1

Jack London

Zov divljine
S engleskoga preveo
Josip Tabak

Naslov izvornika:
The call of the wild

Sadraj
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII

U divljinu
Zakon toljage i zuba
Golema prazvijer
Kome pripada vodstvo
Strahote tegljenja i putovanja
Od ljubavi prema ovjeku
Zov divljine

I.
U divljinu
Obiajem sputan, lance kida
Skitalaki nagon iz davnine;
Iz sna zimskog nanovo se budi
I opet se javlja zov divljine.
Buck nije itao novina, jer da ih je itao, znao bi da se nevolja
sprema, ne samo za njega nego i za svakoga primorskog psa, u
kojega su snani miii i topla, duga dlaka, na cijeloj obali od
tjesnaca Pugeta do grada San Diega. Nevolja je dolazila odatle to
su ljudi, tumarajui po arktikoj tami, nali nekakvu utu kovinu, a
parobrodska i prijevozna drutva odravala vezu s nalazitem, te su
tisue ljudi jurile na Sjever. A tim su ljudima trebali psi, i to teki
psi, jakih miia, da bi mogli vui, i toploga krzna, da ih titi od
hladnoe.
Buck je ivio u velikoj kui, u sunanoj dolini Santa Clara.
Kua je pripadala sucu Milleru, pa su je po njem i zvali Millerovom
kuom. Stajala je podalje od ceste, napol skrivena meu drveem
kroz koje se mogla nazrijeti prostrana hladovita terasa to se sterala
oko cijele zgrade, sa sve etiri strane. Kui se prilazilo kolskim
putovima koji su, posuti sitnim ljunkom, vijugali kroz tratinu to se
daleko sterala ispod prepletenih grana golemih topola. U pozadini
kue stvari bijahu vee negoli u proelju. Ondje su se nalazile
prostrane konjunice, gdje je bualo dvanaestak konjuara i
momaka, zatim se redali nizovi kuica obavitih vinovom lozom, u
kojima je stanovala posluga, potom beskrajan i pravilan red
pokrajnjih zgrada, duge sjenice s vinovom lozom, zeleni panjaci,
vonjaci i jagodnjaci. Ondje se nalazio i arteki studenac i bazen od
cementa, gdje su se jutrom kupali djeaci suca Millera, a
rashlaivali za vruih popodneva.
Na tom prostranom posjedu vladao Buck. Tu je na svijet doao,
tu proivio etiri godine svog ivota. Bijae ondje, dodue, i drugih
pasa ta kako bi i bilo bez njih na tolikom imanju! ali se oni
nisu brojili. Dolazili su i odlazili, stanovali u nabijenim tenarama ili
4

pak ivjeli nepoznati u kutovima kue, onako kako je ivio Toots,

japanski mops, ili Ysabel, meksikanska goliavka udna
stvorenja to su rijetko kad promilila nos van ili nogom stala na
zemlju. S druge strane, bijae ondje foksterijera, dvadesetak u
najmanju ruku, koji su strano tektali na Tootsa i na Ysabel kad bi
ovo dvoje gledalo na njih, kroz prozor, pod zatitom itave ete
sobarica naoruanih metlama i pahalicama.
Ali Buck ne bijae ni sobni psi ni pas iz tenare. On je vladao
na cijelom imanju. Skakao je u bazen za plivanje ili iao u lov sa
suevim sinovima; sueve keri, Mollie i Alice, imahu u njemu
pratioca na dugim etnjama za ljetnih smiraja i ranih jutara; za
zimskih noi leao bi do suevih nogu, u knjinici, pred kaminom u
kojem vatra bukti; nosio je sueve unuke na svojim leima ili se pak
s njima valjao po travi i pratio im trag u smjelim pothvatima dolje
do zdenca u oboru, i jo dalje, tamo gdje su panjaci i jagodnjaci.
Ponosito je hodio meu foksterijerima, a Tootsa i Ysabele nije ni
gledao, jer on bijae kralj kralj nad svim to mili, pue i leti u
kui suca Millera, ubrajajui ovamo i ljude.
Njegov otac, Elmo, golem bernardinac, bijae nerazdvojan
suev drug, a Buck je nagovjetavao da e poi stopama svoga oca.
Nije Buck bio tako krupan teio je svega sto i etrdeset funti1
jer njegova majka, Shep, bijae od kotskih ovarskih pasa. No ipak,
stotinu i etrdeset funti, i uz to dostojanstvo, to dolazi od dobra
ivota i opeg uvaavanja, omoguie mu da se dri onako
kraljevski. U te etiri godine, od vremena kad jo bijae malo tene,
provodio je ivot sitog aristokrata; bijae divno ponosan, i uvijek
poneto sebian, kakvi ponekad postaju seoski plemii, zato to se
nalaze u izdvojenu poloaju. No on se spasio pogibelji da postane
obian kuni pas, kojega maze i tove. Lov i lovu sline zabave na
slobodnu prostoru ouvae ga od sala i ovrstie mu miie, a
njegova ljubav prema vodi, kao u rasa to se kupaju u hladnu, bila
mu okrepom i uvala mu zdravlje.
Eto, takav pas bijae Buck u jesen 1897., kad je trajk u
Klondikeu primamio ljude sa svih strana na ledeni Sjever. No Buck
nije itao novine niti je znao da je Manuel jedan od vrtlarovih
pomonika nepoeljan znanac. A Manuel sav zapao u porok
volio igrati na kineskoj lutriji. I u kockanju sav zapao u slabost
1

63.5 kilograma

vjerovao u neki sistem. I stoga njegovo prokletstvo postade sigurno:

za igru po sistemu treba novca, a nadnica vrtlarskog pomonika ne
pretjee preko potreba ene i brojnog potomstva.
Te znamenite noi Manuelove izdaje sudac se nalazio na
sastanku Udruenja proizvoaa suhvica, dok se djeaci bijahu
zaposlili sastavljajui neki atletski klub. Nitko nije vidio Manuela
kad je s Buckom proao kroz vonjak; Buck je pak mislio da e
samo na etnju kad su stigli na malu signalnu postaju to se zvala
College Park, nitko ih nije vidio doli jedan osamljeni ovjek. Taj je
ovjek razgovarao s Manuelom, i novac prijee iz ruke u ruku.
Ba si mogao robu umotati, prije nego to je preda
zlovoljno e stranac, a Manuel nato udvostrui komad debelog
konopa Bucku oko vrata, ispod ogrljaka.
Stegni, pa e ga dovoljno priguiti ree Manuel, a strani
ovjek neto promrmlja u znak potvrde.
Buck je konop doekao mirno, dostojanstveno. Bjee to, doista,
neto to jo nije doivio ali je on navikao da ima povjerenja u
ljude koje poznaje i da se pouzdaje u njihovu mudrost, to je
prelazila njegovu. No kad stranac krajeve konopa uze u svoje ruke,
Buck zarea prijetei. On je samo najavio svoje nezadovoljstvo;
mislio je u svome ponosu da najaviti znai i zapovjediti. Ali, na
njegovo iznenaenje, konop mu se stee oko vrata te mu poe dah
zadravati. U nastupu bijesa skoi na ovjeka, koji ga preduhitri,
vrsto ga pograbi za guu i vjetim ga okretom baci na lea. Nato se
konop nemilosrdno stegao, a Buck se bijesno otimao, isplaena
jezika, dok su mu se iroke grudi neznatno nadimale. Nikad, za
itava svog vijeka, nije doivio tako podla postupka, i nikad, za
itava svog vijeka, nije bio tako bijesan. No snaga mu jenjavala, oi
mu se prelijevale staklastim sjajem, tako da nita nije znao kad je
dan znak da vlak kree, i kad su ga dvojica ljudi bacila u vagon za
prtljagu.
Prvo saznanje, to mu se mutno javilo u svijesti, bijae osjeaj
da ga boli u jeziku i da se drmusa u nekakvu prijevoznom sredstvu.
Prodoran zviduk lokomotive, to je zapitala na nekom prijelazu,
obavijesti ga gdje se nalazi. I odve je esto putovao sa sucem da ne
bi poznavao osjeaj vonje u prtljanim kolima. Otvori oi, a one
zaiskrie neobuzdanim gnjevom ugrabljenog kralja. ovjek skoi da
ga za vrat epa, ali Buck bijae prebrz za njega: njegove se eljusti
sklopie na aci i ne popustie, sve dok mu osjetila ne bijahu
6

ponovno potisnuta.
Jest, kadikad ga spopadne objanjavae ovjek krijui
ozlijeenu ruku pred prtljanikom, koji se pojavio kad je uo
natezanje. Gospodar mi naredio da ga odvedem u San Francisco;
ondje je nekakav proslavljeni veterinar; misli da e ga on izlijeiti.
O toj nonoj vonji i o svojim dogodovtinama ovjek se
raspriao u maloj sui iza neke gostionice na obali San Francisca.
A za to dobivam svega pedeset tuio se ovjek ne bih
drugi put ni za tisuu, u gotovu.
aka mu bijae uvijena krvavim rupcem, a desna nogavica
razdrta od koljena do glenja.
A koliko je zapalo onoga drugog? upita gostioniar.
Stotina bijae odgovor. Nije htio ni za paricu manje,
svega mi?
Onda je to stotinu i pedeset izrauna gostioniar. I
vrijedi toliko, ili sam ja vabo.2
Lupe odmota krvavi rubac i pogleda ozlijeenu ruku:
E, ako ja ne dobijem hidrofobiju...
Bit e to stoga to si roen za vjeala doeka gostioniar
smijui se te nadoveza: Deder mi malo pomozi, prije nego to te
gore povuku.
Omamljen, podnosei stranu bol u grlu i u jeziku, napol
uguen, Buck se pokuavao oprijeti svojim muiteljima. Ali bijae
baen na tlo, gdje su ga neprestano davili, dok mu ne uspjee s vrata
skinuti mjedeni ogrljak. Odvezae nato i konop pa ga onda strpae u
neki sanduk to bijae slian krletki.
U tom sanduku proleao je ostatak mune noi, tetoei svoj
bijes i uvrijeeni ponos. Nije mogao shvatiti to zapravo znai sve
to. Zato su ga strpali u taj tijesni sanduk i zato ga u njemu dre?
Nije znao zato, ali se utio ugnjetenim: neodreeno je predosjeao
nesreu to nad njim lebdi. Vie se puta za te noi osovio na noge
kad bi se uza kripu otvorila vrata na sui; skoio bi na noge u nadi
da e vidjeti suca, ili barem djeake. No svaki put bilo to nabuhlo
lice gostioniarevo, to bi k njemu zavirilo pri slabanu svjetlu
lojanice. I svaki se put radosni lave, to bi zadrhtao u Buckovu
u originalu square head. To ima dva znaenja 1. glup ili nesposoban; 2.
(uvredljivo)osoba njemakog, nizozemskog ili skandinavskog (posebno vedskog)
porijekla.
2

grlu, pretvorio u bijesno reanje.

No gostioniar ga je pustio s mirom, a kad je zajutrilo, eto ti
etvorice unutra: uoe i podigoe sanduk. Novi muitelji,
pomisli Buck. A i bijahu to stvorenja strana oblijem, sva odrpana i
razbaruena. On na njih usmjeri gnjev i stade bjesnjeti kroz preke
na sanduku. A oni se samo smijali i bockali ga tapovima, koje je on
odmah zubima doekivao, dok nije naposljetku razabrao da oni to i
hoe. Zlovoljan se pruio pustivi da sanduk podignu na kola. Zatim
je sanduk, u kojem bijae zatvoren, poeo prolaziti kroz mnoge
ruke. eljezniki slubenici vodili su brigu o njemu; prevezli su ga
na taljigama i smjestili u drugi vagon; opet su ga na kolicima, s
mnotvom drugih sanduka i prtljage, prenijeli na parnu skelu; odatle
ga pretovarie u neko veliko eljezniko skladite, a naposljetku ga
smjestie u vagon brzog vlaka.
Dva se dana i dvije noi vukao taj vagon na repu lokomotiva
to su pitale; dva dana i dvije noi Buck nije ni jeo ni pio. U svome
je bijesu reanjem doekivao, kad bi mu se prvi put pribliio koji
eljezniki slubenik; oni pak uzvraahu drei ga. Kad bi naletio na
preke, drhtei i pjenei se, oni bi mu se smijali te ga bockali. Reali
bi i lajali kao odvratne psine, mjaukali, kloparali rukama i
kukurikali. Sve to bjee veoma glupo, ta znao je, no time se sve vie
vrijeao njegov ponos, pa je stoga kiptio sve veim gnjevom. Nije
se toliko obazirao na glad, ali ga je strano muilo to nema vode, pa
mu se stoga jarost razbuktala do vrhunca groznice. Kako bijae
napetih ivaca i veoma osjetljiv, zlostavljanje ga je bacilo u
groznicu, a oganj joj se podlagao paljenje osuenog jezika i grla.
Jednim se ipak tjeio: konopa mu ne bijae na vratu. A konop o
njegovu vratu davae im neasnu prednost; sada, kad mu je
smaknut, on e im ve pokazati. Nikad mu drugi nee na vrat
namaknuti. U tome je odluan. Dva dana i dvije noi nije ni jeo ni
pio, a u ta dva dana i dvije noi muke sabralo se u njem toliko
gnjeva da je zlo ekalo svakoga onog koji se usudi da mu se s
podlou priblii. Oi mu se zakrvavie, i od njega postade
razbjesnjeli demon. Toliko se promijenio da ga ni sam sudac ne bi
prepoznao; a eljezniki slubenici odahnue kad su ga u Seattleu
skinuli s vlaka.
etvorica ljudi polako iznesoe sanduk iz vagona te ga spustie
u malenu dvoritu, ograenu visokim zidom. Krupan ovjek u

crvenu sveteru3, to mu se dobrano otobolio oko vrata, izie i

potpisa dostavljau knjigu. Buck je slutio da je to sljedei muitelj,
pa stoga divlje nasrnu na preke. Lice se onom ovjeku razvue u
straan osmijeh, te on ode i donese sjekiricu i toljagu.
Ta valjda ga neete sada ispustiti? upita dostavlja.
Zato ne bih! doeka onaj ovjek te sjekiricom zacijepi
sanduk, da ga raskuje.
etvorica to su donijela sanduk odmah se rastrkae i posjedae
na vrh zida, da odande, sa sigurnog, promatraju prizor.
Buck je nasrnuo na drvo to je pucalo, zabijao u nj zube, vukao
i trzao. Gdje god bi sjekirica zasjekla izvana, on bi se unutra
usmjerio na to mjesto, reei i bijesno navaljujui, u nakani da izie,
dok ovjek u crvenom sveteru bijae miran u svojoj nakani da ga
pusti van.
Eto ti, crvenooki vrae! protisnu ovjek kad je nainio
otvor dovoljno irok da se Buck kroza nj provue. I u isti as odbaci
sjekiricu, a desnom dohvati toljagu.
Buck zaista bijae crvenooki vrag kad se nakostrijeene dlake,
zapjenjenih usta i zakrvavljenih oiju, u kojima je zaiskrio luaki
sjaj, spremao na skok. Ravno je na ovjeka upravio svojih sto i
etrdeset funti gnjeva, pojaana srdbom zbog muke to ju je
pretrpio u ona dva dana i dvije noi. Kad je skoio u vis i ba kad je
htio eljustima dohvatiti ovjeka, pogodi ga udarac od kojega je
protrnuo cijelim tijelom i sklopio zube u smrtni stisak. Okrenuo se u
zraku i udario o zemlju poleice i postrance. Za sveg ivota nije
dobio udarca toljagom, pa nije mogao ni zamisliti to se to zbiva.
Zarea, a reanje mu bijae dijelom lajanje, a vie urlik, pa se opet
osovi i zaskoi. I opet ga pogodi udarac, koji ga baci na zemlju. Sad
je znao da mu nevolja dolazi od toljage, ali njegov bijes nije znao za
oprez. Dvanaestak se puta ustremljivao, a svaki put doekala ga
toljaga i bacila ga na zemlju.
Poto ga je dohvatio jedan osobito estok udarac, jedva je
poslije njega stao na noge: bio je isuvie omamljen da bi opet mogao
nasrnuti. Teturao je naokolo, krv mu tekla iz nosa, usta i uiju, a
krasno mu krzno bilo poprskano i umrljano krvavom slinom. ovjek
prie te ga namjerno zahvati estokim udarcem po njuci. Sva bol,
3
engleski sweater demper ili pulover (engleski pullover) pleteni odjevni
predmet od vune, pamunog ili sintetikog vlakna, oblai se preko glave.

to ju je podnio, ne bijae nita kad se usporedi sa stranim

samrtnim rvanjem to ga je izazvao taj udarac. S urlikom, to bijae
gotovo lavovski u svojoj podivljalosti, opet se usmjeri na ovjeka,
ali ga ovaj, poto je toljagu premetnuo iz desne u lijevu ruku,
hladnokrvno pograbi za donju eljust i u isti ga as potee dolje i
nazad. Buck u zraku naini cijeli krug, i jo pola drugoga, pa
glavom i prsima udari o zemlju.
Jo je posljednji put nasrnuo, a ovjek ga doeka
podmuklim udarcem to ga je dotad namjerno otezao: Buck se
skvri i pade od udarca je sasvim izgubio svijest.
Taj zna kako se psi ukrouju, svega mi! oduevi se jedan
izmeu onih to bijahu na zidu.
Radije bih svaki dan krotio divlje indijanske konje istisnu
dostavlja penjui se na kola, pa potjera svoje konje.
Bucku se vratila svijest, ali ne i snaga. Leao je gdje je i pao, i
odande promatrao ovjeka u crvenom sveteru.
uje na ime Buck, kazivae ovjek sam sebi, ponavljajui
rijei iz pisma u kojem ga je krmar izvijestio o poiljci sanduka sa
psom. Pa dobro, Buck, sokole, proslijedi ovjek srdanim glasom,
s naom je malom tunjavom gotovo, pa nam je sad najbolje da je i
zaboravimo. Sada eto znade gdje ti je mjesto, a ja znam svoje.
Valja sluati, pa e sve biti dobro, a toljaga daleko. Bude li zao,
istjerat u ja buhe iz tebe. Jesi li razumio?
Dok je govorio, mirno je, bez straha, tapao glavu, koju je prije
onako ba bezduno udarao. Buck je bez gunanja podnosio dodir te
ruke, premda se i nehotice nakostrijeio. Kad mu je ovjek donio
vode, poudno je pio, a kasnije je pojeo dobran obrok sirova mesa,
komad po komad, uzimajui ga ovjeku iz ruke.
Bijae potuen to je znao ali ne i slomljen. Spoznao je,
jednom za svagda, da se ne moe mjeriti s ovjekom kojemu je
toljaga u ruci. Dobio je lekciju, nauio je, i nikad je vie za svoga
ivota nije zaboravio. Ona toljaga bijae otkrie. Uvela ga je u
vladavinu iskonskog zakona, a on je tome uvoenju izaao u susret
do pol puta. injenice iz ivota pokazale su suroviji izgled; i dok je
zauen gledao u taj njihov izgled, gledao ga je i s potajnom
lukavou svoje prirode to se probudila. Kako su prolazili dani,
stizali su drugi psi, u sanducima ili na uzici, neki posluno, a neki
bjesnei i reei, kao to je i on bjesnio i reao kad je ovamo stigao;
i promatrao ih je jednoga po jednog kako potpadaju pod vlast
10

ovjeka u crvenom sveteru. Uvijek nanovo, gledajui surovi prizor,

koji se pred njima ponavljao, pamtio je pouak: ovjek s toljagom u
ruci zakonodavac je i gospodar, kojega treba sluati, premda se s
njime ne mora i pomiriti. A to se tie pomirenja, Buck nije nikad
zapao u tu greku, premda je imao prilike gledati isprebijane pse
kako se umiljavaju ovjeku, pred njim mau repom i ruku mu liu.
Vidio je i jednoga psa, koji se nije htio ni pomiriti ni pokoriti, gdje
ostade ubijen u borbi za gospodarstvo.
Kadikad bi stizali ljudi, stranci, te uzrujano, ulagivajui se, i na
sve naine razgovarali s ovjekom u crvenom sveteru. A u takvim
prigodama, kad bi novac prelazio iz ruke u ruku, stranci bi sa sobom
odvodili po jednoga izmeu pasa ili po vie njih. Buck se udio,
kamo to odlaze da se nikad ne vraaju; strah pred budunou bijae
ga toliko proeo te se svaki put radovao kad nije bio odabran za
polazak.
Naposljetku je i na njega doao red kad se pojavio malen,
suhonjav ovjek, koji je preklapao iskvarenim engleskim govorom i
u rijei mijeao mnoge neobine i nezgrapne uzvike to ih Buck nije
mogao razumjeti.
Sto mu gromova! uzviknu kad mu je pogled pao na
Bucka. Pas i po! Eh! A koliko novca?
Tri stotine, a i to je gotovo darovano brzo odgovori
ovjek u crvenom sveteru. I kako je dravni novac posrijedi,
nema se zato zgraati. Nije li tako, Perraulte?
Perrault se naceri. S obzirom na injenicu da je cijena psima
silno porasla zbog neobino velike potranje, bijae to pravedna
cijena za tako valjanu ivotinju. Kanadska vlada nee biti na gubitku
niti e se njezini izvjetaji sporije otpremati. Perrault bijae
poznavatelj pasa, i kad je pogledao Bucka, znao je da je to jedan
meu tisuu jedan meu deset tisua, rekao je u sebi.
Buck vidje gdje novac prijee iz ruke u ruku: nije se zaudio
kad je mali suhonjavi ovjek poveo njega i Rudu, dobroudnu
njufaundlandericu. ovjeka u crvenom sveteru vidio je tada
posljednji put, a kad je s Rudom s palube parobroda Narwhal gledao
kako na obzorju nestaju Seattle, bijae to ujedno i posljednje to je
vidio od toplog Juga. Perrault povede njega i Rudu na palubu te ih
preda tamnoputu divu koji se zvao Franois. Perrault bijae
crnomanjast francuski Kanaanin, a Franois melez, dvostruko
tamniji. Ta dvojica bijahu za Bucka nova vrsta ljudi (bjee mu
11

sueno da se jo s mnogima upozna), i mada prema njima nije

osjeao nikakve ljubavi, ipak se navikao iskreno ih potivati. Ubrzo
je razabrao, da su Perrault i Franois valjani ljudi, hladnokrvni i
nepristrani kada treba dijeliti pravdu, i previe iskusni u stvarima to
se tiu pasa, a da bi ih psi mogli izigrati.
Na donjoj palubi broda Narwhal Buck i Ruda pridruie se
dvojici drugih pasa. Od tih jedan bijae golemi, snjenobijeli pas sa
Spitsberkih otoka: odande ga je doveo zapovjednik nekoga broda
kitolovca, a kasnije je pratio neku geoloku ekspediciju u Sjevernu
Kanadu. On se vladao prijateljski, ali poneto izdajniki: s jedne se
strane smijeio u lice, a s druge pripremao potajno lupetvo na
primjer, kad je Bucku ukrao neto hrane za prvog obroka. Kad je
Buck skoio da ga kazni, Franois zapucketa biem, koji najprije
dohvati krivca; tako je Buck opet mogao doi do svoje kosti.
Franois se ponio kako treba, pomisli Buck, i tako je ugled melezov
porastao u njegovim oima. Onaj drugi pas nije nastojao uvrstiti
poznanstvo, nije primao iskaze prijateljstva, a nije ni pokuavao
doljacima krasti hranu. Bijae to sjetan i neveseo pas, koji je i Rudi
jasno pokazao da ne eli nita drugo doli da ga puste sama, i kako e
biti nevolje ako ga ne ostave na miru. Zvao se on Dave, jeo je i
spavao, kadikad bi zijevnuo, te ni za to nije pokazivao zanimanja
ak ni onda kad je Narwhal proao kroz Tjesnac Kraljice
Charlotte pa se poeo ljuljati, dizati i sputati kao da ga avli nose.
Kad su se Buck i Ruda uzbunili, napol podivljali od straha, on samo
podie glavu, nekako dokono, baci na njih nehajan pogled, zijevnu
pa nastavi spavati.
I dan i no brod je udarao u taktu s neumornim bilom vijka, i
premda jedan dan bijae kao i drugi, Bucku postade oito da vrijeme
neprestano biva hladnije. Jednog jutra vijak naposljetku stade, a
Narwhal zahvati val uzbuenja. Buck je, ba kao i drugi psi, osjeao
i znao da se zbiva nekakva promjena. Franois ih odveza i odvede
na palubu. Kad prvi put stade na hladno tlo, Bucku ape utonue u
neto bijelo i kaasto, veoma nalik na blato. On frknu i doskoi
nazad. Jo vie te bijele tvari padalo je odozgo. Stresao se, ali je na
nj i dalje padalo. Znatieljno onjui pa liznu jezikom. Ujedalo je
poput vatre, a uas bi se rastopilo. To ga je dovodilo u zabunu.
Pokua jo jednom, a posljedak bijae isti. Oni koji su ga gledali,
buno se smijahu. Osjeti se postienim, ne znajui zato. Prvi put u
svome ivotu vidio je snijeg.
12

II.
Zakon toljage i zuba
Buckov prvi dan na obali Dyea bijae poput more. Svaki je sat
donosio novu prepast i novo iznenaenje. Buck se naao iznenada
otrgnut iz sri civilizacije i baen posred stvari iz prapoetka. Ne
bijae to vie dokoni ivot, suncem obasjan, u kome se dosaivalo i
dangubilo po miloj volji. Tu sad ne bijae ni mira ni poinka, niti je
bilo sigurnosti ma i za jedan asak. Sve se okrenulo u zbrku i
radinost, i svakog trenutka ivot i udovi bijahu u opasnosti.
Neprestana smotrenost bijae tu neizbjena, jer ti psi i ljudi nisu
gradski psi i ljudi. I jedni su i drugi, do posljednjeg meu njima,
sami divljaci, te ne znaju za drugi zakon doli za zakon toljage i
zuba.
Nikad jo nije vidio pse da se bore tako kako su se borili ti
vuji stvorovi, i ve njegovo prvo iskustvo s njima dalo mu je pouku
koja se ne zaboravlja. Istina, bjee to iskustvo do kojega je doao na
tuoj koi ta drugaije ne bi ostao na ivotu, da bi se njime
mogao koristiti. Ruda bijae rtva. Bijahu se utaborili kraj gomile
posjeenih stabala; tu se Ruda, onako sasvim prijateljski, pokuala
pribliiti nekome eskimskom psu, to je bio velik koliko sasvim
odrasli vuk, premda ni u pol ne bijae njezine veliine. Nije tu bilo
nikakva upozorenja: samo skok naprijed, brz kao munja, metalno
zvocanje zuba, skok nazad iste brzine i lice Rudino osta
razderano od oka do gubice, Zaskoiti pa odmah nazad, takav bijae
vuji zakon borbe; ali to nije bilo sve: spremalo se jo i gore. Jedno
trideset-etrdeset eskimskih pasa dojuri na mjesto, gdje se zapodjela
borba; oko boraca sastavie krug, paljiv, bezglasan. Buck nije
razumio te tihe pomnje niti shvaao zato onako revno oblizuju
gubice. Ruda je navalila na svog protivnika, a ovaj je opet jurnuo pa
odskoio. Prsima je doekao njezin sljedei napad, i to nekako
posebno, tako da joj se izmaklo tlo pod nogama. Nikad vie nije na
njih stala. Eskimski su psi to i ekali. Svi se sletjee na nju, reei i
tekui, i nje nestade u skvici samrtnog rvanja, pod mnotvom
nakostrijeenih tjelesa.
Zbilo se to tako brzo i tako nenadano, da se Buck zaprepastio.
Vidio je Spitza gdje je isplazio grimizni jezik nekako na svoj nain,
13

kao da se smije: vidio je Franoisa kako razmahuje sjekirom i skae

u gomilu pasa. Tri mu ovjeka s toljagama pomognu da ih rastjera.
Nije dugo potrajalo. Svega dvije minute poto je Ruda pala i
posljednji njezin napada bijae otjeran toljagom. No ona je leala
ne miui se, bez znaka ivota u sebi, na krvavu, izgaenu snijegu,
gotovo doslovno raskidana na komade, a tamnoputi melez stajae
nad njom i sipae strane psovke. Taj je prizor Bucku esto dolazio
na san i pritiskao ga kao mora. Tako je to dakle. Nema potene
borbe. Kad jednom padne, gotovo je s tobom. E, pa dobro, gledat
e da nikad ne padne. Spitz je isplazio jezik i opet se smijao, i od tog
asa Buck ga je zamrzio, planuo na nj stranom mrnjom.
Prije negoli se sabrao od udarca to mu ga je zadao strani
Rudin svretak, ve ga snae drugi udarac. Franois na nj nametnu
nekakav splet remenja i pregljica. Bjee to orma kakvu je kod kue
vidio da sluge stavljaju konjima. I kao to je jednom gledao konje u
zaprezi, tako se sada sam u njoj naao: vukao je Franoisa na
saonicama, u umu na rubu doline, a odande se vraao s tovarom
drveta za ogrjev. Premda mu dostojanstvo bijae bolno povrijeeno
injenicom da su ga snizili na ivotinju za vuu, bijae i premudar, a
da bi se tome opirao. Pokorio se i vukao to je mogao bolje, mada
mu sve bijae novo i neobino. Franois je bio neumoljiv, traio je
da ga smjesta sluaju; ta mu se poslunost smjesta ukazivala, jer
je imao bi u ruci. Kako Dave bijae iskusan u tegljenju, ujedao je
Bucka u butove kad bi ovaj pogrijeio. Spitz bijae voa, isto tako
iskusan; premda nije uvijek mogao dosegnuti Bucka, ipak bi mu
kadikad reanjem dobacio otar prijekor, ili bi u zaprenom remenju
vjeto premetnuo svoju teinu da bi tako Bucka potjerao na put
kojim trebaju ii. Buck je lako uio, te je pod zajednikim uputama
dvojice svojih drugova i Franoisa vrlo brzo napredovao. Prije nego
to su se vrnuli u tabor, ve se znao zaustaviti na povik ho i
krenuti na povik gi, znao je nairoko zaokrenuti na okukama i
uvati se rudnjaka, kad bi im natovarene saonice na nizbrdici jurile
za nogama.
Tri izvrsna psa! ree Franois Perraultu. Taj Buck
vue ko sam vrag. I sve brzo naui.
Popodne se Perrault, kojemu se urilo na put s izvetajima,
vratio sa dva druga psa. Zvao ih je Billee i Joe, a bijahu to dva brata,
i oba pravi eskimski psi. Iako su potekli od jedne majke, razlikovali
su se meu sobom kao dan i no. Billee je imao manu, a ta mu
14

bijae u pretjeranoj dobroudnosti; Joe je bio sama suprotnost: bio je

mrzovoljan i uvuen u se, neprestano je reao, a zloudnost mu iz
oiju kapala. Buck ih doeka drugarski, Dave ih i ne pogleda, a
Spitz najprije navali na jednoga pa onda na drugoga. Billee je
pomirljivo mahao repom, okrenuo je u bijeg kad je vidio da
pomirljivost ne koristi, i skviao (sveudilj pomirljivo) kad su ga
Spitzovi otri zubi zarezali s boka. Ali Joe bijae neto drugo: ma
kako da je Spitz obilazio oko njega, Joe se brzo okretao, da ga
doeka, nakostrijeene dlake na vratu, unazad poleglih uaka, s
gubicom to podrhtava i rei, s eljustima to bi zvocnule kad god bi
htio epati protivnika, dok su mu se oi avolski iskrile; bjee to,
rijeju, utjelovljenje ratobornog straha. Taj pas bijae tako strana
izgleda da se Spitz morao odrei pokuaja da ga podvrgne pod svoju
vlast; i tako, da bi prikrio svoj poraz, okrenuo se bezazlenom i
plaljivom Billeeu pa ga potjerao do nakraj tabora.
Uveer je Perrault imao jo jednoga psa: bijae to star eskimski
pas, dug, suh i mrav, kojemu na glavi bijahu tragovi bojeva, a u
njoj svega jedno oko, ali se u njem, kao za opomenu, iskrila
neustraivost, to je ulijevala potovanje. Zvao se Sol-leks, a to e
rei Srditi. Kao ni Dave, ni on nije nita traio, nije nita davao, nije
nita oekivao: i kad je sporo i oprezno stupio u njihovu sredinu, ak
ga je i Spitz pustio s mirom. Imao je on i neto svoje svojstveno, a
Bucka zapade nesrea da to otkrije. Doljak naime nije volio da mu
prilaze s one strane na koju ne vidi. Buck je nehotice poinio
prijestup, a spoznao je svoju nerazboritost kad se Sol-leks oborio na
nj poput oluje i do kosti mu zaderao meso na hrptu, u duini od tri
palca. Uvijek se odonda Buck uvao njegove slijepe strane, i tako do
kraja njihova drugarstva ne bijae vie nikakve neprilike. Jedina mu
elja, ba kao i Daveu, oito bijae u tome da ga puste na miru; ipak,
a Buck je to tek kasnije saznao, i jedan i drugi imali su i neku drugu,
ivotniju ambiciju.
One noi Buck se naao pred velikim problemom: gdje i kako
da spava. ator, osvijetljen svijeom, toplo je sijao sred one bijele
ravnice, kad je Buck, sasvim naravno, uao unutra, i Perrault i
Franois doekae ga psovkama i kuhinjskim predmetinia, dok se
nije povratio od zaprepatenja i postien umakao u no i studen.
Puhao je hladan vjetar, to je prolazio kroz kosti, i poput guje
otrovnice ujedao ga za ranjeni hrbat. Lee na snijeg pokuavajui
zaspati, ali ga mraz ubrzo prisili da cvokoui skoi na noge. Tuan
15

i alostan poe obilaziti izmeu mnogih atora, da bi saznao kako je

na jednom mjestu hladno ba kao i na drugom. Tu i tamo podivljali
se psi usmjeravahu na nj, ali bi on nakostrijeio dlaku na iji i reao
(ta sve je brzo uio), te bi ga putali da ide s mirom, svojim putem.
Naposljetku mu neto pade na um. Vratit e se i pogledati kako
su se snali njegovi drugovi iz zaprege. Zaprepasti se kad opazi da
ih nigdje nema i da su nestali. Opet krenu obilaziti velikim
taboritem i traiti ih, i opet se vrati. Zar su pod atorom? Ne, ne
moe biti, jer da je tako, ne bi ni njega istjerali. Pa gdje bi onda
mogli biti? Sputena repa i uzdrhtala tijela, zaista naputen od sviju,
besciljno je kruio oko atora, Najedanput mu snijeg ulegnu pod
prednjim apama, te on utonu. Neto se pomakne pod njegovim
nogama. On poskoi natrag, reei i kostrijeei se, pun straha pred
nevienim i nepoznatim. Ali se na prijateljsko kratko tektanje opet
umiri, pa se vrati da pretrai. Dah topla zraka doprije mu do
nozdrva: dolje je, pod snijegom, savijen u meko klupko, leao
Billee. Procvilje, kao da moli, promekolji se uvijajui tijelom da bi
pokazao svoju dobru volju i iste namjere, te ak pokua, kao da
daje mito za mir, Bucku liznuti lice svojim toplim, vlanim jezikom.
Jo jedna pouka. Tako dakle spavaju? Buck po volji odabra
mjesto, te veoma buno, i suvino se napreui, poe kopati rupu za
sebe. Zaas toplina s njegova tijela ispuni skueni prostor, i on
zaspa. Kako minuli dan bijae dug i naporan, Buck utonu u dubok
san, te je udobno spavao, premda je reao i lajao i borio se s munim
snovima.
Nije ni oka otvorio, sve dok ga nije podigla buka tabora to se
budio. U poetku nije razabirao ni gdje se to nalazi. Kako je nou
padao snijeg, bijae sasvim zatrpan. Snjeni ga zidovi pritiskali sa
svih strana proe ga golem val straha: bjee to strah divljeg
stvora pred zamkom. Bjee to znak to ga je kroza svoj vlastiti ivot
osluhnuo iz ivota svojih predaka; ta bijae on civiliziran pas, suvie
civiliziran pas, te iz svoga vlastitog iskustva nije znao ni za kakve
zamke, pa se prema tome sam po sebi nije mogao zamke bojati.
Miii itava mu tijela skupie se grevito i nagonski, dlaka mu se
na iji i na hrptu nakostrijei, te on u divljem urliku skoi pravo
gore, u danju svjetlost, to zasljepljuje, a snijeg se razletje oko njega
u svjetlucavu oblaku. Prije nego to se i doekao na noge, ugleda
bijeli tabor kako se rasprostro pred njim; razabra gdje je, i sjeti se
svega to se zbilo od onog asa kad je s Manuelom poao u etnju,
16

pa do rupe to ju je sino iskopao, da bi u njoj spavao.

Kad se Buck pojavio, Franois to pozdravi uzvikom.
Eh, nisam li ja rekao? upitat e goni Perraulta. Taj
Buck vraki brzo ui!
Perrault ozbiljno kimnu glavom. Kao tekliu kanadske vlade,
koji nosi vane izvjetaje, bijae mu stalo da za sebe nabavi najbolje
pse, pa se osobito radovao to je stekao Bucka.
Zaprezi u jedan sat bijahu dodana jo tri eskimska psa, tako da
ih ukupno bijae devet; ne proe ni etvrt sata, i svi ve bijahu
upregnuti u saonice, te su vozili po tragu prema kanjonu Dyea. Buck
se radovao to su uzeli put pod noge; premda posao nije bio lak,
nae da ga ba i ne mrzi. Zaudio se maru to je pokretao cijelom
zapregom i to je i na nj preao; ali se jo vie zaudio promjeni to
se zbila u Daveu i u Sol-leksu. Zaprega ih je sasvim izmijenila,
bijahu to sada drugi psi. Na njima vie nije bilo ni traga nemaru i
nehaju. Oivjeli su i postali ili, bijae im stalo da posao tee kako
treba, te su se estoko ljutili na sve s ega bi se vonja zadravala ili
usporavala. Rad u ormi, rad u zaprezi, bijae kanda najvii izraz
njihova bia, svrha njihova ivota, jedini izvor njihove radosti.
Dave bijae rudnjak, to jest pas to se nalazi tik pred
saonicama; pred njim je vukao Buck, a ispred Bucka iao je Solleks; ostatak zaprege redao se naprijed, sve jedan pas ispred
drugoga, i tako u nizu do elnog mjesta, koje je zauzimao Spitz.
Bucka su namjerice stavili izmeu Davea i Sol-leksa, da bi od
njih uio. On bijae valjan uenik, a njih dvojica isto tako valjani
uitelji; nikad ga nisu ostavljali da dugo grijei, nego su pouak, to
mu ga davahu, potkrepljivali svojim otrim zubima. Dave je bio
pravedan i mudar. Nikad nije ugrizao Bucka bez uzroka i nikad nije
propustio da ga ugrize kad je trebalo. A kako je pouku podupirao jo
i Franoisov bi, Buck uvidje kako e ga manje stajati da se popravi
negoli da uitelju uzvraa jednakom mjerom. Jednom prigodom, kad
se bijahu nakratko zaustavili, Buck se zapleo u ormu i usporio
odlazak, a na to se Dave i Sol-leks oborie na nj te mu dadoe to ga
spada. Posljedica bijae to to se Buck jo vie zapleo, ali je odonda
budno pazio da orma bude u redu; jo prije nego to je dan izmakao,
Buck je tako znao svoj posao da su ga drugovi prestali ujedati.
Prorijedilo se fijukanje Franoisova bia, a Perrault je ak Bucka
poastio time to je podigao njegove ape i brino ih pregledao.
Bijae to naporan dan puta, uz kanjon, kroz Sheep Camp, mimo
17

Scalesa, pokraj uma, preko ledenjaka i snjenih zameta, stotine

stopa dubokih, pa preko razvoa Chilcoot, to se nalazi izmeu
slane i slatke vode te zlokobno titi tuni i samotni Sjever. Lijepo su
napredovali niz lanac jezera to ispunjuju kratere ugaslih vulkana, a
u kasnu no stigoe u golemi tabor pred jezerom Bennett, gdje su
tisue trailaca zlata gradile amce da se njima poslue kad na
proljee popuca led. Buck iskopa rupu u snijegu i zaspa snom
izmorena pravednika, ali ga i suvie rano istjerae u hladnu tamu, te
ga s njegovim drugovima upregoe u saonice.
Toga su dana prevalili etrdeset milja, jer su ili prtinom; ali
sutradan, i mnoge dane poslije, valjalo im prtit vlastitu stazu, pa su
tee i sporije odmicali. Perrault je redovito iao naprijed, ispred
zaprege, i tabao snijeg svojom pletenom obuom da bi psima
olakao put. Franois upravljae za rukunicama; kadikad bi se s
njime mijenjao, ali ne esto. Perrault se urio, a bio je ponosan na
svoje poznavanje leda; to je poznavanje leda bilo i potrebno, jer je
jesenji led veoma tanak, a gdje je voda brza, leda i nije bilo.
Iz dana u dan, u beskraj, Buck je teglio u zaprezi. Uvijek su s
konaita kretali jo za mraka, i cik zore zatjecao ih na putu, kad za
njima ve bijahu milje i milje utrte staze. I uvijek bi udarali tabor,
tek poto bi se smrailo, pojeli bi svoj komad ribe pa se odvukli da
spavaju pod snijegom. Buck bijae gladan kao vuk. Funta i po suhog
lososa, koliko je iznosio njegov svagdanji obrok, bijae tek toliko da
zavara eludac. Nikad nije imao dosta, muila ga neprestana glad. A
ostali psi, zato to su bili laki i bili roeni za onakav nain ivota,
dobivali su svega funtu ribe, pa ipak su s time izlazili na kraj i dobro
se osjeali.
Ubrzo nestade obiljeja gospodstva to ga je resilo u njegovu
prijanjem ivotu. Nekadanji sladokusac, to se mogao prenemagati
pri jelu, sad je spao na to da mu drugovi, to bi svoje smazali prije
nego on, otimaju od obroka to ga jo nije pojeo. A nije bilo naina
da se od toga obrani. Dok bi se on dohvatio s dvojicom-trojicom,
jelo bi ve kliznulo niz drijelo ostalih. Da bi tome stao na kraj, jeo
je brzo, kao i oni; a glad, usto, bijae takva da nije prezao ni od onog
to nije njemu pripadalo. Motrio je i uio. Kad je vidio Pikea,
jednoga izmeu novih pasa, spretna glumca i lupea, kako vjeto
krade kriku slanine, dok je Perrault bio okrenut leima, Buck je
sutradan podvostruio pothvat te umakao s cijelim komadom.
Nadigla se estoka graja, ali na njega ne posumnjae; za Buckovo
18

nedjelo izvue svoje Dub, nespretni tupan kojega bi uvijek ulovili.

Ta prva kraa bijae dokazom da je Buck sposoban za ivot u
neprijateljskoj okolini na Sjeveru. Potvrdila je njegovu mo
prilagoavanja, njegovu sposobnost da se podvrgne promjenljivim
uvjetima ivota, a kad u njega ne bi bilo te sposobnosti, ekao bi ga
brz svretak, strana smrt. Ta je kraa, nadalje, znaila da se raspada
njegova moralna priroda ispraznost i zapreka u surovoj borbi za
opstanak. Lijepo je i divno na Jugu, gdje vlada zakon ljubavi i
drugarstva, potovati privatno vlasnitvo i osobne osjeaje; ali na
Sjeveru, pod zakonom toljage i zuba, lud je tko god se na takvo to
osvre, i takav je, koliko je on mogao vidjeti, osuen na neuspjeh.
Buck nije do toga doao razmiljanjem. On bijae sposoban, i
to je sve: on se i nesvjesno prilagodio novom nainu ivota. I nikada
za svega svog ivota, bez obzira na ishod, nikad nije ustuknuo pred
borbom. A ona toljaga u ruci ovjeka u crvenom sveteru ubila mu je
u glavu temeljniji i primitivniji zakonik. Civiliziran, kakav bijae,
mogao je poginuti za volju kakva moralnog obzira, na primjer; za
obranu bia to ga je za jahanje nosio sudac Miller. A koliko se
odmetnuo od civilizacije svjedoila je sada njegova sposobnost da
umakne od obrane moralnih obzira i da tako sauva svoju kou. On
nije krao iz nekakva zadovoljstva, nego naprosto zato to mu je
eludac zavijao. Nije krao otvoreno, nego potajice i lukavo, iz
potovanja prema toljagi i zubima. Rijeju, sva djela to ih je inio
injae zato to ih bijae lake uiniti negoli ih ne uiniti.
Napredak mu (ili zadatak) bijae brz. Miii mu ovrsnuli, da
bijahu kao eljezo, a on otvrdnuo prema obinom bolu. Proveo je na
sebi krajnje paljivo gospodarenje izvana i iznutra. Mogao je jesti
sve, bez obzira na to koliko bijae odvratno i neprobavljivo; a kad bi
jednom pojeo, sokovi njegova eluca izvlaili bi iz zalogaja i
najsitniju esticu hranjivosti, koju bi onda njegova krv raznosila u
najudaljenije dijelove njegova tijela, gradei u njemu najilavija i
najvra tkiva. Vid i njuh osobito mu se izotrio, a sluh mu razvio
takvu otrinu da je i u snu uo i najmanji uanj i znao najavljuje li
mir ili pogibelj. Nauio je da zubima kida led kad bi mu se skupio
izmeu prstiju; kad bi ga muila e, a na jami se s vodom uhvatila
debela kora leda, on bi je razbio udarajui po njoj ukruenim
prednjim apama. Najvidljivija mu crta bijae sposobnost da nanjui
vjetar i da ga predvidi no unaprijed. Ma kako zrak bio miran, kad
bi on sebi kopao leaj kraj drveta ili uz obalu, uvijek bi ga vjetar, to
19

bi kasnije zapuhao, neizbjeno nalazio u zavjetrini, zaklonjena i

dobro zatiena od nevremena.
I ne samo da je uio iz iskustva, nego mu oivjee i nagoni,
davno umrtvljeni. Oslobodio se nasljedstva pripitomljenih narataja.
Neodreeno mu sjeanjem prolazila davna mladost njegova roda, iz
onog jo vremena kad su divlji psi u oporima prolazili kroz prastare
ume i klali divlja u istom trenu kad bi se na nju i okomili. Ne
bijae mu teko nauiti da se bori ujedanjem, razdiranjem i brzim
vujim ugrizanjem. Tako su se neko borili zaboravljeni preci. Oni u
njemu probudie iskonski ivot, a stari zahvati i vjetine, to ih oni
utisnue u naslijee svome rodu, postadoe njegovom svojinom.
Izbie na povrinu ne iziskujui od njega nikakva napora ni
otkrivanja, pojavie se kao da oduvijek bijahu njegovi. I kada bi
tako, za mirnih i hladnih noi, usmjerio njuku prema kakvoj
zvijezdi i poeo zavijati dugo i otegnuto, kao to vuci zavijaju, to bi
se u njemu javljali mrtvi i u prah pretvoreni preci podiui njuku
prema zvijezdi i zavijajui kroza stoljea i kroza nj. A njegovi
glasokloni bijahu njihovi glasokloni kadence, kojima se glasao
njihov bol i javljalo ono to njima bijae tiina, studen i tama.
I tako, kao u znak da je ivot pusta bijeda, stara pjesma
odzvanjala u njemu, te on opet nae sebe; naao je sebe zato to su
ljudi nali neku utu kovinu na Sjeveru, i zato to je Manuel bio
vrtlarski pomonik, ija nadnica nije dostajala za potrebe njegove
ene i njegovih nekoliko maliana, to bijahu njegova vjerna slika i
prilika.

20

III.
Golema prazvijer
Golema prazvijer snano se razmahala u Bucku, a u surovim
prilikama skitalakog ivota sve je vie i vie rasla. Ali, taj rast
bijae potajan: lukavost, to se sada u njemu javila, omoguila je
Bucku da bude uravnoteen i da vlada sobom. Bio je i odve
zabavljen time da se to prije prilagodi novom ivotu, a da bi njime
mogao ovladati nehaj, pa tako ne samo da nije zapodijevao svae,
nego se nje klonio, kad god se moglo. U njegovu se dranju opaala
odreena promiljenost. Nije bio sklon nesmotrenosti i
prenagljenosti; ni u estokoj mrnji, to se isprijeila izmeu njega i
Spitza, nije pokazivao nestrpljivosti, nego se, naprotiv, klonio
svakog izazova i napadaja.
S druge opet strane, moda zato to je u Bucku nasluivao
opasna takmaca, Spitz nikada nije proputao prilike da pokae zube.
ak je namjerice zastraivao Bucka i neprestano nastojao da
zametne borbu, koja se mogla zavriti jedino tako da jedan ili drugi
u njoj pogine. Kad jo bijahu na poetku putovanja, to se moglo i
desiti da se sluajno nije zbio neobian dogaaj. Potkraj toga dana
valjalo im zanoiti na jadnu i vjetrovitu mjestu na obali jezera Le
Barge. Tama, meava i vjetar, to je rezao poput otrice, prisilie ih
da potrae noite i da se utabore. Gore im ve nije moglo biti. Za
leima im se uzdizala stijena okomita poput zida, te Perrault i
Franois nisu mogli drugo nego da naloe vatru i da rasprostru
posteljinu po ledu samog jezera. ator su ostavili u Dyei, da im put
bude laki. Neto malo plavnog drveta priskrbi im varu, to je
utonula kako se led pod njom topio, i tako su veerali u mraku.
Buck potrai zaklon tik uza stijenu, i tu sebi iskopa leaj. Tu
mu bijae tako udobno i toplo da mu se nije izlazilo kad je Franois
dijelio ribu, koju je najprije na vatri otkravio. Poto je pojeo svoj
obrok, Buck se vrati, a kad tamo leaj mu zauzet. Reanje, kojim
bijae opomenut, objasni mu da mu je Spitz okrnjio pravo. Dotle se
Buck uklanjao svakoj zadjevici to bi je mogao imati sa svojim
neprijateljom, ali se sad mjera prevrila. U njem zaurla zvijer. Obori
se na Spitza u estini koja ih iznenadi obojicu, osobito Spitza, jer
ovome je sve njegovo iskustvo to ga je imao s Buckom govorilo da
21

je njegov suparnik neobino plaljiv pas, koji se uspijeva odrati

samo zato to je tako teak i golem.
Iznenadi se i Franois kad ih vidje kako su, uhvaeni u klupko,
izletjeli iz razmetnutog leaja. Odmah je pogodio uzrok tome
sukobu.
Eh! povika on Bucku. Deder mu pokai, trista mu
jada! Pokai tome prljavcu i lupeu!
I Spitz se nazubio. Skviao je od same jarosti i jeda, dok je
obilazio tamo-amo oko Bucka, kako bi uhvatio priliku da zaskoi.
Buck ne bijae nita manje nazubljen i oprezan, dok je i sam isto
onako obilazio oko svoga neprijatelja i vrebao zgodu za skok. A
onda se dogodi neto neoekivano, neto zbog ega se njihova borba
za prevlast odgodila, pomakla daleko u budunost, poslije mnogih i
munih milja puta i truda.
Perrault istisnu kletvu, mlatnu toljaga po mravu tijelu, zau se
prodorna skvika zbog bolna udarca i zapoe pakao. Odjednom se
otkrilo da su mjestom, gdje su udarili tabor, povrvjele dlakave
spodobe to vrebaju izgladnjeli eskimski psi, kakvih osamdeset
do stotinu njih, to su nanjuili taborite iz nekoga indijanskog sela.
Priuljali su se, dok su se Buck i Spitz borili, a kad su dvojica ljudi
jurnula meu njih s vrstim toljagama, oni im pokazae zube i
poee uzvraati napad. Na miris jela sasvim su izludjeli. Perrault
zatekne jednoga kako je zagnjurio glavu u sanduk s hranom.
Njegova toljaga teko pade po mravim bedrima, a sanduk se prevali
na tlo. U isti se taj as dvadesetak izgladnjelih ivotinja obori na
kruh i na slaninu. Toljage po njima zavitlae nemilice. Skviale su i
tulile pod pljuskom udaraca, ali su se unato tome mahnito borile i
nisu popustile, sve dok nije otila i posljednja mrvica.
Meutim su zaprepateni zapreni psi jurnuli iz svojih skrovita
da i sami budu napadnuti od bijesnih upadaa. Nikada Buck nije
vidio takvih pasa. inilo se kao da e im kosti probiti van kroz kou.
Bijahu to sami kosturi, prevueni oputenom, uprljanom koom,
plamteih oiju i slinavih zubi. Ali kako su pomahnitali od gladi,
bijahu strani, neodoljivi. Nije bilo naina da im se itko suprotstavi.
Ve u prvom naletu zapreni psi bijahu priklijeteni uza stijenu. Na
Bucka su se oborila tri eskimska psa, i zaas mu se glava i plea
iarae ugrizirna i zaderotinama. Dreka bijae zagluna, paklena.
Billee je skviao kao i uvijek, Dave i Sol-leks, kojima je krv tekla iz
dvadesetak rana, hrabro su se borili jedan pokraj drugog. Joe je
22

naokolo grizao, prometnuo se u zloduha. Jednom mu se zubi

sklopie na prednjoj nozi nekoga izmeu eskimskih pasa, i on je
zdrobi u kotice. Pike, glumac, jurnu na osakaenu ivotinju, pa joj
brzim ujedom i trzajem prekide vratni kraljeak. Buck je jednog
protivnika, to se zapjenio, spopao za guu, i krv ga poprska kad mu
se zubi zarinue u vratnu ilu kucavicu. Kad je u ustima osjetio topli
okus krvi, jo je vie podivljao. Nasrnuo je na drugoga, a u isti onaj
as osjeti da je i sam zaskoen i da su se neki zubi zarinuli u njegov
vrat. To ga je podmuklo, sa strane, napao Spitz.
Kad su Perrault i Franois raistili svoj dio taborita, pojurie
da spase svoje zaprene pse. Divlji val izgladnjelih pasa ustuknu
pred njima, i Buck se oslobodi. No to potraja samo asak. Dvojica
ljudi morala su nazad, spasiti zalihe hrane, a na to se eskimski psi
okrenu da se opet obore na zaprene pse. Billee, u kojem se od
silnog straha pojavila hrabrost, skoi kroz divlji obru i umakne
preko leda. Pike i Dub jurnue za njim uzastopce, a za njima
potekoe i ostali zapreni psi. Kad se Buck skupio na skok, da i sam
za njima jurne, iskosa pogleda Spitza i opazi kako se ovaj zaletio na
nj, oito u nakani da ga obori. Izgubi li jednom tlo pod nogama, pa
se nae pod tom gomilom eskimskih psa, nema mu vie nade. I zato
skupi snagu da bi izdrao teinu Spitzova naleta, pa onda poe za
druinom preko jezera. Kasnije se skupilo svih devet zaprenih pasa
i potrailo zaklona u umi. Premda ne bijahu gonjeni, grdne su ih
nevolje pritisle. Nije bilo ni jednoga meu njima da nije imao etiripet rana, dok neki bijahu i teko ranjeni. Dub imae teku ozljedu na
stranjoj nozi; Dolly, posljednji eskimski pas pridodan zaprezi u
Dyei, bijae na vratu gadno razdrt; Joe je izgubio jedno oko, a
dobroudni Billee, kojemu jedno uho bijae izgrizeno i u trake
razdrto, zavijao je i skviao svu no. U zoru se oprezno dovukoe u
tabor i vidjee da su pljakai nestali, a dvojicu ljudi naoe do zla
boga mrzovoljnu. Otila je polovica njihove zalihe u hrani. Eskimski
su psi izgrizli konope na saonicama i pokrivae od atorskog platna.
Ba nita nisu potedjeli, makar kako to bilo daleko od svakoga jela.
Izjeli su par Perraultovih mokasina od sobove koe, dijelove
zaprenog remenja, pa ak i vigar na donjem kraju Franoisova
bia u duini od dvije stope. Franois se prenuo od tunih misli to
su ga zaokupile zbog nastale tete, prenuo se da pogleda svoje
ranjene pse.
Eh, prijatelji ree blago moda e sada od vas postati
23

bijesni psi, nakon tolikih ujeda. Moda ete, sto mu gromova, svi
pobjesniti! to mislite, Perrault?
Glasonoa kimnu glavom, kao da i sam sumnja. Teko bi
podnio da meu psima izbije bjesnilo kad ga jo itave etiri stotine
milja puta dijele od Dawsona. Dva sata psovanja i napora stavie
opremu u red, i zaprega krenu. Psi, to su se ukoili od rana, muili
su se i borili preko najgoreg odsjeka na koji su dosad na putu naili,
pa to bijae najtei dio njihova putovanja do Dawsona.
Thirty Mile River ili Rijeka Trideset Milja bijae slobodna od
leda. Njezin je zahuktali tok prkosio mrazu, pa se led uhvatio samo
na dubljim i tihim mjestima. Trebalo je est dana truda i muke da se
prijee tih trideset stranih milja. A bijahu to strane milje, jer se
svaka stopa s tog odsjeka na putu krila uz ivotnu pogibelj po psa
ili po ovjeka, pipajui stazu Perrault je dvanaestak puta propao
kroz led, a spasio se dugakom motkom, koju je nosio i drao tako
da se uvijek isprijeila preko otvora to bi ga njegovo tijelo u ledu
provalilo. Kako je bila velika studen (termometar je pokazivao
pedeset stupnjeva ispod nitice), to je svaki put kad bi se led pod
njim provalio, morao, da ivot ne dovede u pogibelj, naloiti vatru i
suiti odjeu. Niega se on nije bojao. I upravo stoga to se niega
nije bojao, bio je izabran za vladina teklia. Ulazio je u svaku
pogibelj, odluno je, sa svojim sitnim suhonjavim licem, gazio u
studen i u borbu, od zore do mraka. Iao je rubom opasnih obala, po
ledu to se uhvatio s kraja i to se ugibao i pucao pod nogama, po
ledu na kojem se nisu smjeli zaustaviti. Jednom su saonice propale,
s Daveom i Buckom, i oni su se napol smrzli i malne utopili. Bijahu
dobro prekriveni ledom, pa su ih dvojica ljudi gonili da tre oko
vatre, da se znoje i da se otkravljuju, a tako blizu da su se oprili na
plamenu.
Drugom je zgodom propao Spitz i za sobom povukao cijelu
zapregu sve do Bucka, koji je iz sve snage upeo nazad, s prednjim
apama na kliskom rubu, dok se led ugibao i pucketao svuda
naokolo. Ali iza Bucka nalazio se Dave, koji se isto tako odupro
nazad, a iza saonica bio Franois i svom snagom vukao sebi, da su
mu ile pucale.
I opet se led na rubu provalio ispred njih i za njima, te se moglo
umai jedino uza stijenu. Perrault se pravim udom uzverao, dok se
Franois molio da bi se to udo zbilo; i tek poto su svaki remen i
zapreni konop i posljednji komadi zaprene opreme povezali i od
24

toga nainili dugo ue, mogli su izvui pse, jednoga po jednog, na

vrh strmeni. Franois se uzvera posljednji, poslije saonica i tereta.
Zatim potrae mjesto na koje e sii, a kad su ga nali, spuste se
pomou konopa. Omrkoe opet na rijeci, jer su toga dana prevalili
svega etvrt milje.
Kad su stigli do Hootalinque i domogli se dobrog leda, Buck
bijae malaksao; ni s ostalim psima nije bilo bolje: ali Perrault, da
nadoknadi izgubljeno vrijeme, tjerao ih je od zore do mraka. Prvog
su dana preli trideset i pet milja do Big Salmona ili Velikog
Lososa; sutradan daljnjih trideset i pet, do Little Salmona ili Malog
Lososa; treeg dana prevalie etrdeset milja i tako se primakoe
mjestu to se zove Five Fingers ili Pet Prstiju.
Buckova stopala nisu bila tako vrsta i tvrda kakva bijahu u
eskimskih pasa. Njegova su omekala kroz tolike narataje od onog
dana kad je neki stanovnik iz pilje ili sa sojenice pripitomio
njegova posljednjeg pretka. Cio je dan epesao muei muke, a kad
su najposlije udarili tabor, legao je kao mrtav, premda je bio gledan,
nije htio ni da se makne da bi dobio svoj obrok ribe, pa mu ga je
Franois morao donijeti. Goni je pasa takoer trljao Bucku noge po
pol sata svake noi poslije veere, a rtvovao je gornji dio svojih
vlastitih mokasina da bi napravio etiri mokasine za Buckove ape.
Bjee to veliko olakanje, pa je Buck ak i suhonjavo lice
Perraultovo natjerao da se iskrivi u osmijeh kad je jedno jutro
Franois zaboravio mokasine, a Buck legao poleice i maui svim
etirima u zraku, kao da moli, odbio krenuti bez svoje obue.
Kasnije su mu stopala ovrsla za vuu, pa su iznoenu obuu
odbacili.
Jednog jutra, na rijeci Pelly, dok su zaprezali, Dolly, na kojoj
se nije nita opaalo, najedanput pobjesni. A javila je to dugim
vujim zavijanjem, od kojega se srce kida i od kojega svi psi u
strahu nakostrijeie dlaku, a onda je skoila ravno prema Bucku.
Nikad nije vidio bijesna psa niti je imao ikakva razloga plaiti se
bjesnoe, a ipak je znao da u tome ima strahote, pa je jurnuo odande
u panian bijeg. Jurio je ravno naprijed, a svega skok iza njega
ndala Dolly, zadahtala i zapjenjena; nije ga mogla dostii toliki
bijae u njega strah, a niti je se on mogao osloboditi toliko u nje
bijae bjesnilo. Proiao je kroz umovitu unutranjost otoka,
pojurio na donji kraj, preplivao stranji kanal pun izlomljenog leda,
izbio na drugi otok, dohvatio se treeg, zaokruio nazad prema
25

glavnom rijenom toku i u oaju zaplivao preko matice. A za sve to

vrijeme, premda se nije obazirao, mogao je uti njezino reanje
svega jedan skok iza sebe. Franois ga dozva iz udaljenosti od etvrt
milje, i Buck pouri nazad; jo je uvijek bio jedan skok ispred svoje
progoniteljke, sav zasopljen, dok je svu nadu poloio u Franoisa,
uvjeren da e ga on izbaviti. Goni pasa drao je u ruci sjekiru,
spreman da udari; im je Buck mimo nj projurio poput zrna, sjekira
pobjesnjelu Dolly pogodi u glavu.
Buck se sloio pokraj saonica, iscrpljen, zasopljen,
bespomoan. Spitz ne propusti priliku: skoi na Bucka i dvaput
svoje zube zarinu u protivnika koji se nije branio; zubi zasjekoe u
meso do kostiju. Franoisov bi udari, a Buck je imao zadovoljstvo
da vidi Spitza pod pljuskom batina kakvih jo ni jedan zapreni pas
nije izvukao.
Vrag je taj Spitz opazi Perrault. Jednog e dana
pregristi grkljan tome Bucku.
A Buck je vrag i pol odgovori Franois. Promatram ja
njega sve to vrijeme, pa znam pouzdano. Jednog e ga dana,
vjerujte, spopasti pakleni bijes, da e tome Spitzu pokazati to ga
ide. Rasut e mu crijeva po snijegu. Zaista. Znam to.
Odonda se otvori rat meu njima. Spitz, kao voa pasa i
priznati gospodar u zaprezi, osjeao je da je taj neobini junjaki
pas zaprijetio njegovoj prevlasti. A neobinim se inio Buck Spitzu,
jer se izmeu tolikih pasa s Juga, to ih je vidio, jo ni jedan nije
pokazao dostojnim, bilo u taboru, bilo na putu. Svi su bili i odve
slabi te su odreda ginuli od napora, studeni ili gladi. Buck bijae
iznimka. Samo je on sve izdrao i uspjeno se natjecao s eskimskim
psima u snazi, divljini i lukavosti. Zatim, bjee on gospodstven pas,
a postao je opasan poto je toljaga ovjeka u crvenom sveteru izbila
iz njega svu slijepu smionost i nepromiljenost to je dolazila iz
njegove elje za gospodarenjem. Bjee on veoma lukav pa je znao
ekati svoj as, pokazujui u tome strpljivost koja bijae upravo
iskonska.
Do sukoba oko vodstva moralo je doi; taj sukob bijae
neizbjean. Buck ga je i elio. Htio ga je, jer je tako bilo u njegovoj
prirodi i jer ga je silno ponio onaj bezimeni, neshvatljivi ponos, to
psa obuzima za putovanja i za tegljenja u zaprezi onaj ponos to
pse dri i tjera ih da vuku do posljednjeg daha, mami ih da radosno
ginu upregnuti u saonice, a srce im i razdire kad ih iz zaprege
26

maknu. To bijae ponos u Daveu, kao psu rudnjaku, i u Sol-leksu,

dok je upinjao iz sve snage ponos koji ih je proimao kad su
ostavljali tabor, i pretvarao ih iz zlovoljnih i sumornih zvijeri u
marljiva, hitra i astoljubiva stvorenja; ponos koji ih je poticao za
cijelog dana, a obno ih, kad bi se utaborili, ostavljao da opet padnu
u zlovoljni nemir i u sumornost. Taj je ponos obuzimao Spitza i
tjerao ga da kanjava zaprene pse koji bi grijeili, zapletali remenje
ili se krili izjutra, u vrijeme kad se uprezalo. Od tog ponosa on se i
bojao Bucka kao mogueg prvaka meu psima. A taj ponos bijae i
u Bucku.
Buck je otvoreno prijetio Spitzovu vodstvu. Upletao se izmeu
Spitza i krivaca to ih je ovaj imao kazniti. A upletao se navla.
Jedne je noi snijeg osuo nemilice, a ujutro se Pike, glumac, nije
pojavio. Dobro se skrio u svome leaju, pokrivenu novim snijegom,
to bijae itavu stopu visok, Uzalud ga je Franois dozivao i traio,
Spitz je divljao od bijesa. Gnjevan je jurio tamo-amo po taboru,
njukao i kopao na svakome mjestu gdje mu se inilo da se Pike
mogao skriti; tako je strahovito reao da je Pike, uvi ga, zadrhtao
u svome sklonitu.
No kad su ga naposljetku otkopali i kad je Spitz na nj jurnuo,
da ga kazni, Buck poleti jednako bijesan te se isprijei izmeu njih.
Zbilo se to tako nenadano i toliko je lukavo izveden nalet da je Spitz
bio odbaen i preturen. Pikeu, koji je jadno drhturio, ta otvorena
pobuna uli snage, te on skoi na svoga oborenog vou. Buck,
kojemu u taj as asna borba bijae zaboravljen zakonik, i sam
navali na Spitza. Ali Franois, premda se nasmijao na taj dogaaj,
bijae postojan u dijeljenju pravde, te iz sve snage spusti bi na
Bucka. Ovoga to nije otjeralo s njegova oborenog protivnika, tako
da je drak bia morao initi svoje. Napol omamljen udarcem, Buck
bijae odbaen; vigar s bia dohvati ga sveudilj dok je Spitz svojski
kanjavao viestrukog krivca Pikea.
Sljedeih dana, dok su se sve vie pribliavali Dawsonu, Buck
se i dalje ispreivao izmeu Spitza i prestupnika, ali je to izvodio
lukavo, kad Franois nije bio u blizini. S prikrivenim Buckovim
opiranjem izbijao je i rastao opi neposluh. Dave i Sol-leks ne
bijahu pod tim utjecajem, no ostali psi iz zaprege bivahu sve gori i
gori. Nije vie bilo kako valja. Neprestano se redahu svae i
prepirke. Uvijek je dolazilo do kakve neprilike, kojoj zaetnik bijae
Buck. Franoisu, goniu pasa, valjalo je neprekidno paziti: znao je
27

da prije ili kasnije mora doi do borbe na ivot ili smrt izmeu
Bucka i Spitza; i vie negoli jedne noi, kad bi zauo lave i kavgu
drugih pasa, valjalo mu se izvui iz postelje, jer je strahovao da se to
nisu dohvatila ona dvojica.
No zgoda im se nije nadala, te su stigli u Dawson jednoga
alosnog dana, tako da je strani sukob lebdio pred njima. Ondje
bjee mnogo ljudi i bezbroj pasa: Buck ih je sve zatekao u poslu.
Kao da zakonom bijae odreeno da svi psi moraju raditi. Po cio su
dan u dugim zapregama vukli amo-tamo du glavne ulice, a i nou
se jo ulo zvoncanje njihovih praporaca. Vukli su debla i drvo za
ogrjev, natovareno za rudnike, i radili sve one poslove to ih konji
rade u dolini Santa Clara. Tu i tamo Buck bi susreo kojega psa s
Juga, no uglavnom psi ondje bijahu divlji vujaci eskimske pasmine.
Svake noi, redovito u devet, u dvanaest, u tri, razlijegao se njihov
noni poj, tajanstveno i stravino zavijanje, kojemu se Buck s
uitkom pridruivao.
Dok je sjeverna svjetlost hladno sjala ozgo, ili dok su zvijezde
izvodile svoj ledeni ples, a beutna i smrznuta zemlja poivala pod
svojim snjenim pokrivaem, u taj poj eskimskih pasa kao da se
slijevao neki prkos ivotu, samo je bio u molu, s otegnutim
jadikovanjem i polujecajima, te vie bijae parba ivota, glasom
izraena bol bitisanja. Bjee to stara pjesma, stara kao sama rasa
jedna izmeu prvih pjesama ranog svijeta, u dane kad pjesme bijahu
tune. U nju se slio jad bezbrojnih pokoljenja, u tu tualjku to je
Bucka tako neobino uzbudila. I dok je stenjao i jecao, Buck je
izraavao bol ivoga stvora, bol, to su ga u davnini bolovali njegovi
divlji preci, a strah i tajanstvenost, to ga proimala pred hladnoom
i tamom, bijae strah i tajanstvenost to je i njih u davnini ispunjala.
A to to ga je onaj poj uzbuivao, pokazivae kako je zapravo
pomno oslukivao unazad, u prolost, kroz tisuljea vatre i krova
nad glavom, sve do surovih poetaka ivota, u doba kad se zavijalo.
Tjedan dana poslije dolaska u Dawson spustie se niza strme
padine pokraj Baraka, stigoe na Yukonsku stazu i udarie put Dyee
i Salt Watera ili Slane Vode. Perrault je nosio izvjea, moda i
prenija od onih to ih bjee donio. Osim toga, obuzeo ga ponos
glasonoe, te je kanio da te godine zabiljei rekord u putovanju.
Vie mu je injenica u tom pogledu ilo na ruku. Nakon odmora, to
je trajao tjedan dana, psi su se lijepo oporavili te bijahu kako se
samo poeljeti moe. Putnici, to su nedavno onuda proli, dobro su
28

proprtili stazu. Nadalje, redarstvena je sluba na dva-tri mjesta

uredila skladita hrane za ljude i pse, pa se sada putovalo bez
suvinog tereta.
Prvog su dana stigli do ezdeset Milja, a to e rei da su preli
put od pedeset milja; drugi su dan uvelike grabili uz Yukon, na putu
prema Pellyju. Ali tako divno putovanje nije moglo proi bez velike
neprilike i nevolje po Franoisa. Kovarna pobuna, to ju je poveo
Buck, rasprila je uzajamnu odgovornost u zaprezi. Psi se u zaprezi
nisu vie vladali kao jedan pas. Pomo, to ju je Buck pruao
pobunjenicima, hrabrila ih je da ine svakakve sitne prekraje. Spitz
vie ne bijae voa kojega se trebalo mnogo bojati. Stari je strah ve
iziao iz kostiju, i svi se podjednako opirahu Spitzovoj vlasti. Pike je
Spitzu jedne noi ugrabio polovicu ribe i smazao je pod Buckovom
zatitom. Druge su se opet noi Dub i Joe poklali sa Spitzom i
primorali ga da se okani kazne, koju su zasluili. ak je i
dobroudni Billee postao manje dobroudan, te nije cvilio ni upol
onako pomirljivo kao prije. Nikad se Buck nije pribliio Spitzu, a da
ne bi zareao ili se nakostrijeio prijetei. Buck se zapravo drao
kao nasilnik, a znao je i razmetljivo etati tamo-amo, ba pred
nosom Spitzu.
Slabljenje u redu i zaptu imalo je utjecaja na pse i to se tie
njihovih meusobnih odnosa. Meu njima je dolazilo do zadjevica i
kavga vie nego ikad prije, tako da je tabor ponekad bio pravi pakao.
Jedino se Dave i Sol-leks nisu promijenili, premda su neprestane
kavge i njih dvojicu draile. Franois je nizao neobine barbarske
kletve jednu za drugom, od pusta bijesa udarao nogom po snijegu i
upao kosu. Neprestano je razmahivao biem meu psima, ali mala
bijae korist od toga. Tek to bi se okrenuo leima, sve bi iznova
zapoelo. Poticao je Spitza svojim biem, a Buck poticae ostale
pse. Franois je znao da je Buck izvor svih neprilika, a Buck je opet
znao da je to Franois znao; ali Buck bijae i odve spretan, a da bi
pustio da ga ponovno zateknu na djelu. Predano je vukao i teglio, jer
mu rad bijae na radost; no jo mu je vea radost bila izazvati klanje
meu drugovima i zamrsiti zaprene konopce.
Na uu Tahkeene, jedne noi poslije veere, Dub je nanjuio
planinskoga zeca, usmjerio se na nj i promaio. U tren oka svi psi
zatektae i jurnue. Jedno stotinu jardi dalje nalazio se tabor
Sjeverozapadne policije, s pedeset pasa, redom eskimskih, koji se
pridruie hajci. Zec je odmicao niz rijeku, zakrenuo uz neki mali
29

pritok i dalje se neprestano drao njegova zaleenog korita. Lako je

jurio po snjenoj povrini, dok su psi pluili kroza snijeg upinjui
sve sile. Buck je vodio opor, u kojem bijae ezdeset pasa, prelazio
okuku za okukom, ali nije mogao zeca stii. Nisko je polegao i tako
jurio poudno kevui, a sjajno mu tijelo bljeskalo naprijed, skok po
skok, u blijedoj mjeseni. Isto tako skok po skok, kao neko blijedo,
ledeno privienje, ispred opora brzao planinski zec.
Sve ono komeanje prastarih nagona, to u odreeno vrijeme
goni ljude, te ovi ostavljaju gradove i njihovu buku pa idu gorom i
dolom, da kemijski tjeranim olovnim kuglama ubijaju stvorove u
prirodi ona pouda za krvlju; ona radost u ubijanju, sve to bijae
u Bucku, ali neizmjerno iskrenije. Brzao je oporu na elu, progonio
divlja, jurio za ivom hranom, da bi mogao klati vlastitim zubima i
da bi njuku do oiju umoio u toplu krv.
Ima neki zanos koji obiljeava vrhunac ivota i iznad kojega se
ivot vie ne moe uzdii, i eto takav je paradoks ivljenja: taj zanos
izbija onda kad je ovjek najivlji, a dolazi kao potpuno
zaboravljanje da ovjek ivi. Taj zanos, taj zaborav ivljenja, javlja
se umjetniku, kad ovoga ponese plamen stvaranja; javlja se vojniku,
kad ovoga obuzme ratna mahnitost na bojitu, te on ne tedi ivota;
javio se i Bucku dok je, vodei opor, zavijao kao vuk i jurio za
mesom, to je bilo ivo i to je pred njim hitro bjealo u mjeseni.
Ispitivao je dubine svoje prirode, dubine dijelova svoga bitka, to
bijahu dublji od njega samoga, jer su vodili nazad u utrobu vremena.
Njime je ovladalo golo bujanje ivota, nabujali ivotni val,
posvemanja radost svakoga pojedinog miia, zgloba i tetive, jer
sve to bijae opreka smrti, sve zaareno i bujno, sve se izraavalo u
pokretu i u klicanju jurilo ispod zvijezda i brzalo povrjem mrtve
tvari, koja se ne kree.
A Spitz, hladan i proraunat i u najuzvienijim asovima,
ostavi opor i okrene poprijeko, kroz uzanu prevlaku gdje je pritok
stvarao dugu okuku. Buck toga nije znao, pa kad je obiao okuku, a
ledeno privienje u obliku zeca sveudilj jurilo pred njim, on spazi
drugo, jo vee ledeno privienje, kako skae s obronka upravo pred
zeca. Bjee to Spitz. Zec se vie nije mogao okrenuti, i kad su mu
bijeli zubi slomili hrptenjau u zraku, ciknuo je prodorno, kao to bi
ciknuo pogoen ovjek. Na taj cik, na taj krik ivota, to se sa
ivotnog vrhunca rui u zagrljaj Smrti, cio opor iza Bucka zaurla u
paklenu zboru radosti.
30

Buck nije pustio glasa od sebe. Nije ni zastao, nego se ustremio

na Spitza, rame uz rame, tako estoko da je promaio vrat. Zavaljae
se po snijegu sitnu poput praha. Spitz se brzo osovio, gotovo kao da
i nije bio oboren, ugrizao Bucka u plee i odmah odskoio. Dvaput
mu zubi zvocnue poput ocjelnih eljusti na stupii, dok je uzmicao,
da bi zauzeo bolji poloaj, a duga mu i zavraena gubica
podrhtavala u reanju.
U tren oka Buck shvati. Kucnuo je as. Dolo je vrijeme borbe
na ivot i smrt. I dok obilaahu jedan oko drugoga, reei, poloenih
uaka, i dok u napetoj panji vrebahu priliku, prizor se Bucku inio
poznatim. Bijae, kao da se svega toga sjea bijelih uma, i
zemlje, i mjeseine, i borbene jeze. Posvud bjelina i mir, nad svime
se rasprostrla sablasna tiina. Nigdje ni najmanjeg daka u zraku
nita da bi se pomaklo, ni list da bi zatreptao, samo vidljiv dah pasa,
para, to se lagano, oklijevajui die u studeni zrak. Brzo su bili
gotovi sa umskim zecom ti psi, koji ne bijahu drugo doli loe
pripitomljeni vukovi; sada su se poredali naokrug i napeto
iekivali. I oni su utihnuli, samo su im se oi iskrile, a para se od
njihova disanja polagano uzdizala uvis. Za Bucka ne bjee nita
novo ni udnovato u tom prizoru iz drevnih vremena. Bjee, kao da
je oduvijek tako, kao da je ve takav tijek stvari.
Spitz je bio iskusan borac. Od Spitsberga kroz Arktik, preko
Kanade i Barrensa, on je ustrajao meu svakovrsnim psima i uspio
nad njima vladati. Ogoren u svome gnjevu, ali nikad slijep. Obuzet
strau da razdire i unitava, nikad nije zaboravljao da je i njegov
neprijatelj obuzet istom strau da razdire i unitava. Nikad nije
navalio, dok nije bio spreman da doeka navalu; nikad nije napao,
dok nije najprije za taj napadaj spremio i obranu.
Uzalud se Buck upinjao da zubima zadere u vrat toga velikoga
bijelog psa. Gdje god bi njegovi onjaci pogodili, u potrazi za
mekim mesom, namjerili bi se na Spitzove onjake. Zubi udarahu u
zube, gubice bijahu rasjeene i krvave, ali Buck nije mogao
prodrijeti kroz obranu svog neprijatelja. Zatim je zapao u vatru i
osuo Spitza vihorom nasrtaja. Toliko je puta pokuao protivnika
dohvatiti za snjenobijeli vrat, gdje je ivot kucao blizu same
povrine, ali je Spitz svaki put njemu nanio ugriz i odskoio. Onda
Buck pokua navalu, kao da mu je cilj protivnikov vrat, no iznenada
uvue glavu i udari postrance, da bi ramenom gurnuo protivnika u
rame i tako ga oborio. No svaki je put sam bio zaderan po ramenu,
31

dok bi Spitz lako odskoio.

Spitz bijae neozlijeen, a Buck sav u krvi i teko je dahtao.
Borba je postajala sve oajnija, a za sve to vrijeme tihi vuji krug
oko boraca ekao je da bi mogao zavriti s onim koji padne. Buck se
zasopio, a Spitz poeo napadati, ne dajui mu predaha. Jednom
Bucku izmaklo tlo pod nogama, a cio se krug od ezdeset pasa
pokrenu; no on se, gotovo u zraku, osovio, a krug se vrati u prijanji
poloaj, da eka. Buck je imao jedno svojstvo koje stvara veliinu
bijae u njega mate. Borio se kako mu je kazivao njegov nagon,
ali je znao da se bori i glavom. Nasrnuo je kao da e ponoviti varku
s ramenom, ali je u posljednji as polegao po snijegu i onda
zahvatio. Zubi mu se sklopie na Spitzovoj lijevoj prednjoj nozi. u
se hrsak slomljene kosti, i bijeli pas doekvae ga na tri noge.
Triput ga je Buck pokuao oboriti, a onda ponovi varku te
protivniku prebi i desnu nogu. Unato boli i nemoi, Spitz se
mahnito borio, da se odri. Vidio je nijemi krug oko sebe, vidio oi
to se iskre, isplaene jezike i srebrnasti dah, vidio ga kako se
pribliava i kako se stie oko njega, kao to je i prije, u prolosti,
gledao sline krugove gdje se steu oko potuenih protivnika. A
ovaj put bijae on potueni.
Za nj vie nije bilo nade. Buck bijae neumoljiv. Milosre je
neto to je pridrano za blaa podneblja. Buck je spremao konani
napadaj. Krug se suzio toliko da je napada mogao osjetiti dah
eskimskih pasa na svojim bedrima. Mogao ih je vidjeti, iza Spitza i
na obje svoje strane, kako su napol polegli, spremni za skok, a oiju
uprtih u nj. Bijae kao da je nastala stanka. Svaka se ivotinja
zaustavila u pokretu, kao da se okamenila. Samo je Spitz podrhtavao
i kostrijeio dlaku, posrui naprijed i nazad, strano reei i
prijetei, kao da bi da zaplai smrt, to nad njim lebdi. Buck jurnu pa
odskoi, i najposlije se rame nae uz rame. Mrani se krug pretvori
u neto sitno na snijegu obasjanu mjeseinom, i Spitza nestade.
Buck, borac pobjednik, golema prazvijer, koja je ubila protivnika i
nala da tako valja, stajao je ondje i promatrao prizor.

32

IV.
Kome pripada vodstvo
Eh, nisam li rekao! Istinu velim kad kaem da su svi vrazi u
tome Bucku.
Tako se oglasi Franois kad je sutradan izjutra otkrio da je
Spitza nestalo i da je Buck sav prekriven ranama. Privue ga vatri i
pokaza ih na njezinoj svjetlosti.
Taj se Spitz vraki bori prihvati Perrault gledajui
strahovite ujede i derotine.
A ovaj Buck jo vrakije dometne Franois. Sad e
barem biti mir. Nema vie Spitza, nema vie nevolje. To je sigurno.
Dok je Perrault kupio logorsku opremu i tovario je na saonice, goni
je uprezao pse. Buck u kasu stie na mjesto to bi ga Spitz zauzimao
kao voa; ali Franois, ne opaajui ga, dovede Sol-leksa na to
zavidno mjesto. Smatrao je da je Sol-leks najbolji za elno mjesto u
zaprezi, kad nema Spitza. Buck mahnito skoi na Sol-leksa, gurnu
ga nazad, a sam zauze njegovo mjesto.
Eh, eh veselo e Franois, potapavi ga po bedrima.
Vidi ti njega! Zaklao je Spitza, pa bi sad na njegovo mjesto!
Hoe li ii! podviknu goni, ali Buck ni da se makne.
Nato ga uze za vrat i odvue u stranu, premda je pas prijetei reao,
te na njegovo mjesto opet dovede Sol-leksa. Starome se psu to nije
svialo, te je jasno pokazivao kako se boji Bucka. Franois nije
poputao u svome, no kad se okrenuo, Buck ponovno gurnu Solleksa, koji se rado uklonio.
Goni se razljuti:
Svega mi, pokazat u ja tebi gdje ti je mjesto uzviknu
vraajui se s potekom toljagom u ruci.
Buck se sjeti ovjeka u crvenom sveteru i polako stade
uzmicati; nije vie ni pokuao jurnuti kad se Sol-leks ponovno naao
na elu. Ali je sve naokolo obilazio izmiui i ljuto reei, ogoren
zbog reda uvedena po zakonu toljage; a dok je obilazio, pazio je na
toljagu, da joj se ukloni, ako bi je Franois na njega bacio, jer se
Buck umudrio u pogledu toljage.
Goni se vratio svome poslu, te je pozvao Bucka, kad je dolo
na red, da ga stavi na njegovo staro mjesto ispred Davea. Buck
33

ozmaknu za dva-tri koraka. Nato Franois poe prema njemu, a on

opet uzmaknu. Malo zatim Franois odbaci toljagu, jer pomisli da se
Buck moda boji batina. No Buck bijae u otvorenoj pobuni. Nije on
uzmicao da bi se uklonio batinama, nego zato to je htio vodstvo.
Njegovo po pravu i bijae. Zasluio ga je, manjim se nee
zadovoljiti. Umijeao se Perrault. On i vodi gonili su ga vie od po
sata. Bacali su na nj toljage, a on neprestano uzmicao. Psovali su ga,
i njega i njegove pretke, i sav njegov rod do najdaljih pokoljenja,
svaku dlaku na njegovu tijelu i svaku kap krvi u njegovim ilama; a
on im na psovke uzvraao reanjem i pazio da obojici bude izvan
dohvata. Nije on kuao da pobjegne, nego je izmicao naokolo
taborom i upozoravao da e doi i biti posluan kad mu elji
udovolje. Franois sjede i poea se po glavi. Perrault pogleda na
uru ne prekidajui kletava. Vrijeme je jurilo ta ve prije jednog
sata trebalo je da uzmu put pod noge. Goni se ponovno poea, pa
onda kimnu glavom i u neprilici se osmjehnu pogledavi glasonou,
koji pak slee ramenima u znak da su pobijeeni. Nato Franois ode
onamo gdje je stajao Sol-leks i pozva Bucka. Ovaj se smijeio
kao to se ve psi smijee, ali se drao na udaljenosti. Franois
ispree Sol-leksa i odvede ga na staro mjesto. Psi stajahu upregnuti
u saonice, u neprekinutu nizu, spremni da krenu. Za Bucka ne bijae
drugog mjesta doli na elu. Franois ga i opet pozva, a Buck se i
opet nasmijei, ali ne prie.
Odbacite tu toljagu! viknu Perrault goniu.
Franois izvri zapovijed, a Buck nato dokasa, smijui se
pobjedonosno, i zauze mjesto na elu zaprega. Stavie mu remenje,
saonice krenue i jurnue rijenom putu, dok su dvojica ljudi trala
za njima.
Iako je goni unaprijed cijenio Bucka i govorio da su vrazi u
njemu, jo zarana onog dana vidje da ga zapravo bijae podcijenio.
U jednom skoku Buck je preuzeo dunosti vodstva; i ondje gdje je
bio potreban razbor, brzo miljenje i brza odluka, Buck se pokazao
jo boljim od Spitza, kojemu jo nikad nije vidio premca.
No Buck se osobito isticao nametanjem zakona i brigom da se
njegovi drugovi dre reda. Davea i Sol-leksa nije se ticala promjena
u vodstvu. Nisu oni za to marili. Njihovo bijae da tegle u zaprezi, i
to svojski. I sve dok ih u tome nije nita smetalo, nisu se brinuli za
ono to se dogaa. to se njih tie, mogao je voditi i dobroudni
Billee, samo ako bi drao red. Ostali pak psi bijahu se nekako
34

raspustili za posljednjih Spitzovih dana, pa su se uvelike iznenadili

kad ih je Buck poeo tjerati na red.
Pike, koji je vukao iza Bucka i koji nikad nije ni unu svoje
teine prenosio na prsni remen vie nego to je morao, bijae vie
puta prodrman zbog toga to slabo vue, pa je tako, prije nego to je
minuo taj prvi dan, teglio bolje negoli ikad u svome ivotu. Jo prve
veeri u logoru mrzovoljni je Joe izvukao dobranu kaznu neto u
emu Spitz nije nikad imao uspjeha. Buck ga je svojom veom
teinom naprosto oborio i grizao ga, sve dok Joe nije prestao s
otporom i poeo skviati molei milost. Odmah se meu zaprenim
psima popravilo to nije valjalo. Uspostavila se nekadanja
solidarnost, te su se i opet upinjali i teglili kao jedan pas. Kod brzice
zvane Rink Rapids bijahu im pridodana jo dva eskimska psa
Teek i Koona. Franois se zaprepastio kako ih je brzo Buck u red
dotjerao.
Nikad jo ne vidjeh psa kao to je taj Buck! uzviknu
goni. Nikad! Svega mi, vrijedi tisuu dolara! Eh, to kaete
Perrault? A Perrault kimnu glavom. Nalazio se ve pred rekordom i
svednevice dobivae u vremenu. Put bijae da ne moe biti bolji,
smrznut i tvrd; nije po njem pao novi snijeg, s kojim bi se trebalo
boriti. A nije bilo ni suvie hladno. Temperatura je pala na pedeset
stupnjeva ispod nitice, i tako je ostalo za sveg puta. Ljudi su se
naizmjenino vozili i trali, a psi neprestano kaskali, zaustavljajui
se samo kadikad.
Rijeka Thirty Mile bijae prilino ledom pokrivena, pa su u
jedan dan prevaljivali, koliko prije u deset. U jedan dan preli su
ezdeset milja od jezera Le Barge do brzice White Horse. Tako su
brzo preletjeli Marsh, Tagish i Bennett (sedamdeset milja od jezera),
te se onome, na kome bijae red da tri, valjalo privezati konopom
na kraju saonica. Posljednje noi drugog tjedna preli su klanac
White Pass te se spustili niz primorsku kosinu, dok su im svjetla iz
Skagwaya i s brodova svjetlucala u nizini.
Bijae to rekordna vonja. Kroz dva tjedna danomice su
prelazili po etrdeset milja prosjeno. Tri su se dana Perrault i
Franois epurili glavnom ulicom Skagwaya, obasipani pozivima na
pie, i zapreni im psi bili sreditem panje i divljenja psara i
gonia. Onda tri-etiri zla zapadnjaka, kojima je na um palo da
opljakaju grad, bijahu za kaznu izreetani mecima kao poklopac na
soljenki, tako da se panja graana okrenula drugim idolima. Nato
35

dooe slubeni nalozi. Franois pozva Bucka sebi, zagrli ga i

zaplaka nad njim. Otad Buck vie nikad ne vidje Franoisa ni
Perraulta. I njih dvojica, ba kao i toliki drugi, zauvijek nestadoe iz
Buckova ivota.
Neki kotski mjeanac preuze brigu o njemu i o njegovim
drugovima, i tako u drutvu s dvanaestak drugih pseih zaprega,
Buck krenu nazad dosadnom stazom u Dawson. Nije to vie bilo
lako tranje, niti postizanje rekorda, nego naporan posao iz dana u
dan, muno tegljenje tekog tereta: bjee to, naime, potanska
zaprega, to je iz svijeta donosila glasove ljudima koji su traili zlato
pod sjenom Sjevernog pola.
Bucku to ne bijae po udi, ali je marljivo vrio svoju dunost,
ponosan na nju kao i Dave i Sol-leks, i trudio se da mu drugovi,
ponosili se oni svojim ili ne, valjano obavljaju svoj dio posla. Bijae
to jednolian ivot, to je promicao pravilno poput kakva stroja. Dan
se od dana nije razlikovao. U odreeno bi se vrijeme svakog jutra
pojavljivali kuhari, loili vatre, spremao se i uzimao doruak. Zatim,
dok bi jedni dizali tabor, drugi bi uprezali pse, i polazilo se na put
jo za mraka, itav sat prije zore. Nou se ponovno udarao tabor.
Jedni bi postavljali atore, drugi sjekli drvo za vatru i borove grane
za leaje, dok bi neki opet kuharima nosili vodu ili led. U to bi
vrijeme i pse hranili. Bijae to psima najljepi dio dana, premda je,
poto bi pojeli ribu, bilo ugodno i to da jure naokolo, sat po prilici, s
drugim psima, kojih bijae vie od stotine. Bilo je meu ovima
vatrenih boraca, ali iz tri borbe, to ih je odrao s trojicom najeih,
Buck je iziao pobjednikom i postao gospodarom, tako da mu se
micahu s puta svi odreda, kad bi se samo nakostrijeio ili pokazao
zube.
Moda najvie od svega Buck je volio leati pokraj vatre:
stranje bi noge skupio poda se, prednje ispruio, podigao glavu i
sanjivo mirkao u plamen. Kadikad se spominjao velike kue suca
Millera u suncem obasjanoj dolini Santa Clara, sjeao se betonskog
bazena za plivanje, pred oi mu izlazila Ysabel, meksikanska
goliavka, i Toots, japanska pudlica; no jo ee sjeao se ovjeka
u crvenom sveteru, Rudina svretka, velike borbe sa Spitzom, lijepih
stvari to ih je neko jeo ili bi ih rado jeo... Nije njega muila enja
za kuom. Sunana zemlja bijae daleko, u magli, takva sjeanja
nisu njime ovladala. Kudikamo snanije bijahu uspomene njegova
naslijea: zbog njih su stvari, kojih nikad nije vidio, bile nekako
36

znane; instinkti (bjehu to samo uspomene njegovih predaka, to su

postale navike), ti nagoni, to bijahu u njemu zadrijemali, probudili
su se i oivjeli.
Ponekad, dok bi tako leao i sanjivo mirkao u plamen, injae
mu se da to liu ognjeni jezici s neke druge vatre i da, dok lei kraj
toga drugog ognja, vidi nekoga drugog i drukijeg ovjeka, a ne
toga kuhara mjeanca, to je pred njim. Taj drugi ovjek bjee
kraih nogu, a duljih ruku, s miicama, to prije bijahu ilave i
vornate negoli zaobljene i kao naduvene. U toga drugog kosa bijae
duga i etinjava, a elo pod njom unazad ukoeno, tako da pri dnu,
kod oiju, bjee izboeno. Taj se glasao udnim glasovima, a mnogo
se vie, kanda, bojao mraka, u koji je neprestance zurio, te akom,
to mu je visjela nekako po sredini izmeu koljena i stopala, stezao
toljagu, kojoj na jednom kraju bijae privren poteak kamen. Bio
je gotovo gol; samo dronjavo i na vatri opaljeno krzno visjelo mu
niz jedan dio lea, ali je po tijelu bio veoma kosmat. Ponegdje,
poglavito po prsima i ramenima, i s vanjske strane po rukama i
bedrima, bijae pokriven gustim etinama. Nije se drao uspravno,
nego se u kukovima saginjao naprijed, a i noge mu bijahu savijene u
koljenima. Tijelo je drao tako da uvijek bijae poput opruge, uvijek
spreman na skok, gotovo kao maka, a svagda je bio na oprezu, kao
netko tko ivi u neprestanu strahu od stvari vienih i nevienih.
Drugi put bi taj dlakom obrasli ovjek uao kraj vatre te bi spavao
drei glavu izmeu nogu. U takvoj prilici lakti bi mu poivali na
koljenima, a ake bi drao sklopljene nad glavom, kao da se
kosmatim rukama eli zatititi od kie. A podalje od ognja, u mraku,
to se naokolo stisnuo, Buck mogae vidjeti kako svjetluca mnotvo
erave, a sve dvije i dvije, uvijek dvije i dvije: znao je da se to
krijese oi golemih grabeljivih zvijeri. Mogao je uti kako im
tjelesa tropou kroza iblje, mogao im uti umove u noi. I dok bi
tako snatrio i drijemao tu na obali Yukona i lijeno mirkao na vatru,
od tih mu se umova i vienja iz drugog svijeta kostrijeila dlaka na
leima i na iji, i on bi zacvilio istiha, suzdrljivo, ili bi slabano
zareao, a onaj bi ga kuhar mjeanac prenuo povikom: Hej , Buck,
probudi se! Nato bi se rasplinuo onaj drugi svijet, a pred oi mu
iziao pravi, te bi Buck ustao, zijevnuo i protegnuo se, kao da je
spavao.
Muan bijae to put, napor ih je sve iznurio. Kad su stigli u
Dawson, bijahu jadni i kukavni, svi izmravjeli, pa im je valjalo dati
37

deset dana odmora, ili tjedan u najmanju ruku. No nakon dva dana
sioe niz obronke Yukona i spustie se pokraj Baraka, natovareni
potom za one vani. Psi bijahu umorni, gonii mrmljahu, a to je jo
gore, snijeg padao svednevice. To je znailo da e put biti mekan,
dakle vee trenje salinaca, psima napornije tegljenje. Uza sve to,
gonii bijahu veoma obzirni, te su inili sve to mogahu da bi
pomogli ivotinjama.
Svake noi psi bijahu prvi zbrinuti: jeli su prije gonia, i nitko
se nije maio svog odijela za spavanje prije nego to bi pregledali
noge psima iz svoje zaprege. A ipak im snaga iz dana u dan
jenjavae. Od poetka zime preli su tisuu i osam stotina milja
teglei saonice tolikom i munom daljinom; a tisua i osam stotina
milja neizbjeno urezuje svoj trag i u ivot najotpornijih. Buck se
drao; tjerao je drugove na posao i odravao poslunost meu njima,
premda je i njega samog muio umor. Billee je redovito, svake noi,
cvilio i jecao u snu; Joe je utonuo u mrzovolju vie negoli ikad, a
Sol-leks postao nepristupaan i sa slijepe i sa zdrave strane.
No Dave je izmeu sviju trpio najvie. Neto je s njime zlo
okrenulo. Postao je mrzovoljast i razdraljiv; tek to bi udarili tabor,
odmah bi sebi nainio leaj ondje gdje bi ga goni nahranio. Kad
ve jednom bijae ispregnut i u svome leaju, nije ustajao sve do
asa kada bi sutradan izjutra ponovno uprezali. Ponekad, kad bi se
saonice iznenada zaustavile te ga trgnule, ili kad bi upeo iz sve
snage prilikom polaska, znao bi zacviliti od boli. Goni ga je
pregledao, ali nije mogao nita pronai. Svi se gonii poee
zanimati za njegov sluaj. Razgovarali su o tome za vrijeme jela i uz
posljednju lulu prije odlaska na poinak, a jedne noi i povijeae.
Izvukoe ga iz njegova leaja, dovedoe do vatre, te ga poee
opipavati i bockati, dok nije nekoliko puta zacvilio. Neto unutra
nije bilo u redu, ali nisu mogli pronai da je ikakva kost slomljena,
niti su ita otkrili.
Kad su dostigli Cassier Bar, Dave bijae tako iznemogao da je
vie puta pao u zaprezi. kotski mjeanac viknu psima da stanu, pa
ispree Davea, a na njegovo mjesto stavi Sol-leksa, sljedeeg psa.
Htio je Daveu dati odmora tako to e ga pustiti da slobodan tri iza
saonica. Iako je bio slab, Dave se s tim nije pomirio, nego je lajao i
reao dok su ga isprezali, pa tuna srca zacvilje kad vidje Sol-leksa
na poloaju to ga je on drao i na njem toliko sluio. Ta u njem
bijae ponos zaprenog psa: premda na smrt bolestan, ne mogae
38

podnijeti da drugi pas obavlja njegov posao.

Kad saonice ponovno kliznue, on se poe s mukom probijati
kroz meki snijeg du utrte staze i zubima navaljivati na Sol-leksa,
nasrui na nj u nakani da ga odgurne sa staze, u meki snijeg na
drugoj strani, a sve nastojei da skokne u zapregu i da se smjesti
izmeu nje i saonica; za sve je to vrijeme tektao, lajao i skviao od
tuge i boli. Mjeanac pokua da ga biem odagna, ali Dave nije
mario za vigar, to bode, a ovjeku opet bilo ao da ga jae dohvati.
Nije Dave pristao mirno trati iza saonica, prtinom, gdje kretanje
nije bilo teko, nego se i dalje probijao sa strane, kroza snijeg, gdje
kretanje bijae najtee, sve dok nije malaksao. Naposljetku pade te
osta gdje je i pao: okrenu u tuno zavijanje, dok je dugi niz saonica
klizio pokraj njega.
Skupivi posljednji ostatak svojih sila, uspio je nekako teturati
iza povorke saonica do drugoga zastanka, a kad su zastali, dovue se
do svojih i ondje stade usporedo sa Sol-leksom. Goni se asak
zadrao pripaljujui lulu u ovjeka koji mu bijae za leima. Poto
je pripalio lulu, vratio se i viknuo psima da krenu. Ovi upadljivo
lako jurnue, ali odmah zabrinutu okrenue glave pa se zaueni
zaustavie. Zaudio se i goni: saonice se nisu ni za dlaku pomakle.
Pozva drugove da vide prizor. Dave je pregrizao Sol-leksove obje
petlje te je pred saonicama stajao na svome pravom mjestu.
U oima mu se caklila molba, da ga tu ostave. Goni se smeo.
Drugovi su mu pripovijedali kako pas moe skapati od bola kad ga
maknu s posla koji ga ubija; spominjali su sluajeve njima poznate,
da su psi, prestari za tegljenje ili pak ozlijeeni, skapavali to bijahu
maknuti iz zaprege. A kako je Dave ionako imao zavriti, gonii
drahu da mu se ukazuje milost puste li ga da dokraji u zaprezi,
zadovoljan i spokojan. I zato ga opet upregnue, a on je ponosno
vukao kao i neko, premda je vie negoli jednom i nehotice zacvilio
od iganja, kad bi ga protisla unutarnja ozljeda. Nekoliko je puta
pao i bio vuen, a jednom su i saonice na nj naletjele, tako da je
poslije epesao na jednu od zadnjih nogu.
No on je izdrao, sve dok ne udarie tabor, a tada mu njegov
goni naini mjesto kraj vatre. Jutro ga zatee preslaba da bi mogao
na put. Kad bijae vrijeme za uprezanje, pokua se privui svome
goniu. Grevito se napreui stade na noge, ali nije se mogao
odrati, nego pade. Onda se, polako puzei, dovue do mjesta gdje
su mu drugove uprezali. Pruao je prednje ape i vukao tijelo u
39

nepravilnim pokretima kad god bi htio ponovno ispruiti ape i

pomaknuti se za nekoliko daljih palaca. Napustile ga sile, i njegovi
ga drugovi naposljetku vidjee gdje zasopljen lei u snijegu i
enjivo gleda prema njima. Mogli su ga uti gdje tuno zavija, sve
dok ne izmakoe s vidika, iza pojasa drvea uz rijeku.
Ondje se zaustavio niz saonica. kotski mjeanac polako upravi
svoj korak prema taboru, to su ga istom ostavili. Ljudi prestadoe
razgovarati. Razlijee se pucanj iz samokresa. ovjek se urno vrati.
Zapucketae bievi, praporci veselo zazvonie saonice kliznue
stazom; no Buck je znao, i svaki je pas znao, to se zbilo iza onog
pojasa drvea uz rijeku.

40

V.
Strahote tegljenja i putovanja
Trideset dana po odlasku iz Dawsona pota s Buckom i
njegovim drugovima na elu stie u Skagway. Bijahu u jadnu stanju,
iscrpljeni, iznureni. Buckovih stotinu i etrdeset funti spalo je na sto
i petnaest. Njegovi drugovi, od njega svi redom laki, razmjerno su
u teini izgubili vie negoli on. Pike, glumac, koji se esto za svoga
prijetvornog razdoblja uspjeno prikazivao kao da mu je ozlijeena
noga, sada je zaista epao. I Sol-leks je epao, a Duba je pak muila
uganuta lopatica.
Svi su osjeali bol u nogama. U njih vie ne bijae ni skoka ni
poskakivanja. ape im se teko sputahu na stazu, u tijelu im sve
kripalo, a umor se od dnevnog putovanja udvostruavao. Nita im
zapravo nije bilo, osim to bijahu pali od umora. Nisu oni pali od
onog umora to je posljedica kratka od pretjerana napora: od takve
utrudnjenosti eto ti oporavka ve nakon nekoliko sati; oni bijahu pali
od umora to se javlja kao posljedica polagana ali neprestana
iznurivanja kroz mjesece naporna rada. Nije ostalo snage za
oporavak, nikakve zalihe u sili, da im bude pomo. Sve bijae
iscrpljeno, do posljednjeg. Svaki mii, svako vlakance, svaka
stanica u tijelu sve umorno, na smrt umorno. A nije ni udo: ta za
manje od pet mjeseci prevalili su dvije i po tisue milja, a za
posljednjih tisuu i osam stotina zapalo ih svega pet dana odmora.
Kad su stigli u Skagway, bijae im, to bi rekli, dua na jeziku.
Jedva su mogli remenje drati zategnuto, a na nizbrdici tek to su
izmicali ispred saonica.
Naprijed, jo malo, jadni moji psi sokolio ih goni, dok
su klimali niz glavnu ulicu Skagwaya. Ovo je posljednje. Onda
emo se dobrano odmarati. Eh, zaista. Lijepo se i dugo odmarati.
Gonii su se tvrdo nadali dugu odmoru. I sami su preli tisuu i
dvije stotine milja sa svega dva dana odmora, pa je bilo i pravo i
zaslueno da malo besposliare. No toliko ljudi bjee navrlo u
Klondike, a toliko je bilo dragana, supruga i roaka, to nisu onamo
navrli, da se pota nagomilala u cijela brda; a bilo je i slubenih
naloga. Nove su skupine pasa iz Hudsonova zaljeva imale zamijeniti
pse onesposobljene za tegljenje. Nesposobnih se trebalo otresti, a
41

kako psi vrijede malo prema dolarima, valjalo ih je dakle prodati.

Tri dana minue, i istom tada Buck i njegovi drugovi vidjee koliko
su zapravo umorni i slabi. A onda, etvrtog dana izjutra, eto ti
dvojice ljudi iz Sjedinjenih Drava: kupie i njih, i opremu, i sve
ostalo, u bescjenje. Ona se dvojica obraahu jedan drugome
nazivajui se Hal i Charles. Charles bijae ovjek srednje dobi,
plavokos, slabih i vodenastih oiju, i brkova to su, snano usukani,
divlje strili i tako odudarali od oputene usne, koju skrivahu. Hal je
bio mladac izmeu devetnaest i dvadeset, s velikim samokresom i
lovakim noem za pojasom, na kojem se nizao naboj do naboja.
Taj pojas bijae najistaknutija stvar na njemu. To je pokazivalo
koliko je zapravo bio zelen, neizrecivo zelen. Ni jedan od njih
dvojice nije bio prikladan za to mjesto, a zato se takvi, kao to su
njih dvojica, uope poduhvaaju pustolovna ivota na Sjeveru, dio
je tajne samog svijeta, tajne koja prelazi poimanje.
Buck je uo pogaanje, vidio je gdje novac prelazi iz ruke u
ruku izmeu ovjeka i vladina slubenika, znao je da kotski
mjeanac i gonii psee potanske zaprege nestaju iz njegova ivota.
Odlaze tragom Perraulta i Franoisa, i drugih koji su prije otili.
Kada su ga s njegovim drugovima otjerali u tabor novoga
gospodara, Buck vidje neto jadno i kukavno, nae nered, ator
napol podignut, zdjele neoprane, sve naopako. Vidje i neku enu:
ona je dvojica zvahu Mercedes. Bjee to Charlesova ena, a
Halova sestra lijep obiteljski krug.
Buck ih je u strepnji promatrao kad su se primili posla, da
saviju ator i da natovare saonice. U njihovu nainu rada bijae
mnogo napora, ali nikakve spretnosti. ator su smotali u nezgrapan
sveanj, triput vei nego to bi trebalo. Limeno posue upakirali
neoprano. Mercedes se neprestance motala tamo-amo smetajui onoj
dvojici, prigovarajui i dijelei savjete. Kad su na saonice na prednji
kraj stavili vreu s odjeom, ona ih svjetova da je natovare na
stranji kraj; a kad je metnue ondje i pokrie drugim svenjima, ona
pronae neke predmete to ih bijahu zaboravili i to se, po njezinoj,
ne mogahu nigdje spraviti doli upravo u onu vreu i tako im je
valjalo opet skidati tovar.
Trojica ljudi iz nekoga susjednog atora izioe da promatraju
prizor: sve se smijuckahu i jedan drugome namigivahu.
Mnogo je u vas tovara rei e jedan izmeu njih ne
trebam se mijeati u va posao, ali da sam na vaem mjestu, ne bih
42

vukao taj ator.

Boe sauvaj! uzviknu Mercedes raskrilivi ruke kao da
se zaprepastila. Ta kako bih bez atora!
Proljee je, nee vie biti hladnoe uzvrati ovjek.
Ona odluno odmahnu glavom, a Charles i Hal metnue
posljednje sitnice na vrh tovara to se uzdigao kao brdo.
Mislite li da e ii? upitat e jedan izmeu one trojice
promatraa.
Zato ne bi? doeka Charles prilino odsjeeno.
U redu, u redu pouri onaj dobroudno. Samo tako
upitah, nita vie. ini mi se da je poneto preteko.
Charles okrenu lea i povue konope dolje to je mogao bolje,
a to nikako nije valjalo.
I psi e, dakako, moi cio dan tegliti s tim pronalaskom iza
sebe pritvrdi drugi izmeu promatraa.
Sigurno odsijee Hal ledeno uljudno, pa jednom rukom
primi rukunicu, a drugom zamahnu biem.
Naprijed! podviknu on. Naprijed!
Psi potegoe upirui u grudnjak, upee za nekoliko asaka iz
sve snage, a onda popustie: ne mogahu saonica pokrenuti.
Pokazat u ja vama, lijene mrcine! prodera se Hal i
nakani da ih oine biem.
No umijea se Mercedes viui:
Oh, Hal, ne smije to! i uhvati ga za ruku te mu iz nje
otrgnu bi. Jadne, drage ivotinje! Mora mi obeati da prema
njima nee biti surov za sveg puta, ili se ne miem ni za korak
odavde.
Mnogo mi ti zna o psima! doeka je brat podrugljivo.
Pusti me samo na miru. Velim ti, oni su lijeni, pa ih valja biem
eli li iz njih togod izbiti. Takvi su ti oni. Pitaj koga hoe. Upitaj
kojega od tih ljudi.
Mercedes ih pogleda: u oima joj se itala molba, a na lijepom
se njezinu licu vidjelo koliko joj je neizrecivo odvratan taj bolni
prizor.
Slabi su kao sjenke, elite li znati kaza jedan od
promatraa.
Oni su mrtvi umorni, iznureni. Eto, to je. Njima treba
odmora.
Odmorit e se, kad crknu! protisnu Hal svojim osavim
43

usnama, a eni se na te rune rijei ote bolan uzdah: Oh!

No ona bijae stvorenje s jakom ljubavi prema svome plemenu,
i zato smjesta krene braniti brata:
Ne vodi brige o tom to taj ovjek kazuje odluno e
ona; ti goni nae pse, pa moe s njima initi to smatra da je
najbolje.
I opet Halov bi fijukne po psima. Oni se bacie na grudnjake,
ukopae se nogama u sabijeni snijeg, nagnue se nisko po njemu i
upee iz sve snage. Saonice ni makac s mjesta: kao da i nisu saonice,
nego sidro to se vrsto zakvailo.
Poslije dva takva naporna pokuaja psi stadoe i tako mirno
stajahu teko diui. Bi je divlje zvidukao, i Mercedes se opet
umijea. Bacila se na koljena pred Bucka i sa suzama u oima ovila
mu ruke oko vrata.
Jadna, jadna stvorenja govorila je suutno zato jae
ne povuete? Onda vas bi ne bi dohvaao.
Ona se Bucku nije svidjela, ali se osjeao i odve jadnim da bi
joj se usprotivio: doekao je to kao dio nevolje to ga zapada u
dnevnom radu.
Jedan od promatraa, to je stiskao zube da mu ne izmaknu
krupne rijei, naposljetku progovori:
Nije mi stalo to e s vama biti, ali radi ovih pasa hou vam
rei samo toliko da biste im mnogo pomogli kad biste te saonice
makli i oslobodili: ta salinci su se zaledili i tako prikovali. Gurnite
svom teinom ruku, maknite lijevo i desno, da ih oslobodite leda.
Pokualo se i trei put, ali je sada Hal, posluavi savjet,
oslobodio salince to se bijahu zaledili u snijegu. Pretovarene i
nezgrapne saonice krenue s mjesta, a Buck i njegovi drugovi
poee pomamno juriti pod kiom udaraca. Kakvih stotinu jardi
dalje staza je zaokretala i strmo se sputala u glavnu ulicu. Bio bi
potreban iskusan ovjek da uspravnima odri one visoko natovarene
saonice, a Hal ne bijae takav. Kad su jurnuli okukom, saonice se
izvrnue i polovica tovara poispada kroz labave konope. Psi nisu
stali. Olakane saonice postrance poskakivahu za njima. Psi bijahu
ozlojeeni zbog loeg postupka i nepravednog tovara. Buck je
bjesnio. Okrenu u trk, a zaprega za njim. Stoj! Stoj! vikae Hal,
ali psi nisu marili. Buck se spotaknu, i tlo mu se izmae ispod nogu.
Prevrnute saonice prijeoe preko njega, a ostali psi jurnue dalje
prosipajui ostatak opreme glavnom ulicom, na veselje graana u
44

Skagwayu.
Ljubazni mjetani uhvatie pse i skupie razbacane predmete. I
svjetovalo je drutvance: tovar prepoloviti, a broj pasa udvostruiti,
ako im je elja da ikad stignu u Dawson. Hal, njegova sestra i zet
nevoljko sasluae, pa razapee ator i poee pregledavati opremu.
Kad su se pokazale limenke s konzerviranom hranom, ljudi
okrenue u smijeh, jer je to neto o emu se samo sanja na dugom
putu na Sjever.
Pokrivaa za itav hotel! napomenu neki izmeu ljudi to
su se smijali i pomagali. I polovica toga ve je previe:
oslobodite se suvinog tereta. Otarasite se atora. I svega posua. Ta
tko e vam ga prati? Boe mili, zar mislite da putujete Pullmanovim
kolima?
I tako se nastavljalo neumitno odbacivanje svega to je suvino.
Mercedes briznu u pla kad su na tlo spustili vree s njezinom
odjeom i poeli bacati jednu stvar za drugom. Ona je uope
plakala, a osobito za svakom odbaenom stvari. Stezala je pesti na
koljenima i slomljena srca njihala se naprijed i nazad. Tvrdila je da
nee ni stopu dalje, ni za cijeli tucet Charlesa. Pozivala se na
svakoga i na svata, dok naposljetku ne otra oi i ne poe sama
bacati i odjeu koja joj bijae prijeko potrebna. A kad je bila gotova
sa svojom, u svojoj se estini poput vihora oborila na odjeu dvojice
ljudi.
Kad se sve suvino odbacilo, oprema je, premda prepolovljena,
sveudilj inila golemu hrpu. Charles i Hal uveer izaoe i kupie
est pasa, to ne bijahu domai. S njima, sa estoricom pasa iz
prvotne zaprege, s Teekom i Koonom eskimskim psima to su
nabavljeni kod Rink Rapidsa, za rekordnog putovanja zaprega je
sada imala etrnaest pasa. Ali novi psi, iako su se od samog dolaska
nalazili u tom poslu, nisu mnogo vrijedili. Trojica bijahu ptiari
kratke dlake, jedan bijae njufaundlander, a ostala dvojica mjeanci
neodreene pasmine. inilo se da ti doljaci nita ne znaju. Buck i
njegovi drugovi gledali su ih gnuajui se; premda ih je Buck brzo
nauio gdje im je mjesto i to ne smiju initi, nije ih mogao nauiti
to im valja raditi. Izuzevi onu dvojicu mjeanaca, svi bijahu u
udu i oaju zbog divlje okoline u koju su zapali, a lo postupak
sasvim ih je slomio. Dvojica mjeanaca uope nisu imala duha:
samo su se kosti mogle u njima slomiti.
S doljacima, koji bijahu jadni i oajni, i sa starom zapregom,
45

koja bijae iznurena nakon dvije tisue i pet stotina milja

neprekidnog putovanja, izgledi nisu bili nimalo sjajni. Dvojicom je
ljudi, meutim, vladalo posvemanje veselje. Oni su se i ponosili,
ponosili se time kako valjano vre posao sa zapregom od
etrnaest pasa! Vidjeli su gdje druge saonice prolaze kroz klanac na
putu za Dawson, ili se vraaju odande, ali jo nikad ne vidjee
saonica u koje bi bilo upregnuto etrnaest pasa. Sama priroda
arktikog putovanja objanjavala je zato etrnaest pasa ne treba
vui jedne saonice: ne valja tako naprosto stoga to jedne saonice ne
mogu nositi hranu za etrnaest pasa. No Charles i Hal nisu to znali.
Oni su s olovkom u ruci napravili raun za itav put: toliko i
toliko na jednog psa, toliko pasa, toliko dana Q. E. D.4 Mercedes im
je gledala preko ramena i mudro odobravala klimajui glavom ta
sve bijae tako jednostavno.
Kasno idueg jutra Buck je vodio dugu zapregu uz ulicu.
Nigdje ni traga veselju, u Bucka i njegovih drugova ni trunka
ustrosti ili pak hitrine. Polazili su umorni, na smrt umorni. etiri je
puta Buck prevalio udaljenost izmeu Salt Watera i Dawsona, a sad
se pred njim, izmorenim i iznurenim, nalazio isti put jo jednom...
Znao je to, i zato bijae ogoren. Posao mu sad nije bio drag, a niti
je bio po udi i jednome izmeu njegovih drugova. Psi doljaci
bijahu bojaljivi i zastraeni, a domai nisu imali povjerenja u svoje
gospodare.
Buck je nekako neodreeno osjeao da se ne moe pouzdati u
tu dvojicu ljudi i u tu enu. Nita oni nisu znali, i dok dani
promicahu, postajae sve oitije da nema ni nade da bi to nauili.
Bijahu nemarni i neuredni u svemu i bez ikakve discipline. Natezali
bi se do pol noi dok bi udarili tabor, jadan i kukavan, a jutro bi ve
prepolovilo dok bi oni stigli da dignu tabor i dok bi natovarili
saonice, tako nemarno da bi ostatak dana provodili zaustavljajui se
i nanovo ureujui tovar. Bilo je dana kad ne bi prevalili ni deset
milja. U druge opet dane nisu uope mogli poi. A ni jednoga
jedinog dana nisu uspjeli prevaliti vie od polovice udaljenosti to su
je dvojica ljudi u svom proraunu u pogledu prehrane pasa postavila
kao osnovu.
Neizbjeno je bilo da e im nestati hrane za pse. I oni su to jo i
4
Q. E. D. Kratica za latinski quod erat demonstrandum, to je trebalo
dokazati Prev.

46

pospjeivali; hranili su pse prekomjerno i tako se pribliavali danu

kada e poeti nedovoljno hranjenje. Psi doljaci, u kojih probava
nije bila izvjebana dugotrajnim gladovanjem da bi od malog inila
veliko, bijahu prodrljivi, i kad su, pokraj toga, iznureni eskimski
psi slabo teglili, Hal je mislio da je odreeni obrok premalen, pa ga
zato udvostrui. Kruna svemu bijae kad je Mercedes ne mogavi
suzama u svojim lijepim oima i drhtavim glasom u grlu navesti
brata da im daje jo vie poela kriom uzimati ribu iz vrea i
potajice hraniti pse. Ali Bucku i eskimskim psima nije trebalo hrane,
nego odmora. Iako su za puta sporo napredovali, teki tovar, to su
ga za sobom teglili, strano im je snagu iscrpljivao.
Zatim doe nedovoljna ishrana. Hal se zaprepasti kad jednog
dana vidje da je ve otila polovica hrane za pse, a tek su za sobom
ostavili etvrtinu puta; uz to, ni za kakve se novce nije mogla
naknadno kupiti hrana za pse. I tako je skresao odreeni obrok, a
gledao da se povea pruga prevaljena u jednom danu. U tome mu
pomagahu sestra i zet, ali se prevarie u nadi: zbog njihove teke
opreme i zbog njihove nesposobnosti elja im se izjalovi.
Jednostavno je bilo da se psima daje manje hrane; ali nije bilo
mogue nagnati ih da idu bre kad gospodari nisu bili sposobni da
izjutra polaze ranije: ta im je nesposobnost oduzimala dragocjene
sate. Nije bila nevolja samo u tome to nisu znali upravljati psima:
oni nisu znali ni kako bi sami sobom upravljali.
Prvom rtvom pade Dub. Taj jadnik i nespretni lupe, kojega bi
uvijek ulovili i kaznili, ipak bijae poten radnik. S ozlijeenom mu
lopaticom, onako bez njege i odmora, bivae sve gore, tako da ga je
Hal naposljetku morao ubiti metkom iz velikoga Coltova
samokresa.5 Poslovicom je u onoj zemlji da drugi pas s obrokom
jednoga eskimskog psa crkava od gladi, pa je tako i est pasa
doljaka, to ih je vodio Buck, s polovicom onakva obroka moglo
samo crknuti. Prvo je otiao njufaundlander, za njim podlegoe tri
ptiara kratke dlake, dok su se dva mjeanca jae uhvatila ivota, ali
su najposlije i oni otili.
U putnika i u putnice nestade prijaznosti i uljudnosti junjake.
Bez ari i romantike Juga, arktiko im se putovanje prometnulo u
zbilju, i odve krutu kako za njezinu enstvenost, tako i za njihovu
mukost. Mercedes nije vie plakala nad psima, jer nije stizala od
5

Tip revolvera, nazvan tako po imenu izumitelja Samuela Colta. Prev.

47

plaa nad samom sobom i od svae sa svojim muem i bratom.

Svaa bjee jedino u emu ne bi nikad posustali. Njihova je
osjetljivost dolazila od njihove nevolje, s ovom je i rasla, njome se
udvostruila, nju i pretekla. Divna strpljivost putovanja, tono
proima ljude koji teko rade i teko pate, te su puni uljudnosti i
blagih rijei, ta se strpljivost nije navratila onoj dvojici ljudi, nije se
navrnula onoj eni. O takvoj strpljivosti oni nisu ni slutili. Bili su
kruti, trpjeli su; boljeli ih miii, boljele ih kosti, bol im i na srce
pala; stoga im govor postade otar, a teke im rijei bijahu prve na
usnama izjutra, i posljednje nou.
Charles i Hal zapadahu u zadjevice kad god bi im Mercedes za
to pruila zgodu. I jedan i drugi bijae tvrdo uvjeren da radi vie
nego to ga zapada, i ni jedan ne proputae ni jedne prilike da to
svoje uvjerenje i izrazi.
Ponekad se Mercedes u takvim objanjavanjima nalazila uz
mua, ponekad opet bila na bratovoj strani. A posljedak bi bio divna
porodina svaa bez kraja i konca. Prepirka bi se poela oko toga
tko e iscijepati neto drva za potpaljivanje vatre (prepirka koja se
ticala samo Charlesa i Hala), te bi odmah u prepirku umijeali
rodbinu i svojtu, oeve, majke, ujake i strieve, strievie svijet
to je tisuu milja daleko, eljad u kojoj bijae i pokojnih.
Neshvatljivo je kako Halovi pogledi na umjetnost, ili pak kazalini
komadi to ih je pisao njegov ujak, mogahu imati ikakve veze sa
sitnjenjem trijea za vatru; a ipak je svaa lako mogla poi tim
pravcem, a isto tako i u pravcu Charlesovih politikih predrasuda. I
da dugaki jezik Charlesove sestre moe imati ita zajedniko s
podlaganjem vatre na obali rijeke Yukona, bijae neto to je mogla
vidjeti samo Mercedes, koja nije tedjela rijei da iznese svoje
miljenje o tom predmetu, a usput jo o nekim drugim neugodnim
znaajkama na pojedinim lanovima iz obitelji njezina mua. I dok
bi tako ilo, vatra se ne bi ni naloila, ator bi se tek napol podigao,
a psi ostali nenahranjeni.
Mercedes se jako alila zbog osobite jedne uvrede uvrede
njezina enskog roda. Bila je lijepa i razmaena, i za sveg njezina
ivota ljudi su se prema njoj odnosili udvorno. A sadanje vladanje
njezina mua i brata bijae sve drugo prije negoli viteko. U njezinoj
je navadi ve bilo da bude bespomona. Njih su se dvojica na to
alili. I zbog toga njihova aljenja na neto to je ona drala za
najbitniju povlasticu svoga roda, inila im je ivot nesnoljivim.
48

Nije vie svraala pozornost na pse, a kako je bila osjetljiva i

umorna, vozila se ne silazei nikako sa saonica. Bila je lijepa i
razmaena, ali je njezina teina iznosila stotinu i dvadeset funti
ne ba laka posljednja slamica na tovaru, to su ga teglile iznurene i
izgladnjele ivotinje. Vozila se dane i dane, dok psi nisu popadali u
zaprezi, a saonice stale. Charles i Hal molili su je da sie i da ide
pjeke, molili je i kumili, dok je ona plakala i zazivala nebesa da
vide njihovu okrutnost.
U nekoj je zgodi silom skinue sa saonica. I nikada vie nisu
toga uinili. Omlitavila je noge, kao da je kakvo rasputeno dijete, i
sjela na stazu. Oni proslijedie svojim putem, ali se ona i ne maknu.
Poto su prevalili tri milje, oni skinue teret sa saonica, vratie se po
nju i opet je silom stavie na saonice.
Prevelika bijae njihova vlastita nevolja, pa su postali
neosjetljivi za stradanje svojih ivotinja. Halova teorija, to ju je on
iskuavao na drugima, kazivae da ovjek mora otvrdnuti. Poe da
je propovijeda svojoj sestri i zetu. Kad je s njome u njih promaio,
toljagom ju je utuvljivao u glavu svojim psima. Kad su dosegli Five
Fingers, hrane za pse bijae nestalo, pa im nekakva stara krezuba
Indijanka ponudila nekoliko funti smrznute konjske koe u zamjenu
za Coltov samokres, to je Halu o boku inio drutvo golemome
lovakom nou. Jadna je zamjena za hranu bila ta koa to su je
stoari prije est mjeseci oderali s uginulih konja. Onako smrznuta,
bijae vie nalik na ploe galvanovana eljeza, i kad bi je pas s
mukom progutao, u elucu mu se kravila u tanke i nehranjive kone
trake i u dlaku, mnogu i kratku, to je samo palila i nije se mogla
svariti.
I kraj svega toga Buck je teturao na elu zaprege i probijao se
naprijed kao u mori. Teglio je kad je mogao; kad vie nije mogao,
padao je na tlo i ondje leao, sve dok ga ne bi digli udarci bia ili
toljage. Nestalo je sve vrstine i sjaja s njegova neko divnog krzna.
Dlaka je visjela, oputena i zamazana, ili pak umrljana osuenom
krvlju gdje bi mu Halova toljaga ostavila ozljedu. Miii mu se
pretvorili u vornata vlakna, miice spale i nestale, svako rebro i
svaka kost njegova kostura jasno se isticala kroz omlitavljelu kou
to se nabirala u prazninama. Bilo je to da ti srce pukne, samo
Buckovo srce bijae neslomljivo. Posvjedoio je to ovjek u
crvenom sveteru.
Kako s Buckom, tako i s njegovim dugovima. Bijahu to ivi
49

kosturi, njih estorica, s Buckom sedmorica. U svojoj prevelikoj

bijedi postali su neosjetljivi prema udarcima bia to ujedaju, ili
udarcima toljage to nanose ozljede. Bol od batina bijae mukao i
dalek, upravo kao to se muklima i dalekima injahu stvari to su ih
njihove oi vidjele i njihove ui ule. Malo je rei da su bili samo
napol ivi, ili samo etvrtinom ivi: oni naprosto bijahu vree
kostiju, u kojima se ivot blijedo iskri. Kad bi se zaustavljali, padali
bi u zaprezi kao mrtvi, a iskra ivota blijedjela i nestajala inilo
se da gasne. I kad bi se na njih spustio bi ili toljaga, iskra bi
slabano zasvjetlucala, te bi na jedvite jade ustali i teturali naprijed.
I onda jednog dana pade dobroudni Billee, pade i ne uzmoe
dalje. Kako Hal bijae zamijenio svoj samokres, sada dohvati sjekiru
i njome Billeea mlatnu po glavi dok je jadan jo leao upregnut;
zatim oslobodi truplo iz zaprega i odvede ga u stranu. Vidje to Buck,
vidjee njegovi drugovi: znali su da i njih uskoro eka isto. Sutradan
podlee Koona ostade ih svega pet: Joe, i odve iznuren da bi
mogao biti zao; Pike, ozlijeen i epav, samo napol svjestan, a
nikako toliko da bi se i dalje mogao pretvarati; Sol-leks, orav, ali
sveudilj vjeran stazi i zaprezi, i alostan stoga to je malaksao te
nema snage vui; Teek, koji te zime nije prevalio toliki put i kojega
su sada udarali vie negoli druge, jer bijae svjeiji; i naposljetku
Buck, uvijek zaprezi na elu, ali vie nije tjerao druge na posluh niti
ih je nastojao prisiliti, nego se napol obnevidio od slabosti, drao
staze, kako se ukazivala i kako ju je mogao nejasno napipati svojim
apama.
Bjee krasno proljetno vrijeme, no ni psi ni ljudi nisu toga
opaali. to koji dan dalje, sunce se raalo sve ranije, a zapadalo sve
kasnije. Zora bi prosivjela ve u tri izjutra, dok bi suton trajao sve
do devet u noi. Sunce je sjalo po cijeli boji dan. Sablasna je
zimska tiina ustuknula pred velikim proljetnim uborom ivota, to
se budio. ubor se uo sa svih strana, dopirao iz cijele zemlje,
ispunjen radou ivih. Dolazio je od stvari, to su oivjele i opet se
kretale, stvari koje bijahu zamrle te se nisu micale za dugih ledenih
mjeseci. Mezgra se dizala u borovima, propupale vrbe i jasike,
povijue i grmovi i zaodjeli se svjeim zelenilom, popci cvrali u
noi, a po danu sve to pue i mili ukalo na suncu. Jarebice
uzlijetale, une udarale u umi, vjeverice avrljale, ptice pjevale, a
visoko gore gakale divlje guske, to su na svom putu s juga letjele
sijekui zrak u vjeto sastavljenim klinovima.
50

Sa svakoga brijega tekla voda i romonila glazba nevidljivih

izvora. Sve kopnilo, sve se kravilo, savijalo i napinjalo. Rijeka
Yukon upinjala se da razbije led to ju je sapinjao: ona ga rastakala
ozdo, sunce ozgo. Nainile se rupe sa zrakom, nastajale propukline,
irile se i rasprostirale, led se tanjio, list mu za listom padao u vodu.
Sred tog pucanja, kidanja i udaranja probuenoga ivota, pod
blistavim suncem i uz blago arlijanje lahora, kao putnici to putuju
u smrt, teturahu dvojica ljudi, ena i psi.
Psi su padali, Mercedes plakala na saonicama, Hal uzaludno
opsova, Charlesove se zamiljene oi rosile, i eto tako doteturae do
logora Johna Thorntona, na uu White Rivera ili Bijele Rijeke. Kad
su se zaustavili, psi padoe kao mrtvi. Mercedes obrisa oi i pogleda
Johna Thorntona. Charles sjede na neki panj, da se odmori. Kako
mu se sve tijelo ukoilo, spustio se muno i polako. Hal uze da
govori. John Thornton djeljao je drak za sjekiru, nainjen od
komada brezovine; u taj je as upravo dovravao posao. Rezuckao je
i sluao, odgovarao jednoslonim rijeima i dao svoj kratki savjet,
kad se od njega zatraio. Kako je znao s kime ima posla, dao je svoj
savjet, a bio uvjeren da ga oni nee posluati.
Tamo nam rekoe da led poputa i da bismo najbolje uinili
kad bismo sve odloili uzvrati Hal na Thorntonovu opomenu da
se vie ne izvrgavaju pogibelji zbog tankog leda. Rekoe nam
kako neemo stii ni do Bijele Rijeke, a evo nas tu.
U tim Halovim posljednjim rijeima bijae zajedljiva prizvuka
pobjede.
Istinu su vam rekli doeka Thornton. Svakoga asa
moe led krenuti. Jedino su luaci, sa slijepom sreom luaka,
mogli taj put prijei. Velim vam najiskrenije, ja se na tom ledu ne
bih izvrgnuo pogibli, ne bih ni za sve zlato Aljaske.
Ne biste vi, valjda zato to niste ludi procijedi Hal. A
mi emo ipak prema Dawsonu!
I poto je odmotao bi, podviknu:
Na noge, Buck! Ustaj tamo! Naprijed!
Thornton nastavi djeljati. Znao je da nema smisla stavljati se
izmeu glupana i njegove gluposti; dva-tri glupana vie ili manje,
sve isto, stanje se u svijetu nee izmijeniti.
Psi ne ustadoe na zapovijed. Oni su davno doli do onog
stupnja kad su potrebni udarci da bi se digli. Bi je fijukao
dohvaajui na sve strane i nemilosrdno udarajui, John Thornton
51

stisnu usne. Sol-leks se prvi s mukom podie. Teek za njim. Poslije

njih Joe, tekui od boli. Pike se bolno naprezao; dvaput je pao,
kad se napol digao, te je tek nakon treeg pokuaja uspio stati na
noge. Buck nije ni pokuao ustati; mirno je leao gdje se i sloio.
vigar je s bia sve nanovo po njem ibao, a on ni da zacvili ni da se
makne. Nekoliko je puta Thornton htio neto rei, ali je preutio.
Oi mu se orosie. Kako se ibanje nije prekinulo, on ustade i
neodluan se ushoda gore-dolje.
Buck je eto prvi put iznevjerio samo po sebi dovoljan razlog
da Hala natjera u bjesnilo. Odloi bi, a dohvati, po navadi, toljagu.
Ali Buck se ne htjede ni maknuti, premda su po njemu pljutali
estoki udarci. I on bi, kao i njegovi drugovi, mogao s mukom
ustati, ali za razliku od njih, on je odluio da ne ustane. Nekako je
nejasno predosjeao da ih neto kobno eka. Taj je osjeaj njime
ovladao im su izbili na obalu, i vie ga nije ostavljao. Cijeli je taj
dan pod nogama osjeao tanak ispucao led; inilo se da predosjea
blisku nesreu ba tamo, dalje na ledu, kamo ga je gospodar htio
potjerati. Odbio je krenuti. Toliko je podnio i tako bio iznuren da ga
udarci vie nisu jako boljeli. I dok su i dalje po njem pljutali, iskra
je ivota u njemu trnula i gasnula. Jo malo pa bi se sasvim ugasila.
Proela ga udna neka zamrlost. Kao iz neke goleme udaljenosti,
bijae svjestan da ga tuku. Nestade i posljednjih osjeaja boli. Nita
vie nije osjeao, premda je sasvim potmulo mogao uti udarce
toljage po svome tijelu. Ali to vie ne bijae njegovo tijelo tako
se inilo dalekim.
A onda, sasvim iznenada, bez prethodne opomene, istisnuvi
nerazgovjetan ivotinjski krik, skoi John Thornton na ovjeka koji
je razmahivao toljagom. Hal ustuknu, kao da se oboreno stablo na nj
ruilo. Mercedes vrisnu, Charles ogleda zamiljeno, obrisa ovlaene
oi, ali ne ustade, jer mu se noge bijahu ukoile od umora.
John Thornton stade iznad Bucka; borio se da se svlada, i
odve obuzet bijesom da bi mogao prozborit.
Samo li jo jednom udari toga psa, ubit u te! progovori
naposljetku, a glas mu bijae kao da se gui.
Ovo je moj pas odgovori Hal, briui krv s usta i
vraajui se na staro mjesto. Ukloni mi se s puta ili e vidjeti
svoje. Ja u u Dawson.
Thornton je stajao izmeu njega i Bucka ne pokazujui namjere
da se ukloni. Hal isuka svoj dugi lovaki no. Mercedes je u
52

kaotinim nastupima histerije vritala, plakala i smijala se. Thornton

drkom sjekire udari Hala po zglobu, i no ispade. Udari ga jo
jednom kad je Hal pokuao da ga podigne s tla. Onda se sam prignu,
uze no i u dva poteza presjee Buckovo remenje.
Hala je napustila borbenost; osim toga, imao je pune ruke posla
oko sestre, a to se tie Bucka, taj bijae i suvie blizu smrti da bi
mogao dalje biti od kakve koristi u zaprezi. Nakon nekoliko asaka
krenue s obale i pooe niz rijeku. Buck je uo kako odlaze, pa je
podigao glavu da vidi. Na elu zaprege nalazio se Pike, Sol-leks
bijae rudnjak, a izmeu njih dvojice ili su Joe i Teek. epali su i
teturali. Mercedes se vozila na natovarenim saonicama. Hal je
upravljao kraj rukunice, a Charles klimao iza svih.
Dok je Buck gledao za njima, Thornton kleknu kraj njega i
svojim otvrdlim ali blagim rukama poe traiti nije li koja kost
slomljena. Dok je on pregledavao prijeloma nije naao, ali je
otkrio mnoge ozljede i strahovitu izgladnjelost saonice bijahu
odmakle etvrtinu milje. Pas i ovjek gledahu kako saonice mile
preko leda. Najedanput opazie kako stranji kraj saonica nestade,
kao da propade u neku rupu, a rukunica, s Halom, to se za nju
drao, iskoi uvis. Mercedes vrisnu, a vrisak doprije do njih. Vidjee
Charlesa gdje je zakoraio korak unazad da bi umakao propasti, a
onda itava ploa leda popusti, te i ljudi i psi nestadoe. Mogla se
vidjeti samo rupa kako zjapi. Led je pucao.
John Thornton i Buck zgledahu se.
Jadnie moj ree John Thornton, a Buck mu liznu ruku.

53

VI.
Od ljubavi prema ovjeku
Kad su se minulog prosinca Johnu Thorntonu smrzle noge,
njegovi su ga drugovi smjestili na sigurno, da se oporavi, a oni su
krenuli uz rijeku, da bi u Dawson spustili splav graevnog drveta.
Jo je uvijek malo hramao kad je spasio Bucka, ali je i to iezlo
otkako je vrijeme otoplilo. I Bucku se malo pomalo vraala snaga
dok je leao na obali rijeke, za dugih proljetnih dana, gledao kako
voda tee i lijeno sluao ptije cvrkutanje i pjesmu prirode.
Nakon prevaljenih tri tisue milja odmor uvijek dobro dolazi, i
Buck je, valja priznati, lijepo ljenario i oporavljao se, dok su mu
rane zacjeljivale, miii se nadimali, a meso se opet javljalo i
pokrivalo kosti. Uostalom, svi su oni besposliarili Buck, John
Thornton, i Skeeta i Nig ekajui splav kojom su se trebali
spustiti u Dawson. Skeeta bijae irska prepeliarka; odmah se
sprijateljila s Buckom, koji, malne na umoru, nije mogao da se
odupre njezinu pribliavanju. U nje je bila neka vidarska crta to je
imaju neki psi; i kao to maka mije svoje maie, tako je i ona mila
i istila Buckove rane. Svakog jutra redovito, poto bi on bio gotov
sa svojim dorukom, ona bi vrila dunost to ju je sama sebi
odredila, dok se nije navikao na njezine usluge i oekivao ih kao i
Thorntonove. Nig, isto prijateljski sklon, premda je to manje
pokazivao, bijae golem crni pas, napol vile, napol hrt, s oima, to
su se smijeile, neizmjerno dobroudan.
Bucku na iznenaenje, ti psi nisu prema njemu pokazivali
nimalo ljubomore; inilo se da sudjeluju u Thorntonovoj ljubaznosti.
Kako se Buck pridizao i jaao, mamili bi ga u svakovrsne
smijene igre, a ni sam Thornton nije mogao propustiti da u njima
sudjeluje.
I tako je Buck kroza svoje oporavljanje preao u nov ivot.
Ljubav, prava strasna ljubav, prvi put ga eto proela. Toga nije
nikad osjetio u kui suca Millera, dolje u suncem obasjanoj dolini
Santa Clara. To to je sa suevim sinovima iao u lov i s njima
naokolo obilazio, spadalo je u neku vrstu poslovnog zdruivanja;
suevi mu unuci bijahu povjereni kao u kakvo sjajno skrbnitvo; a
sa samim sucem nalazio se u nekom otmjenom i dostojanstvenom
54

prijateljstvu. Ali ljubav, grozniavu i arku, koja bijae oboavanje,

koja bijae ludilo, pobudio je u njemu jedino John Thornton.
Taj mu je ovjek spasio ivot, a to jest neto; nadalje, bio je
gospodar kakav se samo moe zamisliti. Drugi su se ljudi skrbili za
svoje pse, iz osjeaja dunosti i iz poslovnih potreba; a Thornton se
o svojim brinuo, kao da su mu djeca, brinuo se za njih naprosto zato
to drukije nije mogao. I ne samo to. Nikad on ne bi propustio
ljubazan pozdrav ili veselu rije to sokoli, nije zaboravljao sjesti
kraj njih i s njima lagano razgovarati (nazivao je to
preklapanjem), i u tome za nj bijae isto toliko radosti koliko i za
njih.
Znao bi grubo staviti Buckovu glavu meu svoje dlanove i
onda ga, prislonivi svoju glavu uz njegovu, potresati tamo-amo
obasipajui ga pogrdnim imenima, to za Bucka bijahu puna ljubavi.
Za Bucka nije bilo vee radosti od toga grubog zagrljaja i zvuka
progunanih onih rijei: svaki put kad bi ga dirnuo, Bucku se inilo
da e mu srce iskoiti iz grudi toliki bjee njegov zanos. A kad bi
isputen skoio na noge, onako nasmijane njuke, rjeitih oiju, dok
bi mu u grlu treperio neizueni glas, John bi Thornton zadivljen
uskliknuo: Gospode! Ti samo jo da progovori!
Buckovo izraavanje ljubavi bijae srodno ranjavanju. esto bi
Thorntonovu aku zahvatio ustima i tako je stisnuo da su se poslije
na njoj jo neko vrijeme vidjeli otisci njegovih zubi. I kao to je
Buck poimao da su one rune rijei znak ljubavi, tako je i ovjek
razumijevao da je taj tobonji ujed zapravo milovanje.
Buckova se ljubav, meutim, ponajvie javljala u oboavanju.
Dok je divljao od sree kad bi ga Thornton pomilovao ili mu togod
govorio, on tih znakova ljubavi nije traio. Za razliku od Skeete,
kojoj bjee u navadi da tura njuku u Thorntonovu aku, sve dok je
on ne pomiluje, i za razliku od Niga, koji je prilazio i svoju veliku
glavu naslanjao Thorntonu na krilo Buck se zadovoljavao da
oboava izdaljeg. Sate bi i sate znao leati do Thorntonovih nogu,
revan, budno motrei, pogleda uprta u njegovo lice, prouavajui ga
i s najveim zanimanjem pratei svaki asoviti izraaj, svaki pokret
ili promjenu na crtama. Dogaalo se te bi legao podalje, sa strane, i
promatrao obrise ovjeka i trenutane pokrete njegova tijela. A esto
takvo je bilo zajednitvo u kojem su ivjeli snaga Buckova
pogleda bijae takva da bi Thornton okrenuo glavu i uzvratio mu
pogled, bez ijedne rijei, a u oima mu se iskrilo to srce osjea, kao
55

to se iskrilo i u Buckovim.
Dugo poslije svog izbavljanja Buck nije volio da Johna
Thorntona gubi s oiju. Od asa kad bi ovaj izaao ispod atora, pa
sve dok ponovno ne bi onamo uao, Buck ga je pratio sustopice.
Otkako je doao na Sjever, njegovi su se gospodari smjenjivali, i
otud se u njem rodila bojazan da nijedan gospodar nije stalan, nego
da su svi prolazni. Bojao se da e i Thornton nestati iz njegova
ivota, kao to su nestali Perrault i Franois, kao to je iezao
kotski mjeanac... ak i nou, u snovima, progonio ga taj strah.
Tada bi se trzao oda sna i kroza studen se provlaio do atorskoga
krila, gdje bi zastajao i oslukivao kako mu gospodar die.
No unato toj velikoj ljubavi to ju je osjeao prema Johnu
Thorntonu, a tono se inila da pokazuje blagi utjecaj civilizacije,
zov divljine, to ga je Sjever u njemu potaknuo, ostao je iv i
djelatan. Vjernost i odanost, te osobine to su roene kraj vatre i pod
krovom, ivjele su u njemu; no uza sve to zadrao je divljinu i
lukavost. Bijae on plod divljine, iz divljine je i doao, da ui kraj
Thorntonove vatre bjee vie to negoli pas s blagog Juga, pas u
kojega je civilizacija urezivala svoj peat kroz pokoljenja i
pokoljenja. Zbog svoje istinske, velike ljubavi, nije mogao okradati
toga ovjeka, ali je krao od svakog drugog, u svakom drugom
logoru, i ni aska se nije skanjivao; lukavstvo mu je pomagalo da ga
u krai nisu otkrivali.
I po glavi i po tijelu zarezali su ga zubi mnogih pasa, a borio se
estoko kao i uvijek, i jo lukavije. Skeeta i Nig bijahu i odve
dobroudni da bi se s njima zapodijevala kavga, a osim toga
pripadahu Johnu Thorntonu; ali strani pas, ma kakve bio pasmine i
ma kako hrabar, brzo je priznavao Buckovo prvenstvo, ili mu se
valjalo sa stranim protivnikom boriti na ivot i smrt. A Buck ne
poznavae milosti. Dobro je nauio zakon toljage i zuba, te nikad
nije zanemario kakvu prednost niti je ustuknuo pred protivnikom, s
kojim se na smrt zakvaio. Uio je on u Spitza i u prvih policijskih i
potanskih pasa, koji su iskuali borbu, te je znao da nema nikakva
srednjeg puta: morao je ili biti gospodar, ili se pomiriti s tim da
drugi njime gospodari; a pokazati samilost slabost je.
Milosra nije bilo u iskonskom ivotu. Ono se krivo uzima kao
strah, i takve greke vode u smrt. Ubij ili e te ubiti, pojedi ili e te
pojesti to je bio zakon; a toj zapovijedi iz davnine vremena Buck
se pokoravao.
56

Bio je stariji nego to to pokazuju dani, kojih je svjetlost vidio,

i dasi, to ih je udahnuo. On je vezivao prolost sa sadanjou, a
vjenost, to bijae za njim, kucala je kroza nj silno udarajui, u
ritmu po kojem se on upravljao, kao to su se upravljale plime i
godinja doba. Sjedio je kraj Thorntonove vatre, on, pas irokih
grudi, bijelih zubi i duge dlake; ali iza njega bijahu sjene svih
moguih pasa, poluvukova i divljih kurjaka, to navaljuju i kuaju
ukus mesa koje on jede, i eaju za vodom koju on pije, njue vjetar
zajedno s njime, oslukuju i kazuju mu umove, to ih proizvodi
divlji ivot u umi, odreuju mu ud i raspoloenje, upravljaju
njegove korake, lijeu na poinak zajedno s njime, snivaju s njime i
bez njega, postaju i sami tvarju njegovih snova...
Tako su ga te sjene uporno dozvale da se sa svakim danom
ljudi i njihovi zahtjevi udaljavahu od njega. Duboko u umi
odlijegao je neki zov, tajanstveno prodoran i zamamljiv, tako da je
Buck osjeao da mu valja okrenuti lea vatri, ostaviti utabanu
zemlju oko nje i jurnuti u umu, i dalje, sve dalje, ne znajui ni sam
kamo i zato; nije ni bio rad znati kamo i zato, jer je zov odjekivao
zapovjedno, duboko u umi. No kad god je stigao do meke i
neugaene zemlje u umi i do zelenog hlada u njoj, ljubav prema
Johnu Thorntonu opet ga vraala vatri.
Samo ga je Thornton zadravao. Ostalo ovjeanstvo nije mu
nita znailo. Putnici, to bi sluajno onuda navratili, mogli su ga
hvaliti ili milovati; on je to podnosio hladno, ali kad bi ga tkogod
vie tetoio, Buck bi ustao te se udaljio. Kad su Thorntonovi
drugovi, Hans i Pete, stigli nadugo oekivanoj splavi, Buck ih ne
htjede ni pogledati dok nije vidio da su bliski Thorntonu; otad ih je
nekako podnosio ne opirui se i primajui njihovu milotu, kao da je
sam prema njima pokazuje time to je od njih prima. Bijahu to ljudi
plemeniti kao i Thornton, bliski zemlji, ljudi koji misle jednostavno,
a vide jasno; jo prije nego to su se na splavi spustili kraj pilane u
Dawsonu, shvatili su Bucka i njegove postupke, te nisu bili uporni u
tome da s njime uspostave usrdno prijateljstvo, kakvo odravaju sa
Skeetom i Nigom.
Buckova ljubav prema Thorntonu kao da je sve via rasla.
Thornton, jedini izmeu njih, mogao mu je staviti tovar na lea za
ljetnog putovanja. Nita Bucku ne bijae previe kad je Thornton
zapovijedao. Jednog dana (bijahu se dogovorili da dobit od splavi
dijele sa zajmodavcem, pa su iz Dawsona poli put gornjeg toka
57

rijeke Tanane) ljudi se i psi nalaahu na vrhu strmeni to se trista

stopa okomito ruila u kameno podnoje. Thornton je sjedio blizu
ruba, a Buck mu bio kraj ramena. Pade mu na um besmislen hir, te
Hansa i Petea upozori na pokus to ga je naumio.
Skoi, Buck! zapovjedi i mahnu rukom pa je isprui
iznad prosjekline.
asak kasnije na samom se rubu rvao s Buckom, koji je poao
da izvri zapovijed, dok su ih Hans i Pete vukli nazad, u sigurnost.
Strano! izusti Pete poto je sve prolo i poto im se
povratio dah.
Thornton odmahnu glavom i ree.
Ne! To je divno, a i strano. Znate, ponekad se upravo
bojim.
Nisam rad niti bih se usudio na te ruku spustiti kad je on u
blizini zakljui Pete pokazujui glavom prema Bucku.
Ni ja, svega mi! potvrdi Hans.
U Circle Cityju, jo prije nego to je godina minula, Peteovo se
miljenje pokazalo opravdanim. Burton, zvani Crni, ovjek zloudan
i opak, zapodijevao je u krmi svau s nekim doljakom nenaviklim
na nevolje, a Thornton je dobroudno stao meu njih. Buck je, kao i
obino, leao u kutu, s glavom na apama, i promatrao svaki pokret
svoga gospodara. Burton ga bez ikakve opomene udari trgnuvi
rukom ravno iz ramena. Thornton zaglavinja, te bi i pao da se nije
primio za ogradu na tezgi.
Svi koji su se ondje nalazili ue neto, to ne bjee ni lave ni
kevtanje, a najbolje bi se moglo opisati kao rika; ue riku i vidjee
kako je Buckovo tijelo skoilo uvis kad se odbio od poda da Burtona
epa za guu. ovjek je umakao smrti tako to se nagonski
zaklonio rukom, ali je bio baen na lea; strovalio se na pod, s
Buckom na sebi. Buck ispusti ruku, koju bijae zubima uklijetio, pa
opet jurnu na grlo. Sad je ovjek uspio da se samo djelomino
zatiti, pa mu vrat ostade dobrano zaderan. Prisutni navalie na
Bucka te ga otjerae; no dok je lijenik zaustavljao krv, Buck je
obilazio gore-dolje, strahovito reei, nakan da opet jurne, sve dok
ga ljudi, u bojnom redu, s toljagama u rukama, ne prisilie da
uzmakne.
Odmah se odrao rudarski sastanak na kojem se ustanovilo da
je pas bio zaista izazvan, pa su tako Bucka oslobodili. Ali je time
Buck stekao glas, i odonda mu ime spominjahu u svakome logoru na
58

Aljaski.
Kasnije, te iste jeseni, spasio je Thorntonu ivot sasvim
drukije. Trojica drugova sputahu dug i uzak amac niz opasan
odsjek na brzicama rijeke Forty Mile. Hans i Pete iahu obalom i od
stabla do stabla zadravahu amac lakim i vrstim konopom, dok je
Thornton ostao u njem te pomou aklje upravljao sputanjem i
drugovima na obali dovikivao upute. Buck je trao obalom usporedo
s amcem, sav u tjeskobi i u sto muka, ni za as ne skidajui oka sa
svoga gospodara.
Na jednom osobito tekom odsjeku, gdje se podvodni greben
pomolio na povrini, Hans je otpustio konop i drei mu kraj u ruci
potrao obalom da zaustavi amac, kad ovaj proe mimo grebena.
amac proe pokraj grebena i ve je jurio niz vodu maticom, to je
tekla brzo kao voda u mlinskom jazu, kad ga je Hans zaustavio, ali
prenaglo. amac zatitra, prevrnu se, pa se onako izvrnut, s dnom
okrenutim gore, poe primicati obali, dok je Thorntona, izbaenog iz
amca, matica povukla prema najgorem dijelu brzaca, gdje se u
mahnitom ruenju vode ni jedan pliva ne bi spasio.
Buck je istog aska skoio u vodu i poslije trista jarda, posred
divljeg kovitlanja vode, prestigao Thorntona. Kad je osjetio da mu
se gospodar uhvatio za rep, Buck se okrene obali plivajui svom
svojom divnom snagom. No primicanje obali bijae sporo, a
odmicanje nizvodno zaudo brzo. Kobna huka dopirae odozdo,
gdje je divlja matica bivala jo mahnitija, i razbijala se u mlazeve i
rasprskavala nadirui kroza stijene kao kroza zupce kakva golemog
elja. Voda se na poetku posljednjeg brzaca strahovito slijevala;
Thornton je znao da se ne moe dokopati obale. Stoga bijesno
zagrebe preko jedne stijene, ozlijedi se o drugu i snano udari o
treu. Objema se uhvatio njezina klizavog vrha, pustio Bucka pa mu
iznad huke zapjenjene vode viknuo:
Bjei, Buck? Bjei!
Buck nije mogao da se uhvati i zadri: struja ga povue, a on se
oajno poe boriti, da se otme, ali nije bilo mogue vratiti se. Kad je
uo kako Thornton ponavlja zapovijed, on dijelom iskoi iz vode i
visoko podie glavu, kao da ga eli vidjeti jo posljednji put, a onda
posluno okrenu prema obali. Plivao je snano, te ga Pete i Hans
izvukoe na obalu upravo na onom mjestu gdje je prestajala
mogunost plivanja, a poinjala propast.
Thorntonovi su drugovi znali da je vrijeme koliko se ovjek
59

moe drati one klizave stijene, a protiv onako silne struje samo
stvar minuta, pa su pojurili uz obalu to su mogli bre do mjesta
podaleko iznad stijene, za koju se Thornton uhvatio. Konop, kojim
su usporavali kretanje amca, privezae Bucku oko vrata i ramena,
oprezno, da ga ne bi uguio i da mu u plivanju ne bi smetao, pa ga
gurnue u rijeku. Buck hrabro zapliva, ali nije dovoljno usmjerio u
struju. Razabrao je greku kad ve bijae kasno: Thornton se nalazio
udaljen jo svega pet-est zamaha, a njega je, Bucka, voda nosila
dalje i tu nije nita mogao.
Hans je odmah pritegao konop, kao da je amac posrijedi.
Kako se konop zategnuo usred struje, Buck bijae povuen pod
vodu i tako ostade ispod povrine, sve dok tijelom nije naletio na
obalu, gdje ga izvukoe. Bio se napol zaguio, pa Hans i Pete
prionue da iz njega izliju vodu i da mu povrate dah. Pokuao je
ustati, ali je zateturao i pao. Slabaan zvuk Thorntonova glasa dopre
do njih; premda nisu mogli uhvatiti rijei, znali su da je na izmaku
snage. Na Bucka je glas njegova gospodara djelovao poput
elektrinog udara. Skoio je na noge i zagrabio uz obalu ispred ljudi,
do mjesta s kojega je prvi put poao.
Opet mu privezae konop pa ga pustie, a on i opet zapliva, ali
sada ravno u maticu. Jednom je krivo izraunao, nee greke
ponoviti. Hans je popustio ue, ali je pazio da vie ne bude onako
olabavljeno, a Pete je vodio brigu o tome da se ne zamrsi. Buck je
plivao dok nije dostigao pravac u kojem se nalazio Thornton, a onda
se okrenu i poput brzovlaka pojuri niz vodu prema njemu. Thornton
ga je vidio gdje dolazi, i im je Buck poput kakve bijae udario o nj,
sa svom snagom matice iza sebe, on isprui ruke i objema obujmi
kudravi vrat. Hans je zategao konop omotavi ga oko drveta, a pas i
njegov gospodar bie povueni pod vodu. Duili su se i davili, sad
jedan ozgor, sad opet drugi, vueni po stjenovitu dnu i udarajui o
kamenje i panjeve, dok ih ne izvukoe na obalu.
I Thorntona su dvojica drugova valjano trljala, poloivi ga,
okrenuta elucem nanie, preko nekoga debla to ga je voda
nanijela. im je otvorio oi, najprije pogleda u Bucka, nad ijim je
oputenim i kanda beivotnim tijelom Nig poeo zavijati, a Skeeta
mu lizati mokro lice i sklopljene vjee. Thornton i sam bijae sav
izubijan i pun ozljeda, ali je, kad su ga poveli psu, pomno pregledao
Buckovo tijelo te naao da su mu slomljena tri rebra.
Odluka je tu najavi on. Upravo emo ovdje udariti
60

tabor. I utaborie se ondje, i ostadoe ondje, dok Bucku rebra nisu

zarasla i dok se opet nije za put osposobio.
Te zime, u Dawsonu, Buck bijae junak novog pothvata, moda
i ne onako slavnog, ali pothvata kojim mu se ime jo vie uznijelo
na totemskom stupu aljaskanske slave. Taj je pothvat bio na osobitu
radost trojice ljudi; njima je naime trebala oprema, do koje su tako
doli, pa su se mogli otisnuti na odavno prieljkivan put na
djevianski Istok, gdje se kopai jo ne bijahu pojavili. Sve je
nastalo tako to se u krmi Eldorado avrljalo i o svaem preklapalo,
pa su se neki razmetljivo hvalili svojim psima ljubimcima. Buck, o
kojem se glas svuda pronio, bijae im na nianu, pa je Thorntonu
trebalo valjano ga braniti. Nakon jedno po sata neki ovjek poe
uvjeravati kako njegov pas moe povui saonice sa pet stotina funti
tereta i s njima poi dalje; drugi se hvalio da bi njegov pas mogao
krenuti sa est stotina; trei povisi teret na sedam stotina funti.
Da velika mi uda! prezirno e na to Thornton. Buck
moe krenuti s tisuu funti.
I da pokrene zaleene saonice i da ih tegli stotinu jarda
priupita Matthewson, kopa zlata koji se obogatio, onaj tono se
hvalisao sa sedam stotina.
I da pokrene zaleene saonice i da ih tegli stotinu jarda
hladno potvrdi John Thornton.
Dobro je prihvati Matthewson polako i promiljeno, tako
da ga svi mogahu uti; hajde u tisuu dolara da ne moe. Evo ih!
To ree pa na stol baci vreicu zlatnih zrnaca, a bijae ona kao
kakva povelika kobasica.
Nitko ni da progovori. Thorntonovu hvalisanju, ako to bijae
hvalisanje, baen je izazov. utio je kako mu topla krv nadolazi u
lice. Jezik ga je povukao. Nije zaista znao moe li Buck povui
tisuu funti tereta. Ta to je pol tone! Strahovitost toga tovara
prestravila ga. Njegova je vjera u Buckovu snagu bila velika, i esto
je mislio da Buck moe povui toliki tovar; ali se jo nikad nije
naao naprama takvoj mogunosti, kao evo sada, kad su u nj uprti
pogledi kakve dvanaestorice ljudi, to nijemo ekaju. A po vrhu:
nije imao tisuu dolara; nisu ih imali ni Hans ni Pete.
Moje su saonice vani; na njima je dvadeset vrea brana,
svaka vrea pedeset funti proslijedi Matthewson surovo
neposredno; neka te dakle nita ne smeta.
Thornton ne uzvrati. Nije znao to bi odgovorio. Iao je
61

pogledom od jednog lica do drugoga, nesabrano, kao ovjek koga je

ostavila mo miljenja i koji sada negdje trai ono to bi ga opet
pokrenulo. Pogled mu se zaustavi na licu Jima O'Briena, koji bijae
jedan od kraljeva zlatnih rudnika i stari Thorntonov drug. To mu
bijae mig i znak, koji ga kanda pokrenu da uini neto to ni u snu
ne bi pomislio.
Moe li mi uzajmiti tisuu? upita gotovo apui.
Dakako? odgovori O'Brien i lupnu nabijenom vreicom
pokraj Matthewsonove. I nadoveza: Eto ih, premda, Johne, ja
malo vjerujem da ivotinja moe izvesti taj pothvat.
Eldorado uas opustje: svi izioe na ulicu da gledaju taj
pokus. Ostavie stolove, a trgovci i lugari stupie naprijed, da vide
ishod oklade i da se i sami klade.
Nekoliko stotina ljudi, u krznu i u rukavicama, natislo se oko
saonica na maloj udaljenosti. Matthewsonove saonice, natovarene s
tisuu funti brana, stajahu vani ve dva sata, pa su se na estokoj
studeni (bijae ezdeset ispod nitice) salinci vrsto zaledili za tvrdo
ugaeni snijeg. Naokolo se nudile oklade od dva prema jedan da
Buck nee pokrenuti saonice. Nastade raspravljanje o tome to se
ima razumjeti pod rijeju pokrenuti. O'Brien kazivae da
Thornton ima pravo salince osloboditi leda, a onda Buck treba
pokrenuti saonice, maknuti ih s mrtve toke. Matthewson je
tvrdio da se pod onom rijeju podrazumijeva i oslobaanje salinaca
sam ih pas mora osloboditi leda. Veina ljudi, to su pribivali
okladi, izjasni se u njihovu korist, a na to se oklade naokolo popee
na tri prema jedan protiv Bucka.
Nudile su se takve oklade, ali ih nitko nije prihvaao, jer nitko
nije vjerovao da je Buck kadar izvesti onaj pothvat. Thornton se
zaletio kad je prihvatio tu okladu, pa je zapao u sumnju. Sada, kad je
gledao teke saonice, tu golu zbilju pred oima, s potpunom
zapregom od deset pasa, savijenih u snijegu ispred saonica, Buckova
mu se zadaa inila jo nemogunijom. Matthewson se pobjedniki
sjao.
Tri prema jedan! objavi on. Domeem jo tisuu na
okladu, Thorntone. to veli?
Thorntonu se na licu odraavala sumnja, ali je u njemu bio
izazvan borbeni duh borbeni duh, to se uzvija iznad svake
nejednakosti, ne poznaje nemogunosti, ogluuje se o sve osim o
bojni poklik. On pozva Hansa i Peta. Njihove vreice bijahu tanke;
62

trojica drugova mogahu sastaviti svega dvije stotine dolara. To im je

bio sav imutak, u to vrijeme, kad ih srea nije sluila. Ali se nisu
skanjivali da tih dvjesto dolara stave pokraj Matthewsovih est
stotina.
Ispregoe onu desetoricu pasa, a na njihovo mjesto doe Buck,
s vlastitom opremom. Uzbuenost, to je sve obuzela, prela je i na
njega; osjeao je da mu sad nekako valja izvesti golem pothvat za
Johna Thorntona. Romor divljenja poprati njegovu sjajnu pojavu.
Bijae sasvim io, ni une suvina mesa, a stotinu i pedeset funti,
koliko je sada teio, bijahu stotinu i pedeset funti vrstine i snage.
Krzno mu se prelijevalo sjajem, kao da je svileno, napol
nakostrijeena dlaka, niza iju i po pleima, podizala se kanda sa
svakim pokretom, te se inilo da svaka vlas naprosto oivljuje od
obilja snage i jedrine. iroka prsa i snane prednje noge bijahu u
razmjeru s ostalim tijelom, na kojem se miii ocrtavahu u vrstim
klupcima ispod koe. Ljudi opipavahu te miie i kazivahu da su
tvrdi poput eljeza, i oklade protiv Bucka poee sa tri prema jedan
padati na dva prema jedan.
Eh, svega mu, gospodine poe jezikom zapletati neki
lan najnovije dinastije, neki kralj u trgovini psima. Evo vam
osam stotina za nj, gospodine; osam stotina, tako kako stoji.
Thornton na to samo odmahnu glavom i stupi Bucku sa strane.
Treba da se makne od njega stade prosvjedovati
Matthewson.
Poteno valja igrati, s dosta mjesta.
Mnotvo uutje; mogahu se uti jedino glasovi kartaa kako
utaman nude dva naprema jedan. Svatko je priznavao da je Buck
divna ivotinja, no ipak dvadeset vrea brana, svaka po pedeset
funti, previe je opsezalo u njihovim oima da bi odrijeili
kese.Thornton kleknu Bucku sa strane. Uze mu glavu meu dlanove
i prisloni svoje lice uz njegovo. Nije ga veselo zatresao, kako mu
bijae u navadi, niti ga je karao odmila; ali mu jest na uho aptao.
Kao to me voli, Buck, kao to me voli to mu je proaptao.
Buck zaskvia od suzdranog ara i odanosti.
Skupljeni gledaoci radoznalo promatrahu. Stvar postajae
tajanstvenom. inila se kao kakva arolija. Kad je Thornton ustao,
Buck mu eljustima uhvati ruku u rukavici, stisnu je zubima i
polako pusti, napol oklijevajui. Bjee to odgovor, izraen ne
rijeima, nego ljubavlju. Thornton dobrano koraknu nazad.
63

 Naprijed, Buck! ree Thornton.

Buck zategnu konope, pa ih popusti za koji palac. Tako bijae
navikao.
Gi! otro se razlijee Thorntonov glas u napetoj tiini.
Buck zaokrenu desno i onda se baci naprijed, na to se zatee
konopac, a Buckovih se stotinu i pedeset funti zaustavi u naglom
trzaju. Tovar se na saonicama potrese, a ispod salinaca zau se
hrskanje i pucketanje.
Lijevo, naprijed! podviknu Thornton.
Buck ponovi manevar, ali sad ulijevo. Pucketanje prijee u
pucanje, saonice se zakrenue, a salinci kliznue i zadrmae
nekoliko palaca u stranu. Saonice sad bijahu osloboene leda.
Gledaocima zastade dah, ali nisu toga bili svjesni.
A sada mush!6
Thorntonova zapovijed odjeknu kao pucanj iz samokresa. Buck
se bacio naprijed i zategao konope naglim udarcem, od kojega sve
zakripje. Cijelo mu se tijelo skupilo u strahovit napor, miii se
previjali i grili kao kakva iva stvorenja pod svilenastim njegovim
krznom. iroka mu prsa nisko polegla tlu, glavom zapeo toliko
naprijed da i ona bijae ponisko, noge mu mahnito grebale i noktima
zadirale u tvrdo zaleeni snijeg, ostavljajui u njemu usporedne
brazde. Saonice se zanjihae i potresoe, napol pokrenute. Jedna mu
se noga okliznu, a jedan ovjek glasno uzdahnu. Onda saonice
krenue inilo se da se pokreu u nizu brzih trzaja, premda vie
nikako nisu sasvim zastale... pol palca... palac... dva palca... Trzaji
se oito umanjie; kako su saonice dobivale pokretnu silu, Buck
zape, dok se pomicanje najposlije ne pretvori u postojano kretanje.
Gledaoci zinue i opet poee disati, i nesvjesni toga da im se
na asak zaustavio dah. Thornton je trao za saonicama i bodrio
Bucka kratkim rijeima. Udaljenost bijae izmjerena, i kad se Buck
primicao hrpi ogrjevnog drva, to je oznaavala udaljenost od
stotinu jarda, radosni usklici postadoe sve ei i jai, dok se
naposljetku ne prolomie u ope klicanje, kad je Buck proao pokraj
hrpe i na zapovijed stao. Svaki je ovjek buio od veselja, ak i
Matthewson. eiri i rukavice poletjee uvis. Ljudi se rukovahu,
svejedno tko s kime, sve kiptei od radosti to se pretvorila u opi
6
Mush povik kojim u Kanadi i na Aljaski zapovijedaju psima, upregnutim u
saonice, da krenu. Bit e da dolazi od francuskog marche. Prev.

64

amor. Thornton kleknu pokraj Bucka. S glavom uz njegovu, poe

ga tresti tamo-amo. Gledaoci, to su onamo pobrzali, ue ga gdje
Bucka kara dugo i arko, njeno i s mnogo ljubavi.
Svega mu, gospodine, tako mu svega zaplete jezikom
onaj kralj u trgovini psima evo vam tisuu za njega, gospodine,
tisuu, gospodine, tisuu i dvije stotine...
Thornton ustade. Oi mu se orosile, a suze, kojih nije krio,
potekle mu niz obraze.
Nipoto gospodine ree on kralju. Idite dovraga,
gospodine. To je najbolje to vam mogu kazati.
Buck uze meu zube Thorntonovu aku. Thornton ga drmae
tamo-amo. Gledaoci, kao da su svi nadahnuti istim poticajem,
uklonie se na pristojnu udaljenost; nisu vie bili nepaljivi, nisu
vie htjeli smetati.

65

VII
Zov divljine
Kad je Buck u pet minuta Johnu Thorntonu donio tisuu i est
stotina dolara, omoguio je svome gospodaru da podmiri neke
dugove i da s drugovima ode na Istok, da traga za nekim
izgubljenim rudnikom zlata, o kojem su se nametale prie, a povijest
mu bila stara koliko i povijest one zemlje. Mnogi su ili u potragu za
onim rudnikom, ali ga je malo njih nalo, a mnogi se nisu nikad
vratili s onog pothvata.
Taj izgubljeni rudnik, oko kojega se zbilo mnogo tragedija,
bijae obavijen tajnom. Nitko nije nita znao o prvome ovjeku.
Najstarija predaja zavravala se prije nego to je stigla do njega. Od
poetka bjee ondje neka prastara i trona koliba. Ljudi se na samrti
zaklinjahu njome i rudnikom, kojemu ona oznaavae poloaj,
zaklinjahu se i u dokaz pokazivahu guke zlata, to se razlikovahu od
svake druge vrste na Sjeveru.
Nitko iv nije oplijenio onu riznicu, a mrtvi bijahu mrtvi; i zato
John Thornton, Pete i Hans, s Buckom i estoricom drugih pasa
pooe na Istok, nepoznatim putom, da izvre to nisu mogli psi i
ljudi koji bijahu isto onako valjani. Ili su sedamdeset milja uz
rijeku Yukon, krenuli nalijevo, uz rijeku Stewart, preli Mayo i Mac
Question, pa dalje; sve dok se rijeka Stewart ne suzi u potoi, a
onda udarili preko vrhova to su se koili i oznaavali hrptenjau
kontinenta.
Thornton malo zahtijevae od ovjeka ili od prirode. Nije se
straio divljine. Sa akom soli i s pukom mogao je zai u pusto i
divljinu i kretati kamo hoe i koliko mu drago. Kako mu se nije
urilo, on je, na indijanski, lovio za veeru za samoga dnevnog
putovanja; nije li uspio, on je, ba kao Indijanac, putovao dalje,
siguran u svome znanju da e prije ili kasnije doi do hrane. I tako
im se, na tom dugom putu na Istok, jelovnik sastojao od divljai,
streljivo i alat bijahu njima glavni tovar na saonicama, a knjiga
odlaska i dolaska bijae ispisana u neizmjernoj budunosti.
Na golemu radost bjee Bucku taj lov, to ribarenje i
beskonano lutanje onim neobinim krajevima. Kadto su tjedne i
tjedne bez prekida ili naprijed, iz dana u dan, a ponekad su opet
66

tjedne i tjedne logorovali ovdje-ondje, psi bi besposliili, a ljudi,

vruinom vatara, pravili otvore u zamrznutoj trulei i u pijesku i
ispirali bezbrojne lonce blata na toplini ognja. Nekad bi gladovali,
nekad bogato gozbovali, ve prema obilju divljai i prema lovakoj
srei.
I ljeto je dolo pa su ljudi i psi nosili svoj tovar, splavarili preko
modrih gorskih jezera, ili se pak sputali ili uzlazili nepoznatim
rijekama u lakim unovima to bi ih nainili u oblinjoj umi.
Mjeseci dolazili i promicali, a oni ili tamo-amo kroz neznanu
golemu prostranost, gdje ne bijae ljudi, a gdje su ljudi ipak bili,
hoemo li vjerovati prii o Izgubljenoj kolibi. Ili su preko razvoa
za ljetnih vijavica, drhtali pod pononim suncem, na golim vrletima
izmeu krajnje toke biljnog svijeta i podruja vjeitog snijega,
sputali se u ljetne doline posred rojeva i rojeva komaraca i muha, a
u sjenci ledenjaka brali cvijee i jagode cvijee tako divno, a
jagode tako zrele da bi se i Jug mogao njima ponositi.
U jesen te godine doprijee u neku tajanstvenu krajinu punu
jezera, kraj sasvim alostan i tih, u kojem neko bijae divljih
gusaka i pataka, a sada ni traga ivotu: samo su studeni vjetrovi
kroza nj fijukali, led se hvatao po zaklonitima, a na pustim obalama
tuno uborili valovi.
Zaoe i u drugu zimu lutajui istrtim tragovima ljudi, koji su
prije njih onuda proli. U nekoj se prilici namjerie na stazu kroza
umu, stari put obiljeen zarezima u drveu, i Izgubljena koliba kao
da bijae veoma blizu. Ali se toj stazi nije znao ni poetak ni
svretak, ostala je ona tajnom, kao to je tajnom ostao ovjek koji ju
je nainio, i razlog zato ju je nainio. Drugi put naioe na ostatke
lovake kolibe, koju je vrijeme istroilo, te izmeu odrpina sagnjilih
biljaca Thornton nae dugu kremenjau. Znao je da je ta puka
proizvodnje Hudson Bay Company, iz ranih dana Sjeverozapada,
kad je takva puka vrijedila u dabrovini koliko je visoka kad se
krzna naslau jedno na drugo. I to bjee sve ni traga ovjeku koji
je davno sagradio tu kolibu i ostavio puku meu gunjevima.
I opet osvanu proljee, a oni na kraju svog lutanja otkrie ne
Izgubljenu kolibu, nego plitku naslagu u irokoj dolini, gdje se zlato
na dnu posude za ispiranje utjelo poput masla. Nisu dalje ni traili.
Svaki dan rada donosio im je u zlatnom prahu i u gukama tisue
dolara, a radili su svednevice. Spravljali su zlato u vree od sobove
koe, pedeset funti u jednu, i slagali ih kraj kolibe od omorikova
67

granja, slagali ih, kao to se slau cjepanice. Radili su kao divovi, a

dan jurio za danom susljedice, kao u snu, dok se blago gomilalo.
Za pse ne bijae nikakva posla, osim to su kadikad dovlaili
divlja to bi je Thornton ubio; Buck je provodio duge sate snatrei
kraj vatre. Utvara runjavog ovjeka kratkih nogu izlazila mu ee
pred oi sada kad je bilo malo posla; i esto, mirkajui tako pokraj
vatre, Buck lutae s njime onim drugim svijetom kojega se
prisjeao.
Istaknuta crta onog svijeta kao da bjee strah. Kad je Buck
gledao u onoga dlakom obraslog ovjeka kako spava pokraj vatre, s
glavom meu koljenima, a aka skloplj enih nad njom, vidio je da
taj ovjek spava nemirno, esto se trza i budi, pa sav u strahu bulji u
mrak i podlae vatru. Jesu li ili morskom obalom, po kojoj bi
kosmati ovjek skupljao koljkae i odmah ih jeo, oima bi strijeljao
na sve strane traei skrivenu pogibelj, a noge napinjao, da zagrebe i
da pojuri poput vihora tek to bi se pogibao pojavila. Kroza umu
prolaahu bez ikakva unja, ovjek naprvo, Buck za njim. Obojica
bijahu oprezni do krajnosti, obojica su ulili ui i njima kao strigli,
dok bi im nosnice podrhtavale, jer i u ovjeka bijae sluh i njuh otar
ko u Bucka. Kosmati se ovjek mogao penjati na drvee i odmicati
brzo, ba kao i po zemlji, bacajui se i hvatajui se rukama od grane
do grane, to bi ponekad bile i po dvanaest stopa jedna od druge;
znao ih je putati i novih se hvatati, a da nikad ne padne i nikad ne
promai. Zaista se inilo da je na drveu jednako vjet kao i na
zemlji; Buck se prisjeao noi to ih je probdio pod drveem, dok se
kosmati ovjek, koji se gore uzverao, vrsto drao grane i tako
spavao.
Vrlo srodan tim utvarama, u kojima se javljao dlakom obrasli
ovjek, bijae zov, to je sveudilj odzvanjao dubinama ume. Unosio
je taj glas silni nemir u Bucka i svega ga ispunjao neobinim
udnjama. Od njega mu dolazae nejasna nekakva milina, te bijae
svjestan da ga neto pobuuje i da divlje ezne za neim za im,
to ni sam nije znao. Ponekad je iao za tim zovom u umu, odlazio i
traio ga, kao da je to neto to se moe dodirnuti; pa je lajao blago
ili prkosno, kako mu ve raspoloenje kazivae. Zavlaio bi njuku
u svjeu umsku mahovinu, ili u meku crnicu, iz koje niu duge
trave, te bi na miris masne zemlje frktao od radosti; ili bi pak, kao u
skrovitu, uao iza oborenih stabala, to bijahu gljivama
prekrivena, te irom otvorenih oiju i dobro nauljenih uiju
68

promatrao i oslukivao sve to se oko njega kree ili od sebe daje

glasa. Tko zna, moda se, dok je tako leao, nosio nadom da e
uloviti taj zov to ga on nije mogao razumjeti. Ali nije znao zato se
to ini. Morao je tako, pa o tome nije ni razmiljao.
Neodoljivi su ga nagoni obuzeli. Leao bi u logoru, drijemajui
za danje topline, te bi najedanput uzdigao glavu i naulio ui,
paljivo oslukujui, a onda bi skoio na noge i zagrebao u daljinu,
jurio sve dalje i dalje, sate i sate tako, prolazio umom i irinom.
Volio je bjeati niza suha korita presahlih rijeka, uljati se za
pticama i uhoditi im ivot u umi. Po cio dan znao bi leati u kakvu
ibljiku, gdje je mogao promatrati kako jarebice lepeu krilima,
slijeu i ulijeu. Osobito mu se omiljelo juriti u sumraju ljetnih
ponoi i sluati kako uma prigueno i sneno apue, odgonetati i
itati znakove i glasanja, kao to ovjek ita knjigu, i traiti ono
neto tajnovito, to ga zove zove ga, bio u snu ili budan, svagda,
zove ga da doe.
Jedne noi tre se od sna; iz oiju mu izbijala estina, njuka
podrhtavala i njukala, a ija mu se nakostrijeila. Iz ume dopirao
zov (ili njegov preljev, jer taj glas imae mnogo tonova),
razgovijetan i odreen kao nikad prije otegnuto zavijanje, slino
zavijanju eskimskih pasa, slino a ipak razliito. I razabra ga kao
neto znano i blisko, poznade ga kao glas koji je ve prije uo.
Pojurio je kroz tabor, to je poivao u snu, proao kroza nj brzo i
tiho i nestao u umi. to se vie primicao onome zavijanju, sve je
vie usporavao hod, oprezan u svakome svom pokretu, i sve tako,
dok se ne primaknu nekoj istini izmeu drvea, gdje ugleda duga i
mrava umskog vuka: sjedi vuk na stranjim nogama, a njuku
nebu podigao.
Buck nije ni unuo, a ipak vuk prestade zavijati te pokua
nanjuiti njegov dolazak. Buck izie na istinu, napol polegao,
vrsto skupljena tijela, kruta i opruena repa, dok je ape sputao
neobino paljivo. Svaki mu pokret najavljivae istodobno i
prijetnju i ponudu prijateljstva. Bjee to primirje to prijeti, kakvo se
ve javlja kad se susretnu grabeljive zvijeri. Ali vuk utee, im ga
opazi. Buck jurnu za njim, u divljim skokovima, u pomamnoj elji
da ga prestigne. Natjerao ga je u orsokak, suho korito nekakva
presahla potoka, gdje su oborena stabla prijeila dalji put. Vuk se
vrtio naokolo, obrui se na zadnjim nogama, kako bi se okretao Joe
i svaki drugi eskimski pas u kripcu, reao je i kostrijeio se, i
69

neprestano brzo zvocao zubima.

Buck nije napadao, nego je oko njega obilazio i opkoljavao ga
prijateljski mu se pribliavajui. Ali vuk bijae sumnjiav i
prestraen: ta Buck je teio koliko tri onakva kurjaka, a u vuka je
glava jedva dopirala Bucku do ramena. im je uhvatio zgodu,
umae ko strijela, i trka se nastavi. Vie puta bijae natjeran u
tjesnac, pa se ponavljala stara igra, premda je vuk bio u jadnu stanju;
ta inae ga Buck ne bi mogao tako lako dostizati. Jurio bi, dok mu
Buckova glava ne bi dola izrebar, a onda bi se u nevolji brzo
okrenuo, da bi opet prvom prilikom umaknuo.
Naposljetku, Buckova upornost bijae nagraena: kad je vuk
razabrao da mu nikakvo zlo ne prijeti, na koncu se s njime onjui.
Onda se sprijateljie, pa zaigrae naokolo, straljivo i nesigurno,
kako ve zvijeri prikrivaju svoju divljinu. Nakon nekog vremena
vuk krenu lakim kasom, jasno pokazujui da nekamo odlazi. I
Bucku je dao znak da i njemu valja poi, pa su kaskali usporedo, u
sivom svitanju, koritom potoka, i tako do izvora, pa onda preko
sumornog razvoa, gdje poinje uspon.
S druge strane razvodnice sioe u ravan kraj, gdje su se sterale
goleme ume i vijugale mnoge rjeice; neprestano su trali tim
prostranim krajem, sunce sve vie odskakalo, a dan bivao topliji.
Buck je mahnitao od radosti. Znao je da se eto konano odaziva
onome zovu, tri eto usporedo sa svojim umskim bratom, ide
onamo gdje je sigurno izvir tome zovu. Brzo su ga obuzimale stare
uspomene, pa se uzbudio kao to se neko uzbuivao zbog
stvarnosti, od koje su ostale te uspomene, to bijahu samo njezine
sjenke. Tako je s njime bilo davno neko, negdje u drugom svijetu,
kojega se nejasno prisjeao, i s njime je evo opet tako: juri slobodan
slobodnim prostranstvom, pod nogama mu neutrta zemlja, a
prostrano nebo nad njim.
Zaustavie se kraj potoka, da se napiju, i tu, zastavi, Buck se
sjeti Johna Thorntona. Sjede. Vuk usmjeri onamo, odakle je sigurno
dolazio zov, ali se vrati njemu, onjui ga po nosu, pa ga onda stade
pokretima poticati. No Buck se okrenu i polako poe onamo odakle
je i doao. Vie od po sata divlji mu je brat trao sa strane i tiho
cvilio. A onda sjede, podie njuku uvis i poe zavijati. Bjee to
tuno zavijanje, to se inilo sve slabije i slabije kako je Buck sve
vie odmicao, dok najposlije ne zamre u daljini.
John Thornton nalazio se za rukom kad je Buck munuo u
70

tabor; kako stie, odmah pojuri gospodaru i u svojoj ga ljubavi obori

te se poe oko njega vrtjeti, jezikom cjelivati lice i ruku mu zubima
stiskati kao da je poaavio, kako govorae Thornton drmajui
Bucka tamo-amo i karajui ga od milja.
Dva dana i dvije noi nije Buck odlazio iz tabora, niti je za
asak putao Thorntona s oiju. Slijedio je gospodara sustopice, dok
je ovaj radio, pazio na nj za objeda, pratio ga uveer na poinak,
izjutra ga doekivao. No nakon dva dana zov iz ume poe dopirati
zapovjednije negoli ikad prije. Buck opet zapade u nemir, poee ga
progoniti sjeanja na divljeg brata, na ljupki kraj s onu stranu
razvoa, na jurenje preko umskih daljina. I opet poe da luta
umama, ali divljeg brata vie ne bijae; premda je za dugih bdjenja
pomno oslukivao, nikad mu vie do uiju ne dopre ono tuno
zavijanje.
Poeo je nou spavati vani, a ponekad je dane i dane izbivao
izvan tabora; jednom je preao razvoe, tamo gdje je izvirao potok, i
siao u onaj kraj, to obiluje umom i vodom tekuicom. itav je
tjedan dana onuda lutao, uzalud tragajui za novim znakom svoga
divljeg brata i usput lovei divlja, i kaskao dugim, laganim kasom
to kanda nikad ne umara. Lovio je losose u nekoj irokoj rijeci, to
se negdje u more izlijevala, i pored te rijeke razderao je velikog
mrkog medvjeda, kojega su golemi komarci oslijepili, pa je
bespomoan i straan bjesnio umom; zaklao ga je tu, kad se
medvjed i sam nalazio u ribolovu. Iako medvjed bijae slijep, borba
nije bila laka, te je probudila i posljednje skrivene ostatke Buckove
divljine. A kada se nakon dva dana vratio do trupla i naao
dvanaestak vukolikih prodrljivaca kako se otimaju o plijen,
rasprio ih je kao pljevu; iza onih koji su umakli, ostala su dvojica
to se vie nee otimati.
Obuzela ga krvoednost kakve prije nije znao. Klao je,
prometnuo se u grabeljivca to ivi od ivih stvorova, bez iije
pomoi, sam, zahvaljujui svojoj snazi i neustraivosti,
pobjedonosno nadivljujui u neprijateljskoj okolini, gdje samo jaki
nadivljuju. Sve je to probudilo u njem silnu oholost, to je prela na
cijelo njegovo bie i svega ga proela. Taj se osjeaj pokazivao u
svim njegovim pokretima, nalazio se u igri svakog miia, jasno
izbijao u njegovu dranju, te njegovo sjajno krzno inio jo
sjajnijim, ako je to mogue. Da nije imao mrke mrlje na njuci i
povie oiju, i pruge bijele dlake sredinom prsa, mogao bi se lako
71

zamijeniti za kakva golema vuka, veeg i od najveeg u tom rodu.

Od svog oca bernardinca naslijedio je uzrast i teinu, ali je njegova
mati, ovarski pas, tome uzrastu i teini dala oblik. Njuka mu bjee
velika vuja njuka, ali vea nego u ikojeg vuka, a glava, neto ira,
bjee vuja, ali tea i krupnija.
I lukavost mu bijae vuja, divlja lukavost, a njegovo shvaanje
shvaanje ovarskoga psa i bernardinca; sve ga je to, uz iskustvo
steeno u najsurovijoj koli, inilo stranim, kao to je strana svaka
druga zvijer to prolazi pustinjom. Mesoder, to se hrani samo
divljai, bijae on u punom cvijetu, na najvioj plimi svog ivota, te
je pucao od snage i krepkosti. Kad bi ga Thornton pomilovao po
hrptu, za rukom bi mu sve pucketalo, jer je od dodira svaka dlaka
isputala magnetizam, to se u njoj nagomilao. Svaki dio, tijelo i
mozak, stanije i ivano tkivo, sve bijae nabijeno do vrhunca, sve
savreno napeto; a izmeu svih dijelova divna skladnost, potpuna
uravnoteenost. im bi to opazio ili uo, im bi se to dogodilo, a
to trailo da se neto uini, odgovorio bi munjevito brzo. I koliko
god eskimski pas mogao brzo skoiti na obranu ili u napad, Buck bi
skoio dvaput bre. im bi opazio pokret ili uo uanj, ve bi na nj
i odgovorio, i to u kraem vremenu nego to je drugom psu trebalo
dok okom uhvati pokret ili uhom zvuk. U istom je trenutku opaaja
donosio odluku i djelovao. Zapravo su te tri radnje opaanje, odluka,
djelovanje dolazile jedne za drugom, ali je vremenski razmak
meu njima bio tako neizmjerno sitan, te se inilo kao da se
dogaaju istodobno. Miii mu bijahu puni puncati ivotne snage,
pa su otro poigravali, poput ocalnih pera. ivot je strujao kroza nj u
divnom izobilju, radostan i nabujao, te se inilo, sad e ga, od silnog
zanosa, raznijeti na komade i obilno potei svijetom.
Nikad nije bilo takva psa ree jednog dana John
Thornton dok su drugovi gledali Bucka kako odlazi iz tabora.
Razbio se kalup poto su njega izlili napomenuo je Pete.
Svega mi, i ja bih to rekao potvrdio je Hans.
Vidjeli su ga gdje odlazi iz tabora, ali nisu vidjeli kako se
odmah strano preobrazio, im se naao u tajnovitosti ume. Nije
vie iao obinim korakom. S onih se stopa prometnuo u zvijer, pa
se tiho uljao, poput make, postao sjenka, to se javljala i
iezavala meu sjenkama. Znao je kako mu valja iskoristiti svaki
zaklon, znao puzati na trbuhu kao zmija, znao skoiti poput zmije i
udariti. Mogao je skinuti snijenicu iz gnijezda, zaklati zeca na
72

spavanju, zgrabiti u zraku male prugaste vjeverice, to bi samo

trenutak zakasnile da pobjegnu uz drvee. Ribe, na irim mjestima u
rijeci, ne bijahu mu prebrze, ni odve oprezni dabrovi dok bi
popravljali svoje jazove. Ubijao je da jede, a ne iz obijesti; ali je
volio jesti ono to je sam ubio. U nekim mu pothvatima bijae
prikrivene ale; uivao je u tome da se priulja vjevericama: kad bi
ih gotovo ve zgrabio, pustio bi ih da nasmrt preplaene umaknu na
drvee.
Jesen dola, sobovi se javljali u veem broju, polako silazili da
doekaju zimu u niim i blaim dolinama. Neko zalutalo, napol
odraslo lane ve je palo rtvom Bucku; no ovaj je htio domoi se
krupnije i stranije divljai, pa je jednog dana na nju i naiao kod
razvoa, na izvoru potoka. Stado od dvadeset sobova prelo iz
onoga umovitog i tekuicama bogatog kraja, a voa u stadu bio
neki veliki mujak. Bjee taj divlje udi, vie od est stopa visok,
strahovit protivnik, kakva je Buck mogao poeljeti. Velikim je
lopatastim rogovima razmahivao tamo-amo; na njima imae
etrnaest paroaka, to su se od vrka do vrka razgranali na sedam
stopa. Sitne mu se oi opako i gnjevno krijesile, dok je bijesno rikao
gledajui Bucka. Iz sobova bedra virio vrak pernate strijele, a to
bijae razlogom njegove podivljalosti. Vodei se nagonom, to je
potjecao iz prastarih dana prvobitnog svijeta, Buck je iao za tim da
sobu sprijei povratak u stado. Nije to bio lak posao. Skakao je
ispred soba i lajao, tek toliko udaljen da ga ne mogu zahvatiti
njegovi golemi rogovi i strahoviti raireni papci, koji bi mu ivot
dokrajili jednim udarcem. Nemoan da se otarasi zubate opasnosti i
da okrene svojim putem, sob je zapadao u najvee bjesnilo. U tim je
asovima jurio na Bucka, koji se vjeto povlaio: gradio se kao da
ne moe pobjei i time mamio protivnika. A kad bi se sob odvojio
od stada, na Bucka bi navalila dva-tri mlaa mujaka i tako bi
ranjenome omoguili da opet prie stadu.
Ima neko strpljenje divljine tvrdokorno, neumorno, uporno
kao i sam ivot strpljenje tono beskrajne sate dri pauka
nepokretna u njegovoj mrei, zmiju smotanu u klupko i panteru u
zasjedi; to je strpljenje poglavito svojstveno ivotu kad ovaj lovi
svoju ivu hranu; njime bijae naoruan Buck kad se uhvatio stada,
zadravajui ga u njegovu napredovanju, izazivajui mlade
mujake, zabrinjavajui enke s napol odraslom lanadi, a ranjenog
soba tjerajui u bjesnilo od nemonog gnjeva. To se nastavljalo pol
73

dna. Buck se nalazio svuda, napadao sa svake strane, obasipao stado

vihorom prijetnja, odvajao svoju rtvu im bi prila stadu,
iscrpljivao strpljivost ivotinja na koje je navaljivao, jer je znano da
je manje strpljivosti u napadnutog negoli u onoga koji napada.
Dan se primicao kraju, sunce se spustilo na poinak na
sjeverozapadu (tama se vratila, a jesenske su noi trajale est sati);
to je dan vie odmicao, mladi su mujaci pokazivali sve manje
volje da priskau u pomo svome voi. Bliska zima tjerala ih u nia
podruja, a taj dosadni stvor, to ih zadrava u kretanju, toliko bijae
nametljiv te se inilo da se te napasti nikad nee rijeiti. Osim toga,
u pogibli nije bio ivot stada ni mladih mujaka; zahtijevao se ivot
samo jednog lana, a taj nije bio toliko vaan koliko ivoti itava
ostalog stada, tako da naposljetku bijahu pripravni da plate danak.
U sumrak stajae stari sob oborene glave i gledae svoje
drugove enke, koje je poznavao, lanad, koju je oinski volio, mlade
mujake, koje je pouavao gledao ih kako brzo promiu kroza
svjetlost to gasne. Nije mogao za njima, jer mu je pred nosom
skakala ta nemilosrdna zubata napast to ga nikako ne ostavlja.
Teio je pol tone i jo tri stotine funti, po vrhu; proivio je dug i
snaan ivot, pun borbe i okraja, a sad eto ga licem u lice sa smru,
to mu prijeti od zubi nekoga stvora, kojega glava ne dosee ni
iznad njegovih velikih i koatih koljena.
Odonda ni obdan ni obno nije Buck naputao svoj plijen, nije
mu davao ni aska poinka, nije mu doputao da brsti lie s drvea
ni izdanke mladih breza i vrba. Nije ranjenom sobu ostavljao prilike
da utai stranu e vodom iz potoia, to su ih prelazili. esto bi
se sob, oajan, dao u trk i podugo bjeao. Buck ne bi ni pokuao da
ga zaustavi, nego je lagano kaskao za njim, zadovoljan takvom
igrom, te bi legao kad bi sob zastao, a estoko bi ga napadao im bi
pokuao da se hrani ili da pije.
Golema se glava obarala sve nie i nie pod spletom rogova, a
nespretni kas bivao sve slabiji. Od vremena do vremena znao bi sob
podugo stajati, njuke priklonjene zemlji, objeenih uiju, a Buck bi
time dobivao sve vie vremena da se sam napoji i da poine. U
takvim asovima, daui, s isplaenim crvenim jezikom i s oima
uprtim u golemog soba, zastao bi Buck, a sve mu se priinjalo da
svaka stvar mijenja lice. Mogao je osjetiti neko novo gibanje na
zemlji. Kao to su sobovi dolazili u onaj kraj, tako su dolazile i
druge vrste ivota. Od njihove nazonosti sve je brujalo: i uma, i
74

voda, i zrak. Nije to saznao ni vidom, ni sluhom, ni njuhom, nego

drugim nekim osjetilom, koje bijae istananije. Nita nije uo, nita
vidio, a ipak je znao da se kraj nekako promijenio, da se u njem
dogaaju neobine stvari; i odluio je da to istrai, im zavri posao
to ga je zapoeo. Naposljetku, etvrtoga dana, oborio je golemoga
soba. Dan i no ostao je pokraj plijena, jedui i spavajui naizredice.
A onda, odmoran, osvjeen i okrijepljen, okrenu prema logoru i
Johnu Thorntonu. Lagano je kaskao, sat za satom, neprestance iao,
a nikad nije bio neodluan ili u sumnji zbog zamrenog puta, uvijek
grabio ravno prema taboru, a tako siguran u pogledu pravca da bi se
ovjek sa svojom magnetskom iglom mogao postidjeti.
I dok je tako brzao, postajao je sve vie svjestan novoga
gibanja to je ispunilo zemlju. ivot se tu razlikovao od ivota
kakav bijae preko ljeta. Nije vie tu injenicu osjeao nikakvim
profinjenim ni tajanstvenim ulom: ptice su o tome cvrkutale,
vjeverice avrljale i sam lahor aputao. Zastao je vie puta i udisao
svjei jutarnji zrak, njukao i itao poruku, koja bi ga onda tjerala da
poskoi i da bre grabi. Muan ga osjeaj pritiskivao, slutio je da se
nekakva nesrea zbiva, ako se ve nije dogodila; a kad je za sobom
ostavio posljednje razvoe i siao u dolinu prema taboru, pribliavao
se opreznije.
Preavi tri milje, namjeri se na svje trag, od kojeg mu se
nakostrijeila dlaka na iji. Trag je vodio ravno prema taboru i Johnu
Thorntonu. Buck je jurio naprijed brzo, a kriom, svaki mu ivac bio
napregnut i napet u silnoj panji nad mnotvom pojedinosti to su
sastavljale i otkrivale cijelu priu cijelu, jedino je jo svretak
nedostajao. Njegov mu njuh raznoliko opisivao prolazak ivota, za
kojim je iao. Razabrao je da je uma utihnula, a to ne bjee bez
razloga. Pobjegle su ptice, posakrivale se vjeverice. Od potonjih
vidje samo jednu okretno sivo stvorenjce, priljubljeno uza sivu
suhu granu, tako da bijae kao njezin dio, drvenasta izraslina na
samome drvetu.
Dok je Buck prolazio dalje poput tamne sjene, to neujno
klizi, nos mu najedanput trgnu u stranu, kao da ga je povukla kakva
opipljiva sila. Slijedio je novi trag do neke gutare i ondje naiao na
Niga. Leao je porebarce, uginuvi tu, dokle se dovukao, naskroz
proboden strijelom: s jedne strane tijela izvirio vrh, a s druge se
vidjela pera.
Nekih stotinu jarda dalje Buck naie na jednoga od zaprenih
75

pasa, to ih je Thornton kupio u Dawsonu. Taj se pas trzao u

samrtnoj borbi, ba na stazi; Buck ga zaobie ne zastajui. Od
tabora dopirae slabi um mnogih glasova, to su se dizali i sputali
u jednolinu pjevanju. Puui dovukao se do ruba istine, i ondje
naao Hansa kako lei niice, naikan perima mnogih strijela kao
dikobraz. U isti as Buck upravi pogled onamo gdje je stajala koliba
od omorikova granja, i ugleda neto od ega mu se nakostrijeila
dlaka po vratu i po pleima. Zapljusnu ga val strahovita bijesa. Nije
ni znao da je zaurlao, a jest zaurlao prodorno, strahovito, divlje. Po
posljednji put u svome ivotu dopustio je da strast nadvlada nad
lukavou i nad razborom, no to bjee od prevelike ljubavi to ju je
osjeao prema Johnu Thorntonu.
Jihati igrahu oko ostataka kolibe od omorikova granja, kad
zaue strahovit urlik i ugledae kako se na njih obara zvijer kakve
jo nikad nisu vidjeli. Bjee to Buck, ivi vihor bijesa, koji se bacio
na njih u mahnitoj elji da unitava. Skoio je na najbliega (bio to
poglavica Jihata), pa mu razdro grlo irom, tako da je iz kucavice
krv mlazom iknula. Nije se zaustavljao da razdire rtvu, nego se
pourio dalje, pa je u iduem skoku raskinuo grlo drugom ovjeku.
Ne bijae nikoga tko bi mu se mogao oduprijeti. Zapao je u samu
njihovu sredinu i razdirao, trgao, unitavao, u neprestanom i
strahovitom pokretu, prkosei strijelama to su ih na nj odapinjali.
Neshvatljivo brzi bijahu mu pokreti, a Indijanci toliko zbunjeni da
su jedan na drugoga strijele odapinjali; neki mladi lovac, potegavi
kopljem na Bucka, pogodi njime grudi drugog lovca tako estokim
udarcem da je vrak koplja probio kroz kou na leima te izvirio
van. Na to Jihate spopade takva strava da su u silnu strahu umakli u
ume i u bjeanju objavljivali dolazak Neastivog.
A Buck zaista bjee utjelovljeni avo, to je bjesnio iza njih,
obarajui ih kao srne, dok su bjeali izmeu drvea. Bjee to koban
dan za Jihate. Rasprili se oni nadaleko i nairoko onim krajem, i tek
poslije tjedan dana u nekoj se dolini skupie preivjeli, pa izbrojie
gubitke. to se tie Bucka, on se, sit gonjenja, vratio u opustoeni
tabor. Naao je Petea, ondje gdje je bio ubijen, pod gunjevima, u
prvom asu iznenaenja. Thorntonova oajnika borba bijae svjee
ispisana na zemlji, pa je Buck pronjuio svaku pojedinost o njoj, sve
do ruba dubokog vira. Tu na rubu, s glavom i prednjim nogama u
vodi, leala je Skeeta, vjerna do posljednjeg. A sam taj vir, kaljav i
mutan zbog zajazivanja, krio je ono to se u njem nalazilo tijelo
76

Johna Thorntona; Buck je naime slijedio trag sve do vode, a ondje je

trag prestajao.
Cio dan Buck je sjedio kraj vira i snatrio, ili je nemirno
prolazio taborom. Smrt kao prestanak kretanja, kao odlazak iz ivota
ivih, Buck je poznavao, te je znao da je John Thornton mrtav. To je
u njemu ostavilo veliku prazninu neto to bijae slino gladi, ali
to neprestano boli i to se ne moe hranom utoliti. Kadikad bi,
zaustavivi se da promatra mrtva tijela Jihata, zaboravljao tu bol, i
tada bi osjeao jak ponos ponos vei od kojeg to ga je prije
osjetio. Ta zaklao je ovjeka, najplemenitiju divlja, ubio ga unato
zakonu toljage i zuba. Radoznalo je prilazio da njui tjelesa. Kako li
su lako otila jedno za drugim! Tee bijae ubiti eskimskoga psa
negoli njih. Ne bi bili za nj nikakvi protivnici, da nije njihova
strijela, koplja i toljaga. Odsad ih se nee bojati, osim kad u rukama
nose svoje strijele, koplja i toljage.
No se raskrili, a pun mjesec uzdie se na nebu, visoko iznad
drvea, obasjavajui zemlju, dok se sva ne okupa u njegovoj
sablasnoj svjetlosti. Buck, koji je leao i tugovao kraj vira, oivje
kako no pade; outje gibanje novog ivota u umi, a taj se
razlikovao od ivota to ga Jihati bijahu donijeli. Buck ustade i poe
oslukivati i njuiti. Iz daljine dopirae slab odjek prodorna
zavijanja, to ga je pratio itav zbor slinih glasova. to su asovi
vie promicali, glasovi bivahu blii i jai. Buck ih opet prepozna kao
neto to je uo na drugome svijetu, koji je postojano ivio u
njegovu sjeanju. Primaknuo se na sredinu istine i oslukivao. Bio
je to onaj zov, onaj vieglasni zov, ali je mamio vie negoli ikad
prije, i upravo bijae kao da prisiljava. A Buck je vie negoli ikad
prije bio spreman da mu se odazove. Ta John Thornton bjee mrtav.
I posljednja je veza bila prekinuta. ovjek i njegovi zahtjevi nisu ga
vie obvezivali.
Lovei svoju ivu hranu kako su je Jihati lovili, napadajui s
bokova sobove, koji su se selili u nie predjele, opor vukova
naposljetku je preao iz onoga kraja, to je bogat umom i vodom, te
provalio u Buckovu dolinu. U istinu, polivenu mjeseinom, jurnue
poput srebrne bujice. Na sredini istine stajao Buck, nepokretan
poput kakva kipa, stajao oekujui im dolazak. Prestravie se, kako
je stajao nepomian i golem, te asak nastade stanka, dok najsmjeliji
ne skoi ravno na nj. Buck udari poput munje i slomi mu iju. Onda
stade, ne miui se, ba kao i prije, dok se, iza njega, pogoeni vuk
77

previjao u samrtnim mukama. Jo trojica pokuae napasti, hitro

jedan za drugim, pa su se i povukli jedan za drugim, dok im je krv
tekla iz vratova ili ramena.
To bijae dovoljno da cio opor pojuri naprijed, u neredu,
zbijeni u gomilu, tako da su nasrtali jedan na drugoga u pomami da
obore plijen. Buckova zaudna brzina i okretnost dobro mu
pokoristi. Vrtei se na stranjim nogama, grizui i zasijecajui, bio
je svuda u isti as, inei frontu to kanda bijae neprobojna
toliko se brzo okretao i udarao s jedne strane na drugu. Ali da bi ih
sprijeio da mu dou s lea, valjalo mu se povui, dolje nie vira pa
u samo korito, dok se nije privukao uz neki visoki obronak od sitna
ljunka. Dokopao se pravog kuta u obronku to su ga ljudi nainili
kad su tu kopali; tu se isprijeio, zatien sa tri strane: ostalo mu da
se bori samo na jednoj, sprijeda.
Tako se estoko borio da su se vukovi, poraeni, nakon pola
sata povukli. Svi su isplazili jezike, a bijeli im se zubi koljai
grozovito caklili na mjeseni. Neki leahu uzdignute glave i naprijed
naulenih uiju; drugi stajahu pazei na Bucka, a neki opet lokahu
vodu na viru. Jedan izmeu njih, dug i siv mronja, oprezno prie,
nekako prijateljski, i Buck u njem prepozna divljeg brata s kojim je
trao jednu no i jedan dan. Vuk je prigueno kevtao, pa kad je i
Buck zakevtao, dodirnue se njukama.
Na to izie naprijed neki stari vuk, suh, pun oiljaka steenih u
borbi. Buck iskesi zube, kao da e zareati, no ipak onjuie noseve.
Onda stari vuk sjede, podie njuku prema mjesecu i poe zavijati,
dugo, vuji. I ostali posjedae i okrenue zavijati. Sada zov doe
Bucku ist i razgovijetan. I on sjede pa stade zavijati. Poslije toga
izie iz svoga kuta, a opor se natisnu oko njega pa ga poe
onjukavati, napol prijateljski, napol divlje. Vuci predvodnici
zakevtae i pojurie u umu, a za njima ostali vukovi, tekui u
zboru. I Buck je s njima kaskao, tekui i jurei usporedo sa svojim
divljim bratom.
*
Tu bi se mogla zavriti pripovijest o Bucku. Nije mnogo godina
prolo, a Jihati opazie neku promjenu u pasmini umskih vukova;
viali su naime neke vukove s mrkim mrljama po glavi i njuki i s
bijelom prugom na prsima. A to je jo udnovatije, Jihati
pripovijedahu o nekoj sablasti u spodobi psa, to juri oporu na elu.
78

Strahuju od te sablasti, jer je u nje vea lukavost negoli u njih;

pustoi ona po njihovim taborima, kad stegne zima, pljaka ih, kolje
im pse, prkosi njihovim najboljim lovcima.
Priaju se jo i gore stvari. Dogaa se da ponekih od lovaca
nema nazad u tabor; neke su lovce njihovi suplemenici nali okrutno
zaklane, a oko njih se u snijegu vidjeli vuji tragovi vei od tragova
ikakva vuka. Svake jeseni Jihati slijede kretanje sobova, ali ima
jedna dolina u koju nikad ne ulaze. Ima ena to se odmah rastue
im se kraj vatre zapone govor o tome kako je psea sablast
nadola na to da ba onu dolinu izabere sebi za nastan.
A onu dolinu svakog ljeta obilazi jedan posjetitelj, o kojem
Jihati ne znaju. To je golem vuk, s divnim krznom, slian svima
drugim vukovima, a ipak razliit. Sam prelazi iz nasmijanog,
umom bogatog kraja, i silazi na istinu meu drveem. ut curak
curi tu iz sagnjilih vrea od sobove koe, tee i ponire u zemlju,
obraslu visokom travom, dok biljni nanos pada po njem i skriva ga
od sunca; tude on, posjetilac, snatri neko vrijeme i zavija, otegnuto i
tuno, prije negoli ode.
No nije on svagda sam. Kad nadou duge zimske noi, te
vukovi krenu za svojom hranom u nie doline, eto ga gdje oporu na
elu, po blijedoj mjeseni ili u svjetlucanju sjeverne svjetlosti, u
golemim skokovima skae ispred svojih drugova, a iz snanog mu
se grla izvija pjesma iz ranijeg svijeta, pjesma opora.

79

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/04/2013

80

81