valerio baak

Filozofski fakultet u Zagrebu

Sociologija, apsolvent
vabacak@gmail.com
UDK 316.422Bauman, Z.
316.422Giddens, A.

O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa

diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

Saetak
Modernost je od samih poetaka socioloke teorije njezin kljuni
koncept. U posljednje vrijeme, meutim, svjedoci smo proliferacije teorija o jednoj novoj modernosti u koju smo, prema mnogim
autorima, nedavno uli. Meu tim novim teorijama o modernosti
istiu se one Anthonyja Giddensa i Zygmunta Baumana, britanskih sociologa o ijim je djelima u ovom radu rije. Njihova se teorijska elaboracija takozvane kasne modernosti zasniva na pojednostavljivanju drutvene zbilje, svodei je na puki sustav binarnih
opozicija. Upravo je to pojednostavljivanje izloeno kritici u ovom
tekstu pri emu se prikazuju njihovi osnovni zakljuci o modernosti, toke konvergencije izmeu dvojice autora te se upuuje na
politike, kulturne i intelektualne utjecaje koji su odredili njihova
teorijska stremljenja. Analiza se temelji na kritikim osvrtima o
teorijama modernosti amerikog sociologa Jeffreya Alexandera,
koji je prvi upozorio na binarne opozicije kao glavno teorijsko
orue suvremenih sociolokih teoretiara.

valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa

Kljune rijei
Modernost, Anthony Giddens, Zygmunt Bauman, binarne
opozicije, individualizacija, nesigurnost, Jeffrey Alexander
6
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

Uvod
U sociolokoj teoriji druge polovice dvadesetog stoljea postoji
duga tradicija tumaenja modernosti. To tumaenje, meutim,
u pravilu podrazumijeva i konstrukciju predmeta analize jer
modernost, odnosno sklop kulturnih, drutvenih i ekonomskih
faktora koji je ine, nije objektivna pojava, drutvena injenica
oko koje postoji univerzalni konsenzus i koju je samo potrebno
proitati iz faktora od kojih je sainjena. Da zaista postoji
konsenzus, ne bismo imali stotine knjiga koje o njoj raspravljaju
na mnoge razliite naine. Rijetki su prominentni socioloki
teoretiari koji se pitanjem modernosti nisu bavili i stavili je
u naslov barem jedne svoje knjige. Primjerice, dva autora o
kojima je rije u ovom radu zajedno su napisali ak petnaest
knjiga koje u naslovu sadre neku inaicu rijei modernost.
Modernost je, dakle, tema ija aktualnost i znaaj ne jenjavaju,
barem ne u oima velikog broja priznatih sociologa. Ono to
je vrlo zanimljivo jest da se dominantne struje tumaenja
modernosti, kojima pripadaju dva autora koje analiziram u
ovom radu, oko mnogoega podudaraju.
U ovom u se tekstu usredotoiti na Anthonya Giddensa i
Zygmunta Baumana, dvojicu suvremenih sociolokih teoretiara
koji su svoju karijeru u posljednjih petnaestak godina izgradili
prije svega na svojim teorijama modernosti. Te sam autore
izabrao radi iznimno velikog utjecaja koji imaju na suvremenu
socioloku teoriju, bez obzira na propuste koje su u svojim
analizama znali napraviti. A razmatram ih zajedno radi izrazite

konvergencije njihovih zakljuaka o modernosti i bitne slinosti

u analitikim postupcima koje koriste u njenom tumaenju i
prikazivanju. U prvom dijelu rada dajem kratki prikaz njihovih
intelektualnih biografija s naglaskom na idejama o modernosti
te najznaajnijim teorijskim konceptima kojima se koriste i
koje razvijaju. Zatim pruam analizu njihovih glavnih ideja,
koristei se prvenstveno pristupom amerikog sociologa Jeffreya
Alexandera. Naposljetku izdvajam dominantne binarne opozicije
koje se mogu susresti u djelima dvojice autora, posebno u
njihovim glavnim djela o modernosti - Liquid Modernity Zygmunta
Baumana i Consenquences of Modernity Anthonya Giddensa
Kasna modernost ~ nesigurnost, refleksivnost i
individualizacija
Modernost je drutveno-historijski fenomen koji je u sociologiji
dvadesetog stoljea proao kroz razne interpretacije, ija je
glavna funkcija bila dati smisao i znaenje vremenu u kojem
ivimo. Ta su znaenja i smislovi varirali od autora do autora,
ali danas su se u naelu svi sloili oko jednoga - ivimo u
doba nove modernosti (postmodernosti, kasne modernosti,
refleksivne modernosti i sl.). To je uglavnom pretpostavljalo
sekularizaciju, detradicionalizaciju, ekonomsku i politiku
globalizaciju te refleksivnost. Postoje, dakako, mnoga razilaenja
u detaljima objanjenja ovih promjena, ali oito je slaganje meu
autorima oko toga da su se dogodile i da se nastavljaju dogaati
velike promjene koje je potrebno opisati i dati im smisao. Uz
postmoderne teoretiare makro-socioloke problematike
poput Jeana Baudrillarda koji istie da je modernost zavrena
(bez da se uope dogodila) (Baudrillard, 2000:41), meu
najpopularnijim tumaenjima tog novog doba su svakako ona

7
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

Anthonyja Giddensa i Zygmunta Baumana. U ovom poglavlju

dajem vrlo saet prikaz njihovih osnovnih ideja o modernosti i
tokama konvergencije meu njihovim glavnim zakljucima.
8
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

Anthony Giddens
Anthony Giddens svoj je prostor u polemikama oko
modernosti zasluio tekstovima iz ranih 1990-ih, pogotovo
knjigom Consenquences of Modernity (Giddens, 1990), a zatim
vie psihologijskim djelima poput Modernity and Self-Identity
(Giddens, 1991), u kojima analizira stanje sebstva i meuljudskih
odnosa u suvremenom drutvu. U prvoj knjizi, koja je za ovaj
rad i najznaajnija, on daje ope tumaenje perioda koji naziva
kasna modernost: umjesto ulaska u period post-modernosti,
pie Giddens, mi kroimo u period u kojem se posljedice
modernosti radikaliziraju i univerzaliziraju vie nego ikada prije
(Giddens, 1990: 3). Pritom se fokusira na institucije i pronalazi
tri diskontinuiteta pri prijelazu u kasnu (ili visoku) modernost:
diskontinuitet u brzini promjena, obujmu promjena i prirodi
modernih institucija. A te se promjene, odnosno radikalizacija
modernosti, manifestiraju u disoluciji evolucionistikog
pogleda na svijet, nestajanju historijske teleologije, razvoju
temeljite, konstitutivne refleksivnosti te isparavanja privilegirane
pozicije Zapada (Giddens, 1990: 52-53). Kljuni koncepti kojima
se u toj analizi najvie koristi su: povjerenje, rizik i ekspertni
sistemi, raskotvljenje (disembedding) i ontoloka sigurnost. Neu
ulaziti u detaljna razmatranja i objanjenje ovih koncepata,
ve njihovo navoenje slui tek saetoj ilustraciji Giddensovog
konceptualnog i interpretativnog aparata temeljem kojega
objanjava kasnu modernost, doba u kojem tradicija izumire
i preputa svoje mjesto refleksivnosti, to jest, prijemivosti

veine aspekata drutvene aktivnosti i materijalnih odnosa s

prirodom, kroninoj reviziji u svjetlu novih informacija i znanja
(Giddens, 1991: 20). Drutvo postaje izloeno proizvedenim
rizicima (manufactured risks) koji su globalnih razmjera i koji
su posljedica ljudskih djela - primjerice, globalno zatopljenje
i prijetnja nuklearnim unitenjem. Pritom se ljudski odnosi i
osobni identiteti takoer mijenjaju; postaju sve vie postignuti
od strane pojedinaca, izvan odreujuih okvira tradicije, a svaki je
vlastiti postupak podvrgnut refleksivnim postupcima evaluacije
i shodno tome mijenjanja. Meutim, uokvirujui pojam koji lei
u temelju njegove teorijske elaboracije jest nesigurnost, o
kojem u malo vie rei nakon kratkog pregleda misli Zygmunta
Baumana, autora ije vienje modernosti ima bitne slinosti s
Giddensovima, to i sam rado istie (Welzer, 2002).
Zygmunt Bauman
Glavno djelo u kojem Bauman izlae svoje vienje modernosti
jest knjiga Liquid Modernity (Bauman, 2000) koju je podijelio na
pet poglavlja: emancipacija, individualnost, vrijeme/prostor, rad,
zajednica. Budui da nemam prostora ni potrebe za ulaenjem u
detalje svakog pojedinog poglavlja, odnosno aspekta drutvenog
ivota ije promjene Bauman opisuje i tumai, usredotoit u se
samo na njegovo osnovno tumaenje modernosti (posljednjih
15-20 godina). Glavna je podjela, s kojom on barata u svojoj
analizi, ona izmeu fluidnosti (tekue) i solidnosti (kruto).
Nae je drutvo, smatra Bauman, individualizirana,
privatizirana verzija modernosti, s teretom za oblikovanje ivota
i odgovornou za neuspjeh koji padaju prije svega na ramena
pojedinca (Bauman, 2000: 7-8). Kljuno je, dakle, razumjeti, da
je kasna modernost (ili fluidna modernost, kako je jo naziva), do

9
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

10
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

krajnosti emancipirala pojedinca, distancirala ga od svih oblika

tradicionalnosti i ivotne predvidljivosti, dovodei modernog
ovjeka u stanje potpune slobode: mukarci i ene potpuno
su i istinski slobodni (Bauman, 2000: 22). Dok su obiljeja
rane, solidne modernosti fordistika tvornica, birokracija,
panoptikon, Veliki Brat i koncentracijski logor, u kasnoj,
fluidnoj, modernosti Bauman, vrlo slino Giddensu, spominje
nestajanje historijske teleologije (ideje napretka) te deregulaciju i
privatizaciju zadataka koji su se donedavno obavljali kolektivno.
Odnosno, dogaa se pomak prema pojedincu: nema vie velikih
voa koji e nam govoriti to da radimo i koji e nas osloboditi
odgovornosti za posljedice naih djela (Bauman, 2000: 30).
U njegovom je interpretativnom aparatu takoer kljuan
pojam nesigurnosti (koja je neizbjena u kontekstu potpune
individualizacije), no on je vezan uz pojam slobode koji se
kod Giddensa tek pretpostavlja i daje iitati izmeu redova,
a kod Baumana postaje eksplicitno i jasno izraen. Naravno,
Bauman znaajnu panju posveuje i riziku, detradicionalizaciji,
povjerenju te ostalim Giddensovim konceptima.
Oba teoretiara, dakle, imaju sveobuhvatno vienje modernosti
koje se proiruje na cjelokupnu suvremenu zapadnu civilizaciju.
Njihova se vienja, kao to se moe vidjeti u prethodnim
odlomcima, u osnovnim zakljucima umnogome podudaraju.
Pritom je nuno istaknuti dva kljuna pojma koja igraju
konstitutivnu ulogu kod oba autora: pojedinac i nesigurnost
(insecurity, prcarit, Unsicherheit). Danas, naime, ivimo u doba
kada je pojedinac preputen sam sebi da uiva u slobodi o kojoj
su teoretiari Frankfurtske kole toliko sanjali. On sigurnost vie
nigdje ne moe potraiti i ostavljen je da trai smisao oslanjajui
se iskljuivo na sebe i svoje sposobnosti. Obitelj, radno mjesto i
zajednica vie ne pruaju ontoloku sigurnost, ve dapae, ona
je nestala i u onom posljednjem osloncu pojedinca, intimnoj

vezi. Sve je fluidno, nestalno, ambivalentno i podvrgnuto

konstantnom pregovaranju. Rezultat (ili posljedica) radikalizirane
modernosti upravo je takav svijet u kojem su se svi povukli
u sebe, ne pouzdajui se vie u mree znaenja i materijalne
sigurnosti krute modernosti, ve u tekue i promjenjive
vlastite emocionalne i intelektualne sposobnosti. Drutvena
determinacija u ovom je scenariju potpuno izostavljena, a o
kulturnim utjecajima ima jo manje spomena jer bitan je
samo pojedinac. tovie, Giddensov koncept refleksivnosti i
Baumanov koncept likvefakcije (liquefaction) imaju slina
znaenja utoliko to podrazumijevaju rastvaranje drutvenih
struktura i njihovog znaaja u odnosu spram pojedinca. Takva
je ekstraindividualizirana slika kasne modernosti popraena
specifinim interpretativnim postupcima dvojice autora, poput
krutih teorijskih pojednostavljivanja koja drutvo prikazuju u
binarnim opozicijama kao npr. individualno-kolektivno, javnoprivatno, sigurno-nesigurno i fluidno-solidno. Pritom se oni
odluuju za jednu stranu te opozicije, zanemarujui injenicu
da su binarne opozicije tek pomono analitiko sredstvo u
interpretaciji drutvene zbilje kojima je svrha pomoi pri
odgonetanju nijansi i sloenosti drutvenog ivota, a ne biti
konani nalaz teorijske analize. U ostatku teksta usredotoit
u se na osnovne binarne opozicije kojima barataju Giddens i
Bauman, te u pokuati objasniti zato je takvo konstruiranje
teorije manjkavo i ukazati na neke historijske aspekte koji su
mogli utjecati na radikalna teorijska stajalita dvojice autora.
Binarne opozicije i drutveni uvjeti njihove reprodukcije
u doba kasne modernosti
Ameriki sociolog Jeffrey Alexander, prvi se bavio teorijama
modernosti kao znakovima vremena (Alexander, 1994;
Alexander i Smith, 1996), usredotoivi se na binarne opozicije

11
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

12
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

kojima su se pojedini teoretiari ili grupe teoretiara sluili da

drutvenim promjenama koje su ih okruivale daju smisao. On
u drugoj polovici dvadesetog stoljea vidi etiri distinktivna
perioda u drutvenoj teoriji: (1) modernizacijska teorija, (2)
antimodernizacijska teorija, (3) postmoderna teorija i (4)
neomodernizacijska teorija. Giddensa i Baumana mogue je
svrstati, kao to to radi Raymond Lee (Lee, 2005) u posljednju,
etvrtu, kategoriju za iji su razvoj najvie zaslune velike
drutveno-politike promjene poput kraja Hladnog rata. Ta je
promjena znaila poraz realnog socijalizma i uope komunistike
ideje. A kao posljedica dolo je do opadanja vjerovanja u bilo
kakve planske kolektivne poduhvate, preusmjeravajui nau
pozornost na pojedinca i njegovu mogunost i slobodu izbora. To
je barem bio stav neomodernizacijskih teoretiara koji su dijelili
ovu osnovnu ideju, ali i optimistian pogled na budunost radi
anticipacije snanog razvoja liberalne demokracije i slobodnog
trita potpomognutih globalizacijom koja je upravo u to
vrijeme postajala kljunom rijeju socioloke teorije. Alexander
istie kako u tom periodu radi nedavnog ponovnog oivljavanja
trita i demokracije na globalnoj razini i zbog toga to su to
kategoriki apstraktne i univerzalne ideje, univerzalizam je jo
jednom postao izvor za drutvenu teoriju pun ivota (Alexander,
1994: 184). Taj se univerzalizam oituje i u pripovjedakom
stilu kojim se koriste autori povezani s tim periodom, a koji
se sastoji od analitikih preuveliavanja i dihotomija, da bi to
uvjerljivije prezentirali svoje tumaenje drutveno-povijesnog
trenutka u kojem su se zatekli. Izvrstan su primjer takvog stila
Giddens i Bauman, koji su meu najuspjenijim akterima na
tritu ideja o modernosti.
Jedna od glavnih znaajka njihove narativne strategije jest da su

zadrali herojski radikalizam iz prijanjih antimodernizacijskih

teorija koje su svoj vrhunac doivjele u dominaciji koju je kritika
teorija sa svojim marksistikim zaleem doivjela za vrijeme i
neposredno poslije revolucionarnih kasnih ezdesetih. Naime,
jo jednom se svijet poeo tumaiti kao melodrama trijumfa,
ili skorog trijumfa, drutvenog dobra nad drutvenim zlom
(Alexander, 1994: 185). Pojedinac se emancipirao od sustava,
a njegovi su voe tijekom te emancipacije mirno napustili
svoje uloge voa i omoguili pojedincu da sam kreira vlastiti
ivot, kao to su to napravili heroji demokratskih prevrata s
kraja osamdesetih Havel, Mandela i Gorbaov. Ova je drutvena
drama silno obuzela imaginarij drutvenih teoretiara koji su
poeli sagledavati svijet u crno-bijelom okviru, to se u bitnoj
mjeri odrazilo i na njihova teorijska tumaenja. Dok je sveta
strana njihove teoretizacije obiljeena individualizacijom,
razvojem demokracije i slobodnog trita, profana strana
ustanovljena je kao prijetnja drutvenom dobru, a to je, kako
istie Alexander, nacionalizam, posebno onaj koji se poeo
raati u novonastalim demokratskim dravama Istone i
Srednje Europe. Taj je nacionalizam neracionalan, zavjerniki
i represivan, pri emu se preolako zaboravilo da je upravo taj
nacionalizam bio jedan od kljunih elemenata koji su omoguili
demokratske promjene u tom dijelu Europe i da je sastavni dio
emancipacije o kojoj ti autori piu (Alexander, 1994: 189). Iako
openito uzevi ima vrlo mnogo negativnih strana, nacionalizam
je ipak bio kljuan poticaj za demokratske prevrate. Meutim,
polariziranje drutvene stvarnosti na dobro i loe, sveto i profano,
dalo je priliku autorima poput Giddensa i Baumana da budu
intelektualne voe novog svijeta koji nee samo opisati ono to
vide da se dogaa ispred njihovih oiju, ve e proizvod njihovog

13
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

14
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

pogleda biti i konstrukt proizaao kao rezultat utjecaja njihovog

ideolokog okruenja (optimizam Zapadnog svijeta zbog razvoja
demokracije i trine ekonomije na globalnoj razini) i teorijskih
ambicija (dati univerzalni smisao i znaenje novonastalom
svjetskom drutvu). Oito je, naalost, da su pritom zaboravili
na nijanse i sloenosti drutvene zbilje koja ima vie strana od
one dvije kojima oni najee barataju: sigurno-nesigurno i
individualno-kolektivno.
Sigurnost ~ nesigurnost
Koncept sigurnosti svakako je najznaajnije teorijsko
uporite oba autora. Iako je operacionaliziran na vie naina i
na vie razina, njegova je glavna popratna varijabla pojedinac.
Naime, ontoloka sigurnost krute modernosti nestala je pred
transformacijom koju je uzrokovala kasna modernost, posebno,
barem to se Giddensa tie, u privatnom ivotu pojedinca: nain
ponaanja i osjeanja povezani sa seksualnim i branim ivotom
postali su mobilni, nemirni i otvoreni (Giddens, 1991: 12).
Ontoloku sigurnost, pritom, Giddens definira na sljedei nain:
pouzdanje koje veina ljudskih bia ima u kontinuitet vlastitog
identiteta i u konstantnost okruujueg drutvenog i materijalnog
okolia djelovanja (Giddens, 1990: 92), a ta se sigurnost rastvara
kroz progresivno oslobaanje agencije od strukture (Lash, 1994).
Drugim rijeima, ljudsko je djelovanje osloboeno ranomodernih
strukturnih ogranienja koja su mu nametali rod, klasa i rasa, to
je upravo osnovna teza teorija kasne ili refleksivne modernosti.
Kod Baumana se takoer radi o nesigurnosti kod pojedinca, iako je
ona ugraena u sustav kao cjelinu to je dovoljno dobro ilustrirano
Beckovim konceptom drutva rizika, na koji se esto poziva. Iz
Baumanove perspektive, s nestajanjem Vrhovnog ureda s vidika,

koji se starao o predvidljivosti svijeta i koji je titio granicu izmeu

dobra i zla, svijet postaje beskrajna zbirka mogunosti: kontejner
do vrha napunjen bezbrojnim mnotvom prilika za kojima treba
pohrliti ili koje smo ve propustili (Bauman, 2000: 61), a pritom
je sve, kako bi se reklo, ostalo na pojedincu (Bauman, 2000:
62). Meutim, bez obzira na ovakva radikalna shvaanja, ljudi
jo uvijek ive u drutvenom svijetu koji je predvidljiv i siguran
za obinog ovjeka i ono to se zapravo dogaa jest da su suoeni
s drugim tipom (ne)sigurnosti u svijetu u kojem je oduvijek bio
izazov ivjeti. Oni razvijaju ivotne strategije i planove koji
pruaju smisao i znaenje njihovim pojedinanim ivotima.
Individualno ~ kolektivno
Isticanje znaaja pojedinca kod Baumana i Giddensa ide paralelno
s ekonomskim razvojem, odnosno razvojem politiko-ekonomske
situacije na globalnoj razini. Kao to Alexander napominje,
stav i svojevrsno univerzalno slaganje teoretiara da se trite
emancipiralo od drave i time omoguilo cvjetanje privatizacije,
ugovora, kompeticije i financijske nejednakosti kao uvjeta razvoja
pojedinca, znaajno je utjecalo i na njihove teorijske stavove
kada su u pitanju opa vienja kasne modernosti. Odjednom
je eksplodirala teorija racionalnog izbora koja je postala
najatraktivnijim teorijskim oruem drutvenih znanstvenika,
ukljuujui popularizaciju metodolokog individualizma. A dva
su autora pritom pojedinca suprotstavili kolektivu i ponudili
radikalnu verziju kasne modernosti koja govori da je pojedinac
lien svih strukturnih prepreka i ogranienja. Nicholas Gane
to dobro saima kada pie: Bauman tvrdi da su strukturalne
konice, kada je u pitanju individualna sloboda, otputene:
procesi deregulacije, liberalizacije i fleksibilizacije doveli su

15
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

16
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

do radikalnog odvajanja slobodnih agenata od sistema i do

razdvajanja individualnih izbora od kolektivnih projekata
i akcija (Gane, 2001: 269). To je suprotstavljanje pojedinca
kolektivu, ini se, proizalo kao posljedica ili reakcija na velike
politike promjene koje su, po mnogima, uklonile dravu sa
scene kao Vrhovnog suca, a pritom su takoer bili svjedoci
topljenja znaaja drugih aspekata drutvene strukture poput
klase, rase i roda. Odnosno, to je barem bila percepcija mnogih
teoretiara. Meutim, drava ili drava-nacija nije u tolikoj mjeri
izgubila znaaj kao to ti autori misle (Giddens, 2005) i koji vide
odumiranje nacije-drave kao glavnog sigurnosnog zaklona
(Bauman, 2000: 185-186). Ona je promijenila svoj oblik i sfere
utjecaja, ali jo uvijek je vrlo iva i ispoljava odreujui utjecaj
na ivot pojedinca (Mann, 1997). Oni su takoer zapostavili jo
jedan iznimno vaan aspekt suvremenih razvijenih drutava, a
to je razvitak sekundarnih asocijacija i civilnog drutva koje one
sainjavaju. Tu se razvija jedan novi duh kolektivizma koji je
potrebno uzeti u obzir i u ijem kontekstu je potrebno tumaiti
stanje dananjeg drutvenog ivota. Pojedinci, iako im se nudi
sloboda, izabiru biti dio asocijacija koje e dati znaenje i smisao
njihovim individualnim nastojanjima i uiniti ih dijelom neeg
veeg od njih samih.
Zakljuak
Giddens i Bauman fiksirali su se unutar dihotomije izmeu
potpuno slobodnih pojedinaca u takozvanoj tekuoj modernosti
koji nisu u stanju nositi se s odgovornou koja ide sa slobodom
na jednoj strani i pojedinaca koji su zatoeni u krutoj modernosti
koji nemaju slobodu, ali imaju sigurnost rutine i dravne skrbi
na drugoj strani. Pritom, naalost, nema ni traga nadilaenju

ove jednostavne teorije modernosti, ve tek tragovi drutvenih

teoretiara koji su postulirali svoju viziju suvremenog drutva
kao objektivnu injenicu, no viziju koja je zapostavila ljude i
njihova promjenjiva kulturna oekivanja, strahove i nade koji
interveniraju izmeu suvremenih rizika i njihove percepcije
(Alexander i Smith, 1996: 253). Rizicima koje Alexander
spominje mogu se jo dodati svi oni objektivni fenomeni koji
prema dvojici autora ilustriraju povlaenje utjecaja elemenata
drutvene strukture na pojedinca i globalni fenomeni koji
ine ivot pojedinca nesigurnim. Alexander je u pravu kada
zakljuuje: da bi objasnili nova i esto uznemirujua iskustva
svojih drutava koja se mijenjaju, intelektualci razvijaju binarne
opozicije ije im konstrukcije svetosti i profanosti omoguuju
da postave sadanjost u odnos prema pojednostavljenoj prolosti
i budunosti (Alexander, 1994: 265). Upravo to rade Giddens i
Bauman pri emu ignoriraju sloenosti i nijanse s kojima ljudi
stvaraju i odravaju svoj i drutveni ivot, neopravdano dajui
potpuno slobodnom pojedincu i sveprisutnoj nesigurnosti
sredinji znaaj u svojoj interpretaciji kasne modernosti.

17
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

Literatura

18
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj

alexander, j. (1994) Modern, Ante, Post and Neo: How Intellectuals Have Tried

to Understand the Crisis of our Time

Zeitschrift fur Soziologie 23(3), str. 165-197
alexander, j & smith, p. (1996) Social Science and Salvation: Risk Society

as Mythical Discourse

Zeitschrift fur Soziologie 25(4), str. 251-262
baudrillard, j. (2000) The Vital Illusion

New York; Columbia University Press
bauman, z. (2000) Liquid Modernity

Cambridge, UK; Polity Press
lash, s. (1994) Reflexivity and its Doubles: Structure, Aesthetics, Communityu

beck, u. & giddens, a. & scott lash (ur.) Reflexive

modernization:politics, tradition and aesthetics in the odern social

order

Stanford, CA; Stanford University Press.
gane, n. (2001) Zygmunt Bauman: Liquid Modernity and Beyond

Acta Sociologica 44(1), str. 267-75
giddens, a. (2005) Odbjegli svijet

Zagreb; Jesenski i Turk
giddens, a. (1991) Modernity and self identity: self and society in the late

modern age

Cambridge; Polity Press
giddens, a. (1990) The consequences of modernity

Stanford, CA; Stanford University Press
lee, r. l. m. (2005) Bauman, Liquid Modernity and Dilemmas of Development

Thesis Eleven 83, str. 6177
mann, m. (1997) Has globalization ended the rise and rise of the nation-state?

Review of International Political Economy 4(3), str. 472-496
welzer, h. (2002) On the Rationality of Evil: An Interview with Zygmunt

Bauman

Thesis Eleven 70, str. 100112

On simplifying modernity: criticizing

Bauman and Giddens
Summary
Since the very beginnings of sociological theory, modernity has
been its key concept. We have, however, recently been witnessing the proliferation of theories about a new kind of modernity,
which we have, according to many authors, entered only lately.
This paper discusses the most prominent among these modernity theories, namely those of British sociologists Anthony Giddens and Zygmunt Bauman. Their elaboration of the so called
late modernity is based on the simplification of social reality, reducing it to a mere set of binary oppositions. This texts critique
is directed precisely towards this simplification. The basic conclusions about modernity produced by these two authors, their
convergence points as well as the political, cultural and intellectual influences exerted on them are also elaborated. The origin
of this analysis goes back to critical texts on modernity theories
produced by US sociologist Jeffrey Alexander, who was the first
to warn about binary oppositions being the main methodological instrument of contemporary sociological theorists.
Key words
Modernity, Anthony Giddens, Zygmunt Bauman, binary oppositions, individualization, insecurity, Jeffrey Alexander

19
valerio baak
O pojednostavljivanju
modernosti: kritika
Baumana i Giddensa
diskrepancija
sijeanj 2007.
svezak 8 | 12 broj