Embrionalne indukcije

Primarna embrionalna indukcija (Gilbert, 2003)

Najspektakularniji eksperiment transplantacije u embriologiji, za to doba, svakako je bio
rad Hilde Mangold i Hansa Spemanna, koji su objavili 1924. godine. Oni su pokazali da samo
jedan tip tkiva u ranoj gastruli vodozemaca (pokuse su radili s vodenjacima Triturus taeniatus i T.
cristatus) ima tono odreenu sudbinu. To je tkivo koje se samo diferencira, a nalazi se u
podruju dorzalne usne blastoporusa, odnosno tkivo koje proizlazi iz dijela citoplazme nazvane
sivi polumjesec. Kada se to tkivo transplantira u podruje budue koe trbuha druge gastrule, to
ne samo da ostaje dorzalna usna blastoporusa ve inducira gastrulaciju i embriogenezu okolnog
tkiva. Poinje se formirati novi embrio, tj. nastaju dva umjesto jednog (Slika 4.1).

53

Slika 4.1 Embrionalne indukcije. A dorzalna usna blastoporusa iz rane gastrule presaena je u
drugu gastrulu u regiju iz koje inae nastaje ventralni epidermis. B tkivo donora invaginira i
stvara se sekundarni arhenteron te nastaju somiti, notokord i neuralna cijev s obje strane. C
embrio koji se oformi ostaje vezan za domaina. D struktura dorzalne usne blastoporusaa u
ranoj fazi gastrule. (Preuzeto iz: Gilbert, 2003).

U tim su pokusima Spemann i Mangold koristili razliito pigmentirane embrije vodenjaka,

54

Triturus taeniatus ima tamni pigment, a T. cristatus nema pigmenta, pa su mogli na temelju razlika
u boji prepoznati tkivo domaina i donora. Kada se dorzalna usna iz rane gastrule vrste T.
taeniatus odstrani i transplantira u buduu trbunu regiju rane gastrule vrste T. cristatus, stanice
tog tkiva poinju se udubljivati, kao to bi se i inae ponaale (pokazujui obrazac samoodreenja
self-determination) te nestaju ispod stanica vegetativnog pola. Pigmentirano tkivo donora
nastavlja se dalje samo diferencirati u hordomezoderm (notokord) i dalje, u ostale mezodermalne
strukture koje se normalno razvijaju iz dorzalne usne blastoporusa. Kako se novo formirane
mezodermalne stanice donora pomiu prema naprijed, stanice domaina poinju sudjelovati u
formiranju novog embrija, stvarajui organe koje nikada normalno ne bi stvarale na tom mjestu. U
sekundarnom embriju bili su vidljivi somiti sastavljeni od pigmentiranog i nepigmentiranog tkiva.
Jo spektakularnije je bilo to su stanice dorzalne usne donora djelovale zajedniki sa stanicama
domaina u formiranju potpune neuralne ploe iz ektoderma domaina. Formirao se uglavnom
drugi embrio, licem u lice s domainom. Rezultati tog tehniki zahtjevnog pokusa potvreni su
vie puta. Spemann je 1938. godine dorzalnu usnu blastoporusa i njezine derivate (notokord,
prekordalni mezoderm) nazvao organizatorima, jer:
1) induciraju tkivo ventralne strane domaina da promijeni sudbinu i formira neuralnu plou
2) organiziraju tkivo domaina i donora u sekundarni zametak sa jasnim odreenjem anteriorno
posteriorne i ventralno dorzalne osovine tijela.
Iako indukcija notokorda u razvoju neuralne ploe nije prvi induktivni proces u razvoju
zametka, tradicionalno se taj proces naziva primarnom embrionalnom indukcijom. U razvoju
zametka itav je niz induktivnih procesa (Slika 4.2).

55

Slika 4.2 Induktivni signali prenose se iz jedne stanice u

drugu na tri glavna naina.
a) Signal se moe sastojati od difuzabilnih molekula
koje se veu za svoj receptor na ciljnoj stanici.
b) Signal se stvara u direktnom kontaktu
komplementarnih proteina na membranama
susjednih stanica
c) Ako se signal sastoji od sitnih molekula, one mogu
direktno prolaziti kroz komunikacijske spojeve
(neksuse) izmeu embrionalnih stanica.
(Preuzeto iz: Wolpert, 2002).

Pokus Spemann-a i Mangold otvorio je mnoga pitanja:

Kako organizator zadobiva svoje osobine? to dorzalnu usnu blastoporusa ini toliko
razliitom od drugih regija u zametku?
Koji faktori se izluuju iz organizatora i uzrokuju formiranje neuralne cijevi i stvaranja
osovina tijela?
Kako se formiraju pojedini dijelovi neuralne cijevi pretvarajui prednji dio u osjetne organe
i prednji mozak, a najudaljenije dijelove u kraljenjiku modinu?

Kljunu ulogu u odgovorima dali su pokusi nekolicine autora (Pieter Nieuwkoop i Osama
Nakamura, Nakamura i Takasaki).
Ovi potonji pokazali su svojim pokusima da mezoderm proizlazi iz marginalnih (ekvatorijalnih)
stanica na granici izmeu animalnog i vegetativnog pola. Novoformirani mezoderm inducirale su
stanice vegetativnog pola neposredno ispod njega. Te stanice vegetativnog pola vjerojatno su
stanice budueg endoderma. Oni su odstranili ekvatorijalne stanice (vjerojatni budui mezoderm)
iz blastule i pokazali da niti stanice animalne kape tj. animalnog pola (vjerojatni ektoderm), a niti
stanice vegetativnog pola (vjerojatni endoderm) nisu proizvele mezoderm. Meutim, kada su
stanice polova pomijeali, animalni pol proizveo je mezodermalne strukture, kao to su notokord,
miii, stanice bubrega i krvne stanice (Slika 4.3).
56

Slika
4.3
Eksperimenti
Nieuwkoopa, Nakamure i
Takasakia koji prikazuju
indukciju mezoderma iz
stanica s vegetativnog pola. A
stanice izolirane s animalnog
pola postaju cilijatni epidermis,
izolirane stanice s vegetativnog
pola stvaraju tkivo nalik
probavnom
sustavu,
a
ekvatorijalne
stanice
se
pretvaraju u mezoderm. B
ako se stanice s animalnog pola
pomijeaju
sa
stanicama
vegetativnog
pola
mnoge
stanice s animalnog pola se
pretvaraju u mezodermalne. C

pojednostavljeni
model
indukcije mezoderma kod vrste
Xenopus.
Ventralni
signal
prolazi kroz vegetativni dio
embrija i inducira pretvaranje
marginalnih
stanica
u
mezoderm. Na dorzalnoj strani,
suprotno od mjesta ulaska
spermija, signal dolazi iz
Nieuwkoopovog
centra
i
inducira
formiranje
Spemannovog
organizatora.
(Preuzeto iz: Gilbert, 2003).

Stanice vegetativnog pola najblie dorzalnoj strani blastule sposobne su inducirati organizator,
odnosno usnu blastoporusa. Te su stanice dobile naziv po istraivau Nieuwkoop-ov centar.
Metodama transplantacije i rekombinacije utvreno je da se taj centar formira za vrijeme rotacije
citoplazme u razdoblju oplodnje.
Dorzalna usna blastoporusa se nalazi u podruju sivog polumjeseca, a on se pak formira odmah
nakon ulaska spermija u citoplazmu jajne stanice na suprotnom kraju od prodiranja spermija.
Znai, tada mora nastupiti rotacija citoplazme i formira se Nieuwkoop centar, koji inducira
stvaranje mezoderma u kasnijoj fazi razvitka.

57

Slika 4.5 Osovine tijela mijeg embrija uoavaju se rano u

razvitku i ovise o poloaju stanica s obzirom na unutranji i
vanjski dio embrija.
Ako se oznaene blastomere iz 4-staninog mia razdvoje i
pomijeaju s blastomerama iz drugog embrija, vidljivo je da
blastomere u vanjskom sloju daju trofoektoderm, i da 97 %
oznaenih stanica bude u tom sloju. (Preuzeto iz: Wolpert, 2002).

Slika
4.4
Anteriorno-posteriorna
osovina pileeg blastoderma stvara se
zbog gravitacije. Rotacijom jajeta u
oviduktu majke dolazi do naginjanja
blastoderma
u
smijeru
rotacije.
Posteriorna marginalna zona (P) se
razvija na najgornjem dijelu i stvara se
primitivna pruga. (Preuzeto iz: Wolpert,
2002).

Stanine komunikacije tijekom razvoja

Organi su kompleksne strukture sastavljene od vie tipova tkiva. Vrlo fina, precizna
58

organizacija tkiva unutar svakog organa odreuje njegovu funkciju. Meusobnim koordiniranim
djelovanjem razliitih tipova stanica grupiranih u tkiva, koja ine pojedini organ, postie se
promjena u ponaanju susjednih stanica, a zapoinje ih jedna grupa stanica. Na taj se nain u
susjednim stanicama izazove promjena oblika, brzina mitoze ili openito promjena njihove
sudbine. Takav oblik bliskih interakcija izmeu dviju ili vie stanica, odnosno tkiva, razliitog
podrijetla i sadraja naziva se neposredno meudjelovanje (interakcije meu raznovrsnim
stanicama) ili indukcija. Te indukcije esto se nazivaju sekundarnim indukcijama, dok se tkivne
interakcije koje dovode do formiranja neuralne cijevi tijekom ranog embrionalnog razvoja nazivaju
primarnim embrionalnim indukcijama. Meutim, ne postoje meu njima nikakve razlike na
molekularnoj razini.
Postoje najmanje dvije komponente svake induktivne interakcije. Prva komponenta je
poticajna; to je tkivo koje stvaranjem i izluivanjem signala potie stanine promjene u drugom
tkivu. Druga komponenta je tkivo koje odgovara na taj signal. Sva tkiva ne mogu i ne moraju
odgovoriti na izlueni signal koji je otpustilo induktivno tkivo. Sposobnost odgovora na
induktivni signal naziva se kompetencija.
Slika 4.6 prikazuje jedan od pokusa u kojem su dokazali induktivnu sposobnost optikog
mjehuria (pretpostavljena mrenica) vrste Xenopus laevis i kompetenciju ektoderma da stvori
leu, tijekom razvoja oka. U tom pokusu ustanovljeno je da je samo ektoderm glave sposoban
odgovoriti na indukciju, a ne i druge vrste ektoderma. Kompetencija je aktivno stanje, u kojem se
specifian protein kao produkt odreenog seta gena, pojavljuje samo u odreenim stanicama i
daje im sposobnost odgovora na induktivni signal. Zatim slijedi kaskada induktivnih signala, u
kojoj sam pobuiva moe postati tkivo koje odgovara na slijedei induktivni signal.

Slika 4.6 Kompetencija i sposobnost ektoderma da odgovori na optiku indukciju. 1

Optiki mjehuri je sposoban inducirati stvaranje lee u anteriornom dijelu ektoderma. 2 ako se
optiki mjehuri odstrani 3 povrinski ektoderm stvara abnormalne lee ili ih uope ne stvara. 4
veina drugih tkiva ne moe zamijeniti optiki mjehuri. (Preuzeto iz: Gilbert, 2003).

59

Epitelijalno-mezenhimske interakcije
Najbolje istraeni neki primjeri indukcija su epitelijalno-mezenhimske interakcije. Epitelno
tkivo ini pokrove ili stvara cjevaste strukture meusobno vrsto povezanih stanica; podrijetlom je
od sva tri zametna listia. Mezenhim ine nepovezane stanice i meustanina tvar, stvarajui rahle
strukture. Mezenhimske stanice su podrijetlom od mezoderma ili neuralnog grebena. Kako su svi
organi sastavljeni od epitelnog tkiva i pridruenog mezenhima, epitelijalno-mezenhimske
interakcije predstavljaju jedan od najvanijih fenomena u prirodi.
Parakrini faktori
Kako se prenosi signal izmeu pobuivaa i onoga koji odgovara na induktivni signal? U
jednom pokusu opaeno je da e se proces indukcije odvijati iako se izmeu epitela i mezenhima
nalazi filter pa su istraivai zakljuili da su neke induktivne molekule topivi faktori koji
nesmetano prolaze kroz sitne pore filtera. Za druge indukcije potreban je fiziki kontakt izmeu
stanica.
Kada stanini membranski proteini na povrini jedne stanice ostvaruju vezu s proteinskim
receptorom na povrini susjedne stanice, takve interakcije nazivamo jukstakrine (juxta znai tik
do, susjedni). Kada proteini jedne stanice difundiraju na male udaljenosti do susjednih stanica i u
njima izazivaju promjene, te interakcije nazivamo parakrine, a difuzabilni proteini nazivaju se
parakrini faktori ili faktori diferencijacije i rasta (GDFs).
Parakrini faktori izluuju se u meustanine prostore koji okruuju stanice. Ti proteini
klasini su induktivni faktori u eksperimentalnoj embriologiji. Tijekom zadnjeg desetljea
dvadesetog stoljea biolozi su otkrili da se indukcije u ratvitku mnogih organa odvijaju uz pomo
relativno malog broja parakrinih faktora. Zametak nasljeuje prilino vrst set alata i
upotrebljava uglavnom iste proteine izgraujui srce, bubrege, zube, oi i ostale organe. Jo i vie,
isti proteini koriste se u itavom ivotinjskom carstvu; faktori aktivni u stvaranju oiju ili srca u
vinske muice vrlo su slini faktorima koji sudjeluju u stvaranju organa u sisavaca. Mnogi
parakrini faktori mogu se grupirati temeljem slinosti u strukturi u etiri glavne familije. To su:

fibroblast growth factor (FGF) obitelj

obitelj jeevih faktora (Hedgehog)
obitelj bezkrilnih (Wingless Wnt) faktora
i superfamilija TGF- faktora

60