BOG BAKH

Zahvaljujui Homeru, Plutarhu, Sofoklu, Eshilu, Euripidu, Aristofanu i mnogim drugim velikanima lijepe knjievnosti, likovne i glazbene
umjetnosti, antiki bogovi i junaci i danas ive u njihovim djelima i djelima njihovih sljedbenika pisaca, skladatelja, slikara i kipara, a putem
njih i u naoj svijesti. injenica da antiki bogovi nikada nisu ivjeli i da antiki junaci (i kad su neki od njih bili povijesne linosti) u mitovima
dobivaju nadnaravna svojstva, nije umanjila nae zanimanje za njih. Je li mitologija ljudska zabluda ili plemenita ljudska tenja da se spozna
i objasni svijet, pitanje je o kojem su raspravljali mnogi umovi utvrdivi da je za takvo poimanje potreban zanos i emocija. U zanosu i emociji
tj. u trenucima posebnog duevnog stanja: straha, ljubavi ili gnjeva, odnosno radosti, ovjek je kroz duga vremenska razdoblja matajui
oblikovao likove i izmiljao njihove sudbine. Tako su nastali mitovi o mnogim boanstvima, a meu njima i o Bakhu odnosno Dionizu, bogu
vina i vinogradarstva, kojega su tovali i kao zatitnika voaka i grmlja, jer, kako su vjerovali, i tim biljkama upravo on daje svjeinu i sonost.

Bog Bakh je tovan i kao bog plodnosti i strpljive radinosti, to nije sluajno, jer bavljenje vinogradarstvom, tom radno najintenzivnijom
granom poljoprivredne proizvodnje, iziskuje od vinogradara upravo takvu vrlinu. Za razliku od mnogih strogih i okrutnih antikih bogova, bog
Bakh je obljubljen ne samo zato jer je i on bio progonjen, ve zbog toga to ljudima nudi slatke plodove i opojni napitak pun ivotne radosti.
Taj napitak je vino to krijepi i lijei i tijelo i duu, potie druevnost i ljubavni zanos, a umjetnika opajajui jo i potie na stvaralaki rad.
Mit o bogu Dionizu vrlo je star. Najstariji pisani spomen o tom boanstvu see 3500 godina u prolost, to je dokaz da je tovan jo i davno
prije. Vie je verzija ivotopisa boga Dioniza ili njemu slinog boanstva kojeg su tovale civilizacije to su prethodile grkoj. Smatra se da je
egipatski bog sunca i plodnosti Oziris preuzet od Grka i prozvan Dionizom. Liber je jedno od kultnih imena takva boanstva, kojeg su u
antikoj Italiji zvali Liber Pater. Latini su od Grka (a ne od svojih susjeda Itala) preuzeli Dioniza za kojeg su ve i Grci imali ime Bachos, te ga
pod tim imenom (prilagoenim latinskom jeziku - Bacchus) i tovali.
Bog Dioniz ili Bakh (gr. Dionisos), sin najvieg boga Zeusa i njegove ljubavnice Semele, roen je u Tebi (ili u nekom drugom od pet
spominjanih gradova, a to su Naksos, Kreta, Elis, Teos, Eleuterij). Da e Semela roditi sina saznala je Zeusova ena Hera, pa ga je odluila
ubiti. Tu svoju nakanu provede tako da preobuena u dadilju posjeti i naputi Semelu da ona nagovori Zeusa da joj bar jednom pokae svoju
veliku mo i snagu. Zeus, muki naivan i samouvjeren udovolji zahtjevu svoje ljubavnice Semele, te joj se pokaza u sjaju munja i tutnjavi
gromova. No, jedan je grom udario i u kraljevsku palau (u Tebi?), a plamen to ga je izazvao zahvatio je i Semelu, koja u smrtnom strahu
prijevremeno rodi sina.
Vidjevi to se dogaa, ali i shvativi da je to zamisao Here, koja eli unititi njegova sina, Zeus uokolo svog nedonoeta podigne zid od
gusto isprepletenog brljana i na taj nain samo njega spasi od sigurne smrti. Da bi se nedonoe razvilo naredio je da mu ga saiju u
stegno, a kada je i po drugi puta Dioniz roen (iz stegna svoga oca Zeusa), tog dva puta roenog boga (jo i dijete dvostrukih vratiju) predao
je na uvanje svom sinu Hermesu, bogu trgovaca, pronalazaa, putnika, varalica itd.
Neoenjeni Hermes nije imao vremena za odgoj i zato to je morao (kao glasnik bogova) stalno putovati, pa mladog Dioniza preda Semelinoj
sestri Ini, eni orhomenskog kralja Atamanta. Hera, koja je za sve to doznala poslala je na Atamanta ludilo, nadajui se da e on u nastupu
pomuenja uma ubiti Dioniza. Tako bi i bilo da se u posljednji trenutak nije umijeao Hermes, koji je djeaka Dioniza uzeo i odnio u Nisku
dolinu (dolinu ispod brda Nisa) te ga predao na uvanje nimfama. Da bi sauvale djeaka od Herinih zlih namjera, nimfe ga sakriju u duboku
peinu iji je ulaz zarasao vinovom lozom. Tu se Dioniz upoznao s tom plemenitom biljkom, tu je prvi puta kuao njen slatki plod i pio opojno
pie vino, to nastaje iz njega. Opijajui se, nagovorio je na to i svoje odgojiteljice (nimfe) i svoje drugove (Satira i odgojitelja Silena). Dijelei
ljudima sadnice loze, s njima je nagradio (u znak zahvalnosti za gostoljubivost) i atenskog pastira Ikarija, nauivi ga i proizvoditi vino. Zbog
tih Dionizovih dobrih djela otac ga Zeus proglasi bogom vina i vinogradarstva.
Vijest o Dionizu i njegovu opojnom piu brzo se irila, ali nije bila ba posvuda primljena s radou. Neki su se s oduevljenjem predavali tom
kultu (poput Kentaura, ljudi iz plemena totema konja), drugi su po svaku cijenu nastojali obuzdati njegovo irenje. Ti drugi (koji su samo mislili
na rat i na neke druge vie ciljeve) skupo su platili suprostavljanja Dionizu, pa je npr. traki kralj Likurg oslijepio i naprasno umro, a
tebanskog kralja Penteja ubile su ene (menade - sveenice boga vina i veselja, bakantice, zamijenivi ga za lava), a da stvar bude jo i
gora, te su ene bile predvoene njegovom majkom.
Putujui svijetom Dioniz je nailazio na mnoge neprilike, ali je iz njih uvijek izlazio kao pobjednik. Kada su se, primjerice, u Argu njegovu kultu
suprostavile ene (voene kraljevim kerima) Dioniz je njihovu "hladnu trezvenost pretvorio u mahnitost, pa su se one meusobno poele
ubijati". Drugom zgodom, kada su ga zarobili tirenski gusari, nakratko se pretvorio u lava. Po njegovu nalogu brod, na kojem je bio vezan, za
tren zaraste u gustu lozu i potone, a gusare, koji su poskakali u more, pretvori u dupine.
Svladavi neprilike, bog Dioniz stekne priznanje monog boga, a njegovu daru (vinu) pripade posebno, poasno mjesto meu svim piima.
Evo i jo nekoliko podataka o bogu Dionizu: ena mu je Arijadna (kerka kretskog kralja Minosa), ali i on poput oca Zeusa, s ljubavnicom,
boginjom ljubavi i ljepote Afroditom postade ocem sinu Prijapu, bogu plodnosti (koji je slavljen kao simbol oplodne snage mukarca).
Kao to je ve istaknuto, slavljenje boga Dioniza see u daleku prolost. U Grkoj su ga proslavljali vie puta u tijeku godine. Dionizijeva
raspusna jesenska gozba zvala se Ambrozija, a potkraj mjeseca oujka, na zavrnim sveanostima (tzv. "Velikim dionizijama") nastupali su
zborovi (obueni u jaree koe) pjevajui uz pokrete (ditirambe). Iz takvih se scensko-glazbenih sveanosti razvila grka tragedija, odnosno
(iz tzv. "Seoskih dionizija") grka komedija. Upravo su u vrijeme proslavljanja "Velikih dionizija" praizvedena mnoga dramska djela Eshila,
Sofokla, Euripida i Aristofana), pa se ne iskljuuje da su zahvaljujui tim proslavama ne samo stvorena, ve i sauvana.
Uz lik i ime boga Dioniza vezuju se (uz spomenute ditirambe, grke tragedije i komedije) i mnogi drugi pojmovi i imena poput bakhantica,
nimfa, satira, Silena, Erigone i Ikarija. Zbog njihove nezaobilazne uloge u poznavanju kulta boga Dioniza, i o njima se (pod njihovim imenom)
mogu proitati najosnovniji podaci.

Uz spomenute zasluge boga Dioniza i posebno o njegovu poticanju stvaralake matovitosti, zamjera mu se to prekomjerno uivanje
njegovih darova (vina) vodi u sigurnu propast. Mudri su na to uvijek upozoravali, vjerujui u mo razuma koji mora nadzirati pijanstvo, pa
otuda i ona izreka "Meden agan", to u prijevodu s grkog znai "Niega prekomjerno".
Vidi: alkoholizam, vino i zdravlje,Fetal Alcohol Syndrom.