Životopisi Imama Ehli-Bejta

1
Sadraj
Uvodna rije pisca .......................................................................................................3
PRVI IMAM, ALI ibn EBI TALIB, s.a. ...........................................................................5
DRUGI IMAM HASAN el - MUDTEBA, s.a. ............................................................33
TREI IMAM, HUSEJN EHID, s.a. .........................................................................57
ETVRTI IMAM, ALI SEDAD, s.a ...........................................................................97
PETI IMAM, MUHAMMED BAKIR, s.a. ...................................................................127
ESTI IMAM, DAFER SADIK, s.a .........................................................................147
SEDMI IMAM, MUSA KAZIM, s.a............................................................................176
OSMI IMAM, ALI IBN MUSA AR-RIDA, s.a. ...........................................................198
DEVETI IMAM, MUHAMMED DEVAD, s.a. ..........................................................225
DESETI IMAM, ALI HADI, s.a. ................................................................................241
JEDANAESTI IMAM, HASAN ASKERI, s.a. ...........................................................261
DVANAESTI IMAM, MUHAMMED MEHDI, s.a.......................................................283
2
Uvodna rije pisca
Zamisao da napiem i objavim knjigu koja bi se bavila ivotima dvanaest
imama Ehli-bejta nosio sam godinama. U meuvremenu sam objavio
nekoliko djela autorskih i prijevoda u kojima je bio obraen ivot nekih
Imama i te knjige naile su na dobar prijem kod ljubitelja tiva ove vrste. Za
to vrijeme sve vie sam razmiljao o sastavljanju knjige koja bi ponudila
zaokruene biografije asnih Imama, to je podrazumijevalo da bih se
svakako okoristio i s naprijed spomenutim knjigama. Ovo sam smatrao i
svojom vjerskom obavezom. Meutim, za ostvarenje te elje trebalo mi je
dovoljno vremena da iitam i obradim obimnu literaturu, a okolnosti mi to
dugo nisu doputale. S druge strane, sve to vrijeme ljudi iz razliitih skupina
zainteresirani za biografije asnih Imama, mir neka je na sve njih, traili su
od mene da napiem jedno openito djelo, zasnovano na vjerodostojnim
vrelima, budui da se zaista osjeala potreba za jednom takvom knjigom,
pisanom na savremenom perzijskom jeziku, ime bi oni koje ovaj sadraj
zanima bili osloboeni tekog zadatka da se obraaju razliitim izvorima, na
raznim jezicima. To su, dakle, razlozi koji su dugo vremena drali ivom
moju elju da nainim upravo ovakvu knjigu. Uz sve predoeno, posljednjih
nekoliko godina drao sam na visokokolskim ustanovama predavanja iz
historije islama, ali i ona o ivotopisima asnih Imama, mir neka je na sve
njih, te sam u tu svrhu priredio i umnoio nekoliko skripti, ali nije bilo prilike
da ih zavrim i uredim te da na temelju njih sainim zasebnu knjigu. Ipak,
uoavajui reene potrebe i zanimanja, postepeno sam doraivao i
upotpunjavao svoja skripta, uzimajui pritom u obzir mnotvo novih izvora i
sve vie irei temu kojom sam se bavio, te sam naposljetku ostvario svoj cilj
i, dobrotom Boijom, sainio knjigu koju imate u rukama.
Budui da je ova knjiga namijenjena najirem krugu italaca,
nastojalo se zaobii bavljenje izrazito strunim pitanjima, naprimjer,
historijom pojave i razvoja razliitih frakcija meu sljedbenicima Ehli-bejta,
sloenim teozofskim pitanjima, pitanjima oko kojih postoje razilaenja (to bi
zahtijevalo zasebno djelo) i slino, te se na takvo ta ukazivalo tek ondje gdje
je to bilo zaista neophodno i pritom je italac, kroz biljeke, upuivan na
literaturu i vrela za daljnje istraivanje. Valja napomenuti da sam neposredno
i temeljito prouio svu literaturu i vrela navedene u biljekama, a u knjizi su
doneseni zato da bi zainteresirani italac i sam mogao da ih uzme u obzir i, u
sluaju potrebe, podrobnije obradi i tako stekne dodatne uvide. Takoer, u
pogledu vjerodostojnosti historijskih injenica, koristio sam se prvorazrednim
i najstarijim vrelima, dakle, izvorima koji su vremenom nastanka najblii
odreenom historijskom dogaaju, ali pritom nije zaobiena ni literatura na
perzijskom jeziku, posebno djela savremenih autora, te su naroito
3
iskoritena sva zanimljiva zapaanja, novi pristupi i prihvatljivi zakljuci iz te
literature. Katkad je u fusnoti skrenuta panja na injenicu da je neki stari
prijevod s arapskog na perzijski jezik izuzetno kvalitetan ili koristan, ime se
eljela izraziti zahvalnost ranijim sastavljaima ovakvog tiva. U nekim
primjerima koriteni su navodi iz savremenih djela, katkada uz male izmjene
u prijevodima nekih izraza, ime se opet kanila iskazati svojevrsna
zahvalnost autorima.
Na svu sreu, posljednjih godina na perzijskom jeziku napisano je i
prireeno mnotvo vrijednih knjiga koje se bave ivotopisima asnih Imama,
mir neka je na sve njih, to je svakako korisno i hvale vrijedno. Meutim,
svako od tih djela pisano je s posebnim ciljem, sa osobenim pristupom ili se
obraa posebnoj publici. U tom pogledu se knjiga koju imate u rukama
razlikuje od ostalih koje se bave slinom tematikom. U ovoj knjizi
ivotopisima Imama pristupa se tako to se prvo daje pregled najvanijih
dionica u ivotu svakog od njih, zatim se opisuje drutveno i politiko ozraje
vremena u kojem je ivio, a potom se razmatra ivotni put svakog od ovih
velikana te njegov odnos prema politikim i drutvenim prilikama s kojima
se suoavao. Na taj nain u ovoj knjizi donesen je iscrpan prikaz odnosa
Imama prema svome vremenu, njegovim prilikama, potrebama i
osobenostima, te naina na koji su vodili svoj dihad i sluili drutvu u
posebnim prilikama. Time je ova knjiga na jo jedan nain osobita.
Naposljetku, kaimo da je ivotopis svakog Imama obraen, u prosjeku, na
pedesetak stranica i, kako bismo izbjegli este tekoe s vietomnim
izdanjima, sve biografije sabrane su u jednom svesku, to je svakako
uvjetovalo da je knjiga obimom neto vea. Svakako, i pored naeg
svekolikog truda, ni ova knjiga nije liena slabosti i nedostataka. A uspjeh je
od Allaha i u Njega se uzdamo.
Mehdi Pivaji
Qom, Redeb 1414. h.g. / Januar, 1993.
4
PRVI IMAM, ALI ibn EBI TALIB, s.a.
Imam Ali je roen 13. Redeba, trideset godina nakon godine slona,1
unutar same Ka'be. Njegova majka zvala se Fatima bint Esed, a otac Ebu
Talib. ehadet je postigao 21. noi Ramazana 40. godine nakon Hidre, u
gradu Kufi. Njegov mezar nalazi se u gradu Nedefu, u Iraku. (Nedef je
udaljen nekoliko kilometara od Kufe. Naime, kada je preselio, Hasan i
Husejn, sa skupinom roaka i prijatelja, tajno su ga nou iznijeli iz Kufe i
sahranili na tada nepoznatom mjestu. Za njegov kabur e se saznati tek od
vremena estog imama Ehli-bejta, Dafera Sadika.) Imam Ali je roen deset
godina prije poetka sputanja Objave Poslaniku Muhammedu i u svim
bitnim zbivanjima iz historije islama uvijek je bio uz njega. ivio je jo
trideset godina nakon Poslanikove smrti. Alijev ivot, koji je trajao 63
godine, moemo podijeliti u sljedeih pet dionica: prva, od roenja do
poetka Objave; druga, od poetka Objave do Poslanikovog iseljenja u
Medinu; trea, od Hidre do Poslanikove smrti; etvrta, od Poslanikove smrti
do poetka njegovog hilafeta; i peta, samo razdoblje njegovog hilafeta.
Prvo razdoblje Imamovog ivota bilo je ono do poetka sputanja Objave i
ono je trajalo deset godina. Kada je Ali roen, Poslaniku nije bilo vie od
trideset godina. Objava mu je poela stizati u etrdesetoj godini, tako da Ali u
tom trenutku nije imao vie od deset godina. Znai, ovo posebno osjetljivo
razdoblje oblikovanja linosti, odgoja i duhovnog izotravanja proveo je u
hazreti Muhammedovoj kui, pod njegovim odgajanjem i staranjem. S tim u
vezi islamski historiari biljee sljedee: Jedne godine Mekku pogodi velika
oskudica. Ebu Talib, Poslanikov amida, imao je u to vrijeme brojnu
porodicu i velike trokove. Hazreti Muhammed predloi Abbasu, svom
drugom amidi i jednom od najbogatijih ljudi meu Haimijama, da obojica
uzmu u svoju kuu po jedno od Ebu Talibove djece, kako bi umanjili njegove
izdatke. Abbas se sloi, pa zajedno mu otioe, iznesoe mu svoj prijedlog,
koji ovaj prihvati. Naposljetku, Abbas povede svojoj kui Dafera, a hazreti
Muhammed Alija. ivio je u Poslanikovom domu do Objave i bio je prvi koji
ju je potvrdio i prihvatio.2 Kau da je Poslanik islama, nakon to je uzeo sebi
1
Godina slona je godina 570. u kojoj je Abraha krenuo u pohod sa svojom vojskom s
namjerom da srui Ka'bu. Vojska, koja je imala jednog ili vie slonova, bila je unitena od
strane jata ptica koje su je zasule kameniima iz zraka. O ovom dogaaju kazuje i kur'anska
sura El-Fil. Takoer, to je godina u kojoj je roen Boiji Poslanik Muhammed.
2
Obratiti se na sljedee izvore: Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g,
sv. 2, str. 58; Ibn Hiam, Abdulmelik, Es-Siretun-nebevijje, priredili Mustafa Al-Sika,
Ibrahim Abjar i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebetu Mustafa El-Babi, 1355. h.g, sv. 1, str.
262; Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis,
sv. 2, str. 213; Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim,
prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 119.
5
Alija, rekao: Odabrao sam onoga koga je Bog odabrao za mene.1 Budui da
je hazreti Muhammed nakon smrti Abdul-Mutaliba odrastao u Ebu Talibovoj
kui i pod njegovim starateljstvom, htio je da odgajanjem jednog njegovog
djeteta uzvrati njemu i njegovoj eni Fatimi bint Esed na panji koju su mu
poklonili. Za svog halifata, Imam Ali je ukazao na ovo razdoblje svoga
odgoja u hutbi poznatoj kao Kasi'a, rekavi: Znate, zaista je mjesto moje kod
Poslanika Boijeg, mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i porodicom
njegovom, s obzirom na srodstvo blisko i na odnos, sasvim posebno. Kada
bijah dijete, uzeo me je u okrilje svoje. Obiavao me je privijati na grudi
svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svoje blizu
moga, te mi omoguavati da miriem miomiris njegov. Obiavao je savakati
neto od hrane, pa mi onda to davati, zalogaj po zalogaj... A ja sam ga
slijedio poput deveta koje slijedi trag majke svoje. Svaki dan mi je
pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i nareivao mi da ih
slijedim.2
Prije nego mu je poela stizati Objava, hazreti Muhammed, mir i
blagoslov neka je s njim i njegovim, svake godine bi po jedan mjesec
provodio u ibadetu u peini Hira.3 Ako bi za to vrijeme onuda naiao kakav
siromaak, nahranio bi ga, a nakon to bi se navrilo mjesec dana, vraao se
kui. U povratku bi prvo svratio u Mesdidul-Haram, sedam ili vie puta
tavafio Ka'bu, a onda je odlazio svome domu.4 Izvjetaji nam kazuju da je
hazreti Muhammed, s obzirom na njegovu snanu naklonost prema Aliju,
vodio i njega tokom tih mjesec dana sa sobom u peinu Hira. Kada mu se
melek Objave po prvi put spustio, upravo u toj peini, i poastio ga stepenom
poslanstva, Ali je bio uz Poslanika. U svojoj, hutbi Kasi'a, u vezi s tim kae:
Svake godine odlazio je u osamu u peini Hira, gdje sam ga gledao, a gdje
ga niko drugi gledao nije... Kada je Objava sputena njemu, mir i blagoslovi
Boiji neka su s njim i s porodicom njegovom, uo sam cviljenje. Tada
rekoh: 'O Poslanie Boiji, kakvo je to cviljenje?' A on odgovori: 'To je
ejtan koji je izgubio nadu svaku da e mu se robovati! Ti zaista uje ta ja
ujem i vidi to ja vidim, osim to ti uistinu nisi vjerovjesnik, ve si zaista
pomaga, i ti si, zasigurno, u dobru.'5 Ove rijei se mogu odnositi i na
Poslanikov ibadet u Hiri, u razdoblju nakon poetka Objave. Meutim,
naprijed izneseni podaci, a i injenica da je Poslanik ibadet na Hiri obavljao
uglavnom prije poetka Objave, navode na zakljuak da se one odnose na
1
Ebul-Fered Isfahani, Makatilut-talibin, Nedef, Menuratul-mektebetil-hajderije, str. 15.
2
Staza rjeitosti (Nehdul-belaga), sabrao Es-Sejjid E-erif Er-Radi, prijevod Rusmir
Mahmutehaji i Mehmedalija Hadi, DID, Zagreb, 1994, govor 191, str. 158-159.
3
Hira je ustvari brdo sjeverno od Mekke, a peina Hira nalazi se na njegovim obroncima.
4
Ibn Hiam, Abdulmelik, Es-Siretun-nebevijje, priredili Mustafa Al-Sika, Ibrahim Abjar i
Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebetu Mustafa Al-babi, 1355. h.g, sv. 1, str. 252.
5
Mahmutehaji i Mehmedalija Hadi, DID, Zagreb, 1994, govor. 191, str. 159.
6
vrijeme prije poetka Objave. U svakom sluaju, istota Alijevog duha i
Poslanikov odgoj uinili su da on jo u djetinjstvu svojim osjetljivim srcem,
pronicljivim vidom i uhom koje uje, vidi stvari i uje zvukove koje obini
ljudi nisu mogli ni vidjeti, ni uti. Ibn Ebil-Hadid Mu'tezili u svom
komentaru Nehdul-belage pie: U knjigama se prenose vjerodostojne
predaje da, kada se Dibril prvi put spustio Poslaniku i poastvovao ga
stepenom poslanstva, Ali je tada bio uz njega.1 Od Imama Sadika prenosi se
da je rekao: Prije Objave Poslaniku islama, Ali je viao u njemu svjetlo
poslanstva i sluao glasove meleka. Poslanik islama rekao mu je: 'Da ja
nisam peat Boijih poslanika, ti bi bio dostojan poslanstva. Ali, ti si moj
povjerenik i nasljednik, prvak povjerenika i predvodnik bogobojaznih.'2
Drugo razdoblje Alijevog ivota je ono od poetka Objave do iseljenja u
Medinu. To razdoblje je trajalo trinaest godina, a u Imamovom ivotu
obuhvata niz njegovih blistavih napora i velianstvenih djela preduzetih na
putu napretka islama, djela kakva se u historiji islama ne mogu dovesti u
vezu ni sa drugim, osim s njim. Prvo to u ovom razdoblju slui na ponos
Aliju je njegovo prvenstvo u prihvatanju islama. Odnosno, da kaemo
ispravnije, on je uvijek i ispovijedao islam, budui da je od djetinjstva bio
monoteist i nikada se nije zaprljao idolopoklonstvom.3 Tako pod islamom
ovdje podrazumijevamo potpunu istotu od idolopoklonstva, to nije bio
sluaj sa ostalim Poslanikovim ashabima. Prvenstvo u prihvatanju islama
vrijednost je koju istie Kur'an asni, koji kae da oni koji su prvi prihvatili
islam stiu kod Boga posebnu vrijednost: I oni prvi uvijek prvi! Oni e
Allahu bliski biti...4 Posebna panja prema prvenstvu u prihvatanju islama ide
ak dotle da se oni koji su prihvatili vjeru prije osvajanja Mekke i koji su
rtvovali svoje ivote i imetke na Boijem putu smatraju boljim od onih koji
su vjeru prihvatili nakon muslimanskog osvajanja Mekke i onda uestvovali
u dihadu. ta tek onda rei za one koji su postali muslimanima prije Hidre,
u prvim godinama pojave islama? Kur'an kae: Nisu jednaki oni meu vama
koji su davali priloge prije pobjede i lino se borili oni su na viem stupnju
od onih koji su poslije davali priloge i lino se borili, a Allah svima obeava
nagradu najljepu.5 Razlog davanja prednosti vjeri muslimana prije
oslobaanja Mekke (to se desilo osme godine poslije Hidre) sadrana je u
injenici da su oni prihvatili vjeru u vrijeme kada islam na Arabijskom
poluostrvu nije dosegao vrhunac moi, kada se sjedite idolopoklonika, dakle
Mekka, inila neosvojivom tvravom i kada su sa svih strana njihovim
1
Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje,
Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 208.
2
Isto, str. 210.
3
Akhtab Khavarizm, Al-Menakib, Nedef, Al-Matbu'atul-Hajderijje, 1385. h.g, str. 18.
4
Al-Waki'a, 10-11.
5
Al-Hadid, 10.
7
ivotima i imecima prijetile opasnosti. Nakon iseljenja u Medinu i
prihvatanja islama od strane Evsa, Hazreda i plemena u okolini Medine,
muslimani su postigli napredak i uivali su srazmjernu sigurnost, te su ak u
mnogim oruanim sukobima izvojevali pobjede. Ali, opasnost jo nije bila
posve otklonjena. Prema tome, budui da je prihvatanje islama i rtvovanje
ivota i imetka u ovakvim uvjetima osobita vrijednost, zasigurno je to na
samom poetku Poslanikovog pozivanja, u vrijeme kada nije bilo druge
snage, osim Kurejija idolopoklonika, jo vee i znaajnije. Stoga se meu
Poslanikovim drugovima prolost u islamu smatrala vanim razlogom za
ponos. Otud nam je jasna Alijeva vrijednost zbog njegovog prvenstva u
prihvatanju islama.
U islamskim vrelima navedeno je toliko dokaza i svjedoanstava da je
upravo on prvi prihvatio islam, da bi nabrajanje svih njih nadmailo opseg
ove knjige. Prije svega, sam Poslanik je izriito kazao da je Ali prvi
musliman, te je pred skupinom svojih drugova izjavio: Prvi koji e se na
Danu sudnjem sresti sa mnom na Havdu (Kevseru) bit e prvi meu vama u
islamu, Ali ibn Ebi Talib.1 Uenjaci i muhadisi prenose: Hazreti Muhammed
je postao Boijim poslanikom u ponedjeljak, a sutradan, u utorak, Ali je
obavio za njim namaz.2 U svojoj u hutbi Kasi'a kae: Tada islam nije bio
prisutan ni u jednoj kui, do u kui Poslanika Boijeg, mir i blagoslovi Boiji
neka su s njim i porodicom njegovom, i Hatide. Bio sam trei poslije njih
dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i udisao sam miris
vjerovjesnitva.3 Na drugom mjestu, svoje prolosti u islamu se ovako sjea:
Boe moj, prvi sam koji je usmjeren i koji je uo i odazvao se. Niko mi nije
prethodio u molitvi, osim Poslanika Boijeg, neka Allah blagoslovi njega i
potomke njegove!4 Takoer je rekao: Ja sam rob Boiji, brat Poslanika
Njegovog i najiskreniji sam u vjeri. Tako neto ne moe tvrditi niko nakon
mene, osim teki laljivac. Osam godina prije drugih ljudi obavljao sam s
Poslanikom namaz.5 'Ufif ibn Qays Kindi kae: U doba dahilijeta bavio
sam se trgovinom mirisima. Na jednom od svojih putovanja dooh u Mekku i
smjestih se kod Abbasa, tada jednog od najveih mekkanskih trgovaca.
Sjedio sam s njim jednoga dana u Mesdidul-haramu, kada u trenutku dok je
1
Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, prvo izdanje, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi,
1328. h.g, sv. 3, str. 28.
2
Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabi, 1378. h.g, sv.13, str. 119.
3
Mahmutehaji i Mehmedalija Hadi, DID, Zagreb, 1994, govor. 191, str.159.
4
Isto, govor 130, str.113.
5
Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv.
2, str. 312; Ibn Asir, Al-Kamil fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 57; Al-
Mustedrak 'alas-sahihejn, priredio Abdurrahman Al-Mar'ai, prvo izdanje, Bejrut, Darul-
ma'rifet, 1406. h.g, sv. 3, str. 112.
8
Sunce bilo u zenitu tu ue mladi ije je lice sjalo poput punog Mjeseca.
Pogleda u nebo, a onda se okrenu prema Ka'bi i poe obavljati namaz.
Uskoro mu prie deki prijatnog lica i stade s njegove desne strane. Onda
doe i neka pokrivena ena i stade iza njih dvojice, pa su njih troje zajedno
obavljali namaz, inili ruku i padali na seddu. Zaudi me ovaj prizor (da u
sreditu idolopoklonstva tri osobe obavljaju molitvu drugaije od obiaja
idolopoklonika), pa se okrenuh Abbasu i rekoh: 'Zaudna stvar!' I on ovo
ponovi, pa dodade: 'Poznaje li ovo troje?' 'Ne!', rekoh, a on kaza: 'Onaj to je
doao prvi i stoji ispred ono dvoje je moj brati Muhammed ibn Abdullah.
Onaj drugi je moj drugi brati, Ali ibn Ebi Talib, a trea osoba je
Muhammedova ena. On tvrdi da je njegova vjera objavljena od Boga.
Trenutno tu vjeru ne slijedi niko, osim njih troje.1 Ovo svjedoenje jasno
ukazuje na injenicu da u poecima Poslanikovog pozivanja u islam, pored
njegove ene Hatide, samo je Ali jo bio musliman.
Poslanik islama se tri godine uzdravao od javnog propovijedanja islama.
U vjeru je pozivao samo one za koje bi kroz line doticaje procijenio da bi je
mogli prihvatiti. Nakon tri godine spustio mu se melek Objave i prenio mu
Boije nareenje da u vjeru pone pozivati svoje blinje i rodbinu. Boije
nareenje glasilo je ovako: I opominji rodbinu svoju najbliu i budi ljubazan
prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu posluali, ti reci: Ja
nemam nita s tim to vi radite.2 Razlog zato je pozivanje rodbine izabrano
za poetak javnog poziva je u procjeni da ukoliko jedan vjerski voa ne bude
imao pristalica meu svojim blinjim, njegov poziv nikad nee imati odjeka
meu drugim ljudima. Stoga je Poslanik naloio Aliju da okupi na ruku
etrdeset i pet uglednika meu Haimijama i pripremi hranu od mesa i
mlijeka. Svi pozvani su se okupili u zakazano vrijeme. Nakon to su jeli, Ebu
Leheb, Poslanikov amida, pokvario je druenje svojim neprilinim
obraanjem i nije bilo umjesno govoriti o predvienoj temi, te se tako skup
raziao bez ikakvog uinka. Nakon to su jeli i popili mlijeko, gosti su
napustili Poslanikovu kuu. On je odluio da sutra ponovo priredi ruak i da
ih opet pozove sve, osim Ebu Leheba. Ponovo je Ali po njegovom nalogu
pripremio hranu i mlijeko i pozvao ugledne Haimije da dou. Nakon objeda,
Poslanik je ovako zapoeo svoje obraanje: Niko od ljudi svojim blinjima
nije donio neto bolje od onoga to ja donosim vama. Donio sam vam dobro
Ovog i Budueg svijeta. Svevinji mi je naredio da vas pozovem u tevhid i da
slijedite Njegovu poslanicu. Ko e me od vas na tom putu pomoi, kako bi
1
Pogledati sljedee izvore: Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-
Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 226;
Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2,
str. 212; Ibn Ebil-Hadid u spomenutoj knjizi ovo sjeanje prenosi i od Abdullaha ibn
Mesuda, koji je takoer prilikom jedne posjete Mekki bio svjedokom ovakvog prizora.
2
A-u'ara, 214-216.
9
bio moj brat, pomaga i moj namjesnik meu vama? Rekao je to, a onda na
trenutak zautio kako bi vidio ko e od prisutnih odgovoriti potvrdno. U tim
trenucima vladala je potpuna tiina pomijeana s uenjem. Svi su sjedili
oborenih glava, zadubljeni u misli. Odjednom tiinu prekide Ali, kojem tada
nije bilo vie od petnaest godina. Ustade, okrenu se ka Poslaniku i ree: O
Poslanie Boiji, ja u te podrati na tom putu! Onda prui svoju ruku
Poslaniku kako bi time izrazio svoju vjernost. Poslanik mu tada naredi da
sjedne, pa opet ponovi ono to je prije rekao. Ponovo se die Ali i izrazi svoju
spremnost. Poslanik mu opet ree da sjedne, pa jo jednom ponovi svoj
poziv. I ovaj put se ne die niko, osim Alija. Tada mu Poslanik prui ruku i
pred prvacima Haimija izree svoje historijske rijei: O roaci moji, Ali je
moj brat, pomaga i moj namjesnik meu vama!1 Tako je odreen prvi
opunomoenik posljednjeg Boijeg poslanika na samom poetku poslanstva,
u vrijeme kada je njegovu vjeru prihvatao tek neznatan broj ljudi. Iz injenice
da je istoga dana obznanio svoje poslanstvo i Alijev imamet, nazvavi ga
svojim pomagaem i namjesnikom, moemo jasno shvatiti stepen i vanost
imameta u islamu. Vidimo da su ova dva poloaja meusobno nerazdvojiva,
te je imamet uvijek upotpunitelj programa poslanstva.
Trinaeste godine od poetka Objave, u noi 13. Zul-hidde, na Akabi se
desila druga prisega izmeu Poslanika islama i stanovnika Jesriba. Oni su ga
tad pozvali sebi i obeali mu podrku i zatitu. Otada su muslimani postepeno
poeli naputati Mekku i iseljavati u Jesrib. Poglavari Kurejija saznali su da
je Jesrib postao novo uporite islamskog poziva i osjeali su zebnju zbog
toga. Bojali su se da e se Poslanik nastojati osvetiti nakon svih muka i
progona koje su provodili nad njim i njegovim pristalicama. Ako se i ne
odlui na otvoreni rat, moe ugroziti njihov trgovaki put ka amu, koji je
prolazio pored Jesriba. Suoeni s tom opasnou, sazvali su krajem mjeseca
Safera, 14. godine po poetku Objave, darun-nedve (skuptinu mekkanskih
prvaka) da bi iznali rjeenje za ovu smetnju. Na tom vijeu neki od prisutnih
su predloili da se Poslanika protjera ili zatvori, ali takav prijedlog bi odbijen.
Naposljetku odluie da ga ubiju. To ni u kom sluaju nije bilo jednostavno
izvesti, budui da Haimije to ne bi mirno primili i sigurno je da bi traili
provoenje krvne osvetu. Stoga zakljuie da se iz svakog plemena odabere
po jedan mladi, pa da onda oni nou zajedno upadnu u hazreti
Muhammedovu kuu i sasijeku ga u postelji. Tako ubica nee biti samo jedna
osoba, a Haimije nee moi provesti krvnu osvetu, budui da se ne bi mogli
sukobiti sa svim plemenima. Morali bi se zdovoljiti rjeenjem da im bude
samo plaena krvarina. Za izvedbu svoga plana Kurejije su odredile prvu
1
Pogledati sljedee izvore: Taberi, Muhammed ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut,
Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 217; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399.
h.g, sv. 2, str. 63; Ibn Ebil-Hadid , erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl
Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 13, str. 211.
10
no mjeseca Rebiul-evvela. Svevinji e kasnije u Kur'anu navesti sve tri
ideje koje su predloene: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u
tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah
ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.1 Nakon te odluke Kurejija, melek
Objave obavijestio je Poslanika o njihovom mranom planu i prenio mu
Boiju naredbu da napusti Mekku i ode u Jesrib. Kako bi osujetio dumanski
plan i napustio grad, bilo je neizbjeno da se poslui varkom. Stoga je trebalo
da hrabra i odana osoba naveer legne u njegovu postelju, da zavara skupinu
koja ga je trebala ubiti. Oni e drati pod nadzorom njegovu kuu i misliti
kako je Poslanik jo u njoj, dok e se on izvlaiti iz grada i kretati putem ka
Jesribu. Takva osoba nije mogao biti niko drugi, osim Ali. Stoga mu je
izloio plan kurejijskih prvaka i rekao mu: Veeras lezi u moju postelju i
pokrij se onim zelenim ogrtaem kojim se ja obino pokrivam, kako bi oni
pomislili da sam jo uvijek tu. Ali je postupio tako, a kurejijski odabranici
opkolili su kuu, pa su pred zoru sa isukanim sabljama upali unutra. S
obzirom na okolnost da su svoj plan dotada smatrali sigurnim i bez greke,
vidjevi Alija napadai se razoarae i rasreni ga upitae: Gdje je
Muhammed?, a on im odgovori: Zar ste ga meni povjerili na uvanje, pa
sada traite da vam ga vratim?! Htjeli ste da uinite ono zbog ega je morao
napustiti svoj dom! Oni tada navalie na Alija i, kako Taberi navodi, stadoe
ga zlostavljati. Odveli su ga u Mesdidul-haram, ali ga, nakon ispitivanja,
pustie i uputie se ka Medini u potjeru za Poslanikom, koji je ve bio
sakriven u peini Sevr.2 Kur'an asni je ovjekovjeio ovu golemu Alijevu
odanost, te ga je u asnom ajetu predstavio kao onog ko se rtvuje na
Boijem putu: Ima ljudi koji se rtvuju da bi Allaha umilostivili a Allah je
milostiv robovima svojim.3 Tumai kau da je ovaj ajet objavljen povodom
Alijeve odanosti u spomenutoj noi, lejletul-mabit.4 Kad se, po Omerovom
nalogu, sabralo vijee od est lanova radi izbora novog halife, sam Ali im je
ukazao na ovu svoju golemu odliku, pa je rekao: Tako vam Boga, da li je
neko drugi, osim mene, one opasne noi, kada se Poslanik sklonio u peinu
Sevr, legao u njegovu postelju i tako ga zatitio od nesree? Svi odgovorie:
To nije bio niko drugi, do ti!
1
Al-Anfal, 30.
2
Obratiti se sljedeim vrelima: Ibn Hiam, Abdul-Melik, Es-Siratun-nebevijje, priredili
Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-Babi
Halebi, 1355. h.g, sv. 2, str. 124-128; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399.
h.g, sv. 2, str. 102; Muhammed ibn Sa'd, Al-Tabekatul-kubra, Bejrut, Darus-sadr, sv. 1, str.
228; ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 30.
3
Al Bakara, 207.
4
Pogledati sljedea vrela: Ibn Ebil-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-
Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 262;
Mozafer, Mohammed Hasan, Dalailus-sidk, Kom, Mektebetu basireti, sv. 2, str. 80.
11
Bratstvo je jedno od naela islamskog nauka. Poslanik islama je na
razliite naine nastojao uspostaviti i uvrstiti takve veze. Tako je, nakon
dolaska u Medinu, odluio uspostaviti pobratimstvo izmeu muslimana
muhadira i ensarija. Stoga se jednom prilikom ovako obratio muslimanima:
Bratimite se na Boijem putu! Muslimani su onda jedan drugome pruali
ruke i tako se bratimili. Time su jedinstvo i solidarnost meu njima dodatno
osnaeni. Naravno, pritom se gledalo da meu ljudima koji se bratime postoji
slinost u pogledu njihovog karaktera, vjere i linih kvaliteta. Uzmemo li u
obzir ko se s kim pobratimio, bit e jasno da se potovalo ovo naelo. Nakon
to je svakome od prisutnih odredio pobratima, ostao je samo Ali bez
pobratima. On, sa suzama u oima, ree Poslaniku: Mene nisi jo ni sa kim
bratimio. Poslanik mu na to ree: Ti si moj brat na obadva svijeta!,1 a
onda se s njim pobratimi.2 Ovim je jasno pokazano u kojoj je mjeri Ali bio
blizak Poslaniku Boijem i, samim tim, istaknuta njegova prednost i veliina.
Alijev ivot, od Hidre do Poslanikove smrti, obilovao je burnim
dogaajima, a njegova ogromna odanost Muhammedu pokazala se naroito
na bojnom polju. Poslanik islama je nakon iseljenja u Medinu vodio dvadeset
i sedam bojeva sa muricima, idovima i pobunjenicima. Ali je uestvovao u
dvadeset i est tih bitaka.3 Izostao je samo iz bitke na Tebuku, i to zbog
posebnih uvjeta koji su u tom trenutku vladali. Naime, postojala je opravdana
bojazan da e munafici u Poslanikovom odsustvu napraviti kakvu smutnju u
sjeditu islamske vlasti, te je Ali zato, po Poslanikovom nareenju ostao u
Medini. Budui da bi razmatranje svih tih bitaka nadilazilo predvieni opseg
ove knjige, ovdje emo se, ilustracije radi, osvrnuti tek na etiri najvee bitke
voene za Poslanikovog ivota.
Znamo da je Bitka na Bedru, koja se dogodila 2. godine nakon Hidre,
predstavljala prvi otvoreni oruani sukob izmeu muslimana i murika. Zato
je za obje strane pobjeda bila od ogromne vanosti. Poslanik islama je saznao
da se veliki kurejijski karavan pod vodstvom Ebu Sufjana, starog neprijatelja
islama, vraa iz ama u Mekku. S obzirom na injenicu da je karavan trebao
proi pokraj Medine, Poslanik islama je sa 313 muhadira i ensarija krenuo
na Bedr, mjesto kuda je karavan morao proi, kako bi ga zaplijenio. Cilj ovog
Poslanikovog manevra bio je staviti Kurejijama do znanja da se njihov
trgovaki put nalazi na dohvatu islamskih snaga, te e, nastave li sprjeavati
irenje islama i guiti slobode muslimana, glavni tok njihovog privrednog
ivota biti prekinut od strane muslimanske vojske. S druge strane, saznavi za
1
Al-Hakim Niaburi, Al-Mustedrek alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Merai,
Bejrut, darul-marifet, 1406, sv. 3, str. 14.
2
Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, Bejrut, Daru ihjait-turasil-arabi, 1328, sv. 3,
str. 35.
3
Ovdje se koristi termin gazva, koji oznaava bojeve u kojima je uestovao Poslanik islama
lino.
12
pokret muslimana, Ebu Sufjan je poveo karavan sporednim putem uz obalu
Crvenog mora, brzo se tako udaljivi od opasnosti, a istovremeno je zatraio
pomo od kurejijskih poglavara u Mekki. Na njegov poziv, 950 ili 1000
njihovih ratnika zaputilo se ka Medini. Tako se 17. dana mjeseca Ramazana
ova skupina nala nasuprot muslimana, pri emu su murike snage bile
trostruko brojnije. Prije poetka borbe, trojica kurejijskih junaka, Utba (otac
Hind, Ebu Sufjanove ene), njegov stariji brat ejba, i njegov sin Velid, izali
su na bojno polje i zatraili da im neko izae na dvoboj. To uinie trojica
ensarijskih ratnika, ali Kurejije odbie da se bore protiv njih. Rekoe: O
Muhammede, poalji nam ljude iz naeg plemena, one koji su nam jednaki!
Tad Poslanik naredi Ubejdi ibn Harisu ibn Abdul-Mutalibu, Hamzi ibn
Abdul-Mutalibu i Aliju da im se suprotstave. Ova trojica hrabrih mudahida
izaoe na bojno polje i predstavie se svojim protivnicima. Ovi ih prihvatie
kao valjane oponente, i rekoe: Oni su nam ravni! Tako je Hamza podijelio
mejdan sa ejbom, Ubejda sa Utbom, a Ali, koji je bio najmlai, sa Velidom,
Muavijinim daidom. Ali i Hamza brzo pogubie svoje protivnike, dok je
borba izmeu Ubejde i Utbe potrajala. Ali i Hamza tad priskoie u pomo
Ubejdi i sasjekoe Utbu.1 Kasnije, u jednom od svojih pisama Muaviji, Ali je
ukazao na ovaj dogaaj rijeima: Jo imam sablju kojom sam otpremio
djeda tvog, daidu tvog i brata tvog na jedno te isto mjesto.2 Nakon pobjede
tri velika islamska junaka, to imade poguban uinak na moral murike
vojske, otpoe opi sukob, koji se zavri tekim porazom murika. Pored
brojnih poginulih, ak ih je sedamdeset bilo i zarobljeno. Polovina od
ukupnog broja ubijenih murikih boraca pali su od Alijeve sablje. ejh
Mufid poimenino nabraja tridesetestoricu, te pie: Svi muslimanski
izvjestioci bez razilaenja biljee da je nabrojane lino pogubio Ali ibn Ebu
Talib, dok oko ostalih postoji razilaenje u pogledu prcjene da li ih je ubio
Ali ili neko od ostalih boraca.3
Moral Kurejija je bio teko naruen porazom u Bici na Bedru, pa su se
odluili osvetiti napadom na Medinu velikom i dobro opremljenom vojskom.
Poslanikovi obavjetajni izvori upozorili su ga o ovoj namjeri Kurejija, zbog
ega je sazvao vojno vijee da odlui kako se najbolje suprotstaviti
neprijatelju. Neki su smatrali da je bolje da muslimanska vojska izae iz
Medine i suprotstavi se izvan grada. Poslanik se, tako, sa hiljadu ljudi zaputi
ka brdu Uhud, sjeverno od grada. Usput se tristo ljudi, pristalica poznatog
munafika Abdullaha ibn Ubejja, na njegov nagovor, vratilo natrag u Medinu,
tako da su se muslimanske snage svele na sedam stotina ljudi. Ujutro 7.
1
Pogledati sljedee izvore: Ibn Hiam, Abdul-Melik, Es-siratun-nebevijje, priredili Mustafa
As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-babi Halebi, 1355.
h.g, sv.2, str. 277; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 125.
2
Nehdul-belaga, 64. pismo.
3
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 39.
13
evala 3. godine po Hidri dvije vojske su stale jedna naspram druge ispod
brda Uhud. Prije poetka borbe, Poslanik islama je osmotrio bojite i uoio
da postoji jedan prolaz koji bi neprijatelj mogao iskoristiti da s lea napadne
muslimane. Stoga je na oblinju uzvisinu postavio zapovjednika Abdullaha
ibn Dubejra da sa pedeset strijelaca nadzire ovaj prolaz i sprijei mogui
pokuaj neprijatelja da se tuda probije. Naredio je da poloaj nipoto ne
naputaju, bilo da muslimani budu pobjeivali ili ne. S druge strane, u
tadanjim ratovima bajraktar je imao izuzetno vanu ulogu, te je zastava tako
uvijek povjeravana hrabrim i sposobnim ratnicima. Istrajnost i postojanost
bajraktara i vihorenje zastave na bojnom polju davali su snage i poleta
ratnicima, dok bi pogibija bajraktara i zarobljavanje zastave obavezno
poljuljalo moral. Upravo zato bi se prije poetka borbe, kako bi se sprijeio
pad morala, odredila nekolicina najhrabrijih boraca da budu bajraktari. I u
ovoj bici Kurejije su tako postupili, te su za bajraktare odredili ljude iz
plemena Benu Abdu-Dar, poznatog po svojoj hrabrosti. Meutim, odmah po
poetku bitke, Alijeva snana ruka posjekla je nekoliko njihovih bajraktara
jednog za drugim. Njihove pogibije su uzdrmale i poljuljale moral kurejijske
vojske, te njihovi borci poee bjeati. Od Imama Sadika se prenosi da je
rekao: Murika vojska u Bici na Uhudu imala je devetoricu bajraktara. Sve
ih je svojom rukom posjekao Ali. Ibn Asir, takoer, kae: Ali je bio taj koji
je posjekao bajraktare Kurejija.1 Kako prenosi ejh Suduk, on je ukazao i
na ovo prilikom zasjedanja vijea estorice radi izbora novog halife poslije
Omerove smrti. Rekao je: Tako vam Boga, ima li meu vama ikoga, osim
mene, ko je u Bici na Uhudu pogubio devetoricu bajraktara Abdu-Dara?! A
onda je dodao: Nakon pogibije ove devetorice, na mejdan je stupio njihov
rob zvani Sevab, ovjek divovskog rasta. Dok mu je na usta izbijala pjena, a
oi mu bijahu krvave, ree: 'Za osvetu svojih gospodara neu ubiti nikog
drugog, doli Muhammeda!' Vi se pokolebaste vidjevi ga, ali ja mu izaoh na
mejdan. Izmjenjivali smo udarce, dok ga ne udarih tako da ga raspolutih. Svi
lanovi vijea potvrdie ove Alijeve rijei. Tako se kurejijska vojska nala u
rasulu. Vidjevi to, ljudi Abdullaha ibn Dubejra, koji uvae prolaz, htjedoe
napustiti poloaj kako bi se i oni domogli plijena. On ih podsjeti na
Poslanikovu izriitu naredbu, ali to na njih nije uticalo, pa se njih vie od
etrdesetorice spustie s brda i stadoe sakupljati plijen. Tako je Abdullah ibn
Dubejr ostao s manje od desetorice ljudi. Kad to opazi Halid ibn Velid, koji
je sa skupinom konjanika ekao u zasjedi, napade, pa poto ih sve pobi,
navali s lea na muslimane. Taj napad, zajedno s ponovnim podizanjem
njihove zastave, koju je podigla jedna od ena imena Amra bint Alkame,
dade podstreka kurejijskim borcima da se vrate na bojno polje. Tako se
stanje na bojitu odjednom promijeni. Muslimanski bojni poredak se
1
Isto, str. 45.
14
poremeti, njihovi redovi se rasturie, nestade veze izmeu zapovjednika i
boraca i muslimani tako pretrpjee poraz. Oko sedamdeset islamskih
mudahida, meu njima i Hamza ibn Abdul-Mutalib i Musab ibn Omejr,
jedan od bajraktara muslimanske vojske, postali su ehidima. S druge strane,
budui da je neprijatelj bojitem pronio vijest o Poslanikovoj pogibiji, moral
mnogih muslimana bio je poljuljan. Pod dodatnim pritiskom murike
vojske, veina muslimana se poe povlaiti i vojska se raspri. Na bojitu ne
ostade niko, osim male skupine onih koji su branili Poslanika. Bili su to
sudbonosni i presudni trenuci po dalju historiju islama. Ibn Asir u svojoj
Historiji pie: Poslanik islama je uoio skupinu murika koji su se spremali
da ih napadnu. Naredio je Aliju da navali na njih, pa on, pogubivi
nekolicinu, izazva paniku meu njima. Onda uoi i drugu skupinu, pa mu
opet naredi da navali. On ih opet poubija i rasturi. Tad melek objave kaza
Poslaniku: 'Ovo to je Ali pokazao jeste krajnja odanost.', a Poslanik ree:
'On je od mene, i ja sam od njega.' Tad sa nebesa ue glas koji kaza: La
seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali (Nema sablje kao to je Zulfikar, nema
viteza kao to je Ali!)1 Ibn Ebul-Hadid pie: U trenucima kad su veina
Poslanikovih drugova bjeali, razliite skupine neprijatelja svom silinom
navalie na njega. Tako ga napadoe skupine iz plemena Benu Kenane i Benu
Abdu-Menat, meu kojima je bilo nekoliko istaknutih boraca. Poslanik tad
ree Aliju: 'Napadni ih!' On pjeice navali na skupinu od pedeset ljudi i
raspri ih. Nekoliko puta su se ponovo okupljali i navaljivali, ali je on svaki
put zaustavljao njihov napad. Tom prilikom Ali je pogubio njih etrnaest,
etvoricu uvenih boraca i jo desetoricu drugih ija imena historija ne
biljei. Dibril tad kaza Poslaniku Boijem: 'Zaista ti Ali pomae. ak su i
meleci zadivljeni njime!' Poslanik odgovori: 'Kako i ne bi bilo tako, jer on je
od mene, a ja sam od njega!', a Dibril kaza: 'I ja sam od vas!' Tada se s
nebesa zau glas koji vie puta ponovi: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa
Ali, ali nije se moglo vidjeti ko to govori. Pitali su Poslanika, pa on ree: 'Bio
je to Dibril!'2
Bitka Ahzab, kako joj i samo ime kae, bila je bitka u kojoj su se razliita
plemena neprijatelja islama, predvoena Kurejijama, udruila kako bi ga
jednom i zauvijek unitili. Neki historiari piu da su snage nevjernika u ovoj
bici brojale vie od deset hiljada dobro opremljenih ljudi, dok muslimana nije
bilo vie od tri hiljade. Kada Poslaniku doe vijest o namjeri Kurejija, on
sazva vojno vijee. Na njemu Selman predloi da se oko osjetljivih dijelova
Medine iskopa jarak (hendek), koji e sprijeiti prolazak neprijatelja. Ovaj
1
Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 154.
2
Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 14, str. 253. Havarizmi, takoer, u knjizi
Al-Menakib, na stranici 223, prenosi da je Ali, mir neka je na nj, podsjetio lanove ure na
ovaj dogaaj.
15
prijedlog bi usvojen i u nekoliko narednih dana, uz velik trud i napor, jarak bi
iskopan. Bio je toliko irok da ga neprijateljski konjanici nisu mogli
preskoiti i dovoljno dubok da onaj ko bi upao u njega nije mogao lahko
izai. Snana nevjernika vojska, potpomognuta idovima, stigla je ispred
grada. Mislili su kako e se, kao i dosada, s muslimanima suoiti negdje van
Medine, ali ovaj put tamo im nije bilo ni traga. Neprijatelj je tako nastavio
napredovati dok nije doao do pred sami grad. Tad opazie irok i dubok
jarak, to ih veoma zaudi s obzirom na okolnost da kopanje jarkova nije
dotada provoeno u ratovima meu Arapima. Tako su bili prinueni opkoliti
grad do jarka. Prema nekim izvorima, opsada je trajala mjesec dana. Kad god
bi neprijateljski borci pokuali prei preko jarka, naili bi na estok otpor
muslimana koji su ekali iza svojih odbrambenih zaklona. Islamska vojska je
na svaki napad odgovarala strijelama i kamenjem. Ispaljivanje strijela s obje
strane trajalo je danonono, ali nijedna strana nije mogla ostvariti pobjedu. S
druge strane, opsada Medine izvedena od ovako velike vojske oslabila je
moral mnogih meu muslimanima, a dodatno teko im je padalo to to je
idovsko pleme Benu Kurejza prekrilo ugovor i stavilo se na stranu
idolopoklonika, obeavi im da e, dok murici budu prelazili jarak, i oni
navaliti na muslimane.
Kur'an asni odlino prikazuje teko i po muslimane opasno stanje
prilikom ove opsade, i u suri Al-Ahzab kae: O vjernici, sjetite se Allahove
milosti prema vama kada su do vas vojske dole, pa smo Mi protiv njih vjetar
poslali, i vojske koje vi niste vidjeli a Allah dobro zna ta vi radite kad su
vam dole i odozgo i odozdo, i kad su oi vae bile uprte jedino u
neprijatelja, a dua dola do grkljana, i kad ste o Allahu svata pomiljali
tad su vjernici bili u iskuenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni. Kad
su licemjeri i oni bolesna srca govorili: Allah i Poslanik Njegov su nas
samo obmanjivali kad su nam obeavali!, kad su neki meu njima rekli: O
stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!, a drugi meu
njima su traili doputenje od Vjerovjesnika i govorili: Kue nae su
nezatiene! a nisu bile nezatiene, ve su oni htjeli da se izvuku. A da su
im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatraili da opet postanu
mnogoboci, oni bi to, ne dvoumei se mnogo oko toga, brzo uinili, a bili su
se jo prije Allahu obavezali da nee uzmicati a za Allahu datu obavezu e
se odgovarati.1 Ali, usprkos tekim prilikama muslimana, jarak je
predstavljao prepreku koju saveznici nisu uspijevali prei, a produenje
takvih prilika sve im je tee padalo. Naime, svakim danom postajalo je sve
hladnije a, s druge strane, budui da je hrana za borce i ivotinje koju su
ponijeli bila predviena za kratku bitku, poput bitaka na Bedru i Uhudu,
nedostatak hrane inio je da borbeni moral i spremnost na rat sve vie slabe,
1
Al-Ahzab, 9-15.
16
javljao se umor i pad raspoloenja. Stoga predvodnici njihove vojske nisu
vidjeli drugog izlaza nego poslati svoje najbolje i najvjetije borce da
pokuaju prei jarak i tako ovaj sukob izvedu iz orsokaka. Tako su petorica
najistaknutijih boraca u redovima saveznika na konjima dojahali do jarka i
uspjeli ga na najuem mjestu preskoiti. Onda su stali izazivati muslimane da
im izau na mejdan. Jedan od tih ratnika bio je poznati arapski junak Amr ibn
Abdu-Vedd, koga se smatralo najsnanijim i najhrabrijim meu Arapima. Za
njega se govorilo da vrijedi koliko hiljadu drugih ljudi, budui da je
svojevremeno na Jelilu sam savladao veliku skupinu neprijatelja, pa je bio
poznat i kao Lav s Jelila. Amr je uestvovao i u Bici na Bedru i tom prilikom
je ranjen, te je zato odsustvovao iz Bitke na Uhudu. Stoga je u Bici na
Hendeku na svaki nain htio skrenuti panju na svoje prisustvo. Poto je
preao jarak, Amr stade dozivati: Ima li meu vama ratnika?! Niko od
muslimana mu se nije odazvao, to njega dodatno ohrabri, pa poe vrijeati
vjerovanje muslimana, govorei: Kaete da vai poginuli idu u Dennet, a
nai mrtvi u Dehennem; pa zar meu vama nema nikoga ko bi da ga
poaljem u Dennet, ili da on mene otpremi u Dehennem! Onda stade
recitovati ratnike stihove i uzviknu: Toliko vas dozivah i traih meu vama
ratnika da ostadoh bez glasa! Amrovo stalno dozivanje unijelo je u srca
muslimana nemir i strah, tako da su kao ukopani stajali na svojim mjestima i
niko ne pokaza elju da mu se suprotstavi. Kad god bi Amr ponovio svoj
poziv, samo se Ali dizao i traio od Poslanika doputenje da izae na mejdan
Amru, ali Poslanik se s tim nije slagao. To se ponovi tri puta, a kad je Ali
posljednji put zatraio doputenje, Poslanik mu ree: Ono je Amr ibn Abdu-
Vedd, na ta Ali odgovori: A ja sam Ali!1 Naposljetku se Poslanik sloi,
dade mu svoju sablju, stavi mu svoj turban na glavu i proui dovu za njega.
Ali se tada zaputi na mejdan, a Poslanik islama ree: itav islam naao se
nasuprot itavog kufra!2 Ta izjava jasno ukazuje da je pobjeda u ovom
dvoboju znaila ili pobjedu imana nad kufrom, ili pobjedu kufra nad imanom.
Radilo se o sudbonosnom okraju koji je trebao odrediti budunost islama i
mnogobotva. Ali se zaputi ka Amru pjeice, a kad mu se priblii, ree:
Zavjetovao si se samome sebi da e Kurejiji udovoljiti jednu od tri stvari
ukoliko neto od tebe zatrai. Jesam!, odgovori Amr, pa Ali kaza: Prvo
to traim od tebe jeste da prihvati islam. Proi se te elje, odgovori
Amr. Onda mu Ali ree: Proi se rata i idi odavde, a ostavi drugima da
svode raune sa Muhammedom. Ako je on na Istini, bit e najsretniji ovjek,
a ako nije, tvoja elja e biti ostvarena a da pritom i ne uestvuje u borbi.
Amr na to odgovori: Kurejijske ene nikad nee priati da se to desilo!
1
Ibn Ebul-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo
izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 13, str. 248.
2
Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str.
215.
17
Zavjetovao sam se da kosu neu namazati uljem dok se ne osvetim
Muhammedu! Onda mu Ali ree: Tad sjai s konja i borimo se! Amr ree:
Nisam ni pomislio da bi jedan Arap mogao to od mene zatraiti! Ne elim te
pogubiti, jer tvoj otac je bio moj prijatelj. Vrati se, premlad si! Ali, ja elim
tebe pogubiti!, odgovori mu Ali. Te Alijeve rijei rasrdie Amra, pa on
oholo sjaha s konja i navali na njega. Dvojica protivnika uhvatie se u kotac
i zapoe ogorena borba. Amr iskoristi pogodan trenutak da zada Aliju estok
udarac, Ali svojim titom odbi taj udarac, ali se tit raspoluti i Ali bi ranjen u
glavu. Istog trenutka Ali uzvrati Amru estokim udarcem, pa se Amr svali na
zemlju. Praina koja se digla smetala je posmatraima da vide ishod borbe.
Odjednom se zaue Alijevi tekbiri. Iz muslimanskog tabora podigoe se
usklici radosti i svima bi jasno da je Ali pogubio velikog arapskog junaka.1
Amrova pogibija imala je za posljedicu da su se ostala etvorica ratnika, koji
su bili preli jarak i ekali ishod dvoboja, sada dali u bijeg. Trojica su uspjela
ponovo preskoiti hendek i vratiti se svojoj vojsci, ali jedan od njih, Nevfel,
bjeei pade s konja u jarak. Ali uskoi u jarak pa smaknu i Nevfela.
Izgubivi i ovog svog junaka, vojsci saveznika poljulja se samopouzdanje i
posve izgubie nadu da bi mogli prodrijeti u grad. Pripadnici razliitih
plemena poee se dogovarati o povlaenju i povratku u svoja boravita.
Posljednji udarac zadao im je Gospodar svjetova snanim, olujnim vjetrom,
tako da se naposljetku, posve obeshrabreni, odluie na povratak svojim
kuama.2 Poslanik islama, povodom velike Alijeve pobjede na taj dan, rekao
je: Kad bi se ovo tvoje djelo uporedilo sa svim dobrim djelima moga
ummeta, prevagnulo bi nad njima. Jer, Amrovim pogubljenjem nije ostala
murika kua a da je nije snaao jad, niti je ostala muslimanska kua a da ju
nije ispunila ast.3 Poznati muhadis Hakim Niaburi ovako prenosi
Poslanikove rijei: Pobjeda Alija ibn Ebu Taliba nad Amrom ibn Abdu-
Veddom na dan Hendeka vrjednija je nego dobra djela moga ummeta do
Dana sudnjega!4 Svakako, smisao ovih rijei posve je jasan: toga dana islam
i Kur'an nali su se pred najteom vojnom prijetnjom i prolazili su kroz
najtee trenutke. Upravo je Ali svojom besprimjernom odanou izbavio
islam iz opasnosti i osigurao njegov opstanak do Kijametskog dana. Islam je
uvrstio svoje korijene zahvaljujui Alijevoj odanosti i zato je njegova
ispoljena odanost jednaka ibadetu svih vjernika.
1
Muhammed ibn Omer ibn Vakidi, Al-Meghazi, Muessesetul-a'lemi, Bejrut, sv. 2, str. 471.
2
O sudbonosnoj Alijevoj, mir neka je s njim, pobjedi nad Amrom ibn Abdu-Veddom vie
moete nai u: Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran,
sv. 20, str. 203-206; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str.
181.; ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 54.
3
216.
4
Al-Hakim Niaburi, Al-Mustedrek alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Merai,
Bejrut, Darul-marifet, 1406, sv. 3, str. 32.
18
Poslanik islama odluio je 7. godine po Hidri razoruati idove u tvravi
Hajber. Razlozi kojima se Poslanik rukovodio bili su sljedei: prvi, Hajber je
otvoreno spletkario protiv novoutemeljene islamske vlasti, te su idovi iz ove
tvrave vie puta pomagali neprijateljima islama u napadima na Medinu.
Posebno su prilikom Bitke na Hendeku odigrali vanu ulogu u snaenju
vojske saveznika; drugi, iako su u to vrijeme Perzija i Bizant predstavljali
dvije velike imperije koje su vodile duge meusobne ratove, pojavu islama
kao tree snage u tom podruju ne bi podnosili. Stoga nije bilo nimalo
nevjerovatno da se idovi iz Hajbera nau kao oruje u rukama perzijskog ili
bizantskog vladara te im pomognu u unitenju islama. Lahko se moglo desiti
da idovi navedu ove dvije imperije na borbu protiv nove vjere na isti nain
kako su arapske murike poticali na borbu protiv islama. Sve to navelo je
Poslanika da se sa vojskom od 1.600 ljudi zaputi na Hajber. Tvrave Hajbera
su bile odlino zatiene i imale su dobre uvjete za odbranu, te su idovskim
ratnicima predstavljale vano vojno uporite. Uz veliko samoportvovanje i
hrabrost boraca islamske vojske, utvrde Hajbera su padale jedna za drugom 1,
ali tvrava Kamus, najvea i sredinja utvrda idovskih boraca, odoljevala je
svim napadima i mudahidi islama je nikako nisu uspijevali osvojiti. Poslanik
je imao tih dana snanu glavobolju i to ga je sprjeavalo da lino predvodi
vojsku na bojitu. Zato je svakog dana zastavu povjeravao drugom
muslimanskom ratniku i stavljao mu u zaduenje da osvoji tvravu, ali oni su
se, jedan za drugim, vraali neobavljena posla. Jednoga dana zastavu je nosio
Ebu Bekr, narednog dana ju je povjerio Omeru, ali ova dvojica nisu uspjeli
izvojevati pobjedu i bili su prinueni vratiti se u tabor muslimanske vojske.
Poslaniku Boijem ovakvo stanje je sve tee padalo. Vidjevi kako stvari
stoje, on ree: Sutra u, zaista, ovu zastavu dati onome posredstvom koga e
Allah otvoriti ovu tvravu; on voli Allaha i Njegova Poslanika, a Allah i
Njegov Poslanik vole njega! Cijelu no ashabi su proveli razmiljajui kome
e Poslanik sutra povjeriti zastavu? Kad je Sunce izalo, borci islamske
vojske okupie se oko Poslanikovog atora, a svako se nadao da e zastava
biti predana ba njemu. Poslanik tad ree: A gdje je Ali? Ljudi odgovorie:
Bole ga oi, pa se ostao odmarati. Poslanik naredi da pozovu Alija, pa kada
on doe, Poslanik mu proui dovu za ozdravljenje i blagodarnou te dove
Ali ozdravi. Poslanik mu onda urui zastavu. Ali tada ree: Poslanie Boiji,
borit u se protiv njih sve dok ne prihvate islam! Poslanik mu kaza: Prvo ih
pozovi u islam i podsjeti ih na ono to je njihova obaveza prema Bogu. Tako
mi Boga, ako On posredstvom tebe uputi jednog ovjeka, bolje ti je nego
1
Ustvari, Hajber je predstavljao niz odlino sagraenih i dobro branjenih utvrda, poput
Naima, Saba, Zubejra, Ebija, Nezara, Kamusa... (Op. prev.)
19
imati crvenodlake deve!1 Ali je obavio svoju dunost, te je, besprimjernom
hrabrou i junatvom, osvojio ovu vrstu i dobro branjenu tvravu.2
Bilo je prolo ve vie od dvadeset godina otkako se u Hidazu islam
poeo iriti nautrb idolopoklonstva meu razliitim arapskim plemenima.
Veina njih su na prostorima uticaja islama postali svjesni zla
idolopoklonstva i znali su da ono nije nita drugo, doli slijepo slijeenje
obiaja njihovih predaka, te da su ta lana boanstva preslaba da odbrane
sama sebe, a posebno nisu bila sposobna da pomognu drugima. Takva
nitavna i nemona boanstva niim i nipoto ne zasluuju da budu tovana i
oboavana. Oni koji su, buenjem svijesti i srca, posluali rijei Poslanika
Boijeg doivjeli su u svojim ivotima duboke promjene i okrenuli su se od
idolopoklonstva ka vjeri tevhida i jednobotva. Naroito nakon Poslanikovog
osvajanja Mekke, promicatelji vjere mogli su islam predstavljati slobodno i
valjano te su, kao posljedica takvog nastupa, veina podruja, gradova i sela
u Hidazu odbacili idolopoklonstvo i odazvali su se zanosnom pozivu
tevhida. Ali, postojale su i skupine zaslijepljenih neznalica kojima je bilo
odve teko odrei se drevnih obiaja, te su stoga ivjeli u stalnom sukobu sa
svojom savjeu i izvornom ljudskom prirodom. Takvi se nisu prolazili
svojih runih obiaja i nastavili su slijediti zablude i krivovjerja, koja su
podrazumijevala razna moralna i drutvena zastranjenja. Idolopoklonstvo je
predstavljalo korijen moralne i drutvene opaine i svojevrstan napad na ast
ljudskosti. Stoga je bilo krajnje vrijeme da Poslanik vojnom silom skri i
iskorijeni sve njegove oblike ispoljavanja i svako neljudsko ponaanje. U to
vrijeme objavljeni su ajeti sure Berat, kojima je Poslaniku naloeno da na
Hadu, tom velikom skupu koji je u Mekku dovodio hadije iz svih krajeva,
javno obznani odbojnost Allaha i Poslanika Njegovog prema muricima.
Trebalo je otvoreno staviti do znanja idolopoklonicima iz Hidaza da u
narednih etiri mjeseca moraju donijeti jasnu odluku: ili e se okrenuti vjeri
tevhida i svrstati se meu muslimane, ime e postii sve materijalne i
duhovne povlastice i obaveze muslimana, ili e istrajati na svojoj
tvrdoglavosti i inatu, to bi znailo da moraju biti spremni na rat u kojem e
biti pogubljeni svi oni koji bilo kada budu uhvaeni od strane muslimana.
Ajeti ove sure objavljeni su u vrijeme kada Poslanik nije imao namjeru da ide
na Had, budui da je prethodne godine, godine osloboenja Mekke,
hodoastio Kuu Boiju i odluio obaviti Had naredne godine, one koja e
1
Crvenodlake deve bile su najvie cijenjene i najskuplje.
2
Vie o ovim dogaajima moete nai u sljedeim vrelima: Abdul-Melik, Es-Siratun-
nebevijje, priredili Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz ibli, Kairo, Mektebetu
Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g, sv. 3, str. 349; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru
Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 219; Al-Hakim Niaburi, Al-Mustedrek alas-sahihajn, priredio
Abdurrahman Al-Merai, Bejrut, Darul-marifet, 1406, sv. 3, str. 109; Al-Buhari,
Muhammed ibn Ismail, Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi,
1314, sv. 5, str. 18.
20
postati poznata kao godina oprosnog Hada. Stoga je bilo neophodno da
ovlasti nekoga da hadijama prenese Boiju poruku. Iz tih razloga je najprije
pozvao k sebi Ebu Bekra, poduio ga ovim ajetima, pa ga je, uz pratnju
etrdesetorice ljudi, poslao u Mekku da obznani ove ajete na dan Kurban-
bajrama. Ebu Bekr se zaputio ka Mekki, ali Poslaniku odjednom stie Boija
objava u kojoj mu bi nareeno da ovu poruku mora prenijeti lino Poslanik ili
neko ko je od njega, i da niko drugi nema pravo to uiniti. A ko je bila ta
osoba za koju objava kae da je od Poslanika, to zaista oznaava visoki
poloaj? Poslanik je uskoro pozvao k sebi Alija i naredio mu da krene ka
Mekki, sustigne Ebu Bekra, preuzme od njega ajete i objasni mu razlog za tu
promjenu. Tako se Ali, zajedno s Dabirom i skupinom ashaba, zaputi ka
Mekki, jaui na posebnoj, Poslanikovoj devi, i prenese Ebu Bekru
Poslanikove rijei. Ovaj tada predade ajete Aliju. Imam Ali zatim stie u
Mekku, i desetog dana mjeseca Zul-hidde ispe se na brdo Ukba, pa
snanim glasom proui poetne ajete sure Berat, i svim prisutnim potom
obznani Poslanikov proglas od etiri take.1 Tom porukom svi su murici
shvatili da imaju jo samo etiri mjeseca pred sobom da odrede svoj odnos
spram islamske vlasti. Kur'anski ajeti i Poslanikov proglas itekako su uticali
na stavove murika i, prije nego se navrie etiri mjeseca, oni u skupinama
poee ulaziti u vjeru tevhida. Tako, do isteka 10. hidretske godine,
idolopoklonstvo bijae posve iskorijenjeno u Hidazu. Kada je Ebu Bekr bio
obavijeten o opozivu, krajnje neraspoloen vratio se u Medinu i poalio se
Poslaniku: Smatrao si mene prikladnim i dostojnim za ovaj zadatak, ali si
me opozvao. Kakva ti je to naredba stigla od Boga u vezi s tim? Poslanik
mu odgovori: Stigao je Boiji glasnik i rekao da, osim mene ili onoga ko je
od mene, niko drugi nije dostojan to obaviti.2
Prije nego preemo na razdoblje od Poslanikove smrti do Alijevog
hilafeta, kao uvod emo napomenuti da je imamet od Poslanikove smrti (u
mjesecu Saferu 11. godine po Hidri) do godine smrti Imama Hasana
Askerija (u mjesecu Rebiul-evvelu 260. h.g.) naelno proao kroz etiri
dionice. Svaka od tih dionica je, u pogledu odnosa imama spram vrilaca
vlasti, imala svoje osobenosti. Ove dionice bile su sljedee: Razdoblje
strpljenja, odnosno podnoenja vlasti od strane Imama. Taj period trajao je
dvadeset i pet godina, odnosno od smrti Poslanika islama do poetka hilafeta
Imama Alija (35. godine po Hidri). Zatim je nastupilo razdoblje Imamovog
dolaska na vlast, koje podrazumijeva etiri godine i devet mjeseci vlasti
Imama Alija i nekoliko mjeseci hilafeta Imama Hasana. To razdoblje se,
usprkos brojnim ometanjima i tekoama koje su ovoj dvojici prireivali
1
Taj proglas podrazumijevao je sljedee take: 1. ponitenje svih sporazuma s muricima; 2.
oduzimanje prava muricima da uestvuju u obredima Hada; 3. Zabranu da se Had obavlja
obnaen, to je bila esta navada murika; 4. zabranu ulaska murika u Mesdidul-Haram.
2
Alvesi Bagdadi, Mahmud, Ruhul-Ma'na, Darul-ihjait-turasil-arabi, sv. 1, tefsir sure Tewbe.
21
razliiti neprijatelji islama, smatra najblistavijim godinama u historiji
islamske vlasti. Potom dolazi srazmjerno kratkotrajno razdoblje djelatnih
nastojanja da se uspostavi islamska vlast, koje je obuhvaeno rasponom od
dvadeset godina, od mirovnog sporazuma Imama Hasana (41. h.g.) do
traginog ehadeta Imama Husejna (61. h.g.). Nakon Hasanovog sklapanja
mirovnog sporazuma sa Muavijom djelatno je otpoelo razdoblje
poluilegalnog djelovanja sljedbenika Ehli-bejta, odnosno, zapoelo se sa
djelatnostima koje su za cilj imale vraanje vlasti Poslanikovoj porodici. Taj
cilj i nije bio toliko dalek od ostvarenja i, sve do kraja zlim injenjem
ispunjenog Muavijinog ivota, postojala je nada da e biti ostvaren.
Naposljetku, etvrto razdoblje obiljeavaju nastojanja da se ovaj isti cilj
dugorono ostvari. Ovo razdoblje trajalo je skoro dva stoljea i, u razliitim
dionicama, bilo je popraeno pobjedama i porazima, a zavrilo je posve
izvjesnom pobjedom na ideolokom planu, ostvarenom zahvaljujui primjeni
na stotine prikladnih taktika i uz hiljade primjera istinske iskrenosti i
odanosti.1
Ali je predstavljao, nakon Poslanika, najdostojniju osobu za
predvoenje islamskog drutva, budui da se, izuzmemo li Poslanika islama,
niko u muslimanskoj zajednici nije mogao mjeriti s njim u pogledu vrlina,
bogobojaznosti, poznavanja vjerskih propisa i sudstva, uea u dihadu,
stalnog truda na Boijem putu i posjedovanja najljepih ljudskih kvaliteta.
Upravo zato to je bio toga dostojan, Ali je vie puta, shodno Boijoj naredbi,
bio predstavljen od strane Poslanika kao budui voa muslimana. Najvaniji
od tih dogaaja svakako je onaj poznat kao Gadir. Zbog svega iznesenog,
oekivalo se da e, nakon Poslanikove smrti, Ali odmah preuzeti poslove
zajednice i postati voa muslimana. Meutim, u praksi se to nije dogodilo i
usmjerenje islamskog hilafeta se nakon Poslanikove smrti izopailo, te je
tako Ali bio udaljen sa politike pozornice i od sredita odluivanja u
islamskom drutvu. Ali nije mogao otrpjeti ta skretanja i smatrao je
nedoputenim da ostane pasivan spram toga, pa je mnogo puta nepobitnim
injenicama i dokazima kritizirao halife i njihove podravatelje, i ustajao je
protiv onoga to su inili. Ali, vremenom se pokazalo da od tih protivljenja
nema prevelike koristi i da su halife i njihovi podravatelji odluni da
sauvaju svoju vlast. U takvim prilikama Ali se naao na razdjelnici dvaju
osjetljivih i sudbonosnih puteva: mogao je, uz pomo svojih istinskih
pristalica, koji su novu vlast smatrali nelegalnom, podii ustanak i,
oslanjajui se na snagu i silu, preuzeti vlast; ili je mogao otrpjeti postojee
stanje i, u okviru svojih mogunosti, pomoi u rjeavanju tekoa muslimana
i obavljati svoje dunosti. S obzirom na okolnost da za boanski odabrane
voe vlast i poloaj ne predstavljaju cilj, za njih je vano da ostvare ono to
1
Ajetullah Hamenei, Sejjid Ali, Pishva-je sadik, Teheran, Entearat-e Sejjid Demal, str. 21.
22
je istinska svrha duhovnog vodstva, koja je mnogo uzvienija i vrjednija od
ouvanja poloaja i moi. Tako, ako se jedan takav voa u nekom trenutku
nae na razdjelnici puteva i prinuen je da odabere izmeu poloaja i svoga
cilja, on mora odbaciti poloaj zvaninog voe i odluiti se za ouvanje
svoga cilja. Ali, koji je bio suoen sa ovakvim stanjem, odluio se za ovaj
drugi put. Procijenivi prilike i stanje drutva, zakljuio je da, bude li
istrajavao na preuzimanju vlasti i osiguranju svoga poloaja, stanje e postati
takvo da e sav trud Poslanika Boijeg i onih koji su prolili svoju istu krv na
putu islamskog cilja na kraju biti uzaludan. Imam u hutbi ikikijje ovako
govori o toj tekoj i osjetljivoj razdjelnici puteva na kojoj se naao i
njegovom odabiru drugog puta: Stavio sam zastor prema hilafetu i drao se
postrani od njega. Potom sam poeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno
trpjeti zasljepljujuu tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi
ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga.
Naao sam da je u tome podnoenje bilo mudrije. Odabrao sam zato
strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i guenja u grlu. Gledao sam otimanje
nasljedstva moga sve dok je prvi iao putem svojim.1 Imam, tako, ukazuje
na svoju trpeljivost spram izopaenja islamskog hilafeta u odnosu na njegov
izvorni put, i to samo iz elje da se ouvaju ostala naela islama. Tako, na
poetku Osmanovog hilafeta, kada su glasovi lanova vijea odluili u
Osmanovu korist i predali mu vlast, Imam se okree lanovima vijea i kae
im: Zaista znate da za hilafet imam vie prava od svih drugih. Boga mi,
mirovat u tako dugo dok stvari muslimana budu neoteene i ne bude
tlaenja, osim nada mnom, traei nagradu za to i drei se daleko od
privlanosti i primamljivosti za kojima eznete.2
Kazali smo da se Ali, uzevi u obzir opasnosti koje su prijetile islamskom
drutvu, uzdrao od oruanog ustanka i pobune. Mogue da se neko zapita
kakve su opasnosti u to vrijeme prijetile tek uspostavljenom islamskom
drutvu? Kao odgovor na ovo pitanje mogle bi se nabrojati sljedee
unutranje i vanjske opasnosti koje je Ali imao u vidu odluujui se da
odustane od oruane pobune. Da je Imam odluio, oslanjajui se na vojnu
mo, oruanim ustankom preuzeti vlast, odnosno hilafet, u tim borbama
izginuli bi mnogi od njemu dragih ljudi, onih koji su duom i srcem vjerovali
u njegov imamet. Osim toga, velika skupina Poslanikovih ashaba, onih koji
nisu podravali Imamov hilafet, takoer bi izginula. Iako je ova skupina bila
suprotstavljena Imamu kada se radilo o pitanju vodstva, te su zbog line
pakosti ili krivih uvjerenja bili protivni ideji da vodstvo u zajednici pripadne
Aliju, oni se u vezi s drugim pitanjima nisu razilazili s Alijem. Gubitkom ove
skupine, koja je u svakom sluaju predstavljala snagu naspram irka,
idolopoklonstva, kranstva i judaizma, mo muslimana bi u samom svom
1
Nehdul-belaga, govor 3.
2
23
sreditu veoma oslabila. Kada se radi borbe sa dvojicom prekrilaca
sporazuma (Talhom i Zubejrom) zaputio ka Basri, Imam je odrao govor u
kojem je jasno ukazao na ovo osjetljivo pitanje: Kada je Bog uzeo duu
Poslanika Njegovog, Kurejije su gramzivo dali sebi prednost nada mnom,
koji sam bio od bilo koga drugog dostojniji da predvodim ummet. Ali,
shvatio sam da je strpljenje i podnoenje u ovoj stvari bolje od izazivanja
podjela meu muslimanima i prolijevanja njihove krvi. Jer, ljudi bijahu tek
prihvatili islam i vjera bijae poput mia pred raljama lava koji je zinuo da ga
proguta. Najmanji nemar i slabost odveli bi ih u zabludu, te ih je i najslabiji
ovjek mogao zavesti.1 Mnoge skupine i plemena, koji su prihvatili islam u
posljednjim godinama Poslanikova ivota, jo uvijek nisu bili stekli
neophodna znanja o islamu i svjetlo vjere jo nije u potpunosti djelovalo na
njihova srca. U trenutku kada je do njih stigla vijest o Poslanikovoj smrti,
neki od njih su otpali od vjere i ponovo se vratili mnogobotvu. Bili su
djelatno suprotstavljeni islamskoj vlasti u Medini i nisu bili spremni plaati
islamske poreze, pa su joj ak okupljanjem vojnih snaga ozbiljno zaprijetili.
Stoga je prvo to je nova vlast morala uraditi bilo pripremanje skupine
muslimana za borbu protiv otpadnika i guenja njihove pobune, iji je
plamen, zalaganjem muslimana, bio naposljetku ugaen.2 U takvim
prilikama, kada su nazadnjaki neprijatelji islama bili razvili zastavu
otpadnitva i prijetili islamskoj vlasti, nije nipoto bilo ispravno da Imam
razvije drugu zastavu i podigne ustanak. U jednom od svojih pisama
upuenom ljudima u Egiptu, Imam ukazuje na ove okolnosti, pa kae: Boga
mi, nikada mi se nije inilo i nikada nisam pomiljao da e Arapi poslije
njega mir i blagoslovi Boiji neka su s njim i potomcima njegovim! oteti
to od pripadnika Kue iste, niti da e to oteti meni poslije njega. Ali,
iznenada ugledah ljude kako okruuju ovjeka, dajui mu prisegu. Ustezah
zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraaju od islama,
pozivajui na unitenje vjere Muhammeda mir i blagoslovi Boiji neka su s
njim i potomcima njegovim! Pobojah se tada da e, ako ne pomognem islam i
sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti
nesrea vea za mene nego li je to gubitak vlasti vae koja je, u svakom
pogledu, kratkotrajna, poslije ega sve prolazi, kao to prolazi ono to se
privia ili kao to se raspre oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok
la ne bude razorena i unitena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost. 3 U
prvim danima svoga hilafeta, Imam, takoer, u svome govoru podsjea na
iznesene injenice. Abdullah ibn Denade kae: U prvim danima Alijeve
vlasti stigao sam iz Mekke u Medinu. Vidio sam ljude okupljene u
1
Subhani, Dafer, Pazhuheshi amik piramun-e zendegi-je Ali, Kom, Dahan-e ara, str. 222.
2
Svakako, ovo ne znai da je sve to je Ebu Bekr preduzimao u okviru ovih operacija bilo
opravdano. To posebno vai za sluaj ubistva Malika ibn Nuvejre.
3
Nehdul-belaga, pismo 62.
24
Poslanikovoj damiji kako ekaju da doe Imam. Odjednom Ali izae iz
kue, nosei u rukama svoju sablju, i svi pogledae ka njemu. On se pope na
minber pa, nakon hvaljenja i slavljenja Boga, ovako zapoe svoj govor: O
ljudi, znajte da smo onoga dana kada je Poslanik otiao izmeu nas mislili da
nam se niko nee usprotiviti u pogledu vlasti koju je on uspostavio i da niko
nee povrijediti nae pravo. Jer, mi smo bili njegovi nasljednici i
opunomoenici. Ali, suprotno naim oekivanjima, jedna skupina iz naeg
naroda nasrnula je na nae pravo, oteli su nam hilafet i vlast je dola u ruke
drugima... Kunem se Bogom, da nije straha od izazivanja rascjepa i podjela
meu muslimanima i bojazni da e nevjerovanje i idolopoklonstvo ponovno
navaliti na islamsku zemlju, pa unititi islam, drugaije bih se ophodio prema
njima.1 Pored opasnosti od otpadnika od vjere, pojavili su se i lani
poslanici, poput Musejleme, Tulejhe i Sedaha, i svaki od njih je imao svoje
pristalice i snage koje su se okupljale oko njega, s namjerom napada na
Medinu. Zahvaljujui jedinstvu muslimana i uloenim naporima, te snage su
poraene.
Opasnost od vjerovatnog napada Bizantinaca mogla je muslimanima
predstavljati jo jedan razlog za brigu. Naime, dotada su se muslimani u tri
navrata ve bili suoili s Bizantijom. I Bizantinci su muslimane smatrali
ozbiljnom opasnou, te su vrebali priliku da navale na samo sredite islama.
Da je Ali poveo oruani ustanak, slabljenje unutranjeg fronta meu
muslimanima predstavljalo bi za Bizantince odlinu priliku, koju bi oni
sasvim izvjesno iskoristili. S obzirom na sve predoeno, jasno je zato je
Imam strpljenje pretpostavio ustanku, i tako je, zahvaljujui svojoj
strpljivosti, podnoenju, razumijevanju i pronicljivosti, spasio islamsko
drutvo od golemih opasnosti. Da nije bio tako sklon jedinstvu muslimana i
da se nije plaio posljedica podjela i sukoba meu muslimanima, on nikada
ne bi dopustio da vodstvo meu muslimanima bude oduzeto iz ruku istinskih
Poslanikovih nasljednika i namjesnika i bude dato drugima.
Imamovo djelovanje u razdoblju halifa moglo bi se svesti na sljedee:
ibadet i sluenje Bogu, i to na nain kakav dolikuje linosti poput Alija, to
znai na takav nain da je Imam Sedad svoj izvanredni ibadet smatrao
nitavnim u poreenju s ibadetom svoga velikog djeda. Druga linija
djelovanja je bila tumaenje Kur'ana i rjeavanje razliitih nedoumica
vezanih za znaenje nekih kur'anskih ajeta, te odgajanje uenika, poput
Abdullaha ibn Abbasa, koji se smatra najveim islamskim mufesirom meu
ashabima. Trea linija djelovanja podrazumijevala je davanje odgovora na
pitanja uenjaka iz razliitih naroda, osobito idova i krana, koji su nakon
Poslanikove smrti dolazili u Medinu kako bi se raspitali o njegovoj vjeri i
upoznali je. Postavljali su brojna pitanja, a za davanje odgovora nije bilo
1
25
spremnije osobe od Alija, koji je bio odlino upoznat s Tevratom i Indilom.
Da Imam nije popunjavao tu prazninu, islamsko drutvo bi u tom pogledu
bilo suoeno sa estokim porazom. Imamovi razoruavajui odgovori na sva
pitanja koja bi mu bila postavljena donosila su mnogo radosti i zadovoljstva
halifama koji su, umjesto Alija, sjedili na Poslanikovom mjestu. Sljedea
linija djelovanja ukljuivala je donoenje erijatskih presuda u vezi s novim
pitanjima kakva nisu otvarana u najranijem razdoblju islama, ili su bila toliko
sloena da nijedan presuditelj nije mogao izrei presudu u vezi s njima. Ovo
je jedna od posebno vanih pojava u ivotopisu Alija, jer da meu ashabima
nije bilo linosti poput njega, koji je, kako je to Poslanik potvrdio, bio
najueniji u ummetu i najobavjeteniji u vezi sa erijatom i presudama,
brojna pitanja bi jo u ranom razdoblju islama ostala zakovana i bez
odgovora. Upravo iskrsavanje novih pitanja nakon Poslanikove smrti
uzrokom je zato meu ljudima mora postojati isti i bezgrjeni imam, koji e
u potpunosti i nepogrjeivo vladati svim naelima i propisima islama, te e
njegovo prisustvo i njegovo iroko i sveobuhvatno znanje sprijeiti ljude da
zastrane ili da se slue analogijom i pretpostavkama. A takva velika blagodat,
kako potvruju svi Poslanikovi drugovi, nije ukazana nikome drugom, osim
Imamu Aliju. Jedan dio Imamovih presuda i njegovih inovativnih i
izvanrednih tumaenja kur'anskih ajeta zabiljeen je u hadiskim zbirkama i
historijskoj literaturi, a neki uenjaci su te dijelove priredili i kao samostalne
knjige.1 Jo jedna linija djelovanja ogledala se u odgoju i pripremanju
skupine onih koji su posjedovali preduvjet istote i duhovne spremnosti za
duhovno putovanje, seyr o suluk, te su tako, pod vodstvom i spiritualnim
uticajem Imama, bili u stanju dosegnuti duhovne vrhunce, i vidjeti oima srca
i oima svoje unutranjosti ono to se ne moe vidjeti tjelesnim ulom vida.
Jo jedna linija njegova djelovanja obuhvatala je nastojanje da se osigura
bolji ivot za brojne siromahe i slabe, to je ilo dotle da je Imam vlastitim
rukama obraivao vrtove i kopao bunare, pa bi ih oporuivao da bi bili
koriteni na Boijem putu. Na kraju, jedna linija njegove djelatnosti oitovala
se u trenucima kada bi se vladajui aparat suoio s ozbiljnim politikim
pitanjima i kada bi ga neke tekoe satjerale u orsokak. Imam je bio jedini
savjetnik od povjerenja, i svojim trezvenim pristupom tekoama nalazio bi
rjeenje i odreivao daljnje usmjerenje djelovanja. Neki od njegovih savjeta
ove vrste zabiljeeni su u Nehdul-belagi i knjigama hadisa.
Historija svjedoi da su se Ebu Bekr i Omer za njihovog hilafeta obraali
Imamu povodom razliitih politikih, naunih, vjerskih pitanja te nedoumica
oko tumaenja Kur'ana i islamskih propisa. U velikoj mjeri su se koristili
njegovim savjetima i uputama, koje su proizlazile iz Imamove potpune
obavijetenosti u vezi sa naelima i propisima islama. U nastavku donosimo
1
Kao primjer moemo navesti sljedea djela: Kada'u emiril-muminin Ali ibn Ebi Talib, ejh
Muhammed Taki Tusteri; Ketabe kezavatha-je Ali ibn Ebi Talib, Sejjid Ismail Resulzade.
26
itaocima nekoliko takvih primjera zabiljeenih u historijskoj literaturi.
Bizantijska imperija bila je jedan od najeih protivnika mlade islamske
vlasti. Bizantija je sa sjevera stalno prijetila sreditu islamske vlasti, a
Poslanik islama je bio do posljednjeg trenutka ivota svjestan opasnosti od
Bizantinaca. Tako je 8. godine po Hidri uputio jednu skupinu pod
zapovjednitvom Dafera Tajjara prema granici uz am. Islamska vojska se,
nakon to je izgubila trojicu vojnih zapovjednika i odreeni broj boraca, bez
postignutog uspjeha vratila u Medinu. Kako bi nadoknadio taj poraz,
Poslanik se 9. h.g. sa brojnim ljudstvom zaputio na Tebuk, ali se vojska
vratila u Medinu a da se nije ni suoila s neprijateljem. Ovaj pohod imao je
blistava postignua, o emu se moe vie saznati sa stranica historijske
literature, ali je Poslanik i dalje bio stalno u brizi zbog mogueg napada
Bizantinaca. Upravo zato je u posljednjim asovima ivota, leei na
samrtnikoj postelji, poslao u am vojsku sastavljenu od muhadira i
ensarija. Zbog odreenih razloga, ova vojska nije napustila Medinu, a
Poslanik je preselio s Ovoga svijeta u trenucima kada se ta vojska okupljala
na odreditu udaljenom nekoliko kilometara od Medine. Nakon Poslanikove
smrti, politike prilike u Medini, koje su do postavljenja Ebu Bekra za halifu
bile u kriznoj fazi, postepeno su se sredile. Ebu Bekr, koji je preuzeo brigu
nad poslovima zajednice, jako se dvoumio oko izvrenja Poslanikove naredbe
koja se ticala Bizantinaca, te se s tim u vezi posavjetovao sa skupinom
ashaba. Nijedna procjena nije ga zadovoljila, te se naposljetku posavjetovao s
Imamom Alijem. Ovaj ga je ohrabrio da postupi po Poslanikovom nareenju,
dodavi: Ako se sukobi s njima, pobijedit e. Halifu je ovo Imamovo
bodrenje obradovalo, pa je rekao: Dobro si nam predvianje dao i dobrim si
nas obradovao!1
I tokom vladavine drugog halife Imam je takoer bio vaan savjetnik i
pomonik u rjeavanju brojnih politikih, naunih i drutvenih pitanja. Ovdje
emo, za primjer, ukazati na samo jedan sluaj kada se drugi halifa okoristio
Imamovim miljenjem u vezi s politikim tekoama. U podruju znanom
kao Kadisija odigrala se 14. godine po Hidri estoka bitka izmeu islamske
vojske i Perzijanaca. Okonana je pobjedom muslimana, a tom prilikom
poginuo je i glavni zapovjednik perzijske vojske, Rustem Ferruhzad, zajedno
s velikim brojem svojih boraca. Ovom pobjedom itav prostor Iraka naao se
pod politikim uticajem i vojnom vlau islama. Medain, koji je predstavljao
sredite sasanidske vlasti, takoer su osvojili muslimani, tako da su se
zapovjednici s perzijskom vojskom povlaili duboko u unutranjost zemlje.
Perzijski poglavari i vojni zapovjednici plaili su se da e islamska vojska
nastaviti napredovati i osvojiti itavu zemlju. Kako bi na valjan nain
odgovorio na tako opasan prodor, iranski vladar Jezdigerd poslao je vojsku
1
Ibn Vazih Jakubi, Tarih Jakubi, sv. 3, str. 39.
27
od stotinu i pedeset hiljada ljudi, pod vodstvom zapovjednika Firuzana, sa
zadatkom da sprijei svaki iznenadni napad i da ak, ukae li se za to prilika,
izvedu protivnapad. Sa'd Vekkas, glavni zapovjednik islamskih snaga kako
prenosi Ammar Jasir, koji je vrio dunost namjesnika u Kufi, pisao je
Omeru i obavijestio ga o pokretima neprijatelja, napominjui: Vojska u Kufi
spremna je stupiti u borbu, i navaliti na neprijatelja prije nego to ovaj krene
u napad. Halifa je tada otiao u damiju, okupio ashabe, i obavijestio ih o
svojoj namjeri da napusti Medinu, zaputi se u podruje izmeu Basre i Kufe i
odande upravlja muslimanskom vojskom. Tada ustade Talha i zapoe poticati
halifu da tako i uini, govorei stvari u kojima se jasno osjeala primjesa
podilaenja i ulagivanja. Potom ustade Osman, koji ne samo da je poticao
halifu da napusti Medinu, nego jo dodade: Pii vojsci u amu i Jemenu da
svi napuste svoja podruja i pridrue ti se, kako bi se s tako brojnom vojskom
mogao suprotstaviti neprijatelju. Onda se die Imam Ali i ree: U ovom
primjeru pobjeda ili poraz ne ovise o maloj ili velikoj brojnosti snaga. Allah
je uzdigao vjeru Svoju iznad svih drugih vjera i vojsku Svoju, koju je On
spremio i potpomogao, sve dok nije dosegla mjesto na kojem je i dok nije
stigla do sadanjih poloaja svojih. Mi se drimo obeanja Boijeg, a Allah
e ispuniti obeanje Svoje i potpomoi vojsku Svoju. Poloaj prvaka vlasti je
poloaj niti za zrna ogrlice, jer ih ona povezuje i dri na okupu. Ako je nit
prekinuta, ona e se rasuti i izgubiti, te nikada nee ponovno biti zajedno.
Arapi danas, makar i malobrojni, veliki su zahvaljujui islamu i snani su
zato to su jedinstveni. Budi osovina za njih i okrei mlin s Arapima, te budi
korijen njihov. Zaobii bitku, jer ako napusti mjesto ovo Arapi e te napasti
sa strana i pravaca svih, dok e gradovi nezatieni, koje ste ostavili iza sebe,
postati znaajniji od onih ispred vas. Ako te Perzijanci sutra vide, rei e: 'On
je korijen Arabije. Ako ga smaknemo, bit emo u miru.' Tako e to pojaati
nastojanje njihovo protiv tebe i estinu da se usmjere na tebe. Kae da su
krenuli u borbu protiv muslimana. Allah je zaista nezadovoljniji pokretanjem
njihovim od tebe i On je najsposobniji sprijeiti ono ime je On
nezadovoljan. to se tie miljenja tvoga o broju njihovom, u prolosti se
nismo borili velikim brojem, nego smo se borili na osnovu podrke Boije i
pomoi.1 Poto je sasluao Imama, Omer prihvati njegovo miljenje i
odustade od pohoda.2 Omer je na umu imao rjeenje ove njegove nedoumice
1
2
Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 8; Taberi, Muhammed
ibn Derir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 4, str. 237; Hafiz Ibn
Kesir, Al-Bidajet vel-nihajet, Mektebetul-me'arif, Bejrut 1394, sv. 7, str. 107.
28
u trenutku kada je rekao: Utjeem se Bogu od toga da se moe pojaviti
prepreka, a da Ebul-Hasan (Ali) ne zna rjeenje njezino.1
Trei halifa Osman je, zbog novanih pronevjera, nedoputenog i bez
ikakve sumnje nezakonitog zahvatanja u bejtul-mal, promicanja u povlateni
poloaj nedostojnih pripadnika Emevija i njihovog postavljanja na odgovorne
poloaje u vlasti, te naposljetku zbog udaljavanja od sebe dostojnih ljudi
meu muhadirima i ensarijama i preputanja sudbine islamskog ummeta u
ruke Emevija, navukao na sebe silnu srdbu naroda. Naposljetku, budui da
nije odgovorio na opravdana i zakonita protivljenja muslimana usljed
promjene namjesnika i zapovjednika, dolo je do ustanka protiv vlasti koji je
za posljedicu imao njegovo smaknue. Nakon toga su ljudi dali bejat Aliju
kao novom halifi. Od tog trenutka Alijeva vladavina, koja zapoinje
Osmanovim smaknuem, predstavljala je svojevrsnu revolucionarnu vlast,
potaknutu ustankom i nezadovoljstvom naroda usljed smutnje i tlaenja koji
su dotada provoeni. Jedan od primjera iskvarenosti Osmanove vlasti je i
vraanje u Medinu Hakema ibn Ebul-Asa i njegovog sina Mervana, koje je
Poslanik prognao u Taif, a kojima se nisu za svoje vlasti ni Ebu Bekr, ni
Omer usuivali dopustiti povratak. ak je i svoju ker dao za Mervana i jo
ga postavio na slubu u administraciji halifata, to je kod naroda izazvalo
srdbu, tako da se Osmanova kua nala etrdeset i devet dana pod opsadom
ustanika.2 Kad god bi Osman pokuao pokazati blagost, Mervan bi uinio
neto da jo vie potakne srdbu naroda. Konano, muslimani u izlivu bijesa
provalie u Osmanovu kuu i ubie ga.
Ustanici su razmiljali samo o tome kako da uklone Osmana. Iako se
tokom opsade Osmanove kue spominjalo Alijevo ime, nije bilo jasnog
programa za budunost. Tako su se s pitanjem izbora novog halife suoili tek
nakon Osmanova smaknua. S druge strane, meu lanovima esterolanog
vijea za izbor halife, koje su inili Ali, Abdurahman ibn Avf, Osman, Talha,
Zubejr i Sa'd ibn Vekkas, dvojica njih, Abdurahman ibn Avf i Osman vie
nisu bili meu ivim, dok je meu preostalim Ali bio uvjerljivo najomiljeniji
s obzirom na njegove vrline i blistavu prolost u islamu. Upravo zato su ljudi
uglavnom bili zagovornici da Ali bude sljedei halifa. Procijenivi prilike i
svjestan promjena koje su se desile u Osmanovo doba te udaljavanja
muslimana od izvornog islama, Ali je dobro znao da e vladavina nakon
razdoblja iskvarene i zabludjele Osmanove vlasti biti izuzetno teka, te da
ljudi, naroito plemenske voe, nee lahko prihvatiti promjene koje je imao
na umu kao i uspostavu pravedne vlasti. Stoga nije prihvatio bejat koji su mu
ustanici ponudili. Historiari se slau oko podatka da je Osman ubijen u
1
Ibn Hader Askalani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi, 1328,
sv. 2, str. 509; Abdulber, Al-isti'ab fi me'rifetil-ashab, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi,
1328, sv. 3, str. 39.
2
Mesudi, Muruduz-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 2, str. 346.
29
mjesecu Zul-hidde, 35. h.g., ali se razilaze oko tanog datuma.1 Takoer,
izvjesno je da je izmeu Osmanovog ubistva i bejata ljudi Aliju, proteklo
najmanje etiri-pet dana.2 Tih nekoliko dana meu narodom su vladali
posvemanja pometnja i zbunjenost. Tih dana voe ustanka posjetili su Alija,
ali on nije pokazao posebnu susretljivost prema njima. Kad su mu ponudili
svoj bejat, budui da priliku nije smatrao prikladnom, rekao je: Ostavite me
i traite nekog drugog. Suoavamo se s pitanjem koje ima lica i boje, koje
srce ni jedno ne moe izdrati, niti razum ijedan prihvatiti. Zaista, vidici su
zamagljeni, a Pravi put je zagubljen. Znajte da u vas, ako vam se odazovem,
voditi kako ja znam i da neu sluati ta neko kae ili grdi. Ako me napustite,
onda sam isti kao i vi. Mogue je da u najbolje od vas sluati i pokoravati se
onome kojega vi postavite da vas vodi. Bolji sam vam kao savjetnik nego kao
vladar.3 Ali, posjeta je bilo sve vie i istrajavanje muslimana je bilo sve
snanije. Odnosno, radilo se o pravoj bujici ljudi koji su, umorni od
dotadanje nepravde i nasilja i vapei za pravdom, opsjedali Imamovu kuu.
Imam je osjeao svojom obavezom da prihvati bejat naroda. Na nekoliko
mjesta u Nehdul-belagi Imam ukazuje na ovaj ustri nastup i uporno
istrajavanje ljudi na bejatu. Kao primjer je naveo: Oni navaljivahu na mene
kao to deve navaljuju jedna na drugu kad prispiju do vode pitke onda kad su
rasputene nakon razvezivanja nogu, sve dok ne pomislih da e ili ubiti mene
ili se meusobno poubijati ispred mene. Razmiljao sam o pitanju tom iznutra
i izvana tako da mi je to prijeilo spavanje.4 Na drugom mjestu prua nam
sliku navaljivanja i istrajavanja ljudi te njihove ogromne radosti i veselja na
vijest da je Ali prihvatio bejat: Vukli ste mi ruku radi davanja prisege, ali
sam je zadravao. Potezali ste, ali sam je ustezao. Onda ste se gurali oko
mene kao to se guraju deve edne oko korita za napajanje, tako da je obua
pokidana, ogrta spao i nemono zgnjeen. I veselje svijeta davanju prisege
bijae tako vidljivo da su djeca mala osjeala radost, starci teturali i bolesni
urno dolazili radi toga, a djevojke mlade hrlile bez velova.5 I u hutbi
ikikija Imam takoer govori o zanosu s kojim ga je narod prihvatio i
razlozima svog prihvatanja hilafeta: U tom asu nita me ne iznenadi do
1
Jakubi smatra da je Osman ubijen 18. Zul-hiddeta 35. h.g, dok Mesudi procjenjuje:
Osman je ubijen tri dana prije isteka mjeseca Zul-hiddeta.
2
Jakubi pie: Ali je u utorak, sedam dana prije isteka mjeseca Zul-hiddeta, izabran na
mjesto halife, to bi znailo da se radi o razdoblju od pet dana. Meutim, Mesudi biljei:
Onoga dana kada je Osman ubijen, ljudi su dali bejat Aliju, ali na narednoj stranici: etiri
dana nakon Osmanovog ubistva ljudi su masovno dali bejat Aliju. Ibn Asir smatra da je
Osman ubijen 18. Zul-hideta, a da je bejat Aliju dat 25. dana istog mjeseca. Na stranici 192
djela Al-Kamil fit-tarih kae da su Medinjani pet dana proveli bez vlasti, i za to vrijeme
gradom je upravljao ovjek po imenu Gafiki ibn Harb.
3
4
5
30
mnotvo ljudi koji navalie na mene. Ustremie se prema meni sa strana svih,
poput grive hijene, tako silno da su prignjeili Hasana i Husejna i razderali
mi oba kraja ogrtaa na pleima.1 Okupili su se oko mene poput stada ovaca i
koza. Kada uzeh uzde vodstva dravnog, jedna se stranka otcijepi, druga
posta neposluna, dok ostatak zapoe djelovati nezakonito, kao da nisu uli
rijei Boije: to se tie ivota budueg, Mi ga darujemo onima koji ne trae
da se uznose na Zemlji, niti da uz to ire pokvarenost, jer budunost pripada
onima koji su svjesni Boga. Da, Boga mi, uli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj
zasvjetlucao je u oima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli. Pripazite, tako
mi Onoga Koji rascjepljuje zrno i stvara bia iva, da mi ne dooe ljudi i da
podravatelji ne istroie uvjeravanja, i da se ueni ne oslonie na Boga, s
obavezom da nee pristati na prodrljivost tlaitelja i glad tlaenih, zbacio
bih ue hilafeta na njegova plea i postupao bih s posljednjim jednako kao i s
prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet va nije bolji od
kihanja koze.2
Alijev hilafet i njegova vlast, usredsreena na pravdu, potenje i
oivljavanje izvornih islamskih tradicija, teko je pala odreenim skupinama
i takvi su formirali front protiv njegove vlasti. Ta suprotstavljenost
naposljetku je izrodila i trojake sukobe one sa nakisinima, kasitinima i
marikinima. U nastavku emo kazati poneto o svakom od tih sukoba: sukob
sa nakisinima (kriteljima sporazuma) desio se tako to su Talha i Zubejr,
koji su dali bejat Aliju, zatraili da preuzmu zapovjednitvo nad Basrom i
Kufom, ali Imam se s tim nije sloio. Oni su naposljetku tajno napustili
Medinu i otili u Mekku, gdje su, uz pomo Emevija i sredstvima iz bejtul-
mala, formirali vojsku i onda se zaputili u Basru te preuzeli ondje vlast. Ali je
onda napustio Medinu kako bi se obraunao s njima, te se u blizini Basre
odigrala estoka bitka koja je zavrila Alijevom pobjedom i porazom
nakisina. Rije je o Bici oko deve, o kojoj bi se moglo zasebno opirno
govoriti. Ova bitka desila se 36. godine po Hidri.
Jo prije Alijevog preuzimanja hilafeta, Muavija je sebi pripremio sve
preduvjete za uspostavu vlastitog halifata u amu. Kada je Imam preuzeo
hilafet, poslao je Muaviji ukaz kojim ga opoziva s mjesta namjesnika u
amu, budui da nikad nije bio saglasan s mogunou da Muaviji bude
povjeren ovaj poloaj. Taj spor ishodio je sukob vojski iz Iraka i ama na
Sifinu, gdje je Alijeva vojska bila blizu pobjedi, ali je Muavija, podmuklim
lukavstvima i smicalicama, uspio u Alijevoj vojsci izazvati razdor i pobunu.
Naposljetku, na veliko navaljivanje svojih drugova, Imam je bio primoran
1
Imam ovdje koristi ustvari izraz vutiel-hasanan, to veina tumaa prevodi kao Hasan i
Husejn, ali neki smatraju da se radi samo o Husejnu. Ibn Ebul-Hadid, erh Nehdil-belage,
priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje,
1378. h.g, sv. 1, str. 200.
2
31
sloiti se prijedlogom da Ebu Musa A'ari i Amr 'As budu sudije koji e
odluiti o tome ta je najbolje po napredak islama i muslimana. Pritisci na
Imama Alija da prihvati njihovu presudu bili su tako snani da bi se, u
sluaju da ne prihvati presudu, i njegov ivot naao u opasnosti, a njegovom
smru muslimani bi se suoili s velikom neizvjesnou. Kada je dolo
vrijeme da presuditelji iznesu svoje miljenje, Amr 'As prevario je Ebu Musu,
i time je pokvarenjaka Muavijina spletka svima postala oita. Nakon ovog
sluaja sa presuivanjem, neki muslimani koji su dotada bili na Alijevoj
strani, sada su nastupili protiv njega, prigovarajui mu zbog prihvatanja
presuivanja koje su mu svojim pritiscima upravo oni nametnuli. Bitka sa
kasitinima odigrala se 37. godine po Hidri.1
Marikini su upravo ona skupina koja je Alija natjerala da prihvati
presuivanje, a onda su se, nekoliko dana kasnije, predomislili, i traili su od
njega da poniti postignuti sporazum. Meutim, Ali nije bio neko ko bi
pogazio svoju rije i prekrio dogovoreni sporazum. Ovi su se onda
odmetnuli, ustali su protiv hazreti Alija te su se na Nehrevanu sukobili s
njim. Hazreti Ali je pobijedio u ovoj bici, ali zloba je ostala iva u srcima.
Ova bitka dogodila se 38., ili po nekim historiarima 39. h.g. Nakon etiri
godine i nekoliko mjeseci vladavine, u noi 19. Ramazana 40. godine po
Hidri, Ali je smrtno ranjen sabljom Abdurahmana ibn Muldema, jednog od
marikina, a dva dana kasnije dostigao je uzvieni stepen ehadeta.
1
Pri prireivanju ovog poglavlja, pored literature navoene u fusnotama, koritena je i knjiga
potovanog profesora Dafera Subhanija Pazhuheshi piramun-e zendegi-je Ali, a.s. (drugo
izdanje, Kom, Dahan-e ara).
32
DRUGI IMAM HASAN el - MUDTEBA, s.a.
Drugi Imam Ehli-bejta, prvo dijete iz blagoslovljenog braka Alija i plemenite
Poslanikove keri Fatime, roen je polovinom mjeseca Ramazana, 3. godine
po Hidri, u Medini.1 Hasan ibn Ali nije proveo mnogo godina uz svoga
velikog djeda, Poslanika islama, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim,
budui da mu je bilo otprilike sedam godina kada je preselio s Ovoga svijeta.
Nakon Poslanikove smrti, narednih gotovo trideset godina, proveo je uz
svoga oca. Nakon to je on bio ubijen (40. h.g.), Hasan je deset narednih
godina obavljao dunost imama. Preselio je kao ehid, 50. h.g., u 48. godini
ivota, otrovan posredstvom Muavijine spletke. Sahranjen je na mezaristanu
Bakije u Medini.
U islamskom uenju, imuni ljudi imaju veliku odgovornost spram slabih
i siromanih u zajednici te, u skladu s dubokom duhovnom sponom i
bratskom povezanou u vjeri, moraju uvijek nastojati udovoljiti njihovim
potrebama. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, i
asni Imami iz njegovog potomstva nisu u tom pogledu ostavili samo izriite
preporuke, ve je svaki od njih u svome vremenu bio najbolji primjer
ovjekoljublja i skrbnitva o potrebitim. Ne samo da se Drugi Imam
odlikovao izvanrednim postignuem kada je rije o znanju, bogobojaznosti,
skruenosti i ibadetu, nego je i meu prvacima i meu pukom bio stalno
spominjan po svojoj dareljivosti i pomoi ugroenim i slabim. Prisutnost
ovog Imama Ehli-bejta pruala je utjehu svim slabim i siromanim. Nijedan
siromah nije se vratio s njegovih vrata praznih ruku. Niko potiten nije
Imamu iznio svoje jade i nevolje, a da kod njega nije naao utjehu. Ponekad,
ak i prije nego bi se siromah, stidei se, usudio da iznese svoju potrebu,
Imam bi mu je udovoljio, ne doputajui tako da ovaj osjeti sramotu i
ponienje traenja. Sujuti u svojoj Historiji pie: Hasan ibn Ali odlikovao se
golemim moralnim odlikama i ljudskim vrlinama. Bio je izvanredna linost,
strpljiv, uljudan, pouzdan, irokogrudan i dareljiv, te je bio omiljen meu
ljudima. Ponekad bi siromasima poklanjao izuzetno velike svote novca
odjednom, i to toliko da je to bilo zauujue. Smisao ovako bogatih poklona
bio je u nakani da tako siromaha uini trajno nepotrebitim, odnosno da mu
omogui da zadovolji sve svoje potrebe, nastavi ivjeti dostojno ovjeka i da
se sa ovim dobrom brine sam o sebi. Nije volio davati siromahu skroman
iznos, onoliko koliko je dovoljno za jedan dan, tako da ovaj svakog dana
1
Ibn ehraub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadi sejjid Haim Resul
Mahalani, Kom, Muassese-je entesharat Allame, sv. 4, str. 26; ejh Mufid, Al-Irad, Kom,
Mektebetu basiret, str. 187; Ibn Asir, Usdul-ghabe fil-ma'rifetis-sahabe, Teheran,
Mektebetul-islamijje, sv. 2, str. 10; Ibn Hader Askalani, Al-Isabate fi temjizis-sahabe,
Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi, 1328, sv. 1, str. 328.
33
iznova mora pruati ruku pred drugim i traiti milostinju kako bi preivio.
Jednoga dana Osman ibn Affan je sjedio pred damijom, kada naie neki
prosjak i zatrai milostinju. Osman mu prui pet dirhema, a prosjak ree:
Uputi me na nekoga ko e mi udijeliti vie! Osman mu pokaza na hazreti
Hasana i Husejna ibn Alija i Abdullaha ibn Dafera, koji su sjedili u jednom
uglu damije, i ree: Idi mladiima koji ondje sjede i zatrai od njih da ti
pomognu. Prosjak otie k njima i izloi im svoju potrebu. Hazreti Hasan
ree: Traiti novanu pomo od drugih dozvoljeno je samo u tri sluaja:
zarad krvarine koju je ovjek duan platiti, a nije u stanju to uiniti, ukoliko
ima teak dug, a ne moe ga vratiti i ukoliko je siromaan i slab, a nije u
stanju nikako sebi pomoi. Koji od ovih sluajeva se odnosi na tebe?
Prosjak odgovori: Stvarno, jedan od ta tri sluaja je moj. Hazreti Hasan mu
tad dade pedeset dinara. Slijedei hazreti Hasana, Husein dade mu etrdeset i
devet, a Abdullah etrdeset i osam dinara. U povratku, prosjak opet naie
pored Osmana. Kako si proao?, upita ga Osman, a ovaj ree: Traio sam
od tebe novac, i ti si mi dao, ali me nisi pitao za ta mi treba. A kada sam
otiao onoj trojici, jedan od njih me upitao na ta u utroiti taj novac, pa mu
odgovorih, a onda me sva trojica bogato darovae. Osman kaza: Ta
porodica je osovina znanja i mudrosti, vrelo dobra i vrline, pa ko bi mogao
biti poput njih!1 Tako je Hasan ibn Ali ulagao sve svoje snage u injenje
dobrih i bogougodnih djela, i na Boijem putu je potroio silan imetak.
Historiari i uenjaci, piui o njegovom plemenitom ivotu, zabiljeili su
primjere njegove bezrezervne dareljivosti i ogromnog milosra, kakvo se ne
sree u biografiji nijednog drugog velikana. To je jo jedan dokaz njegove
duhovne veliine i njegove nezaokupljenosti lanim ovosvjetskim dobrima.
Dva puta je tokom ivota razdijelio itav svoj imetak na Boijem putu. Tri
puta je svoj imetak prepolovio, pa bi pola zadrao za sebe, a pola udijelo.2
Visoka svijest i uzvieni karakter hazreti Hasana mu nisu doputali da se s
njegovih vrata neko vrati bez nade. Ponekad njegova pomo nije bila izravna,
nego bi nastojao posredno udovoljiti potrebama ljudi i na poseban nain
rijeiti njihove tegobe. Tako je jednoga dana Imama posjetio neki prosjak i
zatraio pomo. Meutim, Imam Hasan u tom trenutku nije imao novca, ali
ga je bilo stid dopustiti da se siromah vrati iz njegove kue razoaran. Zato
ree: Hoe li da te uputim na neto ime e ostvariti svoju elju? O
emu se radi?, upita ovaj, pa mu Imam objasni: Danas je umrla halifina
ker i on je oaloen. Jo uvijek mu niko nije izrazio saosjeanje na pravi
1
333.
2
Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, 190; Ibn Vazih, Tarihu Jakubi,
Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1384, sv. 2, str. 215, Sabit Ibn Devzi, Tezkiretul-
havas, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1383, str. 196, ejh Muhammed Seban,
Asafur-raghibin, Mektebetul-meshedul-husejni, Kairo, str. 179.
34
nain. Idi kod njega i uini to rijeima kojima u te pouiti. Tako e ostvariti
svoju elju. Kako da mu izrazim saosjeanje?, upita prosjak, a Imam mu
ree: Kada mu doe, reci: Hvala Bogu koji je dao da tvoja ker umre prije
tebe i nae se u kaburu, jer je ona ivjela pod oevom zatitom. Ali, da je
halifa umro prije nje, ona bi ostala bez zatitnika, i moda bi, ne daj Boe,
neko oskrnavio njenu ast. Prosjak ga poslua i uini tako. Ove saosjeajne
rijei ostavile su dubok dojam na halifu i odagnale njegovu tugu i alost.
Naredi da se prosjaku da nagrada, pa ga onda upita: Jesi li ti sam smislio ove
rijei?, a ovaj odgovori: Ne, njima me pouio Hasan ibn Ali! Halifa tada
kaza: Istinu kae. On je vrelo rjeitosti i govornitva.41
Najvaniji i najosjetljiviji dio biografije Imama Hasana, dio o kojem se
najvie raspravljalo i koji je izazivao podozrivost njegovih neukih prijatelja i
zlobnih neprijatelja, je njegovo sklapanje mira sa Muavijom i povlaenje sa
politike pozornice, odnosno, odustajanje od hilafeta. Neki, prouavajui
njegovo ivotno kretanje i tadanja deavanja, postavljaju pitanje: Zato je
Imam Hasan sklopio primirje s Muavijom? Zar nakon ehadeta Imama Alija
njegovi sljedbenici nisu dali prisegu njegovom sinu Hasanu? Zar nije bilo
bolje da je odmah uinio ono to e kasnije uiniti Imam Husejn, odnosno da
je podigao ustanak te tako, ili ostvario pobjedu, ili svojim ehadetom
poljuljao Muavijinu vlast? Prije nego se upustimo u iznalaenje odgovora na
ova pitanja, potrebno je napraviti krai uvod u kome emo ukazati na
nekoliko stvari.
Shodno historijskim svjedoanstvima, Imam Hasan bio je izuzetno hrabar
i odvaan ovjek koji nikada nije pokazao strah ili plaljivost. Na putu
napretka islama nije izbjegavao upustiti se u bilo kakvu opasnost i uvijek je
bio spreman za borbu na Boijem putu. Imam Hasan se borio uz svoga oca
Alija u prvim redovima u Bici oko deve i iao je ak ispred najhrabrijih i
najodvanijih Alijevih drugova, juriajui u samo srce neprijateljske vojske.2
Takoer, prije poetka borbe, po naredbi svoga oca, zajedno s Ammarom
Jasirom i nekolicinom Alijevih drugova otiao je u Kufu, kako bi pozvao
Kufljane da uzmu uea u dihadu.3 Upravitelj Kufe je tada bio Ebu Musa
A'ari, koji se protivio pravednoj vlasti Imama Alija i nastojao odvratiti
muslimane da uestvuju u njegovim bitkama. Hasan je uspio, usprkos izdaji
Ebu Muse i njegovih sljedbenika, pridobiti devet hiljada Kufljana za uee u
ovoj bici.4 Takoer, u Bici na Sifinu, imao je vanu ulogu u opoj
1
eriful-Kari, Bakir, Hajatul-Imamil-Hasan, Matbu'atul-adab, Nedef 1384, str. 302.
2
Ibn ehraub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadi sejjid Haim Resul
Mahalani, Kom, Muassese-je entesharat Allame, sv. 4, str. 21.
3
Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1384, sv. 2, str. 170,
Ibn Kutejbe Dinvari, Al-Imamet ves-sijaset, Meketbetu Mustafa babi Halebi, Kairo 1382, sv.
1, str. 67.
4
Ebu Hanifa Dinvari, Ahbarit- teval, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, Kairo, str. 144-145; Ibn
Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 231.
35
mobilizaciji snaga i pridobijanju vojske Imama Alija za rat protiv Muavijine
vojske. Svojim vatrenim i pokretakim govorima poticao je Kufljane da se
pridrue dihadu njegovog oca na obaranju izdajnika i neprijatelja islama.1
Hasanova spremnost za borbu na Boijem putu bila je takva da je Imam Ali u
Bici na Sifinu traio od svojih drugova da njega i njegovog brata Husejna
odvrate od daljnje borbe, kako njihovom pogibijom ne bi bila prekinuta
Poslanikova loza.2 Imam Hasan nije pokazivao ni najmanju popustljivost
kada se radilo o istini i odbrani svetinja islama. Otvoreno je kritizirao
Muavijine neislamske postupke i bez zadrke je govorio o runoj prolosti
njegovoj i njegove porodice Emevija. Svjedoanstvo izreenog su i njegove
otre rasprave sa Muavijom i njegovim namjetenicima, poput Amra 'Asa,
Utbe ibn Ebu Sufjana, Velida ibn Ukbe, Mugejre ibn u'aba i Mervana
Hakema.3 Nakon sklapanja sporazuma o miru, dakle u vrijeme kada je
Muavijina mo porasla i kada je ovaj uvrstio svoj poloaj u Kufi, Hazreti
Hasan se hrabro ispeo na minber i izloio razloge koji su ga naveli na mir i
iznio prednosti Alijeve porodice. Potom je, u prisustvu samog Muavije,
otvoreno ukazao na njegove loe osobine i otro ga kritizirao.4 Nakon
ehadeta Imama Alija i Hasanovog mirovnog sporazuma haridije su sve
svoje snage usmjerili protiv Muavije. U Kufu je stigla vijest da je Husra
Esedi, jedan od poglavara haridija, sakupio vojsku i digao ustanak. Da bi
uvrstio svoj poloaj i predstavio stvari tako kao da mu je Imam Hasan bio
pokoran i odan, Muavija mu je poslao poruku dok je ovaj bio na putu ka
Medini, traei da najprije ugui Husrin ustanak, a potom da nastavi svoje
putovanje. Imam je na tu poruku odgovorio: Okanio sam te se kako bi bili
sauvani ivoti muslimana, ali to ne znai da u ratovati za tebe protiv
drugih. Da sam se odluio za rat, onda bih najprije ratovao protiv tebe, jer
borba protiv tebe vanija je od borbe protiv haridija.5 Iz ovih rijei zrai
duh borbenosti i odlunosti, posebno kada se sa prezirom obraa Muaviji,
govorei: Okanio sam te se...
Treba obratiti panju na injenicu da u islamskom uenju ne postoji
jedinstveni zakon koji bi se ticao pitanja rata i dihada. Tako, kao to pod
odreenim uvjetima islam nareuje muslimanima da ratuju protiv
neprijatelja, takoer im je naredio da se, ukoliko borba nee donijeti eljeni
uinak, okrenu prema sklapanju primirja. U ivotopisu Poslanika islama,
blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, nalazimo oba ova primjera.
1
Nasr ibn Muzahim, Veka'e Sifin, Menurati mektebeti basiret, Kom, 1382, str. 113.
2
izdanje, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, Kairo, 1378. h.g, sv. 11, str. 25 (govor 200).
3
Tabrisi, Ihtidad, Al-Matbu'atul-murtezavijje, Nedef, str. 144-150.
4
Tabrisi, Isto, str. 156.
5
izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 5, str. 98; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-
tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 409.
36
Poslanik islama, koji se bio upustio u borbu na Bedru, Uhudu, Hendeku i
drugim bojitima, u drugaijim uvjetima obavezno je s neprijateljima islama
sklapao mirovne sporazume i odustajao od ratovanja, kako bi osigurao
napredak islama. Meu ovakve primjere spadaju njegovi mirovni sporazumi s
plemenima Benu Damra i Benu Eda, te ugovor sa Mekkenlijama (na
Hudejbiji).1 Prema tome, upravo onako kako je Poslanik islama, s ciljem
dugorone koristi, koja tada mnogima nije bila shvatljiva, sklapao mir s
neprijateljem, tako je i hazreti Hasan vidio da dobro po islamsko drutvo lei
u odustajanju od borbe. On je bio od Boga odreeni voa i vjerski
predvodnik, koji je na osobit nain dugorono promiljao i znao sve vidove
prilika bolje od bilo koga drugog. Stoga, ovo pitanje ne treba biti razlogom
nikakvih nedoumica, nego se mora shvatiti da se, ustvari, radi o slijeenju
Poslanikovog postupanja.
Kako bi nam povodi i uinci mira hazreti Hasana bili jasniji, potrebno je
vratiti se stranicama historije i razmotriti ovo pitanje, oslanjajui se na
izvorna i vjerodostojna historijska svjedoanstva. Ako to uradimo, nametnut
e nam se zakljuak da hazreti Hasan, zapravo, nije ugovorio mir, nego mu je
taj mir bio nametnut. Dakle, prilike i nepogodni uvjeti, zajedno sa razliitim
drugim iniocima, doveli su Imama u takav poloaj da je mir bio neizbjean,
odnosno prinudan. Imam, znai, nije imao drugog izbora, osim prihvatiti mir,
kao to bi to uinio i bilo ko drugi da se naao na njegovom mjestu.
Okolnosti su bile takve da, sagledamo li vanjske opasnosti po islamski svijet,
ali i prilike u Iraku, odnosno taboru Imama Hasana, vidjeemo da se radilo o
posve nepovoljnim uvjetima za nastavak rata. U nastavku emo te prilike
podrobno razmotriti.
U pogledu ondanjeg vanjskopolitikog stanja, izvjesno je da unutranji
sukobi meu muslimanima ne bi nikome donijeli koristi. Naime, Bizantijska
imperija, koja je ve bila pretrpjela nekoliko estokih udaraca od islamske
drave, vrebala je povoljnu priliku da joj zada razoran protivudarac i napokon
zaustavi njen rastui uticaj. Kada su bizantijskim poglavarima stigle vijesti o
tome da se vojske Imama Hasana i Muavije postavljaju jedna nasuprot druge,
pomislili su kako je to najbolja mogua prilika da ostvare svoja nastojanja.
Stoga su s ogromnom vojskom navalili na islamske prostore, kako bi
napokon porazili muslimane. Zar bi u takvim uvjetima Imam Hasan, koji je
imao obavezu uvanja temelja islama, imao drugog izbora, osim da
prihvatanjem mira otkloni ovu veliku opasnost po islamski svijet. Poznati
historiar Jakubi pie: U vrijeme Muavijinog povratka u am nakon
uspostave mira sa Imamom Hasanom stie mu vijest da su Bizantinci
1
U odgovoru nekom ovjeku koji ga je pitao zato je pristao na mir s Muavijom, Imam
Hasan odgovorio je: Iz istih razloga zbog kojih je Poslanik sklopio onaj sporazum s
plemenima i mi smo sklopili primirje s Muavijom. (Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-
anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 2).
37
pokrenuli veliku i dobro pripremljenu vojsku, kako bi napali islamske zemlje.
Budui da nije imao snage da im se suprotstavi, Imam je dogovorio primirje i
obavezao se da e bizantijskim vlastima isplatiti sto hiljada dinara.1 Ovaj
historijski izvor pokazuje da je u vrijeme trvenja izmeu dviju strana u
islamskom drutvu, zajedniki neprijatelj muslimana uvijek bio spreman
iskoristiti priliku i napasti. Da je dolo do rata izmeu Hasanovih i
Muavijinih snaga, ni Hasan, ni Muavija ne bi naposljetku pobijedili, ve bi
pobjednik bila Bizantijska imperija. Ali, zahvaljujui pronicljivosti i
Hasanovom dalekosenom predvianju, takva opasnost je otklonjena. Imam
Bakir je rekao nekom ovjeku koji se iuavao nad inom sklapanja mira
Imama Hasana: Da nije tako postupio, usljedila bi golema opasnost.2
Nema nikakve sumnje da ukoliko neki vladar ili zapovjednik eli
pobijediti u sukobu s neprijateljem, u njegovim vlastitim redovima mora
postojati snaga, pripremljenost i usklaenost, inae uee u oruanom
sukobu moe zavriti iskljuivo poniavajuim porazom. Prebirajui razloge
Hasanovog mirovnog sporazuma, kada je rije o unutranjopolitikim
prilikama, najvanija stvar koja nam pada u oi je odsustvo snanog i
ureenog unutranjeg fronta. Naime, narod u Iraku, posebno u Kufi, niti je u
pogledu morala bio spreman na rat, niti je bio pripremljen i jedinstven. Bitka
oko Deve, bitke na Sifinu i Nehrevanu, kao i stalni sukobi koji su se nakon
sluaja presuivanja deavali izmeu Muavijine vojske i snaga Imama Alija u
Iraku, Hidazu i Jemenu, proizveli su kod brojnih obustavom sukoba. Naime,
tokom skoro pet godina Alijevog hilafeta njegovi drugovi nisu isputali
oruje iz ruku, izuzev s obavezom da ga ve sutra ponovno uzmu u ruke i da
opet ratuju. S druge strane, oni nisu vodili rat protiv nekakvih tuinaca, nego
su se, ustvari, borili protiv svoje brae i saplemenika, dojueranjih prijatelja,
koji su se sada nali na Muavijinoj strani.3 To to su se nevoljko odazvali na
novi poziv Imama Alija za Bitku na Sifinu pokazatelj je upravo njihovog
takvog umora.4 Dr. Taha Husein, nakon to je objasnio sluaj presuivanja i
dodatno uslonjavanje prilika nakon Bitke na Sifinu, pie: Onda se Ali
odluio zaputiti u am, ali licemjeri meu njegovim drugovima predloie da
se vrate u Kufu. Namjera je bila da se prije bitke dobro pripreme, a onda s
vie vojske i boljom opremom krenu protiv neprijatelja. Kada ih je Ali tada
vratio u Kufu, vie nije ni izaao iz nje, jer njegovi drugovi otioe kuama,
okrenue se svojim poslovima i u dobroj mjeri izgubie volju za daljnjim
1
Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1384, sv. 2, str. 206.
2
Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 1.
3
U Bici kod Deve poginulo je 30.000 osoba (Tarihu Jakubi, sv. 2, str. 172), a na Nehrevanu
je poginulo 4.000 haridija (Tarihu Jakubi, sv. 2, str. 182), dok je ukupan broj poginulih na
obje strane u Bici na Sifinu iznosio 110.000 ljudi (Mesudi, Muruduz-Zeheb, Darul-Andalus,
Bejrut, 1965, sv. 2, str. 393).
4
emsuddin, Muhammed Mehdi, Arzjabi-je enkelab-e Husejn, prijevod Mehdi Pivaji,
Entearat-i Tevhid, Kom, str. 197-200.
38
ratovanjem. Tako on izgubi nadu u njih. Stalno ih je pozivao u dihad i
istrajavao na tome, ali ga oni nisu posluali i nisu prihvatali njegove pozive.
Jednom prilikom u hutbi ree: 'Svojom neposlunou ste me ponizili i doveli
dotle da Kurejije govore: 'Ebu Talibov sin je hrabar ovjek, ali nije vian
ratu.' Oeva im njihovih, pa ko je to viniji ratu od mene?!1 Nakon njegovog
ehadeta, kada je Hasan ibn Ali preuzeo hilafet, ova pojava postala je jo
oitija, tako da kada je on pozvao ljude da se pripreme za rat protiv Sirijaca,
oni su mu se nevoljko odazivali. Kad mu je stigla vijest o pokretu Muavijine
vojske ka Kufi, Imam naredi da se ljudi okupe u damiji. Onda zapoe govor,
pa nakon to ukaza na okupljanje Muavijinih snaga, pozva ljude u dihad na
Boijem putu i istrajnost u borbi protiv sljedbenika zablude, ukazujui im na
neophodnost strpljenja, vjernosti i podnoenja tegoba. Znajui kakvo je
raspoloenje ljudi, Imam se plaio da njegov poziv nee biti prihvaen.
Upravo tako se i desilo. Kada je zavrio svoj budniki govor, svi su utili. Taj
prizor je bio tako aloban i potresan da je jedan od Alijevih drugova estoko
napao prisutne, nazvao ih lanim junacima i plaljivcima te ih pozvao da se
odazovu Imamu.2 Ovo historijsko svjedoanstvo pokazuje nam do koje su
mjere Iraani bili ogrezli u nemo i bezvoljnost. U njima se bio posve ugasio
plamen borbenosti i duh mudahida. Naposljetku, nakon poticaja i govora
nekolicine njegovih najvanijih drugova, Imam je, s malobrojnim ljudstvom,
napustio Kufu i ulogorio se nedaleko, u podruju zvanom Nuhejla. Nakon
desetodnevnog boravka u tom mjestu, provedenog u oekivanju dolaska
novih snaga, u Imamovom logoru okupilo se svega etiri hiljade ljudi. Stoga
je bio prinuen vratiti se opet u Kufu i pokuati ponovo pridobiti ljude i
privoliti ih da se pridrue vojsci.3
Irako drutvo u to doba nije bilo neko organizirano, jednoobrazno i
jedinstveno drutvo, ve se sastojalo od razliitih i esto posve
suprotstavljenih skupina i slojeva. Njegovi osnovni elementi su bili sljedei:
Emevije i njihove pristalice, haridije, koji su svojom obavezom smatrali
suprotstaviti se i Aliju i Muaviji, ''nesvrstani'', odnosno oni koji nisu imali
jasan stav o sukobu i nisu bili naisto s tim uz koju stranu stati i, na kraju,
vjerni Imamovi sljedbenici.4 Ta podijeljenost u drutvu se prenijela i u redove
vojske Imama Hasana, koja se izmetnula u jednu nesreenu i neureenu
skupinu. Stoga se u sukobu s neprijateljem nipoto nije moglo osloniti na nju.
ejh Mufid u vezi s ovom opasnom pojavom pie: Iraani su se krajnje
1
Ajine-je islam, prijevod Muhammed Ibrahim Ajeti Biredendi, Sehamijje entear, 1339, str
250-251.
2
Ebul-Fered Isfahani, Makatilut-Talibin, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Kairo 1961, sv.
16, str. 38; Ebul-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo
izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 16, str. 38, Ahmed ibn Jahja
Belazeri, Insabul-araf, str. 60.
3
Al Jasin, ejh Radi, Sulhul-Hasan, Menuratud-daril-kitabil-'irakijje fil-kazimijje, str. 102.
4
Al Jasin, Isto, str. 68-74.
39
nevoljko i bezvoljno pripremali za rat. Vojska koju je okupio Imam Hasan je
bila sastavljena od razliitih skupina, i to prije svega od Imamovih
sljedbenika i haridija, koji su se koristili svakom mogunou za borbu
protiv Muavije. Njihovo uee u vojsci bilo je iz neprijateljstva prema
Muaviji, a ne iz naklonosti prema Imamu. Zatim, od lica koja su se pridruila
vojsci iz koristoljublja i ljubavi prema Ovom svijetu, odnosno nadajui se
plijenu i materijalnoj koristi za sebe; potom, kolebljivaca i sumnjiavih
pojedinaca, koji nisu vidjeli velike razlike izmeu Hasana i Muavije;
naposljetku, od osoba koje nisu ratovale zbog vjere, nego iz plemenske
pristranosti i odanosti svojim starjeinama.1 Uzmemo li u obzir sve
izneseno, jasno je zato se vojska hazreti Hasana nije mogla suprotstaviti tako
snanom neprijatelju kakav je bio Muavija.
Moda nijedno svjedoanstvo ne oslikava podijeljenost ondanjeg irakog
drutva i njegovu slabost kada se radilo o ratu, kao rijei samoga Imama.
Hazreti Hasan je u Medainu, dakle, krajnjoj taki do koje je njegova vojska
dospjela, odrao dugi i budniki govor u sklopu kojeg je kazao: Nikakva
sumnja i nedoumica nas ne odvraa od sukoba sa Sirijcima. U prolosti smo
protiv njih ratovali crpei snagu iz vae pouzdanosti i sloge. Ali, danas, meu
vama je nestalo jedinstva i meusobnog razumijevanja, pa ste izgubili
vrstinu, tako da se sva vaa pomo svodi na vae jezike. Kada ste se na
Sifinu upustili u bitku, svojoj vjeri davali ste prednost nad Ovim svijetom, ali
danas Ovome svijetu dajete prednost nad vjerom. Mi smo onakvi kakvi smo i
prije bili, ali vi niste onako odani kakvi ste nekad bili. Neki meu vama
izgubili su svoje blinje i roake na Sifinu, a drugi na Nehrevanu. Oni prvi
oplakuju svoje poginule, oni druge ele osvetu za svoje mrtve, dok nas ostali
ne ele slijediti. Muavija nam predlae ono to je daleko od pravde i suprotno
naim ciljevima i naoj asti. Zato, ako ste spremni ginuti na Boijem putu,
recite mi to, pa da se upustim u borbu i sabljom mu odgovorim. Ali, traite li
Ovaj svijet i mir, recite mi to, da prihvatim njegov prijedlog i uinim vas
zadovoljnim. Kada Imam to izgovori, ljudi povikae: Mi elimo ivjeti,
elimo ivjeti!2
Dakle, kako se Imam sa vojskom koja je bila ovako slaba i ovako niskog
morala, mogao upustiti u rat protiv neprijatelja poput Muavije? Zar se sa
ovakvom vojskom, sastavljenom od meusobno suprotstavljenih skupina, u
bilo kom sluaju mogao nadati pobjedi? Zaista, svi ti inioci su se objedinili i
doveli islamsku drutvo pred sasvim izvjesnu opasnost o kojoj ete u
1
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 189; Ibn Sebagh Malik, Al-Fusulul-
muhimme fi ma'rifetil-eimme, 1303, str. 167.
2
Ibn Asir, Usedul-ghabe fil-ma'rifeti sahabe, Teheran, Mektebetul-islamijje, sv. 2, str. 13-
14; Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 406; Medlisi, Muhammed
Bakir, Biharul-anvar, Darul-kitabi islamijje, Teheran, sv. 44, str. 21; Sabit Ibn Devzi,
Tezkiretul-havas, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1383, str. 199.
40
nastavku itati. Neki stari i savremeni autori i historiari izvrtali su historijske
injenice, pa tvrde da Imam Hasan nije pozivao u rat niti zagovarao
suprotstavljanje Muaviji, ve da je od prvog dana prihvatio njegove
materijalne darove i odao se lagodnom i mirnom ivotu. Ako se i
suprotstavljao Muaviji, to je bilo zato da osigura ove materijalne dobitke!
Postoje sauvani historijski dokumenti koji pokazuju da su takve objede
posve neosnovane i da nipoto nisu u skladu s historijskim injenicama.
Naime, da drugi Imam nije namjeravao ratovati protiv Muavije, okupljanje i
angairanje vojnih snaga ne bi imali smisla, a historiari su saglasni u
miljenju da je Imam Hasan pripremao vojsku za rat. Meutim, zbog
nedostatka jedinstva i usklaenosti, s jedne, te zbog spletki Muavijinih
uhoda, s druge strane, njegova vojska se raspala i rasprila, a da nije ni stupila
u borbu. Tako Imam nije imao izbora, nego je odustao od borbe i prihvatio je
mir. Prema tome, Imam Hasan je najprije zapoeo ustanak, proglasio rat i
poeo sakupljati vojsku, ali kasnije, imajui temeljit uvid u prilike i odnose u
islamskom drutvu, a elei najbolje u datom trenutku, odluio je prihvatiti
mir.1
Kako je ve reeno, ljudi u Iraku i Kufi nisu bili jedinstveni i saglasni u
svojim stavovima. tavie, radilo se o prevrtljivim, nevjernim i nepouzdanim
ljudima, koji su bili spremni svakog dana stati pod drugu zastavu, uvijek
pokorni trenutnim prilikama i djelujuoj vlasti, odnosno oni koji su, kako bi
se to obino kazalo, brinuli samo o tome ta e danas pojesti. Upravo usljed
takvog raspoloenja, u kriznim trenucima okupljanja i mobiliziranja vojske,
neke plemenske voe i prvaci nekih uglednih porodica u Kufi okrenuli su
lea Imamu. Poslali su pisma Muaviji u kojima su izrazili svoju odanost
njegovoj vlasti i poticali ga da krene ka Iraku, jamei mu da e u trenutku
kada im se priblii, natjerati Imama Hasana da mu se pokori ili u suprotnom
izvriti napad na njega. Muavija je i sam pisao Imamu, izraavajui uenje
da je on i s takvim ljudima bio spreman ratovati protiv njega. 2 Imam Hasan
je, nakon to je napustio Kufu s namjerom da se bori protiv Muavije,
postavio Abdullaha ibn Abbasa za glavnog zapovjednika prethodnice od
dvanaest hiljada vojnika. Dvojicu njegovih dobrih prijatelja, Kajsa ibn Sa'da i
Saida ibn Kajsa, odredio je za njegove savjetnike i zamjenike, kako bi u
sluaju da se jednom od njih neto desi preostala dvojica preuzeli njegove
dunosti.3 Hazreti Hasan je odredio pravac kretanja vojske i naredio im da
1
Upravo zato su neki od ranih islamskih historiara pisali knjige pod naslovom Hasanov
ustanak, poput Hiama ibn Saiba Kelbija i Ibrahima ibn Muhammeda Sekafija.
2
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str.191. Potvrda navedenom je i odgovor
Imama Hasana na upit jednog svog sljedbenika zato je odustao od rata: Tako mi Boga, da
sam ratovao protiv Muavije, ljudi bi me predali njemu. (Medlisi, Muhammed Bakir,
Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 20.)
3
Jakubi ne spominje Saida ibn Kajsa, dok svi ostali hroniari navode njegovo ime.
41
sprijee Muavijino napredovanje gdje god da ga sretnu i obavijeste ga o tome
kako bi im on, s glavninom snaga, odmah priskoio u pomo.1 Abdullah je,
preuzevi zapovjednitvo nad prethodnicom, krenuo i u mjestu Meskin susreo
se s Muavijinom vojskom, koja je ve bila prispjela tamo. Uskoro je Imamu
stigao izvjetaj da je Abdullah, primivi od Muavije milion dirhema, preao
nou na njegovu stranu sa osam hiljada vojnika.2 Jasno je koliko je u tim
sloenim prilikama izdaja jednog takvog vojnog zapovjednika uticala na
gubljenje samopouzdanja i umanjenje odlunosti meu Imamovim vojnicima.
U takvim prilikama, zapovjednitvo nad ostatkom jedinica, shodno Imamovoj
naredbi, preuzeo je Kajs ibn Sa'd, hrabar borac, dokazani vjernik i ovjek do
krajnosti odan porodici Imama Alija, koji je budnikim govorom pokuao
popraviti raspoloenje meu vojnicima. Muavija je pokuao i njega podmititi,
ali Kajs to nije prihvatio, ve je istrajao u svojoj podrci Imamu.3
Muavija se nije zadovoljio samo potkupljivanjem Abdullaha, ve je, kako
bi produbio razdor i pometnju u vojsci Imama Hasana u Medainu,
posredstvom svojih uhoda i plaenika pustio vijest da se i Kajs s njim
nagodio, dok je meu Kajsove snage ubacio takoer lanu vijest kako je
Imam Hasan pristao na mir s njim. Stvari su dole dotle da je Muavija poslao
nekoliko svojih ljudi da posjete hazreti Hasana u njegovom logoru u
Medainu. Imam ih je primio, a oni su, poto su izali iz njegovog atora,
poeli govoriti vojnicima: Allah je posredstvom sina Poslanikovog uguio
smutnju i ugasio plamen rata. Hasan ibn Ali sklopio je mir s Muavijom i tako
sauvao krv ljudi! Oni im povjerovae prije nego to to provjerie, pa
ustadoe i navalie na Imamov ator, razgrabie sve to tu naoe, te ga ak
pokuae i ubiti. Na kraju se razioe na sve etiri strane. 4 Imam Hasan se
odatle uputi u Sabat. Na putu ga u zasjedi saeka neki haridija i teko ga
rani. Imam je mnogo krvario te se, onemoao, uz pomo nekolicine svojih
vjernih prijatelja, vrati natrag u Medain. Tu se njegovo stanje sve vie
pogoravalo. Koristei se tom prilikom, Muavija je u potpunosti preuzeo
nadzor nad prilikama, tako da je Imam, koji je izgubio vojne snage i ostao
1
Ebul-Fered Isfahani, Makatilut-Talibin, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Kairo 1961, sv.
16, str. 40.
2
Busr ibn Arta, jedan od krvolonih Muavijinih zapovjednika, ubio je dvojicu Abdullahovih
sinova, te je bilo prirodno da on makar zbog toga bude ogoreni Muavijin neprijatelj, ali
inioci o kojima smo govorili izazvali su takvu slabost u vojsci Imama Hasana da se
prelazilo i preko ovakvih pojava i dolo je do potpunog rasula.
3
Ebul-Fered Isfahani, Makatilut-Talibin, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Kairo, 1961, sv.
16, str. 42.
4
Kako smo ve napomenuli, vojska Imama Hasana bila je sastavljena od razliitih
elemenata, meu kojima je bilo haridija te onih koji su samo gledali linu korist i dobitak,
tako da nije udno da su neki ak pokuali ubiti Imama i da su opljakali njegov ator, a
jedan od njih je pritom uzviknuo: Ovaj ovjek nas je prodao Muaviji i oslabio muslimane!
Zaista, eto u kako bijednom poloaju se nala Poslanikova porodica!
42
sam, bio prinuen prihvatiti mirovnu ponudu. Prema tome, vidimo kako je
Imam Hasan sklopio mir zato to nije imao nikakvog drugog izbora. Tako,
Taberi i ostali historiari piu: Hasan ibn Ali pristao je na mir u prilikama
kada su ga njegovi sljedbenici napustili i kada je ostao sam.1 U odgovoru
osobi koja je ustala protiv sklopljenog mira, ukazao je na ove gorke injenice
i obrazloio razloge za takvu odluku sljedeim rijeima: Predao sam
Muaviji vlast upravo stoga to nisam imao podravatelja i drugova za borbu
protiv njega. Da sam imao prijatelje, dan i no bih se borio protiv njega, sve
dok se stvari ne bi rijeile. Odlino poznajem Kufljane i mnogo sam ih puta
iskuao. Oni su iskvareni ljudi koji se nee popraviti, kod njih nema
vjernosti, ne dre se date rijei i obeanja i nikad se ni dvojica njih ne mogu
usaglasiti. Naizgled, oni su nam pokorni i naklonjeni, ali na djelu sarauju s
naim neprijateljima.2
Drugi Imam, koji je slabou i odsustvom podrke svojih drugova bio
estoko pogoen, odrao je jednom prilikom govor u sklopu kojeg je rekao:
udim se ljudima koji nemaju ni vjere, ni stida. Teko vama! Muavija nee
odrati ni jedno od obeanja koja vam je dao ukoliko me ubijete. Ako mu
dam prisegu, svoje line obaveze mogu obavljati bolje nego to sam to inio
dosada. Ali, padnu li stvari njemu u ruke, nee dopustiti da u drutvu
promiem vjeru moga djeda, Poslanika Boijeg. Tako mi Boga, budem li
zbog vae slabosti i nevjerstva primoran vlast nad muslimanima predati
njemu, znajte zasigurno da pod bajrakom emevijske vlasti neete nikad
vidjeti sree ni radosti i iskusit ete mnoge patnje i muke. Kao da sada svojim
oima gledam kako e sutra vaa djeca stajati pred vratima njihove djece i
iskati zalogaj hljeba i gutljaj vode, hljeb i vodu koji pripadaju vaoj djeci i
koje je Bog njima namijenio. Ali, Emevije su ih odvukli u svoje kue, a vaoj
djeci uskratili njihova prava. A onda je Imam rekao: Da sam imao drugove
koji bi me pomogli u ratu protiv neprijatelja Boijih, nikad ne bih predao
hilafet Muaviji, jer hilafet je Emevijama uinjen haramom.3 Imam Hasan,
koji je odlino poznavao kvarnu narav Muavijine vlasti, jednom je na skupu
kome je prisustvovao i sam Muavija odrao govor u kojem je rekao: Kunem
se Bogom, sve dok je vlast nad poslovima muslimana u rukama Emevija,
muslimani nee vidjeti dobra ni napretka. Bilo je to upozorenje Iraanima,
koji su usljed svoje slabosti i nadajui se miru i olakanju, odbili ratovati, ne
shvatajui da Muavijina vlast nikada nee ispuniti njihova oekivanja. Kad je
1
Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1384, sv. 2, str. 205. Historiari
su na razliite naine opisivali ovaj napad na ator hazreti Hasana, pa tako Taberi, Ibn Asir i
Ibn Hader 'Askelani piu: Kada je Hasan ibn Ali podigao logor u Medainu, odjednom neki
ovjek (Muavijin plaenik) povika: 'Ljudi, Kajs ibn Sa'd je ubijen, bjeite!', te se vojska
rasturi.
2
Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str.
147; Tabrisi, Ihtidad, Al-Matbu'attul-murtezavijje, Nedef, str. 157.
3
ubbar, Sejjid Abdullah, Dela'ul-ujun, Mektebetul-basireti, sv. 1, str. 345-346.
43
drugi Imam, u nepovoljnim uvjetima o kojima smo naprijed govorili, rat
protiv Muavije ocijenio suprotnim viem dobru islamskog drutva i ouvanju
opstanka islama te prihvatio mir, odnosno primirje kao neizbjenost, svim
silama je nastojao, u okviru svojih mogunosti i mimo krenja mirovnog
sporazuma, da i dalje ostvaruje svoje uzviene i svete ciljeve.
Muavija je, kako bi uspostavio mir i doepao se vlasti, bio spreman dati
svakojake ustupke. ak je Imamu poslao prazan papir sa svojim potpisom na
dnu, uz poruku da e prihvatiti sve uvjete koje ovaj na tom listu ispie.1 Imam
je to iskoristio koliko god je bilo mogue. Tako je u mirovni sporazum
ugradio sva vana i osjetljiva pitanja i uinio ih prvostepenim takama
sporazuma. Od Muavije je uzeo obeanje da e ovaj uvati sve one uzviene
ideale koje je Imam njegovao. U historijskoj literaturi se ne sree podroban i
potpun tekst tog mirovnog sporazuma. Meutim, povezivanjem tekstova iz
razliitih vrela mogue je priblino uspostaviti potpuni tekst sporazuma. I
letiminim uvidom u pitanja koja je Imam ugradio u sporazum i na kojima je
istrajavao, moe se stei predstava o njegovoj izvanrednoj sposobnosti
prosuivanja u okviru vlastite politike borbe. Tekst sporazuma mogao bi se
svesti na pet taaka.
Taka prva: Hasan ibn Ali preputa Muaviji vlast i upravu, pod uvjetom da
se ovaj dri propisa Kur'ana i Sunneta Poslanikovog, blagoslov i mir neka su
s njim i njegovim. Taka druga: nakon Muavije, hilafet e pripasti Hasanu
ibn Aliju, a ukoliko se njemu neto desi, upravu nad stvarima muslimana
preuzet e Husejn ibn Ali. Dalje, Muavija nema pravo odrediti nikoga za
svoga nasljednika. Taka trea: Mora se prestati s runom novotarijom
vrijeanja i proklinjanja Hasanovog oca, Alija ibn Ebi Taliba, na namazima i
on se ne smije spominjati, osim po dobru. Taka etvrta: Iznos od pet miliona
dirhema koji se nalazi u blagajni bejtul-mala Kufe nije ukljuen u dogovor o
predavanju vlasti i taj novac e biti troen pod nadzorom Imama Hasana.
Takoer, Muavija e pri rasporeivanju i dijeljenju novca davati Haimijama
prednost u odnosu na Emevije. Pored toga, iz sume novca prikupljenog od
zekata iz Darabgarda Muavija mora isplatiti milion dirhema porodicama
ehida iz Bitke oko Deve i Bitke na Sifinu, koji su poginuli borei se na strani
Imama Alija.2 Taka peta: Muavija se obavezuje da e svi ljudi u podruju
1
Ebul-Hadid, erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje,
Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 16, str. 28.
2
Darabgard je bio jedna od pet gradskih oblasti u provinciji Fars. Moda je razlog zato je
ovdje odbran upravo porez iz Darabgarda injenica da se ovaj grad, shodno historijskim
svjedoanstvima, predao bez borbe muslimanskoj vojsci prilikom osvojenja Perzije te, u
skladu s islamskim propisima, prihodi u njemu prikupljeni pripadaju Poslaniku, njegovoj
porodici, siroadi, siromasima i putnicima. Zato je Imam Hasan postavio kao uvjet da porez
iz ovoga grada pripadne porodicama ehida iz Bitke oko deve i Bitke na Sifinu, budui da se
radilo o imetku koji je zapravo pripadao izravno njemu. Osim toga, u ovom imetku imali su
44
ama, Iraka i Hidaza, bilo kog plemena ili rase, biti sigurni od njegovog
nasilja i zlostavljanja, da se nee baviti njihovom prolou i da niko nee biti
uznemiravan zbog nekadanjeg djelovanja uperenog protiv Muavijine vlasti,
to naroito vai za itelje Iraka. Osim toga, Muavija jami sigurnost svim
Alijevim drugovima, gdje god da se oni nalaze. Nijedan od njih nee biti
uznemiravan, njihovi ivoti, imeci i ast bit e zatieni i nee im biti
uinjena ni najmanja neugodnost. Svakom e pripasti njegova prava, a imetak
iz bejtul-mala koji se nalazi u rukama Alijevih sljedbenika nee im biti
oduziman. Takoer, Muavija ni na koji nain ne smije dovesti u opasnost
Hasana ibn Alija i njegovog brata Husejna ibn Alija, niti bilo koga iz
Poslanikove porodice, te oni ni zbog ega ne smiju biti izloeni strahu i
bojazni. Na kraju sporazuma, Muavija se izriito obavezuje na potivanje
svih taaka sporazuma i njihovo dosljedno izvravanje. U tom pogledu za
svjedoka uzima Boga, te sve ugledne i potovane ljude iz ama.1 Tako se
ostvarilo predskazanje Poslanika islama, blagoslov i mir neka su s njim i
njegovim, izreeno u vrijeme kada je Hasan ibn Ali bio jo djeai. Poslanik
je jednoga dana, ugledavi ga s minbera, rekao: Ovo moje dijete je poglavar
muslimana. Bog e posredstvom njega uspostaviti mir izmeu dvije skupine
muslimana.2
Svjetski uglednici i voe, kad uoe da stanje i prilike nisu u skladu s
njihovim ciljevima, uvijek nastoje da njihove odluke budu takve da donesu
to manje tete. To je jedno od temeljnih naela kada je rije o politikim i
drutveno vanim odlukama. Imam Hasan takoer je, rukovodei se takvom
logikom, nastojao da svoje uzviene ciljeve ostvari u mjeri koliko je to bilo
mogue. Stoga je, kada je bio prinuen da vlast preda Muaviji, uinio to uz
prvi uvjet da Muavija poslovima islamskog drutva upravlja na temelju
Kur'ana i Poslanikovog sunneta. Jasno je da Imam nije teio vlasti i politikoj
moi, ve je njegov glavni cilj bio ouvanje islamskih propisa u drutvu i
upravljanje drutvom na temelju tih propisa. Ukoliko bi Muavija to djelatno
provodio, Imamov glavni cilj bi u dobroj mjeri bio zadovoljen. Osim toga, u
skladu s drugom takom sporazuma, Hasan ibn Ali mogao je nakon
Muavijine smrti slobodno preuzeti vodstvo u islamskom drutvu. Budui da
je Muavija bio od Imama stariji trideset godina i da je u to vrijeme ve bio
zagazio u starost,3 bilo je za oekivati da on nee ivjeti jo dugo. Dakle,
udjela i siroad poginulih u ovim bitkama koja su bila bez staratelja (Medlisi, Muhammed
Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 10).
1
Podrobniji opis i objanjenje ovog mirovnog sporazuma moe se nai kod ejha Radija Al
Jasina, str. 259-261.
2
Ovo predskazanje zabiljeeno je u Tezkiratul-havas, str. 194, Asedul-ghabe, sv. 2, str. 12,
Nurul-basar, str. 121, Al-Isabe, sv. 1. str. 320, Tehzibul-tehzib, sv. 2, str. 298; Hiljetul-evlija,
sv 2, str. 35, Musned Ahmeda Hanbela, sv. 5, str. 38 i 44; Et-Tabekatul-kubra, Abdulvehab
arani, sv. 1, str. 26.
3
Al Jasin, Isto, str. 278.
45
jasno je koliko je ovaj uvjet, rukovodimo li se normalnim procjenama, bio u
korist islama i muslimana. I ostale odredbe sporazuma, svaka pojedinano,
imaju veliku vanost. Naime, to je bilo vrijeme kada je Imam Ali bio redovno
proklinjan i vrijean prilikom dume i ostalih namaza. Ta runa novotarija je
postala pravi obiaj, a Alijevi prijatelji i lanovi Poslanikove porodice ivjeli
su pod stalnom prijetnjama i uznemiravanjima. Zato se ne moe poricati
vrijednost injenice da je od Muavije bilo iznueno preuzimanje obaveze da
se prekine s tom navadom. Nakon usaglaavanja sporazuma, obje strane su,
zajedno sa svojim vojnim snagama, dole u Kufu, i svi su se okupili u
tamonjoj velikoj damiji. Ljudi su oekivali da im njihovi prvaci izloe
sadraj sporazuma, kako u tom pogledu ne bi bilo nikakvih sumnji i
nedoumica. Meutim, njihova oekivanja su se izjalovila. Muavija se ispeo
na minber i, ne samo da u svom govoru nije iskazao odlunost da ispotuje
uvjete mira, nego je prezrivo i potcjenjivaki izjavio: Nisam ratovao protiv
vas zato da biste vi obavljali namaz i Had, jer vi to svakako inite. Ratovao
sam protiv vas zato da bih vas uinio pokornim i podveo vas pod svoju
vlast. A onda je rekao: Znajte da su svi uvjeti sporazuma kojeg sam
dogovorio sa Hasanom ibn Alijem pod mojim nogama i nemaju nikakve
vrijednosti.1 Tako je Muavija pogazio sve svoje obaveze i otvoreno prekrio
mirovni sporazum. Nastavljajui s takvim nastupom, ne samo da nije
popravio svoje ponaanje, nego je postao jo i gori i inio je sve vee zloine.
Novotariju vrijeanja Imama Alija je pojaao jo vie nego ranije. to je vie
mogao, zagoravao je ivot njegovim odanim drugovima pa je tako pogubio
ugledne linosti poput Hidra ibn Adija i ostalih velikana islama. Sve vie je
proganjao i zlostavljao Alijeve sljedbenike, tako da su oni bili ili zatvarani, ili
protjerivani iz njihovih domova.
Ne samo da je pogazio odredbe sporazuma o potivanju Alija i njegovih
pristalica, ve se Muavija nije drao sporazuma ni kada je rije o zekatu iz
Darabgarda. Taberi o tome biljei: Basrani nisu htjeli dati zekat iz
Darabgarda i govorili su: 'Ovo je na imetak, na udio u bejtul-malu, koji
pripada nama.'2 A Ibn Asir pie: Basrani su odbili predati zekat iz
Darabgarda i uinili su to po Muavijinom nareenju.3 Bilo je neophodno
1
Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 16, str. 15; ejh Mufid, Al-Irad, Kom,
Mektebetu basireti, str. 191. Ebul-Fered kae da je Muavija ovaj govor odrao prije ulaska u
Kufu.
2
Muhammed ibn Derir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6,
str. 95.
3
Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 405. Belazeri,
takoer, pie: Muavija je naredio svom namjesniku u Basri da potie narod protiv Hasana
ibn Alija. Ovaj je tako i postupio, pa je ishod bio da su Basrani govorili: 'Ovaj imetak pripada
bejtul-malu, pa zato da ga dajemo drugome?!' (Ansabul-israf, ejh Muhammed Bakir
Mahmudi, Darul-ta'riful lil-matbu'at, Bejrut 1397, str. 47.)
46
probuditi ljude, koji su bili umorni od brojnih ratova i koji su pali pod uticaj
svojih plemenskih starjeina i Muavijine laljive propagande. Nju su irili
njegovi najamnici, tvrdei da zagovaraju mir. Bilo je potrebno da ljudi
postanu svjesni da su, zbog svoje slabosti da izdre rat te usljed Muavijine
propagande i slijepog slijeenja svojih plemenskih prvaka, uinili ogromnu
greku. To, meutim, nije bilo mogue ukoliko vlastitim oima ne
prepoznaju grozne i opasne posljedice svoga djela. Osim toga, bilo je
potrebno da se muslimani u zbilji upoznaju sa pravim licem emevijske vlasti,
i da iskuse stalna zlostavljanja, progone i tlaenje koje je Muavijina vlast
provodila. Uistinu, ono to su Imam Hasan i njegovi iskreni drugovi trebali
uraditi u ovom osjetljivom historijskom trenutku bilo je da reene injenice
uine svima vidljivim i da na taj nain, kao postignue narodnog
razumijevanja gorke zbilje, podignu ustanak i pripreme borbu protiv prilika u
runoj stvarnosti. Dakle, to to je Imam Hasan prihvatio mir nije bilo zato da
bi sa svojih plea skinuo teret odgovornosti, ve zato da bi otpoeo borbu na
drugoj razini. Deavanja koja su uslijedila nakon dogovaranja mirovnog
sporazuma pomogla su mu u tome i dobrano su potresla Iraane. Taberi
biljei: Muavija je nakon mirovnog sporazuma podigao logor na Nuheili.
Tada protiv njega ustade skupina haridija i izaoe iz Kufe. Muavija posla
protiv njih jedan odred vojske iz Sirije, ali haridije ih porazie. Onda
Muavija naredi Kufljanima da se sukobe s haridijama, zaprijetivi im da
nee biti sigurni ukoliko ne budu za njega ratovali.1 Tako su Iraani, koji
nisu bili spremni ratovati na strani Imama Alija i Hasana protiv Muavije, bili
ipak natjerani da ratuju protiv haridija. To im je bjelodano pokazalo da pod
Muavijom nikad nee ostvariti eljeni mir i sigurnost. Uz sve to, Muavija je
protiv njih primijenio obiman i neovjean program, koga bismo trebali
nazvati politikom prijetnji i gladi, i tako im je dodatno zagorao ivot. S
jedne strane, Muavija ih je izvrgao razliitim pritiscima i prijetnjama a, s
druge, uskratio im jenjihova prava i probitke. Ibn Ebul-Hadid, uveni
uenjak, pie: Sljedbenici Ehli-bejta su ubijani gdje god da su se nalazili.
Emevije su i na osnovu same sumnje odsijecali ljudima ruke i noge. Zatvaran
je svako ko je bio poznat po svojoj ljubavi prema Poslanikovoj porodici, ili
mu je imetak bio oduziman, ili mu je ruena kua. Silina pritisaka i
zlostavljanja sljedbenika Ehli-bejta dola je dotle da se optuba za naklonost
Aliju poela smatrati gorom od optube za nevjerstvo i bezbonitvo, a kazne
za ljubav prema Aliju su bile mnogo tee! U okviru provoenja te okrutne
politike u naroito tekim prilikama naao se narod u Kufi. Naime, Kufa je
smatrana sreditem Alijevih sljedbenika. Muavija je za namjesnika u Kufi
postavio Zijada ibn Sumejju, kojem je kasnije povjerio i zapovjednitvo nad
Basrom. Zijad, koji se nekad nalazio u redovima Alijevih pristalica, te ih sve
1
str. 95.
47
odlino poznavao, izvrgao ih je progonima i nalazio ih gdje god da su se krili.
Ubijao ih je, odsijecao im noge i ruke, osljepljivao ih, vjeao ih na stabla
hurmi i protjerivao iz Iraka, tako da tu nije preostao niko od njihovih
uglednika.
Kako smo ve ukazali, narod u Iraku, osobito u Kufi, bio je izloen
pritiscima u veoj mjeri od drugih. Tako, kada bi ljudi posjeivali svoje
prijatelje i osobe od povjerenja, elei s njima govoriti o povjerljivim
stvarima, razgovor ne bi otpoinjali sve dok od kune posluge ne bi dobili
vrsto obeanje da ih nee odati. U proglasu svojim slubenicima i
namjetenicima u cijeloj zemlji, Muavija im nareuje da ne prihvataju
svjedoenje nijednog Alijevog sljedbenika ili lana njegove porodice. U
drugom proglasu stoji sljedee: Ako dvije osobe posvjedoe za nekoga da je
Alijev pristalica ili lan njegove porodice, izbriite njegovo ime iz spiskova
za bejtul-mal, ukinite mu njegova prava i prihode koji mu pripadaju.1 Zijad,
koji je najprije est mjeseci upravljao Kufom, a potom est mjeseci Basrom,
postavio je Semuru ibn Dunduba da u njegovoj odsutnosti upravlja Basrom.
Semura je u tom razdoblju pogubio osam hiljada ljudi. Zijad ga upita: Zar se
ne plai da bi se meu tolikim svijetom mogao nai i neko nevin?, a ovaj
odgovori: Toga se ne bih plaio ni da ih pobijem dvaput vie. Ebu Sevar
Advi kae: Semura je za jedno jutro poubijao etrdeset i sedam naih ljudi, a
svaki od njih bijae hafiz Kur'ana.2 Ova uasna deavanja teko su potresala
Iraane, izvela ih iz njihove nedjelotvornosti i slabosti i u znaajnoj mjeri im
ukazala na pravu prirodu Muavijine vlasti. U isto vrijeme, dok su plemenski
glavari uivali u tekovinama mirovnog sporazuma i od Muavije dobivali
izdane poklone, obini narod u Iraku je postepeno shvatao istinsku narav
nepravedne i sebine Muavijine vlasti, vlasti koju su sami pomogli i koju su
uvrstili vlastitim rukama.3 Poslije je Muavija za upravitelja Kufe postavio
Mugiru ibn u'be, dok je upravu nad Basrom prepustio Abdullahu ibn Amiru.
Tako se u ovaj grad vratio ovjek koji je nakon Osmanovog ubistva bio
1
Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 1, str. 43-45.
2
str. 132.
3
Imam Hasan je predvidio ovakav razvoj dogaaja. Odlino je znao da muslimane, naroito
njegove sljedbenike, eka mrana sudbina ukoliko vlast padne u ruke Emevija. Meutim,
muslimani nisu marili za ovo sve dok se nisu suoili sa uasnim posljedicama vlastitog
ponaanja, te su tek tada shvatili kakvu su crnu sudbinu sami sebi priredili i kakvu su sjajnu
priliku ispustili iz ruku. Hazreti Hasan je u govoru koga smo na prethodnim stranicama
spomenuli kazao: Budem li, zbog vae slabosti i manjka odanosti, primoran poslove
muslimana prepustiti Muaviji, znajte zasigurno da pod bajrakom emevijske vlasti neete
vidjeti dobra niti sree, ve vas oekuju muke i nevolje... Kao da gledam kako vaa djeca
postaju robovima njihove djece, te trae od njih za malo hljeba i vode, hljeba i vode koje je
Bog namijenio vaoj djeci. Ali, Emevije su to oteli za sebe i uskratili su vau djecu za
njihova prava.
48
otiao iz njega. Muavija se, pak, vratio u am i iz Damaska je upravljao
dravom. Iraani bi se rastuili kad god bi se sjetili ivota i uprave Alija,
estoko se kajui za slabost koju su pokazali kada mu je trebalo pruiti
podrku, ba kao to su se kajali i zbog mira dogovorenog sa Sirijcima.
Sastajui se, korili su jedan drugog zbog toga i pitali se o onome ta e im se
sljedee desiti i ta im valja initi. Tek se bilo navrilo nekoliko godina od
mirovnog sporazuma kad su poslanici iz Kufe ve poeli odlaziti u Medinu
kako bi se susretali sa Hasanom ibn Alijem i sluali ta im on ima rei.1
Prema tome, razdoblje primirja bilo je vrijeme Imamovog pripremanja i
postepenog okupljanja ummeta za borbu protiv kvarne emevijske vlasti.
ekao se pogodan dan kada e islamsko drutvo biti spremno za ustanak.
U vrijeme kada je Imam Hasan pristao na mir, veina ljudi nije bila
dovoljno sposobna da razumije ta je Imam htio time postii. Islamsko
drutvo je tada jo uvijek bilo okovano lancima lanih nada i elja, koje su u
njemu stvarale gubitniki duh. Zato je Imamov dugoroni cilj bio pripremiti
drutvo za ustanak protiv emevijske vlasti, dati ljudima priliku da sami
porazmisle, suoe se s injenicama i shvate pravu narav te vlasti. Na narod su
posebno otrenjujue djelovala ukazivanja hazreti Hasana na injenicu da
emevijski tlaitelji i zloinci gaze i potiru islamske propise.2 Malo po malo,
spremnost je rasla i najvei iraki uglednici poeli su se obraati Husejnu ibn
Aliju, traei od njega da digne ustanak.3 Nakon ehadeta hazreti Hasana,
kada je Husejn ibn Ali preuzeo imamet, vijesti o Muavijinim zloinima
poee izazivati protivljenje u Medini. Glavna tema razgovora u drutvu
postade zamisao da Husejn ibn Ali, uz uee prvaka meu njegovim
sljedbenicima iz Iraka, Hidaza i ostalih krajeva, zasnuje islamsku vlast.
Naprimjer, kada je Muavija pogubio Hidra ibn Adija i njegove drugove,
neki Kufljani su doli najprije obavijestiti Husejna o tome. Kasnije, ova vijest
izazva talas ogorenja i mrnje spram Muavijine vlasti meu svim
vjernicima. Ovo nam pokazuje da se u to doba malo po malo pripremao
pokret protiv emevijske vlasti, iji su glavni pokretai i zagovarai bili
malobrojni iskreni sljedbenici Imama Hasana, ije ivote je svojom
pronicljivou on spasio od Muavijinog maa. Cilj ove skupine bio je da,
podsjeajui na zloine koji su se deavali itavim tokom Muavijine vlasti,
1
Taha, Husejn, Ali va do farzand-e bozosgrvaresh, prijevod Ahmed Aram, Ketabforoshi Ali
Akbar 'Elmi, Teheran 1332, str. 207.
2
Stoga se s pravom moe rei da je mirovni sporazum za Muaviju predstavljao ma sa dvije
otrice. Naime, da je postupio u skladu s uvjetima sporazuma, Imam bi u dobroj mjeri
ostvario svoje ciljeve, a ukoliko bi ih prekrio, izazvao bi ope nezadovoljstvo protiv
emevijske vlasti i tako doprinio otrjenjenju i buenju naroda.
3
Meutim, Husejn ibn Ali savjetovao ih je da slijede Hasana, govorei: Trenutne prilike
nisu povoljne za ustanak, i sve dok je Muavija iv, od ustanka nee biti koristi.
49
probude ustaniki duh u srcima ljudi do dana kad e se stei uslovi za
ustanak.1
Prethodne rasprave objasnile su tajnu i smisao mira Imama Hasana.
Meutim, i dalje ostaje pitanje: Zato je Imam Hasan prihvatio mir, dok je
Imam Husejn digao ustanak? Ako je mir bio ispravan izbor, zato i Imam
Husejn nije sklopio mir sa Jezidom? A ako je rat bio bolje rjeenje, zato
Imam Hasan nije ratovao? Tokom svoje vlasti, Muavija je prevarama i
prijetvornom politikom stalno pokuavao predstaviti narodu svoju vlast kao
zakonitu i islamsku. Nastojao je po svaku cijenu sprijeiti da na vidjelo izae
njegovo zastranjenje sa puta ispravne islamske politike. Iako je djelatno krio
islamske propise i jednostavni islamski hilafet zamijenio plemikom vlau
Emevija, te je tako islamsko drutvo pretvorio u neislamsko, on je ipak
nastojao donekle ouvati vanjska obiljeja islama i makar naizgled se drati
islamskih propisa. Nije dao da se zastori strgnu, te je stoga drao do nekih
propisa islama i nije doputao da u drutvu nestane njegovih vanjskih
ispoljavanja. Odlino je znao da, s obzirom da nad ljudima vlada u ime vjere
i islamskog halifata, ne smije javno initi nita to bi ljudi mogli smatrati
poricanjem vjere. Zato je svojim postupcima uvijek nastojao dati vjersko
pokrie, dok je istovremeno skrivao ona djela za koja se nije moglo ponuditi
vjersko objanjenje i opravdanje. Osim toga, Muavija je ispoljio izuzetno
umijee u rjeavanju prepreka s kojima se suoavao. Rjeavao ih je na nain
kojem njegov sin Jezid nije bio dorastao. Upravo ova dva razloga su pobjedu
ustanka i povoljan uticaj ehadeta u doba Muavijine vlasti inila malo
vjerovatnim. U takvim uvjetima javnost nije bila u stanju vidjeti potrebu za
ustankom i revolucijom protiv Emevija i u narodu se jo nije bilo javilo ono
ogorenje njihovom vlau koje je kasnije uslijedilo. Drugim rijeima, ljudi
jo uvijek nisu bili svjesni koliko je Muavija skrenuo s puta islama, te su tako
i njegov sukob sa hazreti Hasanom doivljavali vie kao kakav politiki
sukob i borbu oko vlasti, nego kao sukob istine i lai. U takvim uvjetima,
ehadet ne bi pomogao postizanju ciljeva pokreta, ve bi ga ljudi pogreno
doivjeli, i dalje ne shvatajui istinu.
Kako smo vidjeli, politika atmosfera u Muavijino doba nije se bila posve
razbistrila i dobrohotan ovjek nije mogao lahko objasniti stvari narodu,
osvijestiti ga i uputiti u eljenom smjeru. Umjesto toga, bila je to atmosfera u
kojoj je takav ovjek morao paljivo motriti na postupke kvarnih voa i, u
pogodnom asu, kada mu se prui prilika, uzevi u obzir vlastite mogunosti,
snage svojih podravatelja i oblik suprotstavljanja, nastupiti na primjeren
nain, kako bi istina odnijela pobjedu nad zabludom. Ovakva tekoa
postojala je tokom veeg dijela imameta hazreti Hasana. U to vrijeme, ono
to nazivamo ehadetom ne bi imalo naroitog uinka. Ustvari, ehadet, kao i
1
emsuddin, Muhammed Mehdi, Arzjabi-je enkelab-e Husejn, prijevod Mehdi Pivaji,
Entesharat-e Tavhid, Kom 1362, str. 178-179.
50
druge sline pojave, zahtijeva odgovarajue preduvjete kako bi se mogao
ispoljiti kao izraz line iskrenosti i svjedoenja, i poluiti eljene drutvene
uinke, a to je da krv ehida nastavi da kola u ilama naroda. Historijska
svjedoanstva pokazuju da se Imam suprotstavio Muaviji s onom slabom
vojskom kojom je bio okruen, a imali smo prilike saznati o kakvim se
snagama radilo, te da ne samo da ne bi poginuo kao ehid, ve bi bio i
zarobljen. Muavija je namjeravao da sramotu koju je njemu i njegovoj
porodici nanijela islamska vojska spere tako to e zarobiti nekog od prvaka
Poslanikove porodice. Dakle, u sluaju poraza, Imam ne bi junaki postao
ehidom, kako se to desilo na Kerbeli, nego bi pao u Muavijine ruke i
naposljetku bi se njegovo stradanje ko zna kako okonalo. Bila bi to svakako
najvea teta koja bi mogla snai zagovarae borbe za Istinu. Ako bi u
sukobu s Muavijom vojska Imama Hasana pretrpjela poraz, Muavija bi
preuzeo potpunu vlast nad islamskim podrujima i sigurno bi nemilice ubijao
ljude, posebno u Mekki, Medini, Kufi i Basri, te tako broj rtava, za razliku
od bitke na Kerbeli, ne bi ostao ogranien. Zbog toga je Imam smatrao da je
duan zatititi krv nedunih.1 Moda upravo iz ovih razloga, ali i potujui
sporazum koji je Imam Hasan bio sklopio, Husejn ibn Ali nije dizao ustanak
nakon bratovog ehadeta. Narednih deset godina Muavijine vlasti, od 50. do
60. h.g., ekao je pogodnu priliku i provodio dane pripremajui teren. Naime,
da je ustanak digao ranije, upitno je kakav bi utisak ostavio i kakve bi
odgovore izazvao u narodu.
Ali, kada je o Jezidu rije, stvari su stajale posve drugaije. Odnosno,
Jezid nije posjedovao lukavtinu, snalaljivost i politiku vjetinu svoga oca,
niti je drao makar do vanjskih ispoljavanja vjere u ime koje je vladao. Jezid
bijae sirov mladi, odan strastima, svojeglav i bez sposobnosti da
dalekoseno razmilja. Radilo se o priglupoj, raskalaenoj osobi, ovjeku
povrnog razumijevanja stvari i sklonom provodu i uicima. Prije dolaska na
vlast bio je posve predan izopaenim nainima zadovoljavanja strasti, tako da
nije mogao, poput svoga oca, sauvati makar formalan povoljan odnos prema
islamu i predstavljati se kao poboan i vjernik. Umjesto toga, slijedei
sklonost ka raskalaenom ivotu, javno je pod noge bacao islamske svetosti i
nita ga nije moglo sprijeiti u njegovim orgijanjima. Javno je pio vino i
ponaao se na nain koji se moe oznaiti kao grjean i nemoralan. Jezid je u
politikom pogledu bio toliko sirov da je narodu bjelodano pokazao kakva je
prava priroda emevijske vlasti, odnosno, da se tu radi o neugasivom
neprijateljstvu prema islamu, elji za povratkom u doba dahilijeta i
oivljavanju nekadanjeg drutvenog poretka. Jezidovo skidanje maske i
raskalano ponaanje svima je pokazalo da je on zapravo nedostojan i
nesposoban da preuzme poloaj halife i da na valjan nain predvodi islamsko
1
Hakimi, Muhammed Reza, Imam dar 'ajnijate jam'e, Daftar nashr-e farhang-e eslami,
Teheran, str. 121, 133, 171.
51
drutvo. Zato plaenici emevijske vlasti nisu mogli predstaviti narodu
Husejnov ustanak u runom svjetlu i omalovaiti ga, budui da su ljudi
vlastitim oima vidjeli kakvo je Jezidovo ponaanje i uvjerili se da on nema
ni najmanje veze sa islamom i islamskim naukom. Upravo je prikazano stanje
predstavljalo pravu osnovu za ustanak s ciljem svrgavanja neislamske vlasti.
U takvim prilikama narod je doivljavao ustanak Husejna ibn Alija kao
ustanak Poslanikovog unuka, koji je imao za cilj zatitu i ouvanje islama, a
ne kao politiki sukob i borbu za vlast.
Drugi razlog ustanka Husejna ibn Alija treba traiti u buenju javnosti i
porastu uticaja sljedbenika Ehli-bejta nakon mirovnog sporazuma Imama
Hasana i Muavije. Naime, pokret protiv emevijske vlasti, koji je tada
zapoeo, svakim danom je bivao brojniji i snaniji, a njegov uticaj stalno
rastao. Takoer, Muavijina politika je donekle tome doprinijela. Jer, nakon
ehadeta Imama Hasana, on je smatrao kako pred sobom vie nema prepreka,
pa je narod, posebno sljedbenike Ehli-bejta, izlagao sve veim pritiscima, ne
preui od bilo kakve vrste nasilja i tlaenja. Stalni napadi na prava
muslimana, neprekidni napadi vojske u razliitim islamskim krajevima i
krvoprolia koja je tamo inila, ubijanja i muenja nedunih ljudi, krenje
mirovnog sporazuma i preputanje hilafeta Jezidu, to je bilo suprotno
uvjetima navedenim u mirovnom sporazumu, te naposljetku trovanje Imama
Hasana, doprinijeli su da se stav javnosti o Emevijama promijeni i da njihov
poloaj dobrano oslabi. Sve ovo, opet, vodilo je tjenjoj povezanosti i
zbijanju redova sljedbenika Ehli-bejta, te snaenju protivemevijskog fronta.
Tako su, vremenom, stvoreni preduvjeti za pokret i ustanak hazreti Husejna.
Dr. Taha Husein, poznati egipatski pisac i uenjak, nakon opisivanja
Muavijinih zloina prema sljedbenicima Ehli-bejta u razdoblju nakon
mirovnog sporazuma, pie: Tokom posljednjih deset godina Muavijine
vlasti ugled Ehli-bejta je napredovao i njihov poziv se pojaano irio u
istonim perzijskim i junim arapskim podrujima islamske zemlje. Posebno
su Iraani mrnju prema Muaviji i ljubav prema Ehli-bejtu smatrali dijelom
vjerske obaveze.1 Tako je islamsko drutvo u dovoljnoj mjeri upoznalo
stvarno lice emevijske vlasti i okusilo gorak okus tlaenja, te postalo svjesno
njene okrutnosti i napada na prava muslimana. Maska koju je na poetku
Muavijina vlast bila navukla sada je spala i ljudi su vidjeli njeno pravo lice.
Kao posljedica te injenice, Muavijinom smru i rastom svijesti
muslimanskog drutva, uklonjene su sve prepreke koje su dotada stajale na
putu ozbiljenja ustanka. Put je sada bio irom otvoren i bio je pravi trenutak
da Husejn ibn Ali pokrene svoju veliku revoluciju i zada estok udarac
kvarnoj emevijskoj vlasti.
1
Taha, Husejn, Ali va do farzand-e bozorgvaresh, prijevod Ahmed Aram, Ketabforoshi Ali
Akbar 'Elmi, Teheran 1332, str. 298.
52
Ustanak Husejna ibn Alija izazvao je temeljite promjene u islamskom
drutvu i ujedinio javnost protiv emevijske vlasti. Oznaio je poetak niza
pokreta i ustanaka, poput Tevvabina, pokreta Medinjana, Muhtarovog
ustanka, pokreta Zejda ibn Alija ibn Husejna i nekoliko drugih ustanaka.
Meutim, da se takva revolucija desila u doba hazreti Hasana ona sigurno ne
bi ishodila eljene uinke. Tako je Husejn, ustvari, nastavio pregnue svoga
potovanog brata, koji je krajnje hrabro podnosio prigovore onih koji nisu
daleko vidjeli, te je postepeno oblikovao preduvjete i pripremao javnost za
Husejnov ustanak.
Pored toga to su drutveno-politike prilike u Hasanovo vrijeme bile
drugaije od onih u Husejnovo, treba uzeti u obzir i sutinsku razliku izmeu
sljedbenika ove dvojice Imama. Na prethodnim stranicama vidjeli smo kako
se vojska Imama Hasana rasprila pod naletom samo jedne glasine i kako je
meu njima bilo i onih koji su bili spremni da ga opljakaju, pa ak i ubiju.
Takoer smo vidjeli da su oni koji su eljeli uz njega ratovati protiv Sirijaca
naposljetku i sami podlegli pred pritiscima i primamljivim ponudama, i na
kraju ga napustili. Uporedimo li njih sa drugovima Imama Husejna, koji su u
noi Aure kazali: Bogom se kunemo, kad bismo znali da emo izginuti, a
onda biti oivljeni, pa opet ubijeni, i da e na prah biti prosut u vjetar, i da
nam se to, onda, ponovi sedamdeset puta, ne bismo te ostavili dok ne damo
svoje ivote na tvome putu. Pogibija je samo jedna, i ona je ehadet koji
donosi vjeno blaenstvo i sreu. Zaista, s takvim ljudima se polet ehadeta
mogao unijeti u historiju ovjeanstva i njegov vjeni eho pustiti u nebeski
svod. To se nije moglo postii s onima koje, niti je zanimala ahiretska
nagrada, niti ehadet; onima koji su bili spremni svoga vou predati
neprijatelju vezanih ruku i ostati da ive u sramoti i ponienju. To su razlozi
zato je Hasan drugaije djelovao od Husejna. Ustvari, samo je njegov nain
borbe bio drugaiji, ali njen smisao i cilj bili su isti. To je slino primjeru
klanjaa koji namaz obavlja okrenut u smjeru kible, te ako on u toku namaza
i mijenja poloaj tijela, on ipak stalno ostaje na istom pravcu. Kibla ljudi
Istine je stalna borba protiv zablude, bilo da se ona odvija na Kerbeli, na
ulicama Kufe, u Medinskoj damiji, bagdadskim zatvorima ili bilo gdje
drugo. Imam Hasan je za svoju metu uzeo Muaviju, u to vrijeme najveu
prepreku irenju Istine i uspostavi pravde, te je na njega stalno ciljao,
okupljanjem vojske, u prvi mah, i sklapanjem mirovnog sporazuma, u drugi
mah.1
Allame Sejjid erfuddin Amuli u svom uvodu za knjigu Hasanov mir
ejha Radija Ali Jasina, ovako posmatra stvari: Najvaniji cilj Imama
Hasana bio je strgnuti masku s lica silnika i prikazati ih onakvima kakvi oni
zaista jesu. Tako bi ih sprijeio da ostvare svoje podle planove ponitenja
1
Hakimi, Isto, str. 129-130.
53
djela njegovog djeda Poslanika Boijeg. Taj cilj je u potpunosti ostvaren i
njihova zla sutina postala je oita, i hvala Bogu na tome. Zahvaljujui takvoj
njegovoj procjeni i postupanju, njegov brat, Imam Husejn je uspio svojom
revolucijom da potpuno rasvijetli istinu, za one koji vide i imaju pameti.
Tako, ova dva brata predstavljaju dva lica iste misije. Put na koji su krenuli i
cilj koji su imali pred sobom bio je isti. Meutim, svaki je djelovao, uz
trpljenje muka i bezgranini samoprijegor, u okviru svojih uvjeta i osobenosti
stanja u kojem su se nali. Hasan nije strahovao od mogunosti da izgubi
ivot, a Husejn u tom pogledu nije bio nita manje neustraiv od njega. Stvar
je u tome da se Hasan rtvovao kroz svojevrstan tihi dihad, a kada je dolo
vrijeme da se tiina prekine, desio se ehadet na Kerbeli, ehadet koji je ak
vie hasanovski nego husejnovski! S gledita umnih mislilaca, samoprijegor
pokazan na dan Sabata1 ak je korjenitiji od onog pokazanog na dan Aure.
Jer, Imam Hasan se toga dana naao u ulozi strpljivog i postojanog junaka
koji je dopustio da se, zbog budunosti koju nije vidio niko, osim njega,
njegova pobjeda prikae porazom. Otud je ehadet Aure prvo hasanovski, a
tek onda husejnovski, budui da mu je upravo Hasan udario temelje i
omoguio njegovo ostvarenje. Njegova diplomatska pobjeda, koju je ostvario
strpljenjem i mudrou, bila je osvijetliti istinu, kako bi posredstvom tog
svjetla Imam Husejn mogao ostvariti onako velianstvenu pobjedu.
Izgleda da su imami Hasan i Husejn sainili jedan kontinuiran program
kako bi rasvijetlili pravu prirodu antiislamske emevijske vlasti i probudili
ljude iz nemara. U njemu je svako imao svoju ulogu. Uloga Imama Hasana je
podrazumijevala strpljivost i mudru istrajnost, dok je uloga Imama Husejna
podrazumijevala revolucionarno djelovanje i viteki ustanak. Tako su ove
dvije uloge bile u sklopu savrene strategije i jedinstvenog cilja.2 Ishod je bio
da je, nakon deavanja na Sabatu i Kerbeli, dolo do buenja naroda. Ljudi su
bili navedeni da pravilnije razmiljaju o prilikama i deavanjima u drutvu i
shvate kvarnu prirodu Emevija. S obzirom na ove injenice, moe se kazati
da bi i Husejn, da se naao u prilikama i uvjetima u kakvim je bio njegov brat
Hasan, postupio isto kako je i on postupio, a da je Hasan ivio u vrijeme
Husejna, uinio bi isto to je i on uinio. Dakle, ta dvojica velikih imama su
svoju historijsku zadau provodili shodno prilikama i posebnim uvjetima
svoga vremena. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove,
predvidjevi tekoe i pometnje koje e uslijediti, rekao je: Hasan i Husejn
su dva predvodnika islama, bilo da sklapaju mir ili da vode borbu.3
1
Dan potpisivanja mirovnog sporazuma sa Muavijom.
2
Ali Jasin, ejh Radi, Sulhul-Hasan, Menuratud-daril-kitabil-'irakijje fil-kazimijje, str. 20-
21.
3
Ibn ehraub pie: Svi muslimani se slau da je Poslanik islama rekao: Hasan i Husejn su
voe bilo da su u miru ili vode rat. (Ibn ehraub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, priredio i
54
Ovo poglavlje zakljuit emo tekstom pod naslovom Mir i(li) mir?,
objavljenom u jednom asopisu1: Hasanov mir, odnosno primirje s Muavijom
moda se moe nazvati najsloenijim pitanjem u historiji imameta. To je bilo
''najrevolucionarnije'' mirovanje u historiji, praeno istrajnim i strpljivim
podnoenjem svih nevolja, to nije mogao podnijeti, niko osim Alijevog sina.
Naalost, od mnogih nedovoljno upuenih osoba krivo je tumaeno. Svi
Imami su bili u istoj mjeri otjelovljenje bogobojaznosti i ispravnog puta, ali
njihovi naini djelovanja su bili razliiti. Nain Prvog Imama, Alija, sastojao
se od dvije dionice: primirja i borbe. To je bio njegov nain djelovanja i
upuivanja ummeta. Hasanov nain bio jednak prvoj dionici djelovanja
njihovog oca, a Husejnov, drugoj. Kao to Imam Ali nije mogao bez
prethodnog primirja doi u poloaj da se bori orujem i dostigne ehadet,
tako ni Husejnov preporoditeljski ustanak nije bio mogu bez ranije
uspostave mira njegovog brata. Oni koji Hasana optuuju za pretjeranu
popustljivost i, pod uticajem osjeanja, kau: Kamo sree da je i on odabrao
ehadet i od Sabata napravio jo jednu Kerbelu'', itekako grijee. Podnijeti
ehadet za Hasana je bilo kudikamo lake. Meutim, on je, kao i ostali Imami
Ehli-bejta, razmiljao o dobrobiti islama i muslimana, te je za taj cilj odabrao
najdjelotvorniji nain borbe. Iz onog to smo dosada predoili vidimo da u
njegovo vrijeme nije bilo drugog izbora nego odabrati mir. Da je Hasan,
onako usamljen i bez pomagaa, digao oruani ustanak i, poput Husejna,
postao ehidom, imamet se ne bi mogao nastaviti. Da je i on imao sedamdeset
i dva odana i samoportvovana pomagaa, kao to je imao Husejn, moda bi i
on digao ustanak. Meutim, u prilikama kada je neprijatelj uspio pridobiti
itavo drutvo, kada ga je ak i njegova ena bila spremna otrovati, kada
njegovi vlastiti vojnici nude Muaviji da mu ga izrue i, naposljetku, kada
njegov glavni vojni zapovjednik prelazi na stranu neprijatelja, koji je drugi
put, osim mira, mogao odabrati?! Jedini na koga se mogao osloniti bio je
upravo Husejn, kojeg je opet ekala njegova posebna zadaa. Stoga je
pravedno ustvrditi kako je kerbelski ehadet hasanovski prije nego
husejnovski. Nesumnjivo, da nije bilo Hasanovog sporazuma s Muavijom i
da narod upravo posredstvom tog mira nije dobio ono to je traio, Husejnov
ustanak ne bi ni uslijedio. Da nije postavio uvjet da Muavija nema pravo
postaviti svoga nasljednika, to je ovaj imenovanjem Jezida prekrio, Husejn
ne bi imao oito pokrie za svoj ustanak. Ummet je u ono vrijeme mogao
bjelodano i na vlastitoj koi osjetiti sav runi dahilijet i prljavtinu Emevija.
Vidjeli su da je Hasan prihvatio mir, ali su se takoer uvjerili u injenicu da
se Muavija nije drao nijednog od pet dogovorenih uvjeta, odnosno, da
tokom svoje vlasti nije postupao u skladu s Knjigom Boijom i sunnetom
sastavio hadi sejjid Haim Resul Mahalani, Kom, Muassese-je entesharat Allame, sv. 3, str.
394.)
1
asopis Zan ruz, nepotpisani tekst.
55
Poslanika Boijeg, da je vlast nad muslimanima ostavio u nasljedstvo svom
razuzdanom i nevjernikom sinu, da nije prekinuo vrijeanje Alija i zatitio
damijske mimbere od te uasne novotarije, da nije stao s napadima i
tlaenjima iskrenih i Aliju odanih muslimana i da je, naposljetku, ak i
otrovao Hasana.
Zahvaljujui Hasanovom mirovnom sporazumu i Husejnovoj revoluciji
razotkrile su se mnoge podle namjere i prikrivane rabote. Mrnja prema
islamu je ono to je stajalo iza stalnih pritisaka na Hasana i to se konano
jasno ispoljilo u primjeru Husejna. Islam se odravao u ivotu krvlju
imameta, koja je tekla Hasanovim venama. Njegovom smru, imamet je
Boijom odredbom preao u Husejnov krvotok. Kada je duman to shvatio,
razoaran i bijesan, napravio je smrtonosnu greku proljevajui Husejnovu
krv na Kerbeli. Time je sam sebi bio presudio. Dakle, sve je to zapoelo sa
Hasanom, koji je htio i mogao da ustane, ali mu to prilike nisu dozvoljavale.
Taj ratnik bi u prijanjim bojevima esto zadivio i iskusne borce. To je bio
sin koji je od svoga oca, u koli ehadeta, nauio neizmjerno mnogo.
Meutim, kada je, obavljajui svoju zadau imameta, shvatio da nema drugog
izbora, osim mira, velianstveno i strpljivo ga je prihvatio i podnosio. I u
tome je ljepota Hasanovog postupka. Upravo to to je pokazao da se borba za
odbranu vjere ne mora voditi samo maem, nego je mogua i u miru.
Njegova rjeitost i estoki govori posve su nadoknadili mirovanje njegovog
maa i djelotvorno ostvarili najvanije preduvjete za sudbonosni ustanak
njegovog brata. Muavija se toliko plaio njegovih rijei da je od svojih
plaenika traio da mu, koliko im je to bilo mogue, zabranjuju da govori u
javnosti. Hasan je svojom neborilakom politikom, traei zadovoljstvo
Boije, preduzeo velike preporoditeljske korake u vrijeme kada su vladali
smutnja i kada je sjekla sablja. Tako se njegov dihad strpljenjem i trpljenjem
odvijao na najirem planu i u razliitim sastavnicama. U dihadu protiv
licemjera koristio se snagom dobroinstva i upute, a u unutranjem dihadu
koristio se savladavanjem srdbe i trpljenjem nametnutog mira.
56
TREI IMAM, HUSEJN EHID, s.a.
Trei ehlibejtski Imam, Husejn, roen je 3. a'bana etvrte godine po Hidri
u Medini, kao drugo dijete iz braka hazreti Alija i Poslanikove keri Fatime,
mir neka je s njima. Za ivota je stekao slavu svojom hrabrou,
slobodarskim duhom i spremnou da se suprotstavi tlaenju i nasilju.
Husejn ibn Ali je prvih est godina djetinjstva proveo uz svoga djeda,
Boijeg Poslanika, a nakon njegove smrti narednih trideset godina ivio je uz
svoga oca, Imama Alija i uestvovao u svim vanim zbivanjima tokom
oevog hilafeta. Nakon ehadeta Imama Alija bio je, uz svoga brata Hasana,
prisutan na drutveno-politikoj pozornici tokom narednih deset godina.
Poslije Hasanovog ehadeta, sljedeih deset godina proveo je pod
Muavijinom vlau, koja je tada bila na svom vrhuncu. Kada je Muavija
umro, Husejn je ustao protiv vladavine njegovog sina, Jezida, te je 61. godine
po Hidri dosegao na Kerbeli stepen ehadeta.
Husejn ibn Ali bio je ve u mladosti svjedokom udaljavanjem islamske
vlasti od njenih izvornih naela. Njegov stav prema toj pojavi bio je jednak
stavu njegovog oca. Tako je jednom prilikom za hilafeta Omera ibn Hattaba
uao u damiju i zatekao ga kako sjedi na mimberu. Ispeo se kod njega i
rekao mu: Sii sa mimbera moga oca i ispenji se na mimber svoga oca.
Prekinut tako u svom govoru, Omer ree: Moj otac nije imao mimber.
Poslije je Omer odveo Husejna svojoj kui i tamo ga upitao: Ko te poduio
da mi ono kae?! Niko!, odgovorio je on.1
Husejn je bio uz oca u svim politikim i vojnim sukobima za vrijeme
njegovog hilafeta. Djelatno je uestvovao u sva tri rata koje je Husejn vodio.2
U Bici oko deve predvodio je lijevo krio vojske, a u Bici na Sifinu, prije
uea u samoj bici, svojim vatrenim govorima pokretao je ljude. Takoer je
uz oca uestvovao u raspravama oko pitanja vlasti.3 Nakon Alijevog
ehadeta, Husejn stao je uz svoga brata Hasana kao svoga vou i
zapovjednika, i prilikom pokreta njegove vojske ka amu bio je na njenom
elu. Kada je Muavija predloio mir, Hasan je na pristupne pregovore poslao
hazreti Husejna i Abdullaha ibn Dafera.4 Nakon obustave ratnih dejstava i
1
Ibn Hader 'Askelani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, sv. 1, str. 333, Darul-ihjait-turas, 1328;
Hafiz Ibn 'Asakir, Tarihu Dimik (svezak koji se odnosi na biografiju Husejna ibn Alija),
priredio ejh Muhammed Bakir Mahmudi, Bejrut, Muessese Al-Mahmudit-taba'att ven-nar,
1398, str 141.
2
Ibn Hader, nav. djelo, str. 333.
3
Hafiz ibn 'Asakir, nav. djelo, str. 164.
4
57
sklapanja mirovnog sporazuma, zajedno s bratom vratio se u Medinu i tamo
se nastanio.1
U to doba izvitoperenje islamskog nauka i djelovanja, zapoeto ve sa
Sakifom2 i nastavljeno u Osmanovo doba, doseglo je svoju krajnju taku.
Muavija, koji je iskoristio poloaj namjesnika drugog i treeg halife da u
amu uvrsti svoj poloaj, sada je preuzeo vlast i upravu nad islamskim
zemljama. Tako je emevijska stranka, koja je odvajkada bila suprotstavljena
islamu, preuzela njegove dizgine. Drali su ih uz pomo svojih nasilnikih
podravatelja i pohlepnih osoba, poput Zijada ibn Ebiha, 'Amra ibn 'Asa,
Semure ibn Dundeba i drugih. Umjesto islamske drave, muslimani su
dobili tlaiteljsku kraljevinu, koja je prijetila da izopai lice islama. Muavija
je uspijevao sprijeiti svako protivljenje, otpor ili pobunu politikim i
privrednim pritiscima, tlaenjem, ubistvima i strahovladom protiv slobodnih i
iskrenih muslimana, te njihovim dranjem u siromatvu i oskudici. S druge
strane, potiui rodovske strasti i plemenske razmirice izazivao je
neprijateljstva i sukobe meu razliitim plemenima i tako ih slabio. Dalje, uz
pomo svojih plaenika, koji su za njega izmiljali i iskrivljavali hadise i
tumaenja kur'anskih ajeta, obmanuo je javnost i priskrbio zakonsko pravo
svojoj vladavini. Takoer je davao otvorenu podrku zabludjelim sektama,
poput debrija i murdija, ija su fatalistika vjerovanja odgovarala njegovoj
politici. Ovakvim protivislamskim djelovanjem uspio je proizvesti u drutvu
osjeanje straha i beznadenosti. Posljedica takvih opakih postupanja bilo je
izopaenje karaktera i obezvrjeivanje postignua islamskog drutva. Iako
znaju da islam ni u kom sluaju ne doputa pokoravanje nasilnikoj vlasti
koja tvrdi da nastupa u ime vjere, muslimani su tada slijedili upravo takvu
vlast i bili su joj pokorni. Suprotno nalozima Kur'ana i nauavanju Poslanika,
pretvorili su se u plaljivce i oportuniste koji su se drali vanjskih
ispoljavanja vjere. Historija ovog razdoblja prepuna je primjera ovakve
izvitoperenosti. Ovo e biti jo jasnije usporedimo li odnos muslimana prema
politici Osmana i njegovih namjesnika sa njihovim odnosom prema politici
Muavije. Naime, njihov odnos prema Osmanu obiljeen je opim
protivljenjem i pobunom, koja je obuhvatila sve muslimanske gradove i sela,
od Medine, Mekke, Kufe, Basre, pa sve do Egipta. U Muavijino doba
nasilnika vladavina bila je jo i kudikamo tea. Bilo je mnogo vie ubistava,
tlaenja i uskraivanja prava. Ipak, ne susreemo se sa sveopim otporom i
suprotstavljanjem muslimana Muaviji. tavie, ljudi su ga slijepo slijedili i
bili su mu pokorni. Istina, bilo je sporadinih protivljenja, poput onog Hudra
ibn Adijja, Amra ibn Hamika Huza'ija i jo nekolicine. Meutim, oni nisu
mogli ostvariti eljeni uinak, odnosno nisu se uobliili u opeprihvaene i
1
Ibn Hader, nav. djelo, str. 333.
2
U Sakifi je izabran prvi halifa, unato jasnom Poslanikovom ukazu da taj poloaj pripada
Aliju ibn Ebi Talibu.
58
masovne pokrete. Dapae, brzo su ugueni tako to su tamonji vlastodrci
poubijali sve njihove prvake, zatirui njihovu pobunu u samom korijenu.1
I pored injenice da u su Muavijino doba prilike bile tako teke, oruana
pobuna iz vie razloga nije bila izvodiva niti bi se pokazala korisnom za
Husejna. Sljedea dva razloga mogu se smatrati najvanijim. Prvi je bio
mirovni sporazum Imama Hasana s Muavijom. Da je Husein digao ustanak,
ovaj bi se mogao pozvati na taj mirovni sporazum, koji je potvrdio i sam
Husejn, i tako ga optuiti za njegovo krenje. Naime, narod je bio obavijeten
da su se Hasan i Husejn obavezali da nee traiti vlast sve dok je Muavija
iv. Stoga, da se Husejn digao, postojala je mogunost da ga Muavija prikae
kao ovjeka koji kri potpisane ugovore. Naravno, bilo je jasno je taj ugovor
davno prestao biti obavezujui za Husejna, budui da se radilo se o
sporazumu koji je postignut pod pritiskom, odnosno prisilom, i okolnostima
koje nisu doputale nikakvu raspravu ni dogovor. Pored toga, sam Muavija
nije ga se drao niti se smatrao obaveznim da ga provodi. U takvim
okolnostima ni Husejn nije bio obavezan da ga se pridrava, ak i da je bio
punosnaan i valjan. Ipak, taj mirovni sporazum mogao je uvijek posluiti
Muaviji kao dokaz u propagandi protiv mogueg ustanka Imama Husejna. S
druge strane, dobro bi bilo vidjeti kako bi zajednica sudila o takvoj
mogunosti. Izvjesno je da ona u to vrijeme nije bila spremna na ustanak i
revoluciju. Drugim rijeima, nije bilo volje da se potegne sablja i krene u
dihad. Stanje mrtvila u kojem nalazila opravdavala je okolnou da je Imam
Husejn imao sporazum s Muavijom, kojeg se bio duan pridravati. Dakle, da
je digao oruani ustanak, Muavija ga je mogao predstaviti kao jednostranog
prekrioca sporazuma. Budui da je zajednica bila nesklona ustanku i
promjenama, izvjesno je da bi se povela za Muavijinom logikom.
Druga prepreka ustanku i revoluciji Imama Husejna bila je Muavijina
zloupotreba vjere. Njegov ustanak u Jezidovo doba bio je tako upeatljiv da
je sjeanje na njega vjeno sauvano u srcima ljudi. Tome moemo biti
svjedoci i danas kada, nakon toliko stoljea, ljudi uzimaju junake s Kerbele
za svoje uzore i nadahnjuju se njima kao simbolima junatva i odanosti.
Meutim, da je Imam Husejn digao ustanak u Muavijino doba, vrlo je
vjerovatno da ne bi bio doivljen tako osjeajno, niti bi njegov pokret stekao
karakter svojevrsne epopeje. Razlog tome treba traiti u Muavijinom
spletkarokom uticaju i njegovoj vjetini manipulacije ljudima. Iako je prosti
islamski nain ivota prvih halifa zamijenio plemenskom vlau Emevija i
tako muslimansku zajednicu zapravo pretvorio u neislamsko drutvo,
ispravno je shvatao da, s obzirom na injenicu da vlada u ime vjere kao halifa
muslimana, ne smije javno initi nita to bi ljudi doivjeli suprotnim vjeri.
tavie, smatrao je neophodnim da za svoje postupke uvijek ponudi vjersko
1
Za vie informacija pogledati Arzjabi-je enghelabe Husejn, Muhammad Mehdi emsuddin,
perzijski prijevod Mehdi Pivai, Entesharate Tavhid, Kom, drugo izdanje.
59
opravdanje, a sve ono za ta se nije moglo iznai takvo opravdanje, inio je u
tajnosti. Odreeni dokumenti i historijska svjedoanstva pokazuju da je
Muavija bio ovjek koji je bio ravnoduan spram vjere i nije uope imao
nikakvih vjerskih stavova. ak i Mugire ibn u'ba, osvjedoeni smutljivac i
raspusnik, nakon to je na nekim skupovima uo ta Muavija pria, s
ogorenjem i tugom zakljuuje: Muavija je najzlobniji ovjek meu
ljudima!1 Ipak, narodu je bilo teko shvatiti kakva je njegova stvarna
priroda, budui da se u javnosti nastojao predstaviti kao linost koja dri do
vanjskih pokazatelja vjere. Kako bi svom poloaju i djelovanju dao vjerski
karakter, vrlo vjeto se koristio postojeim situacijom prilikama. Zahvaljujui
mirovnom sporazumu, sebe je u javnim poslovima uspijevao predstaviti kao
legalnog halifu, kojeg je narod prihvatao kao takvog. Prema tome, da je
Imam Husejn tada podigao oruani ustanak, Muavija bi ga lahko mogao
javnosti predstaviti kao politiki sukob oko vlasti i moi, a ne ono to je on
stvarno bio, borba istine protiv lai.
Ipak, spomenute prepreke nikako nisu znaile da je Imam Husejn bio
ravnoduan spram nebrojenih Muavijinih nepravdi i krenja vjerskih propisa.
Naime, i u takvim tekim uvjetima, kada niko nije imao hrabrosti za
protivljenje, on mu se u okvirima svojih mogunosti suprotstavljao. Tokom
tih deset godina izmeu njih dvojice razmijenjena su brojna pisma koja jasno
pokazuju Huseinovo nezadovoljstvo Muavijom i njegovu odlunost na putu
podizanja revolucije. Svaki njegov zloin i neislamski postupak nailazio je na
Imamove kritike i otra protivljenja. Jedan od najveih prekraja bilo je
proglaavanje Jezida prijestolonasljednikom. U sklopu svojih opsenih
priprema terena za Jezidovo proglaenje, Muavija je otputovao u Medinu
kako bi od tamonjih stanovnika osigurao prisegu na vjernost Jezidu. Prije
svih, zanimale su ga ugledne osobe, a prvi meu njima bio je svakako Imam
Husejn. Sastao se s njim i Abdullahom ibn Abbasom i tom prilikom iznio ta
namjerava uiniti, nastojei ih pridobiti za razgovor na tu temu. Husejn mu je
u odgovoru rekao: Pretjerao si i okliznuo se, vjerujui da ima premo i
prednost. Upravlja dravnim imetkom kao nasilnik i nepravednik.
Izbjegava ga podijeliti onima koji ga zasluuju i s njim krtari, a tako se
lahko hvata bia i nasilja da prelazi sve granice. Poto nisi vratio pravo
onima kojima ono pripada, ejtan je ostvario potpunu korist i postigao ono
to je elio. uo sam to ta si rekao o Jezidovoj podobnosti i njegovoj
sposobnosti da upravlja poslovima islamskog ummeta. Predstavljajui nam
Jezida, ti kao da govori o osobi o ijim djelima ljudi nita ne znaju ili kao da
nas obavjetava o neemu to ljudi nisu vidjeli, pa je to samo tebi bilo
poznato i o emu si samo ti bio obavijeten! Ne, Jezid se pokazao upravo
onakvim kakav jeste i jasno ispoljio ono ta je u njemu. Zato nam ga
1
O razlozima koji su Mugiru naveli na ovakvu izjavu bit e rijei na stranicama koje slijede.
60
predstavi onakvim kakav zaista jeste! To je mladi koji se zabavlja sa psima i
golubovima, vodi razuzdan ivot i vrijeme provodi uz svirku, pjesmu i
zabavu. Predstavi nam takvog Jezida i proi se tog besplodnog truda!
Dovoljni su ti oni grijesi prema ovom ummetu koje si ve natovario na svoja
plea i ne ini ono to e dodatno uveati tvoj teret u asu kada sretne svoga
Gospodara. Toliko si istrajao u svom krivom i nasilnikom postupanju da si
ozbiljno zaljuljao zdjelu narodnog strpljenja. Izmeu tebe i smrti nije
preostalo ni koliko je treptaj oka, pa znaj da su tvoja djela zabiljeena kod
Gospodara i da e na Danu sudnjem morati za njih odgovarati!...1
Uskoro nakon tog susreta, Mervan ibn Hakem, Muavijin namjesnik u
Medini, pisao mu je: Omer ibn Osman izvijestio me je da skupina ljudi iz
Iraka i Hidaza posjeuju Husejna ibn Alija. Kae kako nije siguran da
Husejn ne sprema ustanak... Raspitao sam se u vezi s tim i prema mojim
saznanjima on to trenutno ne namjerava, ali nisam siguran da e tako biti i u
budunosti. Zato Vas molim da mi piete o svom vienju te stvari. Primivi
ovaj izvjetaj, Muavija je, uz odgovor Mervanu, poslao i pismo Husejnu. U
njemu stoji: Stigao mi je odreeni izvjetaj o tvojim bavljenjima. Ako je ono
to u njemu pie tano, mislim da tebi ne dolikuje takvo ponaanje. Tako mi
Boga, onaj ko potpie neki sporazum i potvrdi ga, mora ga se i drati. A ako
ovaj izvjetaj nije taan, pa ti si zaista osoba od koje bi se takvo ta moglo i
oekivati. Zato, pazi se i pridravaj se svoga zavjeta! Ako mi se suprotstavi,
zaista e naii na suprotstavljanje; ako se prema meni loe ponese, zaista e
se prema tebi loe ponijeti. Kloni se unoenja razdora u ummet... 2
Kao odgovor, Imam Husejn je napisao: Stiglo mi je tvoje pismo. Pie da
su ti dole neke vijesti o meni, da tako neto o meni nisi mogao ni pomisliti i
da smatra da meni takvo ta ne prilii. Moram ti kazati da samo Bog upuuje
ovjeka na dobra djela i pomae mu u njihovom injenju. to se, pak, onoga
to si o meni uo tie, to je tek pregrt neosnovanih tvrdnji koje izmiljaju i
ire ulizice, smutljivci i laljivci. Ti izgubljeni nevjernici su ti slagali, jer
nisam se pripremao za rat protiv tebe niti sam imao tu namjeru. Ipak, plaim
se Boga zato to ne mogu ustati protiv tebe i tvojih prijatelja nasilnika i
nevjernika, jer vi ste stranka silnika i ejtanska. Zar ti nisi ubica Hudra ibn
Adijja i njegovih drugova? Ubica onih koji su obavljali namaz i tovali Boga,
onih koji su novotarije smatrali neprilinim i suprotstavljali im se. Ono to su
oni inili bilo je pozivanje na dobro i odvraanje od zla. Nakon to si im
obeao sigurnost i da ih nee zlostavljati zbog onoga to se u prolosti
deavalo, prekrio si svoj zavjet i nasilniki si ih poubijao. Time si izdao
Boga, jer si zaklinjanje Njime olahko uzeo. Zar ti nisi ubica Amra ibn
1
Ibn Kutejbe Dinvari, Al-Imamet ves-sijaset, Mektebetu Mustafa al-Babi al-Halebi, Bejrut,
1382, sv. 1, str. 184.
2
Muhammed ibn Hasan Tusi, Ihtijaru ma'rifetir-ridal, priredio i obradio Hasan Al-
Mustafavi, Daneshgah-e Mashhad, Mahad, str. 48.
61
Hamika, tog pobonog muslimana ije su lice i tijelo oslabili od silnog
ibadeta? Ubio si ga nakon to si mu obeao sigurnost i sklopio s njim
sporazum nakon kojeg bi i pustinjske gazele, da si s njima takav sporazum
utanaio, napustile svoja planinska sklonita i sile k tebi. Zar ti nisi onaj koji
je Zijada, sina Sumejinog nazvao svojim bratom i ubrojao ga meu Ebu
Sufjanove sinove, premda je Boiji Poslanik kazao: Dijete se pripisuje
svome ocu, a bludnik mora biti kamenovan! Kamo sree da se stvar time
svrila, ali nije bilo tako! Nakon to si Sumejinog sina priznao za svoga brata,
dao si mu vlast nad muslimanima, a on ih je, oslanjajui se na tvoju mo,
ubijao, odsijecao im ruke i noge i vjeao ih na stabla palmi. O Muavija,
doveo si muslimane u takav kripac da se doima kako ti nisi iz ovog ummeta
niti ovaj ummet ima veze s tobom! Zar ti nisi ubica Hadremija, a njegov
zloin bijae to to te je isti onaj Zijad obavijestio da Hadremi slijedi vjeru
Alijevu, iako vjera Alijeva jeste vjera amidia njegovog, Poslanika Boijeg.
Pa, tvoja vlast i mo se oslanjaju upravo na tu vjeru. Da nije bilo nje, tvoj
otac i ti jo biste ivjeli u neznanju, kada je vaa najvea ast i ponos bila
tekoa i patnja dva putovanja, zimskog i ljetnog, u Jemen i am.1 Ali, Bog
vas je, preko vodstva nae porodice, spasio onog niskog ivota. O Muavija,
pored ostalog kae mi da ne stvaram razdor i smutnju u ummetu! Ne znam
za veu i goru smutnju po ovaj ummet nego to je tvoja vlast! Dalje mi kae
da pazim na svoje ponaanje, svoju vjeru i ummet Muhammedov!? Kad
razmislim o svojim obavezama u pogledu vjere i ummeta Muhammedovog,
ne vidim obaveze vee od one da se borim protiv tebe, jer takva borba bila bi
dihad na Boijem putu. A ako se uzdrim od ustanka protiv tebe, zbog
odreenih razloga, molim Boga da mi oprosti, jer On moda nee prihvatiti
moje razloge i opravdanja. Molim Ga da me uputi na ono to e biti razlogom
Njegovog zadovoljstva sa mnom. O Muavija, boj se Boga i znaj da su svi
tvoji grijesi, mali i veliki, zabiljeeni kod Njega! Znaj i to da Bog nee
prepustiti zaboravu tvoje zloine, to da si ubijao ljude zbog onoga to si
smatrao da misle, da si ih za to optuivao, zatvarao i zlostavljao. Sada na
vlast dovodi svoga sina, pijanca koji se zabavlja sa psima. inei tako,
odveo si sebe u propast, pomraio svoju vjeru i pogazio prava naroda.
Selam!2
Godinu ili dvije prije Muavijine smrti, u vrijeme kada su njegovo nasilje i
netrpeljivost prema sljedbenicima Ehli-bejta dosegli vrhunac, Imam Husejn
je otiao na Had u drutvu Abdullaha ibn Abbasa i Abdullaha ibn Dafera.
Pozvao je ashabe i tabiine, odnosno najuglednije ljude zajednice, kao i sve
1
Aluzija na trgovaka putovanja koje su predislamske Kurejije preduzimale.
2
Ibn Kutejbe Dinvari, ranije spomenuto djelo, sv. 1, str. 180; druga inaica ovog pisma
nalazi se u Biharul-anvar (Mektebetul-islamijje, Teheran, 1393. Ir.h.g, sv. 44, str 212;
takoer u Ihtidad Tabarsi (Al-Matbu'atul-Murtezavi, Nedef) sv. 2, str. 161 i u Ehtijaru
ma'rifetir-ridal, str. 48.
62
Haimije, da se okupe kod njegovog atora na Mini. Okupilo se skoro
sedamsto tabiina i dvjesto ashaba. Imam je tada ustao i odrao sljedei govor:
Jeste li vidjeli kako se onaj nasilnik i tlaitelj ponio prema nama i naim
sljedbenicima? Govorit u vam o jednoj stvari, pa ako to bude istina,
potvrdite, a ako bude la, opovrgnite me. Sasluajte ono to u vam kazati i
zapiite to. Kada se vratite u svoje gradove i meu svoja plemena, prenesite
to ljudima od povjerenja i pozovite ih naem vodstvu. Zaista, plaim se da e
ovo pitanje biti preputeno zaboravu te e istina propasti i biti izgubljena.
Potom je govorio o vrlinama i blistavoj prolosti svoga oca, Imama Alija i
imamskoj porodici te pojasnio novotarije, zla i protivislamsko djelovanje
Muavije.1 Tim govorom je pokrenut opsean promicateljski rat protiv prljave
Muavijine vlasti i zapoeto pripremanje terena za ustanak. Ibn u'ba, jedan
od velikih uenjaka iz 4. stoljea po Hidri, u djelu Tuhaful-'uqul prenosi
jedan govor Imama Husejna, za koji kae da nije poznato kada je i gdje
odran. Meutim, okolnosti, tema i sadraj ukazuju da je to upravo onaj
govor koji je odran na Mini. U okviru nae rasprave navest emo nekoliko
njegovih dijelova: O vi cijenjeni ljudi! Vi ste skupina koja je poznata po
svome znanju, dobroti i dobrohotnosti. Drei se vjere Boije, stekli ste
ljubav i ugled u srcima ljudi. Na vas rauna onaj plemeniti i do vas dri slabi
i nemoni. ak i onaj s kojim ste jednaki i nad kojim nemate prednosti daje
vam prednost u odnosu na sebe. Tako vam i ja dajem prednost kod Boga
zbog vae prolosti i vae vjere! Ipak, plaim se da vas od Boga ne snae
kazna i nesrea. Vi, koji ste stigli do poloaja koji drugima nije dat, ne
potujete dobre i estite ljude. Zarad Boije vjere uivate potovanje meu
ljudima. Meutim, svojim oima gledate kako se Boiji zavjeti zanemaruju i
Njegovi zakoni kre, ali to vas ne plai i ne uznemirava. Zabrinuti ste zbog
ugovora i zavjeta vaih predaka, a ne pridajete vanost injenici da se kre i
obezvrjeuju ugovori i zavjeti Poslanika Boijeg. Ostavili ste bez staratelja, u
islamskoj zemlji, slijepe, nijeme i nepokretne, kao da nema ni trunke milosti
u vama. Ne postupate u skladu sa svojim poloajem i ugledom, niti pomaete
onoga ko pokuava neto uiniti te idete u propast, podilazei tlaiteljima i
saraujui s njima. Bog je naredio da sprjeavate zlo i odvraate ljude od
njega, ali vi ste nemarni prema toj naredbi. Grijeh vs, uenih, u ummetu je
vei nego grijeh ostalih. Zbog vas je poloaj i ugled uenih u vjeri u
opasnosti. Eh, kad biste to samo shvatali! Upravljanje poslovima mora biti u
rukama onih koji poznaju propise Boije i koji su sigurni kada je u pitanju
halal i haram. Vi ste uivali takav poloaj, pa su vam ga uzeli iz ruku. A kada
su vam ga uzeli, razili ste se u pogledu istine, pa se, i pored dokaza jasnih,
sporite oko sunneta Poslanikovog. Da ste na putu Boijem otrpili tekoe i
1
Kitabi Selim ibn Kajs al-Kufi, Darul-kitabul-islamijje, Kom, str. 206; Tabrisi, Ihtidad, Al-
Matbuatul-murtezavi, Nedef, str. 161; Allame AbdolHusejn Amini, Al-Ghadir, izdanje 4,
Darul-kitabil-arabi, Bejrut 1396, sv. 1, str. 198.
63
pokazali vrstinu pred prohtjevima i pritiscima, uprava nad poslovima bila bi
data vama. Meutim, vi ste dopustili silnicima da zasjene va ugled i njima
ste predali stvar Boiju (vlast), pa su oni pomijeali doputeno i zabranjeno i
utopili se u svojim strastima. A nita drugo nije im omoguilo da dou do tog
poloaja, doli vae bjeanje od smrti i vezanost za ovaj ivot, to traje tek
nekoliko dana. Bjeei tako od svoje obaveze, pustili ste da slabi dopadnu
njihovih aka. Jednu su skupinu uinili svojim robovima i potlaenima, a
drugu zaveli i time ih unesreili u oba ivota. Slijedei zlo i odnosei se drsko
prema Bogu Silnome, oni upravljaju i donose odluke prema svojim eljama i
strastima, a njihova srca odaju se bezbrinosti i zabavi. U svaki grad poslali
su svoga plaenog govornika, koji s mimbera zagovara njihove ciljeve, tako
da je cijela islamska zemlja pala u njihove ruke. Mogu sada initi ta im je
volja, jer su ljudi postali njihovi robovi i stoje im na raspolaganju. Kakvo god
zlo da uine tim jadnicima bez utoita, oni se ne mogu odbraniti. Jedni meu
njima jesu silnici, koji se iivljavaju nad slabim i nemonim, a drugi su
zapovjednici koji ne vjeruju u Boga. Iuavam se nad takvim stanjem! A i
kako da ne budem zauen kada se zemlja nala na raspolaganju tlaitelju i
varalici, pa on, beutan kakav jeste, vlada nad vjernicima bez imalo milosti i
saosjeanja. Bog je presudio u pogledu naeg spora, a taj ovjek je presudu
donio u skladu sa vlastitim vienjem. O Gospodaru, ovaj na pokret nije radi
toga da bismo preuzeli vlast i mo, niti nam je cilj stei ovosvjetsku korist.
Hoemo ljudima pokazati znakove Tvoje vjere i popraviti stanje islamske
zemlje, kako bi napaeni robovi bili sigurni od ruku nasilnika i kako bi Tvoji
propisi, dunosti i sunnet bili izvravani. A vi, prvaci ummeta, ako me u
ovome ne pomognete, bit ete pod vlau nasilnika, koji nastoji utrnuti
svjetlo Poslanika vaega...1
Tih dana jedan karavan iz Jemena, natovaren robom koja je predstavljala
bejtul-mal, kretao se preko Medine za Damask. Imam Husejn, saznavi za to,
zaplijenio ga je i njegov teret razdijelio meu potrebitim Haimijama i
ostalima. Potom je pismom obavijestio Muaviju: Ovuda je naiao karavan iz
Jemena koji je nosio robu, tkanine i mirise u Damask, kako bi ih ondje
prodao za tebe, pa da onda ti dariva svoje blinje, koji su ve napunili
depove i stomake onim to pripada bejtul-malu. Meni lino ta roba nije bila
potrebna, ali sam je zaplijenio. Selam! Muaviju je ovaj postupak silno
rasrdio pa je Husejnu poslao otru protestnu notu.2 Nesumnjivo, ovakav
Husejnov in otvorenog suprotstavljanja imao je za cilj ukazati na
nelegalnost Muavijine vlasti. Treba rei da u datim uvjetima niko, osim
Husejna, nije imao hrabrosti uiniti neto takvo.
U vezi s uzrocima ustanka Imama Husejna, postavljaju se sljedea pitanja:
Da li bi se Imam suprotstavio Jezidovoj vlasti sve i da ovaj nije vrio pritisak
1
Tuhaful-'ukul, Daftar-e entesharat dam'e-je muderrisin, Kom, 1363, str. 238-239.
2
eriful-Karai, Bakir, Hajatul-Imamil-Husejn ibn Ali, Kom, Mektebetud-daveri, str. 231.
64
na njega da mu prisegne na vjernost? Da li bi se ovaj ustanak desio i da narod
Kufe nije pozvao Imama u Irak? Da li je to bila nepredviena, spontana i
iznenadna revolucija, poput revolucija i drutvenih prevrata za koje znamo iz
historije ovjeanstva, ili se ovdje radilo o planskom i osmiljenom pokretu?
Kako bismo rasvijetlili ova pitanja, potrebno je pruiti neke dodatne podatke.
Za razliku od prirodnih pojava, koje imaju samo jednu sutinsku osobinu,
drutvene pojave mogu imati vie takvih osobina, odnosno mogu biti
viedimenzionalne. Tako, naprimjer, jedan drutveni pokret moe
predstavljati reakciju, odnosno biti izravna reakcija, ali istovremeno moe
imati i karakter agresije. Isto tako, jedan pokret, koji je po svojoj naravi
reakcija, moe znaiti negativnu reakciju spram jednog, a pozitivnu spram
drugog procesa. Ustanak Imama Husejna predstavlja pojavu takve vrste.
Tri inioca uticala su na njegov nastanak: prvi je bio zahtjev praen
pritiscima da Imam poloi prisegu na vjernost Jezidu; drugi, poziv itelja
Kufe da doe u Irak i trei, njegovo nastojanje da poziva na dobro i odvraa
od zla, to mu je bila namjera od prvog dana kada je krenuo iz Medine. A
sada emo razmotriti svaki od njih, kako bismo ustanovili kakva je bila
sutina Imamovog ustanka, odnosno koliki je udio u njemu imao svaki od
iznesenih inilaca.
Prvi od njih, u vremenskom smislu, jeste zahtjev da Imam Husejn poloi
prisegu Jezidovoj vlasti i njegovo suprotstavljanje takvom zahtjevu. Kako
historiari prenose, nakon Muavijine smrti, polovinom mjeseca Redeba 60.
godine po Hidri, Jezid je pisao Velidu ibn Utbi ibn Ebu Sufjanu, upravitelju
Medine, da u njegovo ime uzme prisegu na vjernost od Husejna ibn Alija i da
to uini to je prije mogue. Nakon to je dobio pismo, upravitelj Medine je
pozvao Imama Husejna i objasnio mu o emu se radi. Imam, koji je jo za
Muavijinog ivota bio otro suprotstavljen ideji da Jezid bude
prijestolonasljednik, odbio je poloiti prisegu. Naime, prisega Jezidu ne bi
znaila samo pristanak da hilafet pripadne nedolinoj osobi poput njega, ve
bi to bila i potvrda ogromne novotarije, odnosno, uspostave monarhistikog
poretka, to je bila Muavijina nakana. Nekoliko narednih dana protekli su u
pritiscima od strane upravitelja, ali Husejn je bio istrajan u svome odbijanju.
S obzirom na injenicu da je pritisak bivao sve snaniji, Imam je 28. Redeba
sa svojom porodicom i skupinom Haimija napustio Medinu, zaputio se u
Mekku i 3. abana stigao na odredite. Razlog zato je odabrao upravo
Mekku bila je okolnost da taj grad predstavlja zatieno, odnosno, sigurno
podruje. Osim toga, bliilo se i vrijeme Hada pa je, s obzirom na prisustvo
velikog broja hadija, upravo ovaj grad bio najbolje mjesto za obznanu
Imamove zadae i predstavljanje njenih ciljeva muslimanima. Pokret Imama
Huseina ima do ovog trenutka karakter reakcije, i to reakcije poricanja jednog
nelegalnog zahtjeva. U svakom sluaju, vidimo da se Imam suprotstavio
65
Jezidovom zahtjevu i pritiscima i prije poziva stanovnika Kufe. To znai da
on ne bi dao zakletvu na vjernost Jezidu sve i da nije bilo tih poziva.
Stigavi u Mekku, Imam Husejn je za itavo vrijeme boravka u tom gradu
u svakoj prilici svojim govorima razotkrivao protivislamski karakter
vladajueg poretka. Izvjetaj o Imamovom suprotstavljanju Jezidovom
hilafetu i dolasku u Mekku stigao je i u Irak. Narod Kufe se jo dobro sjeao
Alijeve pravedne vladavine od prije dvadeset godina. Tragovi njegovog
nauka i odgoja bili su jo prisutni. U gradu je ivjela siroad koju je on
podigao i udovice o kojima je vodio brigu. Tamonji ljudi su se okupili da bi
procijenili prilike pa su odluili odbiti pokornost Jezidu i pozvati Husejna da
ih predvodi. U vezi s tom ponudom vodee linosti meu sljedbenicima Ehli-
bejta iz Kufe, poput Sulejmana ibn Surada, Musejjeba ibn Nedbeta, Rif'ata
ibn adada Bedelija i Habiba ibn Muzahira poslali su Imamu vie pisama u
kojima su ga pozivali da doe u Irak i preuzme vodstvo u njihovoj zajednici.
Prvo pismo stiglo mu je 10. Ramazana 60. godine po Hidri. Pisma od
pojedinaca i skupina iz Kufe poela su potom veoma uestalo pristizati, tako
da je Imam u samo jednom danu znao primiti i po est stotina pisama, da bi
mu ih naposljetku stiglo ukupno dvanaest hiljada. S obzirom na ovako veliku
podrku i pravu poplavu pisama i zahtjeva da doe, Imam Husejn je osjeao
svojom obavezom prihvatiti poziv Iraana. Stoga je odgovorio potvrdno i
poslao amidia Muslima ibn Akila u Kufu, u svojstvu svoga namjesnika, da
ovaj ispita prilike i da ga izvijesti o onome to je tamo vidio. Ukoliko bi
narod Kufe bio i na djelu vjeran onome to su pisali u pismima, Imam je bio
spreman zaputiti se u Irak. Kao to znamo, on je potvrdno odgovorio na poziv
Kufljana. Moemo rei da je karakter njegovog pokreta odgovarao Iraanima,
pa su stoga oni bili spremni na saradnju i saveznitvo. Takoer, nije vie
imao razloga da ostane u Mekki, tako da je poziv Kufljana oblikovao nove
prilike i pred njega postavio novu obavezu. Izgleda da je Imam Husejn
razmiljao ovako: Budui da me Kufljani pozivaju uz toliko istrajavanje i
sranost, otii u u Irak. Ukoliko se pokae da su vjerni svojim obeanjima,
utoliko bolje. U suprotnom, vratit u se u Mekku ili otii u neki drugi kraj
islamskog prostora. Posmatrano u vremenskom slijedu, njegovo odbijanje da
se zakune na vjernost Jezidu desilo se prije nego je bilo i spomena o
pozivima Kufljana. Prvo njihovo pismo stiglo je etrdeset dana nakon to je
Imam Husejn doao u Mekku. Dakle, ne radi se o tome da je on odbio prisegu
Jezidu zato to je imao poziv od naroda Kufe, nego je najprije odbio poloiti
zakletvu, a potom su poela pristizati njihova pisma. Dakle, da Kufa uope
nije postojala i da nikakvog poziva nije bilo, pa ak i da nigdje na svijetu ne
bi naao utoite, on opet ne bi dao prisegu Jezidu.
Imam Husejn je jo prvoga dana kada je napustio Medinu izgovorio
krilaticu svoga pokreta, a to je pozivanje na dobro i odvraanje od zla. U tom
smislu, uope se ne radi o tome da je on podigao ustanak zato to je od njega
66
traena prisega. Naime, sve da to i nije traeno, on bi ustanak opet smatrao
neizbjenim. Dakle, namjera Imama Husejna bila je iskazati javno
protivljenje i napasti protivislamsku vlast. Odnosno, rukovodio se logikom da
je budui da je islamski svijet zapao u iskvarenost, opainu i prljavtinu, a
da je upravo vlast bila vrelo svekolike smutnje njegova zakonska dunost i
obaveza pred Bogom bila podii ustanak.
Kako je ve reeno, u ustanku Imama Husejna imala su udjela tri inioca
i svaki od njih predstavljao je za njega svojevrsnu obavezu. Njegov odnos
prema svakom od tih inilaca bio je drukiji. to se prvog tie, Imam Husejn
se nalazio u odbrambenom poloaju. Naime, od njega je silom traena
prisega, a on ga je odbio dati. U pogledu drugog inioca, radilo se o saradnji i
saveznitvu. Odnosno, dobio je poziv na saradnju na koji je odgovorio
potvrdno. Kada je, pak, o treem rije, radilo se o njegovom napadu u znak
protivljenja. Jer, sve da i nije od njega traena prisega, Imam bi opet napao
vlast, budui da ju je smatrao neislamskom.
Pogledajmo sada koji od pobrojanih inilaca uiva veu vrijednost kada ih
posmatramo pojedinano? Nesumnjivo, inilac prihvatanja poziva naroda
Kufe je bio vaan, jer je time Imam iskazao spremnost da odgovori na
zahtjeve ljudi koji su se odbili pokoriti Jezidu i pozvali ga da preuzme
vodstvo. Da su okolnosti bile povoljnije, to bi bila prilika za uspostavu
islamske vlasti. Ipak, Imamovo odbijanje davanja prisege ima veu
vrijednost. Naime, Imam je u vie navrata odluno stavio do znanja da je ni u
kom sluaju i ni pod kakvim prijetnjama nee dati Jezidu, to pokazuje
njegovu istrajnost pred silom i pritiscima. Meutim, najveu vrijednost ipak
ima trei inilac, odnosno naelo pozivanja na dobro i odvraanja od zla, jer
tu se ne radi o odbrambenom stavu ili saradnji s onima koji su mu uputili
poziv, ve o spremnosti da se usprotivi i pobuni. Da je poziv naroda Kufe bio
temeljni inilac, onda bi Imam, prirodno, na vijest da je podruje Kufe
okupirano odustao od svojih namjera i prekinuo putovanje u Irak.1 Meutim,
vidimo da on svoje najvatrenije i najborbenije govore dri upravo nakon
ehadeta hazreti Muslima. Otud postaje oito u kojoj se mjeri drao naela
pozivanja na dobro i odvraanja od zla i koliko je bio odluan da se
suprotstavi iskvarenoj Jezidovoj vlasti.2 S pojanjenjima koja smo dali,
odgovori na prva dva pitanja postavljena na poetku ove rasprave bivaju
jasni. Pretpostavimo li da Jezid i nije vrio pritisak da dobije prisegu od
Imama Husejna, on bi mu se opet suprotstavio. Vidjeli smo takoer da bi se
njegov ustanak desio sve i da nije bilo poziva Kufljana. Kako bismo pruili
1
Imam Husejn je prvo poslao svog amidia Muslima u Kufu da pripremi narod za njegov
dolazak. Meutim, Jezidova vojska okupira Kufu, ubija Muslima i sprijeava svaki vid
podrke Imamu.
2
Ono to je naprijed kazano o faktorima ustanka Imama Husejna je preuzeto iz djela ehida
Morteze Motahharija Hamase-je Husejni (Entesharate Sadra, Teheran 1361).
67
odgovor na tree pitanje, u nastavku emo donijeti nekoliko svjedoanstava
koja pokazuju u kojoj mjeri je Imam Husejn bio obazriv spram dunosti
pozivanja na dobro i odvraanja od zla.
Prije nego je krenuo iz Medine, Imam je predao svoju oporuku u obliku
pisma bratu Muhammedu Hanefiji. U njoj je kao razloge za svoj pokret naveo
elju za popravkom stanja islamskog ummeta, obavezu pozivanja na dobro i
odvraanja od zla, te oivljavanje puta njegovog djeda i oca, Boijeg
Poslanika i hazreti Alija. Nakon to je izrazio svoje vjerovanje u tevhid,
poslanstvo i proivljenje, pie: Ne naputam Medinu zbog samoljublja,
oholosti ili slijeenja strasti niti to inim kako bih stvarao smutnju i bio
silnik; cilj mi je unititi smutnju u ummetu moga djeda, pozivati na dobro i
odvraati od zla. elim slijediti put svoga djeda i svoga oca. Svoj put u
nastaviti, sam ili s onima koji me iz potovanja prema Istini budu slijedili,
sve dok Gospodar ne presudi izmeu mene i ovog naroda. A On je, zaista,
najbolji sudija.1 Kako vidimo, Imam navodi etiri cilja svoga ustanka:
popravljanje stanja ummeta, pozivanje na dobro i odvraanje od zla,
slijeenje puta njegovog djeda i oca, Boijeg Poslanika i njegovog
nasljednika, te oivljavanje njihove tradicije.
Na putu za Irak, Imam je odrao govor Hurovoj vojsci i tom prilikom je
opet iznio ciljeve svoga ustanka: O ljudi, Poslanik Boiji je kazao: 'Kada se
musliman suoi sa vladarom nasilnikom, koji smatra doputenim ono to je
Bog zabranio, kri obaveze prema Bogu, suprotstavlja se sunnetu Njegovog
Poslanika, prema robovima Boijim ini grijeh i nanosi im zlo, pa mu se ne
suprotstavi djelom ili rijeju, Bog e ga kazniti istom kaznom, vatrom
dehennemskom, kakva eka i tog nasilnika.' O ljudi, znajte da su oni
(Emevije) napustili pokornost Bogu i da su se obavezali da slijede ejtana.
Oni potiu smutnju i prelaze granice Boije. Prisvajaju ono to pripada
porodici Poslanikovoj. A ja imam vea prava od drugih na vodstvo i
upuivanje muslimanske zajednice i dunost da ustanem protiv sve ove
smutnje i smutljivaca, koji mijenjaju vjeru moga djeda.2
Imam Husejn, stigavi u Mekku, odaslao je pismo plemenskim glavarima
u Basri. U njemu je ukazao na razdoblje vladavine prethodnih halifa, kada su
istinski prvaci islama bili udaljeni sa politike pozornice, ali su, kako bi
sprijeili sukobe i podvajanja, te zarad boljitka islama, otrpjeli takvo stanje.
U pismu se kae: aljem vam ovo pismo po svome izaslaniku. Pozivam vas
1
329.
2
Ebu Mahnef, Maktelul-Husejn, Kom, str. 85; Muhammed ibn Derir Taberi, Tarihul-umem
vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 229; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut,
Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 48, Nedmi, Muhammed Sadik, Sokhanan-e Husejn ibn Ali
az Medine ta Kerbela, Kom, str. 148. Dio ovog govora prenosi i Ahmed ibn Jahja Belazeri u
Ansabul-araf, sv. 3, str. 171.
68
Knjizi Boijoj i sunnetu Poslanikovom. Jer, nali smo se u uvjetima kad
Sunnet posve propada i kad se uvode novotarije. Posluate li moje rijei,
uputit u vas na Put pravi. Neka je na vas Boiji blagoslov, milost i
blagodat!1
Husejn ibn Ali, na putu za Irak, u mjestu poznatom kao Zi-husum, obratio
se svojim prijateljima sljedeim rijeima: Deava nam se ono to sami
vidite. Vremena su se zaista promijenila. Zlo je postalo oito, a dobru i vrlini
su u naoj sredini zagraeni puti. Vrline je ostalo tek koliko ostane taloga
trunja na dnu kofe pune vode. Ljudi ive u ponienju i jadu, a prostor na
kojem se nalaze postao je poput krtog i kamenitog panjaka na kojem je
teko opstati. Zar ne vidite da se vie ne postupa onako kako je pravedno i da
se ljudi ne klone zablude? U takvim prilikama posve je razumljivo da onaj ko
ima vjere ezne za susretom sa svojim Gospodarem. U ovakvom jadnom i
prljavom okruenju upravo je smrt srea, a ivot sa tlaiteljima nije nita
drugo, osim patnja, jad i nesrea. Ovi ljudi su robovi Ovoga svijeta, a vjere
imaju samo na jeziku. Nju e podrati i braniti samo ukoliko e im to
omoguiti lagodniji i ugodniji ivot, ali malo e biti vjernika u asu kada se
nau pred iskuenjima.2
Prema tumaenja dananjih materijalista, drutvene pobune su provale
nalik provali zaklopljenog lonca u kojem vrije voda, pa je sasvim izvjesno da
e, htio to ovjek ili ne, lonac pod pritiskom pare naposljetku prasnuti.
Odnosno, kada klasne suprotstavljenosti i pritisci vladajue klase dosegnu
taku kada postanu nepodnoljivi, drutvo se usljed siline pritiska pokrene i
deava se prasak posve nalik kakvoj prirodnoj pojavi. Drugim rijeima,
eksplozivni ustanak srditog naroda mogao bi se na mikro planu usporediti sa
provalom gnjeva srditog i ozlojeenog ovjeka koji, u trenutku kad se prelije
aa njegovog strpljenja, odjednom izlije svu gorinu iz svoga srca, makar se
kasnije zbog toga i kajao. Kada se razmotre navedeni primjeri govora i
pisama Imama Husejna, posve je izvjesno da njegov ustanak nije bio takve
naravi. Naprotiv, radilo se o svjesnom inu, preduzetom na temelju svijesti o
dunosti i uz puni uvid u zbilju. Ne samo da je Imam svjesno prihvatio
ehadet, nego je poelio da i njegovi drugovi tako uine. Upravo zato im je
na no Aure dopustio da sami odlue da li e otii ili ostati, jasno im
najavivi da e svako ko ostane s njim sutra poginuti. Unato toj injenici,
Imamovi saborci su ostali uz njega i odabrali ehadet. Osim toga, s gledita
1
Taberi, Isto, str. 200; Ebu Mahnef, Isto, str. 86; Nedmi, Isto, str. 54.
2
Husejn ibn Ali ibn u'be, Tuhful-'ukul, Daftar-e entesharat jam'e-je muderrisin, Kom, 1363,
str. 245; Ebu Mahnef, Maktalul-Husejn, Kom, str. 86, Taberi, Isto, str 229; Nedmi, Isto, str.
180. Uz odreene razlike, ovaj govor prenose i Ibn 'Asakir, Sejjid ibn Tavus i Medlisi u
Biharul-anvaru, a prema Ibn 'Asakiru i Medlisiju Imam je ovaj govor odrao na Kerbeli,
suoivi se s vojskom Omera ibn Sa'da. Inaica koju smo ovdje naveli je ona koju prenosi
Ali ibn u'be.
69
materijalista, u eksplozivnim ustancima uloga pojedinaca i voa nije mnogo
vana. Oni naprosto imaju ulogu babice pri porodu i, budui da se poetak i
tok ovakvih drutvenih prevrata odvija mimo volje idejnih voa, one su
liene svake vezanosti za etike vrijednosti. Meutim, uloga vodstva Imama
Husejna sve do kraja ustanka, koji se zavrio na Kerbeli, nije nimalo sporna.
Iz onoga to smo kazali o ulozi naela pozivanja na dobro i odvraanja od
zla, oito je da je glavni razlog Husejnovog protivljenja bilo skretanje
islamske vlasti od izvornog usmjerenja, uvoenje novotarija, gubljenje
Poslanikovog sunneta, irenje smutnje, opaine i neislamskih postupaka u
drutvu. Da bi stvari bile jasnije, napomenimo da je u to vrijeme odreeni
broj muslimana pao pod uticaj protivslamske i neznaboake emevijske
stranke. Pripadnici ove stranke su prividno prihvatili islam, nakon niza
godina borbe protiv Poslanika, odnosno tek nakon to je osloboena Mekka.
Otada su tajili svoje nevjerovanje i licemjerstvo. Nakon Poslanikove smrti,
pod krinkom islama, upustili su se u rovarenje i uspjeli ostvariti uticaj na
sami upravni aparat islamskog drutva i uskoro preuzeti kljune poloaje.
Tako su nakon ehadeta Imama Alija, preotimanjem vlasti od strane Muavije,
doli su do vrhunca moi. Premda su prvaci i glavni protagonisti ove stranke
krili svoje prljave namjere da iznutra zadaju udarac islamu i oive poredak iz
doba dahilijeta, izuavanjem njihovog djelovanja bjelodano e se ukazati da
je upravo to bio njihov cilj. Katkad su na nekim skupovima, kad su mislili da
e reeno ostati meu etiri zida, otkrivali svoje stvarne nakane. Tako je Ebu
Sufjan, prvak ove stranke, na dan kada je Osman, prvi halifa iz loze Emevija,
bio postavljen na vlast, sazvao Emevije u svoj dom, pa je, nakon to je
zatvorio vrata, upitao: Ima li ovdje jo nekoga, osim vas? Ebu Sufjan je
tada ve bio oslijepio, pa kad su mu odgovorili da nema, rekao je: Sada,
kada su mo i vlast u vaim rukama, predajite ih jedan drugome i nastojte da
ih porodica Benu Umeja nikad ne izgubi. A ja vam se kunem da nema
nikakvog polaganja rauna, da nema kazne, nema Denneta ni Dehennema,
niti ima Dana sudnjeg!1 Takoer, za Osmanove vladavine, isti taj Ebu
Sufjan je doao na Uhud, pa kad su ga doveli do kabura Hamze ibn Abdul-
Mutaliba, rekao je: Ono oko ega smo juer ratovali s tobom, danas je u
rukama nae djece!2
Za vrijeme svoje vladavine, Muavija ibn Ebu Sufjan je na jednoj nonoj
sjedjeljci sa Mugirom ibn u'bom, jednim od njegovih namjesnika, iznio
svoju elju da uniti islam. O tome s grozom govori Mugirin sin Mutarif. On
pria: Bio sam sa ocem gost kod Muavije u Damasku. Moj otac je esto
odlazio na Muavijin dvor na razgovor, a kada bi se vratio u nae boravite
1
Ebul-Hadid, erhu Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje,
2
usteri, ejh Muhammed Taki, Kamusur-ridal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran, 1379,
sv. 10, str. 80.
70
mnogo bi pohvalno priao o njegovoj pameti i promuurnosti. Ali, kada se
jedne noi vratio, opazih da je tuan i potiten. Shvatio sam da se neto
dogodilo, pa ga upitah za razlog takvog njegovog stanja. Ree mi: 'Sine moj,
upravo sam doao od najprljavijeg ovjeka ikada!' Upitah ga ta se desilo, a
on kaza: 'Veeras sam bio nasamo s Muavijom i rekoh mu: Sada, kada si
ostvario svoj cilj i preuzeo vlast, ta bi smetalo da se, ve na kraju ivota,
prema ljudima ophodi lijepo i pravedno i da se ne odnosi tako runo prema
Haimijama. Uostalom, oni su tvoja rodbina, a sad nisu u prilici da na bilo
koji nain ugroze tvoju vlast. Muavija na to ree: 'Avaj! Avaj! Ebu Bekr je
vladao i drao se pravde, pa je nakon smrti ostao tek spomen na njegovo ime.
Onda je Omer vladao deset godina i trudio se, a poto je umro ostade tek
spomen na njegovo ime. Potom je na vlast doao na brat Osman, kojem po
plemenitosti porijekla niko nije ravan, ali poto je umro i njegovo ime bi s
njim sahranjeno. Ali, svakodnevno po pet puta u islamskoj zemlji kliu ime
onog Haimije i govore: Svjedoim da je Muhammed Allahov poslanik! Pa, s
obzirom na injenicu da je tako, da su imena one trojice umrla, zar je
pravedno da Muhammedovo bude i dalje ivo. I ono treba da umre i bude
sahranjeno!'1 Kada su ove Muavijine rijei, koje jasno razotkrivaju njegovo
nevjerstvo, kasnije kao predaja stigle do uiju abasidskog halife Memuna, on
je izdao nalog da se u cijelom islamskom svijetu proklinje Muavija. Sve ovo
nam pokazuje da je emevijska stranka bila protivslamski nastrojena i da su
njeni pripadnici predvodili jedan nazadnjaki pokret.
Jezid, koji je odgojen u ovakvoj porodici i odrastao u predoenom
okruenju, nije ni u najmanjoj mjeri vjerovao u islam, vjeru u ije ime je htio
vladati ljudima. On je bio sirov mladi, odan strastima, svojeglav, nesklon
dalekosenom razmiljanju i smislenom postupanju. Radilo se o osobi slabe
pameti, neosjetljivoj za druge, ovjeku sklonom uicima i provodu. Budui
da je prije preuzimanja vlasti bio rob svojih strasti i sklon izopaenim
nainima uivanja, dolaskom na vlast nije umio da, poput svoga oca, barem
naizgled predstavi sebe muslimanom. Naime, budui da je bio duha sasvim
okrenutog strastima i uicima, on je javno gazio islamske vrijednosti i nije se
ustruavao uiniti bilo ta kako bi udovoljio svojim strastima. Javno je pio
alkohol i otvoreno inio grijehe i razne gnusobe. Na veernjim sjedjeljkama i
gozbama, na kojima su se obavezno sluila alkoholna pia, bez zazora je
govorio stihove sadraja poput sljedeih: O moji drugovi u piu, ustanimo i
sluajmo ove lijepe napjeve. Ispijajmo au za aom, a proimo se rasprava
o znanosti i pjesnitvu. Slatki zvuci i pjesma ne daju mi da ujem ezan, da
sluam rijei Allahu ekber. Dennetske hurije, to tek su obeanje, spreman
sam zamijeniti za vr vina, jer ono je gotovina. On je izriito poricao
poslanstvo, odnosno injenicu da je Muhammedu stigla Objava. Poput svoga
1
Mesudi, Ali ibn Husejn, Muruduz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 454 (opis
vjernika).
71
djeda Ebu Sufjana, smatrao je kako je sve to tlapnja. Tako je, nakon prividne
pobjede nad Husejnom ibn Alijem, kazao: Haimije su se samo poigrale s
vlau; niti su kakve vijesti iz svijeta skrivenog ikada stigle, niti je ikada bilo
neke objave! Onda bi u njemu proradila stara zloba prema prvacima islama,
onima koji su u Bici na Bedru pod zastavom islama posjekli njegove pretke.
Ubistvo Imama Husejna je predstavio kao osvetu za Bitku na Bedru. Rekao
je: Kad bi nai prvaci, to izginue na Bedru danas oivjeli, rekli bi mi:
Jezide, ruka ti se pozlatila!1 Jednom prilikom Muavija ga je poslao sa
vojskom u rat protiv Bizantije, elei valjda pokazati da je Jezid i ratnik, a ne
samo uesnik gozbi i pijanki. Poveo je sa sobom svoju omiljenu enu Ummi
Kulsum. Usljed loe vode i klime na bizantijskoj teritoriji vojska se
porazboljevala i javila se masovna dizenterija. Kada je za to uo Jezid, koji se
sa Ummi Kulsum zadrao u mjestu Dirmuran, gdje je odmarao i uivao,
spjevao je stihove u kojima kae: Ja sam ovdje u Dirmuranu, u odajama
naslonjen na jastuke, a sa mnom je Ummi Kulsum. Pa ta me briga za bolest i
smrt na Gazkazunu!2 Sasvim je jasno kakva je budunost mogla ekati
islamski ummet kada je vlast dospjela u ruke nekog ko je bio ovako
neosjetljiv prema vojsci koju sainjavaju mladii iz njegove domovine!
Jezidov dvor postao je sredite svake opaine i grijeha. Rune posljedice
njegovih opaina i nevjernitva brzo su se osjetile u cijeloj muslimanskoj
zajednici, pa su tako bila ukaljana ak i sveta mjesta, prostori Mekke i
Medine.3 Naposljetku je Jezid i umro usljed prekomjernog odavanja uicima,
odnosno od trovanja uzrokovanog prevelikim uzimanjem opojnih pia.4
Mesudi, jedan od najpoznatijih islamskih historiara, pie: Jezid se prema
narodu ophodio poput faraona. tavie, faraonovo ponaanje je ak bilo
bolje!5 Svjedoanstva i dokumenti koji govore o njegovom zlu i opaini, te
uasima njegove vlasti tako su brojni da bi ih u ovoj raspravi bilo nemogue
pobrojati. Ipak, vjerujemo da je i ono to je ovdje navedeno bilo dovoljno da
oslika i predstavi njegov mrani lik.
Uz sve reeno, valja znati da je Jezid odgojen u beduinskoj sredini koja je
jo uvijek imala vie elemenata kranstva nego islama. Profesor Abdullah
Alaili, razmatrajui ovo pitanje, pie: Vjerovatno e zvuati udno kada
kaemo da je Jezidov odgoj bio kranski i da je bio slabo upoznat sa
islamskom kulturom i uenjem. Moda to itaocu zazvui kao neto u ta se
ne moe povjerovati. Meutim, ako znamo da je Jezidova majka bila iz
plemena Benu Kalb, koje je u predislamskom razdoblju bilo kransko, nee
1
ejh Abbas Komi, Tetimetul-munteha fi veka'i ajamul-hulefa, Sherkat-e sehami tab'e ketab,
Teheran, 1333, str. 44.
2
Rije je o mjestu u ondanjem pograninom podruju izmeu Sirije i Bizanta.
3
Mesudi, Ali ibn Husejn, Muruduz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 67.
4
Ahtab Havarizmi, Maktelul-Husejn, priredio ejh Muhammed Semavi, Kom, sv. 2, str. 183.
5
Mesudi, Ali ibn Husejn, Muruduz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 68.
72
biti mjesta prevelikom uenju. Naime, u sociologiji je poznato da je
potrebno mnogo vremena da iz jednog naroda ieznu njegova vjerovanja,
duhovnost, drutvene vrijednosti, obiaji i navike. Historijska svjedoanstva
govore da je Jezid proveo djetinjstvo u reenom plemenu, dakle razdoblje
formiranja i profiliranja linosti. Vrijeme kada je uticaj odgajatelja presudan
on je proveo u takvoj sredini, pa su u njemu bili pomijeani tragovi
kranstva i gruba, sirova beduinska narav. Osim toga, neki historiari
smatraju, na temelju kranske terminologije u Muavijinim i Jezidovim
pismima, da su neki Jezidovi uitelji bili sirijski krani. Koliko takav odgoj
moe biti tetan za nekoga ko treba vladati muslimanskom zajednicom
izvjesno je da ne treba posebno objanjavati. Alaili dalje kae: To to je
Jezid uz sebe drao kranskog pjesnika Ahtala, koji se ismijavao sa
ashabima Ensarijama, i to je svoga sina dao na odgoj kranima, u emu su
historiari saglasni, sigurno ima korijen u kranskom odgoju samoga
Jezida.1 Shodno historijskim svjedoanstvima, on nije ni tajio svoju
naklonost prema kranstvu, ve je sasvim otvoreno govorio: Ako je vino
zabranjeno po vjeri Muhammedovoj, ti ga onda pij po vjeri Mesihovoj!2 U
naelu, treba imati na umu da je bizantijska drava imala velikog uticaja na
Jezidov dvor, jer je na njemu bilo prisutno nekoliko krana iz Bizanta.
Historiari istiu da je Jezid, u vrijeme kada je Imam Husejn krenuo ka Kufi,
na savjet Bizantinca Serduna, postavio dotadanjeg namjesnika u Basri,
Abdullaha ibn Zijada, na mjesto upravitelja Kufe, kojom je dotad upravljao
Numan ibn Beir.3
Sada, kada smo rasvijetlili Jezidovu linost i prikazali njegov
neprijateljski stav prema islamu, odlino shvatamo razloge Husejnovog
ustanka. Jezidova vlast nije samo predstavljala poetak tako rune novotarije
u islamu kao to je monarhistiki reim, ve se radilo i o pojavi da na elo
drave dolazi krajnje nedolina osoba, kojoj Imam Husejn nije mogao
priznati zakonsko utemeljenje. Razlozi Imamovog suprotstavljanja posve su
oiti i u njegovim pismima. Jo onih prvih dana, kada se u Medini naao pod
pritiscima da poloi prisegu, u odgovoru Velidu je rekao: Ako se ummet
nae pod vlau osobe kakva je Jezid, tada za islam moemo samo izgovoriti:
Mi smo Allahovi i njemu se vraamo, kako se govori kada neko umre. U
svom odgovoru na pozive iz Kufe kae: Imam i voa muslimana je onaj ko
1
Sumuvvul-ma'na fi sumuvvil-izzet, Mektebu darul-terbijjet, Bejrut, 1972, str. 58.
2
ejh Abbas Komi, Tetimmetul-munteha fi veka'i ajamil-hulefa, Sherkat-e sehami tab'e
ketab, Teheran, 1333, str. 43. Naravno, vino je u izvornom kranstvu zabranjeno ba kako je
zabranjeno i u islamu. Jezidova sklonost ka kranstvu bila je ustvari sklonost ka onim
runim novotarijama koje su s vremenom ule u izvorni kranski nauk i izopaile ga.
3
Ebu Mahnef, Maktelul-Husejn, Kom, str. 22; Muhammed ibn Derir Taberi, Tarihul-umem
vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 199; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut,
Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 23; ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 189;
Ibn Sebagh Malik, Al-Fusulul-muhimme fi ma'rifetil-eimme, 1303, str. 205.
73
postupa u skladu s Knjigom Boijom, dri se pravde i slijedi Istinu, te je
itavim svojim biem pokoran zapovijedima Boijim.
Svaka revolucija se nuno sastoji od dvije sastavnice: krvi i poruke.
Pod krvlju podrazumijevamo oruanu borbu i portvovanost, to sa sobom
obavezno nosi smrt i pogibiju. to se poruke tie, pod ovom sastavnicom
podrazumijevamo promidbu i rad na predstavljanju ciljeva i ideala
revolucije. Za pobjedu, druga sastavnica nije nita manje vana od prve.
Naime, ukoliko drutvu ne budu predstavljeni ciljevi i ideali revolucije, ona
nee uivati podrku naroda i bit e uguena ve u samom zaetku, ili e,
tavie, biti iznutra uruena spletkama njenih neprijatelja. Razmotrimo li
revoluciju Imama Husejna, uoit emo da su u njoj u potpunosti bile prisutne
obje sastavnice. Do Aure, desetog dana Muharrema, uglavnom je bila
usmjerena na prvu sastavnicu. Dakle, radilo se o borbi, ehadetu i spremnosti
na pogibiju, a nju je predvodio sami Imam Husejn. Meutim, drugi dio
zapoinje nakon Aure, a predvodili su ga Imam Zejnul-Abidin i hazreti
Zejneb, mir neka je s oboma, koji su vatrenim govorima prenosili narodu
poruku revolucije i pojedinosti Husejnovog ehadeta, te ukazivali na
iskvarenost i zloinaki karakter emevijske vlasti. S obzirom na estoku i
obimnu propagandu protiv Ehli-bejta jo od vremena Muavije, naroito u
oblasti ama, nema nikakve sumnje da bi ovaj velianstveni i vjeni ustanak
bio poslan u zaborav ili krivo protumaen da preivjeli nisu nastojali
probuditi ljude i ukazati na ono ta se desilo. Neki su, vrijeajui uspomenu
na Imama Husejna, poeli govoriti da je umro od upale plua, dok su drugi
tvrdili da je umro od zarazne bolesti!!! Meutim, uporno propagandno
djelovanje njegovih preivjelih blinjih tokom suanjstva u koje su dopali
kao rtve Jezidove osvetoljubivosti, nije doputalo Husejnovim neprijateljima
da uspjeno ire takve klevete i lai. Kako bismo bolje shvatili historijsku
ulogu zarobljenika s Kerbele u buenju javnosti i prenoenju poruke
revolucije Imama Husejna, moramo se vratiti malo unazad i napraviti kratak
presjek Muavijine vladavine u amu.
Prije svega, treba znati da, otkako se naao pod vlau muslimana, amom
su vladala dvojica zapovjednika: Halid ibn Velid i Muavija ibn Sufjan. Ljudi
u ovom podruju nisu nikad bili u prilici da sluaju samog Poslanika niti su
vidjeli kako su postupali sami ashabi, tako da nisu poznavali islam u
onakvom obliku kako se provodio u Medini. Naravno, iz historijskih vrela
saznajemo da je stotinu i trinaest Poslanikovih ashaba uestvovalo u
osvajanju ama, ili su se kasnije ondje doselili. Meutim, prouimo li njihove
biografije uvidjet emo da su to, osim nekoliko izuzetaka, uglavnom bili ljudi
koji su uz Poslanika proveli vrlo malo vremena i od njega su uli tek
nekoliko reenica. Osim toga, veina njih pomrli su jo za vrijeme hilafeta
Omera i Osmana, odnosno prije poetka Muavijinog hilafeta. U vrijeme
ustanka i ehadeta Imama Husejna tek nekolicina njih su jo bili ivi i
74
boravili u amu. Ali, radilo se o starcima od sedamdesetak i osamdesetak
godina, koji su uglavnom ivjeli povueno i klonei se od svijeta, tako da je
njihov uticaj u narodu bio gotovo neznatan. Zbog toga smo imali pojavu da
mladi narataji, Jezidovi vrnjaci, nisu poznavali istinski islam. tavie,
moda je za njih islam predstavljao vlast slinu ostalim koje su prije vladale
tim podrujem. Rasko Muavijinog dvora, njegovo troenje dravnog,
odnosno, opeg imetka na kojekakva razmetanja, svojstvena samovoljnim
vladarima, poput izgradnje palaa i dvoraca, ak i progoni, zatvaranja i
smaknua svih koji su mu se suprotstavljali, za ove ljude je bilo neto sasvim
obino. Naime, do prije pola stoljea to je svakako bio uobiajeni nain
ponaanja vladara u toj zemlji i sigurno su mnogi mislili kako ni u samoj
Medini u Poslanikovo doba stvari nisu stajale bitno drugaije.1 Kao
posljedica reenog, ljudi u amu su ponaanje Muavije i njegovih slubenika
smatrali tradicijom muslimana. On je etrdeset i dvije godine proveo u
Damasku u svojstvu namjesnika i kasnije halife. Pet godina bio je namjesnik
drugog, a skoro dvanaest godina namjesnik treeg halife. Vlast u amu drao
je i neto manje od pet godina tokom Alijevog hilafeta i skoro est mjeseci za
vrijeme formalne vlasti Imama Hasana. Neto manje od dvadeset godina u
amu je boravio kao halifa islamskog ummeta.2
Tokom ovog dugog razdoblja Muavija se potrudio da narod u amu
ostane uskraen za upoznavanje s vjerom i da tako bude bespogovorno odan
njegovim eljama i naredbama. On je za to vrijeme, ne samo nametnuo
narodu svoju vojnu i politiku vlast, nego je ljude u tom podruju uinio
obrazovno i vjerski neupuenim. Jednostavno ih je drao u sljepilu i
izgubljenosti, te su oni bez ikakvog otpora prihvatali ono to im je on
predstavljao kao islamsko uenje. Lukav, izuzetno domiljat i vispren, on je u
tom smislu ostvario gotovo nevjerovatne uinke. Svi znamo kako je uspio
ocrniti tako blistavu linost i velikana poput Alija ibn Ebi Taliba i kakve
besmislice i neistine je uspio dovesti u vezu s njim. Nakon ehadeta Amara
Jasira, devedesetgodinjeg ratnika, iskusnog i dokazanog borca za islam, iju
pogibiju od ruke nasilnika je Poslanik bio najavio, Muavija je meu vojskom
u amu proirio besmislenu tvrdnju kako je Amarov ubica Ali, budui da ga
je on doveo na bojno polje i time skrivio njegovu pogibiju!!!3 Takoer,
Muavijino odravanje duma-namaza u srijedu (!) dobro je poznat sluaj koji
je sasvim suvino komentirati.4 Prljava emevijska vlast svojom otrovnom i
zlobnom propagandom nastojala je istu Poslanikovu porodicu uiniti
1
Dr. ehidi, Sejjid Dafer, Kijam-e Husejn, Daftar-e nashr-e farhang-e eslami, Teheran
1359, str. 185.
2
Ajeti, Muhammed Ibrahim, Bar resi-je tarih-e ashura, Ketabkhane-je Saduk, Teheran
1447, str. 47.
3
Belazeri, Ahmed ibn Jahja, Ansabul-ashraf, Bejrut, 1394, str. 317.
4
Mesudi u Muruduz-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 31.
75
omraenom u amu, a istovremeno prikazati Emevije kao roake, odnosno
porodicu Poslanika. Historiari tako piu da je nakon pobjede abasidskog
ustanka i uspostave vlasti Ebu Abbasa Seffaha, deset lokalnih vladara iz
ama dolo halifi i svi su se zakleli da sve do smrti Mervana, posljednjeg
emevijskog halife, nisu znali da je Poslanik imao druge rodbine, osim
Emevija, niti bilo koga ko bi ga mogao naslijediti, osim njih.1 Stoga nije
nimalo udno to u knjizi Maktel itamo i sljedee: Kada su zarobljenici
dovedeni u Damask, pred Alija ibn Husejna stade jedan ovjek i ree: 'Hvala
Bogu, Koji je uinio da stradate, Koji vas je unitio, pa je tako ljude spasio od
vaeg zla i darovao pobjedu Zapovjedniku vjernika!' Ali ibn Husejn je utio
sve dok ovjek nije iznio sve to mu je bilo na srcu, a onda ga upita: 'Jesi li ti
itao Kur'an?' 'Da!', odgovori ovaj. 'A poznaje li ajet u kome se kae: Reci:
Ne traim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim panje prema rodbini.'
'Poznajem', odgovori ovjek. 'A zna li ajet: Daj blinjemu njegovo pravo...?'
'Znam!' 'A zna li ajet: Allah eli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe
odstrani, i da vas potpuno oisti', pa ovjek odgovori: 'Znam!' Onda mu Ali
ibn Husejn ree: 'O stare, ti ajeti su objavljeni u vezi s nama. Mi smo oni
blinji i mi smo Ehli-bejt oien od svake prljavtine!' Starac tada shvati da
ono to je uo o ovim zarobljenicima nije istina, da oni nisu nikakve
haridije, nego Poslanikova porodica. Stoga se pokaja, pa kaza: 'O Boe,
kajem se zbog mrnje prema njima koju sam nosio u svome srcu! Ja mrzim
one koji su neprijatelji Muhammeda i njegove porodice!'2
S obzirom na ovako obimnu i tetnu propagandu protiv Poslanikove
porodice, vanost putovanja preivjelih srodnika Imama Husejna biva posve
oita. Naime, tokom tog putovanja oni su uspjeli ponititi uinke
etrdesetgodinje otrovne propagande, predstaviti zloinako lice emevijske
vlasti, probuditi zavedeni narod ama i ukazati mu na zbilju, tako da je
njihov povratak u Medinu bio poput povratka pobjednike vojske koja je
odlino obavila svoj zadatak. Kako bi veliina zadae i obaveze koju su
izvrili prenosioci poruke Imama Husejna bila potpuno predstavljena, nije
zgorega navesti dva historijska primjera koji o tome svjedoe.
Nakon Husejnovog ehadeta, ba kao i u ostalim dijelovima islamskog
svijeta, u Medini, koja je bila sredite Poslanikove porodice, dolo je do
previranja. Upravitelj Medine, mislei da postupa ispravno, poslao je skupinu
medinskih prvaka u Damask, kako bi ovi izbliza vidjeli mladog halifu i
upoznali se s njim, nadajui se da bi po povratku mogli navesti narod da ga
prihvati. Meutim, Jezid, koji niti je imao dobroga odgoja, niti je bio osobito
bistar, niti se makar vanjtinom drao islama, pred ovim izaslanstvom javno
je pio vino, igrao se sa psima i inio niz zabranjenih stvari. im su se vratili
1
2
Ahtab Havarizmi, Maktelul-Husejn, priredio ejh Muhammed Semavi, Kom, sv. 2, str.61.
76
iz ama, zgroeni onim to su vidjeli, ovi Medinjani su ustvrdili da je Jezid
jedan obini pijanac i bahati grjenik, te da takva osoba ne moe biti halifa i
voa muslimana. Uskoro je pobuna zahvatila itav grad te su upravitelj grada
i lanovi porodice Emevija protjerani. Kada su vijesti o tome stigle u am,
Jezid je poslao vojsku sa nalogom da ugui ustanak. Na elo te vojske
postavio je Muslima ibn Ukbu, starca u odmaklim godinama. Ovaj je opkolio
grad i, nakon nekog vremena, uguio ustanak. Vojska iz ama je tri dana
vrila opi pokolj po gradu i nisu se ustezali od injenja bilo kakvog zla.
Ubijani su vjernici, koji su se radi ibadeta bili povukli od svijeta, nasrtalo se
na ast ena i djevojaka i niko nije bio siguran od njihovog zla.1 Ova dogaaj
je poznat u historiji kao Harra tragedija. Meutim, u toj tragediji kua Imama
Zejnul-Abidina, odnosno dom Haimija, bila je utoite desetinama
muslimanskih porodica koje su nakon pada grada tu nale utoite i spas.
Taberi tako pie: Kada je Jezid poslao Muslima ibn Ukbu na Medinu, rekao
mu je: 'Ali ibn Husejn nema nita s pobunom, zato ga ne diraj i odnosi se
lijepo prema njemu.'2 ejh Mufid takoer pie: Kad je Muslim ibn Ukba
uao u Medinu pozvao je Alija ibn Husejna k sebi. Kad mu je doao, posjeo
ga je pored sebe, ukazao mu je svako potovanje i rekao: 'Zapovjednik
vjernika mi je naredio da se prema tebi lijepo ophodim i da s tobom
postupam drugaije nego s drugim.' Ali ibn Husejn se zahvalio se na tome, a
onda je Muslim kazao svojim ljudima: 'Osedlajte mu moga magarca', pa se
obratio Imamu: 'Vrati se svojoj porodici, jer ini se da sam ih uplaio i da se
brinu zbog tvog dolaska ovdje. Da sam u mogunosti, nagradio bih te onako
kako to tebi dolikuje.'3 Iz razloga o kojima e biti rijei kada budemo
govorili o ivotopisu etvrtog Imama, nema sumnje da je ovakvo ophoenje
bilo uzrokovano injenicom da se on ogradio od pobune i nije pruio podrku
ustanicima. Ipak, jasno je da je Husejnov ehadet uveliko opteretio Jezidovu
vlast i da je zbog tog groznog zloina ona bila prezrena u najirim slojevima
naroda. Zato on nije elio da novim patnjama imamske porodice uvea
srdbu protiv sebe.
Jakubi pie: Abdul-Melik ibn Mervan pisao je Hadadu, koji je tad bio
njegov upravitelj Medine: Nemoj me uprljati krvlju djece Ebu Talibove, jer
sam lino vidio da je porodica Harba (Ebu Sufjan) pala u vrijeme kada je to
uinjeno.4 Budui da znamo da se Abdul-Melik kao emevijski halifa
pokazao kao pronicljiv i dobar politiar, a na vlast je doao pet godina nakon
tragedije na Kerbeli, lahko emo shvatiti vanost ovakvog njegovog
1
ehidi, Sejjid Dafer, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e
daneshgahi, Teheran 1365, str. 170.
2
Muhammed ibn Derir Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 7,
str. 421.
3
4
77
promiljanja. Naime, ovakva naredba pokazuje da Ebu Sufjanova porodica, i
pored svih pritisaka koje su vrili na Ebu Talibovu, nije ostvarila svoje
mrane ciljeve. Jedino to su naposlijetku dobili je sramota i vjeno
prokletstvo.
U ljudskom drutvu je uobiajeno da nasilniki i tlaiteljski reimi imaju
potrebu za nekim idejnim, filozofskim i vjerskim uporitem, odnosno
potreban im je odreeni sistem miljenja koji e biti oslonac njihovog
privrednog i politikog poretka. Drugim rijeima, vladajue tlaiteljske
snage, uz vojni i policijski aparat kojim nadziru narod, trebaju odreena
intelektualna, odnosno psiholoka sredstva posredstvom kojih e odravati
mir i drati narod u pokornosti. Jer, bude li narod ispravno razmiljao i uvidi
li da je vladajui poredak iskvaren i zao, nipoto ga nee trpjeti. Stoga je
sasvim oita neophodnost idejnog i vjerskog uporita za ovakve reime.
Svakako, mogue je da to idejno uporite, ovisno od drutva, bude odreena
filozofija, kola miljenja, neki od brojnih izama, ili pak religija ili
odreeno vjersko usmjerenje. Tlaiteljska i protivslamska emevijska vlast
takoer je imala potrebu za takvim idejnim i vjerskim uporitem, a budui da
je drutvo nad kojim su vladali bilo islamsko, bilo je neizbjeno da za svoje
zloine iznau vjersko pokrie i da prosuivanje javnosti oblikuju
posredstvom propagande religijskog karaktera. Ne treba umiljati kako su
Emevije bili ravnoduni prema raspoloenju naroda i da im je bilo svejedno
ta ljudi misle o njihovim zloinima. Naprotiv, oni su u pogledu javnog
miljenja imali potrebu za irenjem ideja koje e oblikovati stav javnosti i
uiniti da ljudi smatraju kako je trenutno stanje najbolje mogue i kako ga,
stoga, treba sauvati.
Jedan od naina eljenog djelovanja na javnost i zavoenja ljudi bio je
irenje fatalizma. Uobiajeno je da, u svrhu somoodbrane, tlaiteljske vlasti
pribjegnu zagovaranju fatalizma. Odnosno, sve to se desi oni pripiu Bogu.
Za sva svoja nedjela govorili bi da se radilo o Boijoj volji i da se ne bi ni
desila da iza njih ne stoji ljudima neshvatljiva Boija mudrost. Logika
fatalizma sadrana je u postavci da se sve deava onako kako se moralo
desiti, a da se ono to se nije desilo nije ni trebalo desiti.1 Zasigurno je upravo
fatalizam bio jedan od misaonih i vjerskih oslonaca emevijske vlasti. irei
fatalizam, nastojali su u zaetku uguiti svaki mogui glas protivljenja u
narodu. Kako bi osnaili oslonce svoje vlasti i sprijeili ustanak muslimana,
Emevije su irile i podravale sektu debrija, odnosno fatalista. Istovremeno,
uticaj sekte kaderija, koji su smatrali da ovjek ima slobodu volje, da je
slobodan u svojim postupcima i da u ivotu sam bira kako e postupati,
ivjeti i ponaati se te je za to i odgovoran, Emevije su vidjele kao opasnost.2
1
Motahhari, Morteza, Hamase-je Husejni, Entesharat-e Sadra, Teheran 1964, sv. 1, str. 312-
313.
2
Amin, Ahmed, Fedrul-islam, Mektebetun-nehzetil-misrijje, 1964, str. 284.
78
Reeno uenje bilo je za Emevije, koje su bile u stalnom strahu od sukoba s
muslimanima, smatrano izuzetno opasnim. Stoga su prvaci kaderija bili
izloeni pritiscima sljedbenika debrija, koji su stajali na posve oprenim
stanovitima, a koji su opet uivali punu podrku Emevija s obzirom na
okolnost da je debrijsko uenje bilo posve u skladu sa politikom i ciljevima
vlasti. Debrije su meu narodom irile stav kako je emevijska vlast, koliko
god bila nepravedna i nasilnika, ipak Boija odredba i ni u kom sluaju je se
ne moe mijenjati. Stoga je i svako suprotstavljanje Emevijama oznaavano
kao besmisleno. Muavija je iskazivao naklonost prema debrijskom uenju,
kako bi pred narodom opravdao svoje postupke i objasnio da je sve ono to
ini Boija volja, koja se ne moe mijenjati. Osim toga, budui da je Muavija
islamski halifa, njemu se ne moe pripisati nikakav grijeh niti je doputeno
suprotstavljati mu se! Jasno je da osoba poput Muavije ne bi previdjela da mu
debrijsko uenje moe zatiti vane probitke. On i ostale Emevije odlino su
znali da je njihova vlast za muslimane nesnoljiva, znali su da su za mnoge
muslimane oni tek skupina varalica i neprijatelja Poslanikove porodice, ubica
pobonih i nevinih ljudi, te su shvatali da je debrijsko uenje ono sredstvo
koje moe odvratiti ljude od ustanka protiv njih. Jer, radilo se o uenju koje
kae da je Bog odvajkada odredio da ova porodica doe na vlast, te tako
njihovo djelovanje i ponaanje nije nita drugo nego ostvarenje Boije volje.
Tako je uticaj ovakvog nauka meu muslimanima u potpunosti odgovarao
Emevijama i njihovoj vladavini.1
Pored vjerskih tumaenja, kao bitan inilac za podupiranje ovakvih
stavova koristilo se i pjesnitvo. Muavija se posluio izvanrednim uticajem
ivuih pjesnika na javno mnijenje kako bi uvrstio svoju vlast. Muavija a i
ostale emevijske halife nakon njega sa zadovoljstvom je sluao stihove
pjesnika koji su njegovu vlast predstavljali kao sudbinu i izraz Boije volje.
ak ih je i poticao da piu takvu poeziju, kako vjernik ne bi nalazio razloga
za ustanak protiv Emevija. Muavijini slubenici imali su zadatak da njegovim
djelima iznau okvir u kojem e ih ljudi lake prihvatiti i opravdati ih, te je to
injeno ili putem krivotvorenja Poslanikovih hadisa ili kroz poeziju.2
Nakon tragedije na Kerbeli, Jezidovi slubenici, koristei se naprijed
opisanom postupkom, irili su postavku kako je Jezidova naizgled pobjeda
bila Boija volja. Abdullah ibn Zijad je nakon ehadeta Imama Husejna,
okupio graane u sredinjoj damiji u Kufi da ih obavijesti o onome to se
desilo. Tom prilikom nastojao je prikazati se kao vjernik, pa je kazao: Hvala
Bogu, Koji je pomogao Istinu, pa je pomogao Imama Alija i njegove
sljedbenike protiv laca, sina laca.3 Meutim, s druge strane stajali su
hazreti Zejneb i hazreti Ali ibn Husejn, mir neka je s oboje, koji su znali za
1
emsuddin, Muhammed Mehdi, Arzjabi-je enkelab-e Husejn, str. 135-138.
2
emsuddin, Isto, str. 137-140.
3
Sejjid ibn Tavus, Al-Lehuf fi katlit-tefuf, Kom, str 69.
79
ovaj propagandni nain neprijatelja i ciljeve koje kroz svoja idejna uporita
Emevije ele ostvariti, pa su sve to oborili svojim odrjeitim i utemeljenim
govorima te su Jezida i njegove sljedbenike predstavili kao glavne krivce za
zloin koji se dogodio. Jedan od prikaza sukoba ove dvije ideje imamo u
dogaajima prilikom dovoenja Husejnovih ena i djece na dvor Abdullaha
ibn Zijada. Toga dana Abdullah je na svom dvoru priredio prijem za javnost i
naredio je da se pred njega donese odrubljena glava Imama Husejna, a onda
su na dvor dovedeni ene i djeca. Zejneb, odjevena u najbolju odjeu koju je
imala i okruena enama i slukinjama ula je neprimijeena na ovaj skup i
sjela postrani. Kad je Abdullah ibn Zijad opazio, upita: Ko je ona ena koja
sjedi izdvojena i okruena drugim enama? Zejneb nita ne odgovori, pa
Abdullah ponovi svoje pitanje. Onda jedna od slukinja ree: Ovo je Zejneb,
ker Fatime, keri Poslanika Boijeg. Abdullah se tada obrati Zejneb:
Hvala Bogu, Koji je ponizio vau porodicu, pobio vas i pokazao da je ono
to ste priali bilo puka la! Zejneb mu na to odgovori: Hvala Bogu, koji
nas je preko Poslanika Svoga, koji bijae iz nae porodice, uzdigao i oistio
od svake zaprljanosti. Ne propada niko, osim grejnika, niti lae iko drugi,
nego zloinac. Zloinci su drugi, a ne mi, pa zato hvala Bogu hvalama
posebnim! Abdullah ibn Zijad tada ree: Jesi li vidjela ta je Bog uinio
tvojoj porodici?, a hazreti Zejneb mu kaza: Vidjela sam samo ljepotu! Oni
su bili oni za koje je Bog odredio da budu ubijeni, pa su se oni tome
povinovali i pourili su svome smiraju. Vrlo brzo e Bog na Danu sudnjem
suoiti tebe i njih, pa e se oni pred sudom Boijim poaliti na tebe i zatraiti
pravdu. Vidjet e ko e tada biti pobjednik, teko majci koja te rodila, o Ibn
Zijade! Ibn Zijad se nakon ovako izriitih i otrih rijei koje je Zejneb
izrekla i njenog spomena njegove majke, estoko rasrdi i htjede kazniti
hazreti Zejneb. Jedan od prisutnih, Amr ibn Haris, ree mu: O emire, ovo je
jedna ena, a niko ne kanjava enu zbog onoga to ona pria. Abdullah se
tad ponovo obrati hazreti Zejneb: Bog je izlijeio moje srce smru tvoga
nepokornog brata Husejna i vae buntovnike porodice. Zejneb mu ree:
ivota mi moga, pobio si nae starije, prekinuo si nae mladice i iupao
nam korijenje. Pa ako te to lijei, smatraj se izlijeenim! Ibn Zijad, kome
teko padoe rijei hazreti Zejneb, gnjevno kaza: I ova, poput svoga oca,
vjeto barata rijeima! ivota mi, tvoj otac bio je pjesnik i govorio je u
rimi!, na to hazreti Zejneb ree: Otkad se ene bave rimovanjem i zar je
sad vrijeme za rimovanje?1 Ibn Zijad je htio prikazati kako je svako ko na
bojnom polju pretrpi poraz gubitnik, jer da je istina bila uz njega, ne bi bio
vojno poraen. Zejneb je odlino znala kako razmilja Ibn Zijad i uzdrmala je
temelje njegovih postavki. Svojim govorom stavila je do znanja da su potraga
za istinom i privrenost istini, a ne izvanjska mo, kriterij asti i vrline.
1
Ibn Tavus, Isto, str. 68.
80
Zejneb je objasnila da nije propao onaj ko je postao ehid, ve da je propao
onaj ko ini zlo i nasilje i ko je napustio Istinu. Abdullah ibn Zijad oekivao
je da e unesreena Zejneb, koja je izgubila svoje najdrae, pasti na koljena,
liti suze i zapomagati. Ali, Zejneb lavljega srca pobila je sve to je imao za
rei i porazila je njegovu oholost. I zaista, moe li se u historiji nai slina
ena? Nakon to je izgubila sedmoricu brae, dva sina, deset bratia i
amidia, i sa svojim sestrama i bratinama dopala suanjstva, ona ipak,
zarobljena i unesreena, brani svoje i pravo svojih ehida. Sve to u gradu koji
je nekad bio sredite vlasti i hilafeta njenog oca, u gradskoj vjenici u kojoj je
etrdeset godina prije toga boravio njen otac. Uprkos neprilikama u kojima se
nala, svekolikoj patnji i nesrei koju je doivjela, ona ne narie zbog onoga
to ju je pogodilo, ve sasvim izriito kae da ih nije snalo nita to sami
nisu eljeli i da su njihovi mukarci postali ehidima zato to su sami htjeli da
se tako dogodi, te stoga nema mjesta alosti i jadikovanju. Oni su ispravno
obavili ono to im je bila dunost pred Bogom i ponosno su dosegli ehadet,
pa zar ima ita prikladnije nego biti zahvalan Bogu na onome to im je
darovao!1
Kufa je bila prilino daleko od Damaska. To je grad koji je do prije
dvadeset godina bio sredite Alijeve vlasti. Ovdje je bio centar sljedbenika
Ehli-bejta. Ondanji ljudi uglavnom Iraani traili su pravednu islamsku
vlast, eljeli se osloboditi iz ruku tlaitelja i bili privreni Ehli-bejtu.
Meutim, nisu bili spremni platiti cijenu za dosezanje eljene blagodati! Oni
su eljeli materijalna bogatstva, miran i siguran ivot, a da se istovremeno
oslobode iz jarma nasilnika. Meutim, im se na njih izvrio pritisak, im su
osjetili da su njihovi interesi ugroeni, zaboravili su na svoje ideale. Oni su
bili podijeljene linosti, optereeni unutranjim protivrjejem. S jedne strane,
ustro i vatreno su pozivali Poslanikovog unuka, a s druge, im se su se nali
izloeni pritisku, ne samo da su zaboravili svoja obeanja ve su bili spremni
i da ga ubiju. Dakle, trebalo ih je probuditi, trebalo ih je uiniti svjesnim
njihovih greaka, trebalo im je rei kakav su grozan zloin poinili ubistvom
Husejna ibn Alija. Ta dunost buenja padala je meu enama uglavnom na
Zejneb. Jer, ene iz Kufe starije od trideset godina viale su je prije dvadeset
godina, u vrijeme Alijeve vladavine, u svom gradu, znale su koliko ju je Ali
cijenio i koliko su je potovali njihovi oevi i muevi. Zejneb je bila njima
poznata osoba i dok su je gledali u patnji zarobljenitva, sjeanja su se
probudila. Zejneb je to iskoristila i poela govoriti. Ljudi su uli poznati glas,
kao da je govorio Ali, to je bio njegov nastup, njegove rijei. Zaista, da li je
to govorio Ali ili njegova ker? Da, Zejneb Kubra je bila ta koja je govorila!
Ahmed ibn Ebu Tahir, poznat kao Ibn Tejfur (204-280.), u svojoj knjizi
Belagatun-nisa, zborniku rjeitih kazivanja arapskih i muslimanskih ena,
1
Ajeti, Muhammed Ibrahim, Bar resi-je tarih-e ashura, Ketabkhane-je Saduk, Teheran
1447, str. 203.
81
jednom od najstarijih vrela, pie: Hadim Esedi kae:1 Godine 61., godine
kada se desilo ubistvo Husejna, stigao sam u Kufu i ugledah kako ene
oaloene plau, a vidjeh i Alija ibn Husejna, iscrpljenog i oslabljelog od
bolesti. Ali ibn Husejn podie glavu i ree: 'O narode Kufe, plaete li to zbog
naeg stradanja i nesree? Pa ko nas je drugi pobio, nego vi?!' Tad Zejneb
dade ljudima rukom znak da uute. Na njen znak uzdasi se zadrae u
grudima i nije se vie uo ni zvuk zvona na devama. A onda ona poe
govoriti. Nikad nisam vidio ednu i pokrivenu enu rjeitu poput nje. Kao da
je govorila Alijevim jezikom. Zejneb tada izgovori sljedee rijei: ''O narode
Kufe, prevrtljivi i izdajniki svijete! Nikada vam suze ne presuile! Nikada
vam uzdah grudi ne napustio! Vi ste poput ene koja stalno rasplie ono to
je isplela. Niti su vai ugovori pouzdani, niti su vaa obeanja postojana! ta
jo imate, osim hvalisavosti i razmetljivosti?! Poput slukinje ste koja se
javno ulizuje svome gospodaru, a u tajnosti oijuka s njegovim neprijateljem!
Vi ste poput mlade i sone trave koja raste na ubritu ili ste poput blaga koje
je prosuto u grob. Kako vas loa naknada eka na Onome svijetu srdba
Boija i patnja dehennemska! Plaete? Da, plaite, jer, tako mi Boga, i
trebate plakati! Vie plaite, a manje se smijte! Kako da i ne plaete kada ste
pripremili sebi takvu sramotu! Sramotu koja nikakva voda ne moe oprati! A
ima li vee sramote nego ubiti Poslanikovog unuka i princa mladia?!
ovjeka koji je bio svjetiljka na vaem putu, svjetlo u vaim mranim
danima! Pomrite! Pognite glave od stida! Prosuli ste u vjetar svoja dobra
djela i niste stekli nita za budunost! Odsad vam valja ivjeti u jadu i
ponienju, jer vi ste kupili sebi srdbu Boiju! Uinili ste stvar takvu da samo
to se nebesa ne srue na Zemlju, pa je rascijepe i poravnaju planine! Znate li
iju ste krv prolili?! Znate li ko su ove ene i djevojke koje su kao roblje
dovedene na vae ulice i bazar?! Znate li da ste ranili Poslanikove digerice?!
Kako runu i luaku stvar ste poinili! Nedjelo ije je zlo ispunilo cijelu
Zemlju! udite se to nebesa kaplju krvlju na Zemlju? Znajte da e strana
kazna na Danu sudnjem biti mnogo gora! Neka vas ne zavara to to vas Bog
odmah ne kanjava zbog vaih grijeha. Bog za grijehe ne kanjava odmah, ali
krv nevinih nee ostati nenaplaena! Bog e za sve svesti raun!' Ove rijei,
izreene ovakvim nainom iz sprena srca, potekle kao valovi iz mora vjere,
nikoga ne ostavie ravnodunim. Oni koji su ih uli ojaeno su grizli prste.
Pred takvim tunim i pounim prizorom, neki starac iz plemena Benu Da'fi,
brade mokre od suza, kaza sljedee stihove: 'Sinovi ove porodice najbolji su
sinovi, na haljinama njihovim nikad nema mrlje sramota ni ponienja!'2
1
U knjizi Al-Huf kao prenosilac ovog govora naveden je Hazim Esedi, dok ga se u knjizi
Belaghat-i Nisa spominje pod imenom Hadim.
2
Belaghat-i Nisa', Mektebet-i basiret, Kom, str. 24; ehidi, Sejjid Dafer, Tarih-e tahlili
eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 182.
82
Jezid je naredio da zarobljenike i odrubljene glave ehida poalju njemu.
Tako povorka zarobljenika krenu ka amu. Ondje su je na dvoru nestrpljivo
iekivali, smatrajui to znakom svoje pobjede i konanog slavlja. Karavan
sa zarobljenicima proe napokon kroz gradsku kapiju, praen pogledima na
hiljade posmatraa. Toga dana Damask se utapao u srei i veselju, slavei
Jezidovu pobjedu! Povorka zarobljenika proe ulicama grada, probijajui se
kroz guvu i stie na veleljepni Jezidov dvor. Dvorjani su sjedili na posebnim
mjestima, a Jezid je sa svoga trona oholo i slavodobitno posmatrao
zarobljenike. Ovom skupu kod Jezida nije mogao, kao kod Ibn Zijada,
prisustvovati bilo ko. Okupili su se sami uglednici, poglavari plemena i neki
strani poslanici, tako da je to bio posebno vaan i probran skup. Zarobljenici
stupie na dvor i stadoe u kutak predvien za njih. Kada Jezid vidje da pred
njim stoje lanovi Poslanikove porodice, naredi da mu na pladnju donesu
glavu Imama Husejna. Onda stade udarati tapom po hazreti Husejnovim
zubima, recitirajui stihove koje je, dok je bio nevjernik, u dahilijetskoj
zlobi i mrnji, napisao Abdullah ibn Zub'ari Sahmi, pa izgovori: Kamo sree
da su ivi nai prvaci koji su bili na Bedru i ondje trpjeli strijele Hazreda, da
su sada ovdje da se s nama vesele i kau mi: Jezide, ruka ti se pozlatila!
Alijevoj porodici uzvratio si dan Bedra i osvetio si im se.1
Da se skup ovim zavrio, Jezid bi se mogao smatrati pobjednikom i ono
to je uinjeno po njegovom nareenju ne bi bilo ocijenjeno kao naroito zlo.
Ali, Zejneb nije dopustila da se stvari tako razvijaju. Uinila je da se ono to
je Jezid smatrao svojom sreom pokae za njeg gorim od ikakvog otrova.
Ona pokaza na svoje rodice i kaza: Ove koje sada stoje ovako pred njim nisu
niko drugi do keri onog istog Poslanika u ije ime ovaj vlada narodom
ama! A onda se Zejneb, odvano i ustro, obrati Jezidu: Bog i Poslanik
Njegov istinu su kazali: A sa zloincima je bilo svreno onda kada su stali
lagati o Boijim ajetima i izrugivati se s njima! O Jezide! Misli li da si time
to si nas doveo u ovakav poloaj i to nas po tvome nareenju vode iz grada
u grad da si nas ponizio, a sebe uzvisio? Misli li da je time tvoja vrijednost
porasla pa se toliko uznosi i oholi? Ne moe sakriti sreu to vidi da se
tvoja mo uveala i da je tvoja vlast osnaena, a ne zna da ti je ovim samo
pruena prilika da se pokae onakvim kakav zaista jesi! Zar si zaboravio
Boije rijei da nevjernici umiljaju kako je dobro po njih to to im se daje
vremena, a ne znaju da im se vremena daje samo zato kako bi uveali svoje
grijehe, pa da kazna i propast koja ih eka bude to vea! O sine onih kojima
je poklonjena sloboda!2 Zar je pravo da tvoje ene, keri i robinje stoje iza
1
Ibn Tejfur, Belaghatu-nisa', Mektebet-i basiret, Kom, str. 20.
2
Kada je Poslanik islama oslobodio Mekku, prvaci Kurejije, a meu njima i Jezidov djed
Ebu Sufjan, plaili su se da e biti kanjeni zbog svojih nedjela iz prolosti, ali im je Poslanik
kazao: Idite, slobodni ste! Hazreti Zejneb ovdje podsjea na milosre svoga djeda prema
Jezidovom djedu.
83
zastora asti, a da ti Poslanikove keri uini robinjama, podere vela njihove
asti, ugui njihove glasove i da da ih tuinci vodaju na kamilama iz grada
u grad?! Da im niko ne moe pruiti utoite, da se niko ne moe za njih
pobrinuti, i da nema njihovih mukaraca da se staraju o njima?! Da se ljudi sa
svih strana okupljaju kako bi ih gledali?! Ali, ta drugo oekivati od onoga
ija prsa gore mrnjom prema nama nego ovo to ini! Kae da bi volio da
su ovdje tvoji preci koji su poginuli na Bedru, i dok to govori udara tapom
po zubima Poslanikovog unuka! I uope ti ne pada na pamet da ini grijeh i
zlo! Pa kako i ne bi bio takav! Prolivi krv Poslanikove djece i porodice
Abdul-Mutalibove, onih koji su bili nebeske zvijezde na Zemlji, obnovio si
neprijateljstvo naih porodica. Ali, ne raduj se, jer uskoro e se nai pred
Bogom, a onda e poeljeti da si bio slijep i gluh i da nikad nisi vidio ovaj
dan! Kamo sree da nisi kazao kako bi tvoji preci da su doekali ovaj dan od
radosti izali iz svoje koe! O Boe, Ti nam daj nae pravo i osveti nas spram
ovih ljudi koji su nam poinili nasilje! Tako mi Boga, sam si ogulio vlastitu
kou i isjekao svoje meso. Onoga Dana kada Poslanik, njegova porodica i
njihovi potomci budu u hladu milosti Istinitog, stat e pred njih u najveem
ponienju! To je Dan kada e Bog ispuniti Svoje obeanje i onda e se oni
raskomadani muenici opet okupiti. On sam je kazao: 'Ne reci za one koji su
na Boijem putu izginuli da su mrtvi! Ne, oni su ivi i u blagodati su kod
svoga Gospodara!' Onaj ko te nepravedno postavio na elo muslimana, toga
Dana, kada tuilac bude Poslanik, sudija Allah, a tvoje ruke i noge budu
svjedoile o tvojim zloinima, znat e ko je od vas bio nesretniji i bez
utoita. O Jezide, neprijatelju Boiji! Sine neprijatelja Boijeg! Kunem ti se
Bogom da si u mojim oima odve bezvrijedan da bih te prezrela i odve
mali da bih te vrijeala! Ali suze su navrle u moje oi i moje grudi su
ispunjene jecajima! Nakon to je Husejn ubijen, a ejtanska stranka nas je iz
Kufe dovela na dvor stranke bezumnika, kako bi iz bejtul-mala muslimana
naplatili to to su oskrnavili ast Poslanikove porodice, nakon to su ruke
ovih delata uprljane naom krvlju i nakon to su ustima vakali nae meso,
nakon to su se ovi grabeljivi vukovi okupili nad onim istim tijelima, kako
bi vrijeanje i poniavanje tebe moglo zalijeiti na bol?! Ako misli da si
ubijanjem i porobljavanjem nas ostvario neku korist, uskoro e vidjeti da je
ono to smatra koriu zapravo tvoja teta! Toga Dana nee nai nita, osim
onoga to si inio; toga dana zvat e u pomo sina Zijadovog, a on e tebe
dozivati da mu pomogne! Ti i tvoji sljedbenici okupit ete se pred terazijama
Boije pravde i tada e saznati da li je najvea dobit od poloaja na koji te je
postavio Muavija to to si ubio Poslanikovog unuka! Tako mi Boga, ja se ne
plaim nikoga, osim Njega, i ne alim se nikome, osim Njemu! ini s nama
ta god hoe! Uini kakvo god zlo hoe! Ispolji svako neprijateljstvo! Tako
mi Boga, ta mrlja sramote koja je na tvojoj odjei nikada se nee oprati!
Hvala Bogu, Koji je sreom okonao djela prvaka dennetskih mladia i
84
uinio Dennet obaveznim za njih. Molim Boga da uzvisi njihov poloaj, da
uvea Svoju milost prema njima, jer On je silni staratelj i pomaga! 1 Jasno
je kakve su bile reakcije na ovaj govor kazan iz sprenih digerica i srca
ispunjenog snagom vjere. I ovjek najtvreg srca, suoen sa vjerom i
uzdanjem u Boga, uvia svoju nemo i slabost i makar na trenutak se zamisli
nad svojim namjerama. U dvorcu je zavladala mrtva tiina. Jezid je na licima
prisutnih vidio znakove nezadovoljstva, pa ree: Bog ubio sina
Merdaninog! Ja nisam bio zadovoljan ubistvom Husejna!2
Kako bi se oslobodilo iz ponienosti i ropstva, povratilo ast i slobodu,
odnosno pripremio teren za korjenitu revoluciju i iroki pokret protiv
nepravde i krivotvoritelja Istine, nema drugog puta nego osvijestiti, probuditi
i prosvijetliti narod. Dakle, ljude treba prosvijetliti i obavijestiti ih, te
probuditi u njima osjeanje odgovornosti, a onda e se ustanak i revolucija
dogoditi sami po sebi. Upravo to je bio plan Imama Husejna i njegovu prvu
dionicu on i njegovi prijatelji ostvarili su svojim ehadetom, dok je druga
dionica, odnosno prenoenje poruke ustanka na Kerbeli, bila obaveza Imama
Zejnul-Abidina i Zejnebe, mir neka je s oboma. Samo ovakvim nainom
borbe moglo se pomrsiti sve konce trideset i nekoliko godina duge vladavine
Emevija, potai opi ustanak protiv njih, te uzdrmati i zauvijek sruiti dvor
Jezida i Emevija. Druga dionica ovog plana bila je praena stradanjem Ehli-
bejta i poela je sa Aurom i govorom Zejneb, keri Imama Alija, na bazaru
Kufe, a kasnije sa kratkim i jednostavnim, ali izuzetno vatrenim i
upeatljivim govorima Zejnul-Abidina u istom tom gradu. Imam je mnotvu
ljudi, koji su se okupili uglavnom kako bi vidjeli zarobljenike, dao znak da
uute, pa kada su se svi utiali, nakon hvaljenja i slavljenja Boga Svevinjeg,
izgovorio je: O ljudi, onaj ko me poznaje, taj me poznaje, a ko me ne
poznaje, sam u se predstaviti: ja sam Ali, sin Husejnov, sina Alijevog, sina
Ebu Talibovog. Ja sam sin onoga iju su ast oskrnavili i iji su imetak
zaplijenili, a njegove blinje uzeli kao roblje. Sin sam onoga kojem su pored
Eufrata odrubili glavu, a da nikom nije nasilje inio niti zlo mislio. Sin sam
onoga ija je glava odrubljena, i to je moj veliki ponos! O ljudi, zar niste vi
mome ocu slali pisma? Zar mu se niste zakleli na vjernost? Zar niste s njim
imali ugovor? I zar ga niste vi izdali i niste mu priskoili u pomo? Kako
runa stvar! Kakva zla pomisao i djelo! Ako vam Poslanik Boiji kae da ste
poubijali njegovu djecu i oskrnavili njegovu ast, zar ete imati obraza
pogledati ga? Ovaj kratki, ali upeatljivi govor uzburkao je duhove u toj
atmosferi straha i nasilja, i tako duboko dotakao duu naroda u Kufi da su se
odjednom sa svih strana uli poklici. Ljudi su jedan drugom govorili: Nisam
bio tamo niti sam znao. Ali ibn Husejn ree: Smilovao se Bog onome ko
1
Ibn Ebu Tejfur, Isto, str 12-23.
2
ehidi, Sejjid Dafer, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e
daneshgahi, Teheran 1365, str. 187-189.
85
prihvati moj savjet i primi na znanje ono to kaem radi Boga i Poslanika
Njegovog. Na put mora biti poput puta Poslanika Boijeg, jer to je najbolji
put. Svi tada povikae: Sine Poslanikov, ujemo i pokoravamo se, i tebi
smo odani! Neemo te ostaviti, borit emo se protiv koga nam ti kae i bit
emo u miru s onim s kim ti bude htio! Doepat emo se Jezida, jer mi
mrzimo one koji su vama nasilje poinili! Ali ibn Husejn uzviknu: Avaj, o
prevrtljivi prevaranti! O vi robovi svojih strasti! elite li i meni uiniti isto
to ste uinili mojim oevima?! Ne, tako mi Boga, rana koju ste nanijeli jo je
krvava i prsa mi gore bolom zbog smrti moga oca i brae. Nema olakanja za
gorinu i alost koje osjeam, od vas traim da ne budete s nama niti protiv
nas.1
Kako smo naveli na prethodnim stranicama, emevvijski aparat vlasti
koristio se fatalistikim uenjem i svoja nedjela i zloine predstavljao je kao
Boiju volju, zavodei narod na taj nain. Budui da su Imam Sedad i
hazreti Zejneb, mir neka je s oboma, znali za ovaj vid neprijateljske
propagande, poveli su otru borbu protiv toga. Oit primjer takve borbe je
razgovor Imama Sedada sa Ibn Zijadom u Kufi. Poto je Ehli-bejt u
zarobljenikoj povorci doveden na javni skup na Ibn Zijadovom dvoru, nakon
otre razmjene rijei izmeu Zejneb i Ibn Zijada, Ibn Zijad se okrenuo ka
Aliju ibn Husejnu, i upitao: A ko je ovo? Neki od prisutnih odgovorie:
To je Ali ibn Husejn. Tada mu se Ibn Zijad obrati rijeima: Zar Bog nije
ubio Alija ibn Husejna? Imam kaza: Imao sam brata koji se zvao Ali ibn
Husejn, i njega su ubili ljudi. Ibn Zijad ree: Ne, ubio ga je Bog!, a Imam
Sedad odgovori ajetom: Allah uzima due u asu njihove smrti, a i onih
koji spavaju.2 Otkud ti hrabrost da mi tako odgovara?! Odvedite ga i
posjecite!, povika Ibn Zijad. Tada Zejneb skoi i uzviknu: Sine Zijadov,
nikog od naih mukaraca nisi ostavio u ivotu! Ako e njega ubiti, ubij i
mene s njim! Ali ibn Husejn joj ree: Tetka, dopusti da ja razgovaram s
njim, a onda se obrati Ibn Zijadu: Plai li me to smru, Ibn Zijade? Zar ne
zna da je poginuti nama sasvim obina stvar i da je ehadet za nas
nagrada?!3
Kao to je naprijed ukazano, putovanje u am preivjelih lanova
porodice Imama Husejna, Imam Ali, imalo je temeljnu ulogu u pronoenju
poruke Imama Husejna i razotkrivanju prljave naravi Jezidove vlasti. U
odjei ropstva oni su obavili isti dihad kakav je Husejn obavio u odjei krvi
1
Ibn Tavus, Isto, str. 66; ehidi, Sejjid Dafer, Zendegani Ali ibn Husejn, Daftar-e nashr-e
garhang-e eslami, Teheran 1365, str. 56; Hasani, Ali Akbar, Imam-e cheharom pasdar-e
enkelab-e khunin Kerbela, Entesharat-e nasl-e javan, Kom, str. 38-40. Inae, ovaj govor
vjerovatno je bio izreen prilikom povratka Ehli-bejta iz ama u Kufu. Naime, s jedne strane,
radi se o poduem govoru, tako da prilikom putovanja u amu sigurno nisu bili u prilici
ovako slobodno govoriti, a s druge, tada nije niti bilo prilike za ovakav govor.
2
Az-Zumar, 42.
3
Sejjid Ibn Tavus, Isto, str. 68.
86
i ehadeta. Zadravanje u amu pruilo je zarobljenicima dobru priliku da
tamonje ljude, koji su usljed etrdesetgodinje Muavijine propagande bili
uskraeni za to, ispravno upoznaju sa islamom i Poslanikovom porodicom.
Stoga su Husejnovi preivjeli srodnici koristili svaku priliku da uine neto u
vezi s tim. Govor Imama Sedada, odran u danima boravka u amu, imao je
u tom pogledu krunsku vanost i do kraja je razotkrio Jezida. Merhum
Allame Medlisi, preuzimajui iz Menakiba i drugih djela, pie: Prenosi se
da je Jezid jednoga dana naredio da se postavi mimber i da hatib onda grdi
Alija i Husejna i govori ljudima runo o njima dvojici. Hatib se popeo na
mimber pa je, nakon hvaljenja i slavljenja Boga, dugo pogrdno govorio o
Aliju ibn Ebu Talibu i Husejnu ibn Aliju, a potom je poeo hvaliti i veliati
Muaviju i Jezida. Tada Ali ibn Husejn iz okupljenog mnotva povika: Teko
tebi, hatibe! Kupuje zadovoljstvo ljudi po cijenu srdbe Stvoritelja i sprema
sebi mjesto u Vatri! A onda dodade: Jezide, doputa li da se popnem na
ovu drvenu govornicu i kaem ono u emu je zadovoljstvo Boije i korist i
nagrada za ljude? Jezid mu ne dozvoli, a ljudi povikae: Emire, dopusti mu
da izae na mimber da vidimo ta eli kazati! Jezid ree: Ako se on popne
na mimber, nee sii a da ne bude vrijeao mene i Ebu Sufjanovu porodicu.
Neko tada povika: Emire, ta ovaj mladac zna i ta on moe rei! Jezid na
to odgovori: On je iz porodice gdje se znanje posisa zajedno s majinim
mlijekom i pomijeano je s njihovom krvlju. Ali, ljudi su toliko navaljivali,
da Jezid naposljetku popusti. Onda se Imam ispe na minber, prvo izree
zahvalu i slavu Bogu, a onda otpoe govor koji izmami suze iz oiju i potrese
srca: O ljudi, Bog je nama darovao est prednosti i odlikovao nas nad
drugima sa est vrlina. est naih prednosti jesu: znanje, blagost, milosre,
plemenitost, rjeitost i hrabrost, te je u srca vjernika usadio ljubav prema
nama. Sedam naih vrlina jesu: od nas je odabrani Poslanik Boiji, Sadik (Ali
ibn Ebu Talib) je od nas, Dafer Tajjar je od nas, Lav Boiji i Lav Poslanika
Boijeg (prvak ehida Hamza) je od nas, dva oslonca ummeta Hasan i
Husejn su od nas, od nas je Zehra Betul (ili Mehdi).1 O ljudi, onaj od vas ko
me poznaje, poznaje me, a ko me ne zna, sam u se predstaviti. Ja sam sin
Mekke i Mine, sin Zemzema i Safe, sin onog plemenitog koji je Haderul-
esved stavio u svoj ogrta,2 sin najboljeg koji je ikad obukao ihrame i
obavljao sa'j i tavaf, sin najboljeg meu ljudima, sin onoga koji je prenesen iz
Mesdidul-Harama u Mesdidul-Aksa, sin onoga koji je stigao do Sudretul-
Munteha, sin onoga koji se toliko primakao melekutu da se nadnio koliko je
dva luka i vie, sin sam onoga ko je s nebeskim melekima obavio namaz, sin
1
Neki hroniari ne biljee ovo sedmo svojstvo, neki ga, pak, navode kao od nas je Betul,
dok trei biljee izraz od nas je Mehdi.
2
Misli se na dogoaj prilikom obnove Ka'be, prije poetka Objave, kada je nakon razmirice
meu Kurejijama ko e u Ka'bu uzidati Haderul-esved, to uinio Muhammed, s.a.v.a.s,
nakon to je u njegovom ogrtau prenesen do Ka'be.
87
onoga kome je Bog Veliki dostavio Objavu! Ja sam sin Muhammeda
Mustafe, sin Alija Murtede, sin onog ko je protiv murika ratovao sve dok
nisu izgovorili La ilahe illallah, sin onoga ko se uz Muhammmeda Mustafu
borio sa dvije sablje i dvije otrice,1 uinio dvije hidre,2 dva puta dao zavjet
Poslaniku, hrabro se borio na Bedru i Hunejnu, a ni na trenutak nije bio
nevjernik! Ja sam sin najboljeg meu vjernicima, nasljednika Poslanikovog,
unititelja nevjernika, predvodnika muslimana, svjetla mudahida, ukrasa
pobonjaka, ponosa onih koji plau u strahu od Boga, najstrpljivijeg meu
strpljivima, najboljeg meu Jasinovim (Poslanikovim) ustanicima. Moj otac
je onaj kojem je Dibril bio podrka, Mikail pomo, a on sam bio je staratelj i
uvar muslimana. Borio se protiv marikina (onih koji su napustili vjeru),
nakisina (kritelja ugovora), kasitina (nasilnika) i zlih neprijatelja Boijih. Ja
sam sin najboljeg ovjeka meu Kurejijama, onoga koji je prije svih priao
Poslaniku i bio predvodnik svih muslimana. On je bio neprijatelj
nepokornika, unititelj murika, strijela Boija kojom su unitavani licemjeri,
jezik mudrosti pobonjaka, potporanj vjere Boije, Boiji vladar, vrt
boanske mudrosti i temelj znanja... A potom kaza: Ja sam sin Fatime
Zehre, sin prvakinje ena... Predstavljajui sebe i Istinu, govorei o sebi kao
o grani stabla imameta i poslanstva, Imam je govorio tako upeatljivo da ljudi
stadoe plakati i jecati. Jezid se poboja da se ne podigne pobuna i stoga dade
znak mujezinu da zaui ezan. Mujezin ustade i poe uiti ezan, zapoevi
rijeima: Allahu ekber, Allahu ekber... Imam tada ree: Zaista, nita nije
vee od Boga. A kada mujezin proui: Ehedu en la illahe ilallah..., Imam
kaza: Zaista, moje dlake, koa i meso svjedoe jednou Boiju. Onda
mujezin proui: Ehedu ene Muhammeden resulullah.., a Imam Sedad se
na mimberu okrenu ka Jezidu i ree: O Jezide, je li Muhammed moj ili tvoj
djed? Kae li da je tvoj djed, lae i porie istinu, a ako kae da je moj
djed, pa zato si onda ubio njegovog sina?!3 Imaduddin Taberi, jedan od
vanih uenjaka iz 7. stoljea po Hidri, u knjizi Kamil Beha'i, donosi nam
zavretak ovog govora hazreti Sedada: O Jezide, je li ovaj blagoslovljeni
Poslanik bio moj djed ili tvoj? Kae li da je bio tvoj djed, cijeli svijet zna da
lae, a ako kae da je bio moj djed, zato si onda bez razloga ubio moga
oca, oteo njegov imetak i njegove ene uzeo u roblje? To ree, pljesnu
1
Vjerovatno se misli na deavanja prilikom Bitke na Uhudu, kada je hazreti Aliju slomljen
ma, pa mu je Poslanik darovao ma s dvije otrice zulfikar, s kojim se nastavio boriti.
2
Postoji vie mogunosti na koje dvije hidre se misli: a) hidra Alijeva iz Mekke u Medinu,
a potom, potkraj Poslanikovog ivota, hidra u Jemen, kako bi upuivao tamonji narod; b)
hidra iz Mekke u Medinu, a potom iz Medine u Kufu; c) hidra iz Mekke na Ebu Talibovo
imanje, gdje su muslimani ostali tri godine, a potom hidra iz Mekke u Medinu. Ali Akbar,
Imam-e cheharom pasdar-e enkelab-e khunin Kerbela, Entesharat-e nasl-e javan, Kom, str.
66.
3
137. Govor Imama Sedada ovdje nismo prenijeli u cijelosti.
88
rukama, a okupljeni poee naricati i plakati. Onda ree: Tako mi Boga, ako
na svijetu ima neko kome je djed Boji Poslanik, onda to nije niko drugi do
ja. Zato je onda ovaj ovjek okrutno ubio moga oca i mene vodi onako kako
se vode bizantski zarobljenici? Teko tebi na Dan kada moj djed i moj otac
budu tvoji tuioci! Prokleti Jezid tad prekide mujezina i ree mu da ui
ikamet; meu narodom nastade amor i saaptavanje, pa se ljudi razioe,
neki nakon to su klanjali, a neki tako to nisu ni obavili namaz.1
Pokret i ustanak Imama Husejna proizveo je u islamskom drutvu velike i
vane uinke. U nastavku emo razmotriti neke od njih. S obzirom na
okolnost da su Benu Umeje svoju vlast i vladavinu predstavljali vjerskom,
upravljajui islamskim drutvom navodno u ime islama i kao nasljednici
Poslanika Boijeg i da su takvo vjersko uporite u drutvu snaili na razliite
naine (krivotvorenjem hadisa, privlaei k sebi pjesnike i muhadise,
podravajui i snaei sektu fatalista...), ustanak i ehadet Imama Husejna
predstavljao je najei udarac takvoj vlasti i diskreditirao je tadanji
vladajui aparat. Njihovoj diskreditaciji posebno je pomogla injenica da je
prilikom tragedije na Kerbeli Jezidova vojska napravila niz neljudskih
postupaka, poput onemoguavanja pristupa vodi drugovima Imama Husejna,
ubijanja djece, odvoenja u zarobljenitvo ena i djece iz Poslanikove
porodice i slino, tako da je Jezid navukao snaan gnjev javnosti. Mudahid,
jedan od savremenika ovih dogaaja, svjedoi: Kunem se Bogom da su ljudi
listom proklinjali Jezida i govorili runo o njemu, da su navodili njegove
mahane i okretali se od njega.2 Iako je na poetku, nakon njegove pobjede,
Jezid bio radostan i ohol, pod pritiskom javnosti uskoro je promijenio svoj
nastup i grijeh za ubistvo Husejna ibn Alija, poeo je prebacivati na
Abdullaha ibn Zijada. Historiari kau: Nakon Aure, Jezid je u znak
zahvalnosti za njegovu slubu pozvao Abdullaha ibn Zijada u Damask te ga
je bogato darivao i ukazao mu svaku poast, posjeo ga je pored sebe, dugo ga
je hvalio, a onda ga je odveo u svoj harem meu svoje ene i uinio ga je
svojim najbliim drugom...3 Meutim, kada je pritisak javnosti dosegao
vrhunac, Jezid je promijenio svoj stav i svu odgovornost za ono to se
dogodilo prebacio na Abdullaha ibn Zijada. Ibn Asir pie: Kada su pred
Jezida iznijeli Husejnovu glavu, ugled Ibn Zijada kod njega je naglo porastao,
silno ga je obradovalo ono to je ovaj uinio, pa ga je obilno nagradio.
Meutim, nije prolo dugo a Jezidu su stigli izvjetaji da je narod srdit na
njega, da ga proklinju i govore pogrdno o njemu, te se predomislio u pogledu
Husejnovog ubistva, pa je rekao: 'Kamo sree da sam sve podnio, pa da sam
Husejna pozvao k sebi i, zarad potovanja prema Poslaniku i Husejnove
1
Kamil Behai, Teheran, Mekteb-e Mortezavi, str. 301.
2
Sabit ibn Devzi, Tezkiretul-havas, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef , 1383, str.
262.
3
Ibn Devzi, Isto, str. 290.
89
bliskosti s njim, ukazao mu svaku poast, ma koliko da bi to oslabilo moju
vlast. Prokleo Bog Merdanina sina! On je Husejna primorao na ovo, iako je
on bio spreman pruiti mi ruku ili odseliti u neki pogranini kraj.1 Ali, sin
Merdanin nije prihvatio njegov prijedlog, pa ga je ubio, a time je mene
uinio omraenim meu muslimanima i ubacio je sjeme neprijateljstva prema
meni u njihova srca. Sad je svako zbog Husejnovog ubistva postao moj
neprijatelj. Kakvu mi je to nesreu priredio sin Merdanin?! Bog ga prokleo i
kaznio nesreom!2 S druge strane, iako se Jezid sprva prema preivjelim
enama i djeci Imama Husejna odnosio neprijateljski, oholo i drsko, te je
naredio da ih smjeste u neku ruevnu kuu, pod pritiskom javnosti uskoro se
prema njima poeo ophoditi ljubaznije i milosrdnije te je promijenio njihovo
boravite, rekavi: Ako elite, otpravit u vas u Medinu. Imaduddin Taberi
u vezi s tim pie: Zejneb je poslala nekog Jezidu da zatrai doputenje da
prirede oplakivanje Husejna. Jezid je to dopustio i rekao je: 'Trebate otii u
darul-hidare i ondje ga oplakivati.' Oplakivanje je trajalo sedam dana i
svakog dana tamo bi dolazilo mnotvo ena. Neki ljudi odluie da provale u
Jezidovu kuu i ubiju ga. Mervan je saznao za to3 pa otie Jezidu i ree mu:
'Nema dobra tvojoj vlasti sve dok su Husejnovi srodnici iz Ehli-bejta ovdje.
Najbolje je da im izae u susret i spremi ih u Medinu. Allah, Allah, nemoj
da tvoja vlast propadne zbog ovih ubonika!' Jezid onda pozva k sebi Imama
Zejnul-abidina, posjede ga pored sebe i ukaza mu svako potovanje, pa ree:
'Proklet bio sin Merdanin! Da sam se ja pitao u vezi s tvojim ocem, ne bih
dopustio da stvari odu tako daleko. Dao bih mu ono to je traio od mene i
udovoljio bih njegovim potrebama. Ali, desilo se to je bilo sueno, pa stoga
kada stigne u Medinu, pii mi ta ti sve treba.' Onda je otpustio Imama,
1
Naravno, ovo je Jezidova izmiljotina ili tekst koji je dopisao neki od dvorskih hroniara,
jer Imam Husejn, nikada nije kazao kako je spreman dati prisegu Jezidu. Uostalom, epopeja
Kerbele, od svoga poetka do kraja, predstavlja odbijanje davanja prisege Jezidu.
2
Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 87. Taberi pak o
ovome pie: ak je i Ibn Zijad nakon tragedije na Kerbeli bio zabrinut i pitao se kakve e
posljedice njegov zloin imati. Dokaz reenog je i njegov razgovor sa Ibn Sa'dom, koji
biljei Taberi. Nakon ubistva Husejna ibn Alija, Abdullah ibn Zijad upita Ibn Sa'da: Gdje je
onaj izvjetaj o ubistvu Husejna koji sam ti povjerio? Ovaj odgovori: Postupio sam u
skladu s tvojim nareenjem i sklonio ga. Mora ga odmah donijeti!, ree Ibn Zijad. Ibn
Sa'd odgovori: Ali pismo je izgubljeno! Ibn Zijad povika: Tako ti Boga, odmah mi je
potrebno. Ovaj odgovori: uvao sam ga kako bih ga u Medini pokazao enama Kureja. A
uinio sam ti takvu uslugu da bih njome ak i svome ocu Vekasu naknadio njegovo oinsko
pravo! Tada doe brat Ibn Zijada Osman i ree: Ibn Sa'd govori istinu. Tako mi Boga,
volio bih da do Dana sudnjega lozu Zijadovu prati nesrea, samo da Husejn ibn Ali nije
ubijen! Prenositelj zakljuuje da na te rijei Ibn Zijad nita ne uzvrati, odnosno ne opovrgnu
brata. (Muhammed ibn Derir Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut,
sv. 6, str. 268.)
3
Mervan je nakon Muavijine smrti bio u Medini, osim ukoliko se ovdje ne radi o nekom
njegovom dolasku u am.
90
otpravivi ene uz puno potovanje, iako kau da Ehli-bejt to od njega nije
prihvatao.1 Jezid nije ivio due od etiri godine nakon tragedije na Kerbeli.
Ostavio je kao naslijee vjenu mrnju i ponienje za rod Emevija. Stoga je
svaki od kasnijih emevijskih halifa, ukoliko je imao imalo pameti, dobro
pazio da ne ponovi Jezidova nedjela. Tako Jakubi, uveni islamski historiar,
pie: Abdulmelik ibn Mervan za svoje vladavine pisao je Hadadu, koji
bijae njegov namjesnik u Hidazu: Ne uprljaj me krvlju djece Ebu Talibove,
jer vidio sam da je obitelj Harba (Ebu Sufjanova porodica) propala u asu
kada su se sukobili s njima!2
Donosei novo uenje, koje je bilo utemeljeno na vjeri u Boga, Poslanik
islama utemeljio je tradiciju ehadeta i, shodno historijskim svjedoanstvima,
razlog mnogih velikih pobjeda muslimana bilo je njihovo prihvatanje
ehadeta na Boijem putu zarad pobjede Istine. Ali, nakon Poslanikove smrti,
usljed skretanja islamske vlasti sa izvornog pravca, irenja osvojenih
teritorija i gomilanja bogatstva u sredite halifata te jo nekih razloga,
muslimani su postepeno gubili ratniki duh i navikli su se na lagodnost i
uivanje. Tako, ko god bi se na neki nain dokopao moi, ljudi bi mu se
pokoravali iz straha da uputanjem u drutvene sukobe ne izgube ugodan i
miran ivot. Nasilnici koji su u ime islama vladali nad narodom koristili su se
takvim raspoloenjem i to je vlast Emevija due trajala, stanje je u tom
pogledu bilo sve gore, dok krajem Muavijine i poetkom Jezidove vlasti nije
dostiglo svoju runu krajnost. U to doba plemenski poglavari i vjerski prvaci
uglavnom su se pokoravali zlatu i sili, prodavali su svoj obraz i karakter za
imetak i nitavno ovosvjetsko bogatstvo. Iako su vjerski i politiki prvaci
znali kakvog je niskog porijekla Ibn Zijad, ipak su mu bili posve pokorni.
Takvi ljudi su bili pokorni ne samo osobama poput Jezida i Ibn Zijada, ve su
bili krotki i ponizni pred svim silnicima, budui da je u rukama takvih bio
imetak, ugled i uticaj i kroz bliskost s njima moglo se lagodnije ivjeti. Druga
skupina, oni koji nisu bili nita manje niski od ovih prvih, bili su oni koji su
se predstavljali kao pobonjaci, ljudi koji su se licemjerno u javnosti
prikazivali isposnicima i onima koji su spoznali Boga, da bi se takvom
prevarom doepali slasnog zalogaja. Kako bi na sebe privukli panju
onovremenih silnika, iskazivali su im svoju odanost i privrenost. Narod je
takve odlino prepoznavao, ali bili su se toliko navikli na njihovo ponaanje
da su prisustvo takvih smatrali sasvim normalnim i obinim, te protiv toga
nije niti bilo ozbiljnijih kritika i protivljenja. Obini ljudi su u to vrijeme
ivjeli uglavnom sa jednim ciljem pred sobom osigurati zadovoljenje
vlastitih potreba. Svako je radio samo za to bolji vlastiti ivot i trudio se
ostvariti svoje line ciljeve, bez ikakvog drugog motiva koji bi ga pokretao.
1
'Imaduddin Taberi, Kamil Beha'i, Mekteb-e Mortezavi, Teheran, str. 302.
2
Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1384, sv. 3, str. 49. Ovo pismo
navodili smo i na prethodnim stranicama.
91
Obinog ovjeka nimalo nije zanimala zajednica i njene velike tekoe.
Jedino to ga je zanimalo, i na ta je osobito pazio, bilo je da se ne prekinu
njegovi prihodi. Kako bi osigurali svoju egzistenciju, ljudi su bespogovorno
prihvatali naloge svojih voa, bez volje da se pobune i usprotive protiv bilo
kakvog nasilja i zla s kojima su bivali suoeni. Ustanak Imama Husejna
promijenio je takvo stanje i u islamskom drutvu je oivjela tradicija
ehadeta. Svojim ustankom Imam Husejn je strgao zastor sa poniavajueg
ivota muslimana, ukazao im je na novi put, koji je teak i praen tekoama,
ali na kojem nema ponienja. Da bi se shvatio znaaj ustanka Imama Husejna
za buenje epskog duha ehadeta u islamskom drutvu, treba imati u vidu
injenicu da je muslimanska zajednica u dvadeset godina koje su prethodile
tragediji na Kerbeli, ivjela u tiini i podreenosti. Izuzmemo li sporadina
protivljenja i bune, poput Hidrovog pokreta, nije se desila neka ozbiljnija
drutvena pobuna, iako je bilo vie prilika za ustanak u tom prilino dugom
razdoblju. Kada je rije o pokretu naroda Kufe, koji je zapoeo Muslimovim
dolaskom, vidjeli smo kako je jedna lana prijetnja o dolasku vojske iz ama
odvratila veinu ljudi od mogunosti da se odazovu hrabrom izaslaniku
Imama Husejna. Tragedija na Kerbeli probudila je vjersku svijest u drutvu i
izazvala promjene u ponaanju ljudi. Njen uticaj zahvatio je itavo islamsko
drutvo. To je bilo dovoljno da potakne ljude da brane svoju linost, ast i
vjeru i da se ponovo upali, dotad utrnuli, borbeni duh u ljudima, preporodi
zaspala srca i umala tijela. Prvo ispoljavanje tih promjena bio je ustanak
Abdullaha ibn Afifa Azdija u Kufi. Kada je Ibn Zijad u svom prvom govoru
nakon traginog sukoba obznanio svoju pobjedu i poeo vrijeati i psovati
Imama Huseina suoio se sa protivljenjem i otporom Abdullaha ibn Afifa,
koji je inae bio slijep ovjek.1 Ibn Zijad tada naredi da ga uhapse, ali ljudi iz
Abdullahovog plemena odvedoe ovog ovjeka kui. Ibn Zijad potom posla
svoje plaenike da privedu Abdullaha, koji se hrabro odupro njihovom
nasrtaju, ali je naposljetku bio savldan i ubijen.2
Veliki i epski ustanak Imama Husejna bio je vrelo brojnih drugih ustanaka
u islamskom drutvu. Prvi izravni odgovor na ehadet Imama Husejna bio je
pokret tevvabina (pokajnika) u Kufi. Poto je Imam Husejn ostvario ehadet,
Ibn Zijad se iz svoga logora na Nuhejli odmah vratio u grad. Muslimani koji
su iz ruku ispustili zlatnu priliku da na Kerbeli priskoe u pomo Imamu,
sada su se kajali zbog toga i bili su ljuti na same sebe. Tek tada su shvatili
kako golem grijeh su poinili time to su najprije pozvali Imama Huseina, a
onda mu uskratili svoju podrku, ostavljajui da on, koji je pohrlio da im se
odazove, postane ehid nadomak njihovog grada. Osjeali su da se prljavtina
1
Abdullah ibn Afif, koji je bio jedan od bliskih Alijevih drugova, jedno oko je izgubio u Bici
oko Deve, a drugo u Bici na Sifinu.
2
str. 263.
92
tog grijeha nee sprati s njih, osim tako to e se njegovim ubicama osvetiti
za Husejnovu krv ili i sami u tom pregnuu izginuti. Stoga su se okupili oko
petorice uglednih sljedbenika Ehli-bejta u Kufi - Sulejmana ibn Surada
Huzaija, Musejba ibn Nedebea Fezarija, Abdullaha ibn Sada ibn Nufejla
Azdija, Abdullaha ibn Vala Temimija i Refaeta ibn eddada Bedelija, te su
se sastali u Sulejmanovoj kui. Rije je prvi uzeo Musejb ibn Nedbe, koji je,
nakon uvodnog slavljenja Boga, rekao: Uvijek se hvalimo svojom odanou
naim predvodnicima, ali u ovom iskuenju kojem nas je Bog izloio preko
sina Poslanikovog, naa la postala je oita. Iz tog iskuenja izali smo
poraeni i posramljeni i u svemu smo uskratili sina Poslanikovog. Husejin
nam je poslao pismo, slao nam svoje izaslanike i vie puta je, tajno ili javno,
traio nau pomo, zatvorivi nam svaku mogunost za izgovor i ispriku. Ali,
mi smo oklijevali da mu stavimo svoje ivote na raspolaganje, sve dok nismo
uli da je umoren na najstraniji nain. Pokazali smo toliku slabost da mu
nismo pomogli ni djelom, ni rijeju. Nismo mu svojim imecima ukazali
podrku, niti smo pozvali svoja plemena da mu priskoe u pomo. Kakav
sada izgovor imamo pred Bogom i Njegovim Poslanikom?! Tako mi Boga,
za nas nema opravdanja, osim da Husejnovim ubicama naplatimo njihovo
nevjerniko nedjelo ili da izginemo na tom putu. Moda Bog onda bude
zadovoljan s nama... Nakon jo nekoliko vatrenih govora, Sulejman ibn
Surad Huzai, koji je odreen za vou ove skupine, izgovorio je sljedee
rijei: ekali smo da nam se odazove porodica Poslanikova i poticali smo
ih, obeavajui im svoju podrku ako dou u Irak. Ali, kada je na nae
traenje odgovoreno i kada je sin Poslanikov stigao u nau zemlju, pokazali
smo svoju slabost, sjedili smo odgaajui stvari od danas do sutra, sve dok on
nije bio ubijen... Avaj! Diite se i trgnite svoje maeve! Sve dok bude
plamtila srdba Boija i dok ne zasluite Njegovo zadovoljstvo, ne trebate se
vraati svojim enama i djeci! Bog nee s vama biti zadovoljan sve dok ne
osvetite krv sina Poslanikovog. Ne plaite se smrti! Kunem se Bogom da je
svako ko se plai smrti osuen na poraz i ponienje. Trebate li biti poput
sinova Israilovih, kojima je Musa rekao: 'tujui tele uinili ste sami sebi
nepravdu. Stoga se pokajte pred Bogom i sami se poubijajte!'... Nakon ovog
sastanka, Sulejman ibn Sured poslao je pismo Sa'du ibn Hazife i ostalim
sljedbenicima Ehli-bejta iz Medaina, traei od njih pomo. Oni su se
odazvali na Sulejmanov poziv, pa je on takvo pismo poslao i Musnau ibn
Mahrameu Abdiju i sljedbenicima Ehli-bejta iz Basre, pa su i oni potvrdno
odgovorili.
Tevvabini su smatrali da stvarne ubice Imama Huseina nisu pojedinci
nego, prije svega, emevijska vlast. Stoga su se s namjerom da naplate
Husejnovu krv zaputili ka amu, govorei kako e se nakon osvete
Emevijama obraunati sa zlikovcima u Kufi. Kao to se moe vidjeti, motiv
ovog pokreta bilo je osjeanje optereenosti grijehom i udnja da se ispravi
93
vlastita greka. Iz govora i pisama tevvabina zrai duboko osjeanje kajanja i
gorue elje da se spere vlastiti grijeh, u ta e se lahko uvjeriti svako ko
dovoljno proui ove dokumente. Upravo zato se, povrno posmatrano, pokret
tevvabina doima kao samoubilaki ustanak. Nakana tevvabina bila je samo
osveta i iskupljenje vlastitog grijeha, i oni nisu imali drugoga cilja. Ova
skupina nije traila pobjedu, vlast niti mo, ve je njihov jedini cilj bila
osveta. Napustivi svoje domove, bili su sigurni da se u njih vie nikad nee
vratiti. Bili su eljni smrti na putu ostvarenja svoga cilja, toliko da su odbili
mir koji im je neprijatelj ponudio, smatrajui to varkom kojom se eli uguiti
ustanak.
Nisu se samo sljedbenici Ehli-bejta pridruili pokretu tevvabina nego su ih
podrali i svi oni koji su eljeli promjenu stanja i koji su smatrali da se jaram
emevijskog nasilja moe zbaciti samo krvavim ustankom. Svakako, mnogi se
nisu pridruili ovom pokretu zato to je ustanak tevvabina bio iskljuivo
osvetniki i predstavljao je potragu za ehadetom. Pored te elje za osvetom i
smrti nije imao nikakvih revolucionarnih elemenata. U biljenicu Sulejmana
ibn Sureda bilo je upisano esnaest hijada osoba, ali tek njih oko pet hiljada1
pojavili su se u asu kada se valjalo suoiti s vojskom iz ama, koja je brojala
trideset hiljada ljudi. Razlog tome je, naravno, jasan. Naime, samo oni koji su
na najviem stepenu odanosti i samportvovanja za svoja uvjerenja spremni
su na ehadet, a izvjesno je da je broj takvih u svakom vremenu mali.
Pokret tevvabina otpoeo je 61. godine po Hidri. Od tog datuma
tevvabini su se zvanino oglasili, poeli se okupljati i tajno pozivati ljude na
osvetu Imama Husejna. I ljudi su im prilazili, bilo da se radilo o
sljedbenicima Ehli-bejta ili ne. Bili su posve obuzeti pripremama za ustanak
kada je do njih stigla vijest da je umro Jezid. Nakon Jezidove smrti, razaslali
su svoje glasnike da pozivaju narod da ih pomogne. Tada su posve izali iz
tajnosti i otvoreno su poeli sakupljati oruje i pripremati se za rat. U noi na
petak 5. Rebiul-evvela 65. godine po Hidri plamen ustanka je bio zapaljen.
Te noi tevvabini su zajedniki posjetili isti mezar Imama Husejna te su
okupljeni oko njegovog kabura, ganuto i srca punih bola, kroz pla izgovarali
sljedee rijei: O Gospodaru, mi nismo pomogli sina Poslanikovog, pa
oprosti nae grijehe iz prolosti i primi nae pokajanje. Smiluj se dui
Husejina i njegovih iskrenih prijatelja i ehida, a mi svjedoimo da smo iste
one vjere zbog koje je on ubijen. O Gospodaru, ako nam ne oprosti nae
grijehe i ne pogleda nas oima svoje milosti i oprosta, mi smo zaista
izgubljeni i nastradali!... Nakon ovog ganutljivog i tunog prizora, udaljili
su se od kabura i zaputili se ka amu. Na mjestu poznatom kao Ejnul-verade
suoili su se sa vojskom iz ama, koju je predvodio Abdullah ibn Zijad.
Nakon tri dana ogorenih borbi naposljetku su pretrpjeli poraz. Voe ustanka,
1
U pomo tevvabinima krenulo je i sedamdeset ljudi iz Medaina te tri stotine iz Basre, ali
kada su stigli na bojno polje, bitka je ve bila zavrena porazom tevvabina.
94
osim Refata ibn eddada, dosegli su ehadet, dok su se preostale snage vratile
u Kufu i pridruili se Muhtarovim pristalicama koji su ostali u gradu. 1 Koliko
god da ustanak tevvabina nije imao jasan drutveni cilj i brzo se suoio s
porazom, ipak je ostvario dubok uticaj na narod Kufe i pripremio je javnost
za daljnju borbu protiv emevijske vlasti.
Godine 66. po Hidri u Iraku je ustanak podigao Muhtar ibn Ebu Ubejd
Sakafi, s namjerom da se osveti ubicama hazreti Husejna. Kada je Muslim
ibn Akil stigao u Kufu, Muhtar je saraivao s njim, a kada je Muslim bio
zarobljen i pogubljen po nareenju Ibn Zijada, i sam Muhtar je dopao
tamnice. Nakon tragedije na Kerbeli, posredovanjem Abdullaha ibn Omera
(mua njegove sestre) kod Jezida, puten je iz zatvora. Poto je u to vrijeme
Abdullah ibn Zubejr digao ustanak u Mekki i proglasio se halifom
muslimana, Muhtar se zaputio u Mekku i ondje mu se pridruio. Godine 64.
po Hidri, pet mjeseci nakon Jezidove smrti, uvidjevi nespremnost naroda u
Mekki da podri vlast Abdullaha ibn Zubejra i shvativi da je narod u Iraku
spreman da se digne protiv emevijske vlasti, Muhtar se vraa u Kufu i
poinje tamo djelovati na okupljanju istomiljenika.
Da bismo shvatili zato su Iraani najprije podrali Ibn Zubejra, a potom
se odazvali na Muhtarov poziv da se dignu protiv njega, moramo imati na
umu da su se oekivanja ondanjeg irakog drutva usredsredila na dvije
stvari: prva je bila drutvena reforma i podrka mevalijama (muslimanima
nearapima, koji su pod emevijskom vlau bili izloeni nepravdi i nasilju), a
druga osveta Emevijama za krv Haimija. Nadajui se da e Ibn Zubejrom
osigurati zadovoljenje ova dva zahtjeva, Iraani su mu dali prisegu, budui da
je on bio neprijatelj Emevija i da se predstavljao sklonim promjenama,
pobonim ovjekom i bez zanimanja za Ovaj svijet. U zbilji se, meutim,
ispostavilo da se Ibn Zubejrova vlast ne razlikuje mnogo od vlasti Emevija.
Istina je da je Ibn Zubejr izbavio Irak od njihove vlasti, ali Husejnove ubice i
zloinci sa Kerbele poput imra ibn Zil-devana, ebasa ibn Ribi'ja i Amra
ibn Hadada, ljudi koji su imali vanu ulogu u stradalnitvu Aure, ne samo
da su jo uvijek ivjeli u Kufi, ve su bili ak vrlo bliski vlastima. Ni u
pogledu pravednog postupanja Ibn Zubejr nije ispunio oekivanja Iraana.
Naime, mevalije su i dalje, ba kao i u doba Emevija, bili potlaeni, a sva
vlast i uticaj bili su u rukama plemenskih starjeina. Neispunjenje oekivanja
Iraana bilo je razlogom da se narod okrene od Ibn Zubejra i podri
Muhtarov ustanak. Muhtar je pak svoj poziv vezao uz ime Muhammeda ibn
Hanefiju, sina Imama Alija, to je narodu ulijevalo povjerenje u pogledu
njegovog pokreta. Nastupao je pod sloganom osvete za Husejnovu krv pa je
to Iraanima budilo nadu da e njihovi ciljevi biti ostvareni. Doepavi se
moi, Muhtar je podrao mevalije i preduzeo je odreene korake na
1
Ebu Mahnef, Makatilul-Husejn, Kom, str. 248-301; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut,
Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 158-186.
95
osiguranju njihovih drutvenih prava. To je, meutim, ponukalo plemstvo i
starjeine arapskih plemena da se okrenu protiv njega. Oni su se okupili oko
ideje borbe protiv njega i, uz pomo snaga Abdullaha ibn Zubejra, pripremali
su se za rat protiv Muhtara. Na elu tih glavara nalazile su se i ubice Imama
Huseina, to je ustanicima bio dovoljan razlog da istraju u svojoj borbi i
odluno se zalau za pobjedu. Muhtar je estoko porazio ubice Imama
Husejna i sve ih je dao pogubiti, tako da je samo u jednom danu pogubljeno
njih 280, dok su ak i kue nekolicine najistaknutijih zloinaca sravnjene sa
zemljom. Tako je sruena i kua Muhammeda ibn A'aba, a nareeno je da se
od tog materijala izgradi kua za porodicu ehida Hudra ibn Adija, koju je
svojevremeno sruio Zijad ibn Ubeja.1
Na pokret tevvabina i Muhtarov ustanak osvrnuli smo se, premda kratko,
zato to su se ova dva historijska dogaaja desila neposredno nakon ehadeta
Imama Husejna. Inae, poznato nam je da to nisu bila jedina dva pokreta koji
su nali ishodite u pokretu Imama Husejna, jer se u narednim godinama
desio niz ustanaka nadahnutih njegovim pokretom. Svakako najvei od njih
bila je revolucija Abbasida, koja je 132. godine po Hidri okonana
pobjedom i svrgavanjem Emevija sa vlasti. Najvaniji inilac pobjede
Abbasida u ovoj revoluciji bilo pozivanje na nasilje Emevija prema
Haimijama i stradanje ove porodice, a najvei pokreta srdbe naroda protiv
Emevija bilo je podsjeanje na ehadet Imama Husejna, Imam Ali.
Historiari piu: Kada su odrubljenu glavu posljednjeg emevijskog halife
Mervana donijeli pred Ebul-Abbasa, prvog abasidskog halifu, on je uinio
dugu seddu, pa kad se digao, obratio se Mervanovoj glavi: ''Hvala Bogu,
Koji je uinio da se osvetim tebi i tvom plemenu; hvala Bogu, Koji me je
uinio pobjednikom nad tobom!' Kad su pred Ebul-Abbasa donijeli
polumrtva tijela emevijskih poglavara, naredio je da mu prostru trpezu preko
njihovih tijela i postave na nju hranu. Onda je sjeo na tijela i poeo slatko
jesti, premda su neka od tijela jo davala znakove ivota! Kad se najeo, kazao
je: Nikad u ivotu nisam ovako slatko objedovao!2 A onda je kazao:
Odsijecite im udove i pobacajte ih po putu, pa neka ih ljudi i nakon njihove
smrti proklinju kao to su ih proklinjali za njihovih ivota. Uskoro su ljudi
mogli vidjeti pse kako raznose i vuku po zemlji udove Emevija na kojima su
jo bili ostaci skupocjene odjee.3
1
Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 211-244.
2
izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, 1378. h.g, sv. 7, str. 130. Isto prenosi i Mesudi
u Murudul-zehebu, sv. 3, str. 257, ali umjesto o dvije hiljade, govori o dvjesto rtava.
3
96
ETVRTI IMAM, ALI SEDAD, s.a
Poznat kao Zejnul-Abidin i Sedad, sin je treeg imama Ehli-bejta, Husejna
ibn Alija, mir neka je na nj, i njegove ene ahrbanu. Imam Sedad, mir neka
je s njim, roen je 38. godine po Hidri u Medini,1 gdje je i proveo
djetinjstvo.2 Dvije prve godine njegovog ivota poklapaju se s vlau
njegovog djeda Imama Alija, mir neka je s njim, dok je narednih deset godina
bilo razdoblje imameta njegovog amide Hasana Mudtebe, mir neka je na
nj, koji je za to vrijeme, u trajanju od est mjeseci, bio i halifa islamskog
svijeta. Nakon ehadeta Imama Mudtebe, mir neka je na nj, 50. godine po
Hidri, deset narednih godina, koliko je trajao imamet Husejna ibn Alija, mir
neka je s njim, Imam Sedad proveo je uz svoga oca. U mjesecu Muharemu
61. godine po Hidri naao se na Kerbeli i ondje bio svjedokom oevog
ehadeta. Nakon tragedije na Kerbeli, dakle, poto je preuzeo ulogu imama,
bio je sa ostalim zarobljenicima iz Husejnovog logora sproveden u Kufu i
am i tokom tog putovanja bio je staratelj i oslonac zarobljenika u svim
njihovim stradanjima i patnjama. Tokom ovog putovanja svojim vatrenim
govorima raskrinkavao je Jezidovu vlast. Nakon izlaska iz ama nastanio se
u Medini, gdje je 94. ili 95. hidretske godine dosegao ehadet. Sahranjen je
na uvenom greblju Bakije, pokraj svoga amide Imama Hasana, mir neka je
s njim.
Imam Ali ibn Husejn bio je savremenik sa sljedeim halifama: Jezid ibn
Muavija (61-64. h.g.);3 Abdullah ibn Zubejr (61-73. h.g.);4 Muavija ibn Jezid
1
Muhammed ibn Jakub Kulejni, Usulul-Kafi, priredio Ali Akbar Al-Ghafari, Mektebetul-
Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 467; ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str.
253; Fadl ibn Hasan Tabrisi, I'lami al-vari bi i'lami al-huda, Darul-kutubil-islamijje,
Teheran, str. 256, Hasan ibn Muhammed ibn Hasan Komi, Tarih-e Kom, prijevod Hasan ibn
Hasan ibn Ali Komi, Entesharat-e Tus, Teheran, 1361, str. 196. U pogledu imena majke
etvrtog Imama postoje razilaenja, pa je hroniari, osim pod imenom ahrbanu, spominju i
pod jo dvanaest imena, od kojih su neka: ahi Zanan, Dahani ah, ahrnaz, Dahani
Banuje, Hule, Silafa... Radi vie obavijesti pogledati Sejjid Dafer ehidi, Zendegani Ali ibn
Husejn, Daneshgah-e Melli Iran, Teheran, sv. 1, str. 403-416.
2
ejh Mufid, Isto, str. 253; Allame Tabrisi, Tadul-mevalid, Mektebu basireti, Kom, 1363,
str. 80; Kulejni, Isto, str. 466; Sabt Ibn Devzi, Tezkiratul-havas, str. 167.
3
U zagradi je period vladavine svakog od navedenih halifa.
4
Abdullah ibn Zubejr bio je jedan od onih koji nisu dali prisegu Jezidu. Nakon Muavijine
smrti, malo prije nego to je Imam Husejn, mir neka je s njim, krenuo iz Mekke, stigao je u
taj grad i dao se u politike aktivnosti. Poto nakon smrti Imama Husejna nije imao
dostojnog takmaca, proglasio se u Hidazu halifom. Jezid ga do kraja svoga ivota nije uspio
poraziti. Nakon Jezidove smrti, Abdullah je svoju vlast proirio iz Hidaza na Irak, Egipat i
istone dijelove islamskog svijeta, tako da se vlast Jezidovih nasljednika svela na am.
Prema tome, u razdoblju od 61. do 73. godine islamskim svijetom uporedo su vladala dvojica
halifa, ali nakon to je Abdullah ibn Zubejr poraen i ubijen od strane Abdul-melika ibn
Mervana, hilafet se u cijelosti naao u rukama Mervanovih potomaka.
97
(nekoliko mjeseci tokom 64. h.g.); Mervan ibn Hakem (devet mjeseci tokom
65. h.g.); Abdulmelik ibn Mervan (65-76. h.g.); i Velid ibn Abdulmelik (76-
96. h.g.).
Naalost, meu narodom se esto etvrti Imam naziva i 'bolesni Imam', a
takav nadimak nam u svijest priziva slabanu i nemonu osobu, blijedog,
iznemoglog i melanholinog ovjeka. To, meutim, nipoto ne odgovara
istini. Naime, etvrti Imam bio je bolestan samo onih nekoliko dana na
Kerbeli, nakon ega je ozdravio i narednih trideset i pet godina bio je, poput
ostalih Imama, odlinog zdravlja i tjelesnog stanja. Nema sumnje da je
Imamova bolest prilikom traginih dogaaja na Kerbeli bila osobita Boija
pomo, jer Imam usljed bolesti nije bio obavezan stupiti u borbu1 te je tako
njegov sveti ivot bio zatien od Jezidovih plaenika. Da Imam tada nije bio
bolestan, morao bi uestvovati u dihadu protiv Jezidove vojske, a onda bi,
poput ostalih sinova i prijatelja svoga oca, i on postao ehidom, ime bi bilo
ugaeno svjetlo Upute. Sabit ibnul-Devzi pie: Ali ibn Husejn nije ubijen,
jer je bio bolestan. A Muhammed ibn Sa'd biljei: Desetog Muharema Ali
ibn Husejn, koji se nalazio uz svoga oca, imao je dvadeset i etiri godine,
tako da su neutemeljene tvrdnje kako je tada bio jo golobrado dijete.
Meutim, toga dana on je bio bolestan i zato nije uestvovao u boju.2 Ibn
Sa'd nas takoer izvjetava: Nakon ubistva Husejna ibn Alija, imr otie k
Aliju ibn Husejnu, koji je bolestan leao u postelji, i ree: 'Ubijte ovoga!'
Jedan od njegovih pratilaca ree: 'Slava Bogu! Zar da ubijemo bolesnog
mladia koji nije uestvovao u bici?!' Uto stie Omer ibn Sa'd i ree: 'Ne
dirajte ove ene i tog mladia!'3 ejh Mufid prenosi od Hamida ibn
Muslima, jednog od Jezidovih vojnika: Na dan Aure uli smo u ator Alija
ibn Husejna. On bijae teko bolestan i leao je u postelji. imr stie sa
skupinom pjeaka pa ga upitae: 'Hoemo li ubiti i ovog bolesnika?' Tada
rekoh: 'Slava Bogu! Zar ubijate i djecu?! Ovo je djeak, a bolest ga je oborila
s nogu.'4 Govorio sam tako sve dok ih ne odvratih od nakane da ga ubiju.
Tada stie i Omer ibn Sa'd. ene su plakale i naricale. On ree svojim
ljudima: 'Neka niko od vas ne ulazi u atore ovih ena i nemojte dirati tog
mladia!'5 Kao to se da primijetiti, bolest etvrtog Imama bila je Boija
blagodat posredstvom koje mu je spaen ivot, ali to niukoliko ne ukazuje na
njegovu duhovnu slabost ili nemo pred neprijateljem. Ne samo da je u tako
tekim uvjetima Imam bio utjeha i oslonac zarobljenicima, ve se i prema
1
Mesudi, Isto, str. 167; Ibn Devzi, Isto, str. 324.
2
Ibn Devzi, Isto, str. 324.
3
Al-tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 221.
4
Hamid ibn Muslim je nazvao hazreti Sedada (koji bijae omravio i oslabio) djeakom
vjerovatno s ciljem izazivanja samilosti, ili je moda kasnije dogaaje opisivao na ovaj nain
kako bi kod sljedbenika Ehli-bejta oprao barem dio svoga grijeha.
5
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebet basiret, str. 242; Ibn Derir Taberi, Tarihul-umim
vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 260.; Ahtab Havarizmi, Isto, sv. 2, str. 38.
98
neprijatelju ophodio hrabro i odvano, o emu svjedoe i njegovi vatreni
govori i obraanja u Kufi i amu. Nakon to su zarobljenici dovedeni u Kufu,
Imam je tako otro razgovarao sa Abdullahom ibn Zijadom na skupu koji je
ovaj pripremio da je Abdullah, kako smo to ranije vidjeli, silno rasren, bio
naredio da Imama pogube.
Kako je ve ukazano, Imam Sedad prisustvovao je stradanju na Kerbeli,
a nakon ehadeta svoga oca Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, bio je na
elu preivjelih iz Husejnove porodice i preuzeo je obavezu pronoenja
poruke njegovog ustanka. Kroz svoje govore i obraanja on je razotkrivao
prljavo lice emevijske vlasti i uticao je na buenje svijesti u javnosti u vezi s
deavanjima na Kerbeli. Da preivjeli Imama Husejna nisu osvjeivali i
budili narod, nema sumnje da bi neprijatelji islama i sluge tadanjih monika
uspjeli izbrisati iz historije ovaj veliki ustanak i vjeni pokret ili ga prikazati
u krivom svjetlu. Propaganda emevijskih vlasti protiv Poslanikove porodice
bila je iroka i obuhvatna. Meutim, zauzimanje Imama Sedada i ostalih
preivjelih lanova porodice prvaka ehida, mir neka je s njim, u vrijeme
njihovog suanjstva, kada su im Jezidova glupost i golema mrnja dali priliku
za to, nije Husejnovim neprijateljima pruilo mogunost da iskrivljavaju
injenice i ire lai. S obzirom na okolnost da smo u poglavlju o ivotu
Imama Husejna, mir neka je s njim, prilino opirno govorili o
propagandnom djelovanju etvrtog Imama, ovdje emo se zadovoljiti onim
to smo ve kazali.
Na temelju podjele razdoblja imameta na etiri dionice nakon smrti
Poslanika islama, o emu smo govorili u poglavlju o ivotu Imama Alija, mir
neka je s njim, ivot Imama Sedada odvijao se u okviru etvrte dionice.
Njene karakteristike su bile gubitak nade u mogunost oruane pobjede
pokreta, djelatno nastojanje da se dugorono oblikuju pretpostavke za
uspostavu islamske vlasti od strane Poslanikove porodice, priprema uvjeta za
ostvarenje tog cilja kroz kulturni rad i odgoj odgovarajuih osoba, ouvanje
izvorne islamske misli te ukazivanje na novotarije i zablude. Nije potrebno
posebno naglaavati da su alobni dogaaji sa Kerbele vrlo brzo zadali
snaan udarac sljedbenicima Ehli-bejta. Odgovori na vijest o ovim
dogaajima u cijelom tadanjem islamskom svijetu, posebno u Iraku i
Hidazu, oznaili su strah i zebnju. Naime, postalo je oito da se Jezid, koji je
spreman ii toliko daleko da pobije Poslanikove potomke, potovane i
ugledne u itavom islamskom svijetu, i da uzme u roblje njihove ene i djecu,
nee prezati ni od kakvog zloina kako bi uvrstio svoju vlast.1 Taj strah i
zebnja, naroito primjetni u Kufi i Medini, dodatno su osnaeni nakon
tragedije Medinjana i okrutnog guenja njihovog pokreta od strane Jezidovih
snaga u mjesecu Zul-hiddi 63. h.g. Na podrujima pod jakim uticajem
1
Zarobljavanje ena i djece kao i noenje glava ehida od grada do grada imali su zasigurno
za cilj izazvati strah meu narodom i osujetiti svaki otpor.
99
Poslanikove porodice, posebno u Hidazu i Iraku, zavladala je utnja.
Sljedbenici Imama ubrajani su u neprijatelje Emevija, te su se osjeali slabim
i bespomonim, a njihova organiziranost i poredak posve su se raspali.
Ukazujui na to neugodno stanje, Imam Sedad je izjavio: U cijeloj Mekki i
Medini nema ni dvadeset ljudi koji nas vole. uveni historiar Mesudi
istie: Ali ibn Husejn preuzeo je imamet u tajnosti i uz strogu tekiju u
tekim vremenima. Imam Sadik, mir neka je na nj, kazao je o ovim alosnim
i neugodnim prilikama: Nakon ehadeta Husejna ibn Alija, mir neka je s
njim, ljudi su napustili vjeru [u izuzetnost Poslanikove porodice], osim
trojice: Ebu Halida Kabulija, Jahje ibn Ummi Tavila i Dabira ibn Mut'ima.
Uz njih su kasnije pristali jo neki, tako da je broj sljedbenika porastao. Jahja
ibn Ummi Tavil uao je u Poslanikovu damiju u Medini i ovako se obratio
ljudima: Mi smo vam suprotstavljeni i poriemo va put i vjerovanje.
Izmeu vas i nas postojae uvijek neprijateljstvo i otvoreni sukob... Ne treba
ni napominjati da su u takvim uvjetima ovako otvoreno i odluno mogli
nastupati samo rijetki ljudi, koji nisu marili za vlastiti ivot, poput Jahje ibn
Ummi Tavila, koji je bio spreman izloiti se svakoj opasnosti. Zato je
Hadad ibn Jusuf, optuujui Jahju za privrenost i ljubav prema Imamu
Aliju, mir neka je s njim, dao da mu se odsijeku ruke i noge i umorio ga je
groznom smru.1 Fadl ibn azan, jedan od najistaknutijih uenjaka i
muhadisa sredine 3. hidretskog stoljea i uenik trojice ehlibejtskih imama,
Devada, Hadija i Askerija, mir neka je sa svima njima, kae: Na poetku
imameta Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, slijedilo ga je tek nekoliko
osoba: Muhammed ibn Dabir ibn Mut'im, Jahja ibn Ummi Tavil i Ebu Halid
Kabuli.2
Razdoblje imameta hazreti Seddada poklapa se sa vlau jednog od
najmranijih poredaka u povijesti islama. Premda je jo prije njegovog
vremena islamska vlast zastranila i pretvorila se u tlaiteljski i sebian reim,
vrijeme u kojem je djelovao etvrti Imam od preanjih vremena razlikuje se
po tome to su vlastodrci sada otvoreno i bez nastojanja da to prikriju
skrnavili islamske svetinje, te sasvim otvoreno zanemarivali naela islama, a
niko nije pritom imao hrabrosti za bilo kakav vid otpora. Vei dio imameta
hazreti Sedada poklapa se sa hilafetom Abdul-Melika ibn Mervana, ija je
vladavina trajala dvadeset i jednu godinu. Historiari Abdul-Melika opisuju
kao lukavog, opreznog, pronicljivog, uenog i otroumnog ovjeka. Autor Al-
Fahrija pie: Abdul-Melik je bio uman, pametan, uen, obrazovan, bistar,
izvanredan politiar i pronicljiv ovjek.3 Hinduah biljei: Bio je to
pametan, vrlinama obdaren, rjeit i uen ovjek, upuen u znanost, predaje i
1
ejh Tusi, Ihtijaru ma'rifetir-ridal, str. 123.
2
ejh Tusi, Isto, str. 115.
3
100
pjesnitvo, dobrog znanja i ispravnog razmiljanja.1 Prije nego to se
domogao vlasti, Abdul-Melik je ubrajan meu medinske fakihe, bio je poznat
po svojoj skruenosti, ibadetu i vjerskom usmjerenju. Vrijeme je provodio u
damiji u Medini, predan ibadetu te je tako stekao i nadimak Hamametul-
mesdid, odnosno damijski golub. Kau da je u trenucima smrti njegovog
oca Mervana, dakle u trenucima kada mu je pripao hilafet, zateen kako ui
Kur'an, pa kada je uo tu vijest, zatvorio je Kur'an i rekao: A sada se ja i ti
rastajemo!2 I zaista se i jeste odvojio od Kur'ana te je, usljed oholosti koju
mu je vlast donijela, posve promijenio svoje ponaanje, tako da se historiari
s gorinom sjeaju njegovih nedjela. Sujuti i Ibn Asir piu: Abdul-Melik je
u historiji islama prvi koji je prekrio oprost dat ljudima. Ubio je Amra ibn
Saida ibn Asa, nakon to mu je obeao sigurnost. On je prvi koji je ljudima
zabranio da govore u prisustvu halife i prvi koji je sprjeavao pozivanje na
dobro. Dvije godine nakon poraza Abdullaha ibn Zubejra u Mekki (75. h.g.),
Abdul-Melik je, putujui na Had, stigao u Medinu i, obraajui se narodu,
rekao sljedee: Ja vam nisam onaj jadni halifa (Osman), nisam onaj
popustljivi halifa (Muavija), niti sam onaj slabe pameti (Jezid). Ove ljude
neu lijeiti drugaije nego sabljom. Traite od mene da budem bogobojazan,
a sami niste takvi. Tako mi Boga, ko me od danas pa ubudue bude pozivao
na bogobojaznost, glavu u mu odrubiti! Ovu posljednju reenicu rekao je
ciljajui na pojavu da su hatibi i imami duma-namaza obiavali zapoinjati
uenje hutbe petkom rijeima Itequllah (Bojte se Boga). Kada onaj ko se
smatra Poslanikovim halifom, u Poslanikovom gradu i pored mjesta na kojem
je Poslanik sahranjen govori ovako i napada na njegov sunnet, moe se slutiti
kakvo se tek ponaanje moglo oekivati od njegovih namjesnika u udaljenim
oblastima. Za vrijeme svoje duge vladavine Abdul-Melik je toliko provodio
nasilje, smutnju i nepravdu da je svjetlo imana posve zamrlo u njegovom
srcu. To je naprosto postao njegov nain ivljenja, pa je tako jednom kazao
Saidu ibn Musejjibu: Postao sam takav da me vie ne raduje dobro koje
uinim, niti sam alostan zbog zla koje inim. Said ibn Musejjibu na to mu
ree: Onda je tvoje srce potpuno mrtvo.3 Abdul-Melik se najee druio sa
enom po imenu Ummi Derda. Jednom mu ona ree: O Zapovjednie
vjernika, ula sam da si nakon ibadeta pio vino?! On joj odgovori: Ne samo
vino, pio sam ljudske krvi!4 On, koji se nakon napada Jezidove vojske na
Mekku radi obaranja Abdullaha ibn Zubejra utjecao Bogu od takvog ina i
izraavao svoje gnuanje, nakon dolaska na vlast ne samo da je i sam
1
Ibn Takteka, Al-Fakhri, Darul-Sadr, Bejrut, 1386, str. 122-124.
2
Sujuti, Isto, str. 217; Ibn Takteka, Isto, str. 122; Ebul-Abbas Al-Muberid, Al-Kamil fil-
lughat vel-adab, Dari Kitabul-'ilmijje, Bejrut, 1985; sv. 2, str. 192; Henduah, Isto, str. 76.
3
Ibn Takteka, Isto, str. 122; Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 521; Henduah, Isto, str. 76.
4
Sujuti, Isto, str. 216.
101
nastavio s takvim nedjelima, ve je zaduio krvnika kakav je bio Hadad da
to obavi za njega. Ovaj je katapultom kamenovao Mesdidul-Haram i Kabu.1
Po ugledu na njega, Abdul-Melikovi nasljednici u razliitim podrujima
islamskog svijeta provodili su tlaiteljsku i nasilniku vladavinu, odnosei se
prema narodu grubo i krvolono. Mesudi pie: Abdul-Melik je bio sklon
proljevanju krvi. Njegovi namjesnici poput Hadada, poglavara Iraka,
Muhliba, poglavara Horasana, i Hiama ibn Ismaila, poglavara Medine, bili
su takoer tlaitelji i nemilosrdni poput njega.2 Upravitelj Medine Hiam ibn
Ismail bio je tako strog prema narodu i toliko je tlaio Poslanikovu porodicu
da je Velid, kada je nakon oeve smrti preuzeo vlast, bio primoran da ga
smijeni. Ipak, gori od svih bio je Hadad, iji su zloini dobro poznati u
historiji islama. Nakon to je porazio Ibn Zubejra, Abdul-Melik ga je na dvije
godine postavio za svoga namjesnika u Hidazu (Mekki, Medini i Taifu).3
Hadad je u Medini dao pogubiti skupinu ashaba, meu kojima su bili
Dabir ibn Abdullah Ensari, Enes ibn Malik, Sehl ibn Sa'idi i jo neki, pod
optubom da su oni Osmanove ubice!4 Naputajui Medinu, kazao je:
Zahvaljujem Bogu to me izvodi iz ovog truhlog grada. Ovaj grad gori je od
bilo kog drugog, a njegovi ljudi su izdajniki i buntovniki raspoloeni prema
Zapovjedniku vjernika. Da mi on nije naredio drugaije, sravnio bih ovaj
grad sa zemljom. U njemu nema niega, osim komada drveta koje nazivaju
Poslanikovim minberom i ake truhlih kostiju, koje nazivaju Poslanikovim
grobom!5
Poto je Hadad potinio Mekku i Medinu, Abdul-Melik je shvatio da
samo on moe smiriti i Irak, te mu je 75. h.g. povjerio vlast nad Irakom
(Kufom i Basrom). Hadad u Kufu nije doao onako kako je uobiajeno za
halifinog namjesnika, nego je u grad stigao zakrinkan. Uao je u mesdid,
probio se kroz narod i ispeo se na minber, a onda je neko vrijeme sjedio na
minberu nita ne govorei. Ljudi se poee saaptavati, pitajui se o kome se
radi. Neko predloi da ga kamenuju zbog takvog postupka, ali ljudi ipak
odluie da saekaju i vide ta e se desiti. Kad se amor u mesdidu utia,
Hadad skide krinku i poe govor ovim rijeima: O narode Kufe, vidim
ovdje glave koje su poput zrelog voa prispjelog za branje i koje treba da
1
Sujuti, Isto, str. 217; Henduah, Isto, str. 76.
2
Mesudi, Murudul-zeheb, sv. 3, str. 91.
3
Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1384, sv. 3, str. 27-29;
Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 220.
4
Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1384, sv. 3, str. 18. Ibn Asir kae:
Odnosio se prema njima isto kao i prema zimmijama. (Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih,
Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 359.)
5
Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 359; Sejjid Dafer ehidi, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan,
Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 182. Od Boga molimo oprost to prenosimo
ovakve gnusne rijei, a inimo to tek zato kako bismo itaocima dali do znanja o kakvim
osobama ovdje govorimo.
102
budu odvojene od tijela, a ja sam onaj ko e to obaviti. Vidim ovdje turbane i
brade s kojih kao da kaplje krv... Onda je nastavio svoj prijetei govor i
uplaio je ljude tako da iz ruku onoga koji ga je htio kamenovati ispade
kamenje, a da ovaj nije bio ni svjestan toga.1 Na slian nain Hadad se
ponio i stigavi u Basru. Ibn Kutejba Dinvari ovako opisuje Hadadov
dolazak u Basru: Hadad se u Basru zaputi sa dvije hiljade vojnika iz
ama, te u pratnji jo etiri hiljade vojnika iz drugih krajeva. Stigavi do
Basre, povede sa sobom u grad njih dvije hiljade i odlui ui ba u vrijeme
duma-namaza. Svojoj pratnji naredi da opkole damiju i pored svake od
damijskih kapija, a bilo ih je osamnaest, postavi po stotinu ljudi sa sabljama
sakrivenim pod odjeom i naredi im: 'Zaujete li u damiji kakvu galamu,
svakog ko pokua izai napolje posijecite, i to tako da mu se glava otkotrlja
napolje, a tijelo da mu ostane unutra!' Njegovi ljudi stadoe uz vrata,
ekajui. Hadad onda ue u damiju u pratnji dvije stotine ljudi, stotinu
ispred i stotinu iza njega, koji su pod odjeom nosili sablje. Sam je, takoer,
imao sakrivenu sablju. Hadad ree svojim ljudima: 'Kad uemo u damiju,
odrat u govor, a oni e me poeti gaati kamenicama. Kada vidite da sam
skinuo turban i stavio ga na koljena, isuite sablje i zaponite sjei ljude!' S
takvom nakanom Hadad se u vrijeme namaza ispe na mimber i, izmeu
ostalog, izgovori: 'Zapovjednik vjernika (Abdul-Melik) ovlastio me da
vladam u vaem gradu i da dijelim meu vama bejtul-mal. Naredio mi je da
se odazovem na vapaj potlaenog i da se osvetim tlaitelju, da cijenim
dobroinitelje i da kaznim one koji zlo ine... aljui me ovamo, halifa mi je
dao dvije sablje: sablju milosti i sablju srdbe i kazne. Sablju milosti putem
sam izgubio, ali sablja kazne, evo, u mojoj je ruci!' Tada ga narod poe gaati
kamenicama. On tada skide turban s glave i stavi ga na koljena, a njegovi
ljudi stadoe bez oklijevanja sjei ljude. Kad shvatie ta se deava, ljudi
nagrnue na kapije damije, ali ko god bi zakoraio napolje, glava bi mu bila
odrubljena. Tako su bjegunci bili primorani da se vrate natrag u damiju, a
ondje su ginuli tako da se potok krvi iz damije slijevao ka bazaru. Na taj
nain je Hadad irom Iraka uspostavio strahovladu, pogubivi masu
uglednih, pobonih i nedunih ljudi. U srca ljudi bijae posijao strah koji je
obuhvatio ne samo Irak ve i cijeli Huzistan i istok.
uveni historiar Mesudi pie: Hadad je vladao dvadeset godina i broj
onih koji su za to vrijeme stradali od njegovog okrutne sablje popeo se na
stotinu i dvadeset hiljada ljudi! Tu nisu uraunati oni koji su, sukobljavajui
se s njim, bili pogubljeni od njegovih vojnika. U trenutku Hadadove smrti,
u njegovom poznatom zatvoru, na iji sami spomen bi ljudi poeli drhtati od
straha, nalazilo se pedeset hiljada mukaraca i trideset hiljada ena,
zatvorenih zajedno. Sedamnaest hiljada njih bili su goli i bosi. Njegov zatvor
1
Ebul-Abbas Al-Muberid, Al-Kamil fil-lughat vel-adab, Dari Kitabul-'ilmijje, Bejrut 1985,
sv. 2, str. 32.
103
nije imao krova, tako da su zatvorenici ljeti bili izloeni vruinama, a zimi
kii i studeni.1
Nakon Abdul-Melikove smrti hilafet je pripao njegovom sinu Velidu.
Neki historiari pohvalno govore o Velidu i daju mu prednost u odnosu na
njegovog oca Abdul-Melika, djeda Mervana i brojne druge halife. Naime,
nijedan od emevijskih halifa, izuzmemo li Omera ibn Abdul-Aziza, nije za
svoje vladavine uinio toliko stvari od opeg dobra i toliko dobrih djela, kao
Velid. On je za svoje vladavine nastojao graditi i popravljati damije i druge
bogomolje, a bodrio je svoje namjesnike da i sami isto ine. Historiari kau:
Velid je izgradio Veliku damiju u Damasku i proirio je Poslanikovu
damiju i Mesdidul-Aksa. Po njegovoj naredbi, izgraena je damija u
svakom gradu koji nije imao mjesto za skupno obavljanje namaza. Takoer,
osnovao je brojne postaje i tvrave u svrhu odbrane granica islamske
teritorije, izgradio je brojne puteve, dao je da se u raznim krajevima
islamskog svijeta iskopaju bunarevi, osnivao je kole i bolnice, dokinuo je
nepripremljeno dijeljenje milostinje i pomoi sirotinji, pa je ustanovio
odreeni iznos iz bejtul-mala koji je dodjeljivan bolesnim, siromanim i
potrebitim u zemlji. Ustanovio je prihvatilita za slijepe i nemone, zbrinuo je
leprozne i odredio da se o njima brinu lijenici i njegovatelji, te je naredio da
se za takve osigura ishrana i njega. Takoer, osnovao je sirotita u kojima su
djeca bez roditeljskog staranja i siroad imala osiguran boravak, odgoj i
obrazovanje. Veinu svoga vremena provodio je lino obilazei gradove i
bazare i nadzirao je kretanje cijena robe.2
Pored ovih svijetlih, oevidnih injenja, Velid je u ivotu imao i loih
postupanja te sasvim oitih zabluda, koje ne trebaju ostati nespomenute.
Kako historiari prenose, Velid je bio nasilnike i tlaiteljske naravi. Otac i
majka su ga u djetinjstvu odgajali udovoljavajui svim njegovim eljama i
niim ga ne ograniavajui, te je stoga odrastao u prilino neuljuenu
neobrazovanu linost.3 Velid nije poznavao arapsku gramatiku i knjievnost i
nikad u ivotu nije valjano savladao pravila arapskog jezika, pa su njegovi
govori zvuali gramatiki i stilski rogobatno. Na jednom skupu kod svoga
oca, prilikom razgovora s nekim Arapom, pogreno je izgovarao i
najjednostavnije reenice. Otac ga je radi toga prekorio rijeima: Onaj ko ne
poznaje kako valja jezik Arapa ne moe vladati njima! Velid se nakon toga
est mjeseci posvetio uenju arapske gramatike pod nadzorom nekolicine
vrsnih jezikoslovaca, ali na kraju je s gramatikom stajao jo loije nego prije.4
Moda jedan od razloga njegovog istrajavanja na irenju znanja i nauke lei
1
Mesudi, Murudul-zeheb, sv. 3, str. 166-167.
2
Sejjid Amir Ali, Muhtaserut-tarihul-'arab, Bejrut 1967, str. 123; pogledati i Tarihu Jakubi,
Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1384, sv. 3, str. 36.
3
Sujuti, Isto, str. 223-224.
4
Ibn Asir, Isto, sv. 5, str.11; Ibn Takteka, Isto, str. 127.
104
upravo u injenici to je, svjestan da je sam prilino neobrazovan, htio na taj
nain prikriti svoju slabost.
Velid je vlast nad ivotom muslimana povjerio emirima, namjesnicima i
zapovjednicima, koji su vaili za kvarne i zloinu sklone osobe i koji su
narodu nanijeli mnogo jada. Jedan od njegovih slubenika bio je i Haddad
ibn Jusuf, kojeg je nakon Abdul-Melikove smrti zadrao u svojoj slubi. U to
vrijeme am se nalazio pod izravnim Velidovim nadzorom, u Iraku je vladao
Hadad, u Hidazu Osman ibn Habara, u Egiptu Kura ibn erik, a svaki od
njih bio je poznat kao tlaitelj. Omer ibn Abdul-Aziz (Velidov brati) bio je
toliko odan potenju i pravednosti da je u vezi s vlau nekolicine ovih
namjesnika izjavio: Zemlja je puna nasilja i tlaenja. O Boe, izbavi narod
iz ove nesree!1 Moda je upravo zbog ovakve nepravde vladara,
potlaenosti i bespomonosti muslimana Imam Sedad, mir neka je na nj, u
jednom svom kazivanju ljude podijelio u est skupina. Kazao je da obian
svijet nalikuje ovcama koje ive izmeu lava, vuka, lisice, psa i svinje, a
svaki od njih eli njihovu kou, meso i kosti.2
Poto smo donekle objasnili politike prilike u doba hazreti Sedada,
mnogo bolje emo shvatiti zato Imam nije dizao ustanak. Naime, s obzirom
na strah i bezvoljnost koji su vladali u drutvu te strogi nadzor i uhoenje
uspostavljene od strane emevijske vlasti, svaki oruani pokret bio je osuen
na poraz. Niti najmanji pokret, uostalom, nije mogao proi nezapaeno od
dounika emevijske vlasti. Tako je jednom prilikom uhoda iz Medine
obavijestio Abdul-Melika: Ali ibn Husejn imao je robinju, pa ju je
oslobodio, a potom se vjenao njome. Abdul-Melik je poslao Imamu pismo
u kojem mu prigovara zbog ovog ina i zamjera mu to se nije oenio
nevjestom plemenitog roda, nekom iz plemena Kurejija. Imam mu je u
odgovoru napisao: Nema nikoga ko bi bio vei i plemenitiji od Poslanika
Boijeg, pa je on oenio svoju osloboenu robinju. Bog islamom uzvisi sve
to je bilo nisko, svaki nedostatak pretvori u savrenstvo i svaku mahanu u
vrlinu. Nijedan musliman nije nizak, i ne postoji niskost, osim niskosti
neznabotva!3 Abdul-Melik je na ovaj nain htio upozoriti Imama da ima
uvid u sve to ovaj ini, pa ak i u njegove line stvari i porodine odnose.
Kako je onda u takvim prilikama bilo mogue zapoeti neki prekretniki
pokret? ini se da se Imam, upravo shvatajui te gorke i nepovoljne uvjete,
obraa Bogu ovakvom dovom: Kako mnogo neprijatelja koji su isukali
sablju neprijateljstva prema meni, naotrili sjeivo bodea svojih za me,
1
Ibn Asir, Isto, sv. 5, str. 11.
2
Saduk, Al-Khisal, Menuratul- dema'til-muderrisin, Kom 1403, str. 339.
3
Muhammed ibn Jakub Kulejni, Usulul-Kafi, priredio Ali Akbar Al-Ghafari, Mektebetul-
Saduk, Teheran 1381, sv. 5, str. 344; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr,
Bejrut, sv. 5 str. 214; Medlisi, Biharul-anvar, sv. 46, str. 105; Ibn Kutejba Dinvari, 'Ujunul-
akhbar, Kairo, sv. 4, str. 8.
105
izotrili vrhove maeva svojih za me, izmijeali ubojite napitke svoje za me,
usmjerili na me pravoletne strijele svoje, sprijeili poglede svoje da ne skrenu
naspram mene i tajno misle o tome da me posjete s neim mrskim i natjeraju
da progutam uninu njihovu! Zato si pogledao, Boe moj, na slabost moju u
noenju tovara tekih, nesposobnost moju da zadobijem pobjedu nad onim
koji smjera zaratiti protiv mene, i osamljenost moju naspram brojnosti velike
onoga koji mi je neprijatelj i lei ekajui na me s nevoljom o kojoj mislio
nisam. I krenuo si odmah da mi pomogne i osnaio si lea moja snagom
Svojom!1
Iz dosada kazanog shvatamo da se etvrti Imam naao nakon Kerbele na
tekoj razdjelnici puteva. Mogao je meu svojim pristalicama i poklonicima
potaknuti osjeanja i uzbuniti ih, to je ovjeku poput njega bilo lahko uiniti,
te tako otpoeti odluan i odvaan pokret, razviti zastavu suprotstavljanja i
zapoeti burna deavanja. Ali, s obzirom da neophodni uvjeti za opstanak
jednog temeljitog pokreta nisu bili zadovoljeni, plamen bi se brzo ugasio i
Emevijama bi se pruilo dovoljno prostora za vojno i politiko djelovanje. Ili,
mogao je usmjeravati bujicu osjeanja, odnosno pripremiti preduvjete,
osigurati ideju vodilju i glavne inioce potrebne za ostvarenje svoga velikog
cilja: preporoda islama, preustroja islamskog drutva i islamskog poretka.
Tako bi pred neprijateljima zatitio svoj i ivote svojih brojnih pouzdanih
prijatelja.2
S ovog stanovita treba posmatrati i nespremnost etvrtog Imama da
sarauje sa ustanicima u Medini. Ustanak u Medini dogodio se 63. (ili 62.)
godine po Hidri i poznat je pod imenom Tragedija Harre. Ti dogaaji
posljedica su ogorenja i srdbe naroda prema Jezidovoj vlasti nakon
ehadeta Imama Husejna, mir neka je s njim. Narod je bio gnjevan u Medini,
sjeditu Poslanikove porodice, ashaba i tabiina. Njen namjesnik, Osman ibn
Muhammed ibn Ebu Sufjan, koji nezrelou, neotesanou i oholou nije
nimalo zaostajao za Jezidom, poslao je po Jezidovom nalogu skupinu
medinskih prvaka u Damask da izbliza upoznaju mladog halifu, a onda, po
povratku, da smire narod i navedu ga na pokornost vlastima. Shodno tom
planu, Osman je izaslanstvo, koje su inili Munzir ibn Zubejr ibn Avvam,
Abdullah ibn Ebu Amr Mahzumi, Abdullah ibn Hanzala Gasilul-Melaik i jo
nekolicina uglednih pojedinaca iz Medine, poslao Jezidu u Damask. Kako je
to ve ranije primijeeno, Jezid nije imao islamskog odgoja, a ni savjetnika
koji bi ga uputio da se pred ovim izaslanstvom barem pristojno ponaa, a nije
bio sposoban ni rasuivati poput svoga oca, koji je znao da se onaj ko vlada u
ime islama mora barem naizgled drati islamskih propisa. Tako se on nije
ustruavao da i pred ovim izaslanstvom pije opojna pia, prireuje igre sa
psima, gozbe i pijanke uz muziku i razvratno ponaanje. Na svome dvoru
1
Sahifa Sedadija, dova br. 49.
2
Sejjid Ali Khamenei, Pishva-je sadik, Entesharat-e Sejjid Demal, Teheran, str. 24.
106
primio ih je u punom sjaju, ukazao im je sve poasti i svakog je bogato
darovao u vrijednosti od pedeset do sto hiljada dinara. Mislio je da e ga
lanovi ovog izaslanstva, primivi spomenuti novac i uz velianstveni prijem
u Zelenom dvorcu u Damasku, po povratku u Medinu hvaliti i veliati.
Meutim, ne samo da ovaj susret s Medinjanima nije Jezidu donio nikakve
koristi, nego su posljedice bila upravo suprotne. Osim Munzira ibn Zubejra,
koji je otiao u Basru, ovi izaslanici su se vratili u Medinu i ondje su narod
koji se okupio da ih saslua obavijestili: Vraamo se od ovjeka koji nema
vjere, koji pije opojna pia, svira tar i tamburu, igra se sa psima, na sijelima
okuplja zabavljae i pjevaice da se uz njih razonodi, a noi provodi okruen
lupeima i pokvarenjacima. Uzimamo vas za svjedoke da mi poriemo
njegov hilafet. Ibn Hanzala ree: Vraam se od ovjeka protiv koga u se
boriti makar me niko ne pomogao i makar se borio sam, uz podrku svojih
sinova. Darovao me je i ukazao mi je potovanje, ali njegov dar sam
prihvatio samo zato da bih se tim novcem okoristio u borbi protiv njega.
Nakon toga, Medinjani su se zakeli na vjernost Abdullahu ibn Hanzali i
protjerali su namjesnika Medine i sve Emevije iz grada. Kada je vijest o tome
stigla do Jezida, on posla Muslima ibn Ukbu, ovjeka u godinama i vjernog
slugu Emevija, da s velikom vojskom ugui ustanak Medinjana. Rekao mu je:
Daj im tri dana vremena. Ako se ne pokore, ratuj protiv njih, a kada ih
pobijedi, ima tri dana da im otima imetak, stoku, oruje i hranu i da to
poklanja svojim vojnicima... Vojska iz ama napade Medinu i izmeu dvije
suprotstavljene skupine otpoe krvavi boj. Naposljetku su pobunjenici
poraeni, a voe pokreta su pogubljene. Muslim je izdao naredbu da tri dana
traje opi pokolj i pljaka njihovog imetka. Vojska iz ama je u ta tri dana
poinila takve zloine da se i pero stidi opisati ih. Zbog tih zloina Muslim
dobi nadimak Musrif, tj. Grabeljivac. Nakon pokolja i pljake, on natjera
narod da poput robova daju prisegu Jezidu.1
Abdullah ibn Zubejr, osoba eljna slave i ovjek koji se samo naizgled
doimao ispravnim, doao je u Mekku 60. h.g., malo prije nego je ondje stigao
Imam Husejn, mir neka je na nj. Dok je Husejn boravio u Mekki, Abdullah
ibn Zubejr bio je u njegovoj sjeni i ljudi nisu obraali panju na njega. Ali,
nakon Husejnovog ehadeta otvara mu se prostor za djelovanje, pa on javno
izrazi svoje suprotstavljanje Jezidu i proglasi se halifom. Abdullah nije imao
nikakve veze za porodicom Imama Alija, mir neka je s njim. Igrao je vanu
ulogu u smutnji koja e se okonati Bitkom oko deve. Tokom svoje
vladavine u Mekki ukinuo je uenje salavata na Poslanika na poetku hutbe.
Upitan o tome, odgovorio je: Poslanik je imao loe blinje, a kada
spomenemo njegovo ime, moramo spomenuti i njih.2 S obzirom na njegovu
1
Pogledati Belazeri, Isto, str. 30-46; Ibn Asir, Isto, sv. 4, str, 102-103, 111-121; Mesudi,
Isto, sv. 3, str. 68-71.
2
107
prolost, ne zauuje to je Imam Sedad, mir neka je s njim, jednom
prilikom izrazio zabrinutost zbog Ibn Zubejrovih smutnji.1 Kako piu neki
historiari, Abdullah ibn Zubejr uzeo je uee u ustanku Medinjana. Nakon
ehadeta Imama Husejna, mir neka je s njim, voen svojim politikim
stremljenjima, prozivao je Iraane to su pozvali Imama, a onda mu uskratili
svoju pomo; prozivao je i Jezida, nazivao ga pijancem, zabavljaem sa
psima i raspusnikom, i pozivao je narod da ga zbaci s vlasti.2 Takoer kau
da je protjerivanje namjesnika Medine i Emevija iz grada izvedeno uz
njegovu saglasnost.3
Vrijeme je sada da razmotrimo razloge Imamove nespremnosti za
saradnju sa ustanicima u Medini. Postojalo je nekoliko razloga Imamove
uzdranosti prema ovom pokretu. Procijenivi prilike i uoivi drutvenu
malaksalost koja je bila zavladala nakon ehadeta Imama Husejna, mir neka
je s njim, Imam je predvidio poraz ovog pokreta i shvatio je da bude li u
njemu uestvovao ne samo da e pretrpjeti poraz, nego e on i njegovi
sljedbenici biti pobijeni, te bi tako iezlo uenje Ehli-bejta. S obzirom na
prolost Abdullaha ibn Zubejra i njegov uticaj u redovima ustanika, ovaj
pokret nikako nije mogao biti izvorno ehlibejtski. Imam nije htio posluiti
kao most do vlasti osobama poput Abdullaha ibn Zubejra. Kao to smo
vidjeli, ustanici su za vou izabrali Abdullaha ibn Hanzalu, a da nisu ni traili
od Imama miljenje o tome. Premda su voe ustanka bile ispravne i estite
osobe, a njihovo osporavanje Jezidove vlasti i okretanje protiv nje bili posve
osnovani i ispravni, nije bilo sigurno da bi pobjedom pokreta sljedbenici
Ehli-bejta ostvarili ikakvu korist. Imajui naprijed reeno u vidu, Imam je od
poetka odluio da ne uestvuje u ovom pokretu. Jezid, koji je znao za
ovakav Imamov stav, a kome je, s druge strane, tragedija na Kerbeli
predstavljala velik teret u pogledu raspoloenja javnosti, naredio je Muslimu
ibn Ukbi da ni na koji nain ne uznemirava Alija ibn Husejna.
Kada su Emevije bile protjerane iz Medine, Mervan je zamolio Imama da
njegovu enu i porodicu primi kod sebe. Imam je to velikoduno uinio.
Narednih trideset dana, dok su u Medini trajali pokolji i pljaka, dom Imama
Sedada bio je izvanredno utoite izbjeglicama. Ondje se sklonilo etiri
stotine ena sa svojim porodicama i Imam se o njima brinuo sve do
okonanja sukoba. Nakon toga, Muslim ibn Ukba pozvao je Alija ibn
Husejna, mir neka je s njim, k sebi. Kada se Imam pojavio, Muslim ga je
posjeo pored sebe, ukazao mu punu ast i potovanje te se saglasio sa
procjenom kako je vrijeme da se Imam vrati svojoj kui.4
1
Ali ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz
1381, sv. 2, str. 299.
2
Belazeri, Isto, str. 30.
3
Mesudi, Isto, str. 69.
4
Ali ibn Isa, Isto, str. 319.
108
Izabravi na razdjelnici puteva o kojoj smo govorili onaj drugi put,
etvrti Imam je zapoeo s nizom prosvjetiteljskih, kulturnih i odgojnih
pregnua, ali posredno i sa borbom. Djelovao je tako da izbjegne izazivanje
odgovora osjetljivih vlasti. Jedan oblik njegovog djelovanja bilo je uvanje
sjeanja na Auru. S obzirom na okolnost da se ehadet Imama Husejna, mir
neka je s njim, i njegovih prijatelja pokazao za Emevije kao veliki teret pred
javnou i da je dovodio u pitanje zakonitost njihove vlasti, Imam je
oplakivanjem ehida i stalnim podsjeanjem na ovu tragediju nastavio svoju
borbu protiv njihovih ubica. Nema nikakve sumnje da su te gorke suze i
alobni pla bili posljedica snanih osjeanja, jer veliina tragedije i nesree
koja se dogodila na Kerbeli bila je takva i tolika da to oevici nisu mogli do
kraja ivota zaboraviti. Ali, s druge strane, neupitno je da je pristup Imama
Sedada ovom pitanju donio i odreene politike uinke. Stalno podsjeanje
na tragediju na Kerbeli nije doputalo da nasilje i zloini Emevija budu
zaboravljeni. Kad god se htio napiti vode, Imam bi pri pogledu na vodu
zaplakao. Upitan za razlog, kazao je: Kako da ne zaplaem, kada su
Jezidovci dopustili pustinjskoj divljai da prilazi vodi, ali mome ocu to nisu,
ubivi ga ednog. Imam je rekao: Kad god se sjetim pogibije djece
Fatimine, mir neka je na nju, niz lice mi poteku suze. Jednom prilikom neki
sluga upita Imama: Zar vaoj alosti nema kraja?!, a Imam ree: Teko
tebi! Poslanik Jakub je zbog nestanka samo jednog od svojih sinova plakao
toliko da je oslijepio i od silnog plaa tijelo mu se pogurilo, iako je njegov sin
bio iv, a Jakub nikad nije bio izgubio nadu da e ga nai. A ja sam
prisustvovao pogibiji moga oca, brata, amide i sedamnaest roaka, i njihova
tijela bila su razbacana po zemlji oko mene. Kako bi onda moja tuga i alost
mogli imati kraja?!1 Sehl ibn uajb, jedan od uglednika iz Egipta, svjedoi:
Jednoga dana doao sam kod Alija ibn Husejna i upitao ga: 'Kako ste?', a on
mi odgovori: 'Nisam mislio da tako ugledna linost iz Egipta ne zna kako
sam! Ali, ako ve ne zna moje stanje, opisat u ti ga. Mi smo meu naim
narodom poput Izraeliana meu faraonovim narodom, a oni su im ubijali
muku djecu, dok su ensku ostavljali u ivotu. Nae je stanje danas tako
tegobno i tjeskobno. Ljudi trae bliskost naih neprijatelja, govorei s
minbera o nama runo i stvari koje nisu primjerene naem ugledu i
plemenitosti.'2
S obzirom na okolnost da je ivio u vremenima strahovlade, etvrti Imam
nije mogao javno i otvoreno iskazati sve ono to je imao na umu, te se stoga
odluio da posredstvom predavanja upoznaje ljude sa ispravnim islamskim
1
108; Ibn Kesir, Al-Bidaje vel-nihaje, Mektebetul-ma'ruf, Bejrut 1977, sv. 9, str. 107; Ebu
Naim Isfahani, Hilijetul-avlija ve tabekatul-asfija, Darul-kitabul-arabi, Bejrut 1407, sv. 3,
str. 140.
2
Ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 220.
109
promiljanjem. Tako su postavke, koje su vremenom i pod uticajem
promidbe vlastodraca bile zaboravljene ili izokrenute, bile ljudima
predstavljene u njihovom izvornom obliku. Nastojao je, koliko god mu je to
bilo mogue, iroki krug ljudi, odnosno muslimansko drutvo, upoznati sa
zbiljom islamskog nauka. Uvid u ta predavanja pokazuje da je Imam mudrim
nainom i veoma pronicljivo, kroz savjetovanje i pouavanje ljudi, uspijevao
staviti ljudima do znanja ono do ega mu je bilo stalo. U datim prilikama to
je bio najbolji nain prenoenja ispravnog islamskog promiljanja. Jer, koliko
god da su njegova razmatranja i predavanja imala politiko usmjerenje i bila
uperena protiv vladajueg poretka, vlasti nisu pokazivale zanimanje za njih.
Imam je tim nainom mogao ljudima predstaviti zbilju imameta, odnosno
islamskog ustroja vlasti i ukazati im na ono to se deavalo u tadanjem
islamskom drutvu, te im objasniti da vlast poput Abdul-Melikove nije
onakva kakvu islam trai. Ovakvo djelovanje vano je posebno usljed
injenice da ljudi dotada nisu obraali naroitu panju na ova pitanja i nisu se
mogli izbaviti iz stanja neupuenosti i malaksalosti u koje su s vremenom
zapali, tako da nije postojala mogunost promjene prilika i uspostave eljene
islamske vlasti. Primjer za ovakav smjer Imamovih obraanja i najbolja
potvrda naprijed iznesenih tvrdnji, jeste opirni govor koji bi Imam svake
dume drao u Poslanikovoj damiji pred svojim prijateljima i ostalim
okupljenim vjernicima. Ovdje emo itaocima prenijeti neke dijelove takvih
obraanja: O ljudi, bojte se Boga i znajte da ete se Njemu vratiti! Toga
Dana svako e nai dobro i zlo koje je poinio, i poeljet e da je izmeu
njega i njegovih loih djela razdaljina ogromna... Prvo o emu e ga u kaburu
pitati meleki Munkir i Nekir jeste o Bogu kojem je robovao, Poslaniku koji
mu je poslan, vjeri koju je slijedio, Knjizi koju je itao i imamu ije je
vodstvo prihvatio...1 U vezi s ovim govorom zapaamo nekoliko zanimljivih
stvari. On je bio ponavljan svakoga petka, to ukazuje na njegovu vanost i
Imamovo istrajavanje na razjanjenju iznesenih pitanja. Budui da Imamov
govor zapoinje rijeima O ljudi! (Eyyuhen-nas), jasno je da oni kojima se
Imam obraa nisu iskljuivo sljedbenici Ehli-bejta i odabrani Imamovi
prijatelji, nego je krug onih kojima su ove rijei bile upuene irok i uopen.
U svom govoru Imam se jasno i izriito poziva na kur'anske ajete, a to ini
upravo iz razloga to su oni kojima se obraa pripadnici najireg drutvenog
kruga, a veina tih ljudi nisu hazreti Sedada ni doivljavali kao Imama. Zato
je Imam, kao dokaz za svoje tvrdnje, navodio kur'anske ajete, dok u
primjerima kad se obraao iskljuivo sljedbenicima Ehli-bejta i svojim
odabranim prijateljima, ne nalazimo da se tako esto poziva na Kur'an.2
1
Hasan ibn Ali ibn u'be, Isto, 249; Kulejni, Ar-Revdatu minel-kafi, Darul-kitabil-islamijje,
Teheran, 1362, str. 72.
2
Sejjid Ali Khamenei, Pazhuheshi dar zendegi-je Imam Sedad, Daftar-e hezb-e dumhurijje
eslami, Teheran, 1361, str. 36-38.
110
Drugi primjer Imamovih obraanja jeste jedno srazmjerno dugo
predavanje koje prenosi Ebu Hamza Sumali, jedan od najbliih i
najpouzdanijih Imamovih prijatelja. Tekst ove predaje svjedoi da se radi o
govoru izreenom na skupu sljedbenika Ehli-bejta i odabranih Imamovih
prijatelja. U sklopu tog govora Imam kae: uvao Gospodar nas i vas od zla
nasilnika, nepravde zavidnika i sile tlaitelja. O vjernici, neka vas ne prevare
taguti i sljedbenici taguta koji ele Ovaj svijet, srca su vezali za njega i
tragaju za bezvrijednim dobrima i uicima koji brzo prolaze... Kunem se
svojim ivotom, u prolosti ste proli kroz mnogo toga, izbavili ste se iz
golemih smutnji, i pritom ste se uvijek klonili zalutalih, novatora i grjenika.
A sada traite pomo od Boga, drite se njegovih naredbi i pokorite se
Boijem veliji, koji je dostojniji vlasti od sadanjih vladara... Dajte prednost
naredbi Boijoj i pokoravanju onome ije slijeenje je Bog uinio obaveznim
nad svim ostalim. Nikada u onome to inite nemojte davati prednost
pokoravanju tagutima, koji su vezani za prevare Ovoga svijeta, u odnosu na
pokoravanje Bogu i boanskim voama... Klonite se druenja s grjenicima i
neistim, saradnje s nasilnicima i bliskosti s licemjerima. uvajte se njihovih
smutnji i nastojte biti daleko od njih. I znajte da e se u plamenu vatre
dehennemske nai onaj ko se suprotstavlja Boijim prvacima, slijedi drugu
vjeru pored vjere Boije i postupa suprotno nareenjima od Boga
postavljenog voe...1
Vanost i neophodnost ovih Imamovih savjeta i uputa biva jasnija ukoliko
obratimo panju na razmjere moralnog propadanja ummeta u razdoblju vlasti
Abdul-Melika i njegovog sina Velida, te zatiranja sunneta, obiaja i
islamskog nauavanja. Poznato je da se otprilike trideset godina nakon
Hidre (u drugoj polovini Osmanovog hilafeta) u islamskom drutvu iri
finansijska korupcija i dolazi do posvemanjeg moralnog nazadovanja.
Kurejijski prvaci, koji su imali velike prihode iz dravne blagajne i primali
obilne poklone od tadanjih halifa, posveuju se uveanju imanja, to je
doprinijelo da se u islamskom drutvu potie nastojanje oko materijalnog
blagostanja, drutvenog poloaja i bogaenja. Bogatai su sebi prigrabili
mnogo zemlje i materijalnih dobara, a nakupovali su mnotvo robinja i sluga,
posebno onih koje su bile poduene da lijepo pjevaju, igraju i sviraju te da
pripremaju razliite zabave... Malo po malo, prireivanje gozbi i zabava
uobiajilo se i meu obinim svijetom. Ovo moralno propadanje u Jezidovo
doba bilo je toliko uzelo maha da ni dva sveta grada, Mekka i Medina, nisu
bila poteena ove poasti. Mesudi pie: Jezidov razvrat i opaine prenijeli
su se i na njegovo okruenje, odnosno njegove slubenike. U to doba pjesma
i svirka postali su i u Mekki i Medini javna pojava, a ljudi su na gozbama
javno pili vino.2 Ovakvo stanje nastavilo se i u Abdul-Melikovom vremenu,
1
Hasan ibn Ali ibn u'abe, Isto, str. 252; Kulejni, Isto, str. 15.
2
Murudul-zeheb, sv. 3, str. 67.
111
tako da je evki Zejf, nakon to je opisao irenje sklonosti ka uicima i
lagodnom ivotu u Mekki i Medini, dodao: Kao da su ova dva velika grada
u Hidazu postojala samo radi zabavljaa. Tako su ne samo obini ljudi ve i
fakihi i pobonjaci dolazili na njihove priredbe.1 Kadija Ebu Jusuf rekao je
nekim Medinjanima: O narode Medine, zaista je udna pojava va odnos
prema pjesmi i svirci. Niko meu vama, ni oni ugledni, ni oni neugledni, to
ne odbacuje. Medina je postala takva sredina da niti su uenjaci smatrali
muziku nedolinom, niti su je se poboni klonili.2 Jednom se pjeva
Dehman pojavio pred medinskim kadijom Abdul-Azizom Mahzumijem kao
svjedok nekog Medinjanina u sporu s nekim Iraaninom. Kadija ga je uzeo za
valjanog svjedoka i prihvatio je njegovo svjedoenje. Iraanin se poali
kadiji: Ali ovo je Dehman!, a Abdul-Aziz ree: Poznajem ga, inae bih
traio od njega da dokae svoju osobnost. Iraanin tada ree: Ali on je
pjeva i svira koji poduava i robinje sviranju!, a kadija odgovori:
Oprostio Bog i nama i vama, a kome to od nas nije draga svirka?! Nego,
hajde, vrati ovom ovjeku njegovo pravo!3 U Medini su prireivane zabave
uz ples i muziku, a da pritom nije bilo nikakvog zastora izmeu ena i
mukaraca. Talhina ki Aia esto je prireivala takve mjeovite zabave i na
njima bi kao pjeva nastupala Izetu-Mejla.4 Stvari su dole dotle da je jedna
od tada najpoznatijih pjevaica, Demila, prilikom svoga putovanja u Mekku,
doekivana putem na takav nain kako dotada nije doekivan nijedan fakih,
muhadis, mufesir, kadija ili poznati pobonjak! Pripovijest o tom putovanju
prenesena nam je ovako: Kada je Demila krenula iz Medine s namjerom da
obavi Had, ispratila ju je skupina zabavljaa poput Hejata, Tuvisa, Delala,
Berdul-Fevada, Nevmetul-Daha, Refanda, Rahmeta, Hibetullaha, Muabeda,
Malika, Ibn Aie, Nafija ibn Tanbura, Budihul-Meliha i Nafiul-Hajra (bilo ih
je vie od trideset) i zabavljaica poput Ferihe, Izetul-Mejle, Hibabe,
Sellame, Hulejde, Ukile, emmasije, Farije, Bulbule, Lezzatul-Ej, Suide i
Zerike. Jedan dio njih pratio ju je cijelim putovanjem. Kada se Demilin
karavan pribliio Mekki, skupina mekkanskih uglednika i ostalih priredili su
joj srdaan doek, a kada se vratila u Medinu, doekali su je mukarci i ene,
najugledniji stanovnici Medine. Oko toga se podigla takva graja i zanos da su
stanovnici Medine redom stajali pred svojim vratima i posmatrali taj prizor.5
Ova pria pokazatelj je jednog oblika rasula vrijednosti u medinskom drutvu
onoga vremena. Osobe koje su na tom putovanju pratile Demilu bile su
1
evki Zejf, Tarihul-adabul-'arabi, Darul-me'arif, Misr, sv. 2, str. 342.
2
Ibn Abdurabbah, Al-Akdul-ferid, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1403, sv. 6, str. 11; erif
Karai Bakir, Hajatul-Imam Zejnul-Abidin, Darul-Adv, Bejrut 1409, sv. 2, str. 409.
3
Ebul-Fered Isfahani, Isto, sv. 8, str. 225.
4
Ebul-Fered Isfahani, Isto, sv. 6, str. 410.
5
Ebul-Fered Isfahani, Isto, sv. 8, str. 208-210; ehidi Sejjid Dafer, Zendegani-je Ali ibn
Husejn, str. 104.
112
najuveniji ondanji zabavljai, ija se slava proula svijetom. Uzmemo li u
obzir da je svako od njih imao po nekoliko uenika koje je poduavao i
pretpostavimo li da je dosta poznatih zabavljaa ostalo u gradu, odnosno nisu
otili ispratiti Demilu, doi emo do nevjerovatno velikog broja zabavljaa.
Ako su drutvene prilike u mjestu koje je kibla muslimana i gradu u kojem je
osnovana islamska vlast bile ovakve, moemo samo zamisliti kakvo je stanje
bilo u Damasku, Basri i drugim tadanjim velikim muslimanskim
gradovima.1
Uz ovakvo stanje, uzmemo li u obzir jo i neobavijetenost ljudi u pogledu
islamskog nauka, pojavu novotarija i izokrenutosti izvornog uenja, razmjere
tragedije bit e jasnije i bolje emo razumjeti kako je duboko etvrti Imam
shvatao tekoe drutva pa je svojim predavanjima nastojao razbuditi ljude.
Ovdje emo vam skrenuti panju tek na neke primjere zanemarivanja
islamskog nauka, neobavijetenosti naroda u pogledu islamskih obaveza i
pojavu izokretanja izvornog uenja. Kako neki uenjaci tvrde, Haimije u
vrijeme Imama Sedada nisu znali ak ni klanjati namaz ili kako se obavlja
Had, a sljedbenici Ehli-bejta nisu znali o vjerskim propisima gotovo nita,
osim ono to su uli od predaka. Kada je stanje u pogledu namaza te
osnovne islamske dunosti koju svaki musliman mora pet puta dnevno
obavljati bila takva meu Haimijama, koji bi takve stvari morali poznavati
bolje od ostalih, moemo samo pretpostaviti na kojoj je razini vjerska
upuenost bila kod naroda u drugim gradovima i podrujima i do koje mjere
su iroki muslimanski slojevi poznavali ostale islamske propise.2 Poznati
ashab Enes ibn Malik izjavio je tada: Ne vidim nita od onoga to je bilo
uobiajeno u Poslanikovo vrijeme! A ta je, onda, namaz?!, upitae ga, pa
on ree: A zar je ono to ste radili bio namaz?!3 U vrijeme vladavine
Abdul-Melika, 87. godine po Hidri, Omer ibn Abdul-Aziz, emir Medine,
otiao je na Had u ulozi predvodnika, ali je pogreno obavio neke od
obreda.4 Muhammed ibn Muslim ibn ihab Zuhri kae: Posjetio sam u
Damasku Enesa ibn Malika, pa ga zatekoh kako sjedi sam i plae. Kad ga
upitah za razlog plaa, ree mi: 'Od svega to smo imali od islama, bio je
ostao jo samo namaz, a i on je sada iskrivljen.' Malo nakon Enesovog
vremena, Hasan Basri je izjavio: Kada bi se Poslanik sada vratio meu vas,
ne bi prepoznao nita, osim kible, od onoga emu vas je uio!5
Drugi nain zauzimanja i borbe Imama Sedada, mir neka je s njim, bilo
je izraavanje islamskog nauka kroz dovu. Znamo da je dova duhovna spona
izmeu ovjeka i Gospodara i da ima vaan uticaj na podruju odgoja i
1
ehidi, Isto.
2
Murteda Al-Hasani Al-Amili Dafer, Derasati va buhus fit- tarihil- islam, sv. 1, str. 56.
3
Isto, sv. 1, str. 369.
4
Sujuti, Tarihul-hulefa, str. 224.
5
Murteda Al-Hasani Al-Amili, Isto, str. 57.
113
izgradnje. Stoga, s gledita islama, dova ima posebno mjesto. Ukoliko bismo
na jedno mjesto skupili sve dove preostale od Poslanika islama, blagoslov i
mir neka je na nj i njegove, i istih Imama, bila bi to ogromna zbirka. Te
dove imaju izuzetnu odgojnu ulogu koja zauzima vano mjesto u ljudskoj
izgradnji i duhovnom napretku.
S obzirom na okolnost da su u doba etvrtog Imama vladali tegobni
drutveni uvjeti, Imam je mnoge od svojih ciljeva i nakana izrazio u okviru
dova i munadata. Zbirka dova Imama Sedada poznata je pod nazivom
Sahifa Sedadija i ubraja se, nakon Kur'ana asnog i Nehdul-belage, meu
najvee i najvanije dragocjene riznice boanskih istina i znanja. Tako je,
kroz vrijeme, od uglednih uenjaka nazivana imenima poput Sestra
Kur'ana, Evanelje Ehli-bejta i Psalmi porodice Muhammedove. Zbirka
Sahifa Sedadijja sadri ne samo moljenja i iua obraanja Bogu, ve
predstavlja beskrajno more islamskog znanja i nauavanja i u njoj su kroz
dove razmatrana akaidska, kulturna, drutvena i politika pitanja te su
dijelom obuhvaeni i prirodni zakoni i erijatski propisi. Merhum ajatollahul-
uzma Nedefi Marai poslao je 1353. h.g. primjerak Sahife Sedadijje u
Kairo tadanjem alimu i autoru tefsira Tantaviju, muftiji Aleksandrije.
Zahvaljujui se na tom dragocjenom daru i izuzetno ga hvalei, muftija u
odgovoru pie: Naa je nesrea to dosada nismo imali u rukama ovo djelo
neprolazne vrijednosti, koje je dio poslanikog naslijea. to ih vie
izuavam, sve sam svjesniji da su ovo rijei uzvienije od rijei svih
stvorenja, ali nie od rijei Stvoritelja. Zbog vanosti i izuzetnog znaaja
Sahife Sedadijje na ovu knjigu su, kroz historiju islama napisani brojni
komentari na arapskom i perzijskom jeziku. Allame Aga-Bozorg Tehrani u
svom vrhunskom djelu Az-Zari'e naveo je, pored prijevoda, pedeset
komentara napisanih na Sahifu Sedadijju. Pored tih komentara, niz
nekadanjih i savremenih uenjaka nainili su brojne prijevode Sahife, a
mnogi od njih objavljeni su upravo u novije vrijeme.
Sahifa Sedadijja sadri 54 dove.1 Kao smo ve napomenuli, ona ne sadri
samo moljenja, munadate i izraavanje potreba pred Bogom, ve ima i svoje
politike, drutvene, kulturne i religijsko-dogmatske vidove. Imam Sedad u
nekoliko primjera kroz svoje dove izraava politike stavove, posebno u
pogledu pitanja imameta, odnosno vodstva u islamskom drutvu. U nastavku
emo navesti neke primjere iz nekoliko dova. U dvadesetoj dovi, onoj o
1
Mutevekkil ibn Harun, prenositelj Sahife, kae. Bilo je 75 ovih dova, ali smo ih zaboravili
11, pa ih je ostalo ezdeset i nekoliko. Sejjid Alihan Madani prenosi te Mutevekkilove
rijei, a onda zakljuuje da su kasniji prenosioci najvjerovatnije ispustili jo nekoliko dova,
te ih je naposljetku ostalo sauvano 54. (Rijadus-salikin, uvod, str 29.) U svakom sluaju,
pored poznate Sahife, odnosno Sahife Kamile, islamski uenjaci priredili su jo pet zbirki
dova Imama Sedada, poznatih kao Druga Sahifa, Trea Sahifa i tako redom... (ejh Aga
Bozorg Teherani, Isto, sv. 15, str. 19-21.)
114
udorednim svojstvima, Imam kae: Boe, blagoslovi Muhammeda i eljad
njegovu, daj mi ruku protiv onog koji mi nepravdu ini, jezik protiv onog
koji raspravlja sa mnom, i pobjedu nad onim koji mi se uporno suprotstavlja!
Podari mi lukavstvo protiv onog koji spletkari protiv mene, mo nad onim
koji me tlai, pobijanje onog koji me grdi, i sigurnost od onog koji mi
prijeti! Ko drugi, osim Abdul-Melikovih slubenika, poput Haima ibn
Ismaila Mahzumija (zapovjednika Medine), mogu biti oni koji Imamu ine
nepravdu, grde ga, inade se s njim, misle o njemu zlo, izlau ga pritiscima i
prijete mu? Prema tome, ova Imamova dova je ustvari alba na nasilje
tadanje vlasti i u tom smislu ima politiku narav. U dovi koju je Imam uio
za Kurban-bajram i petkom, kae se: Boe, zaista poloaj ovaj (hilafet i
vodstvo u islamskom ummetu, to podrazumijeva i predvoenje kurban-
bajramskog i duma-namaza te uenje hutbe) pripada namjesnicima Tvojim,
izabranim Tvojim, dok su mjesta povjerenika Tvojih u stupnju uzvienom,
koji si izdvojio za njih, nasilno oteta!... Potom, izabrani prijatelji Tvoji,
namjesnici Tvoji, bijahu nadvladani, poraeni, nasilno svrgnuti; Tvoju
odredbu vide zamijenjenu, Knjigu Tvoju odbaenu, Tvoje dunosti odvojene
od ciljeva zakona Tvojih, i sunnete Vjesnika Tvog odbaene! Boe, prokuni
neprijatelje njihove izmeu onih iz davnine i naroda kasnijeg, i sve one
zadovoljne djelima njihovim, i pristalice i sljedbenike njihove!
U vrijeme Imama Sedada ivio je i uveni Zuhri. Meu uenjacima
postoji estok spor u pogledu Zuhrijevog nauavanja i vjerovanja. Jedni ga
predstavljaju kao prijatelja i sljedbenika Imama Sedada, mir neka je s njim, i
navode dokaze za takav stav, dok ga drugi kritiziraju kao neprijatelja
imamske porodice i pristalicu Emevija. Autor Revdatul-denata iznalazi
ravnoteu izmeu ova dva stanovita. On tvrdi da je Zuhri sprva spadao
meu pristalice i slubenike Emevija, ali, zahvaljujui svom znanju i
uenosti, pred kraj ivota je prepoznao Pravi put, prekinuo je veze sa
Emevijama i prikljuio se sljedbenicima i uenicima Imama Sedada, mir
neka je s njim.1 Meutim, nasuprot njegovom miljenju, postoje mnogi
historijski dokumenti i svjedoanstva koji govore da je Zuhri sprva, odnosno
u mladosti, dok je bio u Medini, bio povezan sa hazreti Sedadom, mir neka
je s njim, i da se okoristio njegovim predavanjima, ali se kasnije naao na
dvoru Emevija i stavio se u njihovu slubu. Izgleda da se zlobne primjedbe
koje bi mu Emevije katkad upuivale: A ta sad radi tvoj poslanik? (Ali ibn
Husejn), tiu upravo ovog razdoblja.2 U nastavku emo stoga obraditi njegov
1
Ibn ehraub, Isto, sv. 4, str. 59; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme,
Mektebetu benu Haim, Tabriz, 1381, sv. 2, str. 319-320; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-
kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 214; Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 106.
2
Mirza Muhammed Bakir Musavi Hansari Esfahani, Revdetul-denat fi ahvalil-ulema ves-
sadat, Entesharat-e Ismailijan, Kom 1392, sv. 7, str. 225.
115
ivotopis i predstaviti itaocima svjedoanstva o njegovoj vezi sa emevijskim
dvorom.
Ibn Ebul-Hadid ubraja Zuhrija meu mrzitelje Alija ibn Ebi Taliba, mir
neka je na nj. On pie: Ali ibn Husejn uo je jednoga dana da Zuhri i Urvet
ibn Zubejr sjede u Poslanikovoj damiji i govore runo o Aliju, mir neka je s
njim. On otie u damiju i estoko nagrdi ovu dvojicu.1 Za vladavine
Abdul-Melika ibn Mervana, Zuhri se uputi u Damask kako bi se okoristio
bogatstvom i blagodatima emevijskog dvora, i poslui se svojim znanjem i
uenou kao ljestvama do materijalnog napretka i blagostanja. Privukao je
na sebe Abdul-Melikovu panju, pa mu ovaj ukaza poast i potovanje,
odredi za njega iznos iz dravne blagajne, poplaa sve njegove dugove i dade
mu na raspolaganje slugu. Tako se Zuhri nae meu Abdul-Melikovom
svitom i postade dio njegovog okruenja.2 Ibn Sa'd pie: Onaj ko je Zuhrija
uveo na Abdul-Melikov dvor bio je Kabisa ibn Zuajb, posebni uvar peata u
administraciji Abdul-Melikovog halifata. Tako je poela Zuhrijeva vezanost
za neslavni emevijski dvor. Poto je okusio sladak okus raskoi, bogatstva i
uitak dvorskog ivota na dvoru Abdul-Melika, kasnije e sluiti i na
dvorovima njegovih sinova Velida, Sulejmana, Jezida, Hiama, te takoer na
dvoru Omera ibn Abdul-Aziza. Jezid ibn Abdul-Melik postavit e Zuhrija na
poloaj kadije. Nakon Jezida, uivao je ugled i poseban poloaj u vlasti
Hiama ibn Abdul-Melika, koji mu je povjerio mjesto uitelja njegovih
sinova. U toj slubi ostat e da kraja ivota. Hiam je platio osamdeset hiljada
dirhema na ime Zuhrijevih dugova.3 Ibn Sa'd pie: "Zuhri se u Resafi stavio u
Hiamovu slubu, a prije toga je kod njih (Emevija) sluio dvadeset godina.
Takoer, od Sufjana ibn Ujine prenosi: Godine 123. Zuhri sa Hiamom,
tadanjim halifom, doe u Mekku i ostade ondje do 124. godine.4 Zuhri se
bijae toliko navikao na dvorski ivot, rasko i posvemanju lagodnost da,
kada su mu pred kraj ivota rekli: Kamo sree da si se potkraj ivota
nastanio u Medini, pa sjedio u Poslanikovoj damiji uz neki od stubova, a mi
bi se okupili oko tebe i ti pouavao bi narod!, odgovorio je: Teko bi mi to
bilo izdrati jer takav ivot vie nije za mene. To bih mogao samo kad bih
okrenuo lea Ovome svijetu i pozabavio se Ahiretom.5
Znamo da nasilniki i protivislamski nastrojene halife, kako bi vladali nad
ljudima koji su vjerovali u islam, nisu imali drugog izbora nego nai naina
da narod pokuaju uvjeriti kako su njihovi postupci zakoniti. Naime, nije bilo
1
Tusteri, ejh Muhammed Taki, Kamusur-ridal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran 1379, sv.
8, str. 387.
2
Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 341 i 346.
3
Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 7, str. 447; Ibn Halekan,
Vefijatul-a'jan, priredio dr. Hasan Abbas, Menuretur-Rida, Kom, 1362, sv. 4, str. 178.
4
Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 7, str. 474.
5
Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 348.
116
prolo previe vremena od Poslanikovih dana i ljudi su srcima jo bili snano
vezani za islam. Kada bi shvatili da prisega koju su dali tim silnicima nije
ispravna i da ovi nisu dostojni biti Resulullahovim halifama, vjernici bi
nesumnjivo odbili pokornost takvim vladarima. Ako ovo i ne vai za itav
narod, u islamskom drutvu onoga vremena sigurno je bilo mnogo onih koji
su neislamsko ponaanje halifa podnosili zarad svoje vjere, odnosno vjerovali
su kako se, uprkos loim prilikama, ipak radi o islamskoj vlasti. Stoga su
tlaiteljske halife, kako bi svoju vlast prikazali zakonitom, nastojali privui
na svoj dvor muhadise i vjerske uenjake i natjerati ih da Poslaniku islama ili
njegovim ashabima pripiu hadise koji bi ili u korist ovih vladara, ime bi se
u drutvu oblikovale intelektualne i etike pretpostavke za prihvatanje
njihove vlasti.1
U skladu s tim, cilj koji su pridobijanjem Zuhrija emevijske halife eljele
ostvariti bio je okoristiti se njegovim vjerskim ugledom. On se, pak, u
potpunosti stavio u njihovu slubu, pisao je knjige i sastavljao hadise koji su
ili njima u prilog, te je tako umnogome pomogao njihovim mranim
ciljevima. Izvjesni Muamer kae: Mislili smo da smo od Zuhrija prenijeli
mnogo hadisa. Meutim, kada je Velid ibn Abdul-Melik ubijen, vidjeli smo
kako iz njegovih riznica iznose knjige na tovarnim ivotinjama, pa nam je
reeno: 'Ovo je Zuhrijevo znanje!' Dakle, Zuhri je za Velida, odnosno po
njegovoj narudbi, napisao toliko knjiga hadisa da je bilo potrebno
upotrijebiti tovarne ivotinje kako bi se sve te knjige iznijele iz Velidove
riznice. Sam Zuhri kae: Sprva se nisam slagao s idejom zapisivanja znanja,
a onda su me emiri i vladari natjerali da ga zapiem. Tada sam zakljuio da to
biljeenje znanja i nauke nijednom muslimanu nee smetati.2 Ibn Kesir pie:
Hiam ibn Abdul-Melik je bio onaj koji je Zuhrija natjerao da zapisuje
hadise. Poto je Zuhri napisao svoju knjigu i ostali ljudi poeli su zapisivati
hadise.3 Jednoga dana Hiam ibn Abdul-Melik zatraio je od Zuhrija da
zabiljei neke hadise za njegovu djecu, pa je Zuhri zatraio da mu se dodijeli
pisar, a onda mu je u pero kazivao etristo hadisa koje je ovaj zabiljeio.4
Takoer, Omer ibn Abdul-Aziz u svojoj darovnici pie: Kada je rije o
prenoenju i biljeenju hadisa, ne zaboravite Zuhrija, jer nije preostao niko
ueniji od njega u vezi sa tradicijom prethodnika.5 Treba sada vidjeti kakvu
1
Hamenei, Sejjid Ali, Pazhuheshi dar zendegi-je Imam Sedddad, Daftar-e merkez-e hezb-e
dumhuri-je eslami 1361, str. 56.
2
Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 346; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut,
sv. 2, str. 389.
3
Ibn Kesir, Isto, sv. 2, str. 389; Isto, sv. 9, str. 341.
4
Ibn Hader Askelani, Tehzibul-tehzib, Hajdarabad, 1326, sv. 9, str. 449.
5
Ibn Asir, Isto, sv. 9, str. 343; Zabrana biljeenja hadisa nakon Poslanikove smrti datira od
hilafeta Omera ibn Hattaba i trajala je do kraja prvog hidretskog stoljea, odnosno do
vladavine Omera ibn Abdul-Aziza, koji je zvanino ponitio tu zabranu. Istraivai historije
islama saglasni su oko procjene da je ova zabrana imala politike motive i da je glavna
117
vrstu hadisa su sadravale hadiske zbirke sainjene po Velidovoj i Hiamovoj
naredbi? Nema nikakve sumnje kako u svim tim knjigama nije postojao
nijedan hadis koji bi mogao posluiti kao osuda Velida, Hiama i slinih, ve
se radilo o hadisima koji su trebali opravdati njihova runa i neislamska djela
i oslabiti izvanredni politiki poloaj njihovih oponenata, odnosno Haimija.
Zuhri je pisao hadise koji su ili u prilog Emevija, opravdavali njihovu
nevjerniku politiku ili su bili usmjereni protiv porodice Haimija. U
nastavku emo navesti neke primjere takvih hadisa. Zuhri pripisuje Poslaniku
islama da je rekao: Nema putovanja, osim ka tri mesdida: Mesdidul-
haramu, mojem mesdidu (u Medini) i Mesdidul-aksau. A Mesdidul-aksa
za vas je isto to i Mesdidul-haram.1 Ovaj hadis prenose Muslim, Ebu
Davud i Nesai, trojica velikih muhadisa, u obliku: Nema puta, izuzev do tri
mesdida: Mesdidul-harama, ovog mesdida i Mesdidul-aksa.2, i nijedan
od njih ne biljei reenicu: A Mesdidul-aksa vam je isto to i Mesdidul-
haram. Jasno je da je ovu dodatnu reenicu u hadisu dopisao Zuhri po
Abdul-Melikovom nalogu, jer se radilo se o vremenu kada je Mekkom vladao
Abdullah ibn Zubejr, dok je Abdul-Melik zadrao vlast u amu, i izmeu njih
dvojice trajali su vojni i politiki sukobi. Kada bi htjeli obaviti Had, ljudi iz
ama morali su, naravno, provesti nekoliko dana u Mekki, a to je bila odlina
prilika za Abdullaha ibn Zubejra da djeluje protiv Abdul-Melika. Budui da
se Abdul-Meliku nije svialo da hadije iz ama odlaze u Mekku i da tamo, u
sreditu islamskog svijeta, dolaze u nedoumicu oko zakonitosti njegove
vlasti, on je stanovnicima ama zabranio odlazak na Had. Ljudi su se alili
zbog zabrane da obavljaju vjersku obavezu kakva je Had, pa im je Abdul-
Melik rekao: Zuhri prenosi da je Poslanik rekao: 'Nema putovanja, osim ka
tri mesdida: Mesdidul-haramu, mojem mesdidu i Mesdidul-aksau. A
Mesdidul-aksa za vas je isto to i Mesdidul-haram. Kamen na koga je
Poslanik stao u noi Mirada neka zamijeni Ka'bu!''' Onda je, po Abdul-
Melikovoj naredbi, nad tim kamenom podignuto kube, objeeni su ukraeni
zastori, odreeni slubenici koji e se o tome starati, pa su ljudi potaknuti da
ine tavaf oko tog mjesta. Taj obiaj trajao je cijelo vrijeme emevijske
namjera bila izbrisati prednost koju je u pogledu prava na hilafet imao Zapovjednik vjernika,
mir neka je s njim. Naime, Ali, mir neka je s njim, jo za Poslanikovog ivota, priredio je
knjige u kojima su bili zabiljeeni Poslanikovi, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim,
hadisi i injenice iz njegovog ivota, a koritenje takvim djelima svakako nije ilo u prilog
tadanjim halifama. U vezi s ovim vie e biti kazano kada budemo govorili o ivotopisu
Imama Bakira, mir neka je s njim. U svakom sluaju, sljedbenici Ehli-bejta nisu zabranu
biljeenja hadisa nikad uvaili te su odmah nakon Poslanikove smrti biljeili i zapisivali
njegove hadise i postupanje.
1
Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1384, sv. 3, str. 8.
2
Muslim, Sahih, Mektebetu Muhammed Ali Sabih, Kairo, sv. 4 (Knjiga o Hadu), str. 126;
Ebu Davud, Sunnen, str. 216; Nesai, Sunnen, u Sujutijevoj obradi, Darul-ihjait-turasil-arabi,
Bejrut, sv. 2, str. 37-38.
118
vladavine.1 Tako se dade uoiti da je Zuhrijeva namjera izmiljanjem drugog
dijela ovog hadisa2 bila odvratiti ljude od hodoaa Kui Boijoj, koja se
nalazila na prostoru pod vlau Abdullaha ibn Zubejra, i potai ih da se
zapute ka Palestini, jer je ona pripadala amu i spadala je u podruje Abdul-
Melikovog uticaja. Na ovaj nain Zuhri je nastojao osnaiti poloaj ovog
halife. Zuhri, valjda da bi umanjio netrpeljivost naroda prema Mervanovoj
porodici, ovako kae o Imamu Sedadu: Ali ibn Husejn bio je najumjereniji
ovjek u svojoj porodici i najpotovaniji i najomiljeniji kod Mervana i
Abdul-Melika.(!!!)3 A pritom nikom nije ostalo nepoznato neprijateljstvo
Mervanove prema porodici Alijevoj, mir neka je s njim, ba kao to je bila
oita i netrpeljivost Alijeve porodice prema Mervanovoj. Stoga niko ne moe
povjerovati da je etvrti Imam kod ove porodice bio iukoliko omiljen, a
kamo li da im je bio najomiljeniji! Zuhri od Aie prenosi da je rekla:
Jednom sam bila kod Poslanika kad ugledasmo Abbasa i Alija, pa mi
Poslanik ree: 'Aia, ova dvojica e umrijeti u vjeri koja nije moja!'4 Jasno je
da je ovaj hadis izmiljen kako bi se umanjio izvanredni i blistavi Alijev
poloaj i narodu omilila Mervanova porodica. U suprotnom, zar postoji iko
ko bi mogao povjerovati da je ovaj hadis vjerodostojan?! Zanimljivo je da
Zuhri ovaj hadis prenosi od Aie preko Urve ibn Zubejra. Svima je poznato
kakvu je zlobu gajila Aia prema Aliju, a znamo i da je Urve bio neprijatelj
Poslanikove porodice. Ibn Ebul-Hadid istie: On je, kao i Ebu Hurejre, Amr
ibn As i Mugira ibn u'ba, bio u slubi Muavije u svrhu izmiljanja hadisa
protiv Alija, mir neka je s njim.5 Zuhri prenosi: Poslanik jednom doe nou
u Alijevu i Fatiminu kuu i ree: 'Zar ne klanjate namaz?' Ali ree: 'Naa je
volja u Boijim rukama, pa da On hoe, naveo bi nas na to.' Poslanik na to ne
ree nita i otie. Tada Ali u Poslanika kako sebi u bradu govori: 'ovjek je,
vie nego iko, spreman da raspravlja.'6 Izmiljajui i prenosei ovakve
neosnovane prie, eljeli su predstaviti Alija, mir neka je s njim, kao fatalistu
i osobu sklonu besmislenim raspravama. Toliko je jasno da je ovaj hadis
laan da ga je uopte nepotrebno kritiki razmatrati. Nevjerovatno! Zar da
onaj koji je roen u Ka'bi, a smrtno ranjen u mihrabu raspravlja sa
Poslanikom oko toga treba li obavljati namaz?! Zuhri, navodei to kao
Alijeve rijei, prenosi sljedeu priu: Imao sam jednu staru kamilu koju mi
je Poslanik dodijelio kao ratni plijen poslije Bitke na Bedru. Kada sam se htio
1
Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef, 1384, sv. 3, str. 8.
2
Premda je i sened (lanac predaje) prvog dijela hadisa svakako upitan.
3
Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 215; Ibn Kesir, Isto,
sv. 9, str. 106.
4
5
Ibn Ebul-Hadid , erh Nehdil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo
6
Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 9, str. 106.
119
vjenati sa Poslanikovom keri Fatimom, dogovorih se s jednim bojadijom
iz plemena Benu Kajnuka da odem s njim u pustinju i pomognem mu
sakupljati biljku azhar, pa da onda od zarade pripremim svadbu. Prije polaska
sam pripremao opremu, sakupljao vree, konopce i slino, dok su kamile
spavale pred kuom jednog ensarije. Odjednom vidjeh da su kamile
odvezane, drobovi su im rasporeni i izvaene digerice. Silno se sneveselih
kad to vidjeh i rekoh: 'Ko je ovo uinio?!' Rekoe mi: 'To je uinio Hamza
ibn Abdul-Mutalib. Eno ga pije vino sa skupinom Ensarija, dok ih zabavlja
pjevaica.(!) Hamza je izaao s tog sijela, potegao sablju, pa zaklao kamile,
rasporio ih i izvadio im digerice.'1 Ali dalje pria: Otioh Boijem
Poslaniku i zatekoh s njim Zejda ibn Harisa. Kad opazi moju tugu, Poslanik
upita: 'ta se desilo?' Rekoh: 'Nikad ne vidjeh takvo zlo! Hamza je s mojim
kamilama uinio tako i tako, i jo sjedi u kui s nekima i pije vino.' Poslanik
obue svoju odjeu i krenu tamo. Ja i Zejd ibn Haris poosmo za njim.
Poslanik ue u kuu u kojoj je bio Hamza i stade ga koriti i grditi. Vidio sam
da je Hamza pijan i da su mu oi zakrvavile. On odmjeri Poslanika od glave
do pete i ree: 'Zar vi niste robovi moga oca?!' Poslanik shvati da je Hamza
pijan, pa se vrati natrag i napusti kuu, a mi poosmo za njim.
Izmiljajui ovakve smijene prie, Zuhri je veliku linost i blistavu
pojavu Hamze, prvaka ehida, nad ijim krvavim tijelom je Poslanik islama,
blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, nakon Bitke na Uhudu sedamdeset
puta klanjao namaz, elio prikazati kao razuzdanog ovjeka, pijanca i
nasilnika, koji se ne dri nikakvih etikih i vjerskih naela! Nema sumnje da
su ove nepriline i neljudske uvrede uslijedile od strane plaenika Zuhrija
zato da bi se i Hamza prikazao slinim Emevijama, koji su bili posve ogrezli
u ovakvim opainama, te je tako svojim emevijskim gazdama htio pronai
parnjaka u zlu!
S obzirom na ovako mrane Zuhrijeve rabote, Imam Sedad, mir neka je s
njim, poslao mu je otro i koriteljsko, ali istovremeno i dobrohotno i
upuivako, pismo, koje u prijevodu glasi: uvao Bog i nas i tebe od
smutnje, i sauvao tebe od patnje u Vatri! Naao si se u stanju takvom da
svako ko shvati tvoje stanje mora imati milosti prema tebi. Bog te obdario
brojnim blagodatima, uinio je tvoje tijelo zdravim i produio je tvoj ivot.
Poto te je Gospodar uinio nosiocem znanja o Kur'anu, upoznao te je sa
propisima vjere i Poslanikovim sunnetom, tako da je Njegov dokaz protiv
tebe upotpunjen... Gospodar ti je stavio u obavezu da bude zahvalan na tim
blagodatima i posredstvom njih te iskuava. On je kazao: Ako budete
zahvalni, Ja u vam, zacijelo, jo vie dati; budete li nezahvalni, kazna Moja
doista e stroga biti.2 Pa, kakvo e biti tvoje stanje sutra kad stane pred
1
Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 5, str. 83, Ebu
Naim Isfahani, Isto, sv. 3, str. 144.
2
Ibrahim, 7.
120
Boga i Gospodar te upita kako si se zahvaljivao na blagodatima i kako si
obavio svoje obaveze spram dokaza Boijih? Ne umiljaj da e Bog prihvatiti
tvoje isprike i prei preko tvoje krivice. Nipoto! Gospodar je u Knjizi Svojoj
stavio u obavezu uenima da narodu predstave istinu. Kazao je: A kad je
Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da e je sigurno ljudima
pojanjavati i da nee iz nje nita kriti...1 Znaj da je najmanja izdaja i
najlaka stvar koju si preuzeo na sebe to to si srdbu nasilnika prema tebi
pretvorio u blagost, pa si mu se primakao, odazvao mu se kad god te pozvao i
odveo si ga u vjenu zabludu. Toliko se plaim da e se zbog svojih grijeha
sutra nai svrstan meu izdajnike i da e biti pitan za ono to si stekao
saraujui sa nasilnicima! Uzeo si ono na to nisi imao pravo kad ti je to
ponueno, zbliio si se s ovjekom koji nikome nije vratio njegovo pravo, a
kada te on uinio sebi bliskim, nisi ispravio nita to je bilo krivo, ve si uzeo
za prijatelja onog ko je neprijatelj Boiji. Zar nije bilo tako da, kada te
pozvao i uinio sebi bliskim, uzeli su te za oslonac i uinili te osovinom oko
koje se vrte njihovi zloini. Uinili su te mostom preko koga gaze do svojih
kvarnih ciljeva, te ljestvama uz koje se penju na krov svojih zabluda i zala! Ti
si pozivao u njihovu zabludu i slijedio si put njihov. Oni su posredstvom tebe
u srca uenih unijeli sumnju i posredstvom tebe su srca neznalica privukli k
sebi. Svojim vjerskim znanjem, prikazujui njihovo zlo ljudima kao dobro,
sluio si ih onako kako to nisu inili ni njihovi najblii namjesnici i
najmoniji prijatelji, jer oni nisu mogli uiniti onoliko koliko ti da odabrani i
obini svijet odrava veze s njima. Kako je malo i bezvrijedno ono to su ti
dali prema onome to su od tebe uzeli! Kako je malo ono to si izgradio
spram onoga to si sruio! Gledaj ta radi i pripazi na sebe, i znaj da niko
drugi nee brinuti o tebi! Preispitaj sebe onako kako to ini odgovorna osoba!
Pogledaj kako si iskazao zahvalnost Bogu, Koji te je, kada si bio dijete i kad
si rastao, othranio Svojim blagodatima! Tako se plaim da e biti obuhvaen
ovim rijeima Boijim: I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu
naslijedila i koja su kupila mrvice Ovoga prolaznog svijeta, i govorila: 'Bie
nam oproteno!'2 Ti nisi u vjenim dvorima ve si u svijetu koji je najavio
selidbu. A koliko to ovjek ostaje na Ovom svijetu nakon svojih vrnjaka i
savremenika?! Blago onom ko se na Ovom svijetu plai svojih grijeha, a
teko onom ko umre, a za sobom ostavi grijehe! Budi svjestan i budan, i znaj
da ti je na ovaj nain navijeena opasnost, pa ini neto da se popravi, jer
dato ti je jo vremena! Ti ne spada meu neznalice, a Onaj kod Koga je
raun o tvojim djelima nikad ne zaboravlja na tvoje greke. Pripremi se za
put, jer dug je put pred tobom! Lijei se od svojih grijeha, jer srce ti je teko
bolesno! Nemoj misliti da te elim grditi i koriti. Ne, jer htio bih da Bog
pree preko tvojih greaka iz prolosti i vrati ti vjeru koju si izgubio. Sjetih
1
Ali 'Imran, 187.
2
Al-A'raf, 169.
121
se, pritom, rijei Boijih koje kau: I nastavi savjetovati, savjet e,
vjernicima, zaista koristiti.1 Zaboravio si na svoje vrnjake i savremenike koji
su otili i samo si ti ostao. Pogledaj da li su se oni upleli u ono u to si se ti
upleo? Da li su oni pali onako kako si ti pao? Sjea li se nekog svoga dobra
koje oni nisu imali? Zna li ti neto to oni nisu znali? Ne, nije tako, nego si
posredstvom poloaja koji si dobio kod naroda stekao ugled i potovanje, pa
si ga stavio na muku, jer ljudi slijede tvoje miljenje, postupaju po tvojim
odredbama, smatraju halalom ono to ti smatra halalom, a ono to ti nazove
haramom, i oni ubrajaju u haram. Naravno, tebi ne pripada pravo da
odreuje ta je halal, a ta haram, ali oni te dre takvim i vezani su za tvoje
znanje zato to je njihovih uenjaka nestalo, iako si u neznanju i ti, i oni, i
trebalo bi da i ti, i oni potraite vodstvo. Zar ne vidi u kakvo si neznanje i
oholost potonuo i koliko ljudi pate zbog nevolja i smutnje?! Ti si ih uinio
nevoljnicima, jer videi tvoj poloaj, ljudi zanemare ono to sami imaju i
oarani su tvojim poloajem i zvanjem, srca im ude za tvojim znanjem i
dosezanjem tvoga poloaja i zvanja. Tako, zbog tvoga ponaanja i djelovanja,
tonu u more zablude kojem se ne vidi dno i upadaju u nevolju ije su
razmjere nesagledive. Odazvao se Bog na na i tvoj vapaj, jer On se
nevoljniku odaziva! Proi se svojih zala i nasilnitva, pa se, kao nekad,
primakni istim i dobrim. Onima koji u istruhlim efinima spavaju u naruju
zemlje, stomaci su im se zalijepili za lea, a izmeu njih i Boga nema
nikakva zastora ni koprene. Ovaj svijet ih ne moe prevariti, jer njima nije
stalo do njega. Srca su vezali za susret s Bogom, a onda su pozvani da se
vrate Gospodaru, pa su Mu se uskoro i vratili. Budui da te je Svijet ovaj
zaveo i u zabludu odveo u godinama starakim,2 na tom stepenu znanja i
sada, kada si ve u zamci smrti, ta onda oekivati od mladia, bez znanja,
slabe moi rasuivanja i sklonih grijesima? Zaista smo mi Allahovi i zaista
emo se Njemu vratiti! Kod koga nai utoite i od koga traiti lijek? Bogu se
utjeemo od svoje nesree i od onoga to kod tebe uoavamo, i oekujemo da
e ti On dati naknadu za zlo koje nam ini. Pogledaj kako se zahvaljuje
Bogu, Koji ti je dao opskrbu u djetinjstvu i kada si odrastao? Kako velia
Boga Koji ti je dao da zbog vjere Njegove bude ugledan meu ljudima?
Koliko si blizak Bogu, Koji ti je naredio da mu se priblii i da Mu bude
pokoran? ta je s tobom pa se ne budi iz tog sna nemara i ne kaje se zbog
svojih greaka?! I govori: 'Tako mi Boga, nikada nisam uinio nita zarad
Boga kako bih time oivio vjeru Boiju ili unitio zabludu!' Je li to zahvala za
1
Ad-darijat, 55.
2
Budui da je Zuhri roen 58. h.g, a ehadet etvrtog Imama desio se 94. ili 95. h.g.;
pretpostavimo li da je Imam ovo pismo napisao potkraj ivota, Zuhriju je tada bilo nekih 36
godina i zasigurno nije bio star. Postoji nekoliko mogunosti kako ovo protumaiti, a
najvjerovatnija je da je Zuhri roen prije 58. h.g. i da se njegovu godinu roenja pogreno
navodi. Uostalom, Ibn Halekan svakako kae da je roen 51, a Zehebi da je roen 50. h.g.
122
blagodat Gospodara, Koji te je uinio nosiocem znanja o vjeri?! Uistinu se
bojim da si ti potvrda Boijih rijei izreenih u Kur'anu: A njih smijenie zli
potomci, koji molitvu napustie i za poudama pooe; oni e sigurno zlo
proi.1 Bog te je uinio nosiocem Kur'ana i povjerio ti je znanje o vjeri, a ti si
to iznevjerio. Zahvaljujemo Bogu, Koji nas je sauvao od zastranjenja poput
tvoga. Selam!
Ne treba misliti da emevijski vlastodrci nisu pokuavali uvui i etvrtog
Imama u zamku u kakvu su upali Zuhri i njemu slini. Meutim, Imam
Sedad nije pokazivao nikakvo zanimanje prema njihovim mamcima i
prijetnjama, i kad god su ga pokuali pridobiti, naili su na odluno odbijanje.
O tome svjedoe i sljedea dva primjera. U prvom, Abdul-Melik je, za svoga
hilafeta, jednom na Hadu obavljao tavaf odmah pored Imama Alija ibn
Husejna, mir neka je s njim, koji se nije ni osvrnuo na nj niti je pokazao
ikakvo zanimanje za njega. Abdul-Melik nije poznavao Imama, pa upita ko je
ovjek koji tavafi pored njega i ne osvrui se na halifu, pa mu rekoe da je to
Ali ibn Husejn. Abdul-Melik se odvoji nastranu i naredi da mu dovedu
Imama. Kad Imam doe, halifa mu ree: O Ali ibn Husejne, ja nisam ubica
tvoga oca! Zato ne doe k meni? Imam odgovori: Ubica moga oca
oduzeo je mome ocu Ovaj svijet, ali je moj otac upropastio njegov Ahiret. Pa,
ako eli biti poput ubice moga oca, samo budi! Abdul-Melik ree: Ne,
nego sam htio rei da doe k nama i okoristi se kod nas ovosvjetskim
dobrima. Tada Imam sjede na zemlju i rairi svoj ogrta, pa ree: Boe
moj, pokai mu vrijednost prvaka Tvojih! Odjednom, svi vidjee kako se
Imamov ogrta napuni blistavim draguljima koji su svojim sjajem
zasljepljivali poglede. A onda Imam ree: O Boe, nosi ovo, jer to meni ne
treba!2 U drugom primjeru, Abdul-Melik je dobio obavijest da se sablja
Poslanika islama nalazi kod Alija ibn Husejna, mir neka je na nj. To mu
bijae posebno zanimljivo, jer radilo se o uspomeni na Poslanika i dokazu
posebne asti. Takoer, posjedovanje te sablje predstavlja osobiti dokaz
moi. Abdul-Melika je brinulo da bi zahvaljujui njoj Ali ibn Husejn mogao
privui narod k sebi. Stoga posla svog izaslanika Imamu sa zahtjevom da mu
ovaj preda sablju. U prateem pismu stajalo je: ta god da ti treba, spreman
sam ti udovoljiti. Imam odbi da preda sablju. Abdul-Melik mu onda posla
prijetee pismo u kojem je stajalo da e mu, ukoliko ne preda sablju, biti
ukinut udio u bejtul-malu. U to vrijeme svi muslimani, pa tako i Imam, imali
su udjela u bejtul-malu. Imam u svom odgovoru napisa: Bog se obavezao da
e robove koji se na Njega oslanjaju izbaviti od onoga to im je neugodno i
da e im dati opskrbu odakle se i ne nadaju. U Kur'anu je kazano: Allah
sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika!3'' 1
1
Marjam, 59.
2
Kutb Al-Ravandi, Al-Kharajed vel-derajih, Entesharat-e Mustafavi, Kom, str 232.
3
Al-Had, 38.
123
Jedan od oblika borbe etvrtog Imama protiv tlaenja i zlodjela u njegovo
vrijeme bilo je pouavanje propisima vjere i dranje predavanja odgojno-
etikog karaktera. Imam je preduzeo krupne korake u tom smjeru, takve i
tolike da su uenjaci time bili oduevljeni i zaueni. Tako, veliki uenjak
ejh Mufid, u vezi s ovim, pie: Muslimanski fakihi preuzeli su od Imama
toliko znanja da je to nemogue pobrojati. Njegovi vazovi, dove, tumaenja
Kur'ana, presude o halalu i haramu su mnogobrojne i poznate uenjacima.
Ukoliko bismo ovdje sve to nabrajali, nae kazivanje bi bilo preopirno...2
Primjer Imamove odgojno-etike pouke je Poslanica o pravima, u kojoj je
predstavio razliite ljudske obaveze spram Boga, samoga sebe i drugih ljudi.
Tih pedesetak obaveza Imam najprije nabraja, a zatim objanjava svaku
posebno.3 Poslanica o pravima, prenesena od strane muhadisa i zabiljeena u
hadiskim zbirkama, vie puta je objavljivana kao zasebna knjiga i uraeni su
brojni prijevodi. Spisak prava koja Imam ovdje donosi izgleda ovako: 1.
Pravo Boije; 2. Pravo prema samome sebi; 3. Pravo jezika; 4. Pravo uha; 5.
Pravo oka; 6. Pravo ruke; 7. Pravo noge; 8. Pravo stomaka; 9. Pravo stidnog
organa; 10. Pravo namaza; 11. Pravo Hada; 12. Pravo posta; 13. Pravo
milostinje; 14. Pravo kurbana; 15. Pravo vladara; 16. Pravo uitelja; 17.
Pravo vlasnika roba; 18. Pravo podanika; 19. Pravo uenika; 20. Pravo ene;
21. Pravo roba; 22. Pravo majke; 23. Pravo oca; 24. Pravo djeteta; 25. Pravo
brata; 26. Pravo oslobodioca roba; 27. Pravo osloboenog roba; 28. Pravo
dobroinioca; 29. Pravo mujezina; 30. Pravo predvodnika u namazu; 31.
Pravo onoga s kojim sjedi; 32. Pravo komije; 33. Pravo druga; 34. Pravo
ortaka; 35. Pravo imetka; 36. Pravo onog kojem duguje; 37. Pravo
saveznika; 38. Pravo protivnika; 39. Pravo koje ima kod protivnika; 40.
Pravo onog ko od tebe trai miljenje; 41. Pravo onog od koga ti trai
miljenje; 42. Pravo onog koji trai savjet; 43. Pravo onog koji savjetuje; 44.
Pravo starijeg; 45. Pravo mlaeg; 46. Pravo onog koji ite od tebe; 47. Pravo
onog od koga ite; 48. Pravo onog koji te veseli; 49. Pravo onog koji ti ini
zlo; 50. Pravo istovjernika; 51. Pravo tienika druge vjere.
Jedan od najblistavijih vidova ivota etvrtog Imama je njegova sluba
drutvu u tim mranim vremenima. Ta sluba, bilo da se radilo o nemirnim i
prijelomnim vremenima u Medini poput dana tragedije Hurra bilo o
razdobljima mira, kada su siromani i potrebiti eznuli za rukom podrke,
trajala je itav Imamov ivot. Navest emo ovdje tek neke primjere takvog
sluenja zajednici. etvrti Imam preuzeo je na sebe da namiruje trokove
ivota stotinu siromanih porodica u Medini.4 Neki siromani Medinjani
1
Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 46, str. 95.
2
3
Ovu poslanicu prenosi ejh Saduk u Al-Khisalu (sv. 2, str. 618).
4
Ebu Naim Isfahani, Halijetul-avlija ve tabekatul-asfija, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1407,
sv. 3, str. 136.
124
preivljavali su od hrane koja im je stizala nou a da nisu znali ko im to
donosi. Tek smru Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, shvatili su da je on
bio osoba koja im je nou donosila hranu i ostavljala je pred njihovim
vratima. Nou je Imam kriom nosio itave vree hljeba i drugih namirnica
do pred vrata sirotinjskih domova,1 a esto je znao rei: Tajno data
milostinja gasi vatru Boije srdbe. Medinjani su govorili: Otkako je umro
Ali ibn Husejn, nestalo je i tajno davane milostinje. Hazreti Sedad je
godinama lino nosio teke vree s branom i namirnicama do sirotinjskih
kua, pa su njegova ramena bila izbrazdana tim teretom. Tako, kada su,
nakon ehadeta, gasulili Imamovo tijelo, panju prisutnih privukoe te brazde
i oiljci na ramenima, pa kada upitae za razlog, saznae da su to tragovi
nonog noenja vrea hrane do kua siromaha.
U vrijeme pojave islama, ropstvo je bilo uobiajeno u cijelom svijetu, pa
ak i u sreditima ondanje civilizacije, poput Rima i Bizanta. Budui da je
tako rairenu i uobiajenu pojavu bilo nemogue ukinuti odjednom, islam je
na razliite naine oblikovao preduvjete da se ropstvo postepeno ugasi. S
jedne strane, ograniio je naine porobljavanja i postavio teke uvjete pod
kojima jedan ovjek moe drugog ovjeka uiniti robom. S druge strane,
oslobaanje roba uinio je nainom za iskupljenje brojnih grijeha i naknadom
za proputanje brojnih vjerskih obaveza, te je na taj nain omoguio da
mnogi robovi budu osloboeni. Poslanik islama savjetovao je muslimanima
da se prema robovima odnose ovjeno, odnosno kao prema lanovima
vlastite porodice i naredio je da vlasnici robova daju robovima istu hranu i
odjeu kakvu i sami koriste. Osim toga, oslobaanje roba predstavljeno je
kao poseban sevap i osobito dobro djelo, pa se tako u predajama esto neko
dobroinstvo i pohvaljeno djelo poredi sa oslobaanjem roba, te su
muslimani tako poticani da oslobaaju robove. Sve to zajedno uvjerljivo
svjedoi o stavu islama prema ropstvu. U tom svjetlu treba, dakle, posmatrati
odnos islama i njegovih sljedbenika prema pitanju ropstva.2
U ivotopisu etvrtog Imama uoljiva je njegova posebna panja spram
pitanja oslobaanja iz ropstva, ali njegovo djelovanje na tom podruju ne
svodi se samo na ono to je naprijed kazano, ve se da zakljuiti da je Imam u
tom pogledu uloio poseban napor. Obratimo li panju na to pitanje, shvatit
emo da ga je Imam smatrao posebnim odgojnim i humanistikim naelom,
pa je tako otkupljivao robove, neko vrijeme im je pruao poduku i
omoguavao obrazovanje, a onda ih je oslobaao. Nakon toga bi se oni, kao
ljudi za primjer, bavili kulturnim i odgojnim radom. Zanimljivo je da oni nisu
nakon oslobaanja prekidali svoje veze s Imamom. Ali ibn Tavus pie: Ali
ibn Husejn, mir neka je s njim, posljednje veeri Ramazana oslobaao je
1
Ali ibn Isa, Isto, str. 289.; Ebu Naim Isfahani, Isto, str. 140; Medlisi, Isto, str. 88.
2
Ebu Naim Isfahani, Isto, str. 136; Ali ibn Isa, Isto, str, str. 289; Ibn ahreub, Isto, sv. 4, str.
154; Saduk, Al-Khisal, Menuratul-dema'til-muderrisin, Kom 1403, str. 517-518.
125
dvadesetak robova, govorei: 'Gospodar svake ramazanske veeri, u vrijeme
iftara, oslobaa sedamdeset hiljada dehennemlija od Vatre. Raduje me da ja
na Ovome svijetu oslobaam svoje robove, pa da na Danu sudnjem On mene
oslobodi od Vatre.' Nijednog od svojih robova ne bi zadravao due od
godinu dana. Kada bi poetkom ili sredinom godine doveo k sebi roba,
oslobaao bi ga za Ramazanski bajram, pa bi naredne godine doveo drugoga,
da bi i njega oslobodio u Ramazanu. Tako je postupao do kraja ivota. Imam
je kupovao i crne robove iako nije imao nikakve potrebe za njima pa bi ih
poveo na Had, a kada bi sa Arefata stigli na Maher, oslobaao ih je i davao
im pritom odreenu novanu nagradu. Kako jedan pisac biljei, budui da su
robovi znali za ovo, bjeali su od svojih vlasnika i velikaa, pa su odlazili
Zejnul-Abidinu da ih on otkupi. Prolazilo je vrijeme, tekli su dani, a Zejnul-
Abidin je stalno oslobaao robove. inio je to svake godine, svakog mjeseca
i svakog dana, razliitim povodima, sve dok se naposljetku nije u Medini
uobliila golema skupina Imamovih osloboenih robova.1 Kao to je ve
primijeeno, Imam je na ovaj nain uspostavio svojevrsnu odgojnu kolu.
Otkupljivao je robove, neko vrijeme ih odgajao i osiguravao im obrazovanje,
a kada bi ih oslobodio, svaki od njih bio je odgojena i uzorna linost. Nakon
oslobaanja, oni nisu prekidali svoju duhovnu vezu sa Imamom i, primjereno
svojim mogunostima, odgojno su djelovali na druge. Ovakvo Imamovo
bavljenje, uzmemo li u obzir ogranienja kojima je bio izloen u pogledu
izravnog upuivanja zajednice, zasluuje posebnu panju i razmatranje.2
1
Sejjidul-ehl, Abdul-Aziz, Zendegani-je Zejnul-Abidin, Majale-je Mah-e nou, Teheran, str.
55.
2
U pripremi i pisanju ovog poglavlja koristili smo se knjigom Alija Akbara Hasanija, Imam-
e cheharom pasdar-e enkelab-e Kerbela.
126
PETI IMAM, MUHAMMED BAKIR, s.a.
Hazreti Bakir, mir neka je na nj, roen je 57. h.g. u Medini. U vrijeme smrti
svoga oca Imama Zejnul-Abidina, mir neka je s njim, 95. h.g., imao je
trideset i osam godina. Ime mu je bilo Muhammed, a nosio je nadimke Ebu
Dafer, Bakir i Bakirul-ulum. Njegova majka, Ummi Abdullah, bila je kerka
Imama Hasana Mudtebe, mir neka je s njim, te je on tako bio prvi koji je i
po ocu i po majci pripadao potomstvu Fatime i Alija. Imam Bakir umro je
114. hidretske godine u Medini i sahranjen je na poznatom groblju Bakije,
pored svog oca i djeda. Njegov imamet trajao je dvadeset godina.
Petom Imamu su tokom njegova imameta bili savremenici sljedee halife:
Velid ibn Abdul-Melik (86-96. h.g.); Sulejman ibn Abdul-Melik (96-99.
h.g.); Omer ibn Abdul-Aziz (99-101. h.g.); Jezid ibn Abdul-Melik (101-105.
h.g.); Hiam ibn Abdul-Melik (105-125. h.g.). Pobrojane halife, izuzmemo li
Omera ibn Abdulaziza, koji je bio prilino pravedna osoba i ovjek odan
Poslanikovoj porodici, redom su bili silnici i tlaitelji, koji nisu imali obzira
ni prema vlastitim roacima, a posebno bezobzirni su bili prema Petom
Imamu.
Imam Bakir se tokom svoga imameta, unato nepogodnim uvjetima, bavio
predstavljanjem i irenjem boanskih istina i znanja i razjanjavanjem
znanstvenih pitanja. Zapoeo je irok nauni pokret i oblikovao je preduvjete
za utemeljenje velikog islamskog sveuilita, koje e svoj procvat doivjeti u
vrijeme njegovog sina, estog Imama, Sadika, mir neka je s njim. Peti Imam
je po svom znanju, uenosti i vrlinama bio najistaknutiji meu uglednicima
Haimija. Njegovo vodee mjesto u pogledu uenosti i udorea priznavali su
i njegovi prijatelji, i njegovi neprijatelji. Iza njega je ostalo toliko predaja o
pitanjima vjerskih propisa, odnosno fikha, tefsira, historije islama i razliitih
znanosti koliko dotada nije sauvano niti od jednog prethodnog Husejnovog
potomka.1 Druenjem s njim okoristili su se mnogi istaknuti uenjaci, a i
nekolicina Poslanikovih ashaba koji su jo bili u ivotu. Tabiini Dabir ibn
Jezid Dafi i Kejsan Sedestani, te uenjaci fikha, poput Ibn Mubareka,
Zuhrija, Evza'ija, Ebu Hanife, Malika, afija i Zijada ibn Munzira, okoristili
su se njegovim naunim postignuima i prenosili su njegove rijei. Knjige i
radovi muslimanskih uenjaka i historiara, poput Taberija, Belazerija,
Selamija, Hatiba Bagdadija, Ebu Naima Isfahanija, te knjige poput
1
127
Malikovog Muvattaa, Ebu Davudovog Sunena, Ebu Hanifinog Musneda,
Meruzijevog Sunena, Zamaherijevog tefsira i desetine slinih, dakle,
najvanije knjige islamskog svijeta, prepune su izvanrednih kazivanja Petog
Imama i vrlo esto nailazimo na rijei rekao je Muhammed ibn Ali ili
rekao je Muhammed Bakir.1 Takoer, knjige pisane od strane sljedbenika
Ehli-bejta o razliitim pitanjima prepune su rijei i predaja hazreti Bakira,
mir neka je s njim, to e potvrditi svako ko je iole upoznat sa ovom
literaturom.
Glas o znanju i uenosti Imama Bakira, mir neka je s njim, toliko se
rairio islamskim svijetom da je stekao nadimak Bakirul-Ulum (otvoritelj
kapija znanja, odnosno rjeavatelj naunih pitanja). Ibn Hader Hejtemi pie:
Muhammed Bakir otvorio je i obznanio tolike riznice skrivenog znanja i
obznanio toliko fikhskih istina, mudrosti i prefinjenih znanja da to ne vidi
samo onaj ko je slijep ili ko je zlonamjeran. Upravo zato on je nazvan
'rastvoriteljem' i 'zbirkom znanja' te 'iriteljem zastave znanja'. Abdullah ibn
Ata, jedna od uglednih linosti i velikih uenjaka Imamovog vremena,
primjeuje: Nikad nisam vidio da je neijim predavanjima prisustvovalo
vie islamskih uenjaka kao predavanjima Muhammeda ibn Alija, mir neka je
s njim. Pred njim su izgledali tako slabi i neznatni kad je bilo rijei o znanju.
Vidio sam Hakema ibn Utejbu, koji je u znanosti i fikhu bio proslavljen, kako
pred Muhammedom Bakirom sjedi onako kako dijete sjedi pred odraslim
uiteljem, skrueno i na koljenima, udno slua njegove rijei i upija ih.2
Imam Bakir, mir neka je s njim, u svojim obraanjima se uglavnom pozivao
na kur'anske ajete i za dokaz je uzimao Rije Boiju. Govorio je: ta god da
kaem, pitajte me gdje se to u Kur'anu nalazi, pa da vam navedem ajet koji se
odnosi na datu pojavu.3
Hazreti Bakir, mir neka je s njim, odgojio je uenike koji su postali
istaknute linosti u oblasti fikha, hadisa, tefsira i u ostalim islamskim
znanostima. Linosti velikih uenjaka, poput Muhammeda ibn Muslima,
Zerare ibn A'ina, Ebu Basira, Burida ibn Muavije Adilija, Dabira ibn Jezida
i Hamrana ibn A'ina i Hiama ibn Salima odgojene su u Imamovoj koli.
esti Imam rekao je: etiri osobe odrale su ivom nau kolu i hadise moga
oca: Zerare, Ebu Basir, Muhammed ibn Muslim i Burid ibn Muavija Adili.
Da nije bilo njih, niko se ne bi okoristio vjerskim znanjima i Poslanikovim
naukom. Ova etvorica bijahu uvari vjere. Oni su meu naim sljedbenicima
prvi koji su se upoznali s naim naukom i na Dan sudnji e se prije drugih
1
Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, Entesharat-e Allame, Kom, sv. 4, str. 195.
2
Sabit Ibn Devzi, Tezkiretul-havas, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1383, str.
337; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz
1381, sv. 2, str. 329; Ibn Kesir, Al-Bidaje vel-hidaje, Mektebetul-me'arif, Bejrut 1977, sv. 9,
str. 311. U nekim djelima naveden je kao Kahim ibn Ujnejna, ali ispravno je Utejba.
3
Tabrisi, Ihtidad, Matbuatul-Murtezavi, Nedef 1350, str. 176.
128
pridruiti nama.1 Uenici kole Imama Bakira, mir neka je s njim, bili su
najistaknutiji znalci fikha i muhadisi u svome vremenu.
Blistava nauna djela Petog Imama i njegovih najistaknutijih uenika, koje
je njegova velika kola podarila islamskom drutvu, uinila su da se ostvari
predskazanje Poslanika islama, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim.
Prenosilac tog predskazanja je Dabir ibn Abdullah Ensari, istaknuta linost
iz ranog razdoblja islama. Dabir, inae jedan od velikih Poslanikovih ashaba
i posebno privren Poslanikovoj porodici, biljei: Jednom mi Poslanik
islama, mir i blagoslov neka je s njim i njegovim, ree: 'Nakon mene, susrest
e osobu iz moje porodice, ije je ime moje ime i koji mi je likom slian. On
e pred ljudima otvoriti kapije znanja.' Kada je Poslanik izrekao ovo
predskazanje, hazreti Bakir, mir neka je na nj, jo nije bio roen. Prole su
godine i dolo je vrijeme etvrtog Imama. Jednom je Dabir prolazio
ulicama Medine, kada ugleda hazreti Bakira. Obrati panju na njega i opazi
znakove o kojima je Poslanik govorio, pa ga upita: Kako se zove? Ovaj
odgovori: Zovem se Muhammed ibn Ali ibn Husejn. Dabir ga tada poljubi
u elo i ree: Preko mene te poselamio tvoj djed Poslanik Boiji! Od toga
dana, iz potovanja prema Poslaniku i kao priznanje njegove veliine, Dabir
ga je dvaput dnevno obilazio. Sjedio bi u Poslanikovoj damiji meu
mnotvom ljudi i, unato nekim zlobnicima, koji su ga ismijavali zbog
takvog postupanja, prepriavao bi spomenuto predskazanje Poslanika
islama.2
Ovdje treba napomenuti da je pria o Dabirovom susretu s Imamom
Bakirom, mir neka je na nj, i njegovom prenoenju Poslanikovog selama u
slinim oblicima sauvana u knjigama poput Ridal Kai, Keful-gumme,
Amali Suduk, Amali ejh Tusi, te u Mufidovom Ihtisasu i brojnim drugim.
Ove predaje se meusobno razlikuju u dvije stvari: prvo, u tome to je prema
nekim od njih Dabir susreo Imama Bakira, mir neka je na nj, na nekoj od
medinskih ulica, prema drugim ga je vidio u kui etvrtog Imama, a prema
treim je hazreti Bakir posjetio Dabira i tada ga je ovaj prepoznao. Drugo, u
nekim predajama navodi se da je Dabir u to vrijeme bio oslijepio, dok se u
drugim kae da je Dabir paljivo posmatrao i prouavao lice Petog Imama.
to se prve razlike tie, treba rei da, ukoliko stvar bolje osmotrimo, ona ne
ishodi zakljukom da su ove predaje meusobno suprotstavljene. Svjedoenja
da je Dabir, iz svoje iskrene i osobite naklonosti prema Poslanikovoj
porodici, esto ponavljao Poslanikovo predskazanje i uruivanje selama,
ukazuju da je on elio na taj nain dodatno ukazati na veliinu Imama Bakira,
mir neka je s njim. Prema tome, nema nita sporno u tome ako se ista stvar
ponovila u vie navrata, na razliitim mjestima i u razliitim prilikama. to
1
ejh Tusi, Ihtijaru marefatir-ridal, Daneshgah-e Mashhad, Mashhad, str. 136-137.
2
226.
129
se, pak, druge suprotstavljenosti tie, moda se one predaje koje kazuju o
Dabirovom gledanju Imama odnose na razdoblje kada je Dabir jo imao
vid. Naprimjer, ejh Mufid od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi:
Dooh kod Dabira ibn Abdullaha Ensarija i nazvah mu selam. Odgovori mi
na selam i upita: 'Ko si ti?' To je bilo nakon to je oslijepio. 1 Slian hadis
prenosi i Sibt ibn Devzi.2
Kazali smo da su Imamu Bakiru, mir neka je s njim, bili savremenici
petorica emevijskih halifa. U nastavku emo navesti obiljeja razdoblja
vladavine svakog od njih, kako bi nam bilo jasnije u kakvim drutvenim i
politikim uvjetima su oni ivjeli. Velid ibn Abdul-Melik bio je prvi halifa
savremenik Petog Imama. Budui da smo o njemu govorili bavei se ivotom
Imama Sedada, ovdje emo samo dodati jo neke podatke. Razdoblje
Velidovog hilafeta je bilo vrijeme vojnikih pobjeda muslimana u ratovima
protiv nevjernika. U tom razdoblju prostor pod emevijskom vlau proirio se
i na istok, i na zapad. Osvojeni su dijelovi Indije, Kabul, Kagar i Tus.
Takoer je i tadanje kraljevstvo Andaluza palo je u ruke muslimana pred
snagama pod vodstvom Muse ibn Nusejra.3
Razdoblje hilafeta Sulejmana ibn Abdul-Melika trajalo je samo oko tri
mjeseca. On se na poetku svoje vladavine pokazao blagim i, kako bi se
dopao narodu, otvorio je vrata irakih zatvora i oslobodio hiljade ljudi koji su
neduni bili zatvoreni od strane Hadada ibn Jusufa. Takoer je uklonio iz
slube Hadadove slubenike i ubiraoce poreza i ponitio je njegove brojne
tlaiteljske obiaje. Sulejmanovo oslobaanje zarobljenika u Iraku desilo se
na poetku njegove vlasti. Kasnije je postupao drukije, voen linim
probicima i osvetoljubivou, te se i on odao nasilju i zloinima. Pogubio je
niz vojnih zapovjednika i znaajnih linosti. Nije imao milosti ni prema Musi
ibn Nusejru i Tariku ibn Zijadu, dvojici heroja koji su osvojili paniju.4 Pisac
knjige Tarikh-e siyasi-ye islam navodi: Sulejman se prema svojim
namjesnicima ponaao na neobian nain: neki su uivali njegovu izrazitu
naklonost, dok je druge nastojao ukloniti. Meu one prema kojima je bio
neprijateljski raspoloen spadaju namjesnik u Indiji, Muhammed ibn Kasim,
namjesnik u Mezopotamiji, Kutejba ibn Muslim, te namjesnik u Andalusu,
Musa ibn Nusejr.5 Netrpeljivost prema njima je potjecala iz plemenskog
suparnitva, to je tema koju ovdje ne moemo ire obraditi. Sulejman ibn
Abdul-Melik bio je izuzetno krt, prodrljiv, sklon provodu i odan
1
2
Sabit Ibn Devzi, Tezkiretul-havas, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1383, str.
337.
3
Ajeti, Muhammed Ibrahim, Andalus ja tarih-e hukumat-e muslimin dar Uropa, Daneshgah-
e Teheran, Teheran 1363, str. 17-18.
4
Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 5, str. 11 i 37; Mesudi,
Murudul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 173 i 182.
5
Ibrahim Hasan, Hasan, Tarih-e sijasi-je islam, Davidan, Teheran 1360, sv. 1, str. 401.
130
ovosvjetskim uicima. Prenosi se da je mogao pojesti koliko nekoliko
prosjenih ljudi zajedno! Njegova trpeza uvijek je bila pretrpana
najrazliitijim akonijama. Odijevao se u raskono ukraenu skupocjenu
odjeu i na tome je toliko istrajavao da ni svojim slubenicima, ak ni
dvorskim vodonoama, nije doputao da oblae obinu odjeu ve su i oni
prilikom dvorskih ceremonijala morali nositi vezenu i arenu odjeu.
Sklonost ka raskoi uskoro se sa dvora prenijela u gradove, pa su slinu
odjeu uskoro poeli nositi i obini ljudi u Jemenu, Kufi i Aleksandriji.1
Iako je svojom oporukom Abdul-Melik ibn Mervan, Sulejmanov otac, za
Sulejmanovog nasljednika ve bio odredio njegovog brata Jezida ibn Abdul-
Melika, ovaj je pred svoju smrt postavio Omera ibn Abdul-Aziza za sljedeeg
halifu. Kada je nakon Sulejmanove smrti objavljeno da je Omer ibn Abdul-
Aziz nasljednik hilafeta, ljudi su ga prihvatili i dali mu prisegu.2 Svjestan
uznemirenosti masa i osvjedoen u snanu mrnju naroda prema emevijskoj
vlasti, Omer ibn Abdul-Aziz od poetka svoje vladavine je nastojao pridobiti
naklonost potlaenih i ugroenih. U njegovom proglasu namjesnicima
pokrajina i predstavnicima sredinje vlasti stajalo je: Ljudi su se nali
izloeni pritiscima, nasilju i tlaenju, a Boiji propisi nad njima krivo se
provode. Nasilnici meu dosadanjim namjesnicima i zapovjednicima
zanemarili su pravednost i ispravno ponaanje, uvodei neke svoje propise i
druge novotarije, ime su doveli narod na rub propasti. S tim se mora
prekinuti i valja popraviti ono to je uinjeno u prolosti. Odsada pa nadalje,
onome ko se odlui obaviti had treba im prije isplatiti njegov udio u bejtul-
malu kako bi ovaj mogao krenuti na put. Niko od vas nema pravo, prije nego
to mene upita, kanjavati nekoga, odsjei nekome ruku ili nekoga objesiti.3
Uz sve predoeno, Omer ibn Abdul-Aziz je rasprodao sve dvorske konje i
jahalice, a novac je uplatio u blagajnu bejtul-mala. Svojoj eni Fatimi, Abdul-
Melikovoj keri, naredio je da sav svoj nakit, dragulje i skupocjene poklone,
koje su joj otac i brat darovali iz bejtul-mala, vrati natrag u dravnu kasu ili
da, ukoliko joj se teko rastati od tih stvari, napusti njegovu kuu. Fatima se
povinovala ovom zahtjevu i predala je sav nakit i dragulje uzete iz bejtul-
mala.4 Ne samo da je Omer ibn Abdul-Aziz pokazao svojoj eni ta znai
ispravno postupati, nego je rasprodao svu skupocjenu odjeu Sulejmana ibn
Abdul-Melika i dobiveni novac, a radilo se o etiri hiljade dinara, uplatio je u
dravnu blagajnu.5 Omer ibn Abdul-Aziz je tako otpoeo svoju drutvenu
1
Mesudi, Murudul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 175.
2
3
Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1384, sv. 3, str. 50.
4
Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 232; Ibn Kutejba, Al-Imamet
ves-sijaset, Matbu'ati Mustafa Al-Babi Halebi, Kairo 1382, sv. 2, str. 116; Furukh, Omer,
Muhtasarut- tarihil-'arab, Dari 'Ilmul-melajin, Bejrut 1967, str. 129.
5
Ibn Kutejba, Isto, str. 116.
131
reformu i borbu protiv nemorala poevi od vlastite kue i samog vladarskog
dvora. Potom je proirio opseg reforme i pozvao je Emevije, svoje amidie,
da poloe raun, te im je naredio da u bejtul-mal vrate sav drutveni imetak
koji su bili prisvojili. Krajnje dosljedno oduzeo je Emevijama sav imetak koji
su silom oteli od naroda i vratio ga njegovim vlasnicima. Uspijevao je u
velikoj mjeri zatititi imetak naroda od ruku Emevija.1 Sve ovo je njima teko
palo i oni poee djelovati protiv njega. Jedan od njegovih blinjih jednom
prilikom mu ree: Zar se ne boji da bi tvoj rod mogao ustati protiv tebe i
oboriti te s vlasti?, a Omer mu odgovori: Jedino ega se plaim jeste
polaganje rauna na Danu sudnjem. Zar hoe da me uplai puem?!2
Kao to smo vidjeli, Omer ibn Abdul-Aziz je u usporedbi s ostalim
emevijskim halifama bio prilino pravedna osoba. Iako se i njegova vlast
smatra vlau taguta, budui da za nju nije bio ovlaten od strane istih
Poslanikovih namjesnika, on se ipak obraunao sa mnogim zlim
postupanjima svojih prethodnika. Meutim, najvaniji od svih njegovih
doprinosa islamu, pa i ovjeanstvu, jeste onaj koji u povijesti njegove
vladavine blista osobitim sjajem, a to je ukidanje rune novotarije
proklinjanja Imama Alija, mir neka je s njim. Ovaj grozni obiaj je trajao
ezdeset i devet godina. Time to ga je iskorijenio, uinio je golemu uslugu
sljedbenicima Ehli-bejta i ljudskom rodu uope. Ova novotarija je
predstavljala runo naslijee iz Muavijinog doba. Kad se ovaj, nakon
ehadeta Imama Alija, mir neka je s njim (40. h.g.), uvrstio na vlasti, odluio
je da ga objedama i klevetama prikae kao najgoreg ovjeka u islamskom
svijetu! Da bi to postigao, izloio je sve njegove prijatelje i sljedbenike
ogromnom pritisku, te ih je sabljom i progonima sprjeavao da govore o
vrlinama i prednostima Imama Alija. tavie, nije doputao da niti jedan
hadis, predaja ili pjesma pohvalnica o Aliju, mir neka je s njim, dou u
javnost. S druge strane, kako bi blistavu Alijevu linost izokrenuto prikazao,
natjerao je muhadise, koji su se hranili s trpeze emevijske vlasti, da izmisle
hadise koji e govoriti protiv Alija! Tako su nastali brojni krivotvoreni hadisi,
koji su onda smiljeno ireni meu narodom! Muaviji ak ni to nije bilo
dovoljno pa je naredio da se irom prostrane zemlje islama na hutbama
duma-namaza proklinje i vrijea Ali, mir neka je s njim. Ta runa novotarija
uzela je maha i postala obiaj. Ostavila je dubok trag u javnosti i ukorijenila
se kao uobiajena pojava. Djeca su odrastala uz proklinjanje Alija, a odrasli
su odlazili s Ovoga svijeta neprijateljski raspoloeni prema njemu! I druge
emevijske halife, nakon Muavije, nastavile su ovaj obiaj, tako da se ta
1
2
Ebu Hanifa Dinvari, Al-Akhbarut-teval, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, Kairo, str. 331.
132
novotarija zadrala sve do kraja prvog hidretskog stoljea, kada je Omer ibn
Abdul-Aziz preuzeo hilafet.1
Samo po sebi se namee pitanje zato je Omer ibn Abdul-Aziz postupio
ovako i ta je bio razlog da je meu emevijskim halifama upravo on odluio
preduzeti ovako krupne korake? Odgovor na ovo pitanje vraa nas u dane
njegovog djetinjstva, odnosno, jedan naizgled mali dogaaj, koji je na Omera
nainio snaan utisak. Uistinu, toga dana desilo se neto to e u doba
njegovog hilafeta ishoditi tako vane odluke. Dogaaj o kojem je rije desio
se u vrijeme kada se Omer ibn Abdul-Aziz kolovao kod svoga uitelja
Abdullaha, pobonog, uenog i savjesnog ovjeka. Jednoga dana Omer se
igrao s ostalom djecom svog uzrasta, porijeklom iz emevijske i porodica koje
su bile u njihovoj slubi. Djeca su, zanesena igrom, svaki i najmanji povod
koristila da vrijeaju i proklinju Alija, mir neka je s njim, kako je tada bilo
uobiajeno. I Omer je u svom djeakom zanosu uestvovao u tome s njima.
Upravo tada naie pokraj njih njegov uitelj i u kako njegov uenik, zajedno
s ostalom djecom, proklinje Alija, ali ne ree nita i ue u damiju. Uskoro je
bilo vrijeme za nastavu i Omer doe u damiju da bi prisustvovao asu.
Uitelj ga opazi, ali umjesto da mu se obrati, zapoe klanjati. Omer je ekao,
ali uitelj je mnogo due nego je bilo uobiajeno bio predan namazu. Mali
uenik osjeti da ga njegov uitelj izbjegava i da je namaz bio samo izgovor.
Kada napokon zavri s namazom, uitelj prijekorno pogleda Omera i ree:
Otkud ti zna da se Bog, nakon to je bio zadovoljan borcima s Bedra i
onima koji su se Poslaniku zakleli na vjernost, rasrdio na njih i dozvolio da ih
se proklinje?! Nikad nisam uo za neto takvo!, ree Omer, a uitelj ga
upita: A zato, onda, proklinje Alija?! Omer tada ree: Izvinjavam se i
inim tevbu Bogu zbog toga! Obeavam da se to vie nikada nee ponoviti!
Logine i smislene uiteljeve rijei ostvarile su uinak i snano su uticale na
Omera. Sin Abdul-Azizov odluio je da od toga dana vie nikada ne kae
neto runo o Aliju. Meutim, i dalje je, igrajui se s djecom, na ulicama i u
trnicama sluao kako ljudi bez ikakvog ustezanja proklinju Alija, mir neka
je s njim. Uskoro e se desiti jo neto to e Omera uvrstiti u njegovoj
nakani u vezi s Alijem.
Naime, radi se o tome da je Omerov otac bio od strane sredinje vlasti iz
ama postavljen za zapovjednika Medine te je tako, kako je bilo uobiajeno,
petkom na duma-namazu u sklopu hutbe proklinjao Alija, mir neka je s
njim. Jednoga dana njegov sin Omer mu ree: Oe, kad god dri hutbu,
raspravlja o neemu ili dri govor, glas ti je snaan i siguran, rjeit si i
samouvjeren. Meutim, kada treba proklinjati Alija, jezik ti nekako zapinje?
Zato je to tako? Njegov otac ree: Sine, zar si ti to primijetio? Jesam,
ree Omer, a onda mu njegov otac kaza: Sine moj, kada bi ovi ljudi, koji se
1
133
okupljaju oko nas i sjede ispod minbera, znali o Alijevim vrlinama ono to ja
znam, oni bi se od nas razili i potraili bi Alijevu djecu. Kada je Omer ibn
Abdul-Aziz, kojem su u uima jo zvonile uiteljeve rijei, uo od svoga oca
takvo priznanje, to ga je snano potreslo i zakleo se da e, ako se ikada
domogne vlasti, ukinuti tu runu novotariju. Stoga, kada je 99. h.g. stekao
hilafet, postupio je u skladu sa svojom starom eljom te je proglasom naredio
da se s minbera, umjesto proklinjanja Alija, mir neka je s njim, ui ajet: Allah
zahtijeva da se svaije pravo potuje, dobro ini, i da se blinjima udjeljuje, a
razvrat i sve to je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas
savjetuje.1 Ovakav postupak naiao je na odobravanje naroda, a pjesnici i
poznati govornici su se o njemu pohvalno izrazili.2
Drugi vaan korak koji je Omer ibn Abdul-Aziz preduzeo s ciljem
dokidanja nepravde spram Poslanikove porodice bilo je vraanje Fedeka
potomcima Poslanikove voljene keri Fatime, mir neka je s njom. Fedek je u
historiji islama poznata i tuna pria, tako da joj se ovdje neemo vraati.
Uglavnom, najkrae kazano, radi se o tome da je Poslanik zemljini posjed
zvani Fedek darovao za ivota svojoj keri Fatimi, da bi ga, nakon njegove
smrti, Ebu Bekr oduzeo i proglasio dravnom imovinom. Otada je Fedek
prelazio s jednog halife na drugog, sve dok ga Muavija nije poklonio
Mervanu, ovaj ga je darovao svome sinu Abdul-Azizu, a poslije Abdul-
Azizove smrti pripao je njegovom sinu Omeru. Omer ibn Abdul-Aziz predao
je Fedek potomcima hazreti Fatime, rekavi: Fedek pripada njima i Emevije
nemaju pravu na njega. Naalost, nakon njegove smrti, kada je hilafet
preuzeo Jezid ibn Abdul-Melik, Fedek je bio ponovo oduzet od Fatiminog
potomstva i opet se naao u vlasnitvu Emevija.3 U knjizi Al-Khisal Saduk
prenosi da se Omer ibn Abdul-Aziz, prilikom jednog putovanja u Medinu,
susreo s Imamom Bakirom, mir neka je s njim, i tom prilikom mu vratio u
posjed Fedek. Izgleda da su ovakva Omerova nastojanja da ukloni neke od
nepravdi nanesenih Poslanikovoj porodici uinila da Imam Bakir, mir neka je
s njim, izjavi: Omer ibn Abdul-Aziz je edan ovjek meu Emevijama.4
Vladavina ovog halife trajala je skoro dvije godine. Kau da je umro tako to
su ga Emevije otrovale.5
Meu teka izopaenja koja su se nakon Poslanikove smrti javila u
islamskom drutvu spada i pojava koja je svojim tetnim posljedicama dugo
vremena optereivala islamski svijet. Naime, rije je o zabrani prenoenja,
1
An-Nahl, 90.
2
Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 5, str. 42.; Mesudi,
Murudul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 184; Ibn Ebul-Hadid , erh Nehdil-
belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-
arabijje, 1378. h.g, sv. 3, str. 59.
3
Ibn Vazih, Isto, str. 50.
4
5
Ibn Abdurabbah, Al-Akdul-ferid, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1403, sv. 4, str. 439.
134
biljeenja i sabiranja hadisa. Zna se da su Poslanikovi hadisi, odnosno
njegova kazivanja, po vanosti odmah nakon Kur'ana asnog i predstavljaju
drugi izvor islamskog nauka i kulture. I pored toga, prvi i drugi halifa su se
usprotivili biljeenju hadisa i, sluei se ispraznim i neosnovanim
izgovorima, a zapravo iz politikih razloga, strogo su branili muslimanima
svaku djelatnost na tragu prenoenja i biljeenja hadisa. Ebu Bekr je rekao:
Ne prenosite nita od Poslanika Boijeg, a ako vas neko pitanje zanima,
meu nama i vama je Boija Knjiga, pa njeno dozvoljeno smatrajte
dozvoljenim, a zabranjeno zabranjenim.1 Drugi halifa je, kako bi sprijeio
biljeenje Poslanikovih hadisa, u svojoj naredbi islamskim podrujima rekao:
Ko god je zapisao neki hadis od Poslanika, neka ga uniti. Karza ibn Ka'b,
jedan od poznatih Poslanikovih ashaba, kazuje: Kada me je Omer poslao u
Irak, dio puta iao je sa mnom, pa mi ree: 'Zna li zato te pratim?' Rekoh:
'Halifa me vjerovatno ispraa iz potovanja to sam jedan od drugova
Poslanika Boijeg.' On ree: 'Osim iz potovanja, ispraam te zato da bih ti
dao neke savjete kojih e se drati. Ide u kraj gdje su ljudi prostore damija
i svoja sijela ispunili uenjem Kur'ana. Savjetujem ti da ih ostavi da budu
takvi i da ih ne navede na bavljenje hadisima, pa da se prenosei hadise
odvrate od Kur'ana. Ui ljudima Kur'an umjesto bilo kakvih rijei i kazivanja
i navodi to manje Poslanikovih hadisa. A ja sam u tome uz tebe!' Kada je
Karza stigao u mjesto svoga slubovanja, traili su od njega da im kazuje
hadise, a on im odgovori: Halifa mi je zabranio da vam prenosim hadise.2
Za vrijeme svoga hilafeta, Omer se neko vrijeme dvoumio da li da pone
zapisivati Poslanikove rijei. Nakon mjesec dana premiljanja, donio je
odluku i objavio je narodu: Sjetio sam se prijanjih naroda koji su pisali
neke knjige koje su ih odvratile od objavljene im Knjige. Zato neu nikada
Knjigu Boiju pomijeati s neim drugim! Halifa se u vezi s ovim pitanjem
nije zadovoljio samo savjetom i preporukom, ve je strogo kanjavao
svakoga ko bi se usudio prenositi hadise. Tako je jednom prilikom Ibn
Mesudu, Ebu Derdi i Ebu Zeru, trojici uvenih linosti iz ranog razdoblja
islama, rekao: Kakve to hadise prenosite od Poslanika?, a onda ih je dao
zatvoriti i u zatvoru su ostali sve do Omerove smrti. Ovakva strogost uinila
je da ostali muslimani nisu imali hrabrosti prenositi i biljeiti Poslanikove
rijei.
Ova ogranienja uzrokovala su da hadisi ostanu zarobljeni u prsima
njihovih nosilaca pa su muslimani dugo vremena ostali uskraeni za ovo
veliko vrelo islamske kulture. Tako a'bi kae: Godinu dana druio sam se
sa Omerovim sinom i od njega nikada, ak ni kao primjer, nisam uo niti
jedan Poslanikov hadis. A Saib ibn Jezid kae: Putovao sam sa Sa'dom ibn
Malikom od Medine do Mekke i cijelim putem nije mi naveo ni jedan
1
emsuddin Zehebi, Tezkiretul-hifaz, Darul-terasi-'arabijje, Bejrut, sv. 1, str. 3.
2
emsuddin Zehebi, Isto, str. 7
135
Poslanikov hadis. Ova zabrana imala je takav uinak da je i uveni Abdullah
ibn Omer, iako je Poslanikove rijei biljeio po njegovom doputenju, zbog
halifinog proglasa svoju knjigu tako sakrivao da se meu hadiskim zbirkama
ona nigdje i ne spominje. Ne treba ni isticati da je teta koju je islamu
nanijela takva zabrana bila nenadoknadiva, jer biljeenje Poslanikovih hadisa
nije obavljano skoro stotinu godina. Od svega je najgora pojava da su se
ovakvim prilikama okoristila nekolicina plaenika i laljivaca, pa su lai i
neutemeljene stvari koje su ile u prilog vlastodrcima predstavljali kao
hadise. Naime, kada je dokaz bio sveden na ono to je bilo zapameno ili to
se ulo, prirodno je da je svako mogao svata tvrditi, jer nije bilo knjige,
biljenice ili dokumenta na koje bi se moglo pozvati. Sigurno je da se u
takvim prilikama javljaju desetine osoba poput Ebu Hurejre, koje su se
predstavljale istinskim muhadisima kako bi ostvarile nezakonitu dobit.
Ovakvo stanje potrajalo je do kraja prvog hidretskog stoljea, odnosno do
hilafeta Omera ibn Abdul-Aziza (99-101. h.g.). On je uinio hrabar iskorak i
ukinuo je tu runu novotariju, pa je poticao ljude da prenose i biljee hadise.
Kako bi ohrabrio i pokrenuo uenjake i prenosioce, izdao je proglas u kojem
je stajalo: Prikupljajte i zapisujte Poslanikove rijei, jer se plaim da e
ueni ljudi i prenosioci izumrijeti, pa e se svjetiljka znanja ugasiti. Kako
biljei Buhari, Omer ibn Abdul-Aziz je poslao pismo slinog sadraja u am
kao i svom namjesniku u Medini. Ali, posao je tek bio na poetku i trebalo je
mnogo vremena kako bi se nadoknadio zaostatak od jednog stoljea. Trebalo
je oivjeti Poslanikove hadise i na papir staviti ono to je postojalo u
sjeanju, a to je, opet, namjerno ili sluajno, esto bilo pomijeano s
neistinom. S obzirom na okolnost da je vladavina Omera ibn Abdul-Aziza
trajala kratko, stvari nisu napredovale dovoljno brzo, jer nakon njega vlast su
preuzeli Jezid ibn Abdul-Melik i Hiam ibn Abdul-Melik, koji nisu pokazali
veliko zanimanje za pitanja islama i muslimana. Neki biljee da je prvi koji je
po nareenju Omera ibn Abdul-Aziza objedinio hadise bio Muhammed ibn
Muslim ibn ihab Zuhri. Svakako, treba imati na umu da su, kada je
prenoenje i biljeenje hadisa postalo doputeno, u hadiske zbirke uli brojni
krivotvoreni hadisi. Takoer, zvanini muhadisi i pristalice vlasti klonili su se
prenoenja hadisa koji su ili u korist Ehli-bejta i njihovih sljedbenika.
Neizbjeno se postavlja pitanje: Zato je biljeenje hadisa uope bilo
zabranjeno i iz kog razloga je drugi halifa izdao onakav proglas? Svi znamo
da su Poslanikovi hadisi dokaz poput Kur'ana i da su ih svi muslimani duni
slijediti. Kur'an o onome to Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i
njegovim, govori, bilo da se radi o kur'anskom tekstu, odnosno rijeima
Boijim, bilo o onome to je sam Poslanik, nadahnut iz svijeta Objave, kazao,
tvrdi: On ne govori po hiru svome to je samo Objava koja mu se
136
obznanjuje.1 Osim toga, Bog izriito postavlja Poslanikove rijei i nareenja
kao obavezu pred muslimane, pa kae: Ono to vam Poslanik da uzmite, a
ono to vam zabrani ostavite.2 Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik,
blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, pokazao na svoje usne, pa mu
rekao: O sine Omerov, kunem se Bogom, u ijoj ruci je moj ivot, da
izmeu ovo dvoje (dvije usne) ne izlazi nita, osim istina, pa zapisuj ono ta
govorim! Da li je bilo ikakvog smisla u tome da drugi halifa sprjeava
biljeenje Poslanikovih hadisa s obzirom na vanost koju imaju, jer se oni
raunaju kao siguran put da se muslimani upoznaju sa zbiljom islama? Da li
je takav proglas u skladu s islamom, koji je uvijek na strani napretka i irenja
znanja i nauke? Kao odgovor na ovo pitanje, pristalice hilafeta razvili su
vlastitu filozofiju. Kau da je Ebu Bekr zabranio biljeenje hadisa kako se oni
ne bi pomijeali s Kur'anom. Ovaj izgovor je toliko neosnovan da i ne
zasluuje odgovor. Dovoljno je rei da su u trenutku kada je Poslanik,
blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, preselio s Ovoga svijeta, svi
kur'anski ajeti i sure bili zabiljeeni i jasno odreeni. Pisari Objave i brojni
uai Kur'ana su, posredstvom snane sposobnosti pamenja, zapamtili itav
Kur'an. Svi kur'anski ajeti i sure su bili tako jasno poredani i odreeni da im
nije bilo mogue oduzeti ili dodati niti jedno jedino slovo. Da li je onda
biljeenje hadisa moglo nanijeti ikakvu tetu Kur'anu?! Osim toga, Kur'an
asni je svojom rjeitou, stilom, izrazom i ustrojem tako nadnaravan da mu
nikakve druge rijei nisu sline. Nema tih rijei, ma o koliko izvanrednom
govorniku se radilo, koje bi se mogle pomijeati s Kur'anom. Rijei Imama
Alija, zabiljeene u Nehdul-belagi, ili Poslanikovi govori, vrhunac su
rjeitosti, smislenosti i ljepote izraza, ali nikada ih neemo grekom
zamijeniti s Kur'anom. Ajeti koje Ali navodi u svojim govorima sijaju poput
dragulja meu njegovim rijeima i sjaj im je vei od sjaja njegovih rijei.
Svaki italac koji je upoznat sa arapskim jezikom i njegovim ustrojstvom i
letiminim pogledom e moi razlikovati Alijeve rijei i kur'anske ajete.
Svjedoanstva dokazuju da je reena zabrana bila ponukana politikim
pobudama, odnosno da se na taj nain htjela ponititi velika prednost koja je
pripadala Imamu Aliju, mir neka je s njim. Naime, on je jo za Poslanikovog
ivota priredio knjige koje su sadravale Poslanikove hadise i sudove koje je
Poslanik izrekao s obzirom na razliita pitanja.
Posebno je alosno to neki muhadisi pripisuju zabranu biljeenja hadisa
samom Poslaniku, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim. Oni tvrde da je
Poslanik navodno rekao: Ne piite nita od mene, osim Kur'ana! Ko god je
zabiljeio neto osim Kur'ana, mora to unititi!3 Svjedoanstva dokazuju da
ovakva tvrdnja nema nikakve osnove. Prvo, Imam Ali, mir neka je s njim,
1
An-Nadm, 3-4.
2
Al-Har, 6.
3
Ahmed Hanbel, Musned, Darul-fikr, Bejrut, sv. 3, str. 12.; Abdullah Darimi, sv. 1 str. 119.
137
zapisao je brojne Poslanikove hadise. Ti njegovi zapisi prenosili su se meu
ehlibejtskim Imamima s koljena na koljeno. Da je Poslanik, blagoslov i mir
neka je na nj i njegove, zabranio biljeenje hadisa, Ali, mir neka je s njim,
sigurno nikada ne bi postupio suprotno njegovoj naredbi. Drugo, u doba
samog Poslanika odailjana su pisma u vezi s razliitim pitanjima vjerskih
propisa, obaveza, parnica i politikih tekoa, a muhadisi i historiari su,
preko pouzdanih izvora i svjedoanstava, zabiljeili njihov sadraj. Tek
nekoliko tih pisama predstavljaju poziv ka naelima islama, dok se velik broj
njih odnosi na pitanja poput krivinih propisa, kazni za odreene prijestupe,
vjerske propise i obaveze. Kako onda povjerovati da je Poslanik, mir i
blagoslov neka je s njim i njegovim, zabranio da se biljei ita, osim Kur'ana,
dok je, s druge strane, pred njegovim oima pisano 300 pisama od kojih je,
zajedno sa svim pojedinostima, njih 216 nama na raspolaganju i nije se
usprotivio tome?!
Na svu sreu, sljedbenici Ehli-bejta su jo za ivota Poslanika islama
preduzeli mnogo toga u vezi s ovim pitanjem. Slijedei Imama Alija, mir
neka je s njim, prvi su poeli prenositi, biljeiti i sabirati hadise, tako da su
iza sebe ostavili dragocjena djela i vrijedne zbirke. Ali, mir neka je s njim,
bio je prvi koji je sakupio hadise Poslanika Boijeg, koji bi ih govorio, a Ali
bi zapisivao. Na kraju je to Ali priredio kao knjigu, koja je nakon njega bila u
posjedu ehlibejtskih Imama, sve dok nije stigla do Imama Bakira, mir neka je
s njim. Hakem ibn Utejba svjedoi da ju je vidio kod Imama Bakira, mir neka
je s njim. Naime, on se s njim sporio oko nekog pitanja, a onda Imam donese
tu knjigu, pokaza mu hadis koji se odnosio na sporno pitanje i ree: Ovo je
pisao Ali, a govorio u pero Poslanik Boiji. Osim toga, Imam Ali, mir neka
je s njim, priredio je i knjigu o krivinim propisima, koju je nazivao Sahifa i
nosio ju je kao svitak pripasanu uz svoju sablju. Od njega se prenosi da je
rekao: Kod nas nema druge knjige, osim Knjige Boije i ove Sahife. Sahifa
je sadravala izriite erijatske odredbe u pogledu kazni za poinjene
prekraje i nedjela. Ove njegove rijei u vezi sa Sahifom jasno pokazuju da je
Ali, mir neka je s njim, prvi prireiva knjige hadisa i fikha. Sujuti ubraja
Alija i njegovog sina Hasana, mir neka je s njima, meu pobornike
zapisivanja hadisa. Znai, veina muslimana, zbog jedne novotarije, itavo
stoljee ili vie nije biljeila Poslanikove hadise. Sreom, Imami Ehli-bejta i
njihovi sljedbenici su preduzimali korake u vezi s tim. Naime, jo za ivota
samog Poslanika, pored Alija, Ebu Rafi, jedan od Poslanikovih ashaba i
Alijevih pristalica, sastavio je knjigu pod naslovom Ves-sunnen vel-ahkam
vel-qadaya, u kojoj je sabrao posebne propise i predaje u vezi s razliitim
pitanjima islama, poput namaza, posta, zekata, Hada i parninih pitanja. Ovu
knjigu moemo smatrati i prvim hadiskim djelom jednog ashaba, ali i prvom
knjigom koja se bavila fikhom. Ebu Rafi je napisao ovu knjigu u vrijeme
kada se biljeenje Poslanikovih hadisa i kazivanja smatralo od strane vlasti
138
golemim prekrajem.1 Nakon Ebu Rafija, sljedbenici Ehli-bejta su jo i u
vrijeme zabrane prepisivali i sakupljali islamske predaje i na taj nain ih
sauvali od zaborava i iskrivljavanja. Ta preokupacija trajala je od vremena
Imama Alija, mir neka je na nj, sve do vremena Petog Imama. U doba hazreti
Bakira, mir neka je s njim, ostvaren je izvanredan napredak, tako da kada je
Omer ibn Abdul-Aziz zatraio da se hadisi sakupljaju i biljee, svaki od
drugova i uenika Petog Imama imao je na hiljade hadisa.2 Jedan od njih je
bio i Muhammed ibn Muslim. On je vana linost meu sljedbenicima Ehli-
bejta i ugledan prenosilac predaja. Odlian je primjer izuzetnog uenika
Petog Imama u podruju hadisa i fikha. Porijeklom je iz Kufe, a tokom etiri
godine boravka u Medini bio je sa Imamom Bakirom, mir neka je s njim, a
nakon njega je bio u slubi Imama Sadika, mir neka je s njim, tako da se
veoma mnogo okoristio znanjem ove dvojice velikana. On kae: Pitao bih
Imama Bakira, mir neka je na nj, o svakoj stvari koja bi mi pala na pamet, i
dobio bih odgovor. Tako sam od Petog Imama uo trideset hiljada hadisa i
jo esnaest hiljada od Imama Sadika. Muhammed ibn Muslim je pisac
knjige Erbe'amiat mes'ele (etiri stotine pitanja) koja sadri odgovore na
pitanja koja je postavljao Petom i estom Imamu.3 Dabir ibn Jezid Dafi
takoer je bio uenik kole Imama Bakira, mir neka je s njim. Iz Kufe je
doselio u Medinu kako bi bio blizu Imamu Bakiru, mir neka je s njim. I on je
bio dosegao visok stepen uenosti kroz izvanrednu kolu Petoga Imama.
Dabir je iza sebe ostavio brojne knjige i pisana djela koja dodatno svjedoe
o velikoj panji sljedbenika Ehli-bejta spram pitanja sabiranja hadisa i
prikupljanja znanja o islamu. Sljedee knjige su Dabirova djela: Knjiga o
tefsiru; Knjiga rijetkosti; Knjiga vrlina; Knjiga o Bici oko deve; Knjiga o Bici
na Siffinu; Knjiga o Bici na Nehrevanu; Knjiga o pogibiji Imama Alija, mir
neka je s njim; Knjiga o pogibiji Husejna, mir neka je s njim.4
Nakon smrti Omera ibn Abdul-Aziza, na pozornicu je stupio Jezid ibn
Abdul-Melik. On bijae ovjek nemaran, sklon uicima i provodu, kojem
nimalo nije bilo stalo do etikih i vjerskih naela. Stoga se vrijeme njegove
vladavine smatra jednim od najgorih i najmranijih razdoblja vladavine
Emevija. Za njegove vlasti nije se desila nikakva znaajnija vojna pobjeda i
1
O sabiranju i prireivanju zbirki hadisa pogledati: Dafer Subhani, Buhusi fil-melal vel-
nelal, Iran 1410, sv. 1, str. 58-72.
2
Delaluddin Abdurahman Sujuti, koji neke uenjake nastoji predstaviti kao utemeljitelje
islamskih znanosti, pie: Prvi koji je napisao knjigu o fikhu bio je Ebu Hanifa. Meutim,
Ebu Hanifa je roen 100, a umro je 150 h.g, dok je Ebu Rafi' umro 60 godina prije Ebu
Hanifinog roenja. (Sejjid Hasan Sadr, Tasisu ije'til-'ulumul-islami, Menuretul-'ilmi,
Teheran, str. 298.) Prema tome, veina muslimana se poela baviti fikhom i hadisima
poetkom drugog hidretskog stoljea, dok su se sljedbenici Ehli-bejta time bavili od prvih
dana islama.
3
erefuddin, Sejjid Abdulhusejn, Mu'alifati shi'e dar sadrul-islam, Nejah, Teheran, str. 64.
4
erefuddin, Isto, str. 63.
139
nikakav za islamsko drutvo vaan dogaaj. On je za vrijeme vladavine
Omera ibn Abdul-Aziza odreen za nasljednika prijestolja. Pretvaranjem se
uspio predstaviti u eljenom svjetlu, tako da je ak uspio stei i naklonost
javnosti. Stoga je njegov hilafet sprva bio prihvaen meu narodom, naroito
zato to je na poetku objavio kako e nastaviti nain vladavine prethodnog
halife. Takvo obeanje nudilo je nadu narodu, koji je za vladavine Omera ibn
Abdul-Aziza osjetio okus istine i pravde, makar i na kratko vrijeme.
Meutim, uskoro su se ta oekivanja pretoila u razoarenje i beznae, jer je
uskoro Jezid promijenio svoje ponaanje i sva su se njegova obeanja
pokazala ispraznim.
Kako bi opravdao svoja nedolina djela i prikazao se istim od svakog
grijeha i opaine, Jezid je, uz prijetnje ili nuenje lanih obeanja, naveo
etrdeset uglednih staraca da posvjedoe kako je on ist od grijeha i zlih
djela. Tako su njih etrdeset posvjedoili da se halifi ne moe pripisati
nikakvo zlo i nasilje.1 Naravno, njihovo svjedoenje nije se desilo tek tako i
bilo je dio emevijske politike kojom se nastojalo osnaiti njihovu vlast. Jer,
da bi ostvarili svoje politike ciljeve, Emevije su stvorili posebnu duhovnu
zajednicu poznatu kao murdije,2 koja je svojim djelovanjem trebala pruiti
vjersko pokrie emevijskoj vlasti. Takve skupine, posve u slubi emevijske
vlasti, osobenim tumaenjima i navodnim vjerskim objanjenjima pravdale
su njene neislamske postupke. Ibn Kutejba Dinaveri pie: Jezid je sprva,
zahvaljujui svom prijetvornom moralu, bio omiljem meu Kurejijama. Da
je nastavio da se ponaa poput Omera ibn Abdul-Aziza, ljudi ne bi imali nita
protiv njega. Meutim, suprotno svim oekivanjima, on je dolaskom na vlast
potpuno promijenio ponaanje i slijedio je rune postupke svoga brata Velida.
Njegovo dranje izazvalo je talas nezadovoljstva kod muslimana, tako da su
ljudi odluili da ga uklone s mjesta halife. Jezid je u dobroj mjeri bio
neosjetljiv spram prava i zahtjeva naroda, tako da je skupina Kurejija, ak i
neke Emevije, ustala protiv njegovih postupaka. Umjesto da saslua zamjerke
ljudi i promijeni svoje ponaanje, Jezid je postao jo stroi i okrutniji. U
javnosti je optuio neke kurejijske uglednike i emevijske prvake za pripremu
pobune i dravnog udara, te je naredio svome amidi Muhammedu ibn
Mervanu da ih pohapsi i baci u zatvor. U zatvoru su ostali skoro dvije godine,
a onda ih je Ibn Mervan otrovao. Osim ovih, Jezid je pohapsio jo skoro
tridesetoricu Kurejija, pa nakon to ih je kaznio golemim novanim kaznama
i oduzeo im imetak i imovinu, izloio ih je zlostavljanju. Onda ih je protjerao
u okolinu ama i u druge pokrajine, gdje su ivjeli u siromatvu i oskudici.
Jezid se nije zadovoljio time, ve je naredio da svi koji su bili u doticaju
zavre na vjealima, uz optubu da su uestvovali u pobuni protiv vlasti.
1
Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 246.
2
Murdije su bili sekta koja je smatrala da je iman posve stvar sranog uvjerenja, te da stoga
nikakav grijeh ili neislamski postupak ne moe biti u sukobom sa imanom.
140
Prethodne emevijske halife su u trenucima dokolice obiavali sluati predaje
o nekadanjim borbama i kaside koje su pjevale o hrabrosti starih Arapa.
Kasnije halife, meu njima i Jezid ibn Abdul-Melik, zamijenili su sluanje
takvih kasida glazbom koja je izvoena na nonim dvorskim gozbama. Tako
je muzika i pjesma preuzela mjesto epova o bitkama i junakim djelima.
Sljedei halifa bio je Hiam ibn Abdul-Melik, Hiam bijae tlaitelj,
pohlepan, prijeke naravi, grub i nemilosrdan.1 Nastojao je prigrabiti to vie
novca, dobara i nekretnina. Za njegove vladavine uznapredovali su neki
zanati. Budui da Hiam bijae grub i nemilosrdan ovjek, ivot ljudi postade
jo tei. U drutvu je bilo sve manje humanizma i ljudske saosjeajnosti i
nestalo obiaja da se ini dobro, tako da niko nije bio osjetljiv prema
drugome i spreman pomoi.2 Sejjid Emir Ali, poznati historiar i uenjak,
uspjeno je predstavio drutveno-politike prilike islamskog drutva u ono
vrijeme i na uvjerljiv nain prikazao Hiamovu narav i ponaanje: Smru
Jezida drugog, hilafet pripade njegovom bratu Hiamu. On se domogao
hilafeta u vrijeme kad su ugaene unutranje bune i pokreti i kada je ve bila
ugasla vatra vanjskih ratova. U to vrijeme, sa sjevera su plemena Turkmena i
Hazara vrila pritisak na sredinju vlast, dok su se na istoku abasidski prvaci
tajno pripremali za obaranje emevijske vlasti. Unutar zemlje, pak, plamtila je
vatra srdbe i mrnje haridija, koji bijahu hrabri i ratoborni ljudi. U svim tim
sukobima, najbolji arapski mladii izginuli su u bitkama ili su postali rtve
turobne i na zlo spremne politike izopaenog dvora. Jer, zbog slijepog
pouzdanja preanjeg halife u njegove vezire i dvorjane, vlast i mo pali su u
ruke sebinih i nedostojnih osoba, koje su zbog svoje nesposobnosti,
kratkovidosti i loeg upravljanja zemljom bile omraene meu narodom.
Svakako, postojao je i manji broj estitih ljudi i uglednih pojedinaca koji su
krajnjim naporima i srano nastojali odgovoriti svojim tekim dunostima i
obavezama. Meutim, meu narodom je slabila osjetljivost spram vjere, dok
je meu dvorskim slubenicima i iniocima ovisnim o vlasti briga za vjeru
ve bila potpuno iezla. Naime, uglavnom se radilo o ljudima koji nisu imali
drugoga cilja, osim osigurati svoje line probitke. U tim bremenitim
vremenima, islamskom drutvu je trebala snana ruka koja bi opasno
zaljuljanu lau vlasti mogla spasiti od potonua. Prirodno je stoga da su
Hiamu trebali umijea i sposobnosti pomou kojih bi mogao rijeiti tekoe
i prepreke koji su sa svih strana okruivali islamsko drutvo. Nije upitno da je
Hiam bio bolji od prethodnog halife (Jezida). Meutim, u Hiamovo doba
dvor je bio sainjen od neasnih sudionika. estitost i ozbiljnost zamijenjeni
su nemarnou i odanou strastima, dok je drutvo patilo pod vodstvom
osoba koje su bile obini drutveni gotovani. Tako je Hiamova prekomjerna
strogost dola do granica divljatva, a njegova sklonost ka uicima prerasla je
1
2
Mesudi, Murudul-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 205.
141
u pohlepu. Neki od njegovih moralnih i ljudskih nedostataka inili su prilike
jo gorim. Naime, on je bio osoba skuenih pogleda, tvrdoglav, sumnjiav i
turoban. Stoga nije imao povjerenja ni u koga, te se, kako bi razotkrio i
sprijeio zavjere protiv sebe, koristio postupcima uhoenja i potkazivanja.
Ali, budui da je bio veoma lahkovjeran, zbog loe rijei ili krive pomisli
stradavali su najbolji ljudi u zemlji. Ta krajnja nepovjerljivost imala je gorke
posljedice po mnoge vojne zapovjednike i u pokrajinama.1
Jedan od posebno vanih i izuzetnih dogaaja u ivotu Petog Imama bilo
je njegovo putovanje u am. Halifa Hiam bio je u neprekidnoj brizi zbog
Imamove omiljenosti i izvanrednog poloaja koji je zauzimao meu ljudima.
Budui da je znao da kod njegovih sljedbenika ovaj uiva status Imama,
uvijek je nastojao ograniiti njegov duhovni uticaj i umanjiti broj njegovih
sljedbenika. Jedne godine, kada je Imam Bakir, mir neka je s njim, u pratnji
svoga sina Dafera, mir neka je s njim, obavljao posjetu Kui Boijoj, i
Hiam je doao obaviti Had. U danima Hada, hazreti Bakir, mir neka je s
njim, odrao je skupini muslimana govor o vrlinama i imametu Ehli-bejta,
mir neka je s njima, to je preko potkazivaa odmah stiglo do Hiamovih
uiju. Hiamu, koji je Imama Bakira, mir neka je s njim, uvijek doivljavao
kao opasnost po svoju vlast, teko pade taj govor, ali, valjda iz opreza, ne
htjede u danima Hada uznemiravati Imama i njegovog sina. Meutim, kada
se vratio u prijestonicu, Hiam naredi svome namjesniku u Medini da mu
poalje Imama i njegovog sina Dafera u Damask. Kada su ovi tamo doli,
elei pokazati svoju veliinu i ukazati na dostojanstvo svoga poloaja halife,
Hiam izjavi kako e se s Imamom susresti tek za tri dana. Moda je sebi htio
dati vremena da se pripremi za susret s Imamom, mir neka je s njim, i da
naini plan kako da umanji Imamov ugled meu narodom.
Da je na Hiamovom dvoru bilo ugledne uleme, uenjaka i govornika,
mogao ih je okupiti i odmah zakazati javnu naunu raspravu na kojoj bi
pokuao poniziti Imama. Meutim, budui da na dvoru emevijskih vladara,
pa tako ni na Hiamovom, uglavnom nije bilo takvih ljudi, ve su njihovo
mjesto bili zazuzeli zabavljai i pjesnici koji su vladarima pjevali pohvalnice.
Zbog toga Hiamu nije ni na kraj pameti bilo da priredi takav skup. Odlino
je znao da se u tom sluaju niko od njegovih dvorjana nee u raspravi moi
nositi sa Imamom Bakirom, mir neka je s njim. Zato odlui da ovoj stvari
pristupi na drugi nain, onaj koji e mu, kako je mislio, osigurati pobjedu. I
tako, koliko god to bilo udno, Hiam odlui upriliiti takmienje u
streljatvu! Namjeravao je da Imam, mir neka je s njim, takoer uestvuje i
da, naravno, izgubi. Oekivao je da nakon poraza na tom takmienju Imam
izgubi ugled u narodu! Zato, prije nego je Imam, mir neka je s njim, prispio u
halifin dvor, Hiam naredi nekim dvorjanima da postave metu i zaponu sa
1
Sejjid Amir Ali, Isto, str. 139.
142
gaanjem. Imam Bakir, mir neka je s njim, stigao je u dvor i neko vrijeme
sjedio mirno na svome mjestu. Tad mu Hiam prie i upita: eli li
uestvovati u takmienju? Imam odgovori: ao mi je, ja sam ve star, a i
prola su vremena kada sam se bavio streljatvom. Hiam je, meutim,
navaljivao i zaklinjao Imama, a istovremeno davao znak jednom od
emevijskih uglednika da prui Imamu luk i strijelu. Imam, mir neka je s njim,
prui ruku, uze luk, stavi strijelu u njega, naniani i pogodi tano u sredinu
mete. Onda stavi drugu strijelu u luk, ispali je i pogodi njome onu koja je bila
zabijena u sredite mete, rascijepivi je na pola. I trea strijela takoer pogodi
prethodnu. I tako redom, devet strijela pogaale su u sredite mete
rascjepljujui onu prethodnu napola. Ovaj udesni dogaaj djelovao je na sve
prisutne. Sa svih strana uli su se uzvici divljenja i odobravanja. Hiam, iji
rauni su sada oito bili poremeeni i ija su predvianja pala u vodu, i sam
je bio zadivljen. Ree: estitam, o Ebu Dafere! Najbolji si strijelac meu
Arapima i nearapima! A govorio si da si ve ostario! Tada Hiam obori
glavu i neko vrijeme pouti. Onda Imama Bakira i njegovog potovanog sina
posadi na posebno mjesto pored sebe i ukaza im osobito potovanje. Obratio
se Imamu rijeima: Zahvaljujui tome to imaju tebe, Kurejije su dostojne
prvenstva meu Arapima i nearapima. Ko te je nauio da ovako gaa i
koliko dugo si vjebao streljatvo? Imam, mir neka je s njim, odgovori:
Zna da je kod Medinjana obiaj baviti se time. Tako sam se i ja u mladosti
neko vrijeme zanimao za to, a poslije sam se prestao time baviti. Ali, danas,
budui da si toliko navaljivao, prihvatio sam. Hiam, onda, upita: Je li i
Dafer vjet u streljatvu poput tebe? Imam odgovori: ''Mi smo porodica
kod koje je usavrena vjera i upotpunjena blagodat, ba kao to kae ajet:
Danas sam vam vjeru vau usavrio... Mi to nasljeujemo jedni od drugih i
Zemlja nikada nee ostati bez takve osobe (savrenog ovjeka kao dokaza
Boijeg).1
Na Hiamovom dvoru nije postojalo neophodno okruenje u kojem bi
izvanredna uenost Petog Imama dola do izraaja. Ipak, sretnim sticajem
okolnosti, prije nego je Imam, mir neka je s njim, napustio Damask, pruila
mu se lijepa prilika da djeluje na svijest ljudi, upozna ih s vlastitom
veliinom i uenou i tako stekne privrenike u amu. Radilo se, naime, o
sljedeem: s obzirom na okolnost da vie nije imao razloga da dalje
uznemirava Petog Imama, mir neka je s njim, Hiam mu dopusti da se vrati u
Medinu. Dok se Imam, mir neka je s njim, sa svojim potovanim sinom
spremao za putovanje, jednoga dana na trgu nasuprot ulaza u dvorac opazi
veu skupinu ljudi, koji su sjedili na zemlji. Imam upita o emu je rije i
saznade da se radi o kranskim sveenicima i monasima koji su se okupili
radi svoga velikog godinjeg skupa. Sada su, prema svome obiaju, ekali
1
Muhammed ibn Derir ibn Rustam Taberi, Dela'ilul-imamet, Menuretul-mektebetil-
hajderijje, Nedef 1383, str. 105.
143
velikog biskupa, koji im je trebao odgovoriti na sva pitanja i tekoe s kojima
su se suoili tokom godine. Imam, mir neka je s njim, pridrui se skupu i
sjede u gomilu, u kojoj ga niko nije poznavao. Dounici odmah javie
Hiamu ta se deava i on uputi jednog svoga slubenika da ode na skup i
prati dogaanja. Uskoro se pojavi i veliki biskup, starac u poodmaklim
godinama, te se, uz izraze potovanja okupljenih, pridrui skupu. Onda uputi
pogled po okupljenim. Poto mu upravo Imam Bakir, mir neka je na nj,
privue panju, obrati mu se rijeima: Jesi li kranin ili musliman?
Musliman sam, odgovori Imam. Jesi li njihov uen ovjek ili neznalica?,
upita biskup potom. Imam kaza: Ne spadam meu neznalice. Da ja prvi
postavim pitanje ili e ti pitati?, upita sada biskup, a Imam ree: Ako ti je
po volji, ti pitaj prvi. Biskup tada upita: Na temelju ega vi muslimani
tvrdite da e ljudi u Dennetu jesti i piti, ali nee vriti nudu? Imate li na
Ovome svijetu kakav jasan primjer ili dokaz da je to mogue? Imam, mir
neka je s njim, odgovori: Naravno da imamo. Jasan primjer jeste plod u
utrobi majke. On se u majinoj utrobi hrani, ali ne obavlja nudu. Biskup
tada ree: Izvanredno! Ali kazao si da ne spada meu uene?, a Imam
odgovori: Nisam rekao tako, ve sam kazao da ne spadam meu neznalice.
Imam jo jedno pitanje, ree biskup, a Imam kaza: Samo pitaj! Tada
biskup upita: Na temelju ega vjerujete da se dennetska voa i blagodati
nikada ne umanjuju i da, ma koliko se koristili njima, uvijek ih je isto i
jednako traju? Ima li na Ovome svijetu jasan primjer za to? Imam, mir neka
je s njim, odgovori: Da, jasan primjer u ovom osjetilnom svijetu jeste vatra.
Ako sa jednog plamena zapali stotinu svijea, plamen vatre s koje ih pali
time se nee umanjiti. I tako je biskup pitao sve to mu je padalo na pamet, i
na svako pitanje bi dobio zadovoljavajui odgovor. Biskup shvati da je
nemoan pred Imamom, sneveseli se i veoma naljuti, pa ree: O ljudi, doveli
ste ovdje najveeg uenjaka, onoga koji stvari vjere poznaje bolje od mene,
kako biste me ponizili i kako bi muslimani rekli da su njihovi uenjaci bolji i
ueniji od nas! Kunem se Bogom, neu vam se vie obraati, i budem li iv i
naredne godine, neete me vidjeti ovdje meu vama! To ree, pa ustade i
napusti skup.
Pria o ovom dogaaju brzo se proiri Damaskom i u cijelom amu izazva
talas radosti i oduevljenja. Umjesto da bude obradovan ovom izvanrednom
pobjedom Imama Bakira, mir neka je s njim, nad sljedbenikom druge vjere,
Hiam se uplai da e Imamov duhovni ugled jo vie porasti te, aljui
darove kao izraz navodnog potovanja, porui Imamu da jo istoga dana
napusti Damask. Usto, srdit zbog naune pobjede koju je Imam, mir neka je s
njim, ostvario, Hiam pokua povrijediti njegov nauni i drutveni ugled, pa
ovog najvieg islamskog predvodnika optui za sklonost ka kranstvu!
Stoga je nekim svojim namjesnicima (naprimjer, namjesniku grada Medaina)
o tome pisao ovako: Muhammed ibn Ali, sin Ebu Turabov, doao je kod
144
mene sa svojim sinom. Kada sam ih poslao natrag u Medinu, oni su se,
umjesto toga, pridruili kranskim sveenicima, pokazujui sklonost ka
kranstvu. Meutim, zarad srodstva koje imam s njima, napravio sam se
slijepim za njihov grijeh. Kada ova dvojica stignu u va grad, objavite narodu
da sam zgroen njihovim inom. Meutim, Hiamov besmisleni trud da
prikrije istinu nije bio djelotvoran. Iako su graani spomenutog grada prvo
nasjeli na Hiamove izmiljotine, kada su vidjeli dokaze i znakove imameta,
shvatili su veliinu i stvarni stepen Petoga Imama. Tako se putovanje, koje je
zapoelo pod prisilom i prijetnjama pretvorilo u plodonosno, donosei vane
i korisne uinke.1
U vrijeme imameta hazreti Bakira, mir neka je s njim, zauzeto su djelovale
brojne vjerske sljedbe, politike i religijske skupine, poput mutezilita,
haridija ili murdija. Imam Bakir, mir neka je na nj, kao neka postojane
brane, predstavljao je prepreku uticajima krivih uenja te je, kroz rasprave
koje je vodio sa prvacima ovih skupina, rastresao temelje njihovih uenja i
uvjerenja i dokazivao neodrivost njihovih stavova. Ovdje emo, primjera
radi, potovanim itaocima prenijeti Imamovu raspravu sa Nafijem ibn
Erzakom, jednim od haridijskih prvaka. Nafi je jednom prilikom doao kod
Imama i postavio mu neka pitanja u vezi s halalom i s haramom. Imam mu
donese odgovore, a tokom razgovora mu ree: Ovim marikinima (onima
koji su otpali od vjere) kai: Zato smatrate doputenim odvojiti se od Imama
Alija, iako ste ranije bili spremni poginuti za njega i pokoravali ste mu se, a
prijateljstvo s njim smatrali ste nainom pribliavanja Bogu?! Oni e ti rei:
On je postavio sudiju u vezi s vjerom Boijom. A ti im kai da je Bog u
erijatu Poslanika Njegovog dva puta postavio dvojicu ljudi kao sudije. Prvi
put, kada je bilo rijei o sukobu izmeu mua i ene, kako je kazano: A ako
se bojite razdora izmeu njih dvoje, onda poaljite jednog presudioca iz
njegove, a jednog iz njezine porodice. Ako oni ele izmirenje, Allah e ih
izmiriti jer Allah sve zna i o svemu je obavijeten!2 Drugi primjer je
presuivanje Sa'da ibn Mu'aza, koga je Poslanik islama postavio za sudiju
izmeu njega i idovskog plemena Benu Kurejza, i on je presudio u skladu s
propisima Boijim. Zar ne znate da je Imam Ali prihvatio presuivanje, uz
uvjet da dvojica sudija sude u skladu s Kur'anom i da ne prekorauju granice
Kur'ana. Kao uvjet im je postavio da e presuda biti nevaea ako bude
izlazila iz okvira Kur'ana. Kada su Zapovjedniku vjernika rekli: Sudija koga
si ti odredio donio je presudu na tvoju tetu!, on je odgovorio: Nisam njega
nego sam Knjigu Boiju odredio za sudiju! Kako, onda, marikini presudu
1
O putovanju Imama Bakira, mir neka je na nj, u am vie pogledati kod Muhammeda ibn
Derira ibn Rustema Taberija u Delailul-imamet (str. 105-107), te kod Sejjida Ibn Tavusa u
Imanul-ikhsar (str. 62), te takoer u Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-
kutubil-islamijje, Teheran, sv.64, str. 308-313.
2
An-Nisa', 35.
145
Kur'ana i odbacivanje onoga to nije u skladu s Kur'anom smatraju zabludom,
a ne smatraju zabludom svoju novotariju i otpadnitvo?! Nafi ibn Erzak,
poto saslua ovo objanjenje, ree: Kunem se Bogom, ovakvo objanjenje
dosada nisam uo niti mi je padalo na pamet! Boga mi, upravo je ovo
istina!1
1
Taberisi, Ihtidad, sv. 2, str. 176.
146
ESTI IMAM, DAFER SADIK, s.a
esti ehlilbejtski imam zvao se Dafer, a poznat je i kao Ebu Abdullah i
Sadik. Njegov potovani otac bio je Imam Bakir. Majka mu se zvala Ummi
Ferah. Roen je 17. Rebiul-evvela 83. h.g. u Medini, a umro je u 148. h.g., u
svojoj 65. godini ivota. Sahranjen je uz mezar svoga oca, na poznatom
groblju Bakije. Razdoblje njegovog imameta, koji je preuzeo 114. h.g.,
poklapa se sa krajem emevijske vlasti, koja je okonana 132. h.g., odnosno
poetkom abasidske vlasti, koja zapoinje s navedenom godinom. Imamu
Sadiku su bili savremenici sljedee emevijske halife: Hiam ibn Abdul-Melik
(105-125. h.g.); Velid ibn Jezid ibn Abdul-Melik (125-126. h.g.); Jezid ibn
Velid ibn Abdul-Melik (126. h.g.); Ibrahim ibn Velid ibn Abdul-Melik (70
dana tokom 126. h.g.) i Mervan ibn Muhammed, poznat kao Mervan Himar
(126-132. h.g.). Kad je o abasidskim halifama rije, njegovi savremenici bili
su Abdullah ibn Muhammed, poznat kao Sefah (132-137. h.g.) i Ebu Dafer,
poznat kao Mensur Devaniki (137-158. h.g.).
O uenjakoj veliini Imama Sadika, mir neka je s njim, postoji mnotvo
svjedoanstava, i u tom pogledu nema nikakvih razilaenja meu
muslimanskim naunicima. Fukaha (uenjaci fikha) i veliki znanstvenici
ponizno su obarali glave pred Imamovom naunom veliinom i prihvatali su
njegovo prvenstvo u znanju. Ebu Hanifa, znameniti utemeljitelj hanefijskog
mezheba, govorio je: Nisam susreo nikog uenijeg od Dafera ibn
Muhammeda!1 On nam takoer prenosi: Kada je halifa Mensur Devaniki
jednom pozvao Dafera ibn Muhammeda k sebi, ree mi: 'Ljudi su privreni
Daferu ibn Muhammedu. Zato pripremi neka teka pravna pitanja koja emo
mu postaviti, pa da on ne bude u mogunosti na njih odgovoriti!' Pripremio
sam, tako, etrdeset tekih pitanja. Jednoga dana Mensur me pozva u Hiru u
svoj dvor. Kada pristupih skupu, vidjeh da Dafer ibn Muhammed sjedi s
Mensurove desne strane. Kada ga pogledah, njegovo dostojanstvo i veliina
ostavie na mene dojam kakav nikada nisam osjetio pri pogledu na Mensura.
Mensur mu se onda obrati: 'Ovo je Ebu Hanifa', a on odgovori: 'Da, poznajem
ga.' Onda mi Mensur ree: 'O Ebu Hanifa, raspravi svoja pitanja sa Ebu
Abdullahom!' Tada poeh postavljati pitanja. ta god da bih upitao,
odgovorio bi mi: 'Vi u vezi s tim kaete ovako, Medinjani kau onako, a mi
smatramo sljedee...' U pogledu nekih pitanja sloio se s nama, u pogledu
1
emsuddin Muhammed Zehebi, Tezkiratul-hifaz, Bejrut, sv. 1, str. 166.
147
nekih se sloio s Medinjanima, a u pogledu nekih pitanja razilazio se s oba
stava. Tako mu postavih etrdeset pitanja i dobih odgovor na svako! Nakon
ovog dogaaja, Ebu Hanifa bi prstom pokazivao na Imama Sadika, mir neka
je na nj, govorei: Najueniji meu ljudima i najobavjeteniji o
razilaenjima u pogledu fetvi i fikhskih pitanja.1 Malik, utemeljitelj
malikijskog mezheba, kazuje: Dok sam neko vrijeme redovno posjeivao
Dafera ibn Muhammeda uvijek bih ga zaticao u jednom od tri stanja: ili je
klanjao, ili je postio, ili je uio Kur'an. Nikad ga nisam vidio da je poeo
prenositi hadis, a da nije prije toga uzeo abdest.''2 Takoer, Malik je rekao:
''Oi nisu vidjele, ui nisu ule, niti je srce zapamtilo nekog ko bi po
pobonosti i skruenosti bio bolji od Dafera ibn Muhammeda!3 ejh Mufid
pie: Od Imama je preneseno toliko znanja da su ljudi priali samo o njemu i
nije bilo mjesta u kojem se za njega nije znalo. Ni od kog iz njegove porodice
nije preneseno toliko znanja i nauke koliko je preneseno od njega.4 Ibn
Hader Hejtemi pie: Od njega je preneseno toliko znanja da su ljudi priali
samo o njemu i glas o njemu je posvuda stigao. Najvei prvaci fikha i hadisa,
poput Jahje ibn Saida, Ibn Deriha, Malika, Sufjana Sevrija, Sufjana ibn
Ujina, Ebu Hanife, u'be i Ejuba Sidestanija, prenosili su predaje od njega.
Ebu Bahr Dahiz, jedan od poznatih uenjaka iz 3. hidretskog stoljea,
svjedoi: Dafer ibn Muhammed je bio onaj ija uenost i znanje su ispunili
svijet. Kae se da su njegovi uenici bili i Ebu Hanifa i Sufjan Sevri, a
uenitvo ove dvojice kod njega dovoljan je dokaz njegove veliine.5 Sejjid
Amir Ali, ukazujui na vjerske skupine i filozofske kole za vremena
vladavine Emevija, pie: Fetve i vjerska miljenja samo su kod velikana i
izuzetnih linosti iz Fatiminog potomstva imale filozofsku aromu. Napredak
nauke u to vrijeme potakao je duh rasprave i tragalatva, tako da je svuda
postalo uobiajeno voditi skupne filozofske rasprave. Vrijedno je napomenuti
da su predvodnici ovog intelektualnog pokreta bili pripadnici naune kole
koja je cvjetala u Medini. Ovu kolu osnovao je ukununuk Alija ibn Ebu
Taliba, poznat kao Imam Dafer ili po nadimku Sadik. On bijae zauzeti
istraiva i veliki mislilac, koji je odlino bio upoznat sa znanostima onoga
vremena. On je u islamu osnovao prve filozofske kole. Njegovim
predavanjima nisu prisustvovali samo oni koji e kasnije utemeljiti fikhske
1
217; Hajdar, Asad, Al-Imam Sadik vel-mezhebul-arbae, Darul-kitabil-arabi, Bejrut 1390,
sv. 4, str. 335.
2
Ibn Hader Askalani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-arabi, 1328,
sv. 1, str. 88.
3
Hajdar, Asad, Al-Imam Sadik vel-mezhebul-arbae, Darul-kitabil-arabi, Bejrut 1390, sv. 1,
str. 53.
4
5
Hajdar, Asad, Al-Imam Sadik vel-mezhebul-arbae, Darul-kitabil-arabi, Bejrut 1390, sv. 1,
str. 55.
148
mezhebe, nego i filozofi i ljubitelji filozofije iz svih krajeva tadanjeg svijeta.
Hasan Basri, utemeljitelj basranske filozofske kole, i Vasil ibn Ata', osniva
mutezilitske sljedbe, bili su njegovi uenici i gasili svoju e sa vrela njegove
uenosti. uveni historiar Ibn Halakan pie: On je jedan od dvanaestorice
imama mezheba imamija i jedan od velikana Poslanikove porodice. Zbog
svoje ispravnosti i iskrenog govora prozvan je Sadik. Njegova vrlina i
veliina isuvie je poznata stvar da bi je trebalo dodatno objanjavati. Ebu
Musa Dabir ibn Hajan bio je njegov uenik. A Dabir je pisac obimne
knjige od hiljadu listova, koja je sadravala uenja Dafera Sadika kroz pet
stotina rasprava.
Razdoblje Imama Sadika, mir neka je s njim, razlikovalo se od vremena
svih drugih Imama. Nijedan od njih nije ivio u takvim drutvenim i
kulturnim uvjetima kakvi su vladali u vrijeme ovog Imama. Naime, to
vrijeme je, u politikom pogledu, bilo razdoblje poljuljanosti i slabljenja
emevijske vlasti i snaenja Abasida, te su ove dvije skupine neko vrijeme
vodile ogorenu borbu. Promidba i politika borba Abasida zapoinje u
vrijeme Hiama ibn Abdul-Melika, a 129. h.g. ulazi u dionicu oruane borbe i
vojnih pohoda, to e 132. h.g. biti okonano pobjedom Abasida. Budui da
su Emevije u to vrijeme bile zabavljene brojnim politikim tekoama, nisu
bili u prilici da, kao nekad, vre pritisak i gue djelovanje imama i njihovih
sljedbenika, kao to je to, naprimjer, bilo u vrijeme Imama Sedada. to se
pak Abasida tie, budui da su oni prije nego su stekli vlast nastupali pod
sloganom podrke Poslanikovoj porodici i osvete za njihovu krv, ni oni nisu
tada vrili nikakav pritisak. Stoga, ovo razdoblje bilo je razdoblje mira i
ograniene slobode za Imama Sadika, mir neka je s njim, i njegove
sljedbenike, te veoma dobra prilika za znanstveno i kulturno bavljenje.
U intelektualnom i kulturnom pogledu, doba Imama Sadika, mir neka je s
njim, bilo je vrijeme pojaanog djelovanja. U islamskom drutvu javio se
nevien znanstveni ar i polet. I upravo tad se javljaju razliite znanosti, od
onih islamskih poput kiraeta Kur'ana, tefsira, znanosti o hadisu, fikha i
kelama, do svjetovnih, poput medicine, filozofije, astronomije, matematike
itd. Svako ko je u intelektualnom pogledu imao ta ponuditi, izlagao je to
slobodno na tritu znanja i nauke. Poto se radilo o izuzetnoj gladi za
znanjem, Imamu se pruila prilika da ponudi ono ega je imao u obilju.
Nekoliko inilaca su uzrokovali ovaj znanstveni pokret. Prvi je bila sloboda
ideja i uvjerenja koju jami vjera islam. Svakako, ni Abasidi nisu bili bez
uticaja kada je rije o pojavi te intelektualne slobode. Meutim, njeni korijeni
lee u samom islamskom nauku, tako da Abasidi ne bi to, sve i da su eljeli,
mogli sprijeiti. Drugi inilac predstavlja tadanje raspoloenje u drutvu,
koje je bilo izrazito islamsko meu narodom koji bio pod velikim uticajem
religije. Preporuke Poslanika islama da se traga za naukom i kur'anski
poticaji i pozivi da se ui i razmilja, bile su temeljne pobude ovom naunom
149
aru i poletu. Trei inilac su predstavljali narodi i nacije koji su tek bili
prihvatili islam, a imali su bogatu intelektualnu i naunu prolost, poput
Iranaca, Egipana i Sirijaca, koji su dolazili iz sredita tadanjih civilizacija.
Ti ljudi su, duboko shvativi islamsko uenje, pristupili izuavanju,
istraivanju i razmjeni miljenja. A etvrti inilac bilo je vjersko
razumijevanje za druge, odnosno miroljubiv suivot sa nemuslimanima,
posebno sa sljedbenicima Knjige. Muslimani su bili puni razumijevanja
prema sljedbenicima Knjige, i nisu to smatrali protivnim naelima svoje
religije. A oni su u to vrijeme vaili za uene i obrazovane ljude. Muslimani
su sa njima ostvarivali naune susrete, a to je vodilo ka raspravama,
razmatranjima i razmjeni miljenja.1
Razdoblje Imama Sadika, mir neka je s njim, bilo je i vrijeme pojave
razliitih sljedbi i mezheba. Kao posljedica susreta muslimana sa idejama i
stavovima sljedbenika Knjige i grkih filozofa, javljaju se razliita pitanja i
sumnje. U to vrijeme nastaju brojne sljedbe, poput mutezilita, debrija,
murdija, gulata,2 zindika,3 muebiha, mutesavifa, mudesemija, tenashija i
ostalih, i svaka od njih nastojala je proiriti svoje ideje. Pored toga, u pogledu
svake islamske znanosti javila su se razilaenja meu znanstvenicima koji su
se tim podrujima bavili. Tako su se vodile ustre rasprave oko pitanja
kiraeta Kur'ana, tefsira, hadisa, fikha i kelama,4 pri emu je svaka strana
zastupala i branila vlastito vienje.
Imam Sadik, mir neka je s njim, s obzirom na povoljne politike prilike i
imajui u vidu snanu potrebu i spremnost drutva, nastavio je znanstveni i
kulturni pokret svoga oca Imama Bakira, mir neka je s njim. Osnovao je
univerzalnu naunu kolu, odnosno veliko sveuilite, gdje je u razliitim
vjerskim i svjetovnim znanostima kolovao ugledne uenike, poput Hiama
ibn Hakema, Muhammeda ibn Muslima, Abana ibn Tagliba, Hiama ibn
Salima, Mumina Taqa, Mufaddala ibn Omera, Dabira ibn Hajjana i druge, a
njihov broj dosegao je ak etiri hiljade.5 Svaki od njih vaio je za uenu
osobu i uglednog ovjeka i svaki od njih je ostvario velike naune uspjehe u
svojoj oblasti. Neki od njih su napisali znaajna nauna djela i imali znatan
broj uenika. Tako je, naprimjer, Hiam ibn Hakem napisao trideset i jedno
djelo,6 a Dabir ibn Hajjan je autor vie od dvjesto svezaka o razliitim
1
Morteza Motahhari, Sejri dar sire-je eimme-je athar, Entesharat-e Sadra, Kom 1367, str.
142-160.
2
Asad Hajdar, Al-Imam Sadik vel-mezhebul -arba, Darul-kitabul-arabi, Bejrut 1390, sv. 2,
str. 113-126.
3
Zindici su poricali Boga i religiju, a pritom nisu bili upoznati ni sa onovremenom znanou.
4
Pod kelamom se ovdje misli na znanost o naelima vjerovanja. Radilo se o veoma
omiljenoj znanosti u ono vrijeme i na takve teme su uenjaci vodili opirne rasprave.
5
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 271; Asad Hajdar, Al-Imam Sadik vel-
mezhebul-arbae, Darul-kitabul-arabi, Bejrut 1390, sv. 1, str. 69.
6
Fettal Niaburi, Rivdetul-vaizin, Muasesi ilimi Matbuat, Bejrut 1406, str. 229.
150
znanstvenim disciplinama.1 Posebno je bio uspjean u racionalnim i
prirodnim znanostima poput hemije, pa je stoga poznat i kao otac hemije.
Dabirove knjige su u srednjem vijeku prevoene na razliite evropske jezike
i svi historiari znanosti spominju ga s uvaavanjem.
Kako je ve primijeeno, Imam Sadik, mir neka je s njim, bavio se
prirodnim naukama i pri tome objelodanio je brojne skrivene injenice koje
zauuju i savremene naunike. Jasan dokaz za to, pored Dabirovog nauka,
jeste rasprava o tevhidu, koju je Imam kazivao u pero Mufaddalu trokom
etiri dana, a danas je poznata kao Mufaddalov tevhid. Sam Mufaddal u
uvodu ove rasprave kae: Jednom sam, u vrijeme akama, sjedio u
Poslanikovoj damiji, razmiljajui o Poslanikovoj veliini, vrlinama i asti
koje mu je Bog darovao. Bijah u tim mislima kada u damiju ue Ibn Ebul-
Avda, jedan od tadanjih zindika (zindik otpadnik od vjere), i sjede
dovoljno blizu da bih ga mogao uti. Uskoro mu doe i jedan od njegovih
prijatelja. Njih dvojica poee razgovarati o Poslaniku islama. Tad Ibn Ebul-
Avda ree: 'Proi se Muhammedovog imena, jer on je zadivio moj razum i
moj ga um ne moe dokuiti, ve govori o vjerovanju koje je donio.' Tad
stadoe govoriti o Stvoritelju svijeta i rekoe kako svijet nema stvoritelja i
upravitelja, ve se sve deava samo po sebi, da je tako oduvijek bilo i tako e
zauvijek biti. Mufaddal dalje kazuje: Kada uh te besmislice koje ljute
Boga, nisam mogao savladati srdbu, pa rekoh: 'O dumane Boiji, postao si
bezbonik, pa porie Gospodara, Koji te stvorio u najljepem obliku, proveo
te kroz razliita stanja i uinio te ovakvim kakav jesi! Ako razmisli o sebi i
pokua pojmiti samoga sebe, naao bi u sebi dokaze Gospodara i vidio bi da
su u tebi jasni dokazi Boijeg postojanja i Njegove moi, znanja i mudrosti.
Ibn Ebul-Avda ree: ovjee, ako si od onih koji znaju utemeljeno
raspravljati, razgovarat u s tobom, pa ako me u raspravi pobijedi, prihvatit
u ono to kae. A ako pak ne spada meu takve, od razgovora s tobom
nema koristi. Ti si jedan od drugova Dafera ibn Muhammeda Sadika, pa
znaj da nam on ne govori takve stvari i ne obraa nam se na takav nain. On
je mnogo puta od nas uo i krupnije stvari nego ti, pa nas nije vrijeao, i u
raspravi izmeu nas nismo izlazili iz granica pristojnosti. On je miran,
strpljiv, sabran i mudar i nikad ne pokazuje srdbu i plahovitost. Slua nae
rijei i dokaze, i puta nas da kaemo sve to imamo, tako da povjerujemo da
smo ga pobijedili. A onda s malo rijei pobije nae dokaze, prinudi nas da
prihvatimo njegove i ostavi nas bez valjanog odgovora. Zato, ako si jedan od
njegovih sljedbenika, obraaj nam se onako kako prilii njemu! Mufaddal
nastavlja: Potom tuan izaoh iz damije i, razmiljajui o teti koju islamu i
muslimanima nanose ovi nevjernici sa njihovom sumnjom i poricanjem
Boga, otioh kod svoga predvodnika Imama Sadika, mir neka je s njim. Kada
1
Ibn Nedim u Al-Fifrestu pripisuje Dabiru vie od dvjesto naslova (Al-Fihrest, Mektebi
Hajdarijje-kubra, Kairo, str. 512-517).
151
me vidje tunog i potitenog, Imam upita: 'ta ti se desilo?' Prenesoh mu
rijei onih bezbonika, a on ree: 'Pouit u te mudrosti Stvoritelja u
stvaranju svijeta, ivotinja, zvijeri, kukaca, ptica, ljudi, etveronoaca, trava,
plodnog i neplodnog drvea, jestivog i nejestivog bilja, tako da se oni koji
uzimaju pouku time okoriste i da se uvea znanje vjernika, a da bezbonici i
nevjernici ostanu pred tim zapanjeni. Sutra ujutro doi k meni!' I tako je
Mufaddal etiri dana uzastopno dolazio kod Imama. On mu je govorio o
stvaranju ovjeka od samog poetka stvaranja, vanjskim i unutranjim
snagama, ovjeku priroenim svojstvima, stvaranju ljudskih organa,
ivotinjskih vrsta, Nebesa i Zemlje, o filozofiji nesrea koje se dogaaju i
slinim pitanjima, a Mufaddal je zapisivao.1 Mufaddal ova rasprava o tevhidu
mnogo puta je tampana kao zasebna knjiga.
Imam Sadik, mir neka je s njim, suelio se sa svim intelektualnim i
idejnim tokovima onoga vremena, iznio je jasan stav islama i ehlibejtskog
uenja spram njih, te dokazao nadmonost islamskog vienja. Polaznici
sveuilita Imama Sadika, mir neka je na nj, nisu bili samo njegovi
sljedbenici, nego su njegovim predavanjima prisustvovali i drugi muslimani.
Vani prvaci muslimanskog svijeta su, neposredno ili posredno, bili Imamovi
uenici. Najistaknutiji od tih prvaka je Ebu Hanifa, koji je dvije godine bio
Imamov uenik. Te dvije godine on istie kao temelj svoga znanja i kae:
Da nije bilo tih dvije godine, propao bi Numan (Ebu Hanifino lino ime)!2
Imamovi uenici potjecali su iz razliitih krajeva. Dolazili su iz Kufe, Basre,
Vasita, Hidaza itd., i pripadali su plemenima Benu Esed, Muharik, Tajj,
Selim, Gatfan, Azd, Huzaija, Hasam, Mahzum i Benu Dabbe. Kurejije su
bili tek Haris ibn Abdul-Mutalib i Benul-Husejn.3 O dosezima Imamovog
sveuilita dovoljno je prenijeti rijei Husejna ibn Alija ibn Zijada Veaa,
velikog muhadisa koji je godinama ivio uz Imama Sadika, mir neka je s
njim. On kae: U Kufanskoj damiji vidio sam devet stotina uitelja hadisa,
i svi oni su prenosili hadise od Dafera ibn Muhammeda. Kako prenosi Ibn
Hader Askalani, znalci fikha i muhadisi, poput uaba, Sufjana Sevrija,
Sufjana ibn Ajine, Malika, Ibn Derija, Ebu Hanife, Pesravija Muse, Hejba
ibn Halida, Katana, Ebu Asima i brojnih drugih prenosili su njegove hadise.4
Jaf'i pie: On je govorio na istanan nain o znanosti o tevhidu i o drugim
pitanjima. Njegov uenik Dabir ibn Hajjan napisao je knjigu od dvjesto
listova koja je sadravala pet stotina pitanja. Imam Sadik, mir neka je na nj,
podsticao je svakog svoga uenika da se bavi onim podrujem za koje je
pokazivao najvie sklonosti i koje mu je najvie odgovaralo. Tako je svaki od
1
Tevhidu Mufaddel, prijevod Allame Medlisi, Ketabkhane-je Sadr, str. 8-11.
2
Asad Hajdar, Al-Imam Sadik vel-mezhebiul-'arbae, Darul-kitabul-arabi, Bejrut 1390, sv.
1, str. 80. Ebu Hanifa se inae zvao Numan ibn Sabit.
3
Isto, str. 38.
4
Ibn Hader Askalani, Tehzibul-tehzib, sv. 1, str. 88.
152
njih bio posebno obrazovan u jednoj ili dvije nauke od znanosti, poput
hadisa, tefsira, kelama itd.
Ponekad bi Imam uenjake koji su ga posjeivali radi rasprava i
sueljavanja stavova upuivao na neke od njegovih uenika, koji su se bili
usavrili u pojedinim naunim podrujima. Hiam ibn Salim kazuje: Jednom
sam sa skupinom drugova Imama Sadika, mir neka je s njim, sjedio u
njegovom drutvu. Neki ovjek iz ama zamoli za doputenje da ue, pa nam
se pridrui nakon to mu to bi doputeno. Imam mu ree da sjedne, a onda
upita: 'ta eli?' Sirijac ree: 'uo sam da vi odgovarate ljudima na sva
pitanja i nedoumice pa sam doao raspravljati s vama!' Imam upita: 'A o
emu?' Sirijac odgovori: 'O nainima uenja Kur'ana.' Imam se tada obrati
Hamranu i ree: 'Hamrane, na tebi je da odgovori ovom ovjeku.' Sirijac na
to kaza: 'Ali ja elim raspravljati s vama, a ne sa Hamranom!', a Imam mu
odgovori: 'Nadmai li Hamrana, i mene si nadmaio!' Tako Sirijac bi
prinuen da raspravlja sa Hamranom. ta god bi Sirijac upitao, Hamran bi
mu pruio izriit i utemeljen odgovor, tako da naposjetku, iako nevoljko i s
gorinom, odustade od rasprave. Imam ga onda upita: 'Kakvim ti se ini
Hamran?', a ovaj odgovori: 'Zaista, Hamran je veoma vjet. ta god sam
upitao, prikladno mi je odgovorio!' Potom Sirijac ree: 'Htio bih s vama
raspravljati o arapskom jeziku i knjievnosti.' Imam se okrenu Abanu ibn
Taglibu i ree: 'Raspravljaj s njim.' Aban je u raspravi u potpunosti vrhunio i
po svemu je nadmaio Sirijca. Sirijac onda ree Imamu: 'Htio bih raspravljati
s vama o fikhu!' Imam se tada obrati Zurareu: 'Raspravljaj s njim', pa se
Zurare upusti u raspravu i brzo ostavi onoga ovjeka bez odgovora. Sirijac
potom izjavi: 'Htio bih s vama raspravljati o kelamu!', a Imam ree Muminu
Taku da on stupi u raspravu. Uskoro je Sirijac bio pobijeen i u raspravi s
Muminom Takom. Dalje je Sirijac traio da raspravlja o ljudskoj sposobnosti
da ini, odnosno ne ini dobro ili zlo, o tevhidu i o imametu. Imam je za ove
rasprave odredio Hamzu Tajjara, Hiama ibn Salima i Hiama ibn Hakama,
pa je svaki, valjanim i neoborivim dokazima, pobijedio Sirijca. Vidjevi taj
radosni prizor, Imamove usne razvukoe se u sladak smijeak.1
Kako je ve reeno, razdoblje Imama Sadika, mir neka je s njim, bilo je
vrijeme sukoba ideja i pojave razliitih sljedbi i uenja. Kao posljedica
susreta islamske kulture i nauka sa grkom filozofijom, uvjerenjima i
idejama, javljaju se razliite sumnje i pitanja. Kako bi predstavio islam i
naela ehlibejtskog uenja, Imam Sadik, mir neka je s njim, vodio je mnoge
ustre rasprave sa prvacima i pristalicama tih pravaca i sljedbi. Tom prilikom
bi neoborivim i loginim argumentima dokazivao ispraznost takvih stavova i
nadmonost ehlibejtskog nauka. Meu Imamovim razliitim raspravama, za
itaoce smo kao primjer odabrali njegovu raspravu sa Ebu Hanifom,
1
Tusi, Ihtijaru ma'refatil-ridal, str. 275-278.
153
utemeljiteljem hanefijskog mezheba. Jednoga dana Ebu Hanifa je, elei se
sastati s Imamom, doao njegovoj kui i zatraio dozvolu za sastanak, ali
Imam mu je ne dade. Ebu Hanifa kazuje: ekao sam pred vratima, kad
dooe neki ljudi iz Kufe. Zatraie da se sastanu s Imamom, i on ih primi. I
ja uoh s njima, pa kad priosmo Imamu, rekoh: 'Bilo bi uredu da poaljete
svoga izaslanika u Kufu, pa da on odvrati tamonje ljude od runog
govorenja o Muhammedovim ashabima: u tom gradu je vie od deset hiljada
ljudi koji se runo izraavaju o Poslanikovim drugovima.' Imam odgovori:
'Oni nee prihvatiti ono to im kaem.' Onda upitah: 'Kako je mogue da ne
prihvate vae rijei, pa vi ste potomak Poslanika Boijeg?' Imam ree: 'Ti si
takoer jedan od onih koji ne sluaju ono to kaem, pa govori prije nego ti
to dopustim!' A onda mi ree: 'uo sam da izdaje fetve na temelju
analogije?' 'Da', odgovorih, a on kaza: 'Teko tebi! ejtan je prvi ko je u tom
pogledu koristio analogiju. Kada mu je Bog naredio da se pokloni pred
Ademom, rekao je: 'Neu se pokloniti, jer mene si nainio od vatre, a njega
od zemlje. A vatra je bolja od zemlje!' Onda je Imam, kako nam to dalje
prenosi jedan od njegovih drugova, dokazao Ebu Hanifi neispravnost
analogije, navodei primjere islamskih propisa koji su protivni tom naelu.
Pitao ga je: ta misli, je li tea stvar ubistvo nevinog ovjeka ili blud?
Ubistvo nevinog je gore!, odgovori Ebu Hanifa. Onda Imam ree: Pa ako
je ispravno ravnati se po analogiji, zato su za dokazivanje ubistva dovoljna
dva svjedoka, dok za dokazivanje bluda trebaju etiri svjedoka? Ima li taj
propis islama veze sa analogijom? Nema, odgovori Ebu Hanifa, a Imam
upita: Je li prljavija mokraa ili sperma? Mokraa, odgovori Ebu Hanifa,
pa Imam nastavi: Zato je onda Bog propisao da nakon izlijevanja mokrae
ovjek uzme abdest, a nakon izbacivanja sperme mora obaviti gusl? Je li
takva presuda u skladu s analogijom? Nije, sloi se Ebu Hanifa. Onda
Imam upita: Je li vaniji namaz ili post? Namaz, ree Ebu Hanifa, a
Imam upita: Zato onda ena u stanju hajza mora nadoknaditi proputeni
post, ali ne mora naklanjati proputene namaze? Je li takva presuda u skladu s
analogijom? Nije, odgovori Ebu Hanifa, a Imam upita: Je li ena slabija
od mukarca? Jeste, sloi se Ebu Hanifa, a Imam nastavi: Zato onda
ovjek nasljeuje dvostruko vie od ene? Moe li to objasniti analogijom?
Ne, priznade Ebu Hanifa. Onda Imam upita: Zato je Bog naredio da se
onome ko otui deset dirhema odsijee ruka, iako je krvarina za odsjeenu
ruku pet stotina dirhema? Je li to u skladu s analogijom? Nije, odgovori
Ebu Hanifa. Onda Imam kaza: uo sam da ajet: Zatim ete toga dana za
blagodat biti pitani sigurno,1 tumai tako to kae da e Bog pitati ljude o
ukusnim jelima i studenoj vodi koju piju ljeti? Tano je, tako tumaim taj
ajet, odgovori Ebu Hanifa. Imam tada upita: A ta bi ti rekao o ovjeku koji
1
At-Takasur, 8.
154
te pozove svojoj kui, poasti te ukusnim jelima i studenom vodom, a onda
trai od tebe da mu podnese raun koliko si pojeo i popio? Rekao bih da je
krtac, odgovori Ebu Hanifa. Imam onda ree: A zar je Bog krtac, pa da
nas na Danu sudnjem propituje o blagodatima koje nam je darovao? A na
kakvu se blagodat onda u ovom ajetu misli?, upita Ebu Hanifa, pa mu Imam,
mir neka je na nj, odgovori: Blagodat na koju se misli je poslunost nama i
slijeenje nas, Poslanikove porodice!1
Ono to veina istraivaa Imamovog ivota i djela previa govorei o
uspostavi obimne znanstvene i pravne kole od strane Imama Sadika, mir
neka je s njim, jeste politika, odnosno buntovna sastavnica takve Imamove
djelatnosti. Kako bi taj politiki vid bio jasniji, treba napraviti neke uvodne
napomene. Ustroj hilafeta u islamu razlikuje se od ostalih uobiajenih poluga
vlasti po tome to to nije samo jedan politiki poredak, ve se radi o
politiko-vjerskom vodstvu. Sam naziv halifa (namjesnik) za islamskog
vladara ukazuje na injenicu da je on, ponad toga to je politiki voa i
vladar, nasljednik Boijeg Poslanika, odnosno donosioca vjere i etikih
naela. Tako, halifa u islamu, osim irokih politikih ovlasti, predstavlja i
uvara vjere, odnosno vjerskog predvodnika. Ta jasna injenica bila je
razlogom da su, nakon prvih islamskih halifa, kasniji vladari koji su slabo,
katkad ak i nikako, bili upueni u vjerska pitanja, nastojali taj nedostatak
nadoknaditi tako to su uz sebe imali ljude upuene u vjeru. Imajui u svojoj
slubi ljude upuene u fikh, tefsir i hadis, nastojali su da njihov upravni
poredak i dalje bude sprega vjere i politike. Druga korist koju su tadanje
halife imale od takvih osoba bila je da su ovi, po elji i nareenju vladara
silnika i tlaitelja, olahko mijenjali vjerske propise, pravdajui to potrebama
vremena. Nazivali su to izvoenjem vjerskih propisa, odnosno idtihadom,
to prosti svijet nikako nije mogao razluiti, pa su tako mijenjali Boije
propise u pokornosti onima koji su sebe doivljavali ''malim'' boanstvima.
Pisci i historiari iz prolih stoljea navode okantne primjere izopaivanja
hadisa i povoenja za vlastitim miljenjem, u to su uglavnom bili upleteni
prsti politikih monika. Izgleda da se isto deavalo i kad je rije o tefsiru
Kur'ana. Tumaenje Kur'ana u skladu s linim miljenjem i zakljuivanjem
mufesira lahko je moglo Boije zakone predstaviti ljudima drugaijim nego
to jesu i navesti ih da povjeruju ono to mufesir eli, a oni su uglavnom
eljeli ono to su eljeli vladari. Tako se jo od najranijeg razdoblja islama
fikh, hadis i tefsir razvijao kroz dva razvojna toka: jedan je bio vezan za
uzurpatorski vladajui poredak, te je tako esto istinu rtvovao za probitke
vlasti i zbog ovosvjetskih interesa izopaivao Boije propise. Drugi tok je bio
izvoran i pouzdan, ne dajui nikakvim drugim probicima prednost nad
1
22, Muhammed Rejshahri, Monazere dar baraje masaje-le ideolozhiki, Darul-fikr, Kom, str.
130-132.
155
interesom ispravnog odreivanja Boijih propisa. Budui da se ovaj drugi tok
nalazio u nemilosti vlasti i fikhskih uenjaka u njihovoj slubi, uglavnom se
oblikovao i razvijao u tajnosti i nezvanino.
S obzirom na ono to smo ve kazali, jednostavno je zakljuiti da
daferijski fikh u doba Imama Sadika, mir neka je s njim, nije imao samo
karakter jednog vjerskog spora naspram fikha zvaninih dravnih pravnika,
ve je istovremeno posjedovao i jo dvije buntovne crte. Prva i vanija
podrazumijevala je dokazivanje nemjerodavnosti vladajueg poretka kada je
rije o potrebnim vjerskim znanjima. Stoga takvi vladari nisu mogli idejno
predvoditi ljude, to je zapravo znailo da ne zasluuju da im pripada hilafet.
Druga buntovna crta podrazumijevala je ukazivanje na primjere izopaivanja
vere putem zvaninog fikha. On je bio proizvod fakiha koji su koristili
vladarima da svoje neislamske probitke prekriju velom islamskog
vjerozakona. Imam Sadik, mir neka je s njim, kroz obimno irenje znanosti,
te obrazlaganje fikha, islamskih nauka i tefsira Kur'ana na nain koji je bio
drugaiji od naina uenjaka vezanih za vlast, djelatno se suprotstavljao toj
vlasti. Tako je Imam opovrgnuo cjelokupnu zvaninu vjersku i fikhsku
strukturu, koja je predstavljala vaan oslonac vlasti halifa, te je u vjerskom
pogledu osporavao sami vladajui poredak. U Imamovim raspravama i
nauavanju koje je pruao svojim drugovima i blinjim jasno se uoava
njegovo istrajavanje u ocjeni o nemjerodavnosti halife kada je rije o
vjerskom znanju, to je koristio kao dokaz nezakonitosti njihove vlasti u
vjerskom pogledu. Dakle, Imam je koristio prosvjedniki metod koji se
zasnivao na njegovom poznavanja fikha i Kur'ana. U hadisu koji se od njega
prenosi, kazuje: Mi smo oni za koje je Bog naredio da im budete pokorni,
dok se vi pokoravate onima koji su u neznanju i za takvo postupanje neete
imati pred Bogom izgovora.1 Znai, ljudi su, zbog neznanja svojih prvaka i
predvodnika, skrenuli u zabludu i idu putem koji nije put Boiji, i pred
Bogom se nee moi pravdati rijeima: Mi nismo svojom krivicom skrenuli
na krivi put, ve su nas nae voe i prvaci, iz svoga neznanja, odveli u
zabludu!, zato to je pokoravanje takvim voama ve samo po sebi bilo
zabluda iz koje su proizale sve kasnije zablude.2
Kako smo naprijed kazali, broj uenika Daferovog sveuilita dosezao je
etiri hiljade osoba. Kako bismo ispotovali namjeru da ne budemo
preopirni, predstavit emo jednog meu njima i to Hiama ibn Hakema.
Hiam je bio istaknuti uenjak, veliki teozof, odlikovao se izvanrednom
sposobnou izlaganja i u raspravama je bio izuzetno vjet. Ubraja se meu
najistaknutije uenike kole Imama Sadika i, kasnije, Imama Kazima, mir
neka je na njih. Spomenuti uenjak, u vrijeme kada su sljedbenici Ehli-bejta
1
Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 186.
2
Ajetullah Khamenei, Sejjid Ali, Pishva-je sadik, Entesharat-e Sejjid Jamal, Teheran, str.
87-91.
156
bili sa svake strane izloeni politikim pritiscima i zlonamjernoj propagandi
vlasti i razliitih sljedbi, uinio je goleme usluge ehlibejtskoj koli. Posebno
se istakao u promicanju i odbrani naela imameta kao jedne od osnova
njenog uenja, upeatljivo ukazujui na njegov kreativni smisao u voenju
zajednice. Naravno, doktrinarne i izvanredne znanstvene osnove Hiam je
stekao u koli Imama Sadika, mir neka je s njim, i na tom sveuilitu
uspostavljene su premise njegovog intelektualnog i islamskog razvoja. Od
148. h.g., dakle od ehadeta Imama Sadika, usavravanje njegove izvanredne
linosti nastavilo se pod nadzorom Imama Kazima, mir neka je s njim, kada
je razvoj njegove darovite linosti dosegao vrhunac i puni procvat.
Uvid u Hiamov ivotopis pokazuje nam da se radilo o zaljubljeniku u
znanje i tragaocu za Istinom. Kako bi ostvario svoje ciljeve i ugasio e za
znanjem, u poetku je ovladao znanostima svoga doba. Kako bi upotpunio
svoje znanje, izuio je i grke filozofske knjige te upoznao grku filozofiju
do te mjere da je napisao vlastitu knjigu u kojoj pobija Aristotela. Kasnije je,
nastojei proiriti i upotpuniti svoje znanje, imao dodira s razliitim kolama,
ali ga nijedna nije zadovoljila. Njegovu e ugasilo je tek jasno, logino i
smisleno nauavanje islama, kada je, posredstvom svoga amide, upoznao
Imama Sadika, mir neka je s njim. Nakon to ga je Imam uveo u najdublja
uenja islama i upoznao s logikom ehlibejtskog nauka, njegov ivot se
potpuno promijenio. Neki kau da je Hiam ibn Hakem svojevremeno bio
jedan od uenika Ebu akira Disanija (poznatog materijaliste i ateiste), a
onda se prikljuio koli dehmija, odnosno postao sljedbenik zagovornika
determinizma Dehma ibn Safvana. Takvi to navode kao prigovor Hiamu i
optuuju ga da je bio krivovjernik. Meutim, on uope nije bio sljedbenik
Ebu akira, ve je s njim vodio rasprave koje su ishodile da je i Ebu akir
naposljetku prihvatio islam. Ali, pretpostavimo li da je sve reeno i istina,
uee na predavanjima i raspravama pripadnika neke kole ne dokazuje da je
on obavezno i prihvatao njihove stavove, nego je prisustvo ondje znak
njegove elje da upozna razliite ideje i raspravlja o njima. Drugo, sve te
mijene predstavljale su dionice njegovog intelektualnog i ideolokog
napredovanja, i nipoto se ne mogu smatrati loom stranom nekoga ko traga
za istinom i eli do nje doi potpuno svjesno i u najiem obliku. Naime,
treba uzeti u obzir konanicu njegovog idejnog i intelektualnog razvoja i o
njemu suditi na temelju njegovog konanog uvjerenja, a znamo da je Hiam
do kraja ivota nastojao doprinijeti irenju islama i predstavljanju naela
ehlibejtskog uenja, te je u tom smislu postigao izvanredne uinke.
Kako smo naprijed kazali, drugo hidretsko stoljee spada meu razdoblja
procvata znanosti, izuavanja i susreta ideja, pojave razliitih sljedbi i
mezheba u islamskom drutvu. Iako je islamski nauk od samog poetka bio
usmjeren ka znanju i znanosti, u ovom stoljeu su ipak, zbog upoznavanja
muslimanskih uenjaka s grkom filozofijom i djelima grkih mislilaca, s
157
jedne, i kao posljedica pojave razliitih mezheba unutar islamskog drutva, s
druge strane, znanstvene rasprave i vjerski dijalozi dosegli svoj vrhunac.
Javlja se itav niz istaknutih naunika i mislilaca, od kojih je svaki ponaosob
istinska nauna veliina. Takoer, s obzirom da veina znanstvenih pitanja do
tog doba nisu bila jasno i potpuno odreena, postojao je jako irok prostor za
raspravu i razmjenu miljenja. Kao rezultat tih inilaca, rasprave meu
pristalicama razliitih sljedbi i mezheba imale su posebno vano mjesto.
Tako su se posvuda provodile vrijedne i ustre rasprave, koje su plijenile
panju i zanimanje, a mnoge od njih su i do danas sauvane. Ukupnost tih
inilaca dovela je do procvata znanja i nauke i uinila da se meu
muslimanima razvije analitiko razumijevanje pitanja, emu su u literaturi o
historiji islama posveena posebna poglavlja. Hiam ibn Hakem, koji je
roen i odrastao u takvom ozraju, brzo je, zahvaljujui svojoj darovitosti,
poletu i elji za znanjem, stvorio prostor za sebe meu muslimanskim
uenjacima i svrstao se meu najistaknutije mislioce i naunike svoga
vremena.
Ali, kroivi na stazu znanosti, on nije odmah pronaao ono za im je
tragao, te tako iako je istraio razliite kole i raspravljao sa najvanijim
naunim i vjerskim linostima svoga vremena jo nije bio stigao do svog
eljenog cilja. Preostala je bila samo jo jedna linost s kojom se Hiam
dotad nije sreo, a radilo se o Daferu ibn Muhammedu, estom Imamu Ehli-
bejta. Hiam se s razlogom nadao kako e mu susret s njim otvoriti nova
vrata znanja, te je zato od svoga amide, koji je bio sljedbenik estog Imama,
traio da mu ugovori susret s Imamom. Pria o Hiamovom prvom susretu s
Imamom, susretu koji e u potpunosti promijeniti njegov privatni i
znanstveni ivot, izuzetno je zanimljiva i osjeajna. Hiamov amida Omer
ibn Jezid kazuje: Moj brati Hiam, koji bijae sljedbenik dehmija, traio je
od mene da ga odvedem Imamu Sadiku, mir neka je s njim, kako bi s njim
raspravljao o vjerskim pitanjima. Odgovorih mu: 'Neu to uiniti dok ne
dobijem doputenje od Imama.' Onda sam zatraio i dobio doputenje da ga
dovedem. Poto izaoh napolje i napravih nekoliko koraka, sjetih se smjelosti
i otresitosti moga bratia, pa se vratih Imamu da mu to kaem. Imam, mir
neka je s njim, na to mi ree: 'Zar sumnja u mene?', pa se postidjeh i shvatih
svoju greku, a onda mu dovedoh moga bratia. Poto uosmo i sjedosmo,
Imam mu postavi pitanje, a Hiam nije mogao odmah pruiti odgovor, pa
zatrai da mu se da vremena. Nekoliko narednih dana Hiam je traio
odgovor, idui od vrata do vrata, ali naposljetku nije u tome uspio. Tako je
bio prinuen ponovo se obratiti Imamu i zatraiti odgovor od njega. Na
narednom sastanku Imam mu postavi novo pitanje, koje je potresalo same
temelje dehmijskog nauka. Hiam opet nije bio u stanju odgovoriti, pa zato,
zbunjen i tuan, napusti skup. Neko vrijeme proveo je u zbunjenosti i
uenju, a onda me zamoli da mu ugovorim novi susret. Kada zamolih
158
Imama da se susretne s nim, on mi ree: 'Neka me sutra eka na tom i tom
mjestu u Hiri.'1 Prenesoh Hiamu ta je Imam rekao, pa on, iz silne elje,
prije dogovorenog vremena pohita na mjesto susreta. Omer ibn Jezid dalje
pria: Kasnije sam pitao Hiama kako je protekao njihov susret, a on mi
ree: 'Stigao sam ranije na dogovoreno mjesto, a onda vidjeh Imama Sadika,
mir neka je s njim, kako dolazi jaui na mazgi. Kada mi se priblii i kada
pogledah u njegovo lice, osjetih takav zanos pred njegovom veliinom da
zaboravih sve to sam imao u glavi i vie uope nisam bio sposoban da
govorim. Imam je neko vrijeme ekao da neto kaem ili da mu postavim
pitanje. To njegovo strpljivo i smjerno ekanje samo je uvealo moju
zbunjenost i izgubljenost. Kad vidje u kakvom sam stanju, Imam skrenu u
jednu ulicu u Hiri i ostavi me onakvog kakav sam bio.' U ovoj predaji
postoji nekoliko zanimljivih injenica na koje vrijedi obratiti panju: Prvo,
Hiam se odlikovao izvanrednom sposobnou za raspravljanje, tako da je
ak i prenosilac predaje bio zabrinut, pa on tu Hiamovu vjetinu oznaava
kao smjelost i otresitost. ak ga je, budui da je zaboravio na Imamovu
veliinu, brinuo njegov susret s Imamom, te je to i kazao hazreti Sadiku.
Drugo, Hiam je imao golemu e sa sticanjem znanja i nauke i elju za
uveanjem znanja, tako da je na tom putu bio neumoran i koristio se svakom
ukazanom prilikom. Poto nije bio u stanju pruiti odgovor na Imamovo
pitanje, traio je nove susrete, a na posljednji susret s Imamom pohitao je
prije dogovorenog vremena, to govori o njegovom poletu i enji za
znanjem. Tree, veliina Imama Sadika, mir neka je s njim, bila je takva da je
Hiam ostao posve izvan sebe, zaboravio je sve to je dotada znao te je,
posve opinjen Imamom, shvatio koliko je pred njegovom veliinom malen. I
tako, duhovni zanos nastao tim susretom uinio je svoje i sasvim promijenio
Hiamov ivot. Od toga dana Hiam se pridruio koli estoga Imama,
proao se svega to je dotada inio i u ovoj koli zablistao je kao niko drugi
meu Imamovim drugovima.
Posredstvom golemog znanstvenog napretka koji je ostvario u Imamovoj
koli, Hiam je brzo dosegao visoku znanstvenu razinu, te se izuzetno trudio
na irenju ehlibejtskog nauka i odbrani naela ovog mezheba. Iza sebe je
ostavio veliko znanstveno naslijee. Obratimo li panju na njegove knjige, a
to je nekih tridesetak svezaka, bit e nam jasnija njegova uenjaka veliina i
obim njegovog djelovanja. Zato donosimo spisak njegovih djela iz razliitih
naunih disciplina: Knjiga o imametu, Dokazi nastanka stvari, Pobijanje
ateista, Pobijanje dualista, Knjiga o tevhidu, Pobijanje Hiama Devalikija,
Pobijanje naturalista, Starac i mladi, Rasuivanje o tevhidu,2 Ravnotea,
1
S obzirom na okolnost da je Hira grad u Iraku, a Hiam je u to vrijeme ivio u Kufi, ini se
da se ovaj susret desio prilikom jednog od Imamovih prinudnih putovanja u Irak.
2
Ovu knjigu sastavio je Hiamov uenik Ali ibn Mensur, koristei se Hiamovim
raspravama.
159
Poprite, Pobijanje onoga ko vjeruje u imamet boljega, a ne najboljeg,
Razilaenje ljudi u pogledu imameta, Oporuka i pobijanje onih koji je nijeu,
Odredba i sudbina, Mudraci, Pobijanje stava mutezilita u pogledu Talhe i
Zubejra, Sudbina, Izrazi, Spoznaja, Kredibilitet, Osam kapija, Pobijanje
ejtana Tarika, Kako se otvaraju vrata sudbine?, Pobijanje Aristotela u
pogledu tevhida, Pobijanje stavova mutezilita, Rasprave o imametu, Razlozi
zabrana, Propisi o nasljeivanju.1
Ovdje treba napomenuti da se, za razliku od uvrijeenog stava, bavljenja
Imama Sadika, mir neka je s njim, nisu svodila samo na podruje znanosti u
najirem smislu, nego je on bio i politiki zauzet, to je promaklo brojnim
analitiarima i piscima. Kako bismo ukazali na neosnovanost stavova da se
Imam Sadik, mir neka je s njim, imajui u vidu stanje i prilike onoga
vremena, nije nikada uputao u politika pitanja i nije preduzimao nikakve
politike iskorake, ve se povinovao politici tadanjih halifa, u nastavku
emo ukazati na primjere Imamovog politikog djelovanja.
Kako bi irio izvorno uenje o imametu, Imam Sadik je slao izaslanike u
razliita podruja. Tako je jedan od njih bio poslan iz Kufe u Horasan, gdje je
pozivao narod da prihvati Imamov velajet. Jedni su odgovorili potvrdno i
pokorili se, drugi su otvoreno odbili, a trei su ostali uzdrani, plaei se
smutnje. Onda je svaka skupina odredila po jednog ovjeka kao svoga
predstavnika za susret sa Imamom Sadikom, mir neka je s njim. Tokom
putovanja, predstavnik tree skupine poinio je blud sa slukinjom jednog od
saputnika, ali to niko nije saznao. Kada je ovih nekoliko izaslanika dolo
Imamu, prvi je govorio upravo onaj koji je poinio blud, pa ree: U na kraj
doao je ovjek iz Kufe i pozvao ljude na pokornost tebi. Jedni su to
prihvatili, drugi su odbili, a trei su, iz predostronosti i obazrivosti, ostali
uzdrani. Kojoj skupini ti pripada?, upita Imam, a ovaj ree: Ja sam od
onih koji su iz predostronosti uzdrani. Imam mu na to kaza: Zato si,
onda, upravo ti, tako obazriv i oprezan, te i te noi poinio onako gnusno
djelo?2 Kao to se moe zakljuiti iz ove predaje, Imamov izaslanik iz Kufe
bio je odgovoran za Horasan, dok je sam Imam boravio u Medini, to nam
ukazuje na irinu Imamovog politikog djelovanja.
Budui da se propast emevijske dinastije desila upravo u vrijeme hazreti
Sadika, mir neka je s njim, ovdje emo ukratko razmotriti razloge njihovog
poraza i propasti. Emevijske halife su u vlast i upravu uveli itav niz
novotarija i zabluda, koje su, posmatrane zajedno, izazvale srdbu i bunt
naroda, to je ishodilo ustankom muslimana i njihovom propau. Ukratko,
moemo nabrojati trinaest razloga narodne srdbe i bunta. Prvi razlog:
vladajui poredak od vremena Muavije pretvorio se u nasljedni tlaiteljski
1
ejh Tusi, Al-Fihrest, Mashad, str. 355.
2
82.
160
reim. Drugi razlog: dravne prihode, koji su trebali biti troeni za ope
dobro, i ratni plijen, u kojem su muslimanski ratnici imali znaajnog udjela,
vlast je u potpunosti prisvojila i koristila za osiguranje lagodnog i rasipnikog
ivota pripadnika vladajue vrhuke. Trei razlog: hapenja, zatvaranja,
muenja, ubistva, a povremeno ak i pravi pokolji, postali su svakodnevnica.
etvrti razlog: u doba Emevija, halife nisu vidjele nita sporno u pojavi da
presuda bude suprotna Kur'anu i Poslanikovim rijeima. Iako se ni prije njih
nije poklanjala panja ehlibejtskom fikhu i ehlibejtskim Imamima, koji su u
potpunosti upueni u islamske propise, ipak se u praksi uglavnom dralo do
provoenja zvaninih fikhskih propisa. Naprimjer, ukoliko se eljelo suditi o
nekom sluaju, prvo se obraalo Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, pa ako se
tu nije nalazilo rjeenje, obraalo se Poslanikovim ashabima (muhadirima i
ensarijama), pitajui ih da li oni znaju za neki Poslanikov hadis u vezi s
takvim sluajem. Ukoliko se ni tada ne bi dolo do odgovora, onda bi oni koji
su bili upueni u fikh izvodili presudu na temelju idtihada, i to uz uvjet da ta
presuda ne smije biti u suprotnosti sa slovom Kur'ana i Sunnetom. Meutim,
kako smo ve kazali, emevijske halife nisu vodile rauna da neka presuda
bude u skladu s Kur'anom i Poslanikovim rijeima. Tako je, suprotno
izriitim Poslanikovim zauzimanjima, Muavija nezakonito proglasio Zijada
sinom Ebu Sufjanovim, odnosno svojim bratom. Peti razlog srdbe i bunta
bio je uzrokovan nepravednim kanjavanjem. Kao to se zna, islamski fikh
posjeduje razliite kaznene propise, poznate kao hudud ve diyat granice i
kazne, i krivac mora biti kanjen u skladu s tim propisima. Meutim, u
vremenu vladavine Emevija, kazneni propisi uglavnom nisu imali veze sa
poinjenim zloinom. Kanjavanje krivca ovisilo je o stavu sudije: tako je on
katkad mogao oprostiti zloincu, a katkad bi nevinog osudio na smrt, dok bi
ponekad kanjavao stroije nego je to propisano. esti razlog: iako je u
islamskom okrilju stasalo mnogo velikih pravnika, do njihovog miljenja
uglavnom se nije dralo. Ukoliko bi fakih dao neku erijatsku presudu koja je
ila na tetu vlasti, taj se ne bi dobro proveo. Tako je pozivanje na dobro i
odvraanje od zla, kao vano islamsko naelo, bilo zanemareno, i niko nije
imao hrabrosti odvraati od zla halife ili njihove slubenike. Sedmi razlog:
zanemareno je bilo potivanje svetosti islamskih naela i vanjskih
ispoljavanja vjere, te se javno omalovaavalo ono to je u oima muslimana
predstavljalo svetinju. Tako su na ruilaki udar doli Ka'ba i Mesdidul-
haram, oskrnavljeni su Poslanikov mezar, te minber u njegovoj damiji, a
stanovnici Medine su tri dana bili izloeni opem pogromu. Osmi razlog: po
prvi put u historiji islama, Poslanikovi potomci su listom ubijani, a njihove
ene i keri bile su dopale ropstva i voene su od grada do grada. Deveti
razlog: ponovo je oivljeno pisanje udvornike poezije, koja je bila obiljeje
dahilijeta, a koja je u islamu bila odbaena, pa su pjesnici u emevijsko doba
hvalili halife i vladare to su vie mogli, pridavajui im svojstva koja ovi nisu
161
posjedovali, a preuujui njihove rune osobine. Deseti razlog: pojavila se
skupina uenjaka okrenutih Ovome svijetu i spremnih da prodaju svoju vjeru,
onih koji su zarad zadovoljstva vladara zanemarivali Boije zadovoljstvo.
Oni su vanjtinu kur'anskih ajeta i Poslanikovih hadisa tumaili po vlastitom
nahoenju, nastojei tako opravdati rijei i ponaanje vladara. Jedanaesti
razlog: sklonost ka raskonom ivotu, obilnoj i raznovrsnoj ishrani,
skupocjenoj odjei, izgradnji palaa i gomilanju imetka sve je vie rasla, tako
da su u prijestonicama halifa, pa ak i u njihovim lovitima i ljetnjikovcima,
nicali raskoni dvorci. Dvanaesti razlog: prilenitvo, bludnienje te
kupovina i prodaja robinja uzeli su maha, dok nije dolo dotle da su
emevijske halife sve vrijeme posveivali zabavi sa enskinjem, gozbama i
pijankama.1 Konano, trinaesti razlog: zanemarena je bila rasna i nacionalna
jednakost, to je jedno od temeljnih naela islamskog poretka. Javila se rasna
netrpeljivost koja je za posljedicu imala prevlast Arapa nautrb nearapskih
naroda. Iako su Kur'an i Poslanikova tradicija zanijekali razlike meu ljudima
i kao jedini kriteriji prednosti kod Boga isticali bogobojaznost, Emevije su
Arape smatrali viom rasom. Govorili su kako okolnost da je Poslanik islama
izabran izmeu Arapa, ujedno znai da su Arapi bolji od drugih, dok
Kurejije uivaju prednost u odnosu na ostale Arape. U skladu s takvim
prosuivanjem, Arapima je u svakom pogledu davana prednost u odnosu na
nearape. Vlastelinski emevijski poredak je mevalije (muslimane koji nisu bili
Arapi) tretirao slino robovima. Uskraivana su im sva drutvena prava i
openito je s imenom mevalija bilo povezano ponienje i omalovaavanje.
Bio im je nedostian svaki ugledniji posao ili zvanje, nisu imali pravo nositi
oruje, jahati konja, stupati u brak s arapskim djevojkama, makar se radilo i o
beduinkama iz neuglednih plemena. Ukoliko bi kriom stupili u takav brak,
ena bi bila prinuena da se razvede, a mukarcu bi slijedilo bievanje i
zatvor. Vlast, sudstvo i vjersko vodstvo bili su iskljuivo u rukama Arapa i
nearap nije ni u kom sluaju mogao uivati te poloaje. U naelu, Arapi
Emevije smatrali su kako su oni stvoreni za gospodstvo i vlast, dok rad i trud
pripadaju mevalijama. Ovakav odnos prema mevalijama smatra se jednim od
najvanijih razloga za uee Iranaca u obaranju Emevija. U revoluciji protiv
njih, Abasidi su koristili ovaj inilac kako bi ih optuili i potakli narod protiv
njih. Meutim, okolnost koju su najvie koristili za buenje osjeanja protiv
trenutne vlasti bio je progon i tlaenje pripadnika Poslanikovog roda.
Drugo pitanje koje privlai naroitu panju pri razmatranju ivotopisa
Imama Sadika, mir neka je s njim, jeste njegovo odbijanje ponude voa
abasidskog pokreta da mu poloe prisegu. Jer, posmatramo li stvari ovlano,
mogli bismo pomisliti kako su u ovom pokretu vjerska stremljenja imala
veoma vanu ulogu. Naime, svi njegovi slogani i krilatice bili su islamski
1
Dr. Sejjid Dafer ehidi, Tarih-e tahlili islam ta pajan-e amavijan, Merkez-e nashr-e
daneshgahi, Teheran 1365, str. 204, uz neka skraenja.
162
inspirisani. Na njihovim zastavama nalazili su se kur'anski ajeti i na svaki
nain se nastojali prikazati kako nastupaju u ime interesa Ehli-bejta i kako im
je namjera osvetiti se Emevijama za njihovu nepravedno prolivenu krv.
Dakle, svoj prekretniki pokret su u svakom smislu nastojali dovesti u vezu
sa Ehli-bejtom. Iako otpoetka nisu navodili ko bi trebao biti taj novi halifa,
njihov temeljni slogan bio je zadovoljstvo Ehli-bejta, odnosno tvrdili su
kako su ustali da bi priskrbili prisegu za osobu kojom je zadovoljna
Poslanikova porodica. Kae se da je Ebu Muslim, glavni voa pobunjenika iz
Horasana, imao mnogo pristalica i drugova meu Arapima. Dajui prisegu
Ebu Muslimu, zakleli su se da e biti istrajni u slijeenju Knjige Boije i
Poslanikovog sunneta, i da e biti posluni jo nepoznatom voi, koji e biti
iz Poslanikovog roda. Smatrali su nedoputenim bilo kakvu nedoumicu ili
nekanje kada se radilo o slijeenju njihovih zapovjednika. tavie, zakleli su
se da, pobijede li neprijatelja, nee protiv pobijeenog initi nita to je u
suprotnosti s islamom niti e postupati mimo naredbi njihovih zapovjednika.
Ono to se smatralo njihovim znakom raspoznavanja bila je crnina crna
odjea i crne zastave. Crnu zastavu odabrali su zato jer su tvrdili kako je
Poslanikova zastava bila crne boje, to je predstavljalo izraz njihove
rijeenosti da se vrate putu Poslanikove vjere, ali i znak njihove oaloenosti
zbog svega to je snalo Poslanikovu porodicu, te namjere da osvete njihova
stradanja. Moda su se na taj nain htjeli poistovjetiti sa nosiocima crnih
zastava, koji e se, prema predaji, pojaviti iz Horasana, to e biti znak
propasti vladavine tlaitelja i uspostave pravedne vlasti.1 U svakom sluaju,
na izvanjskoj ravni posmatrano, ustanak Abasida predstavljao je veliki
pokret, koji je poivao na islamskim stremljenjima i ciljevima.
Nakon smrti Ibrahima Imama (Imam je ovdje prezime), Ebu Muslim je
ovako pisao hazreti Sadiku: Pozivam ljude na ljubav prema Ehli-bejtu pa,
ako vas to privlai, ne smatram nikog dostojnijim od vas da preuzme hilafet.
Imam, mir neka je s njim, u odgovoru mu poruuje: Ti nisi moj ovjek, a
ovo nije moje vrijeme.2 Takoer, Fadl Katib kae: Jednoga dana dooh kod
Imama Sadika, mir neka je s njim, kad mu stie pismo od Ebu Muslima.
Imam ree glasniku: 'Nema odgovora na pismo koje donosi; idi odavde!'3
Ebu Selma Hallal, koji je kasnije predstavljan kao vezir Poslanikove
porodice, nakon smrti Ibrahima Imama, odluio je napustiti njegove
sljedbenike i vezati se za Alijeve potomke. Stoga je napisao pisma trojici
1
O njihovim crnim zastavama i odjei pogledati u Husejn Zarrinkub, Do karn-e soukut,
Entesharat-e Javidan, Teheran, str. 116. Pojava crnih zastava sa istoka navodi se kao jedan
od znakova dolaska ispravne i pravedne vlasti. (Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar,
Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52, str. 217-229.)
2
ahrestani, Al-Melal ven-nehal, Menuretur-Rida, Kom, sv. 1, str. 154.
3
297.
163
njihovih uglednika: Daferu ibn Muhammedu Es-Sadiku, mir neka je s njim,
Abdullahu ibn Hasanu ibn Hasanu ibn Aliju ibn Ebu Talibu (Abdullahu
Mahdu) i Omeru Erefu ibn Zejnul-Abidinu, te ih je povjerio jednom od
svojih prijatelja, rekavi mu: Prvo otii kod Dafera ibn Muhammeda Es-
Sadika, pa ako on prihvati, uniti preostala dva pisma. A ukoliko ne prihvati,
sastani se s Abdullahom Mahdom, pa ako ni on ne prihvati, otii Omeru.
Izaslanik Ebu Selme prvo otie Imamu Daferu ibn Muhammedu, mir neka
je na nj, i predade mu Ebu Selmino pismo. Hazreti Sadik, mir neka je na nj,
ree mu: ta ja imam s Ebu Selmom kada je on sljedbenik drugih?
Izaslanik kaza: Ipak proitajte pismo. Onda Imam Sadik, mir neka je s
njim, ree svome slugi da donese lampu, pa na plamenu lampe spali pismo.
Izaslanik upita: Neete odgovoriti na pismo?, a Imam ree: Odgovor je
upravo ovo to si vidio. Potom Ebu Selmin izaslanik otie Abdullahu
Mahdu i predade mu pismo. Poto ga proita, Abdullah poljubi pismo, pa
odmah uzjaha konja, otie hazreti Sadiku, mir neka je s njim, i ree: Ovo
pismo koje mi je sada donio jedan od mojih sljedbenika iz Horasana alje
Ebu Selma i poziva me da preuzmem hilafet. Imam mu ree: A otkad su to
ljudi u Horasanu tvoji sljedbenici? Jesi li im ti poslao Ebu Muslima?
Poznaje li uope nekoga od njih? Kako oni mogu biti tvoji sljedbenici kada
niti ti poznaje njih niti oni poznaju tebe? Abdullah kaza: Iz tog to govori
ini mi se da ti eli to mjesto!, a Imam, mir neka je s njim, tada ree: Bog
zna da smatram svojom obavezom eljeti dobro svakom muslimanu, pa kako
onda ne bih elio dobro tebi! O Abdullah, odbaci od sebe te pogrene elje,
jer ta vlast pripast e Abasidima, budui da je isto takvo pismo stiglo i meni.
Abdullah, onda, neraspoloen otie od Dafera ibn Muhammeda. Omer ibn
Zejnul-Abidin takoer je odrino odgovorio na pismo. Odbio je poziv,
rekavi: Ne mogu odgovoriti na pismo nekoga koga ne poznajem!1 Kada su
se ukazali znaci pobjede, Ebu Selma je ponovo pisao Imamu Sadiku, mir
neka je s njim: Imam spremnih sedamdeset hiljada ratnika, pa sada je
vrijeme da se izjasni, ali mu Imam odgovori kao i ranije.2 Ebu Bekr
Hadremi prenosi: Ja i Aban ibn Taglib doli smo kod Imama Sadika, mir
neka je s njim, u vrijeme kada su se u Horasanu podigli crni bajraci. Upitah:
'Kako ocjenjujete prilike?', a on odgovori: 'Sjedite u svojim kuama. Ako
vidite da smo mi prili nekom ovjeku, onda nam pohitajte s orujem!'3 U
drugoj predaji, Imam kae svojim drugovima: uvajte svoje jezike, ne
izlazite iz svojih kua, jer ono to vas zanima (istinska islamska vlast) nee
1
Mesudi, Murudul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 253-254.
2
133.
3
Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52,
str.139.
164
vam se tako brzo desiti.1 S obzirom na dosada kazano, moda nam se
Imamov odnos prema ponudama Ebu Selme i Ebu Muslima moe initi
udnim, ali budemo li paljivije rasuivali, shvatit emo razloge za njegov
takav stav. Imam Sadik, mir neka je na nj, znao je da voe ustanka nemaju
drugog cilja, osim dokopati se vlasti, a ukoliko i nastupaju pod sloganom
podrke Ehli-bejtu, ine to samo zato kako bi priskrbili podrku naroda.
Historijske predaje jasno svjedoe da je Ebu Selma Hallal, nakon to su snage
iz Horasana stigle u Kufu, preuzeo politika pitanja u svoje ruke. Na vane
politike i vojne poloaje poeo je postavljati sebi bliske ljude. Namjera mu
je bila postaviti halifu iz Alijevog potomstva, ali sam drati stvarnu mo i
politiku vlast, dok bi poloaj halife bio tek formalan. Imam je znao da Ebu
Muslim i Ebu Selma trae uglednu linost iz Ehli-bejta kako bi se njegovim
ugledom i omiljenou okoristili radi ostvarenja svojih ciljeva. U stvari oni
uope nisu vjerovali u njegov imamet, jer inae ne bi imalo smisla slati tri
pisma istog sadraja trima razliitim osobama. Krajnje pronicljivo, Imam je
znao da je krajnji cilj ustanka dolazak Abasida na vlast i da njih, opet, ne
zanima nita drugo osim vlast, dok su Ebu Muslim, Ebu Selma i ostali tek
orue u njihovim rukama. Imam je takoer bio svjestan da e oni uskoro
ukloniti svakoga ko im vie ne bude bio od koristi ili im se nae na putu, to
je i bila sudbina koja je naposljetku snala nesretnike poput Ebu Muslima,
Ebu Selme, Sulejmana ibn Kesira i jo nekih. Imam, mir neka je s njim,
dobro je znao da su ljudi poput Ebu Selme i Ebu Muslima prevareni i da se tu
uope ne radi o slijeenju Pravog puta i Ehli-bejta, te stoga ni u kom sluaju
nije bio spreman da sarauje s njima niti voljan ozakoniti njihove postupke,
budui da prvaci pokreta nisu bili ljudi koji su pripadali njegovoj koli. Oni
su nastupali osvetoljubivo, iz elje za vlau i na iskljuiv nain, te su inili
stvari na koje nijedan odgovoran musliman ne smije pristati.
Izuavajui historijsku literaturu, susreemo se s tekstom naredbe,
odnosno oporuke Ibrahima Imama upuene Ebu Muslimu na poetku
ustanka. Ebu Muslim, uveni junak, poznat pod nadimkom Emir Ali
Muhammed, prilikom putovanja u Mekku susreo se sa Ibrahimom Imamom,
a ovaj mu je predao svoju oporuku, zajedno sa crnom zastavom, koja je
kasnije postala simbol Abasida, i naloio mu da on povede ustanak u oblasti
Horasana. Ovdje prenosimo tu oporuku, budui da ona predstavlja vaan spis
koji svjedoi o osobama poput Ibrahima, Ebu Muslima i ostalih voa
abasidskog ustanka. Na poetku ove naredbe, kako bi zbunio neiskusnog
mladia, Ibrahim kae: Ti si ovjek iz naeg Ehli-bejta, pa postupi onako
kako ti naredim... Kao izraz svoje odanosti, smakni svakog ko ti se uini
sumnjivim i nepouzdanim. Ako moe uiniti da u Horasanu ne ostane niko
ko govori arapski, uini tako i gdje god vidi dijete vee od pet pedalja, a
1
Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv.52, str.
139.
165
uini ti se sumnjivim, smakni ga! Tako je Ibrahim Imam u svojoj oporuci
izriito naloio Ebu Muslimu smaknua i krvoprolie. Mukrizi kae: Sve da
je Ibrahim Imam htio poslati Ebu Muslima u zemlju irka da tamo poziva u
islam, opet mu ovakva oporuka ne bi bila doputena. Ali, on ga je s takvom
naredbom poslao u islamsku zemlju i naredio mu ubijanje muslimana.
Naalost, Ebu Muslim je postupio u skladu s ovom okrutnom i divljakom
naredbom te je, kako navodi Jaf'i, postao Hadad svoga vremena. U namjeri
da uspostavi abasidsku vlast, liio je ivota ogroman broj ljudi. Historiari
kau da broj onih koje je smaknuo u razdoblju trajanja svoje vladavine
dosee 600.000 ljudi. Ebu Muslim je bio istrajan u svojim zloinima. Kada je
osjetio bojazan od Mensura, napisao mu je sljedee: Tvoj brat (Seffah)
naredio mi je da izvuem sablju, da krivce ubijam i zbog najmanje optube i
da nikom ne opratam. Tako sam, po njegovoj naredbi, unitio mnogo toga
to je Bog naredio da se sauva, prolio sam mnogo krvi koju je Bog zabranio
da se proljeva, dok vlast ne uzeh od jednih i ne dadoh je drugima... Mensur,
opet, priznaje da je bilo tako. Kada je zaelio smaknuti Ebu Muslima,
nabrajajui njegove zloine, zapitao je: Zato si okrutno i nemilosrdno pobio
600.000 ljudi? Ne poriui takvu okrutnost, Ebu Muslim odgovara: Sve je
to bilo kako bi se osnaili temelji vae vlasti. Na drugom mjestu, Ebu
Muslim broj svojih rtava, ne raunamo li poginule u ratovima, navodi kao
100.000 ljudi.1 Nije tedio ak ni svoje stare prijatelje. Tako je smaknuo i
Ebu Selmu Hallala, svoga prijatelja i saradnika, poznatog kao vezir Ali
Muhammed, ovjeka koji je imao vanu ulogu u pobjedi Abasida i, ustvari,
bio je finansijski pokrovitelj ustanka.2 Zato nije nimalo udno to u
historijskoj literaturi itamo: Prilikom Ebu Muslimovog putovanja na Had,
beduini su se sklanjali, kako mu se ne bi nali na putu, jer su uli previe toga
o njegovoj krvolonosti.
Ono to smo kazali o razlozima odbijanja prijedloga voa abasidskog
ustanka od strane Imama Sadika, mir neka je s njim, svodi se na procjenu da
oni koji su ga poveli nisu bili pozvani da ga provedu u skladu sa njegovim
shvatanjima. Dakle, nije se radilo o pravim snagama koje bi mogle predvoditi
jedan istinski islamski ustanak. Da se radilo o zdravim snagama, koje bi se
zaista stavile na raspolaganju Imamu, on bi zasigurno preuzeo vodstvo
pokreta. Drugim rijeima, Imam je poznavao prilike i intelektualno stanje
ummeta, bio je obavijeten o politikim i drutvenim uvjetima, te je poznavao
mogunosti i ogranienja za otpoinjanje politike borbe. Zato je smatrao da
oruani ustanak i pobjeda sile u njemu nisu dovoljni za uspostavu stvarne
islamske vlasti. Nije bilo dovoljno samo pripremiti snage za vojni napad, ve
je prije toga valjalo pripremiti vojsku na polju uvjerenja, odnosno uiniti da
oni prihvate Imama, njegovu istotu i njegovo potpuno znanje, te da shvate
1
2
Ibn Halekan, Vefijatul-ajan, Mektebtul-Hajdarijje, Kom 1364, sv. 2, str. 196.
166
njegove uzviene ciljeve i podre ga na putu uspostave vlasti koja e donijeti
dobro Ummetu. Razgovor Imama Sadika, mir neka je s njim, sa jednim od
njegovih drugova jasno potvruje naprijed izreeno. Naime, od Sedira
Sirafija se prenosi da je rekao: Uao sam kod Imama i upitao: 'Zato tek tako
sjedite?' Imam ree: 'A ta se deava, Sedire?' Rekoh: 'Govorim o brojnosti
vaih prijatelja', a on ree: 'ta misli koliko ih ima?' Odgovorih: 'Stotinu
hiljada!' 'Stotinu hiljada?', upita Imam, a ja dodadoh: 'Da, moda ak i dvjesto
hiljada!' 'Dvjesto hiljada?', upita on ponovo, a ja rekoh: 'Da, a moda i pola
svijeta!' Nastavljajui razgovor, Imam, mir neka je s njim, stie sa Sedirom
u Jenbu, pa kada ugleda jedno stado koza, ree: O Sedire, kad bi naih
prijatelja i sljedbenika bilo koliko je koza u ovome stadu, mi ne bismo ostali
mirno sjediti!1 Iz ove predaje zakljuujemo da je Imam zaista smatrao kako
samo preuzimanje vlasti nije dovoljno i da se program promjena i islamskog
preustroja ne moe provesti bez saradnje sa svjesnim predstavnicima u
narodu, onim pojedincima koji poznaju ciljeve vlasti i koji se slau s njima te
daju svoju podrku vlastima kroz tumaenje tih ciljeva narodu i spremni su
izdrati sve nedae i tekoe na tom putu. Iz navedenog razgovora Imama
Sadika, mir neka je s njim, zakljuujemo da bi Imam, da je imao prijatelje i
snage na koje se mogao osloniti nakon oruane pobjede pri ostvarenju ciljeva
islamske vlasti, uvijek bio spreman na oruani ustanak. Meutim, prilike i
uvjeti u njegovo vrijeme nisu to doputali. Dakle, ukoliko se i ne bi desio
izravan poraz, nije se moglo jamiti ostvarenje eljenih uinaka. Drugim
rijeima, ukoliko u postojeim uvjetima ustanak i ne bi doivio vojni poraz,
ni stvarna pobjeda, a to je ostvarenje ciljeva islamske vlasti, nikako nije bila
izvjesna.
Kako smo vidjeli, Abasidi su na poetku sukoba s Emevijama nastupali u
znaku podrke Poslanikovom rodu (Haimijama) i elje za uspostavom
pravedne vlasti. Ustvari, budui da je stradanje Poslanikove rodbine u
emevijsko doba teko padalo muslimanima i da se, s druge strane, Emevije u
ime islamske vlasti nisu ustezale od tlaenja, Abasidi su se, koristei mrnju
naroda prema njima, predstavljali kao pobornici Poslanikove porodice.
Meutim, ne samo da se nisu ostvarila njihova obeanja o prestanku tlaenja
Poslanikova roda i uspostavi pravedne vlasti, nego nije prolo mnogo
vremena a neislamski emevijski program poeo se provoditi jo ee i
dosljednije, tako da su ljudi poeljeli da se vrati stara vlast. S obzirom na
okolnost da je vladavina Seffaha, prvog abasidskog halife, bila kratka i da
tokom njegovog ivota vladavina Abasida jo nije bila posve uvrena,
pritisci na narod nisu jo bili tako snani, a ni Poslanikov rod nije bio izloen
pritiscima. Meutim, stupanjem na poprite Mensura Devanikija, pritisci se
pojaavaju. Budui da je Mensur bio savremenik Imamu Sadiku, mir neka je
1
167
s njim, skoro dvadeset i jednu godinu, nije bez svrhe da kaemo neto vie o
pritiscima i zloinima koji su se deavali tokom tog dugog razdoblja.
Mensur, drugi abasidski halifa, bio je nasilnik, ovjek krvoedan i okrutan,
koji je unesreio islamsko drutvo. U njegovo vrijeme ljudima je ivot bio
stalno u opasnosti i sablja je bila odgovor i na najmanju kritiku. Osim to je
bio nasilnik, Mensur bijae pohlepan i izraziti rob novca. On je slovio za
najpohlepnijeg i novcu najprivrenijeg abasidskog halifu, a njegova nezasita
pohlepa je zapamena i u narodnim priama. Meutim, njegovo nasilje i
neizdrivi ekonomski pritisci koje je provodio ne mogu se objasniti samo
njegovom pohlepom i eljom za Ovim svijetom. Naime, za vrijeme njegove
vlasti privreda islamskog drutva bila je posve propala. Bio je bez ikakve
elje da dravni novac ulae i troi u svrhu opeg dobra, kao to je izgradnja
javnih objekata i pomaganje narodu da lake ivi. Usto, ne samo da je
zajednike prihode muslimana gomilao u riznicama, nego je narodu otimao i
privatnu svojinu, ostavljajui tako mnotvo porodica bez ikakvog imetka.
Kako piu neki historiari, ukupno bogatstvo koje je na ovakav nain stekao
iznosilo je osamsto miliona dirhema.1 Dakle, tako obiman program, kakav je
provoen na razini itave zemlje, ne moe se objasniti samo Mensurovom
nezajaljivom pohlepom i ljubavlju prema novcu. Postoje spisi i
svjedoanstva koji pokazuju da je program privrednog siromaenja i
izgladnjivanja bio planski i dobro osmiljen. Naime, cilj takve mrane
politike bio je da ljudi budu u stalnoj potrebi i stalno primorani da trae
oslonac u njemu. Istovremeno, dok budu zabavljeni razmiljanjem kako da
utole glad, nee razmiljati ni o kakvim drugim drutvenim pitanjima.
Mensur je jednom prilikom na skupu odabranih dvorjana ovako objasnio
svoju namjeru izgladnjivanja naroda: Dobro kae beduinska poslovica: Dri
svoga psa gladnim kako bi zbog komada hleba pristajao za tobom. A onda je
dodao: Samo me je strah da neko drugi tom psu ne pokae komad hljeba pa
da pas ne otri za njim. Ne samo da je tokom svoje vlasti nametnuo mrani
program proizvodnje gladi, nego je takvom postupanju pouio i svoga sina
Mehdija. U jednom od svojih savjeta kae mu: Na razliite naine uinio
sam ljude sebi pokornim i poniznim. Podijelio sam ih u tri skupine: jedna
skupina njih su siromani i potrebiti i uvijek e pred tobom ispruati ruke u
potrebi; druga skupina su plaljivi i uvijek su u strahu za svoj ivot; trea
skupina provodi ivot po zatvorima i slobodu mogu stei samo posredstvom
tvoje milosti. Kad preuzme vlast, ne doputaj ljudima odve uitka i
zadovoljstva. Ove injenice pokazuju da je ovaj program provoen radi
jaanja Mensurove vlasti i sprjeavanja buna i narodnih pokreta. Znai, nije
se radilo iskljuivo o njegovoj pohlepi i neraspoloenju da troi novac iz
dravne blagajne.
1
168
Mensurova protivislamska vladavina nije se svodila iskljuivo na
izgladnjivanje i iznurivanje naroda. Pored ekonomskih pritisaka u drutvu je
provoena prisila i zavoena strahovlada. Uestala i brojna su bila ubistva i
muenja, koje su provodili Mensurovi najamnici, tako da je broj rtava iz
dana u dan bivao sve vei i vei. Jednom prilikom mu njegov amida ree:
Navalio si na narod s takvom estinom i surovou da se ini kako ti rije
milost nita ne znai! Mensur odgovori: Jo nisu istruhle kosti Benu
Mervana i sablja porodice Ebu Talibove nije u koricama. Mi ivimo meu
ljudima koji su nas do juer smatrali sasvim obinim. Danas halifa ne moe
zauzeti mjesto u njihovim srcima, osim da zaboravi na samilost i ponaa se
na okrutan nain. Takva surovost ispoljavana je u svim krajevima pod
Mensurovom vlau, ali je u Medini bila izraenija nego drugdje. Razlog toj
pojavi bio je to su Medinjani od prvog dana bili izbliza upoznati sa istinskim
znaenjem islamske vlasti i ni po koju cijenu nisu bili spremni trpjeti kvarnu
vlast kakva je bila Mensurova. Osim toga, Medina je nakon Poslanikove
smrti bila mjesto gdje su govore i predavanja drali najvei velikani islama.
U njoj su, sve do vremena Osmog Imama, ivjeli i lanovi Poslanikove
porodice, koji su imali obavezu uvanja dostojanstva islama i upuivanja
islamskog drutva, tako da je njihovo prisustvo medinskoj zajednici uvijek
davalo izraajniji islamski karakter. U vrijeme Mensurovog hilafeta, esti
Imam, a nakon njegove smrti njegov sin Musa ibn Dafer, bili su
otjelovljenje islamskog otpora, a Medina je predstavljala uporite izvornog
islamskog pokreta i borbe protiv tlaitelja i zbog toga je uvijek bila trn u oku
vladarima silnicima.
Nakon slamanja ustanka u Medini, koji je predvodio Muhammed ibn
Abdullah ibn Hasan, poznat kao Nefsul Zekije (unuk Imama Hasana
Mudtebe), Mensur je za namjesnika u ovom gradu postavio izuzetno krutu i
surovu osobu po imenu Rijah ibn Osman. Nakon to je stigao u Medinu,
okupio je ljude i, izmeu ostalog, izjavio: O Medinjani, ja sam zmija
otrovnica, sin otrovnice! Ja sam amidi Muslima ibn Ukbe,1 koji je ruio va
grad i ubijao vae ljude. Kunem se Bogom, ne budete li pokorni, sravnit u
va grad sa zemljom tako da nee ostati ni traga ivota u njemu! Tada se
podie skupina muslimana koji su ga poznavali i, u znak protivljenja,
povikae: Osoba poput tebe, sa tako sramnom prolou, nije dostojna ovog
poloaja! Tvoj otac dvaput je bievan zbog svojih prekraja. Nikada ti
neemo dopustiti da se prema nama tako ophodi! Rijah obavijesti Mensura
da se Medinjani bune i da se ne pokoravaju halifinim naredbama. Ovaj, onda,
uputi otro pismo graanima Medine, u kojem im zaprijeti da e, ukoliko se
nastave suprotstavljati, zatvoriti sve njihove trgovake puteve na kopnu i
1
Kako smo pisali u biografiji etvrtog Imama, Muslim ibn Ukba bio je jedan od vojnih
zapovjednika Jezida ibn Muavije, po ijem nareenju je napao Medinu, a onda je tri dana
trajao pokolj u tom gradu i potekle su rijeke krvi.
169
moru te poslati na njih snane vojne snage. Rijah je onda okupio ljude u
damiji, ispeo se na minber i poeo itati halifino pismo. Nije ga stigao
proitati do kraja, kada se sa svih strana oglasie povici protivljenja i raspali
se plamen narodnog nezadovoljstva. Poee ga kamenovati i on, kako bi
spasio svoj ivot, pobjee i sakri se.1 Nakon ovog dogaaja, Mensur ostvari
svoje prijetnje i, prekidajui puteve za prijevoz robe, stavi Medinu u
ekonomsku izolaciju, koja je trajala sve do dolaska na vlast njegovog sina
Mehdija Abasija.2
Mensur je bio veoma zabrinut politikim djelovanjem i bavljenjima
Imama Sadika. Imamova posvemanja omiljenost i njegov izvanredni nauni
stepen dodatno su uveavali Mensurovu brigu i strah. Zato ga je nekoliko
puta pokuao, pod razliitim izgovorima, namamiti u Irak i ondje smaknuti,
ali svaki put bi Imam izbjegao opasnost. Sljedbenicima Ehli-bejta u Medini
Mensur je zaveo strahovladu, a svojim dounicima je naredio da prate i
ubijaju one koji se drue s Imamom Sadikom. Istovremeno, Imam je svoje
prijatelje odvraao od bliskosti i saradnje s halifinim dvorom. Jednom ga je
neki od njegovih prijatelja upitao: Katkad se neki od nas nae pogoen
siromatvom i neimatinom, te mu bude ponueno da za njih (Abaside) gradi
kue i kopa kanale za navodnjavanje, te tako zaradi. ta Vi mislite o tome?
Imam odgovori: Ne bih volio za njih zavezati ni vor ili staviti ep na bocu,
ma koliko da mi plate za to. Jer, onaj ko pomae nasilniku nai e se na Danu
sudnjem u vatrenom okruenju kada Bog bude sudio robovima Svojim.
Imam je zabranjivao svojim sljedbenicima da se radi suenja obraaju
pravnim ustanovama Abasida i nije smatrao obaveznim drati se njihovih
presuda. Takoer, Imam je opominjao fakihe i muhadise da se klonu saradnje
sa vlastima. Govorio je: Fakihi su povjerenici Boijih poslanika, pa ako
vidite da su se pribliili vladarima, proite ih se. Jednom je Mensur pisao
Imamu Sadiku: Zato nas i ti, poput drugih, ne doe posjetiti? Imam je u
odgovoru napisao: Mi od Ovoga svijeta nemamo nita pa da se plaimo da
nam to oduzme, a ti, pak, od Onoga svijeta nema ba nita to bi nam
mogao pokloniti. Nije ti data nikakva blagodat zbog koje bismo ti trebali doi
estitati, niti smatramo da si pogoen nekom nesreom zbog koje bismo ti
trebali izraziti saosjeanje. Zato bismo ti onda dolazili?! Mensur tada
napisa: Doite da me posavjetujete!, a Imam mu odgovori: Onaj ko je
vezan za Ovaj svijet ne moe ti dati savjet, a onaj ko je vezan za Onaj svijet
ne eli dolaziti k tebi!3
1
2
Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1384, sv. 3, str. 114-
115.
3
184.
170
Abasidski slubenici su pokuavali na razliite naine odvratiti ljude od
Imamova uenja, odnosno nastojali su uspostaviti odstojanje izmeu njih i
naroda. Stoga su se trudili da ljudima omile svoje muftije, ili makar fakihe,
koji im se nisu protivili i od ijeg djelovanja nisu imali tete.1 Kako znamo,
Abasidi su sprva, kako bi ostvarili svoje ciljeve, nastupali pod krilaticom
podrke Poslanikovoj porodici, ali su je zaboravili im su se dokopali vlasti. I
oni su, poput Emevija, u velikim predvodnicima iz Poslanikove porodice
vidjeli glavnu opasnost po svoju vlast. To je bilo zato to su oni, zahvaljujui
svom duhovnom uticaju i ivotodajnom uenju, bili omiljeni meu narodom
te su osvjeivali i poticali ljude na djelovanje. Zbog toga su ih, koliko god
im je to bilo mogue, sprjeavali da budu u doticaju s narodom. Takva
nastojanja, vie nego ikada, uoljiva su u vrijeme Imama Sadika. U to
vrijeme su vlasti otvoreno nastojale da osobe koje su nekad i same bili
uenici Imamove kole u pogledu fikha i fetvi iskoriste protiv njega, te da ih
predstave narodu kao jedine erijatske znalce. Takav je bio sluaj sa Ebu
Hanifom i Malikom ibn Enesom. Mensur je velike nade polagao u Malika ibn
Enesa, kojeg je uinio zvaninim muftijom i fakihom. Abasidski telal u
Medini objavio je graanima: Niko, osim Malika ibn Enesa i Ibn Ebu Zejda,
nema pravo izdavati fetve! Takoer, Mensur je naredio Maliku da priredi
zbirku svojih fetvi i preda je na koritenje fakihima i muhadisima. Malik se
nekao, ali Mensur bi uporan. Jednom mu ree: Mora napisati tu knjigu, jer
danas ne postoji niko ueniji od tebe! Tako je on napisao svoju knjigu Al-
Muwatta. U okviru ovakvih nastojanja tadanja je vlast nastojala ukazati
podrku Maliku koliko god je to bilo mogue. Promicali su i irili njegove
fetve, sve s ciljem da udalje narod od kole Imama Sadika. Mensur jednom
ree Maliku: Ako me ivot poslui, uinit u tvoje fetve omiljenim poput
Kur'ana. Poslat u ih u sve gradove i natjerati ljude da postupaju po njima!
Dakako, takve muftije nisu mogle ostati ravnodune prema zahtjevu halife da
mu prue svoju bespogovornu podrku i zatite njegove ciljeve. Ukoliko bi
halifa uoio da dravni fakih ili muftija ine neto suprotno njegovim
nastojanjima ili mu se protive, strogo bi ih kanjavao. Tako se dogodilo da je
Malik ibn Enes, i pored sve panje koju je uivao kod Mensura, jednom bio
kanjen sa sedamdeset udaraca biem. Razlog je bila neka njegova fetva koja
halifi nije bila po volji.
Zejd ibn Ali, mir neka je s njim, bio je brat Imama Bakira i unuk Imama
Husejna. ivio je u doba vladavine Emevija i spadao je meu velikane, vrle i
izvanredne ljude iz poslanike porodice. Bijae uen, skruen, bogobojazan i
hrabar. Zejda je silno alostilo gledati emevijsko tlaenje i nasilje te je
smatrao da tu kvarnu vlast treba oboriti oruanim ustankom. Halifa Hiam
ibn Abdul-Melik, koji je znao za Zejdov pobunjeniki duh, namjeravao ga se
1
Ibn Halekan, Vefijatul-ajan, Mektebetul-Hajdarijje, Kom 1364, sv. 4, str. 135.
171
spletkom rijeiti pa ga je pozvao da doe iz Medine u Damask. Kada je Zejd
stigao i pojavio se na dvoru, halifa ga hladno primi, rekavi mu: Jusuf ibn
Amr i Sakfi (upravitelj Iraka) javili su mi da ti je Halid ibn Abdullah Kasri1
predao 600.000 dirhema. Hou da mi da taj novac! Ali, meni niko nije
nita dao!, odgovori Zejd, a Hiam onda ree: Tada mora otii Jusufu ibn
Amru u Irak i neka te on suoi sa Halidom. Zejd odgovori: Ne alji me tom
niskom ovjeku iz prezrenog plemena, jer njemu nije za vjerovati!, ali
Hiam kaza: Nema druge, mora ii tamo! te dodade: uo sam da smatra
sebe dostojnim hilafeta i da razmilja o njemu, a obini si sin robinje. Sinu
robinje ne prilii da misli o hilafetu! Zejd kaza: Zar misli da poloaj moje
majke umanjuje moju vrijednost? Zar si zaboravio da je Ishaka rodila
slobodna ena, dok je Ismailova majka bila tek robinja? Ipak, Bog je dao da
se poslanstvo nastavi po Ismailovoj liniji, tako da je i Poslanik islama njegov
potomak. Pa ga onda Zejd posavjetova i pozva ga da bude bogobojazan i
skruen. Hiam ree: Zar da me osoba poput tebe poziva na bogobojaznost i
skruenost?!, a Zejd odgovori: Da, jer pozivanje na dobro i odvraanje od
zla dva su velika propisa islama i svako je duan da ih provodi. Niko ne smije
zapostaviti tu obavezu zato to je neugledan i niskog poloaja, niti je ikome
doputeno da zbog svoga visokog poloaja preuje takve savjete.
Nakon ovog otrog razgovora, Hiam posla Zejda u Irak, a istovremeno
uputi Jusufu ibn Amru pismo u kojem je stajalo: Kada ti Zejd doe, suoi ga
s Halidom i nemoj mu dopustiti da se u Kufi zadri niti sahat vremena. Jer,
on je rjeit ovjek, prijatne pojave i vjet u govornitvu, tako da e se
Kufljani, zadri li se ondje, brzo povesti za njim. Kad stie, Zejd otie
Jusufu i upita: Zato si me dovukao ovamo? Jusuf odgovori: Halid tvrdi
da ti je dao 600.000 dirhema. Dovedi, onda, Halida da tu tvrdnju lino
iznese, zatrai Zejd. Jusuf onda naredi da dovedu Halida iz tamnice.
Dovedoe Halida s okovima na rukama i nogama. Onda mu se Jusuf obrati:
Ovo je Zejd ibn Ali. Kai sada ta je tvoje kod njega! Halid ree: Tako mi
Boga, nita moje nije kod njega! Jedini razlog zato ste ga doveli jeste da ga
namuite. Onda se Jusuf okrenu ka Zejdu i ree: Zapovjednik vjernika
Hiam naredio mi je da te ve danas otpravim iz Kufe. Zejd zatrai: Daj mi
tri dana vremena da se odmorim, a onda u napustiti grad. Jusuf odgovori:
To nije mogue: obavezno mora krenuti jo danas. Tada Zejd ree: Daj
mi onda vremena da se makar danas ovdje zadrim, a Jusuf odgovori:
Nema vie od sahat vremena! Tako Zejd, u pratnji nekolicine Jusufovih
1
Halid ibn Abdullah bio je upravitelj Iraka prije Jusufa ibn Amra. Bio je sposoban i uticajan
ovjek pa ga je Hiam postavljao za namjesnika u razliitim krajevima. Njegov uticaj naveo
je njegove neprijatelje da ustanu protiv njega, pa su ga potvorili kod Hiama i on promijeni
miljenje o Halidu. Naposljetku mu oduze namjesnitvo i baci ga u tamnicu, a na njegovo
mjesto postavi Jusufa ibn Amra.
172
slubenika, napusti Kufu i zaputi se ka Medini. Kad su odmakli od Kufe,
Jusufovi slubenici se vratie i ostavie Zejda samog.
Zejdov dolazak u Kufu izazvao je ivost meu narodom i svuda se
govorilo o njegovom razgovoru sa Hiamom. Kufljani su pratili kako se
stvari razvijaju, pa kada ue da je Zejd krenuo ka Medini, sustigoe ga i
izrazie mu podrku, rekavi: Zadri se u Kufi i uzmi od ljudi prisegu. Neka
zna da e ti se zasigurno odmah pridruiti sto hiljada ljudi spremnih da ginu
za tebe. Tamo je tek neznatan broj emevijskih ljudi. Samljet emo ih pri
prvom napadu. Zejd, koji nije zaboravio na nevjerstvo i izdaju Iraana u
doba Imama Alija, Imama Hasana i Imama Husejna, nije se previe zagrijao
nakon ovakvih obeanja. Ipak, nakon njihovog upornognog navaljivanja,
odustade od puta u Medinu i vrati se u Kufu. Ljudi su u skupinama dolazili i
davali mu prisegu, tako da se samo u Kufi sakupi dvadeset i pet hiljada ljudi
spremnih za borbu. S druge strane, Jusuf ibn Amr odmah obavijesti Hiama o
tim dogaanjima. Ta vijest ga estoko rasrdi, pa on naredi Jusufu da odmah
navali na Zejdove snage i da to prije ugasi plamen ustanka. Uskoro se dvije
strane sukobie. Zejd se borio krajnje hrabro, pozivajui svoje sljedbenike da
istraju. Borba je trajala sve do veeri. Tada s neprijateljske strane doletje
strijela i pogodi Zejda u elo. Usljed teke rane, Zejd nije bio sposoban
nastaviti borbu. Usto, u borbi su ve bili izginuli njegovi brojni prijatelji, a
neki se rasprili, tako da je Zejd bio prinuen izdati naredbu za povlaenje.
Tokom noi pokuali su izvaditi strijelu iz Zejdovog ela, ali ona je bila
ula tako duboko da to nije bilo nimalo lahko uiniti. Naposljetku je lijenik
uspio izvaditi strijelu, ali je Zejd, usljed teine rane, postao ehidom. Nakon
savjetovanja, njegovi prijatelji ga odluie sahraniti u pliaku rijeke koja je
tekla u blizini, da ga halifini ljudi ne bi mogli pronai. U skladu s tom
odlukom, najprije su skrenuli tok rijeke, a nakon to su ga sahranili, pustili su
da rijeka da ponovo tee istim tokom. Naalost, jedan Hiamov plaenik koji
je prisustvovao Zejdovoj sahrani sve dojavi Jusufu ibn Amru. Po njegovom
nareenju, Zejdovo tijelo bi iskopano, a glava odsjeena. Tijelo objesie na
kapiju Kufe, gdje je visilo narednih etiri godine. Naposljetku ga skidoe,
spalie i pepeo prosue u vjetar.
U vezi sa Zejdom i pitanjem da li je polagao pravo na imamet, odnosno
da li je prihvatao imamet hazreti Bakira i hazreti Sadika, prenoene su
oprene predaje. U nekim od njih Zejd biva prekoren, dok u drugima biva
hvaljen. Veina uenjaka i istraivaa smatraju predaje koje govore o
prekoravanju Zejda sumnjivim kada se radi o lancu prenosilaca i zato ih ne
prihvataju. Naprimjer, ajatollah Khoji, nakon analize i kritike predaja koje
govore o pokudi Zejda, kae da su slabog seneda i nepouzdane. Dalje pie:
Sutina onoga to smo kazali jeste da je Zejd bio velika linost i dostojan
pohvala. Ne postoji nijedan spis koji dokazuje njegovo zastranjenje u
vjerskom smislu ili koji ukazuje da on zasluuje pokudu. Allame Medlisi,
173
nakon to je prenio predaje vezane za Zejda, pie: Znaj da su predaje o
Zejdu razliite i oprene. Meutim, vie je predaja koje svjedoe o njegovoj
veliini, koje ga hvale i u kojima se iznosi tvrdnja kako on nije imao krivo
vjerovanje. Veina ehlibejtskih uenjaka smatra Zejda izuzetnom linou.
Prema tome, ispravno je imati o njemu dobro miljenje i uzdrati se od bilo
kakvog prekoravanja. to se njegovog ustanka tie, postoje brojni dokazi da
se dogodio uz doputenje i saglasnost hazreti Sadika. Meu takva
svjedoanstva spadaju i rijei Imama Ride, napisane u odgovoru Memunu:
Moj otac, Musa ibn Dafer, prenosi da mu je njegov otac rekao: 'Zejd se
posavjetovao sa mnom u vezi sa svojim ustankom. Rekoh mu: Dragi amida,
ako eli biti ona osoba koja e biti objeena na kapiju Kufe, put ti je
otvoren!' A kada je Zejd krenuo otac je rekao: Teko onom ko uje njegov
poziv, a ne odazove mu se!' Ova predaja uvjerljivo je svjedoanstvo da se
Zejdov ustanak dogodio uz doputenje Imama. Meutim, budui da je bilo
mogue da neprijatelj sazna za njegovu umijeanost i podrku, i on, i sami
Zejd, i njegovi najblii prijatelji, pazili su da se to ne desi. Imam Sadik, u
razgovoru s jednim Zejdovim prijateljem koji je, borei se uz njega, ubio
estoricu emevijskih vojnika, rekao je: Neka me Bog uini sauesnikom u
toj krvi. Tako mi Boga, moj amida Zejd postupio je poput Alija i njegovih
drugova!
Zejd je bio jedan od onih koji su priznavali imamet hazreti Sadika.
Prenosi se da je rekao: Dafer je na imam u pitanjima doputenog i
zabranjenog. Takoer je rekao: U svakom vremenu jedan od nas iz Ehli-
bejta je dokaz Boiji. Dokaz u naem vremenu je moj brati Dafer ibn
Muhammed. Onaj ko njega slijedi, nee zalutati, a onaj ko mu se usprotivi,
nee nai put! Imam Sadik je izjavio: Smilovao se Bog mome amidi
Zejdu. Da je pobijedio, odrao bi svoje obeanje, jer on je vjerovao u
odabranu osobu iz Muhammedove porodice i pozivao je ljude da me slijede.
U drugoj predaji prenosi se da je u vezi sa Zejdom kazao: Bog mu se
smilovao. On bijae ovjek vjernik, uenjak i istinoljubiv. Da je pobijedio,
odrao bi svoje obeanje. Da je preuzeo vlast, znao bi kome je predati.
Vijest o ehadetu Zejda i njegovih prijatelja u Medini je primljena s
gorinom. Naroito je teko pala Imamu Sadiku. Nakon njegovog ehadeta
dugo vremena bio je oaloen i tuan. Zaplakao bi kad god bi pred njim
neko spomenuo Kufu ili Zejda. Uvijek se biranim i najtoplijim rijeima
prisjeao svoga amide i njegovih odanih prijatelja. Hamza ibn Hamran,
jedan od njegovih drugova, svjedoi: Jednom dooh kod Imama i on me
upita: 'Hamza, otkud dolazi?' 'Iz Kufe', rekoh, a on na spomen Kufe gorko
zaplaka, tako da mu se cijelo plemenito lice natopi suzama. Kada to vidjeh, u
uenju rekoh: 'Sine Poslanikov, ta vas je tako rasplakalo?' On, alosno,
kroz pla odgovori: 'Sjetih se svog amide Zejda i onoga ta su mu uinili!'
'A ega ste se u vezi s njim prisjetili?', upitah, a on odgovori: 'Njegove
174
pogibije i onoga to su mu uradili poslije.' Onda mi Imam ispria o Zejdovom
ehadetu.''
175
SEDMI IMAM, MUSA KAZIM, s.a
Ime sedmog ehlibejtskog imama bilo je Musa, a nadimak Kazim. Njegova
majka je bila plemenita ena po imenu Hamida, a otac asni esti Imam,
hazreti Sadik, mir neka je s njim. Roen je 128. h.g. u Abvi, jednom selu u
okolini Medine, a ehadet je dosegao 183. (ili 186.) hidretske godine. Od
148. h.g., odnosno od ehadeta Imama Sadika, mir neka je s njim, zapoinje
razdoblje imameta hazreti Kazima, tokom kojeg su Imamu bili savremenici
sljedee halifama: Mensur Devaniki (136-158. h.g.), Muhammed poznat kao
Mehdi (158-169. h.g.), Hadi (169-170. h.g.) i Harun (170-193. h.g.).
U vrijeme smrti Imama Sadika, mir neka je s njim, na vlasti je bio poznati
abasidski halifa, nasilnik Mensur Devaniki. Mensur je ovjek koji je, kako bi
uvrstio temelje svoje vlasti, pogubio mnotvo ljudi. Na tom putu nije
izvrgavao muenjima jedino sljedbenike Ehli-bejta, ve su stradavali i fakihi i
velike linosti iz redova ostalih muslimana ukoliko bi mu se suprotstavljali.
Tako je Ebu Hanifa, zbog krivice to je izdao fetvu u znak podrke Ibrahimu
(sinu Abdullaha Mahda, inae voi ustanka u Iraku), bievan i baen u
tamnicu. Imam Kazim se nakon smrti svoga oca, kao dvadesetgodinjak,
suoio sa vladarom nasilnikom koji se smatra jednim od najokrutnijih u
islamskom svijetu ikada. Kada ga je upravnik Medine, Muhammed ibn
Sulejman, obavijestio o smrti Imama Sadika, Mensur mu je ovako odgovorio:
Ako je odredio nekoga za svog nasljednika, pozovi toga sebi i posijeci ga!
Meutim, uskoro mu od upravnika Medine stie ovakav odgovor: Dafer
ibn Muhammed je u svojoj oporuci odabrao petoro za svoje nasljednike, a to
su: halifa Mensur Devaniki, Muhammed ibn Sulejman (dakle, sam upravnik
Medine), Abdullah ibn Dafer ibn Muhammed (stariji brat Imama Kazima),
Musa ibn Dafer, mir neka je s njim, i Hamida (supruga Imama Sadika). Na
kraju pisma upravnik Medine postavlja pitanje: Koga od pobrojanih bih
trebao posijei? Mensur nije mogao ni zamisliti da e se suoiti s ovakvom
oporukom te se silno rasrdi i uzviknu: Sada nikoga ne moemo ubiti!
Svakako, ovakva Imamova oporuka predstavljala je svojevrstan politiki in.
Naime, hazreti Sadik, mir neka je s njim, jo ranije je svoga stvarnog
nasljednika, hazreti Kazima, predstavio svojim odabranim pristalicama i
lanovima Alijeve porodice. Meutim, s obzirom na okolnost da je dobro
znao za mrane i opasne Mensurove namjere, sastavio je onakvu oporuku
kakvom bi zatitio ivot Sedmog Imama.
Uvid u ondanje prilike pokazuje da nije bilo opravdano preduzimati bilo
kakve pokrete i radnje koji bi mogli izazvati Mensurovu vlast i izloili
Imama nepotrebnoj opasnosti. Stoga je Imam nastavio nauna bavljenja
176
svoga oca, ustrojio vlastitu kolu, mada ne onako razvijenu kakva je bila
Daferova, i ondje se bavio obrazovanjem izuzetnih uenika, buduih
uenjaka i vrlih linosti. Sejjid ibn Tavus pie: Velika skupina prijatelja i
odabranih pristalica Imama Kazima, mir neka je s njim, te linosti iz roda
Haimija, okupljali su se kod Imama, sluali njegova dragocjena obraanja i
biljeili odgovore koje je davao na pitanja prisutnih. Sejjid Amir Ali pie:
Godine 148. Imam Dafer Sadik, mir neka je s njim, umro je u Medini, ali
se njegova kola, sreom, nije ugasila. Nastavio ju je voditi njegov sin i
nasljednik Musa Kazim, mir neka je s njim. Ne samo da je Musa ibn Dafer
u naunom pogledu zasjenio sve uenjake i osobe koje su se bavile znanou,
nego je i po svojim moralnim vrlinama i izvanrednim ljudskim osobinama
bio spominjan i meu prvacima, i meu obinim svijetom. Svim uenjacima
bio je dobro poznat njegov izvanredni ivot i svi su hvalili njegovu visoko
moralnu linost. Ibn Hader Hejtemi, poznati uenjak i muhadis, pie: Musa
Kazim bio je nasljednik uenosti i znanja svoga oca i odlikovao se njegovim
savrenim vrlinama i ponaanjem. Zbog saosjeanja te izvanrednog strpljenja
i razumijevanja koje je pokazivao u svome odnosu prema neukim ljudima
stekao je nadimak Kazim (onaj koji savladava srdbu), i u njegovo doba niko
mu u pogledu boanskih znanja, uenosti i milosra nije sezao ni do koljena.
Mrano doba Mensurove vladavine, koja je svoju tamnu sjenu rasprostrla
cijelim islamskim svijetom, okonano je njegovom smru. Narod je, nakon
22 godine trpljenja tlaenja i zlostavljanja, napokon odahnuo. Nakon
Mensura, na poprite je stupio njegov sin Muhammed, poznat kao Mehdi.
Mehdijeva vlast je u prvo vrijeme naila na topao prijem kod naroda, jer je on
na poetku pokazao dobrohotnost, izdao je naredbu o opem pomilovanju,
oslobodio je iz zatvora sve politike zatvorenike te okonao tlaenja, muenja
i pokolje. Ljudima je vratio sva pokretna i nepokretna dobra koja im je
njegov otac Mensur bio oduzeo i veliki dio imetka iz bejtul-mala razdijelio je
narodu. Kako pie poznati historiar Mesudi, ukupan iznos imetka koga je
Mensur bio silom oteo narodu iznosio je est stotina miliona dirhema i etiri
stotine miliona dinara! U tu svotu nisu bili uli prihodi od poreza na zemlju
koje je Mensur ubirao od zemljoradnika. Budui da su, po Mensurovom
nareenju, sva ova sredstva uvana u posebnoj riznici, u kojoj je bio i popis
imena posjednika dobara, Mehdi je mogao razluiti ta je ije i imetke je
vratio vlasnicima ili njihovim nasljednicima. Moda je jedan od razloga
ovakvih Mehdijevih postupaka bio i u injenici da su u Mensurovo doba bili
ugueni svi pokreti alevija, tako da je vladao prividni mir. U svakom sluaju,
ova sloboda, sigurnost i privredni napredak bili su osigurali zadovoljstvo
razliitih drutvenih skupina i ubrizgali su novu krv drutvenom i privrednom
ivotu. Naravno, da se ovakav program nastavio, donio bi izvanredne uinke,
ali, naalost, nije dugo prolo, a odnos se posve promijenio i novi halifa je
177
pokazao svoje pravo lice i ponovo zapoeo sa neislamskim ponaanjima
vienim kod njegovog prethodnika.
Na poetku svoga hilafeta Mehdi, slijedei u tome Mensura, koji je bio
prijek i otar ovjek, nije na dvoru drao kojekakve paeve sklone zabavama
i nije na dvoru prireivao gozbe i zabave. Ali, nije bilo prolo ni godinu dana
nakon to je stupio na prijesto, a on je promijenio ponaanje. Poeo je praviti
dvorske zabave i gozbe i okruio se dvorjanima. Koliko god da su ga oni koji
su mu eljeli dobro odgovarali od toga i skretali mu panju da se to ne moe
dobro zavriti, to na njega nije djelovalo. Govorio bi: Sretni li su trenuci
provedeni na gozbama, a ivot dvorjana paeva ne bi bio zabavan! U ovome
je toliko otiao u krajnost da vie nije sluao savjete ni svoga mudrog i vrlog
vezira Jakuba ibn Davuda. On, koji se u dravnim pitanjima dotada nije bio
ogluio o Jakubovo miljenje i sve njegove nacrte i programe je odmah
provodio, prepustivi se gozbama i provodu, nije ga vie sluao. Kada je
Jakub, koji nije podnosio opaine, rasko i raskalaenost na dvoru, vidio da
ljudi iz Mehdijevog okruenja u njegovom prisustvu, i to na dvoru islamskog
hilafeta, prireuju pijanke, rekao je: Zar mi je radi ovoga ponuen poloaj
vezira i zar si me radi ovoga trebao?! Zar da nakon pet namaza obavljenih u
dematu sjeda za trpezu i opija se vinom?! Meutim, dvorjani, navikli da
novac iz bejtul-mala muslimana danonono troe na svoje uitke i zabave,
ismijavali su se s Jakubovim rijeima, poticali su Mehdija da uestvuje na
pijankama, i recitirali su mu stihove:
Proi se Jakuba i njegovih rijei,

Doi, rujnim vinom svaku tugu lijei!
Ovakvo Mehdijevo ponaanje doprinosilo je irenju opaina i razvrata u

islamskom drutvu. Stihovi koji su otvoreno poticali na nedolino ponaanje
prenosili su se od usta do usta, to je izazvalo protivljenje uglednih i estitih
ljudi. Zabavljen provodima, Halifa nije pratio prilike u narodu, tako da su
posljedice opaine i razvrata bili sve oitiji, a porezni slubenici nametima
estoko pritisnue narod. I sam Mehdi postade u tom pogledu strog, pa po
prvi put uvede porez bagdadskim bazarima, to teko poremeti ivot
privrednika, koji se sada naoe pod velikim pritiskom.
Mehdijevo ponaanje po mnogo emu je bilo drugaije od ponaanja
njegovog oca Mensura, ali kada je rije o izuzetnoj strogosti prema
alevijama, tu se nisu razlikovali. Mehdi, ba kao i Mensur, nije prezao od
krutih mjera i svakojakih pritisaka prema njima, pa je ak u tome ispoljavao i
veu okrutnost od svoga oca. Mehdi je Alijeve potomke smatrao opasnou
po svoju vlast i stoga je nastojao uguiti svaki pokret koji bi oni zapoeli.
estoko se borio protiv bilo kakve sklonosti ka ehlibejtskom uenju i
pribliavanju alevijskim prvacima. Historiari piu: Kasim ibn Medai
178
Temimi ostavio je nakon smrti oporuku koju odnijee Mehdiju, da bi je on
svojim potpisom ovjerio. Mehdi je poeo itati, ali kad naie na reenicu u
kojoj Kasim, nakon oitovanja vjere u Boiju Jednost i Muhammedovo
poslanstvo, Alija spominje kao imama i Poslanikovog zamjenika, baci
oporuku na zemlju i ne proita je do kraja.
Drugi primjer estoke Mehdijeve suprotstavljenosti ehlibejtskom nauku
je razgovor koji je u Medini vodio sa Imamom Kazimom. Jedne godine stie
u Medinu i, nakon posjete Poslanikovom mezaru, susrete s sa Imamom
Kazimom. Namjera mu je bila, kako je on to sebi umislio, da iskua
Imamovo znanje. Povede se rasprava o zabrani vina u Kur'anu, pa Mehdi
upita: Da li je Kur'an asni zabranio vino? Ljudi uglavnom znaju da Kur'an
odvraa od pijenja vina, ali nisu sigurni da li to znai njegovu zabranu.
Imam ree: Da, u Kur'anu se vino izriito zabranjuje. A gdje u
Kur'anu?, upita Mehdi, pa Imam odgovori: Ondje gdje Bog, obraajui se
Poslaniku, kae: Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i
grijeh, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje
On nikakav dokaz objavio nije i da o Allahu govorite ono to ne znate.1
Onda Imam, nakon to objasni ta sve zabranjuje ovaj ajet, ree: Ono na to
se ovdje odnosi izraz ism (grijeh) jeste upravo vino, jer u drugom ajetu Allah
kae: Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni su grijeh, a i neka korist ljudima,
samo je teta od grijeha njihova vea od koristi.2 Onaj ism koji je u suri
A'raf izriito zabranjen, u suri Baqara je imenovan kao vino i kocka. Dakle,
vino je izriito zabranjeno Kur'anom. Pod snanim uticajem Imamovih
dokaza, Mehdi se nesvjesno okrenu ka Aliju ibn Jektinu i ree: Ova fetva je
zaista fetva Haimije! Ali ibn Jektin kaza: Hvala Allahu, Koji je ovo znanje
dao vama, porodici Poslanikovoj! Mehdiju te rijei teko padoe, ali proguta
svoju nelagodu i ree: Pravo kae, ti rafidijo!
Godina 169. nakon Hidre u historiji islama poznata je kao tegobna i
alosna. Naime, te godine je, nakon Mehdijeve smrti, hilafet preuzeo njegov
sin Hadi, mladi poznat kao raspusnik, ohol i sirov. Njegova vladavina
postade uzrokom gorkih deavanja, koja skupo kotae islamsko drutvo.
Naravno, to ta je Hadi naslijedio svoga oca nije bilo nita novo, jer islamska
vlast je ve odavno bila pretvorena u nasljednu monarhiju i, kao kod
Emevija, prenosila se s koljena na koljeno. Prenos vlasti na takav nain bio je
praen prisilnom i gorkom pasivnou naroda, tako da je ova vrsta
nasljeivanja hilafeta ve bila postala uobiajena. Meutim, ono to je ovog
puta bilo novo jeste da je sudbina muslimana bila preputena u ruke sirovom
mladiu, koji nije posjedovao nikakve sposobnosti za vladarsku ulogu. Kada
je preuzeo hilafet nije bio napunio ni 25 godina, a u ponaanju nije
posjedovao nita od osobina koje bi ga preporuivale za tako odgovoran
1
Al-A'raf, 33.
2
Al-Bakara, 219.
179
poloaj upravljanja islamskim drutvom. On bijae sklon piu, lahkouman i
neodgovoran, te se ni nakon preuzimanja hilafeta nije proao svojih runih
navika, pa ak nije potovao ni protokolarno ponaanje jednog halife. Osim
toga, radilo se o okrutnoj, prijekoj i zloudnoj osobi, odrasloj u nedolinom
okruenju samoljubljivog i tlaiteljskog abasidskog dvora. Da mu nije pripao
hilafet, ivot bi provodio meu oholim i praznoglavim mladiima, koji nisu
imali drugog cilja, osim provoda i uivanja.
Za vrijeme hilafeta svoga oca, Hadi je, zajedno sa svojim bratom
Harunom, pozivao skupine pjevaa na preobilne dvorske gozbe, prireene
novcem iz bejtul-mala, gdje bi se pilo, veselilo i banilo. U tome je toliko
pretjerivao da katkad ak ni njegov otac Mehdi nije mogao podnijeti sve one
zabavljae i pjevae koje bi Hadi dovodio na gozbe. Tako je jednom Mehdi
zabranio da gozbi prisustvuje tada poznati pjeva Ibrahim Musali. Poto je
Hadi navaljivao, Mehdi se naposljetku naljuti i baci Ibrahima u tamnicu.
Hadi, koji je usljed straha od oca esto morao obuzdavati svoju razuzdanost,
nakon oeve smrti i preuzimanja hilafeta slobodno se odao raspusnom ivotu,
a novac koji je predstavljao zajedniko dobro muslimana troio je na none
terevenke i raskalana okupljanja. Kako historiari prenose, pozivao je
Ibrahima Musalija na dvor i satima bi sluao njegovo pjevanje. Toliko se bio
vezao za njega da mu je nadavao golemi imetak, toliki da je ovaj za jedan dan
znao primiti darove u vrijednosti od stotinu i od pedeset hiljada dinara!
Ibrahimov sin je govorio: Da je Hadi poivio, mi bismo zidove kue podigli
od zlata i srebra! Jednom prilikom Ibrahim Musali otpjeva Hadiju nekoliko
pjesama i baci ga u duboki zanos. Hadi ga zato pohvali i zatrai od njega da
ponovo pjeva. Na kraju pijanke naredi jednom od svojih slubenika da
odvede Ibrahima u riznicu bejtul-mala i dopusti mu da uzme koliko god
novca poeli, pa ak ako ovaj odlui uzeti i sve to tamo zatekne. Ibrahim
kazuje: Kada uosmo u blagajnu bejtul-mala, ja uzeh svega pedeset hiljada
dinara.(!!!) S obzirom na ovakvo ponaanje, bilo je jasno da Hadi nee moi
dugo obavljati odgovornu dunost upravljanja muslimanskim drutvom.
Tako, u doba njegovog hilafeta, islamska zemlja, koja je na poetku njegove
vladavine uglavnom ivjela u miru, biva napadnuta nemirima uzrokovanim
njegovim zlikovakim ponaanjem i runim djelima. Najvei zloin za koji je
optuivan bilo je svakako njegovo okrutno ophoenje prema Haimijama i
Alijevim potomcima. Od poetka svoje vladavine, Hadi je ovu skupinu drao
pod neizdrivim pritiskom. ak im je prekinuo isplaivati njihovo pravo iz
bejtul-mala, koje im je Mehdi doputao, tako da su meu njima zavladala
nesigurnost i strah. Kap koja je prelila au bilo je njegovo nareenje da se
Alijevi potomci iz razliitih krajeva prinudno natjeraju u Bagdad.
Ovi pritisci i neprekidna zlostavljanja od strane abasidskih vlasti navele
su ove ljude da prue otpor. Spontano se, kao odgovor na te nepravde,
uobliio pokret pod vodstvom jednog od unuka Imama Hasana Mudtebe,
180
mir neka je na nj, Husejna, poznatog kao Sahibul-Fehh. Iako jo nije bio u
potpunosti zaokruen, jer je poetak ustanak bio predvien za dane Hada,
neizdriva tlaenja od strane upravitelja Medine dovela su do toga da pobuna
bukne ranije. Upravitelj, poznat kao veliki protivnik Poslanikove porodice, s
ciljem da se dodvori halifi, svakog dana je nalazio nove razloge da mui i
zlostavlja Alijeve potomke. Tako ih je, recimo, prisiljavao da se svakog dana
javljaju u gradsku upravu. Meutim, to nije bilo dovoljno, ve je od svakog
od njih traio da jami za nekoliko drugih. Tako, ako bi se desilo da neko od
njih nije bio prisutan na smotri, onaj ko je bio njegov jamac bivao bi kanjen.
Jednoga dana otro je kaznio Husejna Sahibul-Fehha i Jahju ibn Abdullaha
zbog izostanka nekog od njihovih roaka, te ih je zadrao kao taoce dok se
ovaj ne pojavi. Taj in je predstavljao iskru u buretu baruta i izazvao provalu
nagomilane srdbe potomaka Alija. Tako je njihov ustanak zapoeo i u
Medini je buknuo ratni plamen.
Kako je ve spomenuto, vodstvo ovog pokreta preuzeo je Husejn, poznat
kao ehid sa Fehha. On je bio jedan od haimijskih prvaka, ovjek hrabar i
uzornog ponaanja, koji je zbog svoje lijepe udi i ljudskih vrlina uivao
velik ugled u svom okruenju. Bio je roen od plemenitih i potovanih
roditelja, koji su zbog svojih izuzetnih osobina bili poznati kao par dobrih.
Njegov otac, daida, djed, materin amida te jo nekoliko lanova njegove
porodice postali su ehidima, budui da ih je poubijao halifa Mensur
Devaniki. Ova velika porodica podnijela je brojne rtve u borbi protiv
neprijatelja islama te je neprekidno bila ogrnuta tugom i alou. Odrastao u
takvoj porodici, Husejn nije nikad gubio iz vida ehadet svoga oca i svojih
roaka. Sjeanje na njihov ehadet dralo je trajno ivim njegov borbeni duh,
ali je usljed nepovoljnih prilika bio prinuen na mirovanje. Davno
povrijeena osjeanja dodatno su ranjavale nove nepravde halife Hadija, a
naroito posljednji postupci upravitelja Medine. Bila je to kap koja je prelila
au i Husejn se odluio na ustanak.
Kada se Husejn digao, velik broj Haimija i Medinjana dali su mu podrku
i pridruili mu se u sukobima sa halifinim snagama. Poto su sprva bili
natjerani na povlaenje, neko vrijeme su se naoruavali i obuavali, nakon
ega su se zaputili prema Mekki. Cilj im je bio da, koristei okupljanje
muslimana na Hadu, naine u tom gradu uporite iz kojeg e se ustanak
dalje iriti. Vijesti o borbama u Medini i dolazak ustanika u Mekku dooe
do Hadija te on pripremi jake snage za borbu protiv njih. Dvije vojske su se
suelile u kraju poznatom kao Fehh. Borba bi ogorena. U toku bitke, Husejn
i niz drugih haimijskih prvaka postadoe ehidima, dok ostatak vojske bi
razbijen. Neki padoe u zarobljenitvo te bijahu sprovedeni u Bagdad i tamo
pogubljeni. Halifini plaenici nisu se zadovoljili samo njihovim smaknuem,
nego ne dopustie ni da njihova tijela budu sahranjena. Odrubili su im glave i
poslali ih na Hadijev dvor. Kako neki historiari piu, radilo se o vie od
181
stotinu pogubljenih. Poraz pokreta ehida sa Fehha bio je tegoban i bolan
dogaaj i teko je pao sljedbenicima Ehli-bejta, a posebno lanovima
Poslanikove porodice, ije je pripadnike sve to podsjetilo na tragediju na
Kerbeli. Koliko je ovaj gubitak bio bolan i teak ukazuju rijei devetog
ehlibejtskog imama, Muhammeda Devada: Nakon tragedije na Kerbeli, za
nas nema vee tragedije od one na Fehhu.
Ova deavanja nisu bila bez povezanosti sa djelovanjem Sedmog Imama.
Naime, ne samo da je Imam bio upoznat sa pripremama i podizanjem
ustanka, ve je bio i na vezi sa Husejnom. Iako je Sedmi Imam predvidio
poraz pokreta, kada je shvatio da je Husejn odluan u svojoj namjeri, rekao
mu je: Iako e postati ehid, ipak budi istrajan u svom dihadu i u borbi
protiv tih gnusnih i zlih ljudi koji tvrde da vjeruju, a zapravo nemaju vjere.
Molim Boga da te pomogne na tome putu! S druge strane, halifa Hadi je
znao da je Sedmi Imam najvanija linost u Poslanikovoj porodici i da
haimijski prvaci primaju njegova uputstva. Nakon deavanja na Fehhu, Hadi
je bio veoma rasren, jer bio je uvjeren da je pokretom u tajnosti rukovodio
Imam, te mu je stoga zaprijetio smru. Prenosi se da je izjavio: Kunem se
Bogom da je Husejn ustao protiv mene po naredbi Muse ibn Dafera, jer
prvak ove porodice nije niko drugi, do Musa ibn Dafer! Neka me Bog ubije
ako ga ostavim u ivotu! Iako je Sedmi Imam mirno primio ove prijetnje,
one su ipak izazvale ozbiljan strah meu lanovima Poslanikove porodice i
meu Imamovim prijateljima. Ali, prije nego je Hadi uspio ostvariti svoje
mrane planove, svitak njegovog ivota se smotao, a vijest o njegovoj smrti
izazvala je prasak radosti i oduevljenja u Medini.
Emevijski i abasidski vladari su nekoliko stoljea u ime islama vladali
islamskim drutvom. Kako bi osnaili svoju vlast i to stroije podredili
narod sebi, nastojali su uticati na osjeanja ljudi te sebi priskrbiti njihovo
povjerenje i potovanje. Cilj im je bio da ih muslimani prihvate srcem i da
pokoravanje njima smatraju svojom vjerskom obavezom. Budui da srana
naklonost nije neto to se moe postii silom ili silom unititi, bili su
prinueni da narodu priu prijetvorno i iskoriste lukavtine kako bi ostvarili
svoj cilj. Svakako, Abasidi su u tom pogledu uivali prednost za kakvu su
Emevije bili uskraeni, a radilo se o njihovoj povezanosti sa Poslanikovim
rodom. Oni su poticali od Poslanikovog amide Abbasa ibn Abdul-Mutaliba,
tako da su rado isticali svoju povezanost sa Poslanikovim rodom i
posredstvom nje su sebe predstavljali kao zakonite nasljednike hilafeta. Ipak,
njihova tvrdnja je u odnosu na prvake iz Poslanikovog Ehli-bejta bila bez
prave vrijednosti i znaaja. Ustvari, kada je rije o hilafetu, pitanje
nasljedstva uope nije bitno, nego je vano da li neko ima ili nema potrebne
kvalitete, sposobnosti i duhovnu istotu da bi bio voa i predvodnik. Drugo,
pretpostavimo li da pitanje nasljedstva i ima neke veze sa ovom temom, opet
bi Alijevi potomci imali prednost nad ostalima, budui da su u bliem
182
srodstvu s Poslanikom. Veliki ehlibejtski prvaci, koji su posjedovali i line
kvalitete i bili u bliskom srodstvu sa Poslanikom, blagoslov i mir neka je s
njim i njegovim, uvijek su uivali potovanje i naklonost naroda. Uprkos
svim naporima emevijskih i abasidskih vladara da priskrbe duhovni uticaj,
uvijek bi terazije naklonosti naroda prevagnule na stranu velikih vjerskih
predvodnika iz Ehli-bejta.
Kada je rije o abasidskim halifama, ovo pitanje je naroito isticano u
vrijeme njihovog narednog halife, Haruna. On je, i pored vlasti nad golemim
podrujem, osjeao da su srca ljudi jo uvijek uz Musu ibn Dafera, mir neka
je s njim. To mu je teko padalo pa je nastojao da po svaku cijenu umanji
Imamov duhovni uticaj. Nije mogao podnijeti da svakog dana prima
izvjetaje u kojima se kae da ljudi svoje islamske poreze tajno uplauju
Musi ibn Daferu, te na taj nain zvanino njega prihvataju za vladara, a
izraavaju svoju netrpeljivost prema abasidskoj vlasti. Upravo iz takve zlobe,
kad je jednom prilikom ugledao Imama pored Ka'be, upitao ga je: Jesi li ti
onaj kome su ljudi tajno dali prisegu i odabrali ga za vou? Imam mu
odgovori: Ja vladam srcima ljudi, a ti njihovim tijelima!
Kako je naprijed kazano, Harun se otvoreno oslanjao na svoje srodstvo sa
poslanikom lozom i u svakoj prilici je to isticao. Jednom je doao u Medinu
i otiao posjetiti Poslanikov mezar. Kada je stigao u harem Poslanikove
damije, vidio je da se ondje okupilo mnotvo ljudi iz Kureja i drugih
plemena. Harun se okrenu ka Poslanikovom mezaru i uzviknu: Blagoslov
neka je na te, o Poslanie Boiji! Blagoslov na tebe, o amidiu moj! Tako
on izrazi svoju srodnost s Poslanikom islama, blagoslov i mir neka je s njim i
njegovim, i namjerno se pohvali pred tolikim skupom, elei staviti ljudima
do znanja kako je halifa Poslanikov amidi. Tada u tom skupu svoje
prisustvo otkri Sedmi Imam pa, shvativi Harunovu namjeru, prie
Poslanikovom mezaru i glasno izgovori: Blagoslov neka je na tebe
Poslanie Boiji! Blagoslov neka je na tebe, oe moj! Harunu te rijei teko
padoe. Lice mu promijeni boju i on spontano izgovori: Zaista je to razlog
za ponos! Zbog ovoga je Harun, osim to je pokuavao pred ljudima
naglasiti svoju krvnu vezu s Poslanikom, traio nain kako da obezvrijedi
Imamovo srodstvo s Poslanikom. Tako jednom ree Sedmom Imamu: Kako
vi tvrdite da ste Poslanikovi sinovi, kad ste ustvari sinovi Alijevi. Svako
srodstvo se rauna prema djedu po ocu, a ne djedu po majci. Kao odgovor,
Imam Kazim, mir neka je na nj, proui mu kur'anski ajet u kojem stoji: ...I od
potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i
Haruna eto tako mi nagraujemo one koji dobra djela ine i Zekerijjaa, i
Jahjaa, i Isaa, i Il'jasa svi oni su bili dobri.1 A onda ree: U ovom ajetu
Isa je spomenut kao potomak velikih Boijih poslanika, premda on nije ni
1
Al-An'am, 84-85.
183
imao oca. Znai, s poslanicima je bio u srodstvu samo preko svoje majke
Merjeme. Dakle, shodno ajetu, muki potomci se raunaju i po majinoj
liniji. Tako se i mi, preko nae majke Fatime, ubrajamo u Poslanikove
sinove. Harun nije mogao drugo nego zautjeti pred ovako snanim
dokazom.
U slinim raspravama i razgovorima koje je Sedmi Imam, mir neka je na
nj, vodio sa Harunom, na pitanje: Zato vi sebe nazivate Poslanikovim, a ne
Alijevim sinovima?, odgovorio je protiv-pitanjem: Da je Poslanik,
blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, iv i da prosi tvoju ker, da li bi je
dao za njega? Harun je odgovorio: Ne samo da bih je udao, nego bih se
pred svim Arapima i nearapima ponosio tim srodstvom!, a Imam tada ree:
Ali, kad je o meni rije, stvari stoje drugaije. Niti bi Poslanik, blagoslov i
mir neka je s njim i njegovim, prosio moju ker, niti bih ja ker dao za
njega. Zato?!, zaudi se Harun, a Imam, mir neka je na nj, objasni: Zato
to ja spadam meu njegove potomke, i takav brak bi bio haram, dok kod
tebe to nije sluaj. Aferim, potpuno tano!, priznade Harun.
Jednog dana Sedmi Imam, mir neka je s njim, doe u jednu od velikih i
raskonih Harunovih palaa. Opijen vlau i moi, Harun mu oholo pokaza
palau pa ree: ija je ovo palaa? Na taj nain mu je htio dati do znanja
kolikim bogatstvom i moi raspolae. Imam, ne pokazujui ni najmanje
zanimanje za palau, njegove ukrase i ljepote, krajnje odreito izree sljedee
rijei: Ovo je kua zabludjelih, istih onih o kojima Allah kae: Odvratiu od
znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav
god dokaz oni vide nee vjerovati; ako vide Pravi put nee ga kao put
prihvatiti, a ako vide stranputicu kao put e je uzeti. To je zato to e
dokaze nae poricati i to e prema njima ravnoduni biti.1 Harunu takav
odgovor teko pade pa, skrivajui srdbu, upita: Pa kome onda pripada ovo
zdanje? Imam odgovori: Ako ve hoe istinu, ovo zdanje pripada nama i
naim sljedbenicima, ali drugi su ga prisvojili silom i nepravdom. Tada
Harun upita: Ako ova palaa pripada tebi i tvojim sljedbenicima, pa zato je
onda njen vlasnik ne povrati? Imam, mir neka je s njim, odgovori: Dok je
graena, ova kua je oteta od njenog stvarnog vlasnika. Kada je bude mogao
ponovo izgraditi, tada e je vratiti.
Svaki ovjek je zasebna jedinka s obzirom na nain razmiljanja i svoja
moralna svojstva. Njegove moralne osobine i njegovo ponaanje su ba poput
njegovog lica, odnosno upuuju nas na stvarnu i jasno odreenu osobu. Neki
ljudi, meutim, moda zbog nekih odgojnih propusta ili iz drugih razloga,
imaju unutar svoje linosti neku vrstu duhovne suprotstavljenosti, odnosno
neuravnoteenosti. Takve osobe nemaju u svome biu samo jednu, nego se, u
izvjesnom smislu, sastoje od dvije, ponekad ak i od vie linosti. Zato znaju
1
Al-A'raf, 146.
184
ispoljavati posve razliita, meusobno suprotstavljena ponaanja, i to na
nain koji nas katkad zaista ostavi zbunjenim. Iako nam se na prvi pogled
ini tekim za prihvatiti da su takve oprenosti mogue, promotrimo li
paljivije ljudske osobine shvatit emo, ne samo da je to mogue, ve da su
veoma esto ljudi upravo takvi. U literaturi psiholokog usmjerenja danas
itamo da ovjek vrlo lahko moe pasti pod uticaj lanih osjeanja i
nepostojanih htijenja. Odnosno, istovremeno moe biti i hiperosjetljiv i
neemotivan, iskren i laljivac, poten i prijetvoran, te ak moe uspjeno
lagati samome sebi. Ne samo da je mogue da se u ljudskoj linosti takve
oprenosti nau na okupu, nego upravo one i jesu sadraji 'svjesnog' i
'podsvjesnog' u ljudskom duhu.1 Ovakve osobe posjeduju u sebi meusobno
suprotstavljena i oprena osjeanja, te upravo zbog toga ispoljavaju
neuravnoteeno ponaanje: mogu biti zaljubljenici lagodnog i luksuznog
ivota i istovremeno ispoljavati sufijska, odnosno isposnika stremljenja.
Pola njihove svijesti je pod uticajem vjerskih nauavanja, dok druga polovina
tei ka tjelesnim uicima i materijalnim dobrima. Ako takav ue u damiju,
ponaa se poput iskrenog pobonjaka, ali nae li se u kafani, ne isputa au
iz ruku. S jedne strane moe ispoljavati golemu okrutnost, a s druge se moe
ispoljiti kao krajnje milosrdan. Historija je zabiljeila brojne primjere
ovakvih podijeljenih linosti, a jedna od njih bio je i Harun al-Reid.
Harun, koji je roen na halifskom dvoru i koji je od djetinjstva bio
navikao na uitke i provode, prirodno je posjedovao sklonost ka ugodnom i
zabavnom ivotu. Ali ozraje islamskog drutva i njegov poloaj istovremeno
su uinili da on bude musliman koji je vezan za propise islamskog nauka.
Tako je njegovo bie bilo svojevrsna mjeavina dobra i zla, runog i lijepog.
On je zaista, kao malo ko poput njega, ispoljavao udne i protivrjene
osobine. Tlaiteljstvo i pravednost, milosre i okrutnost, vjera i bezvjerstvo,
blagost i strogost bili su u njegovom biu izmijeani na neobian nain. S
jedne strane, nije prezao od nasilja i tlaenja pa je prolio mnogo nedune
krvi, naroito kada je rije o plemenitim i slobodarskim potomcima Poslanika
islama, blagoslov i mir neka su na nj i na njegove. S druge strane, kada bi
sluao vazove uleme i sjedio uz ljude istoga srca, znao je gorko plakati pri
pomisli na Dan sudnji. Obavljao je namaz, ali se i preputao pijankama,
banenjima i zabavama uz muziku. Sluajui savjete uenjaka, doimao bi se
pobonijim i skruenijim od bilo koga drugoga, ali kada bi sjeo na vladarski
tron i poeo se baviti dravnim pitanjima, nije bio nita manje okrutan od
starorimskog Nerona ili mongolskog Dingiz-hana. Historiari piu:
Jednoga dana Harun otie posjetiti Fudejla ibn Ajada, jednog od ondanjih
pobonjaka i produhovljenih ljudi. Fudejl mu stade prigovarati zbog
njegovog ponaanja i runih djela, zastraujui ga Boijom kaznom koja eka
1
Dr. Sahibuzzeman Nasirudin, Ansuje Chehreha, str. 31.
185
nasilnike. Sluajui te savjete, Harun je tako gorko plakao da se naposljetku
onesvijestio! Kada je doao sebi, zatrai od Fudejla da ga ponovo savjetuje.
Ista stvar ponovila se nekoliko puta: Fudejl ga je savjetovao, a Harun bi
padao u nesvijest. Kada je poao, Harun dade Fudejlu hiljadu dinara da ih
ovaj potroi na svoje potrebe. S ovakvim ponaanjem Harun je bio klasian
primjer podijeljene i rascijepljene linosti. ini se kako je smatrao da je
dovoljno zaplakati u strahu od Boga i onesvijestiti se, a potom ii initi ta
mu je volja. Imao je dvije hiljade robinja, a tristo njih bile su zaduene samo
za pjesmu, svirku i ples. Prenosi se da je na jednoj terevenci naredio da se
prisutnima podijeli tri miliona dirhema! Drugi put je pjevaa koji ga se na
nekoj gozbi posebno dojmio postavio za namjesnika u Egiptu! Harun je jednu
robinju platio sto hiljada dinara, a za drugu je dao trideset i est hiljada
dinara. S drugom je proveo samo jednu no, a ve sutradan ju je poklonio
nekom od svojih dvorjana. Sam Bog zna ta je bio razlog takvog poklona!
Izvjesno je da je novac koji je Harun tako rasipao bio iz bejtul-mala
muslimana, jer njegov djed Mensur, kada je preuzeo hilafet, nije imao, kako
bi se obino kazalo, ni prebijene pare. Dakle, radilo se o novcu koji je bio
zaraen znojem i trudom siromanih zemljoradnika i ubogog naroda i
svakako da je grozna okolnost to je troen na predoeni nain. Ipak,
ponaajui se tako bahato sa zajednikim imetkom muslimana, on je
istovremeno proljevao krokodilske suze i za sebe smatrao da je poboan
koliko i najistiji ljudi!
Ahmed Amin, savremeni egipatski pisac, navodi dva mogua razloga za
Harunovu, kao i sklonost tadanjeg stanovnitva ka uicima i provodima. Po
njemu bi to bili, prvo, bolji uvjeti ivota i opi napredak drutva u njegovo
vrijeme. Kao drugi razlog vidi uticaj Iranaca, koji su, prema njegovom
miljenja, od davnina bili skloni hedonizmu. Dalje, on pie: Trei razlog tie
se odgoja i naravi samoga Haruna. Prema mom miljenju, on je bio izrazito
osjetljiv mladi, ali ne na nain da bi se obavezno pokorio svojim
osjeanjima, jer je imao i snanu volju. Po svojoj naravi i odgoju, odlikovao
se vojnikim duhom i u vie navrata je pokretao vojske i na Istok, i na Zapad.
Upravo ta izmijeanost hipersenzibilnosti, mladalakog ara i snage volje
inila je da on posjeduje vie lica: sluajui vaz, na njega bi to toliko uticalo
da bi poeo glasno plakati, dok bi sluajui muziku padao u takav zanos da
nije imao pojma ta ini. Na jednoj njegovoj gozbi, gdje je pjevao Ibrahim
Musali, u saz kucao Beruma, a u def udarao Zelzel, Harun je pao u takav
zanos da je, ne znajui za sebe, uzviknuo: O Ademe, da vidi ko od tvoje
djece danas prisustvuje mojoj gozbi, jako bi se obradovao!1 U Harunu se
razvijalo zanimanje za vjerska pitanja, ali je u njemu istovremeno rasla i
sklonost ka zabavi: pjesmi, svirci i terevenkama. Kao posljedica reenog, on
1
Ahmed Amin ovaj dio prenosi od Ebul-Fereda Isfahanija iz knjige Al-Aghani (sv. 5, str.
241).
186
je klanjao, ali je i mnogo sluao muziku, pjesmu i stihove te se preputao
tjelesnim uicima. Njegova naglaena osjeajnost ispoljavala se u razliitim
oblicima, ali uvijek u krajnostima. U razdoblju kada je bio zadovoljan
porodicom Barmakida, iskazivao je izuzetnu naklonost prema njenim
lanovima i uinio ih je veoma bliskim dvoru, ali onda kada bi izazvali
njegovu srdbu, odnosno kad su zlobnici uspjeli da ga okrenu protiv njih,
potpuno ih je zatro, sviju ih pogubivi. Harun je izuzetno uivao uz pjesmu
Ibrahima Musalija i uinio ga je bliskim dvoru onoliko koliko je bila bliska i
ulema i sudije, ali se nikad nije upitao zato bi se u depove takvog ovjeka
slijevao novac iz bejtul-mala muslimana? Autor knjige Al-Aghani ispisao je
zanimljivu reenicu, koja na najbolji nain prikazuje Harunova
suprotstavljena osjeanja i njegovu neobinu linost: Sluajui vaz, Harun bi
plakao vie nego iko, a kada bi se rasrdio i raspalio, bio je okrutniji nego bilo
ko drugi.'' Stoga nije udno da se on predstavljao kao pobona osoba i zaista
je mnogo klanjao, ali kada bi se rasrdio, bez ikakve presude bi proljevao krv
nevinih, a sutradan bi ve na kakvoj gozbi padao u takav zanos da je bio
posve izvan sebe. Takva svojstva u jednoj osobi teko je i zamisliti.1 Iz
naprijed kazanog jasna nam je prava Harunova linost i narav. Naalost, neki
historiari, bavei se njegovom linou i ponaanjem te njegovom vlau,
zanemaruju injenice pa, svjesno ili ne, prikazuju samo jednu njegovu stranu,
dok onu drugu previaju. Meutim, za jedno objektivno i analitiko
istraivanje neophodno je uzeti u obzir sve vidove neke linosti i njenog
ponaanja.
Kao to smo na prethodnim stranicama kazali, iako su emevijski i
abasidski vladari bili isti u pogledu vlastitog izopaivanja islamske vlasti i
suprotstavljenosti Poslanikovoj porodici, razlikovali su se po tome to
emevijske halife izuzmemo li Muaviju i jo nekoliko halifa nisu imali
posebno bliske odnose sa vjerskim uglednicima i uenjacima, niti su ih ovi
posebno zanimali. Uglavnom su se bavili politikim pitanjima, poput guenja
unutranjih pokreta, zatim osvajanjem novih teritorija, finansijskim pitanjima
drave i slino. Islamskim uenjacima uglavnom se nisu previe bavili, jer ih
nije naroito zanimalo da svojoj vlasti daju islamski peat. Meutim, nakon
to je okonana vlast Emevija i kada su na drutveno poprite stupili Abasidi,
deava se posve obratna stvar. Vlast je nastojala sebi priskrbiti vjerski
karakter i zapoele su radnje sa svrhom da se vjerski inioci iskoriste za
probitak vlasti. Tako su djelovanje na vjerskom usmjeravanju drutva i
povezivanje sa vjerskim uenjacima i prvacima, posebno u vrijeme prvih
abasidskih halifa, postali veoma izraeni. Bilo je mnogo primjera nastojanja
abasidskih vladara da se predstave kao vjernici i priskrbe naklonost naroda na
vjerskoj osnovi. Georgy Zeidan pie: Abasidske i fatimidske halife u Egiptu
1
Amin, Ahmed, Dahijul-islam, Kairo, Mektebetul-nehdetul-misrijje, sv. 1, str. 112-113, uz
neznatna skraenja.
187
i emevijske halife u Andaluzu prevladavali su brojne tekoe istrajavajui na
svojoj vjerskoj orijentaciji. Na isti nain svoju vladavinu osiguravali su i
kasnije vlastodrci, koji nisu bili Arapi, poput Osmanlija. Kako bi priskrbili
naklonost naroda, ovakvi su sebe predstavljali kao Bogu bliske robove, a
svoju vlast kao vlast kakvu Bog eli. Govorei o uticaju te lukave promidbe
na narod i o tome u kojoj mjeri im je vjerovao, Georgy Zeidan dodaje:
Stvari su ile dotle da su ljudi govorili: 'Abasidski hilafet e trajati dok
Mesih ne sie s Nebesa. A ukoliko bi hilafet Abasida propao, Sunce bi
zauvijek zalo, kia vie ne bi padala i sve biljke bi se osuile!' Naravno,
Zeidan ovdje misli na veinu muslimana, jer su sljedbenici Ehli-bejta, jo od
vremena prve trojice halifa, preko Emevija i Abasida, smatrali hilafet
otimainom i nisu mu priznavali zakonsku utemeljenost. Abasidskim
halifama su se sviale naprijed navedene besmislice, tako da je ak i Harunu,
koji je ipak bio pronicljiv ovjek i u ije vrijeme je islamska kultura
uznapredovala, bilo drago uti pohvale njihovoj vlasti. Ako je u doba
napretka i razvoja islamskog drutva halifa imao izraenu sklonost prema
takvim pojavama, jasno je koliko je u doba smutnje praznovjerje preuzimalo
mjesto Istine. Posebno su se tada javljali ulizice i udvorice, koji su
spomenutim pohvalnicama nastojali odobrovoljiti vladare i zapovjednike.
Zato su takvi halifu Mutevekkila nazivali Boijom sjenom na Zemlji i
govorili su: Ta sjena milosti sputena je s Nebesa kako bi spasila ljude da ne
izgore!, a dvorski pjesnik, ulagujui se Ibn Haniju Al-Lemazu Fatimidu,
ovako je pjevao: Desi se ono to ti poeli, a ne ono to je sudbina, pa zato
naredi, jer ti si jednak s Odrediteljem! Ipak, malo je ko meu Abasidima
ovakvim pojavama poklanjao toliko panje koliko Harun, koji je veoma
nastojao oko svoga vjerskog lika. On je na svaki nain pokuavao svojim
postupcima i ponaanju dati vjersku boju te je nastojao svojim zlodjelima i
terevenkama nai neko vjersko pokrie, da bi ono to je inio izgledalo
sukladno vjerskim propisima. Kau da je tokom svoga halifata jedne godine
doao u Mekku, pa je tokom obavljanja obreda Hada mnogo dovio za svog
lijenika kranina, Dibrila ibn Behtiua. Nekima se nije svialo to halifa
muslimana javno moli za jednog inovjerca, ali Harun im ree: Da, ali moje
zdravlje je u njegovim rukama, a dobro muslimana ovisi o mome zdravlju.
Prema tome, dobro muslimana ovisi o duini njegovog ivota i o njegovom
zdravlju, tako da u dovi za njega nema nita sporno. udna je bila ta
Harunova logika. Prema njoj, svekoliko dobro muslimanske zajednice
svodilo se na njegovu linost i sve je trebalo biti podreeno ouvanju
njegovog ivota. On, dakle, nije bio samo vladar, ve je i samo njegovo bie
navodno bilo od ivotnog znaaja po opstanak itavog islamskog drutva!
Moglo bi se pomisliti kako je pravdanje svih tih halifinih postupaka logikom
vjere bilo izuzetno teko. Meutim, podmiujui i kupujui nekolicinu
188
pravnika i fakiha okrenutih Ovome svijetu, on je srazmjerno lahko sebi
priskrbio vjersko opravdanje za sve svoje postupke.
Jedan od oitih primjera Harunovih prevara i pretvaranja da je odan vjeri
je primjer ehadeta, odnosno ubistva Jahje ibn Abdullaha. Jahja ibn Abdullah,
unuk Imama Hasana, ubrajao se meu najvee uglednike Haimija. Bio je
poznat i priznat ovjek, te je vaio za jednog od odabranih drugova Imama
Sadika, mir neka je s njim, i uivao je Imamovu posebnu naklonost. U pobuni
Huseina ehida sa Fehha Jahja je bio u njegovoj vojsci jedan od vanih
vojnih zapovjednika. Nakon poraza i Husejnovog ehadeta, otiao je sa
skupinom ljudi u grad Dilam i ondje se posvetio pozivanju ljudi na pobunu.
Narod u tom kraju mu se pridruio i uskoro je sakupio panje vrijedne vojne
snage. Onda je Harun poslao vojsku na Dilam sa Fadlom ibn Jahjom
Bermekijem na elu. Stigavi u Dilam, Fadl je postupajui po Harunovom
nareenju zapoeo pregovore s Jahjom, mamei ga obeanjima i jamei
mu sigurnost. Istovremeno su vrili pregovore i s prvacima Dilama, s ciljem
njihovog odvraanja od Jahje. Kada je Jahja shvatio da su se njegove snage
osule, bio je prinuen prihvatiti jamenja. Onda mu je Harun poslao pismo
pisano vlastitom rukom, u kojem mu jami sigurnost. Kada je vidio da su se i
nekolicina vanih osoba potpisale kao svjedoci, Jahja je prispio u Bagdad.
Harun se sprva prema njemu ophodio blagonaklono i stavio mu je na
raspolaganje golemi imetak. Ali, u tajnosti je pripremao njegovo smaknue. S
tim ciljem optuio ga je da je u tajnosti okupljao ljude oko sebe i pripremao
ustanak protiv vlasti. Ali, s obzirom na okolnost da je Jahji ve bio poslao
jasno i nedvosmisleno pismo jamenja, nije ga mogao tek tako smaknuti.
Stoga je odluio da pismo jamenja poniti fetvom koju bi izdali erijatski
pravnici te da na taj nain ozakoni ono to je namjeravao uiniti. Naredio je
da se uprilii skup fakiha i sudija na kojem e uestvovati Muhammed ibn
Hasan ejbani, Hasan ibn Zijad Levlevi i Ebul-Bahteri, da se na njemu
donese sud o pravovaljanosti ili neutemeljenosti pisma jamenja. Kada se
sudsko vijee sastalo, najprije je Muhammed ibn Hasan, prilino
slobodouman uenjak, koji se nije bio prodao Harunu, proitao pismo
jamenja, a onda je izjavio: Ovo je valjano i jasno pismo jamenja i ne
postoji nain da ga se poniti. Onda pismo uze Ebul-Bahteri, pogleda ga i
ree: Ovo pismo jamenja nije valjano i zapravo je bezvrijedno, jer je Jahja
ustao protiv halife i poubijao neke ljude. Zato ga treba ubiti, a njegova krv
neka padne na mene! Takva fetva izuzetno obveseli Haruna, koji ree: Ako
pismo jamenja nije valjano, onda ga pocijepaj! Tada Ebul-Bahteri pljunu
na pismo i pocijepa ga. Harun mu onda darova milion i esto hiljada dirhema
i postavi ga na mjesto glavnog kadije, a Muhammedu ibn Hasanu, zbog
onakvog njegovog miljenja, zabrani da za neko vrijeme izdaje fetve. Tako,
na osnovu presude ovog sudskog vijea, Jahja bi pogubljen!
189
Kako je ve reeno, jedan od erijatskih sudija koji su se prodali bio je i
Ebu Jusuf, kojem je Harun darovao zvanje kadije nad kadijama (qadil-
qudat). On je odvajkada uivao Harunovu naklonost budui da je svojom
sposobnou da iznae dokaze i ponudi objanjenje vjeto podastirao vjerska
opravdanja za sve Harunove rune postupke. Uvjerljiv dokaz za iznesenu
tvrdnju predstavljaju dva primjera koji slijede. Na poetku svoga hilafeta,
Harun se zaljubi u jednu od robinja njegova oca Mehdija. Kada joj izjavi
ljubav, ona mu ree: Proi se toga, jer ja sam spavala s tvojim ocem! Ali,
Harunu je bilo odve stalo do nje i nije je se mogao tek tako proi pa se obrati
Ebu Jusufu i zatrai od njega da pronae neko rjeenje. Ebu Jusuf
hladnokrvno odgovori: Zar bi trebalo prihvatiti tvrdnju svake robinje? Ne
sluaj ta ona kae, jer ona nije iskrena! (Iako, prema propisima islamskog
fikha, tvrdnja ene se prihvata i mjerodavna je pri presuivanju.) U drugom
primjeru, jednog dana Harun zatrai od svoga linog kuhara da napravi jelo
od mesa mlade kamile. Poto pojede taj ruak, Dafer Bermeki ree: Svaki
halifin zalogaj kotao je etiri hiljade dirhema. Haruna te rijei zaudie, pa
Bermeki objasni da je Harun jednom ranije bio zatraio to jelo, ali mu tada
nije bilo pripremljeno, pa su otad svakoga dana klali po jednu mladu kamilu
za kuhinju, u sluaju da halifa opet zatrai to jelo. Tako se ukupna vrijednost
zaklanih kamila popela na etristo hiljada dirhema. Harunu, koji se inae
nikada nije postidio to bez raunice troi novac siromanih i vrijednih
muslimana na provode i rasipniki ivot, ovaj put teko pade ono ta je uo.
Kako bi se iskupio, naredi da se siromasima kao milostinja podijeli milion
dirhema. Naravno, ni taj novac nije bio njegova lina svojina, nego je
pripadao bejtul-malu muslimana i trebalo ga je pravedno dijeliti meu
muslimanima, a ne da ga halifa dijeli kao milostinju ili dar. U svakom
sluaju, vijest o tome doe do Ebu Jusufa. Ebu Jusufova ivotna filozofija
svodila se na to da se svidi halifi te odmah smisli vjetu smicalicu kako da
opravda ovaj halifin postupak. Zato ode Harunu i upita ga zato je neveseo.
Kada mu Harun ispria o emu se radi, Jusuf pred njim upita Dafera
Bermekija: Je li meso tih kamila bacano, ili su ga ljudi jeli? Kada Dafer
odgovori da su ljudi jeli to meso, Ebu Jusuf radosno izjavi: Blago halifi koji
je zaradio golemi sevab, jer sve to meso poklanih kamila dolo je
muslimanima, pa je Bog uinio da halifa i na taj nain upie veliko dobro
djelo! I zaista, bili su prisiljeni meso zaklanih kamila podijeliti siromasima,
da se ne bi pokvarilo ili da ne bi bilo baeno bagdadskim psima. I to je po
logici Ebu Jusufa bila halifina milostinja! Tako je on, umjesto da postupanje
o kojem je rije ocijeni kao rasipnitvo i besmisleno troenje imetka
muslimana, na kraju to proglasio dobrim djelom!
Iz svega to je naprijed izreeno, jasno se ukazuju teki uvjeti u kojima je
djelovao Sedmi Imam, Musa ibn Dafer, mir neka je s njim. Bio je suoen s
halifom kakav je bio Harun, koji je, kako smo to vidjeli, iza razliitih oblika
190
pretvaranja i prevara krio svoje pravo lice, nastojei se prikazati pravednim
vladarem i vjernikom. Kako bi strgao njegovu krinku i pokazao svijetu
njegov pravi, kvarni lik, Sedmi Imam je bio prinuen na stalno djelovanje i
zauzimanje. I zaista, da on nije bio izvanredna linost, pobjeda u toj borbi ne
bi bila mogua. Njegov uspjeh ogleda se i u injenici to je uspio da neke od
svojih mladih i pronicljivih uenika uputi da zauzmu vana mjesta na
halifinom dvoru. U nastavku emo neto vie rei o jednom od njih.
Ali ibn Jektin bio je jedan od istaknutih i odabranih uenika Sedmog
Imama. Ali bijae ista i marljiva linost i uivao je Imamovu, mir neka je s
njim, posebnu naklonost. Meu sljedbenicima Ehli-bejta je bio izuzetno
ugledan i cijenjen. Roen je u Kufi 124. h.g., potkraj emevijske vladavine.
Njegov otac Jektin bio je gorljivi pristalica Abasida. Zato ga emevijski halifa
Mervan Himar uhapsi i baci ga u jedan od svojih zatvora. Ostavi bez mua,
Jektinova supruga zaputi se u Medinu sa svoja dva sina, Alijem i Ubejdom.
Nakon pada emevijske vlasti i dolaska Abasida, Jektin bi osloboen, vrati se
u Kufu i pridrui se halifi Ebul-Abbasu Sefahu. Tu mu doe i njegova ena sa
sinovima. Tako je Ali ibn Jektin ostatak djetinjstva proveo u Kufi i ve u
ranoj mladosti pridruio se krugu uenika okupljenih oko Sedmog Imama.
Kako svjedoe historiari i biografi, Ali je spadao meu odabrane drugove
i istaknute uenike Sedmog Imama, Musa Kazima, mir neka je s njim. Tako
se Ali uveliko okoristio druenjem s Imamom i prenio je od njega mnotvo
predaja. Od njegovog oca, Imama Dafera Sadika, mir neka je s njim, prenosi
tek jedan hadis. U drutvu je bio veoma omiljen i uivao je izuzetan ugled.
Smatrao se jednim od najistaknutijih uenjaka svoga vremena, koji je iza
sebe ostavio nekoliko napisanih djela. Koristei se drutvenim i politikim
poloajem koji je obnaao, Ali ibn Jektin je inio sljedbenicima Ehli-bejta
ogromne usluge i, kao to emo vidjeti, predstavljao za njih vaan oslonac.
Za vrijeme Mensurove i Harunove vladavine propadale su jedna za
drugom oruane pobune sljedbenika Ehli-bejta i Haimija. Nakon ehadeta
voa tih pokreta postalo je sasvim oito da u datim uvjetima oruani pokret
nije bio mogu te da je borbu trebalo voditi nekim drugim sredstvima.
Imajui to na umu, Sedmi Imam, mir neka je s njim, umjesto takvih
pregnua, posvetio se moralnoj izgradnji ljudi i osvjeivanju drutvene
javnosti u pogledu prljave naravi abasidske vlasti, nastojei da svoje uenje
uini to prisutnijim u drutvu. U okviru takvog nacrta, Imam je zabranjivao
saradnju sa tlaiteljskim vlastima. Meutim, u izuzetnim sluajevima,
doputao je odreenim provjerenim i odabranim osobama da preuzmu vane
dravne poloaje. Naime, na taj nain je bilo mogue ostvariti prisustvo na
dvoru, a to je, s druge strane, predstavljalo i odreeno jamstvo za sigurnost
naroda, posebno sljedbenika Ehli-bejta. Napredovanje Alija ibn Jektina na
Harunovom dvoru bilo je upravo dio ove zamisli. Za razliku od svoga oca,
koji je bio iskreni pristalica Abasida i koji nije vjerovao u Imame Ehli-bejta,
191
Ali je bio njihov pouzdani i iskreni sljedbenik. Njegova zamisao vodilja bilo
je djelovanje na uspostavi ispravne i pravedne vlasti, za ta je bilo neophodno
zanijekati zakonsku utemeljenost tlaitelja na vladarskom poloaju. Da je
bilo tako kako je reeno posve je oito iz jednog razgovora koji je Ali vodio
sa svojim ocem. Jednom prilikom Jektin ree svom sinu: Kako to da se
ispunilo ono to je va predvodnik predvidio u vezi s nama (Abasidima), ali
ono to je u vezi s vama sljedbenicima Ehli-bejta, odnosno vaom
konanom pobjedom jo se nije desilo? Ali mu odgovori: Ono to je
kazano o vama i nama dolo je sa istog vrela. Meutim, budui da se vaa
vlast ve ostvarila, kaete da se radilo o tanom predvianju, ali vrijeme nae
obeane vlasti jo nije dolo. Da su nai prvaci kazali: Vlast Poslanikove
porodice ostvarit e se za, recimo, dvjesto ili tristo godina to bi zbog duine
ekanja teko palo mnogim srcima i mnogi bi prestali vjerovati u to. Ali,
kako bi nada ostala postojana, nai prvaci nisu odredili tano vrijeme, ve bi
govorili: 'To e se uskoro desiti.' Tako su postigli da ljudi smatraju bliskom
pojavu Obeanog Imama. S obzirom na ono to je ranije navedeno, stizanje
Alija ibn Jektina do vanog poloaja u vladajuem poretku bilo je od velike
vanosti.
Ali ibn Jektin prihvatio je vezirski poloaj kod Haruna uz saglasnost
Imama Kazima, mir neka je s njim. Kasnije je Ali u nekoliko navrata htio
podnijeti ostavku na taj poloaj, ali bi ga Imam svaki put odvratio od
ostvarenja te namjere. Hrabrei Alija da zadri taj poloaj, Imam je htio
zatititi ivote, imetak i prava sljedbenika Ehli-bejta te osigurati podrku
njihovom tajnom pokretu. Tako mu je jednom rekao: Zajami mi jednu
stvar, a ja u tebi zajamiti troje. O emu se radi?, upita Ali, a Imam mu
kaza: Jamim ti troje: neprijatelj te nikad nee ubiti, nikad nee osiromaiti
i nikad nee dopasti tamnice. Ali, ono to ti meni mora zajamiti jeste da
e svakom mome sljedbeniku koji ti se obrati udovoljiti u pogledu potrebe
koju iskae i da e se prema njemu odnositi s potovanjem. Ali to prihvati,
a Imam mu zajami ono to je obeao. Prilikom tog razgovora Imam mu
ree: Tvoj poloaj je vrelo asti tvoje brae u vjeri. Nadati se da im
posredstvom tebe Bog nadoknadi za njihovu patnju i poniti spletke njihovih
neprijatelja. I zaista, Ali ibn Jektin ostao je vjeran svome obeanju. Za sve
vrijeme dok je obnaao ovu slubu predstavljao je vrstu tvravu i sigurno
utoite sljedbenicima Ehli-bejta. U tim tegobnim prilikama odigrao je vanu
ulogu u priskrbljivanju neophodnih pretpostavki za zatitu njihovih ivota i
njihove slobode.
Ali ibn Jektin je petinu iz svoga imetka tajno slao Sedmome Imamu, mir
neka je s njim, i katkad bi mu, u izrazito tekim i opasnim prilikama,
dostavljao neophodnu materijalnu potporu. Dvojica njegovih prijatelja
prenose: Jednom nas Ali ibn Jektin pozva k sebi, dade nam novac i pisma, i
ree: 'Kupite sebi dvije jahalice i, ne koristei se javnim putevima, tajno
192
predajte ovaj novac i pisma Ebul-Hasanu (Imamu Kazimu).' Ova dvojica
dalje priaju: Otili smo u Kufu, kupili sebi jahalice, pripremili se za put i
krenuli drei se kozjih staza. Tako stigosmo u podruje znano kao Betnur-
rema. Ondje sjahasmo, dadosmo jahalicama da pasu, a mi sjedosmo da
jedemo. Tada se na obzorju ukaza jaha u pratnji jo jedne osobe. Kad se
priblii, vidjesmo da je to Imam Kazim, mir neka je s njim. Ustadosmo,
nazvasmo selam i dadosmo mu novac i pisma. Tada Imam takoer izvadi
pisma, prui nam ih i ree: 'Ovo su odgovori na pisma koja ste donijeli.'
Rekosmo: 'Hrana i potreptine su nam na izmaku, pa ako doputate, otili
bismo u Medinu da obnovimo zalihe, a i da hodoastimo Poslanika,
blagoslov i mir neka je s njim i njegovim.' On zatrai da vidi nae zalihe, pa
kada ih izvadismo, ree: 'To e vam biti dovoljno do Kufe.' Nije smatrao da
je dobro da odemo u Medinu, pa nam ree: 'Kao da ste vidjeli Poslanika, pa
se sad, uz Boiju zatitu, vratite!
Nema sumnje da svaka zajednica ili skupina okupljena oko zajednikog
cilja ima potrebu za novanim sredstvima, kako bi te ciljeve mogli ostvariti.
U sluaju da se dotok novca prekine, dolazi i do zastoja u njihovom
djelovanju. U skladu s ovim opim naelom, sljedbenici Ehli-bejta su takoer
imali potrebu za materijalnom podrkom kako bi opstali i mogli djelovati na
ostvarenju svojih svetih ideala. Meutim, kroz razliita povijesna razdoblja
bili su neprekidno pod pritiscima tadanjih vlasti, koje su ih time eljele
oslabiti i drati pod nadzorom. U ovom pogledu, pored otimanja imanja
Fedek od Fatime Zehre, mir neka je s njom, to je uinjeno s politikom
pozadinom, odnosno iz elje da se dodatno oslabi ekonomska pozicija prvog
ehlibejtskog Imama, Alija ibn Ebi Taliba, u historiji nalazimo mnogo slinih
primjera. Jedan od takvih jeste i Muavijin odnos prema sljedbenicima Ehli-
bejta, a posebno prema Haimijama. Muavijino nastojanje da od Husejna ibn
Alija i njegovih roaka dobije prisegu za Jezida, podrazumijevalo je
prestanak isplata Haimijama njihovog udjela iz bejtul-mala. Naredni primjer
su ekonomski pritisci koje je provodio Ebu Dafer Mensur, drugi abasidski
halifa. Naime, Mensur je uveo itav program proizvodnje gladi i siromatva,
a sve s ciljem da narod postane posve ovisan o njemu i njegovoj pomoi.
elio je da ljudi ne razmiljaju o vanim drutvenim pitanjima i da se brinu
jedino o tome kako da preive. Jednom prilikom, u prisustvu dravnih
uglednika i dvorjana, podrugljivim tonom je objasnio svoje namjere
sljedeim rijeima: Beduini su u svojoj poslovici dobro kazali: 'Dri svoga
psa gladnim, pa e te u stopu pratiti zarad korice hljeba!' Kad je rije o
privrednim pritiscima ove vrste, njihova posebno vana skupina bili su
sljedbenici Ehli-bejta, budui da su upravo oni zagovarali i predvodili borbu
protiv tlaiteljskih halifa. Dakako, ni razdoblje Harunovog hilafeta nije u
ovom smislu predstavljalo izuzetak. I on je prisvajanjem bejtul-mala
muslimana i njegovim troenjem na zabavu, provode i lagodan ivot,
193
sljedbenicima Ehli-bejta uskratio ono to je bilo njihovo pravo. Ali ibn
Jektin, odani i iskreni drug Sedmog Imama, koristei se svim moguim
sredstvima, neprekidno je nastojao pomoi sljedbenike Ehli-bejta i tako
pomrsiti raune njihovim protivnicima. Kako smo to ve naveli, Sedmom
Imamu je davao hums iz svoga imetka, a radilo se o velikim iznosima, katkad
ak i o stotinu pa i tri stotine hiljada dirhema. Uostalom, upravo hums je
predstavljao istinsku materijalnu podrku ehlibejtskom pokretu. Sin Alija ibn
Jektina pria: Kad god bi Imamu Kazimu, mir neka je s njim, neto vano
zatrebalo, pisao bi mome ocu da mu to nabavi ili da to uradi za njega sam ili
zajedno s Hiamom ibn Hakemom. Hiam bi priskakao u pomo samo kada
se radilo o posebno vanim i osjetljivim stvarima. Jednom prilikom, kada je
s Imamom putovao u Irak, Ali ibn Jektin mu se poali na svoje stanje:
Vidite li kakvo je moje stanje, za kakvu vlast radim i s kakvim ljudima
imam posla?!, a Imam mu odgovori: Bog meu nasilnike postavi ljude koje
voli, kako bi posredstvom njih dola pomo dobrim robovima Boijim. A ti si
jedan od onih koje Bog voli. Drugom prilikom, kada je Ali ibn Jektin pitao
Imama ta mu je initi kada je rije o saradnji s Abasidima po pitanju
uzimanja nameta, Imam mu je rekao: Uini tako ako nema izbora, ali pazi
na imetak mojih sljedbenika. Posluao je Imamovo nareenje pa je tako
sljedbenicima Ehli-bejta zvanino uzimao namete, ali bi im onda taj novac
kriom vraao. inio je tako zato to Harunova vlast nije predstavljala
istinsku islamsku vlast te muslimani nisu bili duni da je novano
potpomau. Uzvieni Bog je vlast i vilajet dodijelio Musi ibn Daferu, mir
neka je s njim, te je po njegovoj uputi Ibn Jektin izuzeo njegove sljedbenike
od plaanja dravnih nameta.
Jo jedna od stvari koje mogu sluiti na ponos Aliju ibn Jektinu je i
okolnost da je svake godine slao odreen broj ljudi na hodoae Kue
Boije i tom prilikom svakom od njih bi davao po deset ili dvadeset hiljada
dirhema. Broj tih ljudi kretao se od 150, katkad 200, a nekih godina i po 300
osoba. Svakako, s obzirom na znaaj i vrijednost Hada u islamskom uenju,
ovakav postupak dokaz je nesumnjive vjere i pobonosti Alija ibn Jektina.
Meutim, uzmemo li u obzir povelik broj onih koji su na ovaj nain odlazili
na Had i visinu sume koja im je za to isplaivana, uviamo da je on ovim
ostvarivao jo jedan cilj. Dakle, uzmemo li u obzir dvjesto ljudi godinje sa
iznosom od po deset hiljada dirhema, zakljuit emo da je u te svrhe godinje
troio dva miliona dirhema. Ovaj iznos, koji je isplaivao svake godine,
zasigurno predstavlja tek dio njegovih ukupnih godinjih trokova, jer
sredstva koja je izdvajao za hums, zekat i milostinju bila su mnogo vea.
Uzmemo li sve ovo u obzir, lahko emo zakljuiti da je on raspolagao
ogromnim novanim sredstvima. ejh Behai je bio prvi meu uenjacima
koji je obratio panju na ovo pitanje. On ovoj stvari pristupa izuzetno
pronicljivo pa kae kako smatra da je Imam Kazim, mir neka je na nj,
194
dopustio Aliju ibn Jektinu da troi novac iz bejtul-mala muslimana. Ovaj je
onda, pod izgovorom da alje ljude da obave Had, taj novac u velikim
sumama dijelio sljedbenicima Ehli-bejta, a da mu niko od protivnika nije
mogao za to nita prigovoriti. Dakle, slanje na Had bilo je dio osmiljenog
plana kojim je Ali ibn Jektin popravljao i snaio materijalno stanje
sljedbenika Ehli-bejta. Dokaz da je to tako je i injenica to se meu onima
koji su ovako poslani na Had nalaze i imena linosti poput Abdurahmana
ibn Hadada i Abdullaha ibn Jahje Kahilija, za koje se zna da su bili
odabrani i omiljeni Imamovi drugovi, te zasigurno omrznuti od vlasti i
uskraeni za svoja prava. Druga vana stvar koju uviamo u ovakvom
Alijevom postupku je okolnost da je na ovaj nain sljedbenicima Ehli-bejta,
posebno njihovim prvacima, bilo omogueno da prisustvuju Hadu, kao
svojevrsnom svemuslimanskom saboru, da ondje izlau svoje stavove i
raspravljaju sa sljedbenicima razliitih kola i pravaca, to je dovelo do
svojevrsnog naglog procvata ehlibejtskog uenja.
U ovoj svojoj slubi, koja je nosila sa sobom brojna iskuenja i opasnosti,
Ali ibn Jektin uivao je bezuvjetnu podrku Imama Kazima, mir neka je na
nj. Zahvaljujui Imamovoj vidovitosti nekoliko puta je izbjegao smrtnu
opasnost. Jedan od tih sluajeva je i sljedei: Jedne godine Harun je poklonio
Aliju ibn Jektinu odjeu, u kojoj je naroitu panju privlaio jedan crni
krzneni ogrta izvezen zlatom, nalik ogrtaima kakve su uglavnom nosile
halife. Ibn Jektin je veinu te odjee, pa tako i taj skupocjeni ogrta, darovao
Imamu Kazimu, mir neka je s njim, odnosno poslao mu sa humsom koji je
bio pripremio. Imam prihvati poslani novac i odjeu, ali onaj izuzetni ogrta
vrati natrag, uz popratno pismo u kojem je stajalo: Sauvaj ga i nikom ga ne
daji, jer bit e ti od koristi u onome to e ti se desiti! Ali ibn Jektin nije
razumio razloge takvog Imamovog postupka, ali ipak sauva ogrta. Uskoro
on razrijei dunosti nekog svoga slubenika koji je bio zakazao u poslu.
Ovaj ovjek, znajui za Alijeve veze sa Imamom Kazimom i darove koje mu
je slao, okleveta ga Harunu i ree: On vjeruje u imamet Muse ibn Dafera i
svake godine mu alje hums iz svoga imetka. Onda onu odjeu iskoristi kao
svoj dokaz, pa kaza: Posebnu odjeu koju mu je halifa svojevremeno
poklonio, dao je Musi ibn Daferu. Kad to u, Harun se silno rasrdi pa ree:
Moram provjeriti o emu se tu radi, a pokae li se da si ti bio u pravu, prolit
u njegovu krv! Potom odmah pozva Alija ibn Jektina i upita ga za onu
odjeu. On odgovori: Spremio sam je u jedan sanduk kako bi ondje bila
uvana. Harun mu naredi da donese ba onaj ogrta, pa Ali smjesta posla
jednog od svojih slugu po njega i objasni mu: Idi mojoj kui i od kljuara
uzmi klju od te-i-te sobe, ui unutra, pa otvori sanduk koji ondje nae. U
njemu e vidjeti zamotuljak s peatom, pa to donesi ovamo. Uskoro sluga
donese zamotuljak i spusti ga pred Haruna. On naredi da se otvori i pogleda
ta je unutra. Kada ga otvorie, vidjee da se radi upravo o spornom ogrtau.
195
Harunova srdba se stia i on ree Aliju: Nakon ovoga neu vie vjerovati
nikome ko te pokua potvoriti. A onda naredi da se Ali ibn Jektin obilno
nagradi, a onaj klevetnik strogo kazni.
Harun je znao da ga Musa ibn Dafer, mir neka je s njim, i njegovi
sljedbenici smatraju uzurpatorom Poslanikovog hilafeta i vladarem
tlaiteljem koji je silom i snagom preuzeo u svoje ruke upravljanje sudbinom
muslimana. Takoer je znao da, ukoliko se oni ikad domognu dovoljne moi
i snage, nee nimalo oklijevati da ga zbace s vlasti. Razgovor izmeu
Sedmog Imama i Haruna koji slijedi uvjerljivo prikazuje Imamove uzviene
ciljeve u pogledu uspostave islamske vlasti. Jednoga dana Harun, moda s
ciljem da iskua Imama i ispita njegove stavove, ree mu da je spreman
vratiti imanje Fedek. Imam na to kaza: Spreman sam ga preuzeti pod
uvjetom da mi ga vrati u njegovim punim granicama. Harun upita: A koje
su to njegove granice?, a Imam odgovori: Kaem li ti njegove granice,
nikad mi ga nee vratiti! Harun je navaljivao i obeavao kako e uiniti ta
god da treba. Onda Imam, mir neka je s njim, ovako odredi granice Fedeka:
Jedna granica Aden, druga granica Samarkand, trea: Afrika i etvrta:
Urumija i Kaspijsko more. Sa svakom izgovorenom granicom Harun je
bivao sve bljei te naposljetku vie nije mogao savladavati srdbu pa
uzviknu: Pa u tom sluaju meni nee nita ostati! Imam kaza: Znao sam
da nee prihvatiti, pa sam zato i izbjegavao da ti kaem. Ovakvim
odgovorom Imam, mir neka je s njim, poruio je Harunu sljedee: Fedek je
simbol islamske drave. Oni koji su ga oduzeli Poslanikovoj keri i zetu time
su ustvari liili Ehli-bejt njihovog prava da vode islamsko drutvo i dravu.
Prema tome, eli li mi vratiti moje pravo, onda mi mora predati sve
teritorije islamske drave. Tako su ovim razgovorom na pravi nain
predstavljeni Imamovi uzvieni ciljevi.
Iako je spoljanja vlast i mo bila u Harunovim rukama, istinski vladar
srcima ljudi bio je Imam Musa Kazim, mir neka je s njim. Harun je to dobro
znao pa je ekao pogodan trenutak da ga smakne. Da bi to ostvario bilo je
potrebno da nae erijatsko pokrie. Do halife su dolazile vijesti da sve vie i
vie ljudi predaju svoje vjerske novane priloge, kao to su hums i zekat,
Imamu, umjesto dravi. To je znailo da se broj Imamovih sljedbenika
poveavao te da je on i materijalno jaao. Harun je odluio da djeluje. Ovdje
privlai panju njegovo vjersko pokrie koje je bio iznaao. Kau da je otiao
na Poslanikov kabur u Medinu i ovako mu se obratio: O Poslanie Boiji,
oprosti mi za ono to namjeravam uraditi! elim zatvoriti Musaa ibn Dafera,
jer on radi na tome da razjedini tvoj ummet i da se meu muslimanima
proljeva bratska krv! Poslije toga je izdao nareenje za Imamovo
zasunjenje. Odveli su ga najprije u Basru, a Harun je traio izvrioca za
svoju odluku. U prvi mah je bio odreen Isa ibn Dafer, njegov upravnik u
tom gradu. Ali, kada je Isa vidio o kome se radi, odbio je provesti Harunov
196
nalog. Ovaj je onda naredio da se Imam odvede u Bagdad i preda Fadlu ibn
Rabiu, koji je sada imao zadatak da Imama lii ivota. Meutim, nakon to je
prolo neko vrijeme, a Harun nije dobivao vijest o Imamovom pogubljenju,
javie mu da se Fadl s njim gotovo sprijateljio. I zaista, kada je Fadl uo
Imama, vidio kako se ponaa, posvjedoio njegove duge sedde i neprestano
spominjanje Boga, nije mogao a da ne bude njime privuen. Harun sav
bijesan naredi da se Fadl pozove i pred njim izbiuje. Imam Musa je tada
predat u ruke Sinda ibn ahika, koji je upravljao Harunovim zatvorom. Ovaj
je napokon izvrio Harunovo nareenje tako to je dao Imamu zatrovane
hurme. Njegovo tijelo bilo je nekoliko dana izloeno na jednom od
bagdadskih mostova, s ciljem da se obznani njegovim sljedbenicima i onima
koji su mu bili naklonjeni da je onaj u koga su polagali nade sada mrtav.1
1
ejh Mufid, Kitabul Irad, str. 453-456.
197
OSMI IMAM, ALI IBN MUSA AR-RIDA, s.a.
Hazreti Ali ibn Musa je roen 11. Zil-kadea 148. h.g.. Njegova majka bila je
plemenita ena po imenu Tahira. Ovaj ehlibejtski Imam bio je poznat i kao
Ebul-Hasan i Rida. Nakon ehadeta svoga uvaenog oca (183. h.g.), preuzeo
je dunost imameta u svojoj 35. godini. Njegovo obavljanje dunosti imama
trajalo je dvadeset godina. Deset godina tog razdoblja poklapa se s vlau
Haruna Reida, pet godina bio je savremenik hilafeta Muhammeda Amina, a
posljednjih pet godina njegovog imameta poklapaju se s hilafetom Abdullaha
Memuna. Do poetka Memunovog halifata Imam je ivio u svom rodnom
gradu Medini, a onda ga je Memun pozvao u Horasan, gdje je Imam,
naposljetku, u mjesecu Seferu 203. h.g., dosegao ehadet (u dobi od 55
godina), i gdje je i sahranjen.
Od vremena kada je Sedmi Imam bio otrovan u bagdadskom zatvoru,
imamet Osmog Imama podudara se s Harunovom vladavinom narednih deset
godina. Ova dionica, iako se radi o vremenu Harunovih progona, tlaenja i
samovlaa, smatra se razdobljem srazmjerne slobode za Imama Ridu kada je
rije o njegovim znanstvenim i kulturnim pregnuima. Naime, Harun se u
tom razdoblju nije preduzimao nita protiv Imama te je on slobodno djelovao.
Stoga uenici koje je Imam Rida odgojio i pouio islamskim i kur'anskim
naukama u okviru svoga naunog kruoka, potjeu uglavnom iz ovog
vremena. Moda je glavni razlog takve Harunove popustljivosti leao u
njegovom strahu od posljedica ubistva Imama Muse ibn Dafera. Naime,
iako je na sve naine pokuavao prikriti ovaj zloin i porei svoju
umijeanost, istina je ipak izala na vidjelo i izazvala kod naroda mrnju i
netrpeljivost prema njemu. Harun je svome amidi Sulejmanu ibn Ebu
Daferu, koji je preuzeo Imamovo tijelo da ga sahrani, pisao ovako: Prokleo
Allah Sindija ibn ahika! Uinio je to bez moga doputenja! Mnogo govori i
njegov odgovor na rijei Jahje ibn Halida Bermekija u vezi s Alijem ibn
Musom. Jahja, koji je ranije potvarao i ocrnjivao Imama Kazima, rekao je
Harunu: Musu ibn Dafera naslijedio je njegov sin i on tvrdi da polae prava
na imamet. Time je elio rei da bi bilo najbolje da se i Ali ibn Musa
odmah ukloni ili stavi pod nadzor halifinih slubenika. Harun, koji je jo bio
pod dojmom ubistva Muse ibn Dafera i zabrinut zbog moguih posljedica,
odgovori: Zar nije dovoljno ono to sam uinio njegovom ocu?! Zar eli da
izvuem sablju i odjednom poubijam sve Alijeve potomke?! Pred
Harunovom srdbom svi dvorjani uutjee i niko vie nije imao hrabrosti rei
neto protiv Imama Ride. Koristei se tom povoljnom prilikom, Ali ibn Musa
je otvoreno obznanio svoj imamet i, za razliku od svoga potovanog oca, u
tom pogledu se nije drao takije. Neki od njegovih iskrenih sljedbenika i
198
drugova odgovarali su ga od toga bojei se za njegov ivot. Imam ih je
uvjeravao da mu se ne moe desiti nita loe od strane Haruna. Safvan ibn
Jahja kae: Nakon to je umro Imam Musa ibn Dafer, Ali ibn Musa Rida
javno obznani svoj imamet. Reeno mu je: 'inite veliku i opasnu stvar, pa se
plaimo za vas od ovog nasilnika!', a on je odgovorio: 'ta god bi pokuao
uiniti, ne bi mi mogao nakoditi!' Takoer, od Muhammeda ibn Sinana
prenosi se: U doba Harunovog hilafeta rekoh Aliju ibn Musi Ridi: 'Vi ste
nakon svoga oca otvoreno obznanili svoj imamet, a s Harunovog maa jo
uvijek kaplje krv!', a on mi kaza: 'Hrabre me Poslanikove rijei: 'Kad bi mi
Ebu Dehl mogao skinuti dlaku s glave, znajte da onda nisam Boiji
poslanik!' Tako i ja vama kaem: 'Ako bi mi Harun mogao skinuti dlaku s
glave, znajte da onda ja nisam Imam!'
U toku svog hilafeta, Harun je svojim nasljednikom proglasio
Muhammeda Amina (ija je majka bila Zubejda) i uzeo je od naroda prisegu
za njega. Takoer, poslije njega, za sljedeeg halifu, proglasio je svoga
drugog sina, Abdullaha Memuna (ija je majka bila Perzijanka). Godine 193.
po Hidri Harunu dooe vijesti da je u gradovima Horasana dolo do
ustanka. Vojni zapovjednici, i pored sve surovosti i okrutnosti koju su
ispoljavali, nisu ga uspjeli uguiti. Nakon to se posavjetova sa svojim
vezirima i savjetnicima, Harun zakljui kako je najbolje da on lino otputuje
u to podruje i pokae svu snagu drave u pogledu guenja pobuna. U
Bagdadu ostavi svoga sina Muhammeda Amina, a sa sobom u Horasan
povede Memuna. Njega je svakako imenovao za namjesnika tog kraja. Harun
je uspio uguiti sva previranja i smiriti nemire, ali se vie nikad nije vratio u
Bagdad. Umro je u Tusu 3. dumadel-ahirea 193. h.g., ostavljajui dvojicu
brae da se gloe oko vlasti. Iste veeri kada se proulo da je Harun umro,
narod u Bagdadu dade prisegu njegovom sinu Muhammedu Aminu. Samo
sedamnaest dana nakon to preuze hilafet, Aminu pade na pamet da oduzme
svome bratu pravo na nasljedstvo i da nasljednikom proglasi svoga sina
Musu. U vezi s tim posavjetova se sa svojim vezirima, ali oni takav postupak
ne naoe ispravnim. Samo je jedan od njih, Ali ibn Isa ibn Haman,
istrajavao na rjeenju da se Memunu oduzme pravo nasljeivanja. Amin
odlui da poslua njega i razvlasti brata s poloaja nasljednika prijestolja.
Kao reakciju na takav in, Memun pak ne priznade Aminov hilafet. Nakon
niza vojnih sukoba, Amin naposljetku izvue deblji kraj i 198. h.g., bi ubijen.
Tako vlast nad islamskim zemljama doe u Memunove ruke. Za vrijeme
Aminove vlasti, odnosno u godinama izmeu Harunove smrti i Memunovog
preuzimanja vlasti, historijski izvori ne pokazuju da je bilo nekih ozbiljnijih
sporenja izmeu Imama i predstavnika abasidske vlasti. Izvjesno je da
Abasidski halifat u tom kratkom razdoblju unutranjih razmirica i sukoba
izmeu Amina i Memuna nije imao vremena za uznemiravanje Alijevih
potomaka. Tako ovo razdoblje (193-198.) moemo takoer smatrati
199
vremenom ograniene slobode za Imama Ridu i odlinom prilikom za
njegovo kulturno djelovanje.
Memunova majka bila je robinja iz Horasana po imenu Muradil. Umrla
je na porodu, tako da je Memun odrastao bez majke. Historiari piu da je
ona bila najrunija i najomalovaenija robinja u Harunovoj kuhinji. To nam
potvruje i pripovijest koja govori o tome kako je ona ustvari uope i
zatrudnjela s Harunom.1 Memun je roen 170. h.g., dakle iste godine kad je
njegov otac preuzeo hilafet. Otac ga je povjerio na brigu Daferu ibn Jahji
Bermekiju, a njegov uitelj bio je Fadl ibn Sehl, poznat kao Zu-riyasetein
(posjednik dva poloaja). Glavni zapovjednik njegovih vojnih snaga bio je
Tahir ibn Husein Zul-yeminin. itav Memunov ivot protekao je u stalnom
trudu i borbi, bez naroite prilike za uivanja i provode. Upravo suprotno od
odrastanja njegovog brata Amina, koji je rastao pod okriljem majke Zubejde.
Svako ko je upoznat sa Zubejdinom biografijom, razumjet e u kakvom
obilju, raskoi i uitku je proteklo Aminovo odrastanje. Memun, za razliku od
svoga brata, nije uivao naroitu panju, niti je bio uope siguran u pogledu
svoje budunosti. Sumnjao je da e mu Abasidi ikada prepustiti hilafet. Ni u
kome nije vidio oslonca, pa je stoga zasukao rukave i uzeo svoj ivot u svoje
ruke. Memun je sebi zacrtao ta treba postii, budui da je odlino znao da
njegov brat uiva prednosti za koje je on bio uskraen. U svakom sluaju,
Memun se visoko obrazovao u razliitim znanostima i vjetinama te je u tom
pogledu nadmaio svoje vrnjake i ostale Abaside uope. Neki su izrijekom
tvrdili da meu njima nema uenijeg ovjeka od Memuna. Ibn Nedim o
njemu pie ovako: Bio je ueniji od svih ostalih halifa u pitanjima fikha i
kelama. Od hazreti Alija se takoer prenosi da je, govorei o buduoj vlasti
Abasida, rekao: Sedmi meu njima bit e ueniji od svih ostalih. Sujuti,
Ibn Tugra Baradi i Ibn akir Kutubi takoer hvale Memuna u tom pogledu,
pa kau: Po svojoj pronicljivosti, snazi volje, strpljivosti, uenosti, pameti,
hrabrosti, gospodstvenosti i vitetvu bio je najbolji meu Abasidima.
Meutim, njegovo vjerovanje u stvorenost Kur'ana baca mrlju na sva ta
njegova svojstva. I sami njegov otac posvjedoio je da je Memun u
prednosti u odnosu na svoga brata Amina, izjavivi: Odluio sam odrediti
nasljednika prijestolja i povjeriti taj poloaj onome ije ponaanje mi se
najvie svia, ije usmjerenje mi se dopada, u iju ispravnu politiku mogu
biti siguran i ija slabost me nee brinuti. A takav nije niko drugi, doli
1
Naime, pripovijest kae da je Harun igrao aha sa svojom enom Zubejdom, pa poto je
izgubio partiju, Zubejda kao kaznu za poraz odredi Harunu da spava s najrunijom od robinja
iz kuhinje. Budui da se mogunost ostvarenja tog naloga gadila Harunu, ponudi Zubejdi
porez iz cijelog Egipta i Iraka, kako bi ga oslobodila naloenog ina, ali ona to ne prihvati.
Onda Harun, nemajui druge, nae robinju Muradil, koja je vaila za najruniju, te je nakon
odnosa s njom zaet Memun. (Demiri, Hijatul-hejvan, Kairo, Mektebetul-tedarijetul-kubra,
1383. h.g.)
200
Memun.'' Abasidski prvaci mu ipak nametnue svoje miljenje, tj. da to bude
Amin. A on je bio potpuno okrenut udovoljavanju svojim strastima, ruke
iroke i rasipne, usmjeren samo na ene i robinje, dok je Memun bio
pristojnog ponaanja, ispravnog razmiljanja i najpouzdanija je osoba za
ovako vanu dunost.1
Memunovim preuzimanjem hilafeta okrenuta je nova stranica u
Imamovom ivotu, stranica koja je za njega bila ispunjene bolom i
neugodnostima. Otimaima hilafeta, bilo da se radilo o Emevijama ili o
Abasidima, glavnu brigu i strah predstavljala je Alijeva porodica. Meutim,
upravo je za njih veina naroda uvala svoju ljubav i naklonost. Naravno, to
su halife znale i zato su plemeniti Alijevi potomci bili stalno izloeni
uznemiravanjima i progonima da bi, naposljetku, od njihove ruke bivali lieni
ivota. Za razliku od drugih abasidskih halifa, Memun je prividno ispoljavao
naklonost ka ehlibejtskom uenju. Veinu slubenika dravnog aparata inili
su Perzijanci, koji su bili skloni Alijevoj porodici, odnosno ehlibejtskim
imamima. Zbog toga on nije mogao, poput svojih prethodnika Haruna i
Mensura, dati Imama jednostavno pogubiti ili ga baciti u tamnicu. Stoga se
on opredijelio za drukiji postupak. Istina, on nije bio nov, jer su se njime
sluile i neke prijanje halife. Naime, radilo o uspostavljanju prividnog
prijateljskog odnosa, to je imalo za cilj odobrovoljenje obinog svijeta, kao i
rastueg broja pristalica ehlibejtskog uenja. Memun je odluio dovesti
Imama u Merv, sredite svoje vlasti, s ciljem da se okoristi njegovim
naunim i drutvenim ugledom, ali prije svega da bi drao pod nadzorom
Imamovo djelovanje. Najprije ga je sa punim uvaavanjem pozvao da
zajedno sa jo nekim uglednicima iz Alijeve porodice doe ivjeti u
prijestonici halifata. Imam nije prihvatao poziv, ali Memun je bio odluan,
tako da se izmeu njih vodila duga i obimna prepiska. Na kraju Imamu bi
zaprijeeno, pa on bi prisiljen na pristanak. Memun lino posla svoje ljude,
jahalice i posebne nosiljke da ga uz najveu panju i poasti dovedu iz
Medine u Merv. Imam, kako bi stavio narodu do znanja da naputa rodno
mjesto zapravo pod prisilom, javno obznani svoju tugu i nezadovljstvo. Na
dan kada su trebali krenuti, okupi svoju porodicu i ree im da ga ve mogu
oplakivati, rekavi: Ja se vie neu vratiti meu vas. Onda otie u
Poslanikovu damiju kako bi se s njim oprostio. Okrenu se prema njegovom
mezaru i glasno zaplaka. Mehul Sistani kae: Kad prioh Imamu, nazvah
selam i poeljeh mu sretan put. On mi ree: 'O Mehule, dobro me pogledaj,
jer ja odlazim od svoga djeda, umrijet u u tuini i bit u sahranjen pored
Haruna!' Imamov karavan se, prema Memunovom nareenju, kretao preko
Basre, Ahvaza i Farsa. Htio je da ne prolaze kroz Debel (planinsko podruje
1
Sejjid Dafer Murtaza Husejni, Zendegije sijasije hatomine emam, str. 97
201
na zapadu Irana izmeu Hamadana i Kazvina), Kufu, Kermanah i Kom,
mjesta u kojima su veina stanovnitva bili sljedbenici Ehli-bejta.
Kada je povorka s Imamom stigla nekoliko kilometara prije Merva, pred
njega je izaao lino Memun, u drutvu velikog broja dravnih ministara i
abasidskih uglednika. Uz iskazivanje velikog uvaavanja, dopratie ga u
grad, gdje halifa naredi da se hazreti Ridi d najbolji smjetaj i stavi na
raspolaganje sve ta zaeli. Nakon nekoliko dana predvienih za odmor,
otpoee razgovori. Memnun predloi da preda hilafet Imamu odmah, dok bi
on bio njegov prestolonasljednik. Imam, meutim, odluno odbi taj prijedlog.
Fadl ibn Sehl s uenjem pria o tome: Nikad kao tog dana ne vidjeh hilafet
bezvrjednijim i nitavnijim. Memun ga ponudi Aliju ibn Musi, a on ga
odluno odbi kao nepoeljnu i odvratnu stvar. Memun, koji je moda i
pretpostavljao da e Imam odbiti takvu ponudu, onda ree: Kad je ve tako,
prihvati onda da ti bude moj prestolonasljednik. Imam odgovori: Prihvati
moje odbijanje kada se i o tome radi. Memun, meutim, to ne prihvati, ve
srdito i otro, s prizvukom prijetnje izjavi: Kada je Omer ibn Hattab umirao,
naredio je da se sazove esterolano vijee, u kome se nalazio i Ali ibn Ebi
Talib. Naredio je da ubiju onoga ko bi se suprotstavio donesenoj odluci. Zato
prihvati moj prijedlog, jer ja drugog rjeenja ne vidim. A onda jo izravnije
zaprijeti Imamu: Uvijek mi se suprotstavlja i smatra se sigurnim od mene!
Tako mi Boga, odbije li sada prihvatiti da e naslijediti hilafet, natjerat u
te silom, a ako opet ne prihvati, ubit u te! Tako Imam nije imao izbora
nego prihvatiti, pa ree: Prihvatam da ti budem prestolonasljednik, ali pod
uvjetom da se nikad ne bavim pitanjima vlasti i drave i da se ne upliem u
poslove poput postavljanja i smjenjivanja, suenja, presuda i fetvi.
Narod u Mervu pripremao se da zaposti asni mjesec Ramazan 201.
godine po Hidri, kad se proiri vijest da je Imam odreen za nasljednika
prijestolja. To izazva navalu oduevljenja pomijeanog s uenjem. U
ponedjeljak, sedmog dana Ramazana, Memun lino napisa ukaz o odreenju
nasljednika prijestolja. Na pozadini tog lista trebao se potpisati Ali ibn Musa
Ar-Rida. Prije stavljanja svoga potpisa, Imam napisa kratak tekst iz kojeg se
dalo naslutiti da je to uinio protiv svoje volje i da zna da se potpisano nikada
nee ostvariti. Potom se na isti list, kao svjedoci, potpisae i dravni
uglednici, poput Jahje ibn Aksama, Abdullaha ibn Tahira i Fadla ibn Sehla. U
etvrtak, desetog dana Ramazana, odrana je sveanost davanja prisege,
nakon ega Imam i zvanino postade prestolonasljednik halife islama. Prvi
koji je Imamu pruio ruku za estitanje bio je Memnunov sin Abbas, a nakon
njega to je uinio veliki vezir Fadl ibn Sehl, potom dvorski muftija Jahja ibn
Aksam, pa zapovjednik vojske Abdullah ibn Tahir, a onda svi uglednici i
abasidski prvaci redom. Svakako, vijest o tome da je Osmi Imam postao
prestolonasljednik izazvala je radost i veselje meu njegovim prijateljima i
sljedbenicima. Meutim, sam Imam bio je tuan i potiten. Kada ugleda
202
jednog prijatelja kako se veseli, pozva ga sebi i ree: Ne vei srce za ovo i
ne raduj se onome to nee potrajati! Razmatranje prilika i politikih uvjeta
u Memunovo doba pokazuje da je on bio suoen s itavim nizom tekoa i
nevolja, te da se on svojski trudio da iz njih izae. Ne bi li ih rijeio,
opredijelio se za svojevrsnu vieslojnu politiku, u sklopu koje je bilo i
postavljanje Imama na poloaj prestolonasljednika. U nastavku emo nainiti
kratak presjek kroz politike tekoe sa kojima se Memun suoio.
Iako je, shodno svjedoanstvima historiara, Memun bio sposobniji i
dostojniji hilafeta nego Amin, veina Abasida je bila protiv toga da on
dopadne tog poloaja. Kao to smo vidjeli, sam Harun je bio potpuno
svjestan koliko se dvojica brae razlikuju i razoaran zbog protivljenja
Abasida Memunu. Moda je razlog njihovog protivljenja leao u injenici da
su Amina smatrali istim Abasidom: otac mu je bio Harun, a majka Zubejda.
Ona je bila Haimijka i unuka Mensura Devanikija, te se ubrajala meu
najplemenitije abasidske ene. Amin je odrastao pod pokroviteljstvom Fadla
ibn Jahje Bermekija, Harunovog brata po mlijeku i najuticajnijeg ovjeka na
dvoru. O njegovom obrazovanju brinuo i Fadl ibn Rabi', Arapin iji je djed
bio Osmanov osloboeni rob i u iju ljubav prema Abasidima niko nije
sumnjao. to se pak Memuna tie, on je, kao prvo, odrastao pod staranjem
Dafera ibn Jahje, iji je poloaj bio slabiji od poloaja njegovog brata Fadla.
Drugo, ovjek koji ga je podizao i odgajao bio je osoba koja se Abasidima
nije nimalo dopadala. Radilo se o jo jednom Fadlu, ali ovaj put Perzijancu
Fadlu ibn Sehlu. tavie, izmeu njega i Aminovog odgojitelja Fadla ibn
Rabi'ija postojala je estoka i neskrivena netrpeljivost. Taj isti ovjek e
kasnije voditi sve Memunove poslove. Inae, Abasidi su se plaili
Perzijanaca i smetalo im je njihovo uplitanje u dravne poslove te su u
kratkom razdoblju gotovo sva njihova mjesta povjerili Turcima.
Amin je posjedovao puno bolje finansijske uvjete i imao je mnogo vie
prijatelja od povjerenja, koji su radili na jaanju njegovog poloaja. Radilo se
o osobama poput njegovog daide, Fadla ibn Jahje Bermekija, veine
Bermekida (da ne kaemo svih), njegove majke Zubejde i ostalih Arapa. S
obzirom na okolnost da se radilo redom o uticajnim linostima, do ijeg
miljenja je Harun drao, bilo je prirodno oekivati da e ovaj popustiti pred
njihovim traenjima te da e na kraju mjesto prestolonasljednika povjeriti
svome mlaem sinu, dakle Aminu, a starijeg sina, Memuna, odrediti za
njegovog nasljednika. Moda je osjeanje privrenosti plemenu i abasidska
zagrienost, zajedno s ogromnim uticajem Ise ibn Dafera (Aminovog
daide), imalo najvaniju ulogu u odluci da za nasljednika prijestolja bude
odreen Amin. Ipak, u itavoj prii najvanija je bila uloga Zubejde, koja je
po svaku cijenu nastojala da se ovo pitanje okona u korist njenog sina. Pored
svega iznesenog, uzmemo li u obzir vanost pitanja porodinog porijekla
meu Arapima, vrlo je vjerovatno da je Harun i to imao na umu kada je dao
203
prednost Aminu. Neki historiari ovu stvar tumae ovako: Godine 176. Reid
je odluio da Memunu pripada pravo na mjesto nasljednika prijestolja nakon
njegovog brata. Memun je bio mjesec dana stariji od svoga brata, ali Amin je
bio sin Zubejde, Haimijke i keri Daferove, dok je Memuna rodila robinja
Muradil. Iako mu je otac jamio mjesto nakon Amina, Memun se nikako
nije osjeao sigurnim u pogledu svoje budunosti kada je rije o pitanju
vlasti. Na koga se onda Memun mogao osloniti u pogledu osiguranja svog
poloaja, budui da nije mogao biti siguran u svoga brata i ostale Abaside da
oni nee jednoga dana prekriti sporazum? Kako je Memun mogao doi do
vlasti? Ako bi to i uspio, kako ju je mogao uvrstiti i sauvati? Sve su to
pitanja koja su se morala stalno motati po Memunovom umu te je morao,
krajnje pronicljivo i oprezno, iznai odgovore na njih. Predoit emo sada
odnos razliitih skupina prema njemu, kako bismo vidjeli u kojoj meu njima
je mogao pronai oslonac i podrku u borbi za vlast koja mu je predstojila.
Prirodno je da Alijevi potomci nisu bili zadovoljni ni Memunovom, niti
vlau bilo koga od Abasida, jer meu njima samim su bili ljudi koji su bili
dostojniji upravljati poslovima muslimana od Abasida. Osim toga, Memun je
pripadao porodici koja je povrijedila srca Alijevih potomaka, i to jo
okrutnije nego to su to uinile Emevije. Svima je poznato kako su Abasidi
prolijevali njihovu krv, plijenili njihovu imovinu i progonili ih iz njihovih
gradova, odnosno kakvim su ih sve patnjama i stalnim nevoljama izlagali.
Dovoljna mrlja na Memunu bila je injenica da je bio Harunov sin, sin
ovjeka koji je sjekao grane drveta poslanstva i iupao brojne mladice
imameta. Ni Arapi nisu mogli biti zadovoljni sa Memunovim hilafetom i
vladavinom, jer su, kako smo vidjeli, njegova majka, skrbnik i uitelj bili ne-
Arapi. Takvo ta nikako se nije moglo sviati Arapima, koji su, posve
suprotno Poslanikovom i kur'anskom nauavanju, sve druge narode i rase
smatrali niim od sebe. Naroito su Perzijanci, koji su pokazali veliku
nadarenost za bavljenje naunim i politikim pitanjima i tako suzili prostor
oholim Arapima, bili omraeni od njihove strane i Arapa, a tako je postupano
i sa svakim ko je imao bliske veze s Perzijancima.
Ubistvo Amina naizgled je za Memuna predstavljalo konanu vojnu
pobjedu. Meutim, ono nije prolo bez po njega nepovoljnih posljedica i
odgovora, koje je posebno izazivao nain na koji su mu ljudi trebali izraziti
svoju odanost nakon njegove pobjede nad svojim bratom. Naime, nakon to
je naredio da Amin bude ubijen, odredio je da se svakome ko uini seddu
zahvalnosti, kada se pred njega iznese odrubljena Aminova glava, daruje
milion dirhema. Onda je naredio da tu istu glavu nabiju na kolac i izloe na
ulazu u dvorac, tako da je svako ko je ulazio morao najprije prokleti Amina
pa tek onda ui! Memun se nije ak ni time zadovoljio, ve je naredio da se
glava odnese u Horasan i pred nju dovedu svi oni koji su alili za Aminovu
smrt! Najmanje to se moe rei jeste da je Memun ubistvom svoga brata i
204
ovako runim postupanjem u znaajnoj mjeri pokvario svoju omiljenost
meu narodom i izgubio njegovo povjerenje. Bilo je sve vie onih, kako
meu Arapima tako i meu ostalim, kod kojih je rasla mrnja prema njemu.
Uz sve izneseno, stanovnici Horasana, koji su ga zapravo i doveli na vlast,
sada su mu okrenuli lea i postali su mu neprijatelji. Takoer, i Alijevi
potomci su iskoristili sukobe izmeu Memuna i njegovog brata da preustroje
svoje redove i pojaaju djelovanje.
italac sada moe sebi lahko predstaviti nezavidan poloaj i vrste tekoa
s kojima je Memun bio suoen, naroito dodamo li tome i ustanke pristalica
Alijeve porodice, koji su izbijali u razliitim dijelovima zemlje. Ebul-Suraja,
koji je svojevremeno pripadao Memunovoj stranci, digao je ustanak u Kufi.
Njegove vojne snage su sadvladavale svaku vojsku koja bi se s njima suoila
i osvajali svaki grad na koji bi napali. Kau da je u sukobima sa Ebul-
Surajom poginulo dvjesto hiljada halifinih pristalica, iako njegov ustanak, od
prvoga dana do Ebul-Surajinog pogubljenja, nije trajao due od deset
mjeseci. ak i u Basri, Alijevi potomci su poeli dobijati podrku
stanovnitva, tako da je Zejnul-Nar ondje digao ustanak. U Mekki i Hidazu
ustanak je podigao Muhammed ibn Dafer zvani Dibad. U Jemenu je protiv
halife ustao Ibrahim ibn Musa ibn Dafer, dok je u Medini bunu digao
Muhammed ibn Sulejman ibn Davud ibn Hasan. U Vasitu, ustanak je digao
Zejd ibn Ali, a potom i Husejn ibn Ibrahim ibn Hasan ibn Ali. Bunu u
Medainu predvodio je Muhammed ibn Ismail ibn Muhammed. Ukratko, nije
bilo kraja u kome neko od pripadnika Alijevog roda, vlastitim zauzimanjem
ili na traenje naroda, nije podigao ustanak protiv Abasida. Stvari su dole
ak dotle da su stanovnici Mezopotamije i Sirije, krajeva koji su bili poznati
po naklonosti Emevijama i Mervanovoj porodici, pisali Muhammedu ibn
Muhammedu Aleviju, saradniku Ebul-Suraje, da ekaju njegovu naredbu i da
e po njoj postupiti.
Memun je shvatao da mora uiniti nekoliko stvari istovremeno: uguiti
ustanke pristalica Alijeve porodice; zadobiti njihovo priznavanje abasidskih
vlasti; ponititi ili umanjiti naklonost i potovanje koje je ova porodica
uivala meu narodom; priskrbiti naklonost i povjerenje Arapa; osigurati
priznanje i zakonitost svoje vlasti meu stanovnitvom Horasana i ostalim
Perzijancima; sauvati podrku Abasida i njihovih pristalica; vratiti
povjerenje naroda i omiljenost naruenu bratoubistvom i, naposljetku, morao
se zatititi od uglednih i u narodu omiljenih osoba kao to je bio Imam Rida.
Naime, Memun je osjeao strah od Imamovog uticaja u narodu pa je,
imenujui ga svojim prestolonasljednikom i dajui mu mjesto u vladajuem
poretku, mislio da e ga na taj nain uiniti nedjelotvornim. Jer, ueem
Imama, prvaka Alijeve porodice, u njegovoj vlasti, njegovim pristalicama bi
iz ruku bio izbijen glavni zagovor, a to je da Imam zasluuje vladanje
islamskim ummetom. Istovremeno bi Imam izgubio podrku u narodu, jer je
205
pristao da sarauje sa reimom kojeg su oni smatrali tlaiteljskim. S druge
strane, Memun bi ovim uvrstio svoju vlast meu Horasancima i
Perzijancima openito, inae pristalicama Ehli-bejta, te ubistvo brata
predstavio kao neto to je uinio s ciljem prenoenja vlasti na Alijeve
potomke. Pored toga, dovoenjem Imama Ride u Merv i nadziranjem
njegovog djelovanja, Memnun se mislio dodatno osigurati od njega.
Preostalo je jo samo da rijei spor sa Arapima i Abasidima, to je uz podrku
Perzijanaca i pristalica Alijeve porodice, mogao uiniti.
Dostupna su nam neupitna svjedoanstva koja Memunovu iskrenost u
pogledu prestolonasljednitva Imama Ride ine posve upitnim. Naime, ako je
zaista iskreno i na temelju vjere htio Imamu predati hilafet, postavljaju se
sljedea pitanja: Zato nije tako postupio dok je Imam bio jo u Medini, ve
ga je pod prisilom i uz pratnju svojih slubenika doveo u Merv? Mogao je tu
biti njegov upravnik, i tako zadrati naklonost Perzijanaca, dok bi Imam
hilafet preuzeo u Medini, izvornom sjeditu vlasti i upravljanja ummetom.
Zato je naredio da Imam bude doveden u Merv preko Basre, Ahvaza i Farsa,
kada se oito radilo o tekom i iscrpljujuem putu, a ne preko Kufe i Koma?
Vjerovatno zato to bi u tim gradovima Imamu bio prireen topao doek to
to, naizgled, nije odgovaralo Memunovim namjerama. Zato je u prvoj
dionici pregovora ponudio Imamu halifat, a za sebe odredio poloaj
prestolonasljednika, iako bi Imama Ridu trebao naslijediti njegov sin, sljedei
imam ili je pitanje izbora prestolonasljednika trebalo barem prepustiti njemu
samom? U kojoj mjeri je odreivanje Imama na poloaj prestolonasljednika,
uz njegov uvjet da se nee uplitati u pitanja vlasti, znailo napredak za
islamski ummet i koliko ga je pribliavalo pravdi i istini? (Naroito kada
uzmemo u obzir injenicu da je Imam bio od Memuna stariji dvadeset godina
i bilo je prirodno za oekivati da e umrijeti prije njega.) Oito, to je znailo
da hilafet nikad nee pripasti Ehli-bejtu. Ako je zaista nastupao iz uvjerenja i
iskreno, zato je onda, kada se suoio s Imamovim odbijanjem posegao za
prijetnjama i silom ga natjerao da prihvati poloaj prestolonasljednika? Zato
nakon ehadeta hazreti Alija ibn Muse Ar-Ride nije poloaj
prestolonasljednika ponudio Imamu Devadu, prema kojem je takoer
naizgled ispoljavao naklonost? Zato je u poznatom dogaaju vezanom za
klanjanje bajram-namaza vratio Imama s pola puta i zato nije doputao da se
Imam javno obraa narodu? Zato, kada je krenuo iz Merva u Bagdad, nije
dozvolio Imamu da ostane u Mervu? Ako je Imam zaista bio
prestolonasljednik, ta je bilo sporno u rjeenju da on vodi brigu o tom dijelu
zemlje? Sve su to pitanja koja se naizgled ine jednostavnima i lahkima za
odgovoriti. Svakom onom ko se ozbiljnije pozabavi njima bit e jasno da
Memun u svom ponaanju nije bio iskren. To sve bilo je dio one njegove
vieslojne politike koju je odluio voditi kako bi se odrao na vlasti.
206
Imam Rida je prihvatio da bude Memunov prestolonasljednik u trenutku
kada je uvidio da e, ukoliko odbije, ne samo on uzalud izgubiti ivot, nego
e se i itava Alijeva porodica i njihovi prijatelji nai u velikoj opasnosti.
Ustvari, nuno je morao spasiti svoj i ivote svojih sljedbenika, jer islamski
ummet je imao golemu potrebu za njim i njegovim znanjem. On je trebao
ivjeti kako bi ljudima bio svjetiljka upute, njihov predvodnik i onaj ko
rjeava njihove tegobe i razbija sumnje. Zaista, narod je imao veliku potrebu
za Imamom i onima koje e on odgojiti, budui da je u ono vrijeme dolo do
prave poplave stranih ideja i kulturnih uticaja. U filozofskim raspravama
prisutan je bio skepticizam spram naela teologije, javljali su se nevjerniki i
materijalistiki stavovi, tako da je bilo neophodno da Imam odigra svoju
prosvjetiteljsku ulogu. Znamo takoer da se Imam, iako nakon prihvatanja
poloaja prestolonasljednika nije dugo ivio, zduno prihvatio ove svoje
obaveze i uinio mnogo na tom podruju. Da je Imam izriito odbio poloaj
prestolonasljednika te tako izloio pogibelji i sebe i svoje sljedbenike, malo
je vjerovatno da bi takav ehadet bio plodotvoran i preporoditeljski, poput
onog Imama Husejna. Usto, prihvatanje tog poloaja znailo je odreena
jamstva od strane Abasida i priliku za Alijevu porodicu da ima kakvog-
takvog uea u vlasti. Drugi razlog Imamovog prihvatanja je bio u okolnosti
to je htio da narod vidi da je Poslanikova porodica prisutna na politikoj
pozornici, kako ne bi pomislili, kao to mnogi jesu, da su oni samo ulema i
erijatski pravnici, koji se nikad ne bave djelatno ivotnim pitanjima naroda.
Moda je on u svome odgovoru na Ibn Urfino pitanje smjerao upravo na ovu
injenicu. Naime, Ibn Urfa je upitao Imama: O sine Poslanika Boijeg, ta te
navelo da prihvati poloaj prestolonasljednika?, na ta mu je odgovoreno:
Isto ono to je moga djeda Alija navelo da ue u vijee za odabir halife
nakon Omera! Pored svega iznesenog, Imam je u ovom razdoblju prikazao
svima Memunovo pravo lice te je razotkrivanjem njegovih podlih nakana i
runih postupaka otklonio iz glava ljudi svaku sumnju i nedoumicu.
Sve ono to smo naveli pokazuje nam da kod Imama ni u kom sluaju nije
postojala elja da prihvati poloaj prestolonasljednika u pravom smislu. Jer,
kako e to kasnija deavanja pokazati, dobro je znao da unato svemu nikad
ne bi bio miran i siguran od Memuna i njegovih spletki te da mu, i pored
steenog poloaja, ivot nee biti siguran. Bio je duboko svjestan da e on na
svaki nain nastojati unititi njegov duhovni uticaj i sprijeiti njegovo
djelovanje. Takoer, pretpostavimo li i da Memun nije krio u srcu nikakvu
zlu primisao, bilo je teko bilo za oekivati da Imam nadivi halifu s obzirom
na njihove godine, tako da ni ta okolnost ne bi ila njemu u prilog, ak i da je
uistinu gajio elju za tim poloajem. Ostavimo li sve izneseno postrani, uz
pretpostavku da se Imam ipak nadao da e nadivjeti Memuna, mogao je biti
siguran da bi mu se onda valjalo suoiti s uticajnim dvorjanima, koji ni u
kom sluaju ne bi bili zadovoljni njegovom vladavinom. Spletke i zavjere
207
Abasida protiv Imama, koji bi nastojao provoditi Boije propise i sunnet
svojih djedova, Poslanika Boijeg i Alija, bile bi prepreke na koje je mogao
sa sigurnou raunati. Iz svega naprijed kazanog shvatamo da je Imam
smatrao tetnim i opasnim dolazak na vlast ovakvim putem. Jer, tako ne samo
da se ne bi ostvario nijedan od njegovih ciljeva, nego bi, upravo obratno, sve
to vodilo unitenju Alijeve porodice, njenih sljedbenika i njihovih ideala.
Prema tome, uiniti ovakav korak znailo bi postupiti nepromiljeno, a to je
daleko od postupanja jednog Imama.
Imam Rida nije elio prihvatiti poloaj prestolonasljednika, jer mu to nije
omoguavalo postizanje njegovih asnih ciljeva. Meutim, iako je bio na to
prisiljen, nije mogao mirno podnositi deavanja i praviti se da se slae s onim
to je vlast inila. Morao je osmisliti nain kako da sprijei Memunove
spletke i osujeti provoenje zlih namjera. Tako je Imam na razliite naine
zaustavljao halifine nastupe, i to uvijek onako kako je ovaj najmanje
oekivao. Dok je bio u Medini, Imam je izriito odbijao Memunova
navaljivanja da se preseli u Merv. U tome je pokazivao toliko odlunosti da
je svakom davao jasno do znanja da Memun to nee postii, osim ako mu
ozbiljno zaprijeti silom. Tako se u historijskim vrelima navodi da Imam nije
svojom voljom otiao iz Medine, ve se radilo o pravoj prisili. Imam je toliko
bio odluan u odbijanju odlaska da je svima postalo jasno da se radi o nekoj
Memunovu podvali i da se iza njegovog poziva kriju neki mrani ciljevi. Na
taj nain je Imam uspio razbiti sve mogue sumnje naroda u pogledu ovog
sluaja. Iako je Memun traio od njega da povede sa sobom svoju porodicu,
on nije poveo nikoga, pa ak ni svoga sina Devada, mada se radilo o dugom
putovanju i poslanju, kako je to Memun govorio, predvoenja islamskog
ummeta. Na odmoritu u Niaburu Imam je stotinama, ak hiljadama svojih
potovalaca koji su izali da ga doekaju, saopio sljedeu predaju:
Svevinji Allah je rekao: 'La ilahe illallah! Moja je tvrava i ko god ue u
Moju tvravu, zatien je od Moje kazne.' Tih dana su ove rijei stigle do
preko dvadeset hijada osoba. Ono to posebno privlai panju jeste da Imam
nije ljudima nita rekao ni o vjerskim obavezama, ni o vjerskom ivotu.
Takoer, iako je njegovo putovanje u Merv bilo ponukano politikim
razlozima, Imam nije postavio neko od politikih pitanja niti je iskazao svoj
lini odnos prema njemu. Umjesto svega toga, kao istinski voa naroda,
skrenuo je panju na pitanje koje je smatrao najvanijim po njihovu
sadanjost i budunost. Znai, Imam je i u tako osjetljivim uvjetima govorio
o tevhidu, o tome kako je to temelj ispravnog ivljenja, kako narodi
posredstvom njega mogu prevazii svaku tegobu i nevolju. Izgubi li ovjek u
svome ivotu tevhid, tada je uistinu ostao bez iega. Uostalom, obratimo li
panju na izgovoreni hadis, jasno se vidi njegova namjera da ukae na
injenicu kako je tadanje brojno i prostrano islamsko drutvo bilo uskraeno
za zbilju tevhida.
208
Nakon to je Imam izgovorio naprijed navoeni hadis, njegov karavan je
krenuo dalje, praen pogledima na hiljade oiju. I tako, dok su neki od
prisutnih jo bili zapisivali izgovorene rijei o tevhidu, karavan se odjednom
zaustavi. Tad on pomoli glavu iz nosiljke i ree: Tevhid zaista jeste zatita,
ali pod odreenim uvjetima. Ja sam jedan od njih! Time je Imam ukazao na
jo jedno temeljno pitanje: vijalet je stablo iji korijen predstavlja tevhid. I
zaista, eli li narod ivjeti asno i u vrlini, to nee biti mogue sve dok ne
bude imao mudro i pravedno vodstvo. Ne prihvate li ljudi vilajet, vlast e biti
u rukama tlaitelja, koji daju sebi za pravo da umjesto Boga budu
zakonodavci, te da tako, provodei zakone koji nisu Boiji, svijet vode u
stradanje, jad i zabludu. Ako ispravno razumijemo odnos vilajeta i tevhida,
shvatit emo da Imamove rijei Ja sam jedan tih uvjeta, ne znae da je on
time zagovarao nekakav lini probitak, nego je njima elio podsjetiti na jedan
temeljni i sutinski odnos. Takoer, prije nego je izrekao hadis o kojem je
rije, naveo je itav lanac njegovih prenosilaca te objasnio kako su to Boije
rijei, koje su od Poslanika, preko njegovih djedova, stigle do njega. Ovakvo
navoenje lanca prenosilaca je veoma rijetko kada je rije o predajama
ehlilbejtskih Imama. Deavalo se u izuzetnim sluajevima, poput ovoga, kada
je Imam Rida htio ukazati na injenicu da je pitanje vilajeta neto to je dato
od Samoga Boga, te istovremeno ukazati islamskom ummetu na stablo
imameta. Tako je Imam u Niaburu mudro iskoristio priliku da pred stotinjak
hiljada ljudi sebe predstavi kao onoga ko je, voljom Boijom, uvar tvrave
tevhida. Dakle, ovakvim nastupom sprijeio je Memuna da ostvari svoj
glavni cilj, a to je da, dovoenjem Imama Ride u Merv, stekne zakonsko
utemeljenje i priznanje da je njegova, odnosno vlast Abasida pravovaljana i
islamska.
Mjesecima nakon dolaska u Merv, Imam je javno ispoljavao odbojan
odnos prema Memunu. Nije prihvatio ni prijedlog da preuzme hilafet, ni
zamisao da bude prestolonasljednik, sve dok nije bio na to primoran. Takvim
odnosom oblikovao je pretpostavke da se i Memun suoi sa istinom. Jednom
prilikom mu je rekao: elim postupati tako da ljudi ne kau kako je Ali ibn
Musa eljan Ovoga svijeta, ve da kau da se Ovaj svijet svezao Alija ibn
Muse. Time mu je stavio do znanja da od svojih lukavstava nee imati
previe koristi te da se u budunosti mora okaniti spletki i podvala. Kao
posljedica predoenog, Memunu je bilo osujeeno provoenje svih nakana, a
i u narodu se javila sumnja u pogledu njegovih pravih namjera.
Imam Rida se nije zadovoljio sa reenim, nego je u svakoj prilici isticao
da ga je Memun silom i prijetnjama ubistvom postavio na mjesto
prestolonasljednika. Takoer, s vremena na vrijeme bi narodu stavljao do
znanja da e se halifa uskoro posluiti smicalicom i da e prekriti svoje
obeanje. Izriito je tvrdio da ga nee ubiti niko drugi, do Memun i da e to
uiniti trovanjem. Takvu tvrdnju izrekao je ak i lino pred Memunom. Imam
209
se nije zadrao samo na rijeima, ve je i svojim ponaanjem tokom razdoblja
u kojem je bio prestolonasljednik pokazivao da nije zadovoljan tim
poloajem i da je bio prisiljen da ga prihvati. Izvjesno je da takvo Imamovo
dranje nije ni u kom sluaju bilo onakvo kakvo je Memun oekivao
postavljajui ga na poloaj prestolonasljednika. Imam je koristio svaku
priliku koja bi mu se pruila da stavi ljudima do znanja da Memun time nije
za njega uinio nita naroito i samo ga je primakao njegovom neupitnom
pravu, koje mu je bilo oteto. Pri tome je stalno isticao kako je Memunov
hilafet zapravo nezakonit.
Da bi prihvatio poloaj prestolonasljednika, Imam je pred Memuna
postavio odreene uvjete, odnosno traio je da u njegovoj nadlenosti ne
bude da imenuje nekoga na neku dunost, niti da razvlauje s dunosti, da ne
uspostavlja nikakve obiaje i tradicije te da ne bude upleten u dnevnu
politiku, ve da iz daleka bude savjetnik vlasti. Memun je prihvatio sve
iznesene uvjete. Dakle, svojim ovakvim odnosom Imam je osujetio
provoenje njegovih brojnih nakana. To je djelatno znailo da Imam nije bio
spreman priznati Memunovu uzakonjenost te da postojei dravni aparat nije
nikako mogao raunati na njegove usluge. Prihvatanjem reenih uvjeta
Memun vie nije mogao raunati da e, spolja gledano, njegovi postupci
imati Imamov blagoslov ili da e biti u stanju tvrditi da nastupa u njegovo
ime. Imam ni u kom sluaju nije elio biti zavjesa iza koje e se vlasti
sakrivati.
Iako za Poslanikovog ivota islam nije bio preao granice Hidaza,
zaslugom njegovih vrstih zasada brzo se proirio i za kratko vrijeme nakon
Poslanikove smrti obuhvatio skoro itav ondanji civilizirani svijet: Bizant,
Perziju, Egipat, Jemen i Siriju. Islam je na tim prostorima dokinuo
tlaiteljstvo, zablude i moralno propadanje, a preuzeo je sve vrijedno od
onoga to je zatekao pa je to nakon usklaivanja s naelima boanskog
nauka i tevhida ugradio u blistavu islamsku civilizaciju. Ljubav prema
nauci, koja je u naravi islama, uzrokovala je da sva napredna politika i
idejna uenja razliitih zemalja svijeta, te sva njihova znanja i otkria nau
mjesta u islamskom drutvu. Znanstvena literatura drugih, poevi od Grka,
preko Egipana, do Perzijanaca, Indijaca i Bizantinaca, prevoena je na
arapski jezik. Islamski uenjaci, koji su za mjerilo svih ideologija uzimali
Kur'an, kritiki su prouavali i razmatrali strane ideje, te u njih unijeli brojne
inovacije i vlastite inicijative i vienja, te su tako starim kulturama i
civilizacijama davali novo oblije i islamsku boju. Prevoenje stranih
naunih djela zapoelo je u doba Emevija (kojim su nauka i islam, inae, bili
strani), a svoj vrhunac doseglo u doba Abasida, naroito u vrijeme Haruna i
Memuna, kada se islamska drava inae prostirala na najveem prostoru u
svojoj povijesti. Svakako, taj znanstveni zamah nije bio pokrenut
posredstvom Emevija ili Abasida. On je bio izravna posljedica samog
210
islamskog nauka, koji tvrdi kako nauka i znanje nemaju domovinu i koji
muslimane potie na traganje za znanjem, pa ak i u najudaljenijim krajevima
svijeta, kako je to slikovito kazano u hadisu, ak i u Kini. Islam ohrabruje
muslimane da na putu traganja za naukom ne ale nita, pa ni svoje ivote. U
historijskoj literaturi se prenosi da je Memun jedne noi usnio Aristotela,
uvenog grkog filozofa, i upitao ga o nekom naunom pitanju, a kad se
probudio stao je razmiljati o mogunostima prijevoda njegovih djela. Pisao
je bizantskom caru, traei od njega da mu poalje primjerke drevnih knjiga
koje su se tamo nalazile. Nakon dugih pregovora, bizantski car je udovoljio
njegovom traenju. Memun je onda odredio skupinu uenjaka (Hadada ibn
Mutira, Ibn Butrika i Seleme) za voditelje Bejtul-hikmeta, velike i uvene
biblioteke u Bagdadu. Oni su knjige koje su prispjele iz Bizanta, one koje su
smatrali vrijednim, pokazali Memunu, a ovaj je naredio da se zapone s
njihovim prevoenjem. Izvan svake sumnje je kako ova pria o Memunovom
snu nije liena politikih primjesa. Kada bi politiari kazivali o ovakvim
udnim snovima, u pozadini je uvijek bila elja da se osnai svoja vlast, tako
da i ovaj Memunov poticaj na prevoenje ima svoju politiku sastavnicu. On
se odluio na ovaj korak kako bi predstavio sebe to boljim muslimanom,
pobornikom nauke i znanja, te tako podigao i osnaio vlastiti ugled. Takoer,
na ovaj nain je elio pruiti narodu neto to e mu odvratiti panju od
drutvenih tekoa i politikih deavanja. Zatim, htio je pridobiti naklonost
uenjaka i intelektualaca u islamskom drutvu i na taj nain ih staviti u svoju
slubu. Isto tako, ovim putem je elio nainiti svojevrsno suparnitvo Ehli-
bejtu na polju nauke i znanja, umanjiti broj njihovih pristalica i uenika i
poljuljati njihov ugled. Konano, htio je dokazati kako je Abasidski hilafet
dostojan vlasti nad starim civilizacijama, kao to su Perzija, Bizant i Egipat.
Svakako, razlozi koje smo naveli nisu meusobno suprotstavljeni, tako da
je mogue da ih je Memun imao sve na umu donosei ovakvu odluku. Ali, ta
god da je bio njegov poticaj, nesumnjivo je uinio mnogo na polju
prevoenju grke literature i u to pregnue uloio ogromne sume novca.
Kau da je za prevedenu knjigu znao dati onoliko zlata koliko je knjiga bila
teka. Prema prijevodima knjiga iskazivao je toliku panju da je svaku koja je
bila prevedena u njegovo ime obiljeavao svojim vladarskim igom. Poticao
je narod na bavljenje naukom, druio se s uenjacima, savjetovao se s njima,
tako da su, pored islamskih nauka, strane znanosti i njihovo izuavanje
postale tadanja svojevrsna moda i pokret. ak su i ugledni dravni
slubenici i plemii, koji inae nisu ba naroito naklonjeni znanstvenom
radu, slijedili u ovome Memuna i ukazivali veliko potovanje uenjacima i
ljudima od pera, tako da su u Bagdad poeli doseljavati prevodioci iz Iraka,
Sirije i Perzije. Poznati historiar, kranin Georgy Zeidan u vezi s ovim
pitanjem biljei: Harun Reid (vladao 170-193. h.g.) doao je na vlast u
vrijeme kad je prispijee brojnih indijskih, perzijanskih i sirijskih uenjaka i
211
lijenika u Bagdad izazvalo panju naroda i kada je u javnosti postojalo
izraeno zanimanje za znanost i djela starih uenjaka. Znanstvenici
nemuslimani ovladali su arapskim jezikom, dolazili su u doticaj s
muslimanima i poticali ih da izuavaju stare znanosti. Ipak, muslimani su
osjeali stanoviti zazor prema stranim naukama, izuzmemo li medicinu.
Naime, smatrali su da su strane znanosti, osim medicine, zapravo
suprotstavljene islamu. Ipak, budui da su lijenici bili bliski halifama, a
veina njih je bila upuena i u logiku, i u filozofiju, halife su uskoro
neizbjeno zapoeli pokazivati sklonost ka temama iz domena logike i
filozofije. Malo po malo, sve vie su se upoznavali s tim dvjema naukama,
tako da pri osvajanjima stranih gradova nipoto nisu spaljivali tamonje
biblioteke, ve bi naredili da se sve zateene knjige prenesu u Bagdad i
prevode na arapski jezik. Tako se Harun, nakon osvajanja Ankare,
Chrysopolosa i ostalih gradova Bizanta, ondje domogao mnogobrojnih
knjiga, pa ih je prenio u Bagdad i naloio svome lijeniku Juhni ibn Masuji
da ih prevede na arapski. Te knjige, meutim, bavile su se grkom
medicinom i meu njima nije bilo filozofskih djela. Za Harunovog doba
Euklid je po prvi put preveden na arapski jezik, pa je taj prijevod poznat i kao
Harunija, dok je drugi prijevod uraen u Memunovo doba i poznat je kao
Memunija. U Harunovo doba Jahja ibn Halid Bermeki preveo je na arapski
Ptolomejev Almagest, uz osvrt na neke dijelove. Poto taj posao nije bio
obavljen na pravi nain, Harun je zaduio Aba Hesana i Selmu, upravitelje
Bejtul-hikmeta, da naine novi prijevod. Tako su oni Almagest preveli vjerno
i uz odgovarajue biljeke.
Filozofska djela prevoena su naroito u Memunovo doba zbog njegovog
posebnog zanimanja za filozofiju. Jo od samih poetaka islama muslimani
su bili navikli na slobodu miljenja i govora. Svoje politike i druge stavove
iznosili su javno pred halifama i njihovim emirima, a neiji politiki poloaj
nije im predstavljao prepreku da izraze svoj stav. I kada je rije o vjerskim
pitanjima, potovala se sloboda miljenja, tako da ako bi neko smatrao da je
dokuio znaenje nekog ajeta ili hadisa koje se razlikuje od uobiajenog
tumaenja, nije se ustruavao da svoj stav javno iznese i otvoreno raspravlja
sa zastupnicima drukijeg miljenja. Ta sloboda miljenja i uvjerenja
uzrokovala je pojavu razliitih usmjerenja, pa su se nakon razdoblja ashaba,
osnosno poetkom drugog hidretskog stoljea u islamskom svijetu javile
brojne sljedbe, a meu njima i muteziliti.
Muteziliti su bili srazmjerno brojna skupina koja je istrajavala na
usklaivanju vjere i razuma. Ako se paljivije razmotre njihove zamisli i
stavovi, nai emo da su neke od njihovih ideja sukladne savremenoj
kritikoj religijskoj misli. Mutezilitski nauk javio se krajem prvog
hidretskog stoljea, a budui da su istrajavanje na pravdi i logici bila
temeljna naela ove sljedbe, za kratko vrijeme je stekla brojne pristalice.
212
Abasidski halifa Mensur se pak, u pogledu fikha, slagao s pristalicama
izvoenja zakljuaka analogijom, te je upravo zato bio blizak s Ebu Hanifom
i prihvatao je njegove stavove. Ovakav pristup zadrao se meu Abasidima i
nakon Mensura. Mutezilitsko uenje je u tom pogledu bilo veoma blisko
spomenutom fikhskom pravcu izvoenja zakljuaka analogijom. Budui da
su muteziliti svoja uvjerenja nastojali pravdati razumskim dokazima,
pokuavali su sebi privui svakoga ko je pokazivao zanimanje za filozofiju i
Aristotelove ideje. Za Mehdijevog hilafeta, naroito zbog porasta broja
zindika, ove ideje bile su posebno uzele maha. Bermekidi, koji su svakako
pokazivali i zanimanje za znanost, takoer su bili pobornici zamisli o
izvoenju zakljuaka koritenjem analogije, te su zato za Memuna prevodili
nauna djela i prireivali u svojim domovima naune skupove i rasprave.
Izgleda da Harun nije bio saglasan sa njihovim takvim zanimanjima te za
Harunova doba nisu, strahujui od njega, otvoreno nastupali. Ali, kad je
Memun postao halifa (198-218. h.g.) prilike su se posve promijenile. On je
bio pronicljiv i obrazovan ovjek, naklonjen zagovornicima analogije. Iitao
je i prouio brojne knjige prevedene ranije te je naposljetku prihvatio
mutezilitsko uenje. Okupljao je oko sebe prvake ovog pravca, kao to su
Ebul-Huzejla Alafa, Ibrahima ibn Sejara i ostale, te bi pripremao njihove
rasprave s teozofima, ne krijui tako svoju naklonost za mutezilite. Uz
otvorenu Memunovu podrku, oni su poeli javno iznositi stavove, to dotada
nisu smjeli initi iz straha od zvanine uleme fikha. Jedan od takvih
mutezilitskih stavova je i onaj o stvorenosti Kur'ana. Po svemu sudei,
Memun je i prije nego je preuzeo hilafet bio pobornik takvog stava, tako da
su se muslimani plaili da e ga kao halifa javno podrati. Jednom je Fudejl
ibn Ajad zabrinuto izjavio: Molim Allaha da Haruna poivi, kako bi nas
sauvao od zla Memunovog hilafeta. Ali, Memun je naposljetku postao
halifa i poeo otvoreno ispoljavati svoju naklonost ka mutezilitskom uenju.
Zato je zvanina ulema fikha pokrenula svojevrsnu hajku protiv njega, a
poto je veina muslimana bila suprotstavljena mutezilitima, to je Memunu
priinilo tekoe. Ali, on nije htio odustati od svojih nakana te se posvetio
pripremanju naunih skupova i rasprava, pozivajui sve strane da se suele i
iznesu svoje dokaze, kako bi se vidjelo iji stavovi su sukladniji razumu i
logici. Kako bi dao potporu logici, naredio je ubrzano prevoenje grkih
logikih i filozofskih djela, a sam se posvetio pregledanju tih prijevoda, to
ga je dodatno uvrstlo u njegovoj naklonosti ka mutezilitima. Meutim, ta
njegova nastojanja nisu meu pukom imala previe odjeka. Kada je Memun
to shvatio i ve izgubio nadu u uspjeh svoga zauzimanja, poeo je potkraj
svoga halifata primjenjivati silu prema protivnicima mutezilitskog nauka.
Tako, kada je naputao Bagdad, naredio je namjesniku Ishaku ibn Ibrahimu
da ispita sve sudije i uenjake o stvorenosti Kur'ana, te da pusti svakog ko u
to vjeruje i da tome poui one koji nisu bili takvog uvjerenja. Potom se dao
213
na prevoenje cjelokupnog Aristotelovog opusa, to se desilo poetkom
treeg hidretskog stoljea. Muteziliti su Aristotelova djela doekali kao
edan ovjek koji se domogao vode. Temeljito su ih razmatrali i prouavali te
su na taj naposljetku dobili novo oruje u borbi sa svojim protivnicima.
Dr. Ibrahim Hasan o tome pie sljedee: Prevoenje stranih knjiga na
arapski jezik u doba Emevija nije bila toliko esta pojava. Halid ibn Jezid ibn
Muavija bio je prvi koji je zapoeo s prevoenjem literature o medicini i
hemiji. On je okupio nekolicinu Grka koji su ivjeli u Egiptu i zatraio od
njih da mu na arapski prevode grke i egipatske knjige koje govore o
praktinoj hemiji. Naime, namjera mu je bila baviti se alhemijom, odnosno
pretvarati metal u zlato. U doba Abdul-Melika Mervana dravna
administracija, dotada voena na perzijskom i grkom, prevedena je na
arapski, ba kao i egipatska, iji su slubeni jezici dotada bili egipatski i
grki. Kada je na poprite stupila abasidska vlast, koja je bila blagonaklona
prema Perzijancima, halife su pokazivale sklonost ka grkoj i perzijskoj
znanosti. Ve je Mensur bio naredio da se neto stranih knjiga prevede na
arapski jezik. Tako je Hunejn ibn Ishak preveo za njega neka Sokratova i
Galenova djela. Ibn Mukafa preveo je na arapski Kelilu i Dimnu, te Euklida.
Osim Ibn Mukafe, brojni drugi pojedinci stekli su slavu prevodei s
perzijskog, poput obitelji Noubahtija, Hasana ibn Sehla (Memunovog vezira),
Ahmeda ibn Jahje Belzerija (pisca djela Futuhul-beledan) i Amra ibn
Ferhana. U Harunovo doba prevodilatvo se veoma proirilo. On se nakon
osvajanja nekih velikih bizantskih gradova dokopao brojnih knjiga te je
odmah naredio da se prevode. Podrka koju su Bermekidi pruali
prevodilatvu, bogato nagraujui prevodioce, takoer je imala uticaja na ove
tokove. Sam Memun takoer je podravao prevodilatvo. Posebno su ga
zanimali prijevodi grkih i perzijskih knjiga pa je slao svoje ljude u
Konstantinopolis u potragu za rijetkim knjigama iz oblasti filozofije,
geometrije, muzike i medicine. Ibn Nedim prenosi da su Memun i bizantski
car vodili prepisku ponukanu Memunovim traenjem da mu se poalju knjige
o starim znanostima koje su se nalazile u bizantskoj dvorskoj riznici, to je
ovaj naposljetku i prihvatio. Memun je poslao nekolicinu ljudi, meu kojima
su bili i voditelji Darul-hikmeta Hadad ibn Mutir, Ibn Butrik i Selema, da
ih donesu. Kada su mu knjige predate, naloio je da se zapone s njihovim
prevoenjem na arapski jezik. Prevoenje s grkog i sirijskog nadzirao je
Kosta ibn Luka, a prevoenje s perzijskog Jahja ibn Harun. Nije Memun
jedini podravao prevodioce, ve su se i brojni uglednici i velikai poveli u
tome za halifom, te je tako mnotvo knjiga bilo prevedeno na arapski jezik.
Tako su sljedbenici astronoma akira Muhammed, Ahmed i Hasan uloili
mnogo novca u prevoenje vrijednih matematikih djela i knjiga o
geometriji, muzici i astronomiji. S tim ciljem su poslali Hunejna ibn Ishaka u
Bizant u potragu za rijetkim knjigama. U Memunovo doba javljaju se veliki
214
matematiari, kao to je bio Muhammed ibn Musa Havarizmi, i on je bio prvi
koji je ozbiljno prouavao algebru i ustrojio je kao zasebnu znanost. Pojaana
djelatnost prevoenja imala je za posljedicu da su ljudi rado raspravljali o
prevedenim knjigama, ispisivali glose i osvrte na njih te ispravljali mogue
propuste, u emu valja posebno istai Jakuba ibn Ishaka Kindija. On je
izvanredno vladao medicinom, filozofijom, logikom, geometrijom i
astronomijom, a u svojim radovima slijedio je Aristotelov postupak. Preveo
je brojna filozofska djela, tumaei teko razumljiva mjesta. Pored njega, jo
trojica pojedinaca su stekli slinu slavu: Hunejn ibn Ishak, Sabit ibn Kura
Hurani i Amr ibn Ferhan Taberi. Tako su Abasidi preveli sva vrijedna grka i
perzijska djela o filozofiji, medicini, astronomiji, matematici, muzici, logici,
geografiji, historiji i mudroslovlju. Ibn Nedim kae da su sinovi astronoma
akira plaali skoro petsto dinara mjeseno skupini prevodilaca, meu
kojima su bili i Hunejn ibn Ishak, Dej ibn Hasan i Sabit ibn Kura. U
emevijsko doba nisu postojale ozbiljnije biblioteke, ali kako je u abasidsko
vrijeme prevodilaka djelatnost bila pojaana, a uznapredovala je i
proizvodnja papira, javljaju se i tokovi trgovine koja se bavi prodajom papira,
niu radionice za prepisivanje te radnje za prodaju knjiga, a otvaraju se i
mjesta na kojima su se okupljali i druili uenjaci i ljudi od pera. Kao
posljedica ovog pokreta nastaju velike biblioteke s knjigama o vjerskim i
svjetovnim znanostima i one vrlo brzo postaju sredita kulturnog ivota u
islamskom drutvu. Darul-hikmet, ustanova koju je najvjerovatnije osnovao
Harun, a Memun nakon njega dodatno podrao i osigurao joj mnotvo knjiga,
bila je najvea biblioteka u abasidsko doba. Za takvu je vaila sve dok
Mongoli nisu osvojili Bagdad. Sadravala je knjige o svim tadanjim
znanostima pa su uenjaci i istraivai iz svih krajeva odlazili tamo kako bi
se bavili naunim radom. Tako je ova biblioteka imala velik upliv na tadanji
znanstveni zamah i spregu izmeu islamske kulture i kultura preanjih
civilizacija. Nisu halife bili jedini pokrovitelji znanosti, ve su ih u tome
slijedili i njihovi veziri i ostali uglednici. Mesudi o tome biljei: Jahja ibn
Halid Bermeki volio je rasprave i naune skupove te je prireivao okupljanja
i rasprave islamskih teozofa i uenjaka drugih religija.1
Premda je zaista bilo dolo do napretka znanosti, ono to je bilo razlogom
za brigu je injenica da su brojni prevodioci bili vjerni sljedbenici drugih
religija, poput zoroastrijanstva, sabejstva, kranstva, hinduizma itd., a
upravo su oni prevodili najvie knjiga s grkog, perzijskog, sirskog,
indijskog, latinskog i ostalih jezika na arapski. Zasigurno, nisu svi oni pri
svome radu imali najbolje namjere. Neki od njih nastojali su loviti u mutnom,
te iskoristiti ovu gorljivost muslimana prema usvajanju stranih znanosti kako
bi promicali krivovjerje te islamu strane ideje. Tako su kroz mnoge knjige,
1
Dr Ibrahim Hasan, Tarihe sijasije islam, prijevod na perzijski, Ebul Kasim Pajande,
Teheran, Intiarate Davidan, 1360. h.s, tom 2, str. 296-299.
215
koje su u sutini bili znanstvene, provlaili kvarne i neislamske ideje, koje su
opet brzo uticale na skupine mladih i lahkovjernih ljudi.1 Sasvim sigurno,
nije na abasidskom dvoru u to vrijeme postojao dovoljno jak nauni krug koji
bi se odlikovao zauzetou i iskrenou u vjeri i koji bi mogao kritiki i
analitiki pristupiti stranim naunim djelima, uporediti ih s izvornim
islamskim svjetonazorom, uoiti i ukloniti sve ono to nije sukladno s njim, a
onda drutvu proslijediti proienu i vjerodostojnu znanost. Ovdje je vano
istai da su takvi osobiti intelektualni i kulturni uvjeti stavili na plea Imama
Ride teku odgovornost. ivei u takvom vremenu, izvanredno je uoavao
opasnosti koje kriju te prilike. Zato je nastupio krajnje odluno i, provodei
temeljitu intelektualnu revoluciju, suprotstavio se valu opasnosti i zabluda,
sauvavi izvornost vjerovanja i bit islamske kulture te je svojim mudrim
voenjem tu lau naposljetku spasio potonua u tamnim virovima zablude i
zastranjenja. Vanost ovog pitanja postaje oita posebno ako imamo na umu
da je u Harunovo i Memunovo doba islamska drava dosegla svoje krajnje
granice. Neki historiari istiu da nikada ni prije, ni poslije nije u svijetu
postojala tako prostrana imperija. Smatraju kako se po prostranstvu s njom
moe porediti jedino carstvo Aleksandra Velikog. U to vrijeme u sklopu
islamskog halifata nalazile su se sljedee zemlje: Perzija, Afganistan, Sind,
Turska, Kavkaz, Turkmenistan, Irak, Sirija, Palestina, Arabija, Sudan, Alir,
Tunis, Maroko i panija (Andaluz). Tako je islamska drava u doba Abasida
povrinom, ne raunamo li paniju, bila jednaka evropskom kontinentu, ako
ne i vea.2 Prirodno je da su stare kulture pobrojanih zemalja vrile uticaj na
islamsko sredite i taj uticaj je dovodio do njihovog mijeanja i stapanja sa
izvornom islamskom kulturom, pri emu su se esto gubile granice izmeu
ispravnog i neispravnog, istog i neistog.
1
Egipatski uenjak dr. Taha Husejn pie o tim loim posljedicama susreta muslimana sa
stranim kulturama, osobito grkom: Nije prolo dugo, a muslimani su se upoznali sa stranim
kulturama, naroito grkom, odnosno osobito sa grkom filozofijom. Sve to itekako je
uticalo na muslimane. Sprva se tu filozofiju uzimalo kao sredstvo za odbranu vlastite vjere,
ali onda su otili korak dalje i poeli su uzimati ljudski razum kao kriterij prosuivanja o
svemu, umiljajui kako je um jedino sredstvo spoznaje, to je postepeno vodilo ka ideji
kako i nema potrebe za Objavom kao vrelom spoznaje. Ova ekstremna vjera u razum vodila
je sve dalje od Istine. Ta zabluda otvorila je vrata sporenjima i podjelama meu
muslimanima: svaka skupina drala se vlastitih dokaza, te je uskoro nastalo vie od
sedamdeset razliitih sljedbi. (Ajne-je islam, prijevod dr. Muhammed Ibrahim Ajeti, Teheran,
Sherkat-e enteshar, 1950, str. 266.)
2
Francuz Gustave Le Bon pie: injenica je da je politika vlast Arapa u doba Haruna i
njegovog sina Memuna dosegla vrhunac moi. Naime, granice njihove drave na istoku su se
protezale do Kine, u Africi su Arapi potisli divlja plemena do granica Abesinije, a Bizant su
suzili sve do Bosfora, dok su na drugoj strani izali na obale Atlantika... (Historija
civilizacije islama i Arapa, prijevod Sejjid Haim Husejni, Teheran, Ketabfurushi-je
eslamije, str. 211.)
216
Nakon to je prestolonasljednitvo prenio na Imama Ridu, Memun je u
Horasanu prireivao naune skupove i rasprave na koje su pozivani tadanji
najvei i najugledniji uenjaci meu muslimanima i nemuslimanima.
Izvjesno je da je formalni razlog za ovakve skupove bila elja da se dokae i
potvrdi Imamova izuzetnost i njegova upuenost u razliite islamske
znanosti. Meutim, neki analitiari smatraju da su pored toga postojali i
skriveni motivi. Neki na ovo pitanje gledaju sa skepsom, a imaju i puno
pravo na to, jer u tumaenju politikih pitanja skepsa je pravi pristup, pa kau
da Memun nije imao drugog cilja, osim da poniti ili umanji Imamov ugled
meu narodom, posebno meu Perzijancima, koji su posebno bili naklonjeni
Ehli-bejtu. Naime, on je sprva mislio kako je Imam samo ovlano upoznat sa
smislom kur'anskih ajeta i hadisa te da nije upuen u znanost i znanstvene
dokaze. Kao potvrda reenom mogu posluiti rijei samoga Memuna
donesene u islamskim vrelima. Tako se od Nufelija, bliskog Imamovog
druga, prenosi: Sulejman Mervazi, poznati uenjak kelama, prolazei kroz
Horasan doe kod Memuna, pa ga Memun toplo primi i bogato darova. Onda
mu Memun ree: 'Moj amidi Ali ibn Musa iz Hidaza je kod mene. On
takoer voli kelam i uenjake kelama pa, ako te zanima, doi kod nas na
terviju (osmi dan mjeseca Zul-hideta, kada se vjerovatno inae okupljala
ulema) pa raspravljaj s njim.' Ohol zbog svoga znanja i uenosti, Sulejman
ree: 'O Zapovjednie vjernika, ne bih da raspravljam s nekim Haimijom
poput njega pred ljudima, jer strah me da u ga osramotiti i poniziti.' Memun
odgovori: 'Moj cilj i jeste upravo to. Upravo e mu ti moi stati ukraj, jer
znam da si uen i vjet u raspravi!' Sulejman tada ree: 'Ako je tako, onda
nema nikakve prepreke. Pozovi nas na raspravu i meni to nee biti teko
uiniti.'1 (Ova rasprava je i odrana kako je dogovoreno, i Imam je tom
prilikom Sulejmana estoko potukao, ostavio ga bez odgovora i javno ga
osramotio.) Drugo svjedoanstvo je hadis koji se prenosi od samog Imama
Ride. Naime, kako bi pokazao svoju bliskost s Imamom, Memun je na
prireivanim skupovima i raspravama lino ustajao protiv protivnika Ehli-
bejta te javno potvrivao prednost Alija ibn Ebi Taliba u odnosu na ostale
ashabe. I pored toga, Imam je svojim drugovima govorio: Ne dopustite da
vas prevare njegove rijei! Kunem se Bogom, niko drugi nee me ubiti, doli
on! Ja nemam izbora, osim da budem strpljiv dok moj ivotni vijek ne
istee.2 Naravno, Memun je imao razloga da ovako otvoreno brani prava
Alija ibn Ebi Taliba. Jer, s jedne strane, pokret Abasida zapoeo je s
krilaticom traenja pravde za Poslanikovu porodicu i zahvaljujui takvom
nastupu su i doli na vlast, a s druge strane veinu vodeih linosti u
vojsci i dravnoj upravi inili su Perzijanci, naklonjeni Ehli-bejtu. U svakom
1
Saduk, Ujun akhbar er-Rida, Teheran, Dar el-Kitab el-Islamijje, tom 1, str.179; Medlisi,
Biharul-anvar, Teheran, el-Mektebe el-Islamijje, 1385 h.g, tom 49, str.177
2
Saduk, Isto, tom 2, str.158; Medlisi, Isto, str.189
217
sluaju, navedeni primjeri jasno pokazuju da Memun nije imao iskrene
namjere prireujui ovakve skupove i rasprave. Jo jedan dokaz predstavljaju
rijei Imamovog sluge Ebul Salta: Budui da je Imam, zbog svojih vrlina i
duhovnog savrenstva, bio omiljen meu narodom, Memun odlui da okupi
najbolje uenjake kelama iz cijele zemlje, te da putem javnih rasprava unizi
njegov poloaj meu uenjacima i nateti njegovom ugledu u drutvu.
Meutim, Imam je u ovim raspravama redovno poraavao sve svoje
protivnike: idove, krane, zoroastrijance, brahmane, sabejce, poricatelje
Boga i druge.1 Privlai panju i okolnost da je do Imamovog ehadeta
poprite ovih rasprava redovno bio Memunov dvor. Meutim, nakon
njegovog ehadeta, prestale su i naune i filozofske rasprave. Sam Imam,
znajui za Memunove namjere, izjavio je: Kada natjeram sljedbenike
Tevrata Tevratom, sljedbenike Indila Indilom, sljedbenike Zebura
Zeburom, poklonike zvijezda govorom njihovih prvaka, zoroastrijance
kazivanjima njihovih svetaca, a filozofe njihovim dokazima da posvjedoe da
sam upravu, Memun e shvatiti da je odabrao pogrean put i pokajat e se.2
Ostavimo li ovaj poticaj za prireivanje ovakvih skupova i rasprava
postrani, nau panju privlai jo jedan. Naime, radi se o injenici da je
Memun htio da uzvieni poloaj Imama svede samo na djelokrug znanosti i
da ga postepeno udalji od politikih pitanja. Htio je pokazati kako Imam jeste
uenjak i oslonac islamskog ummeta u znanstvenim pitanjima, ali da on nema
nita s voenjem politike. Tako je namjeravao da zamisao o praktinoj
odvojenosti vjere i politike postepeno uini prihvatljivom. Sljedei njegov
poticaj oslanja se na injenicu da lukavi i iskusni politiari uvijek nastoje
pronai razliite vrste zabava i zanimanja za puk, kako bi ljude naveli da,
bavei se njima, ne razmiljaju o vanijim drutvenim i politikim pitanjima i
ne uoavaju greke vlasti. Tako je Memun namjeravao da, pripremajui
rasprave Imama Ride sa najvanijim onovremenim uenjacima, zaokupi
panju i zanimanje pristalica Ehli-bejta, pa da ovi potom prepriavaju
njegove uspjehe i pobjede, a Memuna i njegovu politiku ostave postrani. Jo
jedan poticaj koga ovdje zapaamo sadran je u okolnosti da je i sami
Memun posjedovao neke vrline, a to su pronicljivost i obrazovanost. Zbog
toga je elio da u islamskom svijetu postane poznat kao vladar uenjak, te da
narod, posebno Perzijanci, uvide kolika je njegova ljubav prema nauci i
znanju. To bi za njegovu vlast predstavljalo znaajnu prednost i sigurno bi
time stekao naklonost mnogih. Budui da su ove rasprave sasvim izvjesno
imale svoju politiku pozadinu, ali da vjerovatno nisu prireivane iskljuivo
iz politikih razloga, nema nita sporno u tome da zakljuimo kako je Memun
posjedovao sva etiri pobrojana poticaja. U svakom sluaju, Memun je
1
Saduk, Isto, str. 239; Medlisi, Isto, str. 290
2
Medlisi, Isto, str. 175; e-ejh Azizullah, el-Tardi el-Khabuani, Mesnedul-Imamir-Rida,
tom 2, str.75
218
organizirao ove opirne i razuene rasprave, ali, kako emo vidjeti, pomou
njih nije uspio ostvariti nijedan od eljenih ciljeva, nego je uinak bio upravo
suprotan od oekivanog.
Nakon to smo nainili ovaj uvod, preimo na neke od ovih rasprava. Na
golemu alost, u historijskim vrelima i predajama uglavnom ih ne nalazimo
zaokruene, nego tek neke njihove dijelove. Kamo sree da su nam danas
dostupne sve njihove pojedinosti, kako bismo bolje shvatili dubinu Imamovih
kazivanja i napojili se sa blagodatnog vrela njegovog znanja! Inae,
prenosioci su se nerijetko ograniavali na neke dijelove i skraivali reeno pa
nam danas ostaje samo da alimo zbog toga. Sreom, do nas su ipak
preneseni dijelovi ovih rasprava koji mogu donekle zadovoljiti nae elje.
Iako su ove rasprave bile veoma brojne, za nas je naroito vano sauvanih
sedam, koje emo u nastavku razmotriti. Njih donosi veliki uenjak ejh
Suduk u knjizi 'Uyun-i Akhbaru-Rida, a iz te knjige prenosi ih i Allame
Medlisi u 49. svesku zbirke Biharul-Anvar, a susreemo ih i u knjizi
Musnedul-Imam Rida, svezak drugi. Rije je o sljedeim raspravama:
Rasprava sa dasilikom,1 Rasprava s velikim rabinom,2 Rasprava s velikim
mubedom,3 Rasprava sa Imranom Sabejcem.4 (Ove etiri rasprave odvijale su
se na istom skupu pred Memunom i skupinom uenjaka iz Horasana.)
Rasprava sa Sulejmanom Mervazijem,5 odrana je na skupu pred Memunom i
njegovim dvorjanima, a Rasprava sa Alijem ibn Muhammedom ibn
Dehmom6 i Rasprava s prvacima razliitih religija odrane su u Basri.
Svaka od ovih rasprava odlikuje se zanimljivim i dubokim sadrajem, tako da
su i danas, vie od hiljadu i dvjesto godina nakon to su voene, izuzetno
prosvjetiteljski djelotvorne, poune i otvaraju vidike, kako po svom sadraju,
tako i nainom raspravljanja, dokazima i pristupom temi.
U 'Ujun-i Akhbaru-Rida u vezi sa iznesenim itamo: Kada je Ali ibn
Musa prispio iz Medine Memunu, ovaj je svom velikom veziru Fadlu ibn
Sehlu naredio da pozove biskupa, velikog rabina, prvaka sabejaca, velikog
1
Pod dasilikom se ovdje podrazumijeva biskup, odnosno vjerski prvak krana. Budui da
se navjerovatnije radi o arabiziranom izrazu za biskupa, u nastavku emo umjesto izraza
dasilik i koristiti rije biskup.
2
Veliki rabin je vrhovni vjerski poglavar idovske zajednice.
3
Velki mubed je vrhovni sveenik zoroastrijanaca.
4
Imran Sabejac, kako iz samog imena moemo zakljuiti, bio je pristalica i zagovornik
sabejskog vjerovanja. Jedna skupina njih iskazivala je tovanje zvijezdama te ih se u
islamskoj literaturi katkad naziva i tovateljima zvijezda. Njihovo sredite svojevremeno je
bio grad Haran u Iraku, a onda su se raselili u druge krajeve Iraka i Huzistana. U skladu sa
svojim vjerovanjima, uglavnom su ivjeli uz velike rijeke, a i danas postoji njihova mala
zajednica u Ahvazu (Iran) i nekim okolnim krajevima.
5
Sulejman Mevazi je bio najpoznatiji uenjak kelama u oblasti Horasana u vrijeme Memuna,
koji ga je posebno cijenio i bio mu naklonjen.
6
Ali ibn Muhammed ibn Dehm bio je otvoreni i ljuti protivnik Ehli-bejta. Kao takvoga ga
spominje i ejh Saduk.
219
mubeda i uenjake kelama, kako bi pobrojani imali priliku uti Imamove
rijei, a on njihove. Fadl tako postupi i kada se svi okupie, Memun izrazi
svima dobrodolicu i ree: 'Pozvao sam vas radi korisne i dobre stvari. Treba
da vodite raspravu s mojim amidiem, koji mi je tek prispio iz Medine.
Okupite se sutra svi ovdje i neka niko ne izostane.' Oni izjavie: 'ujemo i
pokoravamo se! Sutra ujutro emo svi biti ovdje.' Hasan ibn Sehl Nevfeli
biljei: Bili smo kod Imama zabavljeni razgovorom, kad odjednom ue
njegov sluga Jasir i ree: 'Memun vas selami i poruuje da e se sutra kod
njega okupiti prvaci razliitih kola, vjerski poglavari svih vjera i uenjaci
kelama. Kae da, ukoliko elite, doete sutra na taj skup, a ako ne elite, on
nee istrajavati. Ako elite, on e poslati nekoga po vas, i to mu nee biti
teko.' Imam kratko odgovori: 'Prenesi mu moje selame i kai da shvatam ta
eli. Sutra ujutro, ako Bog da, doi u tamo.' Nevfeli, inae jedan od
Imamovih drugova, dalje biljei: Kada Imamov sluga Jasir izae, Imam me
pogleda i ree: 'Ti si iz Iraka, a Iraani su bistri i pronicljivi, pa ta misli o
ovome? Kakve namjere ima Memun pa okuplja sljedbenike irka i prvake
razliitih vjera?' Odgovorih: 'On vas eli iskuati i ispitati granice vaeg
znanja. Ali, njegov plan je na klimavim nogama jer, tako mi Boga, postavio
ga na loe temelje!' Imam ree: 'A ta on to hoe i kakav plan je smislio?' Ja
(Nevfeli izgleda jo nije bio posve svjestan velianstvenosti Imamovog
znanja pa se plaio Memunovih spletki) odgovorih: 'Uenjaci kelama su
sljedbenici novotarija i suprotstavljeni su islamskim uenjacima. Naime, uen
ovjek ne porie istinu, a oni su spremni da sve poriu i bave se sofizmom.
Navede li im dokaz za Boiju jednost, rei e da taj dokaz ne prihvataju, a
kae li da je Muhammed poslanik Boiji, trait e da to dokae. Ukratko,
radi se o opasnim ljudima. Nastoje zbuniti ovjeka i toliko su vjeti u sofizmu
da te na kraju natjeraju da odustane od svoga stava. rtvovao bih se za te,
budi oprezan s njima!' Imam se tad osmjehnu i ree mi: O Nevfele, boji li
se to da e oni pobiti moje dokaze i ostaviti me bez dokaza? Ja, kajui se
zbog svojih rijei, rekoh: Ne, tako mi Boga, ja se za vas nimalo ne plaim i
nadam se da e vam Allah podariti pobjedu nad njima! Onda mi Imam ree:
O Nevfele, eli li znati kada e se Memun pokajati zbog ovoga to ini?
Da, odgovorih, a Imam nastavi: Onda kada uje da sljedbenicima Tevrata
dokazujem Tevratom, sljedbenicima Indila dokazujem Indilom, Sabejcima
govorim njihovim jezikom, zoroastrijancima se obraam na perzijskom, a
Bizantincima na grkom, i kako sa sljedbenikom svake kole govorim
njegovim jezikom. I zaista, kad pobijem dokaze svake skupine posebno, tako
da se oni odreknu svog vjerovanja i prihvate moje rijei, Memun e tada
shvatiti da mu ne pripada poloaj na kojem se nalazi! Tada e se zaista
pokajati. A nema snage ni moi, osim kod Allaha Svevinjeg!
Nevfeli dalje svjedoi: ''Ujutro Fadl ibn Sehl doe kod Imama i ree:
'Vama sam u slubi. Oekuje vas va amidi (Memun), a kod njega se ve
220
okupilo drutvo.' Imam mu ree: 'Ti samo poi prije mene, a ja u, ako Bog
da, doi.' Onda Imam uze abdest, podijeli s nama svoj savaki-erbet1 pa onda
poosmo zajedno na Memunov dvor. Ondje zatekosmo skup poznatih i
uglednih ljudi, a meu njima bijae i Muhammed ibn Dafer2 sa skupinom
Haimija i Alijevih potomaka, te neki vojni zapovjednici. Kada Imam ue,
Memun ustade, a ustadoe i Muhammed ibn Dafer i prisutne Haimije.
Imam sjede do Memuna, a svi ostali ostadoe stajati iz potovanja prema
Imamu, sve dok im on ne dade znak da sjednu. Memun je neko vrijeme o
neemu ustro razgovarao s Imamom, a onda se obrati biskupu: O biskupe,
ovo je moj amidi, Ali ibn Musa ibn Dafer. On je sin Poslanikove keri
Fatime i Alija ibn Ebu Taliba. Volio bih da razgovara i raspravlja s njim, ali
u raspravi se dri puta pravednosti. Biskup ree: O Zapovjednie vjernika,
kako da raspravljam s njim kad e mi on dokazivati knjigom koju ja poriem
i pozivat e se na poslanika u kojeg ja ne vjerujem?! Tada Imam progovori:
O kranine, je li ti prihvatljivo da dokazujem Indilom, u koji ti vjeruje?
Biskup odgovori: A kako bih mogao poricati rijei Indila? Da, tako mi
Boga, potvrdit u ono to kae, makar bilo i na moju tetu! Tad Imam kaza:
Pitaj sve ta eli, a onda sasluaj odgovore! Biskup upita: ta kae o
Isaovom poslanstvu i njegovoj Knjizi? Porie li neto od to dvoje? Imam
ree: Ja potvrujem Isaovo poslanstvo i Knjigu njegovu, ali poriem da Isa
poslanik nije najavio Muhammeda, blagoslov i mir Boiji neka je na nj i
njegove, i Knjigu njegovu, te svoj ummet obradovao tom sretnom vijeu!
Biskup tada upita: Zar se za svoje tvrdnje nee pozvati na dva pravedna
svjedoka?! Svakako, odgovori Imam. Biskup onda zatrai: Tada za
Muhammedovo poslanstvo navedi dva svjedoka koji ne pripadaju tvojoj vjeri
i koji kranima nisu sporni, a trai i od nas da za svoje tvrdnje navedemo
dva svjedoka koji ne pripadaju naoj vjeri. Imam odgovori: Upravo si se
poeo ponaati nepravedno, kranine. Prihvata li kao svjedoka nekoga ko je
pravedan ovjek, a bio je i blizak Isau, sinu Merjeminom? Biskup ree:
Svakako, ali ko je taj pravedni ovjek, navedi njegovo ime? Imam upita:
ta kae za Ivana iz Dejlama? Biskup odgovori: Odlino, on bijae Isau
najdrai ovjek! Imam onda kaza: Tako ti Boga, zar se u Indilu ne prenosi
da je Ivan rekao: 'Hazreti Mesih me obavijestio o vjeri hvaljenog (ar.
Muhammed) Arapa i obradovao me vijeu da e on nakon njega doi kao
Boiji poslanik, pa sam ja njome obradovao uenike3 i oni su u nju
povjerovali.' Biskup odgovori: Da, Ivan to prenosi od Isaa, kazuje radosnu
vijest o poslanstvu tog ovjeka, njegovoj svetoj porodici i nasljednicima, ali
nije kazao kada e se to dogoditi i nije naveo njihova imena po kojima bismo
ih prepoznali. Onda Imam ree: Ako dovedem nekoga ko poznaje Indil da
1
Savaki-erbet je slatko pie koje se pravilo od brana.
2
Sin Imama Sadika i amida Imama Ride.
3
Uenicima (havarijuni) se u islamskoj tradiciji imenuju apostoli.
221
ti kae retke u kojima se spominje Muhammedovo ime, njegova porodica i
njegov ummet, hoe li onda povjerovati? Biskup odgovori: To bi bilo
izvrsno! Imam tada upita Nestasa Bizantinca: Zna li napamet treu knjigu
Indila? Da, odgovori ovaj. Onda upita velikog rabina: Poznaje li i ti
Indil?, a ovaj odgovori: Da, tako mi Boga! Onda Imam ree:
Pogledajmo treu knjigu Indila, pa ako ondje ima spomena o Muhammedu
i njegovoj porodici, posvjedoi u moju korist, a ako nema, posvjedoi protiv
mene. Onda Imam poe napamet kazivati treu knjigu Indila, pa kada doe
do Poslanikovog imena zastade i okrenu se ka biskupu: O kranine, tako ti
Mesiha i njegove majke, prihvata li da ja poznajem Indil? Da, odgovori
biskup. Potom mu Imam kaza dio u kome se spominje Poslanik, njegova
porodica i ummet, pa ree: O kranine, ta sada kae? Jesu li ovo rijei
Isaa sina Merjemina? Ako porekne ovo, onda si porekao i Isaa, i Musaa, i
postao si nevjernik! Biskup na to kaza: Ja ne poriem ono to jasno postoji
u Indilu i prihvatam to. Onda se Imam obrati prisutnima: Svi budite
svjedoci da je potvrdio!
Potom se Imam opet obrati biskupu: O biskupe, pitaj me ta god hoe!
Biskup upita: Kazuj mi o uenicima Isaa sina Merjeminog. Koliko ih je bilo,
i koji od njih bijahu uenjaci Indila? Imam odgovori: Pita o tome ovjeka
koji zna. Uenika je bilo dvanaest, a najueniji i najuzorniji meu njima bio
je Luka. A to se velikih kranskih uenjaka tie, bilo ih je trojica: Ivan
Veliki iz Baha, drugi Ivan iz Karkisa, te Ivan Dejlemi iz Redaza; kod ovog
potonjeg bilo je ime Poslanika, njegove porodice i ummeta, te je on tom
vijeu obradovao ummet Isaov i Israelane. A onda Imam ree: O
kranine, tako mi Boga, mi vjerujemo u onog Isaa koji je vjerovao u
Muhammeda. Jedino to vaem poslaniku Isau zamjeramo jeste to je malo
postio i malo se molio. Biskup se na te rijei prenerazi, pa ree: Tako mi
Boga, sada si ocrnio svoje znanje i pokvario sve to si napravio! A ja sam
mislio da si ti najueniji meu muslimanima! Imam upita: O emu
govori?, a biskup kaza: Kae da je Isa malo postio i malo se molio, a on
nije niti jednoga dana mrsio niti je ikada prespavao itavu no. Svaki dan je
postio i po cijelu no se molio! Onda Imam upita: A kome je postio i kome
se molio? Tako biskupa ostavi bez odgovora i ovaj zauti. (Naime, ako
prihvati da je Isa obavljao obrede bogotovlja, kako onda da objasni da Isaa
smatra samim Bogom.) Imam zatim ree: O kranine, imam jo jedno
pitanje za tebe. Biskup sada ponizno odgovori: Odgovorit u ako budem
znao. Imam upita: Porie li da je Isa oivljavao mrtvace samo s
doputenjem Boijim? Biskup, koji se naao u orsokaku, odgovori:
Poriem, jer onaj ko oivljava mrtve, vraa vid od roenja slijepom i lijei
gubavca jeste sami Bog i dostojan je oboavanja! Onda mu Imam ree:
Hazreti Il'jas je inio isto, oivljavao je mrtve, hodao po vodi, vraao vid
slijepima, lijeio gubavce, pa ga njegov ummet nije prihvatio za boanstvo i
222
niko se nije njemu klanjao. I poslanik Ezekiel1 inio je isto to i Mesih,
odnosno oivljavao je mrtve.
Tada se Imam obrati velikom rabinu: O rabine, zar u Tevratu ne nalazi
da je kada je Nabukadonosor odveo u Babilon zarobljene idove Bog
posalo Ezekiela za njima, pa je on oivio one koji su bili ubijeni? To je istina
koja je zapisana u Tevratu i to ne porie niko, osim poricatelja Istine. Veliki
rabin kaza: Sluao sam o tome i to mi je poznato. Istinu kae, ree
Imam, pa nastavi: O idove, uzmi i otvori svoju knjigu Tevrat, a onda poe
napamet izgovarati Tevrat, dok je rabin gledao u knjigu i potvrivao
klimajui glavom i udei se.
Onda se Imam okrenu ka kraninu i ispria mu o nekim udima
Poslanika islama: o tome kako je Poslanik svojom rukom oivio neke umrle i
kako su njegovim blagodarnou izlijeeni neki koji su bolovali od
neizljeivih bolesti, pa ree: Ipak, mi ga nikada nismo smatrali svojim
Bogom. Ako zbog ovakvih mudiza Isaa smatrate svojim Bogom, onda biste
boanstvima morali smatrati i Il'jasa i Ezekiela, jer i oni su oivljavali mrtve.
A Ibrahim, Boiji prijatelj, iskidao je ptice na komadie i njihove dijelove
odnio na okolna brda, pa ih je pozvao i one su mu dole ive. I Musa ibn
Imran je oivio sedamdeset ljudi koji su s njim otili na brdo Tur, pa su usljed
vienog bljetavila pomrli. Nita od ovoga ne moe porei, jer o tome
kazuju i Tevrat, i Indil, i Zebur, i Kur'an. Trebamo li onda sve njih smatrati
boanstvima?! Potom Imam upita velikog rabina poznaje li Knjigu Izaijinu,
pa ovaj ree: Dobro je poznajem. Onda mu Imam upita: Sjea li se kada
Izaija ree: 'I vidjeh jahaa na magarcu, u odjei od svjetla (ukaz na hazreti
Mesiha), i vidjeh jahaa na kamili, a lice mu je sijalo poput Mjeseca (ukaz na
Poslanika islama)'? Rabin odgovori: Da, Izaija je tako rekao. Onda Imam
upita: O kranine, sjea li se rijei Isaovih u Evanelju: 'Ove stvari sam
vam govorio dok sam bio s vama. Ali, Paraklit2 e doi i posvjedoiti mene
(onako kako ja svjedoim njega) i sve e vam objasniti!'? Biskup odgovori:
Mi prihvatamo ono to iz Indila navodi. Zatim je Imam rekao o kako je
nestalo prvotnog Indila i kako su kasnije Indile pisala etvorica: Marko,
Luka, Ivan i Matej, i svaki je napisao svoj (i to su evanelja kojima se krani
sada koriste), pa je naveo biskupa da kae jo protivrjenih stvari. Ovaj je
tako bio dokraja poraen i nije imao kamo uzmaknuti. Zato, kada mu Imam
ponovo ree: O biskupe, pitaj me ta god hoe!, on odustade i ree: Neka
1
Imam, mir neka je na nj, govori o poslaniku Dizkilu, u islamu poznatom jo i kao Hizkil ili
Zul-Kifl.
2
Baraklita ili Faraklita na arapskom, kojeg je najavio poslanik Isa odnosi se Poslanika
Muhammeda. U Indilu Ivanovom, u dijelovima 14, 15 i 16 nalaze se nagovjetaji o
njegovom dolasku.
223
sada pita neko drugi. Tako mi Mesiha, nisam mislio da meu muslimanima
ima neko poput tebe!1
Svaki put kada bi bili nasamo, Imam Rida je davao Memunu opomene i
upozorenja da se mora bojati Boga i da ne smije initi nedjela. Govorio mu je
da ne slua savjete Hasana i Fadla ibn Sahla, jer mu oni nisu mislili dobro.
Ova dvojica, opet, svim snagama su nastojali da Memuna odvrate od Imama,
iji je ugled u narodu iz dana u dan rastao, naroito poslije naprijed
predoene rasprave i brojnih drugih slinih njoj. Na kraju, strah zbog
mogueg gubitka poloaja uinio je da se Memun odlui da tajno otruje
Imama. Njegov sluga, Abdullah ibn Beir kazuje. ''Halifa mi je naredio da
pustim da mi izrastu malo dui nokti na rukama. Onda mi je jednog dana dao
da umijesim neku nepoznatu smjesu. Odmah zatim, zatraio je da spravim
sok od ipka za Alija ibn Musaa. Kada je sok bio gotov, uzeo ga je i sam mu
ga je odnio. Imam je umro nakon dva dana.'' Ebu Salt, Imamov sluga kae:
''Kada je Memun izaao iz njegove sobe, Imam me je pozvao i rekao: 'Ebu
Salt, uradili su to!', poslije ega je poeo slaviti i veliati Boga.2 Imam Rida
je ukopan u mjestu Tus, danas poznatom kao Mehad.
1
Zbornik radova sa drugog svjetskog kongresa o liku i djelu Imama Ride, tom 1, str. 432-
452. Prilog ajetollaha Nasira Mekarima irazija.
2
ejh Mufid, Al-Irad, str. 477-478.
224
DEVETI IMAM, MUHAMMED DEVAD, s.a.
Deveti Imam, ije ime bijae Muhammed, a poznat je i kao Ebu Dafer i po
nadimcima Taki i Devad, roen je u Medini u Ramazanu 195. g. po Hidri.
Njegova majka Sebika, koja je porijeklom iz porodice Poslanikove ene
Koptkinje Marije, vaila je po osnovi svoga izvanrednog ponaanja za
najbolju enu onoga vremena, te je tako Imam Rida istie kao istu i estitu
gospou, ukraenu vrlinama. Na dan kada je umro njegov potovani otac,
Imam Devad imao je tek osam godina, a ehidom je postao u dobi od
dvadeset i pet godina. Sahranjen je na mezaristanu Kurej u Bagdadu, uz
kabur svoga djeda Muse ibn Dafera. Tokom svoga imameta, Devetom
Imamu bili su savremenici dvojica abasidskih halifa: Memun (193-218. h.g.)
i Mutesim (218-227. h.g.). Obojica su ga pod prisilom dovodili iz Medine u
Bagdad te su ga, na isti nain kako je Memun postupio sa Imamom Ridom,
drali u prijestonici kako bi pratili njegovo djelovanje.
U porodici Imama Ride i meu njegovim sljedbenicima o hazreti Devadu
govorilo se kao o blagoslovljenom i sretnom edu. Tako Ebu Jahja Sanati
kae: Jednom prilikom bio sam kod Imama Ride kada donesoe njegovog
sina Ebu Dafera, koji tada bijae djetece. Imam tada kaza: Ovo je edo od
koga blagodarnije za nae sljedbenike nije roeno!'' Izgleda da je Imam tako
govorio o svome sinu u razliitim prilikama i to je meu drugovima Imama
Ride bilo dobro poznato. Dvojica njih, Ibn Asbat i Ubbad ibn Ismail, biljee:
Bili smo kod Imama Ride kada donesoe Ebu Dafera. Upitasmo: 'Je li to
ono blagoslovljeno i blagodarno edo?', a on odgovori: 'Da, to je upravo ono
edo od koga blagodarnije po islam nije roeno!' Ebu Jahja Sanati ponovo
biljei: U Mekki dooh kod Imama Ride i vidjeh kako Imam guli bananu i
daje je svome sinu Ebu Daferu. Upitah: 'Je li to ono blagoslovljeno i
blagodarno edo?', a on ree: 'Da, to je edo kakvo jo nije roeno u islamu i
od njega nema blagodarnijeg za nae sljedbenike!'
Moda neko pomisli kako ovo znai da je Imam Devad bio od vee
koristi za sljedbenike Ehli-bejta od svih prethodnih imama, ali to nije tano.
Razmatranje ovog pitanja i historijskih vrela i svjedoanstava pokazuje nam
da se ovim hadisom izgleda eljelo rei da je hazreti Devad roen u
uvjetima koji su znaili posebno dobro i blagodat za ehlibejtski pokret.
Naime, doba Imama Ride bio je zaista posebno vrijeme i Imam je u pogledu
odreivanja svoga nasljednika, odnosno imenovanja sljedeeg imama bio
suoen s tekoama kakve nisu postojale u doba prethodnih imama. Odnosno,
s jedne strane, nakon ehadeta Imama Kazima skupina onih koji su poznati
kao vakfije, voeni materijalnim probicima, poricali su imamet hazreti Ride
koji, s druge strane, nije imao mukog potomka sve do svoje etrdeset i
225
sedme godine. S obzirom na okolnost da je u Poslanikovom hadisu kazano da
je imama dvanaest i da su iz potomstva Imama Husejna, nepostojanje
mukog potomka dovodilo je u pitanje imamet hazreti Ride i nastavak
imamske loze. Koristei se injenicom da hazreti Rida nije dotada imao sina,
vakfije su poricale njegov imamet. Potvrda da je bilo tako upravo jeste i
izraavanje protivljenja Husejna ibn Kijame Vasitija kod Osmog Imama u
vezi s ovim pitanjem. Ibn Kijama je bio jedan od prvaka vakfija, i u svome
pismu Imamu Ridi optuuje ga zato to nema potomstva, pitajui: Kako
moe biti Imam, a nema sina? Imam mu u odgovoru pie: Kako moe
znati da neu imati sina? Tako mi Boga, za nekoliko dana Allah e mi
podariti sina koji e razdvojiti istinu od zablude! Nije to bio jedini prigovor
ove vrste, nego su Husejn ibn Kijama i drugi prvaci vakfija ovakve prigovore
ponavljali u razliitim prilikama i okolnostima, a Imam Rida poricao je i
odbacivao njihovo takvo dokazivanje, sve dok roenjem hazreti Devada ove
otrovne objede nisu bile dokinute. Poloaj Imama i njegovih sljedbenika, koji
je dotada bila nepovoljan, konano je osnaen i ugled ehlibejtske kole je
porastao.
Ipak, smutnja vakfija i neprijatelja porodice nosilaca imameta ila je dotle
da su oni, ak i nakon roenja hazreti Devada, dakle kada su ostali bez
svoga najjaeg dokaza svakako iz zlobe, zavisti i nemoi otili u svojim
objedama tako daleko da su tvrdili kako hazreti Devad zapravo i nije sin
Alija ibn Muse!!! Oni su sa ovim neljudskim te islamu tako stranim nainom,
nastojali uvredama zavesti narod, ali kao dokaz nisu mogli nai nita, osim
razliite puti izmeu oca i sina (!), budui da je hazreti Devad bio
crnomanjast, i prigovarali su kako jo nije bilo imama tamnije puti. Osmi
Imam je tvrdio kako se nesumnjivo radi o njegovom sinu, ali vakfije su
govorile: Poslanik je prihvatao presudu strunjaka za usporedbu likova,1 pa
pozovimo njih. Imam, pred njihovim navaljivanjem, ree: Pozovite ih
onda, mada se ja ne uputam u takve stvari, ali im nemojte rei zato ih
zovete. Jednoga dana, prema prethodnom dogovoru, sva braa i sestre
hazreti Ride okupili su se u vrtu, a sam Imam, odjeven u grubu vunenu
odjeu i s kapom na glavi, kopao je aovom u vrtu, ne obraajui panju na
prisutne, tako da bi posmatra zakljuio kako se radi o nekom baovanu.
1
Oni na koje se ovdje misli pod perzijskim izrazom ghijafeshenasan zapravo su osobe koje
su se bavile dokazivanjem porijekla na osnovu fizikih slinosti izmeu oca i sina (neto
slino savremenoj fiziognomiji). Ovakve osobe i njihov zanat kod Arapa su uivali veliki
ugled. Ulema ehlibejtske kole ovakvo bavljenje i zaraivanje njome smatra haramom.
Ustvari, jedan dio uleme svaku vezu sa ovim smatra haramom, dok drugi dio smatra ovu
vjetinu haramom ukoliko onaj ko se njome bavi tvrdi kako su njegovi zakljuci sasvim
sigurno tani i nepobitni. Tako ni Imam Rida zasigurno nije ovaj metod smatrao
mjerodavnim i injenica da je dopustio da se takve osobe pozovu moe se objasniti
okolnou da ili nije imao izbora, ili je znao da e naposljetku objede koje su njegovi
protivnici iznosili biti oborene.
226
Tada hazreti Devad zatrai od strunjaka za utvrivanje srodstva na osnovu
slinosti da meu okupljenima prepoznaju njegovog oca. Oni jednoglasno
zakljuie: Otac ovog djeaka nije ovdje prisutan. Meutim, ovaj ovjek
ovdje je njegov amida, ovaj drugi je pak amida prvome, a ova ena je
djeakova amidina. Ako bi neko ovdje bio djeakov otac, onda je to onaj
ovjek koji kopa u vrtu, jer kukovi su im isti. Tada se Imam Rida pridrui
okupljenim, a vjetaci uglas uzviknue: Ovaj ovjek je djeakov otac! Tada
Ali ibn Dafer, amida hazreti Ride, ustade i poljubi hazreti Devada, pa
ree: Svjedoim pred Bogom da si ti moj Imam! Tako propade jo jedna
spletka i potvora neprijatelja imameta kojom su htjeli utrnuti Boije svjetlo.
S obzirom na okolnost da je hazreti Devad prvi imam koji je preuzeo
imamet jo kao djeak, prirodno je da se, kada govorimo o njegovom ivotu,
nameu pitanja: Kako je tako mlada osoba mogla preuzeti tako osjetljivu i
odgovornu dunost kakva je imamet, odnosno predvoenje muslimana? Da li
je uope mogue da ovjek u tim godinama posjeduje takvu razinu
savrenstva da bi mogao biti Poslanikov nasljednik? Da li se kod ranijih
ummeta ikada desilo neto slino? Odgovarajui na ova pitanja, treba imati
na umu sljedee: Tano je da doba sazrijevanja i punog intelektualnog i
fizikog razvoja ovjeka obino ima odreene starosne granice, odnosno
obino postoji starosna dob koja se smatra vremenom dosezanja krajnjeg
fizikog i intelektualnog razvitka. Meutim, zato bi bilo nemogue da
Gospodar, Koji sve moe i Koji vlada svime, zarad osobitog dobra, uini da
neki odabrani robovi Njegovi takvu zrelost steknu bre i ranije. U historiji
ovjeanstva bilo je osoba koje su predstavljale izuzetak od tih openitih
zakona i koje su, voljom i potporom Stvoritelja svjetova, jo u djetinjstvu
postajali voama i predvodnicima svojih naroda. Kako bi bilo jasnije o emu
govorimo, navest emo neke primjere tih izuzetnih prilika.
Kur'an asni o hazreti Jahji i o injenici da je on za poslanstvo odabran
jo u djetinjstvu kae: O Jahja, prihvati Knjigu odluno! a dadosmo mu
mudrost jo dok je djeak bio.1 Neki tumai kau da se pod izrazom hukm
ovdje misli na mudrost i uenost, dok drugi kau da je rije o poslanstvu.
Potvrda potonjeg su i predaje koje susreemo u zbirci Usul-i Kafi, poput one
od Petog Imama, koji izraz hukm na oznaenom mjestu tumai kao
poslanstvo te kae: Nakon Zekerijjaove smrti njegov sin Jahja naslijedio je
od njega Knjigu i mudrost, pa zato Svevinji kae: 'O Jahja, prihvati Knjigu
(nebesku) odluno a dadosmo mu poslanstvo jo dok je djeak bio!'
Iako je obino potrebno da dijete, da bi progovorilo, bude staro oko
dvanaest mjeseci, znamo da je hazreti Isa progovorio odmah po roenju,
branei od objeda svoju majku koja je, Boijom voljom, zatrudnjela bez
mua, te je zato bila izloena uvredama i potvorama i pobijajui optube
1
Marjam, 12.
227
zlonamjernih. Tom prilikom izgovorio je rijei koje moe izrei jedino
odrastao ovjek. asni Kur'an ovako prenosi njegove rijei: Ja sam Allahov
rob ono ree meni e On Knjigu dati i vjerovjesnikom me uiniti, i
uinie me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredie mi da dok sam iv
molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj dobar budem, a
nee mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.1 Dakle, s obzirom na
navedeno, zakljuujemo da je i prije Imama bilo Boijih ljudi koji su se
odlikovali ovakvim boanskim darom i da nisu samo nai Imami oni kod
kojih nalazimo takvu posebnost.
Bavei se ivotima naih Imama razumijevamo da su se oni u svojim
vremenima, a posebno u doba Imama Devada bavili ovim pitanjem i
odgovarali na njega predoenim dokazima. Primjera radi, pozivamo vas da
obratite panju na sljedee predaje: Ali ibn Asbat, jedan od drugova Imama
Ride i Imama Devada, biljei: Jedom dooh kod Imama Devada pa se tom
prilikom zagledah u njegovo lice, sve iz elje da ga kada se vratim u Egipat
to bolje opiem njegovim pristalicama.2 Upravo tada Imam Devad koji je
upravo itao neki moj rad, sjede pored mene, pa ree: 'O Ali ibn Asbat, Bog
je u pogledu imameta uinio isto to i u pogledu poslanstva. Svevinji o
hazreti Jahji, a.s., kae: A dadosmo mu poslanstvo jo dok je djeak bio! A o
hazreti Jusufu, a.s., kae: I kad on stasa, Mi ga mudrou i znanjem
obdarismo..3 A o hazreti Musau, a.s., kae: I kad se on opasa snagom i stasa,
dadosmo mu mudrost i znanje.4 I tako, kao to je mogue da Allah nekome u
etrdesetoj godini daruje znanje i mudrost, takoer je mogue da mu tu
mudrost daruje dok je ovaj jo dijete. Jedan od drugova Imama Ride biljei:
Bili smo kod Imama Ride u Horasanu. Jedan od prisutnih obrati se Imamu:
'O predvodnie moj, ako se ne dao Bog! vama neto desi, kome da se
okrenemo?' Imam odgovori: 'Mome sinu Ebu Daferu.' Tada onaj ovjek
primijeti kako hazreti Devad nema dovoljno godina, a Imam Rida na to ree:
'Svevinji je Isaa ibn Merjem uinio poslanikom i donosiocem novog
vjerozakona kada Isa bijae mlai nego Ebu Dafer sada!' Imam Rida rekao
je Muameru ibn Haladu, jednom od svojih drugova: Ebu Dafera sam
postavio na svoje mjesto i uinio ga mojim nasljednikom. Mi smo porodica u
kojoj na najmlai vjerno slijedi naeg najstarijeg.
Ipak, i pored svega kazanog o mogunosti da se jo u ranim godinama
stekne velika Boija blagodat, pitanje maloljetnosti hazreti Devada ostalo je
bez valjanog odgovora ne samo za brojne obine sljedbenike, ve je bilo
predmetom rasprava i nekih uistinu velikih ehlibejtskih uenjaka. Upravo
1
Marjam, 30-32.
2
Iz ovih rijei Alija ibn Asbata moe se zakljuiti da je u ono vrijeme Imam imao
sljedbenika i u Egiptu i da su oni eljeli uti kako Imam izgleda.
3
Jusuf, 22.
4
Al-Kasas, 14.
228
zato su se nakon ehadeta Imama Ride odnosno poetkom imameta njegovog
malodobnog sina hazreti Devada, sljedbenici Ehli-bejta, posebno oni iz
najprostijijeg puka, nali u pravom vrtlogu razliitih opasnih i novatorskih
stavova, tako da je maloljetnost hazreti Devada postala jedno zaista krupno
pitanje. Ibn Rustem Taberi, uenjak iz 4. hidretskog stoljea, pie: Kada
njemu bijae est godina i nekoliko mjeseci, Memun ubi njegovog oca, to
kod sljedbenika Ehli-bejta izazva zbunjenost i pometnju. Meu ljudima se
javie razliita miljenja: smatrali su kako je Ebu Daferu premalo godina, a
sljedbenici u ostalim gradovima bili su zbunjeni. Iz ovog razloga osnivana
su izaslanstva koja su se sastajala sa Imamom Devadom kako bi ga ispitala i
uvjerila se da on posjeduje dovoljno znanja za imamet. Postavljali bi mu
razliita pitanja, a nakon njegovih usredsreenih i jasnih odgovora, smirivali
bi se i sticali sigurnost i povjerenje.
Historiari u vezi s ovim pitanjem piu: Kada Imam Rida 202. godine
preseli s Ovoga svijeta, Ebu Daferu bijae blizu sedam godina te se zato u
Bagdadu i drugim gradovima javie meu ljudima razliita miljenja. Zato se
Rejjan ibn Salet, Safvan ibn Jahja, Muhammed ibn Hakim, Abdurrahman ibn
Hadad i Junus ibn Abdurrahman, sa jo nekolicinom uglednih i povjerljivih
sljedbenika Ehli-bejta, okupie u kui potonjeg, u dijelu Bagdada poznatom
kao Berke Zilzel, te su ondje oplakivali Imamovu smrt. Junus im ree:
Proite se plaa i aljenja, nego pogledajmo ko e preuzeti imamet. Kome
da se obraamo dok ono dijete ne stasa? Tada skoi Rejjan ibn Salet, uhvati
Junusa za grlo i poe ga daviti i udarati, govorei: Zar nam se predstavlja
kao vjernik, a u srcu taji sumnju i nevjerovanje?! Ako je Bog njemu odredio
imamet, ak da se radi i o novoroenetu koje se juer rodilo, on e biti poput
starca od stotinu godina! A ako mu od Boga to nije namijenjeno, sve da mu je
i stotinu godina, bit e poput ostalih ljudi! Tada i ostali prisutni poee grditi
i kuditi Junusa. Sve se to deavalo upravo kada se bilo primaklo vrijeme
Hada. Osamdeset fakiha i uenjaka iz Bagdada i drugih gradova uputie se
na Had, s namjerom da se u Medini sastanu s Ebu Daferom. Kada stigoe u
Medinu, u kui Imama Sadika ne naoe nikoga te posjedae na jednu veliku
prostirku i odluie da ekaju. Tada ue Abdullah ibn Musa, amida hazreti
Devada, i pridrui se skupu. Onda neko od prisutnih ree: Ovo je sin
Poslanika Boijeg, pa ko god ima neko pitanje, neka ga pita. Nekolicina
prisutnih postavie mu pitanje, ali on im nije ponudio tane odgovore... Ljudi
se zbunie i rastuie. Posebno se fakihi sneveselie i, spremajui se da krenu,
primijetie: Da je Ebu Dafer znao odgovoriti na naa pitanja, ne bi nam
poslao Abdullaha s njegovim neispravnim odgovorima. Uto se otvorie
vrata i meu okupljene ue rob Muvafak i uzviknu: Ebu Dafer dolazi!, pa
svi ustadoe, doekae ga na nogama i nazvae mu selam. Imam ue i sjede,
dok su svi prisutni utjeli. Onda poee postavljati Imamu pitanja, pa kada na
sva dobie jasne i potpune odgovore, obradovae se, stadoe initi hajr-dove
229
za Imama i hvaliti ga te izjavie: Va amida Abdullah davao nam je takve i
takve fetve! Imam onda ree: O amida, ta e sutra kad stane pred
Allaha Svevinjeg, pa te On upita: Zato si robovima Mojim davao fetve kada
je u ummetu bilo uenijih od tebe?! Ishak ibn Ismail, koji je te godine bio s
ovom skupinom, biljei: I ja sam sastavio pismo s deset pitanja koja sam
kanio postaviti Imamu. U to vrijeme ena mi bijae trudna, pa rekoh sebi:
'Ako mi odgovori na pitanja, zamolit u ga da dovom zamoli Boga da dijete
koje moja ena nosi bude sin.' Kada su ljudi postavljali pitanja Imamu,
ustadoh i ja drei ono pismo u rukama, a kada me Imam ugleda, ree mi: 'O
Ishak, dajte mu ime Ahmed!' I zaista, moja ena uskoro rodi sina i nadismo
mu ime Ahmed! Ovaj i drugi susreti, rasprave i razgovori sa Imamom
Devadom ulili su ljudima vjeru i sigurnost u njegov imamet, rastjerali
oblake sumnje i nedoumice koji se bijahu nadvili nad njihovim umovima i
uinili da zasja jasno sunce Istine.
Iako je, kako je ve kazano, Imam Devad prvi od Imama koji je imamet
preuzeo jo u djetinjstvu, vodio je neke uistinu izvanredne i udesne
razgovore i rasprave. Takve rasprave vodio je upravo stoga to, usljed
njegovog maloljetstva, brojni sljedbenici Ehli-bejta nisu bili posve sigurni u
njegov imamet te su takvi, elei stei sigurnost i kao neku vrstu ispita,
postavljali Imamu razna pitanja. (Meutim, prvaci i ueni meu njima, drei
se ehlibejtskog nauka, u ovom pogledu nisu imali ni najmanju sumnju). S
druge strane, bilo je to vrijeme kada su muteziliti ojaali, njihovo uenje se
ubrzano irilo i napredovalo, a tadanja vlast pruala im je podrku, pomaui
ih svojim uticajem i dajui im materijalnu i moralnu potporu. Znamo da se
idejna linija mutezilita zasnivala na izrazito naglaenom povjerenju u
ogranieni i grekama skloni ljudski um. Muteziliti su vlastiti razum uzimali
kao mjerilo za sve vjerske propise i nauavanja vjere, te su prihvatali ono to
bi razum izriito potvrdio, a odbacivali i podvrgavali prigovorima sve ostalo.
Budui da se dosezanje do stepena imameta u djetinjstvu za njih, zapravo
naizgled, nije moglo razumski objasniti, bili su spremni postavljati Imamu
najtea i najsloenija pitanja, nadajui se da e ga tako poraziti u znanstvenim
okrajima. Ali, kroz sve ove znanstvene rasprave i sueljavanja, hazreti
Devad zahvaljujui svjetlu imamskog znanja svojim usredotoenim i
jasnim odgovorima je rasprivao sve sumnje i nedoumice u pogledu svoga
vodstva, te je nepobitno dokazao svoj imamet i nadmonost imama openito.
Upravo stoga se slina nedoumica nije ukazala kada je imamet preuzeo
hazreti Hadi koji je takoer preuzeo imamet u djetinjstvu budui da su
ve svi bili shvatili kako maloljetstvo ne znai nikakvu zapreku kada se radi o
ovakvom Boijem daru. Kada je Memun stigao iz Tusa u Bagdad, poslao je
hazreti Devadu pismo u kojem ga poziva da doe u Bagdad. Svakako, kao i
u sluaju dovoenja Imama Ride u Tus, ovdje se samo naizgled radilo o
pozivu, a zapravo je bila rije o prinudnom putovanju. Uglavnom, Imam se
230
odazvao i, nekoliko dana po dolasku u Bagdad, Memun ga je pozvao na dvor
te mu je ponudio ruku svoje keri Ummi Fadl. Imam na tu ponudu nije nita
odgovorio, a Memun je njegovu utnju protumaio kao znak prihvatanja, te je
odluio da obavi sve potrebne pripremne radnje.
Memun je kanio prirediti veliku svadbenu sveanost, ali vijest o tome
izazva meu Abasidima provalu nezadovoljstva pa stadoe prigovarati
Memunu: Kakve su to sada zamisli?! Sada, kada Ali ibn Musa vie nije
meu ivim i kada je jasno da hilafet ostaje meu Abasidima, ti bi da ga opet
vrati Alijevoj porodici?! Znaj da neemo dopustiti da se to dogodi! Zar si
zaboravio onih nekoliko godina neprijateljstva meu nama?! O emu
priate?, upita Memun, a oni uzvratie: Ovo je jo jedan malodobnik i on
ne moe posjedovati znanje i uenost! Memun im kaza: Vi ne poznajete
ovu porodicu: i veliki i mali njihov golemo je obdaren znanjem i uenou! A
ako ne prihvatate to to vam kaem, iskuajte ga! Dovedite uenjaka u kojeg
imate povjerenja, pa neka raspravlja s ovim djeakom. Tada e se obznaniti
da sam rekao istinu. Abasidi meu uenjacima odabrae Jahju ibn Aksema1
pa Memun uprilii skup na kojem e biti provjereni znanje i uenost Imama
Devada. Kada se svi okupie, Jahja istupi pred Memuna i ree: Doputa li
da ovom djeaku postavim neka pitanja?, a Memun kaza: Pitaj njega da ti
dopusti. Jahja tada upita Imama Devada za doputenje, a Imam mu ree:
Pitaj ta god eli. Jahja tada upita: ta kae o osobi koja je bila muhrim
(odjevena u ihrame radi obavljanja Hada), pa je kao takav lovio i ulovio
ivotinju?2 Imam Devad ree: Da li je ta osoba svoju lovinu ulovila u hilli
(izvan granica zabranjenog podruja) ili unutar zabranjenog podruja? Je li
taj ovjek znao da je zabranjeno loviti kada se odjenu ihrami ili nije? Da li je
namjerno iao u lov ili se radi o sticaju okolnosti? Da li je to uinio slobodan
ovjek ili rob? Radi li se o odrasloj osobi ili o djetetu? Da li je njegov ulov
kakva pernata ivotinja ili neto drugo? Radi li se o sitnoj ili krupnoj divljai?
Da li mu je svejedno to je to uinio ili se pokajao zbog svoga djela? Da li je
lovio nou ili danju? Da li je ihrame obukao radi Hada ili radi Umre? Jahja
se nae zateen pred svim tim potpitanjima koja mu je Imam postavio pa su
se na njegovom licu mogli proitati znaci nemoi i nesnalaenja i on stade
1
Jahja je bio jedan od glasovitih uenjaka Memunovog doba, poznat i meu odabranicima, i
meu pukom kao vrstan poznavalac razliitih znanosti. Kao uenjak fikha uivao je
izvanrednu slavu te je Memun, iako je i sam bio veoma uen, toliko potivao Jahjin nauni
stepen da mu je povjerio voenje svih dravnih poslova i poloaj vrhovnog kadije. Jahja je
upravljao i administrativnim poslovima te odjelom za brigu o sirotinji. Ukratko, pod svojim
nadzorom imao je sva pitanja tadanje prostrane islamske drave, a na dvoru je vaio za
Memunu najbliu osobu.
2
Lov je jedna od aktivnosti koje su zabranjene ovjeku koji je odjenuo ihrame radi
obavljanja Hada ili Umre. Propisi i pravila vezani za Had najzamreniji su meu fikhskim
propisima. Upravo zato se Jahja ibn Aksem opredijelio za pitanja u vezi sa propisima Hada,
mislei da e tako zbuniti Imama i dovesti ga u bezizlazan poloaj.
231
zamuckivati, a prisutni uvidjee njegovu slabost pred Imamom. Memun tada
ree: Hvala Allahu na tome da se desilo upravo ono to sam predviao! A
onda se okrenu svojim dvorjanima i rodbini pa im ree: Jeste li se sada
uvjerili u ono to niste htjeli prihvatiti?!
Ljudi se onda razioe i na okupu ne ostade niko, osim ljudi iz halifinog
najblieg okruenja. Memun se onda obrati Imamu Devadu: rtvovao bih
se za te, bilo bi dobro da nam kae presudu u vezi sa svakim od sluajeva
koje si nabrojao pa da se okoristimo tim znanjem. Imam Devad odgovori:
Svakako. Ako muhrim lovi u hilli (izvan zabranjenog podruja) i njegova
lovina bude neto od krupne peradi, tada je iskupnina za taj prekraj jedna
ovca. Ako je pak lovio u zabranjenom podruju, iskupnina je dvostruko vea.
Ako je izvan zabranjenog podruja ulovio neto od sitne peradi, tada e
iskupnina biti janje koje se tek odvojilo od vimena, a ako je to uinjeno
unutar zabranjenog podruja, tada je iskupnina janje i protuvrijednost ubijene
ivotinje. Ako je izvan zabranjenog podruja ubio neku divlja, iskupnina e
biti: za divljeg magarca krava, za noja kamila, a za srndaa ovca.
Ukoliko se to desilo unutar zabranjenog podruja, iskupnina e biti
dvostruka. Ukoliko je muhrim uinio djelo zbog kojeg je duan zaklati
kurban, onda e ga zaklati na Mini, ukoliko se nalazi na Hadu, a ako obavlja
Umru, kurban e zaklati u Mekki. Iskupnina je jednaka za ovjeka koji je
znao i za ovjeka koji nije znao propise. Meutim, ukoliko je namjerno
postupio ovako, poinio je grijeh, ali ako je to uinio sluajno i iz neznanja,
na njemu nema grijeha. Slobodan ovjek duan je sam osigurati svoju
iskupninu, a ukoliko se radi o robu, onda je to duan uiniti njegov vlasnik.
Dijete nije duno dati iskupninu, dok je odrastao obavezan to uiniti. Onaj ko
se pokajao zbog svoga djela nee imati onosvjetske kazne, dok e onaj ko se
nije pokajao biti na Onome svijetu kanjen. Memun na ovo ree: Svaka ti
ast, o Ebu Dafere! Allah ti dao svako dobro! Sada bi bilo dobro da ti neto
pita Jahju ibn Aksema onako kako je on tebe pitao. Tada se Ebu Dafer
obrati Jahji: Da te pitam?, a ovaj odgovori: Kako je tebi volja, rtvovao
bih se za te! Ako budem mogao, odgovorit u, a ako ne, okoristit u se tvojim
znanjem. Onda Ebu Dafer upita: Kai mi kakav je to sluaj da ovjek u
noi pogleda enu, i taj pogled mu se smatra haramom, a kada svane, ona mu
postane halal, ali onda mu u podne ona opet bude haram, da bi mu za ikindiju
postala halal, ali za akam mu je ponovo haram, a u vrijeme jacije halal, pa
mu je iza ponoi ona iznova haram, ali sa zorom mu postane halal? Jahja
kaza: Ne, tako mi Boga, ne nalazim odgovora na takvo pitanje! Ne shvatam
zato mu sad biva haram, sad halal. Ako nalazite za shodno, pouite nas
odgovoru. Ebu Dafer onda kaza: Radi se o eni koja je bila robinja nekog
ovjeka. Drugi ju je pogledao, i taj pogled mu je bio haram. Ujutro, meutim,
on je kupio robinju od njenog vlasnika, i ona mu je postala halal. U podne ju
je oslobodio, i time mu je ona postala haram. Za ikindiju se vjenao s njom, i
232
ona mu je ponovo postala halal. U vrijeme akama uinio je zihar,1 i ona mu
je opet haram. Za jaciju on daje iskupninu za zihar, i ena mu opet postaje
halal. U noi joj daje razvod, i ona mu time biva haram, ali u zoru ponitava
tu odluku, i ena mu nanovo biva halal.
Osim rasprava poput ove koju smo naprijed naveli, Imam Devad je i na
druge naine uvjerljivo pokazivao koliko su dvorski pravnici i sudije slabi i
dokazivao je svoju prednost nad njima, koja je dolazila iz njegovog
imamskog znanja. Na taj nain je uvjerenje u ustanovu imameta meu pukom
dodatno jaano. Jedan od takvih primjera je i onaj koji se tie Imamove fetve
u pogledu naina odsijecanja ruke kradljivcu, a radilo se o sljedeem:
Zurkan,2 koji bijae blizak prijatelj sa Ibn Ebu Davudom,3 biljei: Jednom se
Ibn Ebu Davud vrati sa skupa kod Mutesima tuan i neveseo. Upitah ga za
razlog, a on mi ree: 'Danas sam poelio da sam umro prije dvadeset godina!'
'Zato?', upitah, a on odgovori: 'Zbog onoga to mi je na skupu kod Mutesima
priredio Ebu Dafer (Imam Devad)!' 'O emu se radi?', upitah, a on ispria:
'Neki ovjek priznao je krau, pa zatrai od halife (Mutesima) da izvri nad
njim Boiji propis i tako ga oisti od grijeha. Halifa sazva sve pravnike, a
meu njima i Muhammeda ibn Alija (hazreti Devada), pa nas upita: 'Odakle
(do kojeg dijela) treba odsjei ruku kradljivcu?' Ja odgovorih: 'Od zgloba
ake.' 'Koji je dokaz za to?', upita halifa, a ja odgovorih: 'Zato to je u ajetu o
tejemumu kazano ta se podrazumijeva pod rukom: ...Onda rukama svojim
istu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih preite,4 dakle
radi se o rukama do lanaka.' Jedna skupina pravnika sloi se oko ovoga sa
mnom, dok drugi rekoe da lopovu treba odsjei ruku do lakta, a kad ih
Mutesim upita za dokaz, kazae: 'U ajetu se u vezi s abdestom kae: ...Lica
svoja i ruke svoje do iza lakata operite,5 dakle, radi se o ruci do lakta.' Onda
Mutesim upita Muhammeda ibn Alija (Imama Devada): 'A kakav je va
stav?' On odgovori: 'Oni su dali miljenje, pa mene potedi.' Mutesim je
navaljivao i zakle ga da kae svoje stav. Muhammed ibn Ali onda ree: 'Poto
si me zakleo, rei u svoj stav. Oni grijee, jer lopovu treba odsjei samo
prste, a ostatak ruke ostaje itav.' 'Na temelju kojeg dokaza?', upita Mutesim,
pa on ree: 'Zato to je Poslanik Boiji, blagoslov i mir neka su s njim i
1
Ziharom se naziva sluaj kada mu kae eni: Tvoje tijelo mi je poput majinog, sestrinog
ili kerkinog. Time mu ena postaje haram, i on je duan dati posebnu iskupninu za zihar
kako bi mu ena ponovo postala halal. Prije islama, u doba dahilijeta, zihar se smatrao
svojevrsnim razvodom i njime je ena mukarcu zauvijek postajala haram, ali sa islamom je
to izmijenjeno i mu je postao duan jedino dati iskupninu.
2
Zurkan je nadimak muhadisa Ebu Dafera, a njegov sin Amr ubraja se meu Esmaijeve
uitelje. (Medlisi, Isto, sv. 5, str. 5.)
3
Ibn Ebu Davud je za Memunove, Mutesimove i Mutevekkilove vlasti bio bagdadski kadija
(Medlisi, Isto, str. 5.)
4
Al-Ma'ida, 6.
5
Al-Ma'ida, 6.
233
njegovim, rekao da se sedda ini sa sedam dijelova tijela: licem (elom), s
dva dlana, s dva koljena, s dvije noge (dva nona palca), pa ako se kradljivcu
odsijee ruka do zgloba ili do lakta, onemoguit e mu se obavljanje sedde.
Osim toga, Allah Svevinji kae: Mjesta za seddu (mesadid1) su Allaha
radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!2 A ono to je Allaha radi ne moe
se odsijecati.' Ibn Ebu Davud dalje biljei: Mutesim prihvati odgovor
Muhammeda ibn Alija i naredi da se kradljivcu odsijeku prsti a mi se
osramotismo pred prisutnim! te ja od stida i sramote poeljeh da umrem!
Prenosi se da je nakon to je Memun svoju ker vjenao za Imama
Devada3 na skupu na kojem su prisustvovali Memun, Imam, Jahja ibn
Aksem i mnogi drugi, Jahja upitao Imama: Prenosi se da je Dibril doao
Poslaniku i rekao: 'O Muhammede, Allah ti alje selame i kae: Ja sam
zadovoljan Ebu Bekrom, pa ga upitaj je li on zadovoljan sa Mnom?' Kakvo je
tvoje miljenje o ovom hadisu? Imam ree: Ja ne poriem vrline Ebu
Bekra, ali onaj ko prenosi ovaj hadis mora imati na umu drugi hadis koji je
Poslanik islama izrekao na Oprosnom hadu: 'Mnogo je onih koji lau na
mene, a nakon mene e ih biti jo vie. Ko god slae na mene, njegovo
mjesto bit e u Dehennemu. Zato, kad vam prenesu da sam ja neto rekao,
uporedite to s Knjigom Boijom i mojim Sunnetom, pa uzmite ono to se
slae s Knjigom Boijom i mojim Sunnetom, a odbacite ono to ne bude u
skladu s tim.' Onda Imam Devad nastavi: Predaja o Ebu Bekru nije u
skladu s Knjigom Boijom, jer Svevinji kae: Mi stvaramo ovjeka i znamo
ta mu sve dua njegova haje, jer Mi smo njemu blii od vratne ile
kucavice.4 Zar je Ebu Bekrovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo bilo Allahu
skriveno, pa da Poslanik mora pitati o tome?! Zdrav razum to ne moe
prihvatiti. Jahja zatim nastavi: Prenosi se takoer: 'Ebu Bekr i Omer su na
Zemlji ono to su Dibril i Mikail na Nebesima.' Imam odgovori: I u vezi s
tim hadisom valja porazmisliti. Naime, Dibril i Mikail dva su meleka bliska
Aru Boijem i nikad nisu uinili ni najmanji grijeh niti su makar na tren
otkazali poslunost Allahu. Meutim, Ebu Bekr i Omer bili su murici pa,
1
Mesdid izvorno znai mjesto na kojem se obavlja sedda, te su tako mesdidi damije,
kue Boije i svako mjesto gdje se ini sedda Allahu. Ali, mjestima sedde smatraju se i
dijelovi tijela kojima inimo seddu i upravo stoga je u ovoj predaji izraz mesadid
protumaen kao sedam dijelova tijela koji uestvuju u seddi. Takoer, u jednoj predaji od
Imama Sadika, zabiljeenoj u zbirci Kafi i tefsiru Alija ibn Ibrahima Komija, rije mesadid
je protumaena kao sedam dijelova tijela s kojima se obavlja sedda. Isto tumaenje daju i
Sa'd ibn Dubejr, Zeddad i Fera'. Uostalom, da je u ovakvom tumaenju bilo ita sporno,
zasigurno bi prisutni pravnici na Mutesimovom skupu izrazili protivljenje, ali oito je da su i
oni bili saglasni da mesadid, makar u jednom svome znaenju, podrazumijeva sedam
dijelova tijela koji uestvuju u seddi.
2
Al-Dinn, 18.
3
Na stranicama koje slijede raspravljat emo o ovom braku.
4
Kaf, 16.
234
iako su prihvatanjem islama postali muslimani, veinu svoga ivotnog vijeka
proveli su u irku i idolopoklonstvu. Stoga je nemogue da ih Allah poredi sa
Dibrilom i Mikailom. Tada Jahja ree: U predaji je reeno i: 'Ebu Bekr i
Omer su prvaci dennetskih staraca.' ta kae na ovaj hadis? Imam
odgovori: Nemogue je da to bude tano, jer sve dennetlije su mladi i meu
njima nee nai staraca da bi im Ebu Bekr i Omer bili poglavari. Ovaj hadis
izmislile su Emevije kao odgovor na ono to je Poslanik islama blagoslov i
mir neka je s njim i njegovim! kazao o Hasanu i Husejnu: 'Hasan i Husejn
prvaci su dennetskih mladia.' Jahja nastavi: Prenosi se i: 'Omer ibn
Hattab je svjetiljka dennetlijama.' Imam na ovo uzvrati: To je takoer
nemogue, jer u Dennetu su Allahu bliski meleci, Adem, Muhammed,
blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, svi Boiji poslanici i vjerovjesnici,
pa kako je mogue da Dennet nee biti obasjan njihovim svjetlom, ali hoe
Omerovim?! Tada Jahja ree: Preneseno je da Omerovim jezikom govore
meleki (sve to Omer kae govori nadahnuem meleka). Imam odgovori:
Ja ne poriem Omerove vrline, no Ebu Bekr, koji je bio uzorniji od Omera, s
minbera je rekao: 'Imam ejtana koji me zavodi, pa kada vidite da sam
skrenuo s ispravnog puta, vratite me na njega.' Jahja kaza: Prenosi se da je
Poslanik rekao: 'Da meni nije dato poslanstvo, sigurno bi bilo dato Omeru.'1
Imam odgovori: Knjiga Boija sigurno je istinitija od tog hadisa, a u njoj
Allah kae: Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli; i od tebe, i od Nuha,
i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, vrst smo zavjet uzeli.2
U ovom ajetu jasno se kae da je Allah od vjerovjesnika uzeo zavjet, pa kako
bi onda bilo mogue da se taj zavjet promijeni? Nijedan Boiji poslanik nije
ni koliko traje treptaj oka inio irk Allahu, pa kako bi onda Allah mogao dati
poslanstvo nekome ko je vei dio svoga ivota proveo inei irk?! Osim
toga, Poslanik je rekao: 'Ja sam bio poslanik dok je Adem jo bio izmeu
duha i tijela (jo nije bio stvoren).' Jahja ponovo ree: Prenosi se da je
Poslanik rekao: 'Nikad mi Objava nije bila prekinuta, a da nisam pomislio
kako je prenesena na porodicu Hattabovu (otac Omerov), odnosno da je
poslanstvo preneseno s mene na njih.' Imam odgovori: To je takoer
nemogue, odnosno nemogue je da Poslanik posumnja u svoje poslanstvo.
Allah kae: 'Allah odabire poslanike meu melekima i ljudima.'3 (Dakle,
budui da se radi o Boijem odabiru, ne ostaje nikakvog mjesta za sumnju
Boijeg Poslanika u njegovo poslanstvo.) Jahja tada kaza: Prenosi se da je
Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, rekao: 'Kada bi se
spustila kakva kazna Boija, niko osim Omera ne bi bio od nje
poteen.' Imam ree: Ni to nije mogue, jer Allah je Poslaniku islama
1
Allame Amini dokazao je da su prenosioci ovog hadisa bili laljivci . (Al-Ghadir, sv. 5, str.
312-316.)
2
Al-Ahzab, 7.
3
Al-Had, 75.
235
kazao: Allah ih nije kaznio jer si ti meu njima bio; i Allah ih nee kazniti sve
dok neki od njih mole da im se oprosti.1 Dakle, sve dok je Poslanik meu
ljudima i dok muslimani ine istigfar, Allah ih nee kazniti.
Kazivanja i rasprave Imama Devada, njegova rjeavanja krupnih fikhskih
i naunih pitanja, izazvala su uenje i divljenje islamskih uenjaka i
analitiara, bilo da je rije o iijama ili o sunijama, svi su uviali Imamovu
znanstvenu veliinu i svako ga je na svoj nain hvalio. Ibn Hader Hejtemi
pie: Memun ga je odabrao za svoga zeta budui da je, unato maloljetnosti,
po svojoj uenosti, obavijetenosti i blagosti, bio ispred svih uenjaka.
eblendi kae: Memunu bijae veoma drag, jer unato svojoj mladosti,
ispoljavao je visoke vrline, uenost i umnost, te je posve iznio dokaze svoje
veliine.2 Ehlibejtski uenjaci ejh Mufid i Fettal Niaburi ovako govore o
Imamu: Memunu bijae drag, jer je uviao da je, usprkos mladosti, po
svojoj uenosti, mudrosti i pameti stigao na razinu do koje nije dosegao
nijedan od tadanjih uenjaka.3 Dahiz Osmani Mu'tezili,4 inae jedan od
protivnika Alijeve porodice, ubraja Imama Devada meu desetericu
taliba, o kojima kae: Svaki od njih je po svojoj uenosti, skruenosti,
ibadetu, hrabrosti i istoti bio znamenit. Neki od njih bili su halife, a drugi
nasljednici hilafeta, i njih desetorica su niz oeva i sinova. A oni su Hasan
ibn Ali ibn Muhammed ibn Ali ibn Musa ibn Dafer ibn Muhammed ibn Ali
ibn Husejn ibn Ali. Niko meu Arapima i nearapima nema ovako plemenitu
lozu.5
Govorei o ivotu Imama Ride kazali smo da je Memun, suoen s nizom
prepreka i tekim politikim prilikama, odluio pribliiti se Poslanikovoj
porodici pa je zato Osmog Imama primorao da prihvati
prestoljonasljednitvo, ime je smjerao provesti u djelo nekoliko svojih
nakana. S druge strane, Abasidi su bili izrazito nezadovoljni ovakvim
Memunovim ponaanjem, plaei se da e hilafet tako s Abasida prei na
Alijevu porodicu, te su prigovarali Memunu i smirili su se tek nakon to je on
otrovao Imama, ime je ponovo stekao njihovo povjerenje. Memun je
trovanje Imama obavio u najstrooj tajnosti, odnosno na sve naine je
nastojao da narod ne sazna kako on stoji iza tog zloina. Kako bi prikrio
svoje nedjelo, pretvarao se da je duboko oaloen. Unato svemu
iznesenom, Alijevoj porodici je naposljetku bilo sasvim jasno da Imamov
1
Al-Anfal, 33.
2
Nurul-Absar, Kairo, Mektebutul-mehedul-husejni, str. 161.
3
Al-Irad, Kom, Mektebetu-basireti, str 319; Ridvetul-va'izin, Bejrut, Muaseseji 'ilmije ve
Matbu'at, str. 261.
4
Dahiz je inae ivio u Basri, vaio je za veoma uenog ovjeka i pisac je niza knjiga o
razliitim znanostima svoga doba. Bio je savremenik Imama Devada, a potom i njegovog
sina.
5
Murtedaul-amili, Sajjed Dafer, Negahi be zendegi-je sijasi Imam Javad, Kom 1365, str.
106.
236
ubica ne moe biti niko drugi, osim Memuna. To je izazvalo veliku srdbu i
oaloenost meu narodom, to je predstavljalo opasnost za Memuna pa on,
plaei se da se sve ne okona loe po njega, pripremi novu spletku. Hinjei
blagonaklonost i prijateljstvo prema Imamu Devadu odluio je vjenati
svoju ker za Imama, kako bi se time okoristio onako kako se okoristio
imenovanjem Imama Ride za prestolonasljednika. U skladu s tom nakanom,
204. h.g., dakle godinu dana nakon ehadeta Imama Ride doveo je Imama
Devada iz Medine u Bagdad, pa je na skupu na kojem je Imam raspravljao
sa Jahjom ibn Aksemom (o emu smo naprijed govorili), objavio da e svoju
ker Ummi Fadl vjenati za hazreti Devada. Ovaj brak, na kojem je Memun
toliko istrajavao, imao je nesumnjive politike pobude, te je lahko zakljuiti
da je Memun na ovaj nain mogao ostvariti nekoliko ciljeva. aljui svoju
ker u Imamovu kuu, imao ga je pod stalnim i potpunim nadzorom i bio je
obavijeten o svemu ta on ini. (Memunova ker je, kako nam historijska
vrela svjedoe, odlino obavljala ovu ulogu Memunovog dounika i
obavjetajca.) Memun je krivo procjenjivao da e na ovaj nain povezati
Imama sa njegovim razvratnim dvorom, te ga tako odvui u opainu, bahatost
i razvrat, ime bi na njegovu svetost pala mrlja i njegov ugled kao istog
Imama bi bio u narodu naruen. Ovakvom vezom odvratio bi lanove Alijeve
porodice od protivljenja i prigovora i sebe bi predstavio kao nekoga ko im je
naklonjen. Jo jedan Memunov cilj je bio prevariti puk. Memun je znao rei:
Sklopio sam ovaj brak kako bi Ebu Dafer dobio dijete sa mojom kerkom,
pa bih ja postao djed djeteta koje je potomak Poslanika i Alija ibn Ebu
Taliba. Sreom, ni ova Memunova podvala nije uspjela, jer njegova ker
nije nikad rodila. Imam Devad svu djecu je dobio s drugom enom.
Dakle, ovo su bili Memunove pobude za ovaj brak. Ali, sada treba
odgovoriti: Zato je Imam Devad ikako prihvatio takav brak? Budui da je
Imam nesumnjivo poznavao stvarne Memunove namjere i ciljeve, te da je
dobro znao da je upravo Memun krivac za veliki zloin ubistva njegovog oca
Imama Ride, dalo bi se zakljuiti da je Imamovo prihvatanje ovog braka
posljedica pritisaka koje je Memun vrio. Naime, taj brak iao je u prilog
samo Memunu, nikako ne i Imamu. Takoer, moemo pretpostaviti da je
Imamova bliskost s dvorom znaila da Mutesim nee tek tako moi ubiti
Imama, a predstavljala je i zatitu Imamovim sljedbenicima pred nasiljem
halifinih ljudi. Dakle, to bi se u izvjesnom smislu moglo porediti sa onim
primjerom kada je Ali ibn Jektin prihvatio da bude Harunov vezir, kako bi
svoj uticaj na dvoru iskoristio za ciljeve ehlibejtskog pokreta. Husejn Mekari,
jedan od drugova Imama Devada, biljei: Posjetih u Bagdadu Imama
Devada i vidjeh kako ondje ivi. Pomislih: 'Sada, kada ivi ovako ugodno,
nikad nee ni pomisliti da se vrati u svoj zaviaj, u Medinu.' Imam je sjedio
oborene glave, a onda podie glavu i, lica blijedog od tuge, ree: 'O Husejne,
jemeni hljeb i gruba sol u haremu Poslanika Boijeg drai su mi nego sve
237
ovo to vidi!' Zato Imam i nije ostao u Bagdadu, nego se sa svojom enom
Ummi Fadl vratio u Medinu, gdje je ivio do 220. godine po Hidri.
I pored svih ogranienja, Imam Devad uspio je preko zastupnika i
povjerenika ouvati veze sa svojim sljedbenicima. Na itavom podruju pod
abasidskom vlau odreeni su povjerenici, i njihovim ivim zauzimanjem
zaprijeeno je da doe do rasula meu sljedbenicima Ehli-bejta. Imamovi
povjerenici djelovali su u mnogim krajevima: Ahvazu, Hamadanu, Sistanu,
Bustu,1 Reju, Basri, Vasitu, Bagdadu, te u tradicionalnim sreditima
sljedbenika Ehli-bejta, tj. u Komu i Basri. Imam je svojim pristalicama
dopustio da iznutra vre uticaj na vlast, odnosno da obnaaju odgovorne
dunosti u upravnom poretku. Tako su Muhammed ibn Ismail ibn Bazi' i
Ahmed ibn Hamza Komi drali visoke poloaje u dravnoj vlasti. Nuh ibn
Derrad bio je neko vrijeme kadija u Bagdadu, a potom u Kufi. Bilo je jo
njegovih sljedbenika na vlasti, pa je tako Husejn ibn Abdullah Niaburi bio
upravitelj Busta i Sistana, a Hakim ibn Ulija Esedi bio je upravitelj u
Bahreinu. Obojica su slali hums Imamu Devadu odnosno tajno su iskazivali
privrenost Devetom Imamu.2 Govorei o pitanju Imamove maloljetnosti,
vidjeli smo da Ali ibn Asbat biljei kako je pri susretu sa Imamom paljivo
prouavao njegovo lice, kako bi ga mogao vjerno opisati njegovim
sljedbenicima u Egiptu, to nam jasno govori da je Imam i tamo imao svoje
sljedbenike i ljude koji su mu bili naklonjeni. Tako itamo: Pojava
ehlibejtskog pokreta u Egiptu desila se posredstvom doseljenja onamo nekih
muhadisa iz Kufe, poput Muhammeda ibn Muhammeda ibn E'aba, Ahmeda
ibn Sehla, Husejna ibn Alija Misrija i Ismaila ibn Muse Kazima, koji su svoje
djelovanje nastavili u toj zemlji.3 Kulejni prenosi da je hazreti Devad, na
molbu nekog svoga sljedbenika iz Busta i Sistana, pisao upravitelju tog
podruja da ovog ovjeka ne optereuje prevelikim porezima. Budui da je
tamonji upravitelj bio Imamov sljedbenik, ne samo da onom ovjeku nije u
sklopu poreza naplatio dotadanja dugovanja, ve ga je oslobodio poreza sve
vrijeme dok je ondje bio na mjestu upravitelja. Pored toga, naredio je da se
tom ovjeku dodijeli mirovina.
Poznato nam je da su kulturne djelatnosti predstavljale vanu sastavnicu u
ivotima naih Imama. Svaki od ovih velikana bavio se u raspoloivom
vremenu kulturnim radom i u okviru svoje kole odgajao je uenike
posredstvom kojih se u drutvu irilo znanje i nauka. Meutim, drutveni i
1
Ebul-Feda' (672-721. h.g.) pie: Bust se nalazi na obalama rijeke Helmand. To je velik i
bogat grad u Sedestanu (Sistanu). Okolo ima mnotvo palmika i vinograda. Od Busta do
Gazne ima nekih etrnaest konaka. (Takvimul-beledan, prijevod Abdul-Muhammed Ajeti,
Bunjad-e farhangi Iran, Teheran 1349, str. 391.)
2
Dr. Husejn, Dasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, perz. Prijevod dr. Sejjid
Muhammed Taki Ajetullahi, prvo izdanje, Amir Kabir, Teheran 1367, str 79.
3
Isto, str. 78.
238
politiki uvjeti su u vrijeme svakog od njih bili drugaiji. Naprimjer, u doba
Imama Bakira i Imama Sadika, mir neka je s njima, drutveni uvjeti su bili
veoma povoljni kako smo to opisali u prikazu njihovih ivota te zato
vidimo da je uenika Imama Sadika bilo ak etiri hiljade. Ali, u vrijeme
Imama Devada, pa sve do razdoblja Imama Askerija, usljed politikih
pritisaka i strogog praenja njihovog djelovanja od strane dvora, domen
njihovog djelovanja bio je veoma ogranien, pa je zato i broj uenika i
prenosilaca predaja koje su oni odgojili osjetno manji nego u vrijeme hazreti
Sadika. Ne treba nas stoga uditi injenica da je broj drugova hazreti
Devada i prenosilaca njegovih predaja bio tek sto i deset ljudi, a oni su
ukupno prenijeli oko 250 njegovih hadisa. Naime, s jedne strane, Imam je bio
pod stalnom politikom paskom i nadzorom, a, s druge strane, ehadet je
okusio veoma mlad uenjaci su saglasni da nije ivio due od dvadeset i pet
godina. Ipak, treba imati na umu i okolnost da je i meu tim malim brojem
Imamovih uenika i drugova bilo izuzetnih i istaknutih linosti, kao to su
Ali ibn Mehzijar, Ahmed ibn Muhammed ibn Ebu Nasr Bezneti, Zekerijja ibn
Adem, Muhammed ibn Ismail ibn Bezi', Husejn ibn Said Ahvazi, Ahmed ibn
Muhammed ibn Halid Taraki, i svaki od njih ubraja se meu istaknute
linosti na naunom popritu i na polju prouavanja fikha, a neki od njih
ostavili su iza sebe i brojna pisana djela. S druge strane, prenosioci predaja
Imama Devada nisu bili samo njegovi sljedbenici, ve su i muhadisi i
uenjaci drugih islamskih kola prenosili njegova uenja i islamske istine.
Tako, naprimjer, Hatib Bagdadi prenosi od Imama hadise po svome senedu.
Takoer, hafiz Abdulaziz ibn Ahdar Denabezi i knjizi Mualimul-'itretul-
tahiret, te autori poput Ebu Bekra Ahmeda ibn Sabita, Ebu Ishaka Sa'lebija i
Muhammeda ibn Mendeta ibn Muhrebiza, prenose u svojim historijskim i u
knjigama tefsira hadise od Imama Devada.
Memun je umro 218. h.g., a naslijedio ga je njegov brat Mutesim. On je
220. h.g. doveo Imama iz Medine u Bagdad, kako bi ga drao pod nadzorom.
Tako je, kako smo ranije vidjeli, Imam uestvovao na onom skupu na kojem
se raspravljalo o odsijecanju ruke kradljivcu, gdje je posramio bagdadskog
kadiju (Ibn Ebu Davuda) i ostale pravnike. Nekoliko dana kasnije, voen
zlobom i ljubomorom, Ibn Ebu Davud otiao je Mutesimu i rekao: elei
vam dobro, hou da vam stavim do znanja da ono to se desilo prije nekoliko
dana ne ide u prilog vaoj vlasti. Jer, vi ste u prisustvu uenjaka i uglednika
dali prednost fetvi Ebu Dafera (Imama Devada), ovjeka kojeg polovina
muslimana smatra halifom, a vas dre uzurpatorom njegove vlasti. Vijest o
tome proirila se meu narodom i njegovim sljedbenicima postala je dokaz da
pravo hilafeta pripada njemu. Mutesima, koji je svakako gajio u sebi
neprijateljstvo prema Imamu, pogodie te Ibn Ebu Davudove rijei pa odlui
ukloniti Imama. Naposljetku je i ostvario svoje prljave nakane te je jedan od
239
tajnika njegovih vezira otrovao Imama. U trenutku svog ehadeta Imam nije
imao vie od dvadeset i pet godina i nekoliko mjeseci.
240
DESETI IMAM, ALI HADI, s.a.
Imam Ali ibn Muhammed, deseti ehlibejtski imam, roen je polovinom
mjeseca Zul-hide 212. h.g. u okolini Medine, tanije u mjestu Surja. Njegov
otac bio je Deveti Imam, Muhammed Devad, a majka uzorna i potovana
ena. Najpoznatiji nadimci Desetog Imama su Ebul Hasan, Naqi i Hadi.
Preuzeo je imamsku dunost 220. h.g., nakon ehadeta njegovog potovanog
oca, u dobi od osam godina. Period njegovog imameta trajao je 33 godine, do
njegovog ehadeta 254. h.g. u gradu Samara. Napustio je Ovaj svijet u 41.
godini ivota.
Imamu Hadiju bili su savremenici tokom njegovog imameta nekoliko
abasidskih halifa, i to: Mutesim, Memunov brat (218-227. h.g.), Vasik,
Mutesimov sin (227-232. h.g.), Mutevekkil, Vasikov brat (232-248. h.g.),
Muntesir, Mutevekkilov sin (vladao 6 mjeseci), Musta'in, Muntesirov
amidi (248-252. h.g.) i Mu'tazz, Mutevekkilov drugi sin (252-255. h.g.)
Imam Hadi, otrovan je tokom vladavine posljednjeg od navedenih halifa.
Sahranjen je u njegovoj kui u Samari.
Drutvenopolitike prilike u ovom razdoblju vlasti Abasida obiljeavaju
neke osobine zbog kojih se ono razlikuje od ostalih razdoblja njihove
vladavine. Naprimjer, halifat je, kako za vlasti Emevija tako i za vremena
Abasida u ranijim razdobljima, posjedovao istinsku veliinu i slavu.
Meutim, u razdoblju o kojem govorimo, usljed sve veeg uticaja Turaka u
upravnom aparatu, poloaj halife je izgubio na znaaju i on je postao igraka
u rukama ovih novih elemenata. Tako je u praksi halifa imao tek poasnu
ulogu. Ipak, kad god bi osjetili kakvu opasnost po svoju vlast, halife, njihovi
turski pomagai i ostali slubenici vladajueg aparata bili su jedinstveni u
naporima da je sauvaju te da otklone svaku moguu prijetnju. U ovom
razdoblju, kao posljedica oputenosti i nemara koji je bio zavladao u
dravnom aparatu, halife su se odavale nonim zabavama, provodima i
terevenkama, tako da je itav dvor bio ogrezao u grijeh i opainu. Na
stranicama historijskih svjedoanstava nalaze se opirni opisi tih nonih
okupljanja. U to vrijeme abasidska vlast je svim sredstvima nastojala da,
irei meu narodom mrnju prema Alijevoj porodici i provodei protiv njih i
njihovih pristalica razliite kaznene mjere, nanese njihovom pokretu to je
mogue veu tetu. Kad god bi uoili i najmanju moguu opasnost od
alevijskog pokreta,1 vlasti bi odmah otpoele provoditi nemilosrdne
1
Termin alevije ovdje oznaava pristalice Alijeve porodice i same lanove te porodice te ga
ne treba mijeati sa alevijskom sljedbom prisutnom danas na prostorima Turske i Sirije.
241
protivmjere. Razlog ovakvoj strogosti bio je taj to se vlast, i pored svih
mjera uvida i nadzora koje je provodila, osjeala uzdrmanom i nesigurnom.
Postupanje alevija u ovom razdoblju bilo je takvo da se oni nisu pozivali
na odreenu linost, odnosno nisu pozivali narod da slijedi neku odabranu
osobu meu velikanima iz Poslanikove porodice. Naime, voe ovog pokreta
bile su svjesne da Imam ivi pod strogom prismotrom u Samari, najvanijem
abasidskom vojnom sreditu, te da bi njegov ivot bio zasigurno ugroen ako
bi se na njega javno pozivali. Ovaj pokret i ustanci koje je ishodio bili su
odgovor na irenje nepravde, tlaenja i nasilja u islamskom drutvu. Pobuna i
ustanaka nije bilo jedino za vrijeme vladavine Muntesira, koji je u odreenoj
mjeri bio sklon porodici poslanstva i imameta, pa Alijevi potomci i
sljedbenici Ehli-bejta nisu bili uznemiravani. Meutim, samo u razdoblju
izmeu 219. i 270. godine po Hidri, historijska vrela biljee 18 ustanaka. Svi
oni su doivjeli poraz, odnosno bili su ugueni od strane abasidskih vlasti.
Razloge neuspjeha ovih pobuna i ustanaka treba, s jedne strane, traiti u
slabosti vodstva, odnosno nesposobnosti njihovog zapovjednitva te, s druge
strane, u vjerolomstvu pristalica i pomagaa. Naime, voe ovih pokreta
uglavnom bez jasne i zaokruene zamisli o pravcima djelovanja esto su
nastupali brzopleto i nisu bili isto islamski pobueni, pa zato nisu ni uivali
podrku ehlibejtskog Imama. Svakako, neki od uesnika i podravalaca
ustanka bili su iskreni ljudi i istinski sljedbenici Ehli-bejta, spremni boriti se
do smrti za ostvarenje uzvienih ideala islama, ali takvi pojedinci bili su
rijetki. Veinu su inili oni koji nisu bili rukovoeni jasnim islamskim
ciljevima, nego su bili ozlojeeni tlaenjem i nasiljem koje su trpili, te su
ustali samo kako bi pokuali promijeniti prilike. Ovakvi ljudi su, kada bi
predosjetili poraz ili se suoili s pogibelji, uglavnom okretali lea svojim
voama i ostavljali ih same. Kako smo ve ukazali, veina ovih ustanaka nije
uivala podrku Imama zato to se nije radilo o posve islamskim pokretima,
ili zato to su se kod njihovih voa i postavki koje su zagovarali uoavala
neka zastranjenja i neke zablude, ili su njihovi planovi i namjere bili takvi da
se lahko mogao predvidjeti poraz ustanka. Ukoliko bi Imam takvom ustanku
ukazao otvorenu podrku, nakon njegovog poraza bi se u opasnosti nali
njegovi sljedbenici i sami temelji provoenja ehlibejtskog nauka.
Kao to moemo vidjeti iz popisa abasidskih halifa iz ovog razdoblja,
Mutevekkil je najdue bio savremenik Imama Hadija. Stoga emo posebno
obraditi njegov odnos prema Imamu. Ovaj halifa je iskazivao naroitu zlobu i
grubost prema Haimijama. Bio je podozriv prema njima i neprekidno ih je
za neto optuivao. Njegov vezir, Abdullah ibn Jahja ibn Hakan, opet,
neprestano ih je potvarao i podsticao ga da bude surov prema njima. Izgleda
da se od svih abasidskih halifa upravo Mutevekkil najrunije i najgrublje
odnosio prema Alijevim potomcima. Zaista je posebnu zlobu i mrnju gajio
je prema samom Aliju i njegovoj porodici. Ukoliko bi za nekog saznao da im
242
je naklonjen, odmah bi mu oduzimao svu imovinu, a takvog je obino ekalo
i pogubljenje. Imajui ovu okolnost na umu, hazreti Hadi je djelovao u
tajnosti, posebno u Mutevekkilovo vrijeme, i veze sa svojim sljedbenicima
odravao je uz najstroije mjere opreza. Dokaz za reeno je i primjer koji
biljei Muhammed ibn eref: Sustigoh Imama Hadija na ulici u Medini. On
mi ree: 'Zar ti nisi sin erefov?' 'Jesam', odgovorih, pa htjedoh neto upitati
Imama, ali on me prekide i ree: 'Nasred puta smo, a ovo nije mjesto za
postavljanje pitanja.' Ovaj primjer zorno pokazuje o kakvoj strahovladi se u
to vrijeme radilo i do koje mjere je Imam bio prinuen na djelovanje u
tajnosti. Istog naina postupanja drao se Imam Hadi i kada bi saobraao sa
svojim sljedbenicima iz drugih gradova, od kojih je poklone primao samo u
strogoj tajnosti. Jedan takav primjer nalazimo u knjizi Tarih ve ridal, u kojoj
Muhammed ibn Davud Komi i Muhammed Talhi prenose: Ponijeli smo iz
Koma prikupljeni hums i darove za Imama Ebul Hasana Hadija. Pred ulazak
u grad ususret nam doe Imamov glasnik i ree da se vratimo, budui da nije
bio pogodan trenutak za uruenje onoga to smo nosili. Mi smo se malo
vratili unatrag i ulogorili, pazei na stvari koje smo nosili. Onda nam od
Imama doe uputstvo da sve to natovarimo na kamilu koju nam je poslao i da
je onda bez vodia pustimo da se vrati k njemu. Kada sam mu nakon nekog
vremena doao u posjetu, on mi ree: 'Pogledaj one stvari koje ste mi poslali.'
Pogledah po njegovoj sobi i vidjeh da je ondje sve to smo mu bili ponijeli.
Nije jasno da li se ovaj sluaj desio dok je Imam ivio u Medini ili u Samari,
a posebno je u Samari bio pod strogim nadzorom i prismotrom. U svakom
sluaju, rije je o jasnom primjeru koji ukazuje na okolnost da je Imam veze
sa sljedbenicima odravao u strogoj tajnosti i to dalje od oiju dvorskih
dounika.
Tegobne prilike sa kojima su ehlibejtski imami bili suoeni tokom
vladavine Abasida primorale su ih da iznalaze sve nove i nove naine za
odravanje veze sa svojim sljedbenicima. Takav nain upravo je bilo
povezivanje posredstvom zastupnika, odnosno od Imama odreenih
povjerenika za pojedina podruja. Glavni cilj ovako nainjene mree bilo je
prikupljanje humsa, zekata i milodara za Imama. Osim toga, posredstvom
ovih zastupnika Imam je primao pitanja i slao odgovore svojim sljedbenicima
u vezi s pravnim, vjerskim i drugim pitanjima. Ova mrea djelovala je
izuzetno uinkovito. Ve je primijeeno da se Imam u Samari nalazio pod
strogim praenjem i prismotrom pa je stoga nastavio s razvijanjem ove mree
predstavnika i povjerenika, koju je zapoeo praviti ve njegov otac Imam
Devad, mir neka je s njim. Imenovanjem povjerenika i zastupnika za
razliite gradove i podruja stvorena je sreena i usklaena obavjetajna
mrea, koja je Imamu omoguavala da nastavi djelovanje i u tim tekim
prilikama. Uskraenost za izravan doticaj izmeu Imama i njegovih
sljedbenika dala je dodatnu vjersko-politiku vanost ustanovi
243
predstavnitva, pa je i odgovornost Imamovih povjerenika bila dodatno
poveana. Tako su oni postepeno sticali sve vrjednija iskustva u pogledu
oblikovanja odvojenih zajednica sljedbenika Ehli-bejta. Brojna historijska
svjedoanstva pokazuju da su povjerenici bili podijeljeni u etiri teritorijalne
jedinice: prvo podruje su predstavljali Bagdad, Medain i Kufa, drugo je
ukljuivalo Basru i Ahvaz, u tree su spadali Kom i Hamadan, a u etvrto
Hidaz, Jemen i Egipat. Svako podruje imalo je jednog vrhovnog
povjerenika koji je pod svojim nadzorom imao nekoliko lokalnih
predstavnika. Iz historijskih spisa se vidi kako je smo djelovanje ustanove
namjesnitva bilo pod nadzorom Imama Hadija, mir neka je s njim. Tako se
prenosi da je Imam u pismu koje je 232. h.g. uputio Aliju ibn Bilalu, svome
predstavniku u Bagdadu, napisao: Postavio sam Ebu Alija (Ibn Raida) na
mjesto Alija ibn Huseina ibn Abdurrabba. Povjerio sam mu ovu dunost zato
to je u dovoljnoj mjeri podoban, tako da niko nema prednost u odnosu na
njega. Znam da si ti glavni u svom podruju, pa sam naao za shodno da te o
ovome obavijestim u posebnom pismu. U svakom sluaju, treba da ga slijedi
i da mu povjeri prikupljene stvari. Obavijesti o ovome i ostale moje
sljedbenike i reci im da mu pomognu u izvravanju njegovih obaveza... U
drugom pismu, upuenom njegovim povjerenicima u Bagdadu, Medainu i
Kufi, pie: O Ejube ibn Nuhu! U skladu s ovom naredbom, kloni se bilo
kakvih sukoba sa Ebu Alijem. Obojica ste duni da, svaki u svojoj oblasti,
postupate u skladu sa povjerenom vam obavezom. Tako ete obojica moi
djelovati bez potrebe da se savjetujete sa mnom. O Ejube, u skladu s ovom
naredbom, ne prihvataj nita od ljudi iz Bagdada i Medaina, i nipoto ne
dopusti da iko od njih izravno uspostavlja vezu sa mnom. Ako ti neko ko ne
pripada tvome podruju ponudi kakva materijalna dobra, ne uzimaj to od
njega, ve ga uputi na povjerenika za njegovu oblast. O Ebu Ali, tebi takoer
savjetujem da se strogo dri onoga to sam naredio Ebu Ejubu! Takoer,
Imam je preko Ebu Alija ibn Raida uputio pismo svojim sljedbenicima u
Bagdadu, Medainu i Iraku. U njemu stoji: Postavio sam Ebu Alija ibn
Raida na mjesto moga dosadanjeg opunomoenika Husejna ibn
Abdurrabba. Dakle, prenio sam na njega sve Husejnove ovlasti, tako da e on
odsada prikupljati prihode namijenjene meni. Odabrao sam ga kao dostojnu i
uzornu osobu da se brine o vaim stvarima, pa mu se zato, Allahova milost
bila nad vama, obraajte radi uplate vaih doprinosa. Ne smijete biti u loim
odnosima s njim i proite se razmiljanja o bilo kakvom suprotstavljanju
njemu! Pourite sa svojim pokoravanjem Bogu i ienjem svojih imetaka i
klonite se meusobnog proljevanja krvi! Pomaite jedni druge na putu dobra i
bogobojaznosti, kako bi Allah spustio na vas Svoju milost! Svi se vrsto
Allahovog ueta drite i ne umirite, osim kao muslimani! Poslunost njemu
smatram poslunou meni, a neposlunost njemu isto je to i neposlunost
meni. Zato, izdrite u tom kretanju, kako biste stekli nagradu kod Boga i
244
kako bi On iz obilja Svoga popravio vae stanje! On je Milostivi i prema
robovima Svojim je dareljiv. Mi i vi Njemu se utjeemo. Ovo pismo napisah
vlastoruno. A samo je Allah dostojan svake hvale i slave!
Ali ibn Dafer bio je jo jedan opunomoenik Imama Hadija, rodom iz
Hemanije u okolini Bagdada. Dojava o njegovom djelovanju stigla je
Mutevekkilu pa ga on uhapsi i baci u tamnicu. Nakon dugog zatoenitva
naposljetku bio je puten. Onda je, po nareenju Imama Hadija, odselio u
Mekku i ondje se nastanio. Meu Imamovim opunomoenicima treba
svakako spomenuti i Ibrahima ibn Muhammeda Hamadanija. U pismu
upuenom njemu, Imam pie: Poslane stvari su mi stigle, pa neka Allah
prihvati tvoje djelo! Molim Ga da bude zadovoljan naim sljedbenicima i da
uini da budu s nama i na Ovom i na Onom svijetu. Ovo pismo jasno
pokazuje da je Ibrahim bio zaduen da se bavi finansijskim pitanjima te je,
vjerovatno uz neke druge dunosti, imao obavezu da prikuplja milote od
sljedbenika i da ih prosljeuje Imamu. U nastavku ovog pisma, hvalei
njegovo djelovanje i potvrujui njegov poloaj, Imam pie: Poslao sam
pismo i Nadru,1 u kojem sam mu poruio da ti se ne opire i da ti se ne
suprotstavlja te sam mu obznanio tvoj poloaj kod mene. Isto sam naloio i
Ejubu.2 Takoer, poslao sam pismo naim sljedbenicima u Hamadanu i
zatraio sam od njih da ti prue podrku, te sam im napomenuo da mi, osim
tebe, nemamo drugog opunomoenika ondje. U svakom sluaju, uloga
ustanove zastupnitva, posebno u vrijeme vlasti halife Mutevekkila, bila je
izuzetno vana. Privlaei k sebi osobe koje su bile protivalevijski
raspoloene i zapoljavajui ih u svoju slubu, Mutevekkil je nastojao
sprijeiti djelovanje svojih protivnika, te na obuhvatan nain okonati
njihovo tajno djelovanje. Otpoeo je itav niz radnji s ciljem hapenja alevija.
Provoene su uz posebnu okrutnost i estinu, tako da su neki od Imamovih
opunomoenika u Bagdadu, Medainu, Kufi i drugim irakim gradovima,
nakon stranih zlostavljanja, bili pogubljeni, a neki od njih su dopali tamnice.
Ovi halifini zahvati zadali su teak udarac mrei zastupnitva. Meutim,
Imam Hadi je ulaui veliki trud uspio da zastupniku mreu sauva i odri je
ivom i djelotvornom.
Kako bi Imama, drao pod prismotrom, Mutevekkil se posluio prljavim
postupkom svojih prethodnika. Namjera mu je bila da Imama na svaki
mogui nain motri i osujeti u djelovanju. Ranije smo vidjeli na koji nain je
Memun nadzirao djelovanje Imama Devada. Zahvaljujui vezama po osnovi
enidbe, uspijevao je pratiti i ono to je Imam inio u vlastitom domu, te je
bio obavijeten o svim njegovim pokretima i o ljudima koje je primao. Nakon
Imamovog ehadeta, bilo je posve oito da je tadanji halifa morao nastaviti s
ovakvim postupanjem i sa Imamovim nasljednikom. Jer, ukoliko bi ga
1
Nadr ibn Muhammed Hamadani (Tenkihul-mikal, sv. 3, str. 271).
2
Ejub ibn Nuh ibn Derad (Kamusur-ridal, Nahrul-islami 1410, sv. 2, str. 242).
245
ostavio da ivi u Medini, gdje ga nije mogao dokraja nadzirati, izvjesno je da
bi to predstavljalo ozbiljnu opasnost po vlast. Zbog toga prvi izvjetaj o
sumnjivim Imamovim aktivnostima potaknuo ga je da svoje namjere provede
u djelo. Tako je zbog jednog pisma upravitelja odluio da dovede Imama u
Samaru. Abdullah ibn Muhammed Haimi, tadanji upravitelj Medine, u
svome pismu halifi izrazio je veliku zabrinutost zbog Imamovog politikog
djelovanja i njegovog velikog ugleda u gradu. U svome pismu halifi, Imam je
poricao Abdullahove tvrdnje da on priprema pobunu. Mutevekkil, poput
pravog politiara, postupi licemjerno i prijetvorno. S jedne strane, smijeni
Abdullaha ibn Muhammeda s njegovog poloaja, a, s druge, naredi svome
tajniku da napie Imamu pismo u kojem e izraziti svoju naklonost prema
njemu i sranu elju da mu iz Medine doe u Samaru. U svakom sluaju,
pismo je glasilo ovako: U ime Boga. Nakon slave i hvale Bogu!
Zapovjednik vjernika dobro zna ko ste vi, i prihvata i iskazuje potovanje za
vau bliskost i srodstvo sa Poslanikom Boijim, blagoslov i mir neka je s
njim i njegovim. Njegov jedini cilj je priskrbiti Boije i vae zadovoljstvo.
Naredio je sada da se vojni zapovjednik i imam dume grada Medine,
Abdullah ibn Muhammed, koji se prema vama loe ponio i uvrijedio vas,
razrijei te dunosti i na njegovo mjesto postavi Muhammed ibn Fadl. Njemu
je nareeno da vam bude pokoran i da se trudi iskazati vam svako potovanje,
kako bi se time pribliio Bogu, Poslaniku Njegovom i Zapovjedniku vjernika
(Mutevekkilu). Zapovjednik vjernika udi za susretom s vama, kako bi
obnovio svoj zavjet. Ako imate volje posjetiti Zapovjednika vjernika, moete
krenuti na put zajedno s vaom porodicom i prijateljima. Plan putovanja sami
odredite i zadrite se usput gdje god vam je volja. Ukoliko imate volju za
predloeno, halifin slubenik Jahja ibn Harisma brinut e se o vaem
karavanu i bit e mu ast nai vam se na usluzi, jer Vi kod nas uivate
potovanje i posebnu naklonost! Neka je na Vas selam, milost i blagodat
Boija! Nema nikakve sumnje da je Imam znao za Mutevekkilove rune
namjere, ali nije imao izbora, osim poi u Samaru. Jer, njegovo odbijanje bi
posluilo kao dokaz onima koji su ga nastojali ocrniti i potvoriti, te bi
dodatno potaklo halifu protiv njega i dalo mu novi izgovor da ga podvrgne
jo veim neugodnostima i tegobama. Dokaz da je Imam znao za
Mutevekkilove mrane namjere i da je bio primoran krenuti na ovaj put jeste
i reenica koju je izgovorio u Samari: Pod prisilom sam doveden iz Medine
u Samaru.1 U svakom sluaju, Imam je prihvatio poziv i sa Jahjom ibn
Harismom zaputio se u Samaru.
Jahja ibn Harisma, koji je imao obavezu da dovede Imama Hadija iz
Medine u Samaru, ovako je opisao provoenje naloene obaveze u djelo:
Stigao sam u Medinu te se zaputio ka Alijevoj (Hadijevoj) kui. Kada su
1
Medlisi, Isto, str. 129.
246
ljudi saznali da sam bio kod njega te razloge moje posjete, u gradu nastade
velika pometnja i nezadovoljstvo, pa su ljudi toliko jadili i alili za njim da to
dotad nisam vidio. Nastojao sam ih smiriti, zaklinjui im se i govorei: 'Ne
radi se ni o kakvoj looj namjeri i ja nemam zadatak da mu izazovem bilo
kakvu neugodnost i tegobu.' Potom sam obavio pregled njegovog doma i
stvari u njemu. U njegovoj sobi nisam naao nita, osim nekoliko primjeraka
Kur'ana i knjiga dova. Nekoliko slubenika pripremie njegovo iseljenje iz
kue, a lino sam mu bio na usluzi na putu od njegove kue do Samare. Kada
smo prispjeli u Bagdad, najprije se susretoh sa namjesnikom u Bagdadu,
Ishakom ibn Ibrahimom Tahirijem. On mi ree: 'Jahja, ovaj gospodin je
potomak Poslanikov. Ako bude pomagao Mutevekkilu u nastojanju da ga
ubije, neka zna da e Poslanik Boiji biti tvoj neprijatelj i onaj kome duguje
krv!' U odgovor rekoh: 'Tako mi Boga, dosada kod njega nisam vidio nita,
osim dobra i vrline, pa kako bih mu mogao uiniti naao!' Potom se
zaputismo ka Samari i kada stigosmo u grad ispriah sve Vesifu Turkiju,1 a
on mi ree: 'Bude li mu falila samo dlaka s glave, ti e biti odgovoran za to!'
Zaudie me rijei Ishaka ibn Ibrahima i Vesifa Turkija pa kada doosmo na
dvor i sretosmo Mutevekkila, podnesoh mu izvjetaj. Vidjeh da i on ima
potovanja prema Imamu.
Prema Mutevekkilovoj zapovijedi, a pod izgovorom kako kua za njegov
boravak jo nije spremna, Imam je ekao da ue grad u skromnoj zgradi
poznatoj kao Hanul-se'alik (karavansaraj za siromane). Svakako, i na ovaj
nain pokuali su na posredan nain i usput poniziti Imama.2 Uskoro je u
gradu bila odreena kua u kojoj e se Imam nastaniti. Naizgled je ivio
slobodno, ali je to zapravo nalikovalo boravku u kakvom velikom zatvoru.
Naime, nalazio se na mjestu gdje je bio pod stalnom prismotrom. Svaki
njegov korak i susret s ljudima pratili su halifini slubenici. Lijenik,
kranin Jezdad, osvrui se na Imamov prisilni dolazak u Samaru, zabiljeio
je: Ako je nekome poznato skriveno, onda je njemu. Doveli su ga ovdje
kako bi sprijeili da mu ljudi pristupaju i zato jer su u njemu vidjeli opasnost
po svoju vlast. Mutevekkilov strah od Imamovog duhovnog uticaja na ljude
moe se prepoznati i u njegovom odabiru mjesta Imamovog boravka. Ipak, i
pored svih ovih mjera, Mutevekkil je u Imamu i dalje vidio ozbiljnu opasnost
po svoju vlast. Plaio se da njegovi drugovi i sljedbenici kroz tajna
povezivanja s njim ne podignu ustanak te da u tu svrhu ne provedu
prikupljanje novca i oruja. I ljudi u halifinoj blizini katkad su ga plaili
mogunou da e Imam i njegovi drugovi dii ustanak. Zato je Mutevekkil
1
Vesif Turki je bio jedan od naroito uticajnih ljudi na Mutevekkilovom dvoru.
2
Ta stvar nije promakla pronicljivim ljudima poput Saliha ibn Saida, koji je rekao: Na dan
Imamovog ulaska u Samaru, rekoh mu: 'Ono stalno nastoje utrnuti Vae svjetlo i u ovom
karavansaraju Vas dre da bi vas ponizili!' (ejh Mufid, Al-Irad, str. 334; Ali ibn Isa Al-
Arbili, Keful-gamme, sv. 3, str. 173.)
247
svaki as nareivao temeljit pretres Imamove kue, unato injenici da su se
njegovi slubenici svaki put vraali praznih ruku. Meutim, on je i dalje bio
zabrinut i vidio je opasnost. Navedimo ovdje jedan slikovit primjer.
Jednom prilikom, nakon to su Imama opet potvorili, govorei
Mutevekkilu da ovaj dri u svojoj kui oruje i pisane materijale, koje su mu
navodno dostavili njegovi sljedbenici iz Koma, s namjerom dizanja ustanka
protiv vlasti, halifa je poslao skupinu svojih slubenika da izvre pretres. Oni
su u noi upali u Imamov dom, ali ondje nisu nita nali. U jednoj sobi
zatekli su Imama samog, odjevenog u grubu vunenu odjeu, kako sjedi na
zemlji, molei i uei Kur'an. Sproveli su ga Mutevekkilu, rekavi: U
njegovoj kui nismo nita nali, a njega smo zatekli kako okrenut Kibli ui
Kur'an. Ugledavi Imama, Mutevekkil osjeti strahopotavanje prema njemu,
te ga iz potovanja posjede pored sebe, a onda mu ponudi vr vina koji mu se
zatekao u ruci! Imam ga zakle da mu to ne nudi i ree: U mome mesu i krvi
nema nieg takvog i zato me se proi! Mutevekkil onda ostavi vr, pa ree
Imamu: Kazuj nam neku pjesmu! Ja ne znam mnogo pjesama, ree
Imam, ali Mutevekkil je navaljivao te Imam onda izgovori sljedee:
Vladari u svojim visokim palaama pretvaraju no u dan,

A snani uvari su svuda okolo da ih tite,
Ali ih oni nisu mogli sauvati od smrti.
Nakon vremena asti, zbaeni su dolje sa svojih sigurnih mjesta,
Pa su se nali u grobnim rakama, a grozno li je to mjesto!
Kada ih zemlja pokri, zavapie: Gdje su one narukvice, krune i
odjea asti?!
Gdje su sad ona divna lica, oni uglednici, to su u nau ast zastore
vjeali?!
Grob im na to odgovori: Crvi su sada zabavljeni jedenjem tih divnih
lica!
Na svijetu su neko vrijeme ivjeli, jeli i pili,
A sada su sami postali hrana crvima i kukcima!
Kako su krasne gradili kue da im budu stanite i zatita,
A sada su te kue ostavili i grobna raka je njihov novi dom!
Gomilali su imetak, riznice punili blagom,
A sada su sve to napustili, njihov neprijatelj sve to preuze!
Njihove kue i dvorci silni u prah se pretvorie,
A stanovnici njihovi u grobove mrane pohrlie!
Imamove rijei ganue Mutevekkila i on gorko zaplaka tako da mu je sva
brada bila natopljena suzama. Onda naredi da se skloni sve vino koje je ondje
bilo, darova Imamu etiri hiljade dirhema i s potovanjem ga otpremi kui.
Mutevekkil je u srcu gajio udnu zlobu prema Imamu pa mu je stalno
nastojao nanijeti neku opainu i neugodnost. Iako je Imam u Samari ivio kao
248
u kakvom zatvoru, Mutevekkil ipak naredi da Imam, nakon nekog vremena
provedenog u takvoj prividnoj slobodi, bude baen u tamnicu. Sakr ibn Ebu
Delef pria: Kada su Imama Hadija doveli u Samaru, otioh se raspitati o
njegovom stanju. Mutevekkilov vratar Zerrafi me vidje i dopusti mi da uem.
Kada uoh, upita me: 'Zato si doao?' 'Radi dobra', odgovorih. Onda se
uplaih i poeh razmiljati kako sam pogrijeio to sam uinio tako opasnu
stvar i otiao ondje vidjeti Imama. Zerrafi je zavravao svoje poslove s
ljudima, a kada se svi razioe, upita me: 'A ta je tebi trebalo? Zato si
doao?' 'Doao sam radi dobra', odgovorih. On ree: 'ini mi se da si doao
da se obavijesti o svome gospodaru!' 'A ko je moj gospodar?! Moj gospodar
je halifa!', rekoh, ali on kaza: 'uti, jer tvoj gospodar je na Istini. Ne boj se,
jer i ja vjerujem u njega i smatram ga imamom.' Zahvalih Bogu na tome, a
onda me Zerrafi upita: 'eli li ga vidjeti?' 'Da', odgovorih, a on mi ree:
'Saekaj dok glasonoa izae.' Onda ree svome robu: 'Odvedi ovoga u sobu
gdje je zatvoren onaj alevija, ostavi ga s njim i vrati se ovamo.' Kada me
dovede Imamu, zatekoh ga kako sjedi na hasuri, a pred njim iskopan kabur!
Nazvah selam, a Imam mi ree: 'Sjedi?' Sjedoh, a on me upita: 'Zato si
doao?' 'Doao sam da se raspitam o Vama', rekoh, a onda mi pogled pade na
onaj kabur pa zaplakah. On ree: 'Ne plai, jer u ovoj nevolji nee mi se
desiti nikakvo zlo!' Zahvalih Bogu, a onda ga upitah da mi objasni znaenje
jednog hadisa. On mi odgovori, a onda ree: 'Sada me ostavi i idi, jer se
plaim da ti ne uine kakvo zlo!' Ovaj dogaaj nam pokazuje, s jedne strane,
surovost i strogost Mutevekkila prema Imamu, a s druge, veliinu duhovnog
uticaja koji je Imam imao meu samim dvorjanima i posebnim halifinim
slubenicima. Pred sami kraj svoga ivota, Mutevekkil je svome posilnom,
Saidu ibn Hadibu, naredio da ga ubije, ali Imam je na vijest o tome kazao:
Nee proi ni dva dana, a Mutevekkil e biti ubijen! I zaista je tako i bilo.
Mutevekkil je bio jedan od najveih zloinaca meu abasidskim halifama.
Njegova mrnja prema Imamu Aliju ibn Ebi Talibu, njegovom potomstvu i
sljedbenicima Ehli-bejta uinila je da vrijeme njegove vladavine bude za ovu
skupinu jedno od najcrnjih razdoblja ikada. Za vrijeme vlasti ovog halife
mnogo sljedbenika Ehli-bejta dopalo je tamnice ili su doivjeli progon.
Sjetimo se ovdje samo Muhammeda ibn Saliha, jednog od unuka Imama
Mudtebe, i Muhammeda ibn Dafera, potomka Hasana ibn Zejda, koji je bio
podigao ustanak u Taberistanu. Mutevekkil je 236. h.g. naredio da bude
srueno turbe prvaka ehida, hazreti Husejna, i sva okolna zdanja, te da bude
preorana zemlja gdje su ona stajala. U blizini je sagradio kasarnu, kako bi
vojskom sprijeio da ljudi hodoaste to mjesto. Izgleda da se niko od
muslimana nije usuivao sruiti turbe hazreti Husejna pa je taj zloin obavio
ovjek po imenu Dizad, inae idovskog porijekla. Mutevekkil je potom
izdao proglas kojim zabranjuje posjeivanje mezara Husejna ibn Alija i kojim
je zaprijetio strogim kaznama svima koji tu zabranu prekre. Naime, plaio se
249
da bi ovaj mezar mogao postati svojevrsno okupljalite svih protivnika
njegove vlasti, koji bi, nadahnjujui se Husejnovim ehadetom, kovali
planove o ustanku protiv njega. Ipak, sljedbenike Ehli-bejta nita nije moglo
sprijeiti u zijaretu Husejnovog mezara, pa ni teka zlostavljanja i smrtne
kazne. Nakon to je Mutevekkil bio ubijen, sljedbenici Ehli-bejta su ponovo,
uz potporu lanova Alijeve porodice, obnovili Husejnovo turbe. Njegovo
ruenje je izazvalo estoku srdbu muslimana pa je narod u Bagdadu
ispisivao slogane protiv Mutevekkila po gradskim zidovima i damijama, a
svoj stav izraavali su i kroz angairane stihove. Tako, jedna od tada
omiljenih pjesama kazuje: Tako mi Boga, ako Emevije i jesu muki ubili
sina keri Poslanikove, slian zloin poinie i oni koji su roaci njegovog
oca (Abasidi). Kabur onaj Husejnov, tako mi Boga, Abasidi sruie, kao da
im je ao bilo to i oni nisu uestvovali u ubistvu njegovu. Zato su na njegov
kabur navalili, da mu bar kosti, kada ve njega nisu, ubiju!
Za svoga halifata Mutevekkil je pogubio brojne ugledne ljude meu
muslimanima koji su bili privreni Ehli-bejtu. Tako je smaknuo i Ibn Sekkita,
odanog prijatelja Imama Devada, te Hadija, inae glasovitog pjesnika i
knjievnika. Razlog je bila injenica da je ovaj iskazao pred Mutevekkilom
ljubav prema Aliju ibn Ebi Talibu. Naime, jednom prilikom ga Mutevekkil,
pokazujui na svoja dva sina, upita: Jesu li ti draa ova dvojica mojih sinova
ili Hasan i Husejn? Ibn Sekkita tako neumjesna usporedba rasrdi, krv u
njemu uzavri, pa smiono izjavi: Tako mi Boga, Alijev rob Kanber drai mi
je i od tebe, i od tvojih sinova! Opijen moi i savladan mrnjom, Mutevekkil
se silno rasrdi i naredi da ibn Sekkitu smjesta iupaju jezik! Hatib Bagdadi o
tlaenjima i patnjama kojima su bile izloene pristalice Ehli-bejta pie:
Mutevekkil je osudio Nasra ibn Alija Dehdemija na hiljadu udaraca biem
samo zato to je prenio hadis u kojem se navode vrline hazreti Alija, hazreti
Fatime, Hasana i Husejna. Ovaj je uspio izbjei kaznu tek nakon to halifu
nekako uvjerie da ovaj ovjek zapravo i nije sljedbenik Ehli-bejta.
Potkupljivim i prodanim duama meu pjesnicima, poput Mervana ibn Ebu
Denuba, odredio je sedminu platu kako bi pisali pjesme u kojima se vlast
Abasida prikazuje zakonitom i kojima vrijeaju Haimije. Kad je osnovao
novu vojsku poznatu kao akirije, u slubu je primao iskljuivo ljude iz
krajeva koji su bili poznati po svom neprijateljstvu prema Aliju ibn Ebi
Talibu. Svome namjesniku u Egiptu naredio je da Ebu Talibove potomke
protjera u Irak, to je ovaj i uinio, a onda ih je 236. godine iselio u Medinu.
Protjerao je sve sljedbenike Ehli-bejta iz dravne slube i onemoguavao im
je da rade u javnim ustanovama. Kao primjer moe se navesti smjenjivanje
Ishaka ibn Ibrahima s mjesta namjesnika u Samari i Sirvanu u pokrajini
Debel. Jo su mnogi iz istog razloga uklonjeni s poloaja. Postupajui
ovako, Mutevekkil je nastojao sprijeiti svako djelovanje sljedbenika Ehli-
bejta protiv njegove vlasti. Ipak, to mu nije nije uspjelo, jer su oni svoje
250
djelovanje nastavili u tajnosti, a putem mree posrednika uspijevali su i dalje
biti na vezi s Imamom.
Kako bi oslabio snagu sljedbenika Ehli-bejta i umanjio njihovu borbenu
spremnost, Mutevekkil ih je izloio estokim pritiscima, i to takvim da je u
historiji teko nai sline. Naravno, poznato nam je da su sljedbenici Ehli-
bejta ve od Poslanikove smrti bili neprekidno izloeni pritiscima i
zlostavljanjima. U tom smislu, pored oduzimanja Fedeka od Fatime Zehre,
to je bilo potaknuto politikim pobudama i eljom da se oslabi materijalni
poloaj Alija ibn Ebi Taliba i Haimija, u prolosti islama u ovom razdoblju
nalazimo i brojne druge primjere. Meu njih spada i Muavijin odnos prema
Alijevim sljedbenicima, osobito prema Haimijama. Jedan od Muavijinih
postupaka u nastojanjima da osigura prisegu od Husejna ibn Alija za svoga
sina Jezida, bio je i uskraivanje Haimijama bilo kakvog prihoda iz bejtul-
mala. Drugi primjer su ekonomski pritisci koje je provodio Mensur Devaniki,
drugi abasidski halifa. Kako smo to ranije opisali, Mensur je provodio
mranu zamisao izazivanja gladi i siromatva, sve s ciljem da narod uini
ovisnim o njegovoj pomoi. Ni razdoblje Harunovog halifata nije bilo izuzeto
od ovog nastojanja. Dakle, Alijevim potomcima i njihovim sljedbenicima
pritisci ove vrste su bili dobro poznati. Ali, kako smo ve naveli, pritisci u
Mutevekkilovo doba bili su naroito obuhvatni i estoki. To uvjerljivo
potvruju i primjeri koji slijede. On je vrio takav ekonomski pritisak na
potomke Ehli-bejta i njihove sljedbenike da se prenosi kako u ono vrijeme
skupina ena Alijevih potomaka nisu pojedinano imale ak ni valjanu
odjeu za obavljanje namaza. Preostala im je bila tek jedna potroena koulja,
koju su na smjenu koristile kako bi u njoj obavile namaz. U takvom
siromatvu i oskudici ivjele su sve do smrti Mutevekkila, koji je za
upravitelja Mekke i Medine postavio Amra ibn Fereda Ruhedija, a ovaj je
odvraao ljude od bilo kakvog dobroinstva prema Ebu Talibovim
potomcima. Tako su ljudi, u strahu za vlastite ivote, bili prestali Alijevim
potomcima pruati bilo kakvu pomo pa su oni ivjeli u zaista tekim
uvjetima. Mutevekkil je ponovo preoteo veliko i plodno imanje Fedek, koje
je pripadalo lanovima Alijeve porodice. Prenosi se da su prihodi od Fedeka
u ono vrijeme iznosili 24.000 dinara. Mutevekkil ga je poklonio svome
odanom pristalici Abdullahu ibn Amru Bazjaru. Naredio je svom namjesniku
u Egiptu da se prema lanovima Alijeve porodice ophodi prema sljedeim
principima: da nijednom od njih ne dopusti posjedovanje bilo kakve imovine,
da im zabrani da jau konje, kako bi njihovo kretanje ograniio na Fustat,1 da
nijednom od njih ne dopusti posjedovanje vie od jednog roba te da je u
sluaju spora izmeu nekog lana Alijeve porodice i osobe koja joj ne
1
Fustat, grad koji su muslimani izgradili po osvajanju Egipta, bio je prva muslimanska
prijestonica ove zemlje.
251
pripada kadija duan sasluati samo potonjeg i ravnati se prema njegovom
svjedoenju.
Pored ovih uasnih pritisaka na Ehli-bejt i njihove sljedbenike,
Mutevekkil je novac iz bejtul-mala troio na podizanje veleljepnih dvoraca i
prireivanje rasipnikih terevenki. Izgradio je brojne palae, potroivi u tu
svrhu basnoslovne svote novca. Tako je podigao dvorce ah, Arus, abdaz,
Badi', Garib i Burd, a samo u izgradnju posljednjeg utroio je milion i
sedamsto hiljada dinara! Podigao je takoer i dvorac poznat kao Burkuva, a
izgradnja ovog, jednog od njegovih najraskonijih dvoraca, kotala je
dvadeset miliona dirhema! Spomenimo jo i dvorce Daferi, Melih, Gerv,
Muhtar i Hir, graene uglavnom samo radi provoda i terevenki, a svaki od
njih kotao je milione dirhema, o emu historiari donose iscrpne izvjetaje.
Kada je sunetio sina Mu'tazza, Mutevekkil je prireivao raskone gozbe, o
emu povjesniari takoer podrobno svjedoe, a mi emo se ovdje tek na
neke osvrnuti. Tako, naprimjer, za veliku dvoranu palae izraen je ilim
dimenzija stotinu sa pedeset lakata, koliko su iznosile i dimenzije dvorane, a
za zvanice je pripremljeno etiri hiljade stolica ukraenih zlatom i dragim
kamenjem. Prema Mutevekkilovoj naredbi, dvadeset miliona dirhema
podijeljeno je zabavljaima, sastavljaima pohvalnica i posluzi. Milion
dirhema na kojima je pisalo da su iskovani namjenski povodom ovog
dogaaja podijeljeno je onima koji su obavljali suneenje i njihovoj posluzi.
Kada su ovjeka koji je sunetio pitali koliku je nagradu za svoj posao dobio,
odgovorio je: Osamdeset i nekoliko hiljada dirhema, ne raunajui predmete
od zlata, prstenje i drago kamenje! Kada su svedeni ukupni trokovi,
ispostavilo se da je potroeno osamdeset est miliona dirhema na suneenje
halifinog sina! To je tek dio rasipnikih okupljanja koja je Mutevekkil
pokrivao novcem iz bejtul-mala. Ovdje nema prostora da govorimo o svim
onim raskonim i rastronim gozbama i terevenkama koje je ovaj halifa
prireivao. Navedimo jo samo ono to Sujuti pie: Na svome dvoru imao je
etiri hiljade robinja, i svaka od njih imala je svoju odaju. A jedan poznati
historiar zakljuuje: Nikad ni prije, ni poslije nije se novac troio onako
kako je bio troen za Mutevekkilove vlasti!
Ebu Bekr Havarizmi, veliki pisac iz vremena Al-Buya, u jednom pismu, u
kojem opisuje tlaiteljski odnos Abasida prema potomcima Ehli-bejta i
njihovim sljedbenicima, posebno ukazuje na Mutevekkilove zloine i njegove
rasipnike gozbe, pa kae: Kada umre neko od prvaka ili plemenitaa od
Poslanikovih potomaka, ne dolazi mu se na denazu i ne obiljeava se njegov
mezar, ali kada umre kakva dvorska luda, glumac ili lakrdija s dvora
Abasida, sve kadije prisustvuju njegovoj denazi, a dravni uglednici i prvaci
prireuju ceremonije oplakivanja. Dehrije i sofisti sigurni su od njihovog
zlog injenja, dok, s druge strane, ubijaju svakog koga smatraju sljedbenikom
Ehli-bejta. Ko god nadije sinu ime Ali, stradava. Ukoliko neki pjesnik pjeva
252
o vrlinama Poslanikovog vasija,1 odsijeku mu jezik, a njegovi stihovi bivaju
pogubljeni. Harun i Mutevekkil bogato bi darivali onoga ko bi javno vrijeao
Ebu Talibovu porodicu, kao to je to bio sluaj sa Abdullahom ibn Mus'abom
Zubejrijem, Vehbom ibn Vehbom Buhturijem, Mervanom ibn Ebu Hafsaom
Emevijem, Abdulmelikom ibn Kurejbom Asma'ijem i Bekkarom ibn
Abdullahom Zubejrijem. Tokom hiljadu mjeseci bio je s minbera vrijean Ali
ibn Ebi Talib (misli na ukupno razdoblje vlasti Emevija), ali mi nismo
posumnjali u ono ta je on bio. Svojim potomcima uskraivali su i koricu
kruha, dok su novac iz Egipta i Ahvaza, te prilozi iz dva Sveta harema i
Hidaza, troeni na zabavljae poput Ibn Ebu Merjema Madanija, Ibrahima
Muveselija, Ibn Damija Sehmija, Zelzela Dariba i Bersume Zamira.
Mutevekkil je imao dvanaest hiljada robinja, dok su prvaci iz Ehli-bejta
smjeli drati tek po jednog slugu, koji bi im pomagao oko kunih poslova.
isti prihodi islama dijeljeni su dvorskim zabavljaima, troeni na
prireivanje rasipnikih gozbi prilikom suneenja djece i darivani
uzgajivaima pasa i dreserima majmuna, dvorskim ludama i glumcima, poput
Zerzera i Amra ibn Bana. Meutim, Fatiminom potomstvu nastojali su
uskratiti zalogaj hljeba i gutljaj vode. Ona porodica kojoj pripada hums, a
kojoj je zabranjeno primati milostinju, oni prema kojima je ljubav stavljena u
obavezu, umiru u siromatvu, pa jedan mora zaloiti svoj ma, a drugi
prodaje svoju odjeu. Njihova jedina krivica je to to im je djed Poslanik,
otac Poslanikov vasij, njihova majka Fatima, a nena Hatida, to je njihov put
vjera u Boga, a njihov vodi Kur'an. A ta da kaem o onima koji su razorili
turbe i kabur hazreti Husejna, uzorali mjesto gdje se nalazio i protjerali sve
one koji su doli zijaretiti njegov kabur.2
Naposljetku je Mutevekkil, prema planu njegovog sina Muntesira i u
saradnji s Turcima na dvoru, ubijen zajedno s njegovim vezirom Fethom ibn
Hakanom (247. h.g.) tokom jedne pijanke, te je Muntesir preuzeo hilafet. Sve
je poelo tako to je na Mutevekkilovim gozbama njegov tjelohranitelj Ubada
Muhnes uobiajio staviti jastuk pod koulju, pa bi, pleui i izrugujui se,
podrugljivo izgovarao: I tako je trbonja doao na mjesto halife muslimana!,
mislei pritom na hazreti Alija. Pijanom Mutevekkilu to je bilo jako smijeno
i veoma ga je zabavljalo. Na jednoj od takvih pijanki naao se i Muntesir, pa
kada Ubada opet zapoe sa svojim izrugivanjem na raun Alija, njega to
oneraspoloi i kretnjama naredi Ubadi da prekine s tim. Uplaen, ovaj uuti.
O emu se radi?, upita Mutevekkil, a Muntesir se tada podie i ree: O
zapovjednie vjernika, onaj kome se ovaj ruga i tako nasmijava ljude je tvoj
amidi, prvak tvoje porodice, ovjek koji nam slui na ast! Ako ti ve eli
jesti njegovo meso, ini to, ali ne daj ovom psu i njemu slinim da ga jedu!
Mutevekkil, meutim, izrugujui se, naredi pjevaima da zapjevaju: Ovaj
1
Vasij izvrilac oporuke. Misli se na Alija ibn Ebi Taliba, koji je bio Poslanikov vasij.
2
Resail Havarizmi, Al-Matbu'atul-'usmani, 1312, str. 76-83.
253
mladi zbog svoga se amidia srdi, svoju glavu u materinu rodnicu on
uvlai! Uvrijeen i rasren, Muntesir odlui da iste veeri ostvari svoj naum,
pa uz pomo odanih mu Turaka smaknu Mutevekkila. Za razliku od svoga
oca, Muntesir je javno pokazivao naklonost prema Aliju i njegovoj porodici,
pa naredi da se narodu omogui da slobodno zijareti kabur Imama Husejna.
lanovima Alijeve porodice, koji su za vladavine njegovog oca ivjeli u
strahu i zebnji, zajamio je sigurnost. Osim toga, on naini i tri krupna,
djelotvorna iskoraka: posjed Fedek i svu oduzetu imovinu vratio je Alijevoj
porodici, a smijenio je upravitelja Medine Saliha ibn Alija, poznatog po
runom odnosu prema Haimijama. Na njegovo mjesto postavi Alija ibnul-
Husejna i naredi mu da se prema Haimijama lijepo ophodi i da im bude na
usluzi. Ali, kako je Muntesirov halifat trajao posve kratko, uskoro se sve vrati
na staro i pritisci i nedae se nastavie.
Politika abasidskih halifa je bila takva da su nastojali podii u narodu
ugled dvorskih fakiha, pa su njihove stavove i fetve proglaavali vaeim.
Tokom boravka Imama Hadija u Samari, meu njima je u nekoliko navrata
dolo do razilaenja u pogledu nekih fikhskih pitanja. U tim sluajevima
nadmonost Imama u poznavanju fikha dolazila je do punog izraaja.
Zahvaljujui svom imamskom znanju, on je takva pitanja rjeavao tako
uvjerljivo i utemeljeno da dvorskim pravnicima nije preostajalo nita drugo
nego da prihvate njegova rjeenja. Da bismo potkrijepili reeno, u nastavku
emo navesti dva takva primjera. Jednom prilikom dovedoe Mutevekkilu
nekog kranina koji je poinio blud sa muslimankom. Mutevekkil htjede
izvriti nad njim erijatsku kaznu, ali kranin tada izjavi da prihvata islam.
Vrhovni kadija Jahja ibn Aksem tada ree: Prihvatanje islama ponitilo je
njegove dosadanje grijehe, tako da ne moe nad njim izvriti kaznu. Neki
pravnici, pak, rekoe: Nad njim se sada mora izvriti treina kazne! Trei
su pak imali stav razliit od oba prethodna. Ovo razilaenje meu njima
ponuka Mutevekkila da iskua znanje Imama Hadija. Kada je poslao ljude da
ga pitaju o reenom sluaju, dobi odgovor: Nad njim treba izvriti punu
erijatsku kaznu. Imamova fetva naie na estoko protivljenje Jahje ibn
Aksema i ostalih pravnika, koji izjavie: Ta fetva nije utemeljena ni na
jednom ajetu ili hadisu!, pa navalie na Mutevekkila da pie Imamu i zatrai
objanjenje za ovakvu presudu. Mutevekkil to i uini, a Imam mu u
odgovoru, nakon Bismile, napisa: A kada bi kaznu nau doivjeli, onda bi
govorili: Mi vjerujemo u Allaha, u Njega Jedinog, a odriemo se onih koje
smo Njemu ravnim smatrali! Ali im vjerovanje Njihovo, kada bi kaznu Nau
doivjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je
vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali i tada bi nevjernici
stradali.1 Mutevekkil prihvati Imamovo objanjenje i naredi da se nad
1
Al-Mu'min, 84-85.
254
grjenikom izvri kazna u skladu sa Imamovom fetvom. Navodei ovaj asni
ajet, Imam im je poruio da, kao to murici nisu imali koristi od svoga
vjerovanja u asu dolaska Boije kazne, tako ni prihvatanje islama u asu
izvrenja erijatske kazne nee koristiti onom kraninu.
Drugi primjer povezan je sa Mutevekkilovom boleu i zavjetom da e,
ukoliko ozdravi, dati mnogo zlatnih dinara kao milostinju na Boijem putu.
Kada je ozdravio, on sazva dvorske pravnike i upita: Koliko bih sada
zlatnika morao podijeliti da bih ispotovao zavjet i da bih udovoljio odrednici
mnogo? Njegovi pravnici se oko toga razioe u miljenju. Tako Mutevekkil
bi prinuen pitati o tome Imama Hadija, koji mu ree da mora podijeliti
osamdeset i tri dinara. Fakihi se zaudie takvoj fetvi pa rekoe Mutevekkilu:
Pitaj ga na emu temelji takvo miljenje Kada ga je upitao, dobi odgovor:
Allah u Kur'anu kae: Allah vas je na mnogim bojitima pomogao,1 a svi u
naoj porodici prenose da je bitaka i sukoba u Poslanikovom razdoblju bilo
osamdeset i tri.
U doba Imama Hadija uveliko su se rairile razliite ideje i uvjerenja,
poput onih koji su se ticali mutezilita i earita. U islamskom drutvu se
javljaju brojne ideje vezane za kelam. Voene su veoma ive rasprave o
pitanjima slobodne volje i predodreenja, mogunosti, odnosno
nemogunosti da se na Onom svijetu vidi Bog, o postojanju ili nepostojanju
neke vrste Boije pojavnosti i slino. Imamu su zato katkad postavljana
pitanja za koja je bilo oito da su proizvod ovakvih ideja i rasprava. Uticaj
pogrenih postavki na sljedbenike Ehli-bejta uinio je neophodnim da ih
Imam u tom smislu uputi, odnosno da se postavi kao njihov intelektualni
predvodnik. Stoga je Deseti Imam u svojim raspravama i u prepisci jasnim i
neoborivim razlozima dokazivao neutemeljenost otuenih kola miljenja i
ideja poput determinizma ili ideje o svojevrsnoj Boijoj antropomorfnosti.
Tako je Imam uspio ostvariti velik uticaj na tadanje drutvo i iznijeti na
vidjelo kakvou i obim svoga znanja. Razmatranje Imamovog naunog
zanimanja pokazuje da se veina njegovih rasprava odnosila na ovu vrstu
kelamskih pitanja, s kojima u vezi se prenose brojne predaje koje dokazuju
nadmonost ehlibejtskog nauka. Kao dobar primjer u tom smislu moe se
navesti Imamovo opirno pismo koje je predstavljalo odgovor na upit iz
Ahvaza koji se odnosio na predodreenje i slobodnu volju. U njemu Imam
uvjerljivo i utemeljeno dokazuje ispravni put, koji predstavlja sredinu i
pomirujue rjeenje izmeu predoene dvije postavke. Meutim, budui da
takve rasprave izlaze iz okvira ove knjige, koja nastoji biti prvenstveno
historijsko tivo, njima se ovdje neemo ni baviti. Oni koje ova pitanja vie
zaokupljaju, mogu svakako uzeti u obzir literaturu u kojoj su te rasprave
donesene i obraene.
1
At-Tawba, 25.
255
Meu razliitim zabludjelim i otuenim skupinama koje su djelovale u
doba Imama Hadija, treba spomenuti i onu koju nazivamo gulat. Ona je,
predstavljajui se kao ehlibejtska sljedba, zastupala i promicala isprazne,
neutemeljene i raskolnike ideje. U pogledu Imama imali su zastranjujue
stavove: drali su da mu stie Objava, a katkad su tvrdili i kako ih on sam
podrava. Na taj nain su izazivali mrnju drugih sljedbi prema pristalicama
Ehli-bejta. Imam Hadi se ogradio od ove skupine i poveo je borbu protiv njih,
ne doputajui im da bace mrlju na ehlibejtsko uenje. Moglo bi se kazati da
su razlozi za pojavu ovakve skupine i njihovih krivih uvjerenja bili Imamovi
kerameti, njegova obavijetenost o skrivenom i ostale izvanredne osobine
koje je imao. Tekou je izazivala okolnost to ovakvi ljudi nisu bili kadri da
ova pitanja razmotre i protumae na pravi nain, pa su skrenuli u zabludu i
poeli zastupati krivovjernike i neislamske stavove. Pripadnici ove skupine
su htjeli zanemariti islamske propise, zakone i pravila, te dopustiti ponaanje
u skladu s vlastitim eljama i strastima. Posljedica takvog stava bila je da su
smatrali doputenim ono to je u islamu zabranjeno. Sljedbenici gulata bili su
bacili oko na tuu imovinu, odnosno, htjeli su se dokopati materijalnih
dobara koja su vjernici poklanjali Imamima. U svakom sluaju, gulat je
predstavljao opasnu i ruilaku skupinu, a njihove predvodnike inile su
osobe poput Alija ibn Hesekea Komija, Kasima Jektinija, Hasana ibn
Muhammeda ibn Babaje Komija, Muhammeda ibn Nusira Fahrija i Farisa ibn
Hatima. Primjera radi, temeljna uvjerenja Alija ibn Hesekea Komija bila su
da je Imam Hadi Bog, stvoritelj i upravitelj svijeta, Ibn Heseke je poslanik,
kojeg Imam alje radi upute ljudima, nijedan od islamskih propisa, poput
zekata, Hada, posta i slino nije obaveza (vadib). A Muhammed ibn Nusir
Fahri je vjerovao da je Imam Hadi stvoritelj i gospodar svijeta, da je
dozvoljeno stupiti u brak s mahremima, poput majke, keri ili sestre, da je
pederastija doputena i jedan od puteva zadovoljavanja spolnog nagona i da
duhovi mrtvih ive u tijelima onih koji na svijet dou poslije njih.
Deseti Imam je u svojim pismima, odnosno odgovorima na pitanja svojih
sljedbenika o predoenoj pojavi, predstavio ovu skupinu kao zabludjele i
nevjernike te im je naloio da se dre podalje od njih. U odgovoru na pitanje
jednog prijatelja o Ibn Hesekeu i njegovom krivovjernikom uenju, Imam
pie: Ibn Heseke, Allah ga prokleo, govori lai i ja ga ne smatram svojim
drugom niti svojim sljedbenikom. Pa ta je njemu?! Allah ga prokleo! Tako
mi Boga, Muhammed i prethodni poslanici su slani samo s jednim ciljem, a
to je da pozivaju u jednobotvo i nareuju ljudima namaz, zekat, Had i
vilajet. Muhammed nije pozivao drugome, osim Allahu Jedinom. Mi,
nasljednici njegovi, takoer smo robovi Boiji i ne pripisujemo Mu druga.
Ukoliko se Njemu pokoravamo, bit emo obuhvaeni Njegovom milou, a
ogluimo li se o Njegove naredbe, zalutat emo u kufr. Mi nemamo nikakvog
dokaza nad Bogom, a Bog ima dokaz nad nama i svim Njegovim
256
stvorenjima. Zgraavam se nad onim koji govori onakve stvari i utjeem se
Bogu od onakvih rijei! I vi se klonite takvih i ako moete, izloite ih
pritiscima i tekoama. Kada uhvatite nekog od njih, slobodno mu kamenom
zgnjeite glavu! U svome pismu Ubejdiju, Imam izraava odvratnost prema
Fahriju i Ibn Babaji Komiju, pa kae: Ja se zgraavam nad Fahrijem
(Muhammedom ibn Nusirom) i Hasanom ibn Muhammedom ibn Babajiom
Komijem. Upozoravam tebe i sve sljedbenike na njihovu smutnju, te ih
obojicu proklinjem. Njih dvojica u moje ime deru imetak naroda, siju
smutnju i tekoe. Allah ih kaznio i uinio rtvama smutnje! Ibn Babaje
umilja da sam ga ja odabrao za poslanstvo i da je on moj Bab (vrata znanja).
Allah ga prokleo! ejtan ga je nadvladao i odveo na stranputicu. Ako moe,
razbij mu glavu kamenom! On mi je nanio bol, kaznio ga Allah na Ovom i na
Onom svijetu! I Faris ibn Hatim, za kojeg smo kazali da je takoer bio jedan
od predvodnika gulata, bio je na sebe navukao Imamove kletve i osude.
Imam je u sporu izmeu njega i Alija ibn Dafera1 potvrdio Alijevu
ispravnost. Faris je toliko istrajavao na krivovjernitvu, novotarijama i irenju
zablude da je Imam naredio da bude ubijen, zajamivi Dennet onome ko ga
smakne. Tako u jednom pismu stoji: Faris nastupa u moje ime, vara ljude i
zove ih u ono to je novotarija u vjeri. Onome ko ga uspije ubiti njegova krv
je oprotena. Ko je taj ko e mi njegovim ubistvom donijeti olakanje?
Zauzvrat, ja takvome jamim Dennet. Dunejd, jedan od Imamovih
drugova, izvrio je ovo Imamovo nareenje i tako islamsko drutvo
oslobodio njegovog zla.
Jedna od najustrijih i najvanijih intelektualnih rasprava voenih u doba
Imama Hadija, bila je ona o pitanju da li je Kur'an stvoren ili nije? Muteziliti,
kao najizriitiji zagovornici racionalizma u pitanjima vjerovanja, pitanje
stvorenosti ili vjenosti Kur'ana dovodili su u izravnu vezu sa pitanjem
Boijih svojstava. U tome su se otro suprotstavljali earitima, koji su
zastupali stav o vjenosti Kur'ana, ime je otpoeo dugotrajni spor
zagovornika ovih dvaju vienja. Kako istraivai kau, pitanje o
(ne)stvorenosti Kur'ana prvi put se javlja potkraj emevijske vlasti, poetkom
2. hidretskog stoljea. Prvi koji je u islamu nastupio s ovim pitanjem bio je
Da'd ibn Derhem, uitelj posljednjeg emevijskog halife Mervana ibn
Muhammeda. On je ovu ideju preuzeo od Abana ibn Semana, a Aban ju je
opet preuzeo od idova Taluta ibn A'sama. Poto je nastupio s ovakvim
pitanjem, Da'd se naao u opasnosti pa je pobjegao je u Kufu, gdje je ovu
postavku prenio na Dehma ibn Safvana Tirmizija. Neki smatraju da je
vjerovanje o vjenosti Kur'ana, pak, dola u islamsko drutvo preko
kranstva. Naime, krani Mesiha smatraju rijeju Boijom, a govor Boiji,
1
Ali ibn Dafer je jedan od najistaknutijih i najzauzetijih zastupnika i opunomoenika
Imama Hadija. Ve smo ga spominjali govorei o zastupnitvu i Imamovim
opunomoenicima.
257
prema njima, dio je Boga Samoga, te je po tome i vjean, odnosno postoji
oduvijek. Dokaz u prilog ovoj postavci jeste i okolnosti da je Memun u
proglasu koji je u vezi s ovim pitanjem bio upuen zapovjedniku Bagdada
Ishaku ibn Ibrahimu, optuio earite da o Kur'anu govore isto ono to
krani govore o hazreti Isau. U svakom sluaju, za Harunove vlasti ovim
pitanjem naroito se bavio Bir Merisi, za koga se kae da je bio idovskog
porijekla, koji je punih etrdeset godina irio ideju o stvorenosti Kur'ana, a od
toga je odustao tek kada je saznao da je Harun uo za njegove stavove i da
mu je zaprijetio smru. Uglavnom, spor izmeu ove dvije skupine je potrajao,
a dodatno ga je jo rasplamsao Memun. Budui da je bio uen i obrazovan
ovjek, upoznat sa filozofijom, fikhom i arapskom knjievnou te sklon
naunim raspravama, od mladosti je pokazivao nagnutost ka mutezilitskom
uenju i zastupao je postavku o stvorenosti Kur'ana. Kako smo to ve ranije
istakli, fakihi i ljudi hadisa plaili su se Memunovog dolaska na vlast iz
straha da e on poticati i iriti ovakve ideje. Njihovo strahovanje pokazalo se
opravdnim jer, doavi na vlast, Memun je otvoreno podrao mutezilite. Tako
je i ideju o stvorenosti Kur'ana proglasio zvaninim dravnim stavom, to je
znailo da e se drava silom obraunati s onima koji joj budu
suprotstavljeni. S obzirom na okolnost da su osporavatelji te postavke, koji su
sebe u ono doba nazivali ehli-sunnetom, pokazali da e istrajati na svome
stavu, sukob se do krajnosti pojaao. Tako se jedno, u svojoj osnovi vjersko i
nauno pitanje, pretvorilo u ozbiljan dogmatsko-politiki spor te se o njemu
posvuda raspravljalo, ak i meu obinim svijetom. Memun je 218. h.g. izdao
naredbu Ishaku ibn Ibrahimu, namjesniku Bagdada, da mora podvrgnuti
ispitivanju sve sudije, muhadise i dravne slubenike, te da u slubi zadri
samo one koji vjeruju u stvorenost Kur'ana, a da sve ostale otpusti. Ova
svojevrsno istraivanje uvjerenja u historiji je ostalo poznato kao mihnetul-
Qur'an (ispitivanje o Kur'anu). Onaj ko je na ovakvo ponaanje poticao
Memuna, a nakon njega Mutesima i Vasika, bio je Ibn Ebu Davud, uveni
abasidski dvorski kadija, koji je nakon smjene Jahje ibn Aksema postao i
vrhovni dravni kadija. Poznat kao izvanredan uenjak, po svome ugledu i
uticaju na abasidskom dvoru mogao se mjeriti sa Bermekidima. Imao je tako
vanu ulogu u sluaju mihnetul-Qur'an, da neki misle da je upravo on bio i
utemeljitelj ideje o stvorenosti Kur'ana, to, kako smo vidjeli, nije
utemeljeno. U svakom sluaju, strogost abasidskih vlasti ila je dotle da su
protivnike reene ideje izlagali zlostavljanjima i njima su punili zatvore.
Tako je bievan ak i Ahmed ibn Hanbel, koji je ustrajavao na odbrani
vlastitog uvjerenja! Za Vasikove vlasti ubijen je Ahmed ibn Nasr Huza'i, a
muenjima je podvrgnut afi'ijev uenik, Jusuf ibn Jahja Burejti, a potom
baen u tamnicu u Egiptu. Jakubi u vezi s ovom pojavom prenosi zanimljivu
pripovijest: Imperator Bizanta pisao je abasidskom halifi Vasiku,
obavjetavajui ga da kod sebe ima mnogo zarobljenih muslimana i da ih je
258
za odreenu otkupninu spreman osloboditi. Vasik prihvati taj prijedlog i
posla izaslanstvo na granicu. Halifini predstavnici preuzee zarobljenike pa ih
onda zapoee ispitivati o vjerovanju u stvorenost Kur'ana. Putali su one koji
bi to potvrdili, dajui im i neto novca, dok su ostale zadravali. Ovakva
strogost izazvala je netrpeljivost naroda prema mutezilitima te je Mutevekkil
zato dolaskom na vlast bio prisiljen preduzeti odreene mjere protiv njih, to
je naposljetku dovelo do ukidanja mihnetul-Qur'ana. Meutim, ovakve
rasprave ni time nisu bile okonane. Historija biljei da su bile prisutne u
islamskom drutvu jo dugo vremena.
isti Imami, ija je obaveza bila da batine i uvaju izvorna islamska
vjerovanja, pokazivali su ravnodunost prema ovakvim raspravama i
intelektualnim sporovima. Oni su ukazivali na vjerovanja koja su smatrali
zabludom kao i na ona koja su smatrali ispravnim te su, zauzevi naelan i
uputiteljski stav, odvraali muslimane od uputanja u ovakve beskorisne
rasprave i prepirke. Rejjan ibn Salt pitao je Imama Ridu: Kakav je va stav u
pogledu Kur'ana? Imam je odgovorio: Kur'an je Rije Boija. I to je sve!
Ne idite u raspravama dalje od toga, kako ne biste zalutali! Ono to se od
Imama Hadija prenosi u vezi s ovim pitanjima predstavljeno je u jednom
srazmjerno opirnom kazivanju. Na upit nekog svoga sljedbenika iz Bagdada,
Imam je odgovorio: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Sauvao Allah i
nas i tebe od upadanja u ovakvu smutnju, jer e nam tako darovati najveu
blagodat. U suprotnom, propali bismo i bili bismo izgubljeni. Smatram kako
je rasprava o Kur'anu, o tome da li je stvoren ili vjean, novotarija u kojoj
podjednako uestvuju i onaj ko pita i onaj ko odgovara. Jer, pitalac pita o
stvari koje nije dostojan, a onaj koji odgovara uputa se u neto to je iznad
njegovih sposobnosti. Nema stvoritelja, osim Boga, i osim Njega, svi su
stvorenja. A Kur'an je Rije Boija, i ti mu sam ne daji nikakva druga
svojstva i imena, inae e se tako svrstati meu zalutale. Neka Bog i nas i
vas uvrsti meu one koji su potvrda Njegovih rijei: ...Za one koji se
Gospodara svoga budu bojali kada ih niko ne vidi, i koji od asa oivljenja
budu strepjeli.1 Ovakav odnos Imama bio je razlogom da se njegovi
sljedbenici dre podalje od takvih rasprava i da se sauvaju od novotarija i
zablude.
Imam Hadi je ivio u razdoblju halifinih pritisaka i progona, pa zato nije
imao dovoljno prostora i slobode za kulturno djelovanje, za razliku od
povoljnog ozraja kakvo je vladalo u vrijeme Imama Bakira i Imama Sadika.
On se i u tako nepovoljnim prilikama bavio odreenim kulturno-prosvjetnim
djelovanjem, naroito posredstvom uea u raspravama, odgovaranjem na
pisma svojih sljedbenika i rjeavanjem njihovih sumnji i nedoumica. Pored
toga, uspio je odgojiti i brojne znaajne muhadise i velikane misli i poduiti
1
Al-Anbija, 49.
259
ih islamskim znanjima i uenjima, koje su onda oni prenijeli narednim
naratajima. ejh Tusi, uveni islamski uenjak, smatra da je Imam imao 185
uenika u razliitim disciplinama islamskih znanosti. Meu njih spadaju i
blistave linosti i izuzetna imena znanosti i duhovnosti, poput Fadla ibn
azana, Husejna ibn Saida Ahvazija, Ejuba ibn Nuha, Ebu Alija (Hasana ibn
Raida) Hasana ibn Alija Nasira Kebira, Abdulazima Husejnija (sahranjenog
u Reju) i Osmana ibn Saida Ahvazija. Neki od njih ostavili su iza sebe
vrijedna djela iz razliitih islamskih znanosti, a u literaturi ridala (znanosti o
prenosiocima hadisa i znaajnim linostima) kazano je podosta o njihovim
djelima i njihovom kulturno-prosvjetnom bavljenju.
Iako je Imam Hadi ivio u Samari pod strogom prismotrom i nadzorom te
bio izloen razliitim nedaama i ogranienjima, nije nikada pokazao ni
najmanju slabost pred nasilnicima i tlaiteljima. Sigurno je da su im
produhovljena Imamova linost i njegov drutveni ugled i poloaj teko
padali. Njegov odbojni odnos prema halifama i odbijanje saradnje s njima
izazivali su kod njih brigu i bojazan. Zbog toga su smaknue Imama smatrali
jedinim nainom da se oslobode pritiska i straha od gubljenja vlasti. Tako ni
Imam Hadi, kao ni njegovi prethodnici, nije umro prirodnom smru. Otrovan
je za vladavine Mu'tazza, u mjesecu Redebu 254. godine po Hidri, i
sahranjen u svojoj kui u Samari.
260
JEDANAESTI IMAM, HASAN ASKERI, s.a.
Imam Askeri, jedanaesti ehlibejtski Imam, roen je 232. godine po Hidri.1
Njegov otac je Deseti Imam, hazreti Hadi, a majka bogobojazna i plemenita
gospoa, kojoj je bilo ime Hudejsa.2 Neki je nazivaju i Susan.3 Ova ugledna
gospoa ubrajala se meu dobre i islamom usmjerene ene, a od njenih
zasluga dovoljno je istaknuti injenicu da je u tegobnim i burnim vremenima
nakon ehadeta Imama Hasana Askerija, pruala utoite i bila oslonac
sljedbenicima Ehli-bejta.4 S obzirom na okolnost da je Jedanaesti Imam,
prema naredbi abasidskog halife, bio prisiljen ivjeti u Samari, u dijelu grada
poznatom kao Asker, otuda dolazi i njegov nadimak Askeri.5 Drugi njegovi
najpoznatiji nadimci su Taqij, Zekij i Ebu Muhammed.6 Bilo mu je 22 godine
kada je bio ubijen njegov plemeniti otac. Razdoblje njegovog imameta trajalo
je 6 godina. ivio je, dakle, 28 godina, do 260. h.g. kada je u svojoj kui u
Samari dostigao stepen ehida, a sahranjen je pored svoga oca.7
Tokom kratkog imameta Imama Askerija bili su mu savremenici trojica
abasidskih halifa. Svaki od njih bio je okrutniji od svoga prethodnika. Radi se
o sljedeoj trojici: Mu'tazz (252-255. h.g.), Muhtadi (255-256. h.g.) i
Mu'tamid (256-279. h.g.). Halife iz porodice Abasida su se sprva. O em je
ve bilo govora, predstavljali kao podravaoci Alijeve porodice. Upravo su
oni i podigli ustanak radi osvete Emevijama zbog njihovog tlaenja Alijevih
potomaka i radi vraanja prava koja su od njih bila oduzeta. Meutim, kasnije
su zanemarili svoja obeanja pa su postali jo gori od emevijskih halifa u
svojoj okrutnosti, samoljubivosti i sebinosti. Kako bismo ukazali na crni
ishod nedjela abasidskih halifa, savremenika Imama Askerija, ukratko emo
predstaviti nain njihove vladavine u tom razdoblju.
Mu'tazz je bio Mutevekkilov sin, a vlast je preuzeo nakon svrgavanja
Musta'ina 252. godine po Hidri. Nakon Mutevekkilovog ubistva, Turci su
preuzeli primat u dravnim poslovima, te umjesto da budu izvrioci halifinih
1
Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 503; ejh Mufid, Al-
Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 335; Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib,
Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 422. Mesudi i Ali ibn Isa Arbili navode da je
Imam roen 231. h.g.
2
ejh Mufid, Isto, str. 335; Tabrisi, Isto, str. 366.
3
Kulejni, Isto, str. 503; Ali ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu
benu Haim, Tabriz 1381, str. 192.
4
ejh Abbas Komi, Al-Anvarul-behijjet, Ketabfurushi-je Jafar, Mashad, str. 151.
5
Saduk, 'Ilelush-shera'i, Mektebetu Tabataba'i, Kom, sv. 1, str. 230; Saduk, Mana'i Akhbar,
Mektebetus-saduk, Teheran 1379, str. 65.
6
Ebu Dafer Muhammed ibn Derir At-Taberi, Dila'ilul-imamet, Menuretur-Rida, Kom
1363, str. 223.
7
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 345; ejh Abdullah eberavi, Al-Ittihaf
bi hubbi al-ashraf, Menuretur-Rida, Kom 1363, str. 178-179.
261
naredbi, halifa je postao podreen njihovoj volji. Ukoliko im se halifa ne bi
povinovao, obavezno bi protiv njega nainili zavjeru, koja bi vodila
njegovom smaknuu. U prilog predoenom svjedoi i sljedee dogaanje:
Mu'tazz je jednom okupio svoje istomiljenike i osobe od povjerenja, pa je
pozvao astrologa i zatraio od njega da predvidi koliko e trajati njegova
vlast. Jedan pronicljiv ovjek koji se tu naao ree: Ja bolje od astrologa
znam koliko e halifa vladati i ivjeti. Njegova vlast trajat e sve dok ga
Turci budu podravali i eljeli ga na prijestolju. Onoga asa kada izazove
njihovu srdbu i kada mu vie ne budu naklonjeni, bit e okonana i njegova
vladavina.1 Kao posljedica uticaja i prevlasti Turaka na dvoru, odnosi su bili
takvi da halifa nije bio nita vie od obine protokolarne funkcije, dok su svi
dravni poslovi bili zapravo u rukama Turaka. Tako jednom prilikom skupina
Turaka doe u halifinu palau, pa ga odgurae u jednu sobu, gdje ga propisno
izudarae drvenim palicama i tapovima, a onda ga izvedoe u dvorite
palae i ostavie ga na suncu. Toga dana bilo je tako vrue da je zemlja
gorjela i ljudi su izbjegavali hodati po njoj, budui da su od jare bili prisiljeni
skakutati. Turci tako zbacie halifu Mu'tazza sa prijestolja, a nekolicina njih
preuze sve njegove dunosti. Onda odluie da ga se zauvijek rijee, pa ga
prepustie jednom ovjeku koji ga je drao u zatoenitvu, izloenog gladi,
ei i najteim mukama. Naposljetku ga polumrtvog ubacie u jedan podrum,
a onda ga zatvorie i poklopac zapeatie. Tako Mu'tazz bi iv sahranjen.2
Muhtadi je drugi halifa koji je bio Imamov savremenik, odnosno
etrnaesti po redu abasidski halifa. Vlast je preuzeo nakon svoga brata
Mu'tazza 255. h.g., u ijem smaknuu je i sam uestvovao. Ba poput svoga
brata, ni Muhtadi nije bio samostalan u svojim poslovima i na dvoru je
predstavljao tek igraku u rukama Turaka. U usporedbi s ostalim abasidskim
halifama, Muhtadi je bio pravedan ovjek. Po moralu i ponaanju s njim se
mogao porediti jedino emevijski halifa Omer ibn Abdulaziz. Muhtadi je znao
rei: Meu emevijskim halifama bio je barem jedan astan ovjek (Omer ibn
Abdulaziz), pa je zaista naa sramota da meu abasidskim halifama nema
makar neko slian njemu. Zato je on, poput Omera ibn Abdulaziza, nastojao
izai u susret albama ljudi. Bio je umjeren u ishrani, odijevanju i
trokovima. Preuzevi hilafet, prekinuo je s raskonim zabavama i pijankama
na dvoru. Historiari hvale takve njegove postupke, a posebno pokazanu
pravednost.3 Meutim, namee se zakljuak da ga na ovakvo ponaanje nije
1
Ibn Tekteka, Al-Fakhri, Dari Sadr, Bejrut 1386, str. 243.
2
Ibn Tekteka, Isto, str. 243; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv.
7, str. 195-196. Mu'tazzovo smaknue opisuje se i na druge naine. Pogledati, naprimjer, u
Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 360, ili u Mesudi, Murudul-
zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 4, str. 97.
3
Ibrahim Hasan, Tarihe sijasi-je islam, Javidan, Teheran 1360, sv. 3, str. 377; Mesudi,
Murudul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 4, str. 96. i 103.; Ibn Tekteka, Al-Fakhri, Dari
262
navela njegova bogobojaznost i elja da ini bogougodna djela, ve okolnost
da je to bilo njegovo djelatno politiko promiljanje. On je znao da u
islamskom drutvu postoje osobe koje su bolje, uenije i hilafeta dostojnije
od njega, te da bi stoga vlast trebao predati takvim linostima, a sam se
povui s politike pozornice. Zato, kao osoba koja je, prema rijeima nekih
historiara, svakodnevno postila, iftarei se hljebom, siretom i solju, trebalo
bi da je lahko mogao suspregnuti svoju strast i ljubav prema vlasti. Meutim,
vidimo da se on, otkako se rijeio brata Mu'tazza, pa sve do posljednjeg
trenutka ivota, vrsto drao vlasti i ljubomorno je uvao samo za sebe.
Historija je zapamtila mnogo takvih vladara. Zbog toga, bilo je malo
vjerovatno da su njegovi postupci bili izraz stvarnog vjerskog opredjeljenja.
Najasniji dokaz njegove zaljubljenosti u vlast je injenica da je sve do
trenutka kada je ubijen drao Imama Askerija u tamnici i ak je namjeravao
da ga ubije.1
Trei abasidski halifa Imamov savremenik bio je Mu'tamid. etiri godine
njegovog imameta protekle su za vrijeme Mu'tamidove vladavine. Roen je
229. h.g., na vlast je, posredstvom Turaka, doao 256. h.g. i ivot okonao
279. h.g. Ako historiari o Muhtadiju (halifinom amidiu)2 i piu s
naklonou i hvale ga, o samom Mu'tamidu piu sve suprotno. Saglasni su u
procjeni da mu je ivot bio ispunjen loim djelima i opainom, da je bio
slijepo odan hedonizmu i provodima i da ga stanje naroda i njihove tegobe
uope nisu zanimali. Stoga ni narod nije drao do njega. Nade su polagali u
njegovog brata Muvaffaka (Talhu), koji je, s obzirom na okolnost da je halifa
bio posve okrenut udovoljavanju strastima i hedonistikim porivima,3 vodio
sve njegove dravne poslove. O ugledu koji je Muvafak uivao u
Mu'tamidovo doba, historiari piu: Iako je hilafet zvanino bio u
Mu'tamidovim rukama, njime je ustvari upravljao Muvafak, a onaj je tek
nosio naslov halife.4
Kako smo vidjeli, abasidske halife nisu prezale od svakojakih pritisaka i
ogranienja spram Imama. Ti pritisci su svoj vrhunac dosegli u doba trojice
imam: Devada, Hadija i Askerija. Silina tih pritisaka bila je takva da su ova
trojica velikih ehlibejtskih Imama, koji su ivjeli u sreditu ondanje vlasti
(Samari), napitak ehadeta ispili nakon kratkog ivotnog toka: Imam Devad
ubijen je u 25., Imam Hadi u 41., a Imam Askeri u 28. godini ivota. Pritisci i
ogranienja kojima je bio izloen Imam Askeri bili su jai od onih kojima su
Sadr, Bejrut 1386, str. 246; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 7,
str. 223-224.
1
Ibn Asir, Isto, str. 234; Ibn Tekteka, Isto, str. 246; Ibrahim Hasan, Isto, str. 377.
2
Muhtadi je bio sin Vafika ibn Mutasima, a Mu'tamid sin Mutevekkila ibn Mutasima.
3
Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 363-367.
4
Ibn Tekteka, Al-Fakhri, Dari Sadr, Bejrut 1386, str. 250; Ibrahim Hasan, Tarihe sijasi-je
islam, Javidan, Teheran 1360, sv. 2, str. 378.
263
bili podvrgnuti njegovi prethodnici. U njegovo doba sljedbenici Ehli-bejta se
javljaju kao ureena i ozbiljna snaga u Iraku, suprotstavljena ondanjim
halifama. Nisu priznavali zakonsku utemeljenost nijednom od abasidskih
halifa, drei da hilafet pripada od Boga odreenim Imamima iz Alijevog
potomstva. Najistaknutija linost iz te porodice u ono vrijeme bio je Imam
Hasan Askeri. Kolika je bila tadanja snaga sljedbenika Ehli-bejta vidi se iz
rijei Mu'tamidovog vezira Ubejdullaha. Naime, nakon ehadeta hazreti
Askerija, Ubejdullahu je doao Imamov brat Dafer poznat kao Kezzab
(laljivac) i rekao: Pomozi mi da zauzmem poloaj moga brata, pa u ti
godinje davati dvadeset hiljada dinara. Vezir mu se prezrivo obrati:
Budalo! Halifa se toliko bezuspjeno borio protiv onih koji su tvoga oca i
tvoga brata smatrali imamima. Ako te oni budu smatrali Imamom, tada ti ne
treba ni halifa niti bilo ko drugi, a ne bude li u njihovim oima uivao taj
poloaj, tada ti na trud nee u tome ni najmanje pomoi!1 Abasidska
porodica i njihovi podravaoci su znali da e obeani Mehdi, koji e znaiti
kraj za sve vladare samovoljnike, biti iz potomstva hazreti Askerija. Stoga su
strogo nadzirali njegova ivotna deavanja, spremni da mu otmu sina kada se
ovaj rodi i smaknu ga, slino faraonovom pokuaju da ubije Musaa. Zbog
toga je pritisak na Jedanaestog Imama bio izuzetno snaan. ivio je pod
stalnom prismotrom i nadzorom. Abasidska vlast je bila toliko zabrinuta
njegovim uticajem i ugledom koji je uivao u drutvu, da su mu stavili u
obavezu da se svakog ponedjeljka i srijede javlja na dvor. 2 Bili su toliko
uplaeni da se ni ovim nisu zadovoljili, ve je Mu'tazz uhapsio Imama i bacio
ga u tamnicu. Onda je naredio Sa'idu Hadibu da Imama povede u Kufu i da
ga u putu ubije.3 Ali, samo tri dana kasnije, Turci su ubili Mu'tazza, tako da
je njegova nakana osujeena. Nakon njega je Muhtadi takoer utamniio
1
Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381,
sv. 3, str. 197; Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom,
sv. 4, str. 422; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 503; ejh
Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 376.
2
Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 434;
Ebu Dafer Muhammed ibn Derir At-Taberi, Dela'ilul-imamet, Menuretur-Rida, Kom
1363, str. 274. Mogue je da se ovdje postavi pitanje: Kako je pritisak na Imama mogao biti
tako snaan uzmemo li u obzir da je vlast halife bila slaba i da je upliv Turaka na dvoru bio
toliko znaajan? U odgovoru treba kazati da bi Imam lahko izaao na kraj s tim pritiscima da
su oni dolazili od samoga halife, i on bi, ako nita drugo, bez naroitih tekoa djelovao u
ilegali, ali injenica je da je Imamov duhovni autoritet smetao svima koji su predstavljali dio
dravnog aparata i koji su kroz uee u vlasti ili saradnju s njom ostvarivali svoje ciljeve.
Upravo zato Imamov poloaj nije naroito zavisio od aktuelnog halife, odnosno smru
jednog i dolaskom drugog od njih prilike se u biti nisu ni mijenjale.
3
311.
264
Imama i namjeravao ga ubiti, ali Bog mu nije pruio priliku da to i uini,
budui da su Turci ustali i protiv njega i smaknuli ga.1
Postoje brojna historijska svjedoanstva koja pokazuju koliko su daleko
ile ejtanske spletke i zavjere abasidskog dvora protiv ehlibejtskih Imama.
Meutim, ta svjedoanstva nam takoer govore o njihovoj sposobnosti,
pronicljivosti i mudrosti u sueljavanju s njima. Ebu Haim Davud ibn Kasim
Daferi2 pria: Nas nekolicina smo bili zatoeni, kad u tamnicu dovedoe
Imama Askerija i njegovog brata Dafera. S nama je bio i jedan nepoznat
ovjek koji je za sebe tvrdio da je sljedbenik Alijeve porodice. Imam ga
pogleda, pa ree: 'Da meu vama nije ovjek koji nije od vas, rekao bih vam
kad ete izai na slobodu.' Onda ree strancu da se odmakne. 'Ovaj ovjek
nije jedan od vas, i zato ga se klonite. On podnosi izvjetaj halifi o svemu to
kaete. Jedan zapis o tome je i sada skriven u njegovoj odjei', kaza nam.
Onda ga jedan od nas pretrese i u njegovoj odjei nae izvjetaj koji je
pripremio za halifu. U njemu su se nalazile stvari, koje bi, da su dole do
halife, bile propast za nas.'3 Ova pripovijest pokazuje nam da su ak i u
zatvor bili ubaeni dounici koji su trebali tajno nadzirati Imama i njegove
sljedbenike. U drugom primjeru, Ahmed ibn Ishak, jedan od Imamovih
drugova, svjedoi: Dooh kod Imama i zamolih ga da napie neto, kako
bih, ako mi nekad doe pismo od njega, mogao prepoznati njegov rukopis.
On mi kaza: 'Ja malo piem irokim, a onda malo uskim kalemom, tako da
ako to uoi u pismu, ne brini i znaj da je moje.' U sljedeem primjeru, jedan
od Imamovih drugova pria: Bijae skupina nas koji smo doli u Samaru.
Samo smo ekali dan kada e Imam izai iz svoje kue kako bismo ga mogli
vidjeti na ulici. Dok smo tako ekali, stie nam pismo od Imama: 'Kad me
vidite, neka me niko od vas ne selami i neko niko ne pokazuje drugima na
mene, jer to bi moglo biti opasno po vas.'4 Abdulaziz Belhi kae: Jednom
sam se naao na ulici koja vodi do bazara trgovaca ovcama. Odjednom
opazih Imama Hasana Askerija kako ide prema gradskoj kapiji. Poeljeh
povikati: 'O ljudi, onaj ovjek je dokaz Boiji, pa ga zapamtite!' Ipak, znao
sam da bi me u tom sluaju ubili. Kad Imam naie pored mene, pogledah ga,
1
Isto, str. 313.
2
Ebu Haim Daferi je ovjek iz loze Dafera Tajjara, inae rodom iz Bagdada, a
predstavljao je izuzetno uglednu i cijenjenu linost meu sljedbenicima Ehli-bejta. Ubraja se
meu naroito bliske drugove Imama Devada, Hadija i Askerija, koji su ga jako cijenili.
Radilo se o veoma hrabrom i odvanom ovjeku koji je 252. h.g. bio uhapen u Bagdadu, a
potom prebaen u zatvor u Samari. Hatib Bagdadi i Semani kao godinu njegove smrti
navode pak 251.
3
Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381, sv.
3, str. 222.
4
269.
265
a on prinese prst usnama i dade mi znak da utim. Ja ipak pooh za njim. On
mi tada ree: 'Pazi se, jer ako se oda, stradat e!' Naveer otioh k njemu, a
on mi ree: 'Mora se pritajiti, inae e biti ubijen. Ne izlaite sebe
opasnosti!'1 U to vrijeme neki od sljedbenika Alijeve porodice iz Samare
otie nekim poslom u Debel.2 Ondje srete jednog od Imamovih pristalica iz
Helevana, koji ga upita: Odakle dolazi?, pa kada ovaj odgovori da je iz
Samare onda ga onaj opet upita: Zna li tu-i-tu mahalu i kue u njoj? Kada
ovaj odgovori potvrdno, opet ga upita: A zna li ita o Hasanu ibn Aliju?
Ne, ree ovjek iz Samare, pa onaj upita: A zato si doao ovamo?
Doao sam poslom, ree ovjek iz Samare, pa onaj drugi kaza: Imam
pedeset dinara. Uzmi ih, ali onda zajedno idemo u Samaru, a ti e me
odvesti kod Hasana ibn Alija (Imama Askerija). Ovaj prihvati i odvede ga
Imamovoj kui.3 Iz ovih pria moemo vidjeti pod kakvom strogom
prismotrom je ivio Imam Askeri i kako je teko bilo uope doi u doticaj s
njim. S druge strane, suma novca koju je ovjek iz Helevana ponudio kako bi
ga ovaj odveo Imamovoj kui pokazuje koliko je ljudima bilo vano sresti
Imama. Naime, pedeset dinara je u ono vrijeme predstavljalo pozamanu
svotu. Historiari kau da se tada za jedan dinar mogla kupiti kamila!
Uprkos svim ovim stalnim pritiscima, prismotri i mjerama nadzora od
strane abasidske vlasti, Imam Askeri provodio je itav niz politikih,
drutvenih i naunih radnji s ciljem ouvanja izvornog islama i borbe protiv
neislamskih ideja i uticaja. Tako se bavio znanstvenim radom na liniji
odbrane islamskog uenja, pobijanjem sumnji i nedoumica koje su
neprijatelji podgrijavali, te uobliavanjem ispravnih islamskih stavova.
Uspostavljao je komunikacijske mree sa svojim sljedbenicima iz razliitih
krajeva, preko svojih opunomoenika, kao i slanjem poruka i pisama.
Takoer im je pruao materijalnu potporu i davao politiku podrku i upute
za rjeavanje tekoa s kojima su bili suoeni. Obilno se koristio svojim
znanjem o skrivenom u svrhu dizanja njihovog morala i pridobijanja onih
koji su sumnjali u imamet. I, na kraju, pripremao je sljedbenike Ehli-bejta za
razdoblje skrivenosti svoga sina, Dvanaestog Imama.
Zbog nepovoljnih uvjeta i snanih pritisaka od strane abasidske vlasti,
Imam Askeri nije bio u mogunosti iriti svoje golemo znanje na razini
itavog drutva. Unato toj injenici, uspio je odgojiti uenike koji su, svaki
ponaosob, uinili mnogo na polju promicanja i irenja islamskog nauka te
razbijanja sumnji koje su unosili neprijatelji islama. ejh Tusi navodi vie od
stotinu takvih uenika. Meu njima su neke izuzetne i dobro poznate linosti,
poput Ahmeda ibn Ishaka E'arija Komija, Ebu Haima Davuda ibn Kasima
1
Mesudi, Asbatul- vasijet, Tabetur-rabi'et, Mektebi Daferijje, Nedef, str. 243.
2
Planinsko podruje koje se prua na zapadu Irana do Hamadana i Kazvina.
3
str. 316.
266
Daferija, Abdullaha ibn Dafera Hamirija, Ebu Amra Osmana ibn Sa'ida
Amrija, Alija ibn Dafera i Muhammeda ibn Hasana Seffarija. Njihovi
doprinosi i sve ono to su uinili za islam ne bi se mogli opisati u okviru
samo jedne knjige. Vie o njima, njihovim ivotima i djelu moe se nai u
biografskoj literaturi. Unato injenici da su odgajani ovako sposobni
uenici, oni bi se ponekad znali nai pred pitanjima i tekoama ije
rjeavanje nije mogao na sebe preuzeti niko, osim Imam Askeri. U takvim
prilikama, zahvaljujui svome imamskom znanju i izvanrednoj pronicljivosti,
uvijek bi pronalazio izlaz iz orskokaka i rjeenje za svaku tekou. Ibn ehr
Aub pie: Ishak Kindi, koji se ubraja meu najvanije arapske, odnosno
islamske filozofe, napisao je knjigu pod naslovom Protivrjenosti Kur'ana.1
Dugo vremena proveo je osamljen u kui, posve predan pisanju te knjige.
Nekom prilikom, jedan od Kindijevih uenika doe kod Imama Askerija.
Kada ga vidje, Imam mu ree: 'Zar meu vama nema upuenog ovjeka koji
bi mogao odgovoriti na ono to tvrdi va uitelj Kindi?' Ovaj ree: 'Svi smo
mi njegovi uenici. Jo smo daleko od toga da se s njim raspravljamo ili mu
za neto u njegovom nauku prigovorimo.' Tada mu Imam ree: 'Ako te
neemu pouim i objasnim ti, moe li to prenijeti svome uitelju?' 'Mogu',
odgovori ovaj. Onda Imam kaza: 'Kada ode odavde, idi svom uitelju. Zblii
se s njim tako da se moe s njim ophoditi prisno i neposredno. Kada ostvari
potrebnu bliskost, kai mu: Javilo mi se jedno pitanje na koje nije dostojan
odgovoriti niko, osim vas. Radi se o sljedeem: Nije li mogue da je
Kazivalac Kur'ana imao namjeru kazati neto drugo, a ne ono to ste vi iz tih
rijei razumijeli, odnosno da ste vi pogreno razumjeli ono to je tim rijeima
kazano? On e ti odgovoriti da je to mogue. Tada reci: Kako onda znate da
Kazivalac Kur'ana nije imao na umu neto drugo, a ne ono to ste vi
pretpostavili da jeste?' Onda Imam nastavi: 'On je pametan ovjek. I ovoliko
e biti dovoljno da shvati svoju greku.' Uenik onda otie svome uitelju.
Ponaao se onako kako ga je Imam uputio, dok ne doe u povoljnu priliku da
postavi svoje pitanje. To uini ovim rijeima: 'Da li je mogue da onaj ko
govori kae neto, a da onaj kome se obraa ne shvati ta je govornik imao na
umu? Odnosno, da govornik govori jedno, a da slualac to shvati na drugi
nain?' Iraki filozof je paljivo sluao pitanje svog uenika, a onda ree:
'Ponovi to jo jednom!' Uenik ponovi svoje pitanje pa se uitelj zamisli, a
onda ree: 'Da, takvo ta je mogue. Mogue je da govornik ima na umu
neto to sluatelj ne razumije, odnosno da iz vanjtine njegovih rijei shvati
neto to nije pravi smisao kazanog.' Uitelj je znao da ovakvo pitanje nije
1
Filozof, pisac reene knjige nije Ishak Kindi nego njegov sin Jakub. Kako pie Muhammed
Lutfi Duma, Ishak je za vladavine trojice abasidskih halifa: Mehdija, Hadija i Haruna,
obavljao dunost upravitelja Kufe. (Tarihul- felasafetil-islam fil-mashrik vel-maghrib, Al-
Mektebetul-'ilmijje, str. 1.) Moda je autor jednostavno zamijenio sina sa ocem, ili je
prilikom prenoenja podataka i prireivanja knjige dolo do previda.
267
moglo pasti na pamet njegovom ueniku pa ga upita: 'Zaklinjem te da mi
kae istinu: Otkud tebi ovo pitanje?' Uenik odgovori: 'A zar se ono meni
nije moglo javiti?', ali uitelj ree: 'Ne, jo je prerano za tebe da bude na
takvoj razini razmiljanja. Kai mi ko te pouio tome?' Tada uenik
odgovori: 'Istina je da me Ebu Muhammed (Imam Hasan Askeri) upoznao s
ovim pitanjem.' Uitelj onda ree: 'Sad si mi kazao istinu. Ovakva pitanja
svojstvena su toj porodici. Jedino oni mogu dokuiti takve istine!' Shvativi
svoju zabludu, uitelj je potom naredio da se naloi velika vatra, pa je na njoj
zapalio sve ono to je bio napisao o navodnim protivrjenostima Kur'ana.1
Jedne godine Samaru pogodi teka sua. Tadanji halifa Mu'tamid naredi
da ljudi klanjaju namaz za kiu (istisqa). Tri dana su se okupljali na gradskoj
musali, klanjali i dovili, ali kia ne pade. etvrtog dana, veliki biskup sa
svojim monasima zaputi se u pustinju. Kad god bi neki njegov monah digao
ruke ka nebu, poeo bi jak pljusak. Sutradan i sami biskup uini isto te pade
kia koja natopi zemlju onako kako su ljudi prieljkivali. Narod bijae time
zadivljen. Kod mnogih se javi sumnja prema islamu te poee iskazivati
naklonost prema kranstvu. Halifi se to nije svidjelo. Nije imao drugog
izbora nego pozvati Imama, koji se tada nalazio u zatvoru. Ree mu
zabrinuto: Vidi li da ummet tvoga djeda skree u zabludu! Imam
odgovori: Kai biskupu da sutra izae u pustinju s monasima. Halifa ree:
Ljudima vie ne treba kia, jer je ve pala u izobilju. Zato onda da dolaze u
pustinju? Imam odgovori: Zato da, ako Bog da, razbijem sve nedoumice
kod naroda. Halifa onda naredi da prvak krana doe u pustinju u utorak,
zajedno sa svojim monasima. Imam Askeri, u pratnji mnotva ljudi, takoer
otie onamo. Kada kranski monasi podigoe ruke ka nebu, ono se zaista
naoblai i poe padati kia. Tada Imam naredi da dovedu monaha na koga je
pokazao i pogledaju ta se nalazi meu prstima njegove ruke. Uinie tako, i
meu njegovim prstima naoe ostatke pocrnjelih ljudskih kostiju. Imam ih
uze, zavi u platno i prui ih natrag onom monahu, rekavi: Trai sada da
1
Ovu pripovijest Ibn ahraub prenosi u knjizi Menakib (sv. 4, str. 424.) iz djela Al-Tebdil
Ebul Kasima Kufija. Neki savremeni naunici sumnjaju u istinitost ove prie, pa kau: Ova
pria pokazuje da je Kindi ivio u svojevrsnoj intelektualnoj kolebljivosti i da nije vrsto
vjerovao u islam. Iako je takvo to mogue, ovu zgodu navodi samo Ebul Kasim Kufi (i to
bez navoenja prenosilaca), a od njega je preuzima Aubi, to znai da se na nju ne moe
pozvati kao na historijski dokaz. (Muhammed Al-Sadr, Tarih-i ghajbatus-sughra, str. 196.)
Meutim, s obzirom na neke Kindijeve ideje koje sreemo u literaturi o historiji islamske
filozofije, ova pria se ne ini nemoguom. Bavei se njegovom filozofskom milju, Halil
Al-Dar i Hana Al-Fahuri piu: Ali, katkad se deava da se izmeu filozofskih stavova i
kur'anskih ajeta uvia suprotstavljenost, i upravo takve protivrjenosti su izazvale kod nekih
otpor prema filozofiji. Kindi je rjeenje tih protivrjeja pronaao u tevilu (unutarnjem smislu
odnosno tumaenju) ajeta. On kae: 'U arapskom jeziku, rijei imaju svoje doslovno i svoje
metaforiko znaenje. Tako, bavei se nekim ajetima, mislilac moe posegnuti za
metafoikim smislovima i posluiti se tevilom.' (Historija filozofije u islamskom svijetu,
perz. prijevod Abdul-Muhammed Ajeti, Ketab-e zaman, Teheran 1358, sv. 2, str. 380.)
268
padne kia! Monah opet podie ruke ka nebu, ali oblaci se odjednom
razioe i zasja sunce. To izazva silno uenje kod svih prisutne. Halifa tada
upita Imama: Kakve su ono kosti? Imam odgovori: Ono su kosti jednog
od Boijih poslanika koje su iskopali iz njegovog kabura. A kosti Boijeg
poslanika se ne mogu ukazati na otvorenom, a da odmah ne pone padati
kia. Halifa tad pohvali Imama. Onda se raspitae za kosti i naoe da je ono
to je Imam rekao bila istina. Nakon ovog dogaaja Imam je puten iz
zatvora, a njegov ugled meu narodom je dodatno porastao. On iskoristi ovu
priliku pa zatrai da iz tamnice budu puteni i njegovi drugovi. Halifa nije
mogao a da mu ne udovolji.
U doba Imama Askerija ehlibejtsko uenje se ve bilo rairilo u razliitim
podrujima i u mnogim gradovima. Njegovi sljedbenici bili su okupljeni u
nekoliko podruja i gradova, poput Kufe, Bagdada, Niabura, Koma, Aveha,
Medaina, Horasana, Jemena, Reja, Azerbejdana, Samare, Durdana i
Basre. Meu tim mjestima su Samara, Kufa, Bagdad, Kom i Niabur uivali
posebnu vanost. Brojnost sljedbenika i njihova rasprostranjenost neizbjeno
su nametali potrebu za stvaranjem sreene komunikacijske mree kako bi na
taj nain vjersko i politiko vodstvo ehlibejtskog pokreta djelovalo na ureen
nain. Ovakva potreba javila se jo u vrijeme Devetog Imama i, kako smo to
vidjeli iz njegovog ivotopisa, ve je tada bila uspostavljena djelotvorna
komunikacijska mrea zastupnika i opunomoenika u razliitim pokrajinama.
Ovakavo djelovanje nastavljeno je i u razdoblju vodstva Imama Askerija.
Meu njegovim predstavnicima spomenut emo Ibrahima ibn Abdu,
Imamovog ovjeka u Niaburu. U jednom svome opirnom pismu, upuenom
Ishaku ibn Ismailu i njegovim sljedbenicima u tom mjestu, ukazao je na
ulogu imameta u upuivanju islamskog ummeta i pojasnio nunost i vanost
slijeenja imama te upozorio na opasnosti koje nosi zanemarivanje njegovih
nareenja. Nakon toga u pismu je stajalo: ...O Ishak, ovo pismo koje sam ti
poslao po Muhammedu Musi Niaburiju, predaj Ibrahimu ibn Abdu, kako bi i
on postupio u skladu s njim. I ostali iz vaeg mjesta su to duni uiniti. Neka
ga Ibrahim ibn Abda svima proita, kako ne bi ostalo mjesta pitanjima i
sumnjama... Neka je blagoslov i golema milost Boija na tebe, Ibrahime ibn
Abdu i na sve nae sljedbenike! Neka bude znano da svi moji sljedbenici iz
vaeg grada, i svi oni koji nisu zastranili od Istine a do kojih doe ovo pismo,
moraju svoja finansijska zaduenja prema nama predati Ibrahimu ibn Abdu.
On to onda mora predati Raziju1 ili onome koga ovaj odredi. Takva je moja
naredba... Iz ovog pisma, pored upute u pogledu prikupljanja materijalnih
priloga svojih sljedbenika, to je bilo od velike vanosti za snaenje i
uvrivanje ekonomske pozicije ehlibejtskog pokreta, vidimo kako su
1
Vjerovatno se misli na Ahmeda ibn Ishaka Razija, jednog od sljedbenici Ehli-bejtajskih
prvaka iz Reja, takoer povjerenika Imama Askerija. (pogledati Hijatul-Imam Askeri, ejh
Muhammed Devad Tabrisi, str. 332.)
269
Imamovi predstavnici inili dobro uvezan lanac. Svaki od njih je imao jasno
odreeno podruje djelatnosti i svaki je prikupljene priloge morao
naposljetku predati glavnom opunomoeniku. Onda je on to dalje
prosljeivao Imamu. Kako bi potvrdio poloaj Ibrahima ibn Abde i objasnio
domen njegovih zaduenja, Imam u svome pismu Abdullahu ibn Hamdeviji
Bejhekiju pie ovako: Odredio sam Ibrahima ibn Abdu za prikupljanje
materijalnih priloga u vaoj oblasti i postavio ga kao svog pouzdanog i
povjerljivog povjerenika. Budite bogobojazni i pokorni, pa izmirite svoje
materijalne obaveze, jer niko nema izgovora da to ne uini...1 Neki
sljedbenici su posumnjali u vjerodostojnost ovog Imamovog pisma, odnosno
rukopisa, plaei se da se radilo o krivotvorini. Zato, on u narednom pismu
pie: Pismo koje vam je stiglo o opunomoenitvu Ibrahima u pogledu
prikupljanja dabina meu mojim sljedbeniciama u toj oblasti pisano je
mojom rukom...2 Drugi Imamov predstavnik, Ahmed ibn Ishak ibn
Abdullah Komi A'ari bio je jedan od njegovih izuzetnih drugova iz Koma.
Neki biografi spominju ga kao osobu zaduenu za vezu izmeu Imama i
njegovih sljedbenika iz Koma, ubrajajui ga meu njegove najblie drugove.
Muhammed ibn Derir Taberi pie: Ahmed ibn Ishak Komi A'ari bio je
uitelj ejha Saduka i Imamov izaslanik. Kada je Imam Askeri bio ubijen,
postao je opunomoenik Imama Mehdija. Imam bi mu slao svoja pisma, a on
bi u njegovo ime sakupljao materijalne obaveze ljudi Koma i okoline i
predavao ih njemu.3 Ahmed ibn Ishak mu je jednom predao stotinu i ezdeset
kesa zlata i srebra sakupljenog meu njegovim sljedbenicima iz Koma, to
pokazuje da se radilo o zaista velikim iznosima. Ibrahim ibn Mahzijar Ahvazi
bio je jo jedan opunomoenik Imama Askerija. Pred kraj Imamovog ivota
kod njega se sabrao povelik imetak, koji nije imao priliku predati Imamu.
Nakon Imamovog ehadeta, Ibrahim se takoer razboli te oporui svom sinu
da taj imetak preda Imamu Mehdiju. Ovaj izvri tu obavezu, a nakon oeve
smrti postade opunomoenik Dvanaestog Imama.4 Na vrhu ovog lanca
izaslanika i opunomoenika nalazio se Muhammed ibn Osman Amri. Ostali
predstavnici su odravali vezu s Imamom posredstvom njega. Prikupljeni
novac i dobra predavali su njemu, a on bi to onda prosljeivao Imamu.5
1
Tusi, Isto, str. 580, hadis 1089.
2
Tusi, Isto, str. 580, hadis 1089.
3
Sv. 50, str. 323.
4
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 351; ejh Muhammeda Taki Tusteri,
Kamusur-ridal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran 1379, sv. 1, str. 316; Kulejni, Usulul-Kafi,
Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 518.
5
Tusi, Ihtijaru ma'rifetir-ridal, Daneshgahe ilahijjat, Mashad 1348, str. 532, hadis br. 1015;
ejh Muhammeda Taki Tusteri, Kamusur-ridal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran 1379, sv.
1. str. 315. Ovaj ovjek, kako emo vidjeti u narednom poglavlju, bit e odabran i za
opunomoenika Imama Zemana, ubrzao Allah njegov dolazak!
270
Osim posredstvom predstavnika i opunomoenika, Imam je saobraao sa
svojim sljedbenicima posredstvom poruka i pisama. Na taj nain je rjeavao
njihove pojedinane potrebe i uvao ih pod okriljem svoje upute. U ovom
smislu, primjera radi, moe se ukazati na djelovanje Ebul-Adjana, jo jednog
od Imamovih bliskih drugova.1 On je njegova pisma i poruke prosljeivao
pojedincima, a od njih preuzimao njihova, kao hums i milodare, pa bi mu
onda to donosio u Samaru. Njegova posljednja dunost je opisana u poglavlju
o Imamovom ehadetu. Poznato je Imamovo pismo Ibn Babveju, na koje
emo se osvrnuti kada budemo govorili o snaenju politikog poloaja
sljedbenika Ehli-bejta. Takoer, Imam je sljedbenicima iz Koma i Aveha
poslao dva pisma koja moemo nai u naoj literaturi.2 Pored njih, sauvana
su i jo neka pisma koja je Imam pisao razliitim povodima.3 Shodno
predajama, Imam je ujutro 8. Rebiul-evela 260. h.g., neposredno prije svoje
smrti, napisao vie pisama za narod Medaina.
Unato svim ogranienjima i stalnoj prismotri od strane vladajueg
aparata, Imam Askeri je predvodio niz ilegalnih politikih pregnua.
Zahvaljujui suptilnosti njegovog postupka, one nisu otkrivene od strane
halifinih uhoda i dounika. U ovom pogledu postoji mnotvo primjera, a
itaocima emo ovdje skrenuti panju samo na dva. Osman ibn Sa'id Amri,4
jedan od najbliskijih i najprisnijih Imamovih drugova, djelovao je pod
krinkom trgovca uljem. Imamovi sljedbenici su mu predavali svoje
materijalne priloge, koje bi on onda sakrivao u posude za ulje i na taj nain
dostavljao Imamu.5 Davud ibn Esved bio je Imamov sluga zaduen za ogrjev
i grijanje kue. On biljei: Imam me jednom pozva i prui mi jednu
podugaku deblju motku, rekavi: 'Nosi ovo Osmanu ibn Sa'idu.' Uzeh motku
i pooh. Usput naioh na jednog vodonou, ija mazga mi zaprijei put. On
mi ree da je potjeram, pa podigoh onu motku da je udarim njome. Od udarca
motka pue i ja ugledah pisma koja su u njemu bila sakrivena. Brzo ih sakrih,
uzeh motku u ruke i pooh natrag. Vodonoa zagalami za mnom i poe da
psuje i mene i asnog Imama... Kada stigoh Imamovoj kui, ispred nje me
1
Ebul-Adjan Ali Basri umro je krajem 3. hidretskog stoljea; glavni nadimak mu je bio
Ebul-Hasan, ali je u literaturi poznat i kao Ebul-Adjan, a stekao je ovaj nadimak zato to je
raspravljao sa sljedbenicima svih religija, i u tim raspravama bi redovno pobjeivao.
Svakako, to je inio po uputama Imama i poduen od njega, to ukazuje na zakljuak da
Imam nije zapostavljao ni ovaj vid djelovanja.
2
Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 5, str. 316;
Fejz Kaani, Me'adinul-hikmeti fil-mekatibil-eimme, Kom, sv. 2, str. 265.
3
Fejz Kaani, Isto, str. 264; Medlisi, Isto, str. 317.
4
Osman ibn Sa'id kasnije e uivati tu ast da bude jedan od opunomoenika Dvanaestog
Imama tokom razdoblja njegove male skrivenosti, o emu e u narednom poglavlju biti vie
rijei.
5
ejh Tusi, Al-Ghajbat, Mektebi Ninevi hadisijje, str. 214; ejh Abbas Komi, Sefinetul-
bihar, Ketabkhane-je Sena'i, Teheran, sv. 2, str. 158.
271
saeka jedan od njegovih slugu i odmah mi ree: 'Gospodar pita zato si
udarajui mazgu slomio drvo?' 'Nisam znao ta je u drvetu!', odgovorih.
Poslije mi Imam ree: 'Ne ini stvari zbog kojih se kasnije mora ispriavati.
Ubudue, ako uje da nas neko psuje i govori runo o nama, gledaj svoja
posla i ne sukobljavaj se ni sa kim. ivimo u zlom gradu i zloj zemlji, pa se
dri svoga posla. Znaj da nam stigne obavijest o svemu onom to uini!'1
Naredna vana djelatnost Imama Askerija bila je materijalna potpora koju
je pruao svojim sljedbenicima. Pogledamo li Imamov ivotopis, uoit emo
da su mu se neki njegovi drugovi, pritisnuti neimatinom, obraali za pomo.
Tako je on rjeavao njihove novane potrekoe, esto im pomaui i prije
nego su mu se uope obratili. Na taj nain je sprjeavao da oni, pritisnuti
materijalnim tekoama, podlegnu pritiscima abasidske vlasti. U prilog
reenom navest emo nekoliko primjera. Ebu Haim Daferi2 biljei: Naao
sam se pogoen neimatinom. Htio sam o svojoj tegobi pisati Imamu
Askeriju, ali me je bilo stid pa zato odustadoh. Meutim, dooh kui i vidjeh
da mi je od Imama stiglo stotinu dinara i pismo. U njemu je stajalo: 'Ne stidi
se i ne ustei se, ve trai od nas, kako bi ti, voljom Boijom, bilo
udovoljeno.'3 Ali ibn Zejd Alevi svjedoi: Imam Askeri mi dade odreenu
svotu novca i ree: 'Kupi sebi ovim robinju-slukinju, jer tvoja robinja je
umrla.' Kada dooh kui, saznadoh da mi je robinja zaista umrla.'4 Ebu
Haim Daferi pie: Obavijestih Imama o svojim novanim potrebama.
Imam mi prui punu kesu sa nekih petsto dinara, rekavi: 'Uzmi ovo, Ebu
Haime, i oprosti ako je malo!' Ebu Tahir ibn Bilal jedne godine doao je na
Had. Tokom obavljanja obreda primijeti da je Ali ibn Dafer5 udijelio
siromasima golem novac. Vrativi se s Hada, pismom obavijesti Imama o
tome. On mu u odgovoru napisa: 'Ranije smo naredili da mu se daje sto
hiljada dinara [da podijeli]. A onda smo naredili da mu se da jo, ali on to
zbog nas nije htio prihvatiti.' Nakon svega, Ali ibn Dafer je doao kod
Imama i, po njegovom nareenju, dato mu je jo trideset hiljada dinara. Ova
pripovijest kazuje nam kako je Ali ibn Dafer u Hidazu dijelio velike sume
1
Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 427.
2
O linosti i karakteru Ebu Dafera govorili smo na prethodnim stranicama.
3
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 343; Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn
Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 439; Kulejni, Usulul-Kafi,
4
Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381, sv.
3, str. 217.
5
Ali ibn Dafer je bio odan i iskren drug Imama Hadija i Imama Askerija, mir neka je s
njima, i ovjek od njihovog povjerenja. Neko vrijeme ga je Mutevekkil drao u tamnici pod
optubom da ovaj sarauje sa hazreti Hadijem, a poto je izaao iz zatvora, po Imamovom
nareenju je odselio u Mekku. Vjerovatno se ovdje misli na njega, budui da ga je Ebu Tahir
vidio u Mekki.
272
novca ija koliina pokazuje da se radilo o smiljenom planu da se
materijalno pomognu siromani sljedbenici Ehli-bejta i ugledne linosti meu
njima. Ne treba izazivati iznenaenje okolnost da je Imam raspolagao sa tako
velikim svotama novca jer, unato okruenju pod prismotrom i svim
pritiscima vlasti, Imam je posredstvom svojih povjerenika primao znaajne
priloge od svojih sljedbenika iz raznih krajeva. Tako, historijski izvori
svjedoe kako je jednom prilikom Imamu doao neki ovjek iz Durdana1 i
donio mu priloge koje su sakupili ljudi iz tog kraja. A samo jedan ovjek iz
Debela, upuen od nekog prijatelja, pokloni Imamu etiri hiljade dinara.
Kako smo ve kazali, Imamov povjerenik za Kom (Ahmed ibn Ishak) predao
je Imamu jednom prilikom stotinu i ezdeset kesa zlata i srebra prikupljenih
meu narodom tog kraja. Imamovi povjerenici iz razliitih podruja donosili
su mu znaajne iznose novca sve do njegovog ehadeta. Nakon toga su to
prosljeivali njegovom sinu-nasljedniku, Imamu Mehdiju. Kao primjer,
spomenuli smo novac koji se nalazio kod Ibrahima ibn Mehjara, a koji je
njegov sin nakon njegove smrti predao povjereniku Imama. Kada ve
govorimo o iznosima novca koji se navode u historijskim vrelima, moemo
spomenuti jo i sedamsto dinara, koje mu je predao neki ovjek iz Debela, te
petsto dinara koje je donio Imran Hamadani.
Meu najzanimljivijim dionicama politikog djelovanja Imama Askerija
bila je podrka uglednim i uticajnim linostima kada bi ovi bili izloeni
pritiscima vlasti i zapadali u tekoe borei se za uzviene ideale ehlibejtskog
nauka. Imam je svakog od njih, primjereno datim prilikama, hrabrio,
upuivao i dizao mu moral, kako bi iznio svoju veliku drutvenu, politiku i
vjersku odgovornost. Muhammed ibn Hasan ibn Mejmun pria: Poeo sam
pisati pismo Imamu Askeriju u kojem sam se alio na siromatvo i
neimatinu. Onda rekoh sebi: 'Zar Imam Sadik nije rekao: Siromatvo uz nas
bolje je od obilja uz druge, a pogibija uz nas bolja od ivota uz nae
neprijatelje!' Uskoro mi je od Imama dolo pismo u kojem je pisalo: 'Kad god
se uveaju grijesi naih prijatelja, Gospodar uini da osjete siromatvo. Tako
im oprosti mnoge njihove grijehe. Kao to si sam sebi kazao, siromatvo uz
nas bolje je nego bogatstvo uz druge. Mi smo utoite onima koji se kod nas
sklone i svjetlo onima koji od nas trae uputu. Mi uvamo one koji se u
strahu od stranputice nama prikljue. Onaj ko nas voli, zajedno je s nama u
bliskosti Bogu, a onaj ko ne slijedi na put, ide ka Vatri.' Drugi ovakav
primjer je njegovo pismo Aliju ibn Husejnu ibn Babveju Komiju, jednom od
velikih fakiha ehlibejtske kole. U njemu, nakon niza korisnih savjeta i uputa,
napominje sljedee: Budi strpljiv i ekaj Fered (pojavu Imama Mehdija),
jer Poslanik je rekao: 'Najbolje djelo moga ummeta jeste iekivanje
1
sv. 4, str. 435.
273
Fereda.' Nai sljedbenici e stalno biti u alosti i brigama dok se ne pojavi
moj sin (Dvanaesti Imam), onaj sa kojim nas je Poslanik obradovao da e
ispuniti Zemlju redom i pravdom, nakon to bude ispunjena neredom i
nepravdom. O veliki ovjee od povjerenja i moj pravnie! Strpi se i
preporui naim sljedbenicima strpljenje! Zemlja pripada Bogu i On je daje u
nasljedstvo onim od robova Svojih kojima On hoe. Dobar svretak pripada
samo bogobojaznim. Neka je s tobom i svim naim sljedbenicima selam i
rahmet Boiji!1
Znamo da su Imami, zahvaljujui njihovoj vezi sa Gospodarom svjetova,
bili obavijeteni o nekim pojavama iz svijeta skrivenog. U prilikama kada su
bivali ugroeni temelji islamske istine ili temeljni ciljevi ummeta (poput
zakonitosti njihovog imameta), koristili su se tim svojim posebnim znanjem.
Predskazanja Imama i njihova obavijetenost o pojavama iz svijeta skrivenog
ine vanu dionicu u njihovom djelovanju. Pozabavimo li se ivotopisom
Imama Askerija doi emo do zakljuka da se on vie od ostalih Imama
koristio ovom vrstom znanja. Shodno istraivanjima Kutba Ravendija o
kerametima, kazivanjima o skrivenom te izvanrednim djelima Imama
Askerija, u njegovoj knjizi Hara'id navodi se etrdeset takvih primjera.
Sejjid Bahrani u djelu Medinetul-me'adizu navodi 134, ejh Hur Amili 136 u
Asbatul-hidajet, a Allame Medlisi u zbirci Biharul-anvar biljei 81 takav
primjer.2 Moda je razlog za to leao u nepovoljnim uvjetima u kojima su
ivjeli Jedanaesti Imam i njegov otac, Deseti Imam. Naime, otkako je Imam
Hadi pod prisilom doselio u Samaru o emu smo govorili u njegovom
ivotopisu nalazio se pod stalnom prismotrom i strogim nadzorom, tako da
nije imao prilike da iroj zajednici svojih sljedbenika predstavi svoga sina
Hasana kao narednog Imama. Takvo ta bi u naelu predstavljalo i veliku
opasnost s obzirom na prijetnje od strane ondanje vlasti. Stoga se
predstavljanje Imama Askerija kao sljedeeg Imama desilo tek u posljednjim
mjesecima ivota Imama Hadija.3 Tako u vrijeme kada je on preselio s Ovoga
svijeta mnogi njegovi sljedbenici nisu ni znali da je njegovo mjesto preuzeo
upravo hazreti Askeri.4 ini se da u tom pogledu nije bez uticaja bio jo jedan
inilac. Rije je o pojavi da je jedna skupina sljedbenika Ehli-bejta jo za
ivota Imama Hadija smatrala kako e imamet pripasti njegovom drugom
1
Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4 , str.
425. Budui da se ehadet Imama Askerija desio 260. h.g, a da je Ali ibn Husejn ibn Babveje
umro 329. h.g, neki zapaaju kako je udno da mu Imam u navedenom pismu upuuje
ovakve pohvale s obzirom na okolnostda se radilo o mladiu od dvadesetak godina. Ipak,
izgleda da je bila rije o ovjeku koji je, uprkos njegovoj mladosti, spadao u red duhovnih i
moralnih odlinika.
2
Tabasi, ejh Muhammed Devad, Hijati Imam Askeri, Daftar-e tablighat-e islami, Kom
1413, str. 121.
3
Tabasi, Isto, str. 217.
4
Mesudi, Asbati vasijjet, str. 234.
274
sinu, Muhammedu ibn Aliju. Stoga je reena skupina iskazivala Muhammedu
golemo potovanje, iako se Imam Hadi borio protiv takvog postupanja i
upuivao ih je na imamet svoga sina Hasana. Nakon ehadeta hazreti Hadija,
skupina izdajica i neznalica, poput Ibn Mahvije, rairili su taj stav meu
narodom, te su nastojali javno osporiti imamet hazreti Askerija. Svi ovi
razlozi uzeti zajedno uinili su da ljudi sprva budu nepovjerljivi prema
Imamu. Neki su ga pokuavali na razne naine iskuati,1 dok su mu se drugi,
provjere radi, obraali pismima.2 Ova trvenja i sumnje ili su dotle da je
Imam u odgovoru jednoj skupini sljedbenika Ehli-bejta, s vidnim
ogorenjem, pisao: Niko od mojih oeva nije u pogledu svoga imameta
doivio od naih sljedbenika takva osporavanja i sumnje. Kako bi razbio sve
sumnje i nedoumice kod svojih drugova, podigao njihov moral i uputio
zabludjele, Imam Askeri je bio prinuen smaknuti neke zastore, te javno
kazivati ljudima o nekim pojavama iz svijeta skrivenog. To se pokazalo
najdjelotvornijim nainom opovrgavanja protivnika i snaenja vjere
sljedbenika Ehli-bejta. Ebu Haim Daferi, za kojeg smo ranije kazali da je
bio jedan od najbliih Imamovih drugova, biljei: Kad god bih doao kod
Imama Askerija osvjedoio bih se u nove znakove i dokaze njegovog
imameta. Kako bi nam Imamova djelatnost na ovom planu bila jasnija,
navest emo nekoliko primjera Imamovih predskazanja i kazivanja o
pojavama iz svijeta skrivenog. Muhammed ibn Ali Semeri, jedan od bliskih i
prisnih imamovih drugova, svjedoi: U jednom pismu Imam Askeri mi je
napisao: 'Pred vama je smutnja, pa budite spremni!' Nekoliko dana kasnije
doe do spora i sukoba meu Haimijama. Pisao sam Imamu: 'Je li to ona
smutnja?', a on mi odgovori: 'Ne, to nije to!' Nekoliko dana kasnije Mu'tazz
bi ubijen.3 Imam je dvadesetak dana prije ubistva Mu'tazza pisao Ishaku ibn
Daferu Zubejriju: Ostani kod svoje kue, jer desit e se vana stvar. Ovaj
pria: Nakon to je ubijen Beriha, pisao sam Imamu: 'Desilo se ono o emu
ste govorili. ta sad da inim?', a Imam otpisa: 'Dogaaj na koji sam mislio je
neto drugo.' Ne proe dugo, a bi ubijen Mu'tazz.4 Muhammed ibn Hamza
Serevi biljei: Posredstvom Imamovog bliskog druga Ebu Haima Daferija
poslao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da dovi za mene kako bih se
izbavio iz siromatva. Imam mi je svojeruno odgovorio: 'Blago tebi, jer Bog
e te uskoro uiniti imunim. Tvoj amidi Jahja je umro i nema nasljednika,
1
2
3
sv. 3, str. 207; Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran,
sv. 50, str. 298.
4
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 340; Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn
Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str 436; Muhammed Bakir Medlisi,
Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 436; Kulejni, Usulul-Kafi,
275
pa e ti uskoro pripasti naslijee u vrijednosti sto hiljada dirhema.' 1 Ebu
Haim Daferi svjedoi: Bijah u zatvoru. Poalih se Imamu na teinu okova
i lanaca. Imam mi u odgovor napisa: 'Danas e podne-namaz klanjati kod
svoje kue.' I zaista, samo malo nakon toga bijah osloboen i klanjao sam
podne kod svoje kue. Ahmed ibn Muhammed pria: U doba kada je
abasidski halifa Muhtadi zapoeo sa pogubljenjem mevalija, napisah u pismu
hazreti Askeriju: 'Hvala Bogu da je halifa zauzet neim drugim, pa nema
vremena ni prilike da Vas uznemirava. uo sam da vam je prijetio rijeima:
Treba ih zatrti s lica Zemlje!' Imam mi svojeruno napisa odgovor: 'On nee
ivjeti dovoljno dugo da ostvari svoje prijetnje. Brojei od danas, estoga
dana umrijee u ponienju i jadu.' est dana kasnije Muhtadi je ubijen upravo
onako kako je Imam predvidio. Dafer ibn Muhammed Kulansi kae: Moj
brat Muhammed, ija ena bijae trudna, pisao je hazreti Askeriju s molbom
da dovi da se njegova ena porodi bez tegoba i da dijete bude muko. U
odgovoru, Imam mu napisa: 'Bog e ti darovati sina, a Muhammed i
Abdurahman su lijepa imena.' Njegova ena rodi sinove-blizance, pa im
dadoe imena Muhammed i Abdurahman.2 Muhammed ibn Ajja biljei:
Nas nekolicina razgovarali smo o kerametima Imama Askerija. Jedan
neprijatelj Ehli-bejta ree: 'Pisat u mu bez koritenja tinte, pa ako mi
odgovori, prihvatit u da je on na Istini!' Mi napisasmo pisma sa svojim
pitanjima, a onaj poricatelj je pisao kalemom po papiru naprazno, bez
umakanja u tintu, tako da nije ostajalo nikakvog traga. Poslali smo pisma
Imamu, pa on svakom od nas odgovori, a na pismu namijenjenom onome
poricatelju stajalo je njegovo i ime njegovog oca. Kada ovaj to vidje, pade u
nesvijest, a nakon to doe sebi, potvrdi Imama i uvrsti se meu njegove
sljedbenike.3 Ismail ibn Muhammed svjedoi: Sjedio sam pred vratima
Imama Askerija. Kada Imam izae, prioh mu i poalih se na svoje
siromatvo, kunui se da nemam ak niti jednoga dirhema. Imam mi ree:
'Tako se kune, a u zemlju si zakopao dvjesto dinara?!' A onda dodade: 'Ne
kaem to zato da ti ne bih nita dao', pa se okrenu ka svome slugi i ree: 'Daj
mu to to ima uza se!' Sluga mi onda prui stotinu dinara. Imam mi potom
kaza: 'Bojim se da e bez onih dvjesto dinara ostati onda kada ti budu
najvie trebali!' Otioh potom do svoga novca, i naoh ga ondje gdje sam ga
sakrio. Prenesoh ga onda na drugo mjesto i sakrih ga tako da ga niko ne moe
nai. Prolo je neko vrijeme i meni ustreba novaca. Otioh tamo gdje sam ga
sakrio, ali ne nao nita, to mi jako teko pade. Kasnije shvatih da je moj
sin naao novac i uzeo ga. Tako sam naposljetku ostao bez tog novca i desilo
1
sv. 4, str. 432.
2
3
Ibn ahraub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 440.
276
se upravo onako kako je Imam kazao. ovjek po imenu Halebi biljei:
Okupili smo se u Samari i ekali da Ebu Muhammed (Imam Askeri) izae iz
kue kako bismo ga izbliza vidjeli. Uto primih pismo od Imama u kojem je
stajalo: 'Upozoravam vas da me niko ne selami i ne pokazuje na mene, inae
e vam ivoti biti u opasnosti!' Pored mene je stajao neki mladi, pa ga
upitah: 'Odakle si?', a on odgovori: 'Iz Medine.' 'ta radi ovdje?', upitah, a on
ree: 'Postoje razilaenja u pogledu Ebu Muhammedovog imameta, pa sam
doao da ga vidim i ujem, ili da vidim neki znak kako bi mi se srce smirilo.
Ja sam, inae, potomak Ebu Zerra Gaffarija.' U tom trenutku Imam Hasan
izae napolje sa svojim slugom. Kad naie pored nas, pogleda onog mladia i
ree: 'Jesi li ti Gaffarija?' Mladi odgovori da jeste, a onda Imam upita: 'Kako
ti je majka Hamdevija?' 'Dobro je', odgovori mladi, pa Imam nakon ovog
kratkog razgovora ode od nas. Upitah onda mladia: 'Jesi li ga prije viao?'
'Nisam!', odgovori on. 'Je li ti ovo bilo dovoljno?', upitah onda, a mladi ree:
'I manje od ovoga bilo je dovoljno!'1 Dafer ibn Muhammed kazuje: Imam
Askeri iao je putem, a mi smo ga pratili. elio sam imati dijete, pa u srcu
pomislih: 'O Ebu Muhammede (Askeri), hou li dobiti dijete?!' Imam me tad
pogleda, klimnu mi glavom u znak potvrde. Onda u srcu rekoh: 'A hoe li biti
sin?' Imam odreno zavrti glavom. Uskoro nam Bog dade ker!2 Ali ibn
Muhammed ibn Zijad pria: Doe mi od Imama pismo u kome je stajalo:
'Prijeti ti opasnost, pa ne izlazi iz kue.' Uskoro me snae jedna nevolja koja
me uplai, pa se obratih Imamu s pitanjem je li to ona nevolja na koju je
mislio? U odgovor mi napisa: 'Nevolja o kojoj sam govorio gora je od te.'
Uskoro, zbog Dafera ibn Mahmuda, bijah izloen progonu, a vlast je onome
ko me bude uhvatio nudila nagradu od stotinu hiljada dirhema.3
Skrivenost Imama, odnosno predvodnika zajednice je neuobiajena i teko
shvatljiva pojava koju obini ljudi nee lahko prihvatiti. Zato su Poslanik
islama i Imami postepeno upoznavali ljude s ovim pitanjem i pripremali ih za
njegovo razumijevanje i prihvatanje. Takav trud naroito je bio pojaan i
uoljiv u doba Imam Hadija i Askerija, budui da se vrijeme Imamove
skrivenosti bilo pribliilo. Kako smo iz ivotopisa Imama Hadija vidjeli, on
je djelovao uglavnom posredstvom opunomoenika i vrlo rijetko je s ljudima
odravao izravne veze. Takav pristup je u vrijeme Imama Askerija bio
dodatno pojaan. Kada je roen hazreti Mehdi, Imam ga je pokazao samo
svojim odabranim i njemu izuzetno bliskim sljedbenicima. Inae, njegovi
1
269.
2
Tabasi, ejh Muhammed Devad, Hijati Imam Askeri, Daftar-e tablighat-e islami, Kom
1413, str. 136.
3
sv. 3, str. 207; Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran,
sv. 50, str. 297.
277
doticaji s ljudima su svakim danom bivali sve ogranieniji i rjei. ak je i na
upite i tekoe svojih sljedbenika iz same Samare odgovarao pismima ili
preko svojih opunomoenika, pripremajui ih tako na prihvatanje uvjeta i
prilika kakvi e vladati u razdoblju skrivenosti, odnosno na posredno
saobraanje sa Imamom. Kako emo vidjeti, rije je o istom postupanju
kakvo e Dvanaesti Imam primjenjivati u razdoblju Male zakrivenosti,
pripremajui tako svoje sljedbenike za Veliku skrivenost.
Kako smo ve rekli, neki od odabranih sljedbenika Ehli-bejta su bili u
prilici vidjeti hazreti Mehdija. Ovdje emo navesti neke primjere takvih
susreta. Ahmed ibn Ishak, jedan od odabranih i omiljenih drugova Imama
Askerija, pria: Doao sam kod Imama elei ga upitati o Imamu nakon
njega. Ali, prije nego ga i upitah, Imam ree: 'O Ahmede, otkako je Allah
stvorio svijet nee ga ostaviti bez Svoga dokaza do Dana sudnjega. Njegovim
blagoslovom Bog ljude svijeta titi od nesree, alje im kiu i daje im
blagodati zemlje.' Upitah: 'Ko e biti predvodnik i Imam nakon vas?' Imam
brzo ustade i ode u drugu sobu. Uskoro se vrati nosei u naruju djeaia
starog otprilike tri godine, ije je lice sijalo poput punog Mjeseca. Onda mi
ree: 'O Ahmede, da kod Boga i meu Imamima nisi potovan, ne bih ti
pokazao ovog svoga sina. On je Poslanikovog imena i njegove loze. Ispunit
e zemlju pravdom onako kako je sad ispunjena nepravdom. U ovome
ummetu on je, po pitanju duine skrivenosti, poput Hidra i Zul-karnejna. Bit
e skriven toliko dugo da e mnogi u njega posumnjati. Zablude e biti
spaeni samo oni koje Bog uvrsti u njihovom uvjerenju u imamet te e
usliati njihove dove da ubrza njegovo pojavljivanje.'
Uz svo neprijateljstvo i zlobu koje su ljudi s abasidskog dvora ispoljavali
prema Imamu Askeriju, njegova duhovna veliina i savrenost bi katkad na
njih uticali na takav nain da nisu imali izbora, osim pred njim ponizno
spustiti glave i hvaliti ga svim jezicima. Abdullah ibn Hakan je bio vana
linost na abasidskom dvoru. Njegov sin Ahmed bio je odgovoran za
zemljina pitanja u Komu i zaduen za sabiranje poreza u toj oblasti. On je
slovio za jednog od ljutih neprijatelja imameta. Hasan ibn Muhammed A'ari,
Muhammed ibn Jahja i ostali prenose da se na jednom skupu kod njega
povela rije o pristaama Alijeve porodice i njihovom vjerovanju. Ahmed
tom prilikom ree: Ja u Samari to se tie alevija, Alijeve porodice i
Haimija uope, nisam vidio nekog tako asnog, potenog, uzornog i
izvanrednog kao to je Hasan ibn Ali ibn Muhammed (Imam Askeri).
Njegova porodica daje mu prednost nad njihovim starijima. On isti ugled
uiva meu vojnim zapovjednicima, vezirima i obinim pukom. Sjeam se da
sam jednom bio kod svoga oca, kad vratari oglasie: 'Ebu Muhammed ibn
278
Rida1 (Imam Hasan Askeri) eli ui.' Moj otac glasno ree: 'Pustite ga da
ue!' Zaudih se tome to ga vratari pred mojim ocem spominju s vidnim
potovanjem i uvaavanjem. Kod moga oca se tako smio spomenuti samo
halifa, prestolonasljednik ili onaj za koga je halifa naredio da mu se ukazuje
potovanje. Tad ue tamnoput ovjek skladnog rasta, lijepog lica, skladno
graen, mlad i naoit. Kada ga moj otac ugleda, die se i poe mu u susret.
Ne sjeam se da je moj otac ikada nekom Hamiji ili vojnom zapovjedniku
iskazao takvo potovanje. On onda pritisnu elo na njegovu ruku, poljubi ga
u obraz i rame, pa ga uze za ruku i posadi ga na mjesto na kome je dotad
sjedio, a sam sjede nasuprot njega. Zatim se upusti u razgovor s njim,
govorei svako malo 'rtvovao bih se za te!'. Sve to me veoma zaudi. Tada
doe vratar i oglasi: 'Doao je Muvaffak (halifin brat) i eli ui.' Bilo je
uobiajeno da se, kada Muvaffak dolazi, svi vratari i vojni zapovjednici
postroje u dva reda i da Muvaffak ue prolazei kroz taj palir. Meutim,
otac je ovaj put obraao panju samo na Ebu Muhammeda (Imama Askerija)
i razgovarao je s njim, dok ne ugleda Muvaffakovog linog roba. Tada ree
Ebu Muhammedu: 'rtvovao bih se za te, ako nemate nita protiv da sada
poete', a onda naredi vratarima da ga isprate tako da ga Muvaffak ne vidi.
Ebu Muhammed se die, a ustade i moj otac, zagrli ga, pozdravi se s njim i
isprati ga. Tada se obratih oevim vratarima i slugama: 'Ah, ko je bio onaj
ovjek koga ste pred mojim ocem spominjali s potovanjem i prema kome se
on onako ponio?!' Odgovorie: 'On je jedan iz Alijeve porodice po imenu
Hasan ibn Ali, a zovu ga i Ibn Rida.' Jo vie se zaudih pa sam itav dan do
veeri razmiljao o njemu i oevom odnosu prema njemu. Moj otac je
obiavao sjesti nakon jacije i pregledati izvjetaje koje je trebao proslijediti
halifi. Poto je klanjao namaz i sjeo, uoh i sjedoh s njim. Bio je sam. Upita
me: 'Ahmede, treba li neto?' Odgovorih: 'Da, oe, ako doputa da kaem?'
'Doputeno ti je', odgovori. Tada upitah: 'Oe, ko je bio onaj ovjek kojeg
sam jutros vidio, a prema kojem si bio onako ponizan i pun potovanja, te si
mu se obraao sa rtvovao bih se za te, i govorei da bi oca i majku dao za
nj?' On odgovori: 'Sine moj, on je Imam rafidija2 Hasan ibn Ali, poznat kao
Ibn Rida.' Onda malo pouti, a utio sam i ja. Potom nastavi: 'Sine moj, ako
bi hilafet otiao iz ruku Abasida, niko meu Haimijama ga nije dostojan,
osim njega. To je zbog njegovih vrlina, estitosti, skruenosti, pobonosti,
dranja, dobrote i pristojnosti. I njegov otac bio je velik i vrlinama ukraen
ovjek.' Zbog ovih rijei jo vie se zamislih i zabrinuh. Bio sam sada jo
srditiji na oca. Jedino to sam imao na umu bilo je da se raspitam o Ibn Ridi i
saznam to vie o njemu. I nisam o njemu upitao nijednog Haimiju, vojnog
1
Iz potovanja i kao znak ugleda Imama Ride, mir neka je s njim, u ondanjem drutvu, ak i
meu Abasidima, Imama Devada, Imama Hadija i Imama Askerija, mir neka je s njima,
nazivali su Ibn Rida.
2
Neprijatelji su nazivali sljedbenike Ehli-bejta rafidijama.
279
zapovjednika, uenjaka, kadiju, fakiha ili bilo koga drugog, a da nisam uo
beskrajne pohvale na njegov raun. Svi su ga spominjali samo po dobru i
davali mu prednost nad svim ostalima u njegovoj porodici. Tako njegov
ugled u mojim oima poraste, jer ne naoh nijednog njegovog prijatelja ili
neprijatelja a da o njemu nije govorio lijepo i hvalio ga...1
Mu'tamid Abasi je bio u stalnoj brizi usljed Imamova ugleda i omiljenosti
u narodu. Kada je vidio da njegova omiljenost stalno raste i da zatoenje,
pritisci i stalni nadzor imaju suprotan uinak od eljenog, odluio je da ga
tajno otruje. uveni uenjak Tebrisi pie: Mnogi nai uenjaci kau da je
Imam Askeri postao ehid nakon to je otrovan, ba kao to su njegov otac,
djed i prijanji Imami postali tako ehidima.'' Kef'ami, glasoviti uenjak,
kae: Njega je otrovao Mu'tamid.'' I Muhammed ibn Deriri ibn Rustem,
uenjak iz 4. stoljea, uvjeren je da je Imam Askeri stepen ehadeta dosegao
tako to je otrovan.2 Jedan od dokaza da je Imam bio tako ubijen jeste i to to
je Mu'tamid u danima kad je Imam bio otrovan nastojao na sve naine da to
prikae kao prirodnu smrt.3 Ibn Sebbag Maliki prenosi od Abdullaha ibn
Hakana, ovjeka s abasidskog dvora (o ijem potovanju spram Imama smo
govorili), sljedee: U vrijeme smrti Hasana ibn Alija Askerija abasidski
halifa Mu'tamid ponaao se na osobit nain. To nas je sve udilo, jer nismo
oekivali da e on, kao halifa, koji je u rukama drao mo, ispoljavati takvo
ponaanje. Kad se Ebu Muhammed (Imam Askeri) razbolio, petorica ljudi iz
najblieg halifinog okruenja, sve sami dvorski fakihi, otioe njegovoj kui.
Mu'tamid im je naredio da tamo ostanu i da ga obavjetavaju o svemu to se
dogaa. Takoer je poslao i jednu skupinu lijenika da se brinu o njemu.
Pored toga, naredi i Kadiju ibn Bahtijaru da odabere deset povjerljivih ljudi i
poalje ih Imamovoj kui, pa da oni od jutra do mraka paze na njega i
nadgledaju njegovo stanje. Dva ili tri dana kasnije halifi javie da se njegovo
stanje pogoralo i da je malo vjerovatno da e se oporaviti. Halifa tada naredi
da se danonono pazi na Imamovu kuu sve dok, nekoliko dana kasnije, on
ne preseli s Ovoga svijeta. Kada se vijest o Imamovoj smrti proirila, u
Samari se podie vreva. Svi su bili u alosti i oplakivali ga. Zatvorie se
bazari i duani. Na denazu dooe Haimije, dravni slubenici, vojni
zapovjednici, gradske kadije, pjesnici i silan svijet, tako da je Samara toga
dana liila na skup ljudi za Dan sudnji. Kada je tijelo bilo pripremljeno za
ukop, halifa posla svoga brata Isu ibn Mutevekkila da klanja namaz Imamu.
Kad spustie tijelo na zemlju, Isa prie i otkri Imamovo lice. Pokaza ga
1
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 338; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-
Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 503; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme,
Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 197. Broura organizacije Dar rah-e hak
posveena Imamu Hasanu Askeriju, str. 13-18.
2
I'lamul-veri, Dari kitabul-islamijje, str. 367.
3
Delailul-imamet, Menuretul-mektebetil-hajderijje, Nedef 1383, str. 223.
280
lanovima Alijeve loze, Abasidima, kadijama i uenjacima, i ree: 'Ovo je
Ebu Muhammed Askeri, koji je umro priridnom smru. Ti-i-ti (nabroja ih
poimenino) halifini slubenici su bili svjedoci da je tako.' Onda pokri
Imamovo lice, klanja namaz, pa naredi da ponesu tijelo... Naravno, ovaj
namaz bio je tek protokolaran i dio plana koji je vladajui reim osmislio
kako bi prikrio Imamovo ubistvo. Poznato je da je hazreti Mehdi klanjao
denazu-namaz svom velikom ocu. Ebul-Adjan pria: Bio sam jedan od
slubenika Imama Askerija, zaduen da raznosim njegova pisma u razne
gradove. Kada se Imam smrtno razbolio, dooh ga sluiti. Imam napisa
nekoliko pisama i ree: Odnesi ovo u Medain. Petnaest dana nee te biti u
Samari, a kada petnaestog dana stigne u grad, ue pla i alovanje. Tada
e gasuliti moje tijelo.' Upitah: 'Poglavaru moj, ako se tako desi, ko je Imam
nakon Vas?' On odgovori: 'Onaj ko mi bude klanjao namaz denaze je Imam
nakon mene.' Tad rekoh: 'Kaite nam jo neke znakove', pa on kaza: 'Onaj ko
bude znao o onome to je za pojasom.' Strahopotovanje prema njemu i
njegova veliina sprijeie me da pitam ta misli pod onim to je u pojasu.
Odnesoh Imamova pisma u Medain, a petnaestog dana vratih se u Samaru.
Vidjeh da je onako kako je Imam rekao i uh pla iz njegove kue. Vidjeh
takoer da njegov brat Dafer (Kezzab-Laac) sjedi pred Imamovom kuom,
dok se oko njega okupila skupina Imamovih sljedbenika koji su mu izraavali
sauee i estitke (!!!). Stegnu me u grlu kad to vidjeh, pa rekoh sebi: 'Ako
je sada Dafer imam, onda su se prilike u pogledu imameta dobrano
promijenile. Jer, svojim oima sam gledao kako Dafer pije vino i kocka se, a
volio je i tar i tamburu. I ja mu prioh, izrazih mu sauee zbog smrti brata i
estitah imamet, ali me on nita ne upita. Tad napolje izae Ukid, sluga
Imamove kue, pa ree Daferu: 'Tijelo vaeg brata umotali su u efine.
Doite klanjati namaz!' Dafer ue u kuu okruen Imamovim sljedbenicima.
Kad doosmo u dvorite kue, vidjesmo da su Imamovo tijelo umotali u
efine i poloili na tabut. Dafer istupi kako bi predvodio denaza-namaz.
Kada htjede izgovoriti namaski tekbir, odjednom se pojavi tamnoput i
crnokos djeak, malo razmaknutih zuba, povue Dafera za odjeu i ree:
'Amida, skloni se! Ja trebam klanjati denazu svome ocu!' Dafer se skloni,
a lice mu bijae promijenilo boju. Onaj djeak mu klanja denazu, pa ga
sahranie u njegovoj kui, uz kabur njegovog oca Imama Hadija. Potom se
djeak okrenu prema meni i ree: 'O ovjee iz Basre, daj mi pisma s
odgovorima koja ima sa sobom.' Dadoh mu ta pisma i rekoh u sebi: 'Ovo su
ona dva znaka (klanjanje denaze i traenje pisama sakrivenih za pojasom).
Nema ta drugo biti!' Onda prioh Daferu, koji je stajao podignute glave.
Hadiz Vea, koji je bio ondje prisutan, upita Dafera: 'Ko je bio onaj
djeak?!' Htio je tako podrati Dafera koji je lano tvrdio za sebe da je novi
Imam. Dafer odgovori: 'Tako mi Boga, ne znam ga i nikad ga prije nisam
vidio!' Sjedili smo ondje, kad doe skupina ljudi iz Koma, pa upitae za
281
Imama Hasana Askerija. Kada saznae da je Imam preselio, upitae: 'Ko je
Imamov nasljednik?' Prisutni pokazae na Dafera. Oni ga poselamie,
izrazie mu sauee i estitke, a onda rekoe: 'Donijeli smo pisma i novac.
Pa, kaite nam od koga su ta pisma i koliko novca ovdje ima?' Dafera to
pitanje zaudi i zbuni, pa on ustade izmeu ljudi i ree: 'Oni oekuju od mene
da poznajem skriveno!' Uto iz kue izae sluga i ree: 'Pisma su od toga i
toga, a imate ukupno hiljadu dinara, koje su vam dali deseterica.' Tada ljudi
iz Koma sve doneseno predadoe slugi, rekavi: 'Ko god da te poslao da ovo
preuzme, zaista je on Imam!'1
Nakon ehadeta Imama Askerija, Mu'tamid je naivno umiljao kako je
ostvario svoje ciljeve i da njegovoj vlasti vie ne prijeti nikakva opasnost.
Kako bi se posve osigurao, preduzeo je jo neke korake koji su pokazatelj
njegove duboke zabrinutosti injenicom postojanja Imamovog sina. Nekim
svojim ljudima naredio je da uu u njegovu kuu, temeljito pretrae njegove
stvari i zapeate svu njegovu imovinu. S druge strane, budui da je uo da je
iza hazreti Askerija ostao sin, potrudio se da ga nae. Kada to nije uspio,
naredio je da se pregledaju Imamove ene i robinje, te da ga se odmah
obavijesti ako se uoi da je neka od njih bila trudna. Tako se jednom od
njegovih ljudi jedna robinja uinila sumnjivom, pa je halifa naredio da se ta
robinja izdvoji i dri pod posebnim nadzorom. O njoj se starao Nehrir, jedan
od dvorjana i halifin ovjek za posebne zadatke, sa skupinom ena. Drali su
je pod nadzorom, sve dok se naposljetku nije utvrdilo da nije bila trudna i da
je dojava bila lana.2 Kako bi pokazao da iza Imama Askerija nije ostao sin,
odnosno da bi tako ostavio njegove sljedbenike bez nade da e imati Imama,
Mu'tamid naredi da se njegova ostavtina podijeli izmeu njegove majke i
brata (Dafera). Meutim, Imamovi odani sljedbenici su bili uvjereni da je
iza njega ostao sin koji je preuzeo imamet, budui da su, mimo sluaja
klanjanja denaze-namaza, neki od njih imali priliku vidjeti ga i ranije. U
svakom sluaju, pritisci, neugodnosti i uznemiravanja Imamove porodice su
se nastavili, budui da su vlasti ipak jo uvijek tragale za Dvanaestim
Imamom. To je potrajalo sve do ustanka Jakuba ibn Lejsa Safarija u
Horasanu, iznenadne smrti Abdullaha ibn Jahje ibn Hakana i smutnje
Sahibul-zenda u Basri, to je primoralo Abaside da sve snage objedine na
tom pravcu, tako da vie nije bilo prilike za uznemiravanje i tlaenje
Imamove porodice.3
1
Saduk, Kemaluddin, Nashr-e islamijje, Kom 1405, str. 475.
2
Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 505; Muhammed Bakir
3
331; Ebu Dafer Muhammed ibn Derir At-Taberi, Dila'ilul-imamet, Menuretur-Rida, Kom
1363, str. 224; Saduk, Kemaluddin, Nashr-e islamijje, Kom 1405, str. 475.
Smatramo vanim napomenuti da smo se pri pisanju ovog poglavlja, pored literature
navedene u biljekama ispod teksta, sluili i jo posebnim izdanjem ustanove Dar rah-e
282
DVANAESTI IMAM, MUHAMMED MEHDI, s.a.
Dvanaesti ehlibejtski Imam, Muhammed ibn el-Hasan, roen je 15. abana
255. godine po Hidri u Samari.1 Osim injenice da ima isto ime kao i
Poslanik, ima i njegov nadimak, Ebul-Kasim.2 U predajama se navodi da su
isti Imami zabranjivali svojim sljedbenicima da spominju ovog Imama po
imenu.3 Neki od njegovih nadimaka su Hudet, Kaim, Salih, Sahibul-Zeman4
i Bakijetullah,5 a najpoznatiji je Mehdi.6 Njegov otac je Jedanaesti Imam,
Hasan Askeri, a majka mu je potovana gospoa Nerdis.7 Poznata je takoer
pod imenima Rejhana, Susan i Sekil.8 Nerdis je bila tako ukraena vrlinama
i produhovljena da ju je Hakima, sestra Imama Hadija, smatrala prvakinjom
svoje porodice, a sebe je nazivala njenom slukinjom. Hazreti Mehdi imao je
dvije vrste skrivenosti: jednu kratkotrajnu (Mala skrivenost, ar. gajbetul
sugra) i drugu koja traje dugo (Velika skrivenost, ar. gajbetul kubra). Prva je
trajala od njegovog roenja do okonanja razdoblja njegovih posebnih
hak, posveenim Imamu Askeriju, te radovima o Jedanaestom Imamu iz pera ajetullaha
Dafera Subhanija i hodetul-islama Sejjida Alija Akbara Karaija.
1
ejh Mufid, Al-Irad, Kom, Mektebetu basireti, str. 346; Fettal Niaburi, Rivdetul-vaizin,
Muasesi ilimi Matbuat, Bejrut 1406, str. 292; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk,
Teheran 1381, sv. 1, str. 514; Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi hadisijje, Teheran, str.
141. U nekim vrelima se kao godina Imamovog roenja navodi 256. h.g, npr. Saduk,
Kemaluddin, Nashr-e islamijje, Kom 1405, str.432, Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi
hadisijje, Teheran, str. 258; dok se u drugim kae da je roen 258. h.g. Pogledati u Ali Ibn
Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381, sv. 3,
str. 227; Ibn Ebu Seled Bagdadi, Tarihul-eimme, Mektebetu Basireti, Kom, str. 15, dok Ebu
Dafer Muhammed ibn Derir ibn Rustam Taberi smatra da je roen 257. h.g.
2
ejh Mufid, Isto, str. 346; Tabresi, Isto, 417; Arbili, Isto, str. 227.
3
Saduk, Isto, str. 648; Kulejni, Isto, str. 332; Medlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar,
Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 31-34. Meutim, ulema kole Ehli-bejta razilazi
se oko toga da li je spominjanje Imamovog imena openita zabrana, ili se radilo o zabrani
koja je imala politike motive i vaila je samo za razdoblje Male skrivenosti.
4
Tabresi, Isto, str. 418; Ibn Sebag, Isto, str. 310.
5
Mesudi, Asbatul-vasijet, Matbu'atul-Hajdarijje, Nedef 1374, str. 248.
6
Ibn Sebag, Isto, str. 310.
7
Mesudi, Isto, str. 248; Fettal Niaburi, Isto, str. 283; Tusi, Isto, str. 143, Muhammed ibn
Derir ibn Rustam Taberi, Isto, str. 432.
8
Saduk, Isto str. 432, pogledati i Rivdetul-vaizin, str. 292. Neki savremeni istraivai
smatraju da je njeno ime bilo upravo Nerdis, dok joj je druga imena kao nadimke dala ker
Imama Devada Hakima. Tada su imena od milja bila esto koritena, a Rejhana i Susan su
zapravo imena cvijea. (Dr. Husejn Dasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom,
Amir Kabir, Teheran 1367, str. 114.)
283
opunomoenika, a druga je otpoela okonanjem prvog razdoblja i trajat e
do njegovog pojavljivanja.1
Kao to emo pojasniti na stranicama koje slijede, vjerovanje u Mehdija
nije iskljuivo osobenost sljedbenika Ehli-bejta. I ostali muslimani, na osnovi
brojnih Poslanikovih predaja, vjeruju u njega. Oni, meutim, poriu da je
hazreti Mehdi ve roen. Kau: Osoba za koju je Poslanik kazao da e se
pojaviti jo nije roena.2 Ipak, znaajan broj islamskih historiara i
muhadisa spominju u svojim knjigama njegovo roenje i dre to za
neospornu injenicu. Neki analitiari navode njih vie od stotinu.3
Kako smo objasnili u ivotopisu Imama Hasana Askerija, nasilniki
abasidski vladari su se eljeli domoi Imamovog sina i ubiti ga. Zbog toga su
drali njegov dom pod stalnom prismotrom. Meutim, in roenja Imama
Mehdija, shodno unaprijed briljivo osmiljenom planu njegovog oca,
dogodio se u najstroijoj tajnosti, tako da ljudi u okruenju ak ni
sljedbenici Ehli-bejta nisu znali nita o tome. Najpouzdanije vijesti o tome
su one koje stiu od Hakime, tetke hazreti Askerija, koja je bila svjedok
njegovog roenja. Ove mjere tajnosti nisu znaile da ga tokom tih pet-est
godina, dakle od njegova roenja pa do smrti njegovog oca, niko nije bio u
prilici vidjeti. Dapae, kako smo se osvjedoili u primjeru iz ivotopisa
Imama Askerija, odabrane linosti meu sljedbenicima Ehli-bejta su
razliitim povodima i u raznim prilikama susretali hazreti Mehdija. Cilj tih
uprilienja susreta bio je da se ljudima pokae da je on ve roen, da bi oni,
kada to bude bilo potrebno, o toj injenici obavijestili ostale. Hasan ibn Ejub
ibn Nuh4 biljei: Doli smo kod Imama Askerija, da bismo ga upitali o
Imamu nakon njega. Tom skupu prisustvovalo je etrdeset osoba. Osman ibn
Sa'id Amri ustade i ree: 'elim te pitati o neemu to zna bolje od nas.'
Imam mu, meutim, ree da sjedne. Osman, oneraspoloen, htjede napustiti
skup. Imam tada ree: 'Neko niko ne naputa skup!' Svi ostadosmo i to
potraja neko vrijeme. Tada Imam pozva Osmana. On se die, a Imam ree:
'Hoete li da vam kaem zato ste doli ovdje? Doli ste da biste me upitali o
dokazu i Imamu nakon mene.' 'Jesmo', rekoe oni. Tad ue djeak lica
1
ejh Mufid, Isto, str. 346.
2
izdanje, Kairo, Daru ihjail-kutubul-arabijj, 1378. h.g, sv. 7, str. 94, i sv. 10, str. 96.
3
Fakih Imani, Mehdi, Mehdi muntezir dar Nehdil-belage, Ketabkhane-je umumi Imam Ali,
str. 23, 39. Inae, autor ovog djela uzeo je obzir brojne izvore koji svjedoe o roenju Imama
Mehdija, poput Ibn Hidr Hajtemi, As-seva'ikul-mehreke, Kairo 1375, str. 208; Muhammed
Amin Bagdadi Sevidi, Seba'ikul-zehbi fi me'arifeti kaba'ilul-'arab, Dari Sa'b, Bejrut, str. 78;
Mumin eblendi, Nurul-Ibsar, Mektebetu Meshedul-Husejni, Kairo, str. 168; ejh
Muhammed Sebban, As'aful-raghibin, str. 141; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru
Sadir, 1399. h.g, sv. 7, str. 274.
4
Kako je navedeno u ivotopisu Imama Hadija, Hasan ibn Ejub ibn Nuh bio je jedan od
Imamovih opunomoenika.
284
sjajnog poput mjeseca, od svih ljudi najsliniji Imamu Askeriju. On pokaza
na njega i ree: 'Ovo je va Imam nakon mene i moj nasljednik meu vama.
Pokoravajte se njegovim naredbama i ne razilazite se nakon mene da ne biste
propali i pomraili svoju vjeru!'1
Nema sumnje u pojavu da se vodstvo Bogom odabranih prvaka i njihovo
upuivanje ljudi ostvari u potpunosti i u eljenom obliku samo ukoliko kod
ljudi postoji spremnost da se okoriste tom boanskom uputom. Meutim,
ukoliko meu njima ne postoji odgovarajua spremnost, prisustvo nebeskih
predvodnika nee im biti od koristi. Naalost, pritisci i zlostavljanja kojima
su Imami, posebno od vremena Imama Devada pa nadalje, bili izloeni, te
ogranienja zbog kojih je djelovanje Jedanaestog i Dvanaestog Imama u
nekim vidovima bilo svedeno na najmanju mjeru, pokazuju nam da u drutvu
nisu postojali pogodni uvjeti za okoritenjem uputom Imama na poeljnoj
razini. Boanska mudrost je stoga zahtijevala da Dvanaesti Imam, kako emo
vidjeti, odabere skrivenost do vremena kad e u drutvu postojati potrebna
spremnost za njegovo djelovanje. Svakako, nama nisu jasne sve tajne
skrivenosti, ali moda je ovo to smo naprijed naveli jedan od njegovih
temeljnih razloga. U naim predajama se, kada je rije o razlozima, teite
uglavnom stavlja na tri stvari: iskuenje za ljude, zatita Imamovog ivota i
sloboda od davanja prisege tagutima njegovog vremena.
Kao to znamo, jedna od potvrenih boanskih tradicija je iskuavanje
Njegovih robova, kako bi se ukazalo na one dobre i ispravne meu njima.
ivot je uvijek poprite ispita u kojem su ljudi bili odgajani u okrilju vjere
kroz strpljivost i pokornost te su pridravajui se Boijih naredbi,
napredovali ka savrenstvu i otkrivali u sebi zapretene nadarenosti i
umijea. Tako ljudi bivaju iskuavani i kroz skrivenost hazreti Mehdija. Oni
ija vjera nije postojana, brzo pokau pravo lice te padaju u sumnju i
kolebljivost. Nasuprot njih su oni vrste vjere, koji ostaju istrajni i
nepokolebljivi u svom iekivanju njegovog dolaska, ostvaruju visoke
duhovne stepene i stiu nagradu Boiju. Imam Musa ibn Dafer je rekao:
Kad iezne moj peti potomak, pazite na svoju vjeru, kako ne biste ostali
bez nje. On e zasigurno biti skriven, tako da e jedna skupina vjernika
prestati vjerovati u njega. Bog e kroz njegovu skrivenost iskuavati robove
Svoje.2 Iz kazivanja prvaka islama proizlazi da je iskuenje skrivenou
hazreti Mehdija jedno od najteih Boijih iskuenja.3 Njegova teina ogleda
se u dva vida: prvi, naelo skrivenosti Imama je takvo da e zbog njegove
duine mnogi ljudi zapasti u sumnju i kolebljivost. Neki e sumnjati u
1
Tusi, Isto, str. 204; Saduk, Isto, str. 435; Medlisi, Isto, sv. 51, str. 346.
2
ejh Tusi, Isto, str. 204; Al-Ghiajbat Numani, Mektebi Saduk, Teheran, str. 154;
150; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 337.
3
Tusi, Isto, str. 203-208.
285
injenicu da je ve roen, a drugi e biti sumnjiavi spram duine njegovog
ivota. Vjeru u njega e zadrati samo prokuani i isti vjernici, kao i oni koji
duboko razumijevaju stvari. Poslanik islama u jednom poduem hadisu kae:
Mehdi e biti zakriven od oiju svojih sljedbenika tako da u vjerovanju u
njegov imamet nee ostati postojan niko, osim onih ija je srca Bog uinio
toga dostojnim.1 S obzirom na nevolje, pritiske i sva zla koja e se deavati
u razdoblju Mehdijeve skrivenosti, ljudi e se promijeniti, tako da e najtea
stvar biti sauvati ispravno vjerovanje i istrajati na njemu. To e biti vrijeme
kada e se vjera nai izloena brojnim opasnostima. Bog je kroz skrivenost
zatitio Dvanaestog Imama od ubistva, jer da je javno ivio bio bi ubijen,
kako smo to iz prethodnih stranica ve mogli saznati. Stoga, ukoliko bi se
pojavio prije nego to se steknu uvjeti za to, njegov ivot bi opet bio u
opasnosti, pa ne bi mogao vriti svoje od Boga mu date dunosti i ostvariti
svoje uzviene ciljeve. Zerare, jedan od drugova Imama Sadika, kae: Imam
Sadik mi je rekao: 'Oekivani Imam bit e izvjesno vrijeme skriven prije
svoga ustanka.' 'Zato?'', upitah, a on odgovori: 'Zato to e se plaiti za svoj
ivot.'2 ak ni kroz tekiju nije priznao niti e priznati ijednu nasilniku i
nepravednu vladavinu. Nee biti primoran na to, jer e njegova obaveza biti
predstaviti Boiju vjeru u potpunosti, bez ikakvih skrivanja, straha ili bilo
kakvog drugog zazora. Njemu, stoga, nije doputeno da daje bilo kakvu
prisegu drugim vladarima ili ispolji bilo kakvu popustljivost i sporazum s
njima. Husejn ibn Fiddal kae: Osmi Imam rekao je: 'Kao da vidim nae
sljedbenike kako nakon smrti moga treeg potomka (Imama Hasana Askerija)
trae posvuda svoga Imama, ali ga ne nalaze.' Upitah: 'Zato e im biti
skriven?', a on ree: 'Zato da kada ustane ne bude vezan prisegom prema
nekome.'3
Kao to smo kazali, skrivenost Imama Mehdija dijeli se u dva razdoblja:
trazdoblje Male i razdoblje Velike skrivenosti. Mala skrivenost trajala je od
260. (od ehadeta jedanaestog Imama) do 329. (godina smrti posljednjeg
Imamovog opunomoenika) godine po Hidri, dakle skoro 69 godina.4
Tokom male skrivenosti veza Imama sa njegovim sljedbenicima nije bila u
potpunosti prekinuta. Naime, tokom ovog razdoblja, odreene osobe, o
kojima emo kasnije govoriti, bile su njegovi osobiti opunomoenici.
1
Safi, Isto, poglavlje 1, dio 8, str. 101.
2
Lutfullah Safi, Navid-e amn o aman, Darul-kitabul-islamijje, Teheran, str. 177-178.
3
Kemaluddin Saduk, poglavlje 44, str. 480.; Medlisi, Isto, sv. 51, str. 152.
4
ejh Mufid navodi da je da se razdoblje male skrivenosti rauna poevi od roenja
Dvanaestog Imama (godine 255.) (Irshad, str. 346.), te bi tako Mala skrivenost trajala 75
godina. Naravno, njegov stav poiva na injenici da Imam za ivota svoga oca nije imao
naroitog doticaja s ljudima, odnosno bio je u svojevrsnoj skrivenosti za javnost. Upravo
rukovodei se ovim injenicama, analitiari poput Tabresija, Sejjida Muhsina Amina i
ajatollaha Sadruddina Sadra takoer smatraju da Mala skrivenost poinje s Imamovim
roenjem.
286
Posredstvom njih njegovi su mu sljedbenici mogli dostavljati svoja pitanja i
predstavljati tekoe i na isti nain dobivati odgovore i rjeenja. Tako bi se
moglo kazati da je tokom ovog razdoblja Imam bio skriven, ali istovreneno i
nije i ono se moe smatrati vremenom pripreme sljedbenika Ehli-bejta za
Veliku skrivenost, odnosno za razdoblje kada e i ova vrsta veze s Imamom
biti prekinuta. Tada e se oni radi svojih tekoa morati obraati openitim
Imamovim predstavnicima, dakle mudtehidima, ljudima koji su upoznati sa
erijatom i islamskim propisima. Da je velika skrivenost otpoela odmah i
odjednom, mogue je da bi se javile razliite zablude i da svijest ljudi ne bi
bila spremna na to. Takoer, mogunost doticaja s Imamom preko njegovih
opunomoenika u razdoblju Male skrivenosti i injenica da su se neki ljudi
susretali s Imamom, znaila je mnogo u pogledu potvrde njegovog vilajeta.1
Okonanjem razdoblja Male skrivenosti zapoelo je dugotrajno razdoblje
Velike skrivenosti, koje traje do danas i nastavit e se sve dok Bog ne dopusti
Imamu da se pojavi i zapone svoju revoluciju. Dvojaka skrivenost
Dvanaestog Imama najavljena je od strane prethodnih Imama godinama i
prije njegovog roenja. Jo tada je posredstvom prenosilaca predaja i
muhadisa zabiljeena u literaturi. Potkrjepljenja radi, ovdje emo navesti
nekoliko takvih predaja.
Imam Ali je rekao: Na Gaib imat e dvije vrste skrivenosti: jedna e biti
due od druge. U njegov imamet vjerovat e samo oni koji imaju vrsto
uvjerenje i potpuno znanje.2 Imam Bakir je rekao: Kaim e imati dvije
skrivenosti. Tokom jedne od njih ljudi e govoriti: 'On je umro!' 3 Ebu Basir
pria: Rekoh Imamu Sadiku: 'Imam Bakir je govorio da e Kaim iz
Poslanikove porodice imati dvije skrivenosti, od kojih e jedna biti dua od
druge.' Imam Sadik odgovori: 'Da, tako je.'4 Hazreti Sadik je rekao: Imam
Kaim imat e dvije skrivenosti: jednu kratku i drugu dugu.'' Dakle, historija je
potvrdila vjerodostojnost ovih najava, budui da se ostvarilo upravo ono to
su Imami i kazali: skrivenost hazreti Mehdija je bila dvojaka.
Odabrani opunomoenici hazreti Mehdija tokom razdoblja Male
skrivenosti bili su etvorica pouzdanih ljudi koji su bili drugovi i prethodnih
Imama. To su bili bogobojazni ljudi koji su uz to bili i izuzetni uenjaci.
Navedeno po starini to su: Ebu Amr Osman ibn Sa'id Amri, Ebu Dafer
Muhammed ibn Osman ibn Sa'id Amri, Ebul-Kasim Husejn ibn Ruh Nubahti
i Ebul-Hasan Ali ibn Muhammed Samer. Naravno, Imam je imao svoje
predstavnike i u Bagdadu, Kufi, Ahvazu, Hamadanu, Komu, Reju,
Azerbejdanu, Niaburu..., ali svi su oni s njim saobraali samo posredstvom
1
Sejjid Sadruddin Sadr, Al-Mehdi, Dari Zehra, Bejrut 1398, str. 183.
2
ejh Sulejman Kandevazi, Jenab'iul-meveddet, Bejrut, sv. 3, str. 82.
3
Numani, Isto, str. 173.
4
Isto, str. 170.
287
navedene etvorice,1 te od njih dobijali njegove tukije.2 Neki istraivai
smatraju da je opunomoenitvo, odnosno vekalet, ove etvorice bio opi, a
da su neki ljudi samo u izuzetnim prilikama imali ulogu njihovih
predstavnika, kao to je to bio sluaj sa Muhammedom ibn Daferom
Esedijem, Ahmedom ibn Ishakom A'erijem Komijem, Ibrahimom ibn
Muhammedom Hamadanijem, Ahmedom ibn Hamzom Ibnul-Isaom,
Muhammedom ibn Ibrahimom ibn Mahzjarom, Hadizom ibn Jezidom,
Muhammedom ibn Salihom, Ebu Haimom Davudom ibn Kaimom
Daferijem, Muhammedom ibn Alijem ibn Bilalom, Omerom Ahvazijem i
Ebu Muhammedom Vednaijem.3
Prvi opunomoenik Dvanaestog Imama bio je Ebu Amr Osman ibn Sa'id
Amri. Osman je pripadao je plemenu Benu Esed, a budui da je ivio u
Samari, i on je nazivan Askeri. U historijskim vrelima navodi se i kao
Semman (trgovac uljem), budui da se, da bi prikrio svoje politiko
djelovanje, bavio trgovinom uljem, a u svojim bavama je prenosio poklone
koje su sljedbenici Ehli-bejta upuivali Imamu Askeriju.4 Meu svim
Imamovim prijateljima uivao je potpuno povjerenje i uvaavanje.5 Valja
takoer napomenuti da je Osman ibn Sa'id bio najprije povjerenik i
opunomoenik Imama Hadija i Imama Askerija. Ahmed ibn Ishak, koji i sam
spada meu velikane ehlibejtske sljedbe, biljei: Jednom dooh kod Imama
Hadija, pa mu rekoh: 'Ja sam katkad odsutan, tako da ne mogu uvijek biti s
vama: Koga u toj prilici da posluam i ije rijei da uvaim?' Imam odgovori:
'Ovaj Ebu Amr (Osman ibn Sa'id Amri) jeste pouzdan i siguran ovjek. Ono
ta vam on kae moje su rijei i ono to vam on prenese zasigurno je od mene
prenio.' Ahmed ibn Ishak takoer svjedoi: Nakon smrti Imama Hadija
dooh jednom kod Imama Askerija i postavih mu ono isto pitanje. Imam
odgovori kao i njegov otac: 'Ovaj Ebu Amr bio je ovjek od povjerenja
prethodnog Imama, ovjek je od moga povjerenja i od povjerenja je i nakon
moje smrti. Ono to vam kae govori vam od mene, a ono to vam prenese
prenio je od mene.'6 Sve su prilike da je nakon smrti Imama Askerija
njegovo gasuljenje, umotavanje u efine i pripremu za denazu obavio
upravo Osman ibn Sa'id. Takoer je on jednom prilikom donio poklone koje
1
Kako navodi ejh Tusi, u Bagdadu je djelovalo desetak ljudi u svojstvu predstavnika
Muhammeda ibn Osmana.
2
U terminologiji uleme kole Ehli-bejta tukijama su nazivani pisma, poruke i naredbe koji su
ljudima stizali od Imama tokom razdoblja Male skrivenosti.
3
Amin, Sejjid Muhsen, Ajanu-i'et, sv. 2, str. 257; Tusi, Al-Ghajbat, str. 257-258; Kulejni,
Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 518; Tabresi, Isto, Ilamul-vera,
str. 444.
4
Tusi, Al-Ghajbat, str. 214.
5
Tusi, Isto, str. 216.
6
288
su sljedbenici Ehli-bejta iz Jemena prikupili za Imama, a on je kako bi
uvrstio povjerenje naroda u Osmana i osnaio njegov ugled izjavio:
Budite svjedoci da je Osman ibn Sa'id moj opunomoenik, a njegov sin
Muhammed bit e opunomoenik moga sina Mehdija. Takoer, prilikom
posjete one etrdesetorice Imamu Askeriju o emu smo ranije govorili,
kada su imali priliku vidjeti hazreti Mehdija Imam je okupljenima kazao:
Ono to Osman kae, prihvatite. On je opunomoenik vaeg Imama i njemu
pripada prvenstvo. Nije poznat taan datum Imamove smrti: neki
procjenjuju da je umro izmeu 260. i 267. h.g., dok neki smatraju da je to
bilo 280. h.g.1
Drugi opunomoenik bio je Muhammed ibn Osman ibn Sa'id Amri. I
Muhammed je, poput svoga oca, usljed iskazane bogobojaznosti i pravednosti
ubrajan meu velikane ehlibejtske sljedbe. Uivao je veliko potovanje i
spadao meu pouzdane drugove Imama Askerija. Tako je na pitanje Ahmeda
ibn Ishaka kome da se obraa, Imam kazao: Amri (Osman ibn Sa'id) i
njegov sin su osobe od moga povjerenja. Ono to ti prenesu, prenijeli su od
mene, a ono to ti kau, kazali su moje rijei. Sluaj ih i dri ih se, jer njih
dvojica su ljudi od moga povjerenja. Nakon Osmanove smrti, Imam Mehdi
je poslao tukiju povodom njegove smrti i objavio je opunomoenitvo
njegovog sina Ebu Dafera (Muhammeda ibn Osmana ibn Sa'ida).2 Abdullah
ibn Dafer Himjari kae: Kada je umro Osman ibn Sa'id, stie nam pismo
pisano istim rukopisom kakvim su bila pisana prethodna Imamova pisma.
Njime je Ebu Dafer (Muhammed ibn Osman ibn Sa'id) postavljen na poloaj
svoga oca.3 Takoer, Imam je na pitanje Ishaka ibn Jakuba odgovorio
tukijom ovako: Bog je zadovoljan Ibn Osmanom ibn Sa'idom i njegovim
ocem prije njega. On je ovjek od moga povjerenja i ono to on napie ja sam
napisao.4 Naime, Ebu Dafer je imao neke pisane radove o fikhu, koji su
nakon njegove smrti preli u ruke treeg Imamovog opunomoenika ili, kako
to neki tvrde, u ruke Ebul-Hasana Samerija, etvrtog opunomoenika.5
Muhammed ibn Osman je obavljao dunost opunomoenika skoro etrdeset
godina. Tokom tog razdoblja ustrojio je mreu lokalnih predstavnika i
nadzirao je njihov rad, brinui se tako o poslovima Imamovih sljedbenika.
Njegovim posredovanjem ljudima su stizale brojne tukije pisane od strane
1
Dr. Husejn Dasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir Kabir, Teheran
1367, str. 155-156.
2
3
Tusi, Isto, str. 220; Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje,
Teheran, sv. 51, str. 349.
4
Tusi, Isto, str. 220; Medlisi, Isto, str. 350; Ali Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-
eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 322.
5
289
Imama. Umro je 304. ili 305. godine po Hidri.1 Kau da je prije svoje smrti
obavijestio ljude o njenom tanom datumu.2
Posljednjih dana ivota Ebu Dafera skupina uglednih drugova bila mu je
dola u posjetu. On im ree: Nakon to odem s Ovoga svijeta, moj
nasljednik i Imamov opunomoenik, shodno Imamovoj naredbi, bit e Ebul-
Kasim Husejn ibn Ruh Nubahti. U svojim poslovima obraajte mu se s
punim povjerenjem.3 Husejn ibn Ruh bio je blizak prijatelj drugog
opunomoenika, pa je on jo otprije poeo pripremati teren za njegovo
opunomoenitvo. Ovlastio ga je da prikuplja materijalna dobra, a bio je
jedno vrijeme i posrednik izmeu Osmana ibn Sa'ida i ostalih.4 Husejn ibn
Ruh napisao je knjigu o ehlibejtskom fikhu pod naslovom At-Tadib, koju je
poslao ulemi u Komu kako bi saznao njihovo miljenje. Nakon to su je
pregledali, u odgovoru su mu napisali: Osim u pogledu jednog pitanja,
posve je u skladu sa fetvama uleme ehlibejtske kole.5 Neki njegovi
savremenici, hvalei njegovu otroumnost i pronicljivost, govorili su:
Njegovi i prijatelji i neprijatelji slau se da je Husejn ibn Ruh
najpronicljiviji ovjek svoga vremena.6 Nubahti je za vladavine abasidskog
halife Muktedira bio baen u tamnicu na pet godina. Osloboen je 317. h.g.7
Naposljetku, nakon to je dunost opunomoenika obavljao dvadeset i jednu
godinu, umro je 326. h.g.8
Po naredbi Imama Mehdija9 i oporukom Nubahtija, Ali ibn Muhammed
Sameri10 postao je Imamov etvrti opunomoenik koji vodio brigu o
poslovima njegovih sljedbenika.11 Sameri je spadao meu drugove Imama
Askerija.12 Dunost opunomoenika obavljao je do 329. godine po Hidri.
Nekoliko dana prije smrti dobio je od Imama tukiju sljedeeg sadraja: O
Ali ibn Muhammed Sameri, da te Allah nagradi nagradom velikom za tvoju
slubu svojoj brai! Za est dana napustit e Ovaj svijet. Sredi svoje poslove
i ne postavljaj nikoga za svoga nasljednika. Razdoblje krae skrivenosti je
zavreno. Ja se, osim po naredbi Boijoj, neu vie javljati. Pojavit u se tek
1
2
Tusi, Isto, str. 222; Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje,
Teheran, sv. 51, str. 351.
3
4
5
Tusi, Isto, 240.
6
356; Tusi, Isto, str. 236.
7
Dr. Husejn Dasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir Kabir, Teheran
1367, str. 199.
8
9
Tabresi, Isto, str. 445.
10
Spominje se jo i kao Sejmeri i Sejmari.
11
12
Sadr, Isto, str. 412.
290
nakon dugo vremena, kada srca otvrdnu i Zemlja se ispuni nasiljem. Meu
mojim sljedbenicima bit e i onih koji e tvrditi da su me vidjeli ili imali
vezu sa mnom preko mojih opunomoenika. Znajte da je svako ko, prije
izlaska Sufjanija i nebeskoga glasa,1 tvrdi takvo ta laov je i prevarant. A
nema moi niti snage, osim sa Bogom Velikim.2 estog dana nakon
primitka ove tukije, Ebul-Hasan Sameri je umro.3 Prije smrti pitali su ga: Ko
je opunomoenik nakon tebe?, a on je odgovorio: Nemam doputenje da
nekoga postavim.4 Njegovom smru otpoeo je novo razdoblje u historiji
ehlibejtske sljedbe, poznat kao Velika skrivenost, o emu emo govoriti na
narednim stranicama.
Odabir opunomoenika od strane Dvanaestog Imama bio je nastavak i
svojevrsno irenje komunikacijske mree vekaleta, odnosno
opunomoenitva, koja je nastala u vrijeme Devetog Imama. U vrijeme
Imama Hadija i Imama Askerija se dalje irila, da bi svoj vrhunac dosegla u
vrijeme Imama Mehdija. Osnovne dunosti i djelatnosti odabranih Imamovih
opunomoenika mogle bi se svesti pod sljedee: skrivanje Imamovog
identiteta i boravita, uspostavljanje mree predstavnika, preuzimanje i
raspodjela novca i dobara, odgovaranje na fikhska pitanja i akaidske sporove
i, na kraju, borba protiv nevjerodostojnih pretendenata na opunomoenitvo.
Iako je u vrijeme Male skrivenosti postojala mogunost da se
opunomoenici i odabrani sljedbenici vide s Imamom,5 svaki od njih je, zbog
tadanjih politikih prilika, u tome bio krajnje oprezan, nastojei na svaki
nain prikriti njegov identitet i boravite. U suprotnom, Imamov ivot bio bi
ugroen od strane tadanjih vlasti. Taj nain prikrivanja i djelovanja u tajnosti
provoen je upravo prema Imamovom nareenju i uputama. Tako je jednog
dana, a da Imamu nije bilo postavljeno ikakvo pitanje, Muhammedu ibn
Osmanu stigla tukija u kojoj se kae: Oni koji pitaju za moje ime trebaju
znati da ih, ako budu utjeli eka Dennet, a budu li priali, Dehennem. Jer,
kada bi saznali za ime, odali bi ga, a kada bi znali za boravite, pokazali bi
ga.6 Takoer, jednom prilikom su Abdullah ibn Dafer Hemjari i Ahmed ibn
Ishak A'eri, oba drugovi prethodnih Imama i njihovi dokazani sljedbenici,
pitali Osmana ibn Sa'ida: Jesi li vidio nasljednika Imama Askerija? On im
potvrdno odgovori. Pitali su ga potom za njegovo ime, ali on im ga ne htjede
kazati, pa ree: Zabranjeno vam je da pitate o tome. Ne govorim vam to od
sebe, jer ja ne mogu halal uiniti haramom niti haram halalom, ve je takva
1
Pojava Sufjanija i nebeski glas znakovi su Imamovog izlaska iz skrivenosti.
2
Tusi, Isto, str. 242-243; Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-
islamijje, Teheran, sv. 51, str. 361, Tabresi, Isto, str. 445.
3
4
5
Tusi, Isto, str. 222-246; Saduk, Kemaluddin, Isto, str. 44.
6
291
njegova naredba. Jer, vlasti vjeruju da je Imam Askeri umro, a da nije iza
sebe ostavio potomka. Zato su njegovo naslijee razdijelili izmeu onih
kojima nije trebalo pripasti (Dafer Kezzab i majka hazreti Askerija), a Imam
je na to bio strpljiv i nije uzvraao. Niko zato nema doputenje uspostavljati
vezu s njegovom porodicom i raspitivati se kod njih. Pripazite, zaista
pripazite! Bojte se Boga i klonite se takvih rasprava!1 U doba
opunomoenitva Ebul-Kasima Husejna ibn Ruha pitali su Ebu Sehla
Nubahtija, jednog od uglednika, kako to da on nije postavljen na to mjesto.
On im je odgovorio: O tome najbolje zna onaj koji ga je postavio na taj
poloaj. Moja dunost je da se suprotstavljam osporavateljima i
neprijateljima. Da ja, poput Husejna ibn Ruha, znam Imamovo boravite,
moda bih ga, kad bi me izloili zlostavljanju, i odao. Ali, da se Imam kojim
sluajem sakrije pod njegov ogrta, sve i kad bi mu meso sjekli na komadie,
on ne bi otvorio svoju odjeu.2
Kao to je reeno, lokalni Imamovi predstavnici su u vrijeme Male
skrivenosti, sa svim raznolikim zadacima koje su imali, bili ratrkani po
razliitim mjestima3. Iako su u doba Desetog i Jedanaestog Imama vezu s
njima uglavnom odravali posredstvom glavnog opunomoenika, imali su
prilike da ga i izravno sretnu. Meutim, u doba Male skrivenosti mogunost
za izravan susret s Imamom bila im je uskraena. Umjesto toga, svoje
obaveze i zadae obavljali su iskljuivo u doticaju sa njegovim
opunomoenikom. U doba opunomoenitva Ebu Dafera Muhammeda ibn
Osmana samo u Bagdadu je pod njegovim nadzorom djelovalo desetak
osoba.4 Imamovi opunomoenici nisu izdavali nikakve potvrde u pogledu
preuzimanja priloga za Imama, ali njegovi sljedbenici su traili priznanice od
drugih Imamovih predstavnika. Kako prenosi ejh Tusi, pretkraj ivota
Muhammeda ibn Osmana neki ovjek, po njegovom savjetu, predade svoj
prilog Husejnu ibn Ruhu, pa zatrai od njega potvrdu o tome. On se poali
Muhammedu ibn Osmanu, pa ovaj naredi da se od njega ne trai priznanica,
dodavi: Sve to doe u njegove ruke stiglo je u moje ruke.5
Odabrani Imamovi opunomoenici, svaki u svoje doba, preuzimali su
imovinu koju su sljedbenici Ehli-bejta davali izravno njima ili preko lokalnih
predstavnika prikupljali za Imama. Ovi su mu onda na razliite naine to
dostavljali ili su, onda kada to Imam naredi, troili prikupljenu u skladu s
njegovim nareenjem. U danima ehadeta Imama Askerija skupina ljudi iz
1
Tusi, Isto, str. 146 i 219.
2
Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi hadisijje, Teheran, str.240; Muhammed Bakir
3
Tabresi donosi zanimljiv popis imena opunomoenika ove vrste i obaveza koje su im bile
povjerene.
4
5
292
Koma i nekih drugih iranskih oblasti dooe u Samaru gdje saznadoe za
Imamovu smrt. Sa sobom su bili ponijeli priloge koje su mu eljeli predati,
pa kada upitae za Imamovog nasljednika, neki ih uputie na Dafera
Kezzaba, njegovog brata. Oni, kako je to bilo uobiajeno pitati Imama,
upitae Dafera da im kae neto o onome to donose i iznosu novca, kako bi
se uvjerili da je zaista rije o Imamu. Poto ih Dafer ostavi bez odgovora, ne
htjedoe mu predati novac te napustie Samaru elei se vratiti u svoj zaviaj.
Kada bijahu izvan Samare, stie im pisana poruka od Imama Mehdija. U njoj
je bio napisan naziv mjesta gdje su trebali doi. Oni se tamo uputie i sretoe
Imama. Kad im on nabroja sve to su nosili sa sobom, oni mu sve to i
predadoe. Onda im Imam ree: Nakon ovoga, vie nemojte dolaziti u
Samaru. Odredit u u Bagdadu ovjeka kojem ete predavati priloge i on e
vam donositi tukije. Otada je Imam za svoga opunomoenika postavio
Osmana ibn Sa'ida, tako da je on sa obavljanjem svojih dunosti zapoeo u
Bagdadu.
Opseg djelovanja etvorice opunomoenika nije bio ogranien samo na
prikupljanje materijalnih dobara. Njihove dunosti su se odnosile i na
odgovaranja na razliita fikhska i erijatska pitanja, rjeavanje akaidskih
nedoumica i borbu protiv sumnji koje su oponenti podsticali, nastojei
uzdrmati i oslabiti vjerovanje Imamovih sljedbenika. Zahvaljujui njegovim
poukama i vlastitom izvanrednom znanju, oni su ove zadae obavljali na
najbolji nain. Kratak osvrt na ivot i djelovanje ove etvorice velikih linosti
pokazuje koliko su samo ulagali truda i bili portvovani u tome. U svome
poslanju su bili prinueni da opovrgavaju glasine kako Imam uope ne
postoji, te su ponekad obznanjivali svoje tajne susrete s Imamom1, a ponekad
bi donosili njegove tukije kojim bi ih suzbijali.2 Kao to smo ranije naveli,
jedna od njihovih zadaa bila je i da dostavljaju Imamu fikhska i erijatska
pitanja i da preuzimaju njegove odgovore i dostavljaju ih ljudima. Kao
primjer, moe se navesti tukija koja je stigla posredstvom Muhammeda ibn
Osmana kao odgovor na razliita pitanja Ishaka ibn Jakuba.3 Takoer, moe
se ukazati na opirnu tukiju donesenu kao odgovor na pitanja predstavnika
naroda u Komu, Muhammeda ibn Abdullaha ibn Dafera Himjarija.4 Osim
toga, opunomoenici su katkad vodili rasprave sa protivnicima i redovno bi
ih poraavali, istiui pritom da su odgovorima bili podueni od Imama.
Tako je Husejn ibn Nuh, na jednom skupu na kome se povela rasprava,
odgovorio osobi koja je iznijela neke sumnje u pogledu ehadeta Imama
Husejna. Kada mu je jedan od njegovih prijatelja estitao na tako dobro
uoblienom odgovoru, Husejn ibn Ruh mu je rekao: Bolje bi mi bilo da
1
Kemaluddin Saduk, Isto, str. 440-441.
2
3
Tabresi, Isto, str. 452-453.
4
293
padnem s visoka, pa da ptice kljuju moje tijelo i vjetar raznosi moje ostatke,
nego da u vezi s vjerom Boijom dajem lino miljenje. Ono to si uo juer
je upravo ono to sam ja uo od Dokaza Boijeg (Imama Mehdija).1
Takoer, jednom tadanjem uenjaku, koji je pitao o ehadetu Muse ibn
Dafera, pruio je tako jasno objanjenje o pojavi da su svi Imami postali
ehidima tako to su usmreni maem ili otrovani, te o razlozima zato
hazreti Fatima ima prednost nad ostalim Poslanikovim kerima. Ovaj ga je
pohvalio i rekao: Niko mi u vezi s ovim pitanjima nije dao bolje ni krae
odgovore.2
Borba protiv gulata i lanih pretendenata na opunomoenitvo i
predstavljanje Imama takoer je bila jedna od zadaa etvorice Imamovih
odabranih opunomoenika. Kako smo naveli u ivotopisu Imama Hadija,
skupina zabludjelih i nepouzdanih osoba, voena linim probicima, iznijela je
tvrdnje o boanstvenosti Imama i sebe predstavila ovlatenom da prikuplja
hums. To je nanosilo mnogo zla i tete pokretu i stvaralo tekoe Imamima.
U vrijeme Male skrivenosti, osim ovih, pojavili su se i drugi koji su
neutemeljeno tvrdili da su Imamovi opunomoenici. Na taj nain su prisvajali
imetak namijenjen njemu, a na fikhska i akaidska pitanja pruali
nevjerodostojne odgovore. Odabrani opunomoenici su se, prema Imamovim
uputama, suprotstavljali ovakvima. U nekim primjerima su od Imama
donosili tukije u kojima su bile odbacivane i proklinjane ovakve osobe. Meu
njih su spadali Ebu Muhammed eri'ai, Muhammed ibn Nasir Nemiri,
Ahmed ibn Helal Karhi, Ebu Tahir Muhammed ibn Ali ibn Bilal, Husejn ibn
Mensur Hallad i Muhammed ibn Ali elmegani.3 elmegani je ranije
ubrajan meu fakihe ehlibejtske kole. ak je bio napisao i knjigu pod
naslovom Teklif. Meutim, kasnije je odlutao u zabludu i ispoljavao je
nevjerniko ponaanje. Tako je istrajavao na zamisli metempsihoze,
govorei: Duh Poslanika islama preao je u tijelo Muhammeda ibn Osmana
(drugog opunomoenika), duh Imama Alija je u tijelu Husejna ibn Ruha, a
duh hazreti Fatime je u Ummi Kulsum, keri Muhammeda ibn Osmana.
Husejn ibn Ruh je ovakve stavove proglasio nevjerstvom i otpadnitvom, te
ih je uporedio sa nekim vjerovanjima krana u vezi sa hazreti Mesihom. Na
kraju ih je pogubio i osramotio njihovog zagovornika pred narodom. S
obzirom na ruilako djelovanje elmeganija, Husejn ibn Ruh je u Zul-hidi
312. h.g. donio Imamovu tukiju kojom se elmegani proklinje i proglaava
otpadnikom i nevjernikom. Ovaj je naposljetku i pogubljen 333. h.g.4
1
Isto, str. 198-199.
2
Isto, str. 236-239.
3
ejh Tusi, Ikhtijari marefatir-ridal, Daneshgah-e Mashhad, Mashhad, str. 244.
4
Isto, str. 248-254; dr. Husejn Dasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir
Kabir, Teheran 1367, str. 200-205. Mesudi smatra da je elmegani pogubljen 322. h.g.
294
Kao to je ve reeno, smru etvrtog opunomoenika Dvanaestog Imama
zapoelo je razdoblje Velike skrivenosti. U ovom razdoblju uenjaci upueni
u erijat predstavljaju openite opunomoenike Imama Mehdija. Kao to smo
vidjeli, odabrano opunomoenitvo podrazumijeva da Imam lino i
poimenino odredi odreenu osobu za svoga opunomoenika, dok openito
zastupnitvo znai da je Imam za to dao openite uvjete i mjerila. To znai da
svaki pojedinac koji ih bude ispunio postaje Imamov predstavnik po svim
pitanjima, odnosno postaje merda'. Ehlibejtski Imami, a osobito Imam
Mehdi, u brojnim predajama su predstavili ove uvjete i obavezali muslimane
da se u razdoblju Velike skrivenosti trude postupati u skladu s njima. U
nastavku nudimo itaocima neke od tih predaja. Omer ibn Hanzala biljei:
Pitao sam Imama Sadika: 'Ako izmeu dvojice vaih sljedbenika doe do
spora oko duga ili nasljedstva, da li im je doputeno da se radi presude obrate
vlastima ili tamonjem kadiji?' Imam odgovori: 'Ko god im se obrati u tom
pogledu, zaista se obratio tagutu.1 Kakvu god presudu da od njih dobije,
dobio je haram, pa makar i istina bila na njegovoj strani. Jer, takav je uzeo za
sudiju taguta za kojeg je Bog naredio da mu se ne vjeruje: ...Pa ipak ele da
im se pred tagutom sudi, a nareeno im je da ne vjeruju u njega.'2 Upitah:
'ta onda trebaju uiniti?' On odgovori: 'Trebaju vidjeti ko meu vama
prenosi nae hadise i ko je upuen u na halal i haram, ko poznaje nae
zakone i propise, pa neka ga uzmu za sudiju izmeu sebe, jer sam i lino
takvog uinio sudijom meu vama. Ako on presudi u skladu s naim
presudama, a neko ne prihvati tu presudu, takav je omalovaio Boiji zakon,
nas odbacio i uinio irk prema Bogu. Ova uputa Imama Sadika predstavlja
openitu naredbu i odnosi se na sve fakihe upuene u erijat. Ukoliko Imam
nije zadovoljan mogunou da se neki pojedinani spor povjeri sudijama
vezanim za vaeu vlast, sigurno je da ne bi bio zadovoljan ni sa mogunou
da se ostala pitanja muslimana nau pod nadzorom silnika. Znai, svim
pobrojanim pitanjima se trebaju pozabaviti pravedni i ueni pravnici
ehlibejtske kole. Ishak ibn Jakub svjedoi: Traio sam od Muhammeda ibn
Osmana da dostavi moje pismo Imamu. U pismu sam ga pitao o nekim
vlastitim tekoama pa mi je Imam svojeruno odgovorio. Meu pitanjima je
bilo i ono koje je trailo odgovor kome da se obratim u razdoblju njegove
zakrivenosti? Odgovorio mi je: 'A u vezi sa stvarima koje vam se dese,
obratite se prenosiocima naih hadisa: oni su moj dokaz nad vama, a ja sam
Dokaz Boiji!' Iako je Ishak ibn Jakub u ovom pitanju traio objanjenje u
vezi sa sobom, Imam mu je odgovorio u openitom smislu i tako odredio
obavezu svih svojih sljedbenika.
1
Tagut je onaj ko vlada suprotno istini i pravdi i u skladu sa islamskim nauavanjem nije
dostojan poloaja koji uiva.
2
An-Nisa', 60.
295
Brojne predaje prenesene od Poslanika i svakog Imama ponaosob govore
o roenju, osobinama, skrivenosti i svjetskim pokretom Imama Mehdija.
Tako je, naprimjer, kazano da je on iz Poslanikove porodice, da je potomak
Fatimin, da je iz loze Husejnove i da e svojim prekretnikim pokretom
ispuniti svijet pravdom. Tih predaja je toliko da je uoljivo kako je u vezi s
rijetko kojom drugom islamskom temom izreeno toliko hadisa. Najprije
emo ukazati na predaje o hazreti Mehdiju koje prenose uenjaci ehlibejtske
kole i navesti naslove knjiga koje su oni napisali na tu temu. Potom emo
navesti i razmotriti predaje uenjaka drugih islamkih kola i knjige koje su
objavili na istu temu. Ovdje nije suvino podsjetiti na injenicu da je
razdoblje svakog od Imama imalo neke svoje osobenosti. U naelu, oni su
bili ponajvie usredsrijeeni na tekua pitanja, ali su se ipak svi redom bavili
i pitanjem hazreti Mehdija te u razliitim prilikama najavljivali njegov
dolazak. itaocima ovdje predoavamo podatke o broju predaja u vezi s
Imamom Mehdijem koje su preneene od svakog ehlibejtskog Imama
ponaosob: Ali ibn Ebi Talib, 51; Hasan ibn Ali, 5; Husejn ibn Ali, 14; Ali ibn
Husejn, 11; Muhammed ibn Ali, 63; Dafer ibn Muhammed, 124; Musa ibn
Dafer, 6; Ali ibn Musa, 19; Muhammed ibn Ali, 6; Ali ibn Muhammed, 6 i
Hasan ibn Ali, 22.1
Potkrjepljenja radi, navest emo nekoliko ovakvih predaja: Imam Ali ibn
Ebi Talib je prenio da Boiji Poslanik rekao: 'Ovaj svijet se nee okonati
dok ga ovjek iz loze Husejnove ne preuzme u svoje ruke i ne ispuni ga
pravdom onako kako je bio ispunjen nepravdom.'2 Takoer, u Nehdul-
belagi se nalaze brojna kazivanja od Alija ibn Ebi Taliba u vezi s ovim
pitanjem.3 Tako on kae: Svijet e nam ovaj zasigurno biti naklonjen nakon
opiranja njegova, kao to je deva koja ujeda naklonjena mladunetu svome.4
Potom je prouio ajet: A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlaeni
milou obaspemo i da ih predvodnicima i nasljednicima uinimo. Husejn
ibn Ali rekao je: Kada bi Ovome svijetu preostao samo jedan dan trajanja,
Bog bi i taj dan produio sve dok ne ustane ovjek iz moje loze, pa ispuni
svijet pravdom onako kako je bio pun nepravde i nasilja. Ovo sam uo od
Poslanika Boijeg.5 Imam Devad kazao je Abdulazimu Husejniju: Na
Kaim je upravo onaj oekivani Mehdi, kojem se treba pokoravati kada doe
kraj njegove skrivenosti. On je moj trei potomak. Tako mi Boga, Koji je
Muhammeda odabrao za poslanstvo i naoj porodici povjerio imamet, kada bi
1
Amini, Ibrahim, Dadgostar-e jahan, Darul-fekr, Kom 1352, str. 74-82. Radi se o podacima
koji se odnose na sadraj knjige Muntekhibul-asar, inae bi broj hadisa, dakako, bio vei. to
se tie predaja koje se prenose od Poslanika islama, navest emo ih kada budemo govorili o
vrelima.
2
Muhammed ibn Derir ibn Rustam Taberi, Isto, str. 240.
3
Pogledati: Mehdi Fakih Imani, Mehdi muntazer dar Nehdil-belage, Kom, str. 240.
4
Nehdul-belaga, izreka br. 209.
5
Saduk, Kemaluddin, sv. 1, str. 318.
296
Ovom svijetu preostao samo dan ivota, Bog bi ga produio sve dok se ne
pojavi Mehdi i Zemlju ispuni pravdom onako kao to je bila ispunjena
nepravdom i nasiljem. Bog e njegove poslove zavriti za jednu no, kao to
je poslove poslanika Musaa zavrio za jednu no. Otiao je da svojoj porodici
donese vatre, a vratio se kao poslanik i vjerovjesnik. Potom je Imam Devad
rekao: Najbolje djelo naih sljedbenika je iekivanje njegovog
pojavljivanja i ustanka.1
Pitanje roenja, skrivenosti i ustanka hazreti Mehdija je bilo toliko
poznato i prisutno da su o njemu napisane brojne knjige, neke ak i prije
njegovog roenja. Naprimjer, Hasan ibn Mehbub Zerad (roen 224. h.g.),
jedan od priznatih muhadisa i spisatelja, knjigu Al-Meiha, u kojoj je naveo
predaje o Imamovoj zakrivenosti, napisao je stotinu godina prije tog
dogaaja.2 Tabrisi pie: Muhadisi ehlibejtske sljedbe su u svojim djelima jo
u doba Imama Bakira i Sadika donosili predaje i pisali o Mehdijevoj
skrivenosti.3 Takoer, neki od drugova Imam pisali su knjige o hazreti
Mehdiju i njegovom ustanku, kao to je, naprimjer, Ibrahim ibn Salih Enmati
(drug Imama Bakira), Hasan ibn Muhammed ibn Sema'a (jedan od drugova
Imama Muse ibn Dafera), Muhammed ibn Hasan ibn Dumhur (drug Imama
Ride), Ali ibn Mahzijar (drug Imama Devada) i Fadl ibn azan Niaburi
(jedan od uenika Imam Ride, Devada i Hadija).4
Kako smo ranije ukazali, uvjerenje u postojanje i dolazak Mehdija nije
osobenost kole Ehli-bejta. I drugi veliki muslimanski muhadisi u svojim
knjigama, preko znaajnog broja ashaba i tabiina prenose hadise koji se tiu
hazreti Mehdija. Oni se mogu nai u knjigama i djelima svih islamskih
mezheba (hanefijskog, afijskog, malikijskog i hanbelijskog). Kao to su
svojim istraivanjima utvrdili neki priznati uenjaci, hadise o Mehdiju
prenose trideset i trojica Poslanikovih ashaba.5 ak 106 velikih i uglednih
islamskih alima navode u svojim djelima predaje o pojavljivanju skrivenog
Imama.6 Njih trideset i trojica su napisali zasebne knjige o toj temi.7 Musned
Ahmeda Hanbela (umro 241. h.g.) i Buharijin (umro 256. h.g.) Sahih spadaju
meu poznate knjige pisane prije roenja Imama Mehdija u kojima su nalaze
1
Saduk, Isto, sv. 2, str. 377; Muhammed Bakir Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-
islamijje, Teheran, sv. 51, str. 318.
2
Tabrisi, Isto, str. 443-444.
3
Isto, 443.
4
Takve knjige pisali su Ibrahim Inmati i Hasan ibn Muhammed ibn Semaati Vakefi i tim
djelima htjeli su dokazati vlastite stavove, ali u svakom sluaju ona su potvrda injenice da je
pitanje skrivenosti bilo itekako poznato. (Dr. Husejn Dasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-
e davazdehom, Amir Kabir, Teheran 1367, str. 21-22.)
5
Lutfullah Safi, Navid-e amn ve amn, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, str. 91-92.
6
Safi, Isto, 92-95.
7
Isto, str. 95-99.
297
predaje o njemu.1 Meu hadise koje prenosi Ahmed Hanbel spada i ovaj:
Poslanik islama je rekao: 'Da Ovome svijetu ne preostane vie od jednoga
dana, Allah bi na taj dan podigao ovjeka od nas koji e svijet ispuniti
pravdom onako kako e dotada biti pun nepravde i nasilja.'2 U islamskim
vrelima i literaturi je toliko mnogo Poslanikovih hadisa o hazreti Mehdiju,
njegovim osobinama i znakovima njegovog vremena da ih veliki strunjaci
za hadis smatraju mutevatir.3 Jedno temeljito istraivanje zakljuuje da 17
velikih islamskih uenjaka izriito smatraju kako su hadisi o Mehdiju
mutevatir.4 Allame ukani je, kako bi to dokazao, napisao knjigu pod
naslovom Al-Tevazih fi tevatir ma da' fil-Muntezir ve-Dedal vel-Mesih.5
Nije zgorega, ilustracije radi, predoiti itaocima stavove nekih poznatijih
alima u vezi s ovim pitanjem.
U spomenutoj knjizi, ukani, nakon to je naveo hadise koji kazuju o
hazreti Mehdiju, uoava: Svi hadisi koje smo donijeli su na razini tevatira
(vae za mutevatir), to je svakako jasno onome ko je izuavao ovo pitanje,
tj. onome koji ima zrno vjere i mrvu pravednosti. Hafiz6 Ebu Abdullah
Gandi afi'i (umro 658. h.g.) u knjizi Al-Bejan fi ahbar-i sahibul-zeman
(poglavlje 11) uoava: Hadisi asnog Poslanika o Mehdiju, zbog broja
njihovih prenosilaca, uivaju stepen tevatira. uveni hafiz Ibn Hader
'Askelani afi'i (umro 852. h.g.) u knjizi Fethul-bari, koja predstavlja
komentar Buharijinog Sahiha, zakljuuje: Mutevatir hadisi su i oni koji
kazuju o Mehdiju iz ovog ummeta, sputanju Isaa s Nebesa i okolnosti da e
Isa klanjati namaz za njim. ejh Muhammed Sebban pie: Od Poslanika su
preneseni mutevatir hadisi o tome da e se Mehdi pojaviti, da je on iz
Poslanikove porodice i da e Zemlju ispuniti pravdom. ejh Mensur Ali
Nasif, veliki savremeni alim sa Al-Azhara i pisac knjige Al-Tadi demi'ul-
usul,7 pie: Meu prijanjim i dananjim uenjacima poznato je da e se u
posljednjem vremenu (ahiri zeman), posve izvjesno i pouzdano, pojaviti
ovjek iz Poslanikovog Ehli-bejta po imenu Mehdi. On e zavladati svim
islamskim zemljama. Muslimani e ga slijediti, jer e nad njima pravedno
1
Pogledati: Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 4,
(poglavlje o silasku Isaa ibn Merjema), str. 633; Hanbel Ahmed, Musned, Darul-fikr, Bejrut,
sv. 1, str. 84, 99, 448, sv. I, str. 27, 37. Takoer, Ibn Made, Sunnen, Darul-ihjait-turasil-
arabi, Bejrut, sv. 2, str. 1366-1368.
2
Musned, Darul-fikr, Bejrut, sv. 1, str. 99.
3
Mutevatir hadisi su oni koji se, s razliitim lancima prenosilaca, toliko esto ponavljaju da
u njihovu vjerodostojnost nema nikakve sumnje te se uzimaju kao neosporna istina.
4
Safi, Isto, str. 90-91.
5
Safi, Isto, str. 91.
6
Hafiz je u ovom sluaju osoba koja pamti Poslanikove predaje i poznaje njihove razliite
inaice i razlike meu njima te ima potpun uvid u ivotopise prenosilaca i stavove uenjaka.
7
Radi se o knjizi u kojoj su objedinjeni hadisi iz pet najvanijih hadiskih zbirki. Uz knjigu je
objavljen i obiman piev komentar donesenih hadisa.
298
vladati i snaiti vjeru. Onda e se pojaviti Deddal. Isa Mesih e sii s
Nebesa i ubit e Deddala ili e pomoi Mehdiju da ga ubije. Poslanikova
kazivanja o Mehdiju prenosi vie vanijih Poslanikovih ashaba. Njih su u
svojim knjigama zabiljeili veliki muhadisi, poput Ebu Davuda, Tirmizija,
Ibn Made, Taberanija, Ebu Jale, Bezzara, imama Ahmeda Hanbela i Hakima
Niaburija.1 Ibn Ebul-Hadid, jedan od najuglednijih islamskih uenjaka, u
vezi s ovim pitanjem pie: Sve islamske sljedbe saglasne su oko postavke da
se Ovaj svijet i ovjekova obaveza izvravanja Boijih propisa nee zavriti
sve dok se ne pojavi Mehdi.
Ovaj dio nae rasprave okonat emo navoenjem zvaninog saopenja
Saveza islamske uleme, Rabite, to predstavlja aktuelan dokaz za
ispravnosti uvjerenja u dolazak Mehdija. Jedan od razloga njegove vanosti
je okolnost da isti ukazuje na injenicu da su one skupine koje su najotrije
suprotstavljene sljedbenicima Ehli-bejta, dakle vehabije, takoer saglasne sa
izloenim pristupom u vezi s ovim pitanjem. I ne samo da se slau sa
predoenim pristupom nego ga takoer ozbiljno zastupaju i brane zbog
brojnosti dokaza i predaja, te ga smatraju jasnim i neospornim islamskim
uvjerenjem. U svakom sluaju, godine 1976. osoba po imenu Ebu
Muhammed iz Kenije postavila je Rabiti pitanje o vjerovanju u pojavu
oekivanog Mehdija. U svome odgovoru, glavni tajnik ove organizacije,
napominjui kako i Ibn Tejmije (teorijski utemeljitelj vehabizma) takoer
prihvata hadise koji govore o Mehdiju, dostavlja kratku raspravu koju
supotpisuju petorica poznatih savremenih uenjaka iz Hidaza. U ovoj
raspravi, nakon to se spomenuo hazreti Mehdi i mjesto njegovog
pojavljivanja, dakle Mekka, kae se sljedee: U doba njegovog pojavljivanja
svijet e grcati u opaini i u njemu e se proiriti nevjerstvo i nasilje, pa e
Bog posredstvom njega (Mehdija) ispuniti svijet pravdom onako kako e
dotada biti ispunjen nasiljem i nepravdom. On je posljednji od dvanaestorice
ispravnih halifa koje Poslanik navodi u vjerodostojnim predajama. Od
Poslanikovih ashaba preneseno je mnotvo predaja koje kazuju o Mehdiju.
Tako, naprimjer, o njemu govore Osman ibn Affan, Ali ibn Ebu Talib, Talha
ibn Ubejdullah, Abdurahman ibn Avf, Abdullah ibn Abbas, Amar ibn Jasir,
Abdullah ibn Mesud, Ebu Said Hudri, Sevban, Kura ibn Ajas Mezani,
Abdullah ibn Haris, Ebu Hurejre, Huzifa ibn Jeman, Dabir ibn Abdullah,
Ebu Imame, Dabir ibn Madid, Abdullah ibn Omer, Enes ibn Malik, Imran
ibn Hasin i Ummi Selema. U nastavku se kae: Predoeni Poslanikovi
hadisi i svjedoanstva ashaba, koja u ovom sluaju imaju vrijednost hadisa,
navedeni su u brojnim poznatim islamskim knjigama te u temeljnim hadiskim
zbirkama, sa odgovarajuim i potvrenim lancima prenosilaca. Tako emo ih
nai razliitim zbirkama: u sunenima Ebu Davuda, Tirmizija, Ibn Made, Ibn
1
Al-Tadi demi'ul-usul, Darul-ihjail-kutubil-arabijje, Kairo, sv. 5, str. 310.
299
Omera Al-Danija, u musnedima Ahmeda, Ebu Ja'le i Bezzara, Hakimovom
Sahihu, te u mudemima Taberanija i Rujanija, a navode ih i Ebu Nu'ajm u
Ahbarul-Mehdi, Hatib Bagdadi u Tarih-i Bagdad i Ibn Asakir u Tarihu
Dimek.'' Dalje se navodi: Neki islamski uenjaci napisali su zasebna djela u
vezi s ovim pitanjem. Naprimjer, Ebu Nu'ajm je autor djela Ahbarul-Mehdi,
Ibn Hidr Hejtemi napisao je Al-Kavlul-muhtaseri fi 'alamati al-Mehdijul-
muntezir, evkani je pisac djela Al-Tevazih fi tevatir ma da' fil-Muntezir ve-
Dedal vel-Mesih, Idris Iraki Magribi napisao je knjigu Al-Mehdi, a Ebul-
Abbas ibn Abdulmumin Magribi Al-Vehmul meknun fi raddi ala Ibn Haldun.
Posljednji koji je opirno raspravljao o ovoj temi je rektor Islamskog
univerziteta u Medini, koji je u naunom glasilu Univerziteta objavio
nekoliko priloga u vezi s ovim pitanjem. Jedan dio islamskih uenjaka, starih
i savremenih, u svojim radovima izriito navode da su hadisi koji govore o
Mehdiju mutevatir (nipoto ih se ne smije poricati), a takvi su Sehavi u djelu
Fethul-mugajs, Muhammed ibn Ahmed Sefavini u knjizi erhul-aqidet, Ebul
Hasan Ibri u Menagibu-af'i, Ibn Tejmije u njegovim fetvama, Sujuti u Al-
Haviju, Idris Iraki Magribi u knjizi o Mehdiju, evkani u knjizi Al-Tevazih fi
tevatir ma da' fil-Muntezir ve-Dedal vel-Mesih, Muhammed ibn Dafer
Ketani u Nezmul-mutenasir fil-hadisi mutevatir i Ebul-Abbas ibn
Abdulmumin u knjizi Al-vehmul-meknun... Na kraju saopenja se kae: Ibn
Haldun je jedini koji hadise koji kazuju o Mehdiju smatra neutemeljenim i
krivotvorenim, tvrdei da Mehdi nije niko drugi nego Isa. Meutim, islamski
prvaci i veliki uenjaci pobili su njegove stavove, posebno Ibn Abdulmumin,
koji je napisao zasebnu knjigu u svrhu pobijanja Ibn Haldunovih vienja. Ta
knjiga se moe nai i na Istoku, i na Zapadu. uvari hadisa i njihovi
prenosioci tvrde da su hadisi koji kazuju o Mehdiju redom sahih ili hasen, a
njihovu ukupnost smatraju zasigurno mutevatirom i sahihom. Prema tome,
vjerovanje u dolazak Mehdija vadib je za svakog muslimana. To je dio
vjerovanja ehli-sunneta vel-dema'ta i ne porie ga niko, osim neznalica,
neobavjetenih ljudi ili onih koji uvode novotarije. To bi, dakle, bili
najvaniji i najosjetljiviji dijelovi ove rasprave.1
Ovdje treba napomenuti da neki muslimanski izvori navode da je ime oca
hazreti Mehdija Abdullah, premda postoje brojne predaje koje upuuju na
podatak da je njegovom ocu ime Hasan. Ovo razilaenje dolazi otud to se u
nekim predajama, govorei o osobinama hazreti Mehdija, prenosi Poslanikov
hadis u kojem se kae: Njegovo ime je moje ime, a ime njegovog oca je ime
moga oca. Postoje, meutim, neosporni dokazi da se ovdje radi naprosto o
pogreno prenesenim Poslanikovim rijeima, jer on je kazao samo: Njegovo
1
Vjerodostojan i potpun prijevod ovog proglasa na perzijski moe se nai u knjizi Mehdi-
enkelabi bozorg, str. 151-155. Ovdje je prenesen uz odreena skraenja.
300
ime je moje ime.1 Hafiz Gandi afi'i u vezi s ovim pitanjem kae: Tirmizi2
prenosi ovaj hadis, ali bez drugog dijela reenice. Takoer, Ahmed ibn
Hanbel, kojeg je krasila velika panja i obazrivost pri zapisivanju hadisa,
donosi u svome Musnedu ovaj hadis bez drugog dijela reenice.3 Gandi
dodaje: U veini hadisa koje prenose hafizi i biljee muhadisi, nema drugog
dijela reenice. Ovaj dio susree se samo u tekstu hadisa koji od Asima
prenosi osoba po imenu Za'id. Ali, budui da je Zai'd hadisima dodavao
tota svoje, ono to on prenosi ne uzima se s povjerenjem. Dokaz reenom
je i injenica da ovaj hadis prenose od Asima i drugi prenosioci. Hafiz Ebu
Nu'ajm u knjizi Menaqibul-Mehdi navodi njih trideset i jednog. Svi su ga oni
uli od Asima, ali nijedan ne prenosi drugi dio reenice. To je inio, izgleda,
samo Za'id i zbog toga ga ne moemo smatrati pouzdanim i vjerodostojnim
prenosiocem.
Kao to smo mogli vidjeti, islamska ulema skoro jednoglasno prihvata
hadise o Mehdiju kao sahih. Ali, postoji i nekolicina onih koji ih odbacuju i
smatraju ih sumnjivim. Jedan od takvih je, kao to je reeno, i Ibn Haldun.4
On kae: Meu svim muslimanima u proteklim stoljeima pa sve do danas
vladalo je poznato uvjerenje kako e se u posljednjem vremenu pojaviti
ovjek iz Poslanikove porodice koji e potvrditi vjeru i uspostaviti red i
pravdu, kojeg e muslimani slijediti i koji e zavladati svim islamskim
zemljama. Taj ovjek zove se Mehdi, a njegovo pojavljivanje pratit e pojava
Deddala, te ostali predznaci Kijametskog dana. Spustit e se i Isa te ubiti
Deddala, ili pomoi Mehdiju da ga ubije, te e Isa obaviti namaz za
Mehdijem... Skupina hadiskih prvaka, poput Tirmizija, Ebu Davuda, Bezzara,
Ibn Made, Hakima, Taberanija i Ebu Ja'le prenose ovakve hadise od ashaba
kao to su Ali, Ibn Abbas, Abdullah ibn Omer, Talha, Abdullah ibn Mesud,
Ebu Hurejra, Enes, Ebu Sa'ida Hudrij, Umi Habib, Umi Selem, Sevban, Kura
ibn Ajas, Ali Helali i Abdullah ibn Haris. Meutim, poricatelji ovih hadisa
uglavnom sumnjaju u njihov lanac prenosilaca. Strunjacima za hadis
poznato je da derh ima prednost u odnosu na ta'dil.5 Prema tome, ako kod
1
Ebu Davud, Sunnen, Darul-fikr, Bejrut, sv. 4, str. 106; Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-
musna, Bagdad 1383, str. 272.
2
Muhammed ibn Isa ibn Sure Tirmizi, umro 279, prireiva je jedne od est najcjenjenijih
islamskih hadiskih zbirki.
3
Pogledati: Ahmed Hanbel, Musned, sv. 1, str. 448.
4
Abdurahman ibn Muhammed ibn Haldun Magribi, 732-808 h.g.
5
Derh i ta'dil su dva termina prisutna u hadiskoj znanosti. Derh podrazumijeva da
muhadisi za nekog prenosioca ili skupinu njih smatraju kako se radi o nepouzdanoj osobi,
ovjeku sklonom krivotvorenju, laljivcu i slino, ime e, naravno, i hadis koji ovaj prenosi
biti smatran sumnjivim i nevjerodostojnim. Ta'dil, pak, znai da muhadisi odreenog
prenosioca ocjenjuju kao osobu od punog povjerenja, pravednog i potenog, ime je i hadis
koji ovaj prenosi prihvatljiv. Naravno, ova dva termina vae prvenstveno za hadisku znanost
kole Ehli-bejta, dok drugi uenjaci imaju svoja mjerila koja nisu uvijek istovjetna sa
predoenim.
301
nekih od prenosilaca uoavamo slabosti poput senilnosti, zaboravnosti,
slabog uvjerenja i slino, sam hadis ne moe biti uzoran.1 On potom donosi
neke od ovih hadisa te ispituje njihove prenosioce. Nakon to je pojedine od
njih proglasio nepouzdanim, on zakljuuje: Ovo bi bili svi hadisi koji se
prenose u vezi s Mehdijem i njegovim pojavljivanjem u posljednjem
vremenu, ali kao to smo mogli vidjeti svi oni su, osim nekoliko
izuzetaka, izvitopereni.2 To bi, dakle, ukratko bio Ibn Haldunov stav o ovom
pitanju. Ugledni i ueni poznavaoci hadisa uvjerljivim dokazima su pobili Ibn
Haldunove stavove.3 Ovdje emo, kao primjer, navesti rijei ejha
Abdulmuhsina 'Ibada, rektora i profesora Medinskog univerziteta, koji u vezi
s Ibn Haldunovim miljenjem, na skupu pod naslovom Vjerovanje ehli-
sunneta u dolazak oekivanog Mehdija, primjeuje: Kao prvo, da je ovakvu
sumnju i nepovjerenje izrazio neko ko vai za hadiskog strunjaka, to bi se
smatralo njegovim pokliznuem, a ta onda tek rei za nekoga ko je bio
historiar i nije vaio sa hadiskog strunjaka? ejh Ahmed akir pronicljivo
je u vezi s ovim pitanjem uoio: 'Ibn Haldun bavio se neim o emu nije
imao znanja i nastupio je na podruju koje nije njegovo. U poglavlju
Mukadime u kojem raspravlja o Mehdiju ispoljio je zaudnu nedosljednost i
zapao je u oite greke. U naelu, on zapravo nije ni razumio ta je smisao
stava muhadisa kako derh ima prednost nad ta'dilom.' Drugo, on na poetku
poglavlja o Mehdiju zapaa: 'Meu svim muslimanima u proteklim
stoljeima pa sve do danas vladalo je poznato uvjerenje kako e se u
posljednjem vremenu pojaviti ovjek iz Poslanikove porodice...' Budui da je
saglasan sa postavkom kako je to uvjerenje bilo uvijek prisutno meu svim
muslimanima, zar onda njemu kao muslimanu ne bi bilo uputno da ga i on
prihvati, kao i sva druga islamska uvjerenja?! Zar njegovo istrajavanje na
procjeni kako je on u pravu, a svi ostali muslimani u krivu, ne predstavlja
jednu vrstu zastranjenja i stranputice?! Zar su zaista svi muslimani bili
odvajkada u krivu, a da je samo Ibn Haldun ispravno razumio ovu pojavu?! U
biti, ovo pitanje nije neto to spada u domen idtihada, ve se radi o stavu
koji je nama prenesen. Tako se o njemu ne moe raspravljati na drugi nain,
osim na temelju Knjige Boije i Poslanikovog sunneta, kako ga muslimani i
dokazuju. Tree, prije razmatranja i kritike ovih hadisa, Ibn Haldun
primjeuje: 'Ovdje emo sada navesti hadise koji su preneseni u vezi s ovim
pitanjem', pa nakon navoenja hadisa zakljuuje: 'Ovo bi bili svi hadisi koji
se prenose u vezi s Mehdijem ...', da bi kasnije primijetio: 'Prenijeli smo
onoliko predaja o Mehdiju koliko smo bili u stanju....' Neosporna je injenica
je da je on izostavio brojne hadise o ovoj temi. Da bi se to dokazalo dovoljno
je ostvariti uvid u Sujutijevu knjigu Al-Urful-virdi fil ahbaril-Mehdi.
1
Ibn Haldun, Mukaddima, Darul-ihjait-turasil-arabi, Bejrut, str. 311-312.
2
Mukaddima, str. 322.
3
Pogledati: Dadgostar-e Dahan, str. 30-49; Mehdi enkelabi bozorg, str. 159-165.
302
Takoer, previdio je hadise sa valjanim senedom prenesene u knjizi Ibn
Qajma Al-minarul-menif. etvrto, Ibn Haldun osporava neke od hadisa zbog
nepouzdanosti njihovih prenosilaca u senedima. Meutim, radi se o
prenositeljima koje barem po jednog od njih navode u svojim senedima
Buhari i Muslim, a ulema u pogledu njih nije nikada nainila prigovor. Peto,
Ibn Haldun i sam tvrdi da nekoliko hadisa u vezi s Mehdijem u pogledu
seneda nemaju nikakvih nedostataka niti im se moe ita drugo prigovoriti.
Ako je tako, zar i taj mali broj hadisa koje on prihvata nije dovoljan da bi se
dokazala valjanost ovog vjerovanja. Ostali hadisi mogu posluiti tek kao
potvrda njima.
U historiji islama nalazimo na ljude eljne vlasti i slave, koji su kako bi
ostvarili svoje ciljeve tvrdili za sebe da su oni obeani Mehdi. Uz njih,
redovno bi se javljala i skupina onih koji bi im povjerovali i koji bi im pruali
podrku. To nam pokazuje da je pitanje mehdizma, odnosno uvjerenje u
povratak predvodnika iz skrivenosti, meu muslimanima bilo odvajkada
opeprihvaeno. To su koristili neki zlonamjernici koji su, na osnovama
predaja o znakovima Mehdija i njegovog dolaska, predstavljali sami sebe kao
oekivanog predvodnika. Katkad je i sam narod, iz vlastitog neznanja ili
pritisnut tlaenjem i nepravdom, pourivao Mehdijevo pojavljivanje te su
ljudi, i prije uoavanja stvarnih znakova njegova dolaska, smatrali neke ljude
obeanim Mehdijem. Tako je, naprimjer, jedna skupina muslimana vidjela
Muhammeda ibn Hanefiju kao Mehdija, te su vjerovali kako on nije umro,
ve da je preao u skrivenost, iz koje e se kasnije vratiti i zavladati
svijetom.1 Sljedba Ismailija vjeruju kako Ismail, sin Imama Sadika, nije
umro, ve je proglaen mrtvim radi viih ciljeva, da je do danas iv i da je
upravo on obeani Kaim, koji e se pojaviti da bi zavladao svijetom.2
Muhammed, poznat kao Nefsi Zekije, sin Abdullaha ibn Hasana, bio je
podigao ustanak u vrijeme Abasida Mensura Devanikija. Njegov otac je, na
temelju njegovog imena, tvrdio kako je njegov sin obeani Mehdi, pa mu je
po toj osnovi vrbovao pristalice.3 U toku njegovog ustanka u pomo mu je
pritekao i Muhammed ibn Idlan, koji je vaio za izuzetno pobonog ovjeka
i fakiha u Medini. Nakon to je ustanak bio uguen, a njegov voa pogubljen,
Dafer ibn Sulejman, zapovjednik Medine, priveo je Ibn Idlana i rekao mu:
Zato si pristao uz onog laljivca?! A onda je naredio da Ibn Idlanu bude
odsjeena ruka. Tu bijahu prisutni i medinski pravnici i uglednici, pa
zatraie od njega da mu oprosti, izjavivi: O emire, Muhammed ibn Idlan
vai u Medini za fakiha i pobonog ovjeka. Pogrijeio je mislei da je
Muhammed ibn Abdullah onaj obeani Mehdi o kome se govori u
1
Noubakhti, Ferkush-shije, Matbu'atul-Hajdarijje, Nedef 1355, str. 27; ahrestani, Al-Melal
ven-nehal, Menuretur-Rida, Kom, sv. 1; str. 132.
2
Noubakhti, Isto, str. 67-68.
3
Ibn Takteka, Al-Fakhri, Darus-sadr, Bejrut 1386, str. 165-166.
303
hadisima.1 Isto se desilo i Abdullahu ibn Daferu, koji je u Medini vaio za
velikog uenjaka i muhadisa. On je u svoju odbranu rekao zapovjedniku
Medine: Saraivao sam sa Muhammedom ibn Abdullahom zato to sam bio
uvjeren da je on obeani Mehdi koji se spominje u hadisima. Dok je bio iv,
nisam sumnjao u to, ali kada je bio ubijen, shvatio sam da on nije Mehdi.
Nakon ovog iskustva neu vie nasjesti na sline prevare.2 I sam halifa
Mensur, kojem je bilo ime Abdullah, a sin mu se zvao Muhammed, dao je
sinu nadimak Mehdi. Govorio je: Obeani Mehdi je moj sin, a ne Nefsi
Zekija.3 Vidimo takoer da su neke sekte vjerovale da su neki od prethodnih
Imama bili Mehdi. Tako su Navusije Mehdijem smatrale Imama Sadika i
drali da je iv, ali sakriven.4 Vakfije su isto uvjerenje imali u pogledu
Imama Muse ibn Dafera,5 te su drali kako on nee umrijeti sve dok ne
zavlada Zemljom i ispuni je pravdom onako kako je bila ispunjena
nepravdom.6 Naposljetku, postojala je i skupina koja je poricala da je Imam
Hasan Askeri umro, tvrdei da je iv i skriven, odnosno da je upravo on
Imam Kaim.7 Ovo su primjeri koji pokazuju da je pitanje Mehdija, kako u
Poslanikovo doba, tako i nakon njega bilo opeprihvaena pojava. Islamski
ummet je uvijek oekivao linost koja e ustati protiv nepravde i tlaenja te u
svijetu razviti zastavu pravde. To to su neki nedobronamjernici
zloupotrijebili mehdizam u odreenim razdobljima ne moe posluiti kao
osnova za poricanje ovog vjerovanja, jer zlonamjernici su kroz historiju
koristili za svoje ciljeve i mnogo ta drugo. U svijetu nisu bili malobrojni oni
koji su pripisivali sebi boanstvenost, poslanstvo i najvie duhovne stupene,
ali to nikad nije bilo razlogom da se porie Boija Jedinost ili poslanstvo
Boijih poslanika. I u nae vrijeme zloupotrebljava se znanje, nauka i
tehnika, tako to se koriste protiv ovjeka. Da li to znai da bismo sada
trebali poricati i zabranjivati znanost i rad na tehnolokom napredovanju?!
Kuran asni o dolasku i ustanku Imama Mehdija kazuje, kao i o brojnim
drugim pojavama, u openitom smislu, bez uputanja u pojedinosti. To su
mjesta u kojima se spominje potpuna i konana pobjeda dobrih Boijih
robova. Mufesiri dovode ovakve ajete u vezu sa hazreti Mehdijem, njegovim
pojavljivanjem i ustankom, a kao dokaz za svoju postavku uzimaju hadise.8
Ovdje smo izdvojili tri ajeta za koje uenjaci smatraju da govore o ovoj temi.
Prvi glasi: Mi smo u Zeburu, poslije Zikra, napisali da e Zemlju Moji estiti
1
Ebul-Fered Isfahani, Makatilut-talibin, Mektebetul-Hajdarijje, Nedef 1385, str. 193.
2
Ebul-Fered Isfahani, Isto, str. 195.
3
Isto, str. 162.
4
ahrestani, Isto, sv. 1, str. 148.
5
Noubakhti, Isto, str. 80-83.
6
ahrestan, Isto, 150.
7
Noubakhti, Isto, str. 96.
8
Hakimi, Muhammed Reza, Khorshid-e maghreb, Daftar-e nashr-e farhang-e islami,
Teheran 1360, str. 140-151.
304
robovi naslijediti.1 Tumaei ovaj ajet, napomenimo da zikr u naelu znai
spominjanje, napominjanje ili opomena, a u ovom ajetu prevedeno je,
odnosno protumaeno kao Tevrat. Tevrat je nebeska Knjiga hazreti Musaa,
koja je objavljena prije Zebura. Prema nekim drugim tumaenjima, Zikr
ovdje znai sami Kur'an, jer se u ajetima susree i pod ovim imenom.
Naprimjer: On [Kur'an] je samo opomena [zikr] svjetovima.2 Prema tome,
ako izraz min ba'd znai osim, pored, ovaj ajet bi mogli prevesti i kao: Osim
u Kur'anu, Mi smo i u Zeburu napisali da e Zemlju naslijediti Moji estiti
robovi.3 ejh Mufid se poziva na ovaj ajet na poetku poglavlja u kojem
govori o hazreti Mehdiju. U pogledu njegovog tumaenja, prenosi se da je
Imam Bakir rekao: Ovi estiti robovi upravo su Mehdijevi drugovi u
posljednjem vremenu [prije Sudnjeg dana].4 Tabarsi, istaknuti mufesir
Kur'ana, u svome tumaenju ovog ajeta, nakon to je naveo predoenu
predaju, kae: Hadisi koje sljedbenici Ehli-bejta i drugi muslimani prenose
potvruju Poslanikove rijei 'Da do kraja svijeta ne preostane nego jo jedan
jedini dan, Allah bi ga produio sve dok se ne digne ispravan ovjek iz moje
porodice da Zemlju ispuni pravdom onako kako je do tada bila ispunjena
nepravdom i nasiljem.'5 Najava vladavine estitih robova u Tevratu i Zeburu
pokazuje da je ovo pitanje veoma vano te da je, ustvari, pokrenuto u svim
nebeskim Knjigama redom. Vrijedno je napomenuti da i u Davudovim
psalmima, koji su danas dio Starog zavjeta (Tevrata), u zbirci njegovih
moljenja i obraanja Bogu, takoer susreemo ovu temu. Tako u Psalmu 37.
itamo: Savladaj srdbu i ostavi jarost! Nemoj se draiti da zlo ini jer e
se istrijebiti oni koji ine zlo, a oni koji ekaju Gospodina naslijedie
zemlju. U istom psalmu itamo i: ekaj Gospodina i dri se puta njegova.
On e te postaviti da vlada Zemljom, pa e vidjeti kako e se istrijebiti
bezbonici.
Drugi ajet glasi: A Mi hoemo da one koji su na Zemlji tlaeni milou
obaspemo i da ih voama i nasljednicima uinimo.6 Kako smo ve ranije
kazali, Imam Ali ibn Ebi Talib prouio je ovaj ajet nakon to je najavio da e
se ljudi na kraju ipak okrenuti porodici Objave.7 Muhammed ibn Dafer,
jedan od Alijevih potomaka, koji je bio digao ustanak u Memunovo doba,
svjedoi: alio sam se Maliku ibn Enesu na tegobe i nevolje s kojima smo
1
Al-Anbija, 105.
2
At-Takwir, 27.
3
Ajetullah Mukarem, Nasir, Mehdi Enkelabi bozorg, Matbu'ati Hadaf, Kom, str. 121-122.
4
Tabresi, Medmu'el-bajan,Me'ariful-islamijje, Teheran 1389, sv. 7, str. 66.
5
Tabresi, Isto, str. 67.
6
Al-Kasas, 5.
7
305
suoeni, a on ree: 'Strpi se dok se ne ostvari ajet: A Mi hoemo da one koji
su...'1
Trei ajet glasi: Allah obeava da e one meu vama koji budu vjerovali i
dobra djela inili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao to je
postavio namjesnicima one prije njih, i da e im zacijelo vjeru njihovu
uvrstiti, onu koju im On eli, i da e im sigurno strah bezbjednou
zamijeniti; oni e se samo Meni klanjati, i nee druge Meni ravnim smatrati.
A oni koji i poslije toga budu nezahvalni oni su pravi grjenici.2 Tumaei
ovaj ajet, Tabrisi kae: Od poslanike porodice se prenosi da je ovaj ajet
objavljen u vezi s Mehdijem, Muhammedovim potomkom. Ajjai prenosi da
je hazreti Ali Ibn el-Husejna prouio ovaj ajet pa kazao: 'Tako mi Boga, to su
oni koji slijede nas, porodicu Poslanikovu. Allah e im to omoguiti
posredstvom jednog od od nas, a on je Mehdi ovoga ummeta. Za njega je
Poslanik rekao: 'Njegovo ime je moje ime. On e Zemlju ispuniti pravdom
nakon to bude ispunjena nasiljem i nepravdom.' Tabrisi dodaje: Ovakvo
tumaenje preneseno je i od Imama Bakira i Imama Sadika.3
Budui da je naa rasprava stigla dovde, bilo bi svrsishodno odgovoriti na
jedno od najeih pitanja o hazreti Mehdiju, a ono glasi: Kakva je korist od
postojanja Imama koji je skriven od svojih sljedbenika? Njegov ivot u ovom
razdoblju nije nimalo nalik ivotima voa i predvodnika prisutnih danas u
svijetu. Drugim rijeima: Kakve koristi po zajednicu openito moe imati
njegov takav ivot i na koji nain se ljudi mogu okoristiti njime? Naravno,
treba imati na umu okolnost da Imamova skrivenost ne znai da je on posve
nevidljiv, fiziki neprisutan ili da je neka vrsta duha. Naprotiv, on ivi jednim
posve prirodnim i fizikim ivotom, samo to je njegov ivotni vijek veoma
dug. Prisutan je u drutvu, kree se meu ljudima i ivi u razliitim
prostorima, s tim to je ljudima nepoznat. Velika razlika je izmeu izraza
biti nevidljiv i biti nepoznat.4 Imam Sadik je rekao: Ljudi e izgubiti
svoga Imama [i nee ga moi prepoznati]. [Svake godine e] bit e prisutan
na Hadu, gledat e ljude, ali ga oni nee vidjeti.5
U odgovoru na predoeno pitanje podsjetimo na injenicu da se ne radi o
neem novom, ve je ono postavljano mnogo prije vremena u kojem ivimo.
U islamskim predajama nalazimo ga jo i prije roenja hazreti Mehdija. Kada
su Poslanik i prethodni Imami govorili o Mehdiju, njegovoj skrivenosti i
duini njegovog ivota, bivalo im je postavljano upravo ovo pitanje. Tako, u
jednom primjeru nalazimo da je Poslanik islama, kada je bio upitan da li e
sljedbenici njegovog Ehli-bejta u razdoblju skrivenosti imati koristi od
1
Ebul-Fered, Isto, str. 359.
2
An-Nur, 55.
3
Medmu'el-bejan, sv. 7, str. 152.
4
Ajetullah Mukarem, Nasir, Mehdi Enkelabi bozorg, Matbu'ati Hadaf, Kom, str. 250.
5
306
postojanja Imama, odgovorio: Hoe, tako mi Onoga Koji me je odabrao za
poslanstvo, imat e od njega koristi i u vrijeme skrivenosti. Koristit e se
svjetlom njegovog vilajeta onako kako se koriste suncem kada je ono iza
oblaka.1 A Imam Sadik je izjavio: Otkako je Allah stvorio Adema, pa do
Dana sudnjega, Zemlja niti je bila, niti e kada biti bez Njegovog dokaza, s
tim to je on nekad vidljiv, a nekad skriven. Jer, da nije njega, Bog ne bi bio
ni slavljen.2 I sam hazreti Mehdi se oslanjao na ovakav stav, pa je u poruci
koju je, posredstvom Muhammeda ibn Osmana, poslao Ishaku ibn Jakubu,
napisao: A to se tie koristi ljudima od mene, to je slino koristi koju imaju
od Sunca kad je pokriveno oblacima.3 Radi pojanjenja ove parabole,
kaemo da Sunce svoju svjetlost rasprostire na dva naina, izravno i
neizravno. Kada Sunce sija izravno, to je svima vidljivo i osjetno. Ponekad je
ono zastrto oblacima i ne vidi se, ali njegova svjetlost se i dalje probija kroz
njih. Znai, ivotodajni uticaj Sunca na stvorenja ne ostvaruje se jedino kada
je nebo vedro, ve se brojni plodotvorni uinci njegove svjetlosti na ivot
biljaka, ivotinja i ljudi ispoljavaju upravo onda kada ono sija neizravno,
odnosno kroz oblake. Tako, iako nemamo izravnog pouavanja od strane
naega voe, smisao njegovog postojanja je oit i neupitan. U nastavku emo
to pokuati predoiti.
U skladu s brojnim hadisima koji se bave pitanjem imameta, kao i na
temelju dokaza koje su uenjaci ponudili, Imam predstavlja duu svijeta, o
kojoj ovisi njegov ivot. Drugim rijeima, Imam je srce postojeeg svijeta,
sama sr njegovog postojanja i posrednik u izlijevanju Boije blagodati.
Pritom nije bitno da li je on vidljiv ili skriven. Kada on ne bi postojao,
postojei svijet bi se uruio i raspao, kao to je to Imam Sadik kazao: Kada
bi Zemlja ostala bez Imama, ona bi progutala svoje stanovnike!4 etvrti
Imam je kazao: Posredstvom naeg postojanja Gospodar uva Nebesa od
mogunosti da se, izuzev voljom Njegovom, ne raspadnu. Posredstvom naeg
postojanja Gospodar uva Zemlju od potresanja i osigurava mir njenim
stanovnicima. Posredstvom nas Gospodar sputa kiu i iri na zemlju svoj
milost, blagoslov i blagodat. Da na Zemlji nema onoga od nas ije vrijeme
doe, Zemlja bi progutala svoje stanovnike.5
Imam Ali ibn Ebi Talib svjedoi u jednom svome kazivanju o nunosti
postojanja od Boga odreenih voa u svakom vremenu: Da, Boe moj!
Zemlja nikada nije bez onog koji stoji u ime Boga s dokazom, bilo otvoreno,
1
250.
2
Isto, str. 92.
3
Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi hadisijje, Teheran, str. 177; Muhammed Bakir
Medlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52, str. 92; Ali ibn Isa Arbili,
Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Haim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 322.
4
Kulejni, Isto, sv. 1, str. 179; Saduk, Kemaluddin, Isto, sv. 1, str. 201-210.
5
Duvejni Horasani, Fevai'dul-semetin, Muasesetil-Mahmudi, Bejrut 1400, str. 45-46.
307
svima znano, ili tajno, prikriveno, kako dokazi Boiji ne bi bili opovrgnuti i
znaci jasni izgubljeni.1 Protokom vremena i uplivom vlastitih elja i tenji u
vjerska pitanja, te u dugim razdobljima u kojima smutljivci mijenjaju vjerska
uenja, gube se neki sutinski dijelovi Boijih propisa i vjera doivljava
izvitoperivanje. Kako bi osnova i bit vjere Boije bili sauvani od izmjena i
zastranjenja, nju mora uvati linost koja je ista od grijeha (ma'sum). U
svakoj vanoj ustanovi postoji blagajna u kojoj se znaajni spisi uvaju od
lopova, poara ili slinih nepogoda. Tako su i Imamova prsa i njegov
uzvieni duh svojevrsna riznica za uvanje i zatitu temeljnih spisa islamskog
nauka. Drugim rijeima, u njoj su pohranjene sve izvorne sutine i nebeske
osobenosti islamskog uenja.2 Hafiz Ibn Hader 'Askelani u svome
objanjenju Buharijinog Sahiha, nakon navoenja hadisa koji kazuju o
silasku hazreti Isaa u vrijeme pojave hazreti Mehdija, pie: To to e Isa u
posljednjem vremenu, odnosno pred Kijametski dan, pristati uz ovjeka iz
ovog ummeta i klanjati za njim je dokaz ispravnosti tvrdnje islamskih
uenjaka da Zemlja nikad nee ostati bez Boijeg dokaza (hudeta), koji e u
ime Boga stajati sa jasnim i neoborivim dokazima.3
Sveukupno nastojanje odanih i nepokolebljivih boraca na bojnom polju
sastoji se u nastupu da oni svoju zastavu dre visoko uzdignutom i ne
doputaju da je neprijatelj obori. Na drugoj strani, neprijatelj stalno pokuava
domoi se zastave i skinuti je, znajui da njeno vihorenje odrava polet i
ulijeva sranost onima protiv kojih se bore. Takoer, postojanje vojnog
zapovjednika na komandnom mjestu, makar se naizgled doimalo da on ne
ini nita, osnauje sranost borcima, daje im podstreka i potie ih na borbu.
Sve dok vide da je njihov zapovjednik iv i da se njihova zastava vihori,
borba ima smisla. Ali, kada se meu vojnicima pronese vijest o
zapovjednikovoj pogibiji, ak i velika i dobro obuena vojska gubi polet i
nastupa rasulo. Voa jedne zajednice ili komandant neke vojske, sve dok je
iv, pa makar bio i odsutan iz nekog razloga, predstavlja vrelo ivota, rada,
reda i mira za njegove podreene. Vijest o njegovoj smrti proizvodi beznae,
gubitak oslonca i oznaava poetak rasula. Tako, zajednica sljedbenika Ehli-
bejta, shodno svome uvjerenju u Imamov ivot, makar ga i ne vidjeli meu
sobom, ne smatra se obezglavljenom i preputenom samoj sebi. Psiholoki
uinci tog uvjerenja posve su oiti kroz odravanje svjetla nade u srcima, to
ljudima daje podstreka da rade na samoizgradnji i pripremanju za veliki
svjetski ustanak.4 Filozof Henry Corben, profesor sa Sorbone i uveni
svjetski orijentalist, kae: Drim kako su sljedbenici kole Ehli-bejta jedini
koji putem vilajeta uspjeno uvaju vezu izmeu Boanske upute i stvorenja.
1
Nehdul-belaga, izreka 147.
2
3
Fethul-bari, erh Sahihul-Buhari, Darul-ma'rifet, Bejrut, sv. 6, str. 494.
4
308
idovska religija, koja je predstavljala stvarnu vezu izmeu Boga i ljudskog
svijeta okonana je Musaom. Svojim neprihvatanjem Mesiha i Muhammeda
oni su prekinuli tu vezu. Kod muslimana, neki su se zaustavili na
Muhammedovom poslanstvu, poriui da poslije njega postoji iko ko bi bio
veza izmeu Stvoritelja i stvorenja. Jedino se za kolu Ehli-bejta poslanstvo
okonava sa Muhammedom, ali vilajet, predstavljen osobama na koje je on
ukazao kao nastavak veze izmeu Boga i ljudi, ostaje ivjeti i nakon njega,
dapae zauvijek.1
1
Iz Corbenovih razgovora sa Allame Tabatabaijem o iizmu.
309
POGOVOR
Prolost je otvorena vrea koja stoji uz svezanu vrea budunosti. Gledajui u
nju moe se shvatiti sadraj one svezane vree, predvidjeti kretanja koja
donosi budunost i uzeti velike pouke iz ivota onih prije nas. Donedavno,
historiari su se uglavnom bavili prepriavanjem dogaaja iz prolosti i
prikazivali su nam tek tok deavanja, uglavnom se ne bavei razlozima i
povodima tih dogaaja i ne uputajui se u procjenu gorkih ili slatkih
tekovina onoga to se u prolosti deavalo. Tako se inilo da se knjige
historije piu radi razonode i razbibrige itatelja, ili je pak teak teret
izvoenja zakljuaka posve svaljivan na plea samih italaca. Novi pristup
historiji, nastojanje da se ona iz suhoparnog prepriavanja injenica pretvori
u znanost razmatranja dogaanja iz prolosti, predstavljao je golem korak u
jednoj od humanistikih znanosti. Ovaj novi metod uinio je da nam se dva
pristupa historiji puki historiografski i analitiki, doimaju kao dvije zasebne
znanosti. U ovom novom pristupu, pored historijskih dokumenata i
svjedoanstava oevidaca i savremenika deavanja iz prolosti, koristi se i
znanostima poput sociologije, psihologije, geografije, arheologije i niza
drugih, a historijska deavanja posmatraju se kao slijed dogaaja koji imaju
svoje korijene i posljedice. Slabe take ovakvog pristupa historiji su esto
bavljenje nedovoljno vanim pitanjima, zagovaranje pogrenih stavova i
tumaenje historijskih deavanja u skladu s linim predodbama i idejama,
ime biva zamagljena stvarnost i oblikovana kriva slika. Svakako, ne mogu
svi historiari biti optueni kako se povode za predrasudama i vlastitim
preduvjerenjima, ali valja prihvatiti kako je to slaba strana mnogih meu
njima. Isto tako, ni svi historiografi nisu lieni povoenja za predrasudama i
povlaivanja vlastitim ideolokim, vjerskim ili nacionalnim interesima.
tavie, napravimo li objektivnu usporedbu, moramo zakljuiti da su kod
historiografa ovakve greke ee nego kod onih koji se bave analitikom
historijom. Ono to je u naem dobu dalo naroitog podstreka analitikoj
historiji jeste pojava filozofije historije, koja je, ba kao i filozofija bilo koje
druge znanosti, zasebna disciplina. Filozofija historije bavi se openito
razlozima historijskih dogaaja, osvjetljava razvojne tokove u drutvu i
njihove zakonitosti. Drugim rijeima, filozofija historije propituje poveznice
izmeu historijskih deavanja, otkriva njihove uzroke i povode. Svako
istraivanje i otkrie u vezi s razvojnim tokovima u drutvu predstvavlja novi
korak u razvoju filozofije historije kao znanosti o ljudskom drutvu.
Duboka istraivanja o razlozima razvojnih tokova i promjena u ivotima ljudi
jasno nam pokazuju da se inioci historijskih gibanja ne svode tek na jedan ili
dva, nego brojni faktori u razliitim uvjetima pokreu toak ljudskog drutva
310
i ispisuju stranice historije. Nije iskljuivo jedan inilac kroz historiju
ovjeanstva odreivao pravac kojim e se ljudsko drutvo zaputiti. Oni koji
snagu koja pokree historiju nastoje svesti na samo jedan inilac posve su
ogranienih vienja i historijska deavanja posmatraju iskljuivo iz jednog
ugla, umjesto da im pristupe sa svih strana. Takvi kao da su se zarekli da e
historijske tokove svoditi na samo jedan inilac koji ih uzrokuje, pa misle da
posjeduju klju koji otvara sve brave. Ne shvatajui kako su njihovi vidici
uski, oni sve historijske pojave vide posljedicom djelovanja iskljuivo jednog
inioca privrednih prilika, dok sve ostale smatraju drugorazrednim i
sporednim. Oni koji sve historijske tokove svode na posljedicu djelovanja
iskljuivo jednog inioca odve su povrni i kratkovidi, te se ini da im je
svijest ograniena toliko da mogu dokuiti samo jedan, a svi ostali inioci
historijskih kretanja za njih su nepojmljivi. Klasni sukob za njih je
prvorazredni pokreta historijskih zbivanja, a sve drugo je sporedno i
obuhvaeno je njime.
Marksizam posmatra itavu historiju ljudskog drutva kao posljedicu
klasne borbe koju vode potlaeni, te sve ljude dijele u dvije skupine: jednu
ovisnu o vladajuem poretku, koja kroz njega ostvaruje svoje interese, i
drugu, koja ostvarenje svojih interesa vidi u ruenju vladajueg poretka.
Ovakvo tumaenje promjena u ljudskom drutvu ukazuje na stav da se sva
ovjekova pregnua svode na zadovoljavanje materijalnih potreba, dok
zapravo u tom smislu postoje i drugi motivi, koji ovjeka ine mnogo
vrjednijim i plemenitijim biem od onog koje je ogranieno iskljuivo na
brigu o zadovoljavanju svojih materijalnih interesa. Posmatramo li stvari
ovako, itava historija bila bi posljedica elje da se udovolji svome stomaku i
strastima. Stranice historije ljudskog roda, meutim, svjedoe o borbi mnogih
monih i bogatih ljudi koji su za preporod i promjenu vjerskih i etikih
vrijednosti izvlaili ma iz korica i na tom putu rtvovali i svoje, i ivote
svoje djece. Historija svjedoi da su mnogi klasni sukobi, ili bolje reeno
borbe da se potlaenima vrate uskraena im prava, predvoeni izvanrednim
ljudima, koji su bili motivirani prvenstveno vlastitim humanizmom, eljom
da ljudska prava budu zatiena i, vie od svega drugog, vjerskim, odnosno
boanskim motivima. Kur'anski ajeti izriito nam kazuju da su dobar dio
sljedbenika Boijih poslanika, mir neka je na sve njih, inili upravo
prikraeni i potlaeni vjernici, koji su ustali kako bi savladali irk i njegove
rune posljedice, vraajui tako ovjeka na viu razinu odnosa sa Bogom.
tavie, est prigovor silnika Boijim poslanicima bila je upravo tvrdnja da
njih slijede potlaeni i siromani.1 Kada je rije o ustanku Peata poslanika,
blagoslov i mir neka su na nj, itamo da su silnici njegovog doba svoje
1
Hudovi, mir neka je na nj, protivnici tako su mu prigovarali: Koliko mi vidimo, ti si ovjek
kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmiljanja slijede samo oni koji su niko i nita meu
nama... (Hud, 27)
311
prihvatanje islama uvjetovali udovoljavanjem zahtjevu da Poslanik udalji od
sebe siromahe i potlaene, koji su ga slijedili. Stoga Svevinji nareuje
Poslaniku da zarad elje nekolicine tlaitelja nipoto ne smije odbaciti
skupinu onih na ijim je nejakim pleima leao teki teret noenja vjere
Boije.1
Analiza stranica historije upoznaje nas s dvije skupine ljudi: Prvu ine oni
koji su bili zarobljenici svojih materijalnih interesa i koji su bili tako
ogranienog intelekta da nisu imali drugog ideala, osim ruenja vladajue
klase, kako bi na taj nain osigurali iskljuivo svoje materijalne potrebe i
udovoljili svojim strastima. Drugu ine tragaoci za istinom, oni iji su ideali
bili slobodni od pritisaka okoline i prohtjeva vlastite materijalne prirode, te su
teili iskljuivo preporodu ljudskih vrijednosti i etikih naela, nastojei na
taj nain uzvisiti svoju duhovnu razinu. To je razlog zato treba obratiti
mnogo veu panju na ulogu Boijih poslanika i prvaka vjere u oblikovanju
historije te dobrano i temeljito izuiti njihovo mjesto u historijskim tokovima.
Boanski nadahnuti ljudi imali su izuzetnu i neosporivu ulogu u duboko
prekretnikim historijskim deavanjima, a njihov boanski program, ono to
im je dostavljeno kao Objava, predstavljao je najvei kapital tih pokreta i
revolucija. Historijska iskustva dokazala su da ljudska znanja i nauavanja
mogu do odreene mjere osvjetljavati puteve napretka ovjeanstva, ali nikad
ne mogu ishoditi istinske revolucije i graditi posve novo drutvo. Upravo su
Boiji poslanici i prvaci vjere davali ljudskom rodu lekcije slobode i
izbavljenja potlaenih i, zahvaljujui snazi vjere, bili su djelotvorniji u
ruenju tvrava nasilja nego bilo ko drugi.
Ipak, vea zabluda od naprijed spomenute jeste frojdizam. Frojd je
historijska kretanja smatrao posljedicom seksualnih nagona i tim nagonima
pripisao je prvorazrednu i temeljnu ulogu u odreivanju svih pojedinanih i
drutvenih pregnua. Prema njegovom miljenju, ono to zovemo ljudskim
ivotom proizvod je niza, svjesnih ili podsvjesnih, nastojanja koja ishode iz
seksualnih nagona. Nije nam poznato zato je ova kola upravo seksualnom
nagonu dala najveu vanost meu ljudskim nagonima, a naroito zato je
prenebregla sastavnice ljudske duhovnosti. Uglavnom, znanstvena
istraivanja prije i nakon Frojda dokazala su da u ljudskoj dui, odnosno
psihi, postoje sastavnice mnogo uzvienije i snanije od seksualnog nagona, a
koje su imale kudikamo vaniju ulogu u oblikovanju historije ovjeanstva,
kao: Sastavnica ljudske duhovnosti, odnosno sklonosti ka metafizikom, koja
je porodila religije, oblikovala narode, te su svi oni hramovi i bogomolje, ali i
vjerski ratovi, posljedica te sklonosti; Etika sastavnica, odnosno sklonost ka
ispravnom postupanju ima vanu ulogu u ljudskom ivotu i ukoliko bi bila
1
I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i naveer Gospodaru svome mole elei naklonost
Njegovu ti nee za njih odgovarati, a ni oni nee odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih
otjerao, nasilnik bio. (Al-A'nam, 52)
312
izuzeta iz duhovnog ivota ovjeka, njegov ivot bi ogrezao u udovian
besmisao; Umjetnika, odnosno estetska sastavnica kao ono to je porodilo
arhitekturu Istoka i Zapada, slikarstvo i fine zanate, knjievnost i poeziju,
odnosno umjetnosti uope, i neosporno je da je ovo jedna od najvanijih
duhovnih sastavnica ljudskog bia; Znanstvena sastavnica, odnosno sklonost
ka otkrivanju nepoznatog, istraivanju uzroka pojava i dogaaja, ija je uloga
u razvoju civilizacije i napretku ljudskih znanja ogromna.
Osvrnemo li se na ove sastavnice ljudskog duha, ostaje nejasno zato je
Frojd svekoliku ljudsku historiju prepustio jednom prilino niskom nagonu?!
Prema Frojdu i marksizmu ispada kako je ljudsko bie svedeno na
udovoljavanje svome stomaku i seksualnom nagonu. I zaista, tumaiti burni
ivot ovjeanstva iskljuivo iniocima poput klasne borbe i seksualnog
nagona bilo bi kao smatrati da je pad jedne saksije prilikom zemljotresa
vaniji nego sam zemljotres, koji rui kue i zgrade i planine pretvara u
ravnice. Jasno je da e analitiari ljudskog drutva odbaciti ovakvo skuena
vienja drutvenih tokova i da nee previdjeti ulogu boanski nadahnutih
pojedinaca u oblikovanju historije ljudskog roda. Zbog vanosti pregnua
ovih velikana i njihovog truda u nastojanjima da unaprijede ljudsku historiju i
civilizaciju, Kur'an asni dio ajeta posveuje upravo njihovom cjeloivotnom
trudu i prijegoru. U tom smislu navodi se mnotvo vrijednih i uzvienih
primjera, jer ivoti Boijih poslanika pouna su lekcija za uene: U
kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.1 Iz tog
razloga mnogi tumai Ku'rana i prouavaoci islama pisali su knjige u kojima
obrauju ivote Boijih poslanika, i svaka od njih moe nam biti od velike
koristi. Svakako, znamo da su u nekim od tih djela kur'anske predaje
pomijeane sa idovskim i zoroastrijanskim legendama, tako da Boiji
poslanici nisu predstavljeni u pravom svjetlu. Meutim, oni autori koji su
pisali o njihovim ivotima oslanjajui se iskljuivo na Kur'an i vjerodostojne
hadise uinili su veliku uslugu islamu. Ve na poetku smo kazali, a sada
ponavljamo, da ovaj dio historije, i historiju openito, moramo itati kao da
se radi o nijemom uitelju koji nas je u stanju nauiti mnogo toga i objasniti
nam razloge napretka i propasti naroda i civilizacija.
Iz hadisa koje prenose najpoznatiji muhadisi bjelodano je jasno da je
asni Poslanik ostavio nakon sebe dvanaest nasljednika, i, kako u svom
Sahihu prenosi Muslim, ast islama ovisi od tih dvanaest nasljednika. Muslim
od Dabira ibn Samre prenosi da je Poslanik kazao: Islam e biti postojan
sve dok ga budu predvodila dvanaestorica halifa. Sve ostale hadise koji
svjedoe o Dvanaest Imama donijeli smo u knjizi Bihus fil-melal ven-nihal. S
druge strane, koliko god da su nastojali, odreeni komentatori hadisa nikad
nam nisu uspjeli predstaviti cjelovit i neprekinuti lanac od dvanaest osoba
1
Jusuf, 111.
313
koje su bile jamstvo asti i veliine islama. Naime, svima je poznato da je
nakon razdoblja etverice halifa vlast dola u ruke dinastije Umejada, a
nijedan obavijeteni i objektivan historiar ne moe Muaviju, njegovog sina
Jezida ili Mervana ibn Hakema ubrojati meu tih dvanaest halifa. Nakon
toga, uslijedilo je mrano razdoblje vlasti Abasida, obiljeeno brojnim
ratovima, krvoproliima i stradanjima nevinih, tako da ni abasidske halife
nipoto ne mogu biti ubrojane meu ovih dvanaest duhovnih plemia. Jedine
linosti koje s pravom i vjerodostojno mogu biti smatrane za ovu
dvanaestoricu halifa jesu isti Imami, prvaci islamskog svijeta, ija su imena
i ivotopisi, ali i oporuka Boijeg Poslanika s njima u vezi, zabiljeeni u
vjerodostojnim historijskim vrelima. Zato jedan od uglednih uenjaka o
dvanaestorici Poslanikovih nasljednika kae sljedee: Predaje u kojima se
kae da su Poslanikovi nasljednici dvanaestorica su brojne i vjerodostojne.
Protok vremena i sve ono to se u svijetu zbivalo jasno pokazuju da su ta
dvanaestorica upravo dvanaest imama Ehlul-bejta. Jer, ne moe se kazati da
se ove predaje odnose na hulefai raidine, kojih nije bilo dvanaest, a nikako
se ne odnose na umejadske halife, kojih je bilo vie od dvanaest i svi su, osim
Omera ibn Abdulaziza, svoju vladavinu, vie ili manje, obiljeili nasiljem.
Osim toga, Poslanik u nekim predajama kae da su ova dvanaestorica iz roda
Haima, dok su Umejadi bili iz roda Benu Umeje. U nekim predajama
prenosi se da je Poslanik, kada bi htio izgovoriti da su dvanaest njegovih
nasljednika iz roda Haimija, utiavao svoj glas, jer meu prisutnima je bilo i
onih kojima se nije dopadalo da hilafet pripadne Haimijama. Takoer, ne
moe se smatrati da su ova dvanaestorica abasidske halife, jer njih je bilo vie
od dvanaest i, to je mnogo vanije, bili su u stalnom sukobu sa
Poslanikovim potomcima i nisu se drali Boijeg nareenja u pogledu
Poslanikove porodice.1 Dakle, sve upuuje na zakljuak da su naznaenih
dvanaest nasljednika zapravo dvanaest imama Ehli-bejta, a svaki od njih
vaio je za najuenijeg ovjeka svoga vremena, po vrlinama su bili ispred
svih, a znanje koje su posjedovali preneseno im je s koljena na koljeno od
samoga Poslanika, blagoslov Allahov i mir neka je na nj i njegove.2
Predaje prenesene od Dvanaestorice Imama ukazuju da je Boanski plan
bio da Poslanikovi nasljednici budu oni koje On odredi za takve, a ne da
pitanje izbora halife bude preputeno odabiru zajednice. Jer, ukoliko bi
pitanje odabira halife bilo preputeno muslimanima, izvjesno je da njih
dvanaestorica ne bi bili iz roda Haimija. Stoga u hadisu nije kazan samo broj
Poslanikovih nasljednika i injenica da su oni Haimije, nego ih je tokom
svoga ivota Poslanik, blagoslov Allahov i mir neka je na nj, i poimenino
nabrojao pa je i na prvog nasljednika ukazao ve na samom poetku svoga
1
Reci: Ne traim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas osim panje prema rodbini. (A-
ura, 23)
2
Jenabi'ul-meveddet, priredio ejh Sulejman Belhi Kanduzi, Istanbul, 1922, str. 446.
314
poslanstva. Poznati hadis Jevmi dar, koji se odnosi na dogaaj iz tree godine
od poetka sputanja Objave, i uveni dogaaj s Gadir-huma oit su dokaz da
je upravo tako. Ovdje emo ukratko ukazati na neizbjenost pojave da halifa
bude odreen od samoga Boga. Ispravan plan za osiguranje opstanka
islamskog nauka i sprjeavanje svake vrste razmirica i podjela u ummetu
podrazumijeva da asni Poslanik, posredstvom Objave, odredi svoga
nasljednika ili nasljednike, ne ostavljajui mogunost da taj in bude pitanje
ljudskog odabira. Za to postoje dva vana razloga. Prvo, ivot ondanjeg
drutva jo uvijek pod snanim uticajem plemenskog ivota nije doputao
da svi lanovi zajednice ravnopravno uestvuju na izborima i da, kako bi se
danas kazalo, slobodno i demokratski, izaberu najdostojniju linost na ovaj
poloaj. Drugo, neprijatelji ovog mladog pokreta vrebali su priliku da srue
novouspostavljeni poredak, a u uvjetima koji su vladali u arapskom drutvu
jedino jamstvo za opstanak ideje bilo je rjeenje da budueg vou odredi
sami utemeljitelj ideologije, odnosno pokreta, budui da preputanje izbora
narodu koji jo nije ostvario dovoljan drutveni razvoj i intelektualnu
nezavisnost pojedinca svakako ne bi ishodio najboljim uinkom ve bi prije
bio uzrokom razmirica i podjela.
Drutvo na Arabijskom poluotoku u vrijeme o kojem govorimo
predstavljalo je tipinu plemensku zajednicu. Govoriti u takvoj sredini o
kategorijama poput demokratije, slobode miljenja i glasanja te
jednakopravnosti glasaa predstavljalo bi pravu besmislicu. Izvjesno je da u
ovakvim zajednicama presuda pripada voi plemena, i svi ostali glasovi u
zajednici ne vrijede koliko glas plemenskog voe, odnosno, bolje kazano,
lanovi zajednice oekuju njegov stav, odnosno glas, kako bi se bez pogovora
poveli za njim. U takvim uvjetima mogue je imati i naizgled demokratske
izbore, a da oni ustvari predstavljaju tek potvrdu volje jednog ovjeka, i to
ovjeka koji je vodstvo u zajednici preuzeo silom ili na temelju srodstva,
odnosno nasljedstva. Imajmo na umu da su samo u Medini meu ensarijama
postojala dva uticajna plemena Evs i Hazred, svako od njih imalo je svog
plemenskog vou, i sigurno je da bi se u pogledu izjanjavanja oko nekog
pitanja pripadnici oba plemena listom poveli za stavovima svojih voa.
Takvo stanje bilo je i u vezi s plemenima irom Hidaza i Nedda. Zar bi s
obzirom na takvu drutveno ustrojstvo bilo opravdano da Poslanik odluku o
svom nasljedniku u zajednici prepusti odabiru ljudi, to bi ustvari znailo da
ju je prepustio odabiru plemenskih voa, koji bi zasigurno, makar i pod
platom lane demokratije, ljudima nametnuli onoga koji bi odgovarao volji
plemenskih starjeina.
U vrijeme Poslanikove smrti islam je bio omeen trouglom opasnih
neprijatelja. Sa istoka je prijetila velika Sasanidska imperija (a znamo da je
Husrev Parviz drsko i osiono poderao Poslanikovo pismo), na Zapadu se
nalazio Bizant, a unutar same Arabije, poput svojevrsnih petokolonaa,
315
licemjeri su vrebali svoju priliku da iz korijena iupaju mladicu islama. U
takvim uvjetima, najsmislenije je bilo da sam Poslanik ukae na onoga ko e
biti voa nakon njega i time zatvori vrata moguim razmiricama unutar
ummeta i utjicajima neprijatelja. Zaista, ouvati mladicu islama u takvim
uvjetima, pred trima spomenutim adahama, koje su razjapljenih eljusti
eljno iekivale da prodru mladi pokret, zahtijevalo je da sam donositelj
islamskog vjerozakona izloi plan koji bi trebao ouvati jedinstvo muslimana
i tako omoguiti ujedinjenom ummetu da srui sve planove vanjskih i
unutranjih neprijatelja. Kako bi kazao Ibn Sina, u takvim uvjetima
najispravnije je da vou odredi sam Poslanik, jer samo tako je mogue izbjei
podjele i razmirice unutar zajednice.1 Istraimo li ivotopise Poslanikovih
ashaba i narataje nakon njih (tabiina), shvatit emo da je drutveno ozraje
tog vremena bilo obiljeeno razmiricama i meusobnim netrpeljivostima. Od
dana kada je Poslanik doselio u Medinu, postojalo je odreeno nepovjerenje
pa katkad i otvorena podozrivost izmeu muhadira i ensarija. O tome nam
svjedoi sluaj ifka, da bi to nepovjerenje dalje raslo dok se nije desio poznati
sluaj Sakife Beni Saedeh. Sve nas to navodi na zakljuak da u ovako
nesreenim uvjetima prepustiti sudbinu ummeta samom ummetu ne bi bilo
dobro ni po budunost islamskog nauka, ni po budunost samog ummeta. U
ovakvim prilikama samo je od Boga odreeni voa mogao iskorijeniti
razloge sporenja, odstraniti s vanih poloaja one koji ih nisu dostojni i
povesti ummet stazom ispravnog vodstva.
Na prethodnim stranicama upoznali smo se analitikim pristupom
historiji, upoznali neke od najvanijih pokretakih inilaca historije i
naposljetku vidjeli kako Objava predvia opstanak islamskog nauka. Vrijeme
je sada da kaemo poneto o ivotopisima istih Imama, mir neka je na sve
njih, to i jeste tema ove knjige. Istraivanje islamskih vrela pokazuje nam da
je pitanje historije Ehli-bejta nakon smrti asnog Poslanika jedna od
najvanijih tema kojom su se istraivai i biografi bavili. Ako bismo sabrali
sve knjige pisane na ovu temu od 2. hidretskog stoljea do danas, jedan
svezak ne bi nam bio dovoljan da samo pobrojima sva takva djela, a kada
bismo ih sakupili na jedno mjesto to bi bila zbilja impozantna biblioteka.
Sreom, postojea bibliografija ovih djela kako iijskih tako i sunijskih
skida pokrov sa ove teme, tako da danas imamo obuhvatnu bibliografiju o
Ehli-bejtu objavljenu u 11 svezaka pod naslovom Muadimul-kutub anir-
resul vel-ehlil-bejt, koju je priredio Abdul-dabbar al-Refa'i, premda je
slinih bibliografija bilo i prije, poput knjige Keful-zunun Katiba elebija
(1293-1389 h.g.), Meratul-kutub ehida Saketul-islama, Ez-zariet Allame
Teheranija i nekih drugih koje nalazimo u knjinicama irom svijeta. On je
pronaao 14.206 naslova koji se tiu ivota hazreti Zehre i Dvanaestorice
1
ifa, sv. 2, str. 558-564.
316
Imama, mir neka je na sve njih, na arapskom, perzijskom, urdu i latinskom
jeziku, a spomenuta djela odnose se na: Fatimu Zehru, 546 naslova,
Zapovjednika vjernika, Alija, 4.956 naslova, Imama Hasana, 205 naslova,
Imama Husejna, 3.215 naslova, Imama Seddada, 399 naslova, Imama
Bakira, 69 naslova, Imama Sadika, 331 naslov, Imama Kazima, 211 naslova,
Imama Ridu, 651 naslov, Imama Devada, 62 naslova, Imama Hadija, 79
naslova, Imama Askerija, 66 naslova, Imama Vremena, hazreti Mehdija,
1.145 naslova, Ehli bejt, 2.281 naslov, to ukupno iznosi, kako smo ve
kazali, 14.206 naslova. Pored toga, nabrojano je jo 11.428 naslova koji se
bave ivotopisom Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj i njegove.
Mogue da neko pomisli kako pored ovoliko djela koja se bave tim
pitanjem nema potrebe za jo jednom novom biografijom. Ali, valja
napomenuti da ivoti boanskih prvaka u ovom tvarnom svijetu pruaju
veoma irok prostor za razmatranje s razliitih stanovita, tako da to god da
se o toj temi napie, uvijek postoje nepoznata i neotkrivena podruja. Osim
toga, veina djela sainjenih o ivotu prvaka vjere nabrajaju njihove vrline,
djela i dogaaje iz njihovog ivota u jednom sirovom obliku, bez analitikog
pristupa tema. Na prste bi se moglo nabrojati knjige analitike naravi kojima
bi se dananji radoznali istraiva mogao obratiti, a neka od takvih djela
pisana su veoma tekim stilom. Svakako, na arapskom, i u posljednje vrijeme
na perzijskom jeziku postoje neka djela o ivotu hazreti Alija i prvaka ehida
hazreti Huseina, mir neka je na obojicu, koja u dobroj mjeri ispunjavaju ove
zahtjeve, ali u pogledu ostalih prvaka vjere postoji i dalje golema praznina
kada je rije o dubljoj analizi njihovih ivota. Naalost, moramo prihvatiti
gorku istinu da nije samo obini puk neobavijeten o politikom, etikom i
naunom profilu ivota hazreti Devada, hazreti Hadija ili hazreti Askerija,
mir neka je na sve njih, ve dovoljna obavijetenost o njihovim biografijama
nedostaje i ljudima koji dre javna predavanja ili se bave spisateljskim
radom.
U nae doba, danas kad mladi, obrazovani narataj eli vie obavijesti o
politikom, etikom i drutvenom vidu ivotu prvaka vjere, neophodno je da
nai autori obrate veu panju na ova pitanja. Prije svega, ono to je u
biografijama Poslanika i istih Imama za nas nisu najvanije i najpounije
suhoparne injenice iz njihovih ivota, ve uvid u nain ivljenja i
drutvenog ponaanja ovih velikana, njihov odnos prema drutvenim,
politikim i kulturnim pitanjima. Znamo da su islamski uenjaci i historiari
jo od prvih stoljea islama pisali tzv. sire, biografska djela o Poslaniku,
blagoslov i mir neka je na nj i njegove. Ono to je za nas kada je o toj temi
rije najvanije i najpounije nisu suhoparne biografske injenice o
Poslaniku, ve njegov nain ivljenja, nain na koji je pozivao u islam i irio
vjeru te njegov odnos prema neprijateljima islama. Sama rije sira, kako su
317
imenovane ove biografije, u arapskom jeziku ima znaenje kretanja,
putovanja, naina kako se ide nekim putem.
Drugo, nain ivljenja istih Imama i njihov odnos prema drutvenim i
politikim pitanjima bit e nam jasniji ukoliko poznajemo drutvene,
politike i kulturne prilike u razdoblju ivota svakog od njih. Tako emo
shvatiti da su Imami, mir neka je s njima, svoj odnos prema drutvenim i
politikim pitanjima odreivali u skladu s dubokim uvidom u svekolike
prilike njihovog doba, procjenjujui mogunosti i potrebe, te namjere
razliitih neprijatelja islama. Prema tome, ukoliko nismo upoznati za
prilikama i obiljejima datog vremena, neemo biti u stanju ispravno i
obuhvatno spoznati ivotne puteve Imama. Tako, naprimjer, itajui
ivotopise Imama povremeno e nam se uiniti da smo uoili odreenu vrstu
protivrjenosti u njihovom ponaanju, jer neki od njih su sklapali mir sa
svojim neprijateljima, dok su se drugi borili protiv njih do posljednjeg daha,
jedni su osnivali velika uilita, dok su drugi veoma ogranieno kulturno
djelovali, jedni su odbijali poloaj halife, dok su drugi prihvatali mjesto
nasljednika prijestolja. Ali, kada bolje upoznamo uvjete ivota svakog od
njih, shvatit emo da nema rijei ni o kakvoj protivrjenosti u njihovim
postupcima, da su se svi oni drali istih naela i slijedili jedinstven cilj.
Meutim, nain na koji su se kretali ka tom cilju bivao je razliit, u skladu sa
obiljejima vremena i zahtjevima prilika u kojima su ivjeli. Nai prvaci
istrajavali su na neophodnosti poznavanja svoga vremena kao naelu od
ivotne vanosti. Poslanik islama, blagoslov Boiji i mir neka je na nj i
njegove, rekao je: Smilovao se Allah onome ko uva svoj jezik, razumije
svoje vrijeme i istrajan je na svom putu.1 Imam Sadik, mir neka je na nj, u
jednom svom duem govoru, pored ostalog, kae: Onaj ko poznaje svoje
vrijeme bit e zatien od napada sumnji i nedoumica. Zar bi onda bilo
mogue da se oni sami u svojim ivotima ne dre ovog vitalnog naela?!
Ova knjiga, postignue dugogodinjeg istraivakog rada sposobnog i
strpljivog, a istovremeno pronicljivog i analitiki usmjerenog autora,
razmatra ivote istih islamskih prvaka, mir neka je s njima, dubokim
istraivakim i analitikim zahvatom. Knjiga je zamiljena tako da razdoblje
imameta istih Imama, mir neka je s njima, od smrti posljednjeg Boijeg
Poslanika, blagoslov Boiji i mir neka je s njim, do smrti Imama Askerija,
dijeli na etiri dionice: Prva dionica obiljeena je strpljenjem Imama prema
tekuoj vlasti. To razdoblje trajalo je dvadeset i pet godina, od smrti
Poslanika, blagoslov Boiji i mir s njim i njegovim, do poetka hilafeta
Imama Alija. Druga dionica je razdoblje Imamove vlasti, odnosno etiri
godine i devet mjeseci vladavine hazreti Alija, te nekoliko mjeseci vladavine
Imama Hasana. Trea dionica je kratko razdoblje nastojanja da se obori
1
Nehdul-fesahet, sv. 1, pod slovom R.
318
nasilnika vlast i uspostavi pravedni islamski poredak. Ovo razdoblje trajalo
je dvadeset godina, od primirja Imama Hasana (41. h.g.) do ehadeta Imama
Husejna (61. h.g.), mir neka je s obojicom. Od sklapanja primirja izmeu
Imama Hasana i Muavije zapoela je dionica poluilegalnog djelovanja
sljedbenika Ehli-bejta, koje je imalo za cilj povratiti Poslanikovoj porodici
poloaj koji joj pripada. etvrta dionica je razdoblje povlaenja i
poluilegalnog djelovanja Imama i njihovih sljedbenika kroz dugorone
programe. Osobitosti ove dionice mogle bi se ukratko prikazati na sljedei na
sljedei nain: odbojan stav Imama spram oruanih pokreta; nastojanje da se
dugoronim radom ostvare uvjeti za uspostavu islamske vlasti pod vodstvom
Poslanikove porodice; stvaranje preduvjeta za postizanje tog cilja kroz
kulturno-obrazovni rad i odgoj ljudskih kadrova neophodnih za njegovo
ostvarenje; predstavljanje izvorne i vjerodostojne islamske misli te
ukazivanje na zastranjenja i novotarije.
Kao vrstan i struan autor, Mehdi Pivaji u ovoj vrijednoj knjizi nastojao
je, u skladu sa svojim mogunostima, ponuditi nam pregledne biografije
svakog od Imama, prikazujui nam najprije drutvene, politike i kulturne
prilike njegovog vremena na temelju historijskih vrela i svjedoanstava, a
potom je obradio injenice iz njihovih ivota kao i prosvjetno-reformatorske
djelatnosti, koje su uvijek, neosporno, bile u skladu s uvjetima i okruenjem
u kojem su ivjeli. Na taj nain potovani autor nam je prikazao razliite
vidove ivota istih Imama, mir neka je s njima, poput politikog,
drutvenog i kulturnog djelovanja, ukazujui nam na injenicu da su Imami
uvijek birali najbolji mogui pristup razliitim drutvenim pitanjima njihovog
vremena. Ova knjiga, plod viegodinjeg autorovog istraivakog rada, po
svom nainu pristupa tematici, spisateljskom stilu, nainu koritenja vrelima i
izvoenja zakljuaka, posve je svjee i samosvojno djelo i nadati se da e
zadovoljiti potrebe zainteresiranih za ivote istih Imama, mir neka je s
njima. Potovanom Pivaiju, poznatom meu uenjacima u Komu po svom
angamanu, analitinosti i strpljivosti, zahvaljujemo na ovoj velikoj usluzi
vjeri, i molimo Svevinjeg da mu podari jo vie uspjeha u promicanju uenja
istog Ehli-bejta, mir neka je s njima.
Dafer Subhani,
Institut Imam Sadik s.a.,
1.Ramazan 1414. h.g., Kom
319

Životopisi Imama Ehli-Bejta

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Životopisi Imama Ehli-Bejta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Proi se Jakuba i njegovih rijei,

Ovakvo Mehdijevo ponaanje doprinosilo je irenju opaina i razvrata u

Vladari u svojim visokim palaama pretvaraju no u dan,

You might also like