SKRIPTA : FILOZOFIJA

William K. Frankena
1. Moral i filozofija morala

Etiko miljenje ima nekoliko odrednica ( koje je postavio Sokrat), a to su : 1. Ne

smijemo dopustiti da na nau odluku djeluju emocije, nego moramo ispitati
predmet i drati se najboljeg rasuivanja; 2. Ne moemo se pozivati na openito
miljenje ljudi; misliti moramo sami za sebe; 3. Nikad ne bismo trebali uiniti ono
to je moralno pogreno.
Sokrat daje trostruki argument da bi dokazao kako bijegom ne bi trebao prekriti
zakone ( ako se sjeate prie),a to je: 1. Nikada ne bismo trebali nekoga otetiti ;
2. Ako neko ostane ivjeti u dravi u trenutku kada iz nje moe pobjei, on preutno
prihvaa potivanje njezinih zakona; 3. ovjekovo drutvo ili drava zapravo je
njegov roditelj ili uitelj, a ovjek bi trebao sluati roditelje i uitelja.
Moralna pravila koja se prihvaaju kao valjana su : 1. Nikada nikome ne treba
nanijeti tetu; 2. Treba drati svoa obeanja; 3. Treba sluati i potovati roditelje i
uitelje.
Veina se moralnih problema pojavljuje u situacijama u kojima postoji sukob
dunosti. Problem se rjeava ne samo pozivanjem na pravila nego i inom
odluivanja koje pravilo, i pred kojim drugima, ima prvenstvo. To je tipian uzorak
rasuivanja u etici.
Etika je grana filozofije; to je filozofija morala ili filozofsko razmiljanje o moralu,
moralnim problemima i moralnim sudovima. Filozofija morala javlja se kada
prijeemo stupanj na kojem se ravnamo prema tradicionalnim pravilima pa ak i
stupanj na kojem smo ta pravila toliko ugradili u sebe da moemo rei da se
ravanmo iznutra, do stupnja na kojemo sebi mislimo kritiki i openito i kada kao
moralni djelatnici postiemo neku vrstu autonomije.
1.Postoji deskriptivno, empirijsko povijesno ili znanstveno istraivanje
2. Postoji normativno razmiljanje kakvo vodi onaj tko se pita ta je ispravno, dobro
ili obvezno. To moe poprimiti oblik utvrivanja normativnog suda te pruanja
razloga za taj sud ili spremnosti da ih se prui.
3.Postoji analitiko, kritiko ili metaetiko razmiljanje. To je vrsta razmiljanja za
koju bismo pretpostavili da bi je Sokrat dosegao kad bi u opravdavanju svojih
normativnih sudova bio izazvan do krajnosti. Ono pokuava dati odgovore na
logika, epistemoloka ili semantika pitanja.
Moral u naznaenom smislu u odreenom je pogledu drutveni pothvat, a ne tek
otkrie ili izum za pojedinevo vlastito ravnanje. Moral je drutven i po svom
porijeklu, sankcijama i funkcijama. On je instrument drutva kao cjeline,
namijenjen
za
ravnanje
pojedincima
i
manjim
grupama.
Moral moramo razlikovati od razboritosti. Mogue je id a razboritost i moral
nameu odreene jednake oblike ponaanja kao, na primjer, potenje. Takoer je
mogue da je razboritost moralna vrlina : za moralnu taku gledita nije
karakteristino to je ispravno ili estito odreivati iskljuivo u smislu onoga to
pojedinac eli ili to je je u njegovu interesu. Kao drutveni sistem regulacije moral
je, s jedne strane, kao zakon a, s druge, konvencija ili etika. Konvencija poiva na
razmatranjima izgleda, ukusa u prikladnosti. Moral ima vie individualistiki ili
protestantski aspect. Moral je drutvena institucija ivota, institucija koja u svojim
lanovima promie racionalno samoravnanje ili samoodreenje.

Filozofi morala razlikuju stupnjeve morala; razlikovali su a) predracionalni, obiajni,

ili grupni moral; b) osobni, racionalni ili misaoni moral.
Moral poinje kao skup kulturalno definiranih ciljeva i pravila koja upravljaju
nainima postizanja tih ciljeva, koja su u odnosu na pojedinca manje ili vie vanjska
i njemu nametnuta ili su mu pak usaena u obliku navika. Proces internalizacije
( ciljevi i pravila koja pojedinac uzima kao svoje vlastite i po njima ravna svoje
ponaanje) moe biti potpuno iracionalan, no za moral je tipino da svoja
nametanja prati. Racionalnijim moralnim sklopom postiemo istraeni ivot i neku
vrstu autonomije, postajemo samostalni moralni djelatnici..
Institucija morala sadri mnogo imbenika : 1. Odreene oblike sudova u kojima se
za pojedinane predmete kae da imaju ili nemaju odreenu moralnu kvalitetu,
obvezu ili odgovornost; 2. Implikaciju da je primjereno i mogue izraziti u
openitijim sudovima ; 3. Neka pravila, naela, ideale i vrline koje je mogue
izraziti u openitijim sudovima; 4. Odreene karakteristine, prirodne ili steene
oblike osjeanja; 5. Odreene sankcije ili dodatne izvore motivacije koje takoer
esto izraavamo u verbalnim sudovima; 6. Gledite koje se zauzima u svemu tom
prosuivanju, razlaganju i osjeanju, a koje na neki nain razliito od onoga to
nalazimo u razboritosti, u umjetnosti is l.
U nekima od naih moralnih sudova kazujemo da je odreena radnja, ili vrsta
radnje, moralno ispravna, pogrena, obvezna, da je dunost.. U drugima govorimo
o osobama, motivima, namjerama te za njih kaemo da su moralno dobre, loe,
kreposne, odgovorne.. Prvi se nazivaju sudovima moralne obveze a drugi sudovi
moralne vrijednosti.
2. Egoistike i deontoloke teorije
Sa podruja normativne etike razlikujemo teoriju dunosti, teoriju moralne
vrijednosti, teoriju izvanmoralne vrijednosti. Krajnji cilj normativne teorije dunosti
jest upravljati nas u donoenju odluka i sudova o radnjama u odreenim
situacijama. S obzirom na to da moralna filozofija poinje onda kada ljudi ustanove
da njihov kodeks prevladavajuih moralnih pravila vie nezadovoljava, filozofi
morala su uvijek bili kritini u vezi shvaanja da kao standard moramo uzeti pravila
kulture u kojoj ivimo. Jedan je prigovor da stvarna pravila jednog drutva nikad
nisu naroito precizna, da uvijek doputaju iznimke, ted a jedno pavilo moe doi u
sukob s drugim. Drugi je prigovor da su prevladavajua pravila openito doslovna,
negativna i konzervativna,a
nisu afirmativna, konstruktivna, kreativna, niti
prilagodljiva novim situacijama. Moralna pravila se razlikuju od kulture do kulture.
Postoje deontoloke i teleoloke teorije. Teleoloka teorija kae da je osnovni ili
krajnji kriterij ili standard da je neto moralno, ispravno, pogreno, obvezujue itd
izvanmoralna vrijednost koja je stvorena. Prema tome, djelo je ispravno ako i samo
ako je bilo namjeravano da proizvede barem toliko veliku prevagu dobra nad zlom
koliko i bilo koja raspoloiva alternative; djelo je pogreno ako i samo ako to ne
ini. Djelo bi trebalo poiniti ako i samo ako ono ili pravilo pod koje pripada
proizvodi, vjerovatno e i proizvesti ili je namjeravano da proizvede veu prevagu
dobra nad zlom nego bilo koja druga raspoloiva alternativa.
Teorija moralne obveze i moralne vrijednosti u odreenom smislu ine ovisnom o
teoriji izvanmoralne vrijednosti. Teolog moe zauzeti bilo koje stajalite o tome to
je dobro u izvanmoralnom smislu. Teolozi su esto bili hedonisti, poistovjeujui
dobro s uitkom, a zlo s boli. Takoer oni mogu biti i nehedonisti, poistovjeujui
dobro s moi, znanjem, samoostvarenjem, savrenstvom itd.

Deontoloke teorije nijeu ono to teoloke potvruju. One tvrde da, u najmanju
ruku, osim dobra ili zla sadranog u njezinim posljedicama, postoje i drugi motive
koji enku radnju ili pravilo mogu uiniti ispravnom ili obveznom- pored stvorene
vrijednosti to su odreene znaajke djela samog, na primjer, injenica da ono znai
dranje obeanja, da je ispravno ili dag a nagrauje Bog ili drava. Deontolozi
ustrajavaju na tome da postoje i druge osnovne ili prvobitne znaajke koje ine
ispravno djelovanje.
Teleolozi se razilaze u pogledu pitanja za ije je dobro ono to bi se trebalo
promicati. Etiki egoizam dri da ovjek uvijek mora initi ono to e promicati
njegovo najvee dobro. To stajalite su prihvaali Epikur, Hobbes i Nietzsche. Etiki
univerzalizam ( utilitarizam) zauzima stva da je krajnji cilj najvee ope dobro- da
djelo ili pravilo djelovanja jest ispravno ako i samo ako slui ili vjerovatno slui u
stvaranju barem jednako velike prevage dobra nad zlom u svemiru kao cjelini
koliko i bilo koja alternative, da su pogreni ako to ne ine, a obvezni ako slue ili
vjerovatno slue stvaranju nejvee mogue prevage dobra nad zlom u svemiru.
Utilitaristi su: Jeremy Bentham i John Stuart Mill koji su bili hedonisti. Neki utilitaristi
nisu hedonisti ( G.E. Moore, Hasting Rashdall) pa su dobili naziv ideal utilitaristi.
Teorije deontologizma postupaka tvrde da su osnovni sudovi obveze svi odreda
pojednani, poput U ovoj bih situaciji morao postupiti tako i tako.., a das u
openiti sudovi poput Moramo uviejk odrati svoja obeanja neupotrebljivi,
beskorisni i da ih je mogue izvesti iz pojedinanih sudova. Ekstremni
deontolozipostupaka tvrde da u svakoj konkretnoj situaciji moramo sagledavati ili
na neki nain odvojeno odluiti to je ispravno ili to smo duni initi ( E.F. Carritt,
H.A. Prichard, Aristotel, Butler. Gledite egzistencijalista danas je vie sa naglaskom
na odluci nego na intuiciji, te uz priznavanje tekoa i briga. Deontolozi
pravila smatraju da se standard ispravnog i pogrenog sastoji od jednog ili vie
pravila.
Oni tvrde das u ta pravila temeljna id a nisu indukcijom izvedena iz posebnih
sluajeva. Tvrde das u sudovi o tome to u konkretnim sluajevima initi moraju
uvijek biti odreeni u svjetlu pravila ( kao to je bio sluaj Sokrata). Deontolozi
postupaka su : Samuel Clarke, Richard Price, Thomas Reid, W.D. Ross, Immanuel
Kant.
Sokratov postupak je postupka deontologa pravila, jer se on jednostavno poziva na
odreena pravila. Etiki egoizam jest etika teorija, ona niej uzrok djelovanja ili
karakterne znaajke, i kompatibilan je sa skromnim povlaenjem ega i
nesebinou u praksi. On moe mislit da su skromnost i obzirnost prema drugima,
kao i potenje, najbolji stvar po kojem se moe ravnati; on moe biti sasvim
prosvijetljeni egoist. Postavke etikog egoista su : 1. Da je jedna i jedina
temeljna dunost pojedinca da za sebe promie prevagu dobra nad zlom; 2. Da se
pojedinac, ak i pri stvaranju moralnih sudova u drugom i treem licu, mora ravnati
po onom to je u njegovu vlastitu korist; 3. Da se pojedinac pri stvaranju takvih
sudova mora ravnati po tome to je u korist osobe kojoj, ili o kojoj govori.
Etiki egoist mogu imati bilo koju vrstu teorije o tome to je dobro, to je loe ili u
emu se sastoji dobrobit pojedinca. Oni su esto bili hedonisti, poput Epikura,
identificirajui dobro ili dobrobit sa sreom, a sreu sa uitkom. Takoer, mogu
poistovjetiti dobro ili dobrobit sa znanjem, snagom ili onim to je Platon nazvao
mijeanim ivotom uitka, znanja idr dobrih stvari. Etiki egoist dri kako bi svako
trebao djelovati i suditi po sandardu svoje vlastite dugorone koristi u smislu dobra
i zla. Etiki egoizam kao cijelu priu o moralnom ivotu zagovara prudencijalizam.
Razborito gledite nije i moralno gledite. Moralno gledite je nepristrano. Glavni
argument koriten kao osnova etikog egoizma bio je psiholoki argument,

argument na osnovi ljudske prirode ( koji nije uvjerljiv i ne treba ga prihvatati). Dva
pravca argumentacije protiv teorija deontologizma postupaka : 1. Bez pravila
praktino en moemo; 2. Pravila su potrebna u procesu moralne edukacije.
Deontolozi pravila obino dre da se standard sastoji od odreenog broja prilino
specifinih pravila, poput onih o govorenju istine ili potivanaj sporazuma, od kojih
svako govori da uviejk u svakoj situaciji odreene vrste, treba djelovati an odreeni
nain. Najei prigovor je da ne moe biti oblikovano niej pravilo a a ne postoji
iznimka, ted a ne moe biti oblikovana nijedna grupa pravila koja ne bi doputala
sukobljavanja pravila. Na taj prigovor se moe odgovoriti da se iznimka u odnosu
an pravilo moe dogoditi onda kad ono pravo prvenstva ustupa drugom pravilu te
da predloena pravila mogu biti poredena po hijerarhiji, tako da s enikad ne
sukobljavau, niti se raspravlja o pravu prvenstva.
Sir David Ross ( deontolog pravila) razlikuje stvarnu dunost od prima facie
dunosti, ono to je stvarno ispravno i ono to je prima facie ispravno. Ono to je
stvarno ispravno ili obvezno jest ono to bismo u odreenoj situaciji uiniti. Ne
postoje, niti mogu postojati, priznaje Ross, ikakva pravila koja nemaju iznimaka.
Iznimke postoje u odnosu na svako pravilo stvarne dunosti; takoe, postoje
beziznimna pravila prima facie dunosti. Prema miljenju Rossa, prima facie
dunosti su vjernost, zadovoljtina, zahvalnost, pravednost itd. Drug bi deontolozi
pravila rekli da njihova temeljna pravila nisu bjelodana, nego su asbitratno
odreena,
boanski
objavljena
Sidgwick iRashdall nadopunjuju dva teleoloka aksioma- naelo razboritosti ili
racionalnog egoizma i naelom dobrotvornosti ili korisnosti.
Monoteistike vrste deontologije pravila pruio je Immanuel Kant. Postupaj samo
po onoj maksimi za koju istodobno moe htjeti da bude opi zakon. Neka je
radnja moralna ispravna i/ili obvezujua ako i samo ako ovjek moe dosljedno
htjeti da prema maksimi ili pravilu o kojem je rije djeluje svako tko se nae u
slinim okolnostima.On ne tvrdi da ovjek mora odrati svoja obeanja zato to bi
rezultati njihova opeg kreenja, kad je to nekome prikladno ili korisno, bili tako loi
da se en bi mogli tolerirati. Kant tvrdi da ovjek ne moe ak ni htjeti djelovati
prema toj maksimi, zato to bi time doveo do kontradikcije volje ; htio bi oboje da
je mogue davati obeanja kojima e se i vjerovati, kaoi da svako ima slobodu
kriti obeanja ako mu to odgovara.
3. Utilitarizam i pravednost
Deontoloke teorije ozbijno shvataju druge ljude a li ne shvaaju dovoljno ozbiljno
promicanje dobra. Egoizam ozbiljno uzima promicanje dobra ali ne uzima dovoljno
dobro druge ljude. Utilitarizam odjednom popravlja objet e pogreke. Sastoji se u
promicanju oeg dobra. Jedini, konani standard ispravnog, pogrenog i dunosti je
naelo korisnosti ili dobrobiti, koje sasvim strogo kae da moralni cilj kojem valja
teiti u svemu to inimo jest najvea mogua prevaga dobra nad zlom (ili
najmanja). To podrazumiejva da je mogue jedno u odnosu na drugo mjeriti i vagati
na neki kvantitativni ili barem matematiki nain. Jeremy Bentham je pokuao
razraditi hedonistiki raun uitka i boli, upotrebljavajui sedam dimenzija :
trajanje, intenzitet, sigurnost, bliskost, plodnost, istou i domet. John Stuart Mill je
raio da se u evaluaciju uitka uvede i kvaliteta i kvantiteta; meutim, ako se to
uini, teko je vidjeti na koji nain je mogue izraziti utilitaristiki standard.
Postoje dvije vrste utilitarizma : utilitarizam postupaka i utilitarizam pravila.
Utilitaristi postupaka smatraju d aovjek openito, ili barem gdje je primjenjivo,
mora rei to je ispravno ili obvezno pozivajui se izravno na naelo korisnosti.

ovjek mora upitati Kakav e iinak imati moje injenje ovog djela u ovoj situaciji
na opu prevagu dobra nad zlom?, a ne: Kakav e uinak imati svaije injenje
ove vrste djela u ovoj vrsti situacije na opu prevagu dobra nad zlom? to stajalite
su zastupali Bentham i Moore, moda i Mill.
Utilitarizam pravila ima prilino drugaije gledite, koje se takoer pripisuje Millu.
Poput deontologizma pravila, naglaava sredinji poloaj pravila u moralu i tvrdi da
openito, ako ne i uvijek, moramo govoriti to nam je initi u odreenim
situacijama pozivanjem na pravilo poput onog o govorenju istine. Utilitarizam
pravila dodaje da uvijek moramo odreivati svoja pravila pitajui koja e pravila
promicati najvee ope dobro za svakoga. Niej pitanje koja radnja ima najveu
korisnost, nego koje pravilo ima. Pitanje koje postavljaju je :to bi se dogodilo ako
bi svako u ovakvim sluajevima uinio ovo?
Naelo korisnosti jo uviejk je krajnji standard, no an nj se moramo pozivati na
razini pravila a ne na razini pojedinanih sudova. Postoje, ili bar mogu postojati
sluajevi u kojima se moramo pridravati pravila kao to je odravanje obeanja i
zabrana laganja pa ak i kada to nije za najvee ope dobro u odreenoj situaciji o
kojoj je rije. Utilitarizam pravila nas na kraju navodi da prihvatimo neku od
deontolokih teorija. Prigovor se sastoji u nastavljanju pravca argumentacije
Butlera i Rossa protiv utilitarizma postupaka, usporeivanjem pravila umjesto
postupaka. Kriterij za odreivanje pravila moralnosti nije samo korisnost nego i
pravednost. Prema tome, ispravna je neka vrsta deontoloke teorije, jer prema njoj
je pravedno ono to je neovisno o naelu korisnosti. Ako u nekim sluajevima
pravednost moe nadvladati korisnost, onda na pitanje o tome to je pravedno nije
mogue odgovoriti pozivanjem se na naelo korisnosti.
Postoje barem dva osnovna i neovisna naela morala, naelo dobrobiti ili korisnosti
koji nam govori da uveamo ukupnu koliinu dobra u svijetu (prevaga dobra nad
zlom) i naelo pravednosti. To moemo nazvati mjeovitom deontolokom teorijom.
To znai da svoja dva naela mora smatrati za naela prima facie,a ne stvarne
dunosti;, mora dopustiti prvenstvo naela pravednosti u odnosu na naelo
korisnosti, barem u nekim prilikama. Moral od nas moe zahtijevati pravednost,
draje obeanja itd, ali ne i dobrotvornost. Pravednost podrazumijeva
dobrotvornost i ona je prima facie ispravna (kad je mogua i kad je ne iskljuuju
drugi razlozi).
Pod naelom dobrotvornosti i korisnosti misli se na naelo da treba uiniti ono djelo
ili slijediit ono pravilo koje e, ili e vjerovatno dovesti do najvee prevage dobra
nad zlom u svemiru. Trebamo initi dobro i sprjeavati ili izbjegavati initi zlo.
Imamo i prima facie obvezu da uveamo prevagu dobra nad zlom ako i samo ako
imamo raniju prima facie obvezu da inimo dobro i sprjeavamo zlo. Ovo prvo
naelo se naziva naelo dobrotvornosti. Sve nae dunosti, pa ak i dunost da
budemo pravedni, pretpostavljaju naelo dobrotvornosti, premda svi ne proizlaze iz
njega. Prilikom odreivanaj naih stvarnih dunosti postoje mnoga pravila o tome
to je prima facie ispravno, pogreno ili obvezno, koja mogu biti izvedena i naela
dobrotvornosti. Sve nae prima facie obveze ne mogu btii izvedene iz naela
dobrotvornosti, kao ni iz naela korisnosti. Jer naelo dobrotvornosti ne govori nam
na koji nai moramo rasporediti dobro i zlo; govori nam samo da moramo
proizvoditi jedno a sprjeavati drugo.
Naelo pravednosti u normativnoj teoriji ima kljunu ulogu. Prwema toj teoriji, sve
nae priima facie dunosti pretpostavljaju naelo dobrotvornosti, ali sve ne
porizlaze amo iz njega, premda to kod nekih jeste sluaj, ukljuujui i naelo
korisnosti ili dobrobiti. Naelo dobrotvornosti je za sve prima facie dunosti nuan
uvjet, ali samo za neke od njih je i dovoljan. Distributivna pravednost je pravednost

u rasporeivanju dobrai zla. Retributivna pravednost pretstavflja kazne itd.

Distributivna pravednost je stvar komparativnog postupanja prema pojedincima.
Sidgwick je predloio formula prema kojoj je pravednost slino postupanje sa
slinima, a nepravednost razliito. Predloeno je i nekoliko kriterija: 1. Da je
pravednost u odnosu na ljude sukladna njihovim zaslugama i odlikama ; 2. Da se
prema ljudskim stvorenjima postupa jednako, us mislu jednake razdiobe dobra i
zla, izuzevi sluaj kazne; 3. Da se prema ljudima postupa u skladu sa njihovim
potrebama ili sposobnostima ili oboje. Prvo je klasini meritarni kritetrij pravednosti
(kao kod Aristotela); taj je kriterij prihvatio i Ross; kriterij zasluge ili odlike jest
vrlina, a pravednost je rasporeivanje dobra (sree) u skladu s vrlinom. Drugo je
izjednaiteljski kriterij koji je karakteristian za modern demokratsku teoriju. Tree
takoer pretstavlja modern gledite i moe imati razliite oblike; njegov danas
najprominentniji oblik jest marksistika izreka Svakome prema njegovoj
sposobnosti, svakome prema njegovim potrebama. Jednakost postupanja osnovni
je standard distributivne pravednosti. Naelo pravednosti kao prima facie dunost
postavlja dunost jednakog postupanja prema ljudima. Postupati sa ljudima
jednako ne znai postupati identino ; pravednost nije jednolina. To znai relativno
jednako doprinositi dobroti njihovihivota ili nalagati relativnu rtvu. Kao to je ve
reeno, dva osnovna naela prima facie obeveze su naelo dobrotvornosti i naelo
pravednosti (jednakosti). Etika ljubavi dri da postoji samo jedna temeljni etiki
imperative ljubiti- id a sve ostale trebamo izvesti iz njega. ist agapizam trebamo
smatrati treom vrstom normativne teorije, pored deotolokih i teleolokih teorija.
isti agapizam postupaka drat e da s ene trebamo pozivati na pravila. Zakon
ljubavi je nazvano antinomizam ili situacionalizam i akrakteristino je za neke
religijske egzistencijaliste. Agapist pravila e tvrditi da moramo odrediti to
trebamo initi odreujui koja pravila djelovanja u sebi utjelovljuju najvie ljubavi a
onda slijediti ta pravila u odreenim situacijama. Prava i dunosti su openito
korelativni. Svuda gdje x ima pravo u odnosu na y, yima dunost prema x-u.
Obratno nije uvijek istinito. Y bi trebao biti dobrotvoran pram x-u, no teko da bi x
to mogao zahtijevati kao svoje pravo. Kod najveeg broja vrsta dunosti i obveza,
ako y ima dunost prema x-u, onda x ima pravo da y prema njemu postupa na
odreeni nain.
4. Moralna vrijednost i odgovornost
Moralna vrijednost je dijelom pitanje meu predmetima koje nazivamo dobrima ili
loima. Ono to moe moralno biti dobro ili loe jesu osobe, grupe osoba, znaajke
karaktera, raspoloenja, osjeaji, motive i namjere- ukratko, osobe, grupe osoba i
elementi osobnosti. Razlikujemo : 1. Naela ili vrste radnji koje su ispravne ili
obvezne (naela pravednosti ili korisnosti) ; 2. Moralne vrijednosti ili moralno dobre
stvari, (vrline i odreene motive) ; 3. Vrijednosti ili stvari koje su izvanmoralno
dobre, bile one duhovne (znanje, druenje sa Bogom) ili materijalne (automobil,
kua..) neke stvari mogu ii pod vie od navedenih zaglavlja; pravednost je ujedno
i naelo i kreposna naklonost a sloboda je i naelo i vrijednost. Moral s ebavio
njegovanjem odreenih dispozicija ili znaajki, meu kojima su karakter i vrline kao
to su potenje, dobrota i savjesnost. Sve njih moramo stei uenjem i praksom.
One predstavljaju dispoziciju za odreene vrste posptupanja u odreenim vrstama
situacija a ne tek odreeni oblik razmiljanja ili osjeanja. Egoizam znaajki
odvratit e da bismo trebali gajiti znaajke koje najvie doprinose naoj vlastitoj
dobrobiti. Utilitarizam znaajki ustrajat e na tome da bismo neku znaajku trebali
njegovati ako i samo ako njezino izraavanje u naoj radnji doprinosi najveem
opem dobru kao i bilo koja alternativna znaajka. Deontologizam znaajki e

odgovarati deontologizmu pravila. On e drati da su odreene znaajke moralno

dobre i da treba njegovati jednostavno njih kao takve, a ne zbog neke
izvanmoralne vrijednosti koju moda posjeduju ili promiu. Najadekvatnija je
mjeovita teorija moralne vrijednosti koja zagovara njegovanje znaajki
najpotpunije izraenih u dobrotvornoj i/ili pravednoj radnji. Dobrotvornost i
pravednost su dvije kardinalne moralne vrline. Te vrline su takve prirode da:1. Ne
mogu biti izvedene jedna iz druge i 2. Sve druge moralne vrline mogu biti izvedene
iz njih ili biit prikazani kao neki od njihovih oblika. Prema Platonu postoje 4
kardinalne vrline : mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost. Preteno vlada
tradicionalno vjerovanje da kranstvo posjeduje 7 kardinalnih vrlina: 3 teoloke
( vjeru, ufanje i ljubav) i 4 ljudske (razboritost, hrabrost, umjerenost i pravednost)
to ej bilo stajalite sv. Tome Akvinskog. Sv. Augustin na posljednje etiri gleda kao
na ljubav, a za njega su kardinalne samo prve tri. Mnogi moralisti kao i
Schopenhauer uzimali su dobrotvornost i pravednost kao kardinalne moralne
vrline. Savjesnost je takva vrlina koja nije ograniena na odreeni sektor moralnog
ivota (kao to je sluaj sa zavisnou i potenjem) ve je to vrlina koja pokriva
cjelinu moralnog ivota i pripada svim sektorima moralnog ivota. Postoje jo dvije
vane znaajke: sklonost prema otkrivanju i potivanju relevantnih injenica te
sklonost prema jasnom razmiljanju. Nisu ograniene samo an moralni ivot ali one
su moralno poeljne ili ak imperativne. Moralnost naela i moralnost znaajki
karaktera su dva komplementarna aspekta istog morala. Tada e za svako naelo
postojati moralno dobra znaajka koja se sastoji od dispozicije ili tendencije prema
djelovanju u skladu s naelom, esto poznatim pod istim imenom, a za svaku
moralno dobro znaajku postojat e naelo koje definira vrstu radnje kojom e ona
biti izraena. Moral mora priznati sve vrste isprika i olakotnih okolnosti. U tom
smislu ovjek mora biti a ne treba initi. biti ukljuuje barem pokuaj
injenja. Moralni ideali su naini na koje emo prije biti nego initi.imati moralni
ideal znai eljeti biti osoba neke odreene vrste, imati odreene znaajke
karaktera, npr.moralnu hrabrost ili savren integritet, a ne neke druge.
Arostotel je smatrao da je pojedinac za svoj in odgovoran ako i samo ako 1. Je
uzrok ina u njemu, unutarnji8 niej ga netko ili neto iz vanjeske okoline prisililo) i
2. Ako nejgovo djelovanje nije rezultat nekog neznanjakoje nije posljedica negovih
ranijih izbora. Ta dva uvjeta su nuni za odgovornost. Moore, Nowll-Smith id
r.smatrali su da ovjek nie za neku radnju odgovoran osim ako nije mogao postupiti
drugaije, ako je sam odluio postupiti drukije ili ako su nejgov karakter i elje
bilirazliiti.
ovjekov izbor mogu odreivati nejgova vlastita uvjerenja, karakter i elje a da
ipak ostane slobodan i odgovoran. Determinizam predstavlja gleite koje za svaki
dogaaj, ukljuujui i ovjekove izbore i htijenja, uzrokovan nekim dogaajem i
dogaa se kao uinak ili rezultat tih drugih dogaaja. Nedeterminizam to nijee i
dodaje da se neki dogaaji, meu kojima sui ovjekovi izbori i htijenja, zbivaju bez
ikakvih uzroka ili objanjenja. Deontolozi su ponekad bili deterministi ili su barem
smatrali da je moralna odgovornost konsistentna s determinizmom (Ross) . Oblik
mjeovite deontoloke teorije su kojoj su temeljena naela dobrotvornosti i
jednakost u postupanju (distributivna pravednost) sankcije moraju biti opravdane
svojim reformatorskim, preventivnim ili ohrabrujuim uincima. Determinizam je
kompatibilan sa moralnom odgovornou, to u novije vrijeme i misli veina
filozofa morala engleskog govornog podruja. Ako prihvatimo takvo gledite na
opravdanje uporabe pripisivanja odgovornosti i moralnih sankcija, neophodne su
dvije pretpostavke : 1. Moramo pretpostaviti da ljudi obino imaju slobodu niti to

su odabrali; 2. Moramo pretpostaviti da odabiri i radnje ljudi obino imaju razloge i

razlono su predvidljivi, a nisu rezultat nekog potpuno sluajnog odstupanja.

5. Intrinzina vrijednost i dobar ivot

Izvanmoralne prosudbe ili vrijednosni sudovi mogu biti pojedinani (to je dobar
auto) ili openiti (znanje je dobro). Pojedinaan vrijednosni sud uvijek je implicitno
openit. Kad kaemo da je x dobar, moramo biti spemni rei da je bilo to poput x
dobro, i to jednako dobro.
1. Moralne vrijednosti = stvari koje su dobre po moralnoj osnovi; 2. Izvanmoralne
vrijednosti : a) uporabne vrijednosti= stvari koje su dobre zbog svoje korisnosti
u neku svrhu; b) izvanjske vrijednosti = stvari koje su dobre jer su sredstvo za
postizanje onog to je dobro; c) inherentne vrijednosti ?= stvari koje su dobre
zato to je iskustvo njihova promiljanja samo po sebi dobro I korisno; d)
intrinzine vrijednosti = stvari koje su same po sebi dobre zbog intrinzinih
svojstava; e) kontributivne vrijednosti = stvari koje su dobre jer doprinose
dobrom ivotu po sebi; f) konane vrijednosti= stvari koje su u cjelini dobre.
Hedonist u pogledu dobra kae da je dobro uitak. Ugodnost je kriterij
intrinzine dobrote; to je ono to stvari ini dobrima u smislu ciljeva. Intinzina
dobrota nekog postupka ili doivljaja razmjerna je koliini uitka to ga sadri.
Nehedonisti mogu smatrati da je uitak neto dobro ali moraju nijekati da je
uitak sve dobro; smatraju da ugodnost nije jedina mogua ugodnost.
U raspravi izmeu hedonista I nehedonista postoje dva glavna pravca
argumentacije: 1. Psiholoki pravac rasprave : hedonisti kvantittivni kao I
kvalitativni obino tvrde da je uitak dobro po sebi zbog toga to tome svi mi
barem u konanici teimo I to elimo. Mill dokazuje da je uitak kao uitak dobar
cilj. Psiholoki hedonizam je teorija ljudske naravi. Ono to je poeljno kao cilj I
jedino ono to je poeljno kao cilj, dobro je kao cilj. Mnogi nehedonisti
prihvaaju da je ono to je poeljno kao cilj, dobro je kao cilj. Glavno je da
pregled mora biti refleksivan I dag a moramo strogo ograniiti na pitanja o tome
to je dobro po sebi ili dobro bez obzira na svoje posljedice I moralne
implikacije. Trojstvo istine, dobrote I ljepote predstavlja klasian primjer. Nikolaj
Hartmann ukljuuje sve spomenute stvari. Moore naglaava odreene uitke,
ljepotu, estetske doivljaje, znanje I osobne privrenosti. Rossova lista je gotovo
ista ali isputa ljepotu I ukljuuje morlne vrline I pravedan odnos sree u odnosu
na zaslugu. On vrline stvalja ispred znanja a znanje ispred uitka. Platon smatra
da je dobar ivot mjeovit ivot. On je ovako poredao : 1. Mjera, umjerenost,
uklapanje.. ; 2. Razmjera, ljepota I savrenstvo; 3. Razum I mudrost; 4. Znanost,
umjetnost I istinito mnijenje ; 5. isti ili bezbolni uici due same. Uitak
sugerira kratkotrajno i povrno uivanje nego dulje trajanje i dublje zadovoljstvo
kakvo u sebi sadri srea. Dobar ivot je mjeovit ivot s doivljajima i
djelatnostima kao sastojci poredani u nekoj vrsti redoslijeda ili uzorka. (Platon)
6. Znaenje i opravdanje
Metaetika se u cijelosti sastoji od filozofske analize; zanima je razjanjavanje i
razumijevanje a ne praktino voenje pa ak ni vrlo openite vrste; postavlja
sljedea pitanja: 1. to je znaenje ili definicija etikih izraza ili pojmova?; 2. Kako
razlikovati moralne uporabe takvih izraza od izvanmoralnih?; 3. to je analiza ili
znaenje povezanih izraza ili pojmova?; 4. Je li etike i vrijednosne sudove mogue
dokazati,
opravdati
ili
ih
pokazati
kao
valjane?
Standardni problemi metaetike su 1. i 4. , ali je 4. primaran.

Postoji razliite teorije znaenja etikih i vrijednosnih izraza i sudova,ali ini se da

potpadaju pod tri opa tipa: definistike teorije, intuicionizam ili ne-naturalizam i ne
kognitivne ili ne-deskriptivne teorije. Jedan od naina postavljanja pitanja 4. jest
upitati je li nae temeljne moralne i vrijednosne sudove mogue opravdati na bilo
koji objektivan nain slian onima na koje moemo opravdati ane injenine
sudove. Definistiko stajaite smatra da se '' trebalo bi'' moglo definirati kao ''jest'',
a vrijednost u smislu injenice. Npr. ako ''trebali bismo uiniti..'', znai '' Drutvo
nam nalae uiniti..''
Etiki izrazi mogu biti definirani u smislu izvanetikih, a etike reenice mogu biti
provedene u izvanetike reenice injenine vrste. Preruene tvrdnje o nekoj
empirijskoj injenici nazivaju se etikim naturalistima, a oni koji shvaaju kao
preruene tvrdnje o metafizikim ili teolokim injenicama nazivaju se metafizikim
moralistima. Argument tipa otvorenog pitanja nije dovoljan za osporaanje svih
definistikih teorija.
Intuicionizam je gledite da su naa osnovna naela i vrijednosni sudovi intuicijski
ili sami po sebi evidentni i da ih prema tome niej potrebno opravdati nikakvom
vrstom argumentacije, logike ili psiholoke, budui da su samoopravdavajui. To
su zastupali Butler, Sidgwick, Moore, Rasdall, Prichard, Ross, Carritt, Hartmann,
Ewing.
Definistike teorije podrazumijevaju da etiki izrazi oznaavaju svojstva stvari, kao
biti poeljan ili voditi do skladne sree te da se etiki i vrijednosni sudovi
jednostavno iskazi koji ta svojstva pripisuju stvarima. Intuicionisti se s time slau
ali nijeu mogunost da se svojstva na koja se odnose rijei dobro i trebalo bi
definiraju u izvanetikom pogledu. Intuicionizam postavlja teka pitanja ontoloke
ili epistemoloke vrste. Intuicionist mora vjerovati u jednostavna svojstva, svojstva
koja su udne neprirode ili normativne vrste, apriorne ili neempirijske pojmove,
intuiciju, same po sebi evidente.
Nekognitivne ili nedeskriptivistike teorije dri da takvi sudovi nisu tvrdnje ili iskazi
koji radnjama, osobama ili stvarima pripisuju svojstva; po njemu takvi sidovi imaju
vrlo razliitu ''logiku'', znaenja ili primjenu. Najekstremnija meu njima jesu
gledita koja nijeu da je etike i vrijednosne sudove, barem one najosnovnije,
mogue valjano opravdati, bilo racionalno, bilo objektivno. Mnogi egzistencijalisti
osnovne etike i vrijednosne sudove, pojedinane ili openite, smatraju arbitarnim
obvezama ili odlukama za koje nije mogue pruiti nikakvo opravdanje. Oblik
emotivne teorije Stevensona tvrdi da etiki i vrijednosni sudovi izraavaju
govornikov stav i da kod sluatelja pobuuju ili nastoje pobuditi sline stavove. U
novije vrijeme postoje manje ekstremni sudovi. Oni odbijaju etike i vrijednosne
sudove shvaati kao puke izraze ili evokacije osjeanja ili stavova, kao puke
zapovijedne ili arbitrarne odluke ili obveze. Oni ih prije smatraju prosudbama,
preporukama, propisima..
Argumenti otvorenog pitanja protiv definista i slian argument protiv intuicionista
ne govore samo da neto posjeduje ili ne posjeduje odreeno svojstvo. Oni
vrednuju, pouavaju, preporuuju, tvrde i impliciraju da je ono to ine racionalno
opravdano ili da se moe opravdati. Protiv svakog gledita zahtjev za objektivnim i
racionalnim opravdanjem i valjanosti, u smislu da u odnosu na sve suparnike
moe podnijeti nepristrano i znalako ispitivanje, jednostavno pogrean i da ga se
moramo odrei. To je zahtje ralativista. Postoje tri oblika relativizma. Prvi je ono to
moemo nazvati deskriptivnim relativizmom. One ne govori samo da su etiki i
vrijednosni sudovi razliitih ljudi i drutva razliiti. Deskriptivni relativizam govori
da se temeljna etika uvjerenja i vrijednosni sudovi razliitih ljudi i drutava pa ak
i konflikti. Drugi je metaetiki ralativizam; ono dri da u sluaju temeljnih etikih i

vrijednosnih sudova, enma objektivog valjanog racionalnog naina opravdanja

jednih naspram drugim; dva konflikta temeljna suda mogu biti jednako valjani.
Ovaj oblik relativizma nudi normativno naelo : to je ispravno ili dobro za jednog
pojedinca ili jedno drutvo niej ispravno ni dobro za nekog drugog pojedinca ili
enko drugo drutvo. Takvo moralno naelo naruava zahtjeve konsistentnosti i
univerzalizacije. Teorije opravdanja: moemo s eograniiti na opravdanje sudova
(pojedinane i ope) i sudova o izvanmoralnoj intrinzinoj vriejdnosti (pojedinane i
ope). Bili pojedinani ili opi moemo pokuati zauzeti vrednujue gledite kako
bismo vidjeli koji smo sud bili anvedeni doniejti. Zauzeti izvanmorano vrednujue
gledite znai biti slobodan, bistra uma, nepristran, voljan univerzalizirati. Zato
biti moralan? Uporabom raznih poznatih argumenata mogue je pokazati da je vrlo
vjerovatno kako e moralni nain ivljenja biti u nejgovu korist, ali poteno je
priznati da e od onog tko krene moralnim putem moda biti zatraene rtve, i
prema tome, moda nee u izvanmoralnom smislu imati tako dobar ivot kakav bi
iane imao.

Piter Singer

1. Jednakost i njenje implikacije

Don Rouls tvrdio je da se jednakost moe zasnovati na prirodnoj karakteristici
ljudskih bia, pod uslovom da se opredjelimo za ono to on zove ''djelokrug
svojstva''. Slino tome, smatra Rouls, i svojstvo ''moralne linosti'' je svojstvo
koje svi ljudivirtualno posjeduju, i svi ljudi koji ga posjeduju imaju ga u
podjednakoj mjeri. Pod moralnom linou smatra osobu suprotnu amoralnoj
koa ima osjeaj pravde. Moralna osoba znai biti vrsta linosti koja je u stanju
da reaguje na moralna pitanja, sa izgledom da e ih ozbiljno uzeti u obzir.
Moralna linost je temelj ljudske jednakosti. Posjedovanje moralne linosti ne daj
zadovoljavajui osnovu za princip da su svi ljudi jednaki. Vana je injenica da
se ljudi razlikuju kao pojedinci a ne kao pripadnici rasa ili polova. Logiki valjan
razlog na osnovu koga bi nas pretpostavka o razlikama u sposobnosti izmeu
dva ovjeka navela da njihove interese uvaavamo vie ili amnje. Jednakost
predstavlja osnovni etiki princip, a ne iskaz o nekoj inejnici. Sutina principa
jednakog uvaavanja interesa jeste u tome to mi u naim moralnim
razmatranjima dajemo jednaku teinu intresima svih onih na koje se odnose
posljedice naih radnji. Ono na ta se ovaj princip zapravo svodi jeste: interes je
interes, bez obrzira iji moe biti. Prncip jednakog uvaavanja interesa
nedvosmisleno pokazuje zato su rave najoiglednije forme rasizma, kao to je
nacizam. Nacizam je potovao samo dobrobit pripadnika arijevske rase, dok ga
patnje Jevreja, Roma i Slovena nisu interesovale. Princip jednakog uvaavanja
interea dovoljno jak da odbaci jedno drutvo koje poiva na razlici u inteligenciji,
podjednako kao i na ogoljenim oblicima rasizma i seksizma. Ona takoer
ukljuuje diskriminaciju na osnovu smanjene sposobnosti, bilo intelektualne ili
etike. Jednako uvaavanje interesa predstavlja minimalni princip jednakosti u
smislu da on ne nalae jednaki tretman.
JEDNAKOST I GENETSKA RAZNOVRSNOST
Artur Densen je objavio da prosjeno uzeto- Amerikanci afrikog porijekla
pokazuju slabije rezultate na standardnom testu inteligencije. Densen je
optuen da iri rasistiku propagandu i usporeivan je sa Hitlerom. Ajzenk je
ukazao kako su neki Amerikanci japanskog ili kineskog porijekla bolej proli na

testovima apstraktnog miljenja od Amerikanaca evropskog porijekla.

Suprostavljanje genetskom objanjenju oigledno je u vezi sa intenzitetom
osjeanja koje su izazvali sociobioloki pristupi prouavanju ljudskog ponaanja.
RASNE RAZLIKE I RASNA JEDNAKOST
Ljudi razliitog rasnog porijekla dobijaju razliite rezultate u prosjenim
rezultatima IQ testova. Da li oni odraavaju uroene razlike meu raziitim
grupama ljudskih bia, ili su one rezultat razliitih drutvenih i obrazovnih
institucija u kojima se ove grupe nalaze je glavna diskusija koja se vodi na ovu
temu. Koje su implikacije genetski zasnovanih razlika u IQ izmeu rasa? Prvo,
genetska hipoteza ne implicira da treba manje da se trudimo da prevladamo
druge razlike nejednakosti meu ljudima. Drugo, inejnica da prosjeni IQ jedne
rasne grupe moe da bude za nekoliko poena vii od neke druge rasne grupe ne
daje osnova za tvrenje da svi lanovi vie IQ grupe imaju oito vii IQ uodnosu
na sve lanove nie IQ grupe. Trei razlog koji govori da genetska hipoteza ne
daje podrku rasizmu je princip jednakosti nie utemelejn na bilo kojoj starnoj
jednakosti koji pripada svim ljudima. Princip jednakosti moe braniti samo sa
stanovita jenakog uvaavanja interesa.
SEKSUALNE RAZLIKE I SEKSUALNA JEDNAKOST =
Rasprave koje se odnose na psiholoke razlike izmeu mukaraca i ena.
po nekim evidencijama ene imaju veu govornu sposobnost od mukaraca.
Ovo se odnosi na to da bolje shvate sloene testove i da su elokventnije.
Mukarci su bolji u matematici i bolej prolaze na testovima koji ukljuuju
vizuelno-prostornu sposobnost. Polovi se takoer vidno razlikuju i po jednoj
glavnoj neintelektualnoj karakteristici- agresiji. Ovo su glavne psiholoke razlike
koje se uestano ponavljaju u mnogim studijama o enama i mukarcima.
Porijeklo ovih razlika moe biti uticaj sredine i bolokog, vaspitanja i prirode. Po
alternativnom stanovitu i drutveno uslovljavanje ima odreenu ulogu u
odreivanju psih razlika izmeu polova, ali je imaju i biloki aktori. U psihologiji
polnih razlika Elenor Emons Mekobi i Kerol Nagi Deklin dokazuju kako vea
muka agresivnost ima bioloku komponentu. Kakve god bile psiholoke razlike
izmeu polova, treba imati na umu da drutveno uslovljavanje moe da pojaa
ili ublai ove razlike. ta god da uzemeo za porijeklo psiholokih razlika izmeu
polova, one mogu da psotoje smao ako se kreemo u granicam prosjeka i
imamo u vidu da su neke ene agresivnije od mukaraca kao i da imaju bolju
vizualno-prostornu sposobnost od nekih mukaraca. Manje agresivni ljudi imaju
isti interes kao i vie agresivni ljudi da izbjegavaju bol, da razviju svoje
sposobnosti, d aimaju odgovarajuu hranu i smejtaj...
OD JEDNAKIH ANSI DO JEDNAKOG UVAAVANJA
Jednakost ansi ne predstavlja privlaan ideal. Ona nagrauje srtniek, koji su
nasedili one sposobnosti koje im dozvoljavaju da selde zanimljiva i unosna
zanimanja. Ona kanjava nesretnike, iji im geni puno oteaaju da psotignu
slian uspjeh.
AFIRMATIVNA AKCIJA
Rasna i seksualna nejednakost mogu da imaju vei uinak raslojavanja nego
druge forme nejednakosti. Vie doprinose osjeanju beznadenosti meu
lanovima inferiorne grupe. Kako se unutar jednog neravnopravnog drutva
moe postii rasna i seksualna jednakost? Jedan od naina da se ove tekoe
prevladaju jeste da se ide dalje od jednakosti ansi te da se da preferencijalni
tretman pripadnicima obespravljenih grupa. Ovo je afirmativna akcija (obrnuta
diskriminaciaj) . najee se koristi u obrazovanju i pri zapoljavanju.
Neproporcionalno mala grupa ljekara iz jedne posebne etnike grupe nije po

sebi dokaz diskriminacije prema lanovima te grupe. Jedina odbranjiva osnova

za zahtjev da svi ljudi budu jednaki predstavlja princip jednakog uvaavanja
interesa. Globalni cilj da se ostvari drutvena jednakost ini da je iz vie razloga
poeljna vea zastupljenost manjina u zanimanjima kao to su pravo i medicina.
Alen Bake je dobio spor zahvaljujui tome to po amerikom kodeksu
graanskih prava iz 1964.godine niejdna osoba ne moe biti, na osnovu boje,
rase ili nacionalnog poriejkla, izuzeta iz bilo koje aktivnosti koja dobija federalnu
financijsku podrku. Afirmativna akcija, bilo preko kvota ili na neki drugi nain,
nije, nie suprotna bilo kojem valjanom principu jednakosti i ne kri prava onih
koji su iskljueni.

2. Jednakost za ivotinje
Princip jednakog uvaavanja interesa predstavlja fundamentalni princip
jednakosti na kojem poiva jednakost svih ljudskih bia. Zato bi uopte neko
gubio vrijeme bavei se ravnopravnou ivotinja kada ima toliko ljudi kojima se
osporava istinska jednakost? Ovo stanovite odraava iroko prihvaenu
predrasudu da se interes ivotinja ne shvati ozbiljno. Lahko nam je da
kritikujemo predrasude naih djedova od kojih su se nai oevi oslobodili. Tee je
da se distanciramo od vlastitih ubjeenja, te da budemo u stanju da
nepristrasno pronalazimo predrasude meu vlastitim vjerovanjima i
vrijednostima koje prihvatamo. Argument u prilog proirenja principa jednakosti
mimo nae sopstvene vrste je jednostava da se svodi na jasno razumijevanje
prirode principa jednakog uvaavanja interesa. Sposobnost da se doivi patnja
ili radost jeste preduslov postojanja bilo kakvog interesa, preduslov koji se mora
zadovoljiti prije nego to uopte poenmo da govorimo o interesu na smislen
nain. Mi imainteres da ne bude muen, jer e zbog toga da pati. Bol i patnja
su ravi i njih treba sprijeiti ili umanjiti, nezavisno od rase, pola ili vrste bia
koej pati. Koliko je sam bol teak zavisi od toga koliko je jak i koliko dugo traje,
no svaki bol koji je istog intenziteta i trajanja je podjednako rav, bilo da ga
doivljava ivotinja ili ovjek.
SPECIZAM U PRAKSI
ivotinje u ishrani :
Relativno neznatan ljudski nteres treba da bude da protiv-tei spram ivota i
dobrobiti ivotinja o kojima se radi. Princip jednakog uvaavanja interesa ne
doputa da glavni interes budu rtvovani manje vanim interesima. Argument
protiv upotrebe ivotinja u ishrani je bez premca u sluaju kada se ivotinje
uzgajaju u tako bednim uslovima samo radi toga da bi njhovo meso bilo
dostupno ljudima na najjeftiniji mogui nain. To ne znai da ne treba da jedemo
piletinu, svinjetinu, teletinu sve donde dok znamo da je meso proizvedeno na
industrijski nain. Ovi nas argumenti en vode do vegeterijanske ishrane, poto
neke ivotinje (ovce, stoka) jo uvijek slobodno pasu po otvorenim prostorima.
ivoti ivotinja kojima jse ostavljena sloboda kretanja su bez sumnje bolji od
onih koji se uzgajaju u fabrikama za proizvodnju mesa.
Eksperimenti nad ivotinjama :
Ljudi koji obavljaju eksperimente na ivotinjama esto anstoje da ove opravdaju
pozivajui se na to na nas eksperimenti vode otkriima koja se tiu ljudi. Ljudi
misle kako svi eksperimenti slue vitalnim medicinskim ciljevima. Farmaceutske
kompanije testiraju nove ampone i kozmetiku nemjenjene tritu tako to

ubrizgaju koncentrovane rastvore u oi zeeva to se inae zove Drajzov test.

Aditivi u ishrani, vjetake boje i konzervansi testiraju se procedurom poznatom
kao LD 50- test koji treba da ustanovi ''smrtonosnu dozu'', odnosno nivo
potronje po kome je 50% dovoljno da ubije ivotinju.
Neki prigovori:
1973 nije postojao pokret za oslobaanje ivotinja i pokret prava ivotinja.
vedska je 1988 doniejla zakon po kome e za desetak godina biti eliminisani
svi sistemi fabrikih farmi koji ivotinje dre zatvoene za dug period i koji im
onemoguava da se prirodno ponaaju.
Kako znamo da ivotinje osjete bol?
ivotinje koje trpe bol ponaaju se na vrlo slian nain ljudima, anjihvo
ponaanje predstavlja dovoljnu osnovu za vjerovanje da osjeaju bol.
Razlike meu ljudima i ivotinjama:
itava zapadna civilizacija je uzimala zdravo za gotovo da postoji ogromni ponor
izmeu ljudi i ivotinja. Ova je pretpostavka bila iz temelja uzdrmana
Darwinovim otkriem naeg ivotinjskog porijekla. Smatralo se da smo ljudi
koriste orue, govorilo se ak i ako druge ivotinje znaju da koriste orue, samo
su ljudi ivotinje koje su u stanju napraviti ih. Upotreba jezika predstavljala je jo
jednu graninu liniju- u meuvremenu su impanze, orangutani i gorile nauene
ameslanu- znakovnom jeziku gluhih, apostoje dokazi da kitovi i delfini posjeduju
vlastiti sloen jezik. Neki filozofi su smatrali da postoji dublja razlika. Pozivali su
se na to da ivotinje ne mogu da misle ili rasuuju, te da shodno tome nemaju
predstavu o sebi. Zahtjev da se sa samosvjesnim biima postupa sa veim
uvaavanjem u skladu je sa principom jednakog uvaavanja interesa ukoliko se
svodi na stav da ono to se deava samosvjesnim biima moe biti suprotno
njihovim interesima. Prvo shvatanje, ak i mentalno hendikepirani ljudi sa
ozbiljnim oteenjem koji ne psojeduju sposobnosti koje izdvajaju normalne
ljude od drugih ivotinja treba da se tretiraju kao da imaju ove sposobnosti,
budui da pripadaju takvoj vrsti. Drugo shvatanje zastupa tezu da iako
mentalno hendikepiarni ljudi sa ozbiljnim oteenjem mogu da posjeduju vie
sposobnosti od drugih ivotinja, onisu ipak ljudska bia i da sa njima kao
takvima imamo posebne odnode koje nemamo sa drugim ivotinjama. Tree
stanovite uvodi iroko korien argument ''klizave nizbrdice''. Smisao ovog
argumenta je taj da ako jednom krenemo nekim pravcem nai emo se na
klizavoj kosini pa emo i mimo svoje volje nastaviti da se klizamo. Nijedna
etika granica koja se proizvoljno moe povui nije sigurna.
DUBINSKA ETIKA: ivotna sredina
Intuicija biocentrike jednakosti ogleda se u tome da sve stvari u biosferi imaju
isto pravo da ive i razvijaju se kao i da dostignu svoje potpuno razvijene
individualne oblike i samoostvarenje unutar ire samo-realizacije. ova osnovna
institucija nam govori da su svi organizmi i entiteti u ekosferi,kao delovi
meusobno povezane celine, jednaki po svojoj intrinsinoj vrednosti.
Nekoliko principa etike duboke ekologije su : 1. dobrobit i procvat ljudskog i
neljudskog ivota na zemlji imaju vrednost po sebi (sinonimi: intrinsina
vrednost i inherentna). ove vrednosti su nezavisne od korisnosti ne-ljudskog
sveta za ljudske potrebe

2. bogastvo i raznovrsnost ivotnih formi doprinose ostvarenju ovih vrednosti i

takoer predstavljaju vrednosti po sebi
3. ljudi ne mogu da raspolau pravom da smanje bogastvo i raznovrsnost izuzev
da zadovolje vitalne potrebe