UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

AZIL I EKSTRADICIJA
-seminarski rad-

Kandidat

Mentor

Dervisevic Haris

prof.dr.Demal Najetovic

Broj indexa:1082/11

V.ass.Ajla Skrbic

Decembar;2013.

Sadrzaj
Uvod

2.

Drzavljani, stranci, apatridi, bipatridi, polipatridi

3.

Drzavljanstvo steceno rodjenjem

3.

Drzavljanstvo udate zene

4.

Naturalizacija i ekspatrijacija

4.

Apatridi i polipatridi

5.

Pravni polozaj stranaca

6.

Izgon stranaca

6.

Prava stranaca

7.

Azil

7.

Ekstradicija

8.

Osobe podlozne ekstradiciji i zlocini koji podlijezu izrucenju

10.

Dodatak

11.

Zakljucak

14.

Literatura

15.

Uvod
Kada govorimo o azilu i ekstradiciji dolazimo na temu covjeka, pojedinca kao subjekta u
medjunarodnom javnom pravu. Kao sto znamo covjek nije subjekt medjunarodnog javnog prava,
ali svako pravo pa i medjunarodno javno postoji radi covjeka, radi ljudi. Covjek je uvijek krajnji
adresat nekog prava. Mozemo reci da covjek u medjunarodnom javnom pravu nije direktni
subjekt toga prava, nego indirektni jer se veze za drzavu. Veza pojedinca i drzave zove se
drzavljanstvo. Medjutim nemaju ni svi ljudi na svijetu ovu vezu sa jednom drzavom, odnosno
nemaju svi drzavljanstvo, dok nasuprot njima postoje ljudi koji imaju dvojno ili cak trojno
drzavljanstvo. Da bismo bolje razumjeli pitanje azila i ekstradicije moramo prvo razumjeti
drzavljanstvo, odnosno vezu koju fizicko lice ima sa svojom domovinom. Na pocetku rada
posvetit cu paznju drzavljanstvu sa teorijske strane, zatim azilu i ekstradiciji i naposlijetku
navesti neke klasicne primjere i vazne medjunarodne dokumente vezane za ovu tematiku.

Drzavljani, stranci, aptridi, bipatridi, polipatridi.

Prema nacelu teritorijalne suverenosti pojedinac je pod vlascu drzave u kojoj boravi i ima
duznosti postivanja njezinih propisa dok god se u njoj nalazi. Ali kada se nalazi i izvan te svoje
drzave on je u isto vrijeme i pod vlascu te svoje drzave, personalna suverenost, i duzan joj je na
vjernost. Zauzvrat on u inostranstvu ima pravo traziti zastitu od svoje drzave. Ako strana drzava
prekrsi neka njegova prava, njegpova mu drzava po medjunarodnom pravu moze pruziti
diplomatsku zastitu. Ukoliko ne moze ostati u stranoj drzavi, on bi uvijek trebao imati
mogucnost da se vrai u svoju drzavu.
Dakle, kada se raspravlja o pitanjima pravnog polozaja pojedinca bitno je utvrditi njegovo
drzavljanstvo. Drzavljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku drzavu. Opca
deklaracija o ljudskim pravima proklamira da: Svako ima pravo na drzavljanstvo.(clanak 15.).
Ipak je to samo cilj kojem se tezi, jer zbog raznih razloga mnoge osobe mogu biti apatridi,osobe
bez drzavljanstva. Uz to neka se osoba moze naci u polozaju da ima dva ili cak vise
drzavljanstava,bipatridi,polipatridi,sto takodjer stvara mnogo prakticnih problema.1
Stoga se smatra da pitanja drzavljanstva spadaju u untrasnju, iskljucivu, nadleznost drzave. U
odredjivanju tih motiva drzave se mogu voditi razlicitim motivima poput: nacionalne tradicije,
demografske i ekonomske politike, drzavne sigurnosti idr. Ali to svoje diskreciono pravo drzava
moze ograniciti ugovorima koje sklapa sa drugim drzavama.
Uz tu mogucnost samoobavezivanja putem ugovora o pravnim ucincima drzavljanstva moze se
raspravljati iz uklona domaceg, ali i iz uklona medjunarodnog prava. Drzava je slobodna
podijeliti svoje drzavljanstvo kome hoce i medjunarodno pravo u tome ne ogranicava. Ali je
pitanje ima li drzava svim takvim osobama pravo pruzati diplomatsku zastitu u trecim drzavama.
Ako u tome pogledu ne postoji stvarna veza izmedju pojedinca i drzave, podijeljeno
drzavljanstvo ne mora biti suprotstavljivo u odnosu na neku trecu drzavu.
Drzavljanstvo steceno rodjenjem je najcesci oblik drzavljanstva velika vecina ljudi ne mijenja
ga do smrti. Ne postoji u tom pogledu jedoobrazna praksa u unutrasnjem pravu drzava, ali se
mogu razabrati dva temeljna nacela. Drzavljanstvo se stice rodjenjem: a) cinjenicom rodjenja na

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 481.

teritoriji neke drzave(ius soli) ili b)temeljem porijekla nekoga od roditelja (ius sanguinis).
Vjeruje se da osim gornjih, nema nekih trecih kriterija , ali se niti jedan od njih ne usvaja sasvim
iskljucujuci drugi
Drzavljanstvo udate zene. Nekad je u mnogim drzavama bila siroko prihvacena tradicionalna
politika ocuvanja cjeline porodice. Stoga su mnoge drzave u svojim zakonima o drzavljanstvu
predvidjale da strana drzavljanka trenutkom udaje ipso facto stice drzavljanstvo svoga muza a
gubi svoje dosadasnje drzavljanstvo. Nasuprot tome druge su drzave, slijedeci politiku jednakosti
spolova izricito predvidjale da samim cinom udaje strana drzavljanka ne stice drzavljanstvo
supruga. Iz te neuskladjenosti propisa nastajali su relativno brojni slucajevi u kojima su zene
udajom ostajale bez drzavljanstva, ili su po suprugu udajom sticale dvojno drzavljanstvo.2
U zalaganju za ukidanjem razlika izmedju spolova, u novije vrijeme mnoge su drzave napustile
propise o automatskom sticanju drzavljanstva zena cinom udaje. Time su mogucnosti sukoba
zakona u velikoj mjeri otklonjene. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije zena 1979.
predvidja da ce drzave stranke te konvencije priznati zenama jednaka prava kao i muskarcima
vezano za sticanje, promjene ili ocuvanje drzavljanstva supruga. Drzave stranke garantiraju da
niti brak sa strancem, niti promjena drzavljanstva od strane supruga dok brak traje, nece
automatski mijenjati drzavljanstvo supruge,niti ce ju ostaviti bez drzavljanstva ili ju prisiliti da
slijedi drzavljanstvo supruga.
Ali zauzvrat, zakoni vecine drzava danas predvidjaju ubrzan i olaksan postupak naturalizacije, tj.
primanja u vlastito drzavljanstvo i to po vlastitoj molbi, a ne automatski. Pri tome se taj olaksani
postupak jednako primjenjuje na udatu zenu, kao i na ozenjenog supruga.
Prirodjenje(naturalizacija) i otpust iz drzavljanstva(ekspatrijacija). Naturalizacija u uzem
smislu razlicita je od prethodno opisane naturalizacije ipso facto cinom sklapanja braka, ali i od
priznanja ocinstva i usvojenja maloljetnika.
U tom uzem smislu naturalizacija je postupak u kojem neka drzava po svojoj diskreciji podjeljuje
svoje drzavljanstvo nekoj osobi na njenu molbu. Po opcem medjunarodnom pravu stranac nema
pravo na drzavljanstvo putem naturalizacije. U nacelu drzava ima pravo odbiti takvu molbu, i
2

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 483.

ako nije drukcije predvidjeno u njenom domacem pravu, ona tu odluku nije duzna niti
obrazloziti. S druge strane, suprotno je nacelu medjunarodnog prava nametati drzavljanstvo
putem naturalizacije nekoj osobi protiv njezine volje.
Stoga naturalizacija spada u diskrecionu vlast svake drzave i ona moze predvidjati svojim
zakonima razlicite uslove za primanje u svoje drzavljanstvo.3
U medjunarodnom pravu nije prihvacena doktrina o neraskidivoj privrzenosti, idissoluble
allegiance, koja bi drzavu sprjecavala da neku osobu otpusti iz svog drzavljanstva suprotno
njenoj volji.
Isto tako neka drzava nije duzna priznati ucinak sticanja drzavljanstva njenog gradjanina neke
druge drzave. Otpust iz vlastitog drzavljanstva moze se podvrgnuti nekim uvjetima, poput
odsluzenja vojnog roka, ili izmirenja duznickih obaveza isl.
Osobe bez drzavljanstva i osobe sa vise drzavljanstava(apatridi i polipatridi). Uprkos
naporima koji se preduzimaju, razlike u zakonima o drzavljanstvu jos uvijek su tolike da se i
dalje javljaju slucajevi polipatridije i apatridije. Ali to vise nisu najvazniji razlozi tih
nenormalnih licnih situacija.
Neke drzave sa brojnim iseljenistvom ili sa svojim etnickim pripadnicima u susjednim drzavama,
svojim zakonima namjerno dopustaju sticanje vlastitog drzavljanstva bez obaveze otpusta iz
prethodnog drzavljanstva. Nadalje u sklopu uredjenja odnosa drzava sljednica nastalih raspadom
drzave prethodnice ponegdje se dvostruko drzavljanstvo nekih kategorija osoba dopusta kao
politicko rjesenje drugih problema.
Polozaj osoba bez drzavljanstva, apatrida, ipak je vece zlo od polozaja osoba koje imaju dva ili
vise drzavljanstava. Bez drzavljanstva mogu ostati osobe koje napustaju domovinu iz politickih
razloga npr. emigranti iz bivseg SSSR-a nakon revolucije 1917. Ili izbjegli i izgnani Palestinci sa
podrucja koje je 1948. I kasnije doslo u sastav ili pod okupaciju drzave Izrael.
I druge teritorijalne promjene mogu stvarati apatride. Pripadnici neke etnicke skupine ne zele
primiti drzavljanstvo na koje jedino imaju pravo, a drzava u kojoj borave odbija im u postupku
naturalizacije dati svoje drzavljanstvo(npr. neki Albanci rodjeni na Kosovu a nastanjeni u
3

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 484.

Makedoniji, Sloveniji ili Hrvatskoj, ili neki Srbi rodjeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini a
nastanjeni u Srbiji.
Pravni polozaj stranaca. Pristup stranaca u neku drzavu. Pravila medjunarodnog prava o
polozaju stranaca pretezno su nastajala u medjunarodnoj praksi koja u tome pogledu nije
jednoobrazna. Uz pravila obicajnog prava o tzv. medjunarodnom minimalnom standardu, drzave
uredjuju ta pitanja dvostranim i visestranim ugovorima o trgovini i konzularnim odnosima. U toj
oblasti do sada nije bio usvojen neki mnogostrani ugovor, ako zanemarimo Havansku konvenciju
o polozaju stranaca, iz daleke 1928. godine, koja je regionalnog znacaja.
Ni jedna drzava nema obavezu da prima strance na svoje podrucje. Drzava moze zabraniti
pristup strancima na svoje podrucje ili ga ograniciti uslovima koje sama propise. Medjutim ni
jedna drzava ne zeli presjeci sve svoje odnose sa ostatkom svijeta, s obzirom da u primjeni
propisa o pristupu stranaca vrijedi po pravilu nacelo reciprociteta.4
Propisi o uslovima useljenja, a u novije vrijeme i o dolasku na privremeni rad, podlozni su
brojnim ogranicenjima. Fizicki, moralno i socijalno nepodobne osobe najcesce se iskljucuju.
Stranac koji namjerava putovati u drugu drzavu mora imati pasos izdat od strane nadleznog
organa svoje drzave, i ako je potrebno ulaznu vizu koju mu izdaje diplomatsko predstavnistvo
drzave u koju putuje. Na osnovu njegovog pasosa njegova mu drzava moze pruziti diplomatsku
zastitu u drzavi u kojoj se nalazi.
Izgon stranaca. Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup svaka drzava ima pravo na svome
podrucju i uskratiti daljnji boravak stranca kojeg smatra nepozeljnim. To pravo postoji cak i ako
dvije drzave sklope sporazum sa garancijama stalnog boravka svojih gradjana, i smatra se
suverenim pravom svake drzave.
Uskrata daljeg boravka stranca nije mjera njegovog kaznjavanja, nego akt izvrsne vlasti. Stranac
kojem se uskrati ulazak u neku drzavu,na granici, u zracnoj luci ili u morskoj luci otvorenoj za
medjunarodni promet, vraca se u zemlju svog poslednjeg boravista. Ako ga ta drzava ne zeli
primiti, on se vraca u svoju domovinu.

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 487.

Prava stranaca.kada je stranac primljen na podrucje neke drzave s pravom neogranicenog ili
privremenog boravka, on u toj drzavi uziva neka minimalna prava potrebna za privatni zivot.
Medjunarodno pravo ne dopusta niti jednoj drzavi da strancima uskrati sklapanje gradjanskih
ugovora, sticanje vlasnistva, sklapanje braka i uzivanje porodicnih prava. Izvan tih temeljnih
prava, drzava moze strance podvrgnuti nekim ogranicenjima radi zastite svoje nacionalne
sigurnosti, javnog poretka ili prava svojih drzavljana.
Neke drzave uskracuju strancima i pravo na sticanje nekretnina, ili to pravo uslovljavaju
reciprocitetom. Obicno se strancima uskracuju politicka prava, ukljucujuci biracko, obavljanje
javnih funkcija i vrsenje politickih djelatnosti.
Azil- utociste
U vrsenju svoje suverenosti svaka drzava ima pravo nacelno primiti kojeg god hoce stranca. U
tome nije duzna pruzati objasnjenja drzavi koja bi tome prigovorila. Dakle po medjunarodnom
pravu ni jedna drzava nije duzna odbiti primiti nekog stranca u svoje podrucje, izruciti ga drugoj
drzavi ili ga izgnati sa svog teritorija, osim u slucaju nekih ogranicenja ili u izvrsavanju obaveza
koje je sama preuzela.5
S druge strane, drzava koje je neka osoba gradjanin nema pravo fizicke kontrole nad njime sve
dok se on nalazi na podrucju druge drzave. To vrijedi uprkos nadleznosti njenih tijela i organa da
ga kaznjavaju i za zlocine pocinjene u inostranstvu. Ta drzava moze izvrsiti izrecenu presudu tek
kada se krivac vrati u svoju domovinu ili joj bude izrucen. Iz toga, dakle jasno proizilazi da
teritorijalna suverenost drzave uvijek ima prevagu u odnosu na njenu personalnu suverenost.
Dakle svaka drzava moze podijeliti makar privremeni azil nekom strancu koji je izgnan ili je
pobjegao iz svoje domovine, kao i osobi bez drzavljanstva. Pruzanje azila stoga je pravo koje
proizilazi iz teritorijalne suverenosti drzave. Ono je miroljubivo i humanitarno djelo koje koje
druge drzave ne bi smjele smatrati neprijaznim cinom. Drzava koja pruzi azil strancu na svom
teritoriju time ne povlaci svoju odgovornost, jer se ne radi o medjunarodnom protupravnom
djelu, osim ukoliko se time povrjedjuje neka ugovorna ili druga obaveza.

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 492.

Uprkos tome, u nacelu se obicnim zlocincima ne pruza utociste. Pravo pruzanja azila u praksi se
sve vise ogranicava brojnim ugovorima o izrucenju, te nekim pravilima uctivosti.
Pravo svake drzave da pruza utociste politickim bjegucima, bilo da su stranci ili osobe bez
drzavljanstva, nije kao takvo nikada bilo pod sumnjom, niti se osporavalo. I premda pojam
politickog progona danas treba tumaciti restriktivno i s oprezom, pravo njegovog tumacenja
pripada drzavi koja pruza azil.6
Ali samo medjunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo pravo na azil, odnosno da ga
dobiju uvijek kada ga zatraze. Kako proizilazi iz teksta Opce deklaracije o ljudskim pravima, iz
1948. svako ima pravo da zatrazi azil i da ga uziva ako mu bude odobren. Odluka neke drzave da
ga pruzi ili odbije spada u njenu diskrecionu vlast. Ali to diskreciono pravo izvrsnih organa po
pravu nekih drzava moze biti podvrgnuto sudskoj provjeri.
Pojam ekstradicije. Vrsenje teritorijalne suverenosti drzave nad svim osobama koje se nalaze u
njezinom podrucju, ukljucujuci i pravo da ih kazni zbog zbog krsenja njenih zakona, cesto se
narusava bijegom pocinitelja na podrucje neke druge drzave. S druge strane, pitanje je primjene
domaceg prava drzave na podrucje koje se bjegunac sklonio, hoce li mu se suditi i hoce li biti
kaznjen za zlocin koji je pocinio prije svog dolaska u tu zemlju. Ta drzava moze slijediti tradiciju
common low i odbiti vrsenje kaznene sudbenosti za zlocine pocinjene izvan svog teritorija.
Ali cak kada ta drzava i vrsi kaznenu sudbenost za takva djela, vezano za prikupljanje dokaza za
sudjenje ipak su u najboljem polozaju vlasti drzave u kojoj je zlocin pocinjen, a ta drzava ima i
najveci interes da krivca kazni. Sve to bilo je povodom nastanka pravnog instituta ekstradicije,
pod kojim se podrazumijeva formalno izrucenje neke osobe od jedne drzave drugoj koja ga je
zatrazila, radi sudjenja i kaznjavanja.
Na temelju ucenja prirodnog prava Hugo Grotius formulisao je duznost drzave u kojoj se
odbjegli zlocinac sklonio-ili da ga sama osudi, il da ga na zahtjev druge drzave njoj izruci da bi
mu ona sudila. Grotius se smatra tvorcem nacela:aut dedere,aut punire, iako je on tu misao
izrazio drugim rijecima.

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 493.

Ekstradicija bjegunca nije nikada postala obavezom drzava po opcem medjunarodnom pravu.
Ona se i danas moze izvrsiti, bilo temeljem uctivosti bilo primjenom nekog ugovora koji ju
unaprijed predvidja.
Na snazi su tri regionalna sporazuma o ekstradiciji. 1933.godine u Montevideu je sklopljena pod
okriljem Panamericke unije Konvencija o ekstradiciji. Arapske su zemlje 1952. sklopile svoj
Sporazum o ekstradiciji. U krilu Vijeca Evrope 1957. godine sklopljena je Evropska konvencija
o izrucenju, uz dopunske protokole iz 1975. I 1978.
Bosna i Hercegovina je postala potpisnica Evropske konvencije o ekstradiciji u aprilu 2004.
godine.7
Ekstradicija se u praksi vecinom vrsi primjenom dvostranih ugovora, kojih je sklopljen znatan
broj. Znacajka tih dvostranih ugovora je odsutnost jednoobraznosti, zbog cega je tesko govoriti o
nekom medjunarodnom pravu ekstradicije. Ipak vecina tih ugovora sadrzi neka zajednicka nacela
ili uslove za izrucenje, o kojima se vodi racuna i pri sklapanju novih ugovora iz te oblasti.
Smatra se opscenito prihvacenim da drzava kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije,
osim uz odobrenje drzave koja je osobu izrucila, suditi joj za druge zlocine osim za one za koje
je izrucena. To nacelo specijalnosti predvidja se ugovorima o ekstradiciji, ali se postuje cak i
kada nije izricito propisano.
Osobe podlozne ekstradiciji i zlocini koji podlijezu izrucenju. Ujednacena je praksa da drzava
kojoj je zahtjev za ekstradiciju upucen izrucuje drzavi koja je taj zahtjev uputila gradjane te
drzave ili one trecih drzava.
Drzave sa evropskog kontinenta nesklone su izrucivati svoje vlastite drzavljane i sklonije su im
same suditi za zlocine koje su pocinili u inostranstvu. Nasuprot njima Ujedinjeno Kraljevstvo i
Sjedinjene Drzave nisu se opirale da izrucuju svoje drzavljane radi sudjenja u drzavi u kojoj su
pocinili zlocin.
Kao ulov ekstradicije mnogi ugovori predvidjaju da djelo za koje je bjegunac optuzen mora biti
krivicno djelo prema zakonima obje drzave. Uz to se narocito ranije smatralo da je ekstradicija
7

http://www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/medj_konvencije/default.aspx?id=909&lang
Tag=hr-HR

opravdana jedino za teske zlocine poput ubistva, pljacke, krivotvorenja novca i drugih zlocina
cije je suzbijanje u zajednickom interesu svih naroda.
Ekstradicija se ne odobrava nakon sto je u drzavi u kojoj se bjegunac nalazi vec izrecena presuda
za odnosno djelo. Naime, gotovo svi ugovori o ekstradiciji sadrze nacelo non bis in idem, po
kojem se ni jednoj osobi ne moze suditi vise puta za isto djelo. Ono se moze smatrati opcim
nacelom prava.
Iako ni o postupku izrucenja nema ujednacenih pravila, reci cemo nesto i o tome. Zahtjev za
ekstradicijom upucuje se putem diplomatskih kanala nadleznim vlastima drzave u kojoj se
bjegunac nalazi. Nakon prijema zahtjeva drzava od koje se izrucenje trazi nastojat ce
osumnjicenu osobu uhapsiti, osim ukoliko je sasvim jasno da se ona ne moze izruciti. U vecini
drzava konacnu odluku o ekstradiciji donosi sudsko tijelo koje zahtjev za izrucenjem moze
odobriti ili odbiti. Ako ga odbije osoba u pitanju odmah biva pustena na slobodu.
Ako se taj zahtjev odobri izrucenje obavlja izvrsna vlast. Drzava kojoj je zahtjev odobren
obavjestava se o mjestu i vremenu izrucenja kao i o vremenu koje je osoba u pitanju provela u
pritvoru. Ako nema drukcijeg sporazuma, sve troskove hapsenja i drzanja u pritvoru okrivljene
osobe snosi drzava kojojje zahtjev za ekstradiciju odobren. Ta drzava organizira transport
izrucene osobe na svoje podrucje.8

Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000;str. 499.

10

Dodatak
Ugovor o ekstradiciji izmedju BiH I Republike Hrvatske
Baria olak, ministar pravde Bosne i Hercegovine i Orsat Miljeni, ministar pravosua
Republike Hrvatske potpisali su u srijedu 28.11.2012. godine, u pauzi Konferencije o reformi
pravosua i osnaivanju rtava zloina u Zagrebu, Ugovor o ekstradiciji kojim se ureuje
postupak i uslovi za ekstradiciju osumnjienih, optuenih i osuenih lica iz jedne u drugu dravu.
Ugovor se poinje primjenjivati nakon dana potpisivanja, a odnosi se na krivina djela poinjena
po potpisivanju Ugovora.
Po prvi put ovim se Ugovorom omoguuje i ekstradiciju vlastitih dravljana za krivina djela
organizovanog kriminala, korupcije, pranja novca, kao i drugih oblika tekih krivinih djela.
Ugovor ne predvia ekstradiciju za krivina djela protiv ovjenosti i drugih dobara zatienih
meunarodnim pravom (ratni zloin), meutim dravama potpisnicama i dalje ostaje mogunost
ustupanja krivinog gonjenja, kako je predvieno Sporazumom izmeu Bosne i Hercegovine i
Republike Hrvatske o pravnoj pomoi u graanskim i krivinim stvarima.9
'Ni s jednom od drava u susjedstvu BiH nije potpisala sporazum o ekstradiciji za krivina djela
ratnih zloina. Za to postoje drugi instrumenti i sporazumi', izjavio je ministar olak. Takoe,
izrazio je zadovoljstvo zbog potpisanog Ugovora sa RH istiui kako je provoenje istog sada na
nosiocima pravosudnih funkcija dviju drava.
Nakon to je Ugovor o ekstradiciji nedavno potpisan sa Crnom Gorom, sada i sa Republikom
Hrvatskom, oekuje se potpisivanje istog i sa Republikom Srbijom i Republikom Makedonijom,
ime e se dodatno poboljati borba protiv organizovanog kriminala, korupcije, pranja novca,
kao i drugih oblika tekih krivinih djela u Jugoistonoj Evropi
Usvojeni ugovori o ekstradiciji i pravnoj pomoi izmeu BiH i Kraljevine Maroko
26. 10.2011.- Predsjednitvo BiH usvojilo je na dananjoj sjednici Ugovor o ekstradiciji i
Ugovor o pravnoj pomoi u graanskim i privrednim stvarima izmeu Bosne i Hercegovine i
9

http://www.mpr.gov.ba/aktuelnosti/vijesti/default.aspx?id=3079&langTag=bs-BA

11

Kraljevine Maroko, a za potpisnika je odreen ministar pravde BiH. Ugovorima se osigurava

jednaka pravna zatita i pristup sudovima na teritoriji obje drave, te unaprjeuje proces
izruivanja lica koja su traena radi pokretanja krivinog postupka ili izvrenja kazne.
Ugovorom o ekstradiciji odreuju se krivina djela za koje je dozvoljena ekstradicija, diskrecioni
razlozi za odbijanje, odbijanje ekstradicije svojih dravljana, privremeno liavanje slobode,
predaja lica i dr.
Ugovorom o pravnoj pomoi u graanskim i privrednim stvarima predvia se da graani jedne
drave uivaju jednaku pravnu zatitu na teritoriji druge drave i imaju pravo na pristup
sudovima pod istim uslovima koji vae za graane druge drave. Ovim ugovorom odreuje se da
pravna pomo obuhvata uruenje sudskih dokumenata, izvoenje dokaza i izvrenje sudskih i
arbitranih odluka te razmjenu informacija o zakonu.
Navedenim dokumentima u potpunosti se regulie pravna saradnja u krivinim, graanskim i
trgovinskim stvarima a konano potpisivanje uslijedie nakon okonanja unutranjih
zakonodavnih procedura dvije zemlje.

Ministari pravde Srbije i Bosne i Hercegovine, Nikola Selakovi i Baria olak potpisali su
danas sporazum o izruenju dravljana optuenih za najtee zloine i na taj nain zaokruili
pravnu saradnju dve zemlje.
Sporazum e se odnositi na krivina dela koja su izvrena nakon to sporazum stupi na snagu.
"Potpisivanjem ovog sporazuma zaokruili smo sve vidove pravne saradnje Srbije i BiH.
To je jedna od najintezivnijih i najkvalitetnijih saradnji koju Srbija ima sa nekom drugom
zemljom," ocenio je Selakovi posle potpisivanja sporazuma u Vladi Srbije.10
Selakovi je istakao da ugovor predvia mogunost izruenja ne samo stranih, ve i sopstvenih
dravljana za krivina dela organizovanog kriminala, korupcije i pranje novca, kao i za teka
krivina dela za koja je propisana kazna zatvora od pet godina.
Dva ministra sloila su se da su Srbija i BiH do sada potpisale puno sporazuma, ali da u
budunosti treba omoguiti i da se oni primenjuju. "Ovaj sporazum znai nedvosmislenu
opredeljenost da nastavimo sa borbom protiv organizovanog kriminala i verujte ovaj sporazum
e biti primenjen u slovo, kako je i napisan", rekao je olak.

10

http://www.kurir-info.rs/ekstradicija-ministri-pravde-srbije-i-bih-potpisali-sporazum-o-izrucenju-clanak-970127

12

On je naglasio da saradnja dve zemlje "moe i mora da bude bolja", a da su ratni zloini pitanje
koje optereuje odnose dve drave koja mora da bude reeno kako ne bi postalo problem pri
evropskim integracijama. Sporazum o izruenju se ne nee primenjivati na krivina dela ratnih
zloina, genocida i zloina protiv ovenosti.11
U Ministarstvu prave napominju i da je veoma znaajno to, to e sporazum omoguiti da
osuenik moe da nastavi da izdrava kaznu u svojoj dravi, umesto da bude izruen drugoj
dravi ugovornici. Delegacije Srbije i BiH su u maju 2012. godine usaglasile i parafirale tekst
Ugovora o izruenju. Srbija je do sada sporazum o izruenju potpisala i sa Hrvatskom, Crnom
Gorom i Makedonijom.

11

http://www.kurir-info.rs/ekstradicija-ministri-pravde-srbije-i-bih-potpisali-sporazum-o-izrucenju-clanak-970127

13

Zakljucak
Azil I ekstradicija su pravni instituti medjunarodnog prava koji najkrace receno stite pojedinca
od njegove drzave kao I drzavu od pojedinca. Azilom pojedinac dobiva mogucnost da se skloni
od progona po raznim osnovama koje vrsi njegova domovina vrseci svoju suverenu vlast, dok
ekstradicija omogucava drzavama da njihovi drzavljani kao ni trece osobe koje su pocinile za
ekstradiciju predvidjeno krivicno djelo ne mogu izbjeci krivicno gonjenje odnosno kaznu za
odredjeno krivicno djelo. U sustini ako dobije azil pojedinac ne moze biti ekstradiran, odnosno
nece dobiti azil osoba koja je subjekt ekstradicije.

14

Literatura
Vladimir Djuro Degan; Medjunarodno pravo; Rijeka; 2000.
http://www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/medj_konvencije/default.
aspx?id=909&langTag=hr-HR
http://www.mpr.gov.ba/aktuelnosti/vijesti/default.aspx?id=3079&langTag=bs-BA

http://www.kurir-info.rs/ekstradicija-ministri-pravde-srbije-i-bih-potpisali-sporazum-oizrucenju-clanak-970127

15