METODE POBOLJANJA TLA

METODE POBOLJANJA TLA

METODE POBOLJANJA TLA

2. STABILIZACIJA TLA POSTELJICE
Postupci stabilizacije tla posteljice iroko se primjenjuju u graevinarstvu, osobito u
niskogradnji, pri graenju prometnica ali i drugih objekata. Kod nas se iz vie razloga
o stabilizacijama uglavnom ne zna dovoljno. U prvom redu postoji vie osnovnih
postupaka (tehnika) stabilizacije ovisno o vrsti veziva, a svaka obuhvaa jedan iri
raspon materijala koji se tim vezivom mogu stabilizirati. U tom je podruju prisutna
velika raznolikost. Nadalje, neki postupci koji se esto izvode, i koji spadaju u
postupke stabilizacije, obino se ne nazivaju tako. Prvenstveno se pri tome misli na
mehaniko zbijanje zrnatih kamenih materijala (ljunka, drobljenog kamenog
materijala, mjeanih materijala), to nije nita drugo nego oblik mehanike
stabilizacije. U postupke mehanike stabilizacije ubrajamo i postupak korekcije
granulometrijskog sastava materijala i njegovo zbijanje. Pored navedenih u
tradicionalne postupke stabilizacije slabo nosivih tla posteljice ubrajaju se i postupci
stabilizacije pri kojima se osnovnom materijalu dadaje neko vezivo, primjerice vapno
kod koherentnih materijala, cement kod nekoherentnih i onih koji predstavljaju
prijelaz od nekoherentnih prema koherentnim materijalima te bitumen kod
nekoherentnih jednoliko graduiranih materijala. Danas se u svijetu koriste i brojni
proizvodi na bazi sintetskih polimernih emulzija, ulja, encima, katrana, bitumena i
drugih materijala ili se rabe odreena bioloka sredstva. Pri tome takvi materijali
djeluju samostalno ili u kombinaciji s nekim od tradicionalnih materijala (vapno,
cement ili bitumen) pospjeujui njegovo djelovanje.
Iako proizvoai redom sve ove netradicionalne proizvode deklariraju kao vrlo
uspjene, u praksi se uspjenost njihove primjene pokazala varijabilnom. Provedena,
in situ ispitivanja, u pravilu dokazuju da se primjenom ovih novih tipova materijala za
stabilizaciju slabo nosivih tla postiu odreeni uinci, no openito je ostao nepoznat
vijek trajanja ovih uinaka. Pored toga vrlo esto se primjeuje da je koliina
informacija koju proizvoai netradicionalnih sredstava za stabilizaciju daju
inenjerima na gradilitu ili projektantima nedostatna to rezultira smanjenim
povjerenjem korisnika proizvoda za stabilizaciju. Poecima ire primjene
netradicionalnih materijala za stabilizacije neophodno e trebati prethoditi dobro
dokumentirana, dugotrajna ispitivanja na izgraenim probnim dionicama. Pravilno i
objektivno izvjetavanje o rezultatima ispitivanja svakako e poveati povjerenje
prema tim proizvodima te proiriti saznanja o njihovim ogranienjima ili koristima.
Posebnu grupu proizvoda za stabilizaciju tla predstavljaju geosintetici, koji ne djeluju
na tlo direktno, mjenjajui mu karakteristike u reakciji s njim nego s jedne strane
preuzimaju na sebe naprezanja koja u tlu nastaju ili od vlastite teine konstrukcije ili
od djelovanja prometnog optereenja a s druge omoguavaju odvijanje odreenih
procesa u tlu kojima se neposredno tokom vremena poboljavaju svojstva takvog tla.
2.1. Definicija stabilizacije tla
Pojam stabilizacije tla najbolje se moe objasniti na nekim ekstremnim primjerima.
Pretpostavimo neko vrsto, homogeno stjenovito tlo. Ono se odlikuje velikom
nosivou na koju praktiki ne mogu utjecati nikakvi vanjski prirodni faktori, kao to
su primjerice voda, smrzavica i slino. Takav materijal, za graevinske svrhe, npr.
posteljicu neke prometnice moemo smatrati potpuno stabilnim. S druge strane
zamislimo npr. sipki, jednakozrnati pijesak ili glinu visoke plastinosti. Jednakozrnati
Stranica 1

METODE POBOLJANJA TLA

pijesak nema povezanosti izmeu zrna, slabo je nosiv i neotporan na mehanike
utjecaje, podloan eroziji vodom pa ak i vjetrom. On je u svom prirodnom stanju
nestabilan.
Na glinu, opet, iako su joj estice vezane unutarnjim silama kohezije, voda ima veliki
utjecaj. U suhom stanju glina ima veliku vrstou i nosivost, ali kada se saturira vodom
postaje plastina, pa i itka te moe izgubiti svaku nosivost. Dakle i glina je u
graevinskom smislu nestabilan materijal. Izmeu ovih materijala naravno postoji i
itav niz drugih materijala koji imaju razliita prelazna svojstva, a od kojih su mnogi
sasvim sigurno nestabilni. Takva svojstva su u graditeljstvu vrlo nepoeljna pa su
tokom vremena razvijeni postupci kojima se ona poboljavaju tj. postupci kojima je
cilj postii da nestabilni materijal stekne potrebni stupanj otpornosti na mehanike i
vremenske utjecaje. Takvi se postupci nazivaju postupcima stabilizacije tla.
Postoji itav niz definicija pojma stabilizacije tla. Navedeni su samo neki, koji se
javljaju u radovima poznatih autora ili u standardima:
Aichorn:
Neka se tla mogu jednostavnim postupkom zbijanja dovesti u stanje koje im daje
potrebnu mehaniku stabilnost i otpornost prema djelovanju atmosferilija. Mnoga
druga tla mogu se dodatkom malih koliina visokovrijednih materijala, primjerice
cementa, bitumenskih materijala ili vapna poboljati i time dobiti traena stabilnost.
Takva obrada naziva se stabilizacija.
Ingles:
Stabilizacija tla je svaki postupak kod kojeg se ograniava ili prevladava neko
nepoeljno svojstvo (svojstva) materijala.
O'Flaherty navodi definiciju koju je dao predsjednik Highway Research Board-a, jo
davne 1938. godine:
Stabilizirani nasip, podtlo, posteljica ili habajui ili nosivi sloj konstrukcije su oni koji
kada su izgraeni ostaju trajni, a stabilizacija je postupak koji do toga dovodi.
vicarska norma SNV 640 500:
Pod stabilizacijom tla podrazumijeva se mijeanje nekog aditiva, primjerice veziva u
tlo, u svrhu poboljanja njegovih geomehanikih karakteristika.
Engleska norma BS 1924:
Stabilizirano tlo je bilo koji prirodni materijal koji je preraen tako da mu nosivost
bude poboljana i zadrana, kao i da stekne otpornost na djelovanje atmosferilija
(vremenskih utjecaja).
Jo uvijek vaea norma u Hrvatskoj HRN U.E9.026:
Stabilizacija tla vapnom (cementom) predstavlja tehnoloki proces kojim se odabrane
vrste tla obrauju s dodatkom vapna (cementa) i vode dajui mjeavini veu stabilnost
i vrstou u sastavu podloge kolnike konstrukcije.

Stranica 2

METODE POBOLJANJA TLA

Europska norma:
Stabilizacija tla je postupak kojim se dodavanjem nekog visokovrijednog materijala,
primjerice veziva poboljavaju geomehanike karakteristike istoga.
Vidljivo je, dakle, da se stabilizacijom dobivaju novi materijali sa poboljanim
karakteristikama koji tako mogu znatno doprinjeti kvaliteti graevinskih objekata. to
vie, pomou stabilizacije se esto mogu uiniti pogodnim i iskoristiti i neki slabiji
materijali koji se bez obrade ni u kojem sluaju ne bi mogli upotrijebiti. Zbog svih tih
razloga sigurno je da stabilizacije mogu imati i znatan pozitivan ekonomski efekt.
2.2. Tlo i stabilizacija tla
Svako tlo ili lokalni materijal predstavlja sloen, vie ili manje promijenljiv prirodan
materijal koji se moe podijeliti u nekoliko osnovnih vrsta, odnosno moe se
klasificirati prema postojeim normama klasifikacije tla. U svrhu stabiliziranja tla,
esto je dovoljno klasificirati dominantni mineral u materijalu tla koji je potrebno
stabilizirati da bi se mogao odrediti odgovarajui postupak.
Pojam stabilizacija tla openito je povezan s nestabilnim tlima iako se postupci
stabilizacije uobiajeno provode i na tlima koja se ni po kojoj od svojih karakteristika
ne bi mogla svrstati u nestabilna. Iz tog razloga u nastavku e se potanje objasniti tlo
sa stanovta njegove stabilnosti, odnosno nestabilnosti.
2.2.1. Tlo
Tlo moemo zamisliti kao sistem koji se sastoji iz tri faze. U tako zamiljenom
sistemu, slika 1, oigledno je da nosivost tla proizilazi u najveoj mjeri od minerala vrste faze tla: pijesak, praina ili glina.

Slika 1.

Tri faze u sistemu tla

Izmedu estica minerala u njihovim dodirnim tokama postoji trenje. Ovo trenje je
neophodno u mehanizmu reakcije tla na djelovanje vanjskih i unutranjih sila.
Isto tako svaka je estica tla okruena adsorbiranim vodenim filmom. to su manje
estice, posebno kod glina, vei je uticaj ovog vodenog filma, a naroito u smanjenju
Stranica 3

METODE POBOLJANJA TLA

trenja izmedu estica tla. Na taj nain adsorbirana voda ima funkciju podmazivaa.
S druge strane adsorbirani vodeni film utjea na sile kohezije izmeu estica tla.
Pored ove vezane" vode u tlu postoji i promjenljiva koliina slobodne vode. Znaajan
dio naprezanja od djelovanja vanjskog optereenja odnosi se na tekuu fazu koja
reagira na porni pritisak. Mogunost toka slobodne vode rezultirati e u smanjenju
pornog pritiska.
Kada je porni pritisak nula, trenje izmedu estica tla je maksimalno.
Mogunost toka slobodne vode ovisi o koliini zraka u tlu. U stvari, jasno je, da to se
tie stabilnosti, ova trea faza, zrak, ne doprinosi u tom smislu. Drugim rijeima, u
nastojanjima poveanja stabilnosti nastojimo smanjiti sadraj zraka (upljina
ispunjenih zrakom). U naelu cilj bilo kojeg postupka stabilizacije je da se sistem tla
uini to je vie mogue "kompaktnim". To se postie zbijanjem koje je obavezan
korak pri svakom postupku stabilizacije. No, treba imati na umu da i nakon zbijanja u
tlu preostaje odreeni sadraj zraka od 10-20%.
Izmedu svojstava vrste i tekue faze
postoji interakcija, odnosno izmeu
trenja i kohezije. Ova interakcija
odreuje koja je vrsta tla u pitanju
(slika 13).
Kod koherentnih tla vei sadraj vode
smanjiti e koheziju i posljedino e
doi do smanjenja stabilnosti. Iz tog
razloga najvanije je smanjiti utjecaj
visokog sadraja vode, ime se u
stvari stabilizira tlo. Poveanje
kohezije putem vezivanja vika vode i
poveanje trenja okrupnjavanjem
originalnih estica tla, dodavanjem
veziva ili stabilizirajueg sredstva
(glina vapno) mijenjamo teksturu
estica tla to se moe osjetiti
stiskanjem mjeavine u aci.

Slika 2. Interakcija osobina vrste i

tekue faze, trenja i kohezije
Kod nekoherentnog tla, kao to je pijesak, koje ima dobro unutarnje trenje, vei
sadraj vode umanjuje trenje, to dovodi do pada stabilnosti. Mijeanjem ovakvog
pijeska sa glinom kao tlom sa velikom kohezijom, rezultirati e daleko veom
stabilnou mjeavine.

Stranica 4

METODE POBOLJANJA TLA

2.2.2. Stabilna i nestabilna tla
Postupci stabilizacija tla primjenjuju se po definiciji kod nestabilnih materijala.
Nestabilnost materijala, openito je vrlo nepoeljno svojstvo pri graenju, pa su
razvijeni postupci stabilizacije koji omoguuju da se ta promijenljivost prevlada ili
ogranii, odnosno da se poboljanjem jednog ili vie svojstava pobolja ponaanje tla
u cjelini.
Za bolje razumijevanje postupaka kojima se karakteristike takovih tla mijenjaju te se
na taj nain nestabilna tla pretvaraju u stabilna nije na odmet definirati pojmove
stabilnosti i nestabilnosti kada se oni odnose na prirodno tlo.
Neka tla kao to su kamenita ili ljunkovito pjeskovita tla stabilna su sama po sebi, i u
zbijenom stanju ne mijenjaju svojstva pod utjecajem vanjskih faktora vode i
smrzavice.
Meutim mnoga se druga tla pod djelovanjem tih utjecajnih faktora mijenjaju, pa se
kae da nisu stabilna. Pri tome nestabilna mogu biti i koherentna i nekoherentna tla.
Od nekoherentnih tala nestabilan je primjerice sipki, jednozrnati pijesak, koji slabo
podnosi djelovanje koncentriranih optereenja a podloan je i eroziji. Nestabilnost
ovog materijala potjee od odsutnosti kohezije izmeu estica, kao i od relativno
malog trenja izmeu zrna zbog nedostatka ispune upljina meu zrnima sitnijim
esticama materijala.
Kod koherentnih materijala, osnovni
uzrok njihove nestabilnosti je voda.
Koherentna tla gline imaju
kristalinian sastav. Sastoje se od
minerala gline koji su sastavljeni od
molekularnih listia aluminatnog ili
silikatnog karaktera, sloenih i
povezanih na razliite naine. O
karakteru tih veza ovise svojstva
gline.

Postoje tri osnovne grupe

glina kaoliniti, iliti i
montmoriloniti
od
kojih
najtipinija svojstva glina
(plastinost, bubrenje i dr.)
imaju montmoriloniti tako da
e se na primjeru te vrste
glina
ukratko
objasniti
ponaanje glina openito.
Slika 3. Montmorilonitna glina
Na slici 3 vidi se izgled minerala gline montmorilonita u prirodi kao i uveani
Stranica 5

METODE POBOLJANJA TLA

mikroskopski prikaz. Ta se glina sastoji od listia meusobno povezanih u kristalne
jedinice. Na vanjskim se povrinama listia adsorbira voda u obliku filma. Zbog velike
specifine povrine listia, ta koliina vode nije zanemariva. Daleko vea koliina
vode, meutim moe ui u strukturu minerala gline zbog toga to su elektrostatske
veze izmeu kristalnih jedinica slabe. Tako u montmorilonitnu glinu moe ui tolika
koliina vode da se razmak izmeu kristalnih jedinica povea i do etrdeset puta.
Posljedica toga je veliko bubrenje i promjena konzistencije gline.
I druge grupe glina, kaoliniti i iliti, podlone su tom mehanizmu djelovanja vode, iako
ne u tolikoj mjeri kao to je to sluaj s montmorilonitima.
Dakle, svojstva se glina, uslijed djelovanja vode u velikoj mjeri mijenjaju, pa se zato
smatraju nestabilnim materijalima.

Stranica 6