Josip Kekez: Usmena knjievnost Teorija usmenoknjievnih oblika POJMOVNO ODREENJE Usmena knjievnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetnikog

stvaranja jezinim medijem. Usmena knjievnost jezina je umjetnika tvorevina nastala usmenim nainom u prolosti poznatija kao narodna knjievnost. Stara je onoliko koliko i sam ovjek, a pojedine nacionalne knjievnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIEVNOSTI Razliitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom knjievnou, usmeni nain izraavanja drugaije komponira knjievni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji knjievnost koja se prema poetikim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje knjievnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika meu dvjema knjievnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIKO sve ono to ih ini knjievnostima, ine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturolokog, etnolokog i antropolokog znanja i zbir su pojedinanih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIITO izbor faktinih motivsko-tematskih i izraajnih podataka, to znai da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA postoji iskljuivo usmena knjievnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od poetka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIEVNOST s prevladavanjem pisane knjievnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralaki i izvedbeni kontekst bre se mijenjao negoli kroz itavo prolo tisuljee Pisana je knjievnost od samih poetaka tvorena usmenoknjievnim podacima. Utok jedne knjievnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOKI usmena knjievnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOKO-KOMUNIKACIJSKI pisana knjievnost tee je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je blia i poznatija, ali medijevalna epoha tei slunoj percepciji obje knjievnosti te dok se one auditivno-performacijski pribliuju i interferencija je obostrana c) POETIKI poetiko-estetiki sustav bio je ve izgraen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjievnog stvaralatva i novim osmiljavanjem njegovih motiva i tema Hektorovi 16. st. prvi prikazao dvojicu narodnih pjevaa, narodne pjesme treba biljeiti i predoiti vjerno, teno kako ih izgovori kaziva. S. Vraz 19. st. u Kolu pri biljeenju se ne smije nita preinaavati, mijenjati ili popravljati nego ih valja biljeiti onako kako izviru iz ustiuh naroda. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVI-VRAZOV ZAKON koje je imao otrih protivnika, a meu njima i Vuk Karadi. Usmena knjievnost dio europskog knjievnog i kulturnog kruga, kao i ostali europski, mediteranski, srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske knjievnosti 2) povijesno opisivanje usmene knjievnosti u sklopu pisane knjievnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom poetku povijesna toka ili na prijelomu 18. i 19. st. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetike osobitosti usmene knjievnosti U sadanjosti usmena knjievnost nema onaj drutveni status ni snagu opticajnosti koju uiva pisana knjievnost. Povijest knjievnosti dio je znanosti o knjievnosti pa istiemo knjievnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje knjievnog toka. Historiografski odnos prema gradivu doivljava promjene, ovisan je o znanstvenom i drutvenom statusu dviju knjievnosti. U 19. st. u doba konstituiranja znanosti povjesniari prouavaju sva 3 filoloka podruja, a od tada dolazi do dezintegracije usmenoj knjievnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje. Odcjep usmene knjievnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve vie komunikacijski povlai i sve vie jaa svijest o vrijednostima pisane knjievnosti. Usmena knjievnost je inilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. NAZIVI I PRISUPI Usmena knjievnost kao i pisana, pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini, ona je predmet izuavanja znanosti o knjievnosti. Pomone discipline znanosti o knjievnosti: 1) etnologija usmena knjievnost dio narodnih obreda i obiaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija povijesna utemeljenost usmenoknjievnih primjera

5) sociologija drutvena utemeljenost usmenoknjievnih primjera 6) psihologija unutranja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA kompleksnost usmenoknjievnog ina, pristup djelu s vie aspekata. NAZIVI NARODNA najpoznatiji naziv, stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavravale. narodna poezija- 16. st. Michael de Montaigne koji je utemeljio esej, prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistika koncepcija

PUKA ivi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. Autorska knjievnosti, mi znamo tko je autor, potekao je iz puka, a namijenjena je puku (npr. Satir, M. A. Reljkovia). TRADICIONALNA dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj, pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prolost minornija od suvremenosti. SELJAKA krajem 19. st. u doba organiziranih seljakih pokreta. FOLKLOR (folk narod; lore znanje) kolektivno narodno znanje, apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralatvu. prvi upotrijebio William Thomas, 1846. Roman Jakobson i shema langue-parole; langue jezik, kolektivno sankcionirani jezini sustav; parole govor, pojedinana realizacija u ukupnosti tog sustava.

USMENA kae kako nastaje knjievno djelo; komunikacijski pristup ne zanima to je ili kako nastaje knjievno djelo nego kako djelo traje. lanak Folklor kao naroit oblik stvaranja Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane knjievnosti prema kriteriju postojanja folklora, oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: Poput langue, folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba, postoji potencijalno i kompleks je odreenih normi i poticaja, podloga ivoj tradiciji. Izdavai ju oivljuju kienim individualnim stvaralatvom, kao to stvaraoci parole postupaju s langue. Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan prouavanja, pa e u nae dane tzv. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. Zdeslav Dukat prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumaenje knjievnosti. Arnold Hauser suvremeni sociolog knjievnosti. Za njega je usmena knjievnost nastala u obrazovanim krugovima, pa je potonula u narod koji ju je prihvatio, reproducirao, izvodio, pamtio i prenosio. Ponovno je dola u pisanu knjievnost, pa do naroda i tako bi kruio dalje. VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST svaki lan zajednice moe se osjeati autorom jer je utjecaj kolektiva jak.

NEOFOLKLORISTIKA ne zanima ju geneza, oblikovanje, poetiki sustav, nego ono to se da pratiti u procesu trajanja, a ne ono to je statino. Ona narodno stvaralatvo vidi kao kolektivni kreativni in, kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni, likovni, glazbeni, plesni folklor to joj predstavlja stanovite tekoe. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST ono to je sadraj, faktura sadraja, ono to se kazuje, pripovijeda, pjeva, govori, izrie 2) TEKSTURA faktura stila, jezino izraajna svojstva 3) KONTEKST drutveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjievni tekst Dan Ben-Amos - Folklor je umjetnika komunikacija u malim grupama. Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu, ne treba razdvajati kazivaa od onoga to kazuje. Ne postoji djelo ve njegova izvedba. Definirajui folklor u drutvenom kontekstu folklor je drutveno ogranien na malu grupu i specifinost mu je to to jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima meusobno izravno komuniciraju. Kiril istov za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio, a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvoaa i sluateljstva, zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotinog naina komuniciranja, posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture; mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje znaajni od makrostrukture. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu knjievnost, posebice na poslovice i estetsku poeziju. Poslovica je najsitniji knjievni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-anrovske ljestvice. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. Nepotpune poslovice su krae i nedoreene, nemaju pouku i zaostale su u razvoju. Distribucija oblika gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi, odnosi se na estetsku obavijest, a ne hijerarhiju. Sinkretizam prvo je postojala jedinstvenost i neralanjenost umjetnosti, a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom ralambom proistekle pojedine umjetnosti. U elji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju, dolo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. Spajanjem u vee cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitolokog sadraja). HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumaenje ovo suodnosa: HISTORIJA opisuje ono to se uistinu dogodilo, ona registrira injenicu EPSKA PJESMA opisuje ono to se moglo dogoditi, ona moe poi od injenice i stvarnih drutvenih odnosa, ali opisuje ono to je tipino Homersko pitanje prisutno je jo u Aristotelovoj Poetici, a od kraja 18. st. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu. Fridrich Wolf smatra da Homer nikada nije ni postojao, Prologomena ad Homerum, 1795.

Homerologija znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uope postojao, je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao to je Ilijada i Odiseja. Kako je mogue oblikovati, pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje pitanje autorstva, performacije, oblikovanja i trajanje, a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. Postavljeno je jo u staroj Grkoj. Temeljna pitanja Homerologije: Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinanom stvaralakom postupku? Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu? Je li krai oblik razvojno prethodio duem? Smjerovi u homerologiji: 1. UNITARCI jedinstvenost epova i autentinost autora; Hrv. Glavii, Kravar i Zdeslav Dukat. 2. ANALITICI pojedinane pjesme, prapjesme koje je anonimni redaktor ili vie redaktora naknadno spojilo u cjelinu. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. Nazivaju se i teoretiarima pjesama (npr. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). PARRY I LORD htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i to ini sloeni proces memoriranja. Tako su doli do pojma epskih formula temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. Jezina fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama, ona je kompozicijski postupak svakog naina izraavanja. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevake druine i dvorski pjevai koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagoavao i prenosio dalje. KOMPARATIVNA TEORIJA ovom metodom pokuavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu meusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajednikim vrelom. MIGRACIJSKA TEORIJA srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumai se migracijski koje istovjetnost objanjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera meu pojedinim kulturama. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE KOLE ime dobila prema osnivaima Fincima Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu; onu su nastojali prikupiti to vei broj meunarodno poznatih pripovijedaka. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali, inventarizirali, katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. Nakon to je klasificirano gradivo prema sieima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji, prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). Ova metoda objanjava zajednika svojstva pripovijedaka meusobnim preuzimanjem. Pripovjedne srodnosti svodi na

zajedniko vrelo, tumai ih monogenetski. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (meunarodno utvrene srodnosti mogle su nastajati meusobno neovisno). Usmenoknjievni oblici DRAMSKO STVARALATVO Nevjerica u postojanju usmenoknjievne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti, a drugi razlog je to su dramski primjeri bili zapleteni obredima i obiajima u kojima su se izvodili. 1) Predaja o izvoenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. 2) Drame Marina Dria 3) Mavro Vetranovi Posvetilite Abrahamovo narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. st. Trogir oko uskrsnih dana pravili su kraljeve i igrali se orujem 5) Korulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju 2 rukopisna opisa iz 18. st. 6) Pokladne igre: Lastovo, Hvar, Pag i Rijeka 7) Lovri u djelu Biljeke o putu po Dalmaciji opata Fortisa meu Morlacima se izvodi svadbena dramska igra Kadija i Paljenje slame pod kumom 8) Slovenski etnograf i povjesniar u 17. st. Janez Valvasor u Istri biljei svadbenu dramsku igru Traenje prepelice pred svatove se najprije izvodi neka preruena starica, pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljevi Sakcinski u asopisu Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima, obiajima, vjerovanjima, narodnoj povijesti i usmenoj knjievnosti (19. st.) trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radi, 1897. Osnova za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu prepoznavanje dramske igre kada se jedan ili vie igraa pred publikom ponaao kao da je netko drugi 11) Laza Kosti, 1893. Narodno glumovanje prva samostalna studija o dramskom stvaralatvu folklor je prirodna pojava, teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraivai u 20. st. Nikola Bonifai Roin, T. ubeli, S. Hranjec, J. Lozica ETNOTEATROLOGIJA vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalitem, navodnim dramama, scenskim svojstvima obiaja i obreda, kazalinim aspektima folklora uope. imbenici scenskog izraza: Didaskalije prisutne su u zabiljeenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj knjievnosti. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst. Informiraju o svemu to je prisutno u izvedbi. Scena jednostavna, bez raskoi. Nije fiksna niti odreena za dulje vrijeme, a najee je u kui, pred kuom, u dvoritu, na otvorenim prostorima, svadbama ili trgovima pozornica se organizira ad hoc posebno za stanovitu prigodu. Publika postavljena je amfiteatralno, a glumci istupaju iz publike. Kostimografija osiromaena, maskiranje koliko je nuno za isticanje karaktera uloge. 6

Tema kominog, satirinog ili srodnog sadraja. Izbjegava se realizam kostimiranja, a potencira grotesknost uloge. Glumci nisu profesionalci, nego vjeti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. Sve uloge igraju mukarci zbog patrijarhalnog morala, odvanosti i sposobnosti improvizacije, dosjetljivosti, verbalne i kinezioloke reakcije, a tekst ne ue napamet. Postupno poistovjeivanje s ulogom bit e ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjievnoj). Tekst njegova tematika klieizirana je ustaljenim dramskim tokom, dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim rijeima i u drugom opsegu, ovisno o njegovim improvizacijskim mogunostima. Redatelj nije potvren.

KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre teatralne strukture, dramske igre izvode se na odreenim dijelovima svadbenog ceremonijala, najrasprostranjenija izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traenje ovce, prepelice, jarebice; tef i Bara, Obuvanje magarca, Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske teatrabilne strukture, unutar njega izvode se samostalne dramske igre: oroje, Vila i Turica (Dubrovnik), spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust, Poklad, Karneval, Fanik). Osnovni misao izvedbe Mesopusta mrani, demonski, ljudski sadraji, poroci svih vrsta, hedonistike ljudske sklonosti. c) Momake dramske igre pripadaju im inicijacijsko-obredne igre; obuhvaaju drevno provjeravanje intelektualne i fizike sposobnosti, Kolo od Buzovi (Krk), Bemberovo brijanje (Josipdol). d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Drutveno-povijesne dramske igre Moreka, Hajduk, Turin i bula, Adija, Gapar i Melko. PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA, TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1. TEATAR SJENA osnovni izraz je sjena nosilac i tuma dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okreeni zid, pokreta sjena likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti, sjenu ostvaruje upaljena svijea iza pozadine. Likovi ivotinja, ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka, Cica Maca). 2. TEATAR LUTAKA sadrajno nosi sve osobine teatra sjena, ali se taj sadraj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. Lutka u rasponu dva nekrtena tapa i njihov oblikovni raspon kree se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. Izvoa iza zastora dri lutku u ruci i izvodi dramsku igru, prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gapar i Melko, Ivica i Marica). 3. TEATRA MISLI temeljni scenski izraz je maska koja moe biti jednostavna, ali i raznolika. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice), poluobrazine (gornji dio lica), krinke (prekrivaju oi), krabulje, nagubnice. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri oroje, Vila i Turica iz Dubrovnika.

4. GLUMAC nositelj ukupnog scenskog dogaanja. Vie vrsta: dramske igre (vie glumaca), muziko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples, glazbu i pjevanje), monodrama (brojne izvedbe, ali nema zapisa; izvodi ju jedna osoba sklona oponaanju tipinih prizora iz ivota ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa, pokrete, kostimografiju). FOLKLORNO KAZALITE dogaa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnou ili na nekom prostoru, izgovara sadraje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu, a tvoreni su prema stvaralakim zakonitostima usmene knjievnosti. USMENO KNJIEVNA RETORIKA Retorike osobine: umijee uvjeravanja i umijee govorenja (nemaju lirskih, epskih niti dramskih osobina). Usmenoknjievni retoriki tekst nekoga u neto uvjerava ili uvjebava umijee govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantikim svojstvima jezika. 1) Zdravica naziv prisutan od davnine, izvode s povodom svatova, krtenja, godinjih blagdana, imendana. Iz funkcije proizlazi da su kratke ne razrauju fabulu nego uvjeravaju, izriu elju najee kuedomain mladencima. Onome kome se upuuje eli se zdravlje, pomladak, imunost, blagostanje. Sadri sintagmatske i sintaktike formule, karakteristian je ditirampski ton, slikovite poredbe, nekonvencionalne metafore i reenini obrat, a ritam se postie rimom, cjelovitim stihom osmercem i desetercem. 2) Basma ili zaklinjanje takav retoriki oblik koji pretendira na to da mu mo uvjeravanja bude tolika da ovjeka titi ili oslobaa od bolesti svih vrsta. Najue je genetski povezan s fundamentalnim psihikim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnika rije, a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. Stilizacija teksta je takva da se od njega oekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. Basme su pretkranskog poslanja, a protiv zlih demona, duhova i bolesti se basmalo za zdravlje, a najvie protiv more i uroka. 3) Brojalice nabraja zvukovne elemente te na taj nain ostvaruje ritmiko-akustikomuziki ugoaj. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadraj. Primjer nabrajanja i nizanja muzikih vorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri emu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritminosti i uvjebavaju sposobnosti memoriranja. Kada dosegne vrhunac 9. ili 10. stupanj ritminosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraa istom linijom svom poetku. Najljepi primjer je Zapis Varadinskog profesora Matije Valjavca Kaj sem zasluil. 4) Brzalice u ostvarivanju muzinosti i akustinosti treba ih ubrzani izgovarati. Jezine i ritmike prepreke mogue je savladati ubrzanim izgovorom. Funkcija im je uvrivanje koncentracije, memoriranje i istoa izgovora. Pri izgovoru potrebno je ulagati retoriki napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. Brojalice su posluile kao vrelo versifikaciji, rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu djejem pjesnitvu. Najvie ih ima u zbirci Divlje oko Jure Katelana. 5) Rugalice i hvale sadre komponentu uvjeravanja nekoga u neto. Bez kontaktnosti kazivaa i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. Rugalice su ee od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost, nemoral, la, pijanstvo, mentalitet. Hvala slabije uvjerava nekoga u neto jer je ona uvijek samohvala. Posebnu podskupinu rugalikog gradiva tvore tzv. lagarije. One

nisu u funkciji retorikog uvjeravanja, nego retorikog usmenoknjievnim gradivom. Izriu ono to je nemogue. POSLOVICE I ZAGONETKE

nadigravanja

POSLOVICA najkrai oblik u usmenoknjievnom sustavu koju suvremena znanost terminoloki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. Prisutna je u raznim kulturama svijeta, mnotvo ih je u Bibliji, a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600. dananji naziv je izreka, a bosanski franjevci u 17. i 18. st. ih imenuju pririje, a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. Poslovica se kao termin ustalila u 19. st. i dospijeva iz ruskog jezika. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. Poslovice su esto objavljivane i tumaene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu strunu izvanknjievnu literaturu. Te poslovice izriu istine o umarstvu, ribarstvu, majci, ljubavi, braku, religiji, godinjim dobima. Osnova im je utilitarna, a namjena pragmatska. Prema semantikim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice, historijsko semantiko polje: Glagolja-budala. b) Etnoloko semantiko polje: Bolje da nestane sela, nego obiaja. c) Filozofsko semantiko polje: Zato ovjek ivi kad umrijet mora. d) Politiko semantiko polje: U koga vlast, u toga i gospodstvo. e) Socioloko semantiko polje: Vele ribe male jidu. Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopava i tipizira razne ivotne pojavnosti. Karakterizira ju izraavanje misli, osjeaja, predodaba i uspostavljanje poante. Poantira narativni obnovljivani doivljaj. Cjelovita je jer se sastoji od reenice (sintaktiki) i apstrahira ivotno iskustvo u poantu, zakljuak ili komentar i izrie ga izravno (semantiki). Poslovica se oblikuje metaforom, unutarnjom i vanjskom rimom, stilski se intenzivira metonimijom, aliteracijom, sinegdohom, onomatopejom i pukom etimologijom. Stil karakteristian za poslovicu nazivamo paremiakus. VRSTE PAREMIOLOKOG GRADIVA: 1) Izreke asociraju na stvaran dogaaj, pokrivanju svakodnevnije ivotne pojavnosti. Formom su krae (S konja na magarca.). 2) Poslovice anegdote i priice malo ih je jer govore o konkretnom dogaaju koji ne postaje poslovino iskustvo pa kad dogaaj padne u zaborav, padne i opticajnost poslovice (Jedne gae u trojice brae.) 3) Poslovice pitalice kompozicijsko-stilsko sredstvo, dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko.). 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin.), poredbe (Bleji kao tele u arena vrata.), metafore (Zubato sunce.). 5) Kletve, zakletve, proklinjanja kletva jo na Baanskoj ploi i stecima. 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreu.)

ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizike i intelektualne sposobnosti mladei. Fran Krsto Frankopan iz naziva Zganke za vrime kratiti. Binarne strukture sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja, a pri uspostavljanju kontakta zagonetaa i odgonetaa primjenjuju se ustaljene spone: to je to, a je to, a to mi ti da to ili da to mi ti da to, zbog ega se nazivaju i datalicama. Karakterizira ih metaforiki nain izraavanja, odgonetnuti zagonetku znai deifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema slinosti nego i prema suprotnosti, ali se tematski ne mogu klasificirati. Zagonetke osvjeuju duh, jaaju znatielju, razvijaju apstraktno miljenje, mo zapaanja, prilagoeni su jezik i kompozicija. Mogu imati minijaturni prozni oblik, ali i biti u stihovima. Zagonetke pitalice sastoje se od upita i neoekivanog odgovora. Paradoksalan odgovor skrivaju u igri rijeima ili u prenesenim znaenjima. Raunske zagonetke odgonetljaj ne moe biti broj, nego deskriptivno deifriranje zagonetljaja. LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junaku (izvodi se uz gusle i opjeva junaka djela) i ensku (nosilac uvstvenosti i izvode ju ene). Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira uvstva i refleksije, ona prati ovjeka od kolijevke uspavanke, pa do groba tubalice). Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest, a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvruju: 15. st. Juraj igori Zbornik Nike Ranjine najstariji pjesniki zapis u slavenskom svijetu, 1507. dubrovaki plemi u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Dria, Menetia) 1566. Hektorovi Ribanje i ribarsko prigovaranje Alberto Fortis 1774. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder unosi Hasanaginicu u Volkslieder

LADARICE vrsta lirskih pjesama. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime Lado. Biljei ih Ivan Kukuljevi Sakcinski. Prema unutranjim svojstvima i kontekstu izvedbe dri ih za prapostojbinske. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode, a bliske su im: pjesme uz pojedine godinje radove (tematika poslanika), pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprata od roditelja i odlazi, mlada se doekuje u novom domu), uspavanke i tubalice (romanske pjesme, izvode se na hodoaima), lirske ljubavne pjesme (velik broj, dio svakodnevnog ivota, izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjievne lirike izrie puni ivotni realizam. Balade i romance manje pjesnike pripovijesti, minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom.

10

EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla, a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. Najpoznatiji su: Babilon Ep o Gilgameu, 1700. g. pr. Kr. Indija Mahabharata (4. st. pr. Kr. 4. st. po. Kr.) i Ramajana (4. st. pr. Kr. 2. st. po. Kr.) Njemaka Pjesma o Nibelunzima, 1200. g.

18. st. Andija Kai Mioi Razgovori ugodni naroda slovinskog djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjievna epska pjesma, a Kai je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za nau usmenu poeziju, ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ule u jednu svjetsku zbirku preko Alberta Fortisa u Herderov Volkslieder. Epska poezija kulminaciju doivljava u 19. st. kada je izdignuta na razinu kulta i kada e postati normativni i individualni knjievni jezik. Epska pjesma polazi od povijesnih i drutvenih zbivanja koje transponira u umjetniku istinu. Epska objektivnost epska pjesma ne moe se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz drutvene stvarnosti transformacijom, pazei da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja, a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza karakteristina za slavensku epiku. Epska opirnost epsko zbivanje razgranato digresijama, sporednim scenama i likovima, epskim epizodama i retardacijom usporavanjem prie, opisi likova, konja, junaka i enske ljepote. Paralelizam est postupak oblikovanja ponavljanjem tekstovnih segmenata. Epski dijalog borba rijeima, odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj, a pismom se predlae mjesto borbe, postavljaju se nemogui uvjeti, prijeti se, vrijea) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih rijei prije obrauna). Epska scena oblikuje se eksplikativno-dijaloki s vidljivog mjesta promatra se borba, neupueni trai od upuenog informacije to se dogaa na bojitu, a takav odgovor moe biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja).

11