Professional Documents
Culture Documents
privid
srebra
izdavač
srpska Čitaonica Irig
osnovana 1842.
urednik
rade obrenović
uređivački odbor
milan jelkić
vladimir bogdanović
rade obrenović
recenzenti
draško ređep
Pero Zubac
PRIVID SREBRA
NEKO DRUGO VREME
RAZLIVANJE SVETLOSTI
Kao sunđerasta magla vreme pod kožu hodi
Proklijava godina iz pokislog bilja
Iz obraza još leto sija
Osmeh mi ipak san progriza
OTEŽALE USPOMENE
Srebrnasto rastinje oka
Sedefom opominje
Na neke davno izmenjene krajolike
Na šume zelene onemoćale i uvele
Na uglačanu posudu otežalih uspomena
Na san koji se druge obale dotiče
Zaustavljeni časovnici
Bez ulja vremena Oprugama iskrzanim govore
O trošnim komorama tela
O vatrama koje su gorele bez pepela
O mesečini razasutoj po glasu
O vedrini neprovidnoj neposvećenima
Miriše crna ljubičica uspomena
Bol bi bila nepomična
Da me ne prati prošlosti zgusnuta senka
DRUGO VREME
Razodenuta se tuga
Iz starih uljanih slika sliva
Kaplje pohabano vreme preko rama
Pozlata ogorčala
Naporom pejzaž posiveli
I izmišljeni
U uspomeni zadržava
Sunce samo krupno
Zlatooko
U uglu visi
Slikarev san izbledeli
Na okupu drži
U bojama nema više čistog zvuka
Prozuklo pogledu ravan izmrežena
IščekivaNJe jalovo uzvraća
Preti zagušljiva tuga
Skrivena iza lika
Lepljiva u san se uliva
Nemirom nebo unutarnje da raskuje
SLUTNJA
Kad se rebra provide noći
Prolaznost s jutra slutNJom me zaskoči
U svetlu mlakom lepolika obmana blista
U srcu slojevi se magle detiNJstva dele
San se u duši gorko rascvetava
Davni zaziv probuđen opet saznaNJem
Oporavak iz čega hraNJivi da sagradim
Kad kostur rastrežNJen u sećaNJu prepoznajem
I znam da dan je razmak između noći
Sve što se presudno sprema mojoj mekoj lobaNJi klija
Zato noć posrebrena ni sama ne sni
MORE POD LOBANJOM
U mutnom mom umu jedno more peni
Modar dan tamo zaseban traje
Kobne ptice u grlu zlatnom
Prokletstvo obala zamračenih
Kroz krvotok mi zatravljeni
UzbuNJeno pronose
Besmisao tuge nikako da proputujem
U more davno žedan da uronim
Zamke prikrivene odasvud
Kao ugljenisano drveće izrastaju
Pohod se započeti buđeNJem zaustavlja
I uvek iznova mlekom snova nastavlja
^udesno more pod lobaNJom što se valja
Opojem svojim prazninu zaustavlja
RešeNJe zamke u moždinu zabodene
Lepotom bi me mirisnom obnovilo
Put je samo kroz meso neprohodan
PRIVID SREBRA
IGRA
Na planši se čudoreka igra nemira začinje
Mač drhtavi šaljivo grudi meri
Bele heroine
Voljom volju strelovito gone
Korak razlistan
Prostoru disanja oblik omeđuje
Skok obnaženi
U trenu dogodi se
Poklič bez rane iz kičme se otme
Naklon nesmerni
Pljesku gustom u susret poteče
Tlo čvrstinom novom u telo prodire
Dok suza san doimlje krvotokom
Smrt preživijena
Pobednicu jezom opominje
NASTANAK MELANHOLIJE
U misao sata ukradeno mrvim zlato
Odaja podsećaNJa nedohodom kazaljki zbori
Vreme probuđeno brojčanik zvukom izjeda
TlapNJa mi ranu misao prepadom zatiče
MORE
Slika slojevita u oku zatečena
Krvotokom se muklo razlistava
Beskraj onemeli
U lobaNJi zarobljen precvaloj
S dlana presahlog odagnati ne mogu
U nelagodnoj peni
Prazno što more razotkriva
U zaleđu svetla zgusnuta
Razbuđen te vidim
Oporom razlažeš se tugom
Prazno sad more sleđeno
Pervazom spužvastim zasvedeno
Vid mi jedini razboljeva
Iz nutrine snom uzmućene
Bol hidri nalična pristiže
More mi razlaže disanje
ZAVET
Moje će te oko začuđeno
Svanućem svakim
U izmaglici disanja obnaženo
ZebNJom sećati
Zalud ćeš glas mi raspukli
Usnom vlažnom od sumraka rasplitati
U dodirima prisnim što stvari odaju
Dah prepoznavaćeš rastuženi
Godine što oporom
Tela nam sad ugodna
Zamorom ruše
U tebi će mene zaludnog
Drhtavom utrobom obnavljati
Putujući neugodnim vremenima
U trupla tiha pretvoreni
Jalovog polena davno prepuni
^ekaćemo zanosni krik tišine
Iza lica ti nezaspao tad
Gledaću krotko
Mirisom trava onemeo
Razbojen likom ti običnim.
VLASNICI TIŠINE
VLASNICI TIŠINE
Postaćemo lako semenje obnaženo
i bistri kao nebo samleveno
od mesečine ukradene pozlaćeni
LETO
Evo u plucima tvojim gipkim
Rastinje straha kao da slutim
Raste iz mora modrog bleda neman
Tako poznatog lika
Iz ćutanja našeg zrak svetla se tvori
Ali kako u žilicama glasa razaznati
Presudno zvono spasa
TRAG
Kako glasom izbledelim dozvati
Prozukli ukus tvoje usne
Vrelinu s bojom krvi
Taj istočnik duše
Odlaskom kad sam razbuđen
Za pesmom lomnom posežem
Reči bezvučjem obmanute
U bol se samo nasmejanu razlažu
U traganju uznemirenom
Vlažan me dodir zaludnog susreće
Raskoš zdele
što ludo krije biser znani
U povest maglovit
Zvukom lepršavim nedohvatnu
Se kruni
Usnu ti hranjivu
Usnom tek slutim
PRISUSTVO MORA
U plućima more užareno
Kretnjom me nesmislenom raspinje
Kroz šupljinu utrobnu
Riba zalutala promiče
U gutanju se zapliće
Komadić sunca oblikom razuden
Uzaludno se nebo u svesti uspostavlja
Snim let usplahireni
Kad kiša nas sustiže
Ti maglom u nevid zasvedena
Oči mi javom razlažeš
U plavet jučerašnju
Koračm tela prozračnijeg
Na ramenima nije viša glava
Dubina štedro snom tela odgovara
zabluda o putovanju
IZVAN NAŠEG VIDA
Nekadašnja slika
U sivo ohlađena
U podzemljima još živi našeg krvotoka
Iščezli tonovi hranjivih iluzija
Zebnjom utrobnom
Na opore sećaju vode
što spoljašnjost sveta papiru predaju
Tuđa prošlost ravnodušna
Tek noktom se zarezana kruni
Zagasita tecnost istrošena vremena
Do nas mladošću hladnokrvnom
Zaštićenih u ružu providnu prerušena
Prokapava
Izvan naseg vida
Patina se zgrušava
Nekadašnja slika ohlađena
U današnju se obrće
NAPUŠTANJE SNA
SA DNA SNOVA
Penju se zore nove
S dna pobesnelih snova
Smerom sunca od plavog olova
Oči se brodolomne plamenom produžuju
U tami grudnoj želje se tvore
Obamrli težinom snova
Ka blagu se užarenom kreću
Skrhana voda paprat im ruku obliva
Penju se zadihano niz skelet
Mahovinom gladnom obrasli
Uspinju se čudno silazeći
Svetlucava varka u plićaku pepela
Kao dodir se žuđeni pričinja
PeNJu se obamrli zaluđeno
S noči dugotrajne
Zora se umorom nasledenim kruni
NARUŠEN SAN
Budan putujem komešanjem sna
Kaplje snovanja rosom mraznom zru
^okoti kroz mleko iskona provučeni
Uspavanim oćima grozdove jave nose
Java bez zvuka kao avet se priviđa
Bez mirisa ojađeni san narušava
Duša zgrčena prazninom se prolama
Zvuk zvezdani noć spolja zapljuskuje
Miris iz vrta nesanice oko glave luta
Blaženog se ćutanja nemoć rastače
ZABLUDA 0 PUTOVANJU
Tonemo vidom
Za vaseljenska ognjišta prikovani
U kolevku iskona kožom zakleti
Našem se putovanju praznina sprema
Pod samom površinom kraj nas razodeva
RASKRŠE
KAMEN
Nevidom bekstva pred hajkama
To raskršće presudno
Zanemareno
Iz ovog vremena što traje
Samoća kamena u opoju vazduha
Prividom se rascvetava
Povratka udolina pod suncem se raspada
Obilje samo se zaludom uvećava
Podivljalo bilje na samoći izniklo
Bezmirisno se prevrtljivosti
Vetra ovlaženog podaje
Nadanuta mesečina
Putnika dajlinom opominje
Kraj sveta brodu u boci slican
Zamorom ga zdravi
Vatra u ruci smrtnoj sto nosl
Sumrakom dogoreva
Ograničen zivot kroz bilo mu
Nemir saopštava
TrajaNJe puta neizvesnog
Neko drugo ište vreme
Obala ova gde se završava
Početkuom bezdna zove
Mutno će oko sna začetak paperjem prcpoznati
kako će putnik brod iz boce
Uspravni izdvojiti
Korakom što još zvezde prate
U ČAŠI MOŽDANOJ
Kako da slika nepostojem obojena
boli nabujaloj pod kišom upornom
penom se nesigumom suprotstavi
U čaši moždanoj
nad zemljom dubokom i tromom
sloj neba samo površni pluta
POHOD
Lovac bisera
U utrobu uzbunjenu
Režnjeve sunca južnog plaho slaže
Dah svoj uvežbani
Za dvominutni pohod smrtl sprema
Staklasta dubina uzavrela
Dna nestvarnog razigrava se
Boga drevnog on od rđe čisti
Strahom iznenadnim
I međ rebra vitka stavlja
Oko se kopnu još jednom zaleti
I skok
Uron ga hladan uzima
Muk i plavet posvoje
Ruke u pokret se sam pretvore
U izronu grč mu kosti razmaknu
Krv u čudu zaurla
Šaka blede površine se ipak
Uspavane dotakne
Biser suncem podvodnim zaplamti
Dodir ga zraka mlakog
Prokletstvom svetlosti poprska
Dlan mu tamnoputi trenom
Prah bezimeni ukrasi
Dan sutonom već okrNJen
Ranodušno traje
SAM U VRTU
ZABLUDA 0 PUTOVANJU
Snom ostajemo usamljenici
Tonemo prostorom krtica očarani
Dugovečna stabla crnilom napojena
Lepljivom nam tišinom kazuju
Tajnu o skrivenom mestu kratkotrajnu
Snom se grafici prošlosti okrećemo
Talasasto zlato
Kao naglina se lepote priviđa
Miris truleži tek slutnjom zvoni
Tonemo danonoćno
Kroz groblje prirodnih boja
A smola nas sustiže zagaslih leta
Bolovi u pravila pretvoreni putovanja
Vatrom nas srebrnastih iščekivanja prelivaju
Od dna modrinom snova poprskana
Iscelenje skorelih očekujemo ozleda
Tonemo vidom
Za vaseljenska ognjišta prikovani
U kolevku iskona kožom zakleti
Našem se putovanju praznina sprema
Pod samom površinom kraj nas razodeva
ZALEĐE LETA
Uglavilo se leto iščašeno
U prozaično moje meso
Uselio se nemir zmijolik
U mlečno potkrovlje glave
Rasuti glas svetlosti gubi svoju
U korenu se vida tisina razliva
Odlazak tvoj u prisoju
Razuđenu već tvori moru
LET
Usnom rasanjenja
Maglenu je u kretu željom zaodevam
HIad prevratni mirisno ti tkivo
U pustoline razodeva
SAM U VRTU
Usporenim disanjem
Razgrađeno vreme me dotiče
Sluzava gorčina bilja
Prohladna pluća ispunjava
U vetar ojužen misao mi uvijena
Tperi snovima plavkastim
Napupljena
Napušten u vrtu
Mesečinom natrunjenom
Saznajem providnom kožom
Presud mešaNJa boja
Nanos me noći zvezdotočne
Uzbunjenog zatiče
Iz zemlje šuštave
Pod stopalom vrelim
Magična svetlost izniče nelagodom
U krvotok platinasti
Zaboravom uvire
A jutra mlekom poprskanog
Niotkud nema
Začaranost to je vrta
što jesen seje
Iz utrobe moje utekla
Sasvim svele
ZIMA
Prisnost nelagodnu prema zimzelenu
Pred Ijuspama slutim studeni
Izbeći razdiranje što buktanja iluziju
u oku jesenjem prevratom raslojava
ZALUDNOST IGRE
OSTATAK SVETLA
Napustiš sebe zadovoljnog
iznenada
Dogodi to se obično
Kad neokrunjeni san se raspada
Uz kičmu se okraćalu
zadihan uspneš
I poneseš lak
U srcu sparušenom ostatak svetla
Što bezizborom jos traje
Naporom znatnim
Lobanju okorelu otvoriš
U prostor zaroniš neudobni
Truplo ostavljeno
navikom još diše
Dok privid ga kretnji ne oda
Lebdiš nestvaran
ozona prepun
Zemlja hranljiva i ncbo obećano
Darovima mame
Kolebaš se znatiželjan
i gledaš očima vatrostalnim
u prostor pomisii
U zaleđu jave
što zavodljivo se roje
Rukama izraslim
tek na vratnicama vida
Smrt brižljivo zgotovljenu
Lagano dodiruješ
I ćekaš
Al trajnog zadovoljstva nema
Prevara vekovna
i ogoljenog te čeka
Nazad u telo
koje ti nevreme sprema
U meso što tamni i drema
i smrt je plod prestvarni
JUTRO
Razlivanje svetIosti
Otežale uspomene
Neko drugo vreme
Prisustvo tuge
Slutnja
More pod lobanjom
Privid srebra
Igra
Nastanak melanholije
VLASNICI TIŠNE
Vlasnici tišine
Mimohod
Ugljenisane slike
Znak
Leto
Trag
Prisustvo mora
ZABLUDA 0 PUTOVANJU
RASKRŠĆA
Kamen
Detinjstvo u ogledalu
Putnik
U čaši moždanoj
Pohod
SAM U VRTU
Zaleđe leta
Let
Lutanje
Svemoć vatre
Umor svetlosti
Jesen
Sam u vrtu
Zima
SLUČAJNA ZVEZDA
Slučajna zvezda
Zaludnost igre
Otkriće
Ostatak svetla
Jutro
Pusta zemlja
IZ RECENZIJA
Stalno istražujući u svom svetu, podstičući pramenove svetlosti u pravcu nevidljivog, ali
slutljivog predela, sav od snoviđenja i bola, meko i toplo opisujući sve ovo što nastaNJuje naš
san i podstiče našu imaginaciju, Slavić je ostvario jednu knjigu nalik na stare gravire, ali iznutra
ozračenu i bitno osvojenu savremenim ritmom, bolom od ovoga sveta, istinom opstanka.
Tradicionalno se vezujući za elemente takozvane stražilovske linije naše poezije, Slavić ovde
pokazuje interes za istraživanje, za veliku avanturu pesme koja ne prestaje, koja se ne ugiba,
kojoj je sve isto, ali svemu isto ne pokazuje lice.
Draško Ređep
Između, u stvari, unutar, razlagaNJa vremena i prostora na razumljivost, kao potvrdu NJihovog
prisustva, u Slavićevoj poeziji prevladava slika kao vid govora, oplemeNJena čistotom jezika
često premoćna nad rečju, poput umenja Zeukslisovog pri slikanju grožđanih bobica koja
obmanjuju nebesne golubice. Pesma: slika ostavlja mogućnost čitaocu da se prepozna u svom
određenju vremena, dok neumitno traju *zaustavljeni časovnicl* kao simbol protoka bića u
vremenu. Između pohabanog i probuđenog vremena, pesnik nadgrađuje privid tišine i osame,
pun nemira, začuđen pred son jer — *ni san mi nije dom.«
Pero Zubac
Već u prvoj Slavićevoj pesničkoj zbirci, "Privid srebra" (1974), postuliran je osnovni tematski
krug kome se pesnik vraća u jednoj varijanti unutrašnjeg produbljenja i u svim narednim knji
gama poezije. Kroz pomešane perspektive krajolika unutrašnjeg i spoljnjeg sveta vide se te te
matske koordinate - vrt, more, ravnica, detinjstvo, vreme, san, slutnje tamnih prostora sveta,
slike, ali i njenog privida.
Nenad Šaponja
Ova lirika ispovednog tona nalazi izvorište u predelima sna i intime, da bi se putem
sublimacije lirskog doživljaja u omeđen sistem metafore postepeno okretala prema opštim
istinama i jednom temeljnom odnosu prema svetu i prema egzistencijalnim problemima savre
menog čoveka. Tako je Zoran Slavić istovremeno i pesnik sumornih i sutonskih raspoloženja,
intimist koji vlada modernim poetskim izrazom, te svoj bol i neprebol kazuje u nizu sugestivnih
pesničkih slika, ali i liričar koji posredno otkriva lice i naličje čovekove teskobe, zemne ogra
ničenosti i nemoći da se sopstveni nemiri prevladaju. Emotivan ton prepliće se ovde - ako pos
matramo zbirku u celini - s elementima objektivne, nešto hladnije intonirane, intelektualne poe
zije. Ali trajnog sklada između ova dva vida pevanja nema: pesnik je u svom suštinskom
opredeljenju ipak najbliži izvesnoj neoromantičarskoj liniji savremene srpske poezije, a u
središtu njegovog lirskog kruga nalaze se pojmovi karakteristični za romantičarski spektar
osećanja ( tuga, bol, usamljenost, tišina), pa i kolorit njegovih pesama ima u sebi nešto od tra
dicije romantizma.
Slavićeva poezija, međutim, deluje moderno svojom metaforičnošću, izgrađenim
jezikom i težnjom da se kroz pesmu uspostavi jedan odnos prema svetu koji nije izrazito emoti
van ni jednostran. Pesnik prihvata svoju egizistencijalnu situaciju kao neminovnost; on nije ni
buntovan ni gnjevan, ali ni malodušan, već s prividnim mirom sabira i odmerava rezultate
svoga iskustva. A kao logična posledica toga islustva, kao kraj avanture čoveka nezadovoljnog
svetom javlja se bekstvo ili san. U toj, čini se ključnoj tački svoje pesničke misli, Slavić čini
pokušaj da prevaziđe - barem pesmom - ograničenost ljudske teskobe: on idući dalje
zaključuje da san nije ni spas ni dom, a da je bekstvo, dovedeno do do svoje krajnje
konsekvence, kao bekstvo od sebe i iz sebe, takođe nemoguće:
IVAN ŠOP