Kada je 18. juna 2011. godine publika na Kalemegdanu gledala pijanu Ejmi Vajnhaus kako pokuava da odri koncert, nije ni slutila da prisustvuje istorijskom momentu. To je bio njen poslednji nastup. Malo vie od mesec dana posle, 23. jula, britanska pevaica je preminula. Ja nisam bila na tom koncertu, a nisam ni bila preveliki fan Ejmi Vajnhaus, ali me neka posebna emocija obuzimala kada god sam sluala njene pesme. U danima posle njene smrti, kada su se mediji utrkivali ko e objaviti sonije informacije iz njenog tako kratkog ivota, u nekom od priloga sam ula da je od tinejderskih dana bila sklona samopovreivanju. Pa jel mogue da to njeni najblii nisu primetili? pitala sam se. Odgovor na to pitanje sam potraila u knjizi Moja ki Ejmi koju je napisao njen otac. Nastavak
Frankenštajnova majka: Agonija i smrt Aurore Rodriges Karbaljejre u vreme vrhunca nacionalkatoličke Španije, Duševna bolnica u Sjemposuelosu, Madrid, 1954–1956.