne.
Reverzibilni dielektrici nakon proboja vraaju svoja dielektriana svojstva, dok ireverzibilni
dielektrici mogu samo djelomino vratiti dielektrina svojstva ili ih gube u nepovrat. Plinovi i
vakuum su reverzibilni dielektrici, dok su tekuine i vrsta tijela irevezibilni dielektrici.

Postoji znatan utjecaj uvjeta primjene dielektrinih materijala na njihove karakteristike. Za
inenjersku praksu su svakako najinteresantniji utjecaji frekvencije primjenjenog elektrinog
polja i temperature na dielektrine karakteristike, a u nekim primjenama presudnu ulogu
mogu imati procesi njihovih ireverzibilnih promjena koji se odvijaju u uvjetima
eksploatacije, tj. proces starenja.

8.1.5. Utjecaj frekvencije na karakteristike dielektrika

Govorei o razlici izmeu vodia i nevodia naglasili smo da pod djelovanjem elektrinog
polja, u sluaju vodljivih materijala, dolazi do kretanja naelektriziranih estica, a u sluaju
nevodljivih materijala dolazi do polarizacije njegovih strukturnih elemenata i usmjeravanja
tako nastalih dipolnih momenata u pravcu vanjskog polja. Proces polarizacije atoma ili
molekula materijala odvija se od samog mehanizma polarizacije ovisnom vremenskom
konstantom, to dovodi do vremenske ovisnosti karakteristika dielektrinih materijala koje se
izvode iz procesa polarizacije. Naravno, poto su vremenske konstante karakteristine za sve
mehanizme polarizacije, makroskopski gledano, izuzetno male, moemo smatrati da su
karakteristike dielektrinih materijala u istosmjernom elektrinom polju neovisne o vremenu.
Meutim, u izmjeninom elektrinom polju frekvencije (periode) uporedive s vremenskim
konstantama procesa polarizacije, dolazi do izraaja njihova vremenska ovisnost. To dovodi
do vremenske, odnosno frekvencijeske ovisnosti karakteristika dielektrinih materijala. U tom
sluaju izraz 1 =
r e
prelazi u:

) ( ) ( ) ( ) ( ) (
0 0
t E t t P t E t D
r
= + =
A izraz
E
P
r
0
1
= prelazi u :

) ( ) ( t E t P
e
=

________________________________________________________________

________________________________________________________________
89

Oblik frekvencijske ovisnosnosti karakteristika dielektrika i podruje frekvencija vanjskog
elektrinog polja u kojem e se on odraavati ovisi o mehanizmu polarizacije promatranog
dielektrinog materijala. Postoje razliiti mehanizmi polarizacije strukturnih elemenata
dielektrinih materijala, koji se openito dijele na elastine i orjentacijske.

Utjecaj frekvencije na karakteristike dielektrika pri elastinoj polarizaciji

Kod velikog broja materijala, pored elektrine neutralnosti njihovih strukturnih
elemenata (atoma, molekula) javlja se i nulti elektrini dipolni moment, kada nisu izloeni
djelovanju vanjskog elektrinog polja. To je posljedica injenice da se kod takvih materijala,
na molekularnom ili atomskom nivou, poklapaju teita pozitivnog i negativnog naboja.
Meutim, pod utjecajem vanjskog elektrinog polja dolazi do razdvajanja teita pozitivnih i
negativnih naboja, pri emu se javlja elektrini dipolni moment. Ti dipolni momenti se gube
poslije prestanka djelovanja vanjskog elektrinog polja, to jest teita pozitivno i negativno
nabijenih estica strukturnih elemenata vraaju se u poetni poloaj.

Kako je ovaj mehanizam polarizacije analogan mehanikoj elastinoj deformaciji, naziva
se elastina polarizacija. Razlikujemo sljedee tipove elastine polarizacije:

- elektronska polarizacija kod koje su elektronske orbite pomaknute u odnosu na
atomsku jezgru, kao to je prikazano na slici 8.4.

E
0 E 0 = E

Slika 8.4. Elektronska polarizacija

- ionska polarizacija, kod koje se pozitivni i negativni ioni u molekularnom rasporedu
pomjeraju kao na slici 8.5.

Slika 8.5. Ionska polarizacija
________________________________________________________________

________________________________________________________________
90

- polarizacija reetke, kod koje se pozitivni i negativni ioni i ionskoj reetci pomjeraju
kao na slici 8.6.

Slika 8.6. Polarizacija reetke

Elastina polarizacija u pravilu malo poveava dielektrinu konstantu ( 2 . 0
r
), pa ona
zadrava svoju vrijednost i pri visokim frekvencijama. Elektronska polarizacija se manifestira
za frekvencije Hz
15
10 (ultra ljubiasto podruje), ionska polarizacija za frekvencije
Hz
13
10 (infracrveno podruje), kao i reetkasta polarizacija (slika 8.8.).

Utjecaj frekvencije na karakteristike dielektrika pri orjentacijskoj polarizaciji

Polarne materijale karakterizira molekularna dipolna struktura. Kod njih dolazi do
poklapanja teita pozitivnog i negativnog naboja na molekularnom nivou kada nisu izloeni
djelovanju vanjskog elektrinog polja. Prisutni su stalni dipoli na mikroskopskom nivou, ija
orjentacija zbog toplinskog kretanja ima statiki (nasumini) karakter. Kada se materijal
orjentacijske polarizacije strukturnih elemenata izloi djelovanju elektrinog polja, doi e do
usmjeravanja dipola u smjeru polja. Na slici 8.7. prikazana je orjentacijska polarizacija.

Slika 8.7. Orjentacijska polarizacija a) bez vanjskog utjecaja
b) s vanjskim utjecajem elektrinog polja

Orjentacijska polarizacija daje relativno veliku dielektrinu konstantu ( 8 . 0
r
).
Mehanizam orjentacijske polarizacije ispoljava se pri vrijednostima frekvencije
Hz
8
10 (tehniko podruje, slika 8.8.).
________________________________________________________________

________________________________________________________________
91

a) b) c)
nestaje
orjentacijska
polarizacioja
nestaje
ionska
orjentacija
nestaje
elektronska
orjentacija
tehniko
(mikrovalno)
podruje
infracrveno
podruje
ultraljubiasto
podruje

Slika 8.8. Ovisnost relativne dielektrine konstante o frekvenciji elektrinog polja

a) u tehnikom (mikrovalnom podruju nestaje orjentacijska polarizacija
b) u infracrvenom podruju nestaje ionska orjentacija i
c) u ultraljubiastom podruju nestaje elektronska polarizacija
r
komplrksna relativana dielektrina konstanta
,
r
realni dio kompleksne dielektrine konstante

8.2. Starenje dielektrika

Za inenjersku praksu od posebne vanosti je injenica da svojstva dielektrinih materijala
podlijeu vremenskoj ovisnosti, koju nazivamo starenje.

Pod starenjem dielektrika podrazumijevamo niz kemijskih, fiziko - kemijskih, elektrinih
i strukturnih promjena materijala koje se javljaju kod dielektrika pri normalnim uvjetima rada
ili tokom uvanja u skladitu. Uslijed ovih promjena prvobitna svojstva dielektrika mogu se
promijeniti u tolikoj mjeri, da on postane neupotrebljiv. Naravno, ne stare svi dielektrini
materijali istim intenzitetom i na isti nain.

Dijelei dielektrine materijale prema agregatnom stanju, moemo rei da vakuum i
plinovi ne trpe neke znaajnije promjene starenjem, a dielektrici u tekuem i vrstom stanju
stare, i da se starenje ubraja u njihove najznaajnije karakteristike. Za praktinu primjenu
definiran je pojam trajnost dielektrika, veliina izvedena iz pojma starenja kao vrijeme tokom
kojega se vrijednost relevantnih parametara dielektrika ne smanjuje ispod kritine vrijednosti.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
92

8.3. Dielektrini materijali

Prijenos snage pri viskom napona je jedan od osnova elektroenergetike, odakle proizlazi
da je izbor izolacijskih materijala osnovni uvjet pri projektiranju elektroenergetskih sustava.
Iz tog razloga inenjeri elektrotehnike, a posebno elektroenergetike moraju dobro poznavati
karakteristike dielektrinih materijala. Dielektrini materijali se djele prema: dielektrinim
svojstvima, agregatnom stanju, porijeklu, ovisnosti vektora dielektrinog pomaka o vektoru
elektrinog polja, tipu polarizacije, reverzibilnosti dielektrinih svojstava poslije proboja i
namjeni.

Parametri

Slabi
izolatori

Dobri
izolatori

Odlini
izolatori

Ekstremne
vrijednosti

Specifina elektrina
otpornost ) ( , m

12 8
10 10
16 12
10 10
16
10 >
20
10

Koeficij. dielektrinih
gubitaka,
4
10 ,

x tg

100 > 100 < 10 >
1 < (vrsti i teni)
4
10
< (plinoviti)

Relativna dielektrina
konstanta,
r
,

10 > 10 < 3 < 15000
Dielektrina vrstoa,
) / ( , mm kV E
kr

25 < 30 25 50
160 (folija)
800 (film)

Tablica 8.1. Dielektrini parametara slabih, dobrih i odlinih izolatora

Prema dielektrinim svojstvima dielektrici se dijele na: slabe, dobre i odline. U tablici
8.1. dane su vrijednosti dielektrinih parametara.
Prema agregatnom stanju dielektrici se dijele na vrste, tekue i plinovite. vrsti
dielektrici mogu imati monokristalnu, polikristalnu, amorfnu, polimernu ili tekuu kristalnu
strukturu. Vakuum je najbolje promatrati kao poseban sluaj plinovitog dielektrika.
Prema porijeklu, dielektrici se dijele na anorganske i organske, s tim to i jedni i drugi
mogu biti prirodni ili sintetiki. U tablici 8.2. i 8.3 dan je pregled anorganskih i organskih
dielektrika.

Anorganski dielektrini materijali

Plinovi Zrak
2
N
2
CO
2
H He Ne Ar Kr Xe
Plinovite halogene
veze
Sumpor heksa florid (
6
SF ) bromovodik
Prirodno kamenje Mramor, kriljac, kvarc, azbest, liskun, muskovit, staklo
Keramiki
materijali
Aluminijski silikati (tvrdi porculan), magnezijski silikati (steatiti)

Tablica 8.2. Pregled anorganskih dielektrika

________________________________________________________________

________________________________________________________________
93

Organski dielektrini materijali

Od sirove nafte Mineralna ulja, vazelin, parafin, bitumen, asfalt
Biljna ulja Laneno ulje, sojino ulje, ricinusovo ulje, terpentinsko ulje
Vlaknasti materijali Svila, juta, lan, konoplja, pamuk, papir
Umjetni materijali Termoplasti, duroplasti

Tablica 8.3. Pregled organskih dielektrika

Prema ovisnosti vektora dielektrinog pomaka o vektoru elektrinog polja dielektrike
dijelimo na linearne i nelinearne. Ako je vektor dielektrinog pomaka linearna funkcija
vektora elektrinog polja onda je dielektrik linearan. Ako taj uvjet nije ispunjen, radi se o
nelinearnom dielektriku. U praksi su najei linearni dielektrici, pa ih takvim i
podrazumijevamo, osim ako nije drugaije naglaeno

Prema tipu polarizacije dielektrike dijelimo na one s dominantnom orjentacijskom,
neelastinom i elastinom polarizacijom. O razlikama tipova polarizacije ve smo govorili
kod frekvencijske karakteristike dielektrika.

Prema reverzibilnosti dielektrinih svojstava dielektrici se dijele na reverzibilne i
ireverzibilne. Reverzibilni su materijali kojima se vrate dielektrina svojstva poslije proboja, a
ireverzibinim materijale kojima se ne vrate dielektrina svojstva, tj. kojima se poslije proboja
formiraju vodljivi mostovi.

Prema namjeni dielektrike dijelimo na aktivne i pasivne. Pasivni se koriste samo kao
izolacijski materijali, a aktivni se koriste i u elektronskim komponentama (kondezatorima,
pretvaraima). Naglasak u ovom udbeniku stavit emo na podjelu prema porijeklu
dielektrinih materijala.

8.3.1. Prirodni anorganski dielektrini materijali

Prirodni dielektrini materijali su materijali u ijoj proizvodnji i obradi nije primjenjivana
kemijska sinteza i obrada, ve su dobiveni iz prirode u svom osnovnom stanju uz, eventualnu,
mehaniku ili termiku obradu.

Prirodni anorganski dielektrini materijali su, uglavnom, u plinovitom ili vrstom
agregatnom stanju. Tu ostaje prostora za raspravu o vodi kao tekuem anorganskom
dielektrinom materijalu, poto je ona nezamjenljiv reverzibilni dielektrik u
visokoenergetskoj impulsnoj tehnici.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
94

Anorganski plinoviti dielktrini materijali

Plinovi zauzimaju posebno mjesto meu dielektrinim materijalima. Najee u primjeni
prirodnih plinovitih dielektrinih materijala koristimo zrak, ugljini dioksid, duik, vodik i
plemenite plinove.

Zrak se sastoji od 78 % duika i 21 % kisika, uz primjese drugih plinova. Fizike znaajke
zraka su odreene duikom, te su mu veoma bliske i u kvalitativnom, i u kvantitativnom
pogledu.

Kao izolator zrak koristimo skoro iskljuivo u atmosferskim uvjetima zbog ope
prisutnosti. Meutim, dielektrine karakteristike atmosferskog zraka bitno ovise o klimatskim
uvjetima i prisutnosti aerosola (estica) nastalih prirodnim ili ljudskim djelovanjem.

Zbog toga je, pri projektiranju takozvane otvorene ili zrane izolacije, potrebno predvidjeti
najtee mogue (u dielektrinom pogledu) uvjete za promatrani lokalitet. U zatvorenim
sustavima zrak se vrlo rijetko koristi, poto je ozon, koji se stvara u njemu kao rezultat
elektrinog pranjenja, kemijski agresivan i otrovan. To je dodatni mehanizam kojim zrani
depovi vre destrukciju i slabe dielektrina svojstva vrstih i tekuih izolatora u kojima se
nalaze.

Duik, u odnosu na zrak, ima prednost jer je, pored neto vee dielektrine vrstoe, i
kemijski inertan. Osim toga jeftin je i slab toplinski vodi. Koristi se kao dielektrik i toplinski
izolator u zatvorenim sustavima u kojima se ne oekuje pojava elektrinog luka (plinski
kondenzatori, kabeli pod tlakom, itd).

Osim toga dodaje se sumpornom heksafloridu da bi se, pozitivnim sinergijskim efektom,
poboljale dielektrine osobine. U perspektivi se oekuje komercijalna primjena tekueg
duika za hlaenje supravodia napravljenih od visokotemperaturne supravodljive
keramike.

Ugljini dioksid ima dielektrinu vrstou blisku duiku. Lako se dobiva i jeftin je. Za
primjenu u elektrotehnici mora biti ist i suh. Koristi se za punjenje plinskih kondenzatora i
Van der Grafovih akceleratora. Takoer se mijea sa sumpornim heksafloridom, u cilju
postizanja pozitivnog sinergijskog efekta.

Vodik je najlaki element u prirodi. Ima malu dielektrinu vrstou, ali mu primjenu u
elektrotehnici omoguava izuzetno dobra toplinska vodljivost. Koristi se kao izolator i
rashlaiva kod elektrinih strojeva velike snage, na primjer kod sinkronih generatora u
termoelektranama.

Pored dobrog hlaenja, prisustvo vodika u elektrinim strojevima povoljno djeluje na
konstrukcijske materijale, jer sprijeava oksidaciju, a takoer sprijeava izgaranje namota pri
kratkom spoju. Primjena tekueg vodika kao izolatora supravodljivih kabela je vrlo izgledna..

U tablici 8.3. prikazan je pregled dielektrinih karakteristika prirodnih anorganskih
plinskih dielektrika. Za usporedbu dana su odgovarajua svojstva sintetikog sumpornog
heksaflorida.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
95

Plin
Dielektrina
vrstoa,
kr
E ,
(meuelektrodni
razmak 1 cm),
(kV/cm)
Relativna
dielektrina
konstanta,
r

Koeficijent toplinske
vodljivosti,
) / ( ,
0
m K mW

Zrak
32

1,000590

25,6

Duik
33

1,000540

25,5

Kisik

29

1,000510

26,0

CO
2

29

1,000920

16,0

Vodik

19

1,000252

179

Helij

10

1,000065

149

Neon

2,9

1,000123

48,3

Argon

6,5

1,000514

17,5

Kripton

8

1,000770

9,35

Ksenon

1,001240

5,45

SF
6

89

1,002049

18,83

Tablica. 8.3. Neka dielektrina svojstva prirodnih anorganskih dielektrika

Osnovno svojstvo plemenitih plinova je popunjenost vanjske atomske staze (ljuske), zbog
toga su kemijski neutralni. Male su dielektrine vrstoe i velike toplinske vodljivosti ,
naroito oni laki. Koriste se za punjenje arulja i kao izolatori kod plinskih prenaponskih
odvoda, za koordinaciju izolacije na niskonaponskom nivou. Tekui helij se koristi u
supravodljivim sustavima kao izolator i hladitelj.

Anorganski vrsti dielektrini materijali

vrsti prirodni anorganski materijali su prirodni kamen, kvarc(kremen), azbest i tinjac
(liskun). U dananje vrijeme kamen je izgubio primjenu u elektrotehnici kao dielektrini
materijal. Ipak vrijedi spomenuti mramor i kriljac kao izolatore, ali prije svega zbog znaaja
koji su imali u prijanjem periodu i nekih specijalnih namjena koje imaju danas.

Mramora ima razliitih vrsta i boja. Lako se mehaniki obrauje, poliranjem postaje vrlo
dekorativan. Dielektrina svojstva mu nisu ba najbolja, ne podnosi dugotrajno djelovanje
visokih temperatura, jako je higroskopan. Kemijski je stabilan. Danas postoji mnogo
sintetikih materijala koji su pogodniji i jeftiniji od mramora, ali se koristi iskljuivo u
sluajevima kada je potrebna njegova dekorativnost.

Kvarc (kremen) je kristal silicijevog dioksida. Jedan je od njrasprostranjenijih materijala
na zemlji. Prirodno se javlja u obliku kristala i u obliku pijeska. Preradom kvarcnog pijeska
dobiva se kvarcno staklo ili amorfni kvarc. Primjena kristalnog kvarca je zbog visoke cijene
ograniena na izradu piezoelektrinih pretvaraa. Kvarcni pijesak se stavlja u upljine uloaka
rastalnih osiguraa oko rastalne niti, pa tako utjee na eventualnu pojavu elektrinog luka pri
izgaranju rastalne niti. Sintetiki kvarc slui kao dielektrini sloj kod izrade silicijevih
integriranih krugova. Kvarcno staklo, za razliku od kristala kvarca, je izotropno, prozirno, u
irokom spektru valnih duljina, po emu je u prednosti na ostale vrste stakla. Upotrebljava se
________________________________________________________________

________________________________________________________________
96

za izradu panela solarnih elija, posuda za izradu monokristala u poluvodikoj tehnici i kao
materijal za halogene arulje.

Azbest je prirodni vlaknasti mineral. Azbestna vlakna u prirodi nastaju djelovanjem vode
i ugljikovodine kiseline i javljaju se u obliku blokova debljine do 100 mm. Nalazita su
rijetka, a mogu biti povrinska ili podzemna. Prerauje se u azbestna vlakna ili cement.
Karakteristike azbesta su izravno vezane uz njegovu istou. U elektrotehnici se koristi azbest
istoe 90 do 95%. On nema naroito dobra izolacijska svojstva, ali otpornost na plamen,
postojanost na visokim temperaturama ( talite 1150C ) daje mu prednost u nekim
primjenama. Najvei nedostaci azbesta su velika higroskopnost i tetnost azbestne praine za
ljudsko zdravlje. Ovaj drugi nedostatak je posebno vaan radi primjene sigurnosnih mjera pri
proizvodnji i primjeni azbesta. U elektrotehnici se koristi tamo gdje se javljaju visoke
temperature, gdje je potrebno sprijeiti javljanje elektrinog luka i parcijalnog pranjenja. Od
njega se izrauju izolacije termoparova i grijaa. Azbestni papir se koristi za izolaciju kod
strojeva velike snage. Nije pogodan u viskofrekventnoj tehnici.

Tinjac (liskun) prepoznatljivi mineral po svojoj slojevitosti i lisnatosti. Javlja se u vie
oblika, ali za elektrotehniku je interesantan u obliku muskovita i flogopita.

Muskovit je kalijski alumosilikat, svijetle prozirne boje, malih dielektrinih gubitaka, dobre
termike vodljivosti, malo je higroskopan i ima visoku mehaniku i dielektrinu vrstou.

Flogopit je kalij.magnezijev alumosilikat tamne boje. Slabijih je karakteristika od
muskovita , ali podnosi vie temperature ( 900 do 1000C ).

U tablici 8.4. dan je pregled svojstava vrstih prirodnih anaorganskih dielektrinih
materijala.

Svojstvo

Mramor

kriljac

Kvarcni
kristal

Kvarcno
staklo

Azbest

Liskun
musko-
vit

Liskun
flogopit

Dielektrina
vrstoa
kr
E ,
(kV/mm)

3-5

0,3

30

40

5

200

150

Relativna
dielektrina
konstanta,
r
,

8

6-10

4,5-4,6

3,7

3

5-8

5-6

Tablica. 8.4. Neke fizika svojstva vrstih prirodnih anorganskih materijala

Primjenu liskuna posebno muskovita ograniava visoka cijena i male dimenzije. Koristi se
kao elektrina i toplinska izolacija. Od njega se izrauju dijelovi elektronskih cijevi,
kondezatori velikih kapaciteta za rad na pod nepovoljnim temperaturnim uvjetima i mjerni
kondezatori za potrebe visokofrekventne, odnosno impulsne tehnike. Takoer liskunske trake
se koriste za izradu izolacije grijaa i visokonaponskih strojeva.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
97

Anorganski tekui dielektrini materijali

Ve je spomenuto da se moe raspravljati o vodi kao dielektrinom materijalu.

Voda je najrasprostranjeniji materijal u prirodi. Izolator koji od svih reverzibilnih izolatora
ima najveu dielektrinu konstantu ( 83 =
r
). Meutim izuzetno je dobar topitelj i kemijski
je agresivna. Upravo to dovodi do stvaranja iona u dodiru s drugim materijalima, to je ini
vodiem druge vrste. Higroskopnost je nepoeljno svojstvo dielektrinih materijala.

Ipak voda se koristi kao izolator za izradu kondezatora u impulsnoj tehnici ekstremnih
snaga ( impulsa snage TW u trajanju ns ). U takvoj primjeni vodeni kondezatori imaju
prednost , jer mogu akumulirati veliku energiju , a regeneriraju se poslije proboja.

8.3.2. Prirodni organski dielektrini materijali

Organska kemija se bavila iskljuivo ugljikovim spojevima koje proizvode biljni i
ivotinjski organizmi. Zato se nazivaju organski spojevi. Danas se pod organskom kemijom
podrazumijeva opa kemija koja prouava ugljikove spojeve, od kojih neki imaju i
dielektrina svojstva, odnosno primjenu. U prirodne izolatore tog tipa spadaju derivati nafte
(mineralna ulja, vazelin, parafin i bitumen), asfalt, biljna ulja, vosak, prirodne smole, drvo i
prirodna organska vlakna.

Sirovina za proizvodnju mineralnih ulja je nafta. Ona se sastoji, uglavnom, od zasienih
ugljikovodika parafinske ili naftenske strukture, uz manje primjese nezasienih aromatinih
ugljikovodika, smole, asfalta, te organskih sumpornih i duikovih spojeva. Destilacijom nafte
dobiju se takozvani derivati nafte, kao to su: benzin, petrolej, laka ulja i teka ulja. Mineralna
ulja se dobiju kombinacijom uljnih frakcija destilacije nafte. Da bi se poboljala otpornost
prema funkcionalnom starenju, mineralnim uljima se, esto, dodaju sintetiki materijali,
takozvani inhibitori. Izolacijska mineralna ulja se ne smiju izlagati trajnom djelovanju visokih
temperatura, zbog mogunosti kemijskih promjena, razvoja plinske faze i zapaljenja. Inae
dobro provode toplinu i gase elektrini luk. Mineralna ulja lako apsorbiraju zrak, koji u njima
izaziva oksidacijske procese to poveava i koliinu prisutne vlage.

Dielektrine karakteristike izolaciijskih mineralnih ulja su dobre. To se objanjava
odsustvom dipola u njihovoj molekularnoj strukturi. Dielektrina vrstoa im je relativno
visoka, pri emu je interesantno da je ekstremno visoka u sluaju tankih slojeva. Tako, m 1
mineralnog ulja ima dielektrinu vrstou preko 300 kV/cm. Dielektrina konstanta
izolacijskih mineralnih ulja u temperaturnom opsegu standardne primjene, nezavisna je od
temperature. Koeficijent dielektrinih gubitaka im nije veliki, frekvencijski je neovisan, ali
ovisi o temperaturi. Sve osobine mineralnih ulja, a naroito elektrine, bitno ovise o njihovom
sastavu i istoi. I mali sadraj vlage im znatno smanjuje dielektrinu vrstou, a isti efekt
ima i prisustvo vrstih estica. Na dielektrina svojstva mineralnih ulja utjee takoer i proces
funkcionalnog starenja. Poviena temperatura, neistoe, a naroito parcijalno pranjenje i
djelovanje elektrinog luka dovode do slabljenja dielektrinih karakteristika mineralnih
izolacijskih ulja. Ovo slabljenje se moe tolerirati samo do nekih granica, pa se, stoga, vre
stalne kontrole uzoraka .

________________________________________________________________

________________________________________________________________
98

Primjena mineralnih izolacijskih ulja u elektrotehnici je u funkciji izolacije i hlaenja. Ona
se koriste ili sama, ili kao komponenta sloene izolacije. Naroito je esta izolacija
sastavljena od celuloznog papira i mineralnog izolacijskog ulja. Mineralna izolacijska ulja se
koriste u transformatorima, ispravljaima, naponskim uvodnicama, kabelima,
kondenzatorima, strojevima i prekidaima

Vazelin je, takoer, proizvod dobiven destilacijom nafte. Bijele je boje i proziran.
Amorfne je strukture. Ne rastvara se u vodi. Kemijski je slabo aktivan. Dielektrine osobine
su mu jako dobre. Koristi se najee kao komponenta sloenih dielektrinih materijala i za
impregnaciju. Najee se primjenjuje kod izrade liskunskih kondenzatora i nekih
telekomunikacijskih kabela.

Parafin je zajedniki naziv za smjesu zasienih ugljikovodika, nastalih destilacijom nafte.
Kristalne je strukture. Od razliitih vrsta parafina u upotrebi su najee vrsti parafin i
mikroparafin. esto je bez boje (ili bijel), bez mirisa i bez okusa. Ne rastvara se u vodi i nije
higroskopan. Kemijski je slabo aktivan. Ima mali postotak dipolnih molekula, pa su mu
dielektrina svojstva dobra. Sam parafin se primjenjuje kao zalivna masa i kao izolacija
anodnih baterija, a u kombinaciji s papirom i gumom za izolaciju kabela.

Bitumen nastaje kao sporedni proizvod destilacije nafte. Smjesa je makromolekularnih
uglikovodika. Ima amorfnu strukturu. Sastoji se od dvije baze, pa se, u ovisnosti o njihovom
postotnom udjelu i primijenjenog tehnolokog procesa, dobivaju razne vrste bitumena, koje se
razlikuju uglavnom po mehanikim karakteristikama. Bitumen je tame boje (do crne). Ne
rastvara se u vodi. Kemijski je aktivan. Pri niim temperaturama bitumen postaje lomljiv. Ne
posjeduje odreenu temperaturu topljenja, ve unutar jednog intervala temperature postepeno
omekava i prelazi u tekue stanje. U omekanom stanju se lako oblikuje. Cijena njegovog
dobivanja je niska.
Od svih vrsta bitumena primjenu u elektrotehnici ima preteno visokovakuumski bitumen
(ime dobio po tehnolokom postupku izdvajanja). On se upotrebljava ili kao samostalan
izolator, ili kao komponenta sloenih dielektrinih struktura, za ovrivanje i impregnaciju.
Bitumen se koristi za zaljevanje i uvrivanje navoja velikih strojeva, za izradu anodnih
baterija i za izradu kabela.
U Tablici 8.5. dan je pregled karakteristika dielektrinih materijala nastalih destilacijom
nafte.

Svojstva
Mineralna
ulja

Vazelin

Parafin

Bitumen

Dielektrina vrstoa,
kr
E , (kV/mm)
25

30

25-35

Specifina elektrina otpomost, p ,( m )

12
10

15
10
12
10
f= 50 Hz

2.0 2.16 2.2 2.7-2.8
Relativna
dielektrina
konstanta,
r
,
f=1MHz

2.2 2.16 2.3

Koeficijent
dielektrinih
gubitaka tg
f= 50 Hz

3
10

4
10 3

4
10

2
10

Tablica 8.5. Neke karakteristike dielektrinih materijala nastalih destilacijom nafte

________________________________________________________________

________________________________________________________________
99

Asfalt je tamna masa koja, pored bitumena, sadri i razliite minerale. Po osobinama je,
stoga, slian bitumenu. Postoji vie vrsta prirodnog asfalta koje se razlikuju po sastavu,
odnosno prema nalazitu. Neto je vri od bitumena, nije higroskopan, ne rastvara se u vodi,
ali je kemijski aktivan. Jeftin je. Oblikuje se, kao i bitumen, u omekanom stanju. U
elektrotehnici se koristi, uglavnom, kao dielektrina masa za impregnaciju kondenzatora i
suhih baterija.

Voskovi su visokomolekularne masne kiseline sa dugim lancima jednorodnih alkohola.
Na sobnoj temperaturi su vrsti, ali obradivi gnjeenjem. Kristalne su strukture. Tale se na
temperaturi izmeu 45 C i 90 C. Dobro proputaju vodenu paru, a ne proputaju vodu.
Uglavnom se otapaju u alkoholu, eteru i drugim organskim materijalima.

Dielektrine karakteristike su im dobre. Specifina otpornost voska je reda
veliine m
15
10 , relativna dielektrina konstanta izmeu
r
=2 i 3, a koeficijent dielektrinih
gubitaka reda veliine
3
10
= tg . Lako se oblikuju u omekanom stanju. Mogu biti biljnog,

ivotinjskog i mineralnog porijekla. U upotrebi postoje karnaba vosak, vosak za svijee,
vosak kineskih insekata, pelinji vosak, kitov vosak, planinski vosak i ozokerit.

U elektrotehnici se voskovi koriste kao komponenta kompozitnih dielektrinih materijala i
kao masa za impregniranje. Najea primjena im je u izradi izolacije telekomunikacijskih
kabela. Takoer se koriste kao sirovina za izradu galvanoplastika.

Prirodne smole su izluevine biljnog i ivotinjskog porijekla koje nastaju ili u uvjetima
normalne razmjene materije u prirodi, ili kao odgovor biljaka na oteenje kore. Sastoje se
preteno od smolne kiseline i hidrantnih ugljikovodika.
U elektrotehnici se, od prirodnih smola, upotrebljavaju kalofonij, kopal,i jantar i elak.

Kalofonij se dobiva od raznih vrsta etinara, kao odgovor ivog drveta na oteenje kore,
luenjem smole koja se sastoji 20 % od terpentinskog ulja i 80% kalofonija, koji se razdvajaju
destilacijom. Kalofonij je ute boje. Specifina otpornost mu je reda veliine m
13
10 ,
relativna dielektrina konstanta 2,5. Omekava izmeu 55 C i 75 C. Slui kao stabilizator
izolacijskih ulja, a i za pravljenje lakova.

Takoer se koristi kao pasta za lemljenje, poto tekui kalofonij oslobaa metalne okside
sa povrine, ime se ostvaruje mogunost dobrog lemljenja. Ostatak kalofonija ostaje na
mjestu lemljenja ime sprijeava dalju oksidaciju.

Kopal predstavlja zajedniko ime biljnih smola razliitog naina dobivanja i biljnog
porijekla. Dijele se prema geografskom porijeklu. Najpoznatiji tipovi kopala su hugokopal,
konzikopal i manila kopal. Kopal poinje omekavati pri temperaturi od 80 C. Kopal je
mehaniki prilino vrst. Probojni napon mu je reda veliine 10 kV/mm, specifina otpornost
reda veliine m
15
10 , a relativna dielektrina konstanta 2,8. U elektrotehnici slui za
pravljenje izolacijskih lakova.

Jantar (na grkom elektron, supstanca na kojoj su uoene prve manifestacije elektriciteta)
je jedan od najboljih vrstih izolatora, koji se zbog visoke cijene rijetko upotrebljava. Jantar je
fosilna smola. ute do uto-smee boje.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
100

Zagrijan se lako prea. Tali se pri temperaturi 375 C. Zapaljiv je. Otporan je na vodu,
luine i kiseline. Djelomino se otapa u alkoholu, eteru, acetonu i ostalim topiteljima. Ima
izuzetno dobre dielektrine karakteristike.

Dielektrina vrstoa mu je
r
= 20 kV/mm, a specifina otpornost reda
veliine m =
16
10 , relativna dielektrina konstanta izmeu 2.8 i 2.9 , a koeficijent
dielektrinih gubitaka reda veliine
3
10
.

elak kao prirodna smolama im veliku ulogu u elektrotehnici. To je kemijski poliester
razliitih oksikarbonskih kiselina. Dobiva se od larvi koje ive na liu indijskih guma-
drvea. Preradom dobiva se elak uto-smee boje. Omekava pri 60 do 80 C, a tali se blizu
300 C. Ne otapa se u vodi, ali se otapa u alkoholu i acetonu.

Dielektrine osobine su mu dobre, probojni napon je 20 kV/mm a specifina otpornost
m
11
10 , relativna dielektrina konstanta 2.7 i 3.7 , a koeficijent dielektrinih gubitaka reda
veliine
2
10
.

U elektrotehnici slui za spajanje ploica od tinjca, koristi se i za proizvodnju
visokomolekularnih poliestera i izolacijskih lakova, te za impregnaciju.

Prirodni vlaknasti materijali se proizvode od vlakana koja mogu biti biljnog ili
ivotinjskog porijekla. Nakon dobivanja vlakana, tehnolokim postupkom koji ovisi o
osnovnoj sirovini, od njih se dobiju materijali uglavnom na nain primjenjivan u tekstilnoj
industriji.

Od vlaknastih materijala primjenu u elektrotehnici su nali svila, lan, juta, konoplja,
pamuk i papir. Najee se koristi papir .

Papir je u osnovi kompozitni materijal. Sastoji se od stohastiki (vie-manje sluajno)
rasporeene mree celuloznih vlakana biljnog porijekla popunjene prirodnim ili sintetikim
smolama, a takoer kaolinom i kredom. Osnovni materijal za proizvodnju papira je drvo,
mada se veoma kvalitetni papiri prave i od pamuka. Kvalitet dobivenog papira je odreen
strukturom, gustoom i debljinom.

U ovisnosti od primijenjenih materijala i tehnolokog postupka dobiva se papir razliitog
kvaliteta. Kao posebnu vrstu papira treba spomenuti prepan.

Prepan je materijal koji se sastoji iz velikog broja slojeva tankog papira visoke gustoe. I
najkvalitetniji papiri imaju sitne pore i otvore, kao i vodljive mostove od elektrolita
anorganskog porijekla, nastale tehnolokim postupkom. Postupak dobivanja papira je,
takoer, uzrok anizotropne strukture papira.

Dielektrine karakteristike papira su dobre. Relativna dielektrina konstanta mu je oko 5,
probojni napon oko 10 kV/mm i koeficijent dielektrinih gubitaka reda veliine
3
10
. Posebno
su dobre dielektrine karakteristike papira natopljenog mineralnim uljem. Probojni napon
takve kompozitne strukture je 50 kV/mm, relativna dielektrina konstanta 3,5 i koeficijent
3
10
.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
101

Papir se u elektrotehnici primjenjuje za izolaciju telekomunikacijskih kabela i kao
komponenta kompozitnih dielektrinih materijala. Najznaajnija primjena papira je takozvana
papir-ulje izolacija (papir natopljen mineralnim uljem). Ta izolacija zadovoljava zahtjeve
visokonaponske tehnike, pa se primjenjuje za izradu transformatora, visokonaponskih
uvodnika, kondenzatora snage, visokonaponskih kondenzatora, mjernih kondenzatora i uljnih
kabela. Kvalitetan tanki papir koristi se za izradu elektrolitskih kondenzatora. Natopljen
raznim vrstama smola, koristi se kao konstrukcijski i izolacijski materijal za izradu
transformatora i elektrinih strojeva. Istu primjenu ima i prepan, s tim to on ima drugaije
dielektrine karakteristike

8.3.3. Sintetiki anorganski dielektrini materijali

U sintetike anorganske materijale spadaju plinski spojevi halogenih elemenata, staklo,
keramika i razliiti metalni oksidi. Halogeni elementi se nalaze u 17 grupi Periodnog sustava
elemenata. To su fluor, klor, brom i jod. Kako u vanjskoj atomskoj stazi imaju sedam
elektrona, pokazuju afinitet za primanje jo jednog elektrona, u cilju formiranja strukture
plemenitih plinova. Oni su, dakle, elektronegativni. Negativni ioni halogenih elemenata su
izuzetno stabilni, a to se njihovo svojstvo zadrava i u spojevima s drugim elementima. Od
plinskih spojeva halogenih elemenata, u elektrotehnici primjenu imaju sumporni heksaflorid i
bromovodik.

Sumporni heksaflorid (
6
SF ) je najbolji i pored zraka najee primjenjivani izolacijski
plin. Dobiva se reakcijom otopljenog sumpora i plinskog fluora pri 300 C. Ta reakcija je
izotermna, te se tako dobiveni plin i pored viestupanjskog preiavanja mora i hladiti.
Sumporni heksaflorid je plin bez boje i mirisa. Ima pet puta veu gustou od zraka. Pri
relativno malim nadtlakovima prelazi u tekue stanje (slika 8.9.). Izrazito je elektronegativan
(energija ionizacije sumpornog heksaflorida (
6
SF ) iznosi 15,7 eV. Od svih poznatih plinova
sumporni heksaflorid ima najviu vrijednost probojnog napona, koja relativno naglo opada s
poveanjem stupnja nehomogenosti elektnnog polja (slika 8.9.). Do temperature od 500 C
sumporni heksaflorid (SF6) je stabilan, a na temperaturi od oko 2000 C se potpuno razlae.

Slika 8.9. Ovisnost probojnog napona o stupnju nehomogenosti elektrinog polja
________________________________________________________________

________________________________________________________________
102

Rezultat disocijacije (razlaganja) se hlaenjem, u velikoj mjeri, ponovo sinterira u
molekulu sumpornog heksaflorida (
6
SF ). Dobar je vodi topline, odnosno dobar gasitelj
elektrinog luka (u njemu se gase struje i sto puta vee od maksimalne vrijednosti struje koja
se moe ugasiti u zraku). Rezultat razlaganja sumpornog heksafluorida (
6
SF ) su kemijski
agresivni, iako je on sam kemijski inertan. Zbog toga u radu sa ovim plinom treba izbjegavati
istovremenu primjenu materijala sklonih koroziji, kao i osjetljivih na djelovanje tekuih
kiselina (eljezo, kvarc, staklo, porculan).

Sumporni heksafluorid se koristi kao izolacijski plin u visokonaponskoj i srednjenaponskoj
tehnici. Prekidaka postrojenja (MOP-Metalom oklopljeno postrojenje) izolirana ovim plinom
pokazuju niz prednosti u odnosu na prekidaka postrojenja sa zranom izolacijom, kao to su
neovisnost o klimatskim uvjetima, mnogo manji gabariti, to jest mogunost postavljanja u
urbanim sredinama, manja opasnost za osoblje i izazivanje nieg nivoa elektromagnetne
kontaminacije okoline. Pored primjene za izgradnju MOP-ova, koristi se za izolaciju
visokonaponskih kabela, kondenzatora, transformatora i generatora. Pri projektiranju izolacije
sa sumpornim heksafluoridom treba posebno obratiti panju da u predvienim uvjetima rada
ne doe do njegove kondenzacije.

Bromovodik (HBr) je na sobnoj temperaturi plin koji na -67 C pri atmosferskom tlaku
prelazi u tekue stanje. Primjenjuje se za punjenje halogenih arulja, gdje zamjenjuje skupe
plinove kripton i ksenon. Halogene arulje nalaze primjenu tamo gdje se istovremeno zahtjeva
velika svjetlosna mo i mali gabariti, na primjer kod svjetiljki motomih vozila.

Staklo je jedan od najstarijih proizvoda ljudske civilizacije. Prvi tragovi proizvodnje stakla
javljaju se u Asiriji i Egiptu prije oko 6000 godina. Kao dielektrini materijal staklo se javlja
od samih poetaka. Razvoj plastinih i keramikih materijala preuzeo je jedan dio primjene
stakla , ali jo uvijek vrlo eto ga koristimo kao dielektrini materijal. U elektrotehnici staklo
se koristi za izradu arulja, kabelskih zavretaka, vakuumskih komora, kuita elektronskih
elemenata, katodnih i rendgenskih cijevi.
Od svih staklenih proizvoda posebno treba izdvojiti staklena vlakna. Proizvodi od
staklenih vlakana primjenjuju se tamo gdje postoje zahtjevi za dobrim mehanikim i
dielektrinim svojstvima, uz otpornost na poviene temperature. U elektrotehnici se od
vieslojne staklene tkanine izrauju dijelovi rotora elektrinih strojeva, dijelovi velikih
transformatora i izolacija vodia (u kombinaciji sa umjetnim smolama).

Keramika pored stakla, je jedan od najstarijih sintetikih materijala. Proizvodi od
keramike se dobiju peenjem, nakon prethodnog oblikovanja osnovne mase. Peenjem
osnovne mase ona gubi sva plastina svojstva. Za neke namjene se povrine keramikih
materijala presvlae slojem glazure koja, izmeu ostalog, poveava povrinsku elektrinu
otpornost i titi keramiki proizvod od nagomilavanja prljavtine i vlage. Pored glaziranja,
povrine keramikih proizvoda mogu se metalizirati i polirati.

Postoje mnoge vrste keramika u zavisnosti od sastava osnovne mase. Bitne vrste keramika
za primjenu u elektrotehnici dijele se, po standardu, na sedam grupa. To su: grupa 100-
dominantan sadraj aluminijskih silikata, grupa 200-dominantan sadraj magnezijskih
silikata, grupa 300-dominantan sadraj titanijum oksida, grupa 400-dominantan sadraj
magnezij-aluminijskih silikata, grupa 500-porozne keramike, grupa 600-dominantan sadraj
aluminij dioksida i grupa 700-isti metalni oksidi.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
103

Mehanike karakteristike keramika sline su mehanikim karakteristikama stakla.
Keramike su nepropusne za vodu. Otporne su na visoku temperaturu, djelovanje sunevog
zraenja i djelovanje elektrinog luka. Keramiki materijali manje su podloni procesu
starenja i zamora. Kemijski su stabilni. Nedostaci keramikih materijala su visoka cijena i
osjetljivost na mehanike prenapone i udare.

Primjena keramikih materijala u elektrotehnici zavisi o namjeni i raznovrsna je. Koriste
se za izradu visokonaponskih i niskonaponskih izolatora vanjske i unutranje namjene, kao i
uvodnika napona. U visokofrekvenciskoj tehnici se keramiki materijali primjenjuju pri izradi
antenskih postolja, uvodnika, draa elektroda i kao dielektrik za izradu kondenzatora. U
podruju elektrotermije od njih se izrauju izolacijske cijevi. Pored toga, od keramike se
proizvode automobilske svjeice, niskonaponski prekidai, razna kuita i neki konstrukcijski
elementi.

U dielektrine materijale ubrajaju se i neki monokristalni i polikristalni metalni oksidi
nekeramikog tipa. Najvaniji od njih su safir (aluminij oksid) i tantal pentoksid .

Safir je monokristalna forma aluminijskog oksida. Safir je mehaniki veoma vrst, a
temperatumo stabilan. Kemijski je inertan. Ni pri najniim tlakovima vakuuma ne isputa
plin. Dielektrine osobine su mu veoma dobre. Visoka dielektrina konstanta i mali
koeficijent dielektrinih gubitaka su konstantni, do l0
9
Hz i 300 C. Povrinska otpornost je
visoka (zavisno od naina obrade). Najvei nedostatak je visoka cijena. Kao izolator,
monokristalni aluminijski oksid se koristi kao uvodnik mikrovalnih cijevi i za izradu
integriranih prekidaa. Polikristalni aluminij oksid koristi se kao anodni sloj elektrolitskih
kondenzatora, izolacijski sloj na aluminiju i izolator volframskih grijaa.

Tantal pentoksid se javlja u visokotemperatumoj -fazi i niskotemperaturnoj -
fazi. Koristi se u polikristalnoj formi. Tantal pentoksid ima neto slabije mehanike
karakteristike od aluminijskog oksida, ali su mu bolje termike karakteristike. Kemijski je
stabilniji od aluminijskog oksida, ima veu dielektrinu konstantu i vei faktor dielektrinih
gubitaka. Jeftiniji je od aluminijskog oksida. Koristi se za izradu anoda elektrolitskih
kondenzatora, koji su temperaturno stabilniji od elektrolitskih kondezatora sa anodama od
aluminijskog oksida, ali imaju znatno nii nominalni napon.

8.3.4. Sintetiki organski dielektrini materijali

U grupu umjetnih organskih dielektrinih materijala spadaju i sintetiki ugljikovodici. To
su plinoviti klorni i fluorni spojevi ugljika, kao i tekui klorni difenili.

Dielektrina svojstva klornih plinova su dobra, no sklonost koroziji i toksinost im
sprjeavaju iru primjenu. Izuzetak od ovog pravila je difluordiklormetan (
2 2
Cl CF ).
Difluordiklormetan je elektronegativan plin, bez boje, ukusa i mirisa. U tekue stanje prelazi
na temperaturi -29,8 C pri atmosferskom tlaku. Ne korodira nije otrovan. Sa zrakom gradi
eksplozivne smjese. Do temperature 750 C je kemijski stabilan. Dielektrina vrstoa mu je
znatno vea u odnosu na zrak i duik. U elektrotehnici se koristi kao izolator i hladitelj
kompresorskih rashladnih sustava. Sline osobine i primjenu ima i klordifluormetan
________________________________________________________________

________________________________________________________________
104

(
2
CHClF ). U novije vrijeme se ispituje mogunost primjene ovih plinova za izolaciju kabela
pod tlakom.

Klorirani difenil je najvaniji sintetiki tekui dielektrini materijal. To je vodnjikava
tekuina koja se od difenila dobiva na taj nain to se dva do pet vodikovih atoma po
molekuli zamjene klorom. Osobine klornih difenila odreene su ukupnim sadrajem klora.
Nije zapaljiv, ali pod djelovanjem visokih temperatura (elektrini luk) razlae se to
sprjeavamo aditivima.

U elektrotehnici klorni difenili se primjenjuju kao izolacija i hladitelji za transformatore, a
u kombinaciji s papirom kao dielektrik za kondezatore. Transformatori ispunjeni klornim
difenilom posebno su pogodni u uvjetima rada s poveanom opasnou od poara.

Sintetika polimerna ulja

Sintetiki polimerni spojevi, poznatiji kao plastine mase, od posebnog su znaaja za
elektrotehniku. Brojano gledano, najvei broj dielektrinih materijala su plastine mase. One
mogu, u zavisnosti od molekularne grae, biti u vrstom ili tekuem stanju. Tekue plastine
mase su u kemiji poznate pod imenom sintetika ulja bez halogenih elemenata, ili krae
sintetika polimerna ulja. Ona predstavljaju proizvod polimerizacije poliizobutilena, odnosno
silikon polikondenzata sa najniim stupnjem polimerizacije.

U elektrotehnici se od sintetikih polimernih ulja upotrebljavaju polibutilen i silikonsko
ulje.

Polibutilen je otporan prema vodi i nije podloan starenju pri normalnim temperaturama.
Koristi se kao izolator, sam ili s papirom u izradi kondenzatora i kabela. Kondenzatori i kabeli
s polibutilenskom izolacijom imaju manje gabarite i mogu raditi na viim temperaturama od
odgovarajuih proizvoda na bazi mineralnih u}ja. Nedostatak im je visoka cijena.

Silikonska ulja strukturno karakterizira silicij povezan s jednom, dvije ili tri organske
grupe. To dovodi do toga da im se svojstva meusobno razlikuju. Silikonska ulja su linearni
polimeri, iji su organski ostaci metil ili fenil.

U elektrotehnici se, skoro iskljuivo upotrebljavaju ona sa metilnom supstituiranom
molekulom. Ona imaju polimerne lance veoma razliitih duljina. Prozirne su i bistre tekuine,
bez boje i mirisa. Viskoznost im moe biti vrlo razliita, ali njena ovisnost o temperaturi je
neuporedivo manja nego u sluaju mineralnih ulja. Gustoa im bitno opada s temperaturom.

Stabilna su u odnosu na vodu i kiseline, a otapaju se u benzinu, benzolu i eteru. Postojana
su u irokom opsegu temperature i nisu pretjerano podlona starenju. Imaju nizak nivo pare.

Dielektrina svojstva silikonskih ulja su dobra i uglavnom frekvencijski i temperaturno
neovisna. Dielektrina konstanta im je oko 2,5, a koeficijent dielektrinih gubitaka u
frekvencijskom podruju izmeu 10
2
i 10
7
Hz je oko
4
10
.

Vana karakteristika silikonskih ulja je da ostaci njihovog izgaranja nisu vodljivi, to
omoguava njihovu potpunu regeneraciju nakon djelovanja elektrinog luka.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
105

S vodom na povrini, ova ulja formiraju vodljivi sloj, pa ih ne treba koristiti za otvorene
sustave u uvjetima vlage.

U elektrotehnici se koriste kao samostalni izolator ili za natapanje papira, u kompozitnim
izolatorima kabela i kondenzatora. Poto su skuplja od mineralnih ulja koriste se samo kada
su njihove komparativne prednosti nune.

Od silikonskih ulja se prave takozvane silikonske paste, koje slue za premazivanje
vanjskih porculanskih i staklenih izolatora zbog smanjenja povrinskih struja i negativnog
djelovanja atmosferskih neistoa.

8.3.5. Termoplastini dielektrini materijali

Termoplastini materijali pripadaju grupi vrstih plastinih masa koje su ovisno o
svojstvima nale razliite primjene u elektrotehnici. Termoplastini materijali su neumreeni
plastini materijali. Kemijski su stabilni u vrstom stanju kada su elestini i u tekuem stanju
u koje prelaze pri povienim temperaturama to omoguuje njihovo oblikovanje preanjem i
ekstrudiranjem. U elektrotehnici primjenu nalaze termoplastine sintetike smole poliamidi,
polivinilklorid, polietilen, polistiren, poliakrilati, fluorne smole ....

Poliamidi se dobivaju polikondenzacijom diamina i dikarbonskih kiselina. zajednike
osobine su im velika ilavost i vlana vrstoa i otpornost na troenje (habanje). Za razliku od
ostalih termoplasta poliamidi pri povienoj temperaturi (190 do 250 C) ne omekavaju
postepeno ve prelaze u tekue stanje. Hlaenjem naglo prelaze u vrsto stanje. Poliamidi se
otapaju u fenolima i amidima. Od velikog broja razliitih vrsta poliamida najpoznatije su
najlon i kapron.
Nedostatak poliamida je velika higroskopinost. Najvie se koriste za: izradu dijelova
elektronikih ureaja i mehaniki vrlo otpornih lakova za ice, pri proizvodnji slojnih
elektroizolacijskih materijala, a poliamidna vlakna za omatanje kabela. Folije ovih polimera
rabe se za izolaciju malih motora i za izradu sloenih slojnih elektroizolacijskih materijala.

Polietilentereftalat nastaje polikondenzacijom etilenglikola i tereftalatne kiseline. To je
termoplastini poliester i esto se naziva i ester tereftalatne kiseline. Otapa se u fenolima i
trifluoroctenoj kiselini. Odlikuje se dobrim mehanikim i elektrinim svojstvima i temperatur-
nom postojanou do 150 ili 160 C (topi se na 265 C).
Polietilentereftalat se izrauje u obliku vlakana (terilen, dakron) i folija (mylor, melnex,
hastaphan). Od vlakana se izrauju poliesterske tkanine koje se impregnirane koriste za
izolaciju namotaja elektrinih strojeva. Dielektrinu vrstou folija od polietilentereftalata
koja dostie vrijednosti i preko 500 MV/m (max vrijednost diel. vrst. elektroizol. materijala).
Poliesterske folije se mogu lako metalizirati u vakuumu. Rabe se kao dielektrik kondenzatora,
za izoliranje malih motora, kao osnova za izradu magnetskih traka i izoliranje kabela.

Polivinilklorid (PVC) je termoplastini polimer amorfne strukture. Dobiva se
emulzijskim i suspenzijskim postupcima polimerizacije plinovitog monomera vinilklorida
Cl H C
3 2
. Otporan je na djelovanje vode, razblaenih kiselina, luina, ulja, benzina i alkohola,
a otapa se u dikloretanu, klorbenzolu, dioksanu, metilenkloridu, itd. Slabo upija vodu i vlagu.
Temperatura omekavanja PVC-a je 75 do 80 C, pri viim temperaturama gori, ali ne
________________________________________________________________

________________________________________________________________
106

potpomae gorenje. Pri gorenju PVC-a se razvija toplina i gusti dim. PVC se izrauje u obliku
tvrde smole (tvrdi PVC) koji sadri razne stabilizatore i punila (trgovaki nazivi su: vinidur,
izodur, juvidur, viniplast, itd.). Dodavanjem omekivaa tvrdom PVC-u dobiva se meki PVC
koji moe biti vrlo razliitih svojstava. Radne temperature PVCa su od 50 C do +90 C.
Ima materijala s boljim elektroizolacijskim svojstvima, ali PVC je jedan od najee
upotrebljavanih izolacijskih materijala u elektrotehnici. Meki PVC se rabi za vanjsku izolaciju
vodia i kabela jer je otporan na koroziju. Od PVC-a se izrauju ploe, folije, trake, vlakna,
cijevi, itd. Upotrebljava se za izradu ljepljivih elektroizolacijskih traka, izolacijskih navlaka i
elektroizolacijskih lakova. Tvrdi polivinilklorid se koristi kao konstrukcijski materijal za
izradu kuita, navlaka, kabelskih kanala i sl.

Polietilen je termoplastina smola dobivena polimerizacijom tekueg etilena
4 2
H C .
Ovisno o postupku proizvodnje razlikuju se visokotlani, srednjetlani i niskotlani polietilen.
Zajednika svojstva svih polietilena su prozirnost, slabo proputanje vode, dobro proputanje
kisika i drugih plinova, otpornost prema obinim otapalima i kemijskim utjecajima. Osjetljiv
je na utjecaj ozona i halogenih elemenata, na toplinsku i fotooksidaciju. Temperatura
omekavanja polietilena je od 105 do 130C. Zbog odlinih elektroizolacijskih svojstava i
malih dielektrinih gubitaka polietilen se esto primjenjuje u elektrotehnici posebno za izradu
dijelova visokofrekvencijskih ureaja, za izolaciju i kao vanjski plat visokonaponskih i
visokofrekvencijskih kabela i vodia.

Polistiren (polistirol) je termoplastina smola koja se dobiva polimerizacijom
nezasienog ugljikovodika stirena (stirola)
8 8
H C . Polistiren je bezbojan, nije higroskopian,
odlinih je elektroizolacijskih svojstava, lako se oblikuje i niske je cijene. Ne otapa se u vodi,
alkoholu, uljima, kiselinama i slabim luinama, a otapaju ga tekui ugljikovodici. Nedostatak
polistirena je niska temperatura omekavanja oko 80 C. Polistiren se proizvodi u obliku
zalivnih masa, lakova, vlakana, folija (stirofleks) debljine 10 do 150 m i spuvastih masa
(stiropor).
Folije od polistirena rabe se kao dielektrik u kondenzatorima i za elektroizolaciju vodia i
kabela. Vlaknasti polistiren koristi se za elektroizolaciju vodia i kabela posebno u
televizijskoj tehnici.

Poliakrilati (akrilne smole) nastaju polimerizacijom akrilne i metakrilne kiseline i
njihovih estera. To su termoplastine bezbojne smole, otapaju se u kloriranim
ugljikovodicima, a ne otapaju se u vodi, alofatskim ugljikovodicima i u alkoholu. Dobro se
mehaniki obrauju, imaju dobra elektroizolacijska svojstva, malu higroskopinost i veliku
otpornost na stvaranje povrinskih vodljivih staza. Najznaajnija smola iz ove skupine je
polimetilmetakrilat poznatija pod nazivom pleksiglas ili organsko staklo.
Zbog dobrih mehanikih svojstava pleksiglas se u elektrotehnici koristi kao konstrukcijski
materijal (ploe, cijevi, ipke, preani masivni komadi). Pri djelovanju elektrinog luka iz
pleksiglasa se oslobaa vea koliina plinova (ugljini monoksid i dioksid, vodik i dr.) koji
pridonose gaenju luka. Zato slui za izradu dijelova niskonaponskih prekidaa.

Fluorne smole (fluoroplasti) su organski polimeri u ijem sastavu je fluor to im daje
izuzetnu kemijsku i temperaturnu postojanost. Od fluornih smola najznaajniju primjenu u
elektrotehnici ima politetrafluoretilen i politrifluorkloretilen. Politetrafluoretilen (PTFE) se
dobiva polimerizacijom tetrafluoretilena
4 2
F C , a poznatiji su trgovaki nazivi teflon, fluon,
ftoroplast-4, itd.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
107

Teflon je izuzetno kemijski stabilan, na njega ne djeluju kiseline, luine ni poznata otapala.
Na teflon utjeu otopljeni alkalni metali i njihovi kompleksni spojevi s amonijakom,
naftalinom i piridinom te trifluorni klor i elementarni fluor na povienim temperaturama.
Produkti razlaganja teflona su toksini. Struktura teflona se naruava na temperaturi od oko
327 C i on prelazi u visokoelastino stanje (razlae se na oko 415 C). Teflon nije
higroskopian i temperaturno je stabilan od 100 do +250 C.
Izuzetno dobra elektrina svojstva praktino ne ovise o frekvenciji od 50 Hz do 1010 Hz ni o
temperaturi do 200 C. Teflon se koristi za izradu elektroizolacijskih dijelova elektro i
radioureaja. U obliku folija rabi se za izoliranje vodia, kabela i malih elektrinih strojeva.
Teflonske folije se upotrebljavaju i kao dielektrik kondenzatora.

8.3.6. Duromeri (duroplasti)

Duromeri, ili ojaane plastike, kako ih jo zovu, predstavljaju umreene polimere visokog
stupnja polimerizacije, koji su pri niskim temperaturama izuzetno vrsti, a pri visokim
temperaturama se, uz ogranienu deformaciju, ponaaju elastino. Razlika izmeu duromera i
termoplastinih materijala je, dakle, u tome to se duromeri pri povienoj temperaturi ne
ponaaju kao viskozna tekuina.

Duromeri nastaju meusobnim povezivanjem materijala sa vie od dvije slobodne grupe.
Dobivaju se kemijskom reakcijom komponenata (koje uglavnom nisu makromolekularne
strukture), u tekuem stanju, kojom se grade prostorno umreene makromolekule. Duromeri
jednom formirani, mogu, iznad toke omekavanja primjenom visokog tlaka, samo neznatno
promijeniti oblik. Najpoznatiji su poliesterske smole, fenolna smola, silikonska smola,
pliamidi i epoksidne smole.

Poliesterske smole su tipian predstavnik duromera, od kojih je za primjenu najznaajnija
nezasiena poliesterna smola (oznaka UP) otopljena u nezasienom, polimerizaciji sklonom,
monomeru. Ovravanjem takve otopine dolazi do umreavanja, pri emu nastaje
trodimenzionalno umreeni polimer.

Dielektrina svojstva su im prosjena. Dielektrina vrstoa im je oko 20 kV/mm,
specifina otpornost oko m
12
10 , relativna dielektrina konstanta oko 3 i koeficijent
2
10
. Relativna dielektrina konstanta i koeficijent

dielektrinih gubitaka su frekvencijski i temperaturno ovisni. Proizvodi od nezasiene
poliesterske smole su izuzetno otporni na povrinske struje.

U elektrotehnici nezasiene poliesterne smole primjenjuju se za izradu gabaritnih
proizvoda, kao to su laki antenski stupovi i slini konstrukcijski izolacijski dijelovi. Dobra
propusna mo visokih frekvencija omoguava primjenu nezasienih poliesterskih smola kao
zatitnih izolacijskih presvlaka radarskih i repetitorskih postrojenja. To svojstvo uvjetuje i
primjenu poliesterskih smola za izradu dijelova tijela daljinski upravljanih raketa u kojima se
nalazi upravljaki sustav.
Od nezasienih poliesterskih smola prave se prekidaki ormari, kabelski razvodni ormari,
razni mali dijelovi, kao to su privrsne letvice, kabelske utinice i dijelovi prekidaa.
Nezasiene poliesterske smole su sirovina za izradu izolacije malih elektrinih strojeva, kao i
kuita varninih prekidaa.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
108

Iz velike grupe poliesterskih smola moemo izdvojiti fenolne smole, silikonske smole ,
poliamidske i epoksidne smole.

Fenolna smola (oznaka PF) je jedan od najstarijih sintetikih dielektrinih materijala. U
vrijeme sinteriiranja prvih fenolnih smola nije bio poznat proces polimerizacije, pa su prvi
proizvodi bili nekvalitetni. Danas je tehnoloki postupak izrade dijelova od fenolne smole
usavren, pa ona spada u najee primjenjivane dielektrine materijale u elektrotehnici, to je
prvenstveno uvjetovano niskom cijenom.

Fenolna smola nastaje kemijskom reakcijom kondenzacije fenola sa aldehidom. Rijetko se
primjenjuje bez punila. Punila fenolne smole mogu biti, tako rei, svi prakasti, odnosno
vlaknasti materijali organskog ili anorganskog porijekla.

Svojstva fenolne smole zavise od komponenata, primjenjenih punila i tehnolokog
postupka. Uglavnom su dobrih mehanikih svojstava, naroito u pogledu elastinosti.
Kemijski je prilino stabilna, vrlo higroskopna, dobro podnosi energetsko zraenje, a loe
djelovanje svjetlosti. Elektroizolacijska svojstva su ispod prosjeka. Neotporna je prema
povrinskim strujama, dielektrina vrstoa joj je l0 kV/mm, specifina otpornost m
9
10 ,
relativna dielektrina konstanta oko 5 i koeficijent dielektrinih gubitaka reda veliine
2
10
,
temperaturno ovisna.

Primjena fenolne smole u elektrotehnici je vrlo rasprostranjena. Ona se koristi uvijek kada
zahtjevi u pogledu elektrinih svojstava nisu visoki, zbog niske cijene i mogunosti
mehanike obrade. Koristi se za izradu raznih konstrukcijskih oblika, releja i prekidaa. Od
nje se proizvode razna kuita, tijela i nosai transformatora, a takoer osnovne ploe,
utinice i slini dijelovi.

Fenolna smola je i osnova za izradu izolacijskog laka. Jedino podruje elektrotehnike u
kojoj se izbjegava njena primjena je podruje visokih frekvencija

Silikonska smola (oznaka SI) se dobiva kemijskom kondenzacijskom reakcijom pri
povienim temperaturama. Mada se ponekad koristi i ista silikonska smola, njoj se po pravilu
dodaju punila u cilju poboljanja mehanikih osobina. Silikonska smola se koristi kao masa za
premazivanje i kao masa za preanje. Vieslojni proizvodi, ploe, dobivene premazivanjem
masa od azbestnih i staklenih vlakana su izuzetno kvalitetni, i konkurencija su odgovarajuim
proizvodima od azbesta i tinjca.

Proizvodi od masa za preanje ( pres masa ) su kvalitetni, sa dobrim povrinama. Masa za
preanje silikonske smole je osnova za izradu visokokvalitetnih izolacijskih lakova. Svojstva
silikonskih smola, kao i u sluaju drugih duromera, zavise od punila, aditiva i primjenjenog
tehnolokog postupka. Moe se, generalno, rei da su mehanike osobine silikonske smole
uglavnom zadovoljavajue, izuzetno dobro podnosi trajno poviene temperature, nije
zapaljiva, otporna je na koronu i elektrini luk, nema sklonost ka oksidaciji i starenju, moe
se napraviti otpornom na vlagu. Relativno je skupa.

Dielektrina svojstva su joj dobra, izuzimajui otpornost na povrinske struje. Dielektrina
vrstoa joj je 15 kV/mm, specifina otpornost m
12
10 , relativna dielektrina konstanta oko
________________________________________________________________

________________________________________________________________
109

3 i koeficijent dielektrinih gubitaka reda veliine
3
10
. Relativna dielektrina konstanta i

koeficijent dielektrinih gubitaka su temperaturno i frekvencijski neovisni.

U elektrotehnici silikonska smola se koristi kao izolator u uvjetima visokih temperatura i
mogue pojave elektrinog luka. Koristi se kao izolator namota strojeva koji rade pod velikim
optereenjima, kao nosa grijaih tijela i kao konstrukcijski materijal za specijalne namjene.
Masa za preanje silikonske smole se koristi za zaljevanje poluvodikih komponenti, poto ne
sadri ionizirane neistoe.

Poliamid, se moe termikim postupkom proizvesti kao duromer. Obino se pomou
nekoga otapala prerauje u masu za preanje. Naravno, kao i ostali duromeri, koristi se
uglavnom sa punilima, od kojih zavise i njegova svojstva. Mehanike osobine nisu najbolje,
krt je i male vrstoe. Dobro podnosi trajne visoke temperature, gori i kemijski je nestabilan.
Dielektrina svojstva su prosjena. Niske je otpornosti na povrinske struje, dielektrina
vrstoa mu je 20 kV/mm, specifina otpornost m
12
10 , relativna dielektrina konstanta oko
3,5 i koeficijent dielektrinih gubitaka reda veliine
2
10
.

U elektrotehnici se koristi za dijelove koji su u primjeni izloeni visokoj temperaturi, kao
to su nosai termoparova, uvodnici struje specijalne namjene, prekidai, a koristi se i za
izradu temperaturno stabilnih izolacijskih lakova.

Epoksidne smole (oznaka EP) predstavljaju spojeve koji sadre, takozvane, epoksidne
grupe, od ijeg broja zavisi proces umreavanja, odnosno kvalitet konanog proizvoda.
Kvalitet konanog proizvoda zavisi i od toga da li je ovravanje vreno na sobnoj
temperaturi (hladno ovravanje) ili pri povienoj temperaturi (toplo ovravanje).

Varijacije primjenjenog tehnolokog postupka, punila i aditiva omoguava ininjering
svojstava epoksidnih smola. To dovodi do velikog broja razliitih, po svojstvima i namjeni,
epoksidnih smola. Prema tome, o svojstvima epoksidnih smola moe se govoriti samo
uopeno.

Mehanika svojstva su im dobra. Pogodne su za sve vrste mehanike obrade. Kemijski i
termiki su stabilne. Nedostatak im je osjetljivost na ultraljubiasto zraenje i klimatske
uvjete. Transparentne su za elektromagnetsko zraenje. Dielektrine osobine su im dobre.

Otpornost na povrinske struje i djelovanje elektrinog luka je izuzetna, dielektrina
vrstoa je 15 kV/mm, specifina otpornost m 10 , relativna dielektrina konstanta oko 3 i
koeficijent dielektrinih gubitaka reda veliine
2
10
. Relativna dielektrina konstanta i

koeficijent dielektrinih gubitaka su, u manjoj mjeri, frekvencijski ovisni.

U elektrotehnici se epoksidne smole vrlo esto upotrebljavaju, i to skoro iskljuivo toplo
ovrsle. Koriste se za izradu zatite antenskih i radarskih postrojenja, tiskanih ploica,
prekidakih kutija, vakuumskih komora, visokonaponskih prekidaa, impulsnih
transformatora, turbogeneratora, dijelova kabelske opreme i u akceleratorskim tehnikama.
Takoer se koriste za izolaciju velikih visokonaponskih strojeva, transformatora, kao i za
zaljevanje kondenzatora, otpornika, poluvodikih komponenti i integriranih krugova.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
110

8.3.7. Elastomeri

Elastomeri su umreeni, visoko polimerizirani materijali, koji su pri niskim
temperaturama vrsti, a pri visokim temperaturama elastini. Daljim poveanjem temperature
ne prelaze u tekue stanje ve se razgrauju. To su materijali koji se lako elastino
deformiraju djelovanjem sile, i koji istovremeno imaju visoku vrstou. Nakon prestanka
djelovanja sile, elastomeri se brzo vraaju u prvobitno stanje, najee bez ikakve promjene
oblika.

Guma (oznaka NP) je najstariji i najpoznatiji elestomer, koja se, iako sintetiki materijal,
esto naziva prirodna guma. Ovaj naziv duguje injenici da se osnovna sirovina za njenu
proizvodnju, kauuk, dobiva iz sokova biljaka.

Prirodne gume, interesantne u elektrotehnici, proizvode se iskljuivo od kauuka
dobivenog postupkom zarezivanja brazilskog gumenog drveta, uzgajanog u tropskim
predjelima. Mlijeni sok dobiven tim putem sadri 35,6 % kauuka, koji se izdvaja
tehnolokim postupkom koagulacije i suenja. Guma ima izuzetno dobre mehanike osobine.
Elastina je, vrsta i savitljiva. Tek nakon dugotrajnog istezanja moe doivjeti plastinu
deformaciju. Kida se nakon desetostrukog izduenja. Pri temperaturi od -50 C gubi
elastinost i postaje krta. Gumina granina temperatura primjenljivosti je niska, i iznosi 60 C.
Zapaljiva je i burno gori. Kemijski je stabilna prema solima, alkalnim elementima i
organskim kiselinama, a nestabilna prema organskim otapalima i mineralnim uljima. Na
gumu naroito destruktivno djeluje ozon, pa je za primjenu gume kao izolatora u
visokonaponskoj tehnici potrebno pribjei posebnim kompozitnim rjeenjima.

Guma ne podnosi ultraljubiasto zraenje i brzo stari. Dielektrine osobine su joj dobre.
Prema povrinskim strujama je neotporna, dielektrina vrstoa joj je 20 kV/mm, specifina
otpornost m
14
10 , relativna dielektrina konstanta oko 2,7 i koeficijent dielektrinih
gubitaka oko
2
10
. Relativna dielektrina konstanta i koeficijent dielektrinih gubitaka gume

su temperaturno i frekvencijski ovisni.

U elektrotehnici se guma koristi za izolaciju kabela, koji se u toku primjene izlau
mehanikom naprezanju, a takoer se koristi za izradu oprunih prekidaa. Tvrda guma
(guma sa izuzetno velikim postotkom sumpora; neki autori je ne svrstaju meu elastomere) se
koristi kao dielektrini konstrukcijski materijal. Pored gume, od kauuka se prave i razni
derivati koji nastaju kada se na kompletnoj makromolekuli kauuka raskinu duple veze, ili
kada se izvri supstitucija vodikovih atoma u njemu. Rezultat ovih kemijskih reakcija je
promjena karakteristika kauuka, odnosno dobivanje sasvim novih materijala.

Sintetiki kauuk u potpunosti zamjenjuje prirodni, a po nekim svojstvima je i bolji.
Stabilniji je pri povienim temperaturama, manje je higroskopan, otporniji na djelovanje
benzina i ulja itd. Postoji vie vrsta sintetikog kauuka , a u elektrotehnici se najee
primjenjuje etilen-propilen, butil, kloropren i silikon kauuk.

Sintetiki kauuk se koristi za elektroizolaciju vodia, energetskih kabela, izradu sloenih
slojnih elektroizolacija, vanjske plateve kabela, izrada masa za zaljevanje, izradu izolacijskih
materijala za prekidae, utikae i sl. Silikon kauuk ima poveano radno podruje od -65C
do 250C.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
111

8.4. Tekui kristali

Pod pojmom tekuih kristala podrazumijevaju se razliita stanja materije koja istovremeno
imaju makroskopska svojstva tekuine i kristala: viskoznost i anizotropnost.
Makroskopska svojstva tekuih kristala posljedica su njihove mikroskopske strukture, za
koju je karakteristino ureenje na kratkim rastojanjima, uz postojanje meusobno vezanih,
orijentacijski ureenih, nesimetrinih molekula.

Ovakva mikroskopska struktura tekuih kristalnih materijala, odreena finim balansom
meumolekularnih sila, podlona je znaajnim promjenama ak i pod djelovanjem vrlo malih
vanjskih utjecaja. Tako, na primjer, male promjene vanjskog elektrinog polja izazivaju
preorijentaciju molekula tekuih kristala, to dovodi do promjene indeksa loma (koja moe
biti i do 0,3), sa posljedicom njihove optike anizotropije izraene kroz izmjenu optike
polarizacije, apsorpcije, refleksije i boje.
Tekui kristali, kao to je ranije naglaeno, su stanje ni krute ni tekue faze, posjeduju
svojstva i ureenosti kristalne reetke i pokretljivosti izotropne tekuine. Tekue kristale
(slika 8.10.) dijelimo na:
- nematske,
- kolesterike i
- smektike.

Nematska tekuakristalna struktura je najjednostavnija. Njene karakteristike, pored
ureenja na malim rastojanjima, orijentacijska ureenost molekula koja joj daje anizotropna
svojstva. Gubitak anizotropnih svojstava nemetskih tekuih kristala slian je gubitku
feromagnetskih svojstava na Curieovoj temperaturi (sllia 8.10.a).
Kolesterika tekuakristalna struktura ima orijentacijsko ureenje molekula spiralnog
karaktera i optiku aktivnost, koja se manifestira obrtanjem molekularni ravnina s
meuatomskim rastojanjem u podruju valnih duljina vidljive svjetlosti, to omoguava
raspravanje razliitih boja svjetlosti. Kolesteriki tekui kristali su tako nazvani jer se
njihova svojstva mogu pripisati obliku molekule kolesterola, koja je sastavni dio molekula tih
kristala (slika 8.10.b).
I kod kolesterikih tekuih kristala molekule se slau u slojeve, ali su poloene u smjeru
slojeva, a ne popreno. Iako su ove molekule u osnovi plosnate metilne grupe CH3 stre
okomito na ravninu molekula i slojeva. Uin toga je da se molekule u susjednim slojevima
slau s malim relativnim kutnim zakretom od 0,25. Takva geometrija unutranjeg slaganja
molekula rezultira vrlo velikom optikom aktivnou (pod optikom aktivnou
podrazumijeva se sposobnost zakretanja ravnine polarizacije svjetlosti).
Smektika tekuakristalna faza postoji u devet meufaza, od kojih su tri prikazane na slici
(8.10.c,d,e), to se ne odnosi na neka njihova mikroskopska svojstva, ve samo na kronoloki
red njihovog pronalaenja. Po svojim svojstvima simektiki tekui kristali su blii vrstim
kristalima nego nematski i kolesteriki. Oni imaju kvazi ureenje na velikim rastojanjima
pored meusobno vezanih orjentacijski ureenih molekula.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
112

Slika 8.10. Prikaz: a) nematske, b) kolesterike, c) smektikeA, d) smektike B i
e) smektike C tekue-kristalne faze

U praksi je primijeeno da su ove tvari vrlo osjetljive na temperaturu - porast temperature
pretvara tekui kristal u obinu tekuinu. Vrijedi i obratno - jako niska temperatura pretvara
tekue kristale u krutninu. To znai da jako sunce rnoe "rastopiti" ekran vaeg laptopa. Po
jako hladnom ili ekstremno toplom vremenu vea je vjerojatnost da e se ekran udno
ponaati
Vrlo vana osobina tekuih kristala je da reagiraju na elektrinu struju. Kada odreenu
vrstu tekuih kristala (twisted nematics - TN) izloimo djelovanju elektrine struje oni se
zakreu, a stupanj zakrenutosti ovisi o naponu. Ako u ravnini okomitoj na ravninu tekuih
kristala pustimo polariziranu svjetlost (svjetlosni val koji titra samo u jednoj ravnini), svjetlost
e moi proi samo u onim dijelovima gdje stupanj zakrenutosti kristala to doputa (sl. 8.11.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
113

svjetlost
polarizirajui
filtri
napon
~

Slika 8.11. prolaz svjetlosti kroz tekue kristale

Kada propustimo struju kroz sloj tekuih kristala oni e se orjentirati prema pozitivno i
negativnom polu struje , dok e se bez protoka struje posloiti paralelno jedni prema drugima.
Zbog toga tekui kristali djeluji kao svjetlosna sklopka, koja u jednom sluaju proputa
svjetlost, a u drugom ne proputa svjetlost. Na slici 8.12. vidimo prikaz stvaranja vidljivih
grafikih znakova pomou tekui kristala .

Polarizator 2
Negativne
elektrode
Obraene
povrine za
ispravljanje
molekula
Pozitivne
elektrode
Display
Polarizator 1
LCD - Liquid Crystal Display

Slika 8.12. Princip stvaranja vidljivih grafikih znakova pomou tekuih kristala
________________________________________________________________

________________________________________________________________
114

Sukladno prethodnom objanjenju polariziranja tekuih kristala i njihovom zakretanju,
pomou polarizatora i dovedenog napona na elektrode kristali su zakrenuti tako da proputaju
svjetlost na tono odreena mjesta na obraenim povrinama, kroz koja prolazi dio svjetlosti
koji e na zaslonu prikazati eljeni broj.

Svojstva tekuih kristala ne pokazuju sve tvari s molekulama izduene strukture. I one tvari
koje posjeduju takva svojstva ograniene su na odreeno temperaturno podruje uporabe. Za
nematiki tekui kristal APAPA to je podruje od 80 do 103 C. Iznad gornje granice
temperature toplinsko gibanje nadvladava tendenciju sreivanja molekula i tvar se ponaa kao
obina tekuina.

Postoji meutim mogunost prenoenja svojstava tekuih kristala na izduene molekule
koje se inae tako ne ponaaju. Ako se takve molekule pomijeaju s na primjer nematikim
tekuim kristalom, unutranju ureenost pokazivat e sve molekule. Jednako e biti i pri
promjenama koje nastaju ukljuivanjem elektrinog polja, odnosno poremetit e se
orijentacija i nematikih i unesenih molekula. To mogu biti molekule obojenih tvari to prua
mogunost viebojnog prikaza.
Kao to se vidi LCD tehnologija je okrenuta minijaturizaciji i funkcionalnosti kojoj svi
tee..

________________________________________________________________

________________________________________________________________
115

9. MAGNETSKI MATERIJALI

9.1 Svojstva magnetskih materijala

Pod magnetskim svojstvima materijala podrazumijevaju se sve mikroskopske i
makroskopske manifestacije odziva materijala na djelovanje magnetskog polja. Magnetska
svojstva materijala mogu su razumjeti iz razmatranja ponaanja elektrona u vrstim tijelima.
Elektron ima naboj koji gibanjem proizvodi magnetsko polje.. Kvantno mehaniki ukupni
moment koliine gibanja atoma je vektorski zbroj orbitalnog ( L ) i spinskog ( S ) momenta
koliine gibanja.:
S L J
r r r
+ =
Magnetsko polje koje proizvode elektroni u atomu je povezano s ukupnim momentom
koliine gibanja J.Treba naglasiti injenicu da je atom osnovni dio materije. Takoer treba
rei da postoje i strukturni elementi atoma koji se nalaze u stanju stalnog kretanja i koji
predstavljaju, uglavnom, elektrine veliine. Kretanje subatomskih estica, a i kretanje atoma
u molekulama, odvija se prema zakonima kvantne mehanike, pa se, stoga, za njih govori da
predstavljaju kvantnomehanike sustave. lako, po mnogo emu, razliiti od klasinih
mehanikih sustava, kvantnomehaniki sustavi se ponaaju po zakonima klasinog
elektromagnetizma. To znai da sva kretanja naelektriziranih strukturnih estica atoma
stvaraju magnetske momente. Na subatomskom nivou razlikujemo kruno kretanje elektrona
oko atomske jezgre, i vrtnju elektrona oko svoje osi, odnosno spinsko kretanje. Poto su ova
dva tipa kretanja subatomskih estica sutinski razliita, ona na razliite naine doprinose
magnetskom ponaanju materije [lit. 6.].

Elektron koji krui oko jezgre atoma predstavlja krunu struju (sl. 9.1.).

Slika 9.1. Struja uslijed krunog gibanja elektrona
________________________________________________________________

________________________________________________________________
116

r
v e e
T
e
i

2 2
= =

Gdje je T period kruenja elektrona oko jezgre atoma, a kutna frekvencija.

Prema zakonima elektrodinamike, toj struji odgovara magnetski moment odreen izrazom:

L
m
e
m
r v m e
r
r
v e
S i
2 2 2
2
= = = =

i - jakost struje
S - vektor povrine koju opisuje ta struja
e - naboj elektrona
m - masa elektrona
v - orbitalna brzina elektrona

Magnetski moment elektrona proporcionalan je momentu koliine gibanja elektrona.:

J h =

Gdje je J h ukupan moment koliine gibanja jednak zbroju orbitalnog L h i spinskog S h
momenta., gdje je
2
h
= h , a h Planckova konstanta. Konstanta proporcionalnosti
izmeu magnetskog i momenta koliine gibanja naziva se giromagnetski omjer, pa se
jednadba za magnetski moment moe pisati:
J g
B
=

gdje je g girometarski faktor, za tokastu esticu g = 1, ali zbog raznih meudjelovanja i
subatomske strukture estice 1 g . Za elektron:

1 24
0
10 27 . 9
2

= = JT
m
e
B

h
- Borov magnetron

Ukupan magnetski moment sadran u jedininom volumenu naziva se (volumna) magnetizacija
M
v
.Magnetska (volumna) susceptibilnost sustava koji se nalazi u vanjskom polju H
r
dana je
kao:
H
M
=

Gdje je: - magnestka susceptibilnot, bezdimenzionalna konstanta

Jednadba je napisana je uz dvije pretpostavke: prva je da je M
v
paralelno s H
r
tako da jednadbu
moemo pisati u skalarnom obliku ( je openito tenzorska veliina) a druga je da je ukupno
________________________________________________________________

________________________________________________________________
117

magnetsko polje koje djeluje na pojedini magnetski moment jednako vanjskom polju H
r
. esto je
magnetizacija linearno proporcionalna primijenjenom polju, pa u tom sluaju vrijedi:

H M =

Ovakva linearna veza izmeu M i H ne vrijedi za fermagnetske materijale.

Glavni zadatak u prouavanju magnetskih svojstava nekog materijala je odreivanje
susceptibilnosti tog materijala odnosno odreivanje njene ovisnosti o temperaturi i magnetskom
polju. Pomou prethodno definiranih veliina vidi se da magnetska susceptibilnost daje
osnovnu karakteristiku materijala s obzirom na njegova magnetska svojstva . pokazuje
relativan intenzitet elementarnih struja. Prema vrijednosti materijali se dijele u tri skupine
Prikazane u tablici 9.1.

Materijali Magnetska susceptibilnost
Dijamagnetski Malena, negativna
Paramagnetski Malena, pozitivna
Feromagnetski Velika, pozitivna

Tabloca 9.1. podjela magnetskih materijala

9.1.1. Magnetska svojstva dijamagnetskih materijala

Dijamgneti su nemagnetski materijali jer svaki atom gledano pojedinano nema
magnetski dioplni moment. Materija pokazuje dijamagnetska svojstva ako se magnetski
momenti molekula ponitavaju. Vaan aspekt svakog magnetskog materijala je kako se
ponaa kad se stavi u vanjsko magnetsko polje. Dijamagnetski materijali imaju male i
negativne vrijednosti magnetske susceptibilnosti. Negativna susceptibilnost znai da je
indukcija magnetskog polja u materijalu manja nego to bi to bila u odsustvu materijala. U
stvari dijamagnetizam je svojstvo svih materijala (jer je posljedica opevaeeg Lenzova
pravila), ali je toliko slab da se praktiki, ukoliko materijal ima paramagnetska ili
feromagnetska svojstva, ne primjeuje.

Ako se dijamagnetski materijal stavi u vanjsko magnetsko polje, tada se u njemu,
prema Lenzovu pravilu, stvori slabi magnetski dipolni moment sa smjerom suprotnom
vanjskom polju. Ovi dipoli, tj. vrtlone struje, stvaraju se na atomskom nivou i to
neovisno o tipu materijala. Ako je vanjsko polje neuniformno, na dijamagnetski materijal
djeluje sila koja ga odvlai od podruja s veim magneskim poljem u podruje s manjim
poljem. Sila na strujnu petlju u nehomogenom magnetskom polju je prikazana na slici 9.2.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
118

F
F
a b

Slika 9.2. Sila na strujnu petlju u nehomogenom magnetskom polju

a) Promjenjivo magnetsko polje inducira elektrino polje koje ubrzava elektron koji
krui po putanji.
b) Promjenjivo magnetsko polje inducira elektrino polje u koje usporava elektron
koji krui u po putanji.

Kad se dijamagnetski materijal stavi u magnetsko polje inducira se mali magnetski
moment suprotan smjeru polja vanjskog polja, ako je to vanjsko polje neuniformno ukupna
sila na sve atome materijala je u smjeru u kojem magnetsko polje opada.

U dijamagnetske materijale ubrajamo bizmut, srebro, zlato, germanij, silicij, selen, grafit,
dijamant i Al203. U tablici 9.2. dane su magnetske susceptibilnosti za nabrojane magnetske
materijale. Dijamagnetizam openito ne ovisi o temperaturi, meutim postoje i anomalni
dijamagneti, poput grafita i bizmuta, ija je susceptibilnost na niskim temperaturama ipak
temperaturno ovisna.

Materijal
Magnetska
susceptibilnost,

Materijal
Magnetska
susceptibilnost,

Bizmut

5
10 7 . 1

Silicij

5
10 3 . 0

Srebro

5
10 1 . 2

Selen

5
10 7 . 1

Bakar

5
10 9 . 0

Grafit

5
10 2 . 1

Zlato

5
10 6 . 3

Dijamant

5
10 1 . 2

Germanij

5
10 8 . 0

A1203

5
10 5 . 0

Tablica 9.2. Magnetske susceptibilnosti za neke magnetske materijale

________________________________________________________________

________________________________________________________________
119

9.1.2. Magnetska svojstva paramagnetskih materijala

Paramagnetski materijali su linearni magnetski materijali s pozitivnom magnetnom
susceptibilnou, to je istovremeno i osnovna karakteristika paramagnetizma. U
paramagnetskim materijalima, svaki atom ima permanentni (stalni) magnetski dipolni
moment, ali su dipolni momenti nasumino orijentirani i materijal kao cjelina nije
magnetiziran. To su materijali kod kojih atomi ili molekule sadre neparan broj elektrona, i
materijali kod kojih atomi i ioni imaju djelomino popunjene unutarnje staze. Tu spada i
nekoliko spojeva s parnim brojem elektrona, kao i metali. Vektor magnetiziranja
paramagnetskih materijala je jednak nuli, uslijed nasuminog rasporeda magnetskih
momenata atoma, odnosno molekula u njima, uvjetovanog termikim gibanjem, Slika 9.3.a.
Meutim, unoenjem paramagnetnog materijala u vanjsko magnetsko polje dolazi do
spontane orijentacije mikroskopskih magnetskih momenata u pravcu polja, Slika 9.3.b, to
kao rezultat daje njegovo magnetiziranje. Isti pravac i smjer vektora magnetiziranja i vektora
jakosti magnetskog polja uzrok je pozitivnosti magnetske susceptibilnosti ovih materijala.

Slika. 9.3. Shematski prikaz orjentacije magnetskih momenata kod paramagnetnskih
materijala a) bez utjecaja vanjskog magnetskog polja
b) u vanjskom magnetskom polju

Ako je vanjsko polje
ext
B neuniformno, na materijal djeluje sila koja ga privlai u podruja
s veim magnetskim poljem. Ovo svojstvo se zove paramagnetizam. Poravnavanje atomskih
dipolnim momenata poveava se s poveanjem vanjskog polja
ext
B i smanjuje s porastom
temperature T. Mjera magnetizacije uzorka materijala volumena V je dana vektorom
magnetizacije , iji iznos je M=(izmjereni magnetski moment)/V.

Potpuno poravnjanje svih N atomskih magnetskih dipola u uzorku, zove se zasienje
uzorka, odgovara maksimalnoj vrijednosti magnetizacije Za male vrijednosti
T
B
ext
vrijedi
aproksimacija (Curriev zakon) [lit.11.] :

T
B
C N
ext
=

gdje je C Currijeva konstanta ovisna o karakteristikama materijala, T apsolutna temperatura.
Za T>Tc, (Tc Curieva temperatura) fermoganetska supstanca prelazi u paramagnetsku
supstancu..
________________________________________________________________

________________________________________________________________
120

U tablici 9.3. dane su magnetske susceptibilnosti paramagnetskih materijala na sobnoj
temperaturi.

Materijal

Magnetna
susceptibilnost,

Materijal

Magnetna
susceptibilnost,

Kisik

6
10 8 . 1

3 2
O Cr
3
10 7 . 1

Aluminij

6
10 21

CoO
3
10 8 . 5

3
CrCl
3
10 5 . 1

4
MnSO
3
10 6 . 3

3 2
O Fe
3
10 4 . 1

4
FeSO
3
10 8 . 2

4
NiSO
3
10 2 . 1

2
FeCl
3
10 5 . 2

Tablica. 9.3. Magnetske susceptibilnosti paramagnetskih materijala
na sobnoj temperaturi

Sama injenica da je pojava dijamagnetizma temperaturno neovisna, a pojava
paramagnetizma temperaturno ovisna, ukazuje na injenicu fundamentalne prirode
dijamagnetizma. Meutim, kao i efekt dijamagnetizma, tako je i efekt paramagnetizma
kvantitativno zanemariv, no dovoljan da prikae efekte dijamagnetizma kod paramagnetskih
materijala.
Vrijednost magnetske susceptibilnosti paramagnetskih materijala je reda veliine
6
10
, to
je nedovoljno da bi odgovarajua relativna magnetna permeabilnost bila osjetno vea od
jedan.

9.1.3. Magnetska svojstva feromagnetskih materijala

Sama pojava feromagnetizma je, na mikroskopskom nivou, uvjetovana postojanjem
spontanih magnetnih momenata unutar ovih materijala i u odsustvu vanjskog magnetskog
polja. To ukazuje da feromagnetski materijali imaju na atomskom, odnosno molekularnom
nivou pravilnu, ali sloenu organiziranost spinske strukture. Kada se govori o magnetizmu u
svakodnevnom ivotu, skoro uvijek postoji slika magnetske ipke ili magneta u obliku diska,
tj., feromagnetskog materijala koji ima jaki, permanentni magnetizam, a ne dijamagnetske ili
paramagnetske materijale koji imaju slabi i privremeni magnetizam.

eljezo, kobalt, nikal, gadolinij, disprozij i slitine koje sadre ove elemente pokazuju
feromagnetska svojstva zbog kvantnih efekata pri kojima elektronski spin jednog atoma
meudjeluje s onima od susjednih atoma. Kao rezultat ovakvih meudjelovanja stvaraju se
podruja (weiss domene) u kojima su atomski dipoli meusobno poravnati (usmjereni u istom
smjeru), stvarajui time magnetski dipol domene. Ova stalna usmjerenost je ono to
feromagnetskim materijalima daje njihvu stalnu magnetiziranost.

Feromagnetizam na temperaturama ispod Curieove feromagnetske temperature je
kvantnomehanika pojava, te je u potpunosti razumljiv samo na kvantnomehanikom nivou.
Meutim, i bez uputanja u sloena razmatranja, mogue je stvoriti sliku o fenomenu
________________________________________________________________

________________________________________________________________
121

feromagnetizma na temperaturama ispod Curieove feromagnetske temperature. Naime, na tim
temperaturama svaki feromagnetski materijal je podijeljen na mala podruja, takozvane Weiss
domene, dimenzija oko m 100 . Oni obuhvaaju atome jednoobrazno usmjerene spinske
strukture. Do cjelokupne promjene pravca spina izmeu susjednih domena ne dolazi
diskontinuiranim korakom preko jedne atomske ravnine, ve do promjene dolazi postupno u
graninom podruju. To granino podruje izmeu domena feromagnetskih materijala se
naziva Blochov zid. On se rasprostire preko vie stotina atomskih ravnina, reda veliine
m 1 . 0 (slika 9.4.). Domene sadre u prosjeku oko 10
15
atoma iji su magnetski momenti
orijentirani u istom smjeru. Uzrok orijentacije magnetskih momenata atoma unutar domena u
istom smjeru objanjava se njihovim jakim meudjelovanjem. Takva magnetiziranost domena
predstavlja upravo one spontane magnetske momente u materijalu o kojima smo govorili.

Slika. 9.4. Promjena smjera spina izmeu dvije domene Blochovog zida

Kada se feromagnetski materijal ne nalazi u magnetskom polju , vektori magnetiziranja
pojedinanih domena su nasumino orjentirani (sl.9.5.a.), pa je rezultantni vektor
magnetiziranja nula.

Slika. 9.5. Shematski prikaz magnetiziranja feromagnetskog materijala pri
temperaturama niim od Curieove (
cf
T T < ).

Pri temperaturama veim od Curieove , feromagnetski materijali se ponaaju kao obini
paramagnetici. Iz toga zakljuujemo da nas u primjeni najvie interesira ponaanje
feromagnetskih materijala ispod Curieove temperature, uz prisustvo vanjskog magnetskog
polja. To ponaanje je shematski prikazano na slici 9.5. Pri malim jakostima vanjskog
________________________________________________________________

________________________________________________________________
122

magnetskog polja dolazi do promjene dimenzija domena u ovisnosti o kutu koji rezultantni
vektori njihovih magnetskih momenata zatvaraju s vektorom vanjskog magnetnog polja.
Ukoliko je taj kut manji, odgovarajui domene se ire na raun susjednih domena kod kojih je
taj kut vei. Pri malim vrijednostima jakosti vanjskog magnetskog polja ovi procesi su
reverzibilni, odnosno prestankom djelovanja vanjskog magnetskog polja domene i njihovi
rezultantni magnetski momenti se vraaju u prethodno stanje. Daljim poveavanjem jakosti
vanjskog magnetskog polja promjena granica domena se nastavlja sve do potpunog nestanka
nekih domena. Sa nestankom pojedinih domena promatrani proces postaje ireverzibilan, to
jest ukidanjem vanjskog magnetskog polja ne dolazi do povratka domenske strukture u
prvobitno stanje. Daljim poveavanjem jakosti magnetskog polja, mijenja se poloaj vektora
rezultantnih magnetskih momenata preostalih domena, u skladu s njihovom tenjom da se
postave u pravac vanjskog magnetskog polja i na kraju, pri jo jaim vanjskim magnetskim
poljima nestaju preostale granice izmeu domena, to jest itav feromagnetski materijal postaje
jedna domena s rezultantnim magnetnim momentom usmjerenim u pravcu vanjskog
magnetskog polja. Tada je promatrani uzorak feromagnetskog materijala magnetiziran do
zasienja, to znai da dalje poveavanje jakosti vanjskog magnetskog polja ne utjee na
njegove magnetske karakteristike.

Prethodno opisan fiziki proces ponaanja feromagnetskog materijala, pri temperaturama
niim od Curieove feromagnetske temperature, u ovisnosti o vanjskom magnetnom polju,
moemo predstaviti kao ovisnost vektora magnetiziranja M, odnosno vektora magnetske
indukcije B, u nekoj toki materijala o vrijednosti jakosti vanjskog magnetskog polja. Na taj
nain se dobiva krivulja prvog magnetiziranja, prikazana na slici 9.6. Podruje krivulje prvog
magnetiziranja
1
0A , odgovara reverzibilnim promjenama domenske strukture feromagnetskog
materijala, dio
2 1
A A odgovara ireverzibilnim promjenama domenske strukture, koje su
uvjetovane nestankom pojedinih domena, dio
3 2
A A odgovara procesu usmjeravanja
rezultantnih magnetskih momenata preostalih domena u pravcu vanjskog magnetskog polja, i
konano, podruje desno od toke
3
A je podruje zasienja.

[ T ]
[ A /m ]

Slika 9.6. Krivulja prvog magnetiziranja pri temperaturi manjoj od Curieove

Feromagnetske materijale smo spomenuli kao nelinearne magnetske materijale kod kojih
ovisnost magnetske indukcije B o jakosti magnetskog polja H nije linearna. To je oito iz
krivulje prvog magnetiziranja. Kod feromagnetskih materijala ovisnost magnetske indukcije i
________________________________________________________________

________________________________________________________________
123

jakosti magnetskog polja osim nelinearnosti , ispoljava i petlja histereze koja je neposredna
posljedica ireverzibilnog procesa u tijeku magnetiziranja. Petlja histereze nekog
feromagnetskog materijala dobiva se tako to ga prvo magnetiziramo do podruja 4, slika 9.6,
nakon ega smanjujemo vrijednost jakosti vanjskog magnetskog polja. Smanjenje jakosti
magnetskog polja smanjuje magnetsku indukciju, ali ne po krivulji prethodnog
magnetiziranja, slika 9.6, ve po novoj krivulji 1-2, koja se nalazi iznad nje (sl.9.7.). Na taj
nain se, za vrijednost jakosti vanjskog magnetskog polja koja je jednaka nuli, dospijeva u
toku u kojoj magnetska indukcija ima vrijednost veu od nule (toka 2). Vrijednost
magnetske indukcije u toj toki naziva se remanentna magnetska indukcija, i obiljeava se Br.

[ T ]
[ A/m ]

Slika 9.7. Petlja histereze

Promjenom smjera vanjskog magnetskog polja i promjenom njegove jakosti od nule do
Hm (odnosno do -Hm, u odnosu na prijanji smjer) dolazi do dalje promjene magnetske
indukcije krivuljom 2-3-4. U toki 3 vrijednost magnetske indukcije je jednaka nuli, a
vrijednost jakosti magnetskog polja je -Hc. Jaina magnetskog polja H pri kojoj je magnetska
indukcija jednaka nuli zove se koercitivno polje. Daljom promjenom vrijednosti jakosti
magnetskog polja od -Hm do Hm uzrokuje se promjena magnetske indukcije krivuljom 4-5-
6-1, ime se zatvara petlja histereze i zavrava jedan histerezisni ciklus. Ako se isti
histerezisni ciklus ponovi nekoliko puta, magnetska indukcija e se mijenjati uvijek du iste
histerezisne petlje (sl.9.7).

Za svaki feromagnetski materijal mogue je konstruirati beskonano mnogo petlji
histereze, poto razliitim vrijednostima maksimalne vrijednosti jakosti magnetskog polja
odgovaraju razliite petlje histereze. Spajanjem vrhova tako dobivenog skupa histerezisnih
petlji za neki materijal, slika 9.8, dobiva se krivulja koja se zove osnovna krivulja
magnetiziranja. Osnovna krivulja magnetiziranja je vana karakteristika feromagnetskih
materijala, jer predstavlja geometrijsko mjesto toaka jednoznane veze izmeu magnetskog
polja i magnetske indukcije. Osnovna krivulja magnetiziranja se razlikuje od krivulje prvog
magnetiziranja.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
124

[ T ]
[ A/m ] H

Slika 9.8. Osnovna krivulja magnetiziranja

Karakteristike feromagnetskog materijala oznaavamo krivuljom prvog magnetiziranja, ali
i vrijednostima remanentne magnetske indukcije
r
B i koercitivnog magnetskog polja
c
H , to
odgovara maksimalnoj petlji histereze promatranog materijala.
Prema karakteristinim veliinama odgovarajue maksimalne petlje histereze
feromagnetske materijale dijelimo na meke i tvrde. Meki feromagnetski materijali imaju usku
petlju histereze i malu vrijednost koercitivnog polja. Tvrdi feromagnetski materijali imaju
iroku petlju histereze i veliku vrijednost koercitivnog polja. Kao granica izmeu tvrdih i
mekih feromagnetskih materijala usvaja se vrijednost koercitivnog polja od 800 A/m.

Magnetska permeabilnost feromagnetskih materijala na temperaturi
ispod Curieove feromagnetske temperature

Magnetska permeabilnost je najvanija karakteristika magnetskih materijala s obzirom na
primjenu, a poto su feromagnetski materijali najee primjenjivani magnetski materijali,
nuno je da se ova veliina uvede i za njih, imajui u vidu sve njihove specifinosti.
Magnetska permeabilnost (specifina magnetska vodljivost) predstavlja umnoak magnetske
permeabilnosti u vaakumu i relativne permeabilnosti. Vrijednost magnetske permeabilnosti za
vaakum iznosi
Am
Vs
7
0
10 4

= .
r
=
0

Vektori jakosti magnetskog polja H, magnetske indukcije (gustoe magnetskog toka) B i
magnetizacije M povezani su relacijom:
M
B
H
r
r
r
=
0

Za linearne magnetske materijale, kao to su dijamagnetski (u uem znaenju) i
paramagnetski, izmeu vektora magnetizacije i vektora jakosti magnetskog polja vrijedi
linearna ovisnost:

H M
m
r r
=
________________________________________________________________

________________________________________________________________
125

Relativna permeabilnost je bezdimenzionalna konstanta koja pokazuje koliko puta e se
poveati magnetski tok u nekom prostoru ako se u njemu nalazi promatrani materijal umjesto
vakuuma. Iz gornjih jednadbi se dobije:

H H B
r m
r r r
= + =
0 0
) 1 (
Gdje je
m r
+ =1

. Definira se vie vrsta magnetske permeabilnosti, od kojih svaka predstavlja lokalnu
karakteristiku zavisnu od jakosti elektromagnetskog polja u promatranoj toki. Kao
karakteristike feromagnetskih materijala najee se sreu: normalna magnetska
permeabilnost, diferencijalna magnetska permeabilnost, poetna magnetska permeabilnost i
reverzibilna magnetska permeabilnost.

Normalna magnetska permeabilnost se definira kao odnos magnetske indukcije i jakosti
magnetskog polja u tokama osnovne krivulje magnetiziranja:

H
B
=

Normalna magnetska permeabilnost ovisi o vrijednosti jakosti magnetskog polja.
Kvantitativni oblik te ovisnosti prikazan je na slici 9.9. Na slici se vidi da je pri malim
vrijednostima jakosti magnetskog polja normalna magnetska permeabilnost skoro neovisna od
jakosti magnetskog polja. To je posljedica injenice da je pri tim vrijednostima jakosti
magnetskog polja relacija izmeu magnetske indukcije i jakosti magnetskog polja skoro
linearna.
Na slici 9.9 se takoer vidi da normalna magnetska permeabilnost ima maksimum pri
vrijednosti jakosti magnetnog polja u kojoj tangenta osnovne krive magnetiziranja prolazi
kroz koordinatni poetak. Poslije prolaska kroz ovaj maksimum, normalna magnetska
permeabilnost opada da bi, na kraju, asimptotski teila svojoj minimalnoj vrijednosti koja
odgovara paramagnetskoj magnetskoj permeabilnosti i koja se praktino postigne
magnetiziranjem promatranog feromagnetika do zasienja.

| | T
| | m A H / | | m A H /
| |
m
H

Slika. 9.9. Kvalitativna ovisnost normalne permeabilnosti o jakosti polja
________________________________________________________________

________________________________________________________________
126

Diferencijalna magnetska permeabilnost se definira kao derivacija magnetske indukcije
po jakosti magnetskog polja u tokama, ili krivulje prvog magnetiziranja, ili osnovne krivulje
magnetiziranja, ili petlje histereze:
dH
dB
d
=

Ovako definirana diferencijalna magnetska permeabilnost je neprecizna, pa se pri njenom
koritenju mora voditi rauna na koju karakteristinu magnetsku krivulju se ona odnosi.
Diferencijalna magnetska permeabilnost je jedino neovisna o jakosti magnetskog polja u
tokama prve i osnovne krivulje magnetiziranja pri malim vrijednostima jakosti magnetskog
polja, poto u toj oblasti, kao to znamo, postoji linearna ovisnost izmeu magnetske
indukcije i jakosti magnetskog polja.

Poetna magnetska permeabilnost se definira kao granina vrijednost omjera magnetske
indukcije i jakosti magnetskog polja, kada ona tei nuli:

H
B
H i 0
lim =

Ovako definirana poetna magnetska permeabilnost jednaka je normalnoj magnetskoj
permeabilnosti za male vrijednosti jakosti magnetskog polja.

Da bi definirali reverzibilnu magnetsku permeabilnost, potrebno je prvo definirati
unutarnju petlju histereze. Unutarnja petlja histereze nastaje kada se u nekoj toki petlje
histereze vrijednost jakosti magnetskog polja vie puta suksesivno smanji i povea za malu
vrijednost, to izazove promjenu magnetske indukcije po krivulji 1-2-3 ( na slici 9.10.) koja se
naziva unutarnja petlja histereze.

[ T ]
[ A/m ] H

Slika.9.10. Unutarnji (mali) ciklus histereze

Za unutarnju petlju histereze karakteristino je da je spljotenija pri manjim vrijednostima
promjene jakosti magnetskog polja H.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
127

Reverzibilna magnetna permeabilnost se definira kao odnos promjene magnetske indukcije
u toku jedne unutarnje petlje histereze i odgovarajue promjene jakosti magnetskogog polja:

Reverzibilna magnetska permeabilnost je bitna karakteristika feromagnetskih materijala u
sluaju njihovog prisutnosti u stalnom slabom prosto periodinom promjenljivom
magnetskom polju.

Pored prethodno definiranih tipova magnetske permeabilnosti feromagnetskih materijala, u
inenjerskoj praksi se, prema potrebi, koriste i druge definicije.

9.1.4. Magnetska svojstva antiferomagnetskih materijala

Razlika antiferomagnetskih materijala od feromagnetskih je u karakteristinoj
mikroskopskoj strukturi. Struktura antiferomagnetskuih materijala je takva, da su magnetski
momenti meusobno paralelni i naizmjenino suprotnog smjera, a istog inteziteta. Na slici
9.11. shematski je prikazana elementarne elija antiferomagnetskog materijala, koja se sastoji
od dvije podreetke (A i B).

Slika 9.11. Elementarna elija antiferomagnetskih materijala

Magnetski momenti atoma podreetke A orijentirani su u jednom smjeru, a magnetski
momenti atoma podreetke B u suprotnom. Ovakva magnetska orijentacija atoma
antiferomagnetskih materijala objanjava se njihovom spinskom konfiguracijom, koja je
kvantnomehaniki efekt, i javlja se kao posljedica malih pomaka izmeu uzajamno djelujuih
atoma.

Glavna makroskopska posljedica ovakve mikroskopske strukture je postojanje izraenog
maksimuma na krivulji zavisnosti magnetne susceptibilnosti o apsolutnoj temperaturi, slika
9.12. Temperatura pri kojoj se javlja ovaj maksimum naziva se Nillo-va temperatura. [lit.6.]

H
B
u
=
________________________________________________________________

________________________________________________________________
128

Ispod Nillove temperature magnetno atomsko ureenje je takvo da je za T = 0 polovina
magnetskih momenata atoma antiferomagentaskog materijala orijentirana u jednom smjeru, a
polovina u suprotnom.

Iznad Nillove temperature magnetska susceptibilnost antiferomagnetskih materijala
mijenja se kao:
ca
m
T T
C
+
=

C - Curieova konstanta (omjer Avogadrovog broja i Boltzmanove konstante)
0
3

k
N
C
A
=

ca
T - Curieova temperatura

Slika. 9.12. Ovisnost magnetske susceptibilnosti MnO o temperaturi

U tablici 9.4. dane su Nill-ova i Curieova temperatura za neke antiferomagnetske materijale.

Nillova -
N
T
temperatura
Curieva -
ca
T
temperatura
Materijali
K K
MnF
2
7 113
MnO
2
84 316
MnO 122 610
MnS 165 528
FeO 198 570
NiF
2
73 116

Tablica. 9.4. Nillova i Curieova temperatura antiferomagnetskih materijala

________________________________________________________________

________________________________________________________________
129

9.1.5. Magnetska svojstva ferimagnetskih materijala

Ferimagnetske materijale karakterizira mikroskopska struktura, koja ima slinosti sa
mikroskopskom strukturom i antiferomagnetskih i feromagnetskih materijala. Kod
ferimagnetskih materijala su, kao i kod antiferomagnetskih materijala, magnetski momenti
susjednih atoma suprotno orijentirani. Meutim, za razliku od antiferomagnetskih materijala,
oni su razliitog intenziteta. Na slici 9.13. prikazana je shema elementarne elije jednog
ferimagnetskog materijala, koja se sastoji od podreetke A i podreetke B.

Slika 9.13. Shematski prikaz podreetki ferimagnetskih materijala

Magnetski momenti atoma podreetke A orijentirani su u suprotnom smjeru i manji su po
intenzitetu od magnetskih momenata atoma podreetke B. Ovakva mikroskopska struktura
ferimagnetskih materijala se, kao i u sluaju antiferomagnetskih materijala, objanjava
kvantnomehanikim efektima.

Ferimagnetski materijali su, u pravilu, vrste otopine dva oksida. Oni prema vrijednosti
specifine elektrine otpornosti i nainu voenja spadaju meu keramike materijale. To
uvjetuje manje gubitke vrtlonih struja kod ferimagnetskih materijala u odnosu na
feromagnetske materijale. Osim toga, ferimagnetski materijali imaju znatno niu vrijednost
magnetske indukcije zasienja nego feromagnetski materijali.

Ostale karakteristine veliine ferimagnetskih materijala su sline odgovarajuim
karakterisitikama feromagnetskih materijala, to je vidljivo iz kvalitativno istih oblika
njihovih petlji histereze.

9.2. Magnetski materijali

Magnetski materijali su u upotrebi ve stotinama godina. Magnetski kamen (magnetit)
poznat je od davnina, a magnetska igla u kompasu ula je davno u povijest ovjeanstva.
Dananje elektrotehnike tehnologije se dobrim dijelom zasnivaju na fenomenima
magnetizma, tonije feromagnetizma, koji su objanjeni, ne tako davno, zahvaljujui
rezultatima prouavanja strukture materije, odnosno atomskoj fizici.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
130

9.2.1. Feromagnetski materijali

Feromagnetskim materijalima nazivamo grupu magnetskih materijala (Fe, Co, Ni), kojoj
je karakteristina nemogunost jednoznane definicije relativne magnetske permeabilnosti i
injenica da je njena vrijednost znatno vea od jedan ( 1 >>
r
). Velika vrijednost relativne
magnetske permeabilnosti uvjetuje iroku primjenu ovih magnetskih materijala, a samim tim i
veliko zanimanje za njihova mikroskopska i makroskopska svojstva.

9.2.1.1. Meki feromagnetski materijali

Svojstva mekih feromagnetskih materijala su: uska petlja histereze, mali gubici histereze i
velika permeabilnost. Ova, kao i neka druga svojstva mekih feromagnetskihih materijala,
ovise o vrsti materijala i tehnolokim postupcima, pa je u odreenom podruju mogue vriti
njihov ininjering.

isto eljezo je najstariji i najee koriteni meki feromagnetski materijal. isto eljezo
sadri izmeu 99,5 i 99,8 % elementarnog eljeza, a ostalo su neistoe, odnosno primjese.
Primjese u eljezu su ugljik, sumpor, kisik, duik, silicij, mangan, itd. Koliina ugljika u
eljezu ne smije prei 0,1 %.
Sve vrste neistoa u eljezu utjeu na slabljenje njegovih feromagnetskih svojstava, slika
9.14. Na slici se vidi da poveani postotak neistoa u eljezu smanjuje magnetsku
permeabilnost. Od navedenih neistoa, ugljik i kisik imaju najnepovoljniji utjecaj na
feromagnetska svojstva eljeza. S poveanjem postotka ugljika u eljezu dolazi do poveanja
koercitivnog polja i histereznih gubitaka. Prema sadraju neistoa, eljezo dijelimo na armko
eljezo i posebno isto eljezo. Armko eljezo sadri od 0,08 do 0,1 % neistoa, a posebno
isto eljezo ispod 0,05 %. Posebno isto eljezo prema tehnolokom postupku dijelimo na
elektrolitsko i karbonilno.

0
] [
m
A
H ] [
m
A
H
] [ T B
1
2
3
6 . 1
2 . 1
8 . 0
4 . 0
0
0 16 32 48 64 96 80 16 32 48 64 80 96 112
4000
2000
a
b

Slika 9.14. a) Utjecaj neistoa na krivulju magnetiziranja eljeza. 1- superisto eljezo; 2
isto eljezo sa 99,98 % Fe; 3-isto eljezo sa 99,9 % Fe; b) ovisnost relativne magnetske
permeabilnosti o jakosti magnetskog polja za isto eljezo sa 99,98 % Fe

Armko eljezo se u obliku lima debljine 0.2 do 0.4 mm koristi za izradu jezgri
elektromagneta i releja za istosmjernu struju, za magnetske krugove mjernog pribora, za
membrane u telefoniji, za magnetske zaslone i sl.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
131

Elektrolitsko eljezo se dobiva elektrolizom ferosulfata ili feroklorida. Od svih vrsta
istog eljeza, elektrolitsko eljezo ima najveu indukciju zasienja (od 2 do 2,2 T).

Karbonilno eljezo dobivamo termikim razlaganjem feropentokarbonila (Fe(CO)5) u
obliku finog praha.

Neke karakteristike pojedinih vrsta istog eljeza pri sobnoj temperaturi dane su u
tablici 9.5.

Sadraj primjesa
Materijal
Relativna
magnetska
permeabilnost
0
/
i

Relativna
magnetska
permeabilnost
0
/
m

Koercitivno
polje Hc,
A/m
% C % O
eljezo armko 250 7000 64 0.02 0.06
Karbonilno eljezo

3300 21000 6.4 0.005 0.005
Elektrolitsko
eljezo

600 15000 28 0.02 0.01

Tablica 9.5. Neke karakteristike pojedinih vrsta istog eljeza pri sobnoj temperaturi

Feromagnetska svojstva eljeza ovise o mnogo faktora, meu kojima su najbitnije
neistoe i primijenjeni termiko-tehnoloki postupak dobivanja, o njegovim svojstvima se
moe govoriti samo uvjetno. Generalno se moe rei da feromagnetska eljeza imaju relativnu
magnetnu permeabilnost izmeu nekoliko stotina i nekoliko tisua
r
, koercitivno polje
c
H
manje od 10 A/m, odnosno 100 A/m za armko eljezo, indukciju zasienja izmeu 2 T i 2,2
T, a remanentnu indukciju od 0,8 T do 1,2T. Velika vrijednost indukcije zasienja, koja je
maksimalna u sluaju elektrolitskog eljeza, najvea je komparativna prednost istog eljeza
nad ostalim mekim feromagnetskim materijalima.

Specifina elektrina otpomost istog eljeza je mala, a to znai da su gubici vrtlonih
struja veliki, te se ono primjenjuje samo u stalnim ili sporo promjenljivim magnetskim
poljima. isto eljezo se koristi i za izradu magnetskih krugova mjernih instrumenata,
membrana u telefoniji, magnetskih zaslona. Karbonilno eljezo se koristi za izradu
magnetodielektrinih materijala. Elektrolitsko eljezo i pored najboljih relativnih
karakteristika koristi se samo za specijalne namjene, zbog visoke cijene.

Meki elik je esto upotrebljavani feromagnetski materijal. Za razliku od standardnih
elika, kod kojih se sadraj ugljika kree u granicama od 0,1 % do 1,7%, meki elik sadri
oko 0,3% ugljika. Poveanje sadraja ugljika u mekom eliku dovodi do poveanja specifine
otpornosti i koercitivnog polja, odnosno do snienja magnetske permeabilnosti i indukcije
zasienja.
Pored ugljika, u mekom eliku se kao primjese nalaze jo i silicij, mangan, sumpor, kisik,
duik i drugi elementi. Silicij, kao i ugljik, poveava specifinu elektrinu otpornost mekog
elika, to znai da smanjuje gubitke uslijed vrtlonih struja. Poveanjem sadraja silicija,
smanjuje se koercitivno polje i gubici uslijed histereze. Male koliine silicija dovode do
________________________________________________________________

________________________________________________________________
132

poveanja magnetske permeabilnosti mekog elika pri slabijim poljima, odnosno do njenog
smanjenja pri jakim poljima. Feromagnetske karakteristike mekog elika sa malim sadrajem
silicija sline su odgovarajuim karakteristikama elektrolitskog eljeza. U malim koliinama
mangan neznatno utjee na feromagnetske karakteristike mekog elika, dok pri veim
koliinama dovodi do potpunog gubitka njegovih feromagnetskih svojstava. Druge primjese
uglavnom nepovoljno utjeu na feromagnetska svojstva mekog elika.
Pored neistoa, feromagnetska svojstva mekog elika ovise o prethodnoj termikoj
obradi. Tako, arenje mekog elika na temperaturama od 600 C do 800 C dovodi do
poveanja njegove magnetske permeabilnosti i smanjenja ukupnih gubitaka. S druge strane,
postupkom kaljenja se poveava vrijednost koercitivnog polja i gubitaka uslijed histereze, a
smanjuje vrijednost remanentne indukcije.
Meki elik se koristi u izradi magnetskih krugova za nie frekvencije i kao konstruktivni
feromagnetski materijal kod elektrinih strojeva.
Primjena istog eljeza kao feromagnetskog materijala ograniena je malom specifinom
otpornou, odnosno velikim gubicima radi vrtlonih struja histereze. Zbog toga se pribjegava
koritenju slitina eljeza sa boljim feromagnetskim karakteristikama.

Elektrotehniki elik je ime za najeu feromagnetsku slitinu eljeza sa silicijem, Za
njenu proizvodnju koristi se umjesto istog eljeza meki elik. Legiranje istog eljeza sa
silicijem (slitine Fe-Si) daje kao rezultat smanjenje ukupnih gubitaka u dobivenom
feromagnetskom materijalu, odnosno sa porastom udjela silicija u elektrotehnikom eliku,
dolazi prvo do smanjenja ukupnih gubitaka, da bi nakon postizanja minimalne vrijednosti
gubitaka dolo do rasta, kao to je prikazano na slici 9.15. Poveanje koncentracije silicija
dovodi takoer do smanjenja koercitivnog polja elektrotehnikog elika i do poveanja
magnetske permeabilnosti pri slabim magnetskim poljima. Vrijednost indukcije zasienja
opada za 0,05 T pri poveanju sadraja silicija za 1 %.

Slika 9.15. Ovisnost ukupnih gubitaka o koliini silicija u elektrotehnikom eliku pri
Hz f i T B
m
60 1 = = , za limove debljine o.35 mm

Poveani sadraj silicija u elektrotehnikom eliku dovodi do snienja Curieove
temperature. Snienje Curieove temperature i indukcije zasienja moe se objasniti zamjenom
feromagnetskih atoma eljeza neferomagnetskim atomima silicija u eljezo-silicij slitini.
Negativno djelovanje dodatog silicija ogleda se i u pogoranju mehanikih svojstava
elektrotehnikog elika. On je krt, pa se moe obraivati tek pri povienim temperaturama.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
133

Kovanje elektrotehnikog elika mogue je do 4 % sadraja silicija, a valjanje do 5 %. Stoga
je maksimalni sadraj silicija u elektrotehnikom eliku 4,7 %. U elektrotehnikom eliku se
nalazi i neto manje od 0,1 % ugljika, koji dosta utjee na njegove feromagnetske
karakteristike. Poveavanjem udjela ugljika smanjuje se maksimalna permeabilnost i
poveava koercitivno polje. Osim ugljika, elektrotehniki elik sadri i manje koncentracije
sumpora i mangana.
Elektrotehniki elik se najee obrauje valjanjem. Dobiveni limovi debljine 0,3-0,5 mm
se dijele prema sadraju silicija na dinamo limove i transformatorske limove. Dinamo limovi
sadre oko 2 % silicija, a trafo lim od 2 % do 4,7 % Si. Svojstva limova ovise o termikim
uvjetima valjanja. Najee primjenjivani postupci su toplo i hladno valjanje, ali se ponekad
koristi i kombinirana toplo-hladna metoda. Limovi dobiveni valjanjem elektrotehnikog
elika po pravilu imaju anizotropne feromagnetske karakteristike. Ta anizotropija je kod
limova valjanih toplim postupkom vie izraena pri slabijim nego pri jaim magnetskim
poljima. Limovi valjani toplim postupkom imaju i najveu magnetsku permeabilnost i
najmanje gubitke u pravcu valjanja. Kod hladno valjanih limova anizotropne osobine su jae
izraene nego kod toplo valjanih limova.

Elektrotehniki elik je bez sumnje najee upotrebljavani meki feromagnetski materijal.
Limovi i trake od elektrotehnikog elika se koriste za izradu jezgri elektrinih strojeva i
transformatora, mrenih transformatora i prigunica.

Slika. 9.16. Svojstva slitine permaloj i eljeza armko 1- eljezo armko 2- slitina permaloj a)
krivulje magnetiziranja b) ciklusi histereze
c) ovisnost
0
/ o indukciji.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
134

Slitine eljeza i nikla (Fe-Ni) sa preko 30 % nikla takoer su nale primjenu kao meki
feromagnetski materijali. Postoje tri klase ovih slitina, od kojih svaka ima karakteristine
feromagnetske karakteristike. To su klasa E, sa oko 80 % nikla, klasa F, sa oko 50 % nikla, i
klasa D, sa oko 35 % nikla. Najpoznatija feromagnetska slitina eljeza i nikla je permaloj, sa
sadrajem od 78 % nikla.

Feromagnetska svojstva permaloja su prikazana na slici 9.16. zajedno sa odgovarajuim
svojstvima eljeza armko. Sa slike 9.16. se vidi da se kod permaloja postie zasienje prije
nego kod armko eljeza uope indukcija pone rasti, kao i da su gubici histereze kod
permaloja zanemarivi u odnosu na eljezo armko, te da se kod permaloja postie najvea
permeabilnost pri dvostruko manjoj indukciji nego kod eljeza armko (sl.9.16.a). Iz ovoga se
moe zakljuiti da na feromagnetske karakteristike slitina eljeza i nikla presudno utjee
postotak nikla u njima

Na slikama 9.17 i 9.18. prikazane su ovisnosti Curieove temperature, specifine otpornosti,
indukcije zasienja i poetne relativne permeabilnosti slitina eljeza i nikla o postotku nikla u
njima. Iz dijagrama se moe zakljuiti da slitine s velikom poetnom permeabilnosti imaju
malu specifinu elektrinu otpornost i malu indukciju zasienja (vrijedi i obrnuto).

a b

Slika 9.17. Ovisnost a) Curieove temperature i b) specifine
el. otpornosti o postotku nikla

a
b

Slika 9.18. Ovisnost a) indukcije zasienja i b) poetne
0
/ o postotku nikla

________________________________________________________________

________________________________________________________________
135

Da bi se poveala specifina elektrina otpornost slitina eljeza i nikla, dodaje im se
molibden. Na slici 9.19 (na kojoj je prikazana ovisnost vrijednosti specifine elektrine
otpornosti takve slitine o sadraju molibdena) vidi se da nekoliko postotaka molibdena
poveava vrijednost specifine elektrine otpornosti oko dva puta. Pored ovog eljenog
efekta, dodavanje molibdena izaziva smanjenje indukcije zasienja, poetne relativne
magnetske permeabilnosti i Curieve temperature.

Slika 9.19. Ovisnost specifine elektrine otpornosti o postotku molibdena za slitinu eljeza,
nikla i maolibdena pri sobnoj temperaturi

Od svih slitina eljeza, nikla i molibdena, najpoznatija slitina je 17 % eljeza, 78,5 % nikla
i 4% molibdena, poznata pod imenom 4 Mo-permaloj ili permaloj C. Ova sltina se koristi za
izradu jezgri prigunica i transformatora u primopredajnim radio-ureajima i za izradu
osjetljivih releja. Osim toga, ova slitina se koristi i za izradu zatitnih oklopa transformatora,
katodnih cijevi i drugih komponenti.

Slitina eljeza, nikla, molibdena i mangana poznata je kao supermaloj , sadri 15%
eljeza, 79% nikla, 5% molibdena i 0.5% mangana uz male koliine ugljika, sumpora i
silicija. Pripada materijalima s najveom maksimalnom relativnom permeabilnosti koja
dostigne vrijednost od 900000. Gubici histereze su etiri puta manji, a indukcija zasienja
priblino ista kao za 4 Mo-permaloj. Vano je napomenuti da su magnetska svojstva
supermaloja znatno ovisna o debljini uzorka i primjenjenog tehnolokog postupka.Posebnim
termikim postupkom mogue je dobiti supermaloj skoro pravokutne petlje histereze.
Supermaloj se u elektrotehnici primjenjuje za izradu jezgri, prigunica i transformatora kao
i za izradu zatitnih oklopa.

Najee upotrebljavana slitina eljeza, nikla i kroma, poznata pod imenom krompermaloj
ili 4 Cr-permaloj, sadri 18 % eljeza, 78 % nikla i 4 % kroma. 4 Cr-permaloj ima specifinu
elektrinu otpornost 0,65 m i indukciju zasienja 0,75 T.

U tablici 9.6. dane su neke osnovne karakteristike supemaloja razliite debljine.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
136

Debljina
traka, d,
m

Koerciti-
vno polje,
Hc,
[ A/m]

Relativna
magnetna
permeabil-
nost,
0
/
i
Maksimalna
relativna
magnetna
permeabilnost
0
/
m

Specifina
elektrina
otpornost,
| | m
,

Curieova
feromagnet-
ska
temperatura
C T
cf
0
,
25

1,2

-

250.000

-

-

350

0,16-0,4

50.000-
150.000
600.000-
1.200.000
0,65

400

Tablica 9.6. Neke magnetske i elektrine karakteristike supermaloja razliite debljine

Pod imenom perminvar su poznate slitine od osnovnih feromagnetskih materijala eljeza,
nikla i kobalta. Najee upotrebljavani 45-perminvar sastoji se od 30 % eljeza, 45 % nikla i
25 % kobalta. Krivulja magnetiziranja 45-perminvara prikazana je na slici 9.20. Uope se
moe rei da je relativna magnetska permeabilnost 45-perminvara skoro konstantna pri niim
vrijednostima polja, to je i njegova osnovna karakteristika.
a) b)
) / (
3
10 m A x
) / ( m A H
) (T B
) (T B

Slika 9.20. Krivulja magnetiziranja 45 permivara
a) izgled krivulje do 0.5 T b) izgled krivulje iznad o.5 T

Druga vana karakteristika perminvara je razvuen ciklus histereze, (slika 9.21.). Mala
specifina elektrina otpornost perminvara, od oko 0,2 m , je njegov osnovni nedostatak
koji se otklanja dodavajem izmeu 5 % i 10 % molibdena, pri emu se dobivaju dobre
feromagnetske karakteristike. Perminvar se u elektrotehnici primenjuje za izradu jezgri u
telefoniji i za izradu jezgri prigunica stalne induktivnosti.

U tablici 9.7.. dane su neke karakteristike za 45-perminvar i Mo-perminvar, au tablici
12.8. dane su neke magnetske i elektrine karakteristike supermaloja.

Indukcija zasienja ) (T B 1.55
Magnetska rel. permeabilnost
0
/ 400
Maks. magnetska rel. permeabilnost
0
/
m
2000

Tablica 9.7. Neke karakteristike 45 perminvara
________________________________________________________________

________________________________________________________________
137

Slika 9.21. Petlja histereze perminvara

Kao meki feromagnetski materijal upotrebljava se slitina eljeza, nikla i kroma nazvana
mimetal ( 18% Fe, 75% Ni i 2% Cr ). U usporedbi s permalojem mimetal ima elektrinu
otpornost i lake se mehaniki obrauje.

Od mimetala se izrauju jezgre telefonskih, telegrafskih i specijalnih brzih releja,
elektronskih prigunica i elektronskih transformatora. Takoer esto se koriste za oklapanje
elektronskih sklopova u cilju zatite od elektromagnetskih impulsa. U tablici 9.8. dane su
neke elektrine i magnetske karakteristike mimetala pri sobnoj temperaturi.

Koercitivno polje ) / ( m A H
c
16
Remanentna indukcija ) (T B
r
2.2
0
/
m
93000
Specifina elektrina otpornost ) ( m 0.26
Curieova feromagnetska temp. ) (
0
C T
cf
980

Tablica 9.8. neke osnovne karakteristike mimetala

Slitina eljeza, silicija i aluminija, poznata pod imenom alsifer, takoer spada u meke
feromagnetske materijale. Alsifer, koji sadri 5,6 % aluminija, 9,5 % silicija i 84,9 % eljeza,
najbolja je slitina u pogledu feromagnetskih karakteristika (Tablica 9.9.) bliskih
odgovarajuim karakteristikama slitine eljeza i nikla s velikim postotkom nikla. Meutim,
ova slitina eljeza, silicija i aluminija ima nepovoljne mehanike karakteristike, tvrda je i krta,
ne moe se valjati u tanke limove i ne moe se sjei.

Alsifer se koristi pri izradi magnetskih oklopa za rad pri slabim ili sporopromjenljivim
magnetskim poljima. Takoer se koristi kao sirovina za izradu magnetskih dielektrinih
materijala.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
138

r
2.2
c
1.8
Magnetska indukcija ) (T B 0.390
Magnetska rel. permeabilnost
0
/ 35500
0
/
m
120000
Temp. koef.icijent t linearnog irenja 2.8

Tablica 9.9. Neke magnetske i elektrine karakteristike alsifera

Meu slitinama eljeza i kobalta, kao najpoznatiji meki feromagnetski materijal je slitina
koja sadri 50% eljeza i 50% kobalta i naziva se permendur. Komparativne prednosti
permendura su velika indukcija zasienja i velika maksimalna magnetska permeabilnost pri
velikim indukcijama.. Indukcija zasienja permendura je priblino 2.4 T, a njegova poetna ,
odnosno majsimalna relativan permeabilnost iznose 1000 i 8000 respektivno. Nedostaci su
velika krtost, mala specifina otpornost i visoka cijena. Zbog velike krtosti nije pogodan za
valjanje u limove, pa se esto zamjenjuje sa superpermendurom koji se sastoji od 49%
eljeza, 49% kobalta i 2% vanadija. Superpermendur se lako valja u limove i mehaniki
obrauje. Slinih je feromagnetskih svojstava kao i permendur to je prikazano u tablici 9.10.

Zbog visoke cijene, ovi materijali se u elektrotehnici obino koriste za izradu ureaja
specijalnih namjena, kod kojih je potrebna velika indukcija zasienja. To su prigunice za rad
u reimu zasienja, magnetska pojaala, releji, strojevi i transformatori. Supermendur se
koristi i za izradu telefonskih membrana

c
16
r
2.2
0
/
m
93000
0
C T
cf
980

Tablica 9.10. Neke magnetske i elektrine karakteristike superpermendura

Slitina eljeza, nikla i bakra naziva se radiometal (50% Fe, 45% Ni i 5% Cu). Proizvodi se
u obliku tankih traka debljine 0,05; 0,125 i 0,35 mm. Upotrebljava se za izradu jezgri
prigunica, releja i transformatora te kao magnetski oklop. U tablici 9.11. dane su osnovne
feromagnetske karakteristike radimetala na sobnoj temperaturi.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
139

c
0.64
r
0.25
0
/
m
100000
0
C T
cf
270

Tablica 9.11. Osnovne feromagnetske karakteristike radiometala

9.2.1.2. Tvrdi feromagnetski materijali

Svojstva tvrdih feromagnetskih materijala su: iroka petlja histereze maksimalni iznos
umnoka
max
) ( H B (energijski umnoak). Materijali koji imaju veliku vrijednost ovog
umnoka moraju imati veliki iznos remanentne magnetske indukcije i koercitivne jakosti
magnetskog polja .
. Ova, kao i neka druga svojstva mekih feromagnetskihih materijala, ovise o vrsti materijala
i tehnolokim postupcima, pa je u odreenom podruju mogue vriti njihov ininjering.
Tvrdi feromagnetski materijali se primjenjuju skoro iskljuivo za izradu stalnih magneta

Stalni magneti su uzorci feromagnetskih materijala sa dva kraja, izmeu kojih, kao i oko
itavog uzorka, postoji stalno magnetsko polje, bez vanjske pobude. Krajevi stalnih magneta
se nazivaju polovi, i oznaavaju sa N (sjeverni pol) i S (juni pol). Oni se dobiju na taj nain
to se odgovarajui uzorak nemagnetiziranog feromagnetskog materijala magnetizira i
demagnetizira do vrijednosti remanentne indukcije.
Prema tome, za primjenu stalnih magneta najvanija karakteristika je dio petlje histereze u
drugom kvadrantu (dio krivulje 2-3, slika 9.7.) na kojoj se vidi da izborom materijala moemo
dobiti stalne magnete irokog spektra karakteristika.

U aktivnim magnetskim krugovima stalni magneti se odreuju radnom tokom koja se
nalazi na krivulji (dio krivulje 2-3, slika 9.7.) demagnetiziziranja. Poloaj radne toke na
krivulji demagnetiziranja odreen je geometrijom materijala i zranim rasporom izmeu
polova.

Tvrde feromagnetske materijale mogue je podijeliti prema kemijskom sastavu, veliini
koercitivnog polja ili prema tehnolokom postupku izrade. lako bi podjela prema veliini
koercitivnog polja fiziki bila najadekvatnija, bolje je obratiti panju podjeli prema
kemijskom sastavu. to se tie podjele prema tehnolokom postupku izrade, ona moe na
ovom nivou dovesti do zabune, poto se stalni magneti od istog materijala izrauju razliitim
postupcima.

Na osnovu kemijskog sastava, tvrdi feromagnetski materijali se dijele na magnetizirane
elike i razliite vrste slitina, kao to su slitine: eljeza, nikla i aluminija; eljeza, aluminija,
nikla i kobalta; bakra, nikla i eljeza; eljeza, kobalta i vanadija; eljeza, kobalta i molibdena;
________________________________________________________________

________________________________________________________________
140

platine i eljeza; platine i kobalta; srebra, mangana i aluminija; mangana i bizmuta; mangana,
aluminija i metala rijetke zemlje.

Magnetizirani elici ili martenzitni elici su povijesno gledano, prvi tvrdi feromagnetski
materijali upotrebljeni za izradu stalnih (permanentnih) magneta. Oni se jo uvijek koriste u tu
svrhu, iako imaju loije magnetske karakteristike. Presudna za njihovu primjenu je njihova
niska cijena i mehanika obradivost, to u mnogim sluajevima kompenzira nisku
vrijednost maksimalne specifine magnetske energije , koja se kree izmeu 1 i 4 kJ/m
3
. U
cilju poboljanja magnetskih karakteristika, magnetiziranim elicima dodaju se volfram,
krom, molibden i kobalt u razliitim postotcima.

Meu slitinama eljeza, aluminija i nikla, poznata je pod nazivom standarni (Al-Ni) alni
(58%Fe, 13Al i 20%Ni).
Osim osnovnih komponenti, slitina alni sadri i manji postotak bakra, titana i sumpora.
Ovi dodaci utjeu na bolje mehanike karakteristike i kemijsku stabilnost osnovne slitine.

Meutim, i pored ovih dodataka, osnovni nedostatak alni slitina je loa mehanika
obradivost, koja se svodi na bruenje, zbog toga se ne mogu izraivati magneti posebnih
oblika. U tablica 9.12. dane su neke feromagnetske karakteristike slitina alni.

Koercitivno polje ) / ( m kA H
c
44
r
0.725
Spec. mag. energija | |
3
max
) ( m kJ H B 10.8

Tablica 9.12. Neka feromagnetska svojstva slitina alni

Najee upotrebljavani materijal za izradu permanentnih magneta su slitine alniko (Al-
Ni-Co) (eljezo,aluminij, nikal i kobalt). Slitine alniko pored osnovnih sadre i dodatne
elemente: bakar, titan, niobij, sumpor, itd. Permanentni magneti od slitine alniko, kao i od
ostalih tvrdih feromagnetskih materijala, proizvode se lijevanjem, sinter-postupkom ili
preanjem s vezivnim smolama. Osim sastava na slitine alniko utjee termika obrada pri
tehnolokom postupku dobivanja slitina. U tablici 9.13. prikazana su neka feromagnetska
svojstva slitina alniko.

L 46 - 38
c

S 44 36
L 0.71 0.79
r

S 0.64 0.77
L 11.1 14.2
Spec. magn. energija | |
3
max
) ( m kJ H B
S 11.1 - 13.2

Tablica 9.13. Magnetska svojstva magneta alniko izraenih ljevanjem i sinteriranjem
( L-lijevanje, S-sinteriranje )

________________________________________________________________

________________________________________________________________
141

Osim alniko slitina susreemo kuniko slitine bakara, nikala i kobalta (kuniko I 35%Cu,
25%Ni, 41%Cb i kuniko II 50%CU, 25%Ni i 29%Cb). Imaju relativno veliko koercitivno
polje i malu remanentnu indukciju te ne spadaju u red materijala s veoma dobrim
feromagnetskim karakteristikama, ali se koristi radi dobrih mehanikih svojstava. U tablici
9.12. dane su neke feromagnetske karakteristike slitina kuniko I i II. Treba napomenuti da
slitina kuniko II zbog izotropnosti pogoduje za izradu magneta oblika ica, traka i magneta
sloenih oblika. U tablici 9.14. dane su neke feromagnetske karakteristike slitina kuniko I i
Kuniko II.

kuniko I 53 - 57
c

kuniko II 36
kuniko I 0.34
r

kuniko II 0.53
kuniko I 3.2 - 4
3
max
) ( m kJ H B
kuniko II 4.0

Tablica 9.14. Neke feromagnetske karakteristike slitina kuniko

Slitine bakra, nikla i eljeza,poznate kao slitine kunife (kunife I 60%Cu, 20%Ni i 20%Fe
i kunife II 50%Cu, 20%Ni, 27.5%Fe i 2.5%Cb). Slino kao i kuniko i kunife imaju neto
slabija magnetska, a bolja mehanika svojstva. Najee se koriste za izradu magnetskih ica,
magnetnih traka i magnetnih limova.. U tablici 9.15. dane su neke feromagnetske
karakteristike slitina

kunife I 47 28
c

kunife II 21
Kunife I 0.54 0.6
r

kunife II 0.73
kunife I 4.0 7.4
3
max
) ( m kJ H B
kunife II 2.8 3.2

Tablica 9.15. Neke feromagnetske karakteristike slitina kunife

. Slitine eljeza, kobalta i vanadija nazivaju se vikaloj. Najboljih magnetskih svojstava je
vikaloj I (38% Fe, 52% Co i 10% V), a rabi se i vikaloj II (34% Fe, 52% Co i 14% V). Slitina
vikaloj I je izotropnih svojstava, a proizvodi se kao ica, trake i sloeni oblici. Magneti
izraeni od slitine vikaloj I rabe se za magnetsko snimanje zvuka, za izradu rotora posebnih
elektrinih strojeva, za igle kompasa, itd. Remanentna magnetska indukcija vikaloj II slitine
odreenog sastava moe biti i do 1,8 T to je najvea vrijednost kod tvrdih feromagnetika.
Osnovne feromagnetske karakteristike dane su u tablici 9.16.

vikaloj I 24
c

vikaloj II 30 - 38
vikaloj I 0.9
r

vikaloj II 0.70.9 0.95
vikaloj I 4.0
3
max
) ( m kJ H B
vikaloj II 8.0 14.0
________________________________________________________________

________________________________________________________________
142

Tablica 9.16. Neke feromagnetske karakteristike slitina vikaloj

Slitine eljeza, kobalta i vanadija poznate pod imenom nikoloj ( nikoloj I 38%Fe,
52%Cb 10%V i nikoloj II 34%Fe, 52%Cb i 14%V) su tvrdi feromagnetski materijal s
najveom vrijednosti remanentne indukcije (1.8 T). Pored dobri feromagnetskih svojstava
slitine nokoloj su izotropne, pa su pogodne za izradu ica, traka magnetofonskih traka. .

Od slitina eljeza, kobalta i molibdena, najeu primjenu ima slitina komoloj (71%Fe,
12%Cb i 17%Mo). Feromagnetska svojstva za komoloj dana su u tablici 9.17. Slitine komoloj
koriste se u izradi specijalnih magneta.

c
18 - 20
r
1.0
3
max
) ( m kJ H B 8.9
Specifina elektrina otpornost ) ( m 45

Tablica 9.17. feromagnetska svojstva slitina komoloj

Iz skupine slitina metala rijetkih zemalja najbolja svojstva tvrdog feromagnetskog
materijala ima spoj sastava RzCo5, gdje Rz oznaava metal rijetke zemlje (samarij, cerij,
praseodim, itd.). Proizvode se i viekomponentne slitine na bazi kobalta, bakra, eljeza i
metala rijetkih zemalja koje imaju najvee iznose koercitivne jakosti magnetskog polja (do
560 kA/m).

Osnovna karakteristika slitine platine i eljeza su dobra feromagnetska svojstva.Poznata
slitina platiniks I (70%Pt i 30%Fe), ima kercitivno polje 130 kA/m, remanentnu indukciju 0.6
T i vrijednost maksimalne specifine magnetske energije 26.5 kJ/m
3
, s tim to im je
nedostatak visoka cijena, pa ih koristimo za izradu malih magneta. Jo bolja svojstva pokazuje
slitina platiniks II (76.7%Pt i 23.3%Cb), ali i veu cijenu. Ima najveu vrijednost kercivnog
polja (385 kA/m), remanentnu indukciju 0.64 T i vrijednost maksimalne spes. Energije 740
kJ/m
3
. Zbog previsoke cijene koristi se samo za izradu motora satnih mehanizama, u
minijaturnim mikrofonima i slunim aparatima.

9.2.2. Ferimagnetski materijali ( feriti )

Ferimagnetski materijali (feritni materijali ili feriti) razlikuju se od feromagnetskih
materijala (poglavlje 9.1.5.) specifinom otpornou veom od 10
6
do 10
12
puta i njoj
odgovarajuim negativnim linearnim temperaturnim koeficijentom.

Prema ovim svojstvima i podjeli elektrotehnikih materijala, feritni materijali pripadaju
poluvodiima. Oni pripadaju poluvodiima i po mehanizmu voenja struje, jer se kroz njih
struja uspostavlja gibanjem elektrona i upljina. Prema tipu veinskih nositelja elektrinog
naboja, feriti mogu biti N-tipa ili P-tipa.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
143

Meutim, praktino je mnogo vanija podjela prema obliku petlje histereze i vrijednosti
koercitivnog polja, prema kojoj se feriti, isto kao i feromagnetski materijali, dijele na meke i
tvrde.

9.2.2.1. Meki feriti

Za primjenu u elektrotehnici, bitne znaajke ferita ovise o njihovom sastavu i o
tehnolokom postupku dobivanja. Sam tehnoloki postupak izrade ferita sastoji se od
pripreme feritnog praha, njegovog preanja i peenja.

Feritni prah se dobiva mljevenjem oksida odgovarajuih metala i njihovim mijeanjem.
Nakon pripreme feritnog praha, dodaje se takozvani plastifikator, koji se sastoji od polivinil
piritusa ili parafina, kao i nekih drugih aditiva. Od tako dobivene mase preanjem se, pod
tlakom od 100 do 300 MPa, izrauju eljeni oblici. Oblici dobiveni preanjem, peku se
kontroliranim postupkom u zatitnoj atmosferi, na temperaturi od 1100 do 1400 C. U tijeku
procesa peenja, mora se obratiti panja na prisustvo kisika u zatitnoj atmosferi, poto on
utjee na svojstva dobivenog ferita. Pri peenju, volumen se mijenja za dvadesetak posto, to
oteava izradu detalja od ferita preciznih dimenzija. Ovo je nedostatak, pogotovo, to su feritii
vrlo krti, te se ne mogu sjei, niti mehaniki obraivati osim bruenjem.

Mangan-cink feriti spadaju u grupu feritnih materijala sa najveom poetnom relativnom
permeabilnou, koja iznosi 100.000, to je znatno manje od poetne relativne permeabilnosti
mekih feromagnetnih materijala. Indukcija zasienja i Curieova temperatura mangan-cink
ferita su takoer manje od odgovarajuih vrijednosti mekih feromagnetskih materijala. Na
karakteristike mangan-cink ferita utjeu tehnoloki postupak dobivanja i temperatura radne
toke. U elektrotehnici se mangan-cink feriti koriste za izradu lonastih jezgri sa zranim
rasporom, oklopljenih jezgri, E-jezgri i torusnih jezgri.

Nikal-cink feritni materijali se dijele u etiri grupe. Prvu grupu ine feritni materijali
relativne poetne permeabilnosti oko 10.000, drugu, od 2.000 do 6.000, treu, od 1.000 do
2.000, i etvrtu grupu od 100 do 500.

Poetna relativna permeabilnost pri niim frekvencijama ne ovisi o frekvenciji, dok pri
visokim frekvencijama sa porastom frekvencije permeabilnost opada. Poetna relativna
permeabilnost nikal-cink feritnih materijala ovisi o temperaturi izraenije nego u sluaju
mangan-cink ferita, to se moe donekle otkloniti dodavanjem oksida aluminija i kroma.
Vrijednost koercitivnog polja nikal-cink feritnih materijala se kree od 800-1000 A/m,
Curieova temperatura od 100-600C, a indukcija zasienja od 0,3-0,5 T.

Gubici uslijed histereze i vrtlonih struja nikal-cink ferita ovise o tehnolokom postupku,
ali su uglavnom vei nego u sluaju mangan-cink feritnih materijala. Nikal-cink feriti prve
grupe primjenjuju se u VF-tehnici pri frekvencijama od nekoliko stotina kHz, druge grupe do
nekoliko MHz , tree grupe do nekoliko desetina MHz i etvrte grupe do 200 MHz. Od nikal-
cink feritnih materijala se prave lonaste jezgre sa rasporom, oklopljene jezgre, feritni tapii,
feritne cjevice, jezgra sa navojem i jezgra sa dva otvora.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
144

9.2.2.2. Tvrdi feriti
.
Kao i tvrdi feromagnetski materijali, tako se i tvrdi feriti koriste za izradu stalnih magneta.
Ovdje emo ukratko izloiti osnovna svojstva barij ferita i kobalt ferita, koji su najee
upotrebljavani tvrdi ferimagnetski materijali. Pored ovih tvrdih ferita, ponegdje se primjenjuju
jo i olovo feriti i stroncij feriti, mada sve manje, pa stoga njima neemo posvetiti panju.

Barij feriti su tipiani predstavnici tvrdih ferimagnetskih materijala. U ovisnosti o
tehnolokom postupku mogu imati izotropne i anizotropne magnetne karakteristike.

Remanentna indukcija barij ferita se kree u podruju od 0,11-0,35 T, koercitivno polje od
8,4-23,3 kA/m, opseg vrednosti maksimalne specifine magnetne energije od 2,4-22,4 kJ/m
3
.
Ova i ostala magnetska svojstva barij ferita su veoma temperaturnoo ovisna. Ipak, najvei
nedostatak barij ferita su njihova loa mehanika svojstva, a samim i tim i loa obradivost.
Oni su, naime, tvrdi i krti, te se mogu obraivati samo bruenjem. Loe mehanike osobine
barij ferita se donekle otklanjaju dodavanjem vezivne mase u toku proizvodnje, ime se
dobivaju feroelasti. U poreenju sa tvrdim feromagnetnim materijalima, barij feriti imaju po
pravilu vee koercitivno polje, manju remanentnu indukciju, znatno veu specifinu
elektrinu otpornost, veu temperaturnu ovisnost magnetskih karakteristika i mnogo niu
cijenu. To im omoguava primjenu u uvjetima izloenosti promjenljivom vanjskom
magnetskom polju. U elektrotehnici se primjenjuju u izradi rashladnih sustava, TV aparata,
slualica, strojeva i zvunika.

Kobalt feriti, u poreenju sa barij feritima, imaju temperaturno stabilnije karakteristike,
ali i viu cijenu. Ostala svojstva su im slina. U elektrotehnici primjenjuju se u VF tehnici
zbog velikog specifinog elektrinog otpora i malih gubitaka, u izradi strojeva i zvunika.

.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
145

10. SVJETLOVODNI MATERIJALI

Glavna karakteristika svjetlovodnih sustava je mogunost prijenosa velike koliine
informacija u jedinici vremena, uz relativno malo energije u odnosu na druge prijenosne
sustave. Optike svjetlovodne komunikacije uglavnom se izvode dielektrinim valovodima
cilindrine strukture, koje nazivamo svjetlovodna (optika) vlakna.

IZVOR
MODULATOR DEMODULATOR
KORISNIK
Odai-
ljaka
optika
antena
Prijemna
optika
antena
konektor
konektor
optiko vlakno

Slika. 10.1. Blok shema optike komunikacijske mree

Blok shema osnovnog svjetlovodnog sustava prikazana je na slici 10.1. Lako je uoiti
parove izvor-korisnik i odailjaka-prijemna optika antena. Generirani signal je prilagoen
(moduliran) optikom prijenosu odailje se kroz svjetlovodno vlakno, a prima se na prijemnoj
optikoj anteni gdje se demodulira u izvorni signal i ide do korisnika.

Najvanija svojstva o svjetlovodnog komunikacijskog prijenosa su veliki informacijski
kapacitet (velika propusna mo svjetlovoda ), malo slabljenje signala, otpornost na razliite
smetnje (elektromagnetske ili radifrekvencijske priroda) zbog dielektrinih karakteristika
svjetlovoda, relativno mali gabariti elemenata svjetlovodnog sustava (radi na kratkim valnim
duljinama svjetlosnog spektra) i otpornost na ometanje prijenosa.

Malobrojni nedostatci primjene svjetlovodnih vlakana su relativno via cijena kabela,
kabelskog pribora i opreme i osjetljivost na mehanika djelovanja.

Povijest i razvoj optikih komunikacija ((N. Massa, Fiber Optic Telecomunications) moe
se podijeliti u vie vremenskih perioda, po karakteristikama pojedinih optikih sustava.

Najprimitivnije optike komunikacije su posredstvom ljudskog oka. Izvori su sunce i vatra,
prijenosni medij zrak, a prijemnik ljudsko oko.

Pojavom Morzeove telegrafije, koja je imala do tada neviene mogunosti, svjetlovodni
prijenos informacija pada u zaborav.

Prvi znanstveni pokus voenja svjetlosti kroz dielektrik izveo je John Tyndall 1870.
godine provodei svjetlost kroz mlaz vode.

Novi poticaj razvoju optikih komunikacija dao je Aleksandar Graham Bell 1880. godine.
konstrukcijom prvog optikog telefona (fotofon).Iako je imao dobre tehnike karakteristike
fotofon nikad nije postao kamercijalan.

Svi prethodno navedeni sustavi imali su mali informacijski kapacitet.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
146

Glavni pomak koji je doveo do optikih sustava velikog kapaciteta, je izum lasera 1960.
god. Ensteinova ideja poznata jo iz 1905. godine. da se svjetlost sastoji od energetskih
paketa, kasnije nazvanim fotoni, dobila je svoju praktinu primjenu. To je pokrenulo dodatne
napore u istraivanju svijetla kao komunikacijskog medija, rezultat ega je bila pojava prvih
svjetlovodnih vlakana. Svjetlost putuje kroz staklena vlakna uz pomo svojstva nazvanog
totalna refleksija.

Jo 1820. godine Fresnel je izveo prve relacije o zarobljavanju svjetlosti u staklenoj ploi,
to su 1910. godine proirili Hondros i Debye staklenim icama, ali tek je 1964. godine
Stewart Miller detaljno prouio mogunosti stakla kao medija za prijenos svjetlosti na velike
udaljenosti.

Razvoju razliitih vrsta svjetlovoda (optikih valovoda) prethodila je spoznaja da bi
upravo svjetlovodi ujedinili sve pogodnosti optikih komunikacija i otklonili nedostatke koji
su se javljali pri prijenosu optikih signala kroz atmosferu.

1966. godine Charles Kao i Georges Hoskham su utvrdili da gubici u svjetlovodnom
vlaknu nastaju radi neistoa unutar stakla, a ne ogranienjem svojstava stakla, to je
drastino smanjilo gubitke svjetlosti koja putuje svjetlovodnim vlaknom s 1000 dB/km na
manje od 20 dB/km. Takva spoznaja dovela je do toga da se pojaala svjetlosnih signala
mogu postaviti na nekoliko kilometara udaljenosti, a ne na nekoliko metara kao do tada, to je
bilo usporedivo s vodiima od bakra.

Zahvaljujui ovom otkriu 1970. godine poeo je intezivan razvoj optikih svjetlovodnih
komunikacija. Kompanija Corning Glass 1970. proizvela je prvo svjetlovodno vlakno
duljine 100 m, 1976. eksperimentalno se koriste svjetlovodna vlakna u telefoniji Atlante i
Chicaga, a 1984 kompanija AT&T povezuje svjetlovodnom komunikacijom Boston i
Washington
.
1988. godine postavljen je prvi transatalntski svjetlovod od prozirnog stakla s pojaalima
na svakih 40 milja udaljenosti.

U toku osamdesetih godina ulagani su veliki napori u otklanjanju problema vezanih uz
popravak prekinutih svjetlovoda i poboljanje tehnike njihovog postavljanja.

1991. godine predstavljeni su svjetlovodi s ugraenim pojaalima signala koji su osigurali
100 puta vei kapacitet svjetlovoda sa elektronskim pojaalima i konano 1996, godine
postavljeni su kabeli sastavljeni iskljuivo od optikih vlakana i preko tihog oceana.

Ovi po svemu posebni svjetlovodni pramenovi su tanji od ljudske kose, a po jedinici
duljine su vri od elika, u stanju su prenijeti ogromne koliine podataka pomou relativno
novog naina irenja svjetlosti. U narednim poglavljima opisane su osnovne karakteristike i
svojstva sastavnih dijelova svjtlovodnog sustava.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
147

10.1. Materijali za izradu svjetlovodnih vlakana

Materijali od kojih se prave optika vlakna, kao sastavni dijelovi optikih kabela, su :

- staklo na bazi SiO
2
,
- plastini materijali,
- multikomponentna stakla,
- stakleno-plastina vlakna.

Jezgra, omota i zatitni omota

U procesu izrade jezgra i omota se izrauju kao jedno tijelo s tim da postoje razlike u
sastavu i indeksu loma. Proces izrade je kemijski kontroliran proces i jezgra se obino
izrauje s 0,5 2% veim indeksom loma od omotaa. Trei sloj je drugi omota koji ne
smije biti optiki vodljiv. Zatitni omota obino se izrauje od visokoperforirane
plastike(PVC), vieslojnih polimera, i tvrdih neporoznih elastomera. Prilikom spajanja na
konektore odnosne terminale taj dio se uklanja. Promjer vanjskog zatitnog omotaa je tipino
250m i 900m. Zatitni omota se naziva jo i primarnim i nanosi se ekstruzijom nakon
izvlaenja svjetlovoda. Postoji jo i sekundarni omotat koji slui za dodatnu mehaniku
zatitu svjetlovodnog vlakna te za zatitu od vlage i raznih kemikalija. Sastoji se od relativno
debelog sloja neke plastine mase, koji se nanosi na vlakno s primarnom zatitom tijesno
(oznaka-TIGHT) ili labavo (oznaka-LOOS), s punjenjem posebnom masom ili bez punjenja.
Biti e prikazan kod same izvedbe kabela. Jezgra i plat mogu biti izraeni tako da su oboje
od silicijskog, kvarcnog stakla (SiO2), oboje od viekomponentnog stakla koji je smjesa SiO2
s kovinskim, alkalnim i zemnoalkalnim oksidima, onda jezgra moe biti napravljena od
kvarcnog stakla, a odrazni omota od PSC plastina masa ojaana silicijem. Takoer oboje
mogu biti izraeni od plastinih masa polimera. O materijalima od kojih su izraeni omota
i jezgra ovisi koliko e biti rasprenje koje ovisi o omotau i apsorpcija koja ovisi o istoi
jezgre i utjee na atenuaciju jer se prilikom putovanja fotoni svjetlosti sudaraju s molekulama
neistoa. Ponekad se u kemijskom procesu dodaju bor i fluor radi smanjenja stupanja
lomljenja zrake, ili germanij, titan zbog poveanja stupanja refrakcije. Naravno da se
njihovim dodavanjem povea atenuacija, apsorpcija ili rasprenje. Ovi svjetlovodi imaju viu
cijenu.

Svjetlovodi od plastinih masa imaju najveu atenuaciju i dosta su veih dimenzija.
Budui da su jeftiniji obino se koriste u industrijskim postrojenjima, ali imaju negativno
svojstvo da su zapaljivi pa se provlae kroz temperaturno izolirane cijevi. Tipinih dimenzija
su od 480/500, 735/750, and 980/1000m. Jezgra obino ima materijal PMMA
polymethylmethacrylate poli-metil-meta-akril, dok plat ima fluoropolimer.

Materijal PSC koji je smjesa plastike i silicija, tj. moe se rei da je to poboljani
svjetlovod od plastine mase. Obino je jezgra staklena, a plat od polimera. Budui da je
plat od polimera stvaraju se problemi oko spajanja na konektore, nije mogue varenje na
klasian nain kako se inae spajaju stakleni svjetlovodi i nije topiv u organskim otapalima.

Staklo na bazi SiO
2
. Najkvalitetnija suvremena svjetlovodna vlakna prave se od
kvarcnog stakla (SiO
2
), s dodacima oksida germanija (GeO
2
), fosfora (P
2
O
5
) i bora
________________________________________________________________

________________________________________________________________
148

(B
2
O
2
). Svi dodaci, osim borovog oksida, poveavaju indeks loma istog kvarcnog (SiO
2
)
stakla, tako da se SiO
2
koristi kao omota, a SiO
2
s dodacima germanijevog ili fosfornog
oksida kao jezgra.

Plastini materijali. Prednosti plastinih vlakana su te to se s njima lako rukuje, male su
teine, lako se spajaju, meusobno i s izvorom. Kao jezgra najvie se koriste amorfni polimeri
(polimetil, metakrilat i polistiren), a za omota se upotrebljavaju fluoro-polimeri s polimetil
metakrilatom i polimetil metakrilatom s polistirenom.

Multikomponentna stakla. Izrauju se od
2
SiO , NazO i CaO. Koriste se za proizvodnju
jeftinih staklenih vlakana kod manjih propusnih snaga.

Stakleno-plastina vlakna. U sluajevima kad se trae vlakna s velikom numerikom
aperturom (numeriki otvor-NA) koriste se vlakna od SiO
2
, promjera 0,2 do 0,1 mm s
omotaem od plastike. Plastika je silikonska smola s indeksom loma oko 1,4 ili teflon s
indeksom loma od 1,34. NA ovih vlakana kree se izmeu 0.27 i 0.4 i vrlo je pogodna za
spajanje s izvorima vee povrine zraenja. Propusni opseg stakleno-plastinih vlakana je do
25 Mhz, slabljenje 3-8 db/km.

Svojstva svjetlovodnih materijala su:

- boja
- prozirnost (transparentnost)
- lom (refrakcija)
- upijanje (apsorpcija)
- odbijanje (reflaksija)

Dugo vremena se vjerovalo je svjetlost nematerijalna, ali moderna fizika je zraenju dala
dvojnu prirodu. Pri meudjelovanju s materijom ponaa se kao estice fotoni , prostire se
prostorom kao val.
Svjetlost je svaka energija zraenja koja djeluje na mrenicu ljudskog oka , tako da ovjek
ima osjet vida.

Spektar optikog zraenja podijeljen je u tri podruja:

- ultraljubiasto ( nm 400 100 )
- vidljivo svjetlost ( nm 780 380 )
- infracrveno ( nm 400 780 )

Svjetlost se moe definirati na dva naina: pomou fizikalnih veliina i pomou svjetlo-
tehnikih svojstava.

10.2. Fizika u svjetlovodu

Dva zakona geometrijske optike odreuju prostiranje svjetlosti kroz kroz svjetlovodna
vlakna. To su zakon odbijanja (refleksije) i zakon loma (refrakcije) svjetlosti.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
149

Zakon odbijanja (refleksije) svjetlosti

Slika 10.2. prikazuje upadanje zrake svjetlosti na odbojnu (reflektirajuu) povrinu i njeno
odbijane (refleksiju) od povrine. To je pokus kojim se dokazuje da je kut odbijanja jednak
kutu upadne zrake i da obadvije zrake lee u istoj ravnini okomitoj na povrinu odbijanja..
U svjetlovodima se inae koristi potpuna (totalna) refleksija.

=

Slika 10.2. Zakon refleksije svjetlosti

Snellov zakon loma (refrakcije) svjetlosti

Svjetlost se smatra elektromagnetskim valom, pa se prolaskom kroz drugi medij njena
brzina smanji u odnosu na onu u vakuumu. Brzina svjetlosti
v
c je odreena dielektrinim i
magnetskim svojstvima medija kroz koji putuje.

0 0
1

r r
v
c =

Budui da svjetlovodna sredstva imaju 1
r
, brzina svjetlosti kroz njih uglavnom je
odreena dielektrinim svojstvima.

Svjetlost ima veu brzinu u optiki rjeem sredstvu ) (
1
c od brzine u optiki guem
sredstvu ) (
2
c . Prilikom prelaska svjetlosne zrake iz optiki rjeeg sredstva u optiki gue
sredstvo, svjetlost se lomi to je odreeno indeksom loma n za to sredstvo:

2
1
c
c
n=

________________________________________________________________

________________________________________________________________
150

Na slici 10.3. prikazan je zakon loma svjetlosti., pri prelazu iz rjeeg (zrak) u gue (voda)
svjetlovodno sredstvo.

zrak
voda
1
n
2
n
zraka svijetla
okomica

Slika 10.3. Lom svjetlosti pri prolazu iz rjeeg u gue optiko sredstvo

Lom svjetlosti prilikom prolaska iz jednog svjetlovodnog sredstva u drugo opisuje Snellov
zakon i vrijedi:
12
1
2
sin
sin
n
n
n
= =

Upadna zraka na granicu izmeu dva sredstva i zraka koja se lomi lee u ravnini okomitoj
na granicu sredstva, a omjer sinusa kuta upadne zrake i sinusa kuta lomljene zrake, za
dva svjetlovodna sredstva, konstantan je broj i naziva se relativni indeks loma
12
n .

1
lom
2
granini
kut
izvor
svjetlosti
1
n
gue sredatvo
1 2
n n <
rjee sredstvo
3
totalna
refleksija
1

Slika 10.4. Tri sluaja upadanja zrake svjetlosti na grsninu povrinu
________________________________________________________________

________________________________________________________________
151

Ako zraka svjetlosti upada na graninu plohu iz optiki gueg sredstva u optiki rjee
sredstvo (slika 10.4.) ona se lomi od okomice na graninu plohu. Poveavanjem upadnog kuta
1
dolazimo do graninog (kritinog) kuta upada
g
=
2
, pri kojem zraka (niti se reflektira
niti se lomi), ide po granici izmeu dva sredstva ) 90 (
0
= . Iz Snellovog zakona dobiva se,
zbog 1 sin
2
= ,
12
sin n
g
= (koeficijent loma svjetlosti izmeu dva sredstva). Daljnjim
poveavanjem upadnnog kuta
3
dolazi do potpune (totalne) refleksije koja se koristi u
svjetlovodima.

10.2.1. Karakteristike svjetlovodnih vlakana

Svjetlovodna vlakna se izrauju od prozirnog dielektrika u obliku duge tanke cilindrine
niti. Omoguuju dobro voenje svjetlosti, male svjetlosne gubitke i veliku irinu pojasa
prijenosa.
Poto su vlakna i omota suvie tanki, krhki, osjetljivi na mehanika i kemijska djelovanja,
zbog eventualnih mehanikih oteenja i lakeg rukovanja jezgru i omota zatiujemo
zatitnim omotaem. Izgled svjetlovodnog kabela prikazuje slika 10.5.

Jezgra
Omota
Zatitni omota

Slika 10.5. Izgled svjetlovodnogg kabela

S obzirom na broj valova koji se mogu iriti kroz svjetlovodna vlakna, dijele se na
monomodna ( jedan val ) i viemodna ( vie valova ). Karakteriziraju ih slijedei parametri:

- disperzija ( rasipanje )
- guenje
- irina propusnog opsega
- vrijeme porasta
- jakost niti
- numerika otvorenost ( numerika apertura )

Disperzija

Disperzija je pojava, da se impulsi svjetlosti pri prijenosu po svjetlovodu proiruju, pa na
taj nain ograniuju irinu propusnog opsega. Ukupna disperzija posljedica je dvije vrste
disperzija, i to kromatske, moe biti materijalna i valovodna, te nekromatske koja moe biti
meumodna i polarizacijska.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
152

1. Kromatska

Disperzija materijala je kromatska disperzija koja nastaje zato to indeks loma materijala
zavisi od frekvencije (valne duine), zbog ega pojedini elementarni pojasevi prenaanog
spektra stiu na kraj linije s razliitim vremenskim zakanjenjem, posljedica ega je
proirenje impulsa. Veliina valovodne disperzije za pojedine vrste svjetlovoda je
sljedea:

za svjetlovode sa skokovitom promjenom indeksa loma (multimodne i
monomodne): 2-5 ns/km
- za svjetlovode s kontinuiranom promjenom indeksa loma (multimodni -
gradijentni): 0,1-2 ns/km.

2. Nekromatska

a) Meumodna disperzija koja nastaje zato to razliiti modovi imaju razliite grupne fazne
brzine i zato dolaze na kraj linije s razliitim vremenskim zakanjenjem, posljedica ega
je proirenje impulsa. Veliina te disperzije za pojedine vrste svjetlovoda je sljedea:

za multimodne svjetlovode sa skokovitom promjenom indeksa loma < 20
ns/km
za multimodne svjetlovode s kontinuiranom promjenom indeksa loma
(gradijentne) < 50 ps/km
za monomodne svjetlovode sa skokovitom promjenom indeksa loma 40
(meusobna kompenzacija).

b) Polarizacijska disperzija nastaje zbog toga to jezgra svjetlovoda nije idealni valjak nego je
malo eliptian. To je posebno karakteristino za jednomodne svjetlovode ija se zraka iri
sreditem vlakna s dva ortogonalano polarizacijska moda x i y. Zbog toga se javljaju
promjene u indeksu loma za ta dva stanja polarizacije.

Slika 10.6. Polarna disperzija
________________________________________________________________

________________________________________________________________
153

To uzrokuje pomak u vremenu te dvije osi odnosno javlja se diferencijalna grupna brzina
(dif. group velocity-DGV) to uzrokuje proirenje impulsa. Polarizacijska disperzija (PDM)
nije znaajna kod niskog BER-a (Bit Error Rate), ali postaje utjecajna kod visokog BER-a,
iznad 5 Gbps (sl.10.6.). Zbog efekta polarizacijske disperzija obino se za rezervu uzima
0.5dB snage vie od planirane. Prilikom prolaska impulsa svjetlosti kroz svjetlovod, ne
mijenja se samo amplituda nego i oblik. Impuls se proiruje tj. raspruje (sl.10.7.).

Slika 10.7. Utjecaj disperzije svjetlosti i guenja na signal

Guenje

Optika snaga u svjetlovodu se transmisijom u svjetlovodnoj niti priguuje
eksponencijalno: ) ( exp ) (
0
x P x P = , gdje je koeficijent priguenja i izraava se u dB/km
i pokazuje gubitke u dB po jednom kilometru. Priguenje u svjetlovodima nastaje zbog
gubitaka, koji opet nastaju zbog raznih uzroka, a moemo ih podjeliti na vanjske i unutranje.
Unutranji uzrok je postojanje inherentnih neistoa koje uzrokuju apsorpciju svjetlosti u
materijalu zbog interakcije fotona s molekularnim neistoama u staklu, premjetanja
elektrona, te prijelaza elektrona izmeu energetskih razina. Kada foton udari o neistou on e
se raspriti ili apsorbirati. Vanjski utjecaji su posljedica savijanja svjetlovoda pa se mijenja
put koji zrake prolaze, to je naroito izraeno kod viemodnog svjetlovoda.

Slika 10.8. Priguenje u ovisnosti o valnoj duljini
________________________________________________________________

________________________________________________________________
154

Na slici 10.8. su prikazani svi faktori koji se zbrajaju i odreuju ukupni faktor priguenja.
Guenje kojem je uzrok rasprenje svjetlosti na nehomogenostima i neistoama u
materijalu(scattering) koje postoje otprije ili nastaju za vrijeme proizvodnje svjetlovoda, kao
pojava naziva se Rayleighevo rasprenje, a emitirana svjetlost Tyndallova svjetlost. Faktoru
priguenja najvie doprinosi koeficijent priguenja zbog Rayleighovog rasprenja ak 96%.
Ono je posebno izraeno od 700nm do 1000nm s tim da prema veim valnim duljinama
opada. Meutim na veim valnim duljinama smo ogranieni s infracrvenom svjetlou, tj.
imamo infracrvenu apsorpciju. Nadalje ispod 800nm poinje rasti utjecaj ultraljubiastog
zraenja.

Ekstremi koji su dobiveni na rezultantnoj krivulji posljedica su postojanja hidroksilnih
molekula OH- koje su posljedica vlage. Uzrokuju jako rezonantno guenje, a ne mogu se u
potpunosti izbjei proizvodnim procesom.

Osnovni mod je na 2,73m, a vii harmonici su na 950nm, 1250nm, 1380nm, Postojanje
vlage kritino je na spojevima i konektorima te kod upotrebe svjetlovoda potrebno je paziti da
ne doe vlaga u opticaj s vlaknom, jer ako vlaga ue, povea se guenje. Na temelju slike 10.7
takoer se moe zakljuiti da valovi vee valne duljine imaju manje guenje od kratkih
valova. Sve ispod 800nm postaje neupotrebljivo. Isto tako vidimo na slici najpovoljnije valne
duljine na kojima je ukupno guenje najmanje. Zbog toga su definirana etiri optika prozora
(slika 10.9.) koja se koriste u svjetlovodima:

na oko 850 nm (I. prozor transmisijski)
na oko 1310 nm (II. prozor)
na oko 1550 nm (III. prozor)
na oko 1625 nm (IV prozor)

1550 nm
III Prozor
1625 nm
IV Prozor
1310 nm
II Prozor
850 nm
I Ptozor
OH
Apsorpcijski vrh
Priguenje dB/km
0.0
0.5
1.0
1.5
2.0
2.5
800 900 1000 1100 1200 1300 1400 1500 1600 1700
Valna duljina (nm)

Slika 10.9. Optiki prozori

________________________________________________________________

________________________________________________________________
155

Minimum priguenja za prvi prozor iznosi oko 2 dB/km, za drugi 0,5 dB/km, i za trei
0,2dB/km. Danas su ve proizvedena vlakna s priguenjem koje se blii teoretskom, pa se
danas pojavljuju nova optika vlakna koja mogu imati i vie od 3 prozora jer je smanjeno
priguenje.
U praksi je u poetku najvie koriten I. prozor, iako to nije optimalno rjeenje, ali je bilo
uvjetovano poetnim tekoama u realizaciji izvora svjetlosti, a danas se koristi prvenstveno
zbog jeftine realizacije izvora svjetlosti iako je na I. prozoru najvee guenje. Danas se koriste
uglavnom II. i III. prozor. Rasprenje svjetlosti zbog nepravilnosti u geometriji (npr. promjer
jezgre) (Radiation) i rasprenje svjetlosti na zakrivljenjima (obino zanemarivo, ali pri malim
polumjerima zakrivljenja naglo raste) (Microbends) takoer utjeu na guenje svjetlosti u
svjetlovodu. Guenju jo doprinosi i rasprenje svjetlosti na spojevima pri nastavljanju
svjetlovoda, odnosno njihovog prikljuka na izvor ili detektor svjetlosti. Pritom izravno utjeu
razlike u numerikim otvorima i promjerima vlakana, udaljenosti vlakana te pomaku osi,
bonom i kutnom.

Priguenje svjetlovoda ovisi u prvom redu o vrsti materijala. Najmanje priguenje ima
kvarcno staklo (0,5-2 dB/km), neto loije je silikatno staklo (5-10 dB/km), dok su plastine
mase znatno loije. Dalje priguenje svjetlovoda ovisi o vrsti tih vlakana. Jednomodna vlakna
imaju najmanje priguenje (0,3-1 dB/km), neto su loija viemodna vlakna s gradijentnom
promjenom indeksa loma (1-5 dB/km), a najloija su multimodna vlakna sa skokovitom
promjenom indeksa loma (5-10 dB/km). Na kraju, priguenje ovisi i o valnoj duini svjetlosti
koja se koristi za prijenos. Pojava guenja moe se eksperimentalno pokazati (slika 10.10.).

Slika. 10.10. Eksperimentalno predoenje guenja svjetlosti

Iz izvora (helij-neon laser) izlazi svjetlost jednog inteziteta, prilikom prolaska kroz
optiko sredstvo u kiveti dolazi do guenja to mjerimo fotodetektorom.

irina propusnog opsega

irina propusnog opsega svjetlovoda odreena je podrujem frekvencija, u kome se
amplituda impulsa ne smanji vie od polovine. To odgovara snienju razine optike snage
signala za 3 dB ili smanjenju razine elektrinog signala na izlazu detektora za 6dB. irina
propusnog opsega je usko povezana s disperzijom i za pojedine vrste svjetlovoda iznosi:
viemodni, sa skokovitom promjenom indeksa loma - desetine MHz / km
viemodni, s kontinuiranom promjenom indeksa loma - stotine MHz / km
jednomodni, sa skokovitom promjenom indeksa loma - tisue MHz / km.

Umnoak frekvencije definira mogue duljine kvalitetnog prijenosa po svjetlovodu.
Primjerice, svjetlovod s umnokom 200 MHz po.km doputa koritenje signala 200 MHz na 1
km ili 400 MHz na 0,5 km ili 100 MHz na 2 km.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
156

Vrijeme porasta

Vrijeme porasta je parametar na temelju kojeg se procjenjuje hoe li odabrani dijelovi
sustava funkcionirati nunom brzinom. Pomou vremena porasta identificiraju se disperzijska
obiljeja svjetlovodne niti odreena viemodnom disperzijom i/ili kromatskom disperzijom.
Ukupno vrijeme porasta sustava redovito se odreuje izrazom po kojem je to vrijeme jednako
1,1 puta kvadratni korijen iz zbroja kvadrata vremena porasta svih elemenata sustava
(viemodno, kromatsko i vrijeme porasta ostalih utjecajnih veliina).

Jakost niti
Jakost niti je mehaniko obiljeje vlakna. To je vrstoa vlakna na istezanje. Na svojstvo
istezanja utjee nain proizvodnje niti, a on mora biti takav da eliminira pogreke i
mikropukotine.

10.2.2. Voenje svjetlosnog signala

Svjetlovod se sastoji od jezgre i omotaa. Jezgra ima vei indeks loma svjetlosti od
omotaa. Prilikom upada zrake na jezgru dolazi do prvog lomljenja zrake, a kad zraka stigne
na granicu jezgra-omota ona se reflektira zbog snellovog zakona, pri tome je kut upada
jednak kutu odbijanja zbog zakona refleksije. Pri tome je vano da je kut upada na granicu
dvaju sredstava vei od graninog Na taj nain svjetlost nastavlja putovati kroz svjetlovod. U
sluaju idealnog svjetlovoda, zraka bi nastavila beskonano dugo putovati, meutim zbog
neistoa koje postoje u svjetlovodu dolazi do loma zrake i dio zrake se gubi u omotau kao
to prikazuje slika 10.11. Zraka se priguuje i nakon nekog vremena potpuno gubi.
Zbog toga je neophodno postavljanje optikih pojaala koja e obnoviti (pojaati)
oslabljenu zraku da bi ona mogla dalje putovati svjetlovodom.

UPADNE ZRAKE
JEZGRA ) (
1
n
2 1
n n >
OMOTA ) (
2
n
OMOTA ) (
2
n
REFLEKTIRANE ZRAKE
LOMLJENE I IZGUBLJENE ZRAKE

Slika.10.11. Voenje zrake kroz svjetlovod

Jo jedno fizikalno ogranienje postoji na svjetlovodu, a to je veliina numerikog otvora
(NA Numerical Aperature). Numeriki otvor takoer odreuje i maksimalni kut upada koji
je odreen graninim kutem refleksije. Numeriki otvor je mjera koliko svjetlosti moemo
spregnuti u svjetlovod, a izravno utjee na broj modova koje moemo koristiti u radu.
Numeriki otvor odreuje sljedea relacija :
________________________________________________________________

________________________________________________________________
157

medij vanjski n n n n
n n
n n n NA = =
+
= = =
0 2 1
2 1
2
1
0
, ,
2
) 2 ( sin

2 1
n n >
OMOTA ) (
2
n
JEZGRA ) (
1
n
OMOTA ) (
2
n
g r
>
g
g l
<
g
g m
>
IZGUBLJENE ZRAKE

Slika.10.12. Kritini, maksimalni kut upada numeriki otvor

Gdje je:
g
- granini kut upadne zrake

m
- maksimalni kut upadne zrake

g
- granini kut refleksije

l
- kut lomljenja (izgubljene zrake)

r
- kut refleksije

Slikom 10.12. prikazan je maksimalni kut
m
, kao i cijelo podruje za
m
> u kojem
svjetlost moe upadati u svjetlovod, koji definira veliinu numerikog otvora Tipine
vrijednosti NA za staklena optika vlakna iznose od 0,20 do 0,29, dok za optika vlakna od
plastine mase moe biti i vee od 0,5, to je izravno povezano s indeksom loma stakla i
plastike.[lit.11.].

Relacije kojima je opisano zarobljavanje svjetlosti unutar ravne staklene plohe izveo je
Augustine-Jean Fresnel jo 1820. godine.

10.3. Svjetlovodi

Podjelu svjetlovoda moemo vriti s obzirom na razliite aspekte. Svjetlovodi se
meusobno razlikuju prema vrsti materijala od kojih je izraena jezgra i plat. Prema
promjeni indeksa loma te broju modova koji koristi svjetlovode dijelimo na jednomodne i
vimodene koji mogu biti sa stepeniastim ili gradijentnim indeksom loma. Takoer vrimo
podjelu prema optikom prozoru koji koriste svjetlovodi s obzirom na guenje i valnu duljinu
koju koriste za prijenos.

10.3.1. Modovi irenja svjetlosti i indeks loma

Budui da svjetlovodi koriste refleksiju za prijenos svjetlosti, prilikom refleksije zrake i
vraanja natrag kroz centar svjetlovoda javljaju se polja razliitih energija koja se mogu
________________________________________________________________

________________________________________________________________
158

opisati diskretnim skupom elektromagnetskih valova. Ta diskretna polja predstavljaju modove
rada.

Broj modova rada optikog vlakana ovisi o numerikom otvoru, valnoj duljini na kojoj
rade i promjeru jezgre svjetlovoda. Njihov odnos daje sljedea relacija:

r NA
V

=
2

gdje je - NA - numeriki otvor, r promjer jezgre i - valna duljina zrake. Broj V naziva se
normalizirani frekvencijski parametar. Ovisno o tipu svjetlovoda (stepeniasti index loma ili
gradijentni index loma), V moe imati veu (viemodni svjetlovod) ili manju (jednomodni
svjetlovod) vrijednost od gradijentnog indeksa loma, to je lako zakljuizi iz omjera promjera
jezgre r i valne duljine .

Pojam stepeniasti i gradijentni indeks loma odnosi se na to kako se mijenja indeks loma
svjetlosti od centra jezgre svjetlovoda do omotaa.

Viemodni svjetlovod sa stepeniastim indesksom loma
(MMF multimode fiber )

oblik
indeksa
loma
1
n
2
n
2
n
r
n
ulazni
impuls
indeks loma
2
n
2 1
n n >
Omota Jezgra
indeks l oma
1
n
vii mod
nii mod
izlazni
impuls
razli ka

Slika 10.13. Viemodni svjetlovod sa stepeniastim indeksom loma

Svjetlovod je karakteriziran promjerom jezgre koja je usporediva s promjerom omotaa te
je promjer jezgre puno vei od valne duljine zrake koju prenosi svjetlovod. Takoer postoji
diskontinuitet (stepenica) u prijelazu indeksa loma na granici jezgra - omota. Posljedica toga
je to se ulaskom zrake u svjetlovod, svjetlost rasipa u vie zraka tj. modova koje propagiraju
s jednog kraja kabela na drugi. Najnii modovi putuju uzdu osi optikog kabela. Vii modovi
vide se kao zrake koje se reflektiraju pri emu porastom moda rada raste i razmak izmeu
toaka u kojima se dogodila refleksija. Na slici 10.13. je prikazan i ulazni i izlazni impuls.
Vidi se da je izlazni signal razliit u odnosu na ulazni. Izlazni signal je priguen (atenuiran) te
je proiren odnosno dogodilo se rasprenje. Razlog priguenju to je polje na granici gdje se
________________________________________________________________

________________________________________________________________
159

dogaa refleksija eksponencijalno opadajue te zrake imaju tendenciju prolaska u omota
prilikom refleksije. Pri tome se disipira toplina i snaga zrake opada pa je izlazni signal
atenuiran. Razlog u kromatskom rasipanju impulsa lei u tome da svi modovi ne prolaze isti
put prilikom refleksije. Najnii mod prolazi najkrai put, a najvii najdui put. To ima za
posljedicu da sve zrake ne stignu u isto vrijeme na kraj svjetlovoda pa kada se spoje u jednu
dobijemo vremensku disperziju.

Svjetlovodni kabeli koji rade u viem modu i imaju stepeniasti indeks loma karakterizira
vee guenje (ovisi o vrsti optikog prozora koji koriste) te vremenska disperzija pa se koriste
za povezivanje do 5km. Moe biti napravljen od stakla, plastine mase ili PSC (eng. plastic-
clad silica) plastina masa pojaana sa silicijem. Jezgra/plat svjetlovoda je dimenzija
50/125m ili 62,5/125m pri emu jezgra promjera 50m moe propagirati samo 300
modova dok jezgra promjera 62,5m propagira i do 1100 modova. Jezgra od 50m sa
optikim prozorom, tj. valnom duljinom zrake od 850nm podrava brzinu prijenosa do 1Gbps
na udaljenosti do 1km, a 62,5m samo 275m. Nadalje MMF 50m podrava 10Gbps do
300m nasuprot 62,5 m koji podrava istu brzinu samo na 33m. MMF svjetlovode
karakterizira jo i niska cijena.

Jednomodni svjetlovod sa stepeniastim indesksom loma
(SMF Single mode fiber)

oblik
indeksa
loma
r
n
2
n
2
n
1
n
ulazni
impuls
indeks l oma
2
n
2 1
n n >
Omota Jezgra
izl azni
impuls
indeks loma
1
n

Slika 10.14. Jednomodni svjetlovod sa stepeniastim indeksom loma SMF

Karakteristika SMF svjetlovoda je da ima jezgru promjera puno manjeg nego to je omota
(slika 10.14) te je valna duljina zrake usporediva s promjerom jezgre. Zbog tako malog
promjera jezgre, ulaskom zrake u svjtelovod ne dolazi do razdvajanja zraka. Svjetlost se
propagira s jednog kraja svjetlovoda na drugi samo putem jedne zrake koja se giba
centralnom osi. Kaemo da svjetlovod radi u najniem modu. Zbog toga se i zove jednomodni
svjetlovod. Vii modovi se ne pojavljuju pa ova vrsta svjetlovoda nema gubitaka zbog
zagrijavanja i nema rasipanja u vremenu zbog razliitog prolaska puta zrake. Meutim za
SMF svjetlovode karakteristian je pojam cutoff wavelength- kritina valna duljina.
Kritina valna duljina je najmanja valna duljina koja se generira prilikom propagacije u
osnovnom modu. Na toj kritinoj valnoj duljini javlja se drugi mod rada koji se propagira
kroz plat i uzrokuje gubitke. Kako se valna duljina rada svjetlovoda poveava u odnosu na
kritinu poinju se javljati gubitci osnovnog moda i sve se vie energije prenosi kroz omota.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
160

Posljedica toga je malo priguenje izlaznog impulsa i vremensko rasipanje. Zbog malog
rasipanja impulsa u vremenskoj domeni, u frekvencijskoj domeni imamo veu irinu pojasa.
SMF svjetlovodi imaju jezgru promjera od 8 do 10m i promjer plata125m.Izrauju se
samo od silicijskog stakla jer plastika ne dolazi u obzir zbog malog promjera jezgre. Pri izradi
se koristi vanjska depozicija naparavanja (OVD outside vapor deposition). SMF su skupi te
se koriste za povezivanje globalnih mrea gdje je potrebna velika brzina i kapacitet prijenosa
podataka.
Takoer jednomodni svjetlovod moe biti i sa gradijentnim indeksom loma ili dvostrukim
indeksom loma, tj. ima jo jedan omota oko prvog omotaa. Bez obzira na indeks loma SMF
svjetlovodi imaju brzinu prijenosa podataka i do 50 puta veu od MMF svjetlovoda te su
najkavalitetniji!

Viemodni svjetlovod sa gradijentnim indeskom loma

obl ik
i ndeksa
l oma
r
n
2
n
2
n
1
n
i ndeks l oma
2
n
indeks loma
g
n
indeks loma
1
n vii mod
Omota
Jezgra
ulazni
i mpul s
izl azni
impuls
razli ka
ni i mod

Slika 10.15. Viemodni svjetlovod s gradijentnim indeksom loma

Ovaj tip svjetlovoda ima indeks loma koji se mijenja po paraboli ako idemo od centra
jezgre prema njenom kraju, tj. prema platu (slika 10.15.). Vii modovi kod ovog svjetlovoda
su ogranieni, pa je ogranieno i priguenje. Modovi se mijenjaju kako se mijenja gradijent
indeksa loma.

Vremenska disperzija takoer postoji, ali kako su vii modovi ogranieni tako su guenje i
disperzija ogranieni. Prema svom iznosu padaju izmeu prva dva svjetlovoda. Izlazni impuls
je prigueni vremenski razvuen, ali ne kao kod stepeniastog indeksa loma viemodnog
svjetlovoda. Po cijeni je takoer negdje izmeu cijene prva dva svjetlovoda. Promjer jezgre
moe biti 50, 62,5 i 85m uz plat od 125m. Najee se koristi i najraireniji je
62,5/125m. Ovaj tip svjetlovoda se preteno izrauje od stakla

________________________________________________________________

________________________________________________________________
161

10.3.2. Mjerenje bitnih parametara svjetlovodnih sustava

Jedan od najvanijih parametara u suvremenim optikim sustavima je priguenje. Jedan od
postupaka mjerenja priguenja je reflektometarski. Po propisima, referentni postupak mjerenja
je odrezni (cutback), ali reflektometarski postupak u odnosu na odrezni ima niz prednosti:

- nedestruktivan je,
- zahtjeva pristup samo jednom kraju kabela,
- za svako dodano priguenje moe se odrediti lokacija i iznos,
- omoguuje praenje promjene optike snage du vlakna i
- svake varijacije u priguenju po duljini,
- omoguuje otkrivanje pogreaka, prekida, i spojeva na optikom vlaknu.

Reflektometarski postupak [lit.13.] se zasniva na usporeivanju povratnog impulsa iz vlakna
koje se testira i izvornog impulsa iz generatora. Fotodetektor registrira razliku (guenje)
izmeu dolaznog i povratnog impulsa. Ovaj postupak se koristi za mjerenja vana za prijenos
tijekom instaliranja, za kontrolu spojeva i za kontrolu procesa kalibriranja, ali nije pogodan za
tehnologijska mjerenja zbog nepreciznosti koje mogu nastati uslijed fluktuacija parametara.
Nedostaci ovog postupka su:

- nemogunost mjerenja spektralnog slabljenja,
- nemogunost kontroliranja raspodjele modova,
- slab povratni signal, to zahtjeva osjetljiv prijemnik,
- osjetljivost na neunifommosti optikog vlakna.

Slika. 10.16. Mjerenje priguenja na optikom vlaknu reflektometarskim postupkom

Najznaajnija prednost reflektometarskog postupka (sl.10.16.) je to se za mjerenje koristi
povratno rasprenje, pa je dovoljan pristup samo jednom kraju optikog vlakna. Iz vremenske
razlike t izmeu vrhova (piceva) refleksije na poetku i na kraju vlakna i indeksa
refrakcije jezgre, moe se odrediti duljinu vlakna (bitno za odreenje udaljenosti mjesta veih
gubitaka):
n
c t
L =
2

gdje je c brzina svjetlosti u vakuumu, a n indeks loma jezgre.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
162

Druga znaajna karakteristika je BER (parametar koji definira kvalitetu digitalnog
prijenosa signala). Granica dobre kvalitete prijenosa je BER od 10
6
. Mjerenje otpornosti
na vrijeme kanjenja (jitter-mjera fluktacije poloaja oko nominalne pozicije) je jo jedno od
znaajnih mjerenja. U svakoj se centrali bitovi primaju sa svojom dolaznom brzinom i
skladite se u spremnik. Komutacija tih uskladitenih bitova provodi se frekvencijom
odreenom generatorom takta centrale. Stoga srednja dolazna brzina bitova i takt generatora
moraju biti isti. U protivnom se prijenos kroz centralu ometa. Nastaju izoblienja pri prolazu
kroz centralu. Ta se izoblienja nazivaju klizanje.

10.4. Konstrukcija svjetlovodnih kabela

Svjetlovodni modul je skup svjetlovodnih vlakana, koja su na odreen nain sloena
zajedno. Danas se koristi nekoliko osnovnih tipova modula:

1. Klasini - u kojemu su vlakna sloena u skupinu koncentrinim pouenjem, slino kao
kod simetrinih kabela kao na slici 10.17.

1. ispuna
2. cjevica sekundarne zatite
3. svjetlovodna vlakna

Slika. 10.17. Slobodna struktura cjevaste zatite svjetlovodnog kabela

Treba imati u vidu da je temperatura dilatacije termoplastinih omotaa optikog vlakna
u kabelu vea od od temperature vlakna, pa je neophodno ostaviti viak duljine u
cjevici kako bi se izbjeglo zatezanje vlakna na viim temperaturama, ali ne prevelik
viak da se ne bi dogodilo mikrosavijanje pri niskim temperaturama.

2. ljebasti (sl. 10.18.) - u kojemu su vlakna slobodno uloena u ljebove (utore) na
periferiji cilindrinoga nosivog elementa od plastine mase. Oblik ljebova moe biti
pravokutan, trokutast ili polukruan. Obino je u os nosivog elementa ukomponiran i
element za mehaniko rastereenje (npr. elina ica). Na sredinji dio optikog kabela
nanesen ( ekstrudiran ) je cilindar sa lebovima po obodu, koji mogu biti pravokutni,
trokutasti ili polukruni, a izvedeni kao zavojnica du cilindra.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
163

Slika 10.18. Slobodna ljebasta struktura svjetlovodnog kabela

Broj ljebova je od 4 do 16 i u njih se stavi jedno ili vie vlakana slobodno (bez
zatezanja). Cilindar sa ljebovima je izraen od polietilena, polipropilena, poliamida itd.

3. Trakasti (sl. 10.19.) - u kojemu su pojedinana nezatiena ili zatiena vlakna uloena u
posebne vrpce od plastificiranog aluminija ili poliestera.

Slika. 10.19 Slobodna trakasta struktura sekundarne zatite svjetlovodnog vlakna

Osnovni element je traka sa 5 do 12 mjesta za smjetaj po jednog optikog vlakna.
Poslije se obrazuje paket takvih traka u kabel velikog kapaciteta. Na slici 10.20. je
prikazano nekoliko varijanti povezivanja :

- sendvi

- rubno uvezana

- enkapsulacija

Slika 10.20. Nekoliko varijanti trakastog povezivanja svjetlovodnih kabela
________________________________________________________________

________________________________________________________________
164

4. Svjetlovodni kabel s primjenom ljebaste strukture jezgre i trakaste sekundarne zatite
svjetlovodnog vlakna (sl.10.21)

Slika. 10.21. Primjena ljebaste strukture jezgre i trakaste sekundarne zatite
svjetlovodnog kabela

1. Traka s optikim kabelima
2. Paket traka
3. Sredinji cilindar sa ljebovima
4. Traka za hidro izolaciju
5. Nosivi (rasteretni) element
6. Bakrene parice
7. PE vanjski plat

Tri osnovne konstrukcije svjetlovodnih kabela koji se koriste u praksi su: klasini, ljebasti
i trakasti.

Svjetlovodni kabeli kod kojih se konstrukcija jezgre kabela izvodi s klasinim
svjetlovodnim modulima nazivaju se jo svjetlovodni kabeli cjevaste strukture. Postoje dva
naina sekundarne zatite svjetlovodnih vlakana kod klasinih svjetlovodnih modula:
"slobodna" sekundama zatita i "vrsta" sekundama zatita. Kod "slobodne" sekundarne
zatite primamo zatiena svjetlovodna vlakna postavljaju se u cjevice izraene od materijala
visokog modula elastinosti. Sekundarne zatitne cjevice imaju dvoslojnu strukturu. Koriste
se kombinacije materijala poliestera, fluoropolimera i poliamida. Kod klasinih svjetlovodnih
modula s "vrstom" sekundarnom zatitom izravno se, preko primame zatite svjetlovodnog
vlakna, nanosi sekundarni sloj od poliestera, poliesterske gume, poliamida ili polietilena s
visokim modulom elastinosti. Nedostaci ovakve konstrukcije svjetlovodnih modula su mala
pokretljivost optikih vlakana i problem sprijeavanja poprenog i uzdunog prostiranja vode,
koja moe prodrijeti u instalacije. Meutim, svjetlovodni kabeli cjevaste strukture sa vrstom
sekundarnom zatitom veoma dobro podnose udarna optereenja i kratkotrajne visoke pritiske
i zato se esto koriste u vojne svrhe.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
165

Da bi dobro podnosili vrlo visoke i vrlo niske temperature izrada svjetlovodnih vlakana
zahtijeva vrlo veliku geometrijsku preciznost i uniformnost fizikih karakteristika primarne i
sekundarne zatite. Ovakvi kabeli mogu raditi na temperaturama od -55 do +70 C.

Oko centralnog rasteretnog elementa ljebaste konstrukcije, od elika ili dielektrika,
procesom ekstruzije nanosi se plastini profil sa ljebovima u koje se postavljaju primarno
zatiena vlakna (jedno ili vie vlakana u svaki ljeb). Plastini profil predstavlja sekundarnu
izolaciju svih vlakana. Osnovne prednosti ovog naina formiranja svjetlovodnog modula su:

- U procesu izrade jezgre iskljuena je manipulacija vlaknom, - utjecaj temperaturnih
promjena na vlakno znatno je smanjen uslijed vrstog "dranja" plastinog profila za centralni
rasteretni element, mogue je jednostavnije punjenje jezgre.
- Kod osnovnih trakastih konstrukcija vie svjetlovodnih vlakana povezuje se meusobno
pomou plastine folije formirajui traku. Glavna prednost ovog tipa svjetlovodnog modula je
velika gustoa pakiranja svjetlovodnih vlakana u jezgri svjetlovodnog kabela.

10.5. Svjetlovodni elektro komunikacijski sustav

Sastoji se od:

- Generatora vala
- Modulatora
- Odailjake antene
- Prijenosnog sredstva
- Optikog prijemnika
- Demodulatora
- Pojaala

Ve se spominjao na poetku komunikacijskih sustava, a sada su izneseni zahtjevi koje
mora ispunjavati da bi zadovoljio u prijenosu podataka.

Bitni parametri svjetlovodnih prijenosnih sustava su :

- eljena brzina prijenosa
- Duljina prijenosnog puta
- Zahtjevana vjerojatnost pogreke (kvaliteta prijenosa)

Svjetlovodni sustavi se sastoje od aktivnih i pasivnih optikih komponenti.

Aktivne optike komponente

Za pretvaranje elektrinog u optiki signal (E/O pretvorbu) koriste se poluvodiki izvori
svjetlosti (sl.10.22.):

- laserske diode imaju veu snagu, veu usmjerenost zraenja, veu brzinu rada, veu
cijenu i manju pouzdanost rada
- led diode su neosjetljive na temperaturne promjene, pouzdane i jeftine, ali imaju manju
snagu manju usmjerenost zraenja i manju brzinu rada.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
166

Za pretvaranje optikog signala u elektrini (O/E pretvorba) koriste se fotodiode,
fototranzistori , fotootpornici..

Ulazni
elektrini signal
Ulazni
optiki signal
Izlazni
optiki signal
Izlazni
elektrini signal
E / O
pretvorba
O / E
pretvorba
a)
b)

Slika 10.22. a) E/O pretvornik i b) O/E pretvornik

U praksi emo upotrijebiti elemente koji nam zadovoljavaju potrebe prijenosa i
ekonominosti.

Pasivne optike komponente

U pasivne optike komponente ubrajamo optike sprenike, prekidae i konektore. Za
ostvarivanje razdvojnih spojeva koristimo optike konektore koji moraju zadovoljiti:

- mehaniku podeenost osi vlakana u konektoru
- pouzdanost spoja i otpornost na vanjske utjecaje
- zanemarive gubitke na konektorskim spojevima
- u duljem vremenskom periodu bez oteenja spoja
- relativno niska cijena

Za trajno spajanje optikih vlakana koristimo spojnice koje su prikazane na slici 10.23. Treba
napomenuti da spojevi optikih vlakana moraju biti idealni da bi imali vrlo male gubitke, koji
mogu enormno porasti u sluaju loih spojeva.

Fiziko spajanje vrimo pomou spojnica tipa T (izravni) ili pomou tipa zvijezda
(disatributivni) koji mogu biti i aktivni i pasivni elementi optikog sustava.

- Optiki sprenici su elementi s kojima ostvarujemo fiziko sprezanje s mreom
- Optiki prekidai se dijele na mehanike ( zrcala, prizme..-) i nemehanike
(elektrooptiki efekti )
- Optiki konektori su neophodni za sprezanje vlakna s aktivnim komponentama.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
167

Slika 10.23. Naini spajanja a) toplinska stezna cijev b) toplinska stezna cijev s iglama za
ugaanje c) ploice s brazdama d) podlona ploica s V-brazdom e) stakleni rukavac

Moe se rei da je konektor najosjetljivije mjesto u svjetlovodnim projektima. . Osim to
treba osigurati jednostavnost upotrebe, on predstavlja potencijalno mjesto guenja signala i
gubljenja kvalitete BER-a.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
168

10.6. Proces proizvodnje svjetlovodnih kabela

Proces proizvodnje svjetlovodnih kabela sastoji se iz nekoliko faza:
- nanoenje sekundarne zatite na svjetlovodna vlakna ,
- izrade jezgre svjetlovodnog kabela,
- postavljanje centralnog i radijalnih rasteretnih elemenata
- nanoenje zatitnih slojeva svjetlovodnog kabela: PE omotaa, elinih traka, eline
ice.

Vodi predstavlja vlakno (jedno ili vie njih) zatieno sekundarnom zatitom i obojeno za
raspoznavanje. Vodii se u procesu suavanja isprepleu i smjetaju oko centralnog
elementa, kako bi se osigurala vea vrstoa jezgre i sprijeilo longitudinalno istezanje.

Postupak kemijske depozicije u parnoj fazi:

U procesima kemijske depozicije u parnoj fazi proizvodi se stakleni tap: predforma
Promjer tapa je od 2 do 4 cm, te je on uveliana verzija eljenog svjetlovodnog vlakna.
Njegova duina je do jednog metra. Za dobivanje predforme koriste se postupci kemijske
depozicije: vanjska, unutarnja i aksijalna.

Postupkom vanjske depozicije (sl.10.24.), kisik ili duik se provode kroz otopine SiCl
4
,
GeCL
4
i POCl
3
. Dobivene se pare dovode u centralni dio plamenika, gdje gori metan ili
vodik u kisiku. Toplina plamena i kisik izazivaju reakciju para metalnih klorida tako da oni
formiraju male kuglice metalnih oksida, koje se taloe na odgovarajuu podlogu.
Dimenzije estica stakla su oko 0,1 pikometar i formiraju strukturu predforme. Podloga je
tap od materijala koji se uklanja na kraju procesa taloenja. U toku naparavanja, tap se
okree, a plamenik pomie paralelno osovini rotacije. Promjenom sastava klorida, mijenja se
sastav nataloenog materijala i tako se dobiva predforma sa eljenim indeksom loma.

sustav plinskih spremnika
2
O
4
SiCl
3
POCl
4
GeCl
3
BBr
Predforma
Plamenik
Tokarska klupa
a) b)

Slika 10.24. a) Shematski i b) stvarni prikaz vanjskog kemijskog depozicijslkog sustava
za proizvodnju svjetlovodnih vlakana
________________________________________________________________

________________________________________________________________
169

Postupak unutarnje depozicije (sl.10.25.) je jako rairen i omoguava proizvodnju
svjetlovodnih vlakana s malim guenjem. Kod ovog postupka smjesa plinova prolazi kroz
cijev koja se izvana zagrijava na 1400 - 1700 C. Stvara se porozni sloj koji se zagrijava i
sinterira, te se formira sloj po sloj stakla eljenog indeksa loma. Staklo eljenih karakteristika
dobiva se regulacijom smjese plinova.

rotacija
sinterirana staklena
navlaka desinterirana
naslaga
nataloena jezgra i plat
silikonska
cijev
silikonska
cijev
izvor grijanja
faza parne reakcije
reaktans
plamenik
translacija
izlaz
nataloena staklena navlaka
tok
pare

Slika 10.25. Postupak unutarnje depozicije

Aksijalnom depozicijom proizvodi se viemodno vlakno s najveim propusnim opsegom.
Za ovaj postupak je modificiran i aparat za proizvodnju predforme, to je prikazano na slici
10.26.

4
SiCl
3
BBr
2 2
H O +
4
SiCl
4
GeCl
3
POCl
2 2
H O +
2
O

Slika 10.26. Postupak aksijalne depozicije
________________________________________________________________

________________________________________________________________
170

Znaajna je razlika to se gradijentna vrijednost indeksa loma dobiva regulacijom toka
vodika i kisika.

Poslije dobivanja predforma se u stroju za izvlaenje zagrijava, u indukcijskoj ili
elektrootpornoj pei, na 2000 C. tap se lagano unosi u pe, a veom brzinom se na donjem
kraju izvlai vlakno, koje se namotava na veliki bubanj. Nakon toga se vlakno kontrolira
(sl.10.27.).

a) b)

Slika 10.27. Dobivanje vlakna iz predforme a) shematski prikaz
b) stvarni izgled u proizvodnji

Postupak dvostruke posude

U dvije posude istovremeno stavljamo materijal za jezgru i plat. Posude se zagrijavaju
unutar pei sa jakim grijaima, pa se materijali rastale u staklo. U centralnoj posudi aparature
nalazi se staklo za jezgru , a u vanjskoj staklo za omota. Stakla se spajaju u vlakno koje se
izvlai. Proces proizvodnje je kontinuiran, jer neprestano dodajemo materijal za proizvodnju.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
171

U praksi ovaj postupak je manje u upotrebi, jer ima potekoa sa odravanjem potrebne
istoe stakla (sl.10.28.)

PLATA

Slika 10.28. Ureaj za dobivanje optikih vlakana postupkom dvostruke posude

10.7. Postavljanje svjetlovodnih kabela u kanalizacijskim cijevima

Telekomunikacije su danas postale svakodnevna prisutnost u ivotu svih ljudi. Proetost
telekomunikacijama je vie nego velika. Danas vodeu poziciju u telekomunikacijama
apsolutno imaju svjetlovodni sustavi. Izgradnja svjetlovodne telekomonikacijske
infrastrukture je vrlo sloen posao. Znaajan udio u tom poslu ima i postavljanje
svjetlovodnih kabela. Sve vie se na razliite naine upotrebljavamo kanalizacijske cijevi za
provlaenje svjetlovodnih kabela u metro okruenju.

Za ovaj proces neophodna je znaajna suradnja telekomunikacijskih kompanija i vlasti, jer
je itav proces od obostranog interesa.

10.7.1. Runo postavljanje svjetlovodnog kabela

Runo postavljanje svjetlovodnih kabela je vrlo teak posao, ali je nezamjenjiv u
sluajevima kao to su: postavljanje na manjim dionicama, postavljanje kroz odreene profile
cijevi (120 mm, 110 mm), nemogunost spajanja cijevi, i sl.

U naelu, kabeli se uguravaju u cijev s bubnjeva na koje su namotani. Meutim, nakon 200
metara to postaje problem, pa treba rasporediti radnike na vie mjesta kako bi simultano vukli
kabel. Ovakav nain je mukotrpan i spor.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
172

10.7.2. Upuhivanje svjetlovodnog kabela u cijev

Sve telekomunikacijske fizike veze danas se postavljaju pod zemljom zbog fizike zatite
koju kabeli imaju unutar cijevi i zbog zamjene kabela. Kaskadni spoj jedinica za upuhivanje
omoguuje istovremeno upuhivanje velikih duljina kabela, ali njihov rad mora biti
sinkroniziran. Uobiajena duljina upuhanog kabela je oko 2 km. Postoje dva naina
upuhivanja u cijev: s raketom i bez rakete na poetku kabela.[lit.13.]
Kod upuhivanja s raketom na poetku kabela postoji raketa koja povlai kabel prema
naprijed. Na ureaju za upuhivanje nalaze se gusjenice koje guraj kabel u smjeru upuhivanja.
Cijev je na kraju zatvorena. Nain upuhivanja bez rakete pokazao se malo boljim, pa se ee
koristi. Cijev je na kraju otvorena, pa je potreban jai kompresor. Kabel tjera naprijed
strujanje zraka kroz cijev. Kod upuhivanja kabel lebdi u zraku i pomie se prema naprijed, a
pneumatski motori ga dodatno guraju (sl.10.29.).

Slika 10.29. Upuhivanje svjetlovodnog kabela u cijev(bez rakete)

10.7.3. Postavljanje svjetlovodnih kabela pomou robota

Gradske vlasti posjeduju vrijedne informacije o stanju kanalizacijskog sustava, fizikoj
infrastrukturi, veliini cijevi, odravanja i problema. Na osnovu prethodnih informacija i
odreivanjem zgrada koje e biti povezane, vri se inicijalna procjena koji od kanalizacijskih
pravaca je najbolje odabrati kao rute budue mree. Slijedeu fazu predstavlja prikupljanje i
provjera podataka dobivena inspekcijom kanalizacijskog sustava, to moe potrajti i nekoliko
mjeseci. Za ove potrebe neophodno je koristiti robote sa nekoliko TV kamera koji prenose
sliku iz cijevi, koje su prethodno proiene mlazom vode. U mnogim sluajevima, pojedine
dionice kanalizacijskog sustava zahtijevaju popravku prije polaganja kabela. Nakon zavretka
ispitivanja, pristupa se polaganju kabela. Kabel moe biti robotski instaliran u cijevi promjera
20 cm ili vie. Postoji vie proizvoaa robota za ovaj zahvat: Ka-Te Inc, Switzerland;
Robotics Cabling Co. Of Berlin, Germany, itd. Kabel se polae se izmeu najbliih
kanalizacijskih otvora . Pri tom se robot sputa kroz otvor u cijev, a dalje se njime daljinski
upravlja. Robot privrsti kabel za gornji dio cijevi niskoprofilnim draima koji
minimiziraju ometanje kanalizacijskog protoka (sl.10.30.)
________________________________________________________________

________________________________________________________________
173

Slika10.30. Postavljanje kabela pomou robota

10.7.4. Postavljanje svjetlovodnih kabela u nogostupe i kolnike

Postoji i nain polaganja kabela, koji je naroito pogodan u starijim dijelovima
kanalizacijskog sustava, gdje cijevi uglavnom ne zadovoljavaju standarde za sigurno
postavljanje kabela. U tom sluaju kabel se ugrauje kao dio unutarnjeg omotaa cijevi koji se
postavlja kao ojaavajua struktura. Isti kabel se koristi i u instalaciji u kolnicima i
nogostupima. Predstavlja najjeftiniji nain postavljanja svjetlovodne infrastrukture koji se u
posljednje vrijeme predlae. Odgovarajui ureaj usjeca uski i plitki rov u nogostupu u ili u
kolniku Nakon toga kabel se direktno polae u rov, nakon ega se uska povrina kolnika
(nogostupa) obnavlja. Ovo rjeenje je apsolutno najjeftinije, ali ipak stvara probleme u
saobraaju i ostavlja tragove na kolnicima i nogostupima. Zbog toga je ovo rjeenje
nedozvoljeno za neka gradska podruja kao to su gradske pjeake zone sa kvalitetnom
podlogom.

Slika 10.31. Izgled MCS road svjetlovodnog kabela

Svjetlovodni kabel koji se koristi u MCS-Road sustavu (sl.10.31.) sadri maksimalno 144
vlakna. Centralna cjevica sekundarne zatite je napravljena od bakra, a preko nje se nalazi
vanjski omota nainjen od polietilena velike gustoe. Vanjski i promjer kabela je 9,6 mm.
Uteda alternativnih naina postavljanja gradske mree je velika u odnosu na tradicionalne
metode polaganja. Pored smanjenih ukupnih trokova radova i radne snage, znatno se
smanjuje vrijeme postavljanja, kao i vrijeme potrebno za prikupljanje svih potrebnih dozvola.
Pored toga, i gradska uprava je najvie sklona ovakvim rjeenjima, jer su njihovi efekti u
pravilu pozitivni.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
174

11. OPTIKI I MAGNETSKI SUSTAVI POHRANE PODATAKA
Magnetske memorije za spremanje podataka koriste svojstva elektromagnetskog polja.
Svojstvo magnetskog materijala je zadravanje stanja magnetiziranosti i pri prestanku
napajanja elektrinom energijom to omoguuje toj vrsti memorije zadravanje podataka i
nakon prestanka napajanja. Takve se memorije zovu neizbrisive (engl. nonvolatile). Za
pamenje binarnih podataka toj vrsti memorije ne treba elektrini napon ili struja, ve samo za
njihovo upisivanje i itanje. Upravo je zadravanje podataka prestankom napajanja velika
prednost i razlog najvee upotrebe upravo magnetske memorije usprkos velikoj konkurenciji
poluvodikih memorijskih elemenata. Magnetsko-optika (MO) tehnologija je tehnologija za
optiko uskladitenje podataka sa mogunou ponovnog pisanja i brisanja, prilikom ega se
koristi kombinacija magnetskih i optikih metoda. Generalno reeno, podaci se snimaju na
MO disk pomou lasera ( itanje) i magneta (pisanje). Danas postoji i alternativa MO
tehnologiji u vidu LIMDOW tehnologije (Light Intensity Modulated Direct Overwrite) za
koju je karakteristino da koristi iste principe kao i MO ureaji s time da se koriste magneti
ugraeni u sam disk umjesto magnetske glave za itanje i pisanje. Samim time se i izbjegava
potreba za dva prolaza kao kod MO tehnologije. Sami MO ureaji su obino dizajnirani tako
da jednom umetnuti medij bude izloen magnetu sa strane gdje je naljepnica, dok je laser sa
suprotne strane. Mediji za pohranu su vanjske memorije koje slue za uvanje raunalnih
podataka, te njihov prijenos s jednog raunala na drugo.
Osnovni parametri medija i ureaja za pohranu podataka su: kapacitet, vrijeme pristupa i
brzina prijenosa podataka.
Poeljne dodatne karakteristike su: postojanost podataka, jednostavno rukovanje i male
dimenzije, pristupanost cijene
Kapacitet (capacity) je koliina podataka koje se moe pohraniti-mjeri se u megabajtima
(MB).
Vrijeme pristupa (accesstime) je vrijeme potrebno da upravljaka jedinica pristupi do
memoriranog podatka na mediju - mjeri se u milisekundama (ms).
Brzina prijenosa (transferrate) je brzina prijenosa koja se u jednoj sekundi moe prenijeti
s medija u glavnu memoriju i obrnuto - mjeri se u megabajtima u sekundi (MB/s).

11.1. Magnetska pohrana podataka
Snimanje podataka na MO diskove se sastoji od zagrijavanja MO materijala fokusiranom
laserskom zrakom na njegovu tzv. Curieovu temperaturu; rije je o temperaturi na kojoj MO
materijal odnosno molekule u njemu gube magnetska svojstva i mogu e ih je presloiti
izlaganjem magnetskom polju. Kako se MO materijal hladi, on zadrava bilo kakav
magnetski polaritet koji je prisutan tijekom ovog drugog dijela procesa, odnosno tijekom
hlaenja.

Mediji za magnetsku pohranu podataka najee su: magnetske vrpce, magnetski ( tvrdi
floppy ) diskovi i poluvodiki mediji.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
175

Za optiku pohranu podataka slue: kompaktni diskovi (CD), digitalni video diskovi
(DVD), mikrofilmovi i holografske memorije

Magnetska vrpca

Uska polimerna savitljiva vrpca (sl.11.1.) na koju je naneen magnetski sloj (eljezni oksid
ili oksid kroma). Na magnetski sloj naneen je zatitni zavrni sloj koji smanjuje trenje vrpce
s glavom ureaja i uva magnetski sloj od mehanikih oteenja. Kapacitet za pohranu
podataka je od 40 MB do 13 GB. Proizvodi se po razliitim standardima (norme): QIC
(quarterinch cartrige), DAT(digitl audio tape), PC/T(personal computer tape), D/CAS, itd.

Slika 11.1. Magnetska vrpca

Magnetski disk

Sredinom pedesetih godina IBM-ovi inenjeri su rijeili glavni problem koji je stajao na
putu proizvodnje onog to danas nazivamo - tvrdi disk. Naime, uspjeli su konstruirati
induktivnu glavu koja je omoguila itanje magnetske informacije zapisane na disk tako da
induktivna glava ne dodiruje povrinu diska (kao to dodiruje traku u magnetofonu). To je
omoguilo da se disk vrti dovoljno velikom brzinom, to e omoguiti pristup podacima u
"razumnom vremenu". Magnetski disk: je okrugla ploa od nemagnetskog materijala
(aluminij ili polimer), presvuena vrlo tankim magnetskim slojem (eljezni oksid). Upis
podataka vrimo magnetiziranjem, a itanje podataka radimo pomou elektromagnetske
indukcije.

Magnetske diskove dijelimo na:

- neizmjenjivi magnetski disk, tvrdi magnetski disk (hard disk, fixed disk, winchester
disk)
- izmjenjivi magnetski disk

Grafiki prikaz neizmjenjivog magnetskg diska vidimo na slici 11.2.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
176

Slika 11.2. Ttvrdi magnetski disk

Najvanije tehnike karakteristike neizmjenjivih magnetskih diskova su:

kapacitet najee 100 do nekoliko stotina GB)
brzina rotacije ( brzina rotiranja ploa oko osovine 5400, 7200 u minuti-
RPM - Revolution Per Minute)
vrijeme traenja (seek time)
vrijeme do pronalaska traenog cilindra, najkrae kod prelaska na susjedni trag
(krae kod diskova manjih dimenzija cca 12 ms za 5400 RPM diskove, 7-8 ms
za 7200 RPM diskove).

Vrijeme ekanja na sektor latencija (latency) je vrijeme do pronalaska traenog sektora
manja je kod diskova koji se bre okreu (cca 4,2 ms za 7200 RPM diskove). Vrijeme
pristupa (access time) je kombinacija vremena traenja i latencije.

Bitni podaci su brzina prijenosa podataka (data transfer rate), najvea brzina kojom je
mogue izmjenjivati podatke izmeu diska i raunala (30 35 MB/s), suelje (IDE/ATA,
SCSI), veliina (3,5, 2,5, 1 Microdrive), pouzdanost broj sati izmeu dva kvara (cca 1
milj. MTBF - mean time between failure)

Izmjenjivi magnetski disk
Dijelimo ih na:
3,5 diskete (1,4 MB)
ZIP diskete (100, 250, 750 MB)
JAZ kazete (1 i 2 GB)
prijenosni tvrdi disk (vie od 100 GB)
microdrive diskovi ugraeni u PCMCIA kartice (340, 512 MB,1 GB)

________________________________________________________________

________________________________________________________________
177

11.2. Optika pohrana podataka

Optiki disk je medij za pohranu podataka koji koristi lasersku tehnologiju za upisivanje i
itanje podataka (CD laser valne duljine 780 nm, DVD laser valne duljine 635 650 nm).
Laserska zraka (crveno lasersko svjetlo valne duljine 680 nm) fokusira na toku na disku koja
je otprilike 0.7 mikrona u promjeru, a dotina irina se naziva irina laserske toke (engl.
laser spot size). Sam laser ima dva nivoa snage, odnosno reima emitiranja: jai reim
emitiranja koji slui za zagrijavanje diska tijekom procesa snimanja te slabiji reim koji slui
za itanje diska. Kada je laser fokusiran na disk, magnetsko-optiki materijal ispod laserske
toke se zagrijava. Budui da je snaga emitiranja vrlo precizno kontrolirana, MO materijal se
zagrijava na svoju Curieovu temperaturu (oko 200 C) - primijetimo pritom da se ne deavaju
nikakve promjene u samoj strukturi materijala. To je u stvari i jedan od razloga za visoki
stupanj prebrisivosti i ponovnog iskoritenja (engl. high rewritabiliy quotient) samog
magnetsko-optikog snimanja. Dok je materijal vru , statini magnet ispod MO materijala
stvara magnetsko polje koje prodire kroz materijal diska. Naravno, kad se odreena toka na
MO materijalu zagrije na Curieovu temperaturu, zbog okretanja se pomakne dalje od laserske
toke. Tijekom hlaenja se magnetski polaritet od magneta "hvata" na samu toku i samim
tim se snima na disk.

Glavne karakteristike CD-a (compact disk), DVD-a (digital video device/versatile disk) su:
logika organizacija podataka spirala (slika 11.3.), velika koliina podataka, mala povrina i
jeftina proizvodnja

Slika 11.3. Spiralna organizacija podataka na CD-u

Standardno (konvencionalno) MO snimanje (sl.11.4.) zahtijeva barem dva prolaza
(rotacije) diska. Prvi prolaz se naziva prolaz za brisanje (engl. erase pass) i uzrokuje da svi
bitovi na snimljenoj traci imaju isti polaritet. Tijekom drugog prolaza, odnosno prolaza za
snimanje (engl. write pass), magnetsko polje stacionarnog magneta je okrenuto. To e
uzrokovati da e podaci u drugom prolazu biti zapisani u suprotnom smjeru od prolaza za
brisanje.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
178

Rotacija diska
Nepomini magnet
Lea objektiva
Fokusna laserska
toka
Snimanje podataka Brisanje podataka s prednje strane
Smjer magnetskog
polja kod brisanja
Smjer magnetskog
polja kod snimanja
Magnetsko polje

Slika 11.4. Brisanje i snimanje zapisa na optiki medij

Osim toga, laser pulsira u redovnim intervalima to omoguava da se na disku stvara
uzorak snimljenih podataka (odnosno jedinice i nule) gdje je potrebno. Naposljetku, esto se
vri i trei prolaz, odnosno prolaz za provjeru (engl. verify pass) koji slui da se proitaju
podaci snimljeni na disk i provjere sa onima koji su trebali biti zapisani.

itanje magnetskog zapisa koritenjem lasera je kada se polarizirano lasersko svjetlo
reflektira od magnetskog materijala, polaritet reflektirane zrake se mijenja zbog efekta koji se
naziva Kerr, rotacija (odnosno lagana rotacija polarizacije zbog Faradayevog efekta). Slino
tome, ako se laserom osvijetli snimljeni uzorak podatka na povrini diska, polaritet
reflektirane zrake se malo mijenja, bilo pozitivno bilo negativno, ovisno o magnetskom
bitu/podatku koji je snimljen. Koristei osjetljivu optiku, MO disk moe detektirati
promjenu u polaritetu i vrlo precizno odrediti da li je snimljen podatkovni bit 1 ili 0. Kako se
detektira samo odbijena zraka i nije potrebno ikakvo zagrijavanje, koristi se lasersko svijetlo
slabijeg intenziteta (slabiji reim rada) (sl.11.5.).

Lea objektiva
Reflektirana polarizirana zraka ita podatke
Reflektirajua aluminijska povrina
Rotacija diska
Nepomini magnet (off)

Slika. 11.5. itanje magnetskog zapisa laserskom zrakom
________________________________________________________________

________________________________________________________________
179

Za pohranu podataka koristimo vie vrsta optikih medija. Uglavnom to su : CD
(Compact Disk),CD-ROM (Read-Only Memory), R (Recordable), CD-RW (Re-Writable),
DVD (Digital Video device/Versatile Disk), DVD-ROM (Read-Only Memory), DVD-R
(Recordable) i DVD-RW (Re-Writable).

Karakteristike za CD diska su: duljina spirale 5 m, razmak izmeu staza spirale 1.6
m (slika 11.6.), min. duljina udubljenja - 0.83 m, podaci samo s jedne strane, kapacitet -
650MB (74 min), 700MB (80 min) i brzina prijenosa podataka > 40X (1X=150 KB/s)

Slika 11.6. Razmak izmeu staza spirale na CD disku

Karakteristike DVD diska su: iste veliine i debljine kao i CD, duljina spirale 11 m,
razmak izmeu staza spirale 0.74 m (slika 11.7.) i min. duljina udubljenja - 0.4 m

Slika 11.7. Razmak izmeu staza spirale na DVD disku

Pored CD i DVD diskova za pohranu se koriste poluvodiki medij. Jednostavniji su, nemaju
pokretnih dijelova niti se pokreu prilikom rada i troe manje energije. Poznati su kao
Compact Flash, Smart Media, Memory Stick.Primjena im je u raznim prijenosnim ureajima,
digitalnim foto aparatima .... Kapacitet im je razliit i kree se od 128 Mb do 100 Gb.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
180

Mikrofilm i ostali tipovi memorija
Razni se dokumenti mogu arhivirati pohranom na mikrofilmove. To je fotografski film na
koji se podaci spremaju u istom obliku kao i s predloka, ali umanjeni. Za itanje i snimanje
postoje posebni ureaji.
Ostali tipovi memorija su: PC kartice, memorijska dugmad, pametne kartice, optike
memorijske kartice, itd.

PC kartice mogu pohraniti vie od 300 MB podataka. PC kartice su veliine kreditnih
kartica.

Memorijska dugmad je veliine baterije za sat. Koristi se tamo gdje informacija putuje s
memorijom.

Pametne kartice sadre i mikroprocesor koji moe uvati podatke. Koriste se kao
identifikacijske kartice u sustavima.

Optike memorijske kartice su plastine kartice koje mogu uvati do 4,1 MB podataka.
Pogodne su kad se podaci ne smiju izbrisati, ali se mogu dodavati.

11.3. Materijalu za izradu sustava optike pohrane podataka

Filmovi i vieslojni filmovi za optike medije izrauju se od antimonovih spojeva, npr.
SbGe ili SbyGei-yOx slojeviti filmovi. Koriste se i filmovi iji su slojevi izraeni od slojeva
bizmuta i germanija.

Masovno proizvoeni kompaktni diskovi sadre digitalnu informaciju u obliku
mikroskopskih udubina u polikarbonatnoj podlozi obloenoj s laganim refleksijskim slojem.
Ovaj refleksijski sloj je obino od aluminija, ali se takoer koriste zlato i srebro. Na
refleksijsku se povrinu, da bi se zatitila, postavlja prozirni lak. Kad su jednom podaci
utisnuti, ne mogu se brisati ili mijenjati. Proizvode se u velikim koliinama da bi im cijena
bila nia .

Za razliku od gore spomenute vrste diska koja iz tvornice izlazi s konanim podacima, ova
vrsta ima sloj boje (poloen na polikarbonatno tijelo), obloen s metalnim reflektirajuim
slojem. Taj sloj, u ovoj vrsti CD-a, nosi podatke. Kad se snima, laserski impulsi visokog
intenziteta mijenjaju taj sloj iz neprozirnog u proziran. Zraka za itanje, niskog intenziteta,
ita promjene u odbijenoj svjetlosti kao digitalni tok bitova.

Danas se ( kao to smo ve opisali) sve ee rabe magnetsko-optiki i faznopromjenljivi
materijali. To su materijali za optike medije, kao npr. kompaktne diskove. Prednost
magnetsko-optikih materijala je to se po njima moe pisati i brisati koliko je god puta
potrebno. Kod njih se koristi laser da bi se promijenila magnetska orijentacija bita. Laser s
manjom energijom koristi se za itanje bitova.

Za magnetsko-optike medije koriste se spojevi kobalta i olova, te kobalta i paladija. Uz te
materijale, takoer se trae mogunosti komercijalizacije M-0 filmova, temeljenih na
________________________________________________________________

________________________________________________________________
181

Mn/Bi/Sb troslojnom sustavu. Faznopromjenljiva tehnologija je jo novija. Kod nje se sloj
nositelja oblae s tankim polumetalnim filmom, koji moe biti u amorfnom ili kristalnom
stanju. Laserski snop u modu za pisanje mijenja amorfno ili kristalno stanje tako da se stvara
digitalni tok podataka. Ova tehnologija bi u budunosti mogla zamijeniti M/0 strukturu.

Glavni imbenici koji utjeu na stabilnost optikih medija su: vlaga, temperatura,
mehanike deformacije, praina i neistoe.

Za neke medije, znaajni imbenici mogu biti svjetlost i vanjska magnetska polja.
Magnetsko-optiki diskovi ne smiju biti u blizini magnetskih polja. Na diskove koji se mogu
pisati jednom ili vie puta moe utjecati svjetlost odgovarajue valne duljine, koja e
promijeniti magnetsku orijentaciju bita.

Neistoe i praina sprjeavaju itanje snimljene informacije. Dim cigarete moe se
akumulirati na disku i sakriti informacije. I mikroskopske ogrebotine ili deformacije, otisci
prstiju i strane tvari mogu utjecati na itanje podataka.

Promjenom temperature, mijenjaju se brzina kemijskih reakcija, varijacije u dimenzijama,
a to je posebno vano kod vieslojnih medija, jer se slojevi mogu iriti ili suavati razliitim
brzinama. Voda reagira sa zatitnim slojem CD-a i s metalnim reflektirajuim slojem.[lit.31]

________________________________________________________________

________________________________________________________________
182

12. HOLOGRAMI I HOLOGRAFIJA

12.1. Laser

Laser je ureaj koji proizvodi svjetlo jedne boje, dakle jedne frekvencije, s dodatnim
svojstvom da svi fotoni svjetlosnog vala titraju paralelno. Kae se da su u istoj fazi ili da su
koherentni odnosno istofazni. Poto laser proizvodi svjetlo samo jedne, dugorono vrlo
stabilne, frekvencije govorimo o monokromatskom svjetlu. Laser prikazan na slici 12.1. ima
radni medij koji moe biti plin ili kristal (laser diode) smjeten izmeu jednog nepropusnog i
jednog polupropusnog zrcala . Ako se radnom mediju kontinuirano ili u obliku kratkotrajnih
impulsa intenzivnog svjetla privodi energija izvana, elektroni medija apsorbiraju privedenu
energiju i tako dolaze na vii energetski nivo. Kako svaki sustav tei stanju minimalne
energije, elektroni se nastoje te energije osloboditi odailjajui jedan foton pri vraanju na
prijanji nii energetski nivo. Tako stvoreni fotoni se reflektiraju od eonih zrcala, a radni
medij naputaju kroz polupropusno zrcalo. Svojstvo im je da svi titraju paralelno (koherentni
su) i imaju istu frekvenciju (monokromatski su).

Slika 12.1. Princip rada lasera

12.2. Ploni modulator slike

Ako elimo podatke optiki pohraniti u memoriju, moramo ih uiniti vidljivim. Optika
memorija pohranjuje uvijek samo slike. Na slikama je pokazano vie bita odjednom, a moe
ih biti i nekoliko stotina tisua. Takva slika se moe stvoriti na dva naina. Jedan nain je sa
transmisijskim a drugi s reflektivnim pokazivaima. Transmisijski pokaziva je LCD
pokaziva koji sa zadnje strane nema osvjetljenja i kuita. Moemo ga zamisliti kao dvije
staklene, prozirne plohe izmeu kojih se nalazi tekui kristal. Pokaziva SLM, spatial light
modulator) sadri male, obino kvadratine, elije, zaslonske toke (engl. pixel), koji su
poslagani u redove i stupce slino kao kod krialjke i kao to je to prikazano na slici 12.2.
Svako polje krialjke odgovara jednom bitu naih podataka. Jedna "1" moe znaiti da je
polje krialjke neprozirno a "0" da je polje prozirno. Veliina takvog pokazivaa je ovisno o
razluivanju, koje moe biti i vie od 2000x2000, samo nekoliko etvornih centimetara, a
aktivna povrina jedne zaslonske toke je priblino 10x10 m. Sama elija je gotovo
dvostruko velika jer je oko prostora s tekuim kristalom smjetena elektronika. Kod
digitalnog transmisijskog SLM postoje samo dva stanja: tekui kristal zaslonske toke je
proziran, dakle transmisijski ili je neproziran. Moderni SLM pokazivai su kompatibilni sa
PCI-sabirnicom (PCI-bus, sabirnica kakvu danas ima veina raunala , a omoguavaju
________________________________________________________________

________________________________________________________________
183

usmjeravanje podataka i upravljakih signala i imaju DVI suelja (Digital Visual Interface)
tako da se sa njima uz pomo osobnog raunala upravlja slino kao sa LCD monitorom.
Nakon upisa podataka u sve zaslonske toke LCD pokazivaa nastaje krialjka. Neka polja
postaju prozirna a neka ne. Tada uslijedi laserski bljesak koji sliku krialjke upisuje u
holografski medij. Nakon toga se slika ponovo stvara tj., upisuju novi podaci u LCD
pokaziva itd. Taj se postupak ponavlja sve dok se ne upiu svi podaci.[lit.27]

Slika 12.2. Ploni modulator slike-SLM
Tada se bljeskom lasera takva slika moe upisati u holomemoriju i zapoeti stvaranje nove
slike krialjke koju elimo pohraniti u holomemoriju. Ponaanje tekuih kristala u prisustvu
elektrinog polja, polarizacija svjetla itd. se smatraju poznatim te ovdje nisu objanjeni. Ako
se ispod tekueg kristala jedne zaslonske toke postavi mikro zrcalo, svjetlosna zraka koja
pod nekim kutom padne na prozirnu zaslonsku toku reflektirat e se pod istim kutom natrag.
Ako zraka padne na neprozirnu zaslonsku toku, svjetlo e biti apsorbirano. Refleksije nee
biti.
Takav ureaj moemo nazvati refleksivnim SLM-om s LCD pokazivalom. Refleksivna
tehnologija je poznata pod imenom LCoS (engl. liquid crystal on silikon) i ima iroku
primjenu kod video projektora.

12.3. Dvobojni filter

Dvobojni filter (DM, dichroic mirror) svijetlo jedne valne duljine proputa a svijetlo druge
valne duljine reflektira. Na slici 12.3. je to shematski prikazano a na slici 12.4. je prikazana
propusnost takvog filtra. Vidi se da e svijetlo veih valnih duljina filter u velikoj mjeri
propustiti, a svijetlo kraih valnih duljina ne (krae valne duljine e se reflektirati).
________________________________________________________________

________________________________________________________________
184

Slika 12.3. Shematski prikaz propusnosti dvobojnog filtera

Slika 12.4. uti filter proputa crveno svijetlo a reflektira plavo

12.4. Detektor fotona

Vidi se mogunost da se SLM-om podaci neke memorije prikau u obliku krialjke i tako
ih se pripremi za pohranu u holomemoriju u obliku slike. Kada se proitaju iz memorije dobit
e se opet slika u obliku krialjke. Tamna i svijetla polja te krialjke predstavljaju "1" i "0"
koje sad moramo pretvoriti u elektrine signale "1" i "0" da bismo ih nakon itanja iz optike
memorije mogli obraditi u raunalu. To se moe uiniti s detektorom fotona (foto senzorom,
CMOS sensor i CCD sensor) kakav se ugrauje u digitalne foto aparate. Dananji senzori su
tako konstruirani da imaju elije osjetljive na svijetlo poslagane u nekoliko tisua redova i
stupaca. Senzor koji ima 2000 redaka i 3000 stupaca ima 2000x3000 = 6 milijuna zaslonskih
toaka (engl. 6 mega pixel). Ako na takav senzor padne slika krialjke, neke foto osjetljive
elije e biti osvijetljene a neke ne. Osvijetljene elije e pomou elektronikih sklopova
________________________________________________________________

________________________________________________________________
185

proizvesti signal koji odgovara "1" a neosvijetljene signal koji odgovara "0". Tako e se opet
dobiti prvotni skup podataka koji sada moemo pohraniti u memoriju raunala. Iz opisanog se
vidi da je za optiku pohranu podataka bilo potrebno stvoriti sliku s vie bita i nju pohraniti.
Stvaranje slike od pojedinanih bita je uinio SLM. Obratno, proitane slike se pretvaraju u
pojedinane bitove uz pomo CMOS senzora.
Treba zamisliti ovaj eksperiment: na neku veu vodenu povrinu s iste visine bace se dvije
jednake kuglice i to tako da su mjesta na kojima e one uroniti u vodu razmaknuta, npr. jedan
metar. Od mjesta uranjanja svake od kuglica e se poeti iriti kruni valovi koji e se na
povrini vode sresti i to tako da e vrhovi jednog vala tvoriti jo vei val ako se sretnu sa
vrhom drugog vala ili e se ponititi ako se sretnu sa dolinom drugog vala. Postupak zbrajanja
valova je prikazan na slikama 12.5a i 12.5b.

a b

Slika. 12..5 a) zbrajanje dva pojedinana vala b) zbrajanje vie valova u nizu
.
Snimanje faznosti dvaju prostornih valova, koristi holografija a prikazano je na slici 12.6.
Jedan val dolazi na fotografsku plou izravno iz izvora. To je referentna zraka Eb. Drugi val
se iri prema objektu i odbijen od objekta koji elimo slikati, stie na foto plou. To je
objektna zraka Eo. Tu je vano spomenuti da se objektna zraka sastoji od dijelova zrake
(fotona) koji su reflektirani od svih toaka povrine objekta, dakle i onih bliih i onih
udaljenijih. Objektna zraka sadri dakle i informaciju o prostoru. Zbog toga je nastala slika
faznosti tih dvaju svjetlosnih valova, koji interferiraju u ravnini foto ploe, slika prostorne
faznosti dvaju valova. Tu sliku zovemo hologram.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
186

Fiziki gledano na foto ploi je nastalo optiko mrekanje koje vidimo kao nakupine
svjetlijih i tamnijih podruja to je prikazano na desnom rubu slike 12.6. ali ne samo za neku
uspravnu liniju nego za sve uspravne linije za cijelu povrinu. [lit.29]

Zrcalo
Objekt
E
0
Fotografska
ploa
E
b

Slika12.6. Postupak holografskog snimanja

Napomenimo da je istodobno hologramsko slikanje s 3 laserske zrake, crvenom, plavom i
zelenom (RGB) isto mogue i da su onda tako nastale hologramske trodimenzionalne slike u
boji.

P
r
o
m
a
t
r
a
Hologram
Virtualna
slika
Realna
slika
E
b

Slika12.7. Postupak holografskog itanja
________________________________________________________________

________________________________________________________________
187

Promatra (slika 12.7.) bi vidio jednu svjetlosnu zraku koja pravocrtno prolazi kroz
hologram i dvije proitane slike, realnu i virtualnu.

12.5. Snimanje digitalnih podataka
Jo u devedesetim godinama prolog stoljea istraivalo se s ciljem da se naprave
komercijalni proizvodi za pohranu podatka na holografskom naelu. Tada se za snimanje
podataka upotrebljavao kristal litijniobata (LiNbO
3
) koji je mogao ovisno o svjetlu koje je na
njega jedanput palo promijeniti optika svojstva i posluiti kao medij za snimanje. Na slici
12.8. shematski je prikazano kako je to raeno. Na toj slici desno dolje je komponenta DMD
digitalno mikro zrcalo koje je od digitalnih informacija na ve opisan nain (SML - spatial
light modulator) stvaralo sliku u obliku krialjke. Na slici se vide svjetlosne zrake oznaene
kao engl. information beam (objektna zraka, zraka koja osvjetljava DMD i prodire prema
kristalu), engl. reference beam (referentna zraka) i engl. reconstruction beam (zraka koja
nastaje itanjem pohranjene informacije, rekonstruirana objektna zraka). Kod pohrane
podataka se rabe u obliku laserskog bljeska objektna zraka i referentna zraka. Objektna zraka
potie iz istog izvora kao i referentna zraka. Dolazei na digitalno mikro zrcalo (DMD)
dijelovi referentne zrake se odbijaju u prostor te ostaju neiskoriteni. Ti dijelovi predstavljaju
tamna polja krialjke. Dijelove referentne zrake DMD reflektira prema kristalu tako da ti
dijelovi predstavljaju svjetla polja krialjke. Prema kristalu dakle dolazi u trenutku laserskog
bljeska referentna zraka pod nekim kutom i slika krialjke koju sa sobom nosi referentna
zraka.

CCD razvrstavanje
Lea
Rekonstrukcijska
zraka
Hologramski medij
za snimanje
Transmisijska
zraka
Sloj 1
Sloj 2
-
-
Sloj m
-
-
Lea
Digitalno mikro
zrcalo, ureaj DMD
Tablica podataka
m
1
3
2
0.1
0.2
0.3
E
b

Slika 12.8. Povijesni nain snimanja digitalnih podataka i njihova rekonstrukcija,
itanje holograma
________________________________________________________________

________________________________________________________________
188

Kod itanja snimljene slike kristal je bio osvijetljen referentnom zrakom iz istog kuta kao
i kod snimanja slike i proizveo rekonstruiranu objektnu zraku krialjku. Ta proitana
snimka, identina sa prvotnom krialjkom, je osvijetlila osjetilo svjetla (eng. CCD array,
slino prije objanjenom CMOS senzoru, neto drugaija tehnologija, ali je rezultat isti) koje
je iz svijetlih i tamnih polja stvorilo logike jedinice i nule koje su se mogle pohraniti na
primjer u RAM memorije raunala.
Ova istraivanja su pokazala slijedee:
- U jedan kristal je mogue snimiti na stotine stranica podataka (krialjki) ako se za svaku
novu sliku malo promjeni kut referentne laserske zrake. Tipina promjena je bila oko 0,01 .
to je kristal bio deblji to je trebalo tonije ugoditi kut referentne zrake za itanje holograma.
- sa svakom novom slikom opada dinamika (kontrast) svih prije toga snimljenih slika tako da
se nakon prekoraenja nekog broja snimki vie ne moe razlikovati proitanu sliku od uma
ili se slika moe proitati samo s grekama
Ve tada je procijenjeno da bi jedan CD disk s medijem za snimanje debljine 1 milimetar,
mogao spremiti stotinjak GB informacija. Kod toga je vano uoiti da je debljina medija
mjerodavna za kapacitet pohrane jer je holografija metoda pohrane informacija u volumenu a
ne plono kao to to ini fotografija.
Spomenuti disk s holografski upotrebljivim medijem u obliku slinom CD-u tada nije
postojao. Napravljen je nekoliko godina kasnije a ima svojstvo da, na njemu nanesen sloj
polimera, jedan puta osvijetljen laserskim svijetlom promjeni svoja optika svojstva te tako
zapamti informaciju. Proces je nepovratan te se zbog toga jedanput upisana informacija vie
ne moe izbrisati. Za razliku od opisanog upisivanja vie podataka na isto mjesto u kristalu,
na novom mediju se svaka slika pohranjuje na za nju odreeno mikroskopski malo mjesto.
Drugo korisno svojstvo mu je da se (fotoosjetljivi) polimer moe nanijeti na podlogu plono.
Poto medij vie nije kockica kristala nego disk prikazan na slici 12.9., mogua je njegova
rotacija i formatiranje (podjela u tragove i segmente kao kod tvrdog diska ili neki drugi
postupak) tako da pripadajua elektronika uvijek "zna" iznad kojeg dijela diska se nalazi
njena optika.

Slika 12.9. Usporedba holodiska i DVD diska
________________________________________________________________

________________________________________________________________
189

Kapaciteti diskova
Hologrami su snimke u volumenu. Zbog toga svojstva mogu pohraniti mnogo vie
podataka nego plona rjeenja kao to su CD ili DVD. Jedan bit se moe pohraniti u
volumenu koji je jednak valnoj duini primijenjenog laserskog svijetla. Ukoliko bi se, na
primjer, rabio crveni laser (valna duljina 632,8 nm), moglo bi se pohraniti 4GB u prostorni
milimetar holografskog medija. To se naravno u praksi na moe ostvariti zbog toga to
rabljeni polimeri nisu idealni nego sadravaju neistoe, nisu svuda jednako homogeni itd.
Zbog toga se moraju pohraniti dodatne informacije (redundantni kodovi) koje omoguavaju
korekcije greaka nastalih u procesu pisanja i itanja itd.
Podatak da je InPhase snimala 2005. godine jednim bljeskom lasera 1.174.344 bita.
SLM krialjka je mogla imati veliinu od priblino 1000x1000 bita. Holografski aktivan
medij je debeo 1,5 mm. Vrijeme snimanja odnosno reprodukcije iznosi 2,5 ms odnosno 5 ms.
Podaci iz 2005. godine ukazuju na ukupne brzine razmjene podataka od 235 Mb/s za snimanje
i 117 Mb/s za itanje podataka. Ukupna gustoa podataka je 100 Gbpsi (engl. giga bita per
square inch)
Prema nekim naznakama InPhase e pustiti svoj proizvod na trite do kraja 2006.
godine s kapacitetom priblino 300 GB . Postignuta gustoa zapisa 2006. godine je 515
Gbpsi. Ve slijedea generacija e biti u stanju snimiti na jedan disk ukupno 800 GB odnosno
1,6 TB podataka. Navedene brojke daju naslutiti da e slijedea generacija biti ostvarena s
plavim laserskim diodama (800 GB ?) i u dvoslojnoj verziji (1,6 TB ?)
Informacije jedne slike se snimaju prostorno u konus odrezanog vrha promjera priblino
500 mikrometara na dnu i 200 mikrometara na vrhu (informacija iz 2005). Taj konus je dio
fotoosjetljivog polimera.
Ovisno o razmacima izmeu pojedinih konusa su ostvarivi ovakvi kapaciteti na disku od
12 cm: 100 GB s 18 m razmakom, 200 GB s razmakom 13 m, 500 GB s razmakom 8 m i
3,9 TB ako bi razmak izmeu konusa iznosio samo 3 m.
Vidjeli smo da je snimanje podataka i njihova rekonstrukcija vrlo jednostavan postupak.
Ta jednostavnost pisanja i itanja informacija ima jo jedno izvanredno svojstvo: veliku
brzinu snimanja i itanja dakle prijenosa informacija.
Jedna do sada nespomenuta kategorija je trajnost podataka. Naa civilizacija je u
dokumentacionoj krizi. Mi smo u stanju proitati Hamurabijeve (1792 p.n.e.- 1750 p.n.e)
zakone napisane prije gotovo 4.000 godina ali je NASI nedavno propala ogromna zbirka
magnetskih vrpci s podacima o prvoj istraivakoj misiji Marsa.
Svakodnevno se sreemo s injenicom da se stariji pohranjeni podaci, snimljeni prije samo
par godina, vie ne mogu proitati jer za njih vie ne postoje programi ili ureaji koji ih mogu
proitati ili mediji nakon nekoliko godina vie nisu itljivi.
To su problemi koji dotiu SVE moderne medije. Velike organizacije su u grevitom
pokretu. Svi presnimavaju znaajne podatke svakih par godina na uvjek novije medije. Manje
vani dokumenti ostaju u arhivima i nakon par godina su izgubljeni zauvijek. Tako, na
primjer, prvi ikada poslani e-mail vie ne postoji!! Izgubljen je zauvijek.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
190

Holografski mediji tu obeavaju veu sigurnost. Spominje se trajnost podataka od 50-tak
godina.

Zakljuak
Prvu generaciju holoureaja e ponuditi dvije tvrtke sa vjerojatnim kapacitetima od 200
odnosno 300 GB. Dalje je vrlo vjerojatno da e slijedee generacije holografskih ureaja
raditi s plavim laserskim diodama te da e imati kapacitet jednog medija u krajnjoj fazi
razvoja ak i preko 1 TB. U skladu s dananjim potrebama privatna osoba u tijeku svoga
ivota nije u stanju racionalno potroiti 1 TB memorije (to je priblino jednako kapacitetu
1400 CD-a) i to upravo kad bi snimila sve filmove, CD-e, knjige, fotografije i dopise koje
cijeni i eli arhivirati. Nije iskljueno da e u budunosti nove audio i vizualne forme
sadravati puno vie informacija tako da e i u privatnom krugu porasti potreba za veim
kapacitetima holografskih medija.
Vrlo interesantan i indikativan je pokazatelj da je tvrdi disk trebao gotovo 50 godina
razvoja (od 1957. godine do danas) da postigne gustoe zapisa od 230 Gbpsi (Hitachi, stanje
2006). Holodisk prije putanja u prodaju PRVOG modela postie vie nego dvostruku
gustou snimanja od 515 Gbpsi. Iako oba medija nisu izravni konkurenti, jer holodisk nije u
stanju brisati jednom snimljene podatke, taj nevjerojatan kapacitet holodiska bi trebao
proizvoae magnetskih tvrdih diskova, potaknuti u novim dostignuima.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
191

13. DEGRADACIJA MATERIJALA

Degradacija svojstava materijala koja je rezultat kemijskog djelovanja naziva se korozija.
Kao i kod ostalih kemijskih reakcija, brzina korozije ovisi o temperaturi i koncentraciji
reaktanata i njihovih produkata. Dodatni faktori, kao na primjer mehaniko naprezanje,
abrazija ili zraenje, mogu ubrzati proces korozije. Korozija smanjuje upotrebljivost
proizvoda napravljenih od vrstih materijala, obino kroz osipanje materijala, i vremenom
izaziva njegovu potpunu degradaciju. Korozija je posljedica univerzalne tenje ka porastu
ukupne entropije.
Entropija sustava kao mjera nesreenosti (kaosa) mora spontano rasti u svakom
zatvorenom sustavu. Izdvajanje i oblikovanje jednog tijela predstavlja vid negativnog
entropijskog prirataja, a njegova destrukcija korozijom predstavlja vid pozitivnog
entropijskog prirataja, zbog ega se prvi proces odvija uz potronju energije, a drugi
spontano.

U skladu sa jednim graninim, ali odgovarajuim gleditem, korozija se moe promatrati
kao jedna ili vie nekontroliranih kemijskih reakcija koje se dogaaju u smjeru suprotnom od
onog koji je doveo do stvaranja ili preiavanja materijala. Zbog toga korozija tei da se .
dogodi usporedno sa smanjenjem slobodne energije.

Od strukture materijala ovisi kom tipu korozije je podloan. Tako su, na primjer, nemetalni
materijali, kao to su keramike i polimeri, obino postojani na elektrokemijsku ali ne i na
izravnu kemijsku agresiju. Na primjer, voda na povrini obinog stakla e reagirati sa ionima
alkalnih metala, ime se inicira korozija i stvaranje pukotina.

Slino, voda koja sadri ione sulfata tetno e reagirati sa vrstim trikalcij aluminatom.
Keramiki materijali, na visokim temperaturama, mogu biti napadnuti otopinama soli,
oksidima ljake i, u nekim sluajevima, tekuim metalima.

Degradacija organskih polimera moe biti rezultat kontakta sa organskim otopinama.
Pored otapanja, vrsti polimeri mogu da promjene dimenzije ili svojstva apsorpcijom nekih
topitelja. Zajednikim djelovanjem kisika i ultraljubiastog zraenja dolazi do degradacije
nekih polimera depolimerizacijom na normalnoj temperaturi. U odsustvu ultraljubiastog
zraenja, depolimerizacija se odvija na povienim temperaturama.

13.1. Vrste elektrokemijske korozije

Priroda korozije veine metala i slitina je elektrokemijska, i fenomenoloki je slina
procesima u galvanskom lanku. Zahvaljujui ovome, koroziju dvokomponentne slitine,
kakva je meki elik, lako je objasniti. Kada se komad ovakvog elika uroni u korozivnu
sredinu, jedna komponenta ( C Fe
2 . 2
- komponenta) igra ulogu katode, a druga komponenta
(prima eljezo) ulogu anode.

Elektrino spregnute, ove komponente funkcioniraju kao elektrode u mnogim mikro-
galvanskim lancima. Korozija se odigrava na anodama (feritnim podrujima), pretvaranjem
atoma eljeza u ione
+ 2
Fe . U tablici 13.1. prikazani su tipovi korozije.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
192

Tip korozije

Priimjer i/ili komentar

Ravnomjerni napad

elik uronjen u razblaenu sumpornu kiselinu

Galvanska korozija

Razliiti metali uronjeni u korozivnu sredinu i
elektrino povezani
Korozija u pukotinama

Gusto lokalizirana korozija u pukotinama pod
iljcima

upljinska korozija

Lokalizirano djelovanje, kod nerajueg elika
uronjenog u otopinu klorida
Intergranularna
korozija

Korozija koja se odigrava na granicama granula

Eroziona korozija

Ubrzana korozija uzrokovana relativnim
pomjeranjem korozivnog fluida i materijala umpanje
Rubna korozija

Korozija koja se javlja na kontaktima izmeu
materijala koji su izloeni vibracijama
Mehanika korozija

Lomljenje uzrokovano istovremenim prisustvom
mehanikog naprezanja i posebno korozivne sredine

Tablica.13.1. Razliiti oblici korozije

Mikro galvanski lanci mogu biti formirani i kod jednokomponentnih metala. Zrnaste
granice tada postaju anode, a unutranjost zrna katoda, poto se granini atomi mogu
premjetati i oksidiratii lake od onih u unutranjosti. Pored ovoga, za metale fine granulacije,
moe se rei da su osjetljiviji na koroziju.
Takoer, podruje velike gustoe dislokacija u kaljenim metalima moe se smatrati
anodom u odnosu na podruje male gustoe dislokacija, koja se moe smatrati katodom, pa
ovakvi metali pokazuju veu sklonost koroziji od nekaljenih metala. Dakle, reakcije
oksidacije i redukcije mogu se dogaati sluajno, du povrine jednokomponentnog metalnog
materijala. Za ovaj tip korozije karakteristino je uniformno djelovanje.

Na makroskopskom nivou, razliiti metali u elektrinom kontaktu predstavljaju objekte
galvanske korozije. Jedan metal postaje anoda, a drugi katoda, potpuno analogno sa
galvanskim lankom.

Odreivanje koji e metal prije korodirati, to jest koji e postati anoda, moe se razlikovati
od uopenih zakljuaka dobivenih razmatranjem ravnotenih elektrodnih potencijala, zbog
neravnotenih efekata koji se pojavljuju u specifinoj korozivnoj sredini. Prema tome, u
takvom sluaju je korisno imati empirijske informacije koje se odnose na uobiajene sredine
(na primjer morska voda). Ovakvi podaci, predstavljeni u obliku tablice, nazivaju se
galvanske serije.

Tablica 16.1 daje pregled razliitih oblika korozije. Ovdje je vano napomenuti da veina
metala i slitina koji sadre eljezo i elik mogu korodirati na vie razliitih naina
istovremeno.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
193

Openito, korozija metala dovodi do razaranja (degradacije) materijala kemijskom
reakcijom, i potpuno je analogna anodnoj reakciji. vrsti produkti korozije mogu, ali i ne
moraju biti vidljivi. U sluaju eljeza rezultat korozije je poznat pod imenom hra, a sam
proces nazivamo ranjem. Kako je hra najvei neprijatelj svega to je napravljeno od eljeza,
zasluuje da joj posvetimo posebnu panju.

Do hranja dolazi kada je eljezo izloeno djelovanju bazne ili neutralne otopine.
Odgovarajue katodne i anodne reakcije za ovaj sluaj dane su nie navedenim dvjema
jednadbama respektivno. Ukupna reakcija predstavlja sumu ovih polustaninih reakcija:
2
2
2 2
) ( 2
2
1
OH Fe OH Fe O H O Fe + +
+

Kako je eljezo-hidroksid relativno- netopljiv u vodi, on se taloi u otopini. Prisustvo
otopljenog O
2
dovodi do toga da eljezo-hidroksid oksidira u feri-hidroksid, glavnu
komponentu hre, reakcijom:
3 2 2 2
) ( 2
2
1
) ( 2 OH Fe O O H OH Fe + +

Obino se stvaranje hre ne poklapa s mjestom gdje se deava proces korozije (anodno
podruje), osim u sluaju ravnomjerne korozije. Za druge sluajeve korozije stvorena hra
moe biti izmjetena iz anodnog podruja. Uzrok takve dislokacije hre je u migriranju i
difundiranju kationa
+ 2
Fe , koji se stvaraju na anodi i Anina

OH , koji se stvaraju na katodi
prije njihovog spajanja i stvaranja hre. Relativnom pokretljivou iona, kao i prisustvo
Cl
iona koji migriraju bre od
OH iona, utjee na mjesto formiranja hre, kao i na brzinu

korozije eljeza.

Strogo govorei, hra se sastoji od hidriranih oksida eljeza (
3 2
O Fe ). Kako su oksidi
eljeza glavni sastojci rude eljeza, koja je izvor istog metalnog eljeza, jasno je da se
proces korozije odvija u smjeru suprotnom od smjera odvijanja procesa preiavanja,
odnosno, kao to smo to ve rekli, u smjeru porasta ukupne entropije u prirodi.

13.1.1. Zatita od korozije
Zatita od korozije moe se razmatrati s mehanikog, kemijskog ili elektrinog stajalita,
pri emu je nuno napomenuti da se svi postupci zatite od korozije praktino svode na
usporavanje procesa, a ne na njegovo sprjeavanje.
Mehaniki postupak zatite od korozije sastoji se u prekrivanju tienog materijala drugim, na
koroziju otpornijim materijalom. Bojenje ili emajliranje povrine metala moe sprijeiti
koroziju fizikom zatitom, koja onemoguava kontakt izmeu metala i bilo koje korozivne
sredine. Prekrivanje metala drugim metalom koji je plemenitiji (vie katoda) izaziva iste
efekte kao mehanika zatita. Meutim, postoje i nedostaci ovog vida zatite. Kromirani elik,
na primjer, korodira kada je prevlaka porozna, jer je anodno podruje (elik) mnogo manja od
katodne (krom), to dozvoljava veliku gustou struje korozije.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
194

Bilo koji tip fizike zatite ovisi o kompaktnosti prevlake, i ogranien je vremenskim
degradiranjem prevlake pod izvjesnim vanjskim utjecajima.

Kemijski postupak zatite od korozije se odnosi na smanjenje brzina elektrokemijskih i
kemijskih reakcija na elektrodama mikrogalvanskih dodavanjem inhibitora korozivne sredine.
Inhibitori su supstance koje poveaju polarizaciju na anodi ili katodi, za danu gustou struje
suuestvovanjem u reakciji jedne ili obe elektrode, ime dovode do smanjenja gustoe struje
korozije. Inhibitori tetno utjeu na katodnu reakciju poveanjem aktivacijske energije, i
smanjuju povrinu katode ili anode gradei oksidni film. Neki inhibitori se apsorbiraju na
povrini metala i tetno djeluju na katodnu reakciju. Preduvjet efikasnosti inhibitora je da
budu prisutni u malim koncentracijama i da ne kontaminiraju sredinu

Oni su najkorisniji za smanjenje korozije u zatvorenim sustavima, kakvi su automobilski
hladnjaci, bojleri ili ureaji za pranje. Brzine elektrodnih reakcija mogu se smanjiti
djelominim ili potpunim odstranjivanjem jednog bitnog reaktanta.

Elektrini postupak zatite od korozije svodi se na omoguavanje da potencijal metala
bude negativniji (relativno katodan) u odnosu na potencijal korozije. Ovaj postupak nazivamo
katodna zatita, i kemijski se moe postii putem odgovarajue galvanske sprege ili
elektrino, odgovarajuom strujom. Na primjer, elina cijev zabodena u zemlju moe biti
zatiena elektrinim povezivanjem sa Mg ili Zn anodom. Ovakve aktivne anode prije
korodiraju od elika, Slika 13.1, i zbog toga se nazivaju rtvene anode.

elik presvuen cinkom (galvanskom metodom) je zatien na isti nain, ak i kada je
anodni cink oteen. Ovako galvanizirani elik korodira sporije jer je struja korozije
rasprostranjena preko velikog anodnog podruja. Kombiniranjem inertne elektrode i vanjskog
napajanja koje utjee na stvaranje struje, ima isti efekt zatite od korozije kao i galvansko
sprezanje sa "rtvenom" anodom

Slika.13.1. rtvene anode

Razlika korozijskih potencijala metala koji ine galvanski par je pokretaka sila galvanske
korozije (tablica. 13.2.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
195

Tablica. 13.2. Razlika korozijskih potencijala metala

Primjer utjecaja relativne povrine metala koji ine galvanski par na galvansku koroziju
vidimo na slici 13.2. to je bolje -elini vijak u bronanoj konstrukciji ili bronani vijak u
elinoj konstrukciji?

Slika.13.2 Bronani vijak u elinoj konstrukciji (lijevo) i
elini vijak u bronanoj konstrukciji

elik e biti anoda, tako da e mali elini vijak jako korodirati okruen velikom
katodnom povrinom loije rjeenje.

13.1.2. Oksidacija

Gotovo svi metalni i nemetalni materijali reagiraju sa atmosferskim plinovima gradei
okside, ili, u nekim sluajevima, sulfate i nitride. Samo nekoliko istih metala pronaenih u
prirodi nisu podloni reakcijama ovoga tipa. Zapravo, veina metalnih elemenata se prirodno
javlja u obliku kemijskog spoja.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
196

Metali dobiveni iz rude su u metastabilnim stanjima, i tee da se rekombiniraju s kisikom
ili drugim elementima iz atmosfere. Tako, na primjer, aluminij se iroko upotrebljava, bez
obzira to je njegovo oksidno stanje mnogo stabilnije, pri emu ekstremno stabilan sloj
3 2
O Al esto slui kao zatita ostatka metala od dalje oksidacije. Oksidi i nekih drugih metala
igraju takoer zatitnu ulogu na isti nain.

Da li e doi do oksidacije metala na danoj temperaturi, ovisi o parcijalnom tlaku kisika u
"metal-njegov oksid" ravnotei. Ako je ukupni parcijalni tlak kisika vei od ravnotene
vrijednosti, metal e oksidirati, a u suprotnom, svaki nastali oksid tei dekompoziciji na metal
i plin. Brzina takvih reakcija uveliko ovisi o temperaturu i jo nekim imbenicima.

Stvaranje i rast oksidnih filmova na metalima

Molekule kisika koje prve dou u kontakt sa savreno istom povrinom metala na niskoj
temperaturi, obino se smjeste na povrini, ime se stvara mono-sloj adsorbovanih molekula
kisika, takozvani oksidni film. Kako atomi kisika imaju vei afinitet prema elektronima od
metala, stvaraju se ioni kisika, ime se pojaava elektrino polje koje izbacuje valentne
elektrone metala sa njegove povrine ( kisik je izrazito elektronegativan). Kako se ovaj proces
ponavlja, metalni ioni se pomjeraju kroz oksidni film i reagiraju sa
2
O ionima, ime se
ostvaruje metal-oksidni sloj. Iako poetna brzina oksidacije moe biti vea kada metal i
molekule kisika mogu postii blizak kontakt, kasnija brzina esto opada, jer se oksidni sloj
ponaa kao difuziona barijera.
Kao to je prikazano na slici 13.2, formiranje oksida se moe promatrati i kao suha
elektrokemijska reakcija tipa:
b a
O M O
b
M a +
2
2

koja se moe podijeliti na anodnu reakciju:
+
+ e a n M a M a
n

koja se dogaa na kontaktu metal-oksid, i katodnu reakciju:

+
2
2
2
2
O b e b O
b

koja se dogaa na kontaktu oksid-plin

U ovim jednadbama, n = 2b/a, to znai da se odrava ukupna elektrina neutralnost.
Oksidni sloj slui i kao elektrolitski i kao vanjski vodi. Rast oksidnog filma, u skladu sa
ovakvom slikom, znaajno se usporava smanjenjem ionske difuzije, poto metalni ioni
migriraju prema vani, a ioni kisika prema unutra. Obino je jedan od ovih procesa
dominantan. Pored toga, da bi se poluelijska reakcija dogaala kao u gornjim jednadbama,
elektroni moraju proi s kontakta metal-oksid kroz kontakt oksid-plin.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
197

Odatle slijedi da sa rastom debljine oksidnog sloja , raste i difuzijsko rastojanje, a
elektrino polje preko sloja opada. Oba mehanizma doprinose sporijem porastu brzine
oksidacije. Mehanizam oksidacija prikazan slikom 13.3 ne moe se primjeniti na izvjesne
metale (na primjer alkalne metale) koji imaju debele, porozne oksidne prevlake. U ovakvim
sluajevima, oksid je dovoljno porozan da dozvoljava brzu difuziju molekula kisika unutar
sloja i njihovo direktno spajanje na povrini metala.

Slika.13.3. Formiranje oksida suhom elektrokemijskom reakcijom

Brzina oksidacije nakon poetne faze formiranja oksidnog filma obino se odreuje
mjerenjem teine kontrolnog uzorka koji se izloi djelovanju zraka ili kisika. Na taj nain
odredi se koliina kisika koji reagira sa povrinom.

U opem sluaju, ova brzina raste sa porastom temperature, jer se difuzija odvija bre na
viim temperaturama. Koliina formiranog oksida varira u toku vremena na jedan ili vie
naina, to ovisi o vrsti metala, temperature i strukture oksida. Kao to je prikazano na slici
13.4. koliina formiranog oksida vremenom moe rasti po logaritamskoj, parabolnoj,
linearnoj ili diskontinuiranoj ovisnosti. Logaritamska ovisnost karakteristina je za izvjesne
zatitne oksidne slojeve, koji obino imaju visoku elektrinu otpornost.

Oksidacija bakra i eljeza na niskoj temperaturi je logaritamska. Ovo vai i za ione
+ 3
Al ,
iji oksidi zadravaju visoku otpornost ak i na povienim temperaturama. Parabolina
ovisnost se sree kod oksida formiranih na bakru ili eljezu na srednjim temperaturama, poto
kod njih difuzija iona ograniava brzinu rasta. Linearna ovisnost karakteristina je za
inicijalni oksidni film, kao i za slojeve alkalnih metala koji nisu zatieni. Diskontinuirana
oksidacija sree se kod napuklih ili odlomljenih zatitnih oksidnih slojeva, kod kojih dolazi do
promjene poetne paraboline ovisnosti pucanjem ili odlamanjem oksida.

Struktura formiranog oksidnog sloja odreuje da li e on imati svojstvo zatite od dalje
oksidacije metalne povrine na kojoj je nastao. Svojstvo zatite oksidnih filmova moe grubo
________________________________________________________________

________________________________________________________________
198

utvrditi pomou parametra PB (Piling-Bedvort). On predstavlja odnos volumena oksida i
volumena metala na kojem je formiran oksid.

oksida
M
aw
W
atomu po metala volumen
metala atomu po oksida volumen
PB
= =

W - teinska formula oksida
w - atomska teina metala

M
- gustoa metala

oksida
- gustoa oksida

Kada je PB < 1 , oksid je porozan i nema zatitna svojstva, ako je PB jedna ili malo vei
od jedan moe nastati neoteeni zatitni sloj, a ako je mnogo vei od jedan, nastaje krti
oksidni sloj koji se lomi ili lista povrinu metala (destruktivna oksidacija). Poto se oksidacija
s porastom temperature mnogo bre odvija , ak ni oformljeni oksidni sloj koji je imao
parabolini rast ne moe osigurati dovoljnu zatitu na povienim temperaturama.

Slika. 13.4. Razliita ponaanja oksida ovisno o vremenu

Neke tehnike koje se primjenjuju za zatitu od korozije mogu se primjeniti i za zatitu od
oksidacije. Na primjer, zatitna prevlaka koja je otporna na oksidaciju i koja dobro prijanja za
povrinu metala, a pri tome ne reagira sa metalom, prua dobru zatitu od oksidacije.
Silicijske i aluminijske prevlake mogu se primijeniti za sprjeavanje oksidacije prelaznih
metala i njihovih slitina, poto ovi metali, obino, imaju malu otpornost na
visokotemperaturnu oksidaciju. Obino je otpornost prema oksidaciji poboljana kod slitina.
Sastavni elementi slitina su izraziti stvaraoci oksida, podupiru stvaranje oksidnih slojeva koji
su bolji zatitnici i to putem promjene zapremine ili kristalne strukture oksida. Dodavanjem
kroma ili aluminija u sitine eljeza, nikla ili kobalta, poboljava se njihova otpornost na
oksidaciju. Postoji vei broj takvih slitina koje se odlikuju velikom vrstoom i otpornou na
oksidaciju na povienim temperaturama.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
199

Prodiranje kisika u zrnastu granicu i propratno formiranje oksida na tim granicama moe
ograniiti korisnost metala ili slitine na visokim temperaturama. Neke slitine mogu podnijeti
unutranju oksidaciju. Primjer za ovo je bakar sa dodatkom male koliine berilija. Kako se
stvara vanjski oksidacijski sloj, dio kisika se rastvara u prostoru izmeu bakra, koji moe da
reagira sa berilijem i nadgradi berilij oksid. U zavisnosti od raspodjele molekula oksida,
slitina se moe, ali ne mora degradirati. Ako je ova oksidacija izazvana u kontroliranim
uvjetima, poveanje tvrdoe moe biti posljedica disperzije tekih molekula oksida koje
utjeu na kretanje dislokacija.

Na kraju treba spomenuti da mnogi metali imaju vie razliitih oksida. Tako, na primjer,
eljezo stvara
3 2 4 3
, , O Fe O Fe O Fe slojeve oksida izmeu povrine metala i plinske okoline,
ako je temperatura via od 560 C, dok se na niim temperaturama oksid FeO ne moe sresti.
Relativna debljina svake faze ovisi o temperaturi i difuzionim uvjetima. Ukupna oksidacijska
kinetika moe biti u mnogome odreena rastom jednooksidne faze.

13.2. Mehanizmi strukturnih promjena u polimerima

U sluaju polimera, poviena temperatura se definira kao neka temperatura iznad kritine
temperature na kojoj polimer prelazi iz krute (staklene) u visokoelastinu fazu. Na takvim
temperaturama dolazi do nekih strukturnih promjena koje emo poblie objasniti.

13.2.1. Relaksacija naprezanja

Relaksaciju naprezanja je najjednostavnije objasniti primjerom iz svakodnevnog ivota.
Na primjer, gumica koja stoji rastegnuta neko due vrijeme se vie nee kontrahirati na istu
prvobitnu duljinu. Tj. razvuena na jednaku duljinu kao u poetnom trenutku nee pruati
jednaku silu, nego manju. Do ove pojave u polimerima dolazi zbog injenice da molekule
mogu tei jedna pored druge (nisu u fiksnim poloajima) pa se na taj nain polimer produuje,
tj. smanjuje mu se elastinost. Brzina opadanja napetosti u vremenu dS/dt je proporcionalna
samoj napetosti:

S
dt
dS
= |
\
|

Gdje je konstanta proporcionalnosti. S. Ovo je diferencijalna jednadba prvog stupnja, a
njezino rjeenje je:

t
e S S

=
0

Konstanta S
0
u rjeenju predstavlja poetni uvjet, tj. poetnu napetost u trenutku t = 0. Iz
prethodne jednadbe je vidljivo da konstanta ima dimenzije vremena. U fizici se kod
veliina koje eksponencijalno trnu obino definira vrijeme koje je potrebno da veliina padne
________________________________________________________________

________________________________________________________________
200

na 1/e (cca. 37%) svoje poetne vrijednosti. To vrijeme se zove vrijeme relaksacije sustava i u
ovom sluaju odgovara konstanti . Kada je t = , S = (1 / e) S0

13.2.2. Degradacija polimera

Visokoelastine deformacije su ubrzane na povienim temperaturama, no one ne prekidaju
primarne kovalentne veze. Degradacija polimera je promjena molekulske strukture polimera,
tj. stvaranje ili razaranje molekulskih veza unutar polimernih molekula. Najpoznatiji primjer
degradacije je aenje ili pougljenjavanje. Do aenja dolazi na visokim temperaturama, kada
kisik iz zraka reagira sa vodikom ili sa pokrajnjim grupama. U tom procesu ti atomi se
otkidaju i ostaje samo ugljikov kostur.
Do degradacije moe doi i povezivanjem polimernih lanaca kisikom ili sumporom (eng.
Cross linking), kao to je to sluaj kod vulkanizacije guma. Na primjer, mnoge gume su
vulkanizirane na taj nain da je samo 5-20% moguih spojeva (meu lancima) obavljeno
sumporom. Zato su gume elastine. S vremenom, guma moe proi kroz daljnje cross linkanje
pomou kisika, no zbog toga ona gubi elastinost.

Slika. 13.5. Dvije molekule kloroprena povezane kisikom

Slika 13.5. prikazuje dvije molekule kloroprena koje su povezane kisikom. Nekoliko
faktora utjee na ovu reakciju oksidacije kao npr. ozon, koji je reaktivniji od obinog kisika,
UV svjetlo (ima dovoljnu frekvenciju da prekine postojee veze, pa stvara dodatna povoljna
mjesta za kisik) i naprezanja.

Gume se zato i esto presvlae crnom bojom ili slinim materijalima koji apsorbiraju
svjetlo, kako bi se smanjilo cross linkanje pomou kisika.

13.2.3. Oticanje (eng. Swelling)

Oticanje je pojava do koje dolazi dodavanjem mikromolekula u polimere, kako bi polimer
postao fleksibilniji. Zbog toga on nabubri, otee te omeka i oslabi. Do toga dolazi dosta esto
ukoliko su polimer i mikromolekule kemijski slini spojevi, a to nije uvijek dobro. Na
primjer, polivinilni alkohol (C2H3OH)n i voda HOH) . Oticanje se moe smanjiti cross
linkingom, jer taj proces povezuje molekule u druge spojeve.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
201

13.3. Mehanizmi strukturnih promjena u keramikama

Zbog jakih unutarnjih veza, mnoge keramike odlikuje odlina toplinsku stabilnost. Unato
tome, u dovoljno tekim toplinskim uvjetima (vrlo visoke temperature) i one su podlone
propadanju. U takvim uvjetima i ovdje je zamjetan efekt puzanja.
Refraktori (eng. refractories) su keramike koje se koriste u uvjetima iznimno velikih
temperatura (npr. u peima za proizvodnju stakla ili za topljenje metala). Konkretno, u peima
za taljenje elika temperature dostiu i 1600 C. Temperatura taljenja MgO (koji se ovdje
koristi) je 2800 C to je prihvatljivo, ali ako je pomijean sa FeO i SiO2 (koji se esto mogu
nai u eljeznoj rudi), temperatura taljenja moe pasti i do 1400 C, to predstavlja problem.
Ovi problemi se rjeavaju prouavanjem viekomponentnim faznim dijagramima, ime se
sada neemo baviti.

13.3.1. Toplinsko pucanje (eng. spalling)

Do toplinskog pucanja dolazi zbog toplinskog naprezanja, koje nastaje zbog velikih
temperaturnih promjena (gradijenta) do kojih dolazi tijekom grijanja ili hlaenja i to na
mjestima gdje na maloj udaljenosti postoji velika razlika u temperaturi. Na toplinsko pucanje
utjee nekoliko faktora:

1) Keramike najee imaju relativno nisku toplinsku vodljivost. Zbog toga je mogue
uspostaviti nagli gradijent i doi e do toplinskog naprezanja dijelova povrine koji su
blizu, a na razliitim temperaturama.

2) Visoka vrijednost modula elastinosti.

3) Keramike su dosta krhke (imaju nizak faktor kritinog intenziteta naprezanja). To znai
da se pucanje brzo iri kroz materijal.

Si3N4 (Silicijski nitrid) i SiC (Silicijski karbid) su keramike koje imaju najvei potencijal
da se primjenjuju na mjestima visokih temperatura, no do problema dolazi u proizvodnji jer
nije lako proizvesti materijal koji e imati savrenu mikrostrukturu (bez defekata).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
202

14. ELEKTRINI VODOVI I PRIBOR

14.1. Vodovi u elektrinim instalacijama
Razjanjenje pojmova i naziva
Elektrini vodovi slue za prijenos elektrine energije. Elektrina energija koju prenosimo
vodom moe biti razliitih napona, snage ili frekvencije.
Pod vodom u irem smislu razumijevamo, osim samog voda, i sav pribor, naprave i
ureaje koji slue za njegovo trajno noenje ili polaganje.
Osnovni elementi voda su:

- vodi
- izolacije vodia
- slojevi za zatitu vodia i izolacije od vlage, mehanikih, toplinskih i kemijskih
utjecaja
- pribor za spajanje, zavravanje, noenje i mehaniku i elektrinu zatitu voda.

Vodi je nainjen od vodljivog materijala, najee bakra ili aluminija, i slui za prijenos
elektrine energije. Vodi se sastoji od jedne ili vie ica.

Povrine presjeka vodia su od nekoliko stotinki mm
2
do 1000 mm
2
. Vodi od vie ica
naziva se ue ili uzica. Vodi s pravilno, tj. helikoidalno sukanim icama, naziva se ue, a s
nepravilno sukanim uzica. Presjek vodia moe biti razliita oblika; najei su kruni
presjek, sektorski i uplji.

Kao izolacije upotrebljavaju se:

- zrak (kod vodova s golim vodiima) sa staklenim, porculanskim ili plastinim
izolatorima za ovjeenje
- papir
- tekstili ( pamuk, svila, platno juta itd.)
- lakovi (silikonski)
- elastomeri ili gume (na bazi prirodnog ili umjetnog kauuka)
- termoplasti (PVC, polietilen, najlon, teflon itd.)
- slojevi na vodiu naneseni galvanski (npr. oksidi)
- azbesti
- smjese navedenih izolacijskih materijala.

Slojevi za zatitu vodia i izolacije od vlage, mehanikih, toplinskih i kemijskih utjecaja,
izrauju se od metala, guma, termoplasta i impregniranih tekstila itd.
U pribor za spajanje, zavravanje, noenje, mehaniku i elektrinu zatitu voda ubrajamo
instalacijski materija] (instalacijske cijevi, instalacijske kutije, uvodnice).
Vrste vodova
Vodove moemo podijeliti prema njihovim razliitim svojstvima. Najee ih dijelimo na:
- nadzemne
- izolirane
________________________________________________________________

________________________________________________________________
203

- kabele

Nadzemni vod sastoji se od vodia poloenih u zraku, koji mogu biti goli ili izolirani.
Vodii se privruju na stupove ili nosae pomou staklenih ili porculanskih izolatora.
Nadzemni vod u irem smislu je, osim vodia, sav ovjesni materijal, stupovi ili nosai za
ovjeenje vodia, zajedno s njihovim temeljima. Tu ubrajamo nadzemne niskonaponske i
visokonaponske mree i dalekovode svih napona.

Izolirani vodovi upotrebljavaju se najee u elektrinim instalacijama. Vodii se izoliraju
presvlaenjem izolaciiskim materijalima.
Izolirani vod s izoliranim vodiima nastaje kada se vodii obuhvate u jedan vod posebnim
slojevima izolacijskog materijala, ili uvlaenjem u instalacijske cijevi.

Vod s golim vodiima raen je tako da se vodi okruglog ili profilnog presjeka izolira od
zatitnog pokrivaa vodia. Zatitni pokrivai vodia uvruju se na zid ili uz zid objekta, a
slue za zatitu od sluajnog ili namjernog dodira vodia.
Izolirani vodovi s golim vodiima susreu se u praksi pod nazivom kanalni razvod (bus
bar). Upotrebljavaju se uglavnom za napone do 1 kV.

Kabel je vrsta voda sa vie meusobno izoliranih vodia sa zatitom koja osigurava
elektrina svojstava i sprijeava fizika oteenja pri polaganju i nakon polaganja u kabelske
vodove, kabelske kanale ili vodu.

Teko je postaviti otru granicu izmeu kabela i izoliranih vodova. To se osobito odnosi na
kabele i vodove izolirane gumama ili plastinim masama. Razlikovati ih moemo prema
panji koja je u kabelu konstrukcijom poklonjena zatitnim slojevima. Razlika postoji i u
nazivnim naponima. Izolirani vodovi ne izvode se za napone vie od 1 kV, osim kod
instalacije svjetleih cijevi, kabeli izolirani plastinim masama izvode se za nazivne napone
do 110 kV, a oni s izolacijom od papira do 500 kV.

Prema vrsti elektrine energije koju provode, vodove dijelimo na:

- energetske
- telekomunikacijske

Energetske vodove razlikujemo prema naponu i snazi koju mogu provoditi.

Nazivi i presjeci pojedinih vodia
Glavni (ili fazni) vodi prikljuuje se na izvor napona i u normalnom pogonu ima napon
prema zemlji (L).
Neutralni vodi spojen je u trofaznom sustavu na neutralnu toku.
Stariji naziv nulti vodi (nulvod) je izravno uzemljen neutralni vodi i povezan na
nultoku. Moe posluiti i kao zatitni vodi, ako se kao zatita od previsokog dodirnog
napona upotrijebi TN-sustav (stariji naziv nulovanje).
Zatitni vodi slui za spajanje vodljivih dijelova ureaja zbog provoenja zatite od
previsokog dodirnog napona.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
204

Temperatura vodia

20 C

40 "C

60 C

Standardni
Presjek
vodia
2
mm
Cu

A1

Cu

A1

Cu

A1

1,5

11,9

12,81

13,72

2,5

7,14

12,12

7,69

12,0

8,23

13,88

4

4,46

7,58

4,8

8,13

5,14

8,68

6

2,98

5,05

3,2

5,42

3.43

5,78

10

1,786

3,03

1,92

3,25

2,06

3,47

16

1,116

1,89

1,201

2,03

1,286

2,17

25

0,714

1,21

0,769

1,3

0,823

1,39

35

0,510

0,866

0,549

0,929

0,588

0,992

50

0,357

0,606

0,384

0,65

0,412

0,694

70

0,255

0,433

0,275

0,464

0,294

0,496

95

0,188

0,319

0,202

0,342

0,217

0,365

120

0,149

0,253

0,16

0,271

0,171

0,289

150

0,199

0,202

0,128

0,217

0,137

0,231

195

0,0965'

0,164

0,104

0,176

0,111

0,188

240

0,0744

0,126

0,08

0,135

0,0857

0,145

300

0,0595

0,101

0,0641

0,108

0,0686

0,116

Tablica 14.1. Pregled standardnih vodia

U tablici 14.1. dan je pregled standardnih vodia i njihov otpor istosmjernoj struji u ovisnosti
o temperaturi (
km

).

Zatitni vodi

Goli zatitni vodi
Fazni vodi

Izolirani
vodo-vi
Kabel
i
Zatien

Nezatien

0,5

0,5

0,75

0,75

1

1

__

__

1,5

1,5

1.3

1.5

4

2.5

2,5

2,5

1,5

4

4

4

4

2,5

4

6

6

6

4

4

10

10

10

6

6

16

16

16

10

10

25

16

16

16

16

35

16

16 ,

16

16

501

25

25

25

25

70 ,

35

35

35

35

95
j

50

50

50

50

120

70

70

50

50

150

70

70

50

50

185

95

95

50

50

240

120

50

50

200

150

50

50

400

185

50

50

Tablica 14.2.

U tablici 14.2. dani su nazivni presjeci zatitnog vodia u
2
mm .

________________________________________________________________

________________________________________________________________
205

14.2. Energetski kabeli za napone do 35 kV

Kabeli spadaju u grupu izoliranih vodova koji se upotrebljavaju, zavisno od njihove
konstrukcije, za horizontalno, koso i vertikalno polaganje u suhim i vlanim prostorijama,
izravno u zemlju, kabelske kanale, pod vodu, na otvorenom prostoru i u rudnicima. Prijenos
elektrine energije kabelima je po pravilu, zbog viih cijena kabela, skuplji od prijenosa
elektrine energije nadzemnim vodovima.

14.2.1. Openito o izradi kabela
Sastavni dijelovi kabela, zavisno od izvedbe, su:

- vodii,
- zatita od mehanikih oteenja,
- izolacija vodia,
- zatita od korozije,
- plat,
- koncentrini vodi i
- elektrina zatita.

Vodii
Vodii se izrauju od bakra ili aluminija, i to kao puni (do presjeka 16 mm
2
), odnosno od
vie meusobno isprepletenih ica kao vie-ini (iznad 16mm
2
), a presjek moe biti
okruglog, ovalnog ili sektorskog oblika. (Vidi sl. 14.1.) Najmanji sektorski presjek je 25 mm
2
.
Najmanji doputeni presjek Al-vodia je 4 mm
2
.

Od ovih izvedbi odstupaju gumeni kabeli koji imaju redovno vieine vodie zbog vee
savitljivosti, te tzv. solidal-kabeli za napon 1 kV, koji imaju iskljuivo pune Al-vodie,
sektorskog presjeka 35 do 300 mm
2
, oznaeni simbolom SJ.

puni vodii vieini vodii
okrugli sektorski okrugli sektorski

Slika. 14.1. Oblici vodia

________________________________________________________________

________________________________________________________________
206

Kod kabela do 1 kV upotrebljavaju se vodii okruglog i sektorskog presjeka, a za
visokonaponske i jednoilne kabele upotrebljavamo okrugle vodie.

Izolacija vodia

U tehnici energetskih kabela za izolaciju vodia upotrebljavaju se uglavnom:

- papir,
- termoplastina masa i
- guma.
Debljina izolacije zavisi od izrade, presjeka i nazivnog napona kabela. Koliko je izolacija
vodia bitna za izradu kabela najbolje pokazuje to to se kabeli prvenstveno dijele prema
izolaciji vodica.
Papirna izolacija vodia sastoji se od vie slojeva impregnirane papirne trake, koja se
vrsto i helikoidno omota oko vodia. Za impregniranje papira koristi se:

- Kompaund na bazi mineralnog ulja za impregniranje papira (kabela) pod oznakom IP.
- Kompaund na bazi mjeavine mineralnog ulja, kalofonija i voska za specijalno
impregniranje papira (kabela) pod oznakom NP. Pri tome se misli na impregniranje
kojim se postie da migracija kompaunda (cijeenje kompaunda-ulja, odnosno njegovo
lutanje du kabela) bude to manja, odnosno potpuno iskljuena zbog zagrijavanja
kabela u pogonu, odnosno polaganja kabela sa znatnim visinskim razlikama.

Kod zatienih kabela (tj. onih koji imaju metalni plat iznad svake ile) posljednji sloj
izolacije naini se kao vodljiv ili poluvodljiv sloj (npr. pomou metaliziranog papira.
Izolacija vodia na bazi termoplastine mase izvodi se kao beavan sloj od:

- Polivinilklorida (PVC) i to uglavnom za kabele nazivnog napona do 10 kV. Ima vie
trgovakih naziva za tu masu, kao npr. protodur Siemens.
- Polietilena (PE) i to za visokonaponske kabele (obino za i iznad 10 kV). Ta masa
odlikuje se, izmeu ostalog, veom dielektrinom vrstoom i znatno manjim
upijanjem vlage nego PVC-masa.

Gumena izolacija vodia izrauje se ili kao beavan sloj ili kao omot od gumenih traka oko
vodia i to na bazi:

- vulkanizirane prirodne (meke) gume uglavnom za kabele niskog napona, budui da
ozon ubrzava starenje gume,
- umjetne sintetike gume (npr, butil guma, neopren, silikonska guma, perbunana i sl.), s
visokom postojanou prema ulju, habanju, termikim naprezanjima, kao npr.
silikonska guma do 180 C;
- mjeavine umjetne i meke (vulkanizirane) gume.
Plat
Kod kabela s izolacijom vodia od impregniranog papira upotrebljava se metalni plat
(olovo ili aluminij) kao zatita od prodiranja vode i vlage u izolaciju kabela, koja je inae
sama po sebi jako higroskopna. Osim toga metalni plat kod jednoilnih kabela i zatienih
________________________________________________________________

________________________________________________________________
207

zasebnim metalnim platom za svaku ilu djeluje pozitivno na oblikovanje simetrinog
radijalnog elektrinog polja. To je veoma vano kod kabela za napone iznad 10 kV.
Metalni plat izrauje se veoma esto od olova. Ako je kabel izloen znatnim vibracijama,
tada se umjesto olova upotrebljavaju olovne legure. Prednost olova je u tome da se lagano
savija, a nedostatak mu je velika teina i neznatna mehanika vrstoa.
Aluminijski plat izrauje se kao i olovni u obliku beavne cijevi (ravne ili valovite i to
zbog vee savitljivosti), a prednosti su mu: mala specifina teina (lagani kabeli), postojanost
prema vibraciiama, velika elektrina vodljivost i mehanika otpornost. S obzirom na povoljnu
elektrinu vodljivost moe se Al-plat upotrijebiti i kao zatitni vodi u vieilnim kabelima
za napon 1 kV, ukoliko ima odreeni stvarni presjek, ime se znatno smanjuje promjer kabela.
Kod kabela ija je izolacija vodia dovoljno otporna na upijanje vode i vlage
(termoplastina masa ili guma) upotrebljava se plat od PVC-mase, polietilena, odnosno
gume. Olovni plat kod kabela sa PVC-izolacijom veoma se rijetko upotrebljava.

- Plat od PVC-mase odlikuje se lakoom, savitljivou, otpornou na habanje i
kemijske utjecaje, ne podrava gorenje i nije osjetljiv na vibracije.
- Polietilen za plat obino se upotrebljava kod kabela koji imaju izolaciju vodia od
polietilena, a namijenjena je vrlo vlanom zemljitu i polaganju u vodu.
- Guma, prvenstveno neopren, slui kao plat gumenih kabela.
Zatita od mehanikih oteenja
Armatura kabela je omot od metalnih ica ili traka koja slui iskljuivo kao zatita od
mehanikih oteenja i nema nikakve elektrine funkcije, osim pod odreenim okolnostima.
Izrada armature:

- Armatura od dvije eline trake kod kabela koji su izloeni normalnim mehanikim
naprezanjima (osim zateznih naprezanja). Ta armatura nije redovno potrebna kod
kabela s Al-platom.
- Armatura od plosnatih ili okruglih elinih ica sa zavojnicom od eline trake ili ice
ili bez nje kod kabela koji su izloeni poveanim mehanikim naprezanjima, npr. pri
uvlaenju kabela u cijevi, u rudarskim oknima, pri polaganju na kosim terenima ili uz
znatne visinske razlike, te kod podvodnih kabela.
- Al- i e-plat mogu se takoer upotrebljavati kao armatura.

Jednoilni kabeli za izmjeninu struju nemaju u pravilu elinu armaturu, budui da bi ona
prouzroila dodatne gubitke i zagrijavanja zbog vrtlonih struja. Ako se ipak mora raunati s
mehanikim oteenjima ili veim zateznim naprezanjima u toku montae, tada se armatura
izrauje od nemagnetskog materijala ili u obliku otvorenih zavojnica (spirala).
Zatita od korozije
Zatita od korozije kabela s olovnim platom, bez armature, sastoji se od nekoliko slojeva
impregniranog papira, te jednog omota impregnirane jute s meuslojevima od bitumena i
vanjskim neljepljivim slojem bijele boje, koji prijei meusobno lijepljenje kabela i lijepljenje
kabela na bubanj. U posljednje vrijeme izrauje se sve vie zatita od korozije pomou
vanjskog plata od PVC-mase, koji dolazi izravno na olovni plat.Izmeu olovnog plata i
________________________________________________________________

________________________________________________________________
208

armature kabela je unutranji zatitni sloj od vie slojeva impregniranog papira. Iznad
armature je vanjski zatitni sloj od impregnirane jute s neljepljivim slojem, ili PVC-plat.
Kabeli s Al-platom imaju redovno posebnu antikorozivnu zatitu npr. u obliku
specijalnog sloja termoplastine mase, iznad kojeg dolazi vanjski PVC-plat ili impregnirana
juta.
Kabeli s platom od PVC-a, polietilena i gume ne trebaju posebnu antikorozivnu zatitu,
budui da je plat ve sam po sebi otporan prema svim pojavama kemijskih utjecaja i ne
podrava gorenje.
Opisani oblici zatite zadovoljavaju normalne zahtjeve, dok za kabele koji se polau u
izrazito agresivnoj atmosferi treba predvidjeti dodatnu antikorozivnu zatitu, npr. dvije
termoplastine ili gumene trake koje se postavljaju na olovni plat premazan bitumenom.
Koncentrini vodi i elektrina zatita
Kod kabela s izolacijom od termoplastine mase, za napon 1 kV, npr. kabel PP 40,
upotrebljava se koncentrini vodi prvenstveno kao neutralni, odnosno zatitni vodi, a
osigurava istovremeno i el. zatitu od previsokog napona dodira ako nastane dozemni spoj na
kabelu (radi elektrinog proboja ili mehanikog oteenja kabela).
Kod kabela s izolacijom od termoplastine mase ili gume, za napon iznad 1 kV,
upotrebljava se elektrina zatita, koja treba sprijeiti nastajanje previsokog napona dodira na
platu kabela kod dozemnog ili kratkog spoja na kabelu, tj. koristi se za odvoenje
kapacitivnih struja i struja dozemnog spoja. Elektrina zatita postavlja se iznad svake ile ili
koncentrino iznad jezgre kabela.

14.3. Oznaavanje kabela i izoliranih vodia
Oznaavanje kabela i vodia sadri:
- Oznaavanje sa stajalita konstrukcije, materijala, podruja upotrebe, nazivnog napona
i sl.,
- Oznaavanje ila kabela i vodia bojama (i brojevima).
Oznake energetskih vodia i kabela
Oznake izoliranih vodia sastoje se od slovnih simbola, broja ila, nazivnog presjeka
vodia i nazivnog napona.
Kod oznake materijala izolacije i plata redoslijed simbola je od vodia prema platu. Prva
i druga grupa simbola razdvaja se kosom crtom, a druga i trea crticom.

Primjer oznaavanja:
PG/R-A 3 x 1,5 - instalacijski vod s razmaknutim aluminijskim ilama, izoliran plastinom
masom u zajednikom gumenom platu, troilni, presjeka l,5mm
2
.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
209

Oznake kabela razlikuju se od oznaka izoliranih vodia po tome to kabeli nemaju simbol
za posebno podruje upotrebe, no imaju brojane a ne slovne simbole za konstrukcijske
karakteristike kabela. Nazivni napon oznaava se obino linijskim naponom u kV. Druge
oznake su identine.
Primjer oznaavanja:
IPO 13-AS 3x50mm
2
10 kV - kabel s izolacijom od impregniranog papira i s olovnim
platom, armaturom od dvije eline trake, zatitom od vie slojeva impregniranog papira i
jednim slojem jute, s aluminijskim vodiima sektorskog presjeka, troilni 50 mm
2
, 10 kV.

14.4. Oznaavnje telkomunikacijskih vodia i kabela

Oznake se sastoje od slovnih i brojanih simbola
Oznaavanje ila kabela i vodia bojama i brojevima .
- Oznaavanje bojama i brojevima provodi se zbog sigurnosti i lake montae.
a) Oznaavanje ila kabela za nazivni napon do 1 kV. Standard propisuje:

- Boje ila se odnose na kabele s izolacijom od PVC-mase, gume i impregniranog
papira. Iznimka pri tome mogu biti samo ile kabela s izolacijom od impregniranog
papira, ukoliko je to predvieno odgovarajuim standardom.
- Primjena standarda je obavezna od 1.7.1971.god.
- Zatitni vodi, mora biti uvijek oznaen kombinacijom zelene i ute boje. Iznimka su
pri tome kabeli koji imaju zatitni vodi, u obliku koncentrinog vodia ili kao Al-
plat.
- ila svjetloplave boje se upotrebljava kao srednji, odnosno neutralni vodi i to
prvenstveno ako kabel ima jednu ilu manjeg presjeka, koja se ne upotrebljava kao
zatitni vodi. Inae se ila svijetloplave boje moe upotrijebiti i kao glavni fazni
vodi.
- ile smee i crne boje se upotrebljavaju kao glavni-fazni vodii.
- Kod vieilnih kabela koji imaju uto-zeleno oznaenu ilu kao zatitni vodi, moraju
u slovnoj oznaci imati iza oznake tipa kabela odnosno izoliranog voda jo i dodatno
slovo Y, npr.: kabel PP 44-Y 4x25mm
2
1 kV.

b) Oznaavanje ila kabela za napon iznad 1 kV do daljnjega e se provoditi prema vaeim
standardima, Novi prijedlozi (papirni i plastini kabeli) ne predviaju razliite boje za
oznaavanje ila kabela napona iznad 1 kV.

c) ile rudarskih kabela se oznaavaju prema tehnikim propisima za elektrina postrojenja u
rudnicima s podzemnom eksploatacijom,:

- Zatitni vodi: crvene boje ili uto-zelene boje.
- Srednji vodi: prirodne (neobojene) ili svjetlosive boje.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
210

14.5. Boje za oznaavanje ila izoliranih vodova i kabela

slui iskljuivo za oznaavanje vodia
(PE)
(N)
(L)

Praktini primjeri oznaavanja izoliranih vodova i kabela (sl.14.2.) :

Slika. 14.2. Primjeri oznaavanja vodova i kabela

Jednoilni izolirani vodii mogu se oznaavati bojama(sl.14.3.):

Slika. 14.3. Oznaavanje jednoilnih izoliranih vodia

________________________________________________________________

________________________________________________________________
211

estero i vieilni vodovi i kabeli oznaavaju se ovisno izvedbi (sl.14.4.):

sa zatitnim vodiem bez zatitnog vodia

Slika. 14.4. Oznaavanje estero i vie ilnih kabela

14.6. Tehnologija spajanja i zavravanja univerzalnog kabela
12/20(24) kV

Pojavom univerzalnog samonosivog kabela za SN distributivne mree u Hrvatskoj,
neminovno je uslijedilo i pitanje tehnologije spajanja i zavravanja takvog tipa kabela, te
obuenosti i osposobljenosti za takvu vrstu radova. Kao i svaka druga nova tehnologija i ova
trai odreene posebnosti na podruju odabira i nabave kabelskog pribora i osposobljenosti za
montau te kasnijeg odravanja u pogonu. Svojim elektrinim i mehanikim svojstvima
dovoljnim za nadzemno, podzemno i podvodno polaganje u slane i slatke vode, ovaj kabel je
u proteklom desetljeu s pravom stekao epitet univerzalni kabel.
Istovremeno s razvojem konstrukcije univerzalnog kabela, razvijala se i pratea spojna i
ovjesna oprema, pribor i alat. Tehnologija toploskupljajuih materijala i ovdje se dokazala
kao najprihvatljivija i najkompatibilnija elektrinoj i mehanikoj konstrukciji samog kabela.

14.6.1. Konstrukcija univerzalnog kabela 12/20(24) kv

Po svojoj konstrukciji univerzalni kabel pripada kategoriji 3-ilnih ekraniziranih kabela s
elektrinom zatitom od bakrene mreice i bez metalne armature. Zbog svoje samonosivosti
na odreenim razmacima izmeu dvije toke uvrenja, vodii preuzimaju najvei dio vlane
sile i naprezanja jer kabel nema dodatnu vanjsku mehaniku zatitu koju ima npr. podmorski
kabel. Uzduna sila kojom je kabel zategnut prenosi se sa prethodno oblikovane zatezne
spirale na vanjski plat, a sa vanjskog plata i na ile kabela koje su meusobno pouene u
smjeru kazaljke na satu. Na kraju, ovo naprezanje se sa ila prenosi i na sam vodi. Zbog tog
pojaanog mehanikog optereenja, vodi za kabele 70 i 95
2
mm ini kompaktno ue
izraeno od aluminijske legure AlMgSi (komercijalni naziv CSA), a za kabele 10 mm2
okrugli jednoini bakreni vodi.

Poluvodljivi sloj oko vodia i oko izolacije izraen je od crnog poluvodljivog i
termostabilnog polietilena dok je primarna izolacija izraena od umreenog polietilena
(XLPE) postupkom trostrukog brizganja i tehnologijom suhog umreavanja. Sva tri ova sloja
izrauju se istovremeno postupkom trostrukog brizganja (ekstrudiranje), to je danas
uobiajena praksa u proizvodnji energetskih kabela srednjeg napona. Vano je napomenuti da
je vanjski poluvodljivi sloj lagano skidajui tzv. banana tip i da za njegovo skidanje nije
potreban specijalni alat.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
212

Elektrina zatita kabela izvedena je od uzduno poloene tri bakrene pokositrene mreice
presjeka 10, 16 ili 25
2
mm . Vanjski plat kabela izraen je od crnog polietilene niske gustoe
(LLD), otpornog na habanje i UV zrake.
Konstrukcija univerzalnog kabela te raspored uzdunih sila u kabelu, prikazani su na slici
14.5.

Slika. 14.5. Konstrukcija univerzalnog kabela

Bitniji konstrukcijski podaci univerzalnog kabela s bakrenim vodiima (tip EXCEL) i kabela
s aluminijskim vodiima (tip AXCES) nazivnog napona 12/20(24) kV prikazane su u tablici
14.3.

Tablica. 14.3. Konstrukcijski podaci za univerzalni kabel

14.6.2. Spojni pribor za univerzalni kabel

Za spajanje i zavravanje univerzalnog kabela koristi se standardni toploskupljajui
kabelski pribor kao i za podzemne kabele, ali uz odreene posebnosti i primjerene uporabne
vrijednosti. One su posljedica oekivanog mehanikog naprezanja kabela u pogonu, to nije
sluaj kod standardnog podzemnog kabela. Zbog toga, koriteni kabelski pribor za spajanje i
zavravanje univerzalnog kabela mora udovoljavati sljedeim opim zahtjevima:

- prilagoenost konstrukciji univerzalnog kabela
- elektrina i mehanika svojstva ujednaena sa svojstvima univerzalnog kabela
________________________________________________________________

________________________________________________________________
213

- otpornost na vanjske utjecaje
- visoki stupanj pogonske sigurnosti
- jednostavnost i praktinost u koritenju
- ekoloka podobnost tijekom ugradnje i kasnije u pogonu

Ovim zahtjevima moraju udovoljavati kabelski zavreci za prikljuak na postrojenja, kabelske
spojnice ravne za meusobno spajanje kabela u trasi kao i odcjepne kabelske spojnice za
izvoenje odcjepnih prikljuaka na liniji.

14.6.3. Kabelski zavreci

Za zavravanje univerzalnog kabela i prikljuak na vanjsko postrojenje (odvodnici
prenapona, linijski rastavljai, stupne transformatorske stanice, provodni izolatori i sl.) koriste
se troilni zavreci za vanjsku ugradnju tipa POLT-24 /3XO duine ila 1200 mm. Aktivni
dio zavretka ini toploskupljajua izolacijska cijev na iju je unutranjost po cijeloj duini
tvorniki naneen metaloksidni sloj za kontrolu i razdiobu elektrinog polja. Ovaj novi sustav
za kontrolu elektrinog polja, jami izvrsnu i konstantnu razdiobu silnica du zavretka a
istovremeno spreava nedozvoljeno naprezanje materijala uslijed visokonaponskih impulsnih
optereenja (atmosferski ili sklopni prenaponi).

Princip djelovanja metaloksidnog sloja za kontrolu i elektrinog polja kod razliitih
naponskih optereenja prikazan je na slici 14.6. Radi poveanje klizne staze, vanjski zavreci
imaju dodatne toploskupljajue izolacijske eirie ime je ostvarena specifina duina puzne
staze minimalno 25 mm/kV (klasa III prema IEC 60815 )

Slika. 14.6. Elektrine karakteristike MO sloja za kontrolu elektrinog polja
u kabelskom zavretku

________________________________________________________________

________________________________________________________________
214

Za zavravanje kabela unutar transformatorskih stanica s klasinim, zrakom izoliranim
postrojenjima koriste se kabelski zavreci tipa POLT-24 /3XI s duinom ila 450 mm. Za
prikljuivanje na metalom oklopljena i SF6 plinom izolirana postrojenja pored ovih
zavretaka moraju se koristiti i dodatni izolacijski adapteri tipa RICS. Za zavravanje i
spajanje samih vodia mogu se koristiti vijane kabelske stopice koje mogu biti sastavni dio
kompleta ili standardne kabelske stopice namijenjene za esterokutno preanje. Kod odabira
stopica potrebno je voditi rauna o tome da stopice budu uzduno vodonepropusne (obavezno
za vanjsku ugradnju) te da promjer prikljunog vijka na postrojenju odgovara promjeru na
stopici. Kod upotrebe stopica za esterokutno preanje, potrebno je takoer voditi rauna o
ispravno koritenom alatu za ugradnju koji daje proizvoa stopica.

14.6.4. Kabelske spojnice

Potreba za spajanjem univerzalnog kabela pojavljuje se odmah kod gradnje SN voda
(kabel se u principu polae u neprekidnom nizu) ili kasnije u pogonu (interpolacije,
mehanika oteenja kabela ili slino).

Spojnice se kod nadzemnog polaganja univerzalnog kabela najee ugrauju kod stupnog
mjesta i uz prethodno mehaniko rastereenje oba kraja kabela uz pomo zateznih spirala,
rasteretnog ueta i ostalog ovjesnog pribora (vidi sliku 14.7.).

Slika. 14.7. Princip ugradnje kabelske spojnice uz mehaniko rastereenje

Srednjenaponski sustav spajanja (prikazan na slici 14. 8.).

Slika. 14.8. Srednjenaponski sustav spajanja

1. Kontrola elektrinog polja

Cijev i krpa za raspodjelu i kontrolu elektrinog polja imaju tono definiranu
impedancijsku karakteristiku s kojom izravnavaju silnice elektrinog polja iznad spojne
ahure i krajeva vanjskog ekrana izolacije.

________________________________________________________________

________________________________________________________________
215

Za vrijeme ugradnje, sila stezanja komprimira utu vrpcu za ispunu ili krpu oko krajeva
poluvodljivog sloja i spojne ahure. Nije potrebna izrada konusa na krajevima izolacije pored
spojne ahure.

2. Izolacija i ekran

Izolacijska cijev (crvene boje) postie tonu debljinu izolacije u samo jednom koraku.
Iznad izolacijske cijevi u obliku vanjske stjenke postavljen je ekranski sloj od
toploskupljajueg vodljivog polimera (crne boje). Ova tehnika tedi vrijeme montae i
osigurava spoj izmeu izolacije spojnice i vanjskog ekranskog sloja bez mogunosti
zaostajanja zranog raspora.

3. Elektrina zatita

Bakrena mreica i kontaktni prsteni osiguravaju dobar spoj elektrine zatite preko
podruja spajanja i ostvaruju elektrini kontakt s vanjskim ekranom tijela spojnice.

4. Vanjsko brtvljenje i zatita

Toplina koja se koristi za skupljanje vanjske cijevi, uzrokuje da se prethodno oslojeno
ljepilo rastopi i da pone tei, rezultirajui na platu kabela jednom trajnom barijerom protiv
ulaska vlage i korozije u kabel. Vanjska cijev prua takoer zatitu od mehanikih optereenja
i kemijsku otpornost, kao to se oekuje i od samog vanjskog plata kabela. Za kabele s
armaturom od elinih traka, spojnice sadre kuite od galvaniziranog elinog lima, koje se
brzo i jednostavno postavlja iznad unutarnjeg dijela spojnice.

14.6.5. Kabelski odcjepi

Za izvoenje odcjepa na univerzalnom kabelu u pravilu postoje tri uobiajene metode i to:

1. Direktno ekraniziranom odcjepnom spojnicom u zemlji (podzemno polaganje) ili na stupu
(nadzemno polaganje),

2. Ugradnjom kabelskih zavretaka na sva tri kraja kabela i njihovim postavljanjem na
metaloksidne odvodnike prenapona ili na potporne izolatore (nadzemno polaganje)

3. Pomou okretnog rastavljaa smjetenog u metalni ormar na zemlji ili uvoenjem kabela u
mini-transformatorsku stanicu sa SF6 blokom (podzemno ili nadzemno polaganje).

Sve tri ove metode u osnovi imaju isti cilj, a koja od njih e se u konkretnom sluaju
koristiti ovisi o;

- nainu polaganja kabela
- zahtjevu za mogunost razdvajanja odcjepne toke,
- estetskom izgledu i
- lokaciji

________________________________________________________________

________________________________________________________________
216

Direktno pomou ekranizirane odcjepne spojnice

Kod nadzemnog polaganja krajevi prolaznog (postojeeg) kabela moraju se mehaniki
rasteretiti i uvrstiti na stupu pomou zateznih spirala, vodei rauna da je za izradu ove
spojnice potrebno cca. 3 m kabela. Kabel u odcjepu moe pri tome biti poloen ili nadzemno
po stupovima ili moe biti podignut na stup kod podzemnog polaganja (npr. kod interpolacije
nove transformatorske stanice s univerzalnim kabelom ili s jednoilnim podzemnim
kabelima). Ova metoda ima prednosti u odnosu na ostale metode izvoenja odcjepa, jer je u
cijelosti izolirana kao i sam kabel i predstavlja s kabelom izoliranu cjelinu.

Slika. 14.9. Presjek 20 kV odcjepne spojnice i njezine dimenzije

Na slici 14.9. prikazan je presjek jedne 24 kV odcjepne spojnice tipa EPKB. Vano je
napomenuti da se odcjepne spojnice mogu ugraivati kako na tro-ilnim tako i na jedno-
ilnim 10 ili 20 kV kabelima presjeka vodia 10-300
2
mm . Za univerzalni kabel presjeka
3x10 mm2 potrebno je pored osnovne spojnice tipa EPKB ugraditi i dodatni komplet za
poveanje promjera kraja kabela koji sam ulazi u spojnicu. Dugi ivotni vijek
toploskupljajuih materijala, dokazan je na sustavu kabelskog pribora. Milijuni instalacija u
najotrijim uvjetima pogona, potvrdili su pouzdanost toploskupljajue tehnologije u visokim
elektrinim i termikim optereenjima, te utjecajima okoline. Zajednika osnova tehnologije
za cijeli toploskupljajui kabelski pribor su polimeri umreeni radijacijom i s elastomernim
pamenjem oblika. Oni pruaju znaajno poboljanu mehaniku, kemijsku i termiku
otpornost u usporedbi s neumreenim materijalima.

Kabelski pribor se istie po svojim dobrim znaajkama izoliranja i brtvljenja, visokom
mehanikom ilavou i postojanou na vremenske i kemijske utjecaje, kao to su UV-
zraenja i lunata tla. Cjelokupni srednjenaponski pribor sadri sustav za kontrolu i razdiobu
elektrinog polja i to bilo da se radi o odvojenoj cijevi za kontrolu elektrinog polja ili o
integriranoj oblozi unutar izolacijske cijevi. U zavrecima, izolacijske cijevi osiguravaju
povrinsku otpornost na puzne struje i eroziju, te pruaju vanjsku zabrtvljenost na stopici i
vanjskom platu kabela. U spojnicama se podruje spajanja vodia pokriva s jednom
elastomernom dvostruko ekstrudiranom cijevi, koja prua kompaktnu izolaciju bez
meuslojeva, te istovremeno vanjsku ekranizaciju.

Za pripremu kabela nisu potrebni specijalni i komplicirani alati. Ugradnja
toploskupljajuih komponenti provodi se sa propan plinskim plamenikom, koji se takoer
najee koristi kod pripreme uljnih i plastinih kabela. Kad su isporueni, svi pojedinani
dijelovi su razvueni do te mjere da se lako mogu navui preko pripremljenog kraja kabela.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
217

Kad se dovoljno zagriju, toploskupljajui elementi se skupe i vrsto obuhvate kabel, te ga
zatiuju od vlage, dok se istovremeno ljepilo topi i popunjava sve utore i praznine.

14.7. Tehnologija elastomera ECIC

Elastomerna komponenta spojnice isporuuje se u rastegnutoj formi, gdje vanjska
toploskupljajua stijenka dri izolaciju na proirenom promjeru. Grijanjem, toplina uzrokuje
skupljanje vanjskog sloja, doputajui tako elastomernom izolacijskom sloju da se
istovremeno skupi i tijesno prione tik oko spojnice.

Elastomeri pokazuju smanjenje snage skupljanja nakon skladitenja ili kod niskih
temperatura. Primjenom topline ovaj efekt nestaje, to omoguuje skladitenje materijala bez
ogranienja roka, te takoer instalaciju na niskim temperaturama. Karakteristika izolacijskog
materijala poput gume u kombinaciji s krutom toploskupljajuom stjenkom, omoguava
spojnici da u pogonu prati dimenzijska dstupanja izolacije kabela izvana promjenom
temperature vodia.
Na slici 14.10. je dan prikaz toploskupljajueg materijala prije i poslije zagrijavanja.

Slika. 14.10. Termoskupljajui materijal a) prije i b) poslije zagrijavanja

Kontrola elektrinog naprezanja u kabelskom priboru

Nekontrolirano elektrino polje na kraju kabela - Na kraju srednjenaponskog kabela, gdje
je izolacijski ekran skinut, ekvipotencijalne linije su vrlo guste i izazivaju visoka elektrina
naprezanja. Ovo naprezanje je dovoljno visoko, da ionizira zrak na povrini izolacije kabela
izazivajui parcijalna izbijanja.

Temperatura i popratni efekti ove ionizacije e, kroz odreeno vremensko razdoblje,
unititi povrinu izolacije. Ovome treba jo dodati, da je naprezanje na kraju ekrana tako
visoko, da e ak i najmanji zarez u izolaciji prouzroiti elektrini proboj i ispad iz pogona
(sl.14.11.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
218

Slika. 14.11. Bez kontrole elektrinog polja; Elektrino polje s ugraenim sustavom za
kontrolu (cijev ili obloga)

Za kontrolu elektrinog naprezanja koriste se obloge ili cijevi s briljivo kontroliranom
volumnom otpornosu i dielektrikom permitivnou, kako bi izgladio podruja visokih
elektrinih naprezanja. Jakost elektrinog polja na zavretku ekrana izolacije smanjena je
ispod gornje granice, a koja jami dugotrajan ivotni vijek u pogonu. Ovaj elegantan sustav za
kontrolu elektrinog polja moe se koristiti na razliitim tipovima kabela, ukljuujui i kabele
izolirane papirom, te je prilagodljiv odstupanjima u dimenziji kabela (sl.14.12.).

Slika. 14.12. Sa kontrolom elektrinog polja

Nelinearna razdioba elektrinog naprezanja - Obloge za kontrolu elektrinog naprezanja su
napravljene iz materijala, koji se ponaa slino kao nelinearni otpornik. Rezultirajua razdioba
napona je nelinearna i doputa kratku duinu zavretka, dok se elektrino naprezanje u
podruju kraja ekrana odrava niskim. Kao dodatak ovome, obloga za kontrolu elektrinog
naprezanja za vrijeme grijanja i uz pomo sile skupljanja vanjske cijevi tijesno pritisne uz
izolaciju popunjavajui tako i najmanje mogue neravnine. Rezultat ovoga je izvrsno
nalijeganje obloge na izolaciju ime se sprjeava bilo kakvo parcijalno izbijanje za vrijeme
pogona (sl.1413.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
219

Slika.14.13. A bez kontrole el. polja B s oblogom za kontrolu el. polja

Linearna razdioba elektrinog naprezanja - Linearna razdioba elektrinog naprezanja (B) je
posljedica nelinearne impedancije cijevi za kontrolu elektrinog polja. Rezultirajua razdioba
polja ovisi o ispravnom odabiru svojstava materijala i duini cijevi. Odabir visoke
impedancije materijala doveo bi do neprihvatljivo strmog porasta napona na kraju ekrana (A).
Smanjenje duine cijevi ili niska impedancija materijala rezultiralo bi pranjenjem na kraju
cijevi (C) (sl.14.14.).

Slika. 14.14. A visoka impedancija B cijev za kontrolu el. polja C niska impendancija
ili prekratka duina

14.8. Razdioba elektrinog naprezanja u spojnici

Cijev za kontrolu elektrinog polja dodiruje i preklapa vanjski ekran izolacije na svakoj
strani spojnice i kontrolira optereenje u ovim podrujima na isti nain kao i u zavrecima.
Zajedno s visokom dielektrikom permitivnou ute vrpce za ispunu, cijev za kontrolu el.
polja odvaja ekvipotencijalne linije i tako smanjuje elektrina naprezanja na krajevima spojne
ahure. Samo jedan sloj izolacije koji je nerazdvojivo vezan na vanjski vodljivi sloj, ima
svoju tono odreenu debljinu prema nazivnom naponu spojnice, a istovremeno sprjeava
bilo kakva meuslojna parcijalna izbijanja.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
220

Ovaj sustav kontrole elektrinog naprezanja u spojnici ne zahtjeva izradu konusa na
krajevima izolacije niti koritenje spojnih ahura sa specijalno profiliranim oblikom
(sl.14.15,).

Slika. 14.15. Spojna ahura specijalno profiliranog oblika

Otpornost na atmosferilije i starenje

Izvrsna otpornost na atmosferilije i starenje kabelskog pribora, stalno se dokazuje
prirodnim i ubrzanim ispitivanjima na starenje. Ova ispitivanja ukljuuju ak i 10- godinje
ispitivanje pogonske izdrljivosti s intenzivnim UV zraenjem.

Fenomen stvaranja tragova i erozije

Prirodno e s vremenom vanjska povrina zavretaka, posebno kod vanjskog koritenja,
postati oneiena, a u vlanim uvjetima e se razviti struje odvoda. U nepovoljnim uvjetima
okolia, struje odvoda mogu pogorati povrinu izolacije zavretka, stvarajui po njoj tragove
ili erozijone kanale. Oboje bi konano prouzroilo proboj na zavretku i njegovo unitenje
(sl.14.16.).

Razvijen je specijalno formulirani izolacijski materijal za toploskupljajui kabelski pribor,
koji se odupire naprijed opisanom fenomenu stvaranja tragova, kao i drugim pogoravajuim
faktorima kao to su erozija, UV zraenja ili drugi utjecaji okolia.

Ova formulacija sastoji se od smjese polimera i sofisticiranih aditivnih dodataka, koji su
konstruirani da zadre svoje znaajke tijekom dugoga ivotnog vijeka ak i u najotrijim
utjecajima okolia.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
221

Slika. 14.16. Stvaranje tragova i erozionih kanala na izolaciji

14.9. Tehnologija toploskupljajuih materijala

Umreavanje i pamenje oblika

Termoplastini materijali su sastavljeni od izuzetno dugih i vrlo tankih molekula u
nepravilnom rasporedu. vrstoa takvog materijala ovisi o razmaku izmeu njegovih
molekula i kristalinoj prirodi njegove molekularne strukture. Kad se materijal zagrije,
kristali nestaju a molekule mogu tada lagano kliziti jedna pored druge a materijal tee. Dok je
u tom zagrijanom stanju, materijal moe biti oblikovan u skoro svaki eljeni oblik. Nakon to
se materijal ohladi, kristali se iznova formiraju, stvarajui silu koja e zadrati plastiku u
obliku u kojem je bila upravo formirana (sl.14.17.).

________________________________________________________________

________________________________________________________________
222

Slika. 14.17. ponovno formiranje kristala nakon hlaenja materijala

Dolaskom atomske energije uinjeno je vano otkrie, da se izlaganjem odreenih
plastinih materijala visokoenergetskim snopovima elektrona moe izazvati trajno popreno
vezivanje ili meusobno spajanje njihovih molekula. Ovo popreno umreavanje rezultira
u kemijskom vezivanju plastine strukture, jednim novim trodimenzionalnim sustavom
(sl.14.18.).

Slika. 14.18. Vezivanje plastine strukture novim trodimenzionalnim sustavom

Jednom, kad je materijal umreen, on se vie na bilo kojoj temperaturi nee topiti i nee
tei. Kad se materijal zagrije, njegovi kristali e nestati kao i prije, ali on sada vie nee tei ili
mijenjati oblik, jer poprene veze dre meusobno vrsto povezane molekule. Umreena
struktura je meutim elastina, tako da kad se zagrije na temperaturu kod koje se kristali tope,
materijal se ponaa kao guma (sl.14.19.).

Slika.14.19. Elastina umreena struktura

________________________________________________________________

________________________________________________________________
223

Proizvodnja i ugradnja toploskupljajuih cijevi

Djelovanje elektronskih snopova na cijev uzrokuje trajno popreno vezivanje susjednih
molekula. Na ilustraciji je uveani shematski prikaz vrlo malog dijela popreno vezanih
izuzetno dugakih molekula, a na kraju prikaza nalazi se presjek toploskupljajue cijevi (slika
14.20.).

Slika. 14.20. Uveani shemtski prikaz vrlo malog dijela dugakih molekula

Jednom kad je cijev umreena, korak koji slijedi u dodjeljivanju njezine elastine
memorije je grijanje materijala iznad toke taljenja njegovih kristala.Molekule su tada vezane
zajedno samo poprenim vezama.

Slika. 14.21. Deformiranje vrue cijevi djelovanjem unutarnjeg pritiska

Dok je cijev vrua, pod djelovanjem unutarnjeg pritiska, cijev se deformira, ime se
razvlae umreene molekule. Dok je u ovom rastegnutom stanju (sl.14.21.), cijev se hladi;
kristali se tada iznova pojavljuju i samim time zakljuavaju strukturu u ovom deformiranom
stanju, na neodreeno vrijeme. U tom obliku se cijev isporuuje kupcu.

Slika. 14.22. Vraanjecijevi u prvobitni oblik ponovnim grijanjem

Na licu mjesta se cijev grije (sl.14.22.), pri emu se kristali ponovno tope i nestaju. Poprene
veze omoguavaju materijalu da se ponovno vrati u svoj prvobitni oblik.

Slika.14.23. Zakljuavanje, nakon hlaenja, u ponovo steeni oblik

Nakon hlaenja (sl.14.23.), kristali se ponovno formiraju i tako cijev zakljuaju u
njezinom ponovno steenom obliku.
________________________________________________________________

________________________________________________________________
224

14.10. Kvaliteta, okoli, zdravlje i sigurnost

Standardi kvalitete za sve materijale tijekom itavog procesa proizvodnje, poevi od
ulaznih sirovina pa sve do zapakiranog proizvoda, kontinuirano se prate i dokumentiraju.
Ulazni materijali kao i kompletan pribor podvrgavaju se redovitim ponovnim ispitivanjima.

Kao rezultat dobro uspostavljenog sustava za upravljanje kvalitetom (QMS), ukljuujui i
osiguranje kvalitete, Tyco Electronics Energy Division neprekidno postie recertifikaciju u
skladu s normom ISO 9001.

Pravilna ugradnja toploskupljajueg kabelskog pribora ne predstavlja nikakav rizik za
zdravlje, to je dokazano i potvreno istraivanjima u neovisnim institutima i procjenama
samih kupaca. to vie, rizici tipini instalaciji kabelskog pribora mogu se sada eliminirati
izbjegavanjem bilo kakvog lemljenja ili rukovanja s konvencionalnim dvokomponentnim ili
bitumenskim ispunama. Nakon zavretka montae nikakvi neuredni ili tetni ostaci ne
iziskuju specijalna i skupa uklanjanja i odlaganja. Koriste se samo ekoloki iste i
reciklirajue komponente te se stalno reducira materijal za pakiranje. Napori i investicije
tijekom godina za ouvanje i zatitu okolia, doveli su ne samo do uklanjanja materijala koji
troe ozon i do znaajnog smanjenja otpadnih materijala i potronje vode, nego i do novih
procesa koji omoguavaju reciklau umreenih polimera..

________________________________________________________________

________________________________________________________________
225

LITERATURA

1. P. Atkins, Physical chemistry, W.H. Freeman and Co. New York, 1997.
2. Blythe, Electrical properties of poyimers, Cambridge University Press, London 1979.
3. The Big Bang theory, P. Shestople, Cambridge University Press, London , 1997.
4. G. Gudelj, K. Buha, Elektrotehniki materijali i komponente, Tehnika kola Ruera
Bokovia Zagreb, 1994.
5. N. Abrihosov, L. Shelimova, Poluprovodnikovye materijali na osnove soediniji
IV IV
B A , Nauka, Moskva, 1975.
6. V. Knap, P. Coli, Uvod u elektrina i magnetska svojstva materijala, kolska knjiga
Zagreb, 1990.
7. .A. Spasojevi, Z.V. Popovi, Elektrotehniki i elektronski materijali, Nauna
knjiga, Beograd, 1979.
8. W. Balachandran, W. Machowski, Electrohydrodinamic automization of insulating
liquids, IEEE Annual Report CEIDP, 1998.
9. K. Bogorodickij, M. Volokobinskij, A. Vorobjev, B. Taraev, Teorija dielektrikov,
Energija, Leningrad, 1965.
10. J. Herak, Opa anorganska kemija, kolska kniga, Zagreb, 1970.
11. M. Born, E. Wolf, Priciples of optics: Electromagnetic theory of propagation,
interference and difraction of light, Cambridge University Press, London, 1999.
12. N. Massa, Fiber Optic Telecomunications, Sprigfield Technical Community College,
Springfield, Massachusetts (htp:/www.cord.org.)
13. Kuzmani I. Vujovi I., Elektrotehniki materijali, Visoka pomorska kola u Splitu,
Split, 1999.
14. V. Meeldijk, Electronics components: Selection and Aplication Guidelines, Wiley,
New York, 1996.
15. Kikoin, Tablicy fizieskih veliin-spravonik, Atomizdat, Moskva, 1976.
16. J. Korickij, Elektricheskie materially, Energija, Moskva, 1976.
17. D. Oxtoby, H. Gillis, N. Nachtrieb, Principles of modern chemistry, Brooks College
Publishing, New York, 1998.
18. D. Stojanovi, Zatita od poara i eksplozija, Institut zatite od poara i eksplozije,
Sarajevo, 1988.
19. V. Hen-Bartoli, P. Kulii, Valovi i optika, kolska knjiga, Zagreb, 1991.
20. D. Rakovi, Fizike osnove i karakteristike elektrotehnikih materijala,
Elektrotehniki fakultet, Beograd, 1995.
21. V. Paar, Atomi, molekule, poluvodii, supravodljivost, kolska knjiga, Zagreb, 1989.
22. V. Paar. Titranja, uvod u kvantnu fiziku, poluvodii, kolska knjiga, Zagreb, 1992.
23. V. Druzhinin, Magnetniey svojstva elektrotehnicheskyj stali, Energija, Moskva, 1974.
24. C. Edelham, H. Schneider, Vacum Physic and tehnology, Akademiche
Verlagsgesellscaft Geest & Porting, Leipzig 1978.
25. Filipovi, S. Lipanovi, Opa anorganska kemija, kolska knjiga, Zagreb, 1973.
26. R. Buchanan, Ceramic materials for electronics, Marcel Dekker, New York, 1986.
27. Revolucija lasera i optikih kabela (htp:/ www.escola.hfd.hr /laseri/paper1/ b-dl.htm).
________________________________________________________________

________________________________________________________________
226

28. R. Flinn, P. Trojan, Engineering materials and their applications, John Wiley & Sons
Inc, New York, 1994.
29. Hologrami (http:// www. holo. com/ holo/ book/ appendix. html, http://
members.aol.com/ gakall/ holopg.html)
30. J. ribar, J. Divkovi-Pukec, Elektroniki elementi, Zagreb, 1996.
31. D. Koruni, Magnetooptiki mediji i pohrana, Seminar iz kolegija memorijski sustavi,
ZEMRIS.
32. J. Dobrini, Fizika (valovi,optika, struktura tvari), Tehniki fakultet, Rijeka, 1998.
33. Von Hippel, Dielectric materials and applicatios, MIT Press, Massachusetss, 1966.
34. D. Hull, An introduction to composite materials, Cambridge University Press,
London, 1981.

Predrag Krcum - Materijali U Elektrotehnici

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Predrag Krcum - Materijali U Elektrotehnici

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PREDRAG KRUM

n vektor normale na povrinu dS.

, pa se za karakteristiku dielektrinih gubitaka uzima

= tg . Lako se oblikuju u omekanom stanju. Mogu biti biljnog,

. Relativna dielektrina konstanta i koeficijent

. Relativna dielektrina konstanta i

. Relativna dielektrina konstanta i

. Relativna dielektrina konstanta i koeficijent dielektrinih gubitaka gume

OH iona, utjee na mjesto formiranja hre, kao i na brzinu

You might also like