Professional Documents
Culture Documents
Liberalizam
Liberalizam
Mate Kapovi
Filozofski fakultet u Zagrebu
U Hrvatskoj je tako u 2005. samo 17% novouposlenih radnika dobilo stalan posao (Vlado Puljiz,
Neoliberalizam i socijalna drava, u: D. Vidovi & D. Paukovi (ur.), Globalizacija i neoliberalizam.
Refleksije na hrvatsko drutvo 2006: 128).
2
Ogledi o hrvatskom drutvu: Prilog sociologiji hrvatskog drutva, Tehnika knjiga/Golden marketing 2007.
3
David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press 2005: 16, 17.
4
Isto, str. 19.
najbogatijih imalo vie imovine od 600 milijuna najsiromanijih5. Udio je plaa radnika u
BDP-u u zemljama lanicama G7 prema MMF-u od 1983. do 2006. pao za 5,8%, u Europi
prema Europskoj komisiji za 8,6%, a u Francuskoj za ak 9,3%6. To da neoliberalizam, tj.
politika koja trenutno prevladava gotovo posvuda na kugli zemaljskoj, svugdje sa svojim
posebnim lokalnim obiljejima, odnosno u skladu s lokalnim uvjetima i zadanostima,
openito ne radi u korist veine, nego u korist manjine koja je na gospodarsko-politikom
vrhu, nije nikakva teorija zavjere. Osim to se to moe vidjeti vrlo lako u praksi, pogledate li
to se dogaa primjerice u Hrvatskoj, takve tvrdnje moete nai i primjerice u UN-ovim
izvjetajima ili, kao kuriozitet, ak i u turistikim vodiima Lonely Planet-a (gdje se o tome,
dakako, govori na vrlo praktinoj razini). Osim toga, takve tvrdnje su vrlo dobro
potkrijepljene i statistiki, kao to vidjesmo. Neoliberalizam je, u svakom sluaju, osim to je
drutveno potpuno neosjetljiv i destruktivan, i, isto ekonomski gledajui, posve neefikasan.
Neoliberalna je doktrina doista omoguila velike profite kapitalistikoj eliti, a sve to na raun
radnitva, no nikakve velike efikasnosti nije postigla. Gospodarski rast u doba neoliberalizma
nije uspio nadmaiti ak ni razdoblje krize kejnzijanskog kompromisa u 1970-ima, usp. npr.
za Francusku prosjeni godinji rast od 4,10% u 1970-ima prema 1,72% u 1990-ima7.
U 1970-ima je dolo do velike krize u kapitalistikim zemljama, odnosno do krize tadanje
prevladavajue ekonomske prakse kejnzijanizma. Tu je, meu ostalim, posrijedi bila i kriza
akumulacije kapitala razina je profita u realnoj ekonomiji postala toliko niska zbog razvoja
konkurentnosti i vika proizvodnih kapaciteta da je to dovelo do neoliberalne kontrarevolucije
i samim time do kraja kejnzijanskog kompromisa. Nain da stopa profita ponovno poraste bio
je, meu ostalim, pritisak na realne plae radnitva i njihova prava (tj. smanjivanje trokova u
tom segmentu, to onda poveava profit kapitalista), bijeg iz realne, proizvodne ekonomije u
financijsku ekonomiju tj. spekulacije (gdje je mogunost zarade bila bra i vea) te seljenje
proizvodnje u trei svijet s jeftinijom radnom snagom i manje propisa (primjerice ekolokih)
koji takoer iziskuju trokove. U tri su desetljea neoliberalizma realne plae radnika,
primjerice u SAD-u, stagnirale, za razliku od golemih profita kapitalist8 unato sporu rastu
ekonomije. No stagniranje realnih radnikih plaa vodi i do smanjene kupovne moi, to onda
dovodi do pada potranje tj. do smanjivanje potronje. A bez potranje nema ni proizvodnje
to onda dovodi do krize realne ekonomije. Da bi se taj problem razrijeio kako ne
poveavati realne plae, ali ipak ne unititi kupovnu mo stanovnitva - dolazi do uvlaenja
radnitva u potronju na dug. Tako se financira potranja unato stagniranju realnih plaa, a
takoer se i ubiru kamate na kredite. Dvije muhe jednim udarcem. Krediti se onda raunaju
kao sigurna zarada, tj. rauna se unaprijed na njihovu otplatu te se na osnovi tih kredita rade
daljnji krediti i zaduivanja itd. Meutim, zaduivanje, kao ni rast mjehura, ne moe ii u
nedogled. Kao to smo vidjeli u sluaju pucanja nekretninskoga mjehura koji se je u Americi
napuhavao od poetka ovog stoljea, ljudi vie ne mogu otplaivati svoje kredite (rije je o
tzv. sub-prime kreditima, tj. nepouzdanim kreditima, kreditima danim ljudima koji si ih
zapravo ne mogu priutiti, a sve u svrhu osiguravanja to veeg profita) i dolazi do krize. S
obzirom da je rije o vrlo umreenom sustavu, financijska se kriza iz SAD-a prenosi i u druge
zemlje. Banke se i druge privatne kompanije nacionaliziraju da bi ih se spasilo (jer su
5
prevelike da propadnu) ili se u njih jednostavno prelijevaju javna sredstva bez praktiki
ikakvih dodatnih uvjeta, svjetske voe poput Nicolasa Sarkozyja otvoreno govore o potrebi za
novim svjetskim ekonomskim ustrojem, a dojueranji zagrieni neoliberali priznaju da je do
krize dolo zbog nedostatka regulacije, inae tabua u neoliberalnoj ideologiji. Nairoko se
poziva na povjerenje u sustav i na potrebu da se sustav ouva. Ipak, javljaju se i sumnje.
Obini ljudi se pitaju zato se spaava one koji novaca imaju i koji su krizu i uzrokovali
svojom pohlepom, dok sve vie ljudi primjerice u SAD-u dobivaju otkaze i ostaju bez svojih
stanova. U Ugandi se primjerice pitaju kako to da zapadne zemlje sad interveniraju da bi
spasile svoje banke dok to isto nisu njima dopustili kada je prijetila propast njihovoj najveoj
banci. Stidljivo se, ak i u mainstream medijima, opet spominje Marx te se javljaju ak i
sumnje u sustav kao takav. Kako e izgledati novi svjetski poredak koji se najavljuje (i hoe li
ga uope biti), jo nije jasno, ali nekako je teko vjerovati u to da e njegovi ciljevi, za razliku
od sredstava, biti razliiti9.
Da je neoliberalna praksa bar u Hrvatskoj krajem 2008. jo itekako iva, vidi se ponajprije po trima stvarima:
ne odustaje se od privatizacije brodogradilit po diktatu EU; nastavlja se poveanje namet i privatizaciju u
zdravstvu te se, koristei klasinu doktrinu oka (Naomi Klein, Doktrina oka, VBZ, Zagreb 2008), najavljuje
zamrzavanje pla u 2009.