Knjigoteka

~1~
 Knjigoteka

UMBERTO ECO

Baudolino

Prevela
Lia Pai

~2~
 Knjigoteka

1.

Baudolino poinje pisati

Regenspurg Anno Dommini Domini mense decembri mclv cronika Baudolini

prezimenom de Aulario
ja Baudolino od Galiauda od Aularijih s glavom koja slina lavu jest aleluja neka bidne
Hvala gosponu koj mi oprata
a yo face habeo facto najveliku krau u mom ivotu to jest uzo sam iz jedne krinje
biskupa Ota mnoge listive koji moda stvari su iz carske cancel kancelarije i sastrugo sam
ih gotovo sve osim tamo gdje nije odlazilo i sad imam mnogo Pergaminta za pisati po
njima toga to hou to jest moje khronike iako ne znam pisati po latinski
ako onda otkriju da nema vie listova ko zna kakva e galama izai i misle da moda
ima pijun rimskih biskupa koji ele zlo caru fridriku
ali moda nisu vani nikome, u khancelariji piu svata ak i kad ne slui nita i ko ih
nae [ove listove] nek-si-ih uvue u rup od guz nek s njima ne napravi nita

ncipit prologus de duabus civitatibus historiae AD mexliii conscript

saepe multumque volvendo mecum de rerum temporalium motu ancipitq

to su crte koje su bile prije i nisam mogo dobro postrughati pa moram preskoivati ih
ako onda nau se ti Listivi poslije nego sam ih ispiso nee ih shvatiti ni kancelar jer je
ovo jezik koji govore oni iz Fraskete ali ga niko nikada nije piso
ali ako je to jezik koji niko ne razumie pogodite odma da sam ja jer svi kau da u
frasketi govoramo Jezik koji nije kranski dakle moram dobro sakriti ih
osljepio dabogda kakav je to napor pisati ve me bole svi prsti

je moj otac Galiaudo to uvijek reko da to mora biti dar od Sveta marija iz Roboreta da
otkad sam bio djeca im bi uo jednog da govori paet quinkue V rijei odmah sam
ponavljo njegov govor bio on bio iz Terdone ili iz Gavija i ak ako je dolazio iz
Mediolanuma gdje govoraju Ydiom kojim ne govore njime ni psi sve u svemu ak kad sam
sreo prve alamane u svom ivotu koji su bili oni koji su obsjedali Terdonu svi Tiusche i
prostaci i govorili rausz i min got nakon pola dana govorio sam raus i Maingot ija i oni su
mi govorili Kint idi i potrai nam jedna lijepa frouwe da radimo fiki-fuki nije vano slae
li se ona dosta da nam kae gdje bude i mi emo je zadrati
ali to je to jedna frouwe govorio sam ja i oni su govorili jedna domina jedna femena
jedna enskinja du verstan i pokazivali su velike Sise jer u ovoj Obsadi mi smo u nestaici
sa enama a one iz Terdone su unutra i kad uemo nutra prepusti ih nama ali za sada one
se ne dadu vidjeti vani i psuju tako da mi doe koa od guske ak i meni
razbojnici vabi od Govana to govorim samo si vi zamislite da u vam kazati gdje su
frouwe nisam ja nijedan pijun sami si ga drkajte
mama mija odmah e me ubit

~3~
 Knjigoteka

bijaju ili ubijaju ili necabant sada gotovo pishem Latinski nije da ne razumiem latinski
jer sam nauio itati iz jedhne latinske knjige i kad mi govore latinski razumiem ali
pisanje ne znam kako se piu glagoli
goliboe neznam nikad je li equus ili equum i grieim uvjek dok je kod nas caballo uviek
chivaus i nikad ne grieim jer niko ne pie Kojn ak ne pie ba nita jerbo ne zna itati ali
taj put je prolo dobro i njemci mi nisu ni dotaknuli ni dlaku jer su upravo u taj puncto
stigli milites koji su vikali idemo idemo opet se napadava a onda se dogodijo kupleraj
Miserije i ja nisam vie shvaao ni dogaanja sa titonocima koji su odlazili odoavde i
pjecima s helebardama koji su ili odoande i zvukovi trube i kule od drva visoke kao
stabala u Burmiji to se kretale su se kao i kolica s katapultima i gore strijelci i drugi koji
su nosavali ljestve a su po njima padale strijele mnogo kao da je bila tua i oni koji su
bacavali kamenuge nekom vrstom velike lice a nad glavom mi zujale jesu sve strijele koje
su ih derthonci bacavali sa zidina, kakva bitka!
a ja sam mene postavio na dva sata ispod jednog grma govorei dievice sveta pomozi
meni ti moe sve onda je se sve smirilo i trili su pored mene oni s govorom Papije koji
su vikali jesu da su mnogo ubili derthonaca da je Tanaro izgledao kao od Krvi i bili su
zadovoljni kao na kalenda maia jer tako Terdona ui biti uz mediolance
budui da su se zatim vraali nazad i alamani sili sa frouwe moda malo manje njih
nego prije jer ni derthonci nam to ne bili rekli osobno i ja sam si sebi reko bolje da si
otresem blato s cipela i odem
i hod-hod vratio sam si sebe kui kad je ve bila skoro jutro izpriati sve svom ocu
Galiaudu koji je reko mi bravo postavio si sebe usred Obsada pa e jednoaga dana dobiti
koplje u tu guzicu ali zna da to stvari za gospodu jesu pusti ih nek sebe kuhavaju u
njihovoj juhi jer mi moramo misliti na karave krave i ozbiljni smo ljudi jesmo a ne kao
Fredericus koji prvo doe pa ode pa se vrati i ne sloi ni hostiju
ali onda Terdona nije opala jer su zauzeli samo selo ali ne Citadelu i jo je nastavijo
Obsadu i onda dolazi kraj moje cronikhe kada su im uzeli vodu i oni umiesto da piju svoju
pialinu rekli su Fridericusu da su mu najvjerniji, on ih je pustio izai ali je grad najprvo
zapalijo a onda smrvijo u komade to jest uinili su to sve oni iz Papije koji su s derthoncima
imali zatrovani zub a ovdje kod nas ni est kao alamani koji se svi vole jedan s drugim et
uvjek su kao ova dva prsta meutim kod nas oni iz Gamondija ako vide jednog iz Bergolija
ve mu okrenu jaja
ali sada ponovno poinjam objanjivati chroniku jer kad idem po umama fraskete
osobitno ako Magla jest od onih pravih kad si sebi ne vidi vrh nosa et stvari dolaze
iznaneda da ih nisam vidio dolaziti to jest takve vizije kao taj put kad jesam vidio
jednoroga et drugi put kad sam vidio Svetog Baudolina koji mi je prio et rekao mi kurvin
sine ii e u pakao jer je pria o jednorogogu ila tako da se dobro znalo da za uloviti
Jednoroga treba staviti nerazdjevienu djevojku u dnu drveta et zvjer osjeti miris dievice et
doe joj staviti glavu na trbuh et onda sam uzeo Nenu iz bBergolija koja je tamo dola sa
svojim ocem kupiti karavu kravu od mog otca et rekao sam joj doi u umu da lovamo
jednorogoga onda sam je stavio ispod Drva jer sam bio siguran da je ona bila dievica et
reko sam joj ostani liepo tako et rairi noge da napravi mjesto gdje e zvjer staviti glavu et
ona je rekla ta irim et ja sam govorio tamo onaj puncto eto rairi dobro et dodirivao sam
je et ona je poela izvoditi take pokrete da je izgledala kao koza koja sebe koti et vie
nisam nita vidio ukratko dola mi je kao neka apocalypsin i onda vie nije bila ista kao
ljiljan et tada je rekla diomadonna kako emo sad dovesti jednoroga et u taj puncto uo
sam glasa s Neba koji mi je meni rekao da sam lioncornus qui tollit peccaia mundis et
skoio sam u grmlje et vikao hip hiii frr Jrr jer sam bio zadovoljniji od pravog jednoroga
koji je djevici stavio roga u trbuha zbog toga Sancto Baudolino mi je rekao filio et coetera

~4~
 Knjigoteka

ali mi je poslie oprostio et vidio sam ga jo vie puta u sumrak ali samo ako je bilo mnogo
magle ili barem izmaglice a ne kad sunce pri oves et Boves
ali kad sam ispriao svom otcu Galiaudu da sam vidio San Baudolina dao meni je
trideset udaraca bantinom po leama govorei o kospodine ba se meni morao dogoditi
sin koji vidi vizije et ne zna ni pomuzati karavu Krauvu ili u mu razbijavati glavu batinom
ili ga dati jednom od onih koji odlaze po sajmovima et trnicama gdje tjeravaju afrike
majmunove da pleu et moja sveta mama mi je vikala ljeninetino ti gori jesi od svih to
sam uinila gospodinu da imam sina koji via svetce et moj otac Galiaudo rekao je nije
istina da vidi svece ovaj je vie laljif od jude et izmiljava svata da ne bi radio nita

~5~
 Knjigoteka

***

prikam ovu Khroniku jer ako se ne sfvaa kako je zavrilo ona veer kad je maglutina
bila koja se rezavala noom et rei u da je ve bio travanj ali kod nas magla i u kolovozu
jest et ako neko nije iz ovih krajova lako se razumije da se izgubi izmeu Burmije et
Fraskete osobito ako nema nekog sancto koji ga vue za vale i evo mene kako sam io kui
kad sam vidio ispred sebe baruna na konjini u eljezu
barun ne konj je bio sav u eljezu s maom pa je liio na kralja Ragone
et odjednom mi se inilo mama mija vidjeti da je to stvarno San Baudolino koji me voda
u pakao ali je on rekao Kleine kint Bitte et odmah sam shfatio da je to gospodin alaman
koji se zbog magle izgubio u umi et vie ne nalazi svoje prijateljeve et bila je ve skoro no
et pokazao meni je Monetu kakvu ja jo nisam nidokada vidio onda je bio zadovoljan
to jesam odgovarao njegovim jezikom et govorio sam mu Diutch ako ide naprijed tako
e zavriti u movari liepoj kao sunce
nisam trebao rei liep kao sunce po magli koja se rezala Noom ali on je shvatio
svejedno
et onda sam reko da znam da njemci dolaze iz predjelova gdje je uvijek proljee et
moda tamo cvjetaju citroni iz Libanusa ali u nas u Pali je magla et u toj magli kruidu
bastardi koji su jo unuci unuka arabitza koje ovdje pobijedio jest karloveliki et su loo
ljudi koji kako ugledadu jednog Pelegrina mu daju dva udaraca tapom po zubima et
odnose mu ak i kapu koju ima na gloavi dakle ako doete u kolibu moga otca Galiauda,
alicu toplu juhu nai ete et slamu za prespavat no u tali a onda sutra po danu
pokazatu vam Puta osobito ako imate onu monetu grade benedicite siromani smo ali
smo poteni
tako sam ga odveo ga mom ocu Gaiaudu Galiaudu koji je poao vikati glavo od kurca i
nisi drugo to ima u glavi zato jesi rekao moje ime jednokome koji prolazi s tim
ljudima nikad se ne zna moda je vazal markiza od Monferata koji e onda od mene
traivati desetinu de fructibus et sijena et leguminibus ili splavarinu ili danak za oranje ili
bikovinu eto uniteni smo et taman da e uzeti Batinu
ja sam mu reko njemu da je gospotin alaman et ne iz Mon Ferato on je rekao da je to jo
gore nego hodati noom ali onda kada sam mu rekao za Monetu umirio je se jer oni iz
Marengo imaju tvrdu glavu kao govedo ali finu kao konj et shvatio je da moe izvui neto
dobro et rekao mi je ti to govori sve reci mu ovo
item, da smo siromani ljudi ali poteni
to sam mu ve ja rekao
nije vano bolje da ponovi item gratie za solad ali kota nas i Sijeno za konja item
toploj zdjeli udodamo sir et kruh et edan bokal onog dobrog item da ga stavim spavat gdje
spava ti upravo blizu fatre vatare vatre et ti za veeras ajde u talu item mi pokai
Monetu jer ja elim vrst enovin et fiat kao jedan od obitelji jer je nama iz Marengo gost
svetinja
gospodin je reko haha lukavi ste fi iz Marincum ali trgofanje je trgofanje i ja vam dajem
dvije od ovih kovanica i ti ne pita je li vrst enovin jer s jednim vrstim enovinom ja
sebi kaufo fas kuu i sve fae betije a ti usmi i uti jer uviek zaradi moj je ocat uutio i
uzeo dvije kovanice to mu je kospodin bacio na stola jer oni iz Marengo imadu tvrdu
gloavu ali lukavu i jeo je kao vuk (gospodin) ak kao dva (vuka) onda dok su moj otac i
moja majaka odilazili spavati jer su sebi savijali Lea cijeli dan dok sam ja hodio frasketom
herre je rekao dobar ofo vino jo u malo popiti ofdje uz fatru ispriaj mi kint ispriaj
mi kako to dobro gofori moji jezik

~6~
 Knjigoteka

ad petitionem tuam frater Ysingrine carissime primos libros chronicae meae

missur
ne humane pravitate

ni ovdje nisam uspio ovo izbrisatiti

sada ponovo zapoinjem khroniku od te veeri s tim alamanskim gospodinom koji je
htio znati kako to da govorim njegov jezika et ja sam mu isprio da toga dara za
jezika imam kao apostoli et taj dar Vizije kao u magdalene jer idem umom et vidim svetog
Baudolina na konju jednorogu boje mljeka s njegovim zavojitim Rogom upravo tamo gdje
koniji imaju ono to za nas Nos jest
ali konj nema nosa inate bi ispod imo brkove kao one gospodinove koji je imao i liepu
bradu boje mjedenog lonaca dok drugi alamani koje sam vidio imali su ute dlake ak i
u uima
a on mi je reko u redu ti vidi ono to zova jednorog et moda hoe rei Monokeros ali
gdje si sazno da ima jednoroga na svijetu et ja sam reko da sam proito u jednoj knjigi
koju je imao pustinjak iz Fraskete et on s dva razrogaena oka da je izgledalo kao sova
govorio je Ma kako ti zna i itati
dovraga rekao sam mu sada priam Historiu
dakle historia kae da je bio jedan sancto pustinjak blizu ume kojem su esto ljudi
donosivali jedna kokoa ili jedana zeca et on bi molio iznad napisane knjige i kad ljudi odu
on lupa se o prsa Kamenom ali ja kaem da je gruda zemlje id est samo zemlja tako da si
napravi manje loe dakle taj dan su mu donijeli dva jajaca et ja dok je on ito sam si
rekao jedno meni jedno tebi ko dobri krani dovoljno da on ne vidi ali on ne znam kako je
to uinio jer je ito ali me epo za Vrat a ja sam mu reko diviserunt vestimenta mea et on
poeo se smijati et govoriti ali zna da si nteligentan puerulo doi ovamo svaki dan da te
nauim itati
tako me nauio Slova pisana uz zvuke Pljusaka po gloavi samo to nakon to smo postali
prisni poeo govoriti jest kakav si ti lijep vrst djeak kakva liepa glava Lava ali daj
da vidim jesu tebi ruke jake et kakve su grudi dotakni sebe ovdje gdje poimaju Noge da
vidi je li zdrav jesi tada sam shvatio kuda cilja i dao sam mu udarac koljenima u jaja ili u
testicula et on je sebe presavinuo i govorio lanogatiboga ja idem kod onih iz Marengo et
reem da si opsjednut i tada e te spaljivati et dobro reem ja ali prvo kaem ja da sam
tebe vidio noom kako ga stavlja u Rupu vjetice ili vraare a onda emo gledati za koga
e misliti da opsjednut jest et tada je rekao ali ekaj to reko sam za alu et elio sam
gledati jesi li se uplaio gospodina ne govorimo vie o tomu doi sutara da te
ponem uavati pisati jer itanje je stvar koja nita ne kota dovoljno je gledati et micati
ustama ali ako pie u knjigu trebaju nam listovi et tinta et calamus to alba pratalia
arabat et nigrum semen seminabat jer on uvijk govorio latinski jest
et ja sam mu reko dovoljno je znati itat da naui ono to jo nis znao dok ako pie
pie samo ono to ve znaje dunca patientia melio pa bolje da ostanem da ne znam
pisat ali dupe je dupe
dok sam mu prio gospodin alaman smijao je sebe kao Luak et govorio bravo mali
vitez pustinjaci su allesammt Sodomiten ali reci mi to jo u umi vidio jesi et ja mislei
da je jedan od oni koji ele zauzeti Terdonu nakon Federicusa Imperatora rekao sam sebi
bolje da ga zadovoljim et moda mi da jo jedna Moneta et reko sam mu da dvije noi prije
mi se pojavio Sancto Baudolino et rekao mi da car ima veliku pobjeda u Terdoni jer je
Fridericus bio jedini i pravi gospodar cijele Langobardje ukljuivajui Frasketu

~7~
 Knjigoteka

et tada je gospodin reko ti kint poslan s neba eli li poi u carski logor kazati ono to ti
je rekao San Baudolino et ja sam reko da ako hoe govoritu da mi je San Baudolino
bio rekao da nam s obsadom dolazi i sveti petarpavao voditi carske vojnike a on je kazo
Ach wie Wunderbar meni dosta i samo Petar jest
kint doi samnom et tvoja srea facta est
smjesta et to jest gotovo smjesta et to jest sljedee jutro taj kospodin kae mom otcu da
me uzima sa sebom et me vodi na jedno mjesto dje u nauit itati et pisat et moda
postat Ministerijalac
moj ocat Galiaudo nije dobro znao ta to znai al shvatio jest da si oduzima iz kue
jedna usta koja izdajniaki jedu kruha et nije vie moro trpiti jer sam odilazio preskakavati
ograde ali je mislio da taj gospodin moe bit moda jedan od oni koji ide po sajmovama i
trnicama s Majamunom et moda e me kasnije rukama dodirivati et to mu nie bilo drago
ali taj gospodin je reko da je on velki comes palatinus et da meu alamanima ne rade
Sodomiten
to su te sodomite pito ga je moj otac et objasnio sam mu da su to pederi ma zamisli
samo reko je on pedera ima svugdje al budui da je gospodin izvukao drugih pet
Moneta osim one dvije od veeri prije koje vie nisam vidio et mi je reko sine moj idi jer to
tebi srea jest et moda i za nas ali s obzirom da se ti alamani vrte vrte i uviek su u naim
krajovima to znai da e nas svakih as doilaziti nalaziti et ja sam reko kunem se et
odilazim ali malo mi je dolazio Pla jer sam vidio da mi majka plae kao da idem u smrta
et tako smo otili et gospodin mi govorio jest da ga odovedem tamo gdje je Tabor
carskih vojanika nit lake kaem ja dovoljno je sljediti sunce ili ii prema onotamo
odokuda dolazite

et dok smo idli a ve se vidio logora stigne jedna druima konjanika pod punom
opremom koji u trenudku kad su nas vidjeli su bacali sebe na koljena et sputavaju kopalja
et zastave et dizaju maeve ali ta je sad to rekao sam sebi et oni viu Chaiser Kaisar ovdje
i Keiser tamo et Sanctissimus Rex et ljubaju ruku tom kospodinu et meni skoro ispade
eljust kroz usta otvorena kao penica jer tek sadatada shvaam da je taj gospoda s
crvenom bradom car Fridericus glavom a ja sam mu pripovijedavao izmiljenotine cijelu
veeri kao da je bilo koj glupan
sad e mi dati odrezirati glavu kaem sebi et ipak sam ga kotalo VII kofanica pa ako je
elio glavu mogo ju je odreziti sino gratis et amoredei
et on kae ne zabrinjavajte sebe sve je u redu donosam velike vijesti o Viziji mali puer
reci svima viziju koju jesi imo u umi et ja sebe bacam dole kao da imam padavicu et
prevrtnem oi et ispustim zraka iz usta et viem ja vidjeh ja vidjeh et ispriam cijelu
historia o San Baudolinu koji mi govori proroanastvo et svi hvale domineddio Domine
Iddio et govore udo udo gottstehmirbei
et bili su tu i glasnici iz Terdone koji se jo nisu izodluili hoe sebe predati ili nee se ali
kad su uli mene ispruivali su se po zemalji et govorili da ako se ak i svetci stavljadu
protiv njih bolje je predati se jer to ionakako nije moglo dugo trajati
et ondak sam vidio derthonce kako svi izlazaju iz Grada mukaraci ene djeca staraci et
plakali su si na leima dok ih alamani odnosaju kao da su beeekala ili ofce et universa
pecora et oni iz Papije koji su trk trk nagrnuli u Turtonu kao ludi sa svenjovima pruta et
ekiima et toliagama et budacima jer njima je ruenje grada do temelja inilo da
svravaju
i prema veeri sam vidio na briuljku velikoga dima et Terdone gotovo vie nije bilo rat
je takaf kako kae moj otac Galiaudo runa Betija
ali bojle oni nego mi

~8~
 Knjigoteka

et neveer car se vraa saf zadovoljan u Tabernacule et me ipne za obraza kao to moj
otac nikada nije inio et onda zova nekog kospodina koji je onda bio dobri kanonik
Rahewinus et mu kae da eli da nauim pisati et abacus et ak i gromatiku to tada nisam
znao to je ali sada malo pomalo znam et moj otac Galiaudo nije si mogao ni zamisliti
kako je liepo biti uen ko bi to ikad rekao
gratia agamus domini dominus sve u svemu neka je hvala Gospodinu
ali kad se pie kronika dolaze mi navale vruine ak i zimi et i ak i strah jer se gasi
uljana svjetiljka et kako je govorio onaj neki boli me palac

~9~
 Knjigoteka

2.

Baudolino susree Niketasa Choniatesa

to je ovo? upita Niketas nakon to je rukama preokrenuo pergament i pokuao

proitati pokoji redak iz njega.
To je moja prva vjeba pisanja, odgovori Baudolino, i otkad sam je napisao - a imao
sam, vjerujem, etrnaest godina i jo sam bio dijete ume - nosio sam je sa sobom kao
hamajliju. Kasnije sam ispunio mnoge druge pergamente, ponekad dan za danom. inilo
mi se da postojim samo zato kako bih naveer mogao ispriati ono to mi se dogodilo
ujutro. Zatim su mi bili dovoljni mjeseni saeci, nekoliko redaka, da me podsjete
na glavne dogaaje. I, govorio sam si, kad budem u godinama - a bilo bi to sada - na
temelju tih biljeki napisat u Gesta Baudolini. Tako sam tijekom svojih putovanja sa
sobom nosio pripovijest svoga ivota. Ali u bijegu iz kraljevstva Patera Ivana...
Patera Ivana? Nikada nisam uo za njega.
Priat u ti o njemu, moda ak i previe. Ali rekao sam: bjeei, izgubio sam te
papire. Bilo je to kao izgubiti sam ivot.
Ispriat e meni ono ega se sjea. Ja dobivam djelie injenica, komadie dogaaja
i iz toga izvlaim priu, isprepletenu crteom providnosti. Spasivi me, ti si mi poklonio
ono malo budunosti to mi preostaje, a ja u ti to naknaditi vraajui ti prolost koju si
izgubio.
Ali moda je moja pripovijest bez smisla...
Nema pripovijesti bez smisla. A ja sam jedan od onih ljudi koji ga znaju pronai ak i
tamo gdje ga drugi ne vide. Kad pripovijest postane knjiga ivih, poput zvonke trube od
koje uskrsavaju iz groba oni koji su ve stoljeima prah... Samo to nam treba vremena,
treba razmotriti zbivanja, povezati ih, otkriti veze, ak i one manje vidljive. Ali ionako
nemamo drugog posla, tvoji enovljani kau da moramo ekati dok se bijes tih pasa
ne smiri.
Niketas Choniates, neko besjednik dvora, vrhovni sudac carstva, sudac od Vela,
logotet tajni, ili - kako bi se reklo meu Latinima - kancelar basileusa od Bizanta, a
takoer i povjesniar mnogih Komnena i Angela, znatieljno je gledao ovjeka koji je
stajao pred njim. Baudolino mu je rekao da su se ve bili sastali u Gelibolu, u vrijeme
cara Fridrika, ali kad je Baudolino bio tamo, bio je pomijean meu mnogim
ministerijalcima, dok je Niketas koji je pregovarao u ime basileusa, bio mnogo uoljiviji.
Lagao je? U svakom sluaju on je bio taj koji ga je izbavio od bijesa napadaa, odveo na
sigurno mjesto, nanovo sjedinio s njegovom obitelji i obeavao mu kako e ga izvesti iz
Konstantinopola...
Niketas je promatrao svoga spasitelja. Sada je vie nalikovao Saracenu nego
kraninu. Lice opaljeno suncem, blijedi oiljak preko cijeloga obraza, kruna jo uvijek
rie kose koja mu je davala lavovski izgled. Niketas e se kasnije zapanjiti, shvativi da
taj ovjek ima vie od ezdeset godina. Ruke su mu bile krupne i kad ih je drao
skupljene na krilu odmah su se vidjeli kvrgavi zglobovi. Ruke seljaka, stvorene vie za
lopatu nego za ma.
Pa ipak, govorio je tenim grkim, ne prskajui pljuvakom pri svakoj rijei kako
obino ine stranci i Niketas ga je upravo uo kako se obraa nekim napadaima na

~ 10 ~
 Knjigoteka

njihovom kutravom jeziku, koji je govorio brzo i suho, kao netko tko ga zna koristiti i za
vrijeanje. No, prethodne mu je veeri rekao da posjeduje dar: dovoljno mu je uti dvije
osobe kako razgovaraju na bilo kojem jeziku i nakon kratkog vremena bio je sposoban
govoriti kao oni. Jedinstveni dar, za kojega je Niketas vjerovao kako je dodijeljen samo
apostolima.
ivot na dvoru, i to kakvom dvoru, nauio je Niketasa procjenjivati ljude
hladnokrvnom sumnjiavou. Kod Baudolina je upadalo u oi kako je, togod govorio,
gledao svoga sugovornika ispod oka, kao da ga upozorava neka ga ne shvaa ozbiljno.
Navada doputena bilo kome, osim onome od koga oekuje istinito svjedoenje koje
treba pretoiti u Povijest. Ali s druge strane, Niketas je po prirodi bio znatieljan. Volio je
sluati druge kako priaju i ne samo o stvarima koje nije znao. ak i ono to je neko
vidio vlastitim oima, kada bi mu netko drugi o tome ponovno govorio, izgledalo mu je
kao da to gleda s nekog drugog stajalita, kao da se nalazi na vrhu jedne od onih
planina sa svetakih slika i vidi stijene kako su ih vidjeli apostoli na planini, a ne kao
vjernik, odozdo. A i svialo mu se ispitivati Latine, toliko razliite od Grka, poevi od
onih njihovih najnovijih Jezika, jednog razliitog od drugog.

Niketas i Baudolino sjedili su jedan nasuprot drugome, u prostoriji malog tornja s

biforama koje su otvarale pogled na tri strane. Jedna je gledala na Zlatni rog i obalu
suprotnu Peri, s Galata tornjem koji se isticao meu svojom pratnjom predgraa i
kueraka; s druge se vidio kanal luke koji se ulijeva u Rukavac svetog Jurja; i konano
trea je gledala na zapad, odakle bi se trebao vidjeti cijeli Konstatinopol. Ali toga je jutra
njena boja neba bila zasjenjena gustim dimom dvoraca i bazilika unitenih vatrom.
Bio je to trei poar koji je zadesio grad u posljednjih devet mjeseci; prvi je unitio
skladita i dvorske priuve od Blacherni do Konstantinovih zidina, drugi je progutao sva
skladita Venecijanaca, Amalfiana, Pizanaca i idova, od Perama gotovo do obale,
potedjevi samo etvrt enovljana gotovo u podnoju Akropole, a trei je upravo
plamtio posvuda.
Nisko dolje bila je prava rijeka plamenova koji su unitavali palae, na zemlju su
padali trijemovi, slamali su se stupovi, usijane kugle koje su se otrgnule iz sredine toga
poara prodirale su udaljene kue, potom su se plamenovi, potaknuti vjetrovima koji su
tvrdoglavo napajali taj pakao, vraali progutati ono to su prije bili potedjeli. U visinu su
se dizah gusti oblaci, jo uvijek pri dnu crvenkasti od odsjaja vatre, ali drugaije boje,
ne razabire se je li zbog varke zraka izlazeeg sunca ili zbog prirode zaina, drva i drugih
zapaljenih tvari od kojih su nastajali. Uz to, ovisno o tome kako je vjetar puhao, iz
razliitih dijelova grada dolazili su mirisi mukatnog oraha, cimeta, papra i afrana,
goruice ili umbira - tako je najljepi grad na svijetu plamtio, da, ali kao grija
miriljivih zaina.
Baudolino je okrenuo lea treoj bifori i doimao se tamnom sjenom okruenom
dvostrukim sjajem, i dana i poara. Niketas ga je dijelom sluao, a dijelom nanovo sebi
predoavao dogaaje prethodnih dana.

Sada, u to jutro srijede 14. travnja ljeta Gospodnjeg 1204., ili est tisua sedamsto
dvanaestog od poetka svijeta, kako se obiavalo raunati u Bizantu, barbari su otprije
dva dana konano osvojili Konstantinopol. Bizantinska vojska, tako blistava od oruja i
maeva i titova kad je bila na paradi, i carska straa engleskih i danskih plaenika,
oboruanih svojim stranim dvobridim sjekirama, koje su jo u petak odolijevale
neprijatelju odvano se borei, popustie u ponedjeljak, kada neprijatelji konano
oskvrnue zidine. Bila je to tako iznenadna pobjeda da se i sami pobjednici bojaljivo

~ 11 ~
 Knjigoteka

predveer zaustavie oekujui napad, a kako bi branitelje zadrali daleko, podmetnue

novi poar. Ali u srijedu ujutro cijeli je grad primijetio kako je uzurpator Aleksije Ducas
Murtzuflo nou pobjegao u unutranjost. Graani, sada osiromaeni i poraeni,
prokleli su toga kradljivca prijestolja kojega su bili slavili sve do prethodne veeri, onako
kako su mu laskali kada je zadavio svoga prethodnika, i ne znajui to da rade
(straljivci, straljivci, straljivci, kakva sramota, alio se Niketas zbog bruke te predaje)
okupie se u veliku povorku, s patrijarhom i sveenicima svih vrsta u ritualnom ruhu,
redovnicima koji su brbljali o milosru, spremni prodati se novim monicima kao to su
se uvijek prodavali starima, krievi i slike Gospodina Naega vinuti uvis barem onoliko
koliko i njihovi povici i jadikovanje, postavie se nasuprot osvajaima nadajui se da e
ih ukrotiti.
Kakva ludost nadati se milosru od tih barbara, kojima nije trebalo da se neprijatelj
preda kako bi uinili ono to su sanjali mjesecima: unititi najprostraniji, najgue
naseljen, najbogatiji, najplemenitiji grad na svijetu i meusobno podijelili ratni
plijen. Golema povorka plauih nalazila se pred nevjernicima srditih mrkih pogleda,
maeva jo crvenih od krvi, s topotajuim konjima. Kao da ova povorka nikada i nije
postojala, zapoe pljaka.
O Kriste Gospodine, kakve tada bijahu oskudice i muke nae! Ali kako i zato nam
huanje mora, pomrina ili potpuna lama sunca, crveni kolobar mjeseca, kretanje
zvijezda ne nagovijestie ovu posljednju nesreu? Tako je plakao Niketas u srijedu
naveer, zbunjeno koraajui po onome to je nekada bio glavni grad posljednjih
Rimljana, sjedne strane pokuavajui izbjei horde nevjernika, a s druge nalazei put
zaprijeen uvijek novim aritima poara, oajan to ne moe krenuti put kue i u strahu
kako e dotle neki od tih nitkova ugroziti njegovu obitelj.
Konano, predveer, ne usuujui se prijei vrtove i otvorene prostore izmeu Svete
Sofije i Hipodroma, potrao je prema hramu vidjevi otvorene njegove velike portale i ne
pretpostavljajui da e pomama barbara stii obeastiti ak i to mjesto.
Ali, im je uao u hram, ve je problijedio od uasa. Taj |e veliki prostor bio pokriven
leevima, meu kojima su skakutali odvratno pijani neprijateljski konjanici. Tamo dolje,
olo je udarcima toljaga razbijao srebrnu reetkastu ogradu propovjedaonice obrubljenu
zlatom. udesnu su propovjedaonicu povezali konopcima kako bi je povorka mazgi
iupala i odvukla. Nakresana rulja kunui je podbadala ivotinje, ali su kopita klizila po
glatkome podu; vojnici su najprije vrkom, a potom sjeivom gonili zlosretnu ivinu koja
je zbog straha provaljivala bujicama izmeta, a neke su ivotinje pale na pod i lomile noge,
tako da je cijelo podruje oko propovjedaonice bilo u glibu krvi i govana.
Skupine tih Antikristovih prethodnica bjesnile su po oltarima i Niketas ih vidje kako
rastvaraju tabernakul, grabe kalee, bacaju na zemlju svete mirise, bodeom vade drago
kamenje koje je ukraavalo pehare, sakrivaju ga u odjeu i bacaju kalee na zajedniku
hrpu, namijenjenu taljenju. A neki su ranije, grohotom se smijui, uzimali sa sedla svojih
konja mjeine pune vina, toili ga u svetu posudu i iz nje otpijali, parodirajui dranje
sveenika koji slui misu. Jo gore, na glavnom oltaru sad ve ogoljenom, raspojasana
prostitutka, izopaena pokojim likerom, plesala je bosih nogu na euharistijskom stolu
ismijavajui svete obrede, dok su se mukarci smijali i poticali je da skine i posljednje
komade odjee; malo po malo se razgolitivi, zaplesala je pred oltarom antiki greni i
razuzdani aljivi ples i najzad se bacila, podrigujui umorno, na patrijarhov stolac.
Plaui zbog onoga to je vidio, Niketas se pourio prema dnu hrama, gdje se uzdizalo
ono to je narodno milosre nazivalo Stupom Znoja - i koji je doista pri dodiru pokazivao
mistini i neprestani znoj, ali Niketas nije elio stii do njega iz mistinih razloga. Napola
njegova hoda put mu zaprijee dvojica osvajaa velikog stasa - njemu se uinie

~ 12 ~
 Knjigoteka

divovima - koji su mu neto vikali zapovjednikim tonom. Nije bilo nuno znati
njihov jezik kako bi se shvatilo da su po njegovoj odjei ovjeka s dvora pretpostavili
kako je krcat zlatom, ili bi im mogao rei gdje ga je sakrio. Niketas se u tom trenutku
osjeti izgubljenim jer, kao to je ve bio vidio u svom trku bez daha ulicama osvojenoga
grada, nije bilo dovoljno pokazati kako ima samo neto kovanica, ili zanijekati da negdje
ima neko blago: obeaeni plemii, uplakani ugledni starci, posjednici lieni posjeda,
bivali su na smrt mueni kako bi otkrili gdje su posakrivali svoju imovinu i ubijani ako,
nemajui je vie, nisu mogli nita otkriti, a ostavljeni na zemlji kada bi je otkrili, nakon
to su pretrpjeli takva i tolika zlostavljanja da su u svakom sluaju umirali, dok su
njihovi muitelji podizali kamen, ruili lani zid, razvaljivali podstrop i stavljali svoje
grabeljive ruke meu dragocjeno posue, trljali svilu i barun, gladili krzno, prebirali
meu prstima dragulje i ogrlice, njuili posude i vreice rijetkih mirodija.
Tako se u tom trenu Niketas vidje mrtvim, oplae obitelj koja ga bijae izgubila i
zatrai od Boga Svemoguega oprost za svoje grijehe. I dogodilo se da u tom asu u Svetu
Sofiju ue Baudolino.

Pojavi se lijep kao Saladin, na konju pokrivenom podsedlicom, s velikim crvenim

kriem na grudima, isukana maa, urlajui trbuha vam bojega, gospe vam vuice, smrti
vam Boje, odvratni bogohulnici, simonijaki prasci, zar se tako postupa sa stvarima
naeg gospodina? i nastavi udarati plosnatom stranom maa sve one bogohulne, poput
njega kriem oznaene, s tom razlikom to on nije bio pijan nego razjaren. Stigavi
do drolje izvaljene na patrijarhovoj stolici, sagnuo se, uhvatio je za kosu i odvukao u
balegu mazgi, viui joj uasne stvari o majci koja ju je zaela. Ali oko njega, svi oni za
koje je mislio kako e ih time kazniti, bijahu tako pijani ili tako zaokupljeni
skidanjem dragulja iz svake materije koja je bila njima optoena, da nisu ni primjeivali
ono to je radio.
Uinivi to, stie pred dvojicu divova koji su taman htjeli muiti Niketasa, pogleda
jadnika koji je molio milost, ispusti uvojke kurtizane koja pade na zemlju sad ve
nagrena i ree odlinim grkim: Tako mi svih dvanaest Mudraca, pa ti si gospodin
Niketas, basileusov ministar! to mogu uiniti za tebe?
Brate u Kristu tkogod da si, uzviknuo je Niketas, oslobodi me ovih latinskih barbara
koji me ele mrtvog, spasi moje tijelo i spasit e svoju duu! Iz ove razmjene
istonjakih vokalizacija dvojica hodoasnika nisu razumjela bogznato i za razlog tome
upitali su Baudolina koji im se inio njihovim, dok je govorio provansalski. Na odlinom
provansalskom Baudolino je uzviknuo da je taj ovjek zatoenik grofa Baldovina iz
Flandrija, po ijem ga je nalogu upravo bio traio i za arcana imperii, to dvojica bijednih
nasilnika kao to su oni ne bi nikada shvatili. Ova dvojica ostadoe na tren zapanjena,
potom ustanovie kako gube vrijeme raspravljajui, dok su bez natezanja mogli potraiti
druga blaga i udaljie se prema glavnome oltaru.
Niketas se ne sagnu poljubiti noge svoga spasitelja zato to je ve ionako bio na zemlji,
a bio je previe smuen da bi se ponaao s dostojanstvom koje bi njegov poloaj
zahtijevao: O moj dobri gospodine, hvala na tvojoj pomoi, nisu dakle svi
Latini razjarene zvijeri lica izobliena mrnjom. Tako nisu radili ak ni Saraceni kada su
ponovno osvojili Jeruzalem, kada se Saladin zadovoljio s nekoliko kovanica kako bi
pustio stanovnike da se izbave! Kakva sramota za cijelo kranstvo, braa
protiv naoruane brae, hodoasnici koji su trebali ii ponovno osvojiti Sveti Grob i koji
su pustili da ih zaustavi pohlepa i zavist, pa unitavaju rimsko carstvo! O
Konstantinopole, Konstantinopole, majko svih crkava, princezo vjere, voditeljice
savrenih miljenja, hraniteljice svih znanosti, odmoru svake ljepote, popio si dakle

~ 13 ~
 Knjigoteka

kale bijesa iz ruke Boje i zapalio se plamenom mnogo veim od onoga koji je spalio
Pentapoli! Koji to zavidni i neumoljivi demoni prosue na tebe pretjeranost svojeg
pijanstva, koji su ti to mahniti i odvratni prosci zapalili svadbenu baklju? O majko ve
odjevena u carsko zlato i purpur, sada uprljana i iscrpljena i liena svoje djece, poput
ptica zarobljenih u kavezu ne nalazimo puta da napustimo ovaj grad koji bijae na, ni
karaktera da u njemu ostanemo, nego se uvueni u mnoge pogreke kao lutajue
zvijezde kreemo!
Gospodine Niketas, rekao je Baudolino, govorili su mi kako vi Grci govorite mnogo i
o svemu, ali nisam to vjerovao sve do ovoga asa. Sada je pitanje kako izvui stranjicu
odavde. Mogu te smjestiti na sigurno u etvrti enovljana, ali mi mora savjetovati
najbri i najsigurniji put do Neoriona, jer ovaj kri koji imam na grudima titi mene ali ne
i tebe: ovdje su ljudi izgubili svjetlo razuma, ako me vide s grkim zarobljenikom mislit
e da neto vrijedi i otet e mi ga.
to se tie puta znam za jedan dobar, ali ne vodi ulicama, ree Niketas, i morao bi
ostaviti konja...
Pa ostavimo ga, ree Baudolino, s nehajem koji zapanji Niketasa, jer jo nije znao
koliko povoljno ovaj bijae pribavio konja.
Tada Niketas dopusti da mu pomogne pridii se, uhvati ga za ruku i kriom se priblii
Stupu Znoja. Ogleda se naokolo: po cijelome prostranstvu hrama hodoasnici, koji su se
gledani iz daleka kretali poput mrava, bili su zaokupljeni nekim poslom i nisu se osvrtali
na njih dvojicu. Klekne iza stupa i gurne prste u malice razdvojen procjep ploe na
podu. Pomozi mi, ree Baudolinu, moda emo udvoje moi. I doista, nakon
nekoliko upinjanja ploa se podie, pokazujui mrani otvor. Tu su stube, ree Niketas,
ja ulazim prvi jer znam kamo staviti noge. Ti zatim zatvori kamen iznad sebe.
I to emo sada? upita Baudolino.
Sii emo, ree Niketas, a zatim emo pipajui pronai udubinu, a u njoj su lui i
kremen.
Stvarno je lijep ovaj Konstantinopol i pun iznenaenja, progovori Baudolino dok je
silazio zavojitim stubama. teta to ove svinje nee od njega ostaviti ni kamen na
kamenu.
Ove svinje? zapita Niketas. Pa zar ti nisi njihov?
Ja? zapanji se Baudolino. Ne! Ako cilja na ovu odjeu, posudio sam je. Kad su oni
uli u grad, ja sam ve bio unutar zidina. Ali gdje su te lui?
Smiri se, jo pokoja stuba. Tko si ti, kako se zove?
Baudolino iz Aleksandrije, ali ne one u Egiptu, ve iz one koja se sada zove Cesarea,
moda se ak vie nikako ne zove i netko ju je spalio kao i Konstantinopol. Tamo gore,
izmeu planina na Sjeveru i mora, blizu Mediolana, zna li?
Znam za Mediolano. Jednom njegove zidine bijae razorio kralj Alemana. A kasnije je
na basileus dao novac kako bi im pomogao da ih nanovno sagrade.
Eto, ja sam bio s carem Alemana prije nego to je umro. Ti si ga susreo kada je
prelazio Propontidu, prije gotovo petnaest godina.
Fridrik Vinobradi. Veliki i vrlo plemeniti knez, blag i milosrdan. Ne bi nikada uinio
kao ovi...
Kad bi osvajao neki grad ni on nije bio njean.
Konano bijahu na dnu stuba. Niketas pronae lui i njih dvojica, drei ih visoko nad
glavom prijeoe dugaki kanal, dok Baudolino ne ugleda sami trbuh Konstantinopola,
tamo gdje se, gotovo pod najveom crkvom na svijetu, protezala neviena druga bazilika,
uma stupova koji su se, izvirui iz vode, gubili u mraku poput mnogih stabala jezerske
ume. Sasvim izokrenuta bazilika ili opatijska crkva, jer ni svjetlost koja bi tek

~ 14 ~
 Knjigoteka

okrznula kapitele koji su iezavali u sjeni vrlo visokih lukova, nije dolazila iz rozeta ih
staklenih prozora, nego iz vodenog poda koji je odraavao plamen kojeg su pomicah
posjetitelji.
Grad je izbuen cisternama, ree Niketas. Parkovi Konstantinopola nisu dar prirode
nego djelo umjetnosti. Ali vidi, sad nam voda dolazi samo do polovice nogu, jer je
gotovo sva upotrijebljena za gaenje poara. Ako osvajai unite i vodovode, svi e
umrijeti od ei. Obino se ne moe pjeice i treba amac.
Zar se ovo nastavlja sve do luke?
Ne, prestaje mnogo prije, ali poznajem prolaze i stube koje je povezuju s drugim
cisternama i drugim tunelima, tako da emo, ako ne ba do Neoriona, moi hodati pod
zemljom sve do Prosphoriona. Ali, ree tjeskobno, i kao da se tek u tom trenu sjetio
nekog drugog posla, ja ne mogu poi s tobom. Pokazat u ti put, ali se onda moram
vratiti natrag. Moram smjestiti na sigurno svoju obitelj, sakrivenu u maloj kui iza Svete
Irene. Zna, izgledalo je kao da se ispriava, moja je palaa unitena u drugom poaru,
onom u kolovozu...
Gospodine Niketas, ti si lud. Prvo, natjera me da doem ovamo dolje i napustim
svoga konja, dok sam bez tebe mogao stii do Neoriona idui cestom. Drugo, misli li da
e doi do svoje obitelji prije nego to te zaustave druga dvojica nasilnika, poput onih s
kojima sam te zatekao? A ako i uspije, to e potom uiniti? Prije ili kasnije netko e
vas istjerati, a ako misli povesti svoje i otii, kamo e?
Imam prijatelje u Selimbriji, ree Niketas zbunjen.
Ne znam gdje je to, ali prije nego to tamo stigne morat e izai iz grada. Sluaj me,
ti svojoj obitelji nimalo ne koristi. Meutim tamo gdje te ja vodim nai emo prijatelje
enovljane, koji u ovome gradu vedre i oblae, vini su pregovaranju sa Saracenima,
Zidovima, sveenicima, carskim straama, perzijskim trgovcima, a sada i s latinskim
hodoasnicima. To su lukavi ljudi, ti im kae gdje ti je obitelj i oni je sutradan
dovedu tamo gdje smo mi; kako e to napraviti, ne znam, ali napravit e. Uinili bi to u
svakom sluaju za mene, koji sam im stari prijatelj i za ljubav Boju, ali ipak su samo
enovljani i ako im neto pokloni tim bolje. Zatim ostajemo tamo dok se stvari ne
smire, obino pljaka ne traje due od nekoliko dana, vjeruj meni koji sam ih mnoge
vidio. A onda, u Selimbriju ili kamo bude htio.
Niketas se zahvali, uvjeren. I dok su ili dalje upita ga zato je u gradu, ako nije
hodoasnik, obiljeen kriem.
Stigao sam kad su se Latini ve bili iskrcali na drugoj obali, s drugim ljudima... kojih
sada vie nema. Dolazimo iz velike daljine.
Zato niste napustili grad dok ste jo imali vremena?
Baudolino oklijevae odgovoriti: Zato... zato to sam morao ostati ovdje kako bih
neto shvatio.
Jesi li shvatio?
Naalost jesam, ali tek danas.
Jo jedno pitanje. Zato se toliko brine za mene?
to bi drugo dobar kranin trebao uiniti? Ali zapravo ima pravo. Mogao sam te
osloboditi one dvojice i pustiti te pobjei kako zna i umije, a evo ostajem ti privren
kao pijavica. Vidi, gospodine Niketas, znam da si ti pisac pripovijesti, kao to je to bio
biskup Oto iz Frisinge. Ali kad sam poznavao biskupa Ota, prije no to je umro, bio sam
dijete i nisam imao to priati, htio sam samo upoznati pripovijesti drugih. Sada
bih mogao imati svoju pripovijest, ali ne samo da sam izgubio sve ono to sam bio
napisao o svojoj prolosti, nego ako se toga pokuam sjetiti brkaju mi se misli. Nije da se

~ 15 ~
 Knjigoteka

ne sjeam injenica, ali nisam sposoban dati im smisla. Nakon ovoga to mi se

danas dogodilo, moram razgovarati s nekim, inae u poludjeti.
to ti se dogodilo danas? upita Niketas teko hramajui u vodi - bio je mlai od
Baudolina, ali ga je ivot uenjaka i dvoranina uinio debelim, lijenim i tromim.
Ubio sam ovjeka. Onoga koji je prije gotovo petnaest godina ubio moga pooima,
najboljega od svih kraljeva, cara Fridrika.
Ali Fridrik se utopio u Ciliciji!
Tako su svi vjerovali. A zapravo je bio ubijen. Gospodine Niketas, ti si me veeras
vidio razjarenog kako udaram maem u Svetoj Sofiji, ali znaj da u svome ivotu nikada
nisam prolio niiju krv. Ja sam ovjek mira. Ovaj put sam morao ubiti, bio je to jedini
nain da se izvri pravda.
Ispriat e mi. Ali reci mi kako to da si u Svetu Sofiju stigao ba u pravo vrijeme
kako bi mi spasio ivot?
Dok su hodoasnici poinjali pljakati grad, stupio sam na jedno mrano mjesto. Iz
njega sam izaao kad je ve bio mrak, prije jednog sata i zatekao sam se blizu
Hipodroma. Gotovo me pregazila rulja Grka koji su bjeali urlajui. Povukao sam se
u trijem poluizgorene kue, kako bih ih pustio proi, a kada su proli vidio sam da ih
hodoasnici slijede. Shvatio sam to se dogaa i u trenu mi je kroz glavu prola ova lijepa
istina: da, jesam Latin, a ne Grk, ali prije nego to ovi pobjenjeli Latini to primijete,
izmeu mene i mrtvoga Grka vie nee biti nikakve razlike. Pa ipak nije mogue, govorio
sam sebi, ovi valjda ne ele unititi najvei grad kranstva upravo sada kada su ga
osvojili... Zatim sam razmiljao kako su, kada su njihovi preci uli u Jeruzalem u vrijeme
Gottfrieda iz Buglionea, iako je potom grad postao njihovim, poubijali sve, ene, djecu i
domae ivotinje i draga milosti da pogrekom nisu zapalili i Sveti Grob. Istina je da su to
bili krani koji su ulazili u grad nevjernika, ali upravo sam na svome putovanju vidio
kako se krani mogu meusobno poklati zbog jedne rijece, a dobro se zna da se
nai sveenici godinama prepiru s vaim sveenicima o stvarima iz Filioque. I konano,
pustih li pria, kada ratnik ue u neki grad nema te vjere koja e se odrati.
to si tada uinio?
Izaao sam iz trijema hodajui sasvim uza zid sve dok nisam stigao do Hipodroma. A
tamo sam vidio ljepotu kako postaje ocvalom i tekom. Zna, otkako sam u gradu
povremeno sam odlazio tamo dolje promatrati kip one djevojke dobro zaobljenih nogu,
ruku nalik snijegu i crvenih usta, onaj osmijeh i one grudi, odjeu i kosu koji su plesali na
vjetru, za koju se, gledajui je iz daleka, nije moglo vjerovati da je iz bronce, jer je
izgledala kao iz ivoga mesa...
To je kip Helene Trojanske. Ali to se dogodilo?
U nekoliko sekundi vidio sam kako se stup na kojem je stajala naginje poput stabla
ispiljenog pri dnu i pada na zemlju, u velikom oblaku praine. U komadima, tamo dolje
tijelo, nekoliko koraka od mene glava, i tek sam tada primijetio koliko je taj kip velik.
Glava, ne bi se mogla zagrliti dvjema rairenim rukama, piljila je u mene iskrivljeno,
onako kako to ini polegnuta osoba, vodoravna nosa i okomitih usana koje su, oprosti
mi, izgledale poput onih koje ene imaju izmeu nogu, iz oiju je iskoila zjenica i
odjednom se inila slijepa, Isuse najsvetiji, kao ova ovdje! I poskoi unatrag prskajui na
sve strane, jer je u vodi lu odjednom osvijetlila kamenu glavu, veliku kao deset ljudskih
glava, koja je drala stup, i ta je glava bila polegnuta, jo vulvastijih usta, poluotvorenih, s
mnogo zmija na glavi kao da su uvojci, i mrtvake bljedoe stare bjelokosti.
Niketas se osmjehnu. Ova je ovdje stoljeima; to su glave Meduze koje dolaze ne
znam odakle i graditelji su ih koristili kao podnoja. Lako se prestrai...
Ne straim se. Nego ovo sam lice ve vidio. Drugdje.

~ 16 ~
 Knjigoteka

Zamijetivi da je Baudolino uznemiren, Niketas promijeni razgovor: Priao si mi da

su oborili kip Helene...
Da su barem samo taj. Sve, sve kipove izmeu Hipodroma i Foruma, barem sve
metalne. Verali su se po njima, povezivali ih konopcima ili lancima oko vrata, a po zemlji
su ih vukli s dva ili tri para volova. Vidio sam kako padaju svi kipovi vozaa bornih kola,
sfinga, staroegipatski vodeni konj i krokodil, velika vuica s Romulom i Remom
objeenima o sise i kip Herkula za kojega sam otkrio da je toliko velik da mu je palac bio
kao poprsje normalna ovjeka... A zatim onaj obelisk iz bronce sa svim onim reljefima,
onaj koji na vrhu ima malu enu to se okree ovisno o vjetru...
Prijateljica Vjetra. Kakva propast. Neki su bili djela antikih poganskih kipara, stariji i
od samih Rimljana. Ali zato, zato?
Zbog njihova taljenja. Prva stvar koju uini kad opljaka grad je da istali sve ono
to ne moe prevoziti. Posvuda se prave lonci za taljenje, a zamisli ovdje, sa svim tim
lijepim kuama u plamenu koje su poput prirodnih pei. A osim toga vidio si one u crkvi,
pa ne mogu valjda ii naokolo i pokazivati kako su uzeli pikside i patene iz tabernakula.
Taliti, to odmah treba taliti. Pljaka je, objanjavao je Baudolino kao netko tko
dobro poznaje zanat, kao berba, treba podijeliti ak i zadatke, ima tu onih koji gnjee
groe, onih koji prenose mot u badnjevima, onih koji spremaju hranu onima koji
gnjee, onih koji idu po dobro vino od prethodne godine... Pljaka je ozbiljan posao -
barem ako hoe da od grada ne ostane ni kamen na kamenu, kao u moje vrijeme u
Mediolanu. Ali za to bi nam trebali Pavijci, oni su stvarno znali kako unititi neki grad.
Ovi moraju jo mnogo toga nauiti, jer kad bi oborili kip, posjedali bi na njega i poeli
piti, onda bi stigao jedan vukui za kosu djevojku viui da je djevica i neka svi gurnu
prst unutra kako bi vidjeli vrijedi li truda... U dobro izvedenoj pljaki mora odmah sve
poistiti, kuu po kuu, a zabavlja se kasnije, inae oni najlukaviji uzmu najbolje. Dakle,
moj je problem bio to takvim ljudima nisam na vrijeme ispriao da sam i ja roen na
podruju markezata od Monferrata. Tada sam mogao uiniti samo jedno. Pritajio sam se
iza ugla dok u uliicu nije uao konjanik, koji od pijanosti nije ni znao kamo ide i pustio je
da ga konj vodi. Trebao sam ga samo povui za nogu i taj je pao s konja. Skinuo sam mu
kacigu i dopustio da mu kamen padne na glavu...
Ubio si ga?
Ne, bio je krhka roba, samo sam ga ostavio onesvijetenog. Ohrabrio sam se jer je
poeo bljuvati neto boje eboja, skinuo sam mu kratku vunenu koulju i ogrta, kacigu,
oruje, uzeo sam konja i krenuo dalje kroz etvrti, sve dok nisam stigao na vrata Svete
Sofije, vidio sam kako unutra ulaze s mazgama, a ispred mene je prola skupina vojnika
koja je odnosila velike srebrne svijenjake s lancima debelima kao ruka, a govorili su kao
Lombardijci. Kad sam vidio to razbijanje, tu sramotu, to nedoputeno odnoenje, izgubio
sam glavu, jer su oni koji su unitavali ipak bili ljudi iz mojih krajeva, sinovi odani papi
u Rimu...
Tako razgovarajui, upravo kad su lui dogorijevale, bijahu ponovno izali iz cisterne
u sad ve punu no i pustim uliicama stigli do tornjia enovljana.
Zalupali su na vrata, netko je siao, prihvatie ih i okrijepie uz grubu srdanost.
Baudolino, koji kao da je medu tim ljudima bio kod kue, odmah im je preporuio
Niketasa. Jedan je od njih rekao: To je bar lako, mi emo se pobrinuti za to, a sada poite
spavati, a izgovorio je to s tolikom sigurnou, da ne samo Baudolino, nego i sam
Niketas provedoe no spokojni.

~ 17 ~
 Knjigoteka

3.

Baudolino objanjava Niketasu to je pisao kao mali

Sljedeeg jutra Baudolino je sazvao najokretnije meu enovljanima: Peverea,

Boiamonda, Grilla i Taraburla. Niketas im je rekao gdje bi mogli pronai njegovu obitelj i
oni su otili, opet ga umirujui. Niketas je tada zatraio vina i Baudolinu natoio pehar:
Ako ti se svia ovo, koje mirie na smolu. Mnogi ga Latini smatraju neukusnim i kau da
se osjea plijesan. Dobivi od Baudolina uvjeravanja da je taj grki nektar njegovo
omiljeno pie, Niketas je bio spreman sasluati njegovu pripovijest.
Baudolino je imao potrebu porazgovarati s nekim, kao da se eli osloboditi neega to
je drao u sebi tko zna otkada. Eto, gospodine Niketas, ree otvarajui konu vreicu
koju je nosio ovjeenu o vrat i pruajui mu pergament. Ovo je poetak moje prie.
Niketas - koji je takoer znao itati latinska slova - pokuao ga je odgonetnuti, ali nije
shvatio nita.
to je ovo? zapitao je. Hou rei, na kojem jeziku je napisano?
Jezik ne znam. Ponimo ovako gospodine Niketas. Ti zna gdje su Ianua, ili Genova i
Mediolano ili Mayland kako kau Teutom ili Germani ili Alemani kako vi kaete. Eto, na
pola puta izmeu ta dva grada dvije su rijeke, Tanaro i Bormida, a izmeu njih nalazi se
ravnica na kojoj je magla, ako nije tako vrue da moe ispei jaje kad ga stavi na
kamen, a kad nije magla, pada snijeg, kad ne pada snijeg onda je led, a kad ne ledi
svejedno je hladno. Tamo sam ja roen, u pustari koja se zove Frascheta Marincana, a tu
je i lijepa barutina izmeu dviju rijeka. Nije ba kao obale Propontide...
Mogu to zamisliti.
Ali meni se sviala. Tamo ti zrak pravi drutvo. Mnogo sam putovao, gospodine
Niketas, moda sve do Velike Indije...
Zar nisi siguran?
Ne, ne znam tono gdje sam stigao; sigurno tamo gdje su ljudi s rogovima i oni s
ustima na trbuhu. Proveo sam tjedne u beskrajnim pustinjama, po prerijama koje su se
protezale dokle pogled see i uvijek sam se osjeao kao zarobljenik neega to nadilazi
moi moje mate. Meutim u mom kraju, kada po magli hoda umama, ini ti se da si jo
uvijek u trbuhu svoje majke, ne boji se niega i osjea se slobodnim. A kada nisu magle,
ako oedni dok hoda odlomi ledenu svijeu s drvea, zatim pue u prste jer su puni
geloni-ja...
to su ti to... to nasmijava?
Ne, nisam rekao gheloioi! Ovdje kod vas niti ne postoji ta rije i morao sam
upotrijebiti svoju. To su rane koje ti se naprave na prstima, i na zglavcima prstiju zbog
velike hladnoe, i svrbe, a ako ih ee bole...
Pria o tome kao da se toga rado sjea...
Hladnoa je lijepa.
Svatko voli svoje rodno mjesto. Nastavi.
Dobro, tamo su neko bili Rimljani, oni iz Rima, oni koji su govorili latinski, ne
Rimljani kakvima se smatrate vi koji govorite grki, a koje mi zovemo romari ili grekuli,
ako mi oprata tu rije. Onda je carstvo tih tamo Rimljana nestalo, u Rimuje ostao samo
papa, a po cijeloj su se Italiji viali razni narodi koji su govorili raznim jezicima. Ljudi u

~ 18 ~
 Knjigoteka

Frascheti govore jednim jezikom, ali ve oni u Terdoni govore nekim drugim. Putujui s
Fridrikom po Italiji uo sam vrlo ljupke jezike, u usporedbi s kojima onaj na iz
Fraschete ak nije ni jezik nego pasji lave, niti itko tim jezikom pie, jer se to jo uvijek
radi na latinskom. Pa dakle kad sam ja mrljao taj pergament bio sam moda prvi koji je
pokuavao pisati onako kako smo govorili. Zatim sam postao uen ovjek i pisao na
latinskom.
Ali ovdje, to govori?
Kao to vidi, ivei meu uenim ljudima znao sam ak koja je godina. Pisao sam u
prosincu ljeta Gospodnjeg 1155. Nisam znao koliko godina imam, moj je otac govorio da
mi je dvanaest, moja je majka htjela da mi bude trinaest, jer su moda njeni napori da me
odgoji bogobojaljivim uinili da joj one Izgledaju due. Kad sam pisao sigurno sam ve
bio etrnaestogodinjak. Od travnja do prosinca nauio sam pisati. Tome sam se
posvetio svim arom, nakon to me car poveo sa sobom; trudio sam se u svakoj prilici, u
logoru, pod atorom, naslonjen na zid razruene kue. Uglavnom na ploicama, rijetko
na pergamentu. Ve sam se privikavao ivjeti kao Fridrik, koji nikada nije boravio due
od nekoliko mjeseci na istome mjestu, i to uvijek i jedino zimi, a ostatak godine na putu,
spavajui svake noi na drugome mjestu.
Da, ali to pripovijeda?
Poetkom te godine jo sam ivio sa svojim ocem i majkom, ponekom kravom i
vrtom. Pustinjak iz toga kraja nauio me itati. Obilazio sam umu i barutinu, bio sam
matovit djeak, viao jednoroge i (govorio sam) u magli mi se ukazivao
sveti Baudolino...
Nisam nikada uo da se spominje taj svetac. Stvarno ti se ukazivao?
To je jedan svetac iz naega kraja, bio je biskup u Villa del Foro. Ako sam ga kasnije i
vidio, to je druga pria. Gospodine Niketas, problem mog ivota je to sam uvijek mijeao
ono to vidim i ono to elim vidjeti...
Dogaa se mnogima...
Da, ali meni se uvijek dogaalo da im kaem kako sam neto vidio, ili kako sam
naao pismo u kojem tako pie (makar ga ja bio napisao), ostali kao da nita drugo nisu
ni oekivali. Zna, gospodine Niketas, kad kae neto to si zamislio, a drugi ti kau da je
upravo tako, na kraju i ti u to povjeruje. Tako sam hodao Fraschetom i viao u umi
svece i jednoroge, a kad sam susreo cara, ne znajui tko je, govorio sam mu na
njegovom jeziku i rekao kako mi je sveti Baudolino rekao da e osvojiti Terdonu. Tako
sam govorio da mu udovoljim, ali njemu je odgovaralo da to kaem svima, a nadasve
glasnicima iz Terdone, kako bi se time uvjeriti da su i sveci protiv njih, i eto zato
me kupio od mog oca, koji me prodao ne toliko zbog onih nekoliko novia koje je dobio,
nego zbog usta koje je trebalo hraniti, a koja su odvedena. Tako se promijenio moj ivot.
Postao si njegov sluga?
Ne, sin. U to doba Fridrik jo nije bio postao ocem i vjerujem da me zavolio, jer sam
mu govorio ono to su mu drugi iz potovanja preuivali. Postupao je sa mnom kao da
sam njegovo dijete, hvalio je moje aranje, prve raune koje sam znao initi prstima,
znanja koja sam stekao o njegovu ocu i ocu njegova oca... Moda mislei kako ne
razumijem, katkada mi se povjeravao.
Jesi li toga oca volio vie nego svoga pravoga ili si bio oaran njegovim
velianstvom?
Gospodine Niketas, do tada se nikada nisam upitao volim li svoga oca Gagliauda.
Samo sam pazio da ne budem na dosegu njegovih udaraca nogom ili tapom i to mi se
inilo normalnim za sina. Da ga volim, shvatio sam tek kad je umro. Prije toga ne
vjerujem da sam ikada zagrlio oca. Radije sam odlazio plakati na grudi majke, jadna

~ 19 ~
 Knjigoteka

ena, bilo je mnogo ivotinja o kojima je trebala brinuti pa je imala malo vremena za
tjeenje mene. Fridrik je bio lijepa stasa, lica bijelog i crvenog, a ne boje koe poput lica
mojih zemljaka, plamtee kose i brade, dugih ruku, tankih prstiju, dobro njegovanih
noktiju, bio je siguran u sebe i ulijevao je sigurnost, bio je veseo i odluan i ulijevao je
veselje i odlunost, bio je hrabar i ulijevao je hrabrost... Lavi ja, lav on. Znao je biti
okrutan, ali s ljudima koje je volio bio je vrlo blag. Volio sam ga. Bio je prva osoba koja je
sluala ono to govorim.
Koristio te kao glas naroda... Dobar je vladar onaj koji ne prua uho samo dvorjanima
nego nastoji shvatiti kako razmiljaju njegovi podanici.
Da, ali ja vie nisam znao ni tko sam ni gdje sam. Otkako sam sreo cara, od travnja do
rujna, carska je vojska bila dvaput prola Italijom, jednom od Lombardije do Rima, a
drugi put u suprotnom smjeru, napredujui poput zmije od Spoleta do Ancone, otuda do
Apulije i zatim jo po Romaniji, pa jo prema Veroni, Tridentumu i Bauzanu, prelazei
konano planine i vraajui se u Njemaku. Nakon dvanaest munih godina provedenih
izmeu dviju rijeka, bio sam baen usred svijeta.
Tako je to tebi izgledalo.
Znam, gospodine Niketas, da ste centar svijeta vi, ali svijet je prostraniji od vaeg
carstva, postoji Posljednja Thula i zemlja Hibernijaca. Naravno da je u usporedbi s
Konstantinopolom Rim gomila ruevina, a Pariz blatno selo, ali i tamo se ponekad neto
dogodi, u vrlo prostranim predjelima svijeta ne govori se grkim, a ima ak i ljudi koji
kad ele rei da se slau kau: oc.
Oc?
Oc.
udno. No, nastavi.
Idem dalje. Vidio sam cijelu Italiju, nova mjesta i lica, odjeu kakvu nikada nisam
vidio, damaste, vezove, pozlaene plateve, maeve, ratnu opremu, iz dana u dan sam
sluao glasove s kojima sam se namuio oponaati ih. Samo se zbrkano sjeam kada je
Fridrik u Paviji primio eljeznu krunu talijanskih kraljeva, zatim silaska prema Italiji
koju zovu ovostranom, puta prevaljenog francigenskom cestom, cara koji susree
papu Hadrijana u Sutri, krunidbe u Rimu...
A taj tvoj basileus, ili car kako vi kaete, je li bio okrunjen u Paviji ili u Rimu? I zato u
Italiji, ako je basileus Alemana?
Hajdemo redom, gospodine Niketas, kod nas Latina nije tako lako kao u vas romara.
Kod vas netko iskopa oi trenutanom basileusu, sam postane basileusom, svi se s time
sloe, pa ak i patrijarh Konstantinopola radi ono to mu kae basileus, inae basileus i
njemu iskopa oi...
Nemoj sada pretjerivati.
Pretjerujem? im sam stigao odmah su mi objasnili kako se basileus Aleksije III.
popeo na prijestolje, jer je bio oslijepio zakonitog basileusa, svoga brata Izaka.
Zar kod vas nijedan kralj ne ukloni onog prethodnog kako bi mu oteo prijestolje?
Da, ali ga ubije u bitci, ili otrovom, ili bodeom.
Vidite, barbari ste, ne uspijevate smisliti manje krvav nain kako biste sredili stvari
oko vladanja. A osim toga Izak, je bio Aleksijev brat, a brata se ne ubija.
Shvatio sam, bio je to in dobrohotnosti. U nas nije tako. Car Latina, koji jo od
vremena Karla Velikoga nije Latin, nasljednik je rimskih careva, onih iz Rima, hou rei,
ne onih iz Konstantinopola. Ali kako bi bio siguran da to jest, mora ga okruniti papa, jer
je Kristov zakon pomeo zakon himbenih i laljivih bogova. Ipak, kako bi ga papa okrunio,
cara moraju priznati i gradovi Italije, od kojih svaki pomalo radi za svoj raun, i tada

~ 20 ~
 Knjigoteka

moe biti okrunjen za kralja Italije - naravno samo ako su ga odabrali teutonski prinevi.
Jasno?
Niketas je ve odavno bio shvatio da su Latini, iako barbari, vrlo sloeni; nevjee u
stvarima finoe i razlike kad je u igri neko teoloko pitanje, ali sposobni rascijepiti dlaku
na etvero po pitanju prava. Tako da za svih onih stoljea to su ih bizantski romari
potroili na plodonosne crkvene sabore, ne bi li odredili prirodu Gospodina Naega, ne
dovodei u pitanje mo koja je jo dolazila izravno od Konstantina, zapadnjaci prepustie
teologiju sveenicima iz Rima i potroie svoje vrijeme uzajamno se trujui i zadajui si
udarce ubojitim sjekirama kako bi utvrdili ima li jo cara i tko je taj, s lijepim rezultatom
da pravog cara vie nisu imali.
Dakle, Fridriku je trebala krunidba u Rimu. To mora da je bilo sveano...
Samo donekle. Prvo, zato to je Sveti Petar u Rimu u usporedbi sa Svetom Sofijom
koliba, i to prilino zaputena. Drugo, jer je stanje u Rimu bilo vrlo zbrkano; tih je dana
papa bio smjeten u svome dvorcu blizu Svetog Petra, a Rimljani preko rijeke kao da su
postali gospodarima grada. Tree, jer se nije dobro razumjelo prkosi li papa caru ili car
papi.
U kom smislu?
U smislu da su, kako sam od njih samih uo, dvorski prinevi i biskupi bili bijesni
zbog naina na koji je papa postupio s carem. Krunidba je trebala biti u nedjelju, a
napravili su je u subotu, car mora biti pomazan na glavnom oltaru, a Fridrik je bio
pomazan na bonom oltaru i to ne po glavi, kako se neko dogaalo, nego izmeu ruku i
plea, ne svetim uljem nego uljem katekumena - ti moda ne razumije razliku, u ono
vrijeme ni jaje nisam shvaao, ali na dvoru su svi bili smrknutih lica. Oekivao sam da e
i Fridrik biti bijesan kao ris, a umjesto toga bio je sav ljubazan prema papi, a papa je
naprotiv bio smrknut, kao da je napravio lo posao. Otvoreno sam upitao Fridrika
zato baruni gunaju, a on ne, a on mi je odgovorio da moram shvatiti vrijednost
liturgijskih simbola, pri emu je dovoljno gotovo nita da se sve promijeni. Njemu je
trebala krunidba koju je obavio papa, ali nije smjela biti previe sveana, inae bi to
znailo kako je on car samo milou pape, meutim on je to ve bio voljom germanskih
prineva. Rekao sam mu da je lukav ba kao kuna bjelica, jer je sve bilo kao da je rekao:
gledaj papa, ti si ovdje samo biljenik, ali ja sam ve potpisao pogodbu s Bogom ocem. On
se nasmije, blago me lupnuvi po glavi i ree: bravo, bravo, ti odmah nae pravi nain
kazivanja stvari. Zatim me upitao to sam radio tih dana u Rimu, jer je bio toliko zauzet
sveanostima da me bio izgubio iz vida. Vidio sam kakvu ste sveanost napravili, rekao
sam mu. Rimljanima se - mislim onima iz Rima - nije svialo to s krunidbom u Svetom
Petru, jer je rimski senat, koji je elio biti vaniji od prvosveenika, elio okruniti
Fridrika na Campidogliu. On je to meutim odbio, jer ako bi kasnije priao kako ga je
okrunio narod, ne samo germanski prinevi nego i kraljevi Francuske i Engleske rekli bi,
krasnog li pomazanja kojeg je obavio sveti puk, a ako bi rekao da ga je pomazao papa svi
bi to shvatili ozbiljno. Ali sve je bilo zamrenije od toga, a Ja sam to shvatio tek kasnije.
Germanski su prinevi odskora poeli govoriti o translatio imperii, a to je kao da se kae
da je nasljedstvo rimskih careva prelo na njih. Pa sad, ako je Fridrik dao da ga okruni
papa, to je kao da kae kako njegovo pravo priznaje i Kristov namjesnik na zemlji, koji
bi to bio ak i da stanuje u, recimo, Edessi ili Regensburgu. Ali kad bi dao da ga okruni
senat i rimski populusque, bilo bi to kao da kae kako je carstvo jo tu, a translatio se
nije dogodio. Pravi lukavac, kako je govorio moj otac Gagliaudo. Naravno da u tom trenu
car nije pristao. Eto zato su, dok je trajao veliki krunidbeni banket, razbjenjeli Rimljani
preli Tiber i ubili ne samo pokojeg sveenika, koji su bili svakodnevna roba, nego i dva
ili tri carska vojnika. Fridrik zaslijepljen bijesom, prekinuo je banket, htio ih je sve vidjeti

~ 21 ~
 Knjigoteka

mrtve i ubijene, nakon ega je u Tiberu bilo vie leeva nego riba i na kraju dana Rimljani
su shvatili tko je gazda, ali sigurno da svetkovina ba nije bila veliko veselje. Otuda
Fridrikovo loe raspoloenje prema tim gradovima ovostrane Italije i eto zato se, kada
je krajem srpnja stigao pred Spoleto i zatraio da mu prue gostoprimstvo, a Spoleani
stvarali nered, Fridrik razbjesnio jae nego u Rimu i napravio pokolj prema kojem je ovaj
u Konstantinopolu samo igrarija... Mora shvatiti, gospodine Niketas, da se car mora
ponaati kao car, ne marei za osjeaje... Tih sam mjeseci nauio mnoge stvari; nakon
Spoleta dolo je do susreta s glasnicima iz Bizanta u Anconi, zatim povratak prema
onostranoj Italiji, sve do padina Alpa koje je Oto zvao Pirinejskim i bilo je to prvi put da
sam vidio vrhove planina pokrivene snijegom. A u isto doba, dan za danom,
kanonik Rahewino me uvodio u umijee pisanja.
Teak poetak za jednog djeaka...
Ne, ne teak. Istina je da bi mi, ako neto nisam shvaao, kanonik Rahewino zadavao
udarac akom u glavu, ali mene je to ostavljalo ravnodunim nakon oevih pljuski, no to
se ostaloga tie svi su me pozorno sluali. Ako bi mi se prohtjelo rei da sam vidio
morsku sirenu - nakon to me car bio doveo tamo kao onoga koji je viao svece - svi bi u
to povjerovali i govorili mi bravo, bravo...
Bit e da te to nauilo odvagivanju rijei.
Naprotiv, to me nauilo uope ih ne vagati. Ionako, mislio sam, togod bih rekao bila
je istina jer sam to rekao... Dok smo ili prema Rimu, sveenik imenom Corrado priao
mi je mirabilia toga grada, o sedam lutaka Campidoglia koje su predstavljale pojedine
dane tjedna i svaka je od njih zvoncem najavljivala pobunu u nekoj pokrajini carstva, ili o
kipovima iz bronce koji su se sami kretali, ili o palai punoj arobnih zrcala... Potom smo
stigli u Rim, i toga dana kada su se ubijali uzdu Tibera odmaglio sam i lutao gradom.
Hodajui tako, meu antikim sam ruevinama vidio samo stada ovaca, a ispod
trijemova puane koji su govorili jezikom idova i prodavali ribe, ali od mirabilia ba ni
jednu, osim kipa konjanika na Lateranu, a i taj mi se nije inio bogznakakvim. Pa ipak,
kada su me na povratku svi pitali to sam bio vidio, to sam im mogao rei, da su u
Rimu samo ovce meu ruevinama i ruevine meu ovcama? Ne bi mi povjerovali. Pa
sam tako priao mirabilia o kojima su meni bili govorili i jo bih pokoju dodavao, na
primjer kako sam u lateranskoj palai vidio zlatni relikvijar ukraen dijamantima, a u
njemu pupak i prepucij Naega Gospodina. Svi su me pozorno sluali i govorili teta je
to smo toga dana morali ubijati Rimljane i nismo vidjeli sve te mirabilia. Tako sam svih
ovih godina i dalje sluao kako priaju bajke o divotama grada Rima, u Njemakoj i u
Burgundiji, pa ak i ovdje, samo zato to sam im o tome ja bio priao.

U meuvremenu su se vratili enovljani odjeveni u sveenike, snanom zvonjavom

predvodei skupinu bia zaogrnutih prljavim bjelkastim tkaninama koje su pokrivale i
lica. Bili su to Niketasova trudna ena, s posljednjeroenim djetetom jo na rukama te
ostali sinovi i keri, vrlo draesne djevojke, poneki roak i nekoliko slugu. enovljani su
ih proveli gradom kao da su skupina gubavaca, a pri njihovom su se prolasku ak i
hodoasnici drali podalje.
Kako su vas samo uspjeli ozbiljno shvatiti? pitao je smijui se Baudolino. Proli su
kao gubavci, ali vi, ak ni tako odjeveni ne nalikujete ba na sveenike!
Uz svo potovanje, ali hodoasnici su rulja abelinata, rekao je Taraburlo. A osim
toga, nakon toliko vremena koliko smo ovdje, toliko grkog koliko treba znamo ak i mi.
Ponavljali smo kgrieleison pigh pigh, svi zajedno tihim glasom, kao da je litanija i oni su
se povlaili u stranu, netko bi se prekriio, netko bi pokazao rogove, a netko bi dotaknuo
jaja.

~ 22 ~
 Knjigoteka

Sluga je Niketasu donio kutiju i Niketas se povukao u dno prostorije kako bi je

otvorio. Vratio se s nekoliko zlatnika za gazde kue, koji su se rasipali blagoslovima i
tvrdili da je sve do svog odlaska on ovdje gospodar. Velika obitelj bijae raspodijeljena u
oblinje stanove u prljavim uliicama, gdje ni jednom Latinu ne bi palo na pamet ui
potraiti plijen.
Sada zadovoljan, Niketas je pozvao Peverea, koji je meu njegovim domainima
izgledao najpouzdanijim i rekao kako se, ako ve mora ostati sakriven, zbog toga ne eli
odrei svojih uobiajenih zadovoljstava. Grad je gorio, ali u luku su i dalje stizali brodovi
trgovaca i amci ribara, koji su se najprije morali zaustaviti na Zlatnom rogu, jer nisu
mogli istovariti svoju robu u skladitima. Ako si imao novaca, mogao si jeftino kupiti
stvari potrebne za udoban ivot. A to se tie kuhanja kakvo dolikuje, meu upravo
spaenim roacima bio je i urjak Teofil koji je bio izvrstan kuhar i bilo je dovoljno da
kae koji su mu sastojci potrebni. I tako oko poslijepodneva, Niketas je svome gostu
mogao ponuditi ruak logotete. Bio je to masni kozli nadjeven enjakom, lukom i
porilukom, prekriven umakom od marinirane ribe.
Prije vie od dvjesto godina, ree Niketas, u Konstantinopol je doao va biskup
Liutprand, kao ambasador vaeg kralja Ota, i bijae gost basileusa Nicefora. To nije bio
lijep susret, a kasnije smo doznali kako je Liutprand bio napisao izvjetaj o svome
putovanju, u kojem je nas Rimljane opisao kao prljave, neotesane, nekulturne, odjevene
u tronu odjeu. Nije mogao podnijeti ak ni vino s okusom smole, a izgledalo mu je kao
da se sva naa hrana utapa u ulju. Samo je o jednoj stvari priao s oduevljenjem, a to je
bilo ovo jelo.
Baudolinu se kozli sviao i on nastavi odgovarati na Niketasova pitanja.

Dakle, ivei s vojskom, nauio si pisati. Ali ve si znao itati.

Da, ali pisati je zamornije. I jo na latinskom. Jer ako je car morao poslati u neku
zemlju vojnike, to im je govorio na alemanskom, ali ako je pisao papi ih roaku
Jasormigottu, morao je to uiniti na latinskom, pa tako i sve isprave iz
kancelarije. Namuio sam se piui prva pisma, prepisivao sam rijei i fraze kojima
nisam razumio znaenje, ali sve u svemu, na kraju te godine znao sam pisati. Ali
Rahewino jo nije imao vremena poduiti me gramatici. Znao sam prepisivati, ali ne i
izraavati se iz svoje glave. Eto zato sam pisao na jeziku Fraschete. Ali je li to uistinu bio
jezik Fraschete? Mijeao sam sjeanja iz drugih narjeja koja sam uo oko sebe, narjeja
Astijaca, Pavijaca, Milanaca, enovljana, ljudi koji se ponekad nisu meu
sobom razumjeli. Kasnije smo u tim krajevima sagradili grad, s ljudima koji su dolazili
odavde i odande, ujedinjeni u gradnji bedema i svi su govorili na isti nain. Vjerujem da
je to pomalo bio nain koji sam ja izmislio.
Bio si nomotet, ree Niketas.
Ne znam to to znai, ali moda i jest tako. U svakom sluaju, sljedei su listovi ve
bili na osrednjem latinskom. Bio sam ve u Regensburgu, u mirnom samostanu, povjeren
skrbi biskupa Ota, i u tom sam miru imao listova i listova za listanje... Uio sam.
Primijetit e, meu ostalim, kako je pergament loe sastrugan i jo se naziru dijelovi
teksta koji je bio ispod. Bio sam uistinu lopov, potkradao sam svoje uitelje, proveo sam
dvije noi struui ono za to sam vjerovao da su stari spisi, kako bih imao mjesta na
raspolaganju. Narednih je dana biskup Oto oajavao, jer vie nije nalazio prvu verziju
svoje Chronica sive Historici de duabus civitatibus, koju je bio pisao ve due od dvanaest
godina i optuivao je jadnog Rahewina da ju je izgubio na nekom putovanju. Dvije godine
kasnije uvjerio je samoga sebe da je ponovno napie, a ja sam mu bio prepisiva i nikada
se nisam usudio priznati kako sam prvu verziju njegove Chronica ja sastrugao. Kao to

~ 23 ~
 Knjigoteka

vidi, ima pravde, jer sam kasnije i ja izgubio svoju kroniku, samo to vie nemam
hrabrosti nanovo je pisati. Ali znam da je, nanovo piui, Oto poneto izmijenio...
U kom smislu?
Ako ita Otovu Chronica, koja je povijest svijeta, vidi da on, kako da kaem, o
svijetu i o nama ljudima nije imao dobro miljenje. Svijet je moda i zapoeo dobro, ali je
postajao sve gorim; sve u svemu, mundus senescit, svijet stari, pribliavamo se kraju... No,
upravo te godine kada je Oto ponovno zapoinjao pisati Chronica, car je od njega zatraio
da slavi i njegove pothvate i Oto je poeo pisati Gesta Friderici koju nije zavrio, jer je
umro neto vie od godinu dana kasnije, pa ju je zavrio Rahewino. Ali ne moe priati
podvige svoga vladara ako nisi uvjeren kako s njime na prijestolju poinje novo stoljee,
da je dakle rije o historia iucunda...
Povijest vlastitih careva moe se pisati bez odricanja od strogosti, objanjavajui
kako i zato idu prema svojoj propasti...
Moda ti radi tako, gospodine Niketas, ali ne i dobri Oto, a ja ti samo govorim kako
su se stvari odvijale. Tako je taj sveti ovjek s jedne strane ponovno pisao Chronica, u
kojoj je svijet bivao sve gorim, a s druge strane Gesta, u kojoj svijet nije mogao drugo
nego postajati sve boljim. Ti e rei: protuslovio si je. E da je samo to. Sumnjam kako je
u prvoj verziji Chronica svijet bio jo gorim, a da si ne bi previe proturjeio, malo
po malo dok je nanovno pisao Chronica, Oto je postao popustljivijim prema nama jadnim
ljudima. A to sam izazvao ja, sastrugavi prvu verziju. Moda, da je ona ostala, Oto ne bi
imao hrabrosti pisati Gesta, a budui da e se zbog tih Gesta sutra priati to Fridrik jest
uinio, a to nije, da ja nisam bio sastrugao prvu Chronica
ispalo bi kao da Fridrik nije uinio sve ono to govorimo da jest.
Ti si, govorio je Niketas samome sebi, poput kreanskog laca, kae mi da si
prepredeni laljivac i zahtijeva da ti vjerujem. eli da ti povjerujem kako si priao lai
svima osim meni. Za mnogih godina na dvoru svih tih careva nauio sam izvui se iz
stupica majstora lai podmuklijih od tebe... Po tvome priznanju, ti vie ne zna tko si,
moda upravo zato to si ispriao previe lai, ak i samome sebi. Trai od mene da ti
sastavim priu koja tebi izmie. Ali ja nisam laljivac tvoga kova. Cijeloga ivota ja
ispitujem tue pripovijesti kako bih iz njih izvukao istinu. Moda od mene trai priu
koja bi te razrijeila toga to si nekoga ubio, kako bi osvetio smrt svoga Fridrika. Gradi
tu ljubavnu priu sa svojim carem korak po korak, kako bi kasnije bilo jednostavno
objasniti zato ti je bila dunost osvetiti ga. Pretpostavimo da ga jesu ubili i da ga je ubio
onaj kojega si ti ubio.
Zatim Niketas pogleda van: Vatra stie do Akropole, ree.
Ja donosim nesreu gradovima.
Ti sebe smatra svemoguim. To je grijeh oholosti.
Ne, to je in muenja. Cijeloga svog ivota, im bih se pribliio nekom gradu, on bi
bivao uniten. Roen sam u kraju po kojemu su razasuta seoca i poneki skromni dvorac,
gdje sam sluao kako trgovci u prolazu veliaju ljepotu urbis Mediolani, ali nisam znao
to je to grad, ne bijah stigao ak ni do Terdone, ije sam tornjeve vidio iz daleka, a
vjerovao sam kako su Asti i Pavia na granicama Zemaljskog Raja. Ali kasnije, svi
gradovi koje sam upoznao tek to nisu bili uniteni ili su ve bili sasvim spaljeni:
Terdona, Spoleto, Crema, Milano, Lodi, Iconija, a potom i Pndapetzim. A isto e se
dogoditi i ovome. Jesam li - kako biste rekli vi Grci - polioclasta na temelju uroka?
Ne budi onaj koji kanjava samoga sebe.
Ima pravo. Barem sam jednom jedan grad, a bio je to moj, spasio laju. Kae li ti da
je jednom dovoljno kako bi se iskljuio urok?
elim rei da nema usuda

~ 24 ~
 Knjigoteka

Baudolino nakratko zauti. Zatim se okrene i pogleda ono to je bilo Konstantinopol.

Svejedno se osjeam krivim. Oni koji upravo ovo ine su Venecijanci i narodi Flandrija, a
prije svega konjanici iz Champagne i iz Bloisa, iz Troyesa, iz Orleansa, iz Soissonsa, da i
ne govorim o svojim Monferaanima. Vie bih volio da su ovaj grad unitili Turci.
Turci to ne bi nikada uinili, ree Niketas. S njima smo u odlinim odnosima. Morali
smo se uvati krana. Ali moda ste vi ruka Boja, moda vas je poslao kao kaznu za
nae grijehe.
Gesta Dei per Francos, ree Baudolino.

~ 25 ~
 Knjigoteka

4.

Baudolino razgovara s carem i zaljubljuje se u caricu

Poslijepodne je Baudolino ponovno zapoeo bre pripovijedati, a Niketas je odluio

vie ga ne prekidati. elio ga je vidjeti kako na brzinu odrasta, ne bi li doao do bitnih
stvari. Nije shvatio da toga asa dok je priao, Baudolino jo nije stigao do bitnoga, a
priao je upravo zato kako bi do toga stigao.

Fridrik je Baudolina povjerio biskupu Otu i njegovu pomoniku kanoniku Rahewinu.

Oto je, iz velike obitelji Babenberg, bio carev stric po majci, iako je imao jedva desetak
godina vie od njega. Vrlo uen ovjek, bijae studirao u Parizu s velikim Abelardom, a
zatim je postao cistercitom. Bio je vrlo mlad kada je uzdignut na ast biskupa Frisinge.
Tom vrlo plemenitom gradu nije ba posvetio mnogo snage ali, Baudolino je
objanjavao Niketasu, u zapadnjakom kranstvu potomci plemenitih obitelji bili su
postavljani za biskupe ovog ili nekog drugog mjesta, a da nisu morali zaista tamo ii i
bilo im je dovoljno uivati u godinjem prihodu.
Oto jo nije imao pedeset godina, ali je ve godinama izgledao kao da ih ima stotinu;
uvijek je bio pomalo kaljav, epav u izmjenine dane zbog bolova sad u kuku sad u
ramenu, bolovao je od kamenca i bio pomalo krmeljiv zbog puno itanja i pisanja, to je
radio bilo na danjem svjetlu bilo pri svjetlosti svijee. Vrlo razdraljiv, kao to se dogaa
s kostobolnima, prvi put kad je progovorio s Baudolinom rekao mu je, gotovo reei:
Osvojio si cara pripovijedajui mu hrpu izmiljotina, nije li istina?
Uitelju, kunem se da nije, pobunio se Baudolino. A Oto: Upravo tako, laac koji
porie, potvruje. Poi sa mnom. Nauit u te onome to znam.
to pokazuje kako je, naposljetku, Oto bio ovjek vrlo dobre udi i kako je odmah
zavolio Baudolina, jer ga je smatrao osjetljivim i sposobnim zadrati u pamenju sve ono
to uje. Ali je primijetio kako Baudolino glasno objavljuje ne samo sve ono to je nauio
nego i ono to je izmislio.
Baudolino, govorio mu je, ti si roeni laljivac.
Zato takvo to govorite, uitelju?
Zato jer je istina. Ali nemoj misliti da te prekoravam. eli li postati uenim ovjekom
i moda jednoga dana pisati Povijesti, mora ak i lagati i izmiljati prie, u suprotnome
bi tvoja povijest postala dosadnom. Ali morat e to raditi umjereno. Svijet osuuje
laljivce koji ne ine nita drugo nego lau ak i o najbeznaajnijim stvarima, a nagrauje
pjesnike koji lau samo o najveim stvarima.
Baudolino je izvlaio korist iz tih poduka svoga uitelja, a koliki je laljivac on bio
shvatio je malo po malo, uoivi kako samome sebi proturjei, prelazei s Chronica sive
Historia de duabus civitatibus na Gesta Friderici. Zbog toga je odluio da mora, eli li
postati savrenim laljivcem, sluati i tue razgovore, ne bi li vidio kako se ljudi
uzajamno uvjeravaju o jednom ili drugom pitanju. Primjerice, prisustvovao je raznim
razgovorima izmeu cara i Ota o gradovima Lombardije.
Ali kako mogu biti takvi barbari? Nisu uzalud njihovi Mudraci neko nosili eljeznu
krunu! srdio se Fridrik. Zar ih nitko nikada nije nauio da se caru mora ukazivati
potovanje? Baudolino, shvaa li to? Uvjebavaju regalije!

~ 26 ~
 Knjigoteka

A to su ti te regalioli, moj dobri oe? Svi su se poeli smijati, a Oto jo i vie, jer je
jo znao onaj dobri latinski iz prolih vremena i znao je da je regaliolus ptiica.
Regalia, regalia, iura regalia, Baudolino tikvane! vikao je Fridrik. To su prava koja
mi pripadaju, kao na primjer imenovati inovnike, ubirati namete na javne puteve, na
trnice, na plovne rijeke i pravo na kovanje novca, i zatim, i zatim... i zatim to jo
Rainaldo?
...i dobiti koje potjeu od kazni i osuda, od prisvajanja imovine koja nema zakonskog
nasljednika ili od zapljene zbog kriminalnih djela, ili zbog ugovaranja rodoskvrnih
brakova, prinosi koji potjeu od prihoda rudnika, solana i ribnjaka, postoci od blaga
iskopanih na javnim mjestima, nastavljao je Rainaldo iz Dassela, koji e za kratko
vrijeme biti imenovan kancelarom, pa dakle drugom osobom carstva.
Eto. A ovi su gradovi prisvojili sva moja prava. Zar nemaju osjeaj pravde i dobra,
kakav im je to zloduh do te mjere pomraio pamet?
Neae i caru moj, umijeao se Oto, ti, meutim, razmilja o Milanu, Paviji i enovi
kao da su Ulm ili Augusta. Njemaki su gradovi nastali voljom princa i od poetka se po
princu prepoznaju. Ali ovi su gradovi drugaiji. Podignuti su dok su njemaki carevi bili
vrlo zaposleni drugim poslovima i izrasli su okoristivi se odsustvom svojih prineva.
Kada stanovnicima govori o gradskim naelnicima koje bi im htio nametnuti, oni tu
potestatis insolentiam osjeaju kao nepodnoljivi jaram, a daju da njima upravljaju
konzuli koje sami odabiru.
A ne svia im se osjetiti zatitu princa i sudjelovati u dostojanstvu i slavi carstva?
Jako im se svia i ni za to na svijetu se ne bi htjeli odrei te prednosti, inae bi pali
plijenom nekog drugog vladara, cara Bizanta ili ak sultana od Egipta. Ali samo ako princ
ostane dovoljno daleko. Ti ivi okruen svojim plemiima, moda i ne shvaa da su
odnosi u ovim gradovima drukiji. Oni ne priznaju velike vazale kao gospodare polja i
uma, jer ak i polja i ume pripadaju gradovima - osim moda posjeda markiza
od Monferrata i jo nekih. Gledaj kako u gradovima mladi koji se bave mehaniarskim
zanatima i koji na tvoj dvor nikada ne bi mogli stupiti nogom, upravljaju, nareuju i
ponekad se izdignu do asti viteza...
Dakle, svijet ide naopako! vikao je car.
Moj dobri oe, Baudolino je tada podigao prst, ti postupa sa mnom kao da sam
jedan iz tvoje obitelji, a ipak sam do juer ivio meu steljom. A onda?
A onda ja, ako hou, tebe proglasim ak vojvodom, jer ja sam car i svojom naredbom
mogu bilo koga uiniti plemiem. Ali to ne znai da bilo tko sam sebe moe proglasiti
plemiem! Zar ne shvaaju da ako svijet ide naopako, ak i oni tre prema svojoj
propasti?
Izgleda da ba i ne, Fridrie, umijeao se Oto. Ovi gradovi, sa svojim nainom
vladanja, ve su mjesta kroz koja prolazi svako bogatstvo, trgovci se sakupljaju odasvud i
njihove su zidine ljepe i vre od zidina mnogih dvoraca.
Za koga si ti, strie? urlao je car.
Za tebe, moj carski neae, i upravo zbog toga dunost mi je pomoi ti razumjeti
kolika je snaga tvoga neprijatelja. Ako ustraje na tome da od tih gradova dobije ono to
ti ne ele dati, izgubit e ostatak svoga ivota opsjedajui ih, pobjeujui ih i gledajui ih
kako se za nekoliko mjeseci uzdiu jo ponosniji nego prije, i morat e opet prijei Alpe
kako bi ih ponovno pokorio, dok je tvoje carsko odredite negdje drugdje.
A gdje bi to bilo moje carsko odredite?
Fridrie, napisao sam u svojoj Chronica - koja je nekom neobjanjivom nezgodom
nestala i morat u se pripremiti ponovno je napisati, neka Bog kazni kanonika Rahewina
koji je zasigurno odgovoran za taj gubitak - kako je prije nekog vremena, kada je sveti

~ 27 ~
 Knjigoteka

otac bio Eugen III., sirijski biskup iz Gabale, koji je s armenskim izaslanstvom bio u
posjeti papi, njemu ispriao da na Dalekom Istoku, u zemljama vrlo blizu Raju
zemaljskom, cvate kraljevstvo jednog Rex Sacerdos, Presbytera Johannesa, zasigurno
kranskoga kralja, iako sljedbenika Nestorijeve hereze, iji su preci oni Mudraci, i sami
kraljevi i sveenici, ali i uvari najdrevnije mudrosti, koji posjetie maloga Isusa.
A kakve veze imam ja, car svetoga i rimskog carstva, s tim Paterom Ivanom, neka ga
Gospodin dugo sauva kraljem i sveenikom tamo dolje gdje se dovraga ve nalazi, meu
svojim Maurima?
Vidi, moj mnogo tovani neae, kad kae Mauri misli onako kako misle drugi
kranski kraljevi, koji se iscrpljuju u obrani Jeruzalema - najpobonijem pothvatu, to ne
poriem, ali prepusti ga kralju Francuske, jer ionako sada u Jeruzalemu zapovijedaju
Franci. Sudbina je kranstva i svakog carstva koje hoe biti sveto i rimsko, da bude dalje
od Maura. Postoji jedno kransko kraljevstvo, s one strane Jeruzalema i
zemalja nevjernika. Car koji bi znao ujediniti ta dva kraljevstva, sveo bi carstvo
nevjernika i samo bizantsko carstvo na dva otoka, naputena i izgubljena u velikom
moru njegove slave!
Matarije, dragi strie. Zadrimo noge na zemlji, ako hoe. I vratimo se ovim
talijanskim gradovima. Objasni mi, strie najdrai, zato se, ako je njihovo stanje tako
poeljno, neki od njih udruuju sa mnom protiv drugih, a ne svi skupa protiv mene.
Barem ne jo, komentirao je, razborito, Rainaldo.
Ponavljam, objanjavao je Oto, oni ne ele zanijekati svoj podaniki odnos prema
carstvu. I zato trae pomo od tebe kada ih neki drugi grad tlai, kao to Milano ini s
Lodijem.
Ali ako je idealno biti gradom, zato svaki od njih eli tlaiti susjedni grad, kao da eli
progutati njegov teritorij i pretvoriti se u kraljevstvo?
Tada se upleo Baudolino, sa svojom mudrou domaeg informatora. Oe moj, radi
se o tome to ne samo gradovi nego i sela s one strane Alpa osjeaju najvee
zadovoljstvo u podastiranju... aj!... (Oto je poduavao i tipanjima) ...to jest,
jedan poniava drugoga. U naim je krajevima tako. Moe se mrziti stranca, ali vie od
sviju mrzi se susjeda. A ako nam stranac pomogne uiniti susjedu zlo, dobrodoao je.
Ali zato?
Zato to su ljudi nevaljali, govorio je moj otac, a oni iz Astija su nevaljaliji od
Crvenobradoga.
A tko je taj Crvenobradi? bjesnio je Fridrik.
To si ti, oe moj, tamo dolje te tako zovu, a s druge strane ne vidim u tome nikakva
zla, jer ti je brada uistinu crvena i odlino ti pristaje. A da su htjeli rei da ti je boje mjedi,
bi li ti se svialo Mjedobradi? Ja bih te jednako volio i potovao i kad bi imao crnu bradu,
ali budui da je crvena, ne vidim zato se mora nervirati to te zovu Crvenobradi. Ono
to sam ti htio rei, da se nisi naljutio zbog brade, jest da mora ostati miran jer se, po
meni, nikada nee svi udruiti protiv tebe. Boje se kako bi, ako pobijede, jedan od njih
postao jaim od drugih. Pa im je onda bolje s tobom. Ne bude li traio da ti previe
plaaju.
Ne vjeruj svemu onome to ti kae Baudolino, smijao se Oto. Momak je laljiv po
prirodi.
Ne gospodine, odgovorio je Fridrik, kad je rije o Italiji obino kae najprimjerenije
stvari. Recimo, sad nas ui kako je naa jedina mogunost s talijanskim gradovima -
podijeliti ih to je vie mogue. Samo to nikada ne zna tko je s tobom, a tko s druge
strane!

~ 28 ~
 Knjigoteka

Ako je na Baudolino u pravu, podsmjehivao se podrugljivo Rainaldo iz Dassela,

hoe li stati uz tebe ili protiv tebe ne ovisi o tebi, nego o gradu kojemu toga trenutka
ele nanijeti zlo.
Baudolinu je bilo ao toga Fridrika koji, velik, debeo i moan, ipak nije uspijevao
prihvatiti nain razmiljanja tih podanika. I uz to, provodio je vie vremena na
talijanskom poluotoku nego u svojim zemljama. On voli na narod, govorio si je
Baudolino, i ne razumije zato ga izdaju. Moda ga zato i ubija, poput ljubomornog mua.
U mjesecima nakon povratka, Baudolino je imao malo prilika viati Fridrika, koji je
pripremao zemaljski sabor u Regensburgu i zatim drugi u Wormsu. Morao je
udobrovoljiti dvojicu vrlo opasnih roaka, Henrika Lava, kojemu je konano
dao vojvodstvo Bavarske i Henrika Jasormigotta, za kojega je naprosto izmislio
vojvodstvo Austrije. Poetkom proljea sljedee godine, Oto je najavio Baudolinu kako e
u lipnju svi krenuti za Herbipolis, gdje e se Fridrik sretno oeniti. Car je ve imao enu,
od koje se bio rastavio nekoliko godina ranije i sada je namjeravao oeniti Beatrice iz
Burgundije, koja mu je u miraz donosila tu grofoviju, sve do Provanse. Uz takav miraz,
Oto i Rahewino su mislili da je rije o braku iz interesa, a u tom se duhu i Baudolino,
opskrbljen novom odjeom kao to je sretna prigoda nalagala, pourio vidjeti svog
pooima pod ruku s burgundskom usidjelicom, poeljnijom zbog dobara svojih
predaka nego zbog vlastite ljepote.

Bio sam ljubomoran, priznajem, govorio je Baudolino Niketasu. Napokon, tek sam
nedavno pronaao drugog oca i evo ve mi ga, makar djelomino, otima maeha.
Ovdje Baudolino uini stanku, pokaza neku zbunjenost, prstom prijee preko oiljka
pa zatim otkri stranu istinu. Stigao je na mjesto vjenanja i vidio da je Beatrice iz
Burgundije dvadesetogodinja djevojka izuzetne ljepote - ili se barem njemu takvom
uinila, pa nakon to ju je ugledao vie nije uspijevao pomaknuti ni jedan mii i zurio je
u nju raskolaenih oiju. Imala je kosu blistavu poput zlata, prelijepo lice, usta mala i
crvena poput zrelog ploda, zube bijele bjelcate i dobro poredane, uspravan stas, edan
pogled, svijetle oi. Srameljiva i uvjerljiva u govoru, vitka tijela, izgledalo je kao da
sjajem svoje ljupkosti gospodari svima koji su je okruivali. Umijela se prikazati (to je
najvea vrlina budue kraljice) podlonom muu, pokazivala mu je da ga se boji kao
gospodara, ali bila je i njegovom gospodaricom pokazujui mu svoju volju supruge; inila
je to toliko ljupko da bi svaka njena molba bila odmah shvaena kao zapovijed. Ako bi se
htjelo neto dodati njoj u pohvalu, trebalo bi rei kako je bila upuena u knjievnost,
vjeta u sviranju i najljupkija u pjevanju. Tako, zavravao je Baudolino, nosei
ime Beatrice, uistinu je bila najblaenija.
Niketasu je malo trebalo pa da shvati kako se mladi na prvi pogled zaljubio u
maehu, samo - budui da se zaljubio prvi put - nije znao to mu se to dogaa. Kad se
seljai zaljubi prvi put u seljanicu s pritiima, ve je to blistav i nesnosan dogaaj,
a zamislimo to je moglo znaiti seljaku zaljubiti se po prvi put u dvadesetogodinju
caricu, koe bijele poput mlijeka.
Baudolino je odmah shvatio da ono to osjea predstavlja neku vrstu potkradanja oca
i pokuavao se uvjeriti kako je, zbog njene mladosti, gleda kao sestru. Zatim je, iako nije
uio mnogo moralne teologije, shvatio kako mu nije doputeno voljeti ni sestru - barem
ne takvim intenzitetom strasti i srsima kakve mu je pogled na Beatrice izazivao. Spustio
je dakle glavu pocrvenjevi upravo kad je Beatrice, kojoj je Fridrik predstavljao svoga
malog Baudolina (udan i najvoljeniji vragolan iz padske nizine, kako je rekao), njeno
pruila ruku i gladila ga najprije po obrazu, a zatim po glavi.

~ 29 ~
 Knjigoteka

Baudolino se gotovo onesvijestio, osjetio je kako se oko njega sve zamrauje, a ui mu

zvone kao uskrnja zvona. Probudila ga je teka Otova ruka kojom ga je lupkao po vratu i
gunao kroz zube: Na koljena, ivino! Sjetio se da je pred svetom i rimskom caricom,
takoer i kraljicom Italije, savio je koljena i od tog se trenutka vladao kao savreni
dvorski ovjek, osim to nou nije uspijevao zaspati i umjesto da slavi zbog tog
neobjanjivog puta u Damask, plakao je zbog nesnosnog ara te nepoznate strasti.

Niketas je promatrao svog lavovskog sugovornika, cijenio je tankoutnost njegova

izraza, suzdranu retoriku na gotovo knjievnom grkom i pitao se pred kakvim se to
stvorenjem nalazi, sposobnim upotrijebiti jezik uvara volova kad govori o seljacima, i
onaj kraljeva kad govori o vladarima. Ima li duu, pitao se, taj lik koji zna skrenuti
vlastitu priu kako bi izrazio razliite due? A ako ima razliite due, kroz usta koje od
njih e mi ikada ispriati istinu?

~ 30 ~
 Knjigoteka

5.

Baudolino daje mudre savjete Fridriku

Narednog je jutra grad jo uvijek bio pokriven jednim jedinim oblakom dima. Niketas
je kuao neto voa, uznemireno je koraao prostorijom, a zatim je upitao Baudolina
moe li se nekoga od enovljana poslati potraiti onoga Archita, koji bi mu trebao
oistiti lice.
Ma gledaj ti to, govorio si je Baudolino, ovaj je grad otiao k vragu, na ulicama kolju
ljude, jo prije dva dana isti ovaj ovdje bio je u opasnosti da izgubi cijelu obitelj, a sada
eli nekoga tko e mu oistiti lice. Vidi se da su ljudi iz palae, u ovom pokvarenome
gradu, naueni na ovakav nain - Fridrik bi nekog takvog ve izbacio kroz prozor.
Kasnije je stigao Archita, s koaricom srebrnih instrumenata i posudica s
najneoekivanijim mirisima. Bio je umjetnik koji bi najprije omekavao lice toplim
suknom, zatim bi ga stao pokrivati kremama za omekavanje, potom gladio kako bi
ga oistio od svake neistoe i najzad pokrio bore bjelilom, lagano obojio oi i blago
zarumenio usta, depilirao unutranjost uiju, a da se i ne govori o onome to je inio
bradi i kosi. Niketas je bio zatvorenih oiju, milovan tim znalakim rukama, uljuljkivan
Baudolinovim glasom koji je i dalje priao svoju pripovijest. Baudolino bi povremeno
zastajao, kako bi shvatio to taj majstor ljepote upravo ini, primjerice, kada bi iz neke
posudice vadio gutericu, rezao joj glavu i rep, sjeckao je dok je ne bi gotovo samljeo i
smjesu stavio kuhati u loni ulja. Kakvo je to pitanje, bio je to uvarak za odravanje na
ivotu ono malo vlasi koje je Niketas jo nosio na glavi i uinio ih sjajnima i miriljavima.
A one ampulice? Bile su to esencije mukatnog oraha ili kardamona, ili ruine vodice, a
svaka od njih davala bi krepkost nekom dijelu lica; ona krema od meda bila je za jaanje
usana, a ona druga, iju tajnu nije mogao otkriti, za uvrivanje desni.
Na kraju je Niketas bio divota, kakva je i trebao biti sudac od Vela i logotet tajni, i
gotovo preporoen, blistao je vlastitim svjetlom tog blijedog jutra, na rastuenoj
pozadini zadimljenog Bizanta u agoniji. A Baudolino je osjeao odreenu suzdranost u
prianju o svom ivotu adolescenta u samostanu Latina, hladnom i negostoljubivom,
gdje ga je Otovo zdravlje prisiljavalo da s njim dijeli obroke sainjene od kuhanog povra
i pokoje juhice.

Baudolino je te godine malo vremena mogao provesti na dvoru (po kojemu je, kada bi
bio tamo, uvijek tumarao bojaljivo, a istovremeno eljan susresti Beatrice i bio je ljuta
bol). Fridrik je najprije morao srediti raune s Poljacima (Polanos de Polunia, pisao je
Oto, gens quasi barbara ad pugnandum promptissima), u oujku je odredio novi zemaljski
sabor u Wormsu kako bi pripremio jo jedan silazak u Italiju, gdje je, uobiajeno, Milano
sa svojim satelitima postajao sve samovoljniji, potom zemaljski sabor u Herbipolisu u
rujnu, u Besanconu u listopadu; sve u svemu, izgledalo je kao da ima avla u tijelu.
Baudolino je najvema ostajao u opatiji Marimonda s Otom, nastavljao je svoje uenje s
Rahewinom i bio je prepisiva sve boleljivijemu biskupu.
Kada su stigli do one knjige Chronica u kojoj se pripovijeda o Presbyteru Johannesu,
Baudolino ga je upitao to znai biti kraninom sed Nestorianus. Zar su dakle ti
nestorijanci malo bili krani a malo ne?

~ 31 ~
 Knjigoteka

Sinko moj, istinu govorei, Nestorije je bio heretik, ali mu dugujemo mnogo
zahvalnosti. Znaj da su u Indiji, nakon propovijedanja apostola Tome, nestorijanci branili
kransku vjeru, sve do granica onih dalekih zemalja iz kojih dolazi svila. Nestorije je
poinio samo jednu, iako vrlo teku pogreku prema Isusu Krisu Naem Gospodinu i
njegovoj najsvetijoj majci. Gledaj, mi vrsto vjerujemo da postoji jedinstvena boanska
priroda i da se Trojstvo svejednako, u jedinstvu te prirode, sastoji od tri razliite osobe,
Oca, Sina i Duha Svetoga. Ali osim toga vjerujemo kako su u Kristu samo jedna osoba,
ona boanska, i dvije prirode, ona ljudska i ona boanska. Nestorije je meutim tvrdio
kako su u Kristu, da, dvije prirode, ljudska i boanska, ali i dvije osobe. Prema tomu,
Marija je rodila samo ljudsku osobu, pa je se nije moglo proglasiti majkom Boga nego
samo majkom Krista ovjeka, ne Theotokos, ili bogorodicom, onom koja je rodila Boga,
nego u najboljem sluaju Christotdkos.
Je li loe tako misliti?
l jest loe i nije loe... Oto je gubio strpljenje. Svetu Djevicu moe jednako voljeti i
ako o njoj misli kao Nestorije, ali je sigurno da joj tako ukazuje manje potovanja. A
osim toga, osoba je pojedinana bit racionalnog bia, pa ako su u Kristu bile dvije osobe
jesu li tada bile dvije pojedinane biti dvaju racionalnih bia? Gdje emo zavriti idui
tim putem? Govoriti kako je Isus jednog dana mislio na jedan nain, a drugog na
drugi? Govorei to ne mislim kako je Presbyter Johannes vjerolomni heretik, ali bilo bi
vrlo dobro da stupi u vezu s kranskim carem koji bi ga naveo da cijeni pravu vjeru, a
budui da je zasigurno astan ovjek ne bi mogao ne preobratiti se. Ali sigurno je, ako se
ne prihvati prouavanja malo teologije nikada nee shvatiti te stvari. Ti si bistar,
Rahewino je dobar uitelj kad je rije o itanju, pisanju, pomalo raunanju i znanju
ponekog gramatikog pravila, ali trivij i kvadrivij su sasvim druge stvari; kako bi stigao
do teologije morao bi prouavati dijalektiku, a to su stvari koje nee moi nauiti ovdje
u Morimondu. Trebat e otii u neki studium, u kolu kakvih ima u velikim gradovima.
Ali ja ne elim ii u neki studium za koji ak ni ne znam to je.
Kad bude shvatio to je to, bit e zadovoljan to si tamo otiao. Vidi sine moj, svi
obiavaju rei da se ljudsko drutvo temelji na trima silama: ratnicima, sveenicima i
seljacima, i moda je to bilo istina do juer. Ali ivimo u novom vremenu, u kojemu
jednako vanim postaje uen ovjek, ak i ako nije sveenik, koji prouava pravo,
filozofiju, kretanje zvijezda i mnoge druge stvari i ne polae uvijek raune o onome to
radi ni svome biskupu ni svome kralju. A ti studia koji se malo po malo pojavljuju u
Bologni ili Parizu, mjesta su na kojima se njeguje i prenosi znanje, koje je jedan oblik
moi. Ja sam bio uenik velikog Abelarda, neka Bog ima milosti prema tom ovjeku koji
je mnogo grijeio, ali i mnogo propatio i ispatao. Nakon nesree, kada je zbog osvete
pune mrnje bio lien svoje mukosti, postade sveenikom i opatom i ivjee daleko od
svijeta. Ali na vrhuncu svoje slave bio je uitelj u Parizu, studenti su ga oboavali,
a monici potovali upravo zbog njegova znanja.
Baudolino si je govorio kako nikada ne bi napustio dota, od kojega je i dalje uio
mnoge stvari. Ali prije nego to je drvee procvjetalo etvrti put otkako ga je bio susreo,
Oto se ve sveo na iak, od malarine groznice, bolova u svim zglobovima, krvarenja iz
grudi i naravno, od bolesti kamenca. Brojni lijenici, meu kojima neki arapski i neki
idovski, dakle najbolje to je jedan kranski car mogao ponuditi biskupu, mrcvarili su
njegovo ve slabo tijelo nebrojenim pijavicama, ali - zbog razloga koje te mudre glave
nisu mogle sebi rastumaiti - nakon to su mu izvukli gotovo svu krv bilo je gore nego da
su mu je bili ostavili.
Oto je pozvao k uzglavlju najprije Rahewina, kako bi mu povjerio nastavak svoje
pripovijesti o Fridrikovim junakim djelima, govorei mu kako je to lako: neka ispria

~ 32 ~
 Knjigoteka

injenice i stavi caru u usta razgovore izvuene iz antikih tekstova. Zatim je pozvao
Baudolina. Puer dilectissimus, rekao mu je, ja odlazim. Moglo bi se rei i da se vraam, i
nisam siguran koji je izraz prikladniji, jednako kao to nisam siguran je li tonija moja
pria o dva grada ili ona o Fridrikovim junatvima... (Razumije gospodine Niketas,
govorio je Baudolino, ivot djeaka moe biti obiljeen ispovijeu umirueg uitelja, koji
vie ne zna razlikovati dvije istine.) Nisam ba zadovoljan to u otii ili se vratiti, ali
tako se svia Gospodinu, a raspravljajui o njegovim odlukama ipak se izlaem opasnosti
da me ovoga asa oine gromom, pa je stoga bolje iskoristiti ovo malo vremena to mi ga
ostavlja. Sluaj. Ti zna da sam pokuavao objasniti caru prava gradova s one strane
Pirinejskih Alpa. Car ne moe uiniti drugo nego podvri ih svojoj vlasti, ali ima naina i
naina priznavanja pokornosti, i moda se moe pronai nain koji nije opsada i pokolj.
Dakle, ti kojega car slua, a koji si ipak dijete onih krajeva, uini togod moe kako bi
pomirio potrebe naega gospodara s onima tvojih gradova, tako da umre to je mogue
manje ljudi i svi na kraju budu zadovoljni. Da bi to postigao, mora nauiti razmiljati
kako Bog odreuje, i zatraio sam od cara da te poalje uiti u Pariz. Ne u Bolognu, gdje
se bave samo pravom, a takav lopov kakav si ti ne smije gurati nos u pandektu, jer
se Zakonu ne moe lagati. U Parizu e prouavati retoriku i itati pjesnike: retorika je
umijee dobrog kazivanja onoga to nije sigurno da je istina, a pjesnici imaju dunost
izmiljati lijepe lai. Bilo bi dobro da zatim malo prouava i teologiju, ali nemoj
pokuavati postati teologom, zato to se sa stvarima Boga svemoguega ne treba aliti.
Ui dovoljno kako bi kasnije ostavio dobar dojam na dvoru, gdje e zasigurno postati
ministerijalcem, to je najvie emu sin seljaka moe teiti; kao vitez, bit e dorastao
mnogim plemiima i moi e vjerno sluiti svome pooimu. Sve to uini meni u spomen
i neka mi Isus oprosti ako sam nehtijui upotrijebio njegove rijei.
Zatim ispusti hropac i ostade nepomian. Baudolino se ba spremao zatvoriti mu oi,
vjerujui kako je ispustio posljednji dah, ali iznenada Oto ponovno otvori usta i proapta,
koristei posljednju snagu: Baudolino, upamti kraljevstvo Presbytera Johannesa. Samo
traei ga, bojne zastave kranstva moi e otii s one strane Bizanta i Jeruzalema. uo
sam te kako izmilja mnoge prie kojima je car povjerovao. Pa dakle, ako nema drugih
vijesti o tom kraljevstvu, izmisli ih. Pazi, ne traim od tebe da svjedoi o onome to
smatra lanim, to bi bio grijeh, nego da lano svjedoi o onome za to vjeruje da je
istina - a to je in pun vrlina, jer zamjenjuje nedostatak dokaza o neemu to zasigurno
postoji ili se dogodilo. Molim te, sigurno postoji neki Johannes, potomak Mudraca, s one
strane zemalja Perzijanaca i Armenaca, dalje od Bacte, Ecbatana, Persepolisa, Sue
i Arbele... Natjeraj Fridrika na istok, jer odande dolazi svjetlost koja e ga obasjati kao
najveeg meu svim kraljevina... Izvuci cara iz one kaljue koja se protee od Milana do
Rima... Mogao bi sve do smrti ostati oblijepljen njome. Neka se dri podalje
od kraljevstva u kojemu nareuje i papa. Bit e uvijek napola car. Upamti, Baudolino...
Presbyter Johannes... Put Istoka...
Ali zato to govori meni, uitelju, a ne Rahewinu?
Zato to Rahewino nema mate, moe ispriati samo ono to je vidio, a mnogo puta
niti to, jer ne razumije to je vidio. Ti meutim moe zamisliti ono to nisi vidio. Oh,
kako to da je postalo tako mrano?
Baudolino, budui da je bio laljivac, rekao mu je neka se ne uznemiruje, jer se sputa
no. Upravo kada je odzvonilo podne, Oto ispusti utaj iz ve hrapava grla, a oi mu
ostadoe otvorene i nepomine, kao da gleda svoga Patera Ivana na prijestolju.
Baudolino mu ih je zatvorio i isplakao iskrene suze.

~ 33 ~
 Knjigoteka

Tuan zbog Otove smrti, Baudolino se na nekoliko mjeseci vratio Fridriku. Isprva se
tjeio milju kako e, videi ponovno cara, vidjeti i caricu. Vidje je, i jo se vie rastui. Ne
zaboravimo da se Baudolino pribliavao svojoj sedamnaestoj godini i ako je prije
njegova zaljubljenost mogla izgledati kao djetinjasti nemir, o kojemu je i on sam maloto
shvaao, sada je ona postajala svjesnom eljom i dovrenom patnjom.
Kako ne bi ostao venuti na dvoru, uvijek je slijedio Fridrika u logor i bio svjedokom
stvari koje mu se uope nisu sviale. Milanci su po drugi put razorili Lodi; najprije su ga
opljakali, odvodei ivotinje, stonu hranu i pokustvo iz svake kue, potom su sve
Lodijce prognali izvan zidina i rekli im da e ih, ako ne odu tamo gdje je vrag rekao laku
no, sve propustiti preko otrice maa, ene, starce i djecu, ukljuujui i onu jo u
kolijevkama. Lodijci su u gradu ostavili samo pse i krenuh put sela, pjeke po kii, ak i
gospoda koja su ostala bez konja, ene s djeicom oko vrata, ponekad bi padali po cesti,
ili bi se protiv volje otkotrljali u jarke. Sklonili su se izmeu Adde i Serija, gdje su na
jedvite jade pronali bijedne nastambe u kojima su spavali jedni na drugima.
To nije posve umirilo Milance, vratili su se u Lodi, zarobili one malobrojne koji ne
htjedoe otii, odrezali su svu vinovu lozu i raslinje, a potom zapalili kue, pobivi
najveim dijelom ak i pse.
To nisu stvari koje jedan car moe podnijeti i evo zbog ega se Fridrik jo jednom
spustio u Italiju, s velikom vojskom sastavljenom od Burgundijaca, Lotarinana, eha,
Maara, vaba, Franaka i svih ostalih koje je mogue zamisliti. Najprije je u
Montegezzoneu ponovno utemeljio Lodi, zatim se ulogorio ispred Milana, oduevljeno
potpomognut Pavijcima i Kremonjanima, Pizancima, Lukeanima, Firentincima i
Sijenjanima, Vientincima, Trevianima, Padovancima, Ferrarcima, Ravenjanima,
Modenjanima i tako dalje, svima udruenima s carem, samo kako bi ponizili Milano.
I uistinu su ga bili ponizili. Krajem ljeta grad se predao, i kako bi ga spasili, Milanci su
se podvrgli obredu koji je ponizio i samoga Baudolina, koji s Milancima nije imao
nikakvih veza. Pobijeeni su proli u alosnoj povorci ispred svoga gospodara, kao netko
tko moli za oprost, svi bosih nogu i odjeveni u vree, ukljuujui i biskupa, s vojnicima
koji su maeve nosili objeene o vratu. Fridrik, koji je u tome trenutku ponovno postao
velikodunim, dao je ponienima poljubac mira.
Je li vrijedilo truda, govorio si je Baudolino, biti toliko drzak prema Lodijcima, a
potom tako spustiti gae? Vrijedi li truda ivjeti u ovim krajevima, gdje svi kao da su se
zavjetovali na ubojstvo, i jedni drugima pomau ubijati se? elim otii odavde. Zapravo
se elio udaljiti i od Beatrice, jer, konano, negdje je bio proitao da udaljenost ponekad
moe donijeti ozdravljenje od ljubavne bolesti (ali jo nije bio proitao druge knjige
u kojima se, suprotno tome, govori kako upravo udaljenost potpiruje vatru strasti). Tako
je otiao do Fridrika, kako bi ga podsjetio na Otov savjet da ga poalje u Pariz.

Cara je naao tunog i gnjevnog, hodao je naprijed natrag po sobi, dok je u kutu
Rainaldo iz Dassela ekao da se smiri. Fridrik se u jednom trenutku zaustavi, pogleda
Baudolina u oi i ree mu: Ti si mi svjedok, mome, ja se muim kako bih gradove Italije
stavio pod samo jedan zakon, ali svaki put moram poinjati iz poetka. Moda je moj
zakon pogrean? Tko mi kae da je moj zakon pravedan? A Baudolino, gotovo bez
razmiljanja: Gospodaru, ako pone tako razmiljati nikada nee s time prestati; no
car upravo zbog toga postoji, on nije car zato to mu dolaze pravedne zamisli, nego su
zamisli pravedne zato jer dolaze njemu, i gotovo. Fridrik ga pogleda, zatim ree
Rainaldu: Ovaj momak govori bolje od svih vas! Kad bi se ove rijei samo preokrenule u
dobar latinski, inile bi se udesnima!

~ 34 ~
 Knjigoteka

Quod principi plaquit legis habet vigore, to jest, ono to se svia princu ima snagu
zakona, ree Rainaldo iz Dassela. Da, zvui vrlo mudro i konano. Ali trebalo bi to
napisati u Evanelju, kako ih inae sve uvjeriti da prihvate tu prekrasnu misao?
Lijepo smo vidjeli to se dogodilo u Rimu, govorio je Fridrik, ako dopustim da me
papa pomae, priznajem ipso facto kako je njegova mo vea od moje, zgrabim li papu za
vrat i bacim ga u Tiber, postajem bi Boji kojeg ni Atila dobroduni... Gdje u dovraga
nai nekoga tko moe odrediti moja prava, a da si ne zamilja kako je iznad mene? Ne
postoji takav na svijetu.
Moda ne postoji takva mo, rekao mu je tada Baudolino, ali postoji znanje.
to hoe rei?
Kada mi je biskup Oto priao to je to studium, objasnio mi je da te zajednice uitelja i
uenika djeluju za svoj raun: uenici dolaze iz cijeloga svijeta i nije vano tko je njihov
vladar; oni plaaju svoje uitelje, koji dakle ovise samo o svojim uenicima. Tako stoje
stvari s uiteljima prava u Bologni, a jednako se ve odvija i u Parizu, gdje su uitelji
najprije poduavali u katedralskoj koli, pa su dakle ovisili o biskupu, potom su jednog
lijepog dana otili poduavati na planinu svete Genoveve, gdje nastoje otkriti istinu ne
sluajui ni biskupa ni kralja.
Da sam njihov kralj, lijepo bih ja njima pokazao. Pa to i da bude tako?
Bilo bi tako kad bi ti napravio zakon u kojem priznaje da su uitelji u Bologni uistinu
neovisni o bilo kojoj vlasti, o tebi ili o papi, ili o bilo kojem drugom gospodaru i jedino su
u slubi Zakona. Jednom kad budu odlikovani tom au, jedinstvenom na svijetu, oni e
potvrditi kako je - prema pravinom razlogu, prirodnom razumu i tradiciji - jedini zakon
onaj rimski, i jedini koji ga zastupa je sveti rimski car - i da naravno, kao to je
tako dobro rekao gospodin Rainaldo, quod principi plaquit legis habet vigorem.
A zato bi oni to morali rei?
Zato to im ti zauzvrat daje pravo da to mogu rei, a to nije malo. Tako si zadovoljan
ti, zadovoljni su oni i, kao to je govorio moj otac Gagliaudo, svi ste sigurni sa svih
strana.
Nee prihvatiti da uine takvo to, gunao je Rainaldo.
Hoe, ozarilo se Fridrikovo lice, ja ti kaem da e prihvatiti. Osim to najprije oni
moraju dati tu izjavu, a zatim im ja dajem neovisnost, inae e svi misliti da su to
napravili kako bi platili moj dar.
Po meni, ak i da se situacija preokrene, bude li netko htio rei da ste se dogovorili,
rei e to svejedno, sumnjiavo je komentirao Baudolino. Ali htio bih vidjeti tko bi to
ustao i rekao da doktori prava iz Bologne ne vrijede ni piljiva boba, nakon to je ak i
car otiao ponizno zatraiti od njih miljenje. U tom sluaju, ono to bi rekli jest
Evanelje.
I bilo je upravo tako, te iste godine u Roncagli, gdje je po drugi put bio veliki zemaljski
sabor. Za Baudolina je to bila prije svega velika predstava. Kao to mu je Rahewino
objanjavao - kako ne bi mislio da je sve ono to vidi samo cirkuska igra, s barjacima koji
su posvuda vijorili, grbovima, obojenim atorima, trgovcima i komedijaima - Fridrik je
na jednoj strani rijeke Po dao ponovno sagraditi tipian rimski logor, kako bi podsjetio
da njegovo dostojanstvo dolazi iz Rima. U sredini logora bio je njegov carski ator, poput
hrama, okruen atorima feudalaca, vazala i podvazala. S Fridrikove su strane bili
nadbiskup iz Kolna, biskup iz Bamberga, Daniel iz Praga, Corrado iz Auguste i ostali. S
druge su strane rijeke glavni izaslanik apostolske stolice, patrijarh iz Acquileje,
nadbiskup iz Milana, biskupi iz Torina, Albe, Ivreje, Astija, Novare, Vercellija, Terdone,
Pavije, Coma, Lodija, Cremone, Piacenze, Reggia, Modene, Bologne i tko se vie sjea tko
jo. Sjedei na tom velianstvenom i doista opem zboru, Fridrik je zapoeo razgovore.

~ 35 ~
 Knjigoteka

Ukratko (rekao je Baudolino, kako ne bi Niketasa zamarao remek-djelima carskog,

pravnikog i crkvenog govornitva), car je bio pozvao etvoricu najuvenijih doktora iz
Bologne, uenika velikoga Irnerija, da iskau neosporno nauno miljenje o njegovim
moima; trojica od njih, Bulgaro, Jacopus i Hugo iz Porta Ravegnane, izrazili su se onako
kako je Fridrik htio, to jest da se pravo cara temelji na rimskom zakonu. Razliitog je
miljenja bio samo onaj Martinus.
Kojemu je Fridrik sigurno dao iskopati oi, komentirao je Niketas.
Ba i ne, gospodine Niketas, odgovorio mu je Baudolino, vi romari kopate oi
ovome i onome i zaboravljajui svoga velikoga Justinijana, vie ne shvaate gdje pravo
jest. Odmah zatim Fridrik je proglasio Constitutio Habita, kojim se priznavala autonomija
bolonjskog uilita, a ako je uilite bilo autonomno, Martinus je mogao rei ono to je
htio i ak mu ni car nije mogao skinuti niti dlaku s glave. Jer ako bi mu je skinuo,
onda doktori vie nisu autonomni, ako nisu autonomni njihov sud ne vrijedi nita, a
Fridrik se izlae opasnosti da ga proglase uzurpatorom.
Odlino, mislio je Niketas, gospodin Baudolino mi eli sugerirati kako je carstvo
zapravo osnovao on, i da je - koju god reenicu on izgovorio - njegova mo bila tolika da
bi postajala istinom. Posluajmo ostatak.
U meuvremenu su uli enovljani i donijeli koaricu voa, jer je bila polovica dana i
Niketas se morao okrijepiti. Rekli su kako se pljaka nastavlja i da je bolje jo ostati u
kui. Baudolino je ponovno poeo pripovijedati.

Fridrik je zakljuio da, ako jo gotovo golobradi djeak kojega poduava budala kakva
je Rahewino, gaji tako otroumne misli, tko zna to e se dogoditi ako ga uistinu poalje
uiti u Pariz. Zagrli ga s ljubavlju, preporuujui mu da stvarno postane uenim, budui
da on, zbog briga oko vladanja i vojnih pothvata, nikada nije imao vremena izobraziti se
kako je trebalo. Carica se oprostila od njega poljupcem u elo (zamislimo
samo Baudolinovu nesvjesticu), rekavi mu (ta izvanredna ena, iako velika dama i
kraljica, znala je itati i pisati): I pii mi, priaj mi o sebi i to ti se dogaa. ivot na
dvoru je dosadan. Tvoja e mi pisma biti utjeha.
Pisat u, kunem se, rekao je Baudolino, sa arom koji je trebao izazvati sumnju kod
nazonih. Nitko od prisutnih nije posumnjao (tko se jo brine za uzbuenje momka koji
upravo odlazi u Pariz?), osim moda Beatrice. Naime, pogledala ga je kao da ga vidi prvi
put i vrlo bijelo lice prekrije joj se iznenadnim rumenilom. Ali Baudolino je, uz naklon
koji ga je prisiljavao gledati u pod, ve napustio dvoranu.

~ 36 ~
 Knjigoteka

6.

Baudolino odlazi u Pariz

Baudolino je stigao u Pariz s izvjesnim zakanjenjem, jer se u te kole ulazilo i prije

etrnaeste godina, a on ih je imao dvije vie. Ali mnoge je stvari ve bio nauio od Ota, pa
si je mogao dopustiti da ne prati sve poduke kako bi radio neto drugo, kao to e se
vidjeti.
Doputovao je s jednim prijateljem, sinom viteza iz Kolna, kojem je bilo drae posvetiti
se slobodnim znanostima nego vojsci, ne bez srdbe svoga oca, ali uz podrku majke koja
je uznosila njegove vrline vrlo rano sazrelog pjesnika, tako da je Baudolino zaboravio,
ako je ikada i znao, njegovo pravo ime. Zvao ga je Poeta, jednako kao i svi drugi koji su ga
kasnije upoznali. Baudolino je prilino brzo otkrio da Poeta nije nikada napisao nijednu
pjesmu, nego je samo govorio kako bi ih htio pisati. Budui da je uvijek recitirao tue
pjesme, na kraju se ak i otac uvjerio kako sin treba slijediti Muze i pustio ga je otii,
dajui mu u dep tek toliko da preivi, s posve pogrenom predodbom kako je ono malo
koliko je dostajalo za ivot u Kolnu dovoljno ili previe za ivot u Parizu.
im je stigao, Baudolino je jedva ekao da poslua caricu i napisao joj je nekoliko
pisama. U poetku je vjerovao kako e, odazivajui se tom pozivu, smiriti svoje strasti, ali
je primijetio koliko je bolno pisati, a ne moi joj rei ono to uistinu osjea, sastavljajui
savrena i uljudna pisma u kojima je opisivao Pariz, grad ve bogat lijepim crkvama, u
kojemu se udisao najbolji zrak, s nebom irokim i vedrim, osim kada je kiilo, ali to
nije bilo vie od jednom ili dvaput dnevno i za nekoga tko je dolazio iz gotovo vjene
magle bilo je to mjesto vjenoga proljea. Tu je tekla krivudava rijeka s dva otoka u
sredini i vodom odlinom za pie, a odmah iza zidina protezala su se mirisna mjesta,
poput livade u blizini opatije svetog Germana, gdje su se provodila prekrasna
poslijepodneva u igranju loptom.
Ispriao joj je o svojim mukama prvih dana, jer je trebalo pronai sobu koju e dijeliti
sa svojim prijateljem, a da ih stanodavci ne pokradu. Uz visoku cijenu pronali su
prilino prostranu prostoriju, s jednim stolom, dvije klupe, policama za knjige i
sandukom. U njoj se nalazio visoki krevet s perinom iz nojeva perja i jo jedan nii na
kotaiima, s perinom iz gujeg perja, koji bi danju bivao sakriven ispod onog veeg.
Pismo nije govorilo kako je, nakon kratkog kolebanja oko podjele kreveta, odluio da e
svake veeri njih dvojica igrati ah za udobniji krevet, jer se na dvoru ah smatrao igrom
koja se ba ne preporuuje.
Drugo je pismo govorilo kako se budio ranom zorom, jer su poduke poinjale u sedam
i trajale do kasnog poslijepodneva. Na sluanje uitelja pripremao se dobrim obrokom
kruha i zdjelom vina, u nekoj vrsti tale u kojoj je bilo hladnije nego vani, budui da su
sjedili na malo slame na zemlji. Beatrice je bila ganuta i preporuila je neka ne krtari na
vinu, inae se momak cijeloga dana osjea posve iscrpljenim, i neka si uzme slugu,
ne samo da bi mu nosio knjige koje su vrlo teke, a da ih nosi sam nedostojno je osobe od
poloaja, nego koji bi mu i kupovao drva i na vrijeme zapalio ognjite u sobi, kako bi
naveer bila ugodno topla. A za sve te trokove poslala je etrdeset solida iz Sue,
s kojima se moglo kupiti vola.

~ 37 ~
 Knjigoteka

Sluga nije uzet i drva nisu kupljena, jer su nou sasvim dostajale dvije perine, a iznos
je potroen pametnije, s obzirom na to da su se veeri provodile u krmama koje su bile
izvrsno zagrijane, a doputale su okrepljivanje nakon cijelog dana uenja, uz pipkanje
posluiteljica po stranjicama. Osim toga, na tim mjestima ivahne okrepe kakva su bila
Srebrni tit, eljezni kri, ili Kod tri kandelabra, izmeu jednog i drugog vra
okrjepljivalo se patetama od svinje ili kokoi, peenjem od dva goluba ili guske, a ako si
bio siromaniji, s filekima ili ovetinom. Baudolino je pomagao Poeti, bez prebijene pare,
kako ne bi ivio samo od fileka. Ali Poeta je bio skup prijatelj, jer je koliina vina koju je
ispijao na oigled mravila onog vola iz Sue.
Preskoivi te pojedinosti, Baudolino je preao na opisanje svojih uitelja i lijepih
stvari koje je uio. Beatrice je bila vrlo prijemljivija za ta otkria koja su joj omoguavala
da zadovolji svoju elju za znanjem i vie je puta itala pisma u kojima joj je Baudolino
priao o gramatici, dijalektici, retorici, o aritmetici, geometriji, glazbi i astronomiji. No,
Baudolino se osjeao sve jadnijim, jer joj je preuivao i ono to ga je guilo u srcu i
sve ostale stvari koje je inio, a koje se ne mogu rei ni majci, ni sestri, ni carici, a jo
manje ljubljenoj eni.
Prije svega smo se igrali loptom, istina je, ali smo se i tukli s ljudima iz opatije svetog
Germana, ili s uenicima razliitog porijekla, ili recimo Pikardijci protiv Normana, i
vrijeali smo se na latinskom, kako bi svatko shvatio da ga vrijea. Sve ove stvari nisu
se sviale Gran Prevostu, koji bi slao svoje strijelce da uhite one najnemirnije. Naravno,
uenici bi u tom asu zaboravljali sve podjele i udruivali se kako bi namlatili strijelce.
Nitko na svijetu nije bio potkupljiviji od Prevostovih strijelaca: dakle, ako bi neki
uenik bio uhien, svi su morali zavui ruku u torbu kako bi naveli strijelce da ga puste.
To je parika zadovoljstva inilo jo skupljima.
S druge strane, onoga koji nema ljubavnih doivljaja prijatelji ismijavaju. Naalost, za
jednoga uenika ene su bile najmanje dostupna stvar. Vialo se vrlo malo uenica i jo
su kruile legende o lijepoj Eloisi, koja je svog ljubavnika stajala rezanja uda, iako je
jedno kad si uenik, i stoga po definiciji na zlu glasu i teko te podnose, a drugo kad si
profesor, kao veliki i nesretni Abelard. U plaenoj se ljubavi nije moglo previe uivati,
jer je bila skupa pa je stoga trebalo biti blizu neke slukinjice u krmi ili neke puanke iz
etvrti, ali u etvrti je uvijek bilo vie uenika nego cura.
Osim ako si znao kruiti rastresena izgleda i pogleda uprtog na Ile de la Cite, i uspio
zavesti gospoe iz viih slojeva. Vrlo su eznutljive bile ene mesara iz Grevea koji,
nakon estite karijere u svome zanatu, vie nisu odstreljivali ivotinje nego su upravljali
tritem mesa, ponaajui se kao gospoda. Uz mua roenog za razmahivanje goveim
etvrtinama i u poznoj dobi stiglog do blagostanja, ene su bile osjetljive na
privlanost najljepih uenika. Ali te su dame odijevale raskone haljine ukraene
krznom, sa srebrnim remenima i nakitom, zbog ega ih je na prvi pogled bilo teko
razlikovati od raskonih prostitutki koje su se, iako su zakoni to zabranjivali, usuivale
odijevati na jednaki nain. To je uenike izlagalo zlosretnim nesporazumima, zbog kojih
bi ih kasnije prijatelji ismijavali.
Ako bi im ipak uspjelo osvojiti pravu gospou, ili naprosto neporonu djevojku, prije
ili kasnije muevi ili oevi bi to primijetili, pograbili bi ih rukama ako ne i orujem, i
bjeali bi mrtvi ili ranjeni, gotovo uvijek mu ili otac, a uenici bi se vraali zametati
svau s Prevostovim strijelcima. Baudolino nije nikoga ubio i obino se drao podalje
ak i od tunjava, ali je imao posla s jednim muem (i mesarom). Odvaan u ljubavi, ali
razborit u stvarima rata, kad je mu uao u sobu maui jednom od onih kuka za vjeanje
ivotinja, odmah je pokuao skoiti kroz prozor. Ali, dok je razumno procjenjivao visinu

~ 38 ~
 Knjigoteka

prije no to e se baciti, u tren je zadobio posjekotinu na obrazu, ukrasivi tako zauvijek

lice oiljkom dostojnim vojnika.
S druge strane, i osvojiti puanku nije bila svakodnevna stvar i zahtijevalo je duge
zasjede (na tetu poduka) i cijele dane motrenja s prozora, to je uzrokovalo dosadu.
Tada su se naputali snovi o zavoenju, a na prolaznike se izlijevala voda, ili se ene
gaalo ispuhivanjem graka iz puhaljke, ili se naprosto rugalo uiteljima koji bi ispod
prolazili, a ako bi se ovi naljutili slijedilo ih se u povorci do kue, bacalo im se kamenje u
prozore, jer su ipak uenici uvijek bili oni koji su ih plaali i imali su neka prava.

Baudolino je u stvari Niketasu govorio ono to je bio preutio Beatrici, a to je da je

upravo postajao jednim od onih klerika koji prouavaju slobodne znanosti u Parizu, ili
pravo u Bologni, ili medicinu u Salernu, ili magiju u Toledu, ali ni na jednome mjestu nisu
nauili dobre obiaje. Niketas nije znao bi li se sablaznio, zaudio ili zabavljao. U Bizantu
su postojale samo privatne kole za mlade iz imunih obitelji, gdje se od najranije dobi
uila gramatika, itala pobona djela i vrhunska djela klasine kulture; od jedanaeste
godine prouavala se poezija i retorika, uilo pisati na literarnim modelima predaka, i
to su rijei koje su upotrebljavali bile rjee, a sintaktike strukture sloenije, dralo ih
se spremnijima za sjajnu budunost u carskoj upravi. A kasnije, ili bi postajali
naunicima u nekom samostanu, ili bi od privatnih uitelja uili predmete poput prava ili
astronomije. No, uilo se ozbiljno, dok je izgledalo kao da se u Parizu uenici bave svime
osim uenjem.
Baudolino ga je ispravio: U Parizu se radilo vrlo mnogo. Na primjer, nakon prvih se
godina ve uzimalo uea u raspravama, a u raspravi se ui stavljati primjedbe ili davati
odreenja, to jest konano rjeenje neke zadae. Osim toga, ne smije misliti da su
uenicima poduke bile najvanije, niti da je krma bila mjesto gdje se samo gubilo
vrijeme. Ono to je lijepo u studiumu jest uenje, da, od uitelja, ali jo vie od
prijatelja, osobito onih starijih od tebe, kada ti prepriavaju ono to su proitali i ti
otkrije da svijet mora biti pun udesnih stvari, a kako bi ih sve upoznao, budui da ti
ivot nee dostajati za prelaenje cijele zemlje, ne preostaje ti nita drugo nego
proitati sve knjige.
Baudolino je kod Ota mogao proitati mnoge knjige, ali nije zamiljao da ih na svijetu
moe biti toliko kao u Parizu. Nisu bile svima na raspolaganju, ali su ga srea, ili pak
esto pohaanje poduka, upoznali s Abdulom.

Kako bih objasnio kakve veze Abdul ima s bibliotekama, moram se vratiti korak
unatrag, gospodine Niketas. Dakle, dok sam pratio poduku, kao i uvijek puui u prste
kako bih ih zagrijao, i smrznute stranjice jer je slama slabo titila od tog poda, sleenog
kao cijeli Pariz tih zimskih dana, jednoga sam jutra promatrao djeaka blizu sebe koji je
po boji lica nalikovao Saracenu, ali je imao crvenu kosu, to se Maurima ne dogaa. Ne
znam je li pratio poduku ili ganjao vlastite misli, ali imao je pogled izgubljen u praznini.
Ponekad bi drhtei skupljao odjeu na sebi, potom bi opet gledao po zraku, pa bi
iznenada nacrtao neto na ploici. Istegao sam vrat i primijetio kako je do polovice crtao
one kakice od muha kakva su arapska slova, a ostatak je pisao jezikom koji je nalikovao
latinskom ali to nije bio, i ak me podsjeao na narjeja mojih krajeva. Ukratko, kad
je poduka zavrila pokuao sam zapodjenuti razgovor; odgovorio je ljubazno, kao da je
ve neko vrijeme elio nai nekoga s kime e razgovarati; sprijateljili smo se, etali uzdu
rijeke i on mi je ispriao svoju priu.

~ 39 ~
 Knjigoteka

Dakle djeak se zvao Abdul, upravo kao neki Maurin, ali ga je rodila majka koja je
dolazila iz Hibernije, to je objanjavalo tu crvenu kosu, jer su takvi svi oni koji dolaze s
tog udaljenog otoka, a bije ih glas da su udni i sanjari. Otac je bio Provansalac, iz obitelji
koja se nakon osvojenja Jeruzalema smjestila s one strane mora, prije pedeset i vie
godina. Kako je Abdul pokuavao objasniti, ti plemeniti Franci iz kraljevstava s one
strane mora, bili su poprimili obiaje naroda koje su osvojili, ukraavali su se turbanima
i drugom turskom odjeom, govorili su jezikom svojih neprijatelja i malo je nedostajalo
da slijede uenja Kur'ana. To je bio razlog zbog kojeg je jedan (napola) Hibernijac crvene
kose bio nazvan Abdulom i imao lice opaljeno suncem iz one Sirije gdje je roen. Mislio
je na arapskom, a na provansalskom su se pripovijedale antike sage o ledenim morima
Sjevera, koje je uo od svoje majke.
Baudolino ga je odmah upitao je li u Pariz doao ponovno postati dobrim kraninom
i nauiti govoriti tako dobro latinski kao vodu piti. Abdul je ostajao prilino suzdran
kad se radilo o razlozima zbog kojih je doao u Pariz. Govorio je o neemu to mu se bilo
dogodilo, uznemirujuem kako se inilo, o nekoj stranoj kunji kojoj je jo kao dijete bio
izvrgnut, tako da su njegovi plemiki roditelji odluili poslati ga u Pariz, kako bi
ga izbavili od tko zna kakve osvete. Govorei o tome Abdul se natmurio, pocrvenio koliko
jedan Maurin moe pocrvenjeti, ruke su mu se tresle i Baudolino je odluio promijeniti
temu.
Djeak je bio pametan, a nakon nekoliko mjeseci provedenih u Parizu govorio je
latinski i lokalni puki govor, stanovao je kod jednog ujaka, kanonika opatije Svetoga
Viktora, jednog od svetita znanja toga grada (i moda cijeloga kranskoga svijeta), s
bibliotekom bogatijom od one u Aleksandriji. I eto objanjenja kako su preko Abdula
narednih mjeseci i Baudolino i Poeta imali pristup u to spremite univerzalnog znanja.
Baudolino je upitao Abdula to je to pisao tijekom poduke i prijatelj mu je kazao kako
se biljeke na arapskom odnose na neto to je uitelj govorio o dijalektici, jer je arapski
zasigurno najprikladniji jezik za filozofiju. A to se ostalih stvari tie, bile su na
provansalskom. Nije elio priati o tome, dugo je to izbjegavao, ali s izrazom onoga tko
oima moli da ga ponovno pita, konano je preveo. Bili su to stihovi i kazivali su
otprilike: O, ljubavi moja iz zemlje daleke - moje srce zbog tebe boli... o cvjetni moj bedeme,
o moja neznanko, o moja druice.
Pie stihove? upitao je Baudolino.
Pjevam pjesme. Pjevam ono to osjeam. Volim jednu daleku princezu.
Princezu? Tko je ona?
Ne znam. Vidio sam je - ili, ne ba, ali kao da je jesam vidio - dok sam bio zarobljenik
u Svetoj Zemlji... ukratko, dok sam proivljavao pustolovinu o kojoj ti jo nisam
priao. Srce mi se zapalilo i zakleo sam se na vjenu ljubav toj Gospi. Odluio sam
posvetiti joj svoj ivot. Moda u je jednoga dana pronai, ali se i bojim toga. Tako je
lijepo eznuti za nemoguom ljubavi.
Baudolino mu se upravo spremao rei: bravo glupane, kako je govorio njegov otac, ali
se tada sjetio kako i sam ezne za nemoguom ljubavi (iako je on Beatrice zasigurno
vidio i njezin mu je lik opsjedao noi), pa se raznjeio nad sudbinom prijatelja Abdula.
Eto kako zapoinje jedno lijepo prijateljstvo. Te se iste veeri Abdul pojavi u
Baudolinovoj i Poetinoj sobi s glazbalom kakvo Baudolino nije nikada vidio, u obliku
badema, s mnogo napetih ica i prebirui prstima po tim icama zapjevao je:

Kad iz vrela potoi

kao sunce bistar postane
i raspupa divlju ruu,

~ 40 ~
 Knjigoteka

tad slavuj na grani

pjeva pjesmu raznoliku i tihu,
a njegov slatki pjev njeni
i moju pjesmu prati.

O, ljubavi moja iz zemlje daleke,

moje srce zbog tebe boli,
i ne nalazim mu lijeka,
ako zbog boje uvojaka tvojih
i na poziv tvoj ne doem.
O cvjetni bedeme moj,
o neznana moja, o druice moja.

Ne moe uz mene biti,

u vatri gorim i udim.
Nikad ne vidjeh kranku,
koja ivi Bog kako hoe,
ni idovku ni Saracenku,
tvoje nenadmane ljepote.
Tko e ljubav tvoju zasluiti?

Veerima i jutrom,
o ljubavi moja, ja te zovem;
duh moj bolnim postaje,
udnja moja sunce zatamnjuje.
I ve me kao trn bode
ta bol koja me izljeuje,
i jedna me suza kupa.

Napjev je bio njean, akordi su budili nepoznate i uspavane strasti, i Baudolino je

mislio na Beatrice.
Kriste Gospodine, rekao je Poeta, zato ja ne znam pisati tako lijepe stihove?
Ja ne elim postati pjesnikom. Pjevam za sebe i to je sve. Ako hoe, poklonit u ti ih,
rekao je Abdul, sad ve raznjeen.
Pa da, uzvratio je Poeta, ako ih ja prevedem s provansalskog na njemaki, postaju
govno...
Abdul postade treim u toj druini i kad bi Baudolino pokuavao ne misliti na
Beatrice, taj kanjeni Maurin crvene kose uzimao bi svoje prokleto glazbalo i pjevao
pjesme koje su Baudolinu izjedale srce:

Ako slavuj meu granicama mladim

ljubav daruje a ne zahtjeva,
a druica mu odgovara,
i s njim ve zdruuje pjev svoj
i potoia valove
s radou livade,
u srcu radost osjeam.

Od prijateljstva se topi

~ 41 ~
 Knjigoteka

dua moja i veeg

dara ne traim
od ljubavi koju ona prua,
obuzimajui u trenu
s okusom bola
srce moje izmueno.

Baudolino si je govorio kako e jednoga dana i on pisati pjesme za svoju daleku caricu,
ali nije znao kako se to dobro radi, jer niti Oto niti Rahewino mu nikada nisu govorili
o poeziji, osim kad su ga poduavali nekoj svetoj pjesmi. Za sada je Abdula radije koristio
za pristup biblioteci Svetoga Viktora, gdje je provodio duga jutra ukradena od poduka,
mozgajui poluotvorenih usta o nevjerojatnim tekstovima, ne o prirunicima gramatike,
nego o Plinijevim priama, Aleksandrovom romanu, Solinovom zemljopisu i Izidorovim
etimologijama...
itao je o dalekim zemljama gdje ive krokodili, velike vodene zmije koje plau nakon
to su prodrle ljude, miu gornjom eljusti i nemaju jezika; vodeni konji, napola
mukarci napola konji; leukokroka ivotinja magareeg trupa, jelenje pozadine, lavljih
grudiju i bedara, konjskih nogu, raljasta roga, usta razrezanih sve do uiju iz kojih izlazi
gotovo ljudski glas, a umjesto zuba ima samo jednu kost. itao je o zemljama gdje
ive ljudi bez zglobova na koljenima, ljudi bez jezika, ljudi golemih uiju kojima tite
tijelo od hladnoe, i skijapodi koji vrlo brzo tre na samo jednoj nozi.
Ne mogavi Beatrici poslati pjesme koje nisu njegove (a da ih je i napisao, ne bi se
usudio) odluio je kako e joj, kao to se ljubljenoj alju cvijee i nakit, podariti ove
divote koje upravo osvaja. Tako joj je pisao o pustarama na kojima rastu stabla brana i
meda, o planini Ararat na ijem su se vrhu za jasnih dana raspoznavali ostaci Noine arke,
a oni koji su stigli tamo gore priaju kako su dotakli otvor iz kojeg je vrag pobjegao
kada je Noa kazivao Benedictus. Govorio joj je o Albaniji, gdje su ljudi bjelji nego drugdje
i imaju kosu tanku kao maje brkove; o zemlji u kojoj ako se okrene na istok baca svoju
sjenu na vlastitu desnu stranu; zatim o nekoj drugoj, nastanjenoj vrlo okrutnim ljudima,
gdje se aluje kada se djeca rode, a slavi kad umru; o zemljama u kojima se uzdiu
ogromne zlatne planine koje uvaju mravi veliki kao psi i gdje ive amazonke, ene
ratnice koje mukarce dre dalje od sebe, a ako rode djeaka alju ga ocu ili ga ubijaju,
ako rode djevojicu uarenim joj maem odreu grudi, ako je visoka roda lijevu dojku
kako bi mogla nositi tit, ako je niska roda desnu kako bi mogla odapinjati luk.
Naposljetku joj je priao o Nilu, jednoj od etiriju rijeka koje izbijaju iz planine u Raju
zemaljskom, koji tee pustinjama Indije, ponire u podzemlje, ponovo uzlazi kod planine
Atlas, a potom se, prelazei preko Egipta, ulijeva u more.
No, kada je stigao do Indije, Baudolino je gotovo zaboravio Beatrice, a njegov se um
okrenuo drugim sanjarijama, jer si je utuvio u glavu kako bi u tim krajevima trebalo biti,
ako je ikada bilo, kraljevstvo onog Presbytera Johannesa o kojem mu je bio govorio Oto.
Baudolino nikada nije prestao misliti na Johannesa: mislio je o njemu svaki put kada bi
itao o nekoj nepoznatoj zemlji, a jo vie kada bi se na pergamentima pojavljivale
arene minijature udnih bia, poput ljudi s rogovima, ili pigmejaca koji ivot provode
borei se protiv dralova. Toliko je o tome razmiljao da je u sebi ve govorio o
Pateru Ivanu kao da je obiteljski prijatelj. Stoga je za njega bilo veoma vano saznati gdje
se on nalazi, a ako nije bio nigdje, morao je ipak nai neku Indiju u koju e ga smjestiti,
jer se osjeao vezanim prisegom (iako je nikada nije bio dao) dragome umiruem
biskupu.

~ 42 ~
 Knjigoteka

O Pateru je priao dvojici svojih prijatelja, koje je ta igra odmah privukla i priopavali
su Baudolinu svaki neodreeni i neobini podatak kojeg su nalazili prelistavajui
rukopise, a mogao bi mirisati na tamjan iz Indije. Abdulu je sinula misao kako je njegova
daleka princeza, ako je ve morala biti daleko, svoju blistavost zacijelo sakrila u
najudaljeniju od svih zemalja.
Da, odgovarao je Baudolino, ali kuda se prolazi kako bi se dolo do Indije? Ne bi
smjela biti daleko od Raja zemaljskog i stoga na istoku Istoka, upravo tamo gdje zavrava
zemlja i poinje Ocean...
Jo nisu bili poeli pratiti poduke iz astronomije i imali su samo neodreene
predodbe o obliku Zemlje. Poeta je jo bio uvjeren kako je to duga ravna povrina, na
ijim su granicama vode Oceana padale Bog zna kamo. Meutim, Baudolinu je Rahewino
bio rekao - iako s poneto sumnje - kako su ne samo veliki filozofi starine, ili Ptolomej
otac svih astronoma, nego i Sveti Izidor bili tvrdili da je to kugla; dapae, Izidor je bio
toliko kranski siguran da je ak odredio irinu ekvatora na osamdeset tisua stadija.
Ali, Rahewino je pruao ruke naprijed, bilo je jednako tako istina kako su neki Oci, poput
velikog Lattanzia, podsjeali da prema Bibliji zemlja ima oblik tabernakula, pa stoga
nebo i zemlja zajedno izgledaju kao sanduk, hram sa svojom lijepom kupolom i svojim
podom, ukratko kao velika kutija, a ne lopta. Kao vrlo oprezan ovjek, Rahewino se
drao onoga to je bio rekao sveti Augustin, kako su moda bili u pravu poganski filozofi
i zemlja jest okrugla, dok je Biblija na slikovit nain govorila o tabernakulu, ali injenica
da se zna kakva ona jest nije pomagala u rjeavanju jedinog ozbiljnog problema svakog
dobrog kranina, a to je kako spasiti duu, pa je stoga makar i samo pola sata
posveenog mozganju o obliku zemlje bilo sasvim izgubljeno vrijeme.
To mi se ini tonim, govorio je Poeta, kojemu se urilo u krmu, a i beskorisno je
traiti Raj zemaljski, jer to je morala biti divota od viseih vrtova, a ostao je nenastanjen
jo od vremena Adama, nitko vie nije pazio da terase uvrsti ogradama i palisadama i za
vrijeme poplave vjerojatno se sve obruilo dolje u Ocean.
Abdul je pak bio vrlo siguran kako je zemlja stvorena u obliku kugle. Da je samo ravna
povrina, obrazlagao je nedvojbenom odlunou, moj bi pogled - kojega moja ljubav ini
vrlo otrim, poput onog svih ljubavnika - uspio vidjeti daleko daleko, bilo kakav znak
nazonosti moje ljubljene tamo gdje ona jest, a umjesto toga zakrivljenost zemlje
oduzima je mojoj elji. I prekopavao je po biblioteci opatije Svetoga Viktora, nalazei
tamo zemljovide koje je pomalo napamet bio rekonstruirao svojim prijateljima.
Zemlja se nalazi u sreditu velikog prstena Oceana i podijeljena je trima velikim
tokovima vode, Helespontom, Sredozemljem i Nilom.
Samo as, gdje je tu Istok?
Naravno, ovdje gore, gdje se nalazi Azija, a na kraju Istoka, upravo tamo gdje izlazi
sunce, Raj zemaljski. Lijevo od Raja je planina Kavkaz, a tamo blizu Kaspijsko more. Sada
morate znati da postoje tri Indije, Velika Indija, najtoplija, tono desno od Raja, Sjeverna
Indija, s one strane Kaspijskog mora, pa dakle ovdje gore lijevo, gdje je tako hladno da
voda postaje kristalna i gdje su narodi Gog i Magog koje je Aleksandar Veliki zatvorio iza
zida, i najzad Umjerena Indija, blizu Afrike. Afriku se vidi desno dolje, prema jugu, gdje
tee Nil i gdje se otvaraju Arapski i Perzijski zaljevi, upravo na Crvenom moru iza kojega
je pustinja, najblia suncu ekvatora i tako vrela da se tamo nitko ne odvauje otii.
Zapadno od Afrike, blizu Mauritanije, evo Sretnih otoka, ili Izgubljenog otoka, kojeg je
prije mnogo stoljea otkrio jedan svetac iz mojih krajeva. Tamo dolje, na sjeveru, nalazi
se zemlja gdje mi ivimo, s Konstantinopolom na Helespontu, Grka i Rim, a na krajnjem
sjeveru su Germani i Otok Hibernia.

~ 43 ~
 Knjigoteka

Ali kako moe ozbiljno shvaati takvu kartu, podrugljivo se smijao Poeta, koja ti
prikazuje ravnu zemlju, dok zastupa miljenje da je ona kugla?

Kako to rasuuje? ljutio se Abdul. Zar bi uspio prikazati kuglu tako da se vidi sve
ono to je na njoj? Zemljopisna karta mora posluiti za traenje puta, a kada hoda,
zemlju ne vidi okruglom nego ravnom. A osim toga, ak ako ona jest kugla, cijeli onaj
donji dio je nenaseljen i zauzima ga Ocean, jer kad bi netko tamo morao ivjeti ivio bi s
nogama na gore, a s glavom na dolje. Pa je dakle za prikazivanje gornjeg dijela dovoljan
krug poput ovoga. Ali htio bih bolje prouiti zemljovide iz opatije, pogotovo zato to sam
u biblioteci upoznao klerika koji sve zna o Raju zemaljskom.
Da, bio je tamo dok je Eva davala jabuku Adamu, govorio je Poeta.
Nije neophodno biti na nekom mjestu kako bi o njemu sve znao, odgovorio je Abdul,
inae bi mornari bili ueniji od teologa.

Sve ovo, objanjavao je Baudolino Niketasu, govorim zato da bih objasnio kako su od
prvih godina u Parizu, i jo gotovo golobradi, nai prijatelji poeli u sve to vjerovati, to
e ih mnogo godina kasnije odvesti na krajnje granice svijeta.

~ 44 ~
 Knjigoteka

7.

Baudolino pie ljubavna pisma Beatrici i pjesme Poeti

U proljee je Baudolino otkrio kako njegova ljubav sve vie raste, kao to se u to
godinje doba dogaa ljubavnicima, i nisu ga smirivali blijedi doivljaji s ne osobito
vrijednim curama, tovie, u usporedbi s njima ljubav se poveavala, jer je Beatrice, osim
ljupkosti, pameti i kraljevskog pomazanja, imala i prednost nenazonosti. Abdul ga nije
prestajao muiti arima nenazonosti, provodei veeri u milovanju svog glazbala
i pjevajui razne pjesme, tako da je Baudolino ve nauio i provansalski kako bi u njima
u potpunosti uivao.

Kada su u svibnju dani dugi

sladak mi je pjev ptica iz daleka,
jer otkako zapoe ovo putovanje,
uvijek se sjeam te ljubavi daleke.
Zbog patnje svoje hodam pognute glave,
ni pjevanje mi ne pomae vie, ni glog...

Baudolino je sanjao. Abdul se prestao nadati kako e jednoga dana vidjeti svoju
nepoznatu princezu i govorio je sebi samome: O, Blago njemu! Moja je patnja tea, jer u
sigurno svoju ljubljenu prije ili kasnije sresti i nemam tu sreu da je nikada nisam vidio,
nego nesreu da znam tko je i kakva je. Ali ako je Abdul nalazio utjehu u prianju svoje
patnje nama, zato je i ja ne bih naao u prianju svoje patnje njoj? Drugim rijeima,
Baudolino je naslutio kako bi mogao ukrotiti otkucaje srca piui ono to osjea, tim vie
ako predmet njegove ljubavi bude lien te riznice njenosti. Dakle, nou, dok je Poeta
spavao, Baudolino je pisao.
Zvijezda obasjava pol i mjesec boji no. Ali mene vodi samo jedna zvijezda i ako e se,
rastjeravi tminu, moja zvijezda pojaviti s istoka, moj e um zanemariti tminu bola. Ti si
moja zvijezda nositeljica svjetlosti, koja e otjerati no, bez tebe no je svjetlo samo, dok je s
tobom i sama no prekrasno svjetlo.
A zatim: Ako sam gladan, samo ti me moe zasititi; ako sam edan, samo ti mi gasi
e. Ali to to govorim? Ti krijepi, ti ne utoljuje. Nikada nisam bio sit tebe, niti u
ikada biti... I jo: Tolika je tvoja milina, tako udesna tvoja postojanost, toliko neizreciv
zvuk tvojega glasa, tolike ljepota i draest koje te okruuju, da bi velika neuljudnost bila
pokuati ih izraziti rijeima. Sve vie raste plam koji nas novim arom izjeda i to due
ostane sakriven, toliko vie osmuuje i obmanjuje zavidnike i zaplotnjake, i uvijek ostaje
sumnja kojega od nas dvojice voli vie, tako da se izmeu nas uvijek odvija prekrasna
borba u kojoj obojica pobjeujemo...
Bila su to lijepa pisma, i ponovno ih itajui Baudolino je drhtao i sve se vie
zaljubljivao u stvorenje koje je znalo potaknuti takve strasti. U odreenom trenutku vie
nije mogao prihvatiti injenicu da ne zna kako bi Beatrice reagirala na toliku slatku
estinu i odlui potaknuti je da na to odgovori. Pokuavajui oponaati njezino pisanje,
napisao je samome sebi:

~ 45 ~
 Knjigoteka

Od ljubavi koja mi dolazi iz srca, koja mirie vie od bilo kojeg mirisa, ona koja je tvoja
tijelom i duom, ednim cvjetovima tvoje mladosti eli svjeinu vjene sree... Tebi, moja
vedra nado, nudim svoju odanost i sa svom privrenou sebe samu, dokle god ivim...
Oh, bijae joj odmah odgovorio, stoj mi dobro, jer u tebi je moje dobro, u tebi moja
nada i moj odmor. Ne uspijevam se na vrijeme probuditi da te moja dua ponovno nae,
uvanu u sebi...
A ona, vrlo odvano: Od onog prvog trenutka kad se vidjesmo samo sam tebe
najvoljela, osobito te ljubei eljela sam te, elei te traila sam te, traei nala sam te,
naavi voljela sam te, volei eljela sam te, elei postavila sam te u svom srcu iznad
svega... i uivala sam tvoj med... Pozdravljam te, srce moje, tijelo moje, moja jedina
radosti...
Ovo dopisivanje, koje je potrajalo nekoliko mjeseci, najprije je pruilo utjehu
Baudolinovoj ogorenoj dui, potom najveu radost i naposljetku neku vrstu plamteeg
ponosa, budui da ljubavnik nije uspijevao shvatiti kako ga ljubljena toliko voli. Kao i svi
zaljubljeni, Baudolino je postao umiljen, kao i svi zaljubljeni, pisao je kako ljubomorno
eli s ljubljenom uivati u zajednikoj tajni, ali je istodobno zahtijevao da cijeli svijet
bude upuen u njegovu sreu, zabezeknut neodoljivom ljupkou one koja ga je voljela.
Tako je jednoga dana tu zbirku pisama pokazao prijateljima. Bio je neodreen i
suzdran oko te razmjene pisama. Nije lagao, tovie, rekao je kako ta pisma pokazuje
upravo zato to su tvorevina njegove mate. Ali druga su dvojica bila povjerovala kako
upravo i samo u ovom sluaju lae i jo su vie zavidjela njegovoj srei. Abdul je u svom
srcu pisma pripisao svojoj princezi i trzao se od boli kao da ih je on primio. Poeta, koji se
pretvarao kako ne pridaje vanost toj knjievnoj igri (ali se u svom srcu izjedao to on
nije napisao tako lijepa pisma, potiui jo ljepe odgovore), nemajui nikoga u koga bi
se zaljubio, zaljubio se u sama pisma - to nije bilo neobino, komentirao je smijui
se Niketas, jer u mladosti smo skloni zaljubiti se u ljubav.
Moda kako bi iz njih izvukao nove pobude za svoje pjesme, Abdul je briljivo
prepisao pisma, da bi ih nou ponovno itao u Svetom Viktoru. Sve dok jednog dana nije
primijetio kako mu ih je netko oduzeo i bojao se da ih je sad ve neki raskalaeni
kanonik, nakon to ih je nou neobuzdano sricao, odbacio meu tisuu opatijskih
rukopisa. Protrnuvi, Baudolino je svoju zbirku pisama zakljuao u sanduk i od toga
dana nije napisao vie ni jednu poslanicu, kako onu s kojom se dopisivao ne bi
izloio opasnosti.

Morajui na bilo koji nain dati oduka svojim nemirima sedamnaestogodinjaka,

Baudolino se bacio na pisanje stihova. Ako je u pismima govorio o svojoj najioj
ljubavi, u ovim je sastavcima vjebao birtaku poeziju kojom su klerici toga doba slavili
svoj raskalaeni i bezbrini ivot, ne bez poneke potitene nagovijesti o rasipnitvu koje
su njime inili.
elei dokazati svoju nadarenost Niketasu, izrecitirao je nekoliko polustihova:

Feror ego veluti - sine nauta nauis,

ut per vias aeris - vagafertur avis...
Quidquit Venus imperat - labor est suavis,
quae nunquam in cordibus - habitat ignavis.

Opazivi da Niketas slabo razumije latinski, priblino mu prevede: Bivam noen

strujom kao brod bez kormilara, onako kako ptica leti nebeskim putima... Kakva li
ugodna napora sluati naredbe Venere, nepoznatog divljim zvijerima...

~ 46 ~
 Knjigoteka

Kada Baudolino ove i druge stihove pokaza Poeti, ovaj usplamtje od zavisti i srama, pa
zaplaka i prizna suu koja mu je isuivala matu, proklinjui svoju nemo, viui kako bi
radije da ne zna prodrijeti u enu, nego bio tako nesposoban izraziti ono to osjea u sebi
- a to je upravo ono to je Baudolino toliko dobro izrazio, tako da mu se nametalo pitanje
nije li mu to proitao u srcu. Potom je pomislio kako bi njegov otac bio ponosan kad bi
znao da on sastavlja tako lijepe stihove, budui da e prije ili kasnije ipak morati
opravdati, pred svojom obitelji i pred svijetom, taj nadimak Poeta koji mu je jo laskao,
ali zbog kojeg se osjeao kao poeta gloriosus, hvalisavac koji prisvaja ast koja nije
njegova.
Kad ga je Baudolino vidio tako oajnog, stavio mu je u ruke pergament, nudei mu
svoje pjesme da ih pokae kao svoje. Dragocjeni dar, jer se dogodilo da je Baudolino,
kako bi Beatrici ispriao togod novoga, poslao svoje stihove pripisujui ih prijatelju.
Beatrice ih je proitala Fridriku, Rainaldo iz Dassela ih je uo i kao ljubitelj knjievnosti,
iako uvijek obuzet dvorskim spletkama, rekao kako bi mu bilo drago imati Poetu u
svojoj slubi...
Rainaldo je upravo te godine odlikovan visokom au nadbiskupa u Kolnu, a pomisao
da postane pjesnikom jednog nadbiskupa, pa stoga Nadpoetom, kako je govorio pomalo
se alei, a pomalo epirei, Poeti nije bila previe mrska, pa budui da je imao vrlo malo
volje za uenjem, a oevi novci mu u Parizu nisu dostajali, stvorio si je predodbu - ne
pogrenu - kako dvorski pjesnik cijeloga dana jede i pije i ne mora brinuti ni za to
drugo.
Osim to, hoe li se biti dvorskim pjesnikom, treba pisati pjesme. Baudolino je obeao
da e mu ih napisati barem tucet, ali ne sve odjednom: Gledaj, rekao mu je, veliki
pjesnici nisu uvijek proljevni, ponekad su zaepljeni, a ipak su najvei. Morat e
izgledati kao da te mue Muze, povremeno sposoban iscijediti samo dvostih. S onima
koje u ti dati moi e dalje nekoliko mjeseci, ali daj mi vremena, jer ja neu biti
zaepljen, ali nisam ni dijareian. Dakle, odgodi polazak i poalji Rainaldu neki stih, kako
bi ga odobrovoljio. Za sada bilo bi dobro da se predstavi nekom posvetom, pohvalom
svome dobroinitelju.
Razmiljao je cijelu no i poklonio mu je nekoliko stihova za Rainalda:

Presul discretissime - veniam te precor,

morte bona morior - dulci nee necor,
meum pectum sauciat - puellarum decor,
et quas tacto nequeo - saltem chorde mechor,

ili: Vrlo plemeniti biskupe oprosti mi, jer se suoavam s lijepom smru i izjeda me
prilino slatka rana: ljepota djevojaka cijepa mi srce, a one koje ne mogu dotaknuti
posjedujem barem u mislima.

Niketas primijeti kako se latinski biskupi zabavljaju ni najmanje svetim pjesmama, ali
mu Baudolino ree kako prije svega mora shvatiti to je latinski biskup, od kojeg se ne
zahtijeva da svakako bude svetac, osobito ako je i kancelar carstva, a drugo, tko je
Rainaldo: vrlo malo biskup i vrlo mnogo kancelar, zasigurno ljubitelj poezije, ali jo
skloniji koritenju darovitosti nekog pjesnika ak i za svoje politike ciljeve, kao to e se
kasnije pokazati.
Tako je Poeta postao slavan s tvojim stihovima.
Upravo tako. Gotovo godinu dana Poeta je slao Rainaldu, uz pisma prepuna odanosti,
stihove koje sam mu malo pomalo pisao i na kraju Rainaldo zatrai da mu taj

~ 47 ~
 Knjigoteka

neuobiajeni talent doe po svaku cijenu. Poeta otputova s dobrom zalihom

stihova, barem kako bi mogao preivjeti godinu dana, kao zaepljenik kakvim se izdavao.
Bio je to trijumf. Nikada nisam shvatio kako se moe biti ponosan na slavu primljenu kao
milostinju, ali Poeta je time bio zadovoljan.
uenje za uenje, ja se pitam kakvo si zadovoljstvo ti osjetio kad si vidio svoje
tvorevine pripisane drugome. Nije li grozno kad otac plod svoje utrobe drugima poklanja
kao milostinju?
Sudbina je birtake pjesme da prelazi s usta na usta i srea je kad uje da je pjevaju,
a bilo bi sebino htjeti je pokazati samo zato da bi poveao vlastitu slavu.
Ne vjerujem da si tako skroman. Ti si sretan to si jo jednom bio Princ Lai i time se
ponosi, jednako kao to se nada da e jednog dana meu policama Svetoga Viktora
netko ponovno nai tvoja ljubavna pisma i pripisati ih tko zna kome.
Ne namjeravam izgledati skroman. Svia mi se raditi tako da se stvari dogode i biti
jedini koji zna da su moje djelo.
Time se stvar ne mijenja, prijatelju moj, ree Niketas. Dobrohotno sam priapnuo
kako eli biti Princ Lai, a sada mi daje mig kako hoe biti Gospodin Bog.

~ 48 ~
 Knjigoteka

8.

Baudolino u Raju zemaljskom

Baudolino je uio u Parizu, ali je bio obavijeten o onome to se dogaalo u Italiji i u

Njemakoj. Pokoravajui se Otovim nalozima, Rahewino je nastavio pisati Gesta Friderici,
ali je, stigavi ve na kraj etvrte knjige, odluio prestati, jer mu se inilo bogohulnim
premaiti broj Evanelja. Napustio je dvor, zadovoljan izvrenom dunou i dosaivao
se u bavarskom samostanu. Baudolino mu je pisao kako su mu na dohvat ruke knjige
goleme biblioteke Svetoga Viktora i Rahewino ga zamoli da mu spomene neki rijetki
traktat koji bi mogao obogatiti njegovo znanje.
Baudolino je, dijelei Otovo miljenje o siromanoj mati jadnoga kanonika, smatrao
korisnim malo je nahraniti i nakon to mu je javio nekoliko naslova rukopisa koje je
vidio, naveo mu je i druge koje je lijepo izmislio, kao na primjer De optimitate triparum
od Venerabilea Beda, Ars honeste petandi, De modo cacandi, De castramentandis crinibus i
De patria diabolorum. Sva ta djela izazvala su uenje i znatielju dobroga kanonika, koji
se bio pourio zatraiti prijepise tih nepoznatih riznica znanja. Usluga koju bi mu
Baudolino drage volje napravio, kako bi izlijeio grizoduje zbog onih Otovih
pergamenata koje je bio izbrisao, ali ba i nije znao to prepisati, pa je morao izmisliti
kako ta djela zaista jesu u opatiji Svetoga Viktora, ali su ih drali herezom i kanonici ih
nikome nisu davali gledati.
Zatim sam saznao, govorio je Baudolino Niketasu, kako je Rahewino pisao nekom
uenom Parianinu kojega je poznavao, molei ga da te rukopise zatrai od Viktorinaca,
koji im oigledno nisu nali ni traga; optuili su svoga bibliotekara za nemar, a jadnik se
zaklinjao kako ih on nikada nije vidio. Pretpostavljam da je na kraju neki kanonik, kako
bi to sredio, potom uistinu napisao te knjige i nadam se kako e ih jednoga dana netko
pronai.

Poeta ga je u meuvremenu obavjetavao o Fridrikovim junatvima. Talijanski

gradovi nisu ispotovali sve one prisege dane na zemaljskom saboru u Roncagli. U
sporazumima je traeno da neposluni gradovi porue zidine i unite ratne strojeve,
a stanovnici su se pretvarali kako uklanjaju opkope oko grada, ali opkopi su i dalje bili
tamo. Fridrik je poslao izaslanike u Cremu, kako bi ih potaknuo da se poure, a
Kremaani su zaprijetili da e ubiti carske glasnike, a da ovi nisu pobjegli, stvarno bi
ih ubili. Zatim su u Milano poslani ni manje ni vie nego Rainaldo i jedan dvorski grof
kako bi imenovali gradskog naelnika, da se Milanci ne bi pretvarali kako priznaju
carska prava, a zatim si sami izabrali konzule. I tamo je malo nedostajalo da ubiju
obojicu poslanih, i to ne bilo koje glasnike, nego kancelara carstva i jednog od grofova
Palae! Nezadovoljni, Milanci su opsjeli dvorac Trezzo, a njegov garnizon zarobili. Zatim
su ponovno napali Lodi, a kada bi mu dirali Lodi caru bi pao mrak na oi. Zato je, kako bi
im dao primjer, Cremu pritisnuo opsadom.
U poetku se opsada odvijala prema ratnim pravilima meu kranima. Kremaani su,
potpomognuti Milancima, izvodili uspjene napade i zarobili mnoge carske vojnike.
Kremonjani (koji su tada zbog mrnje prema Kremaanima, zajedno s Pavijcima i
Lodijcima stali na stranu carstva) sagradie vrlo mone strojeve za opsadu - koji su

~ 49 ~
 Knjigoteka

kotali ivota vie opsadnike nego opsjednute, ali tako su se stvari odvijale. Bilo je vrlo
lijepih okraja, pripovijedao je s uitkom Poeta, i svi su se sjeali kad je onomad car
zatraio od Lodijaca da mu daju dvije stotine praznih baava, napunio ih zemljom i bacio
u opkop, zatim ih je dao prekriti zemljom i drvima koje su Lodijci donijeli u vie od
dvije tisue teretnih kola, tako da je bilo mogue proi s velikim batovima, ili makama,
kako bi se sruile zidine.
Ali kada se jurialo s najveim od drvenih tornjeva, onim koji su sagradili Kremonjani,
a opsjedani su svojim strojevima poeli bacati toliko mnogo kamenja da je postojala
opasnost da srue toranj, car je izgubio glavu od velika bijesa. Naredio je da uhvate ratne
zarobljenike, Kremaane i Milance i dade ih svezati ispred i sa strana tornja. Mislio je
kako se, budu li opsjedani pred sobom vidjeli svoju brau, roake, sinove i oeve, nee
usuditi gaati. Nije raunao na to koliko je velik bijes Kremaana - onih na zidinama i
onih vezanih izvan zidina. Ovi posljednji vikali su svojoj brai neka ne budu u brizi zbog
njih, a oni na zidinama, stisnutih zuba, sa suzama u oima, krvnici vlastitih roaka,
nastavie gaati toranj ubivi devetoricu svojih.
Milanski uenici pristigli u Pariz zaklinjali su se Baudolinu kako su za toranj bila
vezana i djeca, ali ga je Poeta uvjerio da je glasina lana. injenica je da je u tom trenutku
ak i car bio potresen i dao je odvezati ostale zarobljenike. Ali Kremaani i Milanci,
bijesni zbog naina na koji su skonali njihovi suborci, uhvatie u gradu alemanske i
lodijske zatvorenike, stavie ih na bedeme i hladnokrvno ih ubie pred Fridrikovim
oima. Ovaj tada dade dovesti pod bedeme dvojicu kremakih zatvorenika, pod zidinama
ih je ispitivao kao bandite i krivokletnike, i osudio ih na smrt. Kremaani dadoe na
znanje kako e, ako Fridrik objesi njihove, oni objesiti one njegove koje su jo drali kao
taoce, a Fridirik odgovori kako bi to ba htio vidjeti i objesi dvojicu zatvorenika. Kao
odgovor, Kremaani objesie coram populo sve svoje taoce. Fridrik, koji vie nije mogao
rasuivati, naredi da izvedu sve Kremaane koje je jo imao i dade podii
mnotvo vjeala ispred grada u namjeri da ih sve objesi. Biskupi i opati pourie na
mjesto kazne zaklinjui ga da se on, koji bi morao biti izvorom milosra, ne smije
ugledati na pakost svojih neprijatelja. Fridrik je bio dirnut tim posredovanjem, ali svoju
odluku nije mogao povui, zbog ega odlui pogubiti barem devetoricu od tih nesretnika.
Kad je sve to uo, Baudolino je zaplakao. Budui da je po prirodi bio ovjek mira,
pomisao da se njegov vrlo voljeni pooim zaprljao brojnim zloinima navede ga da
ostane u Parizu uiti, a na prilino nejasan nain to ga je uvjerilo, iako toga nije bio
svjestan, kako nije kriv to voli caricu. Ponovno je zapoeo pisati sve strastvenija pisma i
odgovore, od kojih bi ustreptao i pustinjak. Osim to ovaj put nije nita pokazao svojim
prijateljima.
Osjeajui se ipak krivim, odluio je uiniti neto u slavu svoga gospodara. Oto mu je
bio ostavio sveti zavjet da iz tame izvue glasine o Pateru Ivanu. Baudolino se dakle
posvetio traenju nepoznatoga Patera, ali - Oto je bio svjedok - sigurno vrlo poznatog.

Budui da su se, zavrivi godine trivija i kvadrivija, Baudolino i Abdul izobrazili u

raspravi, najprije su se upitali postoji li uistinu Pater Ivan? Ali o tome se zapoee pitati
u okolnostima zbog kojih je Baudolino, dok je to objanjavao Niketasu, bio suzdran.
Kada je Poeta otputovao, Abdul je ve stanovao s Baudolinom. Jedne se veeri
Baudolino vratio izvana i zatekao Abdula kako sasvim sam pjeva jednu od najljepih
pjesama, u kojoj je prieljkivao susresti svoju daleku princezu, ali iznenada, dok ju je
gledao gotovo izbliza, inilo mu se kako hoda natrake. Baudolino nije shvaao je li to
zbog glazbe ili zbog rijei, ali lik Beatrice koji mu se odmah pojavio dok je sluao tu

~ 50 ~
 Knjigoteka

pjesmu, izmicao je njegovu pogledu, iezavajui u nitavilu. Abdul je pjevao, a njegovo

se pjevanje nikada nije inilo tako zavodljivim.
Zavrivi pjesmu, Abdul je iscrpljen klonuo. Baudolino se na trenutak pobojao da e se
onesvijestiti i nagnuo se nad njim, ali Abdul podie ruku kao da ga smiruje i poe se
potiho smijati, sam i bez razloga. Smijao se i drhturio cijelim tijelom. Baudolino je
pomislio da ima groznicu, ali Abdul mu ree, stalno se smijui, neka ga ostavi na miru,
ve e se on smiriti i kako dobro zna o emu je rije. Na kraju, pritisnut Baudolinovim
pitanjima, odluio je priznati svoju tajnu.
Sluaj, prijatelju moj. Uzeo sam malo zelenoga meda, samo malo. Znam da je to vraje
iskuenje, ali ponekad mi treba zbog pjevanja. Sluaj, i nemoj me koriti. Jo dok sam bio
djeak, u Svetoj Zemlji sam uo divnu i uasnu priu. Pripovijedale su se bajke o tome
kako nedaleko od Antiokije ivi rasa Saracena, koja boravi meu planinama u utvrdi
dostupnoj samo orlovima. Njihov se gospodar zvao Aloadin i izazivao je najvei strah i
kod saracenskih i kod kranskih prineva. Naime, u sredini njegove tvrave, govorilo
se, bijae vrt pun svih vrsta voa i cvijea, kojim su prolazili kanali puni vina, mlijeka,
meda i vode, a posvuda naokolo plesale su djevojke neusporedive ljepote. U vrtu su
mogli ivjeti samo mladi koje je Aloadin dao ugrabiti i na tom ih je mjestu naslada
pouavao uivanju. Kaem uivanju, zato to su, kako sam uo aptati odrasle - i zbog
toga je crvenio smeten - te djevojke bile velikodune i spremne zadovoljiti ove goste,
priskrbljivale su im neizrecive radosti, i pretpostavljam, iscrpljujue. Naravno, onaj tko
bi uao na to mjesto ne bi nipoto htio iz njega izai.
Nije ni lo taj tvoj Aloadin, ili kako se ve zvae, nasmijao se Baudolino, prelazei
vlanom krpom preko prijateljeva ela.
Tako misli, ree Abdul, jer ne zna pravu priu. Jednog lijepog jutra jedan od tih
mladia probudi se u suncem obasjanu pustom dvoritu, u kojem se nalazio u lancima.
Nakon nekoliko dana te patnje biva odveden pred Aloadina, baca mu se pred noge
prijetei samoubojstvom i zaklinjui ga da mu vrati naslade bez kojih vie nije mogao.
Aloadin mu tada otkrije da je pao u nemilost proroka i naklonost moe povratiti samo
ako se pokae spremnim izvriti veliki pothvat. Dao mu je zlatni bode i rekao neka
otputuje i uputi se na dvor jednog gospodina, njegova neprijatelja, i ubije ga. Na taj bi
nain ponovno mogao zasluiti ono to je elio, a ak i ako u pothvatu pogine, bit
e uzdignut u Raj, u svemu i po svemu jednak mjestu iz kojega je iskljuen, dapae, jo i
boljem. Eto zato je Aloadin imao vrlo veliku mo i plaio sve prineve iz okolice,
maurske ili kranske to ve bijahu, jer su njegovi izaslanici bili spremni na bilo koju
rtvu.
Dakle, komentirao je Baudolino, bolja je jedna od onih lijepih krmi u Parizu i
njihove djevojke, koje se mogu imati bez plaanja zaloga. A ti, kakve veze ima ti s tom
priom?
Imam veze, jer kada sam imao deset godina oteli su me Aloadinovi ljudi. I pet godina
ostadoh kod njih.
I s deset godina si uivao u svim tim djevojkama o kojima mi pria? I zatim su te
poslali da ubije nekoga? Abdule, to mi to govori?, zabrinjavao se Baudolino.
Bio sam premlad da bih odmah bio priputen meu blaene mladie i povjerili su me
kao slugu jednome eunuhu u tvravi, koji se brinuo za njihova zadovoljstva. Ali sluaj
to sam otkrio. Ja u tih pet godina vrtove nikada nisam vidio, jer su mladii bili uvijek u
povorci i vezani lancima u tom dvoritu po kojem je tuklo sunce. Eunuh je svakoga jutra
iz jednoga ormara uzimao srebrne lonie koji su sadravali kremu gustu kao med, ali
zelenkaste boje, prolazio ispred svakog od zatvorenika i hranio ga tom tvari. Oni bi je
okusili i zapoinjali sebi samima i drugima priati o svim onim nasladama o kojima

~ 51 ~
 Knjigoteka

govori legenda. Shvaa, provodili su dan otvorenih oiju, smijeei se blaeni. Predveer
bi se osjeali umornima, poeli bi se smijati, katkada potiho, katkada prekomjerno, a
zatim bi zaspali. Tako sam, polagano odrastajui, shvatio zabludu kojoj ih je
Aloadin podvrgao: ivjeli su u lancima obmanuti da ive u Raju, a kako ne bi izgubili to
dobro, postajali su sredstvom osvete njihova gospodara. Ako bi se zatim vratili ivi iz
svojih pothvata, opet bi zavrili u kladama za sunje, ali bi ponovno vidjeli i osjetili
ono to su snivali od zelenog meda.
A ti?
Ja sam se jedne noi, dok su svi spavali, ubacio tamo gdje su se uvali srebrni lonii
koji su sadravali zeleni med i kuao sam ga. Kuao, kaem? Progutao sam dvije lice i
odjednom sam poeo vidjeti udesne stvari...
Osjeao si se kao u vrtu?
Ne, moda su oni sanjali o vrtu, jer im je pri dolasku Aloadin o njemu priao.
Vjerujem kako zeleni med ini da vidi ono to u dubini srca eli. Ja sam se zatekao u
pustinji, ili bolje u oazi, i vidio sam kako dolazi blistava karavana, deve
okiene perjanicama i mnotvo Maura sa arenim turbanima, koji su udarali po
bubnjevima i svirali cimbale. A iza njih, na baldahinu kojeg su nosila etvorica gorostasa,
dolazila je Ona, princeza. Ne znam ti vie rei kakva je bila, bila je tako... kako to rei...
blistava, da se sjeam samo zablijetenosti, zasljepljujuegbljetavila...
Ali kakvo je lice imala, je li bila lijepa?
Nisam joj vidio lice, bila je zastrta koprenom.
Pa onda, u koga si se zaljubio?
U nju, zato to je nisam vidio. U srce mi je, ovdje, razumije, ula beskonana milina,
enja koja se vie nikada nije ugasila. Karavana se udaljavala prema dinama, shvaao
sam da se ta vizija vie nikada nee vratiti, govorio sam sebi kako bih morao slijediti to
stvorenje, ali sam se pred jutro poeo smijati; tada sam mislio da je to od radosti, ali je to
bio uinak koji izaziva zeleni med kada se njegova mo gasi. Probudio sam se kada
je sunce ve bilo visoko i zamalo me eunuh iznenadio jo uspavanog na tom mjestu. Od
tada sam si govorio da moram pobjei, kako bih ponovno pronaao daleku princezu.
Ali, jesi li shvatio da je to samo uinak zelenog meda...
Da, vizija je bila iluzija, ali ne i ono to sam ve osjeao u sebi, bila je to prava elja.
Kad osjeti elju, ona nije iluzija, ona postoji.
Ali bila je to elja za iluzijom.
Ali ja tada vie nisam elio izgubiti tu elju. Bila je dovoljna da joj se posveti ivot.

Ukratko, Abdul je uspio pronai nain bijega iz utvrde i uspio je doi do svoje obitelji
koja ga je ve smatrala izgubljenim. Njegov se otac zabrinuo zbog Aloadinove osvete i
udaljio ga je iz Svete Zemlje, poslavi ga u Pariz. Prije nego to je pobjegao od Aloadina,
Abdul se bio doepao jednog od lonia zelenoga meda ali, objanjavao je Baudolinu, vie
ga nikada nije kuao, zbog straha da e ga prokleta tvar vratiti u onu istu oazu, da
do beskonanosti nanovo oivljava svoj zanos. Nije znao bi li mogao odoljeti uzbuenju.
Princeza je sad ve bila s njim i nitko mu je vie ne bi mogao oduzeti. Bolje je
prieljkivati je kao cilj, nego je posjedovati u lanom sjeanju.
Zatim se, kako je vrijeme prolazilo i kako bi smogao snage za svoje pjesme u kojima je
princeza bila tu, prisutna u svojoj udaljenosti, katkada jedva jedvice usuivao kuati
med, uzimajui ga vrkom liice onoliko koliko je dostajalo da jeziku dade okus. Imao je
kratkotrajne zanose, a tako bijae uinio i te veeri.
Abdulova je pria zaintrigirala Baudolina i privlaila ga je mogunost postizanja
makar i kratke vizije u kojoj bi mu se ukazala carica. Abdul mu nije mogao odbiti to

~ 52 ~
 Knjigoteka

kusanje. Baudolino je osjetio samo laganu obamrlost i elju za smijanjem. Ali osjetio je
uzbuenje duha. udno, ne od Beatrice, nego od Patera Ivana - tako da se zapitao nije li
njegov pravi predmet elje to nedostino kraljevstvo, vie nego gospa njegova srca. I
tako se te veeri dogodilo da su, Abdul ve gotovo osloboen od uinka meda, a
Baudolino blago opijen, ponovo zapoeli raspravljati o Pateru, postavljajui si pitanje o
njegovome postojanju. Budui da se inilo kako je mo zelenog meda u tome da moe
uiniti opipljivim ono to nikada nije vieno, eto, odluili su da Pater postoji.
On postoji, donio je odluku Baudolino, zato to nema razloga koji se suprotstavljaju
njegovu postojanju. Postoji, sloio se Abdul, zato to je od nekog klerika bio uo kako s
one strane zemlje Medijaca i Perzijanaca postoje kranski kraljevi koji se bore s
poganima iz tih krajeva.
Tko je taj klerik? upita Baudolino zaneseno.
Borone, odgovorio je Abdul. I evo ih kako se dan kasnije dadoe u potragu za
Boroneom.
To je bio klerik iz Montbliarda koji bi, lutajui kao i njemu slini, sada bio u Parizu (i
posjeivao biblioteku Svetoga Viktora), a sutra tko zna gdje, zato to se inilo da slijedi
svoj plan o kojemu nikada nikome nije govorio. Imao je veliku glavu raupane kose i oi
crvene od previe itanja uz svjetlo uljanice, ali izgledao je kao mudra glava. Oarao ih je
pri prvom susretu, naravno, u jednoj krmi, postavljajui im otroumna pitanja o kojima
bi njihovi uitelji bili potroili dane i dane rasprava: moe li se sperma zalediti, moe li
prostitutka zatrudnjeti, zaudara li znoj s glave vie nego znoj s udova, crvene li ui kada
se sramimo, rastui li se mukarac vie zbog smrti ili zbog vjenanja svoje ljubljene,
moraju li plemii imati visee ui i pogora li se luacima stanje za vrijeme punoga
mjeseca. Problem koji ga je najvie intrigirao i u kojem se smatrao uenijim od bilo kojeg
drugog filozofa, bilo je pitanje postojanja praznine.
Praznina, govorio je Borone ve slijepljenih usta, ne postoji, jer je se priroda
uasava. Da ne postoji, oito je i iz filozofskih razloga, jer da postoji bila bi ili tvar ili
pojava. Materijalna tvar nije, jer bi inae bila tijelo i zauzimala bi prostor, a nije
ni bestjelesna tvar jer bi, kao i aneli, bila inteligentna. Nije pojava, jer pojave postoje
samo kao atributi tvari. S druge strane, praznina ne postoji zbog fizikih razloga: uzmi
cilindrinu posudu...
Ali zato te, prekine ga Baudolino, toliko zanimaju dokazi da praznina ne postoji?
Zato ti je vana praznina?
Vana je, vana. Zato to praznina moe biti ili meuprostorna, to jest ona meu
tijelima na naoj Zemlji, ili protegnuta, s one strane cijeloga svijeta kojega vidimo,
zatvorenoga velikom kuglom nebeskih tijela. Kad bi bilo tako, u toj bi praznini mogli
postojati drugi svjetovi. Ali ako se dokae da ne postoji meuprostorna praznina, s jo
veim razlogom nee moi postojati ni ona protegnuta.
Ali zato je tebi vano postoje li drugi svjetovi?
'Vano je, vano. Jer ako postoje, na bi se Gospodin morao rtvovati u svakome od
njih i u svakome posvetiti kruh i vino. Stoga, vrhovni predmet koji je svjedoanstvo i trag
toga uda, ne bi bio jedini, nego bi bilo mnogo njegovih kopija. A kakvu bi vrijednost
imao moj ivot kada ne bih znao da negdje postoji vrhovni predmet kojega treba
pronai?
A koji bi to vrhovni predmet bio?
Ovdje Borone napreac prekine: Moji posli, govorio je, stvari koje nisu dobre za ui
neupuenih. Ali razgovarajmo o neemu drugom: kada bi bilo drugih svjetova, bilo bi
mnogo prvih ljudi, mnogo Adama i mnogo Eva koji su bezbroj puta izvrili istoni grijeh.
Dakle bilo bi i mnogo Rajeva zemaljskih iz kojih su bili istjerani. Moete li zamisliti da

~ 53 ~
 Knjigoteka

umjesto jedne tako uzviene stvari kakav je Raj zemaljski moe postojati mnogo njih,
kao to postoje mnogi gradovi s rijekom i breuljkom poput onog Svete Genoveve? A Raj
zemaljski postoji samo jedan, u nekoj udaljenoj zemlji, s one strane kraljevstva Medijaca
i Perzijanaca.
Stigli su do bitnoga i ispriali su Boroneu svoja umovanja o Pateru Ivanu. Da, Borone
je od nekog sveenika uo govoriti o kranskim kraljevima s Istoka. Proitao je izvjetaj
o posjeti, prije mnogo godina, patrijarha iz Indija papi Callistu II. U njemu se prialo o
naporu koji je papa uinio kako bi se s njim razumio, zbog vrlo razliitih jezika. Patrijarh
je opisao grad Hulnu kroz koji protjee Phylos, jedna od rijeka koje izbijaju u Raju
zemaljskom, koju e drugi zvati Ganges, i gdje se na planini izvan grada uzdie svetite
koje uva tijelo apostola Tome. Taje planina bila nepristupana, jer se uzdizala u sredini
jezera, ali osam dana godinje voda jezera se povlaila, pa su dobri krani od tamo
odozdo mogli ii oboavati tijelo apostola, jo netaknuto kao da uope nije mrtvo,
tovie, kako je kazivao tekst, lica sjajna poput zvijezde, crvene brade i kose duge sve do
ramena, a odjea mu je izgledala kao da je upravo saivena.
Nita nam ne govori da je taj patrijarh bio Pater Ivan, oprezno zakljui Bor one.
Ne, sigurno, odvrati Baudolino, ali nam govori kako se naokolo ve odavno pria o
nekom udaljenom kraljevstvu, blaenom i nepoznatom. Sluaj, u svojoj Historia de
duabus civitatibus, moj najdrai biskup Oto izvjeuje da je Ugo iz Gabale rekao kako je
Ivan, nakon pobijede nad Perzijancima, nastojao uputiti pomo kranima iz Svete
Zemlje, ali se morao zaustaviti na obalama rijeke Tigris jer nije imao brodova kojima bi
prebacio svoje ljude. Dakle, Ivan ivi s one strane Tigrisa. U redu? Ali neobino je to su
to svi morali znati jo i prije nego to je Ugo o tome govorio. Proitajmo dobro ono to je
pisao Oto, koji nije pisao sluajno. Zato bi ikada taj Ugo morao ii objanjavati
papi razloge zbog kojih Ivan nije mogao pomoi kranima iz Jeruzalema, kao da ga je
morao opravdavati? Jer mu je oigledno netko u Rimu hranio tu nadu. A kada Oto govori
kako Ugo imenuje Ivana, zapisuje: sic enim eum nominare solent, kako su ga obiavali
zvati. to znai ta mnoina? Oigledno ne samo Ugo, nego i drugi solent, obiavaju - pa su
dakle obiavali ve i u ona vremena - tako ga nazivati. Oto uvijek pie kako Ugo tvrdi da
se Ivan, kao i Mudraci od kojih potjee, elio uputiti u Jeruzalem, ali onda ne pie da je
Ugo ustvrdio kako u tome nije uspio, nego fertur, kae se i da su neki drugi, u mnoini,
asserunt, uvjeravali da u tome nije uspio. Uimo od naih uitelja da nema boljeg
dokaza istine, zakljuivao je Baudolino, od neprekidnosti tradicije.
Abdul apnu Baudolinu na uho kako je moda i biskup Oto povremeno uzimao
zelenoga meda, ali ga Baudolino munu laktom po rebrima.
Ja jo nisam shvatio zato je taj Pater toliko znaajan za vas, rekao je Borone, ali
ako treba traiti, neka to ne bude uzdu rijeke koja dolazi iz Raja zemaljskog, nego u
samom Raju zemaljskom. I o tome bih imao mnogo toga za ispriati...
Baudolino i Abdul su pokuali natjerati Boronea da kae neto vie o Raju
zemaljskom, ali Borone je ve previe zloupotrijebio bave iz Tri kandelabra i govorio je
kako se vie niega ne sjea. Kao da su pomislili na istu stvar, a da jedan drugome nita
nisu rekli, dvojica prijatelja uhvatie Boronea ispod pazuha i odvedoe ga u svoju sobu.
Tamo mu Abdul, iako tedljivo, ponudi neto malo zelenoga meda, vrak liice, a drugi
vrak podijelie meu sobom. Borone, nakon trenutka zapanjenosti, ogledavajui se
naokolo kao da ne shvaa dobro gdje je, ugleda neto od Raja.
Govorio je i pripovijedao o izvjesnom Tugaldusu, koji je ini se razgledao i Pakao i Raj.
Nije vrijedilo truda priati kakav je bio Pakao, ali Raj je bio mjesto puno milosra, ugode,
radosti, potenja, ljepote, svetosti, sloge, jedinstva, milosti i vjenosti bez kraja, zatien
zlatnim zidom, a prelazei na onu stranu zamjeivale su se mnoge stolice ukraene

~ 54 ~
 Knjigoteka

dragim kamenjem, na kojima su sjedili mukarci i ene, mladi i stari, odjeveni u svilene
stole, lica blistavih poput sunca i kose od najieg zlata, i svi su pjevali aleluja itajui
knjigu ukraenu minijaturama zlatnih slova.
Sada, govorio je Borone razborito, u Pakao mogu ii svi, dovoljno je to htjeti, a
ponekad se onaj koji je tamo bio vrati togod ispriati, u obliku zloduha, vampirice ili
druge neugodne vizije. Ali moe li se stvarno vjerovati da onaj tko je te stvari vidio bude
priputen u Raj nebeski? Da se to i bilo dogodilo, iva dua ne bi nikada imala dovoljno
bestidnosti to ispriati, zato to bi skromna i potena osoba neke tajne trebala zadrati
za sebe.
Dao Bog da se na licu zemlje nikada ne pojavi bie toliko nagrizeno tatinom,
komentirao je Baudolino, da se pokae nedostojnim povjerenja koje mu je Gospodin
udijelio.
Dakle, rekao je Borone, sigurno ste uli priu o Aleksandru Velikome, koji je stigao
na obalu Gangesa i obreo se uz bedem koji je slijedio tok rijeke, ali nije imao nikakvih
vrata i nakon tri dana plovidbe vidio je u zidu mali prozor na kojemu se pomolilo lice
starca; putnici zatraie da grad plati danak Aleksandru, kralju kraljeva, ali starac
odgovori kako je to grad blaenih. Nije mogue da je Aleksandar, veliki kralj, ali
poganin, stigao u nebeski grad, pa je tako ono to su on i Tugaldus vidjeli bio Raj
zemaljski. Ono to ja vidim ovoga trena...
Gdje?
Tamo, i pokazivao je kut sobe. Vidim mjesto gdje rastu ubave i zelene livade,
ukraene cvijeem i miriljivim travama, dok naokolo posvuda lebdi ugodan miris, i
udiui ga ne osjeam vie nikakvu elju za hranom ili piem. Tu je prekrasna livada s
etiri mukarca asnoga izgleda, sa zlatnim krunama na glavama i granama palme u
rukama... ujem pjesmu, zamjeujem miris melema, o moj Boe, osjeam u ustima
slatkou kao od meda... Vidim kristalnu crkvu s oltarom u sredini iz kojega izlazi voda
bijela kao mlijeko. Na sjevernoj strani crkva izgleda poput dragog kamena, na junoj je
strani boje krvi, na zapadu bijela kao snijeg, a iznad nje trepere bezbrojne
zvijezde, sjajnije od onih koje se vide na naem nebu. Vidim mukarca kose bijele kao
snijeg, pernatog kao ptica, oi mu se gotovo i ne primjeuju, onako prekrivene snjenim
obrvama koje se sputaju. Prstom mi pokazuje drvo koje nikada ne stari, a onoga
tko sjedi u njegovoj sjeni iscjeljuje od svake bolesti, a zatim jedno drugo, listova u svim
duginim bojama. Ali zato veeras vidim te stvari?
Moda si ih negdje proitao, a vino je uinilo da ti se ponovno pojave na pragu due,
rekao je tada Abdul. Taj krepostan ovjek koji je ivio na mom otoku bio je Sveti
Brandan, plovio je morem sve do posljednjih granica zemlje i otkrio je otok
posve prekriven zrelim groem, jednim plavim, drugim ljubiastim i treim bijelim, sa
sedam udesnih fontana i sedam crkava, jednom iz kristala, drugom iz granata, treom iz
safira, etvrtom iz topaza, petom iz rubina, estom iz smaragda, sedmom iz koralja,
svaka sa po sedam oltara i sedam svjetiljaka. A ispred crkve, u sredini trga, uzdizao se
stup iz kalcedona koji je na vrhu imao kota pun praporaca koji se okretao.
Ne, ne, ovo moje nije otok, usplamtio je Borone, to je zemlja blizu Indije, gdje vidim
ljude uiju veih od naih i dvostruka jezika, tako da odjednom mogu razgovarati s dvije
osobe. A kolike su ljetine, ini se kao da tamo rastu same od sebe...
Sigurno, tumaio je Baudolino, ne zaboravimo kako je nakon Egzodusa Bojemu
narodu bila obeana zemlja u kojoj teku med i mlijeko.
Ne brkajmo stvari, govorio je Abdul, ona iz Egzodusa je obeana zemlja, i to
obeana nakon pada, dok je Raj zemaljski bio zemlja naih pradjedova prije pada.

~ 55 ~
 Knjigoteka

Abdule, nismo u disputatio. Ovdje nije rije o utvrivanju mjesta na koje emo ii,
nego o razumijevanju kakvo bi trebalo biti idealno mjesto u koje bi svatko elio poi. Ako
takve divote jesu postojale i jo postoje, ne samo u Raju zemaljskom, nego i na otocima
na koje Adam i Eva nikada nisu stupili nogom, oito je kako bi Ivanovo kraljevstvo
trebalo prilino nalikovati tim mjestima. Pokuavamo shvatiti kakvo je kraljevstvo
izobilja i kreposti, gdje ne postoje la, pohlepa, pohota. Zato bi se inae tome trebalo
teiti kao prema kranskom kraljevstvu u pravom smislu rijei?
Ali bez pretjerivanja, preporuivao je mudro Abdul, inae nam vie nitko ne bi
vjerovao; hou rei, vie nitko ne bi vjerovao da je mogue otii tako daleko.
Rekao je daleko. Do malo prije Baudolino je vjerovao kako je, zamiljajui Raj
zemaljski, Abdul barem na jedno vee zaboravio svoju nemoguu strast. Ali nije. Uvijek
je na nju mislio. Vidio je Raj, ali je tamo traio svoju princezu. Poeo je mrmljati, dok je
malo po malo nestajao uinak meda: Moda emo jednog dana tamo poi, langan li jorn
son long en mai, zna, kada su dani dugi u svibnju...
Borone se poeo tiho smijati.

Eto gospodine Niketas, ree Baudolino, kada nisam bio plijenom napasti ovoga
svijeta, posveivao sam noi zamiljanju drugih svjetova. Malo uz pomo vina, malo uz
pomo toga zelenoga meda. Nema nieg boljeg od zamiljanja drugih svjetova, ree,
kako bi se zaboravilo koliko je bolan onaj u kojemu ivimo. Barem sam tada tako mislio.
Nisam jo bio shvatio da, zamiljajui druge svjetove, zavri tako da promijeni i ovaj.
Za sada pokuajmo ivjeti vedro u ovome, kojega nam je boja volja dodijelila, ree
Niketas. Evo nai su nam neusporedivi enovljani priredili neke divote nae kuhinje.
Kuaj ovu juhu od raznih riba, iz mora i rijeke. Moda dobre ribe imate i u vaim
krajevima, iako pretpostavljam kako im vaa silna hladnoa ne doputa da narastu tako
bujne kao u Propontidi. Mi juhu zainjamo lukom namoenim u maslinovo ulje,
komoraem, drugim travama i s dvije ae suha vina. Prelij je preko ovih kriki kruha, a
moe si staviti i avgolemona, to je ovaj umak od utanjaka jaja i limunova soka, ublaen
s malice juhe. Vjerujem da su tako jeli Adam i Eva u Raju zemaljskom. Ali prije istonoga
grijeha. Kasnije su se moda zadovoljili time da jedu fileke, kao u Parizu.

~ 56 ~
 Knjigoteka

9.

Baudolino ukorava cara i zavodi caricu

Baudolino je, izmeu ne ba jako ozbiljnog uenja i matanja o rajskom vrtu, u Parizu
proveo ve etiri zime. Bio je eljan vidjeti Fridrika, jo i vie Beatrice, koja je u njegovu
uznemirenom duhu ve bila izgubila sve zemaljske crte lica i postala stanovnicom onoga
Raja, kao i Abdulova daleka princeza.
Jednoga dana Rainaldo od Poete zatrai odu caru. Poeta, oajan i pokuavajui dobiti
na vremenu govorei svome gospodaru kako eka pravo nadahnue, posla Baudolinu
poziv upomo. Baudolino napisa sjajnu pjesmu Salve mundi domine, u kojoj je Fridrik bio
stavljen iznad svih drugih kraljeva i koja je govorila kako je njegov jaram najslai. Nije se
usudio poslati je preko glasnika i naumio je vratiti se u Italiju, gdje su se u meuvremenu
bile dogodile brojne stvari, koje se trudio ukratko izloiti Niketasu.

Rainaldo je svoj ivot posvetio stvaranju slike cara kao gospodara svijeta, princa
mira, izvora svakog zakona koji ne podlijee nijednome, rex et sacerdos istodobno, kao
Melchisedeq, pa stoga nije mogao ne sukobiti se s papom. Tada, u vrijeme opsade Creme,
umro je papa Hadrijan, onaj koji je bio okrunio Fridrika u Rimu i veina kardinala
izabrala je kardinala Bandinellija kao Aleksandra III. Za Rainalda je to bila nesrea, jer
je s Bandinellijem bio ba kao pas i maka, a taj nije poputao po pitanju papinskog
primata. Ne znam to je Rainaldo skovao, ali uspio je postii da neki kardinali i ljudi iz
senata izaberu drugoga papu, Viktora IV., kojim su on i Fridrik mogli upravljati kako su
htjeli. Naravno, Aleksandar III. je odmah ekskomunicirao i Fridrika i Viktora, i nije bilo
dovoljno samo rei kako Aleksandar nije pravi papa, pa stoga njegova ekskomunikacija
nita ne vrijedi, zato to su s jedne strane kraljevi Francuske i Engleske bili skloni
priznati ga, a s druge strane, za talijanske je gradove bila blagodat imati papu koji govori
kako je car otpadnik pa mu stoga vie nitko nije duan biti poslunim. Osim toga, stizale
su vijesti kako Aleksandar neto kuje s vaim basileusom Manuelom, traei neko
carstvo vee od onog Fridrikovog na koje bi se oslonio. Ako je Rainaldo htio da Fridrik
bude jedini sljednik rimskoga carstva, morao je pronai vidljivi dokaz porijekla.
Eto zato je zaposlio ak i Poetu.
Niketas se trudio pratiti Baudolinovu priu, godinu po godinu. Izgledalo mu je kako ne
samo da njegov svjedok pomalo brka to se dogodilo prije, a to poslije, nego je izgledalo
i da se Fridrikovi doivljaji ponavljaju uvijek jednaki, pa vie nije shvaao kada su
Milanci ponovno uzeli oruje, kada su ponovno zaprijetili Lodiju, kada se car ponovno
spustio u Italiju. Da je ovo kronika, govorio je, dostajalo bi nasumce uzeti jednu
stranicu i tu bi se uvijek nalo istih pothvata. Izgleda kao da je to jedan od onih snova u
kojima se uvijek ponavlja ista pria, a ti se moli da se probudi.
Kako bilo da bilo, Niketasu se inilo da shvaa kako su Milanci ve dvije godine
ponovno stvarali potekoe Fridriku, to neugodnostima to okrajima, pa je sljedee
godine car, uz pomo Novare, Astija, Vercellija, markiza od Monferrata, markiza od
Malaspine, grofa od Biandratea, Coma, Lodija, Bergama, Cremone, Pavije i jo nekih,
nanovo postavio opsadu Milana. Jednoga lijepoga proljetnog jutra Baudolino je, sad ve

~ 57 ~
 Knjigoteka

dvadesetogodinjak, sa Salve mundi domine za Poetu i svojom prijepiskom s Beatrice,

koju nije elio ostaviti u Parizu na milost i nemilost lupea, stigao pred zidine toga grada.
Nadam se da se Fridrik u Milanu ponaao bolje nego u Cremi, ree Niketas.
Jo gore, sudei po onome to sam uo govoriti kad sam dolazio. Dao je iskopati oi
estorici zatvorenika iz Melza i Roncatea, a jednome je Milancu iskopao samo jedno oko,
kako bi ostale ponovno odveo u Milano, ali mu je umjesto toga odrezao nos. A kada bi
uhvatio nekoga tko pokuava unijeti trgovaku robu u Milano, dao bi mu odrezati ruke.
Dakle, vidi da je i on vadio oi!
Ali obinim ljudima, a ne gospodi, kao vi. I to svojim neprijateljima, ne svojim
roacima!
Opravdava li ga?
Sada da, onda ne. Tada sam bio ozlojeen. Nisam ga htio ak ni susresti. Ali ipak sam
morao otii iskazati mu potovanje, nisam to mogao izbjei.

Kako ga je ugledao nakon mnogo vremena, car ga je veoma radostan upravo

namjeravao zagrliti, ali Baudolino se nije mogao svladati. Uzmaknuo je, zaplakao, rekao
mu da je ao i kako si ne moe umiljati da je izvor pravde ako se ponaa kao
nepravedan ovjek, i da se srami to mu je sin.
Da mu je to rekao bilo tko drugi, Fridrik bi mu dao iupati ne samo oi i nos, nego i
ui. Umjesto toga bio je pogoen Baudolinovim bijesom, pa se on, car, pokuao
opravdati. To je bila pobuna, pobuna protiv zakona, Baudolino, a ti si bio prvi koji mi je
rekao da sam ja zakon. Ne mogu oprostiti, ne mogu biti dobar. Moja je dunost biti
nemilosrdan. Zar misli da mi je to drago?
Jest, drago ti je, oe moj; jesi li morao poubijati sve one ljude prije dvije godine u
Cremi, i obogaljiti one druge u Milanu, ne u borbi nego hladnokrvno, za inat, iz osvete,
zbog uvrede?
A, ti prati moje pothvate, kao da si Rahewino! Onda znaj kako to nije bio inat nego
primjer. To je jedini nain da pokori ovu neposlunu djecu. Misli li da su Cezar i August
bili milostiviji? Zna li ti, Baudolino, to je rat? Ti koji izigrava velikoga mudrijaa u
Parizu, zna li da te, kada se vrati, elim na dvoru meu svojim ministerijalcima, a
moda u te uiniti ak i vitezom? Misli li kako e jahati sa svetim rimskim carem bez
prljanja ruku? Gadi ti se krv? Onda mi to reci i dat u te zarediti. Ali onda e morati biti
neporoan, pazi dobro, a priali su mi tvoje dogodovtine u Parizu, pa te nekako i ne
vidim kao redovnika. Gdje si stekao taj oiljak? udim se to ga ima na licu, a ne na
stranjici!?
Tvoje su ti uhode ispriale prie o meni u Parizu, a ja sam bez potrebe za uhodama
posvuda uo prepriavati jednu lijepu priu o tebi u Hadrijanapolisu. Bolje su moje prie
s parikim muevima, nego tvoje s bizantskim sveenicima.
Fridirh se ukoio i problijedio. Dobro je znao o emu govori Baudolino (koji je to bio
doznao od Ota). Kada je jo bio vojvoda od vapske, uzeo je kri i sudjelovao u drugom
prekomorskom pohodu, kako bi pruio pomo kranskom kraljevstvu Jeruzalema. I dok
je kranska vojska s mukom napredovala, kod Hadrijanapolisa su jednog od njenih
plemia, koji se bio udaljio od vojske, napali i ubili, moda mjesni banditi. Izmeu Latina
i Bizantinaca ve je bilo mnogo napetosti i Fridrik ovaj neugodni dogaaj shvati kao
teku uvredu. Kao u Cremi, njegov bijes postade neukrotivim: nasrnuo je na oblinji
samostan i sasjekao sve sveenike.
Epizoda je ostala kao mrlja na Fridrikovu imenu; svi su se pretvarali da su je
zaboravili, ak ju je i Oto preutio u Gesta Friderici, spominjui odmah potom kako je
mladi vojvoda bio izbavljen od silne poplave nedaleko Konstantinopola - znak da mu

~ 58 ~
 Knjigoteka

nebo nije oduzelo svoju zatitu. Jedini koji nije zaboravio bio je Fridrik, i rana od tog zlog
djela nije nikada zarasla, to je dokazala i njegova reakcija. Od blijedog kakav je bio,
postade crven, pograbi bronani svijenjak i baci se na Baudolina kao da e ga ubiti.
Jedva jedvice se suzdra, spusti oruje kad ga je ve pograbio za odjeu, te mu ree
stisnutih zuba: Za sve vragove Pakla, ne reci vie nikada ono to si rekao! Zatim izae
iz atora. Na pragu se okrene na trenutak: Otii iskazati poast carici, a onda se vrati
meu one enskice od tvojih parikih klerika.

Pokazat u ja tebi jesam li enskica, pokazat u ti to znam raditi, mozgao je

Baudolino naputajui logor, a ni sam nije znao to bi to mogao uiniti, osim to je
osjeao kako mrzi svoga pooima i elio mu je uiniti neto naao.
Jo bijesan, doao je do Beatricinog konaka. Uljudno poljubi skut haljine, zatim ruku
carice, a ona se zapanji zbog oiljka, zabrinuto postavljajui pitanja. Baudolino nehajno
odgovori kako je to bio okraj s nekim ulinim razbojnicima, stvari koje se dogaaju
onome tko putuje po svijetu; Beatrice ga pogleda s divljenjem i treba rei kako je taj
dvedesetogodinjak, lavovskog lica koje je zbog oiljka postalo jo muevnije, ve bio
onakav za kakvog se obiava rei: lijep vitez. Carica ga potakne da sjedne i ispria svoje
posljednje dogodovtine. Dok je carica vezla, nasmijana, sjedei ispod draesna
baldahina, on se uurio pokraj njenih nogu i priao, i ne znajui to govori, samo da
smiri svoju napetost. Ali, malo pomalo, kako je priao, kriomice je promatrao, odozdo
prema gore, njeno prelijepo lice i ponovno osjetio sve strasti tih godina - ali svih zajedno,
ustostruenih - sve dok mu Beatrice nije rekla, uz jedan od svojih najzavodljivijih
osmijeha: Ali nisi pisao onoliko koliko sam ti naredila i koliko bih eljela.
Moda je to rekla s uobiajenom sestrinskom briljivou, moda je to bilo samo zbog
poticanja razgovora, ali Beatrice nije mogla rei nita, a da njene rijei Baudolinu ne
budu istodobno i melem i otrov. Rukama koje su drhtale izvue iz njedara svoja pisma
njoj i njezina njemu i pruajui ih proapta: Ne, pisao sam, i to mnogo, a ti si mi, Gospo,
odgovarala.
Beatrice nije razumijela, uzela je listove i poela ih itati u pola glasa, kako bi bolje
mogla dokuiti taj dvostruki rukopis. Baudolino je na dva koraka od nje krio ruke
znojei se, govorio si je kako je bio lud, kako e ga ona potjerati pozivajui svoje straare,
htio je imati oruje kako bi si ga zario u srce. Beatrice je nastavljala itati, njeni su obrazi
sve vie dobivali boju, glas joj je treperio dok je sricala te uarene rijei, kao da slui
bogohulnu misu; ustala je, dva puta je izgledalo kao da tetura, dva puta je udaljila
Baudolina koji je stupio naprijed da je podupre, zatim jedva ujno ree: O djeae,
djeae, to si uinio?
Baudolino se ponovno priblii kako bi joj uzeo te listove iz ruke, sav drhtav, sva
drhtava ona isprui ruku kako bi mu pogladila zatiljak, on joj okrene profil, jer se nije
usuivao pogledati je u oi, a ona mu jagodicama pomiluje oiljak. Kako bi izbjegao i taj
dodir, on ponovno okrene glavu, ali ona se ve previe pribliila i naoe se nosom uz
nos. Baudolino stavi ruke iza lea, kako bi sprijeio zagrljaj, ali su se njihove usne ve
bile dotakle, a nakon to su se dotakle malo su se rastvorile, tako da su se na tren, samo
jedan tren od vrlo malo njih koliko je potrajao taj poljubac, preko pritvorenih usana
dotakli i jezici.
Kada je zavrila ta munjevita vjenost, Beatrice se povue, sada bijela kao bolesnica,
zurei Baudolinu u oi i oporo mu ree: Za sve svece Raja, nemoj vie nikada uiniti ovo
to si uinio.
Rekla je to bez ljutnje, gotovo bez osjeaja, kao da e se upravo onesvijestiti. Zatim su
joj se oi ovlaile i dodala je, blago: Molim te!

~ 59 ~
 Knjigoteka

Baudolino klekne, elom gotovo dotiui pod i izae ne znajui kamo ide. Kasnije je
shvatio kako je u samo jednom trenutku poinio etiri zloina: uvrijedio je velianstvo
carice, uprljao se preljubom, izdao povjerenje svoga oca i popustio sramotnoj napasti
osvete. Osveta? pitao se, Da Fridrik nije izvrio ono klanje ne bi me bio uvrijedio, a ja u
svome srcu ne bih bio iskusio osjeaj mrnje, ali bih li svejedno uinio ono to sam
uinio? Pokuavajui izbjei odgovor na to pitanje, shvatio je kako bi, ako bi odgovor
bio onakav kakvoga se bojao, tada poinio peti i najgori od grijehova - neizbrisivo
uprljao krepost vlastitoga idola samo da zadovolji svoju mrnju i u bijedno orue
pretvorio ono to je postalo svrhom njegova postojanja.

Gospodine Niketas, ta me sumnja pratila mnoge godine, iako nisam uspijevao

zaboraviti srceparajuu ljepotu onog trenutka. Bio sam sve zaljubljeniji, ali ovaj put bez
ikakve nade, ak i u snovima. Jer, ako sam elio bilo kakav oprost, njezin je lik morao
nestati i iz mog sna. Naposljetku, rekao sam si tijekom mnogih i dugih besanih noi, imao
si sve i ne moe drugo eljeti.
No se sputala na Konstantinopol, a nebo se vie nije rumenilo. Poar se ve poeo
gasiti i samo se na nekim breuljcima grada vidjelo kako se povremeno pojavljuje, ne
plamen, nego ar. Niketas je u meuvremenu naruio dva pehara slatka vina. Baudolino
ga je pijuckao oiju izgubljenih u praznini. To je vino s Thasosa. U zemljanu se posudu
stavi krema od krupnika pokropljena medom. Potom se jako i mirisno vino mijea s
jednim lakim. Slatko je, zar ne? upita ga Niketas. Da, vrlo slatko, odgovori mu
Baudolino, koji je izgledao kao da misli na neto drugo. Zatim odloi pehar.
Te sam se veeri, zakljuio je, zauvijek odrekao osuivanja Fridrika, jer sam se
osjeao vie krivim od njega. Je li gore odrezati neprijatelju nos ili poljubiti u usta enu
svoga dobroinitelja?
Dan kasnije ode zatraiti oprost od svog pooima, zbog grubih rijei koje mu je bio
izrekao i pocrveni primijetivi kako je Fridrik taj koji osjea grizoduje. Car ga zagrli,
ispriavajui se zbog svoje ljutnje i govorei kako mu je, od stotine laskavaca koje ima
oko sebe, drai sin poput njega, koji mu je kadar rei kada pogrijei. ak ni moj
ispovjednik nema hrabrosti to uiniti, ree mu smijui se. Ti si jedina osoba u koju se
pouzdaj em.
Baudolino je poeo plaati svoj zloin, gorei od srama.

~ 60 ~
 Knjigoteka

10.

Baudolino nalazi Mudrace i posveuje Karla Velikoga

Baudolino je stigao pred Milano kada su se Milanci, i zbog unutarnjih razdora, ve

prestali odupirati. Na kraju su poslali izaslanstva ne bi li ugovorili predaju, a uvjeti su i
dalje bili oni isti utvreni na saboru u Roncagli, to jest kao da je etiri godine kasnije, uz
tolike mrtve i sva pustoenja, jo uvijek sve bilo kao etiri godine ranije. Ili jo bolje, bila
je to predaja sramnija od one prethodne. Fridrik je ponovno htio udijeliti svoj oprost,
ali Rainaldo je nemilosrdno raspirivao vatru. Trebalo je dati lekciju koju e svi upamtiti,
a trebalo je dati i zadovoljtinu gradovima koji su se borili uz cara, ne zbog ljubavi prema
njemu, nego zbog mrnje prema Milanu.
Baudolino, ree car, ovoga se puta nemoj ljutiti na mene. Ponekad ak i car mora
raditi ono to trae njegovi savjetnici. I doda tihim glasom: Vie se bojim toga Rainalda
nego Milanaca.
Tada naredi da Milano bude zbrisan s lica zemlje i da iz grada izae sva eljad, i
mukarci i ene.
Polja oko grada sada su vrvjela Milancima koji su se motali bez cilja, neki su se sklonili
u oblinje gradove, drugi su ostali utaboreni ispred zidina, nadajui se kako e im car
oprostiti i dopustiti da uu. Padala je kia, izbjeglice su nou drhtale od hladnoe, djeca
su se razbolijevala, ene su plakale, mukarci su stajali razoruani i potiteni uzdu
rubova cesta, podiui pesnice prema nebu, budui da je bilo uputnije proklinjati
Svemoguega nego cara, jer je car imao svoje ljude koji su kruili naokolo i pitali za
razloge previe estokih prituaba.
Fridrik je najprije pokuavao unititi nepokorni grad palei ga, zatim pomisli kako je
bolje ostaviti stvar u rukama Talijana, koji su Milano mrzili vie nego on. Lodijcima je
dodijelio zadau da unite cijela istona vrata, koja su se zvala vrata Renza,
Kremonjanima da razvale Rimska vrata, Pavijcima neka uine da na Tiinskim vratima
ne ostane ni kamen na kamenu, Novaranima da sa zemljom sravne Vercellinska vrata,
Komljanima da uklone Comska vrata, a onima iz Seprija i Martesane da od Novih vrata
naprave samo ruevinu. Zadaa koja se jako svidjela graanima tih gradova, koji, tovie,
platie caru mnogo novaca kako bi mogli uivati u povlastici da vlastitom rukom
podmire svoje raune s poraenim Milanom.
Dan nakon poetka ruenja, Baudolino se izloio pogibelji i uao unutar zidina. Na
nekim se mjestima nije vidjelo nita, osim ogromnog oblaka praine. Kad bi se ulo u taj
oblak, ovdje su se razaznavali neki koji su vezali proelje velikim konopcima i skladno ih
vukli, sve dok se ono ne bi sruilo, ondje su drugi strunjaci zidari udarali pijucima po
krovu jedne crkve sve dok ne bi ostala otkrivena, a zatim su velikim batovima razbijali
zidove, ili su upali stupove umeui klinove u osnovu.
Baudolino provede nekoliko dana kruei opustoenim ulicama i vidje kako pada
zvonik glavne crkve, a drugog tako lijepog i silnog nije bilo u Italiji. Najmarljiviji su bih
Lodijci, koji su eznuli jedino za osvetom: oni su prvi svoj dio sravnili sa zemljom, a
zatim su otrali pomoi Kremonjanima ukloniti Rimska vrata. Ipak Pavijci su se inili
najstrunijima, nisu udarali nasumce i gospodarili su svojim bijesom: mrvili su buku

~ 61 ~
 Knjigoteka

tamo gdje je kamenje njome bilo povezano, ili su kopali temelje zidina, a ostalo bi se
ruilo samo.
Ukratko, za onoga tko nije shvaao to se tu upravo zbiva, Milano se doimao
ivahnom radionicom, gdje je svatko ustro radio slavei Gospodina. Osim to se inilo
kako vrijeme ide natrake, izgledalo je kao da iz niega nastaje novi grad, ali umjesto
toga stari je grad upravo postajao prahom i golom zemljom. Praen tim mislima,
Baudolino se na dan Uskrsa, kad je car zakazao velike proslave u Paviji, pourio otkriti
mirabilia urbis Mediolani, prije nego to Milana vie ne bude. Tako se dogodilo da je
naiao na prekrasnu, jo netaknutu baziliku i da je u okolici ugledao neke Pavijce koji su
vrlo radino zavravali ruenje palae, iako je bio zapovijeen blagdan. Od njih je saznao
da je to bazilika Sant'Eustorgio i da e se sljedeega dana pobrinuti i za nju: Previe je
lijepa da bije se ostavilo, zar ne? ree mu uvjerljivo jedan od ruitelja.
Baudolino ue u lau bazilike, svjeu, tihu i praznu. Netko je ve otetio oltare i bone
kapelice, a neki psi pristigli tko zna otkuda, kad su pronali to ugodno mjesto od njega
uinie svratite, piajui po podnoju stupova. Pokraj glavnog oltara motala se tuna
krava. Bila je to lijepa ivotinja i Baudolino je imao priliku razmisliti o mrnji koja je
sokolila ruitelje grada, koji su zanemarili ak i tako poeljan plijen samo da bi grada
to prije nestalo.
U bonoj kapelici, pokraj kamenog sarkofaga, ugleda staroga kapelana koji je isputao
jecaje oaja, ili bolje, cvilio kao ranjena ivotinja; lice mu je bilo bjelje od bjeloonica
oiju, a njegovo bi vrlo mravo tijelo zadrhtalo pri svakom jauku. Baudolino mu pokua
pruiti pomo, nudei mu ploku vode koju je imao sa sobom. Hvala, dobri kranine,
ree starac, ali sad mi ne preostaje nita drugo doli ekati smrt.
Nee te ubiti, ree mu Baudolino, opsada je gotova, mir potpisan, oni vani samo
hoe sruiti tvoju crkvu, a ne oduzeti tebi ivot.
A to e biti moj ivot bez moje crkve? To je pravedna kazna neba, jer sam zbog
ambicije, prije mnogo godina, htio da moja crkva bude najljepa i najslavnija od svih i
poinio sam grijeh.
Kakav je grijeh mogao poiniti taj jadni starac? Baudolino ga je to upitao.
Prije mnogo godina jedan mi je istonjaki putnik predloio da kupim najdivnije
relikvije kranstva, netaknuta tijela triju Mudraca.
Sveta tri kralja? Sve trojice? Cijelih?
Trojice, Mudraca i to cijelih. Izgledaju ivi, hou rei da izgledaju kao netom umrli.
Znao sam da to ne moe biti istina, jer o Mudracima govori samo jedno Evanelje, ono
Matijino, i to vrlo malo. Ne govori koliko ih je bilo, odakle su dolazili, jesu li bili kraljevi
ili mudraci... Kae samo da stigoe u Jeruzalem slijedei zvijezdu. Ni jedan kranin ne
zna odakle su doli i kamo su se vratili. Tko bi mogao pronai njihov grob? Zbog toga se
nikada nisam usudio rei Milancima da sam tajio to blago. Bojao sam se kako e zbog
pohlepe iz toga izvui priliku da privuku vjernike iz cijele Italije, dobivajui novac za
lanu relikviju...
Dakle nisi zgrijeio.
Jesam zgrijeio, jer sam ih drao sakrivene na ovom posveenom mjestu. Stalno sam
oekivao neki znak s neba, a on nije doao. Sada neu da ih pronau ovi vandali. Mogli bi
si razdijeliti ove posmrtne ostatke kako bi izvanrednom au odlikovali neke od ovih
gradova koji nas danas unitavaju. Molim te, uini da nestane svaki trag moje nekadanje
slabosti. Neka ti netko pomogne, doi do veeri preuzeti ove nesigurne relikvije, uini da
nestanu. S malo napora osigurat e si Raj, to mi se ne ini malenkou.

~ 62 ~
 Knjigoteka

Vidi, gospodine Niketas, tada sam se sjetio kako je Oto o Mudracima govorio u vezi s
kraljevstvom Patera Ivana. Da ih je taj jadni kapelan bio pokazao takvima kao da su doli
niotkuda, zacijelo mu nitko ne bi povjerovao. Ali, da bi relikvija bila prava, je li stvarno
morala potjecati od sveca ili dogaaja ijim je dijelom bila?
Zasigurno ne. Mnoge relikvije koje se uvaju ovdje u Konstantinopolu vrlo su
sumnjiva podrijetla, ali vjernik koji ih ljubi osjea kako iz njih struje natprirodni mirisi.
Vjera je ta koja ih ini istinitima, a ne ine one istinitom vjeru.
Upravo tako. I ja sam mislio kako relikvija vrijedi ako nae svoje pravo mjesto u
pravoj prii. Izvan prie o Pateru Ivanu, ti su Mudraci mogli biti obmana trgovca
sagovima, a unutar istinite prie o Pateru postaju sigurnim svjedoanstvom. Vrata
nisu vrata ako uokolo nema palae, inae bi bila samo otvor, to to govorim, ak ni to, jer
praznina bez punine koja je okruuje nije ni praznina. Tada shvatih kako imam priu
unutar koje Mudraci mogu neto znaiti. Pomislih, ako ve moram rei neto o Ivanu
kako bih caru otvorio puteve Istoka, moj bi dokaz pojaalo posjedovanje potvrde o
Mudracima, koji su sigurno potjecali s Istoka. Ta su jadna tri kralja spavala u svome
sarkofagu i putala da Pavijci i Lodijci u komade razore grad koji ih je ugostio i ne
znajui to. Nisu mu nita dugovali, bili su tu u prolazu, kao u nekoj gostionici, u
oekivanju da odu negdje drugdje, konano, po prirodi su bili svjetske skitnice, nisu li se
pokrenuli tko zna otkuda kako bi slijedili zvijezdu? Na meni je bio red da tim trima
tijelima dam novi Betlehem.

Baudolino je znao kako dobra relikvija moe promijeniti sudbinu grada, uiniti da
postane metom neprekidnog hodoaa te pretvoriti upnu crkvu u svetite. Koga su
mogli zanimati Mudraci? Padne mu na pamet Rainaldo: dobio je nadbiskupiju u Kolnu,
ali je jo morao otii tamo kako bi bio slubeno posveen. Ui u vlastitu katedralu nosei
za sobom Mudrace, bio bi to pravi pogodak. Nije li Rainaldo traio simbole carske moi? I
evo, pod rukom je imao ne jednoga, nego tri kralja, koji su istodobno bili i sveenici.
Upita kapelana moe li vidjeti tijela. Ovaj zatrai da mu pomogne, jer je trebalo
okretati poklopac sarkofaga sve dok se ne otkrije koveg u kojem su bila uvana tijela.
Bilo je naporno, ali vrijedilo je truda. O divote: tijela trojice Kraljeva izgledala su jo
iva, iako se koa bila sasuila i poutjela kao pergament. Ali nije posmeila, kao to se
dogaa mumificiranim tijelima. Dvojica od Mudraca imala su jo gotovo mlijeno bijela
lica, jedan s velikom bijelom bradom koja se sputala sve do grudi i jo je bila cijela, iako
stvrdnuta, pa je izgledala kao eerna vata, a drugi bez brade. Trei je bio
boje ebanovine, ne zbog vremena, nego zato to je jo za ivota morao biti tamnoput:
izgledao je kao kip iz drveta i ak je imao kao neku pukotinu na lijevome obrazu. Imao je
kratku bradu i dvije mesnate usne koje su se izdizale pokazujui samo dva
zuba, ivotinjska i bijela bjelcata. Sva su trojica imala irom otvorene oi, velike i
zauene, zjenica sjajnih kao staklo. Bili su omotani u tri plata, jednim bijelim, drugim
zelenim i treim purpurnim, a iz plateva su se pomaljala tri para nogavica, kao u
barbara, ali od istoga damasta proivenoga nizovima bisera.
Baudolino brzo opet ode u carski logor i otri razgovarati s Rainaldom. Kancelar
odmah shvati koliko vrijedi Baudolinovo otkrie, pa ree: Sve treba napraviti kriom i
brzo. Neemo moi odnijeti cijeli koveg, previe je vidljivo. Ako netko drugi od
ovih uokolo shvati to si pronaao, nee oklijevati da nam to otme, kako bi ga odnio u
svoj grad. Dat u prirediti tri lijesa iz gologa drva, pa emo ih nou odnijeti izvan zidina,
govorei kako su to tijela trojice hrabrih prijatelja palih u opsadi. Radit ete samo
ti, Poeta i jedan moj roak. Zatim emo ih bez urbe ostaviti ondje gdje ih budemo
prenijeli. Prije nego ih budem mogao odnijeti u Kln, treba proizvesti istinite dokaze o

~ 63 ~
 Knjigoteka

porijeklu relikvije i o samim Mudracima. Sutra e se vratiti u Pariz, gdje poznaje

uene ljude i pronai sve to moe o njihovoj povijesti.
Nou su prenijeli trojicu kraljeva u jednu kriptu crkve Svetoga Jurja, izvan zidina.
Rainaldo ih je elio vidjeti i zatim je prasnuo nizom kletvi nedostojnih jednoga
nadbiskupa: U hlaama? I s tom kapom koja izgleda kao kapa komedijaa?
Gospodine Rainaldo, oigledno su se u ono doba mudraci Istoka tako odijevali; prije
mnogo godina bio sam u Ravenni i vidio mozaik gdje su tri Mudraca na platu carice
Teodore prikazana otprilike jednako tako.
Upravo tako, to moe uvjeriti grekule iz Bizanta. Ali moe li zamisliti da u Kolnu
prikaem Mudrace odjevene kao onglere? Presvucimo ih.
Kako? upita Poeta.
Kako? Ja sam ti dopustio da jede i pije kao neki vazalni gospodar da bi napisao dva
ili tri stiha godinje, a ti sad ne zna kako e mi odjenuti onoga tko je prvi oboavao
Gospodina Naega Isusa Krista?! Odjeni ga onako kako ljudi zamiljaju da je bio odjeven,
kao biskupa, kao papu, kao arhimandrita, to ja znam!
Opljakane su glavna crkva i biskupija. Moda moemo dobiti natrag sveto crkveno
ruho. Pokuat u, ree Poeta.
Bila je to grozna no. Crkveno je ruho pronaeno, pa ak i neto to je nalikovalo
trima tijarama, ali problem je bio razodjenuti tri mumije. Ako su lica jo i bila kao iva,
tijela su - osim ruku, sasvim sasuenih - bila svedena na kostur od vrbova prua i slame,
koja su se cijepala pri svakom pokuaju skidanja odjee. Nije vano, govorio je
Rainaldo, ionako kad jednom budu u Kolnu nitko nee otvarati koveg. Uvucite
kolce, neto to e ih drati uspravnima, kao to se to radi sa strailima. S potovanjem,
savjetujem.
Isuse Gospodine, jadikovao je Poeta, ni treten pijan nikada nisam zamiljao da bih
mogao nabosti tri Mudraca odostraga.
uti i oblai ih, govorio je Baudolino, radimo za slavu carstva. Poeta je izgovarao
strane psovke, a Mudraci su ve izgledali kao kardinali svete rimske crkve.

Dan kasnije Baudolino je otputovao. U Parizu ga je Abdul, koji je mnogo znao o

stvarima Istoka, spojio s jednim kanonikom iz Svetoga Viktora koji o tome znao vie
nego on.
Mudraci, eh! govorio je. Predaja ih stalno spominje i mnogi su nam Oci govorili o
njima, ali tri evanelja o tome ute, a navodi iz Izaije i drugih proroka kazuju i ne kazuju:
netko ih je protumaio kao da govore o Mudracima, ali mogli su govoriti i o neemu
drugome. Tko su bili, kako su se stvarno zvali? Netko kae Hormidz iz Seleucije, kralj
Perzije, Jazdegard kralj od Sabe i Peroz kralj Sebe; drugi kau Hor, Basander, Karundas.
Ali prema nekim vrlo vjerodostojnim autorima, zvali su se Melkior, Gapar i Baltazar, ili
Melco, Caspare i Fadizzarda. I jo: Magalath, Galgalath i Saracin. Ili moda Appelius,
Amerus i Damascus...
Appelius i Damascus su prekrasni, dozivaju u pamet daleke zemlje, govorio je Abdul
gledajui tko zna kamo.
A zato ne i Karundas? odgovorio je Baudolino. Ne trebamo traiti tri imena koja se
tebi sviaju, nego tri prava imena.
Kanonik je nastavljao: Ja bih bio sklon Bithisareu, Melichioru i Gatasphu, prvi je kralj
Godolije i Sabe, drugi kralj Nubije i Arabije, trei kralj Tharsisa i Otoka Egriseula. Jesu li
se meusobno poznavali prije nego to su krenuli na put? Ne, susreli su se u Jeruzalemu i
udesno su se prepoznali. Ali drugi kau da su bili mudraci koji su ivjeli na Monte
Vittoriale ili Monte Vausu, s ijega su vrha temeljito istraivali znakove neba, i vratili se

~ 64 ~
 Knjigoteka

na Monte Vittoriale nakon posjete Isusu, a kasnije su se pridruili apostolu Tomi kako bi
preobratili Indije, samo to nisu bila trojica nego dvanaestorica.
Dvanaest Mudraca? Nije li to previe?
To kae i Ivan Crisostomo. Prema drugima zvali bi se Zhrwndd, Hwrmzd, Awstsp,
Arsk, Zrwnd, Aryhw, Arthsyst, Astnbwzn, Mhrwq, Ahsrs, Nsrdyh i Mrwdk. Ali treba biti
oprezan, jer Origen kae da ih je bilo troje kao i Noinih sinova, ili kao i tri Indije iz kojih
su potjecali.
Mudraca je moglo biti i dvanaestoro, primijeti Baudolino, ali u Milanu ih je tri i o toj
trojici se trebala sastaviti prihvatljiva pria. Recimo da su se zvali Baltazar, Melkior i
Gapar, jer mi se ini da je ta imena lake izgovoriti od onih divnih kihanja to je malo
prije na preasni uitelj ispustio iz sebe. Problem je kako su stigli u Milano.
To mi se ne ini problemom, ree kanonik, budui da jesu stigli. Uvjeren sam kako
je njihov grob na Monte Vittoriale otkrila kraljica Jelena, Konstantinova majka. ena koja
je znala ponovno pronai Pravi Kri, bila je takoer sposobna pronai prave Mudrace. A
Jelena je donijela tijela u Konstantinopol, u Svetu Sofiju.
A ne, jer e nas car Istoka pitati kako smo mu ih uzeli, ree Abdul.
Ne boj se, ree kanonik. Ako su bili u bazilici Sant'Eustorgio, sigurno ih je tamo
donio taj sveti ovjek koji je iz Bizanta otiao osvojiti biskupsku stolicu u Milanu, u
vrijeme basileusa Mauricija i to mnogo vremena prije nego to je u nas ivio Karlo Veliki.
Eustorgio nije mogao ukrasti Mudrace pa ih je dakle dobio na dar od basileusa Istonoga
carstva.

S tako dobro sastavljenom priom, Baudolino se krajem godine vratio Rainaldu i

podsjetio ga kako su, prema Otu, Mudraci morali biti preci Patera Ivana, kojemu su
povjerili svoje dostojanstvo i slubu. Iz toga proizlazi mo Patera Ivana nad sve tri Indije,
ili barem nad jednom od njih.
Rainaldo je sasvim zaboravio te Otove rijei ali je, pri spomenu patera koji vlada
carstvom (opet jedan kralj sa sveenikim dunostima, papa i vladar istodobno), bio
uvjeren kako je ve izazvao potekoe Aleksandru III. Mudraci su i kraljevi i sveenici,
Ivan je kralj i sveenik, udesnog li lika, alegorije, proricanja, proroita i predosjeaja
onoga carskoga dostojanstva koje on korak po korak priiva Fridriku na lea!
Baudolino, ree odmah, o Mudracima se sada ja brinem, ti mora misliti na Patera
Ivana. Po onome to mi pria, za sada imamo samo glasine, a to nije dovoljno. Treba
nam isprava koja dokazuje njegovo postojanje, koja kae tko je, gdje je, kako ivi.
A gdje u je nai?
Ako je ne nae, napravi je. Car te poslao uiti i sad je trenutak da iskoristi svoje
talente. I da zaslui poloaj viteza, im zavri ta tvoja uenja, koja su po meni i predugo
potrajala.

Jesi li shvatio, gospodine Niketas? ree Baudolino. Pater Ivan je za mene ve postao
obvezom, ne igrom. I vie ga nisam morao traiti u spomen Otu, nego pokoravajui se
Rainaldovoj zapovijedi. Kako je govorio moj otac Gagliaudo, uvijek sam bio protivan
svemu. Prisili li me da neto uinim, odmah me proe volja. Posluah Rainalda i vratih
se odmah u Pariz, ali samo zato da ne moram susresti caricu. Abdul je ponovno zapoeo
skladati pjesme i opazio sam da je loni sa zelenim medom bio ve napola prazan.
Ponovno sam mu govorio o pothvatu s Mudracima, a on je svirao na svom glazbalu:
Nitko se ne udi to ja, zna, - volim onu koja me nikada vidjeti nee, - za drugu ljubav moje
srce ne zna - osim za onu koju ne vidjeh nikada: - ni drugom radou me nasmijati nee - i

~ 65 ~
 Knjigoteka

ne znam koje e me dobro zadesiti, - ah, ah. Ah, ah... Odustao sam od raspravljanja s njim
o svojim planovima, a to se tie Patera, oko godinu dana nisam uinio vie nita.
A Mudraci?
Rainaldo je dvije godine kasnije relikvije sproveo u Kln, ali bio je velikoduan:
budui da je prije nekog vremena bio starjeina kaptola u katedrali u Hildesheimu, prije
nego to je zatvorio posmrtne ostatke kraljeva u koveg u Kolnu, svakome je odrezao
prst i poslao ga na dar svojoj staroj crkvi. Ali u tom je istom razdoblju Rainaldo morao
rijeiti druge probleme, i to ne male. Taman dva mjeseca prije nego to je mogao
proslaviti svoj trijumf u Kolnu, umro je antipapa Viktor. Gotovo su svi odahnuli s
olakanjem, jer su se time stvari sredile same i akobogda Fridrik e se izmiriti s
Aleksandrom. Ali Rainaldo je ivio na tome raskolu, razumije gospodine Niketas, s
dvojicom je papa vrijedio vie nego samo s jednim. Tako si je izmislio novog antipapu,
Paskvala III., organizirajui parodiju od kardinalske skuptine s etiri sveenika
pokupljena gotovo na cesti. Fridrik nije u to vjerovao. Rekao mi je...
Vratio si se k njemu?
Baudolino je uzdahnuo: Da, na nekoliko dana. Te iste godine carica je Fridriku
podarila sina.
to si osjetio?
Shvatio sam kako je konano moram zaboraviti. Postio sam sedam dana, pijui samo
vodu, jer sam negdje bio proitao kako voda proiava duh i izaziva kraj vizija.
Je li to istina?
Vrlo je istinito, ali u vizijama je bila ona. Tada sam odluio da moram vidjeti to dijete,
kako bih obiljeio razliku izmeu sna i vizije. I vratio sam se na dvor. Prole su vie od
dvije godine od onog velianstvenoga i uasnoga dana i od tada se vie nismo vidjeli.
Beatrice je gledala samo dijete i inilo se da joj moja posjeta ne izaziva nikakav nemir.
Rekoh si tada kako u, iako se ne mogu pomiriti s tim da Beatrice volim kao majku,
voljeti to dijete kao brata. Gledao sam toga djeaia u kolijevci i nisam mogao izbjei
pomisli kako je to, da su stvari krenule tek neto drugaije, mogao biti moj sin. U svakom
sluaju, uvijek sam riskirao da se osjeam rodoskrvniki.

Fridrika su u meuvremenu uznemiravali posve drugi problemi. Govorio je Rainaldu

da polovini papa vrlo slabo moe jamiti njegova prava, kako su Mudraci dobro doli,
ali nisu dovoljni, jer pronai Mudrace ne znai nuno i potjecati od njih. Papa je, blago
njemu, mogao tvrditi da njegovo porijeklo potjee od Petra, a Petra je odredio sam Isus,
a to moe uraditi sveti i rimski car? Tvrditi da njegovo porijeklo potjee od Cezara,
koji je ipak bio samo poganin?
Baudolino je tada izvukao prvu pomisao koja mu je pala na pamet, a to je da bi Fridrik
mogao izvesti da njegovo dostojanstvo potjee od Karla Velikoga. Ali Karla Velikoga je
pomazao papa, pa smo opet gdje smo i bili, odgovorio je Fridrik.
Osim ako ga ti ne uini svecem, rekao je Baudolino. Fridrik mu naredi da razmisli
prije nego to izgovori budalatine. Nije budalatina, odgovori Baudolino, koji je u
meuvremenu, umjesto da razmilja, gotovo vidio prizor koji je ta ideja mogla proizvesti.
Sluaj: otii u Aachen, gdje lee posmrtni ostaci Karla Velikoga, ekshumiraj ih, stavi ih u
lijepi relikvijar u sredini Dvorske kapele, i u tvojoj nazonosti, uz pratnju vjernih
biskupa, ukljuujui i gospodina Rainalda koji je kao nadbiskup Kolna i metropolit te
provincije, i uz bulu pape Paskvala koja te ovlauje, proglasi Karla Velikoga svetim.
Razumije? Osnivaa svetoga rimskoga carstva ti proglasi svetim, a kad je svet,
pretpostavljen je papi, a budui da si ti njegov zakoniti nasljednik, rod jednoga sveca, ti
si odrijeen od bilo koje vlasti, ak i od onoga tko te namjerava ekskomunicirati.

~ 66 ~
 Knjigoteka

Tako ti brade Karla Velikoga, rekao je Fridrik, a dlake na bradi su mu se

nakostrijeile od uzbuenja, jesi li uo Rainaldo? Kao i uvijek, mladi je u pravu!
Tako se i dogodilo, iako tek krajem sljedee godine, jer treba vremena kako bi se neke
stvari dobro pripremile.

Niketas primijeti da je to bila bezumna zamisao, a Baudolino mu odgovori kako je

ipak djelovala. I ponosno je gledao Niketasa. Normalno, pomisli Niketas, tvoja je tatina
neizmjerna, ak si Karla Velikoga uinio svetim. Od Baudolina se sve moglo oekivati. A
kasnije? upita.
Dok su se Fridrik i Rainaldo pripremali da Karla Velikoga proglase svecem, ja sam
malo pomalo shvaao kako nisu dovoljni ni on ni Mudraci. Sva su etvorica bila u Raju,
Mudraci svakako, a nadajmo se i Karlo Veliki, inae se u Aachenu pripremala velika
prijevara, ali trebalo je neto to je jo uvijek ovdje na ovoj zemlji i gdje car moe rei: ja
sam ovdje, a ovo potvruje moje pravo. Jedino to je car mogao pronai na ovoj zemlji
bilo je kraljevstvo Patera Ivana.

~ 67 ~
 Knjigoteka

11.

Baudolino gradi palau Pateru Ivanu

U petak ujutro, trojica enovljana, Pevere, Boiamondo i Grillo, dooe potvrditi ono
to se odlino vidjelo ak i iz daleka. Poar se bio ugasio gotovo sam od sebe, jer se nitko
nije previe potrudio gasiti ga. Ali, to nije znailo da je u Konstantinopolu ve prestala
opasnost od pogibelji. Dapae, poto su se sada mogli lake kretati ulicama i trgovima,
hodoasnici su pojaali lov na imune graane pa su u potrazi za posljednjim
dragocjenostima koje su izbjegle prvim pretragama, razarali i ono malo to je ostalo
meu jo uvijek toplim razvalinama. Niketas uzdahnu rastuen pa zatrai vino sa
Samosa. Htio je i da mu na vrlo malo ulja ispre sjemenke sezama, da ih polagano
vae izmeu jednog i drugog gutljaja, a zatim zatrai i malo oraha i pistacija, kako bi
bolje mogao pratiti nastavak pripovijesti, na to je poticao Baudolina.

Jednoga dana Rainaldo je Poetu poslao u Pariz zbog nekog poslanja, a ovaj je to
iskoristio kako bi se s Baudolinom i Abdulom vratio birtakim krasotama. Upoznao je i
Boronea, ali inilo se kako ga njegove matarije o Raju zemaljskom malo
zanimaju. Baudolino je primjetio da su ga godine provedene na dvoru izmijenile.
Otvrdnuo je, pa iako nije prestajao radosno lokati, izgledalo je kao da se kontrolira kako
ne bi pretjerao, kako bi se zadrao pod nadzorom, kao netko tko oekuje plijen u
zasjedi, spreman na skok.
Baudolino, rekao mu je jednoga dana, vi ovdje gubite vrijeme. Ono to smo ovdje u
Parizu morali nauiti nauili smo. Ali svi bi se ovi doktori usrali da se ja sutra prikaem
na raspravi u svoj raskoi ministerijalca, s maem o boku. Na dvoru sam nauio etiri
stvari: ako si uz velike ljude, i ti postane velikim, veliki su ljudi u stvarnosti vrlo mali,
mo je sve i nema razloga da je jednoga dana i ti ne prigrli, barem djelomino. Treba
znati ekati, naravno, ali i ne dopustiti da ti prilika umakne.
Ipak, odmah je zastrigao uima kad je uo da njegovi prijatelji i dalje razgovaraju o
Pateru Ivanu. Ostavio ih je u Parizu kad se ta pria jo inila matarijom mieva iz
biblioteke, ali je u Milanu uo kako Baudolino govori Rainaldu o tome kao o neemu to
je moglo postati vidljivim znakom carske moi, barem koliko i pronalaenje Mudraca. U
tom sluaju, pothvat ga je zanimao: u njemu je sudjelovao kao da se izrauje ratni stroj.
Malo pomalo, dok je o tome govorio, izgledalo je kako se za njega zemlja Patera Ivana,
poput nekog zemaljskog Jeruzalema, iz mistinog mjesta hodoaa pretvara u zemlju
za osvajanje.
Podsjetio je prijatelje kako je, nakon dogaaja s Mudracima, Pater postao mnogo
vanijim nego prije i moralo ga se uistinu prikazati kao rex et sacerdos. Kao kralj kraljeva
morao je imati takvu kraljevsku palau prema kojoj bi palae kranskih vladara,
ukljuujui basileusa otpadnika iz Konstantinopola, izgledale kao potleuice, a kao
sveenik morao je imati hram prema kojemu bi papine crkve bile bijedni kuerci.
Trebalo mu je udijeliti palau dostojnu njega.
Ogledni primjerak postoji, ree Borone, a to je Nebeski Jeruzalem kakvoga je vidio
apostol Ivan u Apokalipsi. Mora biti ograena visokim zidinama, s dvanaest vratiju kao

~ 68 ~
 Knjigoteka

dvanest plemena Izraela, na jugu troja vrata, na zapadu troja vrata, na istoku troja vrata,
na sjeveru troja vrata...
Da, alio se Poeta, a Pater ulazi na jedna i izlazi na druga, a kad je nevrijeme lupaju
sva zajedno; zna ono puhanje zraka, ja ni mrtav ne bih ostao u takvome dvorcu...
Pusti me da nastavim. Temelji zidina su iz jaspisa, safira, kalcedona, smaragda,
sardoniksa, sardija, krisolita, berila, topaza, krisopacija, hijacinta i ametista, dvanaest je
vrata dvanaest bisera, a trg ispred je iz istoga zlata prozirnog kao staklo.
Nije loe, ree Abdul, ali mislim da bi ogledni primjerak trebao biti jeruzalemski
Hram, kako ga opisuje prorok Ezekijel. Doite sutra ujutro sa mnom u opatiju. Jedan od
kanonika, vrlo ueni Riccardo iz Svetoga Viktora, upravo trai naina za obnavljanje
nacrta Hrama, budui da je prorokov tekst mjestimice nejasan.

Gospodine Niketas, ree Baudolino, ne znam jesi li se ikada bavio mjerama Hrama.
Jo ne.
Eto, i nemoj to nikada uiniti, jer e izgubi prisebnost. U Knjizi o Kraljevima se
govori da je Hram irok ezdeset lakata, visok trideset i dubok dvadeset i kako je portik
irok dvadeset i dubok deset lakata. Croniche meutim kau da je portik visok stotinu
dvadeset lakata. Pa sad, irok dvadeset, visok stotinu dvadeset i dubok deset, ne samo da
bi portik bio etiri puta vii od cijeloga Hrama, nego bi bio i tako tanak da bi se
sruio im bi u njega puhnuo. Nezgoda je meutim kad krene itati Ezekijelovo vienje.
Nema ni jedne mjere koja dri, tako da su mnogi poboni ljudi priznali kako je Ezekijel
imao viziju koja je izgledala pomalo, kako to rei, kao da je bio popio malo previe vina i
vidio dvostruko. Jadni Ezekijel, i on je imao pravo razonoditi se, i ne bi to bilo nita loe
da onaj Riccaro iz Svetoga Viktora nije ovako razmiljao: ako svaka stvar, svaki broj,
svaka slamka u Bibliji imaju duhovno znaenje, treba dobro shvatiti to se u njoj
doslovno kae, jer je za duhovno znaenje jedno ako kae da je neto dugo tri, a sasvim
drugo ako je to dugo devet, budui da ta dva broja imaju razliita mistina znaenja. Da ti
ne govorim o prizoru kada smo otili posluati Riccardovo predavanje o Hramu. Pred
oima je imao Ezekijelovu knjigu, a radio je s uzicom, kako bi uzeo sve mjere. Crtao je
profil onoga to je Ezekijel opisao, pa je potom uzimao motke i daice iz mekoga drva i
uz pomo svojih klerika rezao ih i pokuavao sastaviti ljepilom i avlima... Pokuavao je
rekonstruirati Hram pa je razmjerno smanjivao mjere; hou rei, tamo gdje je
Ezekijel govorio o jednom laktu on je dao odrezati na irinu jednoga prsta... Svake dvije
minute sve se ruilo, Riccaro se ljutio na svoje pomagae govorei da su prestali drati,
ili su stavili premalo ljepila, a oni su se opravdavali govorei kako je on dao pogrene
mjere. Zatim se uitelj ispravio i rekao da u tekstu moda pie porta, ali je u tom sluaju
rije znaila portico, jer inae proizlazi da su vrata velika gotovo kao cijeli Hram;
drugi put se vraao na svoje i govorio da je, kada se dvije mjere ne slau, to zato to se
Ezekijel prvi put pozivao na mjeru cijele graevine, a drugi put na mjeru jednoga dijela.
Ili, kako se ponekad govorilo lakat, a mislilo se na geometrijski lakat koji vrijedi
est obinih lakata. Ukratko, nekoliko je dopodneva bilo zabavno pratiti toga svetoga
ovjeka kako se trudi i svaki put kada bi se Hram raspao prasnuli bismo u smijeh. Kako
on to ne bi primijetio, pretvarali smo se da sakupljamo neto to nam je ispalo, ali je
onda jedan kanonik primijetio da nam stalno neto ispada i potjerao nas je.

Sljedeih ih je dana Abdul podsjetio kako, budui da je Ezekijel ipak iz Izraelova

naroda, neko prosvjeenje moe doi i od nekoga od njegovih istovjeraca. Ali njegovi su
sablanjeni prijatelji upozoravali da se Sveto Pismo ne moe itati traei tumaenje od
Zidova, budui da je poznato kako su ti nevjerni ljudi mijenjali tekst svetih knjiga, ne bi li

~ 69 ~
 Knjigoteka

izbrisali svaku vezu s buduim Kristom. Abdul je ipak otkrio da su se neki od

najveih parikih uitelja ponekad, iako potajno, koristili znanjem rabina, barem za one
odlomke gdje se nije radilo o dolasku Mojsija. Kao za inat, upravo su tih dana viktorinski
kanonici u svoju opatiju pozvali jednoga od njih, jo mladoga, ali vrlo
poznatoga, Solomona iz Gerone.
Naravno, Solomon nije stanovao u Svetome Viktoru: kanonici su mu pronali sobu,
smrdljivu i mranu, u jednoj od najloijih ulica Pariza. Bio je uistinu ovjek mlade dobi,
iako mu je lice izgledalo istroeno od meditacije i uenja. Izraavao se dobrim, ali teko
razumljivim latinskim, jer je imao udno obiljeje: imao je sve zube, gore i dolje, od
sjekutia do kraja lijeve strane, ali nijedan na desnoj strani. Iako je bilo jutro, tama sobe
ga je prisiljavala da ita s upaljenom uljanicom, a pri dolasku posjetitelja stavio je ruke
preko svitka koji je imao pred sobom, kako bi sprijeio druge da ga kriom gledaju -
nepotrebna opreznost, jer je svitak bio ispisan hebrejskim slovima. Rabin se pokuao
ispriati jer je to, kako ree, knjiga koje se krani s pravom gnuaju, ozloglaeni Toledot
Jeschu, u kojoj se pripovijeda da je Isus sin milosnice i rimskog plaenika, nekog Pantera.
Ali upravo su viktorinski kanonici od njega zatraili da prevede nekoliko stranica, jer su
htjeli spoznati dokle je moglo stii vjerolomstvo idova. Takoer je rekao kako taj posao
radi drage volje, jer i on tu knjigu smatra previe otrom, budui da je Isus sigurno bio
ovjek pun vrlina, iako je imao tu slabost da sebe, neopravdano, smatra Mesijom, ali
moda ga je prevario Princ Tmina, jer ak i Evanelja pretpostavljaju kako ga je doao
iskuavati.
Ispitivali su ga o obliku Hrama prema Ezekijelu, a on se nasmijao: Ni najpozorniji
komentatori svetoga teksta nisu uspjeli utvrditi kakav je tono bio Hram. ak je i veliki
Rabin Solomon ben Isaac priznao kako se, ako se slijedi slovo teksta, ne razumije gdje su
vanjske sjeverne sobe, gdje poinju na zapadu, koliko se proteu na istok, i tako dalje. Vi
krani ne razumijete da sveti tekst nastaje iz Glasa. Kada Gospodin, ha-qadosh
barch h, neka Sveti bude uvijek blagoslovljen, govori svojim prorocima, on to ini tako
da oni uju glasove, a ne pokazuje slike, kao to se to dogaa u vas s vaim stranicama
ukraenima minijaturama. Glas u srcu proroka sigurno izaziva predodbe, ali
te predodbe nisu nepokretne, one se rastapaju, mijenjaju oblik ovisno o melodiji toga
glasa, a ako elite svesti na predodbe rijei Gospodina, koji neka bude uvijek Sveti
blagoslovljeni, vi taj glas zaledite, kao da je svjea voda koja postaje ledom, pa vie ne
gasi e, nego uspava udove u ledu smrti. Da bi shvatio duhovni smisao svakoga dijela
Hrama, kanonik Riccardo bi ga htio izgraditi, onako kako bi to uinio majstor zidar, ali
nikada nee u tome uspjeti. Vizija je slina snovima, u kojima se stvari pretapaju jedna u
drugu, a ne u predodbe vaih crkava, gdje stvari uvijek ostaju jednake sebi samima.
Zatim Rabin Solomon upita zato njegovi posjetitelji hoe saznati kakav je bio Hram, a
ovi mu ispriaju o svojoj potrazi za kraljevstvom Patera Ivana. Rabin se pokazao vrlo
zainteresiranim. Moda ne znate, ree, da nam ak i nai tekstovi govore
o tajanstvenome kraljevstvu na Dalekome Istoku, gdje jo ivi deset nestalih plemena
Izraela.
uo sam priati o tim plemenima, ree Baudolino, ali o tome znam vrlo malo.
Sve je napisano. Nakon Salomonove smrti, dvanaest plemena na koja je tada bio
podijeljen Izrael dooe u sukob. Samo dva, ono Judino i ono Benjaminovo, ostadoe
vjerni Davidovu rodu, a deset plemena ode prema sjeveru, gdje bijahu poraena i
postadoe robovima Asiraca. O njima se nikada nije nita saznalo. Esdra kae da su otila
prema zemlji koju nikada nisu nastanjivali ljudi, u pokrajinu nazvanu Arsareth, a drugi
su proroci najavili kako e jednog dana biti pronaena i vratit e se pobjedniki u
Jeruzalem. Jedan na brat, Eldad iz plemena Dan, prije vie od stotinu godina stigao je u

~ 70 ~
 Knjigoteka

Qayrawan, u Africi, gdje postoji zajednica Odabranog Naroda koja je priala kako dolazi
iz kraljevstva deset nestalih plemena, zemlje blagoslovljene od neba, gdje se ivi mirnim
ivotom, nikada pomuenim nikakvim zloinom, gdje uistinu potocima teku med i
mlijeko. Ta je zemlja ostala odvojena od svakog drugog predjela, jer je zatiena rijekom
Sambatyon, koja je iroka koliko i domet strijele iz najsnanijeg luka, ali je bez vode i
njome mahnito teku samo pijesak i kamenje, stvarajui tako uasnu buku koju se uje
ak pola dana hoda daleko, a ta mrtva materija tamo tee tako brzo da bi onoga tko eli
prijei rijeku pregazila. Taj se kameni tok zaustavlja samo poetkom subote i samo ga se
subotom moe prijei, ali nijedan Izraelov sin ne bi mogao oskvrnuti subotnji odmor.
Bi li to mogli krani? upita Abdul.
Ne, jer subotom ograda od plamena ini obale rijeke nepristupanima.
Pa kako je onda taj Eldad stigao do Afrike? upita Poeta.
To ne znam, ali tko sam ja da raspravljam o odlukama Gospodina, koji neka bude
Sveti uvijek blagoslovljeni? Ljude slabe vjere, kao Eldada, mogao bi prenijeti aneo.
Problem naih rabina, koji od Babilonije do panjolske odmah zapoee raspravljati o toj
pripovijesti, bio je neto drugo: ako je deset nestalih plemena ivjelo prema boanskome
zakonu, njihovi su zakoni morali biti isti kao Izraelovi, dok su prema Eldadovoj prii
bili razliiti.
Ali ako je ono o emu pria Eldad bilo kraljevstvo Patera Ivana, ree Baudolino,
tada bi njegovi zakoni doista bili drugaiji od vaih, ali slini naima, premda bolji!
To je ono to nas dijeli od vas neznaboaca, ree Rabin Solomon. Vi imate slobodu u
primjenjivanju vaeg zakona i oskvrnuli ste ga, pa sada traite mjesto gdje ga se jo
pridravaju. Mi smo na zakon zadrali netaknutim, ali nemamo slobodu u njegovom
slijeenju. Ipak, znaj kako bi i moja elja bila pronai to kraljevstvo, jer moglo bi se
dogoditi da tamo naih deset nestalih plemena i neznaboci ive u miru i skladu, svatko
slobodan da se pridrava svoga zakona; i samo postojanje toga udesnoga kraljevstva
bilo bi primjerom svoj djeci Previnjega, koji neka blagoslovljen Sveti uvijek bude. Osim
toga, rei u ti da bih htio pronai to kraljevstvo i zbog drugog razloga. Zato to je Eldad
tvrdio da se tamo jo govori Svetim Jezikom, izvornim jezikom koji je Previnji, koji Sveti
blagoslovljen uvijek neka bude, bio dao Adamu i koji je nestao u izgradnji
kule Babilonske.
Kakva bezumnost, ree Abdul, moja mi je majka uvijek priala kako je na njenom
otoku obnovljen Adamov jezik, a to je galski jezik, sastavljen iz devet dijelova govora,
onoliko koliko je bilo materijala iz kojih je sastavljena kula Babilonska: glina i voda, vuna
i krv, drvo i vapno, smola, lan i bitumen... Sedamdeset i dva mudraca iz kole u Feniusu
sastavila su galski jezik, koristei ulomke iz svih sedamdeset i dva govora nastala
nakon zbrke jezika, pa zbog toga galski sadri ono najbolje iz svakoga jezika i kao
adamski jezik ima isti oblik kao i stvoreni svijet, tako da svaka imenica u sebi izraava
postojanje same stvari koju imenuje.
Rabin Solomon se nasmijei popustljivo: Mnogi narodi vjeruju da je Adamov jezik
njihov, zaboravljajui kako Adam nije mogao govoriti nego jezikom Tore, a ne jezikom
onih knjiga koje priaju o lanim i laljivim bogovima. Sedamdeset i dva jezika nastala
nakon zbrke zanemaruju osnovna slova: na primjer, neznaboci ne poznaju slovo Het, a
Arapi zanemaruju slovo Peh, pa zato ti jezici nalikuju roktanju svinja, kreketanju aba ili
pjevu dralova, zato to su svojstveni narodima koji su napustili ispravno ivljenje. Ipak
je izvorna Tora u trenutku stvaranja bila pred Previnjim, koji blagoslovljen neka bude
uvijek Sveti, napisana kao crni oganj na bijelome ognju, redom koji nije red napisane
Tore onako kako je danas itamo i koja se takvom pokazala tek nakon Adamova grijeha.
Zbog toga svake noi provodim sate i sate sriui, vrlo sabrano, slova napisane Tore,

~ 71 ~
 Knjigoteka

kako bih ih pomijeao i uinio da se okreu kao kota mlina, da bi se iz njih ponovno
pojavio izvorni red vjene Tore, koja je postojala prije stvaranja i izruena je anelima
Previnjega, koji neka bude blagoslovljen uvijek Sveti. Kad bih znao da postoji
daleko kraljevstvo gdje se sauvao izvorni red i jezik kojim je Adam govorio sa svojim
stvoriteljem, prije nego to je poinio svoj grijeh, rado bih svoj ivot posvetio njegovu
traenju.
Dok je izgovarao te rijei, Solomonovo se lice obasjalo takvom svjetlou da se nai
prijatelji upitae ne bi li vrijedilo truda ukljuiti ga u njihove budue tajne sastanke.
Poeta je bio taj koji je naao presudan razlog: to to taj idov hoe u kraljevstvu Patera
Ivana pronai svoj jezik i svojih deset plemena, nije ih trebalo uznemiravati; Pater Ivan
morao je biti toliko moan da upravlja ak i nestalim plemenima idova, a ne vidi se
zato ne bi mogao govoriti i Adamovim jezikom. Glavno je pitanje bilo prije svega
sagraditi ono kraljevstvo, a u tom je cilju idov mogao biti jednako koristan kao i
kranin.
Uza sve to, jo nije bilo odlueno kakva treba biti Paterova palaa. Rasprava je
rijeena nekoliko noi kasnije, meu njima petoricom, u Baudolinovoj sobi. Nadahnut
duhom toga mjesta, Abdul odlui novim prijateljima otkriti tajnu zelenoga meda,
govorei kako bi im mogao pomoi ne da promiljaju, nego da izravno vide Pater ovu
palau.
Rabin Solomon odmah ree kako zna puno tajanstvenije naine za postizanje vizija i
da mu je dovoljno nou mrmljati raznolike kombinacije slova tajnoga Gospodinova
imena, tako da se okreu na jeziku kao kota, ne dajui im nikada poinka i tada iz toga
nastaje vrtlog misli i slika, sve dok ne zapadne u blaenu iscrpljenost.
Poeta se na poetku doimao nepovjerljivim, zatim ga je odluio kuati, ali htijui
ublaiti mo meda moju vina, na kraju je izgubio svaku suzdrljivost i bulaznio je bolje
od drugih.
Tako je predloio, postigavi pravo stanje opijenosti i pomaui si malobrojnim
neodlunim potezima kojima je skicirao po stolu umaui prst u vr, da bi palaa trebala
izgledati poput one koju je apostol Toma dao sagraditi za Gondofora, kralja Indijaca:
stropovi i grede iz drva s Cipra, krov iz ebanovine, jednu kupolu nadvisuju dvije zlatne
jabuke, a na svakoj od njih blistaju dva granata, tako da zlato danju bljeti na svjetlosti
sunca, a dragi kamen nou na svjetlosti mjeseca. Zatim se prestao pouzdavati u
pamenje i u Tomin autoritet i vidio je vrata iz sardoniksa pomijeanog s rogovima zmije
otrovnice, koji spreavaju onoga tko tamo prolazi da unutra ubaci otrov, prozore
iz kristala, zlatne stolove na stupovima iz slonovae, uljanice napajane melemom i
Paterov krevet iz safira, kako bi zatitio neporonost, jer - zavravao je Poeta - taj e Ivan
biti kralj dokle hoete, ali je i sveenik, pa stoga nita od ena.
Izgleda mi lijepo, ree Baudolino, ali za jednoga kralja koji upravlja tako
prostranim podrujem stavio bih, u poneku dvoranu, one automate za koje se govori da
ih ima u Rimu, a koji obavjetavaju kad se neka od pokrajina pobunila.
Ne vjerujem da u Paterovu kraljevstvu, primijeti Abdul, moe biti pobuna, jer tamo
vladaju mir i sklad. Ali mu ideja o automatima nije bila mrska, jer svi znaju da veliki car,
pa bio on Maur ili kranin, mora imati automate na dvoru. Stoga ih vidje i udesnom
hipotipozom uini ih vidljivima i prijateljima: Palaa se nalazi na planini, a ta je planina
nainjena iz oniksa, s tako glatkim vrhom da sjaji kao mjesec. Hram je okrugao,
ima zlatnu kupolu, a od zlata su i zidovi obloeni dragim kamenjem, tako sjajnocrvenim
od svjetla da zimi proizvode toplinu, a ljeti svjeinu. Strop je obloen safirima koji
predstavljaju nebo i tamnocrvenim granatima koji predstavljaju zvijezde. Zlatno sunce
i srebrni mjesec, evo automata, prelaze nebeski svod, mehanike ptice pjevaju svaki dan,

~ 72 ~
 Knjigoteka

dok ih svojim trubljama prate etiri pozlaena bronana anela u kutevima. Palaa se
uzdie na sakrivenome zdencu, a konjske zaprege pokreu kota, okreui ga ovisno o
promjeni godinjih doba, tako da on postaje slikom kozmosa. Ispod poda od kristala
plivaju ribe i nevjerojatna morska stvorenja. Ali ja sam uo govoriti i o zrcalima iz kojih
se moe vidjeti sve ono to se dogaa. To bi bilo vrlo korisno za Patera, kako bi nadzirao
krajnje granice svoga kraljevstva...
Poeta, sad ve sklon arhitekturi, pone crtati zrcalo, objanjavajui: Bit e
postavljeno vrlo visoko, tako da se do njega penje uz stotinu i dvadeset i pet stuba iz
grimiznog kamena.
I iz alabastera, predloi Borone, koji je do tada u tiini potajno razvijao uinak
zelenoga meda.
Pa stavimo i alabaster. A najgornje e stube biti iz ambre i pantera.
Za oca Isusova, a to je to pantera? upita Baudolino.
Ne budi glup, o tome govori Plinije, to je viebojni kamen. Zapravo se zrcalo oslanja
na samo jedan etverokutni pilastar. Ili, ne, taj pilastar podupire osnovu na koju se
oslanjaju dva pilastra, a ovi podupiru osnovu na koju se oslanjaju etiri pilastra i tako se
poveava broj pilastara sve dok ih u srednjoj osnovi ne bude ezdeset i etiri. Ovi
podupiru osnovu sa trideset i dva pilastra, koji podupiru osnovu sa esnaest pilastara i
tako se dalje smanjujui, sve dok se ne doe do samo jednoga pilastra na kojega se
oslanja zrcalo.
Sluaj, ree Rabin Solomon, s tim pilastrima zrcalo e pasti im se netko nasloni na
osnovu.
Ti samo uti, jer si himben kao Judina dua. Tebi odgovara to je va Ezekijel vidio
hram za koji se ne zna kakav je; da doe kranski zidar rei ti kako to ne moe stajati,
odgovorit e mu da je Ezekijel uo glasove i nije se obazirao na likove, a ja onda moram
raditi samo zrcala koja stoje? A ja tamo stavljam i dvanaest tisua vojnika da paze na
zrcalo, svi oko osnovnog stupa i oni e se pobrinuti da ostane uspravno. U redu?
U redu, u redu, zrcalo je tvoje, govorio je pomirljivo Rabin Solomon.
Abdul je pratio te razgovore smjekajui se, oiju izgubljenih u praznini i Baudolino je
shvatio kako bi u tome zrcalu htio ugledati barem sjenu svoje daleke princeze.

~ 73 ~
 Knjigoteka

***

Sljedeih smo se dana morali pouriti jer je Poeta trebao otputovati, a nije htio
izgubiti ostatak prie, ree Baudolino Niketasu. Ve smo bili na dobrome putu.
Na dobrome putu? Ali taj je Pater bio, po mome miljenju, manje vjerojatan od
Mudraca odjevenih kao kardinali i od Karla Velikoga meu aneoskim kohortama...
Pater bi postao vjerojatnim da se javio, osobno, pismom Fridriku.

~ 74 ~
 Knjigoteka

12.

Baudolino pie pismo Patera Ivana

Odluka da napie pismo Patera Ivana bila je nadahnuta priom koju je Rabin Solomon
bio sluao od Arapa iz panjolske. Sindbad pomorac, koji ivjee u vrijeme kalifa
Haruna al-Raida, jednoga je dana doivio brodolom na nekom otoku koji se nalazi ispod
linije ravnodnevnice, tako da su tamo i no i dan trajali tono dvanaest sati. Sindbad je
priao kako je na otoku vidio mnogo Indijaca, pa je stoga otok bio blizu Indije. Indijci ga
odvedoe pred princa od Sarandibe. Taj se princ kretao samo na prijestolju podignutom
na slona, visokom osam lakata, a sa strana su u dvostrukoj povorci stupali njegovi vazali
i njegovi ministri. Prethodio mu je glasnik sa zlatnim kopljem, a iza njega drugi sa
zlatnom palicom koja je na vrhu imala smaragd. Kada je silazio s prijestolja kako bi
nastavio na konju, slijedilo ga je tisuu konjanika odjevenih u svilu i brokat, a drugi
glasnik iao pred njim viui da upravo dolazi kralj koji posjeduje krunu kakvu Salomon
nikada nije imao. Princ je sasluao Sindbada, pitajui ga za mnoge novosti o kraljevstvu
iz kojega je dolazio. Na kraju ga je zamolio da Harunu al-Raidu odnese pismo, napisano
prekomorskim crnilom na pergamentu od janjee koe, koje je govorilo: aljem ti
pozdrav mira, ja princ od Sarandibe, pred kojim stoji tisuu slonova i u ijoj su palai
zupasta krunita napravljena od dragoga kamenja. Cijenimo te kao brata i molimo te da
nam poalje odgovor. I molimo te da prihvati ovaj skromni dar. Taj je skromni dar bio
golemi pehar iz rubina, s udubljenim dijelom ukraenim biserima. Ovaj dar i to pismo
uinili su ime velikoga Haruna al-Raida jo cjenjenijim u saracenskom svijetu.
Taj je tvoj pomorac sigurno bio u kraljevstvu Patera Ivana, ree Baudolino. Samo
to ga na arapskom drugaije zovu. Ali je lagao govorei kako je Pater pisma i darove
poslao kalifu, jer Ivan je kranin, premda nestorijanac, pa da je imao pismo za poslati
poslao bi ga caru Fridriku.
Pa napiimo ga onda, to pismo, ree Poeta.
Polazei u lov na svaku vijest koja bi potkrijepila njihovu gradnju Paterova
kraljevstva, nai su prijatelji susreli Kyota. Bio je to mladi rodom iz Champagne, upravo
pristigao s puta u Bretagnu, due jo usplamtjele od pria o vitezovima lutalicama,
arobnjacima, vilama i urocima, koje su stanovnici tih podruja prepriavali bdijui nou
oko vatre. Kada mu je Baudolino spomenuo divote iz palae Patera Ivana, on uzvikne:
Pa ja sam u Bretagni ve uo priati o takvom dvorcu, ili gotovo takvom! To je onaj u
kojemu se uva Kale!
to ti zna o Kaleu? upitao je Borone, postavi odmah sumnjiavim, kao da je Kyot
pruio ruku za neim njegovim.
A to ti o tome zna? uzvratio je Kyot, jednako sumnjiav.
Sve u svemu, rekao je Baudolino, vidim da vam je taj kale obojici u srcu. to je to?
Koliko ja o tome znam, kale bi trebao biti neka vrsta zdjele.
Zdjela, zdjela, nasmijao se popustljivo Borone. Prije e biti pehar. Zatim, kao da se
odluuje otkriti svoju tajnu: udim se kako ve niste uli priu o tome. To je najvrjednija
relikvija cijeloga kranstva, pehar u kojemu je Isus posvetio vino na Posljednjoj Veeri i
kojim je zatim Josip iz Arimateje hvatao krv koja je kapala s prednje strane raspela.
Netko kae da je ime toga pehara Sveti Gral, drugi kau Sangreal, kraljevska krv, jer onaj

~ 75 ~
 Knjigoteka

koji ga posjeduje postaje dijelom plemena odabranih vitezova, iz plemena Davidova i

Naega Gospodina.
Kale ili Graal? upita Poeta, odmah pozoran im je uo govoriti o neemu to je
moglo dati kakvu mo.
Ne zna se, ree Kyot. Neki kau i Grasal, a drugi Graalz. I nije reeno da je pehar.
Onaj tko ga je vidio ne sjea se njegova oblika, zna samo da je predmet obdaren
izvanrednim moima.
Tko ga je vidio? upita Poeta.
Zasigurno vitezovi koji su ga uvali u Brocelandiji. Ali i o njima se izgubio svaki trag,
a ja sam upoznavao ljude koji o tome samo priaju.
Bolje bi bilo da se o tome manje pria i da se uznastoji vie saznati, ree Borone.
Ovaj je mladi otiao u Bretagnu, o tome je tek uo priati, a ve me gleda kao da mu
hou ukrasti ono to nema. Svima se tako dogaa. O Kaleu se uje govoriti, a
svatko misli da e biti jedini koji e ga pronai. A ja sam u Bretagni i na otocima preko
mora proveo pet godina, bez prianja, samo da naem...
I jesi li ga pronaao? upita Kyot.
Nije toliko problem pronai Kale nego vitezove koji znaju gdje je. Lutao sam, pitao i
nikada ih nisam sreo. Moda nisam bio odabran. I evo me ovdje, prekopavam
pergamente, nadajui se kako u nanjuiti neki trag koji mi je promakao dok sam
se potucao po onim umama...
Pa zato uope priamo o Kaleu, ree Baudolino, ako je u Bretagni, ili na onim
otocima, tada nas ne zanima jer nema nikakve veze s Paterom Ivanom. Ne, rekao je
Kyot, jer nikada nije bilo jasno gdje je dvorac i predmet koji on uva, ali je meu mnogim
priama koje je uo bila i ona prema kojoj ga je jedan od tih vitezova, Feirefiz, bio
pronaao i zatim ga poklonio svome sinu, sveeniku koji e postati kraljem Indije.
Bezumnosti, rekao je Borone, zar sam ja godinama traio na pogrenome mjestu?
Ali, tko ti je ispriao priu o tom Feirefizu?
Svaka pria moe biti dobra, rekao je Poeta, a slijedi li onu Kyotovu moda e
naii na trag svoga Kalea. Ali za sada nam nije toliko vano pronai ga, koliko utvrditi
vrijedi li truda povezati ga s Paterom Ivanom. Dragi moj Borone, mi ne traimo stvar,
nego nekoga tko o njoj govori. Zatim, obrativi se Baudolinu: Razmilja li o tome?
Pater Ivan posjeduje Kale, otuda dolazi njegova najvia ast i tu ast bi mogao prenijeti
na Fridrika, darujui mu ga!
A to bi mogao biti onaj isti pehar s rubinima koji je princ od Sarandibe poslao
Harunu al-Rashidu, priapnu Solomon, koji je od uzbuenja pitao s krezube strane.
Saraceni potuju Isusa kao velikoga proroka, mogli su otkriti pehar, a zatim ga je Harun
mogao pokloniti Pateru...
Velianstveno, ree Poeta. Pehar kao proroanstvo ponovnoga osvajanja onoga to
su Mauri nepravedno posjedovali. Bez sumnje Jeruzalema!
Odluie pokuati. Abdul nou uspije iz scriptoriuma opatije Svetoga Viktora oteti jako
cijenjeni pergament, nikada strugan. Nedostajao mu je samo peat kako bi izgledao kao
pismo jednoga kralja. U toj sobi koja je bila za dvojicu, a sada je oko klimava stola
ugoivala estero ljudi, Baudolino je, zatvorenih oiju, nadahnuto diktirao. Abdul je
pisao, jer je njegov krasopis, koji je bio nauio u prekomorskim kranskim
kraljevstvima, mogao podsjetiti na nain kojim, latinskim slovima, pie jedan istonjak.
Prije nego to je zapoeo bio je predloio, kako bi svi bili domiljati i otroumni u pravi
as, da potroe zeleni med preostao u loniu, ali Baudolino je uzvratio da te veeri
moraju biti bistri.

~ 76 ~
 Knjigoteka

Odmah su se zapitali ne bi li Pater trebao pisati na svome adamskome jeziku, ili

barem na grkom, ali je zakljueno kako kralj poput Ivana vjerojatno u svojoj slubi ima
tajnike koji znaju sve jezike i iz potovanja prema Fridriku morao je pisati latinski. I zato
to je, dodao je Baudolino, pismo moralo zapanjiti i uvjeriti papu i druge kranske
prineve, pa je dakle moralo biti razumljivo prije svega njima. Zapoee.

Presbyter Johannes, po vrlini i moi Boga i Naega Gospodina Isusa Krista gospodara
onih koji gospodare, Fridriku, svetome i rimskome caru, eli zdravlje i vjeno uivanje
boanskih blagoslova...
Bilo je objavljeno naemu velianstvu kako si mnogo drao do nae odlinosti i kako ti je
pristigla vijest o naoj veliini. Saznali smo od naih izaslanika da si nam htio poslati neto
privlano i zabavno, na veselje nae milosti. Rado prihvaamo dar, i preko naega
poslanika ti aljemo znak s nae strane, eljni saznati slijedi li s nama pravu vjeru i
vjeruje li u svemu i za sve Gospodinu Naemu Isusu Kristu. Zbog irokogrudnosti nae
velike dareljivosti, treba li ti togod to ti moe pribaviti zadovoljstvo, daj nam to na
znanje, pa bilo to spomenom naemu glasniku ili dokazom tvoje naklonosti. Primi
zauzvrat...

Stani na tren, ree Abdul, ovo bi mogao biti trenutak u kojemu Pater alje Fridriku
Kale!
Da, ree Baudolino, ali ova dvojica smuenjaka, Borone i Kyot, jo nisu uspjeli rei o
emu je rije!
uli su mnoge prie, vidjeli su mnogo toga, moda se ne sjeaju svega. Eto zato sam
predlagao med: treba im razbistriti misli.
Moda jest tako, Baudolino koji je diktirao i Abdul koji je pisao mogli su se ograniiti
na vino, ali svjedoke, ili izvore otkria, trebalo je potaknuti zelenim medom. Eto zato su
nakon nekoliko trenutaka Borone, Kyot (zaprepaten sasvim novim osjetima koje je
utio) i Poeta, koji je ve bio isprobao okus meda, sjedili na podu slaboumna osmjeha
izrezbarenoga na licu i bulaznili kao i mnogi Aloadinovi taoci.
O da, upravo je govorio Kyot. tu je veliki salon i lui koje osvjetljavaju dvoranu
takvim sjajem da se slian nikada ne bi mogao ni zamisliti. Pojavljuje se pa koji uzima
koplje takve bjeline da blista na vatri ognjita. S vrka koplja izlazi kaplja krvi i pada na
paevu ruku... Zatim dolaze druga dva paa s velikim zlatnim graviranim svijenjacima, a
na svakome od njih treperi barem deset svijea. Paevi su prekrasni... Evo, sada ulazi
djevojka koja dri Kale, i dvoranom se razlijeva velianstvena svjetlost... Svijee blijede
poput mjeseca i zvijezda kada se die sunce. Kale je nainjen od najiega zlata,
optoen izvanrednim dragim kamenjem, najraskonijim koje postoji na moru i na
zemlji... A sada ulazi druga djevojka koja donosi srebrni tanjur...
A kakav je taj prokleti Kale? vikao je Poeta.
Ne znam, vidim samo svjetlost...
Ti vidi samo svjetlost, ree tada Borone, a ja vidim vie. Tu su lui koje
osvjetljavaju dvoranu, da, ali sada se uje tutnjava, strano podrhtavanje, kao da se
palaa rui. Pada veliki mrak... Ne, sada jedna zraka osvjetljava palau sedam puta jae
nego prije. Oh, upravo ulazi sveti Kale pokriven bijelim barunom, a pri njegovu ulasku
cijela je palaa preplavljena mirisima svih zaina svijeta. Dok Kale prolazi oko stola,
vitezovi vide kako se njihovi tanjuri pune svim jelima koja mogu poeljeti...
Ali kakav je taj vraji Kale? prekidao je Poeta.
Ne psuj, to je pehar.
Kako zna ako je ispod barunaste tkanine?

~ 77 ~
 Knjigoteka

To znam zato to znam, ustrajao je Borone. Rekli su mi to.

Neka stoljeima bude proklet i neka te kinji tisuu zloduha! ini se kao da ima
viziju, a onda pria ono to su ti rekli i nita ne vidi? Ti si gori od onog glupaka
Ezekijela koji nije znao to vidi, jer ti idovi ne gledaju minijature nego sluaju
samo glasove!
Molim te, bogohulnie, upleo se Solomon, ne zbog mene, ali Biblija je i za vas sveta
knjiga, mrski neznaboci!
Smirite se, smirite se, rekao je Baudolino. uje li ti ovo, Borone. Pretpostavimo da
je Kale pehar u kojemu je Na Gospodin posvetio vino. Kako je Josip iz Arimateje u
njemu mogao sakupiti krv s raspela, ako je Isusa skinuo s kria kada je na Spasitelj ve
bio mrtav, a kao to zna, s mrtvih ne kaplje krv?
ak i mrtav, Isus je mogao initi uda.
Nije bio pehar, prekinuo je Kyot, jer ono to mi je rekla Feirefizova pria otkrilo mi
je da je to bio kamen koji je pao s neba, lapis ex coelis, a ako je bio pehar, to je zato to je
bio ugraviran u taj nebeski kamen.
A zato to onda ne bi bio vrh koplja koji je probo sveti grudni ko? pitao je Poeta.
Nisi li ranije rekao da si vidio kako u salon ulazi pa koji donosi koplje koje krvari? Evo,
a ja vidim ne jednoga, nego tri paa s kopljem s kojega se slijevaju potoii krvi... A zatim
ovjeka odjevena poput biskupa s kriem u ruci, donose ga na stolici etiri anela koji ga
sputaju ispred srebrnoga stola na kojemu je sada koplje... Zatim dvije djevojke
nose posluavnik na kojemu je odsjeena glava mukarca umoena u krv. Zatim biskup
nad kopljem obavlja slubu Boju, podie hostiju, a na hostiji se pojavljuje lik djeteta!
Koplje je izvanredan predmet i obiljeje je moi, jer je obiljeje snage!
Ne, koplje isputa krv, a kapi padaju u pehar, kao dokaz uda o kojemu sam govorio,
rekao je Borone. Tako je jednostavno... I poeo se smjekati.
Ostavimo se toga, ree Baudolino neutjeno. Ostavimo sad Kale i hajdemo dalje.
Prijatelji moji, rekao je tada Rabin Solomon, s ravnodunou onoga tko, budui da
je idov, nije bio osobito uzbuen tom svetom relikvijom, dobiti od Patera na dar takav
predmet ini mi se pretjeranim. A osim toga, onaj tko proita pismo mogao bi zatraiti
od Fridrika da pokae to udo. Ipak ne moemo iskljuiti da prie koje su uli Kyot i
Borone ne krue ve na mnogo strana i bio bi dovoljan samo nagovjetaj, pa tko
eli shvatiti shvatit e. Nemojte pisati Kale, nemojte pisati pehar, upotrijebite neki
neodreeniji izraz. Tora najuzvienije stvari nikada ne iznosi u doslovnom smislu, nego
u tajnovitom, tako da poboan itatelj mora malo pomalo odgonetavati ono to je
Previnji, neka Sveti blagoslovljen bude uvijek, htio da bude shvaeno na kraju
vremena.
Baudolino predloi: Kaimo dakle kako mu alje krinju, kovei, sanduk, recimo
accipe istam veram arcam, primi ovu istinitu krinju...
Nije loe, ree Rabin Solomon. Sakriva i otkriva u isto vrijeme. I otvara put vrtlogu
tumaenja.
Nastavie pisati.

Bude li htio doi u naa podruja, uinit emo te najveim i najdostojnijim naega
dvora i moi e uivati u naim bogatstvima. Njima e, jer njima obilujemo, potom biti
obasut bude li se htio vratiti u svoje carstvo. Sjeti se etiriju posljednjih stvari, i nikada
nee poiniti grijeh.

Nakon ove pobone preporuke, Pater je preao na opisivanje svoje moi.

~ 78 ~
 Knjigoteka

Ali bez skromnosti, preporuivao je Abdul, Pater je toliko visoko da si moe

dopustiti junako djelo oholosti.
Da, svakako. Baudolino je diktirao bez otezanja. Taj je dominus dominantium moju
nadmaivao sve kraljeve na zemlji i njegova su bogatstva bila beskrajna, sedamdeset i
dva kralja su mu plaala danak, sedamdeset i dvije pokrajine su mu se pokoravale, iako
sve nisu bile kranske - i evo zadovoljenoga Rabina Solomona, jer su mu u kraljevstvo
stavili i nestala plemena Izraela. Njegova se vrhovna vlast protezala na tri Indije,
njegova su podruja dosezala do najudaljenijih pustinja, sve do kule Babilonske. Svakoga
su mjeseca za Pater ovim stolom posluivala sedmorica Mudraca, sedamdeset i dvojica
vojvoda i tri stotine ezdeset i petorica grofova, a svakoga je dana za tim stolom sjedilo
dvanaest nadbiskupa, deset biskupa, patrijarh iz Svetoga Tome, metropolit iz
Samarkanda i prota iz Sue.
Nije li to previe? upitao je Solomon.
Nije, nije, ree Poeta, treba napraviti tako da i papa i basileus Bizanta puknu od
jada. I dodaj da se Pater zavjetovao posjetiti Sveti Grob s velikom vojskom, kako bi
potukao neprijatelje Krista. To ide u potvrdu onoga to je o tome bio govorio Oto, a i da
se papi zatvore usta, bude li sluajno prigovorio kako ovaj ipak nije uspio prijei Ganges.
Ivan e to ponovo pokuati i zbog toga vrijedi truda otii ga potraiti i s njim sklopiti
savez.
Sada mi dajte ideje za naseljavanje kraljevstva, ree Baudolino. Tamo moraju ivjeti
slonovi, jednogrbe deve, dvogrbe deve, vodeni konji, pantere, divlji magarci, bijeli i
crveni lavovi, bezglasni cvrci, grifoni, tigrovi, lamije, hijene, sve ono to se u nas nikada
ne vidi i iji su ostatci dragocjeni za onoga tko tamo dolje odlui poi u lov. Zatim nikada
vieni ljudi, ali oni o kojima govore knjige o prirodi stvari i o cijelome svijetu...
Strijelci, ljudi s rogovima, faunovi, satiri, pigmejci, psoglavci, divovi visoki etrdeset
lakata, jednooki ljudi, predlagao je Kyot.
Dobro, dobro, pii Abdule, pii, govorio je Baudolino.
Uostalom, i nije trebalo nita drugo nego nastaviti ono o emu se razmiljalo i
govorilo prethodnih godina, uz neto ukraavanja. Iz Paterove je zemlje kapao med i bila
je puna mlijeka - Rabin Solomon je bio ushien otkrivajui odjeke Egzodusa, Levitske
knjige i Deuteronomiuma - i nije ugoivala ni zmije ni korpione, tu je tekla rijeka
Ydonus, koja tee ravno iz Raja zemaljskog, a u njemu su se nalazili... Kamenje i pijesak,
predlagao je Kyot. Ne, odgovorio je Rabin Solomon, to je Sambatyon. Pa zar ne bismo
trebali staviti Sambatyon? Da, ali kasnije, Ydonus tee iz Raja zemaljskog i stoga sadri...
Smaragde, topaze, tamnocrveni granat, safire, krizolite, onikse, berile, ametiste,
pridonosio je Kyot, koji je netom stigao i nije shvaao zato njegovi prijatelji odaju
znakove gaenja (dadete li mi jo jedan topaz, progutat u ga i zatim ga posrati kroz
prozor, vikao je Baudolino), jer sad, uza sve sretne otoke i rajeve koje bijahu posjetili
tijekom svog istraivanja, vie nisu mogli podnijeti drago kamenje.
Abdul tada predloi, budui da je kraljevstvo na Istoku, da nabroje rijetke zaine i on
se opredijeli za papar. Za kojega Borone ree kako raste na stablima opustoenima
zmijama, pa kad je papar zreo stabla se zapale, zmije razbjee i uvuku u svoja legla, prie
se stablima, strese ih se, papar popada s granica i zatim se kuha na nain koji nitko ne
zna.
Moe li se sada staviti Sambatyon? upita Solomon. Pa stavimo ga, ree Poeta, tako
postaje jasno da je deset nestalih plemena s one strane rijeke, dapae, izriito ih
spomenimo, pa ako Fridrik pronae ta nestala plemena bit e to trofej vie za njegovu
slavu. Abdul primijeti kako im Sambatyon treba, jer je to nesavladiva prepreka koja
osujeuje volju i otri elju, ili ljubomoru. Netko je predloio da se spomene i podzemni

~ 79 ~
 Knjigoteka

potok pun dragoga kamenja, a Baudolino je rekao da Abdul to moe i napisati, ali se on u
to ne eli mijeati iz straha da e uti kako se spominje jo koji topaz. Poto su isprepleli
Plinija i Izidora, odluili su umjesto toga u tu zemlju staviti i dadevnjake, zmije s etiri
ape koje ive samo u plamenovima.
Dovoljno je da bude istina i mi to stavljamo, rekao je Baudolino, vano je ne
pripovijedati bajke.

Pismo je jo malo ustrajavalo na kreposti koja vlada u tim podrujima, gdje svaki
hodoasnik biva doekan s milou, nema ni jednog siromaha, tamo nema lopova,
razbojnika, lakomaca, laskavaca. Pater je odmah zatim ustvrdio da smatra kako na
svijetu ne postoji tako bogat vladar s toliko podanika. Kako bi dokazao to bogatstvo, koje
je uostalom i Sindbad bio vidio u Sarandibi, evo velianstvena prizora u kojemu se
opisuje Pater dok silazi u rat protiv svojih neprijatelja, a prethodi mu trinaest krieva
iskienih draguljima, svaki na po jednim kolima, za kojima slijedi deset tisua konjanika i
sto tisua pjeaka. Kada bi suprotno tome, Pater jahao u vrijeme mira, prethodili bi
mu drveni kri, u spomen na muku Gospodinovu i zlatna posuda puna zemlje, kako bi
podsjetio sve i sebe samoga da prah jesmo i u prah emo se pretvoriti. Ali kako nitko ne
bi zaboravio da je onaj koji prolazi ipak kralj Mudraca, evo i srebrne posude pune zlata.
Stavi li u nju topaze razbit u ti ovaj vr o glavu, upozorio je Baudolino. I Abdul ih,
barem tada, nije stavio.
Ipak jo napii kako tamo dolje nema preljubnika i da nitko ne smije lagati, a tko lae
umre toga trena, to jest kao da je umro, jer bude izgnan i za njega se vie nitko ne brine.
Ali ve sam napisao da nema poroka, da nema lopova...
Nije vano, budi uporan, kraljevstvo Patera Ivana mora biti mjesto gdje krani
uspijevaju potovati boanske zapovijedi, dok papa sa svojom djecom nije uspio postii
nita slino, tovie lae i on, i jo vie nego drugi. A osim toga, iz ustrajavanja na
injenici da tamo nitko ne lae, oigledno proizlazi kako je sve ono to Ivan kae istina.
Ivan je nastavljao, govorei da svake godine ide s velikom vojskom u posjet grobu
proroka Danijela u pustoj Babiloniji, kako se u njegovoj zemlji love ribe iz ije se krvi
vadi purpur i da svoju vrhovnu vlast obnaa nad Amazonkama i nad Bramanima.
Boroneu se to s Bramanima uinilo korisnim, jer je Aleksandar Veliki bio vidio Bramane
kad je dotakao najdalji Istok koji se moe zamisliti. Stoga je njihovo prisustvo
dokazivalo kako je Paterovo kraljevstvo ukljuivalo i samo Aleksandrovo carstvo.
Sada je samo trebalo opisati njegovu palau i njegovo arobno zrcalo, a o tome je ve
sve bio rekao Poeta nekoliko veeri ranije. Samo je podsjetio na to Abdula, apui mu
na uho, kako Baudolino opet ne bi sluao razgovor o topazima i berilijima, ali jasno je da
su za taj sluaj bili potrebni.
Vjerujem da e se onaj tko proita, ree Rabin Solomon, zapitati zato se jedan tako
moan kralj daje nazivati samo paterom.
Tono, to nam dozvoljava doi do zakljuka, ree Baudolino. Pii, Abdule...

Zato nam, o Fridrie najdrai, naa uzvienost ne doputa ime dostojnije od onog
Presbytera, pitanje je koje odaje poast tvojoj razboritosti. Sigurno na naem dvoru imamo
ministerijalce odlikovane puno dostojnijim funkcijama i imenima, osobito kada je rije o
crkvenoj hijerarhiji... Na je posluitelj primas i kralj, kralj i nadbiskup na peharnik,
biskup i kralj na komornik, kralj i arhimandrit na upravitelj dvora, kralj i opat elnik
naih kuhara. Tako je dakle naa visost, ne mogavi podnijeti da bude odreena tim istim
imenima, ili da bude odlikovana istim redovima kojima obiluje na dvor, zbog skromnosti
odredila da bude nazivana manje vanim imenom i niom au. Za sada ti je dovoljno

~ 80 ~
 Knjigoteka

znati kako se nae podruje protee etiri mjeseca hoda na jednu stranu, dok nitko ne zna
dokle stie na drugoj strani. Kada bi ti mogao izbrojiti zvijezde na nebu i pijesak u moru,
tada bi mogao izmjeriti nae posjede i nau mo.

Bila je gotovo zora kada su nai prijatelji zavrili pismo. Oni koji su uzeli med jo su
bili u stanju smijueg uenja, tko je popio samo vino bio je pripit, a Poeta koji je
ponovno bio uzeo oboje, s naporom je stajao na nogama. Hodali su pjevajui uliicama i
trgovima dotiui s potovanjem onaj pergament, sad ve uvjereni kako je netom
pristigao iz kraljevstva Patera Ivana.

Jeste li ga odmah poslali Rainaldu? upita Niketas.

Ne. Nakon Poetinog odlaska, mjesecima i mjesecima smo ga preitavali i dotjerivali,
vie puta ga struui i ponovno piui. Katkada bi netko predloio mali dodatak.
Ali Rainaldo je oekivao pismo, pretpostavljam...
Stvar je u tome to je Fridrik u meuvremenu Rainalda oslobodio dunosti kancelara
carstva, kako bi je dao Cristianu iz Bucha. Naravno Rainaldo je, kao nadbiskup Klna, bio
i nadkancelar Italije i ostao je vrlo moan, pa je istina kako je ipak on bio taj koji je
organizirao posveenje Karla Velikoga, ali ta je zamjena, barem u mojim oima, znaila
da je Fridrik poeo osjeati kako je Rainaldo previe prodoran. Pa dakle, kako
caru pokazati pismo koje je zapravo htio Rainaldo? Zaboravio sam rei da je u toj istoj
godini posveenja Beatrice dobila drugo dijete, pa je car dakle razmiljao o drugim
stvarima, a stizali su mi i glasovi kako je prvi sin neprestano bolestan. Tako u tim
dogaajima proe vie od godinu dana.
Rainaldo nije ustrajao?
Ispoetka su mu na pameti bile druge stvari. Zatim je umro. Dok je Fridrik bio u Rimu
kako bi potjerao Aleksandra III. i postavio na prijestolje svoga antipapu, izbila je kuga, a
kuga zahvaa i bogate i siromane. Umro je i Rainaldo. To me je potreslo, iako ga nikada
nisam uistinu volio. Bio je obijestan i zloban, ali je bio odvaan ovjek i borio se za svoga
gospodara sve do samoga kraja. Mir dui njegovoj. Ali sada, bez njega, je li pismo jo
imalo smisla? Bio je jedini dovoljno lukav da iz njega umije izvui korist, tako da ga pusti
u optjecaj po kancelarijama cijeloga kranskog svijeta.
Baudolino zastane: A tu je bilo i ono s mojim gradom.
Ali kojim, kad si roen u barutini?
Istina je, prebrzo napredujem. Grad jo moramo sagraditi.
Konano, ne govori mi o razorenome gradu!
Da, ree Baudolino, bilo je to prvi i jedini put u mom ivotu da vidim kako grad
nastaje, a ne umire.

~ 81 ~
 Knjigoteka

13.

Baudolino gleda nastajanje novog grada

Bilo je ve deset godina otkako je Baudolino boravio u Parizu, proitao je sve to se

moglo proitati, od bizantske je prostitutke nauio grki, napisao je pjesme i ljubavna
pisma koji e biti pripisani drugome, vjeto je izgradio kraljevstvo koje sada nitko nije
poznavao bolje od njega i njegovih prijatelja, ali nije zavrio nauk. Tjeio se mislei kako
je bio ve lijep podvig uiti u Parizu, ako se ima na umu da se rodio meu kravama,
zatim se prisjetio kako su lake odlazili uiti oni bez prebijene pare nego sinovi gospode,
koji su se morali nauiti boriti, a ne itati i pisati... Rijeju, nije se osjeao posve
zadovoljnim.
Jednog dana Baudolino shvati kako bi, mjesec manje, mjesec vie, trebao imati
dvadeset i est godina; budui da je od kue otiao s trinaest, bilo je tono trinaest
godina kako ga tamo nije bilo. Osjeti neto to moemo nazvati enjom za zaviajem, ali
on koji je nikada nije iskusio, nije znao to je to. Stoga pomisli kako osjea elju da
ponovno vidi svoga pooima, pa odlui poi do njega u Basel, gdje se ovaj bio zaustavio
na jo jednom povratku iz Italije.
Fridrika vie nije vidio od roenja prvoga djeteta. Dok je on pisao i prepisivao
Paterovo pismo, car je mnogo toga uinio, kreui se poput jegulje sa sjevera na jug,
jedui i spavajui na konju kao i njegovi preci barbari, a njegovom bi kraljevskom
palaom postalo mjesto na kojemu se nalazio toga trena. Tih se godina vraao u Italiju
jo dva puta. Drugi put, na povratku, pretrpio je teku uvredu u Sui, gdje su se graani
pobunili protiv njega, prisilivi ga da pobjegne potajno i preruen, a Beatrice su uzeli
kao taotkinju. Zatim su je Susani pustili ne uinivi joj nikakvo zlo, ali se on meutim
ipak bio obrukao, pa se zakleo da e se osvetiti Sui. A kad bi se vratio preko Alpa ba se i
nije odmarao, jer je njemake prineve morao natjerati da smanje svoje zahtjeve.
Kad je Baudolino konano ugledao cara, zatekao ga je vrlo smrknuta lica. Shvatio je da
je sjedne strane sve zabrinutiji za zdravlje starijega sina - i on se zvao Fridrik - a s druge
strane zbog Lombardije.
To je sve tono, rekao je, ali to govorim samo tebi: moji gradonaelnici i moji
izaslanici, moji poreznici i moji opunomoenici ne samo da su zahtijevali ono to mi
pripada, nego sedam puta toliko, za svako su ognjite svake godine naplatili tri solada u
starim kovanicama i dvadeset i etiri stara denara za svaki mlin koji je plovio po plovnim
vodama, ribarima su odnosili treinu riba, a tko bi umro bez djece zaplijenili bi mu
nasljedstvo. Znam, trebao sam sluati albe koje su mi pristizale, ali bilo je drugih stvari
na koje sam morao misliti... Sada izgleda kako su se ve otprije nekoliko mjeseci
lombardijski gradovi organizirali u savez, anticarski savez, razumije? A to su najprije
odluili? Da ponovno sagrade zidine Milana!
Nije toliko vano to su talijanski gradovi bili samovoljni i nepouzdani, ali savez je bio
gradnja neke druge res publica. Naravno, nije trebalo ni pomiljati kako bi taj savez

~ 82 ~
 Knjigoteka

mogao potrajati, s obzirom na to da su u Italiji gradovi mrzili jedni druge, pa ipak je bila
rije o vulnus u asti carstva.
Tko je pristao uz savez? Govorilo se kako su se u opatiji nedaleko Milana sastali
predstavnici Cremone, Mantove, Bergama, zatim moda i Piacenze i Parme, ali to nije
bilo sigurno. No, glasine tu nisu stale, prialo se o Veneciji, Veroni, Padovi, Vicenzi.
Trevisu, Ferrari i Bologni. Bologna, shvaa li?! vikao je Fridrik hodajui gore dolje
ispred Baudolina. Sjea se, zar ne? Zahvaljujui meni, njihovi prokleti uitelji mogu
zaraivati novaca koliko hoe na tim svojim prokletim uenicima, a da ne odgovaraju ni
meni ni papi, a sada se udruuju u taj savez? Moe li se biti besramniji? Nedostaje nam
jo samo Pavia!
Ili Lodi, pridruio se Baudolino, tek da i on kae neku glupost. Lodi?! Lodi?! urlao
je Crvenobradi, crven i u licu, pa je izgledalo kako samo to ga nije udarila kap. Ako se
treba obazirati na vijesti koje primam, Lodi je ve sudjelovao na njihovim susretima!
Pustio sam krv iz ovih svojih vena da ih zatitim, te glupake, koje bi bez mene Milanci do
temelja poruili svake idue sezone, a sada stvaraju savez sa svojim krvnicima i
kuju urotu protiv svoga dobroinitelja!
Ali, oe moj, upitao je Baudolino, to znae ti tvoji izrazi - ini se i izgleda? Zar ti
vie ne dolaze sigurne vijesti?
Jeste li vi koji uite u Parizu izgubili osjeaj za to kako se odvijaju stvari na ovome
svijetu? Ako postoji savez, postoji i zavjera, ako postoji zavjera tada su te oni koji su prije
bili uz tebe iznevjerili i priaju ti upravo suprotno od onoga to tamo rade, pa je tako car
posljednji koji e saznati to rade, kao to se dogaa muevima koji imaju nevjernu enu,
za to zna ve cijela ulica osim njih!
Nije mogao odabrati gori primjer, jer je upravo toga trena ulazila Beatrice, koja je
saznala za dolazak dragoga Baudolina. Baudolino je kleknuo kako bi joj poljubio ruku, ne
pogledavi je u lice. Beatrice je trenutak oklijevala. Moda joj se inilo da e, ne pokae li
znake povjerenja i ljubavi, odati svoju smetenost; stoga mu je drugu ruku majinski
poloila na glavu, promrsivi mu malo kosu - zaboravljajui da ena s neto malo vie od
trideset godina ne moe vie tako postupati s gotovim ovjekom, jedva malo mlaim od
sebe. Fridriku se to uinilo normalnim, on otac, ona majka, iako oboje adoptivni.
Baudolino je bio taj kojemu je bilo neugodno. Taj dvostruki dodir, njena blizina, tako da
se mogao osjetiti miris haljine kao da je miris puti, zvuk njena glasa - i srea to je u tom
poloaju ne moe gledati u oi, jer bi odmah problijedio i pao rasprostrt po podu bez
svijesti - ispunjavali su ga nepodnoljivom radou, pomuenom osjeajem kako tim
jednostavnim inom poasti jo jednom izdaje vlastita oca.
I ne bi vie znao kako se od nje oprostiti, da car od njega nije zatraio uslugu, ili dao
zapovijed, to je bilo isto. Kako bi jasnije vidio dogaaje u Italiji, ne pouzdavajui se ni u
slubene glasnike ni u glasnike slubenike, odluio je tamo poslati nekoliko ljudi od
povjerenja koji poznaju kraj, ali koji ne bi odmah bili prepoznati kao carski vojnici, kako
bi pronjuili ozraje i prikupili svjedoanstva nekrivotvorena izdajom.
Baudolinu se sviala pomisao osloboditi se zbunjenosti koju je osjeao na dvoru, ali
odmah zatim iskusi drugi osjeaj: osjetio se neobino dirnutim pomilju kako e
ponovno vidjeti svoje krajevese konano shvati da je zbog toga i krenuo na put.

Nakon to se motao po raznim gradovima, jednoga je dana Baudolino, jezdi li jezdi, ili
mazgari li mazgari, jer se pretvarao da je trgovac koji miroljubivo ide iz sela u selo,
stigao na one uzvisine preko kojih je, nakon dobrog dijela ravnice, trebao ugledati
Tanaro, kako bi kroz kamenjar i barutinu doao do rodne Fraschete.

~ 83 ~
 Knjigoteka

Iako se u ona vremena kad se odlazilo od kue, odlazilo bez razmiljanja o tome da e
se ikada vie tamo vratiti, Baudolino u tom tekom trenutku u venama osjeti obamrlost,
jer ga je odjednom bila obuzela strepnja da sazna jesu li njegovi stari jo tamo.
I ne samo to, nego su mu se iznenada u misli vratila lica drugih djeaka iz okolice,
Masulua od Panizzevih, s kojim je odlazio postavljati zamke za divlje kunie, Porcellija
zvanog Ghino (ili je bio Ghino zvan Porcello?), s kojim bi se poeo nabacivati kamenjem
im bi se ugledali, Alerama Scaccabarozzija zvanog Glupan, ili Cuttica iz Quargnenta kad
su zajedno pecali u Bormidi. Gospode, rekao je sebi, valjda sada ne umirem, jer se ini
da se samo u trenutku smrti tako dobro sjeamo stvari iz djetinjstva...
Bio je Badnjak, ali Baudolino to nije znao, jer je tijekom svoga putovanja izgubio
pojam o danima. Drhtao je od hladnoe, na svojoj jednako toliko ukoenoj mazgi, ali je
nebo bilo jasno, obasjano zalaskom i isto kao kad se u zraku ve osjea miris snijega. On
je prepoznavao ta mjesta kao da je tuda proao dan ranije i sjeao se kako je po tim
breuljcima iao sa svojim ocem isporuiti tri mazge, vukui se s mukom po uzbrdicama
koje su ve i same mogle izmoriti ak i noge djeaka, a zamislimo si tek tjerati gore
ivotinje koje to nisu htjele. Ali su zato uivali na povratku, gledajui ravnicu iz visine i
besposliarili slobodni pri silasku. Baudolino se sjeao kako se, nedaleko rijenog toka,
nizina kratkim dijelom zgurila u humak, a s vrha tog humka tada je vidio kako se iz
mlijenog pokrivaa izdiu zvonici nekih sela, uzdu rijeke Bergoglio, i Roboreto, pa
zatim malo udaljeniji Gamondio, Marengo, i Palea, ili pak ono podruje barutina, ljunka
i ikara, na ijim se rubovima moda jo nalazi bijedna kuica dobroga Gagliauda.
Ali, kako je bio na mazgi, vidje drugaiju panoramu; kao da je uokolo, na breuljcima i
u drugim dolinama zrak bio bistar, a samo nizina ispred njega zamuena maglovitim
parama, onim sivkastim gromadama koje ti katkada dolaze ususret na cesti, cijeloga te
zaogrnu sve dok vie nita ne vidi, a zatim te prekorae i odu kao to su i dole - pa
Baudolino ree samome sebi: gledaj, svuda naokolo moe biti ak i kolovoz, ali
nad Fraschetom vladaju vjene magle, kao snijeg na vrhovima Pirinejskih Alpa - ali nije
mu bilo nelagodno, jer tko je roen u magli u njoj se uvijek osjea kao u svojoj kui. Malo
po malo, kako se sputao prema rijeci, shvaao je kako te pare ipak nisu magla, nego
oblaci dima koji su doputali da se kroz njih naslute vatre koje su ih hranile. Kroz dim i
vatru, Baudolino je sada shvatio kako se, na ravnici s one strane rijeke, oko onoga to
je neko bio Roboreto, selo razlilo preko polja, pa je posvuda bilo mnotvo novih kua,
neke zidane, neke drvene, mnoge tek napola gotove, a prema zapadu se ak mogao
raspoznati poetak zidane ograde, kakvih u tim krajevima nikada nije bilo. Na vatrama
su kljuali kotlovi, moda za grijanje vode kako se ne bi odmah zaledila, dok su je drugi
tamo dolje lijevali u otvore pune vapna, ili buke, to je ve bilo. Baudolino je ve vidio
poetak gradnje nove katedrale u Parizu, na otoku usred rijeke, i poznavao je sve te
naprave i te skele koje koriste majstori zidari; po onome to je znao o gradu, tamo su
ljudi zavravali podizanje jednog grada ni iz ega, i bila je to predstava koja se - kad je
sve u redu - vidi jednom u ivotu i vie nikada.
Nevieno, rekao je sebi, okrene na trenutak glavu i odmah ti sloe grad, i
podbode mazgu kako bi to je mogue bre stigao u dolinu. Preavi rijeku na splavi koja
je prenosila kamenje svih vrsta i veliina, zaustavio se upravo tamo gdje su neki radnici,
na skeli koja je prijetila da e se sruiti, upravo dizali zidi, dok su drugi s tla, uz pomo
vitla, podizali do onih gore koare sa ljunkom. Ali vitlo je, primjerice, bilo takvo da
se primitivnije nije moglo zamisliti, napravljeno iz motki umjesto iz debelih stupaca,
stoga se stalno klimalo i dvojica koja su ga sa zemlje okretala, izgledala su zaposlenija
pridravanjem tog prijeteeg ljuljanja motki nego klizanjem ueta. Baudolino je odmah
pomislio: Evo, vidi se, kada ljudi iz ovih krajeva neto rade, ili to rade loe ih to rade jo

~ 84 ~
 Knjigoteka

gore, ma vidi, mora li se ba tako raditi, da sam ja ovdje gazda ve bih sve njih pograbio
za rub hlaa i bacio u Tanaro.
Zatim je malo dalje vidio drugu skupinu koja si je utvarala da gradi trijem, loe
izrezanim kamenjem, loe dotjeranim gredama i kapitelima koji su izgledah kao da ih je
profilirala neka ivotinja. Kako bi podizah materijal za gradnju i oni su sagradili neku
vrstu koloture i Baudolino shvati da su, u usporedbi s ovima, oni sa zidia majstori
graditelji. Potom je prestao usporeivati kada je, idui malo dalje, vidio druge koji su
gradili kako to djeca ine kad se igraju mokrom zemljom i upravo zadavali posljednje
udarce nogama, reklo bi se, graevini, jednakoj ostalim trima koje su bile uz nju,
nainjenima iz blata i bezoblina kamenja, s krovovima od slabo zbijene slame; kao da se
upravo raala nekakva uliica s vrlo loe napravljenim straaretinama, kao da su se
radnici natjecali tko e prvi zavriti do blagdana, bez ikakva obzira prema pravilima
zanata.
Ipak, prodirui u nedovrene meandre te nesigurne utvrde, povremeno bi otkrivao
dobro obraene zidove, solidno premreena proelja i bedeme koji su, iako jo
nedovreni, izgledali masivno i zatitniki. Iz svega toga je shvatio kako su se
ljudi razliita podrijetla i sposobnosti natjecali sagraditi isti grad; ako su mnogi zacijelo i
bih novajlije u tome zanatu, kao seljaci koji su upravo podizali kue onako kako su
cijeloga ivota radili sklonita za ivotinje, drugi su morah imati sklonost zanatu.
Dok se pokuavao snai u tom mnotvu umijea, Baudolino je otkrio i mnotvo
narjeja - koja su pokazivala kako su ovu cjelinu bijednih kuetina gradili seljaci iz
Solera, onaj krivi toranj bio je djelo Monferaana, onu su odvratnu buku
prevrtah Pavijci, one su daske pilili ljudi koji su do tada ruili drvee u Palei. Ah kad bi
uo da netko izdaje naredbe, ih vidio neku grupicu koja radi kako treba, uo bi enovski.
A to da se ovo dogodilo usred gradnje Babilona, pitao se Baudolino, ili u Abdulovoj
Hiberniji, gdje su ona sedamdeset i dvojica mudraca obnovila Adamov jezik stavljajui
zajedno sve naine govora, upravo onako kako se mijese voda i glina, smola i bitumen?
Ali ovdje jo ne govore Adamov jezik i premda svi zajedno govore sedamdeset i dva
jezika, ljudi toliko razliitih sojeva koji bi po obiaju jedni druge gaali prakama, ovdje
eprtljaju s ljubavlju i slogom!
Pribliio se skupini koja je upravo znalaki prekrivala jednu graevinu drvenim
gredama, kao da je opatijska crkva, koristei veliko vitlo koje se nije pokretalo rukama,
nego su uposlili konja - koji nije bio upregnut hamom, jo u upotrebi u nekim selima, koji
bi mu pritiskao vrat, nego je vukao velikom snagom zahvaljujui lenom jarmu. Radnici
su isputah zasigurno enovske glasove i Baudolino im se odmah pridrui u
njihovu pukom govoru - iako ne tako savrenom da prikrije injenicu kako nije njihov.
to dobra radite? upitao je tek toliko da zapone razgovor. A jedan od njih,
poprijeko ga gledajui, ree mu kako upravo izrauje stroj za ekanje kurca. Sada,
budui da su se svi ostali poeli smijati i bilo je jasno da se smiju njemu,
Baudolino (kojemu je ve uskipjelo to se mora izdavati za nenaoruana trgovca na
mazgi, dok je u prtljazi drao, paljivo obavijen u svitak tkanine, svoj ma dvorskog
ovjeka) odgovori mu narjejem Fraschete, koje mu se nakon mnogo vremena spontano
vratilo na usta, objanjavajui kako njemu ne treba machinae jer mu kurac, koji pristojne
osobe zovu ptiem, obino ekaju one drolje od njihovih majki. enovljani nisu dobro
shvatih smisao njegovih rijei, ah su naslutili namisao. Ostavili su se svojih zanimacija,
skupljajui tko kamen tko kramp, postavljajui se u polukrug oko mazge. Sreom, u tom
su se trenutku upravo pribliavale druge osobe, meu kojima jedan koji je izgledao kao
vitez i koji je franakim jezikom, pola latinskim, pola provansalskim i pola tko zna
kakvim, rekao enovljanima kako ovaj hodoasnik govori kao netko iz ovih krajeva pa

~ 85 ~
 Knjigoteka

stoga neka ne postupaju s njim kao s nekim tko nema pravo ovuda prolaziti. enovljani
su se opravdavah, govorei kako je on postavljao pitanja kao da je uhoda, a vitez je rekao
da tim bolje ako je car poslao uhode, zato to je vrijeme da sazna kako je tu iznikao grad
upravo njemu za inat. A zatim Baudolinu: Nisam te nikada vidio, ali izgleda kao netko
tko se vraa. Jesi li doao pridruiti nam se?
Gospodine, odgovori uljudno Baudolino, roen sam u Frascheti, ali sam iz nje
otiao prije mnogo godina i nita nisam znao o svim tim stvarima koje se ovdje upravo
dogaaju. Zovem se Baudolino, sin Gagliauda Aularija...
Nije ni zavrio priu kada je, iz skupine od devet pridolih, starac sijede kose i brade
podigao tap i poeo vikati: Grdni laljive bez srca, neka te grom pogodi u glavu, kako
ima hrabrosti koristiti ime moga jadnoga sina Baudolina, sina mene koji sam taj isti
Gagliaudo i jo k tome Aulari, a koji je otiao od kue prije mnogo godina s jednim
alemanskim gospodinom koji je izgledao kao kraljica Pedoca, a moda je u stvari bio
jedan od onih koji bi uinio da i majmuni pleu, zato to o svome jadnom djeaku nikada
nita nisam saznao i nakon toliko dugo vremena ne moe biti doli mrtav, zbog ega se ja i
moja sveta ena izjedamo ve trideset godina, jer je to bila najvea bol u naem
ivotu koji je ve po sebi bio jadan, ali izgubiti dijete je ljuta bol to onaj koji to nije
iskusio ne zna!
Na to Baudolino uzviknu: Oe moj, pa to si ba ti! I kao da mu je popustio glas i suze
dole na oi, ali te suze nisu uspijevale prikriti veliku radost. Stoga je dodao: A osim
toga, nije trideset godina ljute boli, jer sam ja otiao prije samo trinaest, a morao bi biti
zadovoljan to sam ih dobro utroio i sada sam netko. Starac se stvorio ispred mazge,
dobro pogledao Baudolina u lice i rekao: Ali i ti si ba ti! Da je prolo i trideset godina,
ba i nisi izgubio taj izgled malog lopova, i onda zna to u ti rei? Da ba i jesi postao
netko, svome ocu ne smije proturjeiti, ako sam rekao trideset godina to je zato to je
meni izgledalo kao trideset, a u trideset si godina ba i mogao poslati glas, nesretnice, jer
drugo i nisi, ti si propast nae obitelji, sii dolje s te ivotinje koju si moda i ukrao i
razbit u ti ovaj tap o glavu! I ve je zgrabio Baudolina za obuu pokuavajui ga
povui s mazge, kada se onaj koji je izgledao kao voa postavio u sredinu. Hajdemo
Gagliaudo, nalazi sina nakon trideset godina...
Trinaest, govorio je Baudolino.
Ti uti, nas emo dvojica poslije porazgovarati - nae ga nakon trideset godina i u
takvim se sluajevima grli i zahvaljuje se Bogu, za Boga! Baudolino je ve siao s mazge i
samo to se nije bacio u zagrljaj Gagliaudu koji je zaplakao, kada se gospodin koji je
izgledao kao voa opet postavio izmeu njih i pograbio Baudolina za zatiljak: Ako ovdje
ima ikoga tko s tobom treba izravnati raune, to sam ja.
A tko si' ti? upitao je Baudolino. Ja sam Oberto iz Fora, ali ti to ne zna, ili se moda
niega i ne sjea. Bit e da sam imao deset godina i moj se otac udostojio navratiti k
tvojemu, kako bi vidio telad koju je htio kupiti. Bio sam odjeven kako pristoji sinu viteza
i moj otac nije htio da s njima uem u talu, iz straha da se ne uprljam. Obilazio sam oko
kue, a iza nje si bio ti, ruan i prljav, pa je izgledalo kao da si izaao iz hrpe konjskog
gnoja. Doao si pred mene, pogledao me, upitao me elim li se igrati, ja glupan rekao sam
da, a ti si me gurnuo zbog ega sam pao u svinjski valov. Kad me vidio u tom stanju,
otac me izudarao goveom ilom, jer sam upropastio novu odjeu.
Vjerojatno je bilo tako, rekao je Baudolino, ali to je pria od prije trideset godina...
Za sada ih je trinaest, a od tada na to mislim svakog dana, jer nikada u svome ivotu
nisam bio toliko ponien kao tada i odrastao sam govorei sebi: sretnem li jednoga dana
sina tog Gagliauda, ubit u ga.
I, hoe li me ubiti sada?

~ 86 ~
 Knjigoteka

Sada ne, zasigurno sada vie ne, jer smo ovdje svi mi koji smo gotovo zavrili s
podizanjem grada, kako bismo se borili s carem kad ponovo stupi nogom u ove krajeve, i
sigurno ne mogu gubiti vrijeme na ubijanje tebe. Trideset godina...
Trinaest.
Trinaest sam godina nosio taj bijes u srcu i ba ovoga trena, ma vidi ti ovo, proao
me.
Kada se kae, nekad...
Ne pravi se sada lukavim. Idi i zagrli svoga oca. Potom, zatrai li oprost za onaj dan,
idemo tu blizu gdje proslavljamo upravo dovrenu gradnju, a u tim sluajevima se
nainje bava dobra vina i, kako su govorili nai stari, ajmo banit.
Baudolino se zatekao u krmetini. Grad jo nije bio ni dovren, a ve je iznikla prva
gostionica s lijepom brajdom na dvoritu, ali tih je dana bilo bolje unutra, u toj jazbini
koja je sva bila jedna bava, s dugim drvenim stolovima, punim krasnih vreva i salamica
od magareeg mesa koje (objanjavao je Baudolino zaprepatenom Niketasu) ti donose,
a izgledaju kao napuhani mjehovi, rasijee ih ubodom noa, baci ih da procvre na ulju
i enjaku, i izvrsno su jelo. I eto zato su svi nazoni bili veseli, smradni i podnapiti.
Oberto iz Fora najavio je povratak sina Gagliauda Aularija i odmah se neki od njih bacie
lupati akama po leima Baudolina, koji je isprva iznenaen razrogaio oi, a zatim je
uzvraao, u navali prepoznavanja koja gotovo da nije prestajala. O Gospode, ti si
Scaccabarozzi, a ti Cuttica iz Quargnenta - a ti, tko si? Ne, uti, jer hou pogoditi, pa ti si
Squarciafichi! A ti si Ghini ili Porcelli?
Ne, Porcelli je on, onaj s kojim si se stalno gaao kamenjem! Ja sam bio Ghino Ghini i
govorei istinu to sam jo uvijek. Nas smo dvojica zimi odlazili klizati po ledu.
Isuse Gospodine, istina je, ti si Ghini. Nisi li ti bio onaj, sposoban prodati sve, ak i
govno tvojih koza, kao onomad kad si ga onom hodoasniku prodao kao prah svetog
Baudolina?
Kako da ne, u stvari sada sam trgovac, pa ti vidi nije li to sudbina. A onaj tamo,
pokuaj se sjetiti i rei tko je...
Pa to je Merlo! Merlo, to sam ti ono uvijek govorio?
Govorio si mi: blago tebi to si glup i ne ljuti se... Naprotiv, gledaj, umjesto da se
ljutim, ja sam je izgubio 1 i pokazao je desnu ruku bez ake, pri opsadi Milana, onoj prije
deset godina.
Upravo tako, ba sam htio rei, po onome koliko ja o tome znam, oni iz Gamondija,
Bergoglija i Marenga uvijek su bili uz cara. Pa kako to da ste prije bili uz njega, a sada
gradite grad protiv njega?
I tada, svi to pokuavaju objasniti, a jedino to je Baudolino dobro shvatio bilo je da je
oko starog dvorca i crkve Svete Marije od Roboreta nastao grad kojega su sagradili ljudi
iz oblinjih sela, Gamondija, Bergoglija i Marenga, ali i sa skupinama cijelih obitelji koje
su se doselile sa svih strana, iz Rivalte Bormide, Bassignana ili iz Piovera, kako bi
sagradili kue u kojima e stanovati. U svibnju su trojica njih, Rodolfo Nebia, Aleramo iz
Marenga i Oberto iz Fora, odnijeli u Lodi i oko njega okupljene gradove, podrku novog
grada, iako je u to vrijeme postojao vie u namjerama nego du Tanara. Svi su radili kao
ivotinje, cijeloga ljeta i jeseni, i grad je bio skoro gotov, spreman preprijeiti caru prolaz
onoga dana kad se ponovno bude spustio u Italiju, to mu je bila mana.
Ali to preprijeiti, pitao je Baudolino pomalo sumnjiavo, dovoljno je da vas zaobie.
E ne, odgovarali su mu, ti ne poznaje cara (ne, nikako), grad koji nastane bez njegova
pristanka je sramota koju treba oprati krvlju, bit e prisiljen opsjedati ga (i tu su oni bili

1
Neprevediva igra rijei (op. prev.)
~ 87 ~
 Knjigoteka

u pravu, dobro su poznavali Fridrikov karakter), i eto zato nam trebaju vrste zidine i
ulice pomno izraeni ba za ratovanje, i zato su nam trebali enovljani koji jesu
pomorci, da, ali po udaljenim krajevima grade mnoge nove gradove i znaju kako se to
radi.
Ali enovljani nisu ljudi koji neto rade besplatno, rekao je Baudolino. Tko ih je
platio? Oni su platili, ve su nam dali pozajmicu od tisuu enovskih solada, a drugih su
tisuu obeali naredne godine. A to to znai da gradite ulice pomno izraene ba za rat?
Neka to objasni Emmanuele Trotti, jer je to njemu palo na pamet, govori ti koji si
Poliorcete!
to je to polior-to?
Budi dobar Boidi, pusti neka Trotti govori.
A Trotti (koji je kao i Oberto izgledao kao miles, to jest vitez, podvazal odreenog
dostojanstva): Grad se mora oduprijeti neprijatelju tako da se ovaj ne popne na zidine,
ali ako se na nesreu popne, grad jo mora biti u stanju odoljeti i slomiti mu hrbat. Nae
li neprijatelj odmah unutar zidina splet uliica gdje e se uvui, vie ga ne moe uhvatiti,
netko ode ovamo, netko onamo i nakon kratkog vremena branitelji zavre kao mievi.
Umjesto toga, neprijatelj pod zidinama mora naii na meuprostor i tu na otvorenom
ostati tono toliko vremena da ga iz uglova i s prozora mogu ibati strijele i gomile
kamenja, tako da ga se prepolovi prije nego to savlada taj prostor.
(Eto, umijeao se alosno Niketas uvi tu priu, to su morali uiniti u
Konstantinopolu, a umjesto toga su dopustili da u dnu zidina izraste upravo takav splet
uliica... Da, htio mu je odgovoriti Baudolino, ali trebali su vam i ljudi s mudima
mojih seljana, a ne straljivci poput onih izmodenika iz vaih carskih straa - ali je ipak
to preutio kako ne bi povrijedio svoga sugovornika i rekao mu: uti, ne prekidaj Trottija
i pusti me priati).
Trotti: Ako potom neprijatelj svlada otvoreni prostor i uvue se u ulice, one ne smiju
biti ravne i povuene viskom, ak ni ako se eli nadahnuti starim Rimljanima, koji su
grad zamislili kao reetku. Jer u ravnoj ulici neprijatelj uvijek zna to ga ispred eka, pa
ulice moraju biti pune uglova ili okuka, nazovi to kako hoe. Branitelj eka iza ugla, i na
zemlji i na krovovima, i uvijek zna to neprijatelj radi, jer je na oblinjem krovu - koji ini
ugao s prvim - drugi branitelj koji ga primijeti i daje znakove onima koji ga jo ne vide.
Meutim, neprijatelj nikada ne zna emu ide ususret, pa to usporava njegov hod. Stoga
dobar grad mora imati loe postavljene kue, kao zube neke starice, to izgleda runo, ali
u tome lei njegovo dobro. I konano, treba nam lani tunel!
To nam jo nisi rekao, umijeao se u razgovor onaj Boidi.
Dakako, upravo mi je to ispriao jedan enovljanin kojemu je ispriao jedan Grk, a
bila je to zamisao Belisarija, generala cara Justinijana. Kakva je namjera opsadnika?
Iskopati podzemne tunele koji e ga odvesti u srce grada. A koji je njegov san? Pronai
tunel, ve gotov, lijep i nepoznat opsjedanima. Mi mu dakle odmah pripremimo tunel
koji izvana vodi unutar zidina, a vanjski ulaz mu prikrijemo stijenama i grmljem, ali
ne tako da ga neprijatelj prije ili kasnije ne bi otkrio. Drugi kraj tunela, onaj koji izlazi u
grad, mora biti usko crijevo, kroz koje odjednom moe proi jedan ili najvie dva
ovjeka, zatvoren eljeznom reetkom - tako da onaj tko ga prvi otkrije, kad stigne do
reetke moe rei da se vidi trg i, to ja znam, ugao kapelice, znak da podzemni rov vodi
upravo u grad. Uz reetku, meutim, stoji stalna straa, pa kad neprijatelj stigne,
prisiljen je izlaziti jedan po jedan i kako koji izae netko ga rasprostre po zemlji...
A neprijatelj je glupan i nastavlja izlaziti ne primjeujui da oni ispred njega padaju
kao smokve, grohotom se smijao Boidi.

~ 88 ~
 Knjigoteka

A tko ti je rekao da neprijatelj nije glupan? Smiri se. Moda to treba bolje prouiti, ali
zamisao nije za odbaciti.
Baudolino povede na stranu Ghinija, koji je ve bio trgovac pa je stoga morao biti
pametan ovjek i s nogama na zemlji, a ne kao ovi vitezovi, vazali vazala, koji se bacaju
ak i u izgubljene sluajeve samo da bi stekli vojnu slavu. Sluaj malo, Ghinen, dodaj mi
jo tog vina, a u meuvremenu mi reci ovo. Slaem se s idejom da je, napravi li se ovdje
grad, Barbarossa prisiljen opsjedati ga kako ne bi izgubio obraz i tako se onima iz saveza
daje vremena da ga zaskoe, nakon to se sasvim izmorio u opsadi. Ali u taj nas pothvat
ponovno alju oni iz grada. I hoe li da povjerujem kako e nai ljudi napustiti mjesta u
kojima dobro ili loe ivotare, doi ovamo i dati se ubiti kako bi uinili uslugu onima iz
Pavije? I hoe li da povjerujem kako vam enovljani, koji ne bi izvadili jedan solad da
vlastitu majku otkupe od saracenskih gusara, daju novac i trude se izgraditi grad koji je
u najboljem sluaju po volji Milanu?
Baudolino, ree Ghini, pria je mnogo sloenija od toga. Dobro pazi gdje smo mi.
Umoi prst u vino i poe crtati znakove po stolu. Ovdje je Genova, slae se? A ovdje su
Terdona, zatim Pavia i zatim Milano. Ovo su bogati gradovi, a Genova je luka. Dakle
Genova mora imati slobodan put za svoja trgovanja s lombardijskim gradovima, u redu?
Prijelazi idu preko doline Lemme, preko doline Orbe, preko doline Bormide i preko
doline Scrivije. Govorimo o etiri rijeke - ili ne? - i sve se spajaju otprilike ovdje na obali
Tanara. A ako ima most na Tanaru, odande ima otvoren put za trgovinu s podrujima
markiza od Monferrata i tko zna dokle jo. Jasno? Sada, sve dok su se Genova i Pavia
meusobno dobro slagale, ovim je dolinama odgovaralo da ostanu bez gospodara, ili bi
se svaki put sklapali neki savezi, na primjer s Gavijem ili Marengom i sve je ilo glatko...
Ali s dolaskom ovoga cara ovamo, Pavia sjedne strane a Monferrato s druge, stavljali su
se na stranu cara, pa bi Genova ostajala blokirana bilo s lijeva bilo s desna, a stavi li se na
Fridrikovu stranu moe pozdraviti svoje poslove s Milanom. Tada bi
trebalo odobrovoljiti Terdonu i Novi, od kojih bi joj jedan dopustio da nadzire dolinu
Scrivije, a drugi dolinu Bormide. Ali zna to se dogodilo, car je zbrisao s lica zemlje
Terdonu, Pavia je preuzela nadzor nad tortonetinom sve do Apeninskog gorja, a naa
su sela stala uz cara, i svecamu, ba sam htio vidjeti moemo li, mali kakvi jesmo, biti
drski. to su nam enovljani morali dati kako bi nas uvjerili da promijenimo stranu?
Neto to nikada nismo ni sanjali da emo imati, to jest grad, s konzulima, vojnicima,
biskupom i zidinama, grad koji prikuplja cestarinu od ljudi i roba. Shvaa li, Baudolino,
kako samo nadzirui most na Tanaru moe zaraditi novaca u izobilju, sjedei tamo od
jednoga zatrai novi, od drugoga dva pileta, od treega cijelo govedo, a oni zvek zvek,
plaaju, grad je izobilje, gledaj kako su bili bogati oni iz Terdone u odnosu na nas iz
Paleje. Ovaj grad koji je po volji nama, bio je po volji i savezu, a bio je po volji i Genovi,
kao to sam ti rekao, iako slab kakav jest, zbog same injenice da je tu, remeti planove
svima drugima i jami da u ovome podruju ne mogu samovoljno gospodariti ni Pavia, ni
car, ni markiz od Monferrata...
Da, ali onda dolazi Barbarossa, zgazi vas kao mrava, ili vas zgnjei kao abu.
Smiri se. Tko je to rekao? Problem nastaje kad on doe, a grad je tu. Zatim, dobro
zna kako to ide, opsada kota vremena i novaca, a mi mu priredimo lijep in pokornosti,
on je zadovoljan (jer su to ljudi kojima je ast iznad svega) i ode na neku drugu stranu.
Ali oni iz saveza i enovljani, bacili su novac kako bi sagradili grad, a vi ih samo tako
poaljete da si ga uzmu iz guzice?
To ovisi o tome kada stie Barbarossa. Dobro zna da u roku od tri mjeseca ti gradovi
mijenjaju saveze kao da prije nita nije bilo. Tu smo i ekamo. Moda u to vrijeme savez
bude udruen s carem. (Gospodine Niketas, pripovijedao je Baudolino, tako mi ispale

~ 89 ~
 Knjigoteka

ove oi, est godina kasnije, pri opsadi grada, na Fridrikovoj su strani bili enovski
prakai, razumije, enovljani, oni koji su doprinijeli da bude izgraen!)
A ako ne, nastavljao je Ghini, izdrat emo opsadu, tako mi krave od kapule, na
ovom se svijetu ne dobiva nita za nita. Ali prije nego to progovori doi vidjeti...
Uhvatio je Baudolina za ruku i poveo ga van iz krme. Ve se spustila no i bilo je
hladnije nego prije. Izlazilo se na mali trg, s kojega su se, nasluivalo se, trebale odvajati
barem tri ulice, ali bila su sagraena samo dva ugla, s niskim kuama, jednokatnicama,
krovova pokrivenih strnikom. Trgi je bio osvjetljen svjetlima koja su dolazila s okolnih
prozora i ponekom posudicom za eravicu koju su potpirili posljednji prodavai koji
su izvikivali: ene ene, samo to nije poela sveta no i ne elite da vai muevi ne nau
nita dobroga na stolu. Blizu onoga to bi trebalo postati treim uglom, stajao je brusa,
koji je kripao svojim noevima dok je rukom polijevao brus. Malo dalje, na klupi, jedna
je ena prodavala branenu kau od slanutka, suhe smokve i roga, a jedan je pastir
odjeven u ovju kou nosio koaricu viui: hej ene, dobar sirac. Na praznom
prostoru izmeu dviju kua, dvojica su se mukarca pogaala za svinju. U dnu, dvije su
djevojke bile beivotno oslonjene na jedna vrata, cvokoui zubima ispod ala kroz koji
se nazirao obilan izrez i jedna ree Baudolinu: Ba si lijep djeak, zato ne doe
provesti Boi sa mnom, nauit u te da bude ivotinja na osam apa?
Zaokrenuli su za ugao i evo jednog grebenara vune koji je na sav glas vikao kako je
posljednji trenutak za slamnjae i slamarice, da spava na toplom, a ne da se smrzne
kao mah Isus; pokraj je vikao i vodonoa; hodajui jo slabo zacrtanim ulicama ve su
vidjeli trijemove u kojima je ondje jo blanjao stolar, tamo je kova jo uvijek lupao po
svom nakovnju u prazniku iskri, a tamo je dolje jedan vadio kruhove iz pei koja je
sijevala kao usta Pakla; bilo je i trgovaca koji su stizali iz daleka kako bi napravili poslove
na toj novoj granici, ili ljudi koji su obino ivjeli u umi, ugljenara, traitelja meda,
proizvoaa pepela za sapun, sakupljaa kora za izradu uadi ili za tavljenja
koe, prodavaa koe kunia, razbojnikih lica onih koji su dolazili u novo naselje mislei
kako e ipak izvui neku korist, i bogalji i slijepci i epavci i pritavci, kojima je
prosjaenje ulicama naselja i jo za svetih blagdana, obeavalo bogatije milodare nego na
pustim ulicama sela.
Poinjale su padati prve pahulje snijega, zatim su bile sve gue i ve su se po prvi put
bijelili novi krovovi za koje nitko nije znao hoe li izdrati tu teinu. U jednom se
trenutku Baudolinu, koji se sjeao svoga otkria u osvojenome Milanu, poelo priviati,
pa su mu trojica trgovaca koji su upravo ulazili na tri magarca kroz luk u zidinama,
izgledali kao Mudraci praeni svojim slugama, koji su donosili dragocjene posude i
tkanine. A iza njih, preko Tanara, inilo mu se da zamjeuje stada koja su silazila s
obronaka breuljka koji se ve posrebrio, sa svojim pastirima koji su svirali diple i gajde,
i karavane istonjakih deva s Maurima s velikim turbanima na viebojne pruge. Pod
sve jaim prhanjem snijega, na breuljku su se upravo gasile rijetke vatre, a Baudolinu se
jedna od njih uini velikom zvijezdom repaticom, koja se kretala nebom prema gradu
koji vriti.
Vidi li to je grad? govorio mu je Ghini. Ako je ve sada takav kad jo nije ni gotov,
zamisli tek kasnije: to je drugi ivot. Svakoga dana vidi nove ljude - trgovcima je to,
zasigurno, kao da imaju Nebeski Jeruzalem, a to se tie vitezova, car im je zabranjivao
prodaju zemlje kako ne bi dijelili feud i na selu su umirali od gladi, a sada meutim
zapovijedaju skupinama strijelaca, izlaze na konjima na sveanosti, izdaju naredbe ovdje
i ondje. Ali to ne odgovara samo gospodi i trgovcima, to je providnost i za ljude kao to je
tvoj otac, koji nema bogzna koliko zemlje, ali ima neto malo stoke, a u grad dolaze ljudi
koji je trae i plaaju kovanicama, poelo se prodavati za zveei novac, a ne za drugu

~ 90 ~
 Knjigoteka

robu u zamjenu, i ne znam shvaa li to to znai, uzme li dva pilia za tri kunia prije ili
kasnije mora ih pojesti inae ostare, dok dvije kovanice sakrije ispod onoga na
emu spava i budu dobre i poslije deset godina, pa ako ti tako odgovara ostaju tamo ak
i ako ti neprijatelji uu u kuu. Osim toga, dogodilo se to u Milanu i u Lodiju ili u Paviji, a
dogodit e se i ovdje kod nas: nije vie tako da Ghinijevi ili Aularijevi moraju utjeti, a
nareuju samo Guascovi ili Trottijevi, svi mi pripadamo onima koji donose odluke, ovdje
e moi postati vanim iako nisi plemenita i to je ono lijepo u gradu, a osobito je
lijepo za onoga tko nije plemenita, ali je spreman dati se ubiti, ako se ba mora, (ali
bolje je ako ne) kako bi njegovi sinovi mogli ii naokolo i rei: ja se zovem Ghini, pa ako
se ti i zove Trotti svejedno si govno.

Oigledno je Niketas tada upitao Baudolina kako se zvao taj blagoslovljeni grad.
Dakle, (Baudolino, taj veliki talent od pripovjedaa, sve do toga trena odlagao je tu
objavu) grad jo nije imao ime, osim neodreeno Civitas Nova, koje je bilo ime genusa, a
ne individuuma. Izbor imena ovisit e o drugom problemu i to ne malom, problemu
potvrde. Kako jedan novi grad, bez povijesti i bez plemstva, stjee pravo na postojanje? U
najboljem sluaju carskom dodjelom prava, onako kako car moe proizvesti viteza ili
baruna, ali ovdje je bila rije o gradu koji je nastao protiv volje cara. I onda? Baudolino i
Ghini su se vratili u krmu dok su svi upravo o tome raspravljali.
Ako ovaj grad nastaje izvan carskog zakona, zakonitost mu se moe dati prema
nekom drugom zakonu, jednako tako monom i starom.
A gdje emo ga nai?
U Constitutum Costantini, u donaciji koju je car Konstantan dao crkvi, dajui joj pravo
upravljanja teritorijima. Mi poklonimo grad papi, a budui da su u ovome trenutku u igri
dvojica, poklonimo ga onome koji je na strani zakona, to jest Aleksandru III. Kao to smo
ve prije nekoliko mjeseci rekli u Lodiju, grad e se zvati Aleksandrija i bit e papinski
feud.
Meutim, ti si u Lodiju morao utjeti, jer jo nita nismo bili odluili, rekao je Boidi,
ali nije u tome stvar, ime kao takvo je lijepo, pa kako bilo da bilo nije runije od mnogih
drugih. Ali ono to mi stvara muku u elucu je da smo toliko izmuili stranjice kako
bismo napraviti grad i onda ga poklonimo papi, koji ih ve ima mnogo. Pa mu zatim
moramo plaati porez, a kako god okrene, to su uvijek novci koji odlaze iz kue, a to je
isto kao da plaamo caru.
Boidi ne budi uvijek isti, govorio mu je Cuttica, prvo, car nee grad ak ni ako mu ga
poklonimo, a ako bi bio spreman prihvatiti ga, onda nije vrijedilo truda graditi ga. Drugo,
jedno je ne platiti porez caru, koji ti doe s lea i smrvi te kao to je uinio u Milanu, a
drugo ne platiti papi, koji je tisuu milja daleko i s novcem kojeg ima sigurno nee poslati
vojsku samo da bi utjerao dva solada.
Tree, umijea se tada Baudolino, ako mi dopustite zabosti nos, ali uio sam u
Parizu i imam odreenog iskustva u tome kako se piu pisma i diplome, ima naina i
naina za poklanjanje. Vi napravite ispravu u kojoj kaete kako je Aleksandrija osnovana
u ast pape Aleksandra i posveena Svetom Petru, na primjer. Kao dokaz, sagradite
katedralu Svetoga Petra na alodijskom zemljitu koje je osloboeno feudalnih davanja. A
sagradite je novcem kojeg je poklonilo cijelo puanstvo grada. Nakon toga ga darujte
papi, sa svim najprikladnijim i najzahtjevnijim pravilima koja vai notari pronau. Sve to
zainite ponudama o odnosu kao prema ocu, ljubavlju spram njega i svim tim stvarima,
poaljete pergament papi i dobit ete sve njegove blagoslove. Tkogod zatim krene
mudrovati nad tim pergamentom vidjet e da ste mu na kraju krajeva poklonili samo

~ 91 ~
 Knjigoteka

katedralu, a ne i ostatak grada, a htio bih vidjeti papu koji bi doao ovamo uzeti si svoju
katedralu i odnijeti je u Rim.
Izgleda mi velianstveno, ree Oberto, i svi se suglasie. Uinit emo kako kae
Baudolino, koji mi se ini vrlo lukavim i nadam se kako e ostati ovdje da nam dade i
druge dobre savjete, budui da je i veliki pariki pametnjakovi.
Ovdje je Baudolino morao rijeiti najneugodniji dio toga lijepoga dana, to jest objaviti,
a da mu pri tome nitko ne moe drati moralne pouke, budui da su i sami do nedavno
bili carski vojnici, da je on Fridrikov ministerijalac i kako je s njim povezan i ljubavlju
sina - i dalje ispriati cijelu priu o tih divnih trinaest godina, uz Gagliauda koji je samo
mrmljao: Da su mi to govorili ne bih bio vjerovao i Ma gledaj ti, inio mi se
nevaljalcem gorim od drugih, a sada e mi stvarno postati netko!
Nije svako zlo za zlo, ree tada Boidi. Aleksandrija jo nije gotova, a ve imamo
jednoga svoga na carskome dvoru. Dragi Baudolino, ne mora izdati svoga cara, budui
da ga toliko voli, a i on tebe. Ali ostat e u njegovoj blizini i zauzet e se za nas svaki
put kada to bude potrebno. Ovo je kraj u kojem si roen i nitko te nee prekoriti pokua
li braniti ga, u granicama odanosti, razumije se.
Bolje je da veeras ipak ode potraiti onu sveticu od tvoje majke i spavaj u
Frascheti, ree obazrivo Oberto, a sutra otii, da ne ostane ovdje gledati kojim
smjerom idu ulice i koje su vrstoe zidine. Mi smo sigurni kako e nas, za ljubav
tvoga prirodnog oca, dozna li jednoga dana da smo izloeni velikoj opasnosti, o tome
obavijestiti. Bude li imao sranosti to uiniti, tko zna nee li iz istih razloga jednog
dana obavijestiti svoga pooima o nekom naem spletkarenju koje je previe bolno
za njega. Dakle, to manje zna, to bolje.
Da, sine moj, ree tada Gagliaudo, uini barem neto korisno, uz mnoge
neugodnosti koje si mi zadao. Ja moram ostati ovdje, jer vidi da razgovaramo o
ozbiljnim stvarima, ali ne ostavljaj svoju majku samu upravo ove noi, jer kad te
ugleda od velikoga zadovoljstva nee vie nita shvatiti i nee ni primijetiti da mene
nema. Idi i, pazi to ti govorim, dajem ti ak i svoj blagoslov, jer tko zna kada emo se
opet vidjeti.
Dobro, ree Baudolino, u samo jednom danu naem grad i izgubim ga. O prasice od
bijedne krave, ali shvaate li vi da u, budem li htio ponovno vidjeti svoga oca, morati
doi opsjedati vas?

Tako se, objanjavao je Baudolino Niketasu, otprilike i dogodilo. A s druge strane, nije
bilo naina da se iz toga izae drugaije, to je znak da su to uistinu bila teka vremena.
A zatim? upita Niketas.
Stao sam traiti svoju kuu. Snijeg je na zemlji ve dopirao do polovice nogu, s neba
je sada dolazila meava koja ti para lice i od koje ti se okreu one jabuice, vatre Citta
Nuove su nestale i izmeu te bjeline odozdo i te bjeline odozgo vie nisam shvaao na
koju stranu moram ii. Mislio sam da se sjeam starih staza, ali u tom trenu, ma kakve
staze, vie se nije znalo to je vrsta zemlja a to barutina. Oito su sasjekli cijele
umarke kako bi sagradili kue, pa vie nisam nalazio ni oblike onih stabala koje sam
neko znao napamet. Izgubio sam se, kao Fridrik one noi kad me sreo, samo to je sada
bio snijeg a ne magla, jer da je bila magla jo bih se i snaao. Ba lijepo, Baudolino,
govorio sam sebi, izgubio si se u svome kraju, imala je pravo moja mama da su oni koji
znaju itati i pisati gluplji od drugih; i to sada, zaustavim se tu i pojedem si mazgu, a
sutra ujutro kopaj kopaj i pronau me kako nalikujem koi kunia ostavljenoj vani
jedne od triju najhladnijih noi na kraju sijenja?

~ 92 ~
 Knjigoteka

Ako je Baudolino bio tamo i pripovijedao, to znai da se izvukao i to zahvaljujui

jednom gotovo udesnom dogaaju. Jer dok je hodao, sad ve bez cilja, jo je jednom
otkrio zvijezdu na nebu, blijedu blijedu ali ipak vidljivu, slijedio ju je i
izbavljen primijetio kako je zavrio u dolinici, a svjetlo je izgledalo visoko upravo zato jer
je on bio nisko, ali kad se jednom popeo uz obronak, svjetlo pred njim postajalo je sve
veim, sve dok nije shvatio kako dolazi iz jednog od onih trijemova gdje se dre ivotinje
kada u kui nema dovoljno mjesta. Ispod trijema su bili jedna krava i jedan magarac koji
je revao sav prestraen, jedna ena s rukama meu nogama ovce, i ovca koja je upravo
kotila janjece i samo blejala.
Tada se zaustavio na pragu kako bi priekao da izae cijelo janjece, udarcem noge je
magarca maknuo na stranu i pourio se poloiti glavu u krilo ene, uzvikujui Majko
moja blagoslovljena, koja na trenutak nije nita shvaala, povukla mu je glavu gore
okreui je prema vatri i zatim zaplakala, pa mu je gladila kosu mrmljajui izmeu jecaja:
O Gospodine o Gospodine, dvije ivotinje u samo jednoj noi, jedna se raa a druga se
vraa iz avolje kue, to je kao da ima Boi i Uskrs zajedno, ali je previe za moje jadno
srce, drite me jer u se onesvijestiti; prestani sada Baudolino, upravo sam zagrijala
vodu u kotlu za oprati ovog jadnika, ne vidi li da se i ti prlja krvlju; ali gdje si uzeo tu
odjeu koja izgledao kao odjea gospodina, da je moda nisi ukrao nesretnie, jer drugo i
nisi?
A Baudolinu se uinilo da uje kako aneli pjevaju.

~ 93 ~
 Knjigoteka

14.

Baudolino spaava Aleksandriju kravom svoga oca

I tako, da bi ponovno vidio svoga oca morao si ga opsjedati, ree Niketas podveer,
dok je svome gostu davao kuati slatkie od dizanoga tijesta, izraene tako da izgledaju
kao cvijee, biljke ili predmeti.
Ne ba, jer je opsada bila est godina kasnije. Nakon to sam bio nazoan nastanku
grada, vratio sam se Fridriku i ispriao mu sve to sam vidio. Nisam ni zavrio
pripovijedanje, a ve je razjaren rikao. Urlao je da grad nastaje samo po odobrenju cara,
a ako nastane bez toga odobrenja, mora biti sravnjen sa zemljom prije nego to do kraja
iznikne, inae bilo tko moe dati svoje odobrenje mimo onoga carskoga i to onda biva s
nomen imperii. Zatim se smirio, ali dobro sam ga poznavao, nee oprostiti. Sreom, oko
est godina bio je zauzet drugim poslovima. Bio mi je povjerio razne dunosti, meu
kojima i dunost da saznam namjere Aleksandrijaca. Tako se dvaput uputih
u Aleksandriju kako bih vidio hoe li moji sugraani togod ponuditi. Zaista su bili
spremni ponuditi jako mnogo, ali istina je kako je Fridrik htio samo jedno, da grad
nestane u ono nita iz kojeg je nastao. Zamisli si Aleksandrijce, ne usuujem se ponoviti
ono to su mi rekli da mu prenesem... Shvaao sam kako su mi ta putovanja bila samo
izlika da to je mogue manje budem na dvoru, jer su mi susreti s caricom bili uzrokom
stalne patnje, jednako kao i pokuaji da ostanem vjeran svome zavjetu...
Koji si odrao, upita Niketas gotovo potvrujui.
Koji sam odrao i to zauvijek. Gospodine Niketas, moda i jesam krivotvoritelj
pergamenata, ali znam to je ast. Ona mi je pomogla. Materinstvo ju je promijenilo. Ili je
barem tako davala naslutiti i vie nikada nisam znao to osjea za mene. Patio sam, pa
ipak sam joj bio zahvalan zbog naina na koji mi je pomagala da se ponaam asno.
Baudolino je ve prevalio tridesetak godina i bio u iskuenju da pismo Patera Ivana
smatra mladenakom hirovitou, lijepom vjebom epistolarne retorike, jocusom,
ludibriumom. Ali opet je naao Poetu koji je, nakon Rainaldove smrti, bio ostao bez
zatitnika, a zna se to se u takvim sluajevima dogaa na dvoru: vie nita ne vrijedi i
ak poinju govorkanja kako tvoje pjesme i nisu bile bogzna to. Izgrizan ponienjem i
skrivenom mrnjom, proveo je nekoliko vrlo lakoumnih godina u Paviji, ponovno inei
jedinu stvar koju je dobro znao raditi, to jest pijui i recitirajui Baudolinove pjesme
(osobito jedan stih, koji je govorio quis Papie demorans castus habeatur, boravei u Paviji
tko moe biti neporoan?). Baudolino ga je ponovno doveo na dvor i u njegovu se
drutvu Poeta pokazivao kao Fridrikov ovjek. Osim toga, u meuvremenu mu je bio
umro otac, od njega je dobio nasljedstvo, pa ga ak ni neprijatelji pokojnoga Rainalda
vie nisu smatrali parazitom, nego jednim izmeu mnogih miles, i ne veim pijancem od
drugih.
Zajedno su obnavljali uspomene iz vremena pisma, jo estitajui jedan drugome na
tom lijepom pothvatu. Smatrati igru igrom nije znailo odrei se igre. Baudolinu je ostala
nostalgija za onim kraljevstvom koje nikada nije vidio i ponekad bi, sam, naglas recitirao
pismo i dalje usavravajui stil.

~ 94 ~
 Knjigoteka

Dokaz kako nisam uspijevao zaboraviti pismo je da sam uspio uvjeriti Fridrika da na
dvor dovede moje prijatelje iz Pariza, sve zajedno, govorei mu kako je dobro da u
kancelariji jednog cara budu ljudi koji dobro poznaju druge zemlje, njihove jezike i
njihove obiaje. Zaista, budui da me Fridrik sve vie koristio kao povjerljiva glasnika za
razliite potrebe, htio sam sastaviti svoj mali osobni dvor, Poetu, Abdula, Boronea, Kyota
i Rabina Solomona.
Nee mi valjda rei da je car uzeo jednoga idova na dvor?
Zato ne? Pa nije se uope morao pojavljivati na velikim sveanostima, ili ii na misu
s njim i njegovim nadbiskupima. Ako prinevi cijele Europe, pa ak i papa, imaju
idovske lijenike, zato se ne bi moglo imati na dohvat ruke idova koji poznaje ivot
Maura iz panjolske i mnoge druge stvari o zemljama Istoka? A osim toga, germanski su
prinevi uvijek bili vrlo milostivi prema idovima, vie nego svi drugi kranski kraljevi.
Kako mi je priao Oto, kada su nevjernici ponovno osvojili Edessu, a mnogi kranski
prinevi opet uzeli kri slijedei propovijedanje Bernarda iz Chiaravallea (a tom je
prilikom i sam Fridrik uzeo kri), redovnik imenom Radolfo potaknuo je hodoasnike da
u gradovima kroz koje su prolazili izmasakriraju sve idove. I to je uistinu bilo
krvoprolie. Tada su mnogi idovi zatraili zatitu od cara, koji im je dopustio da se
sklone i da ive u gradu Nrnbergu.

Ukratko, Baudolino se nanovo spojio sa svim svojim prijateljima. Na dvoru ba i nisu

imali puno posla. Solomon je, u svakom gradu kroz koji je Fridrik prolazio, uspostavljao
vezu sa svojim istovjercima, a nalazio ih je posvuda (Lo korov, draio ga je Poeta),
Abdul je otkrio da provansalski iz njegovih pjesama bolje razumiju u Italiji nego u Parizu,
Borone i Kyot su se iscrpljivali u dijalektikim borbama, Borone je pokuavao
uvjeriti Kyota kako je nepostojanje praznine odluujue za odreivanje jedinstvenosti
Kalea, a Kyot si je utuvio u glavu da je Kale kamen koji je pao s neba, lapis ex coelis i,
to se njega ticalo, mogao je doi i iz nekog drugog svijeta, prolazei kroz vrlo
prazne prostore.
Osim tih slabosti, svi zajedno poesto su raspravljali o Paterovu pismu i prijatelji su
esto pitali Baudolina zato ne potakne Fridrika na to putovanje, ijim su pripremama
toliko dobro pridonijeli. Jednoga dana, kad im je Baudolino pokuavao objasniti kako je
tih godina Fridrik imao jo previe problema u Lombardiji i u Njemakoj, Poeta je rekao
kako moda vrijedi truda da oni krenu u potragu za kraljevstvom, za svoj raun, a ne da
ekaju kada to caru bude zgodno: Car bi iz toga pothvata mogao izvui nesigurnu
dobrobit. Pretpostavi da stigne u Ivanovu zemlju i ne uspije se sloiti s tim vladarom.
Vratio bi se poraen i samo bismo mu uinili zlo. Umjesto toga, mi odemo za svoj raun i
kakogod da stvari krenu, iz jedne tako bogate i izvanredne zemlje vratit emo se s neim
izuzetnim.
Zaista, rekao je Abdul, ne oklijevajmo, otputujmo, poimo daleko...

Gospodine Niketas, osjetio sam veliku malodunost kada sam vidio da ih je Poetin
prijedlog sve osvojio, a shvatio sam i zato. I Borone i Kyot su se nadah pronai Paterovu
zemlju i doepati se Kalea, to bi im pribavilo tko zna kakvu slavu i mo u tim sjevernim
zemljama gdje su ga svi jo traili. Rabin Solomon bi pronaao deset nestalih plemena i
postao bi najveim i najpotovanijim, ne samo meu panjolskim rabinima, nego meu
svim sinovima Izraela. O Abdulu se moglo rei malo: ve je bio poistovjetio Ivanovo s
kraljevstvom svoje princeze, osim to ga je - kako je odrastao i postajao sve mudrijim -
sve manje zadovoljavala udaljenost i princezu je, neka mu bog zaljubljenih to oprosti,
htio dotaknuti rukom. A to se tie Poete, tko zna to je u Paviji potajno snovao u srcu.

~ 95 ~
 Knjigoteka

Sada, uz svoje malo vlastito bogatstvo, izgledalo je kao da Ivanovo kraljevstvo eli za
sebe, a ne za cara. To ti objanjava zato nekoliko godina, razoaran, nisam govorio
Fridriku o Paterovu kraljevstvu. Ako je to bila igra, bolje ostaviti to kraljevstvo tamo gdje
je bilo, oduzimajui ga udnji onih koji nisu shvaali njegovu mistinu veliinu. Pismo je
tako postalo kao moj osobni san, u kojega vie nisam htio da ue itko drugi. Sluilo mi je
svladavanju patnji zbog moje nesretne ljubavi. Jednoga u dana, govorio sam sebi, sve to
zaboraviti, jer u se pokrenuti prema zemlji Patera Ivana... Ali vratimo se stvarima
Lombardije.

U vrijeme nastanka Aleksandrije, Fridrik je rekao kako jo samo nedostaje da i Pavia

prijee njegovim neprijateljima. Dvije godine kasnije i Pavia se pridruila anticarskom
savezu. Za cara je to bio teak udarac. Nije odmah reagirao, ali tijekom sljedeih godina
stanje u Italiji postalo je tako nemirno da se Fridrik odluio vratiti i svima je bilo jasno
kako cilja upravo na Aleksandriju.

~ 96 ~
 Knjigoteka

***

Oprosti, upita Niketas, dakle vraao se u Italiju po trei put?

Ne, etvrti. tovie, ne, pusti me da se sjetim... Morao je biti peti put, vjerujem. Tom
se prilikom zadrao moda etiri godine, kao onomad u Cremi i pri razaranju Milana. Ili
se moda u meuvremenu bio vratio? Ne znam, boravio je vie u Italiji nego u svojoj
kui, ali koja je bila njegova kua? Bio je naviknut na putovanja; primijetio sam kako se
stvarno ugodno osjea samo u blizini rijeke: bio je dobar pliva, nije se bojao velike
studeni, visokog vodostaja, vrtloga. Bacao se u vodu, plivao i izgledalo je da se osjea u
svom elementu. Kako bilo da bilo, taj put o kojem priam, nanovo je siao vrlo ljut i
pripravan na teak rat. Uz njega su bili markiz od Monferrata, Alba, Acqui, Pavia
i Como...
Ali, upravo si mi rekao da je Pavia prela na stranu saveza...
Zaista? Ah, da, ranije, ali u meuvremenu se vratila uz cara.
O Gospode, nai carevi kopaju oi jedan drugome, ali barem, sve dok jedan vidi,
znamo uz kojega biti...
Nemate mate. Ukratko, u rujnu te godine Fridrik se preko Moncesinija spustio na
Suu. Dobro se sjeao uvrede pretrpljene sedam godina ranije i unitio ju je ognjem i
maem. Asti se odmah predao, ostavljajui mu slobodan put i evo, ulogorio se u
Frascheti, pokraj Bormide, ali je svoje ljude postavio posvuda naokolo, ak i s one strane
Tanara. Bio je to trenutak za podmirenje rauna s Aleksandrijom. Primao sam pisma od
Poete koji je pratio ekspediciju i ini se da je Fridrik sijao oganj i plamen, osjeao se
samim utjelovljenjem boanske pravde.
Zato nisi bio s njim?
Zato to je on uistinu bio dobar. Shvatio je kako bi mi nazonost strogom
kanjavanju, kojeg tek to nije odredio onima iz mojih krajeva, moglo biti razlogom za
tugu i poticao me raznim izlikama da ostanem daleko, sve dok Roboreto ne
postane samo hrpom pepela. Razumije li, nije ga nazivao ni Civitas Nova niti
Aleksandrija, jer novi grad bez njegova doputenja nije mogao postojati. Jo je govorio o
starom selu Roboretu, kao da se samo malo vie proirilo.

To je bilo poetkom studenog. Ali u studenom je, na toj ravnici, bio potop. Kia je
padala i padala, pa su i zasijana polja postajala barutine. Markiz od Monferrata je
uvjeravao Fridrika kako su to zemljane zidine, a iza njih su zbunjeni koji se useru u gae
im samo uju ime cara, ali naprotiv, ti zbunjeni su se pokazali dobrim braniteljima, a
zidine su se pokazale tako vrstima da su carske make ili ovnovi na njima slomili
rogove. Konji i vojnici su klizali u kaljuu, a opsjedani su u odreenom trenutku skrenuli
tok Bormide, tako da se ono najbolje od alemanske konjice ublatilo sve do vrata.
Konano su Aleksandrijci izvukli napravu kakva je ve bila viena u Cremi: drvenu
konstrukciju koja je bila dobro zakvaena za bedeme, iz koje se izvlaila duga daska,
blago nagnut most koji je omoguivao gospodarenje nad neprijateljem s druge strane
zidina. Po tom su se mostu kotrljale bave pune suhih drva natopljenih uljem, svinjskim
salom, svjeom mau i tekuom smolom, koje su zapalili. Bave su se vrlo brzo kretale i
padale na carske strojeve, ili na zemlju, gdje bi se ponovno vrtjele kao plamene lopte, sve
dok ne bi uspjele zapaliti drugi stroj.
Tada se najvei posao opsadnika sastojao iz prijevoza bavi vode za gaenje vatre.
Vode nije nedostajalo, to iz rijeka, to iz barutine, a to one koja je stizala s neba, ali
ako svi pjeaci prenose vodu, tko ubija neprijatelja?

~ 97 ~
 Knjigoteka

Car je odluio zimu posvetiti ponovnom dovoenju vojske u red, ve i zato to je bilo
teko juriati na zidine kliui se po ledu ili propadajui u snijeg. Na nesreu, te je godine
ak i veljaa bila vrlo tegobna, vojska je bila obeshrabrena, a car jo i vie. Taj Fridrik,
koji je pokorio Terdonu, Cremu i ak Milano, stare gradove i vrlo izvjebane za borbu,
nije to uspijevao s hrpom kueraka koji su tek udom bili grad, nastanjeni ljudima za
koje samo Bog zna odakle su doli i zato su bili toliko naklonjeni tim bedemima - koji
osim toga, prije no to su tamo doli, nisu ak ni bili njihovi.
Ostajui daleko kako ne bi vidio unitenje svojih, Baudolino je sada odluio doi do tih
mjesta, zbog straha da bi njegovi mogli uiniti zlo caru.

I evo ga, nasuprot ravnici na kojoj se uzdizao taj grad kojega je bio vidio u kolijevci.
Stanovnici su ga cijeloga naikali zastavama s velikim crvenim kriem na bijelome
polju, kao da su se htjeli ohrabriti iznosei na vidjelo, novoroeni kakvi su bili, plemenite
pretke nekog starog plemstva. Nasuprot zidinama bilo je mnotvo maaka, naprava za
bacanje kamenja, katapulta, a medu njima su napredovala, sprijeda su ih vukli konji, a
straga ih gurali ljudi, tri tornja koja su vrvjela bunim ljudima, koji su mahali rukama
prema zidinama kao da govore: Sada mi stiemo!
U pratnji tornjeva primijeti Poetu, koji je skakutao amo-tamo s izgledom onoga tko
nadzire da se sve odvija kako treba. Tko su oni luaci na tornjevima? upita Baudolino.
enovski streliari, odgovori Poeta, najopasniji meu trupama u opsadi kakvu Bog
zapovijeda.
enovljani? zaprepasti se Baudolino. Pa oni su doprinijeli osnivanju grada! Poeta
se poe smijati i ree kako je, u samo etiri ih pet mjeseci otkako je stigao u ove krajeve,
vidio i vie od jednoga grada koji je promijenio zastavu. Terdona je u listopadu jo bila
na strani gradova, zatim je poela uviati kako Aleksandrija i predobro odolijeva caru,
to je u Dertoncima zaelo sumnju da bi mogla postati prejakom, pa je dobar dio njih
sada nastojao da i njihov grad prijee na stranu Fridrika. Cremona je u vrijeme predaje
Milana bila uz carstvo, posljednjih godina je prela na stranu saveza, ali je sada iz nekog
svog tajanstvenog razloga pregovarala s carskim vojnicima.
Kako napreduje ta opsada?
Slabo napreduje. Ili se oni tamo iza zidina dobro brane, ili mi ne znamo napadati. Po
meni, ovoga je puta Fridrik sa sobom poveo umorne plaenike. Nepouzdane ljude koji
odmagle pri prvim potekoama: ove su zime mnogi pobjegli i samo zato to je bilo
hladno, a bili su to Flamanci koji nisu ba ni dolazili kao hic sunt leones. I konano, zbog
tisuu boletina, u taboru su umirali kao muhe, a ne vjerujem da je bilo bolje tamo
unutar zidina, jer su ve morali potroiti hranu.
Baudolino se najzad prikazao caru. Doao sam, oe moj, rekao mu je, jer poznajem
ova mjesta i mogao bih ti biti od koristi.
Da, odgovorio je Barbarossa, ali poznaje i ljude i ne bi im htio uiniti nita naao.
A ti poznaje mene, ako se ne pouzdaje u moje srce zna da se moe pouzdati u
moje rijei. Neu uiniti naao svojim ljudima, ali neu ni tebi lagati.
Naprotiv, lagat e mi, ali ak ni meni nee uiniti nita naao. Lagat e, a ja u se
pretvarati da ti vjerujem, jer ti uvijek lae u dobroj namjeri.
Bio je surov ovjek, objanjavao je Baudolino Niketasu, ali sposoban za veliko
otroumlje. Moe li razumjeti moj tadanji osjeaj? Nisam htio da razrui taj grad, ali
volio sam ga i elio njegovu slavu.
Dovoljno je to si se uvjerio, ree Niketas, kako bi njegova slava zablistala jo jae
da je potedio grad.

~ 98 ~
 Knjigoteka

Bog neka te blagoslovi, gospodine Niketas, kao da ita iz moje tadanje due. S tom
sam milju u glavi iao amo-tamo izmeu logora i zidina. Raistio sam s Fridrikom kako
je prirodno da sam uspostavio poneku vezu s domorocima, kao da sam neka vrsta
ambasadora, ali oito svima nije bilo jasno kako se mogu kretati, a da ne budem sumnjiv.
Na dvoru je bilo ljudi zavidnih na mojoj prisnosti s carem, kao biskup iz Spire i izvjesni
grof Ditpold, kojega su svi zvali Biskupica, moda samo zato to je bio plavokos i imao
rumeno lice kao djevojka. Moda se i nije davao biskupu, tovie, stalno je govorio o
nekoj svojoj Tech koju je bio ostavio tamo gore na sjeveru. Tko zna... Bio je lijep, ali
sreom bio je i glup. Upravo su oni, ak i tamo u taboru, dali da me slijede njihove uhode
i odlazili su govoriti caru da sam no ranije vien kako jaem prema zidinama i
razgovaram s onima iz grada. Sreom car ih je poslao k vragu, jer je znao da prema
zidinama idem danju, a ne nou.
Ukratko, Baudolino je odlazio do zidina, ak i ulazio unutra. Prvi put nije bilo lako, jer
kad je kasao prema vratima zauo je zviduk kamena - znak da su u gradu poeli
tedjeti strijele i koristiti prake, koje su se jo od Davidova vremena bile pokazale
djelotvornima i jeftinima. Morao je vikati na savrenom pukom jeziku Fraschete,
izvodei iroke znakove nenaoruanim rukama, i srea je to ga je Trotti prepoznao.
O Baudolino, doviknu mu Trotti iz visine, dolazi li nam se pridruiti?
Ne budi aruabio, Trotti, zna ve da sam na drugoj strani. Ali sigurno nisam ovdje s
loim namjerama. Pusti me da uem, jer elim pozdraviti svoga oca. Kunem ti se
Djevicom da neu rei ni jednu rije o onome to vidim.
Pouzdajem se. Otvorite vrata, oh, jeste li shvatili vi tamo, ili ste budale u glavi? Ovo je
prijatelj. Ili skoro. Hou rei, jedan je od njih koji je od naih, to jest jedan od naih koji je
s njima, rijeju, otvorite ta vrata ili u vas nogom udariti po zubima!
U redu, u redu, govorili su ovi zbunjeni borci, ovdje se vie ne razumije tko je
odavde tko odande, juer je onaj izaao odjeven tako da je izgledao kao Pavijac...
uti ti, ivotinjo, vikao je Trotti. I Ah, ah, smjekao se Baudolino ulazei, poslali
ste uhode u na logor... Budi miran, rekao sam da ne vidim i ne ujem...
I evo tamo Baudolina kako ponovno grli Gagliauda - jo krepkog i mravog, gotovo
nanovo osnaenog postom - ispred bunara, na trgiu s one strane zidina; evo tamo
Baudolina koji ponovno nalazi Ghinija i Scaccabarozzija nasuprot crkve; evo tamo
Baudolina koji u krmi pita gdje je Squarciafichi, a drugi plau i govore kako je dobio
enovsko koplje u grlo ba pri zadnjoj opsadi, plae takoer i Baudolino, kojemu se rat
nikada nije sviao, a sada jo i manje i boji se za staroga oca; evo tamo Baudolina koji na
glavnom trgu, lijepom, irokom i sjajnom od oujskoga sunca, gleda kako i djeca nose
velike koare kamenja za pojaavanje obrane, i zemljane posude s vodom straama
i raduje se zbog neukrotivog duha koji je obuzeo sve graane; evo tamo Baudolina koji
se pita tko su svi ti ljudi koji ispunjavaju Aleksandriju kao da je sveanost vjenanja, a
prijatelji mu kau kako je upravo to nesrea, jer su se iz straha od carske vojske tamo
slili bjegunci iz svih okolnih sela, i tono je da grad ima mnogo ruku, ali i previe usta za
nahraniti; evo tamo Baudolina kako se divi novoj katedrali, nije ba velika, ali je dobro
napravljena, i kae: Isuse, pa tu je ak i zabat s patuljkom na prijestolju, i svi naokolo
rade: eh, eh, kao da kau gledaj za to smo sve sposobni, ali, blesane, ono nije patuljak, to
je Na Gospodin, iako nije dobro napravljen, ali da je Fridrik doao mjesec dana kasnije
naao bi tu cijeli Sudnji Dan sa starcima Apokalipse; evo tamo Baudolina gdje trai
barem jednu au onog dobrog i svi ga gledaju kao da je doao iz tabora carskih vojnika,
jer je jasno da se vina, dobrog ili loeg, ne moe nai nijedna kapljica, to je prva stvar
koja se daje ranjenima kako bi ih se pridiglo i roacima poginulih kako ne bi previe o
tome razmiljali; i evo tamo Baudolina koji oko sebe vidi ispijena lica i pita koliko mogu

~ 99 ~
 Knjigoteka

odolijevati, a oni daju znakove podiui oi kao da ele rei da je to u rukama Gospodina;
i konano, evo tamo Baudolina kako susree Anselma Medica, koji zapovijeda stotinu i
pedesetoricom pjeaka Piacenjana koji su dojurili dati vrstu ruku Civitas Novi, i
Baudolino se radovao tom lijepom dokazu solidarnosti, a njegovi prijatelji Guascovi,
Trottiji, Boidiji i Oberto iz Fora kau kako je taj Anselmo jedan od onih koji znaju
ratovati, ali Piacenjani su sami, savez ih je potaknuo da dou i sada ga vie nije briga za
nas, a za talijanske gradove predlaem, ako izaemo ivi iz ove opsade, da od sada
nadalje ne dugujemo vie nijednome nita, neka se sami obraunavaju s carem i amen.
A enovljani, kako to da su sada protiv vas kad su vam pomogli da se podignete, i to
zveeim zlatom?
Pa enovljani znaju obaviti svoj posao, budi bez brige, sada su uz cara, jer im tako
odgovara, ali isto tako znaju da ako jednom grad nastane, on ne nestaje ni ako ga cijeloga
razrue, pogledaj Lodi ili Milano. Zatim ekaju ono poslije, jer im kasnije ono to od
grada ostane jo slui za nadziranje prolaznih putova, pa makar i platili za ponovno
podizanje onoga to su pomogli sruiti, ionako je sve to novac koji krui, a oni su uvijek
u sredini.
Baudolino, rekao mu je Ghini, ti si tek stigao i nisi vidio napade u listopadu i one
posljednjih tjedana. Oni udaraju, ne samo enovski streliari, nego i oni esi gotovo
bijelih brkova, a kad uspiju postaviti ljestve treba puno truda da ih baci dolje... Istina je,
po meni je vie pomrlo njihovih nego naih, zato to su, iako imaju kornjae 2 i make, po
glavama dobili mnoge gromade kamenja i zemlje. Ipak, sve u svemu, teko je, a i stee
se remen.
Primili smo poruku, ree Trotti, kako se trupe saveza upravo pokreu i hoe
iznenaditi cara. Zna li ita o tome?
I mi smo to uli i zbog toga vas Fridrik hoe to prije natjerati na poputanje. Vi... i
uini pokret vrtei palac i kaiprst, vi ni ne pomiljate da s tim tamo prestanete, ili ne?
Sigurno ne. Mi ovdje imamo glavu tvru nego ptica.
I tako nekoliko tjedana, nakon svakog okraja Baudolino je dolazio kui, najvie zato
kako bi prebrojio mrtve (ak i Panizza? ak i Panizza, bio je dobar momak), a zatim se
vraao da bi Fridriku rekao: oni, predati se, nikako. Fridrik vie nije kleo, ograniavao se
na to da kae: I to ja tu mogu uiniti? Bilo je jasno kako se ve pokajao to se doveo u
tu nepriliku: vojska mu se rasipala, seljaci su sakrivali ito i ivotinje u ikari ili jo gore
u barutinama, nije se moglo ii ni na sjever niti na istok, kako se ne bi namjerili na
prethodnicu saveza - ukratko, ti neotesanci nisu bili odvaniji od Kremaana, ali kad je
nesrea, nesrea je. Ali nije mogao otii, jer bi zauvijek izgubio obraz.
to se tie spaavanja obraza, Baudolino je shvatio, iz napomene kojom je car jednoga
dana smjerao na ono njegovo proricanje dok je bio djeak i kada je bio natjerao Dertonce
na predaju, da bi car, da je ikako mogao iskoristiti bilo kakav znak s neba, kako bi mogao
urbi et orbi rei da je nebo predloilo da se vrati kui, tu priliku i ugrabio...

Jednoga dana, dok je Baudolino razgovarao s opsjedanima, Gagliaudo mu je rekao: Ti

koji si toliko pametan i uio si iz knjiga u kojima je sve napisano, zar tebi ne pada na
pamet pomisao da svi odu kui, da smo morali poubijati sve nae krave osim jedne i da
se tvoja majka gui zatvorena ovdje u gradu?
I evo kako Baudolinu nadoe lijepa zamisao i odmah upita je li kasnije napravljen
onaj lani tunel o kojem je govorio Trotti nekoliko godina ranije, onaj za kojega je

2
Srednjovjekovni opsadni stroj, pokretna nadstrenica koja titi opsadnike kad se
pribliavaju zidinama
~ 100 ~
 Knjigoteka

neprijatelj trebao povjerovati da e ga odvesti ravno u grad, a umjesto toga vodio

je osvajaa u klopku. Kako da ne, ree Trotti, doi pogledati. Vidi, tunel se otvara tamo
dolje, u onoj ikari dvjesto koraka od zidina, upravo ispod jednog meaa koji kao da
tamo stoji tisuu godina, ali mi smo ga premjestili iz Ville del Foro. I tko tamo ue stie
ovamo, iza one reetke, odakle vidi ovu krmu i nita drugo.
Jedan u njega ue i jednoga ubijete?
Stvar je u tome da, obino u tako uzak tunel kroz kojega bi svi opsadnici trebali
prolaziti mnogo dana, ue samo jedan odred ljudi koji trebaju stii do vrata i otvoriti ih.
Pa sad, osim to ne znamo kako obavijestiti neprijatelje da tunel postoji, ako i ubije
dvadeset ili trideset jadnih nesretnika, je li to sve bilo vrijedno truda? To bi samo bila
pakost i gotovo.
Da, ako mu eli zadati udarac u glavu. Ali sluaj sad prizor koji mi se ini da vidim
ovim svojim oima: im bi ovi uli, uje se sviranje trublji i kroz svjetlosti deset lui, iz
onoga ugla pomalja se na bijelom konju ovjek velike bijele brade i u bijelom platu, s
velikim bijelim kriem u ruci i vie: graani graani budnica jer ovdje se nalazi
neprijatelj, i u tom asu - prije nego to su se osvajai odluili uiniti i korak - nai se
pojavljuju na prozorima i krovovima, kako si mi govorio. I nakon to su ih zarobili, svi se
nai bace na koljena i viu da je taj ovjek sveti Petar koji titi grad i ponovno utjeraju
carske vojnike u tunel, govorei: zahvalite Bogu to smo vam pomilovali ivot, odlazite i
ispriajte u taboru vaega Barbarosse kako Citta Nuovu pape Aleksandra titi sveti Petar
osobno...
A Barbarossa povjeruje u takvu glupost?
Ne, jer nije glup, ali budui da nije glup, pretvarat e se kako je u nju povjerovao, jer
je i vie od vas voljan ovo prekinuti.
Recimo da je tako. A tko e otkriti tunel?
Ja.
Gdje e nai blesana koji e u njega ui?
Ve sam ga naao, toliki je blesan da e sam upasti, a takav je govnar da to i zasluuje,
tim vie to smo se sloili kako nikoga neete ubiti.
Baudolino je mislio na onog umiljenika od grofa Ditpolda, a kako bi Ditpolda naveo
da neto uini, bilo je dovoljno pustiti ga da vjeruje kako to kodi Baudolinu. Preostalo je
jo dati Ditpoldu na znanje kako postoji jedan tunel i kako Baudolino ne eli da bude
otkriven. Kako? Vrlo lako, budui da je Ditpold postavio uhode da prate Baudolina.
Kad se spustila no, vraajui se prema taboru Baudolino najprije krene prema maloj
istini, zatim se otputi u ikaru, ali im je bio meu drveem zaustavi se okreui se
unazad, upravo na vrijeme da na mjeseini spazi laganu sjenu koja je
gotovo etveronoke klizila po otvorenu polju. Bio je to ovjek kojega mu je Ditpold
postavio da ga uhodi. Prieka meu drveem sve dok mu dounik nije gotovo pao na
lea, uperi mu ma u grudi i, dok je ovaj ve mucao od straha, ree mu na
flamanskom: Prepoznajem te, jedan si od Brabanana. to si radio izvan tabora? Govori,
ja sam carev ministerijalac!
Ovaj spomene neku priu o enama, i uspije ak biti uvjerljivim. U redu, ree mu
Baudolino, u svakom sluaju srea je to si tu. Slijedi me, trebam nekog tko e mi uvati
lea dok neto uinim.
Za onoga je to bila blagodat, ne samo da nije otkriven, nego je mogao nastaviti uhoditi
ruku pod ruku s uhoenim. Baudolino stie do ikare o kojoj mu je govorio Trotti. Nije se
ni trebao pretvarati, jer je uistinu morao traiti kako bi otkrio mea, dok je kao za sebe
mrmljao o prijavi koju je netom dobio od jednoga od svojih dounika. Pronae mea,
koji je zaista izgledao kao da je srastao tamo sa ibljakom, malo se namui oko

~ 101 ~
 Knjigoteka

njega razgrui lie sa zemlje, sve dok nije otkrio reetku. Zatrai od Brabanana da mu
pomogne podignuti je: bile su tamo tri stube. Sluaj sada, ree Brabananu. Sii dolje i
idi naprijed sve dok ne zavri tunel koji mora biti tamo ispod. Na njegovu e
kraju moda ve vidjeti svjetla. Zatim se vrati i izvijesti me. Ja ostajem ovdje i titim ti
lea.
Ovome se inilo prirodnim, iako alosnim, da jedan gospodin najprije od njega zatrai
da mu uva lea, a zatim mu ih on uva, dok njega izlae opasnosti. Ali Baudolino je
mahao maem, vjerojatno da mu obrani lea, ali s gospodom se nikada ne zna. Uhoda se
prekrii i krene. Kad se nakon dvadesetak minuta vratio, ispria daui ono to je
Baudolino ve znao, kako se na kraju toga hodnika nalazi eljezna reetka koju nije teko
iupati, preko koje se vidio samotni mali trg, pa da prema tome taj tunel vodi upravo u
srce grada.
Baudolino upita: Jesi li morao zaokretati ili si stalno iao ravno? Ravno, ree ovaj.
A Baudolino, kao da govori sam sebi: Znai, izlaz je nekoliko desetaka metara od vrata.
Onaj podmienik je dakle imao pravo... Zatim Brabananu: Ti si shvatio to smo
pronali. Prvi put kad bude juri na zidine, jedan manipul odvanih ljudi moe ui u grad,
prokriti put prema vratima i otvoriti ih, dovoljno je da vani bude druga
skupina spremna ui. Moja je srea time rijeena. Ali ti ne smije rei nikome to si vidio
ove noi, jer neu da se netko drugi okoristi mojim otkriem. Dade mu kovanicu drei
se dareljivo, a cijena utnje bila je tako smijena da e, ako ne zbog odanosti Ditpoldu, a
ono barem za osvetu, uhoda zasigurno odmah otrati sve mu ispriati.
Malo nam treba da zamislimo ono to se moralo dogoditi. Mislei kako Baudolino eli
zadrati obavijest tajnom, kako ne bi nakodio svojim opsjednutim prijateljima, Ditpold
otra caru rei mu kako je njegov voljeni sin otkrio ulaz u grad, ali se dobro uvao da mu
to kae. Car podie oi prema nebu kao da kae: vraji djeak ak i on, zatim je Ditpoldu
rekao u redu, nudim ti slavu, u zalazak sunca u ti ispred vrata postrojiti dobar jurini
odred, dat u postaviti nekoliko onagera i poneku kornjau blizu ikare, tako da kad se
sa svojima uvue u tunel bit e gotovo mrak i nee ih bosti u oi, ue u grad, otvori
mi vrata iznutra i od danas do sutra si postao junakom.
Biskup iz Spire je odmah zahtijevao komandu nad postrojbom ispred vrata, jer,
govorio je, Ditpold mu je kao sin, ma zamisli samo.
Tako, kada je na Veliki Petak poslijepodne Trotti vidio kako se carski vojnici
pripremaju ispred vrata, a ve se smraivalo, shvatio je da je rije o paradi kako bi se
skrenula pozornost opsjedanih i da iza toga stoji Baudolinova apica. Stoga se,
raspravljajui o tome samo s Guascom, Boidijem i Obertom iz Fora, pobrinuo da izvue
vjerodostojnog svetog Petra, a ponudio se jedan od pravih konzula, Rodolfo Nebia, koji je
imao primjereni stas. Izgubili su samo pola sata raspravljajui treba li prikaza drati kri
ili vrlo znamenite kljueve, predlaui zatim kri, koji se u sumraku bolje vidi.
Baudolino je stajao nedaleko vrata, siguran kako tamo nee biti bitke, jer e prije
netko izai iz tunela odnijeti vijest o nebeskoj pomoi. I stvarno, nakon vremena tri
Oenaa, Zdravomarije i glorije, unutar zidina se zaulo veliko komeanje, glas koji se
svima uinio nadljudskim vikao je: Uzbuna uzbuna moji vjerni Aleksandrijci, a skup
zemaljskih glasova je govorio: To je sveti Petar, oh udo, udo!
Ali evo kako je upravo tamo neto polo naopako. Kako e Baudolinu kasnije objasniti,
Ditpold i njegovi brzo su uhvaeni i svi su na njih navalili ne bi li ih uvjerili kako se
pojavio sveti Petar. Vjerojatno bi ovi na to nasjeli, ali ne i Ditpold, koji je dobro znao od
koga mu je dolo otkrie tunela i - glupom, ali ipak ne toliko - dola mu je pomisao kako
mu se Baudolino narugao. Tada se oslobodio stiska svojih zarobljivaa, uvukao se u
jednu uliicu, viui tako glasno da nitko nije razumio kojim jezikom govori i u svjetlosti

~ 102 ~
 Knjigoteka

sumraka svi povjerovae kako je jedan od njihovih. Ali, kada je doao na zidine, bilo je
oigledno kako se obraa opsadnicima i obavjetava ih o zamci - nije posve jasno od
koga ih je titio, budui da oni izvana, ako se vrata ne otvore, ne mogu ui pa se dakle ne
izlau velikoj opasnosti. Ali nije vano, upravo zato to je bio glup, taj Ditpold je bio vrlo
odvaan i stajao je na vrhu zidina maui maem i izazivajui sve Aleksandrijce. Koji -
kako nalau pravila opsade - nisu mogli dopustiti da neprijatelj stigne do zidina, makar
se douljao iznutra; a povrh svega samo je malo njih znalo za zamku, a drugi su iznenada
ugledali jednog alemana u kui, kao da se nita nije dogodilo. Tada netko dobro zamisli
da utakne Ditpoldu koplje u lea, hitnuvi ga s utvrde.
Ugledavi svoga vrlo voljenoga prijatelja kako se beivotno strmoglavljuje u podnoje
glavne kule, biskup iz Spire se razbjesnio i zapovjedio napad. U nekoj normalnoj situaciji,
Aleksandrijci bi se bili ponaali u skladu s obiajem, gaajui jurinike s visine utvrda, ali
se, dok su se neprijatelji pribliavali vratima, u meuvremenu proirio glas kako se
pojavio sveti Petar spaavajui grad od prijevare i kako se priprema voditi
pobjedonosni napad. Stoga je Trotti pomislio izvui korist iz te nesuglasice i poslao je
svog lanog svetog Petra da izae prvi, vukui za sobom sve ostale.
Ukratko, Baudolinova izmiljotina, koja je trebala pomutiti namjere opsadnika,
pomutila je namjere opsjedanih: Aleksandrijci, zahvaeni mistinom razjarenou,
najratobornijim mnotvom ustremili su se na carske vojnike kao zvijeri - tako razuzdano
i suprotno pravilima ratne vjetine, da su se biskup iz Spire i njegovi vitezovi, zbunjeni
povlaili natrag, a sa sobom su povukli i one koji su gurali tornjeve enovskih streliara,
ostavljajui ih upravo na rubovima kobne ikare. Za Aleksandrijce je to bio poziv na
vjenanje: odmah je Anselmo Medico sa svojim Piacenjanima uao u tunel, koji se sada
pokazao uistinu dobrim i izaao iza lea enovljanima sa skupinom odvanih koji
su nosili motke na koje su nataknuli kugle zapaljene smole. I evo kako se enovski
tornjevi pale kao panjevi za ognjite. Streliari su se pokuavali bacati dolje, ali im bi
dotakli zemlju tamo su bili Aleksandrijci kako bi ih tresnuli toljagama po glavi: jedan
se toranj najprije nagnuo i zatim prevrnuo rasipajui vatru meu biskupovom konjicom,
konji su izgledali kao poludjeli, jo vie remetei redove carskih vojnika, a tko nije bio na
konju doprinosio je zbrci prolazei kroz redove konjanika i viui kako dolazi sveti Petar
osobno, a moda ak i sveti Pavao, neki su vidjeli ak svetog Sebastijana i svetog
Tarcisija - dakle cijeli se kranski Olimp bijae svrstao na stranu tog vrlo
omraenoga grada.
Te noi, netko je donio u carski logor, ve u velikoj alosti, le biskupa iz Spire,
pogoenog u lea dok je bjeao. Fridrik je poslao po Baudolina i upitao ga kakve veze on
ima s tom priom i to o tome zna, a Baudolino je poelio da se pod njim zemlja otvori,
jer su te veeri umrli mnogi dobri milites, ukljuujui Anselma Medica iz Piacenze i
srani podnarednici i jadni pjeaci, a sve zbog tog njegova dobrog plana - koji je trebao
rijeiti sve, a da nikome ne padne ni vlas s glave. Bacio se Fridriku pred noge ispriavi
mu cijelu istinu, kako je dobro mislio ponuditi mu vjerodostojnu izliku za prekid opsade,
a meutim su stvari tada krenule kako su krenule.
Ja sam nesretnik, oe moj, govorio je, gadi mi se krv i htio sam zadrati iste ruke i
pritedjeti jo mnogo drugih mrtvih, a vidi kakvu sam klaonicu udesio, svi ovi poginuli
meni su na savjesti!
Prokletstvo tebi, ili onome tko ti je osujetio plan, odgovori Fridrik, koji se doimao
vie ispunjenim bolom nego bijesom, zato to bi mi - nemoj to nikome rei - ta izlika ba
bila po volji. Dobio sam svjee novosti, savez se pokree, moda emo se ve sutra
morati boriti na dvije bojinice. Tvoj bi sveti Petar uvjerio vojnike, ali sada je previe
ljudi poginulo i moji baruni trae osvetu. Govore kako je pravi trenutak da se dade

~ 103 ~
 Knjigoteka

pouka onima iz grada, koje je bilo dovoljno vidjeti kada su izali, bili su mraviji od nas i
upravo su inili posljednji napor.
Ve je bila Velika subota. Zrak je bio blag, polja su se oplemenjivala cvijeem, a drvee
je radosno ukalo. Svi uokolo bili su tuni kao pogrebne sveanosti, carski vojnici zato
to su svi govorili kako je vrijeme za napadanje, a nitko nije imao volje za to,
Aleksandrijci zato to im je, naroito nakon napora posljednjega napada, dua bila u
sedmome nebu, a trbuh poskakivao meu nogama. I tako se dogodilo da se Baudolinov
plodan um nanovo dao na posao.
Ponovno odjaha prema zidinama i pronae Trottija, Guasca i ostale voe prilino
namrgoene. Znali su i oni za dolazak saveza, ali su saznali iz sigurna izvora kako su
razni gradovi vrlo podijeljeni oko toga to treba initi i vrlo nesigurni treba li uistinu
napasti Fridrika.

Jer jedno je, dobro pazi gospodine Niketas, jer je to vrlo osjetljiva toka pa moda
Bizantinci nisu tako dovitljivi da to shvate, jedno je braniti se kada te car opsjeda, a
drugo boriti se protiv njega na svoju inicijativu. To jest, ako te tvoj otac udari remenom,
ima ak pravo zgrabiti remen kako bi mu ga istrgnuo iz ruke - i to je obrana - ali ako si ti
taj koji podie ruku na svoga oca, tada je to ocoubojstvo. A jednom kad si konano
uskratio potovanje svetom i rimskom caru, to ti preostaje da odri na okupu gradove
Italije? Razumije li, gospodine Niketas, bili su tamo, netom razbivi Fridrikovu vojsku,
ali su ga i dalje priznavali kao svoga jedinoga gospodara, no nisu htjeli da im dosauje,
ali eto jada ako ga vie ne bude: bili bi poubijali jedni druge a da vie i ne znaju ine li
dobro ili loe, jer je mjerilo dobrog i loeg, sve u svemu, bio car.

Dakle, govorio je Guasco, najbolje bi bilo kad bi se Fridrik odmah ostavio opsade
Aleksandrije i uvjeravam te kako bi ga gradovi pustili proi da stigne do Pavije. Ali kako
mu omoguiti da sauva privid? Ve se pokualo sa znakom s neba, Aleksandrijci su
dobili lijepu zadovoljtinu, ali su ponovno bili na prijanjoj toki. Moda je zamisao o
svetom Petru bila preambiciozna, primijeti tada Baudolino, a osim toga privienje
ili pojava, kako god eli rei, je neto to jest i to nije, i dan kasnije lako ju je zanijekati.
Konano, zato uznemirivati svece? Oni su tamo plaenici, ljudi koji ne vjeruju ak ni u
Boga oca, jedina stvar u koju vjeruju je pun trbuh i uspravan pti...
Pretpostavimo, ree tada Gagliaudo, onom mudrou koju Bog - kao to svatko zna -
udahnjuje samo puku, pretpostavimo da carski vojnici zarobe jednu nau kravu i otkriju
kako je tako puna ita da trbuh samo to joj se ne rasprsne. Tada Barbarossa i njegovi
pomisle kako jo imamo mnogo hrane da odolimo u sculasculorumu i evo kako ta ista
gospoda i vojnici govore hajdemo odavde, jer ako ne odemo sljedeeg emo Uskrsa jo
biti ovdje...
Nikada nisam uo tako glupu zamisao, ree Guasco, a Trotti se sloi s njim, dotiui
prstom elo, kao da kae kako je stari ve pomalo siao s uma. Pa da postoji jo koja iva
krava ve bismo je pojeli, ak i sirovu, dodade Boidi.
Ne zato to je ovaj ovdje moj otac, ali ini mi se da zamisao nije za odbaciti, ree
Baudolino. Moda ste to zaboravili, ali ima jo jedna krava i to je upravo Gagliaudova
Rosina. Problem je jedino u tome, to grebui po svim uglovima grada neete uspjeti
pronai toliko ita da se ivotinja raspukne.
Problem je jedino hou li ti ja dati ivotinju, pa da ivotinju, skoi tada Gagliaudo,
jer jasno je da carski vojnici kako bi shvatili da je puna ita moraju je ne samo pronai,
nego i rasporiti joj utrobu, a moju Rosinu nismo nikada ubili upravo zato to je za mene i
za tvoju majku kao ki koju nam Gospodin nije dao, dakle nitko je nee taknuti, radije na

~ 104 ~
 Knjigoteka

klanje aljem tebe, koji si odsutan iz kue ve trideset godina dok je ona uvijek bila tamo
bez muica po glavi.
Guasco i drugi, koji su jo minutu prije mislili kako je ta zamisao dostojna luaka, im
joj se Gagliaudo usprotivio odmah se osvjedoie kako je to najbolje to se moe
zamisliti, te iz petnih ila pokuae uvjeriti starca kako se i vlastita krava rtvuje za
sudbinu grada, i beskorisno je to govori kako e radije rtvovati Baudolina, jer
rasporivi Baudolina nee uvjeriti nikoga, dok ako se raspori krava moda Barbarossa
uistinu odustane od svega. A to se tie ita, nije ga ba bilo za rasipanje ali, ukradi ovdje
ukradi ondje, pobrinut e se za toliko da se utovi Rosina i ne marei previe za sitnice,
jer kad je jednom u trbuhu, svakome je teko rei je li to ito ili su mekinje, i ne brinui o
vaenju iaka ili buba, kako se ve hoe rei, jer se u vrijeme rata tako radi ak i kruh.

Ma hajde Baudolino, ree Niketas, pa nee mi rei kako ste svi ozbiljno shvaali
takvu ludoriju.
Ne samo da smo je ozbiljno shvaali nego, kao to e vidjeti u nastavku, ozbiljno ju
je shvatio i car.

Pria se zapravo odvijala ovako. Oko treeg asa 3 te Velike subote svi konzuli i osobe
od najveeg ugleda u Aleksandiji bili su pod trijemom, gdje je leala krava da se mravija
i umiruija nije mogla ni zamisliti, olinjale koe, nogu koje su bile dva suharka, sisa koje
su izgledale kao ui, uiju koje su izgledale kao bradavice, zaprepatena pogleda,
mlohavih i samih rogova, a ostalo je bilo vie podrtina nego trupina, prije privienje
goveda nego govedo, krava iz Totentanza, nad kojom je s ljubavlju bdjela Baudolinova
majka, koja joj je gladila glavu govorei joj kako je na kraju ipak bolje tako, jer e
prestati patiti i to nakon dobra jela, pa dakle bit e joj bolje nego njenim gazdama.
Do nje su i dalje stizale vree ita i sjemenja, sakupljene sa svih strana, koje je
Gagliaudo stavljao pod gubicu jadne ivotinje, nukajui je da jede. Ali krava je na svijet
ve gledala alosnom ravnodunou i nije se vie ni sjeala to znai preivati. Tako da
su joj, na kraju, jedni dragovoljnici drali noge, drugi glavu, a trei su joj na silu otvarali
usta i, dok je ona slabo mukala svoje odbijanje, turali joj ito u grlo, kao to se to ini s
guskama. Zatim, moda zbog nagona za samoodranjem, ili potaknuta sjeanjem na bolja
vremena, ivotinja poe mijeati jezikom sve to izobilje i malo vlastitom voljom, malo uz
pomo nazonih, pone gutati.
Ne bje to radostan obrok, i svima se ne samo jednom uini kako Rosina tek to nije
predala svoju ivotinjsku duu Bogu, poto je jela kao da se teli, izmeu jednog i drugog
mukanja. Zatim ivotna snaga zagospodari, krava se uspravi na etiri noge i nastavi jesti
sama, zabadajui gubicu ravno u vree koje su joj podastirali. Naposljetku su svi gledali
neku udnu kravu, vrlo suhonjavu i tugaljivu, streih i raspoznavajuih lenih
kostiju koje kao da ele izai iz koe koja ih je zarobljivala, trbuha naprotiv nadutog,
okruglastog, oboljelog od vodene bolesti i napetog kao da je brea s deset telia.
Ne moe proi, ne moe proi, odmahivao je glavom Boidi, pred tim vrlo tunim
udom, ak bi i budala primijetila kako ova ivotinja nije debela, to je samo kravlja koa
u koju je neto stavljeno...
Pa ak i da povjeruju kako je debela, govorio je Guasco, kako bi mogli prihvatiti
misao da je njen gospodar jo izvodi na pau, uz opasnost da izgubi i ivot i imovinu?
Prijatelji, govorio je Baudolino, ne zaboravite da su oni, tkogod bio onaj tko e je
pronai, toliko gladni da nee gledati je li debela ovdje i mrava tamo.

3
Kanoniki sat koji se poklapa s devet sati ujutro
~ 105 ~
 Knjigoteka

Baudolino je imao pravo. Oko devetog asa 4 Gagliaudo se uputio kroz vrata, na livadu
oko dva kilometra od zidina i odmah iz ipraja izae druina eha koji su zacijelo poli
loviti ptice, ako je u okolici bila jo ijedna iva. Vidjee kravu, ne vjerujui vlastitim
izgladnjelim oima bacie se na Gagliauda, on odmah podie ruke i odvukoe ga sa
ivotinjom prema logoru. Ubrzo se oko njih sakupila gomila ratnika upalih obraza i
vrlo zauenih oiju, a jadnu je Rosinu odmah zaklao jedan iz Coma koji je morao znati
zanat, jer je sve obavio samo jednim udarcem i Rosina, u vremenu koje ti treba da kae
amen, najprije je bila iva, a poslije mrtva. Gagliaudo je uistinu plakao, pa se stoga prizor
svima uinio vjerodostojnim.
Kad ivotinji otvorie trbuh dogodi se ono to se moralo dogoditi: sva ona hrana
progutana je u takvoj urbi da se sada razlijevala po zemlji kao da je jo netaknuta, i
svima je izgledalo nedvojbenim kako je rije o itu. Zapanjenost je bila takva da je
nadvladala tek, a u svakom sluaju onima naoruanima glad nije bila oduzela osnovnu
mo rasuivanja: da se u opsjedanom gradu i krave mogu astiti do te mjere gospodski,
bilo je protivno svakom ljudskom i boanskom pravilu. Meu nazonim prodrljivcima,
jedan je narednik znao priguiti vlastite nagone i odluio kako o udu mora obavijestiti
svoje zapovjednike. Doskora vijest stie do uha caru, uz kojega je stajao Baudolino
prividno ravnoduan, vrlo napet i drui u oekivanju dogaaja.
Rosininu leinu i platno u koje je sakupljeno rasuto ito, te Gagliauda u kladama za
sunje, dovedoe pred Fridrika. Mrtva i rascijepljena na dvoje, krava vie nije izgledala ni
debela ni mrava i jedino to se vidjelo bilo je sve ono unutar i izvan njena trbuha. Znak
kojega Fridrik ne podcijeni, zbog ega odmah upita seljaka: Tko si, odakle si, ija je ovo
krava? A Gagliaudo, iako nije razumio nijednu rije, odgovori na najiem
pukom narjeju Paleje, ne znam, nisam bio tamo, nemam s tim veze, sluajno sam tuda
prolazio, a tu kravu, nju sam sad prvi put vidio, tovie, da mi to nisi rekao ne bih ni znao
da je to krava. Naravno ni Fridrik nije razumio, pa se obrati Baudolinu: Ti zna taj
ivotinjski jezik, reci mi to govori.
Prizor izmeu Baudolina i Gagliauda, prijevod: On kae kako o kravi nita ne zna,
kako mu je neki bogati seljak iz grada dao da je odvede na panjak, i to je sve.
Da, do vraga, ali krava je puna ita, pitaj ga kako to.
On kae kako su sve krave, nakon to su pojele, a prije nego to su probavile, pune
onoga to su pojele.
Reci mu da se ne pravi lud jer u ga inae objesiti za vrat na ono drvo! Zar u tom
naselju, u tom razbojnikom gradu, kravama uvijek daju jesti ito?
Gagliaudo: Per mancansa d'fen e per mancansa d'paja, a mantunuma er bestii con dra
granaja... E d'iarbion.
Baudolino: Kae da ne, samo sada kada je nestaica sijena, zbog opsade. A osim toga
to i nije sve ito, nego da ima i suhih arbiona.
Arbiona?
Erbse, pisa, graak.
Za vraga, dat u ga kljucati svojim sokolima, raskomadati svojim psima, to to znai
da je nestaica sijena, a ne ita i graka?
Kae da su u gradu skupili sve krave iz okolice i sad imaju za jesti odrezaka sve do
propasti svijeta, ali da su krave pojele svo sijeno, tako da ljudi ako ve mogu jesti meso
ne jedu kruh, i zamisli samo suhi graak, pa tako dio ita koji su nagomilali daju
kravama, kae da nije kao ovdje kod nas koji imamo svega, tamo se moraju prilagoditi

4
Kanoniki sat koji se poklapa s tri sata poslijepodne
~ 106 ~
 Knjigoteka

kako mogu, jer su oni jadni opsjedani. I kae da su mu zbog toga dali da izvede kravu
vani, da pojede malo trave, jer samo ovakva roba joj ini loe i doe joj trakavica.
Baudolino, vjeruje li ti onome to govori taj nevaljalac?
Ja prevodim ono to on kae, po onome ega se sjeam iz svoga djetinjstva nisam
siguran da se kravama svia jesti ito, ali ova je sigurno bila puna te robe tamo, a ono to
oi jasno vide ne moe se nijekati.
Fridrik se pogladi po bradi, stisnu oi i dobro pogleda Gagliauda. Baudolino, ree
potom, imam dojam da sam ovoga ovjeka ve vidio, samo to je to moralo biti prije
mnogo vremena. Ti ga ne poznaje?
Oe moj, poznajem pomalo sve ljude iz ovih krajeva. Ali sada nije problem pitati se
tko je ovaj ovjek, nego je li istina da u gradu imaju sve te krave i sve to ito. Jer, ako
hoe moje iskreno miljenje, mogli bi pokuati prevariti te i napuniti posljednju kravu
posljednjim itom.
Dobra misao, Baudolino. Ta mi ba nije pala na pamet.
Sveto Velianstvo, umijea se markiz od Monferrata, nemojmo tim seljacima
priznavati vie pameti nego to je imaju. ini mi se kako se nalazimo pred jasnim
znakom da je grad opskrbljen bolje nego to pretpostavljamo.
Oh da, da, rekoe u jedan glas sva ostala gospoda, a Baudolino iz toga zakljui kako
nikada nije vidio toliko ljudi u zabludi, sve njih zajedno, a svatko je vrlo dobro
prepoznavao tuu zabludu. Bio je to znak kako je ta opsada svima ve nepodnoljiva.
ini se i meni da mi tako mora izgledati, ree diplomatski Fridrik. Neprijateljska
vojska pritie na lea. Zauzimanjem ovog Roboreta ne bismo izbjegli sukob s drugom
vojskom. Niti moemo vjerovati da emo zauzeti grad i zatvoriti se unutar tih zidina,
napravljenih tako loe da bismo time izgubili svoju ast. Prema tome, o gospodo, ovako
smo odluili: ostavljamo ovo bijedno naselje njegovim bijednim kravarima i pripremimo
se za sasvim drugi sukob. Neka budu izdane prikladne zapovijedi. A zatim, izlazei iz
kraljevskog atora, Baudolinu: Poalji kui tog starca. Sigurno je laljivac, ali kad bih
morao objesiti sve laljivce, ti ve dugo vremena ne bi vie bio na ovome svijetu.
Bjei kui, oe moj, jer ti je dobro ilo, propita Baudolino kroza zube skidajui
Gagliaudu klade, i reci Trottiju da ga ekam veeras na mjestu koje on zna.

Fridrik uini sve u urbi. Nije trebalo uklanjati nikakav logor, u toj ropotarnici
kakvom je logor ite opsadnika ve bilo. Postroji ljude i naredi da se sve spali. U pono je
izvidnica vojske ve stupala prema poljima Marenga. U daljini, u podnoju tortonskih
breuljaka zasjale su vatre: tamo je ekala vojska saveza.
Zatraivi doputenje od cara, Baudolino se udalji na konju u smjeru Salea i na
jednom raskriju zatekne Trottija i dvojicu kremonskih konzula kako ga ekaju. Zajedno
su prevalili milju, sve dok nisu stigli do predstrae saveza. Tamo Trotti
predstavi Baudolina dvojici voa gradskih vojski, Ezzelinu iz Romana i Anselmu iz
Dovare. Uslijedilo je kratko savjetovanje, zapeaeno stiskom ruke. Zagrlivi Trottija (bio
je to lijep doivljaj, hvala, ne hvala tebi), Baudolino se to je mogao bre vratio Fridriku,
koji je ekao na rubu proplanka. Dogovoreno je, oe moj. Nee napasti. Nemaju za to ni
volje ni odvanosti. Proi emo, a oni e u tebi pozdraviti svoga gospodara.
Do sljedeeg sukoba, promrmlja Fridrik. Ali vojska je umorna, to prije se
ukonaimo u Paviji, bit e bolje. Hajdemo.
Bili su prvi sati Svetog Uskrsa. U daljini, da se okrenuo, Fridrik bi vidio zidine
Aleksandrije kako blistaju od velikih vatri. Baudolino se okrenuo i vidio ih. Znao je kako
mnogi od tih plamenovi potjeu od ratnih strojeva i carskih baraka, ali mu se vie
svidjelo zamiljati Aleksandrijce kako pleu i pjevaju proslavljajui pobjedu i mir.

~ 107 ~
 Knjigoteka

Nakon jedne milje susretae izvidnicu saveza. Odred konjanika se otvori i stvori dva
krila, izmeu kojih prooe carski vojnici. Nije bilo jasno je li to zbog pozdrava, ili kako
bi se uklonili, jer se to nikada ne zna. Netko iz saveza podie oruje i to se moglo shvatiti
kao znak pozdrava. Ili je to moda bila kretnja nemoi, prijetnja. Car se, namrgoen,
pretvarao da ih ne vidi.
Ne znam, ree, ini mi se da bjeim, a ovi mi odaju poast orujem. Baudolino,
inim li dobro?
Dobro ini, oe moj. Ne poputa vie nego to oni poputaju. Iz potovanja te nee
napasti na otvorenom polju. A ti mora biti zahvalan na tom potovanju.
Tako i dolikuje, ree Barbarossa tvrdoglavo.
Ako pomisli kako ti ga duguju, budi sretan to ti ga daju. Na to se ali?
Ni na to, ni na to, kao i obino, ti si u pravu.
Pred zoru nazru na udaljenoj ravnici i na prvim breuljcima glavninu neprijateljske
vojske. Stvarala je cjelinu s rijetkom maglom i jo jednom nije bilo jasno udaljava li se od
carske vojske zbog opreza, okruuje li je, ili je stie iz blizine, prijetei. Oni iz gradova su
se kretali u malim skupinama, kadikad bi carsku povorku pratili dio puta, ponekad bi se
smjetali na uzvisinu i promatrali je kako prolazi mimo, katkada je izgledalo da je
se klone. Tiina je bila potpuna, prekidali su je samo klopotanje konja i korak vojnika. Od
jednog do drugog vrha ponekad bi se opaalo, u vrlo blijedo jutro, uzdizanje tanahnih
niti dima, kao da jedna grupa daje signale drugoj, s vrha neke kule koja se skriva u
zelenilu, tamo gore na breuljcima.
Ovog puta Fridrik odlui to opasno prolaenje prikazati sebi u korist: naredi da se
podignu barjaci i bojne zastave i proe kao da je Cezar August koji je pokorio barbare.
Bilo kako bilo, proe kao otac svih tih svadljivih gradova koji su ga te noi mogli satrti.
Sad ve na putu za Paviju, pozva k sebi Baudolina. Hulja si kao i uvijek, ree mu. Ali
naposljetku sam ipak morao pronai izgovor da izaem iz te kaljue. Opratam ti.
Za to, oe moj?
Ja znam. Ali nemoj vjerovati kako sam oprostio tom gradu bez imena.
Ima ime.
Nema ga, jer mu ga nisam ja nadjenuo. Prije ili kasnije morat u ga razoriti.
Ne odmah.
Ne, ne odmah. A prije toga, pretpostavljam, ve e ti jo neto smisliti. Jo sam one
noi morao shvatiti da sam kui doveo objeenjaka. Kad smo ve pri tome, sjetio sam se
gdje sam bio vidio onog ovjeka s kravom!
Ali Baudolinov konj kao da se pomamio i Baudolino povue uzde, ostajui otraga.
Tako mu Fridrik nije mogao rei ega se sjetio.

~ 108 ~
 Knjigoteka

15.

Baudolino u bitci kod Legnana

Prekinuvi opsadu Fridrik se, isprva s olakanjem, povukao u Paviju, ali je bio
nezadovoljan. Uslijedila je nerodna godina. Roak Henrik Lav mu je stvarao neugodnosti
u Njemakoj, talijanski su gradovi bili sve samovoljniji i svaki put kad bi on zahtijevao
ruenje Aleksandrije, ostajali bi na to ravnoduni. Sad je ve imao malo ljudi, a pojaanja
najprije nisu stizala, a kad su stigla bila su nedovoljna.
Baudolino se osjeao pomalo krivim za dosjetku o kravi. Naravno, nije obmanuo cara
koji je jednostavno prihvatio njegovu igru, ali sada su obojica osjeala zbunjenost kad bi
se pogledali u lice, kao dvoje djece koja su zajedno snovala nestaluk zbog kojeg se
srame. Baudolino je bio raznjeen gotovo djetinjastom zbunjenou Fridrika, koji je ve
poeo sijedjeti i upravo je njegova lijepa mjedena brada prva izgubila svoje lavlje odsjaje.
Baudolino je sve vie volio tog oca, koji je i dalje slijedio svoj carski san, sve se vie
izlaui opasnosti da izgubi svoje zemlje s one strane Alpa, nastojei pod nadzorom
drati Italiju koja mu je izmicala na sve strane. Jednog je dana pomislio kako bi Fridriku,
u situaciji u kojoj se nalazio, pismo Patera Ivana omoguilo da se izvue iz lombardijske
barutine, a da ne izgleda kako se neega odrekao. Ukratko, Paterovo pismo bilo je
pomalo kao Gagliaudova krava. Pokuao mu je dakle govoriti o tome, ali je car bio loe
volje i rekao mu je da ima mnogo ozbiljnijih stvari kojima se treba pozabaviti, a ne
starakim matarijama pokojnog strica Ota. Potom mu je povjerio neku drugu
diplomatsku misiju, uinivi da gotovo dvanaest mjeseci putuje gore i dolje preko Alpa.
Krajem svibnja ljeta Gospodnjeg 1176. Baudolinoje doznao da Fridrik stoluje u Comu i
htio je doi do njega u taj grad. Tijekom putovanja rekli su mu da se carska vojska ve
kree prema Paviji, pa je tada skrenuo na jug, pokuavajui ga presresti na pola puta.
Presreo ga je pokraj Olone, nedaleko od tvrave Legnana, gdje su se nekoliko sati
ranije pogrekom susrele carska vojska i vojska saveza; nijedna od dviju vojski nije se
imala volje boriti, ali obje su bile prisiljene na okraj kako ne bi izgubile ast.
Tek to je stigao na granicu bojnog polja, Baudolinoje vidio nekog pjeaka koji mu je s
dugakim kopljem trao ususret. Podbo je konja pokuavajui ga pregaziti, u nadi da e
ga prestraiti. Ovaj se prepao i isputajui koplje zavrio s nogama u zraku. Baudolinoje
sjahao s konja i pograbio koplje, dok je onaj poeo vikati kako e ga ubiti, zatim se
podigao i izvukao bode iz pojasa. No, derao se na lodijskom narjeju. Baudolino se
navikao na pomisao kako su Lodijci uz cara i, drei ga kopljem na udaljenosti jer je
izgledao kao opsjednut, vikao mu je: to to radi zvekane, i ja sam uz carstvo! A ovaj e:
Upravo tako, zbog toga u te ubiti! I tada se Baudolino prisjetio da je Lodi sad ve na
strani saveza, pa se upitao: to da radim, da ga ubijem jer je koplje due od njegova
bodea? Pa ja nikada nikoga nisam ubio!
Tada mu je zabio koplje izmeu nogu, uinivi da padne na zemlju koliko je dug i
irok, a zatim mu je uperio oruje u grlo. Nemoj me ubiti, dominus, jer imam sedmero
djece pa ako mene ne bude ve sutra e umrijeti od gladi, derao se Lodijac, pusti me da
odem jer ionako ne mogu uiniti previe zla tvojima, vidio si da pie je lako savladati kao
jegulju!

~ 109 ~
 Knjigoteka

Da si jegulja vidi se ak i s udaljenosti od jednog dana hoda, ali ako te pustim da

hoda naokolo s neim u ruci, u stanju si uiniti zlo. Skidaj hlae!
Hlae?
Upravo tako, ostavljam ti ivot, ali e naokolo ii s jajima na vjetru. Zatim elim
vidjeti ima li obraza vratiti se u bitku, ili e odmah otrati do one tvoje djece umrle od
gladi!
Neprijatelj je skinuo hlae i sad je trao poljima preskaui ograde, ne toliko zbog
srama, koliko zbog bojazni da e ga neprijateljski konjanik vidjeti odostraga, pomisliti da
mu zbog prezira pokazuje stranjicu i nabiti ga na kolac, kako to rade Turci.
Baudolino je bio zadovoljan to nikoga nije morao ubiti, ali evo jednoga na konju koji
galopira prema njemu, stie odjeven po francuski, pa se dakle vidjelo da nije
Lombardijac. Tada odlui kako e skupo prodati kou i izvue ma. Onaj na konju proe
mu sa strane i uzvikne: to radi, smuenjae, zar ne vidi kako smo vama carskim
vojnicima ovdje danas pokazali, bolje ti je da ide kui! I ode, ne traei borbu.
Baudolino se nanovo popne u sedlo i upita se kamo treba ii, jer o ovoj borbi nije
shvatio ba nita, i sve do tada je bio vidio samo opsade, a u tim sluajevima dobro zna
tko je na ovoj, a tko na onoj strani.
Okrene se oko jednog gaja i usred ravnice vidje neto to nikada nije vidio: velika
otvorena kola, obojena crveno i bijelo, u sredini s velikom motkom ukraenom
zastavicama, a oko tog oltara vojnici s trubljama dugakima poput onih koje
imaju aneli, koje su moda sluile da ih potaknu na borbu, tako da je - kako se obiavalo
u njegovu kraju - rekao: Oh, dosta tamo! Na trenutak pomisli da se zatekao kod Patera
Ivana, ili u najmanju ruku u Sarandibi, gdje se u borbu odlazilo kolima koja vuku slonovi,
ali kola koja je vidio vukli su glupani, iako svi odjeveni kao gospoda, a oko kola nije bilo
nikoga tko se borio. Oni s trubljama bi ponekad ispustili neki zvuk, a zatim su
se zaustavljali, nesigurni to da rade. Netko od njih je prstom pokazivao zbrku ljudi na
obali rijeke, koji su jo nasrtali jedni na druge isputajui povike koji bi i mrtve
probudili; netko je pokuavao pokrenuti glupane, ali su ovi ve po obiaju bili
neposluni, pa zamislimo si samo jesu li htjeli ii uplesti se u onu guvu.
to da radim, pitao se Baudolino, da se bacim meu te jako uzbuene tamo dolje, za
koje ni ne znam jesu li neprijatelji, ako najprije ne progovore? A dok ja ekam da
progovore, oni me moda i ubiju?
Dok je mudrovao to da radi, evo kako mu u susret dolazi drugi konjanik, a bio je to
ministerijalac kojega je dobro poznavao. Taj ga je ipak prepoznao i doviknuo mu:
Baudolino, izgubili smo cara!
to to znai da ste ga izgubili, kristesveti?
Netko ga je vidio kako se lavovski bori usred rulje pjeaka koji su mu tjerali konja
prema onoj umici tamo u daljini, zatim su svi nestali meu drveem. Otili smo tamo, ali
vie nikoga nije bilo. Vjerojatno je pokuao pobjei u nekom pravcu, ali sigurno se vie
nije vratio do glavnine nae konjice...
A gdje je glavnina nae konjice?
Eto, nezgoda nije samo u tome to se nije pridruio glavnini konjice, nego to to vie
nema glavnine konjice. Bio je to pokolj, proklet bio dan. U poetku je Fridrik sa svojim
konjanicima nasrnuo na neprijatelje, koji kao da su svi bili na nogama i zabarikadirani
oko onog njihovog katafalka. Pjeaci su dobro odolijevali, ali se iznenada pojavila konjica
Lombardijaca, tako da su nai bili uhvaeni s dviju strana.
Ukratko, izgubili ste svetoga rimskog cara! I to mi kae samo tako,
trbuhatibojega?

~ 110 ~
 Knjigoteka

Ti mi izgleda kao netko tko dolazi svje svje, ali ne zna to smo mi sve proli!
Netko ak govori da je vidio kako car pada, ili da je odvuen s konja, jedne noge sapete u
stremen!
A to sada rade nai?
Bjee, gledaj tamo dolje, raspruju se meu drveem, bacaju se u rijeku, sad ve krui
glas kako je car mrtav i svatko pokuava stii do Pavije kako god moe.
O kukavice! I nitko vie ne trai naega gospodara?
Sputa se mrak, ak i oni koji su se jo borili upravo prestaju, kako moe bilo koga
ovdje nai, a i Bog zna gdje je?
O kukavice, ree opet Baudolino koji nije bio ovjek rata, ali je imao veliko srce.
Podbode konja i okrene se isukana maa tamo gdje se na zemlji vidjelo najvie leeva,
glasno dozivajui svoga vrlo dragog pooima. Traiti jednog mrtvaca na toj ravnici, meu
mnogim drugim mrtvima, urlajui mu neka se javi, bio je prilino oajniki pothvat, tako
da su ga posljednji odredi Lombardijaca s kojima se mimoilazio putali proi,
smatrajui ga nekim svecem iz Raja koji im je doao pomoi i radosno su mu domahivali
na pozdrav.
Tamo gdje je bitka bila najkrvavija, Baudolino poe prevrtati tijela koja su leala
glavom prema dolje, stalno se nadajui i istovremeno se bojei kako e na blijedom
svjetlu sumraka otkriti drage crte lica svoga suverena. Plakao je i hodao tako naslijepo
da je, izlazei iz umarka, udario u ona velika kola koja su vukli glupani i koja su polako
naputala bojno polje. Jeste li vidjeli cara? povie u suzama, bez razuma i bez
sustezanja. Ovi se poee smijati govorei mu: Da, bio je tamo dolje u onom grmlju i
pumpao tvoju sestru!, a jedan zloesto zapue u trublju, tako da iz nje istisne besraman
prasak.
Oni su govorili nasumce, ali Baudolino je poao pogledati ak i to grmlje. Tamo je bila
hrpica leeva, tri prebaena preko jednoga nauznak. Podie tri lea koja su mu bila
okrenuta leima i ispod vidje Fridrika crvene brade, ali od krvi. Odmah shvati da je iv,
jer mu je iz poluzatvorenih usta izlazio nekakav tihi hropac. Imao je ranu na gornjoj usni,
iz koje je jo krvario i veliku kvrgu na elu koja se protezala sve do lijevog oka, ruke
su mu jo uvijek bile vrsto stisnute, u svakoj po bode, kao onaj tko je, ve na rubu da
izgubi svijest, znao probosti trojicu bijednika koji su se bacili na njega ne bi li ga
dokrajili.
Baudolino mu podie glavu, obrisa mu lice, zazva ga, a Fridrik otvori oi i upita gdje je.
Baudolino ga je opipavao kako bi saznao je li jo negdje ranjen. Ovaj zaurla kad mu je
dotaknuo nogu, moda je bila istina da ga je neko vrijeme konj vukao iaivi mu zglob.
Neprestano mu govorei, dok je on pitao gdje se nalazi, uspravi ga. Fridrik prepozna
Baudolina i zagrli ga.
Gospodaru i oe moj, ree Baudolino, sad uzjai moga konja i ne smije se zamarati.
Moramo ii oprezno, iako se ve spustila no, jer je posvuda vojska saveza i jedina nam je
nada da su svi u nekom selu i bane, budui da mi se ini, bez uvrede, da su pobijedili. Ali
neki bi mogli biti ovdje uokolo u potrazi za svojim mrtvima. Morat emo proi kroz ume
i kroz klance, ne udariti putevima i stii do Pavije, kamo su se tvoji do sada ve povukli.
Ti moe spavati na konju, ja u paziti da ne padne.
A tko e paziti na tebe da ne zaspi hodajui? upita Fridrik uz usiljeni osmijeh. Zatim
ree: Boli me kad se smijem.
Vidim da si sada dobro, ree Baudolino.
Hodali su dalje cijelu no, spotiui se u mraku, ak i konj, o korijenje i nisko grmlje i
samo su jednom iz daleka vidjeli vatre i napravili irok krug kako bi ih izbjegli. Hodajui,

~ 111 ~
 Knjigoteka

Baudolino je govorio, kako bi se odrao budnim, a Fridrik se odravao budnim kako bi

njega odrao budnim.
Gotovo je, govorio je Fridrik, neu moi podnijeti sramotu ovog poraza.
Bio je to samo jedan okraj, oe moj. Osim toga svi te smatraju mrtvim, a ti e se
pojaviti kao uskrsnuli Lazar, pa e ono to je izgledalo kao poraz svi smatrati udom o
kojem e pjevati Te Deum.
Zapravo je Baudolino samo pokuavao utjeiti ranjenoga i ponienog starca. Tog je
dana doveden u pitanje ugled carstva, a kamoli ne rex et sacerdos. Osim ako se Fridrik ne
vrati na pozornicu ovjenan novom slavom. I u tom asu Baudolino nije mogao, a da
ponovno ne pomisli na Otova znamenja i Paterovo pismo.
injenica je, oe moj, ree, kako bi iz onoga to se dogodilo konano neto morao
nauiti.
A emu bi me to htio poduiti, gospodine ueni?
Ne treba uiti od mene, ne daj Boe, nego od neba. Mora napraviti bogatstvo iz
onoga to je govorio biskup Oto. U ovoj Italiji, to ide dalje vie upada u blato, ne moe
se biti carem tamo gdje postoji i papa, s ovim e gradovima uvijek gubiti, jer ih ti eli
dovesti u red, to je prava umjetnost, dok oni naprotiv hoe ivjeti u neredu, to je u
skladu s prirodom - iliti kako bi rekli pariki filozofi, to je stanje yle, prvotnog kaosa. Ti
mora nadirati na istok, dalje od Bizanta, nametnuti obiljeja svoga carstva, kranskim
zemljama koje se proteu s one strane kraljevstava nevjernih, udruujui se s jedinim
pravim rex et sacerdos koji tamo dolje caruje jo od vremena Mudraca. Tek kad s njim
bude sklopio savez, ili ti se on bude zakleo na pokornost, moi e se vratiti u Rim i
postupati s papom kao sa svojim peraem suda, a s kraljevima Francuske i Engleske
kao sa svojim konjuarima. Tek e te se tada tvoji dananji pobjednici ponovno bojati.
Fridrik se gotovo vie nije sjeao Otovih znamenja i Baudolino ga je morao podsjetiti
na njih. Ponovno taj pater? ree. Postoji li? I gdje je? I kako mogu pokrenuti vojsku da
ga poem traiti? Postao bih Fridrik Ludi i takvog bi me se sjeali stoljeima.
Ne, ako se po kancelarijama svih kranskih kraljevstava, ukljuujui Bizant, pronese
pismo koje taj Pater Ivan pie tebi, samo tebi, kojega jedinog priznaje kao sebi ravnoga i
poziva te da ujedinite vaa kraljevstva.
I Baudolino, koji ga je znao gotovo napamet, pone u noi recitirati pismo Patera
Ivana i objasni mu to je najdragocjenija relikvija na svijetu, koju mu Pater alje u krinji.
Ali gdje je to pismo? Ima li njegovu kopiju? Nisi ga valjda ti napisao?
Ja sam ga samo ponovno sastavio na dobrom latinskom, ujedinio sam nestale
dijelove koje su mudraci ve znali i govorili, a da ih nitko nije sluao. Ali sve ono o emu
se u tom pismu govori istina je kao i Evanelje. Osim to sam, ako hoe, svojom rukom
stavio samo adresu, kao da je pismo poslano tebi.
A taj bi mi Pater mogao dati, taj kako ga zove, Kale u kojem se nalazila krv Naega
Gospodina? Sigurno je da bi to bilo posljednja i savrena pomast... promrmlja Fridrik.
Tako se te noi odluila, zajedno s Baudolinovom sudbinom, i sudbina njegova cara,
iako ni jedan od njih dvojice jo nije shvatio emu idu ususret.

Obojica jo sanjarei o dalekom kraljevstvu, pred zoru, u blizini jarka, naoe konja
pobjeglog iz borbe i sada nesposobnog da pronae put povratka. S dva konja, iako
tisuama sporednih putova, put do Pavije bijae bri. Uzdu puta susretoe manipule
carskih vojnika koji su se povlaili, ovi prepoznae svoga gospodara i uzviknue od
radosti. Budui da su izvrili otimainu u selima kroz koja su prolazili, imali su ih ime
okrijepiti, zatim su odjurili obavijestiti one koji su bili naprijed, i dva dana kasnije
Fridrik je stigao na vrata Pavije, a radosna je vijest stigla prije njega, pa je starjeine

~ 112 ~
 Knjigoteka

grada i svoje prijatelje zatekao kako ga oekuju s velikim sjajem, jo nemogavi

povjerovati svojim oima.
Bila je tu i Beatrice, ve odjevena u crninu, jer su joj bili rekli da joj je mu mrtav.
Drala je za ruku svoja dva sina, Fridrika, koji je ve imao dvanaest godina iako ih je
pokazivao samo polovicu, nezdrav kakav je bio od roenja, i Henrika, koji je meutim
naslijedio svu oevu snagu, ali je toga dana plakao zbunjen i neprestano ispitivao to se
dogodilo. Beatrice primijeti Fridrika iz daleka, krene mu ususret jecajui i strastveno
ga zagrli. Kada joj ovaj ree da je iv Baudolinovom zaslugom, ona primijeti da je i on tu,
porumeni, zatim posve problijedi, potom zaplae, najzad samo isprui ruku dok mu nije
dotakla srce i zamoli nebo neka mu uzvrati zaslugu za ono to je uinio, nazivajui ga
sinom, prijateljem, bratom.

Tono u tom trenutku, gospodine Niketas, ree Baudolino, shvatio sam kako sam,
spasivi ivot svome gospodaru, izmirio svoj dug. Ali upravo zbog toga vie nisam bio
slobodan voljeti Beatrice. Tako sam primijetio da je vie ne volim. Bila je kao zarasla
rana, pogled na nju izazivao mi je ugodna sjeanja, ali nikakav treptaj, osjetio sam da
mogu biti u njenoj blizini, a da ne patim, udaljiti se od nje, a da ne osjetim bol. Moda
sam konano odrastao i svaki se ar mladosti smirio. Nisam osjetio nikakve neugode
zbog toga, samo blagu sjetu. utio sam se poput goluba koji gue bez sustezanja, ali je
doba ljubavi ve bilo zavrilo. Trebalo se pokrenuti, otii s one strane mora.
Vie nisi bio golub, postao si lastavica.
Ili dral.

~ 113 ~
 Knjigoteka

16.

Baudolina je prevario Zosimo

U subotu ujutro, Pevere i Grillo dooe obznaniti kako se na neki nain u

Konstantinopol vraa red. Ne toliko zato to se umirila glad onih hodoasnika za
pljakom, nego zato to su njihovi voe opazili kako su se ovi doepali mnogih i
potovanja dostojnih relikvija. Moglo se pogaati oko kalea ili damastnog plata, ali
relikvije nisu smjele nestati. Zbog toga je dud Dandolo naredio da se svi do tada
ukradeni dragocjeni predmeti donesu u Svetu Sofiju, kako bi se napravila pravedna
raspodjela. to je znailo najprije dijeliti izmeu hodoasnika i Venecijanaca, a ovi
potonji su jo ekali obraun, jer su ih bili prevezli svojim brodovima. Zatim se nastavilo
izraunavati vrijednosti svakog komada u srebrnim markama, pa e konjanici dobiti
etiri dijela, podnarednici na konju dva, a podnarednici na zemlji jedan. Treba samo
zamisliti reakciju rulje vojnika, kojima nisu dopustili ita ugrabiti.
ukalo se da su Dandolovi izaslanici ve uzeli etiri pozlaena bronana konja s
Hipodroma, kako bi ih poslali u Veneciju i svi su bili neraspoloeni. Dandolov jedini
odgovor bila je zapovjed da se pretresu vojnici svih poloaja i pretrae ak i mjesta u
Peri gdje su stanovali. Jednome konjaniku grofa od Saint-Pola pronali su na leima
ampulu. On je rekao da je to lijek koji se ve posuio, ali kad su ampulu protresli, a i zbog
topline ruku, u njoj su ugledali crvenu tekuinu, koja je oigledno bila krv izila iz grudi
Naega Gospodina. Konjanik je vikao da je tu relikviju poteno kupio od nekog sveenika
jo prije pljake, ali kako bi posluio kao primjer, objesili su ga na licu mjesta, s maem i
titom okaenim oko vrata.
Do vraga, izgledao je kao bakalar, govorio je Grillo.
Niketas je rastuen pratio te novosti, ali je Baudolino, odjednom smeten, gotovo kao
da je sve to bila njegova krivnja, promijenio temu razgovora i odmah upitao je li doao
trenutak da se napusti grad.
Jo je uvijek velika zbrka, rekao je Pevere, i treba paziti. Gdje si ti htio poi,
gospodine Niketas?
U Selimbriju, gdje imamo pouzdanih prijatelja koji nas mogu ugostiti.
Selimbrija, nije to ba lako. govorio je Pevere. To je na zapadu, ba u blizini Dugih
Zidina. ak i s mazgama, ipak su tri dana puta, a moda i vie ako se sa sobom tegli
trudna ena. A zatim, zamisli samo, prolazei gradom s cijelom stajom mazgi izgleda
kao netko tko to moe, pa hodoasnici navale na tebe kao muhe. Dakle mazge su se
pripremale izvan grada, a grad je valjalo prijei pjeice. Trebalo je proi Konstantinove
zidine i zatim izbjegavati obalu gdje je zasigurno bilo vie ljudi, napraviti krug oko crkve
Svetog Mocija i izai iz Teodozijevih zidina na vrata Pege.
Teko da e tako dobro proi da vas nitko prije ne zaustavi, govorio je Pevere.
Ah, komentirao je Grillo, pa za tili as ga uhvati za zadnjicu, a sa svim tim enama,
hodoasnicima e doi slina na usta.
Trebao nam je jo cijeli dan, jer je valjalo prirediti mlade ene. I ne izvoditi ponovno
prizor gubavaca, jer do sada su ve i hodoasnici shvatili kako gubavci ne krue gradom.
Trebalo im je napraviti mrljice, kraste na licu, kako bi izgledale bolesne od uge, tako da
ove proe volja. A osim toga, svi ti ljudi, u ta tri dana, ipak moraju neto jesti, jer prazna

~ 114 ~
 Knjigoteka

vrea ne moe stajati na nogama. enovljani e prirediti koare s cijelom tavom

scripilite, njihovim kolaem od brana slanutka, hrskavim i finim, koji e izrezati na
krikice obavijene irokim listovima, potom je dovoljno staviti na njih malo papra i bit e
to takva poslastica, da njome moe nahraniti lava bolje nego krvavim biftekom,
i irokim renjevima pogae, s uljem, kaduljom, sirom i lukom.
Niketasu se ta barbarska jela ba nisu sviala ali, budui da je trebalo priekati jo
jedan dan, odlui kako e ga posvetiti uivanju u posljednjim izvrsnim jelima koja Teofil
jo moe pripraviti i sluanju posljednjih Baudolinovih dogodovtina, jer nije htio
otputovati upravo kad je najljepe, a da ne sazna kako njegova pria zavrava.
Moja je pria jo previe duga, ree Baudolino. Ja u svakom sluaju idem s vama.
Ovdje u Konstantinopolu nemam vie to raditi, a svaki mi ugao budi runa sjeanja. Ti si
postao moj pergament, gospodine Niketas, na kojem piem mnoge stvari koje sam ak
bio zaboravio, gotovo kao da se ruka kree sama od sebe. Mislim da onaj tko pria prie
mora uvijek imati nekoga kome ih pria i samo ih tako moe ispriati i samome
sebi. Sjea li se kad sam pisao pisma carici, a ona ih nije mogla itati? Ako sam uinio
glupost davi ih svojim prijateljima da ih proitaju, to je zato to inae moja pisma ne bi
imala smisla. Ali kada je kasnije doao onaj trenutak poljupca s caricom, taj poljubac
nisam mogao ispriati nikada nikome i godinama i godinama sam u sebi nosio sjeanje
na njega, ponekad uivajui u njemu kao da je tvoje vino s medom, a ponekad osjeajui
otrov u ustima. Tek kad sam ga mogao ispriati tebi, osjetio sam se slobodnim.
A zato si ga mogao ispriati meni?
Zato to sada kad ti to priam, svih onih koji su imali veze s mojom priom vie
nema. Ostao sam samo ja. Sad si mi ve neophodan kao zrak koji udiem. Idem s tobom u
Selimbriju.

im se oporavio od rana zadobivenih u Legnanu, Fridrik pozva Baudolina zajedno s

carskim kancelarom, Cristianom iz Bucha. Ako se pismo Patera Ivana trebalo shvatiti
ozbiljno, dobro je zapoeti odmah. Cristian proita pergament koji mu je Baudolino
pokazao i kao oprezan kancelar dade neke primjedbe. Prije svega, rukopis mu se nije
inio dostojnim jedne kancelarije. To je pismo moralo kruiti papinskim dvorom, onima
u Francuskoj i Engleskoj, stii do basileusa od Bizanta, pa je dakle moralo biti
napravljeno onako kako se u cijelome kranskom svijetu prave vane isprave. Potom
ree kako treba vremena za pripremu peata koji bi izgledali kao peati. Ako se eli
napraviti ozbiljan posao, treba to uiniti smireno.
Kako i druge kancelarije upoznati s pismom? Ako ga poalje carska kancelarija, stvar
nije vjerodostojna. Zamislimo samo, Pater Ivan ti pie u povjerenju kako bi ti odobrio da
ga pronae u svima nepoznatoj zemlji, a ti to onda obznani lippis et tonsoribus, tako da
netko ode tamo prije tebe? Glasine o pismu zasigurno moraju kruiti, ne samo zbog
opravdanja budueg pohoda, nego nadasve kako bi zapanjile cijeli kranski svijet - ali
sve se to mora zbivati malo po malo, kao da se odaje najtajnija tajna.
Baudolino predloi da upotrijebi svoje prijatelje. Bit e posrednici u koje se ne moe
posumnjati, ueni ljudi iz parikog studiuma, a ne Fridrikovi ljudi. Abdul je pismo mogao
prokrijumariti u kraljevstva Svete Zemlje, Borone u Englesku, Kyot u Francusku, a
Rabin Solomon ga je mogao dostaviti idovima koji su ivjeli u bizantskom carstvu.
Tako su sljedei mjeseci bili upotrijebljeni za ove razliite potrebe, a Baudolino je
upravljao scriptoriumom u kojem su radili svi njegovi stari prijatelji. Fridrik bi
povremeno traio novosti. Predloio je da ona ponuda Kalea bude malo
izriitija. Baudolino mu je objasnio razloge zbog kojih ju je jo trebalo ostaviti
neodreenom, ali je opazio kako je taj simbol kraljevske i sveenike moi oarao cara.

~ 115 ~
 Knjigoteka

Dok su raspravljali o tim stvarima, Fridrik je ipak bio obuzet novim brigama. Ve se
morao pomiriti s tim da e pokuati dogovor s papom Aleksandrom III. Budui da
ostatak svijeta ionako nije ozbiljno shvaao carske antipape, car bi prihvatio iskazati mu
potovanje i priznati ga kao jedinoga i pravoga rimskog papu - i to je bilo mnogo - ali
papa je zauzvrat morao odluiti uskratiti svaku potporu lombardijskim gradovima - a to
je bilo jako mnogo. Vrijedi li truda, upitae se tada i Fridrik i Cristian, dok su se ispredale
vrlo oprezne spletke, izazvati papu ponovljenim pozivom na ujedinjenje sacerdotium e
imperium? Baudolino je gutao gorki jad zbog tih odgoda, ali nije mogao prigovarati.
tovie, Fridrik ga je odaleio od svojih planova, aljui ga u travnju 1177. s vrlo
osjetljivim zaduenjima u Veneciju. Radilo se o lukavom organiziranju raznih pojedinosti
susreta koji se u srpnju trebao dogoditi izmeu pape i cara. Trebalo se pobrinuti za
svaku pojedinost sveanosti pomirenja i nikakav neugodan dogaaj nije je smio
pomutiti.

Cristian je bio osobito zabrinut hoe li va basileus izazvati neku pomutnju kako bi
susret propao. Sigurno zna da je Manuel Komnen ve neko vrijeme spletkario s papom i
zacijelo je taj dogovor izmeu Aleksandra i Fridrika kvario njegove planove.
Osujetio ih je zauvijek. Manuel je ve deset godina predlagao papi ponovno
ujedinjenje dviju crkava: on je priznavao vjerski primat pape, a papa je priznavao
bizantskog basileusa kao jedinoga i pravoga rimskog cara, bilo Istoka bilo Zapada.
Ali takvim dogovorom Aleksandar nije stjecao neku veliku mo u Konstantinopolu i nije
se otresao Fridrika u Italiji, a moda bi uzbunio ostale vladare Europe. Stoga je birao za
sebe najprobitaniji savez.
Ali tvoj je basileus poslao svoje uhode u Veneciju. Propustili su ih kao sveenike...
Vjerojatno su to i bili. U naem carstvu ljudi iz crkve rade za svog basileusa, a ne
protiv njega. Ali po onome to iz toga mogu shvatiti - a sjeti se da u to doba jo nisam bio
na dvoru - nisu imali nalog za izazivanje bilo kakve pomutnje. Manuel se bio pomirio s
neizbjenim. Moda je samo elio biti obavijeten o onome to se zbiva.
Gospodine Niketas, zacijelo zna, ako si bio logotet tko zna kolikih tajni, da kada se
uhode dviju protivnikih strana susretnu na istom prostoru spletke, najprirodnija stvar
je da zadre srdane prijateljske odnose i svatko povjerava vlastite tajne drugima. Tako
se ne izlau opasnosti da ih odaju sluajno i u oima onoga tko ih je poslao izgledaju vrlo
sposobni. Tako se dogodilo izmeu nas i onih sveenika: odmah smo jedni drugima
rekli zato smo tamo, mi da uhodimo njih, oni da uhode nas i zatim smo zajedno proveli
prekrasne dane.
To su stvari koje oprezan ovjek vlasti predvia, ali to bi jo trebao uiniti? Ako
izravno ispituje strane uhode, koje izmeu ostaloga ne poznaje, one mu ne bi nita rekle.
Stoga alje vlastite uhode s tajnama koje malo vrijede i tako sazna ono to treba znati, a
to obino svi ve znaju osim njega, ree Niketas.
Meu tim sveenicima bio je i neki Zosimo iz Kalcedonije. Bio sam iznenaen
njegovim vrlo mravim licem, dva oka kao granati okretala su se bez prestanka
obasjavajui veliku crnu bradu i vrlo dugu kosu. Kada je govorio, inilo se da razgovara s
raspelom koje mu krvari dva pedlja od lica.
Poznajem te udake, nai su ih samostani puni. Umiru vrlo mladi, od iscrpljenosti...
On ne. Nikada u svome ivotu nisam vidio takvog izjelicu. Jedne sam ga veeri odveo
ak u kuu dviju venecijanskih kurtizana, koje su, kao to moda zna, najpoznatije meu
vjebenicama tog zanata starog koliko i svijet. U tri u noi sam bio pijan i otiao sam, ali
on je ostao, a kasnije mi je jedna od djevojaka rekla kako nikada nisu morale obuzdavati
takvoga vraga.

~ 116 ~
 Knjigoteka

Poznajem te udake, nai su ih samostani puni. Umiru vrlo mladi, od iscrpljenosti...

Baudolino i Zosimo postadoe, ako ne prijatelji, a ono drugovi po banenju. Njihova je

navika zapoela kada je, nakon prve i obilne zajednike pijanke, Zosimo izustio stranu
kletvu i rekao kako bi te noi dao sve rtve klanja nevinih za djevojku popustljiva
morala. Na pitanje je li to ono to se izuava u bizantskim samostanima, Zosimo je
odgovorio: Kao to je poduavao sveti Bazilije, dva su zloduha koji mogu pomutiti
pamet, bluenje i huljenje. Drugi djeluje kratko vrijeme, a prvi, ako misli ne prodrma
strau, ne ometa razmiljanje o Bogu. Odmah su otili pokoriti se, bez strasti, zloduhu
bluenja i Baudolino se uvjeri kako Zosimo ima, za svaku situaciju u ivotu,
sentencu nekog teologa ili isposnika od koje se osjeao u miru sam sa sobom.
Jedanom drugom prigodom, opet su zajedno pili i Zosimo je uznosio divote
Konstantinopola. Baudolino se sramio, jer mu je mogao priati samo o uliicama Pariza,
punima izmetina koje su ljudi izbacivali kroz prozore, ili o tmurnim vodama Tanara, koje
se nisu mogle nositi s pozlaenim vodama Propontide. Niti mu je mogao priati o
mirabilia urbis Mediolani, jer ih je Fridrik dao sve sruiti. Nije znao kako ga uutkati i, ne
bi li ga zapanjio, pokazao mu je pismo Patera Ivana, kako bi mu kazao da barem negdje
postoji takvo carstvo spram kojega njegovo izgleda kao pustara.
Zosimo je tek proitao prvi redak i odmah sumnjiavo upitao: Presbyter Johannes? A
tko je on?
Zar ne zna?
Sretan je onaj koji je stigao do onog neznanja preko kojega nije dano dalje ii.
Moe ii preko. itaj, itaj.
Proitao je, onim oima koje su se sve vie arile, zatim je odloio pergament i
ravnoduno rekao: Ah, Pater Ivan. Sigurno, u svom sam samostanu proitao mnoge
izvjetaje onih koji su posjetili njegovo kraljevstvo.
Pa prije itanja nisi znao ak ni tko je on?
dralovi u svom letu oblikuju slova iako ne znaju pisati. Ovo pismo govori o nekom
Pateru Ivanu i tu lae, ali govori o pravom kraljevstvu, koje je u izvjetajima koje sam
proitao kraljevstvo Gospodara od Indija.
Baudolino je bio spreman kladiti se kako taj lopov nagaa, ali Zosimo mu ne ostavi
dovoljno vremena za sumnju.
Gospod zahtijeva od ovjeka koji je krten tri stvari: pravu vjeru u dui, iskrenost na
jeziku, suzdrljivost u tijelu. Ovo tvoje pismo nije mogao napisati Gospodar od Indija jer
sadri previe netonosti. Na primjer, imenuje mnoga neobina bia tamo dolje, ali
preuuje... da razmislim... evo, uti primjerice o methagallinariima, o thinsiretaema i o
cametheternima.
A to su oni?
to su?! Pa prvo to se dogodi onome tko stigne u krajeve Patera Ivana je da susretne
thinisiretu i ako nije pripravan suoiti se s njom... sgnaff... ova ga proguta u samo jednom
zalogaju. Eh, to su mjesta na koja ne moe ii onako kako ide u Jeruzalem, gdje u
najboljem sluaju nae poneku devu, krokodila, dva slona, i tako to. Osim toga, pismo
mi se ini sumnjivim jer je prilino udno to je naslovljeno na tvoga cara, umjesto
na naeg basileusa, budui da je kraljevstvo tog Ivana blie bizantskom carstvu nego
onome Latina.
Govori o njemu kao da zna gdje je.
Ne znam tono gdje je, ali znao bih kako tamo otii, jer onaj tko zna cilj zna i put.
Pa zato, dakle, nitko od vas romara nije tamo otiao?

~ 117 ~
 Knjigoteka

Tko ti je rekao da nitko nikada nije pokuao otii tamo? Mogao bih ti rei kako se
basileus Manuel probio u zemlje sultana od Iconije, upravo zato da si otvori put prema
Mudracini Gospodara od Indija.
Mogao bi mi to rei, ali mi to ne govori.
Zato to je naa slavna vojska bila pobijeena upravo u tim krajevima, u Miriocefalu,
prije dvije godine. Pa e tako trebati vremena prije nego to na basileus pokua novu
ekspediciju. Da mogu raspolagati s mnogo novaca, skupinom mukaraca
dobro naoruanih i sposobnih suoiti se s tisuama potekoa, budui da imam ideju o
pravcu kojim treba udariti, mogao bih samo krenuti. Zatim, putem pita, slijedi upute
domorodaca... Bilo bi mnogo znakova, kad bi bio na pravom putu poeo bi opaati drvee
koje cvjeta samo u tim krajevima ili susretati ivotinje koje ive samo tamo dolje, upravo
kao methagallinarii.
ivjeli methagallinarii! rekao je Baudolino i podigao pehar. Zosimo ga je poticao da
zajedno nazdrave kraljevstvu Patera Ivana. Zatim ga je pozvao da pije u Manuelovo
zdravlje, a Baudolino odgovori da pristaje ako e on piti u Fridrikovo zdravlje. Potom
nazdravie papi, Veneciji, dvjema kurtizanama koje su bili upoznali nekoliko veeri
ranije i na kraju se Baudolino prvi sruio uspavan s glavom okomito na stolu, dok je jo
uo kako Zosimo s naporom mumlja: ivot sveenika je ovo: ne ponaati se znatieljno,
ne hodati s nepravednicima, ne grabiti rukama...
Sljedeeg je jutra Baudolino rekao, jo pospanih usta: Zosimo, ti si nitkov. Ti uope
nema pojma gdje je taj tvoj Gospodar od Indija. Ti eli krenuti za nosom, a kad ti netko
kae kako je tamo dolje vidio methagallinarija, ti se uputi i ode u te krajeve i za as
stigne pred palau svu od dragog kamenja, vidi nekoga i kae mu dobar dan Pateru
Ivane kako si? Priaj ti te gluposti svome basileusu, a ne meni.
Ali ja bih imao dobar zemljovid, ree Zosimo, poinjui otvarati oi.
Baudolino je prigovorio kako bi, ak i kad ima dobar zemljovid, jo uvijek sve bilo
neodreeno i teko za rijeiti, zato to se zna da su zemljovidi neprecizni, osobito za ona
mjesta u kojima je, da budemo velikoduni, u najboljem sluaju bio Aleksandar Veliki i
poslije nitko drugi. Skicirao mu je priblino zemljovid koji je napravio Abdul.
Zosimo se pone smijati. Dakako, kad bi Baudolino slijedio vrlo heretinu i izopaenu
predodbu kako je zemlja okrugla, putovanje ne bi mogao ni zapoeti.
Ili se pouzdaje u Sveto Pismo ili si poganin koji jo misli onako kako se mislilo prije
Aleksandra - koji je izmeu ostalog bio nesposoban ostaviti nam bilo kakav zemljovid.
Pismo kae kako je ne samo zemlja, nego i cijeli svijet nainjen u obliku tabernakula, ili
kako je Mojsije svoj tabernakul izgradio kao vjernu kopiju cijeloga svijeta, od zemlje do
nebeskog svoda.
Ali antiki filozofi...
Antiki su filozofi, koje rije Gospodinova jo nije bila prosvijetila, izmislili Antipode,
dok se u Apostolskim Radovima kae da je Bog iz samo jednog ovjeka izveo nae
ovjeanstvo kako bi nastanio cijelo lice zemlje, lice, a ne neki drugi dio kojega nema. A
Evanelje po Luki kae kako je Gospodin apostolima dao mo da hodaju po zmijama i
korpionima, a hodati znai ii po neemu, ne ispod neega. S druge strane, da zemlja
jest okrugla i objeena u praznini, ne bi imala ni iznad ni ispod, pa stoga hodanje ne bi
imalo nikakvog smisla, niti otii u bilo kojem smjeru. Tko je mislio da je nebo kugla?
Kaldejski grenici s vrha kule babilonske, onoliko koliko su je uspjeli podii,
prevareni osjeajem straha kojeg im je prijetee nebo izazivalo! Koji je to Pitagora ili koji
Aristotel uspio navijestiti uskrsnue mrtvih? I bi li takve nevjee spoznale oblik zemlje?
Bi li ova zemlja, napravljena kao kugla, posluila za predskazivanje dizanja i
sputanja sunca, ili dana na koji pada Uskrs, kad vrlo skromni ljudi, koji nisu uili ni

~ 118 ~
 Knjigoteka

filozofiju ni astronomiju, odlino znaju kada sunce zalazi i kada izlazi, ovisno o godinjim
dobima, a u razliitim zemljama Uskrs izraunavaju na isti nain, a da se ne
prevare? Treba li znati drugu geometriju od one koju zna dobar tesar, i drugu
astronomiju od one koju zna seljak kada sije i kada anje? A potom, o kojim mi to
antikim filozofima govori? Poznajete li vi Latini Ksenofana iz Colofone koji, iako
smatra kako je zemlja beskonana, nijee da je okrugla? Nevjea moe rei kako se, ako
se cijeli svijet smatra tabernakulom, ne mogu objasniti eklipse ili ekvinociji. Dakle, u
carstvu nas Rimljana ivio je prije mnogo stoljea jedan veliki mudrac, Kozmas
Indikopleustes, koji je putovao sve do granica svijeta i u svojoj je Topografia cristiana
neoborivo dokazao kako je zemlja uistinu u obliku tabernakula i da se najnerazumljivije
pojave mogu objasniti samo na taj nain. eli li ti da najkranskiji od Mudraca, Ivan,
kako bi se reklo, ne slijedi najkranskiju topografiju, koja nije samo ona Kozmasova
nego i ona iz Svetoga Pisma?
A ja kaem da moj Pater Ivan ne zna nita o topografiji tvoga Kozmasa.
Ti si mi sam rekao da je Pater nestorijanac. Tada su nestorijanci imali dramatinu
raspravu s drugim hereticima, monofizitima. Monofiziti su drali kako je zemlja
napravljena kao kugla, nestorijanci kao tabernakul. Zna se da je i Kozmas
bio nestorijanac i u svakom sluaju sljedbenik uitelja iz Nestorije, Teodora iz
Mopsuestije i cijelog se ivota borio protiv monofizitske hereze Ivana Filopona iz
Aleksandrije, koji je slijedio poganske filozofe poput Aristotela. Nestorijanac Kozmas,
nestorijanac Pater Ivan, obojica ne mogu drugo nego vrsto vjerovati u zemlju kao
tabernakul.
Trenutak. I tvoj Kozmas i moj Pater su nestorijanci, o tome ne raspravljam. Budui da
su nestorijanci, koliko ja o tome znam, grijeili o Isusu i njegovoj majci, mogli su
pogrijeiti i o obliku cijeloga svijeta. Ili nisu?
Ovdje dolazi moj vrlo otroumni dokaz! Hou ti pokazati - ako eli pronai Patera
Ivana - da ti u svakom sluaju odgovara drati se Kozmasa, a ne poganskih topografa.
Pretpostavimo na tren da je Kozmas napisao pogrene stvari. ak i da jest bilo tako, to su
mislili i vjerovali svi narodi Istoka koje je Kozmas posjetio, inae ih on ne bi bio doznao u
tim zemljama, s one strane kojih je kraljevstvo Patera Ivana, a zasigurno stanovnici toga
kraljevstva vjeruju kako je cijeli svijet u obliku tabernakula i prema divnom crteu
tabernakula mjere udaljenosti, granice, tokove rijeka, opseg mora, obale i zaljeve, a da ne
govorim o planinama.
Jo jednom, to mi se ne ini dobrim dokazom, ree Baudolino. injenica da oni
vjeruju da ive u tabernakulu ne znai kako u njemu doista i ive.
Pusti me da zavrim svoje obrazloenje. Da me pita kako stii u Kalcedoniju, gdje
sam roen, znao bih ti to odlino objasniti. Moe biti da ja dane putovanja mjerim
drugaije nego ti, ili da nazivam desnim ono to ti naziva lijevim - s druge strane, rekli
su mi kako Saraceni crtaju zemljovide na kojima je jug gore a sjever dolje, pa dakle sunce
izlazi s lijeve strane zemalja koje su prikazane. Ali ako ti prihvati moj nain
prikazivanja putanje sunca i oblika zemlje, slijedei moje upute sigurno e stii tamo
gdje te ja hou poslati, dok ih nee moi razumjeti bude li se pozivao na svoje
zemljovide. Dakle, zakljui slavodobitno Zosimo, eli li stii do zemlje Patera Ivana
mora koristiti kartu svijeta koju bi koristio Pater Ivan, a ne svoju - pazi dobro, ak i da
je tvoja tonija od njegove.
Baudolino je bio osvojen otrinom dokaza i upita Zosima neka mu objasni kako su
Kozmas, a shodno tome i Pater Ivan vidjeli svijet. O, ne, ree Zosimo, ja dobro znam
gdje nai zemljovid, ali zato bih ga trebao dati tebi i tvome caru?

~ 119 ~
 Knjigoteka

Osim ako ti on da toliko zlata da moe otputovati sa skupinom dobro naoruanih

ljudi.
Upravo tako.
Od toga trenutka Zosimo vie nije izlanuo ni jednu rije o Kozmasovu zemljovidu, ili
bi ga povremeno spomenuo kada bi dostigao vrhunac pijanstva, ali samo neodreeno
ocrtavajui tajanstvene krivulje prstom u zraku, a zatim bi se zaustavljao kao da je rekao
previe. Baudolino mu je nalijevao jo vina i postavljao prividno udna pitanja. Kada
budemo blizu Indije i nai konji budu posve iscrpljeni, hoemo li morati jahati slonove?
Moda, govorio je Zosimo, zato to u Indiji ive sve ivotinje koje su imenovane u
tvom pismu i jo neke, osim konja. Ali svejedno i njih imaju, jer ih dovode iz Tziniste.
A koja je to zemlja?
Jedna zemlja u koju putnici odlaze traiti svilene bube.
Svilene bube? to to znai?
To znai da u Tzinisti postoje jajaca koja se stavljaju enama na grudi i, oivljena
toplinom, iz njih nastaju male gusjenice. One se stavljaju na listove duda kojima se hrane.
Kad odrastu, iz svoga tijela isputaju svilu i u nju se umotavaju, kao u grobnicu. Zatim
postaju prekrasnim arenim leptirima i probue ahuru. Prije nego to odlete, mujaci
odostraga prodiru u enke i oboje ive bez hrane, u toplini svoga ljubavnog zagrljaja dok
ne uginu, a enka umire leui svoja jaja.

U ovjeka koji te eli uvjeriti kako svila nastaje iz gusjenica, nije se ba trebalo
pouzdati, ree Baudolino Niketasu. Bio je uhoda za svoga basileusa, ali bi u potragu za
Gospodarom od Indija bio otiao ak i kao Fridrikov plaenik. Zatim, kad bi tamo stigao,
vie ga ne bismo vidjeli. Pa ipak, uzbuivalo me je njegovo spominjanje Kozmasova
zemljovida. Taj mi se zemljovid pojavljivao kao Betlehemska zvijezda, osim to je vodio
u suprotnome smjeru. Pokazao bi mi kako prijei put Svetih triju Mudraca natrake. I
tako, vjerujui da sam lukaviji od njega, pourio sam natjerati ga da pretjera u svojim
neumjerenostima, ne bi li postao gluplji i brbljaviji.
A meutim?
A meutim, on je bio lukaviji od mene. Dan kasnije vie ga nisam naao i neki od
njegove subrae mi rekoe da se vratio u Konstantinopol. Bio mi je ostavio pozdravnu
poruku. Glasila je: Kao to ribe umiru ako ostanu na suhom, tako i sveenici koji se dugo
zadre izvan elije, oslabe snagu sjedinjenja s Bogom. Ovih sam dana presahnuo u
grijehu, pusti me da ponovno naem svjeinu izvora.
Moda je to bilo istina.
Nikako. Bio je pronaao nain da izmuze zlato od svoga basileusa. I to na moju tetu.

~ 120 ~
 Knjigoteka

17.

Baudolino otkriva kako Pater Ivan pie mnogim ljudima

Sljedeeg srpnja Fridrik stie u Veneciju morskim putem od Ravenne do Chioggie,

praen dudevim sinom, zatim doe do crkve Svetog Nikole na Lidu i u nedjelju 24., na
trgu Svetoga Marka, pade niice pred noge Aleksandru. Ovaj ga podigne i zagrli
razmetljivo srdano, a svi naokolo pjevali su Te Deum. Bio je to uistinu trijumf, iako nije
bilo jasno za kojega od te dvojice. U svakom sluaju, zavravao je rat koji je potrajao
osamnaest godina, i tih je dana car potpisao estogodinje primirje s gradovima
lombardijskog saveza. Fridrik je bio tako zadovoljan da je odluio ostati u Veneciji jo
mjesec dana.
Bio je kolovoz, kad jednoga jutra Cristian iz Bucha sazva Baudolina i njegove, zatrai
da ga prate do cara i stigavi pred Fridrika prui mu, dramatinom kretnjom, pergament
s kojega su kapali peati: Evo Pisma Patera Ivana, rekao je, koje mi stie povjerljivim
putevima s bizantskog dvora.
Pismo? uzvikne Fridrik. Ali nismo ga jo poslali!
U stvari nije nae, to je neko drugo pismo. Nije naslovljeno na tebe, nego na basileusa
Manuela. to se ostaloga tie, isto je kao nae.
Dakle taj Pater Ivan prvo savez nudi meni, a zatim ga nudi romarima? razbjesni se
Fridrik.
Baudolino je bio sav u udu, jer je postojalo samo jedno Paterovo pismo, on je to
dobro znao, a napisao ga je on. Ako Pater postoji, mogao je ak i napisati drugo pismo, ali
zasigurno ne ovo. Zatrai da ispita dokument i, nakon to ga je na brzinu pregledao, ree:
Nije ba sasvim jednako, ima malih preinaka. Oe moj, ako mi to dopusti htio bih ga
bolje ispitati.
Povue se sa svojim prijateljima, i zajedno su itali i preitavali pismo vie puta.
Najprije, bilo je na latinskom. udno, primijetio je Rabin Solomon, jer ga Pater alje
grkom basileusu. U stvari, poetak je kazivao:

Presbyter Johannes, po volji i moi Boga i Gospodina Naega Isusa Krista gospodara
onih koji vladaju, Manuelu, upravitelju Romara, eli zdravlje i trajno uivanje boanskih
blagoslova.

Druga neobinost, ree Baudolino, naziva Manuela upraviteljem Romara, a ne

basileusom. Stoga to zacijelo nije napisao Grk iz carskog okruenja. Napisao ga je netko
tko ne zna Manuelova prava.
Dakle, zakljui Poeta, od strane pravog Patera Ivana, koji sebe smatra dominus
dominantium.
Idemo dalje, ree Baudolino, i pokazat u vam rijei i reenice kojih u naem pismu
nije bilo.

Bijae obznanjeno velianstvu naemu kako mnogo dri do nae odlinosti i kako ti
bijae stigla vijest o naoj veliini. Ali saznali smo od jednog naeg apocrisario kako si nam
htio poslati neto ugodno i zabavno, na radost nae milosti. Budui sam ovjek, rado

~ 121 ~
 Knjigoteka

prihvaam dar, i preko jednog svog apocrisario aljem ti znak sa svoje strane, eljan
saznati slijedi li s nama pravu vjeru i da li u svemu i za sve vjeruje Naemu Gospodinu
Isusu Kristu. Dok ja naime dobro znam da jesam ovjek, tvoji grekuli vjeruju kako si ti
bog, iako mi dobro znamo kako si smrtan i podvrgnut ljudskoj pokvarenosti. Po
irini nae velike dareljivosti, treba li ti togod to ti moe priskrbiti zadovoljstvo, daj nam
znati, bilo migom naem apocrisario ili potvrdom svoje ljubavi.

Ovdje ima previe neobinosti, ree Rabin Solomon, s jedne strane ponaa se
prema basileusu i njegovim grekulima s dobrohotnou i omalovaavanjem na granici
uvrede, a s druge, koristi rijei kao apocrisarium, koja mi se ini grkom.
Tono znai ambasador, ree Baudolino. Ali sluajte: tamo gdje smo mi rekli kako
za Paterovim stolom sjede mitropolit iz Samarkanda i natpop iz Sue, ovdje pie kako su
tu protopapaten Sarmagantinum i archiprotopapaten de Susis. I jo k tome, meu
divotama kraljevstva navodi se trava nazvana assidios, koja tjera zle duhove. Ponovno tri
grke rijei.
Dakle, ree Poeta, pismo je napisao Grk koji se pak loe odnosi prema Grcima. Ne
razumijem.
Abdul je u meuvremenu uzeo u ruku pergament: Ima toga jo: tamo gdje smo mi
spomenuli etvu papra, nadodane su druge pojedinosti. Ovdje je nadodano kako u
Ivanovu kraljevstvu postoje malobrojni konji. A ovdje, gdje smo mi samo spomenuli
dadevnjake, govori se kako ima vrsta glista, koje se okruuju nekom vrstom opne kao i
gusjenice koje proizvode svilu, a tu opnu zatim peru ene iz palae kako bi od nje
napravile kraljevske haljine i tkanine koje se peru samo u estokoj vatri.
Kako, kako? upita uznemiren Baudolino.
I konano, nastavi Abdul, u popisu bia koja nastavaju kraljevstvo, meu ljudima s
rogovima, faunima, satirima, pigmejcima i psoglavima, pojavljuju se methagallinarii,
cametheterni i thinsiretae, sve stvorenja koja mi nismo naveli.
Tako mi Djevice Bogorodice! uzvikne Baudolino. Ali tu je priu o glistama priao
Zosimo! I Zosimo je bio taj koji mi je rekao kako, prema Kozmasu Indikopleustesu, u
Indiji ne postoje konji! I Zosimo mi je spominjao methagallinarii i te druge zvijeri tamo!
Kurvin sin, brod govana, laljivac, lopov, licemjer, lukavi krivotvorac, izdajnik,
preljubnik, izjelica, plaljivac, pohotljivac, razdraljivac, heretik, neumjerenjak, ubojica
i razbojnik, bogohulnik, sodomist, lihvar, trgovac crkvenim stvarima, priziva duhova,
sija nesloge, varalica!
Ali to ti je uinio?
Jo ne shvaate? One veeri kad sam mu pokazao pismo, napio me i prepisao ga!
Zatim se vratio onom svom basileusu od govana, obavijestio ga kako Fridrik tek to se
nije oitovao prijateljem i nasljednikom Patera Ivana, i napisali su drugo pismo,
naslovljeno na Manuela, uspjevi ga pustiti u opticaj prije naega! Eto zato izgleda tako
oholo spram basileusa, kako se ne bi posumnjalo da je nastalo u njegovoj kancelariji! Eto
zato sadri toliko grkih rijei, kako bi pokazalo da je ovo latinski prijevod originala
kojeg je Ivan napisao na grkom. A na latinskom je, jer ne treba uvjeriti Manuela, nego
kancelarije latinskih kraljeva i papu!
Ima jo jedna pojedinost koja nam je promakla, ree Kyot. Sjeate li se prie o
Kaleu, kojega bi Pater poslao caru? Htjeli smo ostati suzdrljivi, govorei samo o veram
arcam... Jesi li ti to natuknuo Zosimu?
Ne, ree Baudolino, to sam preutio.
Eto, tvoj je Zosimo napisao yeracam. Pater alje basileusu yeracam.
A to je to? upita se Poeta.

~ 122 ~
 Knjigoteka

Ne zna to ni Zosimo, ree Baudolino. Pogledajte na original: na tom mjestu

Abdulov rukopis nije ba itljiv. Zosimo nije razumio o emu je rije, pomislio je na
udan i tajanstven dar, o kojemu smo samo mi znali i eto objanjenja te rijei. Ah,
bijednik! Sve je to moja krivnja, jer sam se pouzdao u njega; kakva sramota, kako u to
ispriati caru?
Nije bilo prvi put da su priali lai. Objasnie Cristianu i Fridriku iz kojih je razloga
pismo oigledno napisao netko iz Manuelove kancelarije, upravo kako bi sprijeio
Fridrika da pusti u opticaj svoje pismo, ali dodae kako vjerojatno u kancelariji svetoga
rimskog cara postoji neki izdajnik, koji je dostavio kopiju njihova pisma u
Konstantinopol. Fridrik se zakune kako e mu, nae li ga, iupati sve ono to mu viri iz
tijela.
Zatim Fridrik upita trebaju li se zabrinuti zbog kakve Manuelove inicijative. A to ako
je pismo bilo napisano zbog pravdanja ekspedicije prema Indijama? Cristian ga razborito
upozori kako se ba dvije godine ranije Manuel bio pokrenuo protiv seldukog sultana
iz Iconije, u Frigiji, i bio pretrpio dramatian poraz u Miriocefalu. Dovoljno da ga do kraja
njegova ivota dri podalje od Indija. Dapae, ako se dobro promisli, to je pismo zapravo
bilo nain, poprilino djetinjast, da se popovno zadobije neto malo ugleda, ba kada ga
je vrlo mnogo izgubio.
Pa ipak, je li sada jo imalo smisla pustiti u opticaj pismo
Fridriku? Nije li ga moda trebalo izmijeniti, kako svi ne bi povjerovali da je prepisano
iz pisma upuenog Manuelu?

Jesi li ti bio upoznat s tom priom, gospodine Niketas? upita Baudolino.

Niketas se nasmije: U to doba jo nisam imao trideset godina i ubirao sam poreze u
Paflagoniji. Da sam bio basileusov savjetnik, bio bih mu rekao neka ne pribjegava tako
djetinjastim spletkama. Ali Manuel je sluao previe ulizica, sobara i eunuha dodijeljenih
njegovim odajama, ak i slugu, i esto se podvrgavao utjecaju nekih vidovitih sveenika.
Ja sam se izjedao mislei na tog crva. Ali ak je i papa Aleksandar bio crv, gori od
Zosima i gori od dadevnjaka, to se otkrilo u rujnu, kada je u carsku kancelariju stigla
isprava, o kojoj su vjerojatno ve bili obavijeteni i drugi kranski Mudraci i grki car.
Bila je to kopija jednog pisma koje je Aleksandar III. bio napisao Pateru Ivanu!
Aleksandar je zasigurno primio kopiju pisma Manuelu, moda je bio obavijeten o
staroj poruci Uga iz Gabale, moda se bojao da e Fridrik izvui neku korist iz vijesti o
postojanju kralja i sveenika, i evo kako je sada on bio prvi koji je, ne primio nego poslao
poziv, izravno, jer je njegovo pismo govorilo kako je odmah poslao svog izaslanika da
pregovara s Pater om.
Pismo je poinjalo:

Aleksandar biskup, sluga slugu Bojih, najdraemu Johannesu, sinu Kristovu, slavnome i
velianstvenom vladaru Indija eli zdravlje i alje svoj apostolski blagoslov.

Nakon ega je papa napomenuo kako je samo jedna apostolska stolica (to jest Rim)
bila primila od Petra mandat da bude caput et magistra svih vjernika. Pisalo je kako je
papa uo priati o Ivanovoj vjeri i milosru od svog osobnog lijenika Magistera Filippa i
kako je taj koristan ovjek, oprezan i razborit, uo od vjerodostojnih osoba da se Ivan
konano eli preobratiti na pravu katoliku i rimsku vjeru. Papa je alio to mu za sada
ne moe poslati dostojanstvenike visokog poloaja, takoer i zato to nisu znali linguas
barbaras et ignotas, ali mu alje Filippa, ovjeka uzdrljivog i vrlo obzirnog, kako bi ga
poduio pravoj vjeri. im Filippo bude stigao k njemu, Ivan bi papi trebao poslati pismo

~ 123 ~
 Knjigoteka

namjera i - na to se upozoravalo - to manje bude obilovalo razmetanjem o svojoj moi i

svojim bogatstvima, bit e bolje za njega, ako eli da ga prihvate kao poniznog sina svete
rimske crkve.
Baudolino je bio sablanjen milju da na svijetu mogu postojati takvi krivotvorci.
Fridrik je bijesno urlao: avolji sin! Nitko nikada nije pisao njemu, a on iz inata prvi
odgovara! I dobro se uvao da Presbytera ne nazove svojim Johannesom, uskraujui mu
svako sveeniko dostojanstvo...
Zna da je Ivan nestorijanac, dodao je Baudolino, i predlae mu sasvim otvoreno da
se odrekne svoje hereze i podvrgne njemu...
Nesumnjivo, ovo je pismo krajnje drskosti, primijetio je kancelar Cristian, zove ga
sinko, ne alje mu ni bilo kojeg biskupa, nego samo svoga osobnog lijenika. Postupa s
njim kao s djetetom koje treba dovesti u red.
Tog Filippa treba zaustaviti, ree tada Fridrik. Cristiane, poalji glasnike, plaene
ubojice ili koga god ti hoe, neka ga presretnu du puta, zadave ga, iupaju mu jezik,
utope ga u brzici! Ne smije stii tamo dolje! Pater Ivan je moja stvar!
Smiri se, oe moj, ree Baudolino, kako se meni ini, taj Filippo nije nikada ni
krenuo i nije ak ni reeno da postoji. Prvo, Aleksandar dobro zna, po mome miljenu, da
je pismo Manuelu lano. Drugo, nikako ne zna gdje je njegov Ivan. Tree, napisao je to
pismo upravo zato da prije tebe kae kako je Ivan njegova stvar, a izmeu ostaloga
potie tebe i Manuela da zaboravite to s kraljem sveenikom. etvrto, da Filippo ak i
postoji, da ide Pater u i da tamo stvarno i stigne, pomisli samo na trenutak to bi se
dogodilo ako bi se vratio neobavljena posla, zato to se Pater Ivan nikako nije
preobratio. Za Aleksandra bi to bilo kao da je dobio aku govana u lice. Ne moe toliko
riskirati.
U svakom sluaju, sada je ve bilo prekasno da se razglasi pismo Fridriku i Baudolino
se osjeao lienim posjeda. Paterovo si je kraljevstvo poeo doaravati jo pri Otovoj
smrti, a od tada je proteklo gotovo dvadeset godina... Dvadeset godina potroenih ni za
to...
Zatim se utjeio: ne, Paterovo pismo hlapi u niavilo, ili se pak gubi u hrpi drugih
pisama, tkogod hoe sada si moe izmisliti ljubavno dopisivanje s Paterom; ivimo u
svijetu prepredenih laljivaca, ali to ne znai da se treba odrei traenja njegova
kraljevstva. Konano, Kozmasov zemljovid jo postoji, bilo bi dovoljno ponovno pronai
Zosima, iupati mu ga i zatim putovati u nepoznato.
Ali gdje je zavrio Zosimo? ak i kad bi znao da se nalazi, obasut nadarbinama, u
carskoj palai svoga basileusa, kako otii tamo dolje i istjerati ga iz legla, usred cijele
bizantske vojske? Baudolino je poeo ispitivati putnike, glasnike, trgovce, ne bi li dobio
koju vijest o tom nevaljalom redovniku. A u meuvremenu nije prestajao Fridrika
podsjeati na plan: Oe moj, govorio mu je, sada to ima vie smisla nego prije, jer si se
ranije mogao bojati da je to kraljevstvo moja izmiljotina, a sada zna da u to vjeruju ak
i basileus Grka i papa Rimljana, a u Parizu su mi govorili da ako je na um sposoban
pojmiti neto tako veliko, da veega od toga nema, onda to zasigurno postoji. Na tragu
sam nekomu tko mi moe dati glasa o putu koji treba slijediti, ovlasti me da potroim
neto novaca. Uspio je da mu se dade dovoljno zlata za potkupiti sve grekule koji
prolaze kroz Veneciju, stupio je u vezu s povjerljivim osobama u Konstantinopolu i
oekivao je vijesti. Kada ih bude dobio, nee mu preostati drugo nego navesti Fridrika da
donese odluku.

Jo godina ekanja, gospodine Niketas, a u meuvremenu je umro i va Manuel. Iako

jo nisam bio posjetio vau zemlju, dovoljno sam o njoj znao da pomislim kako e, kad se

~ 124 ~
 Knjigoteka

ve promijenio basileus, i svi njegovi pouzdanici biti uklonjeni. Molio sam Svetu Djevicu i
sve svece da Zosimo ne bude ubijen, ali bi mi dobro doao i oslijepljen, on mi je samo
morao dati zemljovid, a potom bih ga ja itao. Istodobno sam imao osjeaj da godine
gubim kao krv.
Niketas je poticao Baudolina neka se sada ne da skriti svojim nekadanjim
razoaranjem. Zatraio je od svoga kuhara i sluge da nadmai samoga sebe, htio je da ga
posljednji obrok koji pripravlja pod suncem Konstantinopola podsjea na sve slasti
njegova mora i njegova tla. I evo zato je na stolu htio jastoge i rakove samce, kuhane
rakove, prene rakovice, leu s kamenicama i kapicama, prstace upotpunjene pireom od
boba i riom na medu, okruene vijencem od ribljih jaja, a sve poslueno s vinom iz
Krete. Ali to je bilo tek prvo jelo. Nakon toga dolazi pirjano meso koje je irilo zanosan
miris, a u loncu su se puile etiri sredine cvjetae, lijepe, tvrde i bijele kao snijeg, aran i
dvadesetak malih skua, usoljeni fileti ribe, etrnaest jaja, malo vlakog ovjeg sira, sve
natopljeno dobrom libricom ulja, posuto paprom i zainjeno s dvanaest renjeva
enjaka. Za to drugo jelo zatraio je vino iz Ganosa.

~ 125 ~
 Knjigoteka

18.

Baudolino i Colandrina

Iz kua enovljana ule su jadikovke Niketasovih keri, koje nisu htjele da im se

zamau lica, naviknute kakve su bile na jarkocrvenu boju svoga rumenila. Budite
dobre, govorio im je Grillo, sama ljepota ne ini enu. I objanjavao je kako i
nije sigurno da e to malo krasta i crnih boginja, koje su im utiskivali u lice, biti dovoljno
da ih ogadi nekom uspaljenom hodoasniku - ljudima koji si daju oduka na svima onima
na koje naiu, mladima i starima, zdravima i bolesnima, Grkinjama, Saracenkama ili
idovkama, zato to je u tim sluajevima vjera bila malo vana. Da bi bile odvratne,
dodao je, trebale bi biti rupiaste ba kao ribe. Niketasova je ena ljubazno suraivala u
porunjivanju svojih keri, dodajui: hoe neku boru na elu, hoe kokoju koicu na
nosu kako bi izgledao izlizan.
Baudolino je sa sjetom gledao tu lijepu obitelj i odjednom ree: Dok sam tako vrludao
ne znajui to bih radio i ja sam se oenio.
I nevesela izgleda ispria priu o svom braku, kao da je bila rije o bolnom sjeanju.
U to sam doba iao tamo i amo izmeu dvora i Aleksandije. Fridrik i dalje nije mogao
progutati postojanje toga grada, a ja sam pokuavao nanovo pokrpati odnose izmeu
mojih sugraana i cara. Situacija je bila povoljnija nego nekada. Aleksandar III. je umro i
Aleksandrija je izgubila svoga zatitnika. Car je sve vie pregovarao s talijanskim
gradovima pa se Aleksandrija vie nije mogla predstavljati kao bedem saveza. Genova je
ve bila prela na carevu stranu i Aleksandrija je, bivajui na strani enovljana, stjecala
sve, i nita, ostajui jedinim Fridriku mrskim gradom. Trebalo je pronai asno rjeenje
za sve. I tako, dok sam provodio dane razgovarajui sa svojim sugraanima i zatim se
vraao na dvor kako bih otkrio carevo raspoloenje, primijetio sam Colandrinu. Bila je
Guascova ki, malo po malo mi je rasla pred oima i nisam ni shvatio da je postala
enom. Bila je vrlo njena, a kretala se s pomalo zbunjenom ljupkou. Nakon prie o
opsadi, moga oca i mene smatrali su spasiteljima grada, a ona me gledala kao da sam
sveti Juraj. Razgovarao sam s Guascom, a ona je bila uurena ispred mene, posve
blistavih oiju, upijajui moje rijei. Mogao sam joj biti otac, jer je imala tek petnaest
godina, a ja trideset i osam. Ne znam rei jesam li se u nju zaljubio, ali mi se
svialo viati je oko sebe, tako da sam drugima pripovijedao nevjerojatne pustolovine
ne bi li me ona ula. Primijetio je to i Guasco; istina je da je on bio miles, pa dakle neto
vie od ministerijalca poput mene (jo k tome sina seljaka), ali rekao sam ti, bio
sam ljubimac grada, nosio sam ma o boku, ivio na dvoru... Ne bi to bio lo savez i
upravo mi je Guasco to rekao: zato se ne oeni Colandrinom, postala je nespretnom,
posue joj ispada na pod, a kada te nema dane provodi na prozoru i gleda stie li. Bilo
je to lijepo vjenanje, u crkvi svetog Petra, katedrali koju smo bili poklonili pokojnome
papi, a za koju ovaj novi nije ni znao da postoji. Bio je to udan brak, zato to sam nakon
prve noi ve morao otputovati i sastati se s Fridrikom; i tako je to ilo dobru godinu, sa
enom koju sam viao tek pri smrti svakog biskupa i diralo me u srce vidjeti njenu
radost svaki put kad bih se vraao.
Jesi li je volio?

~ 126 ~
 Knjigoteka

Vjerujem da jesam, ali bilo je to prvi put da se enim i nisam dobro znao to s njom
treba poeti, osim onih stvari koje muevi rade nou, ali danju nisam znao moram li je
maziti kao djevojicu, postupati s njom kao s damom, vikati na nju zbog njenih
budalatina, jer joj je jo bio potreban otac, ili joj sve oprostiti, ali tada bi se moda i
razmazila. Sve dok mi, na kraju prve godine, nije rekla da oekuje dijete, a tada sam je
poeo gledati kao da je Djevica Marija, kada sam se vraao, traio sam da mi oprosti to
sam bio odsutan, nedjeljom sam je vodio na misu kako bih svima pokazao da dobra
Baudolinova ena treba roditi dijete, a malobrojne veeri koje smo bili zajedno priali
smo si to emo raditi s tim Baudolinettom Colandrininom kojeg je imala u trbuhu, ona
je u jednom trenutku pomislila kako e mu Fridrik dati dukat, a gotovo sam i sam u to
povjerovao. Priao sam joj o kraljevstvu Patera Ivana, a ona je govorila kako me ne bi
pustila samog onamo otii ni za svo zlato ovoga svijeta, jer tko zna kakvih lijepih dama
ima tamo dolje i htjela je vidjeti to mjesto koje je moralo bili ljepe i vee i od
Aleksandrije i Solera zajedno. Zatim sam joj govorio o Kaleu, a ona je razrogaila oi:
zamisli moj Baudolino, ti ode tamo dolje, vrati se s peharom iz kojeg je pio Gospodin i
postane najuvenijim vitezom kranstva, u Montecastellu napravi kapelicu za taj
Kale i dolaze ga vidjeti ak iz Quargnenta... Matali smo kao djeca i ja sam si govorio:
jadni Abdule, vjeruje kako je ljubav daleka princeza, a moja je tako bliska da je mogu
pogladiti iza uha, a ona se smije i kae mi kako je od toga prolaze trnci... Alije kratko
trajalo.
Zato?
Zato to su upravo dok je ona bila trudna, Aleksandrijci sklopili savez s Genovom
protiv onih iz Silvano d'Orbe. Njihovih je ljudi bilo vrlo malo, ali su kruili oko grada
kako bi orobili seljake. Colandrina je tog dana izala izvan zidina sakupljati cvijee, jer je
bila saznala za moj dolazak. Zaustavila se pokraj stada ovaca, alila se s pastirom koji je
bio ovjek njezina oca, a jedna je druina tih nesretnika jurnula oteti ivotinje. Moda joj
nisu htjeli nauditi, ali su je gurnuli i bacili na zemlju, ovce su bjeale i prelazile preko
nje... Pastir je odmaglio, a kasno naveer, kada su primjetili da se nije vratila, pronala ju
je njena obitelj u visokoj temperaturi. Guasco je poslao nekoga da me potrai, vratio sam
se u trku, ali su u meuvremenu prola dva dana. Naoh je u krevetu kako umire i im
me ugledala pokuavala se ispriati zato to je, govorila je, dijete izalo prije vremena i
bilo ve mrtvo, a ona se ljutila to mi nije umjela podariti ni dijete. Nalikovala je votanoj
bogorodici i trebalo je pribliiti uho njenim ustima da uje to govori. Ne gledaj me
Baudolino, govorila je, jer mi je lice naoteeno od velikog plaa, pa tako osim loe majke
nalazi i runu enu... Umrla je zatraivi od mene oprost, dok sam ja traio oprost od nje
to nisam bio u njenoj blizini u trenutku opasnosti. Zatim zatraih da vidim mrtvo
djetece, a nisu htjeli da ga vidim. Bilo je, bilo je...
Baudolino je zastao. Liceje podigao prema gore, kao da nije htio da mu Niketas vidi
oi. Bio je malo udovite, ree nakon kratkog vremena, poput onih koje smo
zamiljali u zemlji Patera Ivana. Lice malih oiju, kao dva poprena procjepa,
grudi mrave mrave s dvije ruice koje su izgledale kao krakovi hobotnice. A od trbuha
do nogu bio je prekriven bijelim paperjem, kao da je ovca. Mogao sam ga gledati samo
nakratko, zatim naredih da ga pokopaju, ali nisam ak ni znao moe li se pozvati
sveenik. Iziao sam iz grada i cijelu no lutao po Frascheti, govorei si kako sam sve do
sada bio troio svoj ivot zamiljajui stvorenja iz drugih svjetova i u mojoj su mati
izgledala kao prekrasna uda, koja svojom razliitou svjedoe o beskonanoj moi
Gospodina, ali onda, kada je Gospod od mene zatraio da uinim ono to rade svi drugi
mukarci, stvorio sam ne udo, nego uasnu stvar. Moj je sin bio izmiljotina prirode, Oto

~ 127 ~
 Knjigoteka

je bio u pravu i vie nego to je mislio, bio sam laac i ivio sam kao laac do te mjere da
je i moje sjeme proizvelo la. Mrtvu la. I tada sam shvatio...
To jest, skanjivao se Niketas, odluio si promijeniti ivot...
Ne, gospodine Niketas. Ako je to moj usud, odluio sam da je beskorisno pokuavati
postati kao drugi. Ve sam bio posveen lai. Teko je objasniti ono to mi je prolazilo
glavom. Govorio sam si: dok si izmiljao, izmiljao si stvari koje nisu bile istina, ali su to
postajale. Uinio si da se pojavio sveti Baudolino, stvorio si knjinicu u Svetom Viktoru,
uinio si da Sveta tri kralja krue svijetom, spasio si svoj grad udebljavi mravu kravu,
ako u Bologni postoje doktori to je i tvoja zasluga, uinio si da se u Rimu pojave udesa o
kojima Rimljani nisu ni sanjali, poevi od prijevare onoga Uga iz Gabale, kad si stvorio
kraljevstvo da ljepega nema, sve do toga da si volio privienje i inio da ono pie pisma
koje nikada nije napisalo, a svi koji su ih itali bi se raznjeili, ak i ona koja ih nikada
nije napisala i jo je k tome bila carica. A tome nasuprot, kad si samo jednom htio
napraviti neto pravo, sa enom koja nije mogla biti iskrenija, promaio si: stvorio si
neto to nitko ne moe vjerovati ni poeljeti da postoji. Dakle bolje je da se povue u
svijet svojih uda, jer u njemu barem moe tono odluiti koliko su udesna.

~ 128 ~
 Knjigoteka

19.

Baudolino mijenja ime svome gradu

O, jadni Baudolino, govorio je Niketas dok su nastavljali pripreme za polazak, lien

ene i djeteta, u cvijetu mladosti. I ja bih sutra mogao izgubiti krv svoje krvi i svoju
ljubljenu enu, od ruke nekog od tih barbara. O, Konstantinopole, kraljice gradova,
tabernakule Boga previnjega, pohvalo i slavo tvojih ministara, naslado doljaka, carice
carskih gradova, pjesmo nad pjesmama, blistavosti nad blistavostima, najrjei prizoru
stvari koje se najrjee vide, to e biti s nama koji te upravo naputamo, goli kakvi smo
izili iz utroba naih majki? Kada emo te ponovno vidjeti, ne takvog kakav si sada,
dolina plaa pregaena vojskama?
uti, gospodine Niketas, govorio mu je Baudolino, i ne zaboravi da je ovo moda
posljednji put to moe uivati u ovim poslasticama dostojnima Apiciusa. to su ove
mesne kuglice koje imaju miris vae trnice zainima?
Keftedes, a miris dolazi od cimeta i pomalo od mente, odgovarao je Niketas, ve
utjeen. Uspio sam da mi za posljednji dan donesu malo anisa, koji mora piti dok se
rastvara u vodi poput oblaka.
Dobar je, ne omamljuje, od njega se osjea kao da sanja, govorio je Baudolino. Da
sam ga mogao piti poslije Colandrinine smrti, moda bih je mogao zaboraviti, kao to ti
ve zaboravlja nesree svoga grada i gubi svaki strah od onoga to e se dogoditi sutra.
Umjesto toga, nalijevao sam se vinom iz naih krajeva, koje te odjednom uspava, a kada
se probudi gore ti je nego prije.
Baudolinu je trebala godina dana da izae iz tunog ludila koje ga je bilo obuzelo,
godina o kojoj se vie niega nije sjeao osim da je dugo jahao po umama i ravnicama,
zatim bi se negdje zaustavio i pio sve dok ne bi zapao u duge i uznemirujue snove. U tim
se snovima vidio kako konano stie do Zosima i iupa mu (s bradom) zemljovid, kako
bi doao do kraljevstva u kojem bi sva novoroenad bila thinsiretae i
methagallinarii. Nije se vie vratio u Aleksandriju, bojei se da e mu otac, majka ili
Guasco i njegovi priati o Colandrini i nikad roenu sinu. esto se sklanjao kod Fridrika,
oinski brinog i uviavnog, koji ga je pokuavao razonoditi priajui mu o lijepim i
dobrim pothvatima koje bi mogao izvriti za carstvo. Sve dok mu jednog dana nije rekao
kako je odluio pronai rjeenje za Aleksandriju, da mu se ve do sada gnjev stiao, i
kako bi uinio zadovoljstvo Baudolinu, htio je popraviti tu vulnus, a da ne mora silom
razoriti grad.
Ova je zadaa Baudolinu vratila novi ivot. Sada se Fridrik spremao potpisati konani
mir s lombardijskim gradovima i Baudolino si je rekao da je to na kraju bilo samo pitanje
tvrdoglavosti. Fridrik nije podnosio da postoji grad kojeg su napravili bez njegova
doputenja i jo je k tome nosio ime njegova neprijatelja. Dobro, da je Fridrik barem
mogao ponovno osnovati taj grad, ak na istom mjestu, ali s nekim drugim imenom, kao
to je ponovno bio osnovao Lodi na nekom drugom mjestu, ali s istim imenom, ali ovako
je ostao neobavljena posla. A to se tie Aleksandrijaca, to su oni htjeli? Imati grad i
tamo obavljati svoje trgovanje. Pukim su ga sluajem bili nazvali po Aleksandru III., koji
je bio mrtav, pa se dakle vie nije mogao uvrijediti ako ga nazovu nekako drugaije. I evo
sada ideje. Jednog lijepog jutra Fridrik bi se sa svojim vitezovima postavio ispred zidina

~ 129 ~
 Knjigoteka

Aleksandrije, svi bi stanovnici iz nje izali, u grad bi ula povorka biskupa, zatim bi ga
obesvetili, ako bi se uope moglo rei da je ikada bio posveen, ili bi ga odkrstili i zatim
ponovno krstili nazivajui ga Cesarea, grad Cezarov, Aleksandrijci bi proli ispred cara
odavajui mu poast, ponovno bi uli uzimajui u posjed najnoviji grad, kao da je neki
drugi, kojega je osnovao car i ivjeli bi u njemu blaeni i zadovoljni.
Kao to se vidi, Baudolino je upravo ozdravljao od svog oajanja uz lijepi zamah svoje
gorljive mate.
Fridriku zamisao nije bila mrska, osim to je u tom razdoblju imao potekoa oko
povratka u Italiju, jer je upravo sreivao vane poslove sa svojim alemanskim vazalima.
Baudolino je pregovore preuzeo na sebe. Oklijevao je ui u grad, ali su mu na vratima
doli u susret roditelji i svo troje je briznulo u oslobaajui pla. Stari su se prijatelji
pretvarali kao da se Baudolino nije ni oenio i odvukli su ga, prije nego je poeo priati o
svojoj misiji, u nekadanju krmu, natjeravi ga da se lijepo napije trpkog bijelog vina iz
Gavija, ne toliko da se uspava, ve dovoljno da potakne njegov duh. Tada je Baudolino
ispriao svoju zamisao.
Prvi se usprotivio Gagliaudo: Budui sam s onim tamo, postajem blesav kao i on. Ma
gledaj ti, moramo li izvoditi tu igru da najprije izaemo a onda opet uemo i frin frin i
frin fron, ti izai da ja uem, ne hvala proi ti, nedostaje samo da netko zasvira gajde i da
zapleemo trescone za praznik Svetog Baudolina...
Ne, dosjetka i nije tako loa, rekao je Boidi, ali kasnije, umjesto Aleksandrijaca,
moramo se zvati Cesarijci, a ja se toga sramim, ja to onima iz Astija ne idem priati.
Prestanimo s prianjem budalatina po kojima nas uvijek prepoznaju, odvratio je
Oberto iz Fora, to se mene tie, ak mu i putam da prekrsti grad, ali ne mogu progutati
to da proem ispred njega i odam mu poast: na kraju krajeva, mi smo ga njemu gurnuli
u stranjicu, a ne on nama, pa neka onda ne bude previe drzak.
Cuttica iz Quargnenta je rekao da prelazi preko ponovnog krtenja, i koga je briga
hoe li se grad zvati Cesaretta ili Cesarona ili kako ve bude, njemu je dobro ak i Cesira,
Olivia, Sofronia ili Eutropia, ali problem je hoe li im Fridrik poslati svoga gradskog
naelnika, ili e se zadovoljiti time da ozakoni postavljenje konzula koje e oni odabrati.
Vrati se i upitaj ga kako e uiniti, rekao mu je Guasco. A Baudolino e: Ma nemoj, ja
u prelaziti naprijed i natrag Pirinejske Alpe sve dok se vi ne sloite. Ne gospodine, vi
dajte punomo dvojici vaih koji e sa mnom poi caru i smislit emo neto to e
odgovarati svima. Kad Fridrik ponovno ugleda dvojicu Aleksandrijaca, uhvatit e ga
grizoduje i vidjet ete da e prihvatiti sporazum samo da ih se rijei.
Tako su s Baudolinom krenula dva izaslanika grada, Anselmo Conzani i Teobaldo,
jedan od Guascovih. Cara su susreli u Nrnbergu i dogovor je postignut. ak je i stvar s
konzulima odmah rijeena, bila je rije samo o tome da se spasi forma; Aleksandrijci
neka ih samo odaberu, dovoljno je da ih car imenuje. A to se tie poasti, Baudolino je
poveo Fridrika na stranu i rekao mu: Oe moj, ti ne moe doi i morat e poslati
svoga izaslanika. Poalji mene. Konano, ja sam ministerijalac i kao takvoga si me u
svojoj neizmjernoj dobroti odlikovao pojasom viteza i ja sam Ritter kako se ovdje kae.
Da, ali jo uvijek pripada plemstvu u mojoj slubi, moe imati lena, ali ih ne moe
dijeliti i nisi u stanju imati vazale, i...
A to bi ti htio da bude vano mojim zemljacima, da im bude dovoljno kako je netko
na konju i ve im nareuje? Oni odaju poast tvome predstavniku, pa dakle tebi, ali tvoj
predstavnik sam ja koji sam njihov, pa tako oni nemaju dojam da odaju poast tebi.
Zatim, ako hoe, prisege i sve te stvari neka obavi neki tvoj carski upravitelj prihoda
koji stoji pokraj mene, a oni nee ni primijetiti koji je od nas dvojice vaniji. Mora

~ 130 ~
 Knjigoteka

takoer razumjeti kakvi su ljudi. Ako time zauvijek sredimo taj posao, zar to nee biti
dobro za sve?
I evo kako je sredinom mjeseca oujka 1183. zavrila sveanost. Baudolino je odjenuo
sveanu odoru pa je izgledalo kako je vaniji od markiza od Monferrata i roditelji su ga
gutali oima: ruka na drku maa i bijeli konj koji nikada nije mirovao. Nakien je kao
neki gospodski pas, govorila je majka, zaslijepljena. Vie nitko nije ni mario za injenicu
da je uz bok imao dvojicu stjegonoa s carskim obiljejima, carskog upravitelja prihoda
Rodolfa i mnoge druge vlasteline carstva i biskupe, koji se nisu mogli ni prebrojiti. Ali
bilo je tu i predstavnika drugih lombardijskih gradova, to jest Lanfranco iz Coma,
Siro Salimbene iz Pavije, Filippo iz Casalea, Gerardo iz Novare, Pattinerio iz Ossone i
Malavisca iz Brescie.
Kad se Baudolino postavio ba nasuprot vratima grada, evo svih Aleksandrijaca kako
u povorci izlaze iz njega, s malom djecom o vratu i starcima pod ruku, ak su i bolesne
vozili na teretnim kolima, tovie i slaboumne i epave, i junake opsade koji su ostali bez
noge, bez ruke, ili one ni vie ni manje nego s golom stranjicom na daici s kotaima,
koji su se odgurivali rukama. Budui da nisu znali koliko e vremena morati ostati vani,
mnogi su si ponijeli neto za okrijepu, tko kruh i salamu, tko peene pilie, a tko koaricu
s voem, i na kraju je sve izgledalo kao lijep izlet u prirodu.
Zapravo, jo je bilo hladno i polja su bila prekrivena injem, tako da je bila muka sjesti.
Ovi graani, upravo lieni vlasti, stajali su uspravno, udarali su nogama, puhali si u ruke i
netko je rekao: Hoemo li onda brzo zavriti s ovom zbrkom, jer smo ostavili lonac na
vatri?
Carevi su ljudi uli u grad i nitko nije vidio to su tamo napravili, ak ni Baudolino koji
je ekao vani, kako bi priekao povorku na povratku. U odreenom trenutku izaao je
jedan biskup i objavio kako je to sada grad Cesarea, po milosti svetoga i rimskog cara.
Carski vojnici koji su stajali iza Baudolina podigli su oruje i obiljeja, pjevajui
hvalospjeve velikom Fridriku. Baudolino je natjerao konja u kas, pribliio se prvim
redovima izbjeglica i objavio, u svojstvu carskog glasnika, kako je Fridrik upravo
osnovao taj plemiki grad od sedam mjesta: Gamondija, Marenga, Bergoglia, Roboreta,
Solera, Fora i Oviglia, da mu je dodijelio ime Cesarea i kako ga preputa stanovnicima
gore navedenih sela, ovdje sakupljenih, pozivajui ih da uzmu u posjed taj dar pun
tornjeva.
Carski upravitelj prihoda je nabrojio neke lanke sporazuma, ali svima je bilo hladno:
na brzinu su preletjeli pojedinosti o regalia, curadia, cestarinama, i svim onim stvarima
koje su ugovor inile valjanim. Idemo, Rodolfo, rekao je Baudolino carskom upravitelju
prihoda, ionako je sve ovo farsa i to prije zavrimo to bolje.
Izbjeglice su krenule natrag i svi su bili tu, osim Oberta iz Fora koji nije prihvatio
sramotu tog ina podanike vjernosti, on koji je porazio Fridrika i umjesto sebe
opunomoio je Anselma Conzanija i Teobalda Guasca kao nuncii civitatis.
Prolazei ispred Baudolina nuncii nove Cesareje formalno su prisegnuli, govorei tako
uasnim latinskim da, ako bi kasnije rekli kako su prisegnuli opreno, nije bilo naina da
ih se opovrgne. Potom su dolazili ostali, izvodei lijene pokuaje pozdrava, a neki su
govorili: Zdravo Baudolino, kako je Baudolino, hejla Baudolino, tko ne umre ponovno se
vidi, tu smo, eh? Prolazei, Gagliaudo proguna kako to nije ozbiljna stvar, ali je iz
obzirnosti podigao eir i, budui da ga je podigao pred onim nesretnikom od svoga sina,
ovo ukazivanje poasti vrijedilo je vie nego da je Fridriku polizao noge.
Kad je sveanost zavrila, i Lombardijci i Teutonci su se odmah udaljili, kao da se
srame. Baudolino je meutim slijedio zemljake unutar zidina i uo kako neki govore:
Ma gledaj kako lijep grad!

~ 131 ~
 Knjigoteka

Ma zna da nalikuje na onaj tamo, kako se zvao, koji je bio prije?

Ma vidi ti koju tehniku imaju ti Alemani, za tili as su sagradili grad koji je prava
ljepota!
Gledaj tamo u dnu, ono izgleda kao moja kua, ponovno su napravili jednaku!
Momci, vikao je Baudolino, zahvalite se to ste se izvukli bez plaanja poreza na
stoku!
Ne umiljaj sebi previe, jer e onda povjerovati u to.
Bio je to lijep dan. Baudolino je odloio sva obiljeja svoje moi i otiao slaviti. Na trgu
ispred katedrale djevojke su plesale u krugu, a Boidi je poveo Baudolina u krmu i u
onom predvorju, ispunjenom mirisom enjaka, svi su ve poeli nainjati vino ravno iz
baava, jer toga dana tu vie nije trebalo biti ni gazda ni slugu, a posebno sluavki u
krmi koje je netko ve poveo gore, ali zna se, mukarac je lovac.
Krvi Isusa Krista, govorio je Gagliaudo, izlijevajui malo vina na rukav, kako bi
pokazao da ga tkanina ne upija i da ostaje zbijena kapljica s odsjajem rubina, znak da je
rije o dobru vinu. Sada emo ga nekoliko godina zvati Cesarea, barem na
pergamentima s peatom, apnuo je Boidi Baudolinu, ali zatim emo ga poeti zvati
kao prije i hou vidjeti tko e za to mariti.
Da, rekao je Baudolino, zatim ete ga ponovno zvati kao i prije, jer ga je tako zvao
onaj aneo od Colandrine, i sada kad je u Raju postoji opasnost da pogrijei aljui nam
svoje blagoslove.

Gospodine Niketas, osjeao sam se gotovo pomirenim sa svojim nesreama, jer sam
sinu kojega nikad nisam imao i eni koju sam imao premalo, barem dao grad kojeg vie
nitko nee tlaiti. Moda e, dodade Baudolino, nadahnut anisom, jednog dana
Aleksandrija postati novi Konstantinopol, trei Rim, sva u tornjevima i bazilikama,
divota svemira.
Neka bude volja Boja, poelje Niketas, podiui pehar.

~ 132 ~
 Knjigoteka

20.

Baudolino pronalazi Zosima

U travnju, u Costanzi, car i savez lombardijskih gradova potpisivali su konani

sporazum. U lipnju su pristigle zbrkane vijesti iz Bizanta.
Manuel je bio mrtav ve tri godine, a naslijedio ga je sin Aleksije, koji je bio malo vie
nego dijete. Loe odgojeno dijete, komentirao je Niketas, koje je svoje dane provodilo
nadajui se laganom daku, nemajui jo nikakva saznanja o radostima i bolima,
posveujui se lovu i jahanju, igrajui se u drutvu djece, dok su na dvoru razni prosci
namjeravali osvojiti njegovu majku basilisu, parfimirajui se kao ludi i obavijajui se
ogrlicama kako to ine ene, drugi posveujui se rasipanju javnog novca, svatko gonei
svoje vlastite elje i borei se jedan protiv drugoga - kao da je ravni potporni stup
izmaknut i sve skupa visi na suprotnu stranu.
Ispunilo se udo koje se pojavilo s Manuelovom smru, ree Niketas. Jedna je ena
rodila muko dijete loe uzglobljenih i kratkih udova i prevelike glave, a to je bio
predznak poliarhije, koja je majka anarhije.
Od naih sam uhoda odmah doznao da jedan roak, Andronik, u sjeni potajno kuje
planove. ree Baudolino.
Bio je sin jednoga brata Manuelova oca, pa dakle kao da je bio stric malome Aleksiju.
Sve do tada bio je u izgnanstvu, jer ga je Manuel smatrao nevjernim izdajnikom. Sada se
prijetvorno ponovno pribliio mladom Aleksiju, kao da se pokajao zbog svojih pogreaka
i htio mu ponuditi zatitu, a malo pomalo stjecao je sve vie moi. Kroz zavjeru i trovanje
nastavio je svoj uspon prema carskom prijestolju, sve dok nije, kada je ve bio star i
muen zaviu i mrnjom, graane Konstantinopola potaknuo na ustanak, uinivi da ga
proglase basileusom. Dok je uzimao blagoslovljenu hostiju, prisegnuo je da preuzima
vlast kako bi zatitio jo mladog neaka; odmah je zatim njegov zloduh, Stefan
Agiochristoforites, zadavio djeaka Aleksija strunom luka. Kada su mu donijeli le
jadnika, Andronik je naredio da ga bace na dno mora, odrezavi mu najprije glavu, koja
je zatim sakrivena na mjesto zvano Katabats. Nisam shvatio zato, budui da je rije o
jednom starom samostanu ve dugo vremena u ruevinama, izvan Konstantinovih
zidina.
Ja znam zato. Moje su me uhode izvijestile kako je s Agiochristoforitesom bio jedan
vrlo opsjednut redovnik, kojega je Andronik nakon Manuelove smrti htio uza se, kao
strunjaka za negromantiju. Vidi sluaja, zvao se Zosimo i bio na glasu kao onaj koji
priziva mrtve u ruevinama tog samostana, gdje je bio osnovao svoju podzemnu
kraljevsku palau... Dakle pronaao sam Zosima, ili sam barem znao gdje u ga upecati.
To se dogodilo u studenome 1184., kad je iznenada umrla Beatrice od Burgundije.
Drugi muk. Baudolino je dugo pio.
Shvatih tu smrt kao kaznu. Bilo je pravedno da, nakon druge, nestane i prva ena
moga ivota. Imao sam vie od etrdeset godina. Bio sam uo kako u Terdoni postoji ili je
postojala crkva i kad si u njoj krten poivi do etrdeset godina. Ve sam premaio
granicu doputenu udom ozdravljenima. Mogao sam mirno umrijeti. Nisam mogao
podnijeti pogled na Fridrika: Beatricina smrt ga je skrila, htio se pobrinuti za prvog
sina, koji je ve imao dvadeset godina ali je bio sve slabiji, i polagano je pripremao

~ 133 ~
 Knjigoteka

nasljedstvo u korist drugog sina, Henrika, okrunivi ga kraljem Italije. Stario je, jadni moj
otac, sad ve Sjedobradi... Vratio sam se jo nekoliko puta u Aleksandriju i otkrio
kako moji roeni roditelji postaju sve starijima. Sijedi, kutravi, slabani poput onih
bijelih lopti to ih vidi kako se u proljee okreu u poljima, pogureni kao grm po
vjetrovitom danu, provodili su dane oko ognjita, svaajui se zbog zdjele koja nije
na svom mjestu ili jajeta koje je jedno od njih dvoje ispustilo iz ruke. I prekoravali su me,
svaki put kad bih ih doao vidjeti, zato nikada ne dolazim. Odluih tada rasprodati svoj
ivot i otii u Bizant potraiti Zosima, ak i budem li se potom morao rastati, oslijepljen u
nekoj samici, od godina koje su mi jo preostale.

Otii u Konstantinopol moglo je biti opasno, zato to su se nekoliko godina ranije

stanovnici grada, a izazvao ih je upravo Andronik jo prije nego to je preuzeo vlast, bili
digli protiv Latina koji su tamo ivjeli, podosta ih pobili, opljakali sve njihove kue i
najvei broj njih prisilili da se sklone na Prinevske otoke. Sada se inilo kako se
Venecijanci, enovljani i Pizanci mogu ponovno kretati gradom, jer su ti ljudi bili prijeko
potrebni za blagostanje carstva, ali se kralj Sicilije Vilim II. pokrenuo protiv Bizanta, a za
grekule je latinski bio provansalski, alemanski, sicilijanski ili rimski i nije bilo neke
razlike. Stoga odluie isploviti iz Venecije i stii morskim putem, kao skupina
trgovaca koja dolazi (bila je to Abdulova zamisao) iz Taprobanesa. Malo je njih znalo
gdje je Taprobanes, moda nitko, niti su u Bizantu mogli imati pojma kojim se jezikom
tamo govori.
Tako je Baudolino bio odjeven kao perzijski dostojanstvenik, Rabin Solomon, kojeg bi
ionako i u Jeruzalemu izjednaili sa idovom, bio je lijenik druine, u lijepoj tamnoj
dugoj halji svoj posutoj zadijakim znacima, Poeta je imao izgled turskog trgovca u
kaftanu plavom kao nebo, Kyot bi mogao biti Libanonac, jedan od onih koji se loe
odijevaju, ali u depu imaju zlatne novie, Abdul je bio obrijao glavu kako ne bi
pokazivao svoju riu kosu i na kraju je nalikovao eunuhu visoka poloaja, a Borone je
prolazio kao njegov sluga.
to se tie jezika, odluili su medu sobom govoriti argonom lopova koji su nauili u
Parizu i koji su svi savreno govorili - to nam kazuje o odgovornosti koju su tih blaenih
dana imali spram uenja. Nerazumljiv i samim Parianima, za Bizantince je sasvim dobro
mogao proi kao jezik Taprobanesa.
Krenuvi iz Venecije poetkom ljeta, tijekom jednog pristajanja u kolovozu saznali su
da su Sicilijanci osvojili Thessaloniki i moda se ve roje uzdu sjeverne obale
Propontide; zato, uavi usred noi u onaj morski tjesnac, kapetan je radije napravio
dugaak krug prema suprotnoj obali, da bi se potom usmjerio prema Konstantinopolu,
kao da dolazi iz Kalcedonije. Kako bi ih utjeio zbog tog skretanja, obeao im je
kraljevsko iskrcavanje, jer - govorio je - Konstantinopol se morao tako otkriti, stiui
prema njemu s prvim zrakama sunca.
Kada su se Baudolino i njegovi uspeli na most, pred zoru, osjetili su razoaranje, zato
to se obala pojavila zastrta gustom maglutinom, ali ih je kapetan razuvjerio: gradu se
treba pribliiti tako, polagano, i ta e se zamraenost, koja se uostalom ve natapala
prvim svjetlom zore, malo po malo raspriti.
Nakon jo jednog sata plovidbe, kapetan je pokazao bijelu toku, a bio je to vrh
kupole, koji kao da je probijao tu gustu maglu... Ubrzo su se u toj bjelini uzdu obale
ocrtavali stupovi nekih palaa, a zatim obrisi i boje nekih kua, zvonika koji su se bojili
ruiasto, i jo nie dolje, zidine sa svojim tornjevima. Potom odjednom, evo velike sjene,
jo pokrivene mnotvom para koje su se uzdizale s vrha uzvisine i lutale zrakom, sve

~ 134 ~
 Knjigoteka

dok se nije poela isticati, vrlo skladna i blistava pod zrakama prvog sunca, kupola Svete
Sofije, kao da je udom iznikla ni iz ega.
Od tog trenutka nadalje bilo je to neprestano otkrivanje: drugi tornjevi i druge kupole
koji su se pojavljivali na nebu koje se malo pomalo raiavalo, trijumf zelenila prirode,
zlatnih stupova, bijelih peristila, ruiastih mramora i netaknuta slava carskog dvorca
Bucoleone, s njegovim empresima u viebojnom labirintu viseih vrtova. A zatim ue
Zlatnog roga, s velikim lancem koji je zaprijeavao ulaz i bijeli Galata toranj na desnoj
strani.

Budolino je pripovijedao ganut, a Niketas je sa sjetom ponavljao koliko je

Konstantinopol bio lijep, kad je bio lijep.
Ah, bio je to grad pun uzbuenja, ree Baudolino. im smo stigli, odmah smo dobili
predodbu o tome to se ovdje zbiva. Pristigli smo na Hipodrom dok su se pripremale
muke za jednog basileusovog neprijatelja...
Andronik kao da je poludio. Vai su Latini iz Sicilije unitavali ognjem i maem
Thessaloniku, Andronik je naredio neke fortifikacijske radove, a potom kao da vie nije
mario za opasnost. Odao se rasipnom ivotu, govorei kako se neprijatelja ne treba
bojati, stavljao je na muke one koji bi im mogli pomoi, udaljavao se iz grada u drutvu
razvratnica i sulonica, uvukao se meu velike doline i ume kako to rade ivotinje,
praen svojim zaljubljenicama kao kokot svojim kokoima, kao Dionizije bakanticama, i
samo mu je nedostajalo da odjene kou laneta i plat boje afrana. Posjeivao je samo
flautiste i hetere, razuzdan poput Sardanapala, pohotan kao polip, nije mogao podnositi
teinu svoje razuzdanosti i jeo je odvratnu ivotinju iz Nila, slinu krokodilu, za koju se
govorilo da pomae ejakulaciji... Ipak, ne bih elio da ga smatra zlim gospodarem.
Napravio je i mnogo dobrih stvari, ograniio namete, objavio proglase kako bi sprijeio
da se u lukama pospjeuju brodolomi brodova u tekoama ne bi li ih se opljakalo,
obnovio stari podzemni vodovod, dao popraviti crkvu Svetih etrdeset muenika...
Ukratko, bio je dobro eljade...
Ne tjeraj me da kaem ono to ne govorim. Basileus moe koristiti mo kako bi inio
dobro, ali da bi sauvao mo mora initi zlo. I ti si ivio pokraj mona ovjeka, i ti si
priznao da je znao biti plemenit i naprasit, okrutan i marljiv za ope dobro. Jedini nain
da ne grijei jest da se izolira na vrhu stupa, kao to su inili nekadanji sveti oci, ali
sada su ti stupovi ve postali ruevinama.
Neu s tobom raspravljati o nainu na koji se moralo upravljati ovim carstvom. Vae
je, ili je barem bilo. Nastavljam svoju pripovijest. Doli smo stanovati ovdje, kod ovih
enovljana, jer si sigurno ve naslutio kako su oni bili moje najpouzdanije uhode.
Upravo je Boiamondo jednog dana otkrio da e se te veeri basileus otputiti u staru
kriptu Katabatsa, kako bi pratio obred vraanja i magije. Ako se htjelo pronai Zosima,
bila je to dobra prilika.

Kad se spustila veer, uputie se prema Konstantinovim zidinama, gdje je postojala

neka vrsta malog paviljona, nedaleko Crkve Najsvetijih Apostola. Boiamodno je rekao
kako se odande stie ravno do kripte, bez prolaenja kroz crkvu samostana. Otvorio je
jedna vrata, natjerao ih da se spuste niz nekoliko skliskih stuba i zatekli su se u hodniku
natopljenom zadahom vlage.
Evo, rekao je Boiamondo, idite jo malo naprijed i u kripti ste.
Ti ne ide?
Ja ne idem tamo gdje se rade one stvari s mrtvima. Za raditi te stvari, vie volim da
budu ivi i da budu ene.

~ 135 ~
 Knjigoteka

Nastavie sami i prooe kroz jednu dvoranu niskih lukova, gdje su se primjeivali
trikliniji, raspremljeni kreveti, nekoliko kalea prevrnutih po podu, neoprani tanjuri s
ostatcima nekog banenja. Oigledno taj izjelica od Zosima nije tamo obavljao samo
svoje obrede s pokojnicima, nego i neto to ne bi bilo mrsko Boiamondu. Ali sav taj
orgijski instrumentarij kao da je na brzinu bio nagomilan u najmranije uglove, zato to
je te veeri Zosimo bio zakazao sastanak s basileusom, kako bi uinio da razgovara s
mrtvima, a ne s bludnicama, jer zna se, govorio je Baudolino, ljudi vjeruju u sve samo ako
im se govori o mrtvima.
S one strane sobe ve su se vidjela svjetla i doista uoe u krunu kriptu, osvijetljenu s
dva ve upaljena tronoca. Kripta je bila okruena stupovljem, a iza stupova su se
nazirali otvori nekoliko hodnika ili tunela, koji su vodili tko zna kamo.
U sredini kripte nalazio se umivaonik pun vode, s rubom koji kao da je oblikovao
lijeb, koji je iao kruno oko povrine tekuine, pun uljaste tvari. Na stupiu pokraj
umivaonika stajalo je neto neodreeno, prekriveno crvenom tkaninom. Iz raznih
prepriavanja koja je skupio, Baudolino je shvatio kako se Andronik, nakon to se
oslonio na trbuhozborce i astrologe i uzalud pokuavao jo u Bizantu pronai nekoga tko
bi znao, poput starih Grka, prorei budunost pomou leta ptica, ne pouzdavajui se u
one bijednike koji su se hvalili da znaju tumaiti snove, ve oslanjao na hidromante, to
jest na one koji su, poput Zosima, znali izvui predskazivanja uranjajui u vodu neto
to je pripadalo pokojniku.
Doli su prolazei iza oltara i okrenuvi se vidjee ikonostas kojim je dominirao Krist
Svemogui, koji je piljio u njih ozbiljnim i irom otvorenim oima.
Baudolino primijeti da e, ako su Boiamondove obavijesti bile tone, uskoro sigurno
netko stii i treba se sakriti. Odabrae jedan dio stupovlja gdje se nije odraavalo
nikakvo svjetlo s tronoaca i tu se rasporedie, u pravi as, jer su se ve uli koraci
nekoga tko je stizao.
S lijeve strane ikonostasa vidjee kako ulazi Zosimo, obavljen u dugu halju koja je
izgledala kao ona Rabina Solomona. Baudolina instinktivno pokrene ljutnja i inilo se
kao da e izai iz zaklona ne bi li pograbio tog izdajnika. Redovnik je smjerno iao ispred
ovjeka u raskonoj odjei, praenog drugim dvjema osobama. Iz dranja te dvojice,
punog potovanja, shvaalo se kako je onaj prvi basileus Andronik.
Vladar se iznenada zaustavi, dojmljen inscenacijom. Pred ikonostasom se pobono
prekrii, a zatim upita Zosima: Zato si me pozvao ovamo?
Moj gospodaru, odgovori Zosimo, pozvao sam te ovamo zato to se prava
hidromantija moe obaviti samo na posveenim mjestima, uspostavljanjem prave veze s
kraljevstvom pokojnih.
Nisam straljivac, ree basileus opet se kriajui, a ti, ne boji li se prizivanja
pokojnika?
Zosimo se obijesno nasmije: Gospodaru, mogao bih podii ove svoje ruke i spavai iz
deset tisua grobnih nia Konstantinopola bacili bi se posluno pred moje noge. Ali
nemam potrebu dozivati u ivot ta tijela. Raspolaem udesnim predmetom, kojeg u
upotrijebiti za uspostavljanje bre veze sa svijetom tmine.
Upali ugarak najednom od tronoaca i priblii ga lijebu ruba umivaonika. Ulje poe
gorjeti i kruna plamiaka, jurei okolo naokolo povrine vode, osvijetli je prelijevajuim
odsjajima.
Ne vidim jo nita, ree basileus naginjui se nad umivaonik. Upitaj tu svoju vodu
tko je taj koji se priprema preuzeti moje mjesto. Primjeujem komeanje u gradu i hou
znati koga moram unititi kako se ne bih morao bojati.

~ 136 ~
 Knjigoteka

Zosimo se priblii predmetu pokrivenom crvenom svilenom tkaninom, koji je stajao

na stupiu, skide teatralnim pokretom pokrov i prui basileusu neto gotovo okruglo, to
je drao u rukama. Nai prijatelji nisu mogli vidjeti o emu je rije, ali su opazili kako se
basileus drhtei povlai, kao da od sebe pokuava udaljiti nepodnoljivu viziju. Ne, ne,
ree, to ne! Zatraio si ga od mene za svoje obrede, ali nisam znao da e mi ga ponovno
pokazati!
Zosimo je podigao taj svoj trofej i pokazivao ga zamiljenom zboru kao pokaznicu,
okreui ga na sve strane te jazbine. Bila je to glava mrtva djeteta, jo netaknutih crta
lica, kao da je upravo otrgnuta od trupa, zatvorenih oiju, rairenih nosnica na tankom
nosiu, dviju malih jedva uzdignutih usnica koje su pokrivale besprijekoran red zubia.
Nepominost i zbunjujui privid ivota tog lica bili su jo dostojanstveniji zbog injenice
da se ono pojavljivalo u jednolikoj zlatnoj boji i gotovo je svjetlucalo na svjetlosti
plamiaka kojima ga je Zosimo sada pribliavao.
Trebalo je upotrijebiti glavu tvoga neaka Aleksija, upravo je govorio Zosimo
basileusu, kako bi se obred mogao izvriti. Aleksije je s tobom bio povezan krvnim
vezama i njegovim e se posredovanjem moi spojiti s kraljevstvom onih kojih vie
nema. Zatim polagano uroni u tekuinu tu malu uasnu stvar i pusti je da padne na dno
umivaonika, nad kojega se Andronik nagne, onoliko koliko mu je kruna plamenova
doputala da se priblii. Voda se zamutila, ree u jednom dahu. U Aleksiju je pronala
zemaljski element koji je oekivala i ispituje ga, proapta Zosimo. Priekajmo da se
ovaj oblak razrijedi.
Nai prijatelji nisu mogli vidjeti to se dogaa u vodi, ali shvatie kako je u odreenom
trenutku opet postala bistrom i pokazivala na dnu lice malog basileusa. Pakla mu,
ponovno dobiva nekadanje boje, mucao je Andronik, i itam znakove koji su mu se
pojavili naelu... Oh, udo... Jota, Zeta...
Nije bilo neophodno biti hidromant kako bi se shvatilo ono to se dogodilo. Zosimo je
bio uzeo glavu djeaka cara, urezao dva slova na elo, zatim ju je prekrio pozlaenom
tvari topivom u vodi. Sada, kad se ta umjetna patina rastopila, zlosretna je rtva
naruitelju svoga ubojstva upuivala poruku za koju je oigledno Zosimo, ili onaj koji ga
je nadahnuo, htio da stigne do njega.
Andronik je naime nastavio sricati: Jota, Zeta, IZ... IZ... Uspravio se, nekoliko si je
puta omotao dlake brade oko prstiju, izgledao je kao da mu vatra frca iz oiju, sagnuo je
glavu kao da razmilja, zatim ju je podigao kao vatreni konj koji se jedva suspree:
Izak! zaurlao je. Neprijatelj je Izak Komnen! to li to spletkari tamo dolje na Cipru?
Poslat u mu flotu i unitit u ga prije nego to se i pomakne, bijednik!
Jedan od dvojice pratitelja izae iz sjene i Baudolino primijeti kako ima lice onoga tko
je spreman ispriti vlastitu majku ako mu uzmanjka mesa na stolu. Gospodine, ree
ovaj, Cipar je predaleko i tvoja bi flota morala izai iz Propontide, prolazei onuda gdje
se ve rairila vojska kralja Sicilije. Ali kao to ti ne moe otii Izaku, tako ni on ne moe
doi k tebi. Ne bih mislio na Komnena, nego na Izaka Angela, koji je ovdje u gradu, a
ti zna koliko te ne voli.
Stefane, nasmije se s omalovaavanjem Andronik, i ti bi htio da budem u brizi zbog
Izaka Angela? Kako moe vjerovati da taj mlohavac, taj nemonik, taj nesposobnjakovi
i nevaljalac moe samo i pomisliti da mi prijeti? Zosimo, Zosimo, ree bijesan na
negromanta, ova voda i ova glava govore mi ili o nekome tko je previe daleko, ili o
nekom drugom koji je previe glup! emu ti slue oi ako ne zna itati iz ove posude
pune pialine? Zosimo je shvaao da e izgubiti oi, ali na njegovu sreu, umijea se onaj
Stefan koji je prije bio govorio. Iz oiglednog uivanja kojim je obeavao nova

~ 137 ~
 Knjigoteka

zloinstva, Baudolino shvati kako je to Stefan Agiochristoforites, Andronikova prokleta

dua, onaj koji je zadavio i obezglavio djeaka Aleksija.
Gospodaru, ne podcjenjuj uda. Upravo si vidio da su se na djeakovu licu pojavili
znaci kojih, kad je bio iv, zasigurno nije bilo. Izak Angel moda i jest mali plaljivac, ali
te mrzi. Drugi jo manji i plaljiviji od njega radili su o glavi velikih i odvanih ljudi kao
to si ti, ako je takvih uope bilo... Daj mi svoj pristanak i jo ove noi idem uhvatiti
Angela i svojim u mu rukama iupati oi, a zatim u ga objesiti na stup njegove palae.
Narodu emo rei da si primio poruku s neba. Bolje je odmah ukloniti nekoga tko ti jo
ne prijeti, nego ga ostaviti na ivotu kako bi ti jednog dana mogao zaprijetiti. Udarimo
prvi.
Pokuava me iskoristiti za zadovoljenje neke svoje mrnje, ree basileus, ali moe
biti da inei zlo radi i dobro. Ukloni mi Izaka. ao mi je samo... i pogleda Zosima tako
da je od toga zadrhtao kao prut, to, kad Izak bude mrtav, neemo nikada saznati je li mi
stvarno htio nauditi i je li mi ovaj redovnik rekao istinu. Ali mi je, na kraju krajeva,
pobudio pravednu sumnju, a kad o nekome loe misli gotovo uvijek bude u pravu.
Stefane, prisiljeni smo pokazati mu svoju zahvalnost. Ti se pobrini da mu da ono to e
zatraiti. Dade znak svojim pratiteljima i izae, ostavljajui Zosima da se polako oporavi
od uasa koji ga je skamenio pokraj njegova umivaonika.

Agiochristoforites je u stvari mrzio Izaka Angela i oigledno se bio dogovorio sa

Zosimom da sve uini kako bi ovaj pao u nemilost, ree Niketas. Ali sluei svojoj
mrnji nije uinio dobro svome gospodaru, jer sigurno ve zna da je pourio njegovu
propast.
Znam, ree Baudolino, ali zapravo mi te veeri nije bilo toliko vano shvatiti to se
dogodilo. Bilo mi je dovoljno znati kako sada imam Zosima u svojim rukama.

im su koraci kraljevskih posjetitelja utihnuli, Zosimo ispusti duboki uzdah.

Naposljetku, pokus je dobro zavrio. Protrljao je ruke, pokazujui osmijeh zadovoljstva,
izvukao je glavu djeaka iz vode i odloio je tamo gdje je prije stajala. Zatim se okrenuo
kako bi pogledao cijelu kriptu i histerino se poeo smijati, podiui ruke i viui: Imam
basileusa u aci! Sada se vie neu bojati ni mrtvih!
Upravo je to izrekao kad su nai prijatelji polako izali na svjetlo. Kad se netko bavi
vraanjem, na kraju mu se dogodi da se uvjeri kako, iako on ne vjeruje u vraga, vrag
sigurno povjeruje u njega. Vidjevi povorku nonih sablasti koje su ustajale kao da je
sudnji dan, takav nitkov kakav je bio, Zosimo se u tom trenu ponio s primjerenom
spontanou. I ne pokuavajui zatajiti svoje osjeaje, onesvijesti se i padne.
Prisebi se kada ga Poeta pokropi vodom za vraanje. Otvori oi i na pedalj od nosa
zatekne Baudolina, groznog za vidjeti, gore nego da je bio povratnik iz drugog svijeta. U
tom asu Zosimo shvati kako ga sigurno oekuju ne plamenovi nesigurnog pakla, nego
najsigurnija osveta njegove stare rtve.
Da pomognem svome gospodaru, pouri se rei, a i da uinim uslugu tebi, pustio
sam u opticaj tvoje pismo, bolje nego to bi to ti mogao uiniti... Baudolino ree:
Zosimo, nije iz pakosti, ali kad bih morao posluati ono na to me Gospodin potie,
trebao bih ti razbiti guzicu. Meutim, budui da bi to bio napor, kao to vidi obuzdaj em
se. I nadlanicom mu dade pljusku da mu se glava dvaput okrenula oko same sebe.
Ja sam basileusov ovjek, ako mi dotaknete samo jednu dlaku s brade kunem se da...
Poeta ga pograbi za kosu, priblii mu lice plamenovima koji su jo uvijek gorjeli oko
umivaonika i Zosimova se brada poe dimiti.

~ 138 ~
 Knjigoteka

Ludi ste, ree Zosimo pokuavajui se osloboditi stiska Abdula i Kyota, koji su ga u
meuvremenu pograbili savivi mu ruke na leima. Udarcem ake po vratu, Baudolino
ga gurne naglavce u umivaonik kako bi ugasio poar brade, prijeei mu da se podigne
sve dok se bijednik, ne vie zabrinut zbog vatre, nije poeo brinuti zbog vode, a to se
vie brinuo vie ju je gutao.
Iz mjehuria koji su isplivali, ree raspoloeno Baudolino vukui ga za kosu,
izvlaim pretkazivanje kako e ove noi umrijeti, ne isprene brade, nego isprenih
nogu.
Baudolino, jecao je Zosimo, izbacujui vodu, Baudolino, uvijek se moemo
dogovoriti... Pusti me kaljati, molim te, ne mogu pobjei, to ete uiniti, mnogi protiv
jednoga, zar nemate milosti? Sluaj Baudolino, znam da se ne eli osvetiti za onaj moj
trenutak slabosti, ti eli stii u zemlju onog tvog Patera Ivana, a ja sam ti rekao da imam
pravi zemljovid za stii tamo. Ako se na vatru u ognjitu baci praina ona se ugasi.
to hoe rei, razbojnie? Prestani s tim svojim mudrim izrekama!
To znai da ako me ubije, vie nikada nee vidjeti zemljovid. Igrajui se u vodi, ribe
se esto izdignu iznad nje i izau izvan granica svog prirodnog boravita. Ja te mogu
odvesti daleko. Napravimo pogodbu kao poteni ljudi. Ti me pusti, a ja te vodim tamo
gdje se nalazi zemljovid Kozmasa Indikopleustesa. Moj ivot za kraljevstvo Patera Ivana.
Ne ini li ti se dobrom trgovinom?
Vie bih te volio ubiti, ree Baudolino, ali treba mi iv kako bih dobio zemljovid.
A poslije?
Kasnije emo te drati dobro vezanog i umotanog u sag, sve dok ne naemo siguran
brod koji e nas odvesti daleko odavde i tek tada emo odmotati sag, jer ako te pustimo,
odmah e za nama poslati sve plaene ubojice grada.
A odmotat ete ga u vodu...
Prekini, jer mi nismo ubojice. Da sam te kasnije htio ubiti, ne bih te sada amarao.
Meutim gledaj, inim to zbog zadovoljstva, budui da ne kanim initi nita vie od toga.
I zatim mu mirno prilijepi pljusku i zatim jo jednu, naizmjence objema rukama, jednim
mu je udarcem okretao glavu nalijevo, drugim mu ju je okretao nadesno, dvaput punim
dlanom, dvaput stisnutim prstima, dvaput nadlanicom, dvaput sjeimice,
dvaput zatvorenom akom, sve dok Zosimo nije postao ljubiastim, a Baudolinu se
gotovo iaila zapea. Tada ree: Sada mene boli, i prestajem. Hajdemo vidjeti
zemljovid.
Kyot i Abdul su vukli Zosima ispod pazuha, jer se sam vie nije mogao drati na
nogama, i samo je drhtavim prstom mogao pokazati put, dok je mrmljao: Redovnik koji
je prezren i to podnosi, nalik je biljci koju svaki dan zalijevaju.
Baudolino je rekao Poeti: Zosimo me jednom nauio kako srdba vie od bilo koje
druge strasti uznemiruje i pomuuje duu, ali joj ponekad i pomae. Meutim, kada je
smireno koristimo protiv bezbonika i grenika da bismo ih spasili ili zbunili,
priskrbljujemo dui blagost, jer idemo ravno prema pravednom cilju. Rabin Solomon je
komentirao: Kako kae Talmud, postoje kazne koje ispiru sve pakosti ovjeka.

~ 139 ~
 Knjigoteka

21.

Baudolino i miline Bizanta

Samostan Katabats bio je u ruevinama i svi su ga sad ve smatrali nenaseljenim

mjestom, ali su na razini tla postojale jo neke elije i stara knjinica liena knjiga, koja je
postala nekom vrstom blagovaonice. Tu je Zosimo ivio s dva ili tri akolita i Bog zna
kakve su bile njihove sveenike navike. Kad su se Baudolino i njegovi ponovno pojavili
na povrini sa svojim zatvorenikom, akoliti su spavali i, kako je postalo jasno sljedeeg
jutra, bili su dovoljno zatupljeni svojim pijanevanjima da nisu predstavljali opasnost.
Odluili su da je bolje spavati u knjinici. Zosimo je imao nemirne snove dok je leao na
podu izmeu Kyota i Abdula, koji su ve postali njegovim anelima uvarima.
Ujutro su se svi postavili oko stola i Zosimo je bio pozvan da prijee na ono glavno.
Dakle, ree Zosimo, Kozmasov je zemljovid u palai Bucoleone, na mjestu koje ja
znam i kojemu samo ja mogu pristupiti. Otii emo tamo kasno veeras.
Zosimo, rekao je Baudolino, samo odugovlai stvar. U meuvremenu mi dobro
objasni to govori taj zemljovid.
To je bar jednostavno, zar ne? rekao je Zosimo uzevi jedan pergament i pisaljku.
Rekao sam ti kako svaki kranin koji slijedi pravu vjeru mora pristati na injenicu da je
cijeli svijet napravljen kao tabernakul o kojem govori Sveto pismo. Sada pratite ono to
vam govorim. Na donjem dijelu tabernakula nalazio se stol s dvanaest kruhova i
dvanaest voki, svaki za jedan mjesec u godini, sve uokolo stola bilo je podnoje koje
predstavlja Ocean, a oko podloge je bio pedalj irok okvir, koji je predstavljao zemlju s
one strane, gdje se na Istoku nalazio Raj zemaljski. Nebo je prikazano lukom, koji se
potpuno oslanjao na krajnje toke zemlje, a izmeu luka i osnove protezao se plat
nebeskog svoda, s one strane kojega stoji nebeski svijet, kojega emo tek jednog dana
vidjeti licem u lice. Naime, kako je rekao Izaija, Bog je Onaj koji sjedi iznad zemlje, iji su
stanovnici kao skakavci, Onaj koji je rairio nebo kao tanki veo i razvio ga poput atora.
A psalmist hvali Onoga koji protee nebo nalik atoru. Zatim je Mojsije ispod vela, na jug,
stavio kandelabar koji je osvjetljavao cijelo prostranstvo zemlje, a ispod njega sedam
svjetiljki, koje oznaavaju sedam dana tjedna i sve zvijezde neba.

~ 140 ~
 Knjigoteka

Ali ti mi objanjava kako je bio napravljen tabernakul, ree Baudolino, a ne kako je

napravljen cijeli svijet.
Ali cijeli je svijet napravljen kao tabernakul, pa dakle ako ti objasnim kakav je bio
tabernakul objanjavam ti kakav je svijet. Kako to da ne razumije tako jednostavnu
stvar? Gledaj... i skicira mu crte.
On je prikazivao oblik svijeta, jednak hramu, sa svojim savijenim lukom, iji gornji dio
naim oima ostaje sakriven platem nebeskog svoda. Ispod se rasprostire ekumena, ili
sva zemlja na kojoj obitavamo, koja meutim nije ravna, nego se naslanja na Ocean koji
je okruuje i penje se uz nezamjetnu i neprekidnu strminu prema krajnjem sjeveru i
prema zapadu, gdje se uzdie toliko visoka planina da njena prisutnost izmie naem
oku i njen se vrh mijea s oblacima. Sunce i mjesec, pokretani anelima - kojima se
duguju i kie, potresi i sve ostale atmosferske pojave - ispred planine prolaze ujutro s
istoka prema jugu i osvjetljavaju svijet, a naveer nanovo uzlaze na zapadu i nestaju iza
planine, dajui nam dojam zalaenja. Tako, dok se kod nas sputa no, s druge je strane
planine dan, ali taj dan nitko ne vidi, jer je planina s druge strane naputena i tamo nitko
nikada nije bio.
I s ovim bismo crteom mi trebali pronai zemlju Patera Ivana? upita Baudolino.
Zosimo, pazi, pogodba je tvoj ivot za dobar zemljovid, ali ako je zemljovid lo, pogodbe
se mijenjaju.
Mir. Mir. Budui da je nae umijee, prikazujui tabernakul takvim kakav jest,
nesposobno pokazati sve ono to ostaje pokriveno njegovim zidovima i planinom,
Kozmas je nacrtao jedan drugi zemljovid, koji zemlju prikazuje kao da je gledamo

~ 141 ~
 Knjigoteka

odozgo, letei po nebeskom svodu, ili moda onako kako je vide aneli. Taj zemljovid,
koji se uva u Bucoleoneu, pokazuje poloaj zemalja koje poznajemo, obuhvaenih
unutar okvira Oceana, a s one strane Oceana zemlje gdje su ljudi ivjeli prije potopa, ali
nakon Noe tamo vie nitko nije iao.
Jo jednom, Zosimo, ree Baudolino napravivi okrutno lice, ako ti misli da
govorei o stvarima koje nam nee pokazati...
Ali ja te stvari vidim kao da su ovdje pred mojim oima i ubrzo ete ih vidjeti i vi.
S tim ispijenim licem, koje je izgledalo jo ispaenije zbog podljeva i modrica koje su
ga inile vrijednim aljenja, oka obasjana stvarima koje je samo on primjeivao, Zosimo
je bio uvjerljiv ak i onome tko u njega nije imao povjerenja. Bila je to njegova snaga,
komentirao je Baudolino Niketasu, i na taj ga je nain povukao za nos prvi put, vukao ga
je sada i vui e ga jo nekoliko godina. Bio je tako uvjerljiv da je tovie htio razjasniti
kako se, s Kozmasovim tabernakulom, moe objasniti i pomrinu, ali Baudolina
pomrine nisu zanimale. Ono to ga je uvjerilo bilo je da s pravim zemljovidom moda
uistinu moe poi u potragu za Paterom. U redu, ree, priekajmo veer.
Zosimo uputi jednog od njegovih da donese povra i voa, a Poeti, koji je pitao nema li
to drugo, odgovori: Skromno jelo, umjereno jednoliko, brzo e redovnika odvesti u
luku njegove neranjivosti. Poeta mu ree neka ide doavola, a zatim, vidjevi kako
Zosimo jede s velikim uivanjem, krene pogledati ispod njegova povra i otkri kako su
njegovi pomonici sakrili, samo za njega, lijepe komade tuste janjetine. Ne rekavi ni
rijei zamijeni tanjure.
Spremili su se dan provesti u ekanju, kad jedan od akolita ue uznemirena izgleda i
izvijesti ih to se dogaa. Nou, odmah nakon obreda, Stefan Agiochristoforites se s
odredom vojnika uputio kui Izaka Angela, blizu samostana Pribleptos ili Slavne Djevice,
glasno je pozvao svoga neprijatelja naloivi mu da izae, tovie, vikao je svojima neka
probiju vrata, oni pograbe Izaka za bradu i prisile ga da izae glavom nadolje. Tada je
Izak, onako nesiguran i straljiv kakvim ga je narod proglasio, odluio pokuati ba sve:
u dvoritu je uzjahao konja i isukana maa, gotovo svuen, pomalo smijean u dvobojnoj
pelerini koja mu je jedva sezala do bedara, nenadano iziao iznenadivi neprijatelja.
Agiochristoforites nije na vrijeme izvukao svoje oruje pa mu je Izak, samo jednim
udarcem maa, raspolovio glavu na dvoje. Zatim se okrenuo razbojnicima toga sad ve
dvoglavog neprijatelja, jednome je odnio uho, a ostali su pobjegli prestraeni.
Ubiti ovjeka od careva povjerenja bila je ljuta rana koja je zahtijevala ljutu travu. Izak
se, dokazujui veliku intuiciju u tome kako treba opiti s narodom, pourio u Svetu
Sofiju, zatraivi ono utoite koje se po obiaju odobravalo ubojicama, i glasno je molio
oprost za vlastito nedjelo. Strgnuo je sa sebe ono malo odjee koju je imao, skupa s
dlakama brade, pokazivao je jo okrvavljeni ma i, dok je traio milost, davao je na
znanje kako je tim postupkom branio svoj ivot, sve ih podsjeajui na zlodjela ubijenog.
Ta mi se pria ne svia, rekao je Zosimo, ve uznemiren iznenadnom smru svog
nesretnog zatitnika. A jo su mu se manje mogle sviati vijesti koje su stizale kasnije, iz
sata u sat. Izaku su u Svetu Sofiju bile dole slavne linosti kao Ivan Duca, a Izak je i dalje
drao govor mnotvu naroda koje se iz sata u sat poveavalo; prema veeri veliki se broj
graana zabarikadirao s Izakom u hramu kako bi ga zatitio, a netko je upravo
poeo mrmljati kako treba svriti s tiraninom.
Po tome to je Izak, kako je potvrdila Zisomova negromantija, ve dugo vremena
pripremao svoj udar i po tome to se sretno okoristio krivim korakom svojih
neprijatelja, bilo je jasno da se Andronikovo prijestolje ve klima. A bilo je jednako tako
jasno kako bi, u toj situaciji, bilo ludo pokuati ui u kraljevsku palau, koja je svakog

~ 142 ~
 Knjigoteka

trena mogla postati javnom klaonicom. Svi se sloie kako treba priekati razvoj
dogaaja u Katabatsu.
Sljedeeg se jutra polovica graana ponovno izlila na ulice, glasno zahtijevajui da
Andronik bude zatvoren, a Izak izabran na carsko prijestolje. Narod je juriao na javne
zatvore oslobaajui mnoge nevine rtve tiranina i glasovitih obitelji koje su se odmah
pridruile pobuni. To je bilo vie nego pobuna, to je ve bio ustanak, revolucija,
preuzimanje vlasti. Graani su kruili ulicama naoruani, neki maem i oklopom, netko
mlatovima i tapovima. Neki od njih, meu kojima mnogi carski dostojanstvenici, koji su
prosudili kako je stigao trenutak da odaberu drugog autokrata, spustili su krunu
Konstantina Velikog, koja je visila iznad glavnog oltara hrama, i okrunili Izaka.
Izrojivi ratobornost iz hrama, gomila je opsjela carsku palau, Andronik je pokuao
oajniki otpor odapinjui strelice s visine najvieg tornja, onog zvanog Kentenarion, ali
morao je uzmaknuti pred sad ve goropadnom estinom svojih podanika. Govorilo se
kako si je strgnuo raspelo s vrata, skinuo grimiznu odjeu, stavio na glavu iljastu kapu
kako to obiavaju barbari, i popeo se, preko labirinata Bucoleonea na svoj brod,
povevi sa sobom svoju enu i prostitutku Marapticu, u koju je bio ludo zaljubljen. Izak je
slavodobitno uao u palau, gomila je prodrla u grad, juriala na kovnicu novca ili, kako
su je zvali, na Ispiraonicu zlata, ula u oruarnice i dala se na pljaku crkava
palae, trgajui ornamente s najsvetijih slika.
Zosimo je sada, pri svakoj glasini, sve vie drhtao, jer se ve prialo da ubijaju svakoga
im se utvrdi da je Andronikov pomaga. S druge strane, ni Baudolino i njegovi nisu
smatrali razumnim izloiti se upravo sada pogibelji na hodnicima Bucoleonea. Tako, ne
mogavi raditi nita drugo nego jesti i piti, nai prijatelji proveli su jo nekoliko dana u
Katabatsu.
Sve dok se nije saznalo kako se Izak iz Bucoleonea preselio u kraljevsku palau
Blacherne, na krajnjoj sjevernoj toki grada. To je moda inilo Bucoleone manje
zatienim (budui da tamo vie nije bilo niega za opljakati) i prilino pustim. Upravo
toga istoga dana Andronik je zarobljen na obali Ponto Eusina i odveden pred Izaka.
Dvorjani su ga udarali rukama i nogama, poupali mu bradu, iupali zube, obrijali glavu,
zatim su mu odsjekli desnu ruku i bacili ga u zatvor.
Kad je stigla vijest kako je u svim zakutcima grada zapoeo ples veselja i proslave,
Baudolino odlui da se u toj pomutnji mogu odvaiti prema Bucoleoneu. Zosimo
primijeti kako bi ga netko mogao prepoznati, a nai mu prijatelji rekoe neka se ne
zabrinjava. Oboruavi se svakim raspoloivim alatom, obrijae mu cijelu glavu i bradu,
dok je on plakao smatrajui se obeaenim to gubi ta obiljeja redovnikog
potovanja. Zapravo, elav kao jaje, Zosimo kao da je bio sasvim bez brade, previe
izboene gornje usne, uiju iljastih kao psee i, primjeivao je Baudolino, vie je
nalikovao Cichinisiu, slaboumniku koji je kruio ulicama Aleksandrije dovikujui
djevojkama odvratne stvari, nego prokletom asketi za kojega se do sada izdavao. Kako bi
popravili taj dojam vrijedan aljenja, prekrili su ga rumenilom i na kraju je izgledao kao
mladi homoseksualac, lica koje bi djeca u Lombardiji slijedila derui se i bacajui
trulo voe, ali je u Konstantinopolu to bila svakodnevna predstava i bilo je to, govorio je
Baudolino, kao kruiti Aleksandrijom odjeven poput prodavaa sirasa ili skute, kakogod
se zvalo.
Proli su gradom i vidjeli kako prolazi Andronik, u lancima i podignut na ugavu devu,
olinjao i vie od svoje jahae ivotinje, gotovo gol, s prljavim grumenom okrvavljenih
krpa na obogaljenom zapeu desne ruke i zgruanom krvi na omravjelim obrazima, jer
su mu upravo bili iskopali oko. Oko njega, najsiromaniji stanovnici grada kojima je tako
dugo bio gospodar i autokrat, kobasiari, koari i ljudske ruevine iz svake krme,

~ 143 ~
 Knjigoteka

skupljajui se kao rojevi muha u proljee oko konjske balege, udarali su ga po glavi
svojim batinama, u nosnice su mu gurali izmetine vola, na nos cijedili spuve namoene
volovskom pialinom, u noge su mu gurali ranjeve, a oni najumjereniji bacali su na
njega kamenje nazivajui ga razjarenim psom i sinom uspaljene kuje. S prozora bordela
jedna mu je bludnica na lea izvrnula lonac kipue vode, a zatim razjarenost gomile jo
poraste, skinue ga s deve i objesie za noge na dva stupia u blizini kipa vuice koja doji
Romula i Rema.
Andronik se ponio bolje od svojih krvnika, nije ispustio ni jauka. Ograniio se na
mrmljanje: Kyrie eleison, Kyrie eleison i pitao zato kidaju ve slomljeni lanac. Onako
objeen, bio je lien i ono malo odjee to je jo imao na sebi, jedan s maem mu je
naprosto odrezao genitalije, neki drugi mu u usta nasadi koplje nabivi ga sve do utrobe,
dok ga je trei nabijao od anusa navie. Bilo je tu i Latina, koji su imali savijene sablje i
kretali se kao da oko njega pleu, zadajui mu udarce sabljom koji su mu otkidali svo
meso i moda su bili jedini koji su imali pravo na osvetu, s obzirom na ono to je
nekoliko godina ranije Andronik bio uinio onima njihova soja. Na kraju je nesretnik
jo imao snage podii svoj desni batrljak do usta, kao da eli popiti svoje krvi kako bi
nadoknadio onu koju gubi na mlazove. Zatim umre.
Utekavi od te predstave, nai su pokuali stii do Bucoleonea, ali ve u njegovoj
blizini shvatie da mu je nemogue pristupiti. Ozlovoljen mnogim pljakama, Izak ga je
zatitio svojim straama i tko bi pokuavao prijei tu obranu bio bi na mjestu pogubljen.
Zosimo, ti svejedno proi, ree Baudolino. Jednostavno je, ui, uzmi zemljovid i
donesi nam ga.
A ako mi prereu vrat?
Ako ne ode, mi emo ti ga prerezati.
Moja bi rtva imala smisla kad bi zemljovid bio u palai. Ali, istini za volju, zemljovida
tamo nema.
Baudolino ga je pogledao kao da ne moe shvatiti toliku bezobratinu. Ah, riknuo je,
sada konano govori istinu? A zato si sve do sada nastavljao lagati?
Pokuavao sam dobiti na vremenu. Dobiti na vremenu nije grijeh. Za savrena
sveenika, grijeh je gubiti ga.
Ubit emo ga odmah, na ovome mjestu, ree tada Poeta. Pravi je trenutak, u ovom
pokolju nitko nee mariti za to. Odluimo tko e ga zadaviti i idemo.
Samo as, ree Zosimo. Gospodin nas ui kako se uzdrati od djela koje nam se ne
isplati. Lagao sam, istina je, ali iz dobra razloga.
Ali kojeg to dobra?! zaurla Baudolino ogoren.
Mojega, odgovori Zosimo. Imao sam svako pravo zatiti vlastiti ivot, budui da ste
mi ga htjeli oduzeti. Sveenik, kao i kerubini i serafini, mora biti sav prekriven oima, ili
(tako ja razumijem uzreicu o svetim pustinjacima) mora vjebati otroumnost i
lukavost prema neprijatelju.
Ali neprijatelj o kojem su govorili tvoji pustinjaci bio je vrag, a ne mi! zaurla
ponovno Baudolino.
Smicalice vragova su razliite: pojavljuju se u snu, stvaraju halucinacije, trude se
prevariti nas, pretvaraju se u anele svjetlosti i tede te kako bi te naveli na varljivu
sigurnost. to biste vi uinili na mome mjestu?
A to e sada napraviti, ti odvratni grekule, kako bi jo jednom spasio ivot?
Rei u vam istinu, kao to mi je obiaj. Kozmasov zemljovid sigurno postoji i ja sam
ga vidio ovim svojim oima. Ne znam gdje je sada, ali kunem se da ga nosim utisnutog u
glavi, ovdje... I lupao se po elu osloboenom njegove duge kose. Mogao bih ti od dana
do dana rei udaljenosti koje nas dijele od zemlje Patera Ivana. Oigledno je kako ja sada

~ 144 ~
 Knjigoteka

ne mogu ostati u ovome gradu, a ni vi vie nemate potrebe ostati ovdje, budui da ste
doli uhvatiti mene, i imate me, i pronai zemljovid, i nemate ga. Ako me ubijete, ne
ostaje vam nita. Ako me povedete sa sobom, kunem vam se na najsvetije apostole da u
biti va rob i svoje u dane posvetiti oznaavanju itinerara koji e vas odvesti ravno u
Paterovu zemlju. Poteujui mi ivot nemate to izgubiti, osim jednih usta vie za
nahraniti. Ubijajui me, izgubit ete sve. Uzmite ili ostavite.
Ovo je najbezobrazniji bezobraznik kojeg sam ikada susreo u svome ivotu, ree
Borone, a drugi se sloie. Zosimo je ekao u tiini, skruen. Rabin Solomon pokua rei:
Sveti, koji uvijek blagoslovljen neka bude... ali Baudolino ga ne pusti zavriti. Dosta s
poslovicama, jer ih ovaj prepredenjak govori i previe. Jest prepredenjak, ali on je u
pravu. Moramo ga voditi sa sobom. Inae e Fridrik vidjeti kako se vraamo praznih
ruku i pomisliti da smo njegovim novcem uivali u slastima Orijenta. Vratimo se barem s
jednim zarobljenikom. A ti se Zosimo zakuni, zakuni se da nee pokuati napraviti jo
jednu psinu...
Kunem se u svih dvanaest najsvetijih apostola, ree Zosimo.
Jedanaest, jedanaest, nesreo jedna, vikao mu je Baudolino grabei ga za halju, ako
kae dvanaest, unutra je i Juda!
No dobro, jedanaest.

~ 145 ~
 Knjigoteka

***

Tako, ree Niketas, to je bilo tvoje prvo putovanje u Bizant. Ne bih se iznenadio,
nakon onoga to si tamo vidio, da ono to se sada dogaa smatra proiavaj uim
pranjem.
Gledaj, gospodine Niketas, ree Baudolino, meni se proiavajua pranja, kako ti
kae, nikada nisu sviala. Aleksandrija je jo bijedno selo, ali kod nas, kada nam se onaj
koji zapovijeda ne svia, kaemo mu laku no i postavimo si drugog konzula. ak i
Fridrik, koji je ponekad znao biti naprasit, nije kopio svoje roake kada su mu
dosaivali, davao im je jedno vojvodstvo vie. No, nije stvar u tome. Ve sam bio na
krajnjim granicama kranstva, bilo bi mi dovoljno da sam produio na istok ili na jug i
pronaao bih Indije. Ali, ve smo potroili sav na novac i kako bih mogao ii na Istok,
morao sam se vratiti na Zapad. Ve sam imao etrdeset i tri godine, proganjao
sam Patera Ivana od kad sam imao sedamnaest, ili tako nekako, i jo sam jednom bio
prisiljen odgoditi svoje putovanje.

~ 146 ~
 Knjigoteka

22.

Baudolino gubi oca i nalazi Kale

enovljani su poslali Boiamonda s Teofilom da naprave prvi krug po gradu, kako bi

vidjeli je li situacija povoljna. Bila je, prilino, izvijestili su po povratku, jer se veina
hodoasnika nalazila po krmama, a izgledalo je da se ostatak ponovno sastao u Svetoj
Sofiji, kako bi pohlepnim oima gledali riznicu relikvija koja je tamo bila sakupljena.
To zasljepljuje oi! govorio je Boiamondo. Ali je dodao kako se hrpa opljakanoga
pretvorila u neasno viteko natjecanje. Neki su se pretvarali da bacaju svoj plijen,
stavljali su na gomilu neto sitnih ukrasnih predmeta, dok su u odjeu kriom trpali kost
nekog sveca. Ali, budui da nitko nije htio biti uhvaen s relikvijom na sebi, odmah izvan
hrama stvorila se kao mala trnica, s graanima koji su jo bili imuni i armenskim
trgovcima.
Tako, podrugljivo se smijao Boiamondo, Grci koji su spasili poneki bizantski solid
sakrivi ga u mar, izvlaili su ga van za potkoljenicu Svetog Baciccia, koja je moda
oduvijek bila u oblinjoj crkvi! Ali moda je zatim ponovno prodaju crkvi, jer Grci su
lukavi. Sve je to veliko potkradanje, a onda kau kako smo mi enovljani oni koji misle
samo na novce.
Ali, to to nose u crkvu? upitao je Niketas. Teofil je dao precizniji izvjetaj. Vidio je
sanduk koji je sadravao Kristov grimizni plat, komad tapa za ibanje, spuvu koja je
pruena Naem umiruem Gospodinu, trnovu krunu, korice u kojima je sauvan komad
posveenog kruha s Posljednje veere, onaj kojega je Krist bio ponudio Judi. Potom je
stigla kutijica s dlakama brade s Raspela, iupanih idovima nakon skidanja s kria, a
kutijicu su obavijale Gospodinove halje, koje su vojnici prokockali u podnoju kria. A
zatim i cijeli stup za ibanje.
Ja sam vidio kako donose komad Gospine haljine, rekao je Boiamondo.
Kakva kazna! alio se Niketas. Ako ste vidjeli samo jedan njen dio, to je znak da su
si je ve podijelili. Bila je cijela, u palai Blacherne. Prije mnogo vremena, neki Galbio i
Candido bili su otili na hodoae u Palestinu i u Cafarnau su saznali kako je Djeviin
pallion sauvan u kui jednog idova. Sprijateljili su se s njim, proveli su no kod njega,
potajno su uzeli mjere drvenog koveia u kojem je bila haljina, zatim su u Jeruzalemu
dali napraviti isti takav, vratili su se u Cafarnao, nou su zamijenili kovei i haljinu su
odnijeli u Konstantinopol, gdje je sagraena crkva apostola Petra i Marka kako bi je
sauvali.
Boiamondo je dodao kako se prialo da su ak dva kranska viteza otela, a nisu jo
predala, dvije glave Svetog Ivana Krstitelja, po jednu za svakoga i svi su se pitali koja je
ona prava. Niketas se nasmijeio s razumijevanjem: Znao sam da se ovdje u gradu
oboavaju dvije. Prvu je bio donio Teodozije Veliki i postavljena je u crkvi Predvoditelja.
Alije zatim Justinijan pronaao jednu drugu u Emesi. ini mi se daju je darovao
nekom samostanu, govorilo se kako se zatim vratila ovamo, ali nitko vie nije znao gdje
je.
Ali, kako je mogue zaboraviti na neku relikviju, kad toliko vrijedi? upitao je
Boiamondo.

~ 147 ~
 Knjigoteka

Pobonost naroda je prevrtljiva. Godinama se oduevljava nekim svetim ostatkom, a

zatim se uzbuuje pri dolasku nekog jo udesnijeg, pa prvi biva zaboravljen.
Ali koja je od dviju glava ona prava? upitao je Boiamondo.
Kada se govori o svetim stvarima, ne smiju se koristiti ljudska mjerila. Bilo koju od
dviju relikvija mi prui, uvjeravam te da bih, kad se sagnem poljubiti je, osjetio mistini
miris koji iz nje struji i znao bih da je rije o pravoj glavi.
U tom trenutku iz grada stie i Pevere. Dogaale su se izvanredne stvari. Kako bi
sprijeio da rulja vojnika opljaka ak i hrpu u Svetoj Sofiji, dud je zapovjedio prvo brzo
popisivanje sakupljenih stvari i ak su uzeli neke grke redovnike kako bi prepoznali
razne relikvije. I tu se otkrilo da se sada, nakon to se veinu hodoasnika prisililo da
vrate ono to su bili uzeli, u hramu nalaze ne samo dvije glave Krstitelja, jer to se ve
znalo, nego i dvije spuve za u i ocat i dvije trnove krune, da se o drugome i ne govori.
udo, smjekao se Pevere, gledajui Baudolina ispod oka, najdragocjenije meu
bizantskim relikvijama namnoile su se kao kruhovi i ribe. Neki od hodoasnika
vidjeli su taj dogaaj kao znak s neba u njihovu korist i vikali su kako bi, ako tih najrjeih
dobara ve sada ima takvo bogatstvo, dud morao dopustiti da svatko ponese kui ono
to je bio uzeo.
Ali to je udo u nau korist, ree Teofil, jer tako Latini vie nee znati koja je
relikvija prava i bit e prisiljeni sve ostaviti ovdje.
Nisam ba siguran u to, ree Baudolino. Svaki princ, ili markiz, ili vazal bit e
zadovoljan ako odnese kui sveti ostatak koji e privlaiti gomilu vjernika i donacije. Ako
se kasnije pronese glas kako na tisuu milja udaljenosti postoji slian, rei e da je laan.
Niketas se zamislio. Ne vjerujem u to udo. Gospodin ne brka nae pameti s
relikvijama svojih svetaca... Baudolino, proteklih mjeseci, nakon tvoga dolaska u grad,
nisi li moda skovao kakvu podvalu s relikvijama?
Gospodine Niketas! pokua rei Baudolino uvrijeena izgleda. Zatim prui ruke
naprijed kao da namee mir svome sugovorniku. Konano, ako u ti morati sve ispriati,
doi e trenutak kada u ti morati ispriati i jednu priu o relikvijama. Ali ispriat u ti je
kasnije. A osim toga, malo prije ti si sam rekao da se ne smiju koristiti ljudska mjerila
kada se govori o svetim stvarima. Ali sada je kasno i mislim da za jedan sat, po
mraku, moemo krenuti na put. Budimo spremni.
Niketas, koji je elio krenuti dobro okrijepljen, ve je odavno zapovjedio Teofilu da
pripremi monkythron, kojemu je trebalo vremena da se dobro skuha. Bio je to bronani
lonac pun govedine i svinjetine, ne sasvim ogoljenih kostiju i cvjetae iz Frigije, zasien
masnoom. Budui da nije preostalo mnogo vremena za produljenu veeru, logotet je
zanemario svoje dobre navike i vadio je iz lonca ne trima prstima, nego punim rukama.
Bilo je to kao da konzumira svoju posljednju ljubavnu no s gradom koji voli, djevicom,
prostitutkom i muenicom. Baudolino vie nije bio gladan i ograniio se na pijuckanje
smolastog vina, jer tko zna hoe li ga jo nai u Selimbriji.
Niketas ga upita ne spada li Zosimo u tu priu o relikvijama, a Baudolino ree kako
vie voli ii redom.
Nakon groznih stvari koje smo vidjeli ovdje u gradu, vratili smo se kopnenim putem,
jer nije bilo dovoljno novaca za putovanje brodom. Zbrka tih dana omoguila je Zosimu
da uz pomo jednog od svojih akolita koje je upravo naputao, tko zna odakle uzme
mazge. Zatim, tijekom putovanja, skupni lov u nekoj umi, gostoprimstvo nekog
samostana uz put i najzad smo stigli u Veneciju, a zatim na lombardijsku ravnicu...
I Zosimo nije nikada pokuao pobjei?
Nije mogao. Od toga trenutka, i nakon povratka, i uvijek na Fridrikovu dvoru, i na
putu prema Jeruzalemu koji smo obavili kasnije, due od etiri godine je ostao u lancima.

~ 148 ~
 Knjigoteka

Ili, kada je bio s nama imao je slobodnu nogu, ali kada bi ostao sam bivao bi privren
za svoj krevet, za kolac, za drvo, ovisno o tome gdje smo se nalazili, a ako smo ili
konjima, bio je tako vezan za uzde da bi konj podivljao ako bi pokuao sjahati. U strahu
da e uza sve to zaboraviti svoje obveze, svake veeri, prije nego to bi zaspao, prilijepio
bih mu pljusku. Ve je to znao i oekivao ju je prije spavanja kao majinski poljubac.

Prije svega, tijekom puta nai prijatelji nisu prestajali tjerati Zosima da rekonstruira
zemljovid, a ovaj je pokazivao dobru volju, prisjeajui se svakoga dana pojedinosti, tako
da je ve dospio napraviti izraun pravih udaljenosti.
Ovako otprilike, pokazivao je crtajui prstom po praini ceste, od Tziniste, zemlje
svile, do Perzije ima stotinu i pedeset dana pjeaenja, cijela Perzija osamdeset dana, od
perzijske granice do Seleucije trinaest dana, od Seleucije do Rima i zatim do zemlje Ibera
stotinu i pedeset dana. Za stii s jednog kraja svijeta na drugi, treba otprilike etiri
stotine dana hoda, ako prevaljuje trideset milja dnevno. Zemlja je, pak, dua nego ira - i
sjetit e se kako se u Egzodusu kae da stol u tabernakulu mora biti dugaak dva kubita
i irok jedan. Eto, dakle, kako se od sjevera do juga moe izraunati pedeset dana, od
sjevernih pokrajina do Konstantinopola, od Konstantinopola do Aleksandrije sljedeih
pedeset dana, od Aleksandrije do Egipta, preko Arapskog zaljeva, sedamdeset dana. Sve
u svemu, otprilike dvije stotine dana. Zato, ako krene iz Konstantinopola prema krajnjoj
Indiji, raunajui da ide popreno i da e se vrlo esto morati zaustaviti kako bi
pronaao put, i tko zna koliko se puta vraati natrag, rekao bih da do Patera Ivana stie
za godinu dana putovanja.
to se tie relikvija, Kyot je upitao Zosima je li uo govoriti o Kaleu. Sigurno, uo je o
njemu govoriti od Galata koji su ivjeli oko Konstantinopola, dakle od ljudi koji su po
tradiciji poznavali pripovijesti najstarijih sveenika s krajnjega sjevera. Kyot je upitao je
li uo govoriti o onome Fierefizu, koji je Kale bio odnio Pateru Ivanu, a Zosimo je rekao
kako je sigurno i o tome uo govoriti, ali je Baudolino i dalje bio sumnjiav. Pa to je
onda taj Kale? upitao ga je. Pehar, pehar u kojemu je Krist posvetio kruh i vino, i vi ste
to rekli. Kruh u peharu? Ne, vino, kruh je bio na tanjuru, plitici za hostiju, malom
posluavniku. Pa to je onda bio Kale, tanjur ili pehar? I jedno i drugo, pokuavao
je pregovarati Zosimo. Ako o tome dobro promisli, utjecao je na njega Poetin
zastraujui pogled, bilo je to koplje kojim je Longin probo prsni ko. Eto, da, inilo mu
se kako je bilo upravo to. Tada mu je Baudolino prilijepio udarac nadlanicom, iako
jo nije bilo vrijeme za spavanje, ali Zosimo se opravdavao: glasine su bile nesigurne, u
redu, ali injenica da su se irile i meu bizantskim Galatima bila je dokaz kako taj Kale
uistinu postoji. I sve tako, o Kaleu se znalo uvijek isto, to jest o njemu se znalo prilino
malo.
Naravno, govorio je Baudolino, kad bih Fridriku mogao donijeti Kale, umjesto
robijakog ostatka poput tebe...
Uvijek mu ga moe donijeti, nagovarao je Zosimo. Nai prikladnu posudu...
Aha, jer sad je ak i posuda. Tebe u staviti u tu posudu! Kao da sam ja krivotvoritelj
kao ti! Zosimo je slegnuo ramenima i gladio si obraz, pratei rast svoje brade, ali sada,
kada je nalikovao ribi maki, bio je runiji nego prije, kada je bio sav sjajan i gladak kao
lopta.
A zatim, umovao je Baudolino, ak i ako se zna da je posuda ili kale, kako ga
prepoznati kad ga se pronae?
Ah, budi miran to se toga tie, upleo se Kyot, oiju izgubljenih u svijetu svojih
legendi, vidjet e svjetlo, osjetit e miris...

~ 149 ~
 Knjigoteka

Nadajmo se, ree Baudolino. Rabin Solomon je odmahivao glavom: To mora biti
neto to ste vi pogani ukrali u jeruzalemskom Hramu kada ste ga opljakali i nas
rastjerali po svijetu.

Stigli su upravo na vrijeme na vjenanje Henrika, Fridrikova drugog sina i sad ve

okrunjenog kralja Rimljana, s Costanzom d'Altavilla. Car je sad sve svoje nade polagao u
tog mlaeg sina. Bilo mu je stalo i do prvoga, dapae, ak ga je bio imenovao vojvodom
od vapske, ali bilo je oigledno kako ga voli s tugom, kao to se to dogaa s neuspjelom
djecom. Baudolino ga vidje, blijedog, kaljavog, kako stalno trepe lijevim kapkom kao
da tjera muicu. ak se i tijekom tih kraljevskih sveanosti esto udaljavao i Baudolino
ga je vidio kako odlazi u prirodu, nervozno biem lupa po ikari, kao da umiruje neto
to ga izjeda iznutra.
Teko mu je na svijetu, rekao mu je jedne veeri Fridrik. Bjelobradi je sve vie stario
i kretao se kao da ima ukoen vrat. Nije se odricao lova, a im bi vidio rijeku bacao bi se u
nju, plivajui kao nekada. Ali Baudolino se bojao kako e ga prije ili kasnije udariti kap,
kad ga u hladnoj vodi uhvati gr, i rekao mu je neka bude oprezan.
Kako bi ga utjeio, ispriao mu je o uspjehu njihove ekspedicije, kako su zarobili tog
vjerolomnog redovnika, kako e uskoro imati zemljovid koji e ih odvesti u Paterovo
kraljevstvo, kako Kale nije bajka i kako e ga prije ili kasnije staviti u njegove ruke.
Fridrik je odobravao. Kale, ah, Kale, mrmljao je oiju izgubljenih tko zna gdje,
sigurno bih s njim mogao, mogao... Zatim bi mu pozornost skrenula neka vana poruka,
opet bi uzdahnuo i s naporom se spremao izvriti svoju dunost.
S vremena na vrijeme poveo bi Baudolina na stranu i priao mu koliko mu nedostaje
Beatrice. Kako bi ga utjeio, Baudolino je priao koliko mu nedostaje Colandrina. Eh,
znam, govorio je Fridrik, ti koji si volio Colandrinu, shvaa koliko sam ja mogao voljeti
Beatrice. Ali moda ne shvaa koliko je Beatrice uistinu bila ljupka. A Baudolinu se
ponovno otvarala rana starog grizoduja.

Ljeti se car vratio u Njemaku, ali ga Baudolino nije mogao pratiti. Doli su mu rei da
mu je umrla majka. Pourio se u Aleksandriju i dok je putovao razmiljao je o toj eni
koja ga je rodila i kojoj nikada nije uistinu pokazao njenost, osim one Badnje veeri
prije mnogo godina, kad je ovci pomagala da se okoti (crispolina, kako se govorilo,
prolo je ve vie od petnaest zima, Boe moj, moda osamnaest). Stigao je kad je majka
ve bila pokopana i naao Gagliauda, koji je bio napustio grad i povukao se u svoju staru
kuu u Frascheti.
Leao je, s drvenom zdjelicom punom vina pokraj sebe, bez snage, pokreui umorno
ruku kako bi s lica otjerao muhe. Baudolino, odmah mu je rekao, deset puta dnevno
ljutio sam se na tu jadnu enu, traei od neba da je oine gromom. A sada, kad mi ju je
nebo oinulo, ne znam vie to initi. Ovdje unutra vie nita ne nalazim, ona je stavljala
stvari na njihovo mjesto. Ne nalazim vie niti vile za sakupljanje kravlje balege, a u tali
ivotinje imaju vie balege nego sijena. Radi ega i to se tie toga, odluio sam umrijeti i
ja, jer je tako moda bolje.
Nisu vrijedili prosvjedi sina. Baudolino, ti zna da u naim krajevima imamo tvrdu
glavu i kad u nju neto utuvimo nema naina da nas se natjera da se predomislimo. Ja
nikako nisam besposliar kao ti, koji si jedan dan ovdje, jedan dan tamo, krasan je ivot
vas gospode! Sve ljudi koji samo misle kako ubiti druge, ali ako im jednog dana kau da
moraju umrijeti, useru se. Ja sam meutim ivio dobro, a da ni muhi nisam uinio naao,
uz enu koja je bila svetica, i sada kada sam odluio umrijeti, umrijet u. Pusti me otii
onako kako ja kaem i ja sam sasvim zadovoljan, jer to vie ostajem ovako, sve je gore.

~ 150 ~
 Knjigoteka

S vremena na vrijeme popio bi malo vina, zatim bi zaspao, potom bi ponovno otvorio
oi i pitao: Jesam li mrtav? Ne oe moj, odgovarao mu je Baudolino, sreom, jo si
uvijek iv. O jadan sam ovjek, govorio je on, jo jedan dan, ali sutra u umrijeti, budi
miran. Nipoto nije htio dotaknuti hranu.
Baudolino mu je gladio elo i tjerao muhe, a zatim, ne znajui kako utjeiti svoga oca
koji je umirao i elei mu pokazati kako njegov sin i nije takav magarac kako je on uvijek
vjerovao, priao mu je o svetom pothvatu na koji se spremao tko zna koliko vremena i
kako je htio stii do kraljevstva Patera Ivana. Da zna, govorio mu je, otii u otkriti
predivna mjesta. Ima jedno mjesto gdje raste nikad viena ptica, Feniks, koja ivi i leti
pet stotina godina. Kad proe pet stotina godina, sveenici pripreme oltar i po njemu
posipaju zaine i sumpor, zatim stie ptica koja se zapali i postaje pepelom. Sutradan se
u pepelu nalazi gusjenica, drugi dan ve oblikovana ptica, trei dan ta ptica odleti. Nije
vea od orla, na glavi ima krestu od perja kao paun, vrat zlaane boje, indigo plavi kljun,
krila boje grimiza, a rep iaran utom, zelenom i crvenom bojom. I tako Feniks nikada ne
umire.
Sve su to izmiljotine, rekao je Gagliaudo. Meni bi bilo dovoljno da uini da se
ponovno rodi Rosina, jadna ivotinja koju ste mi uguili svim onim itom koje se
pokvarilo, a ne Feliks.
Na povratku u ti donijeti poslasticu koja se nalazi na planinama Jobove zemlje.
Bijela je i vrlo slatka, potjee od rose koja s neba pada na travu, gdje se zgruava.
Proiava krv, tjera potitenost.
Proiava moja jaja. Dobra stvar za onaj grozni ljudski olo na dvoru, koji jede
barske ljuke i slatka tijesta.
eli li barem komad kruha?
Nemam vremena, moram umrijeti sutra ujutro.
Sljedeeg jutra, Baudolino mu je priao kako e caru pokloniti Kale, pehar iz kojeg je
pio Na Gospodin. Ah, da? A kakav je?
Sav od zlata, ukraen lazurnim kamenom.
Vidi da si glup? Na Gospodin je bio sin drvodjelje i bio je s pukim siromasima
gorima od sebe; cijeli je ivot nosio istu odjeu, to nam je govorio pop u crkvi, koja nije
imala avova kako se ne bi otetila prije nego to navri trideset i tri godine, a ti mi
dolazi rei kako se gostio s peharom od zlata i zalurnog kamena. Lijepo ti to meni
pria. Drage li milosti, da je imao zdjelu poput ove, koju mu je njegov otac izdubio u
korijenu, kao to sam ja napravio, stvar koja traje cijeli ivot i ne razbije se ni ekiem, pa
kad ve mislim o tome, daj mi jo malo te krvi Isusa Krista, jer to je jedino to mi pomae
da dobro umrem.
Svih mi vragova, govorio si je Baudolino. Ima pravo ovaj jadni starac. Kale je morao
biti zdjela poput ove. Jednostavna, skromna kao i Gospodin. Zbog toga je moda tamo, na
dohvat svima, a nitko je nikada nije prepoznao, jer su cijeloga ivota tra ili stvar koja
blista.
Ali Baudolino u tim trenucima nije mnogo mislio na Kale. Nije htio gledati svog oca
kako umire, ali je shvaao kako je pustiti ga da umre izvrenje njegove volje. Nakon
nekoliko dana, stari se Gagliaudo ve bio zgrio kao suhi kesten, teko je disao, odbijajui
sad ve i vino.
Oe moj, govorio mu je Baudolino, ako ba eli umrijeti, pomiri se s Gospodinom i
ui e u Raj, koji je kao palaa Patera Ivana. Gospodin Bog e sjediti na velikom
prijestolju na vrhu tornja, a iznad naslona prijestolja bit e dvije zlatne jabuke, a u svakoj
od njih dva velika tamnocrvena granata koji sjaje cijelu no. Rukohvati prijestolja bit e
iz smaragda. Sedam stuba kojima se penje do prijestolja bit e iz oniksa, kristala, jaspisa,

~ 151 ~
 Knjigoteka

ametista, sardoniksa, kornalina i krisolita. Svuda naokolo bit e stupovi iz istoga zlata. A
iznad prijestolja letjet e aneli pjevajui najljupkije pjesme...
A bit e i vragova koji e me otjerati udarcima nogama odostraga, jer na takvom
mjestu nekoga kao ja, koji smrdi na gnoj, ne ele naokolo. Ali uti...
Zatim je, iznenada, razrogaio oi pokuavajui se podii u sjedei poloaj, dok ga je
Baudolino podupirao. O Gospodine, evo sada stvarno umirem, jer vidim Raj. O kako je
lijep...
to vidi, oe moj? jecao je sada Baudolino.
Upravo je kao naa tala, ali sasvim oiena, a tu je i Rosina... A tu je i ona svetica od
tvoje majke, nesretnice jedna sad mi reci gdje si stavila vile za gnoj...
Gagliaudo je podrignuo, ispustio je zdjelu i razrogaenih oiju ostao piljiti u svoju
nebesku talu.
Baudolino mu je njeno preao rukom preko lica, jer je ono to je morao vidjeti sad
ve ionako vidio i zatvorenih oiju, i otiao je onima iz Aleksandrije rei to se dogodilo.
Graani su htjeli da velikome starcu budu prireene sveane pogrebne poasti, jer
upravo je on bio spasio grad, i odluili su iznad portala katedrale postaviti njegov kip.
Baudolino je jo jednom otiao u kuu svojih potraiti neku uspomenu, budui da je
odluio ne vraati se tamo nikada vie. Na podu je vidio oevu zdjelu i pokupio ju je kao
dragocjenu relikviju. Dobro ju je oprao, tako da ne smrdi po vinu jer, rekao si je, bude li
se jednog dana govorilo da je to Kale, nakon toliko vremena koliko je prolo od
Posljednje Veere, ne bi vie smjela mirisati ni po emu, osim moda po onim mirisima
koje bi svi, mislei kako je to Pravi Pehar, zasigurno osjetili. Omota zdjelu u svoj plat i
odnese je.

~ 152 ~
 Knjigoteka

23.

Baudolino u treem kriarskom pohodu

Kad se na Konstantinopoli spustio mrak, krenue na put. Bila je to zbijena povorka, ali
tih su se dana razne druine graana, koji su ostali bez kua, premjetale kao izgubljene
due s jednog kraja grada na drugi, kako bi potraile neki portik gdje bi provele no.
Baudolino je prestao nositi svoju odoru obiljeenu kriem jer bi, ako bi ga netko
zaustavio i upitao tko mu je gospodar, imao potekoa. Ispred njih su ili Pevere,
Boiamondo, Grillo i Taraburlo, koji su izgledali kao netko tko sluajno ide istim putem.
Na svakom su se uglu ogledavali naokolo i ispod odjee stezali tek naotrene noine.
Malo prije nego to su stigli do Svete Sofije, neki bezonik plavih oiju i dugih utih
brkova nasrnuo je na skupinu, uhvatio za ruku jednu od djevojaka, iako je izgledala
runa i koziava, pokuavajui je odvui sa sobom. Baudolino si je rekao kako je doao
trenutak da se krene u borbu, i enovljani s njim, ali Niketas je imao bolju zamisao. Vidio
je skupinu vitezova koji su dolazili ulicom i bacio se na koljena prema njima traei
pravdu i milost, pozivajui se na njihovu ast. Vjerojatno su to bili dudevi ljudi, koji su
divljaka udarali plosnatom stranom sablje kako bi ga otjerali, a djevojku su vratili njenoj
obitelji.
Nakon Hipodroma, enovljani odabrae sigurnije puteve: uske uliice u kojima su sve
kue bile spaljene ili su nosile oigledne znake vrlo detaljne pljake. Ako su jo i traili
neto za ukrasti, hodoasnici su bili negdje drugdje. Pred no su ve bili preli
Teodozijeve zidine. Tamo je ekao ostatak enovljana s mazgama. Oprostili su se od
svojih zatitnika, uz mnogo zagrljaja i elja, i uputili se poljskim putem, pod proljetnim
nebom, s gotovo punim mjesecom na obzorju. Lagani je vjetar dolazio s dalekog mora.
Tijekom dana svi su se bili odmorili i inilo se kako putovanje nije umorilo ni Niketasovu
enu. Ali je vrlo umoran bio on, dahtao je pri svakom odskoku svoje ivotinje i svakih je
pola sata od ostalih traio da ga puste da se malo zaustavi.
Previe si jeo, gospodine Niketas, govorio mu je Baudolino.
Zar bi jednom izbjeglici uskratio posljednje slasti njegove domovine koja umire?
odgovarao je Niketas. Zatim je traio stijenu ili deblo drveta na kojem bi se raskomotio:
Ali to je zbog udnje da saznam nastavak tvoje pustolovine. Sjedni ovdje Baudolino,
sluaj ovaj mir, osjeti dobre mirise polja. Odmorimo se malo, i priaj.
Budui da su zatim, u sljedea tri dana, putovali danju, a odmarali se nou, pod
otvorenim nebom, kako bi izbjegli mjesta nastanjena tko zna kime, pod zvijezdama, u
tiini koju je remetilo samo uketanje granica i iznenadni zvukovi nonih ivotinja,
Baudolino je nastavio svoju priu.

U to doba - a u godini smo 1187. - Saladin je zapoeo posljednji napad na kranski

Jeruzalem. Pobijedio je. Ponio se velikoduno, putajui da neozlijeeni izau svi oni koji
su mogli platiti porez i ograniio se na to da pred zidinama odrubi glave svim vitezovima
Templarima zato to, kako su svi pretpostavljali, iako velikoduan, nijedan vojskovoa
vrijedan toga imena nije mogao potedjeti odabranu etu neprijatelja i osvajaa, pa su
ak i Templari znali da bavei se tim zanatom, prihvaaju pravilo da nema zarobljenika.
Ipak, ma koliko se Saladin pokazao velikodunim, cijeli je kranski svijet bio potresen

~ 153 ~
 Knjigoteka

krajem tog prekomorskog franakog kraljevstva, koje je odolijevalo gotovo stotinu

godina. Papa se bio obratio svim vladarima Europe za treu ekspediciju kriara, da
ponovno oslobode taj Jeruzalem kojega su opet osvojili pogani.
Da se njegov car pridruio pothvatu, za Baudolina bi to bila prilika koju je oekivao.
Sii prema Palestini, znailo je spremati se na polazak prema istoku s nepobjedivom
vojskom. Jeruzalem e za tren oka biti ponovno zauzet, a kasnije je preostajalo
samo nastaviti prema Indijama. Ali tek je tom prilikom otkrio koliko se uistinu Fridrik
osjeao umornim i nesigurnim. Uspostavio je mir u Italiji, ali se sigurno bojao kako e,
udaljavajui se od nje, izgubiti steene prednosti. Ili ga je moda uznemirivala
pomisao na novu ekspediciju prema Palestini, sjeajui se svog zloina tijekom
prethodne ekspedicije, kada je tjeran bijesom razorio onaj bugarski samostan. Tko zna.
Oklijevao je. Pitao se koja je njegova dunost, a kada pone postavljati to pitanje
(govorio si je Baudolino), to je ve znak da nema dunosti koja te vue.

Imao sam etrdeset i pet godina, gospodine Niketas, i upravo sam proigravao ivotni
san, ili sam ivot, budui da je moj ivot bio izgraen oko toga sna. Hladnokrvno,
pouzdavajui se u svoju dobru zvijezdu, odluio sam svome pooimu dati nadu, nebeski
znak njegove misije. Nakon pada Jeruzalema, u nae kranske zemlje stizali su oni
spaeni iz te ruevine, i preko carskog dvora prolo je sedam vitezova iz Hrama koji su,
Bog zna kako, izmakli Saladinovoj osveti. Bili su u loem stanju, ali ti moda ne zna
kakvi su Templari: pijanice i razvratnici, i svoju bi sestru prodali ako im da da pipkaju
tvoju - ili jo bolje, pria se, tvoga malog brata. Ukratko, recimo da sam ih okrijepio, i svi
su me vidjeli kako s njima idem po krmama. Zbog toga mi nije bilo teko jednoga dana
rei Fridriku da su ti bezoni trgovci crkvenim stvarima u Jeruzalemu oteli Kale. I rekoh
mu da sam, budui da su Templari bili na izdisaju, dao sav novac koji sam imao i kupio
ga. Fridrik se, prirodno, isprva zaudio. Nije li Kale bio u rukama Patera Ivana, koji ga je
htio darovati upravo njemu? I nije li kanio ii potraiti Ivana, kako bi na dar primio tu
najsvetiju relikviju? Bilo je tako, oe moj, rekao sam mu, ali oigledno ga je neki nevjerni
ministar ukrao Ivanu i prodao ga nekoj skupini Templara koji su doli pljakati u te
krajeve, ne shvaajui gdje su. Ali nije bilo vano znati kako i kada. Sada se svetome i
rimskom caru ukazivala druga i izvanredna prilika: da on potrai Patera Ivana kako bi
mu vratio Kale. Ne koristei tu neusporedivu relikviju za stjecanje moi, nego za
ispunjavanje dunosti, iz toga bi izvukao Paterovu zahvalnost i vjenu slavu u cijelome
kranstvu. Izmeu prisvajanja Kalea i njegova vraanja, izmeu toga da od njega stvori
bogatstvo i njegova povrata tamo gdje je bio ukraden, izmeu imati ga i darovati ga,
izmeu posjedovati ga (kako su svi sanjali) i liiti ga se izvrivi uzvienu rtvu - bilo je
oigledno na kojoj je strani pravo pomazanje i tvoja slava kao jedinog i pravog rex et
sacerdos. Fridrik je postajao novi Josip iz Arimateje.
Lagao si svome ocu.
Radio sam to za njegovo dobro, za dobro carstva.
Nisi se upitao to bi se dogodilo da je Fridrik uistinu stigao do Patera, donio mu
Kale, a ovaj razrogaio oi pitajui se to je ta zdjela koju on nikada nije vidio? Fridrik
ne bi postao slavnim, nego komedijaem kranstva.
Gospodine Niketas, poznaje ljude bolje od mene. Zamisli: ti si Pater Ivan, veliki car
Zapada klekne pred tvoje noge i prui ti ovakvu relikviju, govorei ti kako je tvoja po
pravu, a ti se pone grohotom smijati, govorei kako nikada nisi vidio tu zdjelicu iz
krme? Ma hajde! Ne kaem da bi se Pater pretvarao kako ju je prepoznao. Kaem da bi
je, zaslijepljen slavom koja bi se nanj spustila priznavanjem njega kao uvara, odmah
prepoznao, vjerujui kako ju je uvijek posjedovao. I tako sam odnio Fridriku, kao

~ 154 ~
 Knjigoteka

najdragocjeniju stvar, zdjelu svoga oca Gagliauda i kunem ti se kako sam se u tom trenu
osjeao kao sveenik svetog obreda. Predavao sam svome duhovnom ocu dar i
uspomenu na svoga roenog oca, a moj je roeni otac bio u pravu: ta vrlo skromna stvar
s kojom je cijeli svoj ivot grenika bio povezan bila je, i stvarno i duhovno, pehar kojeg
je koristio siromani Krist, koji je odlazio u smrt za osloboenje svih grenika.
Zar sveenik, sluei misu, ne uzima najjeftiniji kruh i najjeftinije vino i od njih uini
meso i krv Naega Gospodina?
Ali ti nisi bio sveenik.
Stoga nisam ni rekao da je ta stvar bila Kristova krv, govorio sam samo da ju je
sadravala. Nisam prisvajao svetotajstvenu mo. Donosio sam svjedoanstvo.
Lano.
Ne. Ti si mi rekao da se, kad se vjeruje da je relikvija prava, iz nje osjea miris. Mi
samo vjerujemo da trebamo Boga, ali esto Bog treba nas. U tome sam trenutku mislio
kako mu treba pomoi. Ako ga je Na Gospodin bio koristio, taj je pehar ipak morao
postojati. Ako je bio izgubljen, bila je to krivnja nekog nesposobnog ovjeka. Ja sam
vraao Kale kranstvu. Bog me ne bi opovrgao. Dokaz tome je kako su ak i
moji prijatelji odmah u to povjerovali. Sveta je posuda bila tamo, pred njihovim oima,
sada u Fridrikovim rukama koji ju je dizao prema nebu kao da je u zanosu, a Borone je
kleknuo vidjevi prvi put predmet o kojemu je uvijek bulaznio, Kyot je odmah rekao
kako mu se ini da primjeuje jako svjetlo, Rabin Solomon je dopustio da - ak i ako Krist
nije bio pravi Mesija kojega je njegov narod oekivao - to utoite zacijelo iri miris
tamjana, Zosimo je raskolaio svoje vizionarske oi i nekoliko se puta prekriio naopako,
kako inite vi otpadnici, Abdul je drhtao kao iba i mrmljao kako posjedovati tu
svetu stvar vrijedi jednako kao da si osvojio sva kraljevstva s one strane mora - i
razumjelo se kako bije htio uruiti svojoj dalekoj princezi kao dokaz ljubavi. I meni
samom bile su vlane oi i pitao sam se kako to da je nebo htjelo da budem posrednik
tog udesnog dogaaja. to se tie Poete, grizao je nokte razljuen. Znao sam o emu
razmilja: da sam budala, kako je Fridrik star i nee znati izvui korist iz tog blaga i bilo
bi bolje da smo ga mi zadrati i odnijeli prema sjevernim zemljama, gdje bi nam poklonili
kraljevstvo. Nasuprot oiglednoj slabosti, car se vraao svojim matarijama o moi. Time
bijah gotovo utjeen, jer sam shvaao da, reagirajui tako, ve i on Kale smatra pravim.

Fridrik je pobono zatvorio pehar u sanduk i zavezao si klju oko vrata, a Baudolino
pomisli da je dobro uinio, jer u tom trenu stekne dojam kako bi ne samo Poeta, nego i
svi ostali njegovi prijatelji bili spremni ukrasti taj predmet, kako bi potom odjurili u
svoje vlastite pustolovine.
Kasnije, car je ustvrdio da sada stvarno treba krenuti. Osvajaka ekspedicija mora biti
paljivo pripremljena. Sljedee je godine Fridrik uputio Saladinu poslanike i potaknuo
susrete s glasnicima srpskog kneza Stevana Nemanje, bizantskog basileusa i seldukog
sultana od Iconije, kako bi pripremio put preko njihovih podruja.
Dok su kraljevi Engleske i Francuske odluili putovati morskim putem, Fridrik se u
svibnju 1189. pokrenuo kopnenim putem iz Regensburga, s petnaest tisua konjanika i
petnaest tisua titonoa, neki su govorili kako je na ravnicama Maarske izvrio smotru
ezdeset tisua konjanika i sto tisua pjeaka. Drugi bi zatim govorili o ni manje ni vie
nego est stotina tisua hodoasnika; moda su svi pretjerivali, ak ni Baudolino nije bio
u stanju rei koliko ih je uistinu bilo, moda je bilo ukupno dvadeset tisua ljudi, ali u
svakom sluaju bila je to velika vojska. Ako ih se nije ilo brojati jednog po
jednog, gledani iz daleka bili su uatoreno mnotvo za koje se znalo gdje zapoinje, ali ne
i gdje zavrava.

~ 155 ~
 Knjigoteka

Kako bi izbjegao pokolje i pljake prethodnih ekspedicija, car nije htio da ga slijedi
ono mnotvo razbatinjenih, koji su sto godina ranije prolili mnogo krvi u Jeruzalemu.
To je trebala biti dobro obavljena stvar i morali su je obaviti ljudi koji znaju kako se vodi
rat, a ne nesretnici koji kreu s izlikom osvajanja Raja i kui se vraaju s ostacima nekog
idova, kojem su putem prerezali vrat. Fridrik je pripustio samo one koji su se
mogli uzdravati dvije godine, a siromani su vojnici primili svaki po tri srebrne marke,
kako bi se tijekom putovanja prehranili. Mora li osloboditi Jeruzalem, mora potroiti
onoliko koliko je potrebno.
Mnogi su se Talijani pridruili pothvatu, bilo je tu Kremonjana s biskupom Sicardom,
Breanaca, Veronjana s kardinalom Adelardom, ak i neki Aleksandrijci, meu kojima
stari Baudolinovi prijatelji kao Boidi, Cuttica iz Quargnenta, Porcelli, Aleramo
Scaccabarozzi zvan Glupan, Colandrinin brat Colandrino, koji mu je dakle bio roak,
jedan od Trottijevih, pa zatim Pozzi, Ghilini, Lanzavecchia, Peri, Inviziati, Gambarini i
Cermelli, svi na svoj troak ili na troak grada.
Bje to raskoan polazak, du Dunava do Bea, a zatim se u Bratislavi, u lipnju, Fridrik
sastao s kraljem Maarske. Odande su uli u bugarsku umu. U srpnju su se sastali sa
srpskim knezom koji je poticao savez protiv Bizanta.

~ 156 ~
 Knjigoteka

***

Vjerujem kako je taj susret, ree Baudolino, zabrinuo vaeg basileusa Izaka. Bojao
se da vojska eli osvojiti Konstantinopol.
Nije pogrijeio.
Pogrijeio je za petnaest godina. Tada, Fridrik je stvarno htio stii u Jeruzalem.
Ali mi smo bili uznemireni.
Shvaam, golema strana vojska samo to nije prela preko vaeg podruja i vi ste bili
zabrinuti. Ali sigurno ste nam ivot uinili tekim. Stigli smo u Sofiju i nismo nali
obeanu opskrbu. Oko Filippopola su nas napale vae trupe, koje su se zatim povukle
poraene, kao to se tih mjeseci dogaalo u svakom okraju.
Zna li da sam u to doba bio namjesnik Filippopola? S dvora smo dobivali
proturjene vijesti. Jednom bi nam basileus zapovijedio da sagradimo zidine i iskopamo
opkop, kako bismo odoljeli vaem dolasku, a odmah im smo to napravili, stizala
je zapovijed da sve sruimo, kako vama ne bi posluilo kao sklonite.
Preprijeili ste planinske prijelaze naredivi da se srue stabla. Nasrtali ste na nae,
koji su sami ili u potragu za hranom.
Pljakali ste nae zemlje.
Zato to niste davali obeane zalihe. Vai su sa zidina grada u koarama sputali
namirnice, ali su u kruh umijeali vapno i druge otrovne tvari. Tijekom putovanja car je
bio primio pismo Sibille, bive kraljice Jeruzalema, koje ga je obavjetavalo kako je
Saladin, ne bi li zaustavio napredovanje krana, poslao caru Bizanta mjericu otrovana
ita i posudu tako otrovana vina, da je jedan Izakov rob, koji je bio obvezan pomirisati
ga, od toga odmah umro.
Izmiljotine.
Ali kada je Fridrik u Konstantinopol uputio svoje poslanike, s vaim basileusom nisu
nita postigli, a zatim ih je zatvorio.
No, kasnije su poslani natrag Fridriku.
Kada smo uli u Filippopol nali smo ga praznog, jer su se svi rasprili. Ni tebe nije
bilo tamo.
Bila mi je dunost izbjei zarobljivanje.
Sigurno. Ali nakon naeg ulaska u Filippopol, va je basileus promijenio ton. A tamo
smo susreli armensku zajednicu.
Armeni su vas osjeali kao brau. Oni su otpadnici kao i vi, ne oboavaju svete slike,
koriste beskvasni kruh.
Dobri su krani. Neki od njih odmah su govorili u ime svoga princa Leona, jamei
nam pomo i prolaz preko svoje zemlje. Ali da stvari ipak nisu tako jednostavne, shvatili
smo u Adrianapolu, kad je stiglo i poslanstvo seldukog sultana Kilidja Arslana iz
Iconije, koji se proglasio gospodarom Turaka i Sirijaca, ali i Armena. Tko je zapovijedao i
gdje?
Kilidj je pokuavao obuzdati Saladinovu nadmo i htio je osvojiti kransko
kraljevstvo Armenije, pa se nadao kako e mu Fridrikova vojska moi pomoi. Armeni su
raunali da Fridrik moe obuzdati Kilidjeve zahtjeve. Na se Izak, kojega je jo uvijek
pekao poraz koji je pretrpio od Selduka u Miriocefalu, nadao kako e se Fridrik sukobiti
s Kilidjem, ali ne bi mu bilo mrsko ni da je imao koji okraj s Armenima, koji su naem
carstvu zadavali ne ba male neugodnosti. Eto zato je, kada je saznao da i Selduci i
Armeni Fridriku jame prolazak preko svojih zemalja, shvatio kako ne smije zaustavljati
njegovo kretanje, nego ga potpomoi, doputajui mu da prijee Propontidu. Slao ga je
protiv naih neprijatelja i udaljavao od nas.

~ 157 ~
 Knjigoteka

Jadni moj otac. Ne znam je li posumnjao kako je bio oruje u rukama bandi unakrsnih
neprijatelja. Ili je to moda shvatio, ali se nadao kako ih sve moe poraziti. Ono to znam
jest da je Fridrik, kad je naslutio savez s jednim kranskim kraljevstvom, onim
armenskim, s one strane Bizanta, drhtao razmiljajui o svom krajnjem cilju. Prieljkivao
je (a s njim i ja) da e mu Armeni moi otvoriti put prema kraljevstvu Patera Ivana... U
svakom sluaju, onako je kako ti kae, nakon seldukih i armenskih izaslanstava va
nam je Izak dao brodove. I upravo sam u Gelibolu, u Kallioupolu, ugledao tebe, dok si
nam u ime svoga basileusa nudio brodove.
To nije bila laka odluka s nae strane, ree Niketas, basileus se izloio opasnosti
sukoba sa Saladinom. Morao mu je poslati glasnike kako bi mu objasnio razloge svoga
poputanja. Veliki gospodar, taj Saladin, odmah je shvatio i nije nas zamrzio. Ponavljam
to, od Turaka se nemamo ega bojati, na ste problem uvijek vi otpadnici.
Niketas i Baudolino si rekoe da im se ne isplati uzajamno se optuivati za krivnje i
razloge te sad ve prole zgode. Moda je Izak bio u pravu, svaki je kranski hodoasnik,
koji bi prolazio kroz Bizant, uvijek bio u iskuenju da se tu zaustavi, gdje je bilo mnogo
lijepih stvari za osvajanje i bez prevelikog izlaganja opasnostima pod zidinama
Jeruzalema. Ali Fridrik je zaista htio nastaviti dalje.

Stigoe u Gelibolu, pa iako to nije bio Konstantinopol, vojsku je oaralo ovo veselo
mjesto, s lukom punom galija i dromona, spremnih za ukrcavanje konja, konjanika i
zaliha. To nije bio posao od jednog dana i u meuvremenu su nai
prijatelji besposliarili. Jo od poetka putovanja, Baudolino je odluio upotrijebiti
Zosima za neto korisno i prisilio ga je da njegove prijatelje poduava grki: Na
mjestima na koja idemo, govorio je, latinski ne zna nitko, da i ne govorim o njemakom,
ili provansalskom, ili mojem jeziku. S grkim uvijek postoji neka nada da emo se
razumjeti. I tako, izmeu posjeta bordelu i itanja nekih tekstova otaca Istone crkve,
ekanje im nije teko padalo.
U luci je bila golema trnica i odvaili su se poi tamo, osvojeni njenim udaljenim
treperenjem i mirisom zaina. Zosimo, kojega su oslobodili da im bude vodiem (ali pod
budnom pratnjom Boronea koji ga ni na sekundu nije gubio iz vida) ih je upozorio: Vi,
latinski i alemanski barbari, ne znate pravila uglaenosti nas Rimljana. Morate znati da
na naim trnicama, u prvi mah, ne biste htjeti nita kupiti, jer previe trae, a platite li
odmah onoliko koliko od vas trae, nije da e vas smatrati blesanima, jer su ve znali da
to jeste, ali e se loe osjeati, jer radost trgovca je pogaanje. Dakle ponudite dva
novia kad od vas trae deset, spustit e na sedam, vi ponudite tri, a oni e spustiti na
pet, vi vrsto ostanite na tri, sve dok oni ne popuste plaui i zaklinjui se kako e
zavriti na prosjakom tapu s cijelom svojom obitelji. Tada ipak kupite, ali znajte da je
roba vrijedila jedan novi.
Pa zato onda moramo kupiti? upita Poeta.
Zato to i oni imaju pravo ivjeti, a tri novia za ono to vrijedi jedan, poteno je
trgovanje. Ali moram vam dati jo jedno upozorenje: ne samo trgovci, nego i lopovi
imaju pravo ivjeti, i budui da ne mogu krasti meusobno, pokuat e pokrasti
vas. Sprijeite li ih u tome, to je vae pravo, ali ako u tome uspiju, ne smijete se aliti.
Zato vam savjetujem da u torbi nosite malo novaca, samo onoliko koliko ste odluili
potroiti i nita vie.
Dobivi poduku od vodia tako upoznatog s mjesnim obiajima, nai se prijatelji
odvaie ui u bujicu ljudi koji su smrdili na enjak, kao i svi hodoasnici. Baudolino si
je kupio dva arapska bodea, lijepe izrade, koji se dre s obiju strana pasa i brzo se
izvlae prekrienim rukama. Abdul je pronaao malu okruglu prozirnu kutijicu, koja je

~ 158 ~
 Knjigoteka

sadravala uvojak kose (tko zna iji, ali bilo je jasno na koga misli). Solomon je
glasno pozvao druge kada je pronaao ator jednog Perzijanca koji je prodavao udesne
napitke. Prodava eliksira je pokazao jednu ampulu, koja je po njegovim rijeima
sadravala vrlo moan lijek, koji u malim dozama stimulira ivotni duh, ali ako se
sav ispije brzo vodi u smrt. Zatim je pokazao slinu ampulu, koja je sadravala
najmoniji od svih protuotrova, sposoban ponititi djelovanja bilo kojeg otrova.
Solomon, koji se bavio i lijenikim zanatom kao i svi idovi, kupio je protuotrov.
Pripadajui narodu koji je bio lukaviji od romara, uspije platiti samo jedan novi
umjesto deset zatraenih i muio se strahom da je platio barem dvostruko.
Kad su napustili ator ljekarnika, Kyot je pronaao raskoni al, a Borone je, nakon
dugog procjenjivanja svake robe, odmahnuo glavom mrmljajui kako su, za nekoga tko
prati cara koji ima Kale, sva blaga svijeta govno, a ona tamo to zasigurno jesu.
Ponovno su pronali Boidija iz Aleksandrije, koji je sad ve postao dijelom njihove
skupine. Zagledao se u jedan prsten, moda zlatni (prodava je plakao predavajui mu
ga, jer je bio od njegove majke), koji je u okovu sadravao udesno sredstvo, iji je samo
jedan gutljaj mogao vratiti u ivot ranjenika i u nekim sluajevima uskrsnuti mrtvaca.
Kupio ga je, govorio je, jer bude li pod zidinama Jeruzalema riskirao kou, bolje je
poduzeti koju mjeru opreza.
Zosimo se ushitio pred jednim peatom koji je nosio slovo Z, dakle njegov inicijal i koji
se prodavao sa ipkom peatnog voska. Slovo Z bilo je tako izlizano, da moda ne bi
ostavilo nikakva traga na peatnom vosku, ali to je bilo dokazom velike starosti
predmeta. Naravno, budui da je bio zatvorenik, nije imao novaca, ali Solomom je bio
dirnut i kupio je peat za njega.
U jednom su trenutku, gurani mnotvom, primijetili da su izgubili Poetu, ali su ga
pronali dok je pregovarao o cijeni maa, koji je po trgovcu potjecao jo od osvajanja
Jeruzalema. Meutim, kad je potraio svoju torbu, shvatio je kako je Zosimo imao pravo,
i da je svojim plavim oima zamiljenog alemana za sobom povlaio lopove kao muhe.
Baudolino je bio ganut i poklonio mu je taj ma.
Dan kasnije, u logoru se pojavio bogato odjeveni ovjek, pretjerano smjerna dranja,
praen dvojicom slugu i zatraio da vidi Zosima. Redovnik je malo s njim potajice
popriao, zatim je doao rei Baudolinu kako je rije o Makhitaru
Ardzrouniju, plemenitom armenskom dostojanstveniku, kojemu je princ Leon povjerio
tajnu poruku.

Ardzrouni? ree Niketas. Znam za njega. Dolazio je vie puta u Konstantinopol, jo

od Andronikova vremena. Razumijem zato se susreo s tvojim Zosimom, jer je bio na
glasu kao znalac magijskih vjetina. Jedan od mojih prijatelja iz Selimbrije, Bog zna
hoemo li ga tamo nai, ak je bio njegov gost u njegovu dvorcu u Dadjigu...
I mi, kao to u ti ispriati, i to na nau nesreu. injenica da je bio Zosimov prijatelj
bila je za mene prilino zlokoban znak, ali sam o tome obavijestio Fridrika, koji ga je htio
vidjeti. Taj je Ardzrouni bio prilino suzdrljiv oko svojih akreditiva. Poslao ga je i nije ga
poslao Leon, ili ako ga je poslao, nije to smio rei. Bio je ovdje kako bi carskoj vojsci bio
vodiem preko turskih podruja sve do Armenije. Ardzrouni se s carem izraavao na
prihvatljivom latinskom, ali kad je htio ostati neodreen, hinio je kako ne nalazi
prikladnu rije. Fridrik je govorio da je nepouzdan kao i svi Armenci, ali odgovarala mu
je osoba koja je poznavala te krajeve i odluio je pridruiti ga vojsci, ograniavajui se na
to da od mene zatrai da pripazim na njega. Moram rei kako se tijekom putovanja
ponaao besprijekorno, uvijek dajui obavijesti koje su se kasnije pokazale istinitima.

~ 159 ~
 Knjigoteka

24.

Baudolino u Ardzrounijevu dvorcu

U oujku 1190. vojska je ula u Aziju, stigla do Laodiceje i uputila se prema

podrujima seldukih Turaka. Stari sultan od Iconije prikazivao se Fridrikovim
saveznikom, ali njegovi su ga sinovi liili ugleda i napali kransku vojsku. Ili ne, i
Kilidj se moda predomislio, nije se nikada sigurno saznalo. Sukobi, okraji, prave bitke;
Fridrik je napredovao kao pobjednik, ali je njegova vojska bila desetkovana hladnoom,
glau i napadima Turkmena, koji bi stizali iznenada, udarali po krilima njegove vojske i
bjeali, budui da su dobro poznavali puteve i utoita.
S mukom se vukui po suncem obasjanim i pustim predjelima, vojnici su morali piti
svoj urin ili konjsku krv. Kada su stigli pred Iconiju, vojska hodoasnika bila je svedena
na ne vie od tisuu konjanika.
Pa ipak je to bila lijepa opsada i mladi Fridrik od vapske, iako bolestan, dobro se
borio i sam je osvojio grad.

O mladome Fridriku govori hladno.

Nije me volio. Nije imao povjerenje ni u koga, bio je ljubomoran na mlaega brata
koji mu je otimao carsku krunu, a zbog ljubavi koju mi je njegov otac ukazivao, sigurno je
bio ljubomoran na mene koji nisam bio njegove krvi. Moda je jo kao dijete bio
uznemiren nainom na koji sam gledao njegovu majku ili ona gledala mene. Bio je
ljubomoran na ugled koji sam bio stekao darujui njegovu ocu Kale i ta ga je pripovijest
uvijek inila sumnjiavim. Kad bi uo razgovor o ekspediciji prema Indijama, uo bih ga
mrmljati kako e se o tome ponovno razgovarati u pravom trenutku. Osjeao je da ga svi
liavaju vlasti. I zbog toga se u Iconiji ponaao hrabro, iako je toga dana imao groznicu.
Tek kad ga je otac pohvalio za taj lijepi pothvat i to pred svim svojim barunima, vidio
sam kako mu u oima blista svjetlost radosti. Jedini put u njegovu ivotu, vjerujem.
Otiao sam iskazati mu potovanje i bio sam stvarno sretan zbog njega, ali mi je zahvalio
rastreseno.
Slian si meni, Baudolino. I ja sam napisao i piem kronike o svom carstvu,
zadravajui se vie na malim zlobama, mrnjama i ljubomorama koje potresaju kako
obitelji monih tako velike i javne pothvate. I carevi su ljudska bia, a povijest je i pria o
njihovim slabostima. Ali nastavi.
Kad je jednom osvojio Iconiju, Fridrik je odmah poslao izaslanike Leonu od Armenije,
kako bi mu ovaj pomogao napredovati preko svojih podruja. Bio je to savez kojeg su oni
bili obeali. Pa ipak, Leon jo nije poslao nikoga da nas doeka. Moda ga je obuzeo strah
da e zavriti kao i sultan od Iconije. Tako smo ili dalje, ne znajui hoemo li dobiti
pomo, a Ardzrouni nas je vodio govorei kako e izaslanici njegova princa sigurno doi.
Jednog dana u lipnju, zaokrenuvi prema jugu, proavi Larandu, otputili smo se preko
planina Taurus i konano ugledali groblja s krievima. Bili smo u Ciliciji, u kranskoj
zemlji. Odmah nas je primio armenski gospodar Sibilije, a malo dalje, pokraj proklete
rijeke kojoj sam htio zaboraviti ak i ime, susreli smo izaslanstvo koje je dolazilo u
Leonovo ime. im su ga najavili, Ardzrouni upozori kako je bolje da se on ne pokazuje,
i nestane. Susreli smo dvojicu dostojanstvenika, Costantea i Baldovina de Camardeisa, ali

~ 160 ~
 Knjigoteka

nikada nisam vidio izaslanike nesigurnijih namjera. Jedan je najavljivao skoranji

dolazak Leona i Catholicosa Gregorija u velikom sjaju; drugi se izmotavao, dajui na
znanje kako armenski princ, iako vrlo voljan pomoi, nije mogao pokazati Saladinu kako
otvara put njegovim neprijateljima pa se stoga morao ponaati vrlo oprezno.

Kad je izaslanstvo otilo, ponovno se pojavio Ardzrouni, koji je bio poveo Zosima na
stranu, a ovaj se zatim uputio Baudolinu i s njim Fridriku.
Ardzrouni kae kako smatra, daleko od toga da eli izdati svoga gospodara, da bi za
Leona bila srea da se ti zaustavi ovdje.
U kom smislu, upita Fridrik, hoe li mi ponuditi vino i djevojke kako bih zaboravio
da moram ii u Jeruzalem?
Vino moda da, ali otrovano. Kae da se sjeti pisma kraljice Sibille, ree Zosimo.
Kako zna za to pismo?
Glasine putuju. Kad bi Leon zaustavio tvoje napredovanje, uinio bi Saladinu vrlo
poeljnu stvar i Saladin bi mu mogao pomoi ostvariti njegovu elju da postane
sultanom od Iconije, budui da su Kilidj i njegovi sinovi sramotno poraeni.
A zato se Ardzrouni toliko brine za moj ivot, sve do izdaje svoga gospodara?
Samo je Na Gospodin dao svoj ivot za ljubav ovjeanstva. Ljudsko potomstvo,
roeno u grijehu, slino je ivotinjskom potomstvu: ak i krava ti daje mlijeko samo ako
joj ti da sijeno. emu nas ui ova sveta izreka? Tome da Ardzrouni jednoga dana ne bi
odbio preuzeti Leonovo mjesto. Mnogi Armeni potuju Ardzrounija, a ne Leona. Stoga,
zasluivi si priznanje svetoga i rimskog cara, mogao bi se jednog dana pouzdati u
najmonijeg od prijatelja. Eto zato predlae da nastavimo sve do njegova dvorca Dadjig,
na obalama rijeke i tamo negdje ekamo tvoje ljude. U oekivanju da se shvati to Leon
uistinu jami, ti bi mogao stanovati kod njega, zatien od bilo kakve opasnosti.
Preporuuje da od sada nadalje bude nadasve oprezan s hranom i piem, koje bi ti
netko od njegovih zemljaka mogao ponuditi.
Do vraga, urlao je Fridrik, ve godinu dana nailazim na legla otrovnica jedno za
drugim! U usporedbi s ovima, moji su dobri njemaki prinevi bili aneli i - zna to u ti
rei? - ak i oni najnepouzdaniji Milanci koji su me toliko izmuili, ali su me barem
napadali na otvorenom polju, ne pokuavajui me probosti u grudi! to da se radi?
Sin Frdrik je savjetovao da prihvati poziv. Bolje je uvati se od samo jednog mogueg
neprijatelja, poznatog, nego od mnogih i nepoznatih. Tono je, oe moj, rekao je
Baudolino. Ti boravi u tom dvorcu, a ja u sa svojim prijateljima postaviti oko tebe
branu, tako da ti se nitko ne moe pribliiti, a da ne prijee preko naih tijela, danju i
nou. Svaku namirnicu koja ti bude namijenjena najprije emo mi kuati. Ne reci nita,
nisam muenik. Svi e znati kako emo mi piti i jesti prije tebe i nitko nee drati
mudrim otrovati jednoga od nas, jer bi se nakon toga tvoja srdba razbuktala na svakog
stanovnika ove tvrave. Tvojim ljudima treba odmora, Cilicia je nastanjena
kranskim pukom, sultan od Iconije nema vie snaga da prijee planine i ponovno te
napadne, Saladin je jo predaleko, a ova je pokrajina sazdana od vrhova i velikih
pukotina koji su odlina prirodna zatita i zemlja mi se ini prikladnom za jaanje
svaijih snaga.
Nakon jednog dana pjeaenja u smjeru Seleucije, krenue klancem koji je jedva
ostavljao prostora da se slijedi tok rijeke. Najednom se klanac otvarao i preputao rijeku
prostranom ravniarskom dijelu, da bi se zatim njen tok ubrzao i skrenuo, podajui se
drugom klancu. Nedaleko od obala uzdizao se, izbijajui iz ravnice kao gljiva, toranj
nepravilnih obrisa, koji je onako plavkast udarao u oi onih koji su stizali s istoka, dok je
sunce zalazilo iza njega, tako da se na prvi pogled nije moglo rei je li to djelo ovjeka ili

~ 161 ~
 Knjigoteka

prirode. Tek pribliavajui mu se, shvaalo se kako je to neka vrsta stjenovite gromade
na ijem se vrhu utemeljila utvrda, iz koje se oigledno moglo gospodariti i ravnicom i
vijencem okolnih planina.
Eto, ree tada Ardzrouni, ti, o gospodine, moe dati utaboriti svoju vojsku na
ravnici, a savjetujem ti da je rasporedi tamo dolje, u dolini rijeke, gdje ima mjesta za
atore, i vode za ljude i ivotinje. Moja utvrda nije velika i savjetujem ti da se u nju
uspne samo sa skupinom svojih provjerenih ljudi.
Fridrik ree svome sinu da se pobrine za atore i neka ostane s vojskom. Odlui
povesti sa sobom samo desetak ljudi, Baudolina i skupinu njegovih prijatelja. Sin se
pokuao usprotiviti, govorei kako eli ostati u blizini svoga oca, a ne na
milju udaljenosti. Jo je jednom gledao na Baudolina i na njegove s ne previe povjerenja,
ali je car bio nepokolebljiv. Spavat u u onoj utvrdi, ree. Ujutro u se okupati u rijeci,
a za to mi niste potrebni. Doi u vam plivajui poeljeti dobar dan. Sin nevoljko ree da
je njegova volja zakon.
Fridrik se odvoji od glavnine vojske sa svojih deset vojnika i Baudolinom, Poetom,
Kyotom, Boroneom, Abdulom, Solomonom i Boidijem, koji je na lancu vukao Zosima. Svi
su bili znatieljni kako e se uspeti u to utoite ali, zaokrenuvi oko gromade, konano
su otkrili kako se prema zapadu kosina ublaava, malo ali dovoljno da se tu mogao
iskopati i poploati terasasti puteljak, kojim nisu mogla prolaziti vie od dva
konja, bokom uz bok. Tkogod bi se htio popeti s neprijateljskim namjerama, morao bi
polagano prolaziti tim pristupom, tako da bi ak i samo dvojica strijelaca sa zupastih
krunita kule mogla unititi osvajae, dvojicu po dvojicu.
Na kraju uspona otvarao se portal koji je uvodio u dvorite. S vanjske strane tih vrata
puteljak se nastavljao, uza sam zid, i jo ui, strmo uz vrlet, sve do drugih manjih vrata
na sjevernoj strani, a zatim se zaustavljao nad prazninom.
Uoe u dvorite koje je uvodilo u pravi dvorac, zidova naikanih otvorima za
strijelce i samih zatienih zidinama koje su dvorite odvajale od provalije. Fridrik svoje
straare rasporedi na vanjske bedeme, kako bi s visoka nadzirali puteljak. Izgledalo je da
Ardzrouni nema svojih ljudi, osim nekolicine razbojnika koji su uvali razna vrata i
prolaze. Ovdje mi ne treba vojska, ree Ardzrouni smijeei se ponosno. Nije me
mogue napasti. A osim toga ovo nije, vidjet e sveti care, mjesto ratovanja, to
je utoite u kojem se bavim prouavanjem zraka, vatre, zemlje i vode. Doi, pokazat u
ti gdje se moe dostojno ukonaiti.
Uspee se velikim stubitem i na drugom zaokretu uoe u prostranu dvoranu oruja,
namjetenu s nekoliko klupa i zbrikom oruja po zidovima. Ardzrouni otvori jedna vrata
od vrstog drva okovana metalom i uvede Fridrika u raskono opremljenu sobu. Tu su se
nalazili krevet s baldahinom, komoda sa zlatnim peharima i svijenjacima, iznad koje je
stajao koveg iz tamna drva, krinja ili tabernakul, to je ve bilo, i veliko ognjite
pripravno za paljenje, s cjepanicama i komadima tvari sline ugljenu, ali prekrivenih
uljastom materijom koja je vjerojatno morala podravati plamen, a sve to dobro
rasporeeno na leitu od suhih granica i pokriveno bakrenim posuem s miriljivim
bobicama.
Ovo je najbolja soba kojom raspolaem, ree Ardzrouni, i ast mi je ponuditi je tebi.
Ne savjetujem ti da otvara ovaj prozor. Okrenut je istoku i ujutro te sunce moe
uznemiriti. Ovi obojeni prozori, divota od venecijanske umjetnosti, njeno e propustiti
njegovu svjetlost.
A moe li tko ui kroz taj prozor? upita Poeta.
Ardzrouni s mukom otvori prozor, koji je stvarno bio zatvoren raznim eljeznim
klinovima s vijkom. Gledaj, ree, vrlo je visoko. A s one strane dvorita su bedemi, gdje

~ 162 ~
 Knjigoteka

ve bdiju carevi ljudi. Uistinu su se vidjeli bedemi vanjskih zidina, prolaz po kojem su
povremeno prolazile strae i, od prozora na dohvat strijele udaljena, dva velika kruga ili
tanjura iz sjajnog metala, vrlo udubljena, nakalemljena na podlogu podignutu izmeu
zupastog krunita. Fridrik upita o emu je rije.
To su Arhimedova zrcala, ree Ardzrouni, kojima je taj uenjak iz antikih vremena
razarao rimske brodove koji su opsjedali Siracusu. Svako zrcalo hvata i odailje zrake
svjetlosti koje paralelno padaju na njegovu povrinu i zbog toga odraava stvari. Ali ako
zrcalo nije ravno ve je zakrivljeno u odgovarajuem obliku, kako nauava geometrija,
najvea meu znanostima, zrake se ne odraavaju paralelno nego se sve skupljaju u
tono odreenoj toki ispred zrcala, ovisno o njegovoj zakrivljenosti. Sad, ako zrcalo
namjesti tako da zrake sunca hvata u trenutku njegova najveeg sjaja i usmjeri ih da
sve zajedno udaraju u samo jednu udaljenu toku, takva koncentracija sunevih zraka
tono u toj toki dovodi do zapaljenja i ti moe upaliti drvo, oplatu broda, ratni stroj ili
ikaru oko tvojih neprijatelja. Zrcala su dva, jer je jedno zakrivljeno tako da udara
daleko, a drugo upaljuje izbliza. Tako ja s ove dvije vrlo jednostavne naprave, mogu
obraniti ovu svoju utvrdu bolje nego da imam tisuu strijelaca.
Fridrik ree kako bi ga Ardzrouni morao nauiti toj tajni, jer bi tada zidine Jeruzalema
pale lake od Jerihonskih, i to ne od zvuka trube nego od zraka sunca. Ardzrouni
odgovori kako je ovdje da slui caru. Zatim zatvori prozor i ree: Ovuda zrak ne prolazi,
ali ulazi kroz druge pukotine. Unato godinjem dobu, budui da su zidovi debeli moda
ti noas bude hladno. Savjetujem ti da se pokrije ovim koama koje vidi na krevetu,
radije nego da pali ognjite koje stvara neugodan dim. Ispriavam se zbog svoje
neotesanosti, ali Gospodin nam je podario i tijelo: evo sobice, iza ovih malih vrata, s ne
ba kraljevskim sjedalom, ali sve ono to e tvoje tijelo htjeti izluiti strmoglavit e se
u atrnju u podzemlju, bez zasmraivanja ove prostorije. Ulazi se samo kroz vrata kroz
koja smo upravo proli, a s one strane njih, nakon to e ih iznutra zakraunati
zasunom, bit e tvoji dvorjani koji e se morati priviknuti spavati na ovim klupama, ali
jamit e tvoj mir.
Na dimnjaku nad ognjitem primijetili su kruni visoki reljef. Bila je to glava Meduze,
obavijena kosom nalik zmijama, zatvorenih oiju i otvorenih mesnatih usta, koja su
pokazivala mranu duplju ije se dno nije vidjelo (Kao ona koju sam s tobom vidio u
cisterni, gospodine Niketas). Fridrik je postao radoznao i upitao to je to.
Ardzrouni je rekao da je to Dionizijevo uho: To je jedna od mojih arolija. U
Konstantinopolu jo ima starog kamenja te vrste, bilo je dovoljno samo bolje izdupsti
usta. Ima jedna soba, tamo ispod, gdje obino bude moj mali garnizon, ali dok ti,
gospodine care bude ovdje, bit e prazna. Sve ono to se tamo dolje govori izlazi iz ovih
usta, kao da je onaj koji govori iza ovog ukrasa. Tako, da hou, mogao bih sluati ono to
potajno razgovaraju moji ljudi.
Kad bih barem ja mogao znati to potajno razgovaraju moji roaci, ree Fridrik.
Ardzrouni, ti si dragocjen ovjek. Razgovarat emo ponovno i o ovome. Napravimo sada
nae planove za sutra. Ujutro se elim okupati u rijeci.
Lako moe stii do nje, na konju ili pjeke, ree Ardzrouni, a da ne prolazi
dvoritem kroz koje si uao. Naime, iza vrata dvorane oruja otvaraju se male stube koje
vode do drugog dvorita. Iz njega moe stii do glavnog puteljka.
Baudolino, ree Fridrik, daj pripremiti nekoliko konja u tom dvoritu, za ujutro.
Oe moj, ree Baudolino, vrlo dobro znam koliko voli prkositi najuzburkanijim
vodama. Ali sada si umoran od puta i svih iskuenja koja si pretrpio. Ne poznaje vode
ove rijeke, koje mi se ine punima vrtloga. Zato se eli izlagati opasnosti?

~ 163 ~
 Knjigoteka

Jer sam manje star nego to ti misli, sinko, i zato to bih, da nije prekasno, odmah
otiao na rijeku, toliko se osjeam prljavim od praine. Car ne smije zaudarati, osim na
ulje od svetih pomasti. Daj rasporediti konje.
Kako kazuje Ecclesiaste, ree bojaljivo Rabin Solomon, nikada nee plivati protiv
struje rijeke.
A tko je rekao da u plivati protiv, nasmije se Fridrik, slijedit uje.
Nikada se ne bi trebalo preesto prati, ree Ardzrouni, a i tada pod vodstvom
paljiva lijenika, ali ovdje si ti gospodar. No, jo je rano, a za mene bi bila nezasluena
ast provesti te kroz svoj dvorac.
Ponovno se spustie niz prostrano stubite, na donjem katu prooe kroz veliku
dvoranu namijenjenu veernjoj gozbi, ve osvijetljenu velikim svijenjacima. Zatim
prooe kroz salon pun klupica, na ijem je jednom dijelu bila isklesana velika prevrnuta
punica, spiralna struktura u obliku lijevka sa sredinjim otvorom. To je dvorana za
strau o kojoj sam ti govorio, ree, a ako tko govori pribliivi usta ovoj rupi, moe ga
se razumjeti u tvojoj sobi.
Volio bih uti kako to radi, rekao je Fridrik. Baudolino u ali ree kako e te noi
doi ovamo pozdraviti ga dok spava. Fridrik se nasmije i odgovori - ne, zato to se ove
noi eli mirno odmarati. Osim, dodao je, ako me mora obavijestiti da sultan od
Iconije upravo ulazi kroz dimnjak.
Ardzrouni ih provede kroz hodnik i uoe u dvoranu s velikim lukovima, koja je
blistala od sjaja i kadila kolutima pare. TU su bili kotlovi u kojima je kljuala rastaljena
materija, retorte, naprave za destilaciju i druge udne posude. Fridrik upita Ardzrounija
proizvodi li zlato. Ardzrouni se nasmijei, govorei kako su to izmiljotine alkemiara.
Ali znao je pozlaivati metale i proizvoditi eliksire koji, ako i nisu bili duga djelovanja,
barem su malo produavali ovaj vrlo kratki ivot koji nam je pao u dio. Fridrik ree kako
ga ne bi htio kuati: Bog je odredio duinu naega ivota i treba se pomiriti s njegovom
voljom. Taman da sutra umrem ili makar ivotario sve do sto godina. Sve je u rukama
Gospodina. Rabin Solomon je primijetio da su njegove rijei vrlo mudre i njih dvojica se
neko vrijeme zadrae na boanskim odlukama, a to je bilo prvi put da Baudolino
uje Fridrika govoriti o tim stvarima.
Dok su njih dvojica razgovarala, Baudolino krajikom oka vidje Zosima kako se kroz
vrataca uvlai u susjednu prostoriju i Ardzrounija koji je zabrinuto poao odmah za
njim. Bojei se da Zosimo poznaje neki hodnik koji bi mu omoguio bijeg, Baudolino je
slijedio tu dvojicu i zatekao se u maloj sobi u kojoj su se nalazile samo jedne nave, a na
navama je bilo sedam pozlaenih glava. Sve su predstavljale isto bradato lice i svaka je
bila na postolju. Bilo je oigledno da su to relikvijari, ve i zato to se vidjelo da se glava
moe otvoriti poput korica, ali su rubovi poklopca, na kojem se ocrtavalo lice, na
stranjoj strani bili uvreni peatom iz tamnog peatnog voska.
to trai? upitao je Ardzrouni Zosima, ne primijetivi jo Baudolina.
Zosimo odgovori: uo sam govorkanja kako proizvodi relikvije i da tome slue tvoja
avolstva za pozlaivanje metala. To su glave Krstitelja, zar ne? Viao sam i druge, i sada
zasigurno znam odakle dolaze.
Baudolino blago kaljucne, Ardzrouni se iznenada okrene i stavi ruku na usta, a oi su
mu kolutale od straha: Molim te, Baudolino, nemoj nita rei caru, jer e me dati
objesiti, ree tihim glasom. Dakle jest, to su relikvijari s pravom glavom svetog Ivana
Krstitelja. Svaki od njih sadri lubanju, suenu na dimu kako bi se smanjila i izgledala
jako stara. ivim u ovoj zemlji bez prirodnih izvora, bez polja koja bi se sijala i bez
stoke, i moja su bogatstva ograniena. Istina je, izraujem relikvije i vrlo su traene i u
Aziji i u Europi. Dovoljno je prodati dvije od ovih glava na velikoj udaljenosti jednu od

~ 164 ~
 Knjigoteka

druge, kao na primjer jednu u Antiohiji, a drugu u Italiji, i nitko nee primijetiti da ih ima
dvije. Smijeio se masnom poniznou, kao da trai razumijevanje za grijeh, sve u
svemu, oprostiv.
Nikad nisam posumnjao da si krepostan ovjek, Ardzrouni, ree Baudolino smijui
se. Zadri svoje glave, ali izaimo odmah, inae e drugi posumnjati, a i car. Izioe,
dok je Fridrik zavravao razmjenu svojih vjerskih razmiljanja sa Solomonom.
Car upita kakve jo izvanredne stvari njihov domain ima za pokazati, a Ardzrouni, u
elji da ih izvede iz te dvorane, odvede ih u hodnik. Odande stigoe pred jedna zatvorena
dvokrilna vrata uz koja je stajao rtvenik, jedan od onih kakve su pogani koristili za
svoje rtve i ijih je mnogo ostataka Baudolino vidio u Konstantinopolu. Na oltaru su bili
svenjevi prua i granice. Ardzrouni na njih nali gustu i tamnu tekuinu, uze jednu
od baklji koje su osvjetljavale hodnik i zapali hrpicu. rtvenik odmah usplamtje i za
nekoliko minuta zau se blago potmulo kljuanje i sporo kripanje, dok je Ardzrouni,
podignutih ruku, izgovarao formule na barbarskom jeziku, s vremena na
vrijeme pogledavajui svoje goste, kao da im daje na znanje kako je olienje hijerofanta
ili negromanta. Konano, na zaprepatenje svih, dva se krila otvorie, a da ih nitko nije
dotaknuo.
Divote hidraulikog umijea, nasmijei se ponosno Ardzrouni, koje sam razvijao
slijedei mudre mehaniare iz Aleksandrije, od prije mnogo stoljea. Jednostavno je:
ispod rtvenika nalazi se metalna posuda s vodom koju zagrijava vatra na oltaru.
Pretvara se u paru i preko sifona, koji nije nita drugo nego savijena cijev koja slui za
prelijevanje vode s jednog mjesta na drugo, ta para ispunjava vjedro, tu se hladi i
ponovno pretvara u vodu; zbog teine vode vjedro pada prema dolje; sputajui se,
vjedro preko malog kolotura na koji je objeeno pokree dva drvena cilindra, koji
izravno djeluju na osovinu vrata. I vrata se otvaraju. Jednostavno, zar ne?
Jednostavno? ree Fridrik. Zapanjujue! Ali jesu li stvarno Grci poznavali te
izvanredne stvari?
Ove i jo druge, a poznavali su ih i egipatski sveenici koji su ovu vjetinu koristili
kako bi glasom zapovijedali otvaranje vrata jednog hrama, a vjernici su vikali od uda,
ree Ardzrouni. Zatim pozva cara da prijee prag. Uoe u dvoranu u ijem se sreditu
uzdizala jo jedna izvanredna sprava. Bila je to konata kugla, uvrena na krunu
povrinu neim to je nalikovalo dvjema drkama savijenima pod pravim kutom,
a povrina je tvorila neku vrstu metalnog umivaonika, ispod kojeg je stajala druga hrpa
drva. Iz kugle su prema gore i prema dolje izlazile dvije cjevice, koje su zavravale s dva
kljunia okrenuta u suprotnim pravcima. Kad bi se bolje promotrilo, vidjelo bi se kako
su u obliku cijevi i dvije drke koje kuglu uvruju na krunu ravninu, koje su se na
donjoj strani ukljuivale u umivaonik, a s gornje strane prodirale u kuglu.
Umivaonik je pun vode. Sada emo zagrijati tu vodu, ree Ardzrouni i ponovno
potpali veliku vatru. Moralo se priekati nekoliko minuta da bi voda poela kljuati,
zatim se zau zviduk, najprije lagan, zatim jai i kugla se poe okretati oko
svojih podupiraa, dok su iz kljunia izlazili mlazevi pare. Kugla se kratko okretala,
zatim je njena estina vrtnje nagovijestila da e se smanjiti i Ardzrouni se pouri
zatvoriti cjevice nekom vrstom vlane gline. Ree: I ovdje je princip jednostavan. Voda
koja kljua u umivaoniku pretvara se u paru. Para se penje u kuglu kojoj, budui da
snano izlazi iz razliitih smjerova, namee kruno gibanje.
A kakvo bi to udo trebala izigravati? upita Baudolino.
Nita ne izigrava, ali dokazuje veliku istinu, to jest daje rukom dotaknuti postojanje
praznine.

~ 165 ~
 Knjigoteka

Zamislimo samo Boronea. Kad je uo govoriti o praznini odmah je posumnjao i upitao

kako to ova hidraulika igraka dokazuje da praznina postoji. Jednostavno, rekao mu je
Ardzrouni, voda iz umivaonika se pretvara u paru i zauzima kuglu, para izlazi iz kugle
uzrokujui njeno okretanje; kad kugla pokae da e se zaustaviti, znak je da unutra vie
nema pare, kljunii se zatvaraju. I to tada ostane u umivaoniku i kugli? Nita, to jest
praznina.
Ba bih to htio vidjeti, ree Borone.
Kako bi to vidio, morao bi otvoriti kuglu, a tada bi odmah uao zrak. No, postoji jedno
mjesto na kojem bi mogao stajati i osjetiti prisustvo praznine. Ali u to bi se uvjerio samo
nakratko, jer nemajui zraka, umro bi od guenja.
Gdje je to mjesto?
To je soba iznad nas. A sada u ti pokazati kako bih mogao napraviti prazninu u toj
sobi. Podie lu i pokae drugu napravu, koja je do sada bila u polusjeni. Bila je mnogo
sloenija od prethodne dvije, jer je, da tako kaem, imala razotkrivenu vlastitu utrobu.
Tu se nalazio ogroman cilindar iz alabastera, koji je u vlastitoj unutranjosti pokazivao
tamnu sjenu drugog cilindrinog tijela, koje ga je dopola zauzimalo, a polovicom iz njega
izlazilo, na gornjem dijelu zakovano na neku vrstu goleme drke u obliku poluge, koju su
mogle pokrenuti dvije ovjeje ruke. Ardzrouni je pokretao tu polugu i moglo se vidjeti
kako se unutarnji cilindar najprije podie, a potom sputa dok sasvim nije ispunio onaj
vanjski. Na gornjoj strani alabasternog cilindra nalazila se velika cijev, napravljena iz
komada ivotinjskih mjehura, paljivo meusobno zaivenih. Na kraju je tu
cijev progutao strop. Na donjoj strani, u osnovi cilindra, otvarala se jedna rupa.
Dakle, objanjavao je Ardzrouni, ovdje nemamo vodu nego samo zrak. Kada se
unutarnji cilindar spusti, sabije zrak u alabasternom cilindru i izbacuje ga kroz donji
otvor. Dok ga poluga podie, cilindar pokree poklopi koji zaepljuje donji otvor, tako
da zrak koji je izaao iz alabasternog cilindra ne moe ponovno ui. Kada se unutarnji
cilindar potpuno podigne, pokrene drugi poklopi koji pusti zrak koji, onom cijevi
koju vidite, dolazi iz sobe o kojoj sam vam govorio. Kada se unutarnji cilindar ponovno
spusti, izbaci i taj zrak. Malo pomalo, ova naprava usie sav zrak iz one sobe i izbaci ga
ovamo, tako da se u onoj sobi stvori praznina.
Zar u onu sobu ne ulazi odnekuda zrak? upita Baudolino.
Ne. im se ova naprava pokrene, preko ove uadi s kojom je poluga povezana,
zatvara se svaki otvor i pukotina kroz koje bi soba mogla dobivati zrak.
Pa s tom bi napravom mogao ubiti ovjeka koji se nalazi u sobi, ree Fridrik.
Mogao bih, ali nisam to nikada uinio. Pa ipak sam tamo stavio pile. Nakon pokusa
sam se popeo gore, a pile je bilo mrtvo.
Borone je odmahivao glavom i mrmljao Baudolinu na uho: Ne pouzdavajte se u njega,
lae. Da je pile bilo mrtvo to bi znailo da praznina postoji. A budui da ne postoji, pile je
jo uvijek ivo i ilo. Ili je mrtvo, ali od loeg postupka. Zatim glasno ree Ardzrouniju:
Jesi li ikada uo kako ivotinje umiru i u dubini praznih bunara, gdje se gase svijee?
Neki iz toga izvlae zakljuak kako dakle tamo dolje nema zraka, pa je stoga
tamo praznina. A zapravo, u dubini bunara nedostaje rijetkog zraka, a ostaje onaj gusti i
zaguljivi, a to je taj koji gui i ljude i plamen svijee. To se moda dogaa u tvojoj sobi.
Ti usie rijetki zrak, ali ostaje onaj gusti, koji se ne da usisati, a taj je dovoljan da tvoje
pile od njega umre.
Dosta, ree Fridrik, sve su te majstorije zgodne ali, osim zrcala tamo gore, nijedna
se ne bi mogla upotrijebiti u opsadi ili u bitci. Pa emu onda slue? Hajdemo, gladan sam.
Ardzrouni, obeao si mi dobru veeru. ini mi se da je pravo vrijeme.

~ 166 ~
 Knjigoteka

Ardzrouni se pokloni i povede Fridrika i njegove u dvoranu za gozbu koja je, istini za
volju, bila prekrasna, barem ljudima koji su tjednima jeli oskudnu hranu u logoru.
Ardzrouni ponudi ono najbolje iz armenske i turske kuhinje, ukljuujui neke vrlo slatke
kolae koji gostima dadoe osjeaj da se utapaju u medu. Kao to je dogovoreno,
Baudolino i njegovi kuali su svako jelo prije nego to je bilo ponueno caru. Protivno
svim dvorskim pravilima (ali kad si u ratu, pravila uvijek trpe krupne iznimke) svi su
sjedili za istim stolom, a Fridrik je veselo pio i jeo kao da je njihov prijatelj, radoznalo
sluajui raspru koja je bila zapoela izmeu Boronea i Ardzrounija.
Borone je govorio: Ti uporno govori o praznini, kao da je to prostor lien svakog
drugog tijela, pa bilo ono i zrano. Ali ne moe postojati prostor lien tijela, jer prostor je
odnos izmeu tijela. Osim toga, praznina ne moe postojati jer se priroda toga uasava,
kako pouavaju svi veliki filozofi. Ako iz trske uronjene u vodu isie zrak, voda se penje,
jer ne moe ostaviti prostor bez zraka. Osim toga, sluaj, predmeti padaju na zemlju,
eljezni kip bre od komada tkanine, jer zrak teko podupire teinu kipa, dok lako
podupire tkaninu. Ptice lete zato to maui krilima pokreu mnogo zraka, koji ih unato
njihovoj teini podupire. Zrak ih podupire onoliko koliko voda podupire ribe. Da zraka
nema, ptice bi se strmoglavile, ali pazi dobro, istom brzinom kao i sva druga tijela. Zbog
toga, kad bi na nebu bila praznina, zvijezde bi imale beskonanu brzinu, jer ih zrak, koji
prua otpor njihovoj beskonanoj teini, ne bi zadravao u njihovu padu ili na njihovoj
krunici.
Ardzrouni je odgovarao: Tko je rekao da je brzina tijela razmjerna njegovoj teini?
Kako je govorio Johannes Philoponus, ona ovisi o kretanju kojim je pobueno. A osim
toga, reci mi, da praznine nema, kako bi se stvari premijetale? Sudarale bi se sa zrakom
koji ih ne bi pustio proi.
Ma ne! Kad neko tijelo pokrene zrak koji je bio tamo kamo ide tijelo, zrak zauzima
mjesto koje je tijelo napustilo! To je kao kad dvoje ljudi u uskoj ulici idu u suprotnim
pravcima. Uvlae trbuh, svaki se stie uza zid, malo pomalo, kako se jedan provlai u
jednom smjeru drugi se provlai u onom suprotnom i konano je jedan zauzeo mjesto
drugoga.
Da, ali zato to je svaki od te dvojice snagom svoje volje nametnuo vlastitom tijelu
kretanje. Ali tako nije sa zrakom, koji nema volje. On se pomie zbog poticaja koji mu
daje tijelo koje u njega udara. Ali poticaj proizvodi kretanje u vremenu. U trenutku kada
se predmet pomakne i zraku koji je ispred njega daje poticaj, zrak jo nije pokrenut, pa
dakle jo nije na mjestu koje je predmet upravo napustio kako bi ga pogurao. I to je
to mjesto, makar samo na trenutak? Praznina!
Fridrik se do toga trenutka zabavljao pratei prepirku, ali sad mu je bilo dosta:
Prestanite, rekao je. Sutra ete moda pokuati staviti drugo pile u gornju sobu. A to
se pilia tie, pustite me da sada pojedem ovo i nadam se da su mu zakrenuli vratom
kako Bog zapovijeda.

~ 167 ~
 Knjigoteka

25.

Baudolino gleda Fridrika kako dvaput umire

Veera se produljila do kasna i car je zatraio da se povue. Baudolino i njegovi su ga

slijedili sve do njegove sobe, koju su paljivo pregledali, pri svjetlosti dviju baklji koje su
gorjele zabodene na zidovima. Poeta je ak htio provjeriti dimnjak nad ognjitem, ali se
on gotovo odmah suavao, tako da nije ostavljao prostora za prolazak ljudskog bia. Ve
je mnogo ako ovuda proe i dim, ree. Pogledae i u sobicu za defekaciju, ali nitko se ne
bi mogao popeti s dna odvodne jame.
Blizu kreveta, zajedno s ve upaljenom uljanom svjetiljkom, bio je vr vode i
Baudolino je htjede kuati. Poeta primijeti kako su otrovnu tvar mogli staviti na uzglavlje
gdje e Fridrik, spavajui, poloiti usta. Bilo bi dobro, primijeti, da car uvijek ima
protuotrov na dohvatu ruke, nikad se ne zna...
Fridrik ree neka ne pretjeruju s tim strahovima, ali Rabin Solomon ponizno zatrai
rije. Gospodaru, ree Solomon, iako sam idov, zna da sam se odano posvetio
pothvatu koji e okruniti tvoju slavu. Tvoj ivot mi je dragocjen kao i moj vlastiti. Sluaj.
U Gelibolu sam kupio izvanredan protuotrov. Uzmi ga, dodade izvlaei ampulu iz svoje
duge halje, ja ti ga poklanjam, jer e u mom jadnom ivotu biti malo prilika da me
ugroze previe moni neprijatelji. Bude li se sluajno jedne od ovih noi osjetio loe,
odmah ga progutaj. Podmetnu li ti neto otrovno, odmah e te spasiti.
Zahvaljujem ti, Rabine Solomone, ree Fridrik ganut, i dobro smo uinili mi
Teutonci to smo zatitili one iz tvoje rase, a tako emo initi i u stoljeima koja dolaze,
zaklinjem ti se u ime svoga naroda. Prihvaam tvoju spasonosnu tekuinu i evo to u
uiniti. Iz svoje putne vree izvadi krinju s Kaleom, kojega je sad nosio uvijek i
ljubomorno sa sobom. Evo vidi, ree, ulijevam tekuinu, koju si mi ti idov poklonio,
u pehar koji je sadravao Gospodinovu krv.
Solomon se nakloni, ali zbunjen promrmlja Baudolinu: Napitak jednog idova koji
postaje krv lanog Mojsije... Neka mi Sveti, uvijek blagoslovljen bio, oprosti. Konano,
ovu priu o Mesiji ste izmislili vi pogani, ne Joua iz Nazareta koji je bio pravednik, a nai
su rabini priali kako je prouavao Talmud s Rabinom Jouom ben Pera'hijem. A osim
toga, svia mi se tvoj car. Vjerujem da treba sluati osjeaje.
Fridrik je uzeo Kale i upravo je krenuo ponovno ga staviti u kovei, kad ga Kyot
prekide. Te su se veeri svi osjeali ovlatenima obraati se caru, bez iijeg poticaja;
stvorilo se ozraje prisnosti meu tim malobrojnim pouzdanicima i njihovim
gospodarem, zabarikadiranima na mjestu za koje jo nisu znali je li prijateljsko ili
neprijateljsko. Kyot tada ree: Gospodaru, nemoj misliti da ja sumnjam u Rabina
Solomona, ali i njega su mogli prevariti. Dopusti mi da kuam tu tekuinu.
Gospodaru, molim te, daj Kyotu da to uini, ree Rabin Solomon.
Fridrik pristane. Kyot podie pehar, kretnjom sveenika koji slui misu, zatim ga
jedva priblii ustima, kao da se prieuje. U tom se trenutku ak i Baudolinu uini kako
se sobom rairila jaka svjetlost, ali moda je to bila jedna od baklji koja je
jae zaplamtjela, tamo gdje se sakupljala vea koliina smole. Kyot nekoliko trenutaka
osta nagnut nad peharom, miui usnama kao da e bolje upiti malo tekuine koju je

~ 168 ~
 Knjigoteka

uzeo. Zatim se okrene, s peharom stisnutim na grudi i njeno ga stavi u kovei. Potom
zatvori taj tabernakul, polagano, kako ne bi napravio ni najmanji um.
utim miris, upravo je mrmljao Borone.
Vidite li taj sjaj? taman je govorio Abdul.
Svi aneli neba upravo silaze na nas, ree uvjeren Zosimo, kriajui se naopako.
Sin raskalaene ene, proguna Poeta na uho Baudolinu, to je bio izgovor kako bi
izveo svoju svetu misu s Kaleom, a kada se vrati kui hvalit e se time od Champagne do
Bretagne. Kao odgovor, Baudolino mu apne neka ne bude zloban, jer je Kyot uistinu
postupio kao netko tko je ugrabljen na najviem od nebesa.
Nitko nas vie nee moi skrenuti, ree tada Fridrik obuzet snanim i mistinim
ganuem. Jeruzalem e uskoro biti osloboen. A zatim, svi idemo vratiti ovu najsvetiju
relikviju Pateru Ivanu. Baudolino, zahvaljujem ti na onome to si mi dao. Stvarno sam
kralj i sveenik...
Smijeio se, a ipak je drhtao. inilo se da ga je ova kratka sveanost potresla. Umoran
sam, ree. Baudolino, sad u se zatvoriti u ovu sobu onim zasunom. Ne budite me sve
dok sunce ne bude visoko na nebu. Onda u se otii okupati. I jo doda: Strano sam
umoran, ne bih se vie htio stoljeima i stoljeima probuditi.
Dostajat e ti duga mirna no, oe moj, ree s ljubavlju Baudolino. Ne mora krenuti
u zoru. Bude li sunce visoko, voda e biti manje hladna. Mirno spavaj.
Izaoe. Fridrik priblii krila vrata i zaue kljocaj zasuna. Rasporedie se na klupe
uokolo.
Nemamo na raspolaganju carski sobiak, ree Baudolino. Hajdemo brzo obaviti
nae potrebe na dvoritu. Jedan po jedan, kako ovu sobu ne bismo nikada ostavili
nezatienom. Ovaj Ardzrouni moda jest dobar ovjek, ali moramo se pouzdati jedino u
nas same. Nakon nekoliko minuta, svi se vratie. Baudolino ugasi svjetiljku, zaeli svima
laku no i pokua zaspati.
utio sam se nemirnim, gospodine Niketas, a da za to nisam imao dobrih razloga.
Spavao sam nemirno i budio se nakon ugodnih kratkih snova, koji kao da su prekidali
neku moru. U polusnu sam vidio moju jadnu Colandrinu kako pije iz kalea od crna
kamena i rui se mrtva na pod. Sat kasnije zauo sam neki um. I dvorana oruja imala je
prozor, kroz koji je probijala prilino blijeda nona svjetlost; vjerujem da je na nebu bila
etvrtina mjeseca. Shvatih da je taj koji je izlazio bio Poeta. Moda se nije dovoljno
olakao. Kasnije - ne znam koliko, jer sam ponovno zaspao i ponovno se probudio, a
svaki put mi se inilo kako je prolo malo vremena, ali moda to nije bila istina - izae
Borone. Zatim sam uo da se vratio, a uo sam Kyota kako mu ape da je i on nervozan i
hoe udahnuti zraka. Konano, moja je dunost bila nadzirati tko pokuava ui, a ne tko
izlazi i shvatih da smo svi bili napeti. Zatim se ne sjeam, nisam primijetio kada je Poeta
ponovno uao, ali puno prije zore svi su duboko spavali, a tako sam ih vidio i kada sam
se, s prvim sjajem sunca, konano probudio.

Dvorana oruja ve je bila osvijetljena pobjednikim jutrom. Neke sluge donijee vina
i kruha i poneko domae voe. Premda ih je Baudolino upozoravao da ne bue, kako ne
bi uznemiravali cara, svi su galamili zbog dobra raspoloenja. Iako je Fridrik zatraio da
ga se ne budi, nakon jednog sata Baudolinu se uini da je ve prilino kasno. Pokuca na
vrata, ali nije dobio odgovora. Pokuca ponovno.
Spava kao top, nasmije se Poeta.
Ne bih htio da se osjea loe, usudi se Baudolino.
Pokucae jo, sve jae. Fridrik nije odgovarao.

~ 169 ~
 Knjigoteka

Juer je izgledao uistinu iscrpljeno, ree Baudolino. Mogla ga je zadesila kakva

bolest. Provalimo vrata.
Ostanimo mirni, ree Poeta, oskvrnuti vrata koja tite carev sanje gotovo
svetogre!
Uinimo to svetogre, ree Baudolino. Ova mi se pria ne svia.
Neumjereno navalie na vrata koja su bila vrsta, a i zasun koji ih je zakraunavao bio
je izdrljiv.
Ponovno, svi zajedno, na moj 'naprijed', samo jedan udarac ramenom, ree Poeta,
sad ve svjestan da car, ne probudi li se dok rui njegova vrata, oigledno spava
sumnjivim snom. Vrata su jo odolijevala. Poeta ode osloboditi Zosima koji je
spavao vezan lancem i sve ih rasporedi u dva reda, tako da zajedno krenu estoko gurati
oba krila. Pri etvrtom pokuaju vrata popustie.
Tada, ispruena usred sobe, ugledae beivotnog Fridrika, gotovo golog, onako kako
je otiao u krevet. Pokraj njega Kale, otkotrljan na podu i prazan. Na ognjitu su se
vidjeli samo izgoreni ostatci, kao da je bilo upaljeno i naposljetku se ugasilo. Prozor je
bio zatvoren. Sobom je prevladavao miris drva i zapaljena ugljena. Borone, kaljui, ode
otvoriti okna kako bi uao zrak.
Mislei da je netko uao i da je jo u sobi, Poeta i Borone se isukana maa pourie
pretraivati svaki kutak, dok je Baudolino, kleei pokraj Fridrikova tijela, podigao
njegovu glavu i njeno ga amarao. Boidi se sjeti okrepljujueg sredstva koje je bio kupio
u Gelibolu, otvori okov svoga prstena, silom otvori careve usne i uspe mu tekuinu u
usta. Fridrik je i dalje bio beivotan. Lice mu je bilo zemljane boje. Rabin Solomon se
nagne nad njega, pokua mu otvoriti oi, opipa mu elo, vrat, bilo, zatim ree drhtei:
Ovaj je ovjek mrtav, neka Sveti, blagoslovljen bude uvijek, ima milosti prema njegovoj
dui.
Kriste najsvetiji, ne moe biti! zaurla Baudolino. Ali, iako nije bio strunjak za
medicinu, shvati kako Fridrika, svetoga i rimskog cara, uvara najsvetijega Kalea, nade
kranstva, posljednjega i zakonitog nasljednika Cezara, Augusta i Svetoga Karla
Velikoga, vie nema. Iznenada zaplae, obasu poljupcima to blijedo lice, nazove sebe
njegovim najljubljenijim sinom, nadajui se da e ga uti i zatim shvati kako je sve
uzalud.
Podie se, vikne prijateljima da jo pogledaju posvuda, ak ispod kreveta, potraie
tajne prolaze, prepipae svaki zid, ali bilo je oigledno kako ne samo da se nitko nije sada
sakrivao, nego se nikada i nije sakrio na tom mjestu. Fridrik Barbarossa je umro u sobi
hermetiki zatvorenoj iznutra, dok su je izvana titili njegovi najodaniji sinovi.
Pozovite Ardzrounija, on je strunjak medicinskog umijea, vikao je Baudolino.
Ja sam strunjak medicinskog umijea, poali se Rabin Solomon, vjeruj mi, tvoj je
otac mrtav.
Boe moj, Boe moj, trabunjao je Baudolino, otac moj je mrtav! Obavijestite strae,
pozovite njegova sina. Potraimo njegove ubojice!
Trenutak samo, ree Poeta. Zato govoriti o ubojstvu? Bio je u zatvorenoj sobi i
mrtav je. Vidi li pokraj njegovih nogu Kale, koji je sadravao protuotrov? Moda se
osjeao loe, pobojao se da je otrovan, ispio je. S druge strane, zapaljena je vatra. Tko ju
je mogao zapaliti ako ne on? Znam za ljude koji su osjetili snanu bol u grudima, prekrio
ih je hladan znoj, pokuavali su se zagrijati, cvokotali su zubima i ubrzo zatim
umrli. Moda je dim iz ognjita pogorao njegovo stanje.
Ali to je bilo u Kaleu? zaurla tada Zosimo kolutajui oima i pograbivi Rabina
Solomona.
Prestani, nevaljale, ree Baudolino. I ti si vidio da je Kyot kuao tekuinu.

~ 170 ~
 Knjigoteka

Premalo, premalo, ponavljao je Zosimo, drmusajui Solomona. Da bi se napio nije

dovoljan jedan gutljaj! Vi budale, pouzdajete se u jednog idova!
Mi smo budale, ali zato to se pouzdajemo u jednog prokletog grekula poput tebe,
vikne Poeta, gurajui Zosima i odvajajui ga od jadnog Rabina koji je od straha cvokotao
zubima.
Kyot je u meuvremenu uzeo Kale i ponovno ga pobono poloio u kovei.
Ukratko, upita Baudolino Poetu, hoe rei da nije ubijen i da je umro voljom
Gospodina?
Lake je vjerovati u to i bolje nego misliti na bie sazdano od zraka, koje je savladalo
vrata koja smo tako dobro uvali.
Pa onda pozovimo sina i strae, ree Kyot.
Ne, ree Poeta. Prijatelji, igramo se svojom glavom. Fridrik je mrtav i mi znamo da
u ovu zatvorenu sobu nitko ne bi mogao nikada ui. Ali sin i drugi baruni to ne znaju. Za
njih emo to biti mi.
Kakva bijedna misao! ree Baudolino, jo uvijek plaui.
Poeta ree: Baudolino, sluaj: sin te ne voli, ne voli ni nas i uvijek je u nas sumnjao.
Mi smo bili na strai, car je mrtav, dakle mi smo odgovorni. Prije nego to budemo mogli
ita rei, sin e nas dati objesiti na neko drvo, a ako u ovoj prokletoj dolini ne postoji
drvo, dat e nas objesiti na zidine. Zna to Baudolino, sin je na tu priu s Kaleom uvijek
gledao kao na zavjeru, kako bi se njegova oca odvuklo tamo gdje nikada ne bi
trebao poi. Ubit e nas i samo jednim udarcem rijeit e se svih nas. A njegovi baruni?
Glas da je car ubijen potaknuo bi ih na meusobno optuivanje, bio bi to masakr. Mi smo
rtveni jarac za dobrobit svih. Tko e povjerovati svjedoenju, oprosti mi, nezakonita
djeteta poput tebe, pijanca poput mene, idova, otpadnika, trojice potucajuih klerika i
Boidija, koji je kao Aleksandrijac vie od svih imao razloga za srdbu prema Fridriku?
Mi smo ve mrtvi, Baudolino, kao i tvoj pooim.
I onda? upita Baudolino.
I onda, ree Poeta, jedino je rjeenje uvjeriti ih da je Fridrik umro vani, gdje mi
nismo bili obvezni tititi ga.
Ali kako?
Nije li rekao da eli ii na rijeku? Jednostavno ga obuimo i na lea mu stavimo
njegov plat. Siimo u malo dvorite, gdje nema nikoga, ali nas od sino ekaju konji.
Sveimo ga za sedlo, poimo do rijeke, a tamo e ga vode odvui dalje. Slavna smrt za
toga cara koji se, iako star, suoava sa silama prirode. Sin e odluiti hoe li nastaviti za
Jeruzalem ili se vratiti kui. A mi emo moi rei da nastavljamo prema Indijama, kako
bismo izvrili posljednju Fridrikovu elju. ini se da sin ne vjeruje u Kale. Mi emo ga
uzeti i poi izvriti ono to je car htio uiniti.
Ali trebat e hiniti smrt, ree Baudolino izgubljena pogleda.
Je li mrtav? Mrtav je. Svima je ao, ali mrtav je. Pa neemo valjda naokolo priati
kako je mrtav dok je jo iv? Mrtav je, Bog neka ga primi meu svoje svece. Jednostavno,
rei emo da je umro utopivi se u rijeci, na otvorenom, a ne u ovoj sobi koju smo mi
trebali braniti. Laemo? Malo. Ako je mrtav, zar je vano je li umro ovdje unutra ili tamo
vani? Jesmo li ga mi ubili? Svi znamo da nije bilo tako. Uinimo da umre tamo, tako da
nas ak ni nama najneskloniji ljudi nee moi krivo optuiti. Baudolino, to je jedini put,
nema drugoga, bilo da ti je stalo do tvoje koe, bilo da hoe stii do Patera Ivana i u
njegovoj nazonosti proslaviti posljednju Fridrikovu ast.
Iako je Baudolino proklinjao njegovu ravnodunost, Poeta je bio u pravu i svi se s njim
sloie. Obukoe Fridrika, odnesoe ga u manje dvorite, uvrstie ga u sedlu umetnuvi

~ 171 ~
 Knjigoteka

mu na lea ojaanje, kako je Poeta neko bio uinio s tri Kralja, tako da izgleda uspravan
na svom konju.
Do rijeke ga vode samo Baudolino i Abdul, ree Poeta, jer bi brojna pratnja privukla
panju straa koje bi moda pomislile da se moraju pridruiti skupini. Mi ostali ostajemo
uvati sobu, kako Ardzrouniju ili ostalima ne bi palo napamet ui i pospremit emo je.
Dapae, ja u otii na zidine proavrljati s onima iz pratnje i tako ih zabaviti dok vas
dvojica izlazite.
inilo se da je Poeta ostao posljednji koji je bio u stanju donositi suvisle odluke. Svi
posluae. Baudolino i Abdul izaoe iz dvorita na svojim konjima, polagano, drei u
sredini Fridrikova konja. Prijeoe boni puteljak sve dok ne stigoe do onog glavnog,
sioe niz terasastu stazu, zatim se blagim kasom uputie ravnicom prema rijeci.
Straari s bedema pozdravie cara. To kratko putovanje kao da je trajalo cijelu vjenost,
ali konano stigoe do obale.
Sakrie se iza jednog umarka. Odavde nas nitko ne vidi, ree Baudolino. Struja je
jaka i odmah e odnijeti tijelo. Ui emo s konjima u vodu kako bismo mu pomogli, ali je
dno neravno i nee nam dopustiti da ga sustignemo. Tada emo tijelo slijediti obalom,
traei pomo... Struja ide prema logoru.
Odrijeie Fridrikov le, skinue ga, ostavljajui mu ono malo to bijedan plivajui car
elio za obranu svoje srameljivosti. im ga gurnue usred rijeke, struja zavlada njime i
tijelo bje usisano prema dolini. Uoe u rijeku, povukoe uzde tako da je izgledalo da su
se konji pomamili, uspee se na obalu i u galopu pratie taj jadni posmrtni ostatak,
isprebijan vodom i kamenjem, maui na uzbunu i viui onima u logoru da spase cara.
Tamo dolje, neki primijetie njihove signale, ali nisu shvaali to se dogaa.
Fridrikovo tijelo zahvatie vrtlozi, napredovalo je okreui se u krug, nestajao pod
vodom i opet se nakratko pojavljivao na povrini. Iz daleka je bilo teko shvatiti kako se
tu upravo utapa neki ovjek. Konano netko shvati, tri konjanika uoe u vodu, ali kada
je stiglo do njih, tijelo udari o kopita prestraenih konja i bje odvueno dalje. Malo dalje,
u vodu uoe neki vojnici s kopljima i konano uspjee zakaiti le, vukui ga na obalu.
Kad Baudolino i Abdul stigoe, Fridrik je izgledao uprljan udarcima o stijene i sad vie
nitko nije mogao pretpostaviti da je jo iv. Zaue se glasni jauci, obavijeten je sin, koji
stie blijed i jo grozniaviji, jadikujui kako je njegov otac htio jo jednom pokuati
svoju borbu s rijenim vodama. Rasrdi se na Baudolina i Abdula, ali oni ga podsjetie
kako ne znaju plivati, kao ni gotovo sva bia koja ive na zemlji i da on jako dobro zna
da kada je car htio zaroniti, nitko ga ne bi uspio zadrati.
Fridrikov le se svima inio podbuhlim od vode, no - ako je satima bio mrtav - sigurno
se nije nagutao vode. Ali tako jest, ako iz vode izvue mrtvo tijelo i misli da se utopilo,
utopljeno ti i izgleda.
Dok su Fridrik od vapske i drugi baruni ureivali careve posmrtne ostatke i
savjetovali se uznemireni to im je initi, i dok je Ardzrouni silazio u dolinu, obavijeten
o stranom dogaaju, Baudolino i Abdul se vratie u dvorac, kako bi se uvjerili da je sada
sve u redu.
Zamisli to se u meuvremenu dogodilo, gospodine Niketas, ree Baudolino.
Ne treba biti vra, nasmije se Niketas. Sveti pehar, Kale je nestao.
Tako je. Nitko nije znao rei je li nestao dok smo bili u unutarnjem dvoritu
privezujui Fridrika na konja, ili kasnije, kada su svi pokuavali pospremiti sobu. Svi su
bili potreseni, motali su se kao pele; Poeta je otiao zadrati strae i nije ga bilo tamo da
svojim zdravim razumom usklauje sve njihove postupke. U odreenom trenutku, kada
tek to nisu napustili sobu, koja je sada izgledala kao da se u njoj nije dogodilo nita
dramatino, Kyot je pogledao u kovei i zapazio da Kale vie nije tamo. Kada sam

~ 172 ~
 Knjigoteka

stigao s Abdulom, svi su ve optuivali jedni druge, hoe li za krau, hoe li za nemar,
govorei kako je moda, dok smo Fridrika stavljali na konja, u sobu uao Ardzrouni.
Ma ne, govorio je Kyot, ja sam pomogao odnijeti cara dolje, ali onda sam se odmah
ponovno vratio kako bih pazio da ovamo nitko ne doe, a u tom kratkom vremenu
Ardzrouni se ne bi uspio popeti. Onda si ga ti uzeo, krgutao je zubima Borone,
pograbivi ga za vrat. Nisam, ali si to moda bio ti, odvraao je Kyot odgurujui ga, dok
sam kroz prozor bacao pepeo sakupljen na dnu ognjita. Mir, mir, vikao je Poeta, a gdje
je bio Zosimo dok smo mi bili u dvoritu? Bio sam s vama i s vama sam se ponovno
popeo, vjerolomno se zaklinjao Zosimo, a Rabin Solomon je potvrivao. Jedno je bilo
sigurno, netko je uzeo Kale, a od toga do pomisli kako je taj koji ga je oteo isti onaj koji
je na neki nain ubio Fridrika, kratak je korak. Poeti je bilo lako rei da je Fridrik mogao
umrijeti i sam od sebe, u to vie nitko nije vjerovo, ali zatim se netko od nas time
okoristio kako bi uzeo Kale. Prijatelji moji, smirivao nas je Rabin Solomon, ljudska je
bezumnost smiljala okrutne zloine, od Kaina nadalje, ali nijedan ljudski um nije bio
toliko podmukao da smisli zloin u zatvorenoj sobi. Prijatelji moji, govorio je Borone,
kada smo uli Kale je bio ovdje, a sada ga vie nema. Dakle, ima ga netko od nas.
Naravno, svatko je zatraio da se pretrae njegove bisage, ali se Poeta poe smijati. Ako
je netko uzeo Kale, stavio ga je na neko skrovito mjesto u tom dvorcu, kako bi kasnije
doao po njega. Rjeenje? Ne bude li Fridrik od vapske pravio smetnje, svi zajedno
kreu prema kraljevstvu Patera Ivana i nitko nee ostati iza njih kako bi ponovno doao
uzeti Kale. Ja rekoh kako je to strano, poduzet emo putovanje puno opasnosti, svatko
od nas morat e se osloniti na onoga drugoga, a svatko e (osim jednoga) sumnjati u sve
druge da su Fridrikove ubojice. Poeta ree da ili tako ili nikako, i prokletstvo, imao je
pravo. Trebali bismo otputovati u jednu od najveih pustolovina kojoj su ikada dobri
krani odvano pristupili, a svi emo sumnjati u svakoga.
I jeste li krenuli? upita Niketas.
Ne od danas do sutra, jer bi to izgledalo kao bijeg. Cijeli se dvor neprestano sastajao
kako bi odluio o sudbini ekspedicije. Vojska se rasprivala, mnogi su se htjeli vratiti
kui morskim putem, drugi ukrcati se za Antiohiju, trei za Tripoli. Mladi je Fridrik
odabrao ii dalje kopnenim putem. Zatim je zapoela rasprava o tome to uiniti s
Fridrikovim tijelom, netko je predlagao da mu se odmah izvadi utroba, vrlo pokvarljiva, i
da je se to prije pokopa, a netko da se prieka dolazak u Tarso, domovinu apostola
Pavla. Ali ostatak tijela se nije mogao dugo sauvati i prije ili kasnije morat e se
prokuhati u mjeavini vode i vina, sve dok se meso ne odvoji od kostiju i bude odmah
pokopano, dok e ostatak morati biti poloen u grob u Jeruzalemu, kad jednom bude
ponovno osvojen. Ali znao sam da se tijelo, prije nego to se stavi kuhati, mora
raskomadati. Nisam htio prisustvovati toj muci.
uo sam prie kako nitko ne zna to se dogodilo s tim kostima.
I ja sam tako uo, jadni moj otac. im je stigao u Palestinu umro je i mladi Fridrik,
uniten bolom i surovostima putovanja. Osim toga, ni Rikard Lavljeg Srca ni Filip August
nisu nikada stigli u Jeruzalem. Bio je to uistinu nesretan pothvat za sve. Ali sve sam te
stvari saznao tek ove godine, otkada sam se vratio u Konstantinopol. Tih sam dana u
Ciliciji uspio uvjeriti Fridrika od vapske da, odazivajui se eljama njegova oca, mi
moramo krenuti za Indije. Izgledalo mi je da je sinu laknulo od tog mog prijedloga. Samo
je htio znati koliko mi treba konja i koliko zaliha. Idi s Bogom, Baudolino, rekao mi je,
nadam se da se vie neemo vidjeti. Moda je mislio kako u se izgubiti u
dalekim zemljama, a izgubio se on, jadni nesretnik. Nije bio lo, iako je bio izgrien
ponienjem i zaviu.

~ 173 ~
 Knjigoteka

Sumnjajui jedni u druge, nai su prijatelji morali odluiti tko e sudjelovati u

putovanju. Poeta je upozorio da ih mora biti dvanaest. Ako hoe da du puta prema
zemlji Patera Ivana prema njima postupaju s potovanjem, bilo bi preporuljivo da
ih ljudi smatraju dvanaestoricom Mudraca, na putu povratka. Budui da ipak nije bio
siguran da je Mudraca doista bilo dvanaest, ili tri, nitko od njih nee nikada potvrditi da
su oni Mudraci; tovie bude li ih itko to upitao odgovorit e - ne, kao netko tko ne moe
otkriti veliku tajnu. Svima to poriui, tkogod bude htio vjerovati, povjerovat e.
Vjerovanje drugih uinit e da njihovo namjerno preuivanje postane istinom.
Sada su tu bili Baudolino, Poeta, Borone, Kyot, Abdul, Solomon i Boidi. Zosimo je bio
prijeko potreban, jer se i dalje zaklinjao da Kozmasov zemljovid zna napamet, iako se
svima pomalo gadilo da taj varalica bude smatran jednim od Mudraca, ali nisu mogli biti
izbirljivi. Nedostajale su jo etiri osobe. Baudolino se u to doba pouzdavao jedino u
Aleksandrijce i s planom je upoznao Cutticu iz Quargnenta, Colandrininog brata
Colandrina Guascoa, Porcellija i Alerama Scaccabarozzija, kojega su zvali Glupan, a bio je
vrst ovjek, pouzdan i malo je pitao. Prihvatili su, jer je sada i njima izgledalo da u
Jeruzalem vie nitko nee stii. Mladi Fridrik dade dvanaest konja, sedam mazgi i hranu
za tjedan dana. Kasnije, ree, Boja Providnost e se pobrinut za njih.
Dok su se bavili ekspedicijom, pribliio im se Ardzrouni, koji im se obraao jednakom
pokornom udvornou koju je ranije ukazivao caru.
Prijatelji moji najdrai, ree, znam da upravo kreete u daleko kraljevstvo...
Kako to zna, gospodine Ardzrouni? upita sumnjiavo Poeta.
Krue glasovi... uo sam ak govoriti o nekom peharu...
Kojega nikada nisi vidio, je li tako? rekao mu je Baudolino, doavi mu tako blizu da
ga je prisilio na uzmak.
Nikad vidio. Ali sam uo govoriti.
Budui da zna mnogo toga, upita tada Poeta, da moda ne zna nije li tko uao u
ovu sobu dok je car umirao u rijeci?
Je li doista umro u rijeci? upita Ardzrouni. Tako misli njegov sin, za sada.
Prijatelji moji, ree Poeta, oito je da nam ovaj ovjek prijeti. Uz zbrku koja ovih
dana vlada izmeu tabora i dvorca, malo bi nam trebalo da mu zadamo udarac noem u
lea i nekamo ga bacimo. Ali prije bih htio znati to hoe od nas. Ustreba li, kasnije u mu
prerezati vrat.
Gospodine i prijatelju moj, ree Ardzrouni, neu vau propast, elim izbjei svoju.
Car je umro na mojoj zemlji, dok je jeo moju hranu i pio moje vino. Od strane carskih
vojnika vie ne mogu oekivati nikakvu uslugu ni zatitu. Morat u im zahvaliti ostave li
me zdravog i itavog. Ovdje sam, meutim, u opasnosti. Otkada sam ugostio Fridrika,
princ Leon je shvatio kako cara elim privui na svoju stranu protiv njega. Sve dok
je Fridrik bio iv, Leon mi ne bi mogao nita uiniti - i to je znak kako je smrt toga
ovjeka za mene najvea nesrea. Sada e Leon rei kako mojom krivnjom on, princ
Armena, nije mogao zajamiti ivot najslavnijem od svojih saveznika. Odlina prilika da
me poalje u smrt. Meni vie nema spasa. Moram nestati na dugo vremena i vratiti se s
neim to e mi ponovno dati ugled i vlast. Vi upravo odlazite ne biste li pronali zemlju
Patera Ivana i ako vam uspije bit e to slavan pothvat. elim poi s vama. inei to, uz
ostalo vam pokazujem da nisam uzeo pehar o kojemu govorite, jer da jesam ostao bih
ovdje i upotrijebio ga za pregovaranje s nekim. Dobro poznajem zemlje prema Istoku i
mogao bih vam biti koristan. Znam da vam vojvoda nije dao novaca i sa sobom bih ponio
ono malo zlata kojim raspolaem. Konano, a Baudolino to zna, imam sedam
dragocjenih relikvija, sedam glava Svetog Ivana Krstitelja i du puta moemo ih prodati
jednu ovdje drugu tamo.

~ 174 ~
 Knjigoteka

A ako odbijemo, ree Baudolino, ti e otii Fridriku od vapske i priapnuti mu na

uho kako smo mi odgovorni za smrt njegova oca.
Nisam to rekao.
Sluaj, Ardzrouni, ti nisi osoba koju bih poveo sa sobom bilo kamo, ali u ovoj naoj
prokletoj pustolovini sad ve svatko riskira da postane neprijatelj drugome. Jedan
neprijatelj vie ne ini nikakvu razliku.
Zaista, ovaj bi nam ovjek bio na teret, rekao je Poeta, ve nas ima dvanaest, a
trinaesti donosi nesreu.
Dok su raspravljali, Baudolino je razmiljao o Krstiteljevim glavama. Nije bio uvjeren
da bi te glave doista mogle biti ozbiljno shvaene, ali ako bi mogle, bilo je neporecivo
kako bi vrijedile bogatstvo. Siao je u sobu u kojoj ih je bio otkrio i uzeo jednu od njih,
kako bi je paljivo promotrio. Bile su dobro napravljene, isklesano lice sveca, velikih,
irom rastvorenih oiju i bez zjenica, nadahnjivalo je svete misli. Sigurno, vidjeti ih svih
sedam poredanih, uznosilo je njihovu lanost, ali pokazane jedna po jedna mogle su biti
uvjerljive. Nanovo je stavio glavu u nave i vratio se gore.
Trojica od njih sloila su se s prihvaanjem Ardzrounija, drugi su oklijevali. Borone je
rekao da Ardzrouni ipak izgleda kao osoba od poloaja, a Zosimo bi, iz razloga
potovanja prema toj dvanaestorici asnih osoba, mogao proi kao konjuar. Poeta je
prigovarao kako su Mudraci ili imali svaki po deset slugu, ili su putovali sami, u velikoj
tajnosti, a samo jedan konjuar ostavio bi lo dojam. A kad je rije o glavama, mogli bi ih
svejedno uzeti, a da ne povedu Ardzrounija. Ardzrouni je u tom asu plakao i govorio
kako ga zaista ele mrtvoga. Ukratko, ostavie svaku odluku za dan kasnije.
Upravo je bio dan kasnije, sunce je bilo visoko na nebu i ve su gotovo zavrili
pripreme, kad je iznenada netko shvatio da ve cijelo jutro nitko nije vidio Zosima. U
uzbuenjima posljednja dva dana vie ga nitko nije nadgledao, pomagao je u uvanju
konja i tovarenju mazgi, i Baudolino doivi kao neko prosvjetljenje. Glave, povie,
glave! Osim mene i Ardzrounija, Zosimo je bio jedini koji je znao gdje su! Sve ih odvue
u sobiak s glavama i tu primijetie kako sada ima samo est glava.
Ardzrouni pretrai ispod navi kako bi vidio nije li sluajno jedna glava pala i otkri tri
stvari: ljudsku lubanju, malu i pocrnjelu, peat sa slovom Z i ostatke zapaljenog peatnog
voska. Naalost, sad je sve bilo jasno. U zbrci kobnog jutra, Zosimo je uzeo Kale iz
koveia u koji ga je Kyot bio ponovno stavio, u tren oka se spustio tamo dolje, otvorio
jednu glavu, iz nje izvadio lubanju, tamo sakrio Kale i svojim je peatom iz Gelibolua
ponovno zatvorio poklopac, stavio glavu tamo gdje je ranije stajala, popeo se neduan
kao aneo i priekao pravi trenutak. Kada je shvatio kako e si putnici podijeliti glave,
shvatio je da vie ne moe ekati.

Treba rei, gospodine Niketas, kako sam, unato bijesu to sam bio izigran, osjeao i
izvjesno olakanje i vjerujem da su svi mislili kao ja. Pronali smo krivca, prljavca vrlo
uvjerljive prljavtine i vie nismo bili u iskuenju meusobno se sumnjiiti. Zosimova
lopovtina nas je ispunila bijesom, ali nam je vraala meusobno povjerenje. Nije bilo
dokaza da je Zosimo, ukravi Kale, imao i bilo to s Fridrikovom smru, jer je te noi bio
stalno vezan za vlastiti krevet, ali to nas je vraalo Poetinoj pretpostavci kako Fridrik
nije ubijen.

~ 175 ~
 Knjigoteka

***

Okupie se na sastanak. Najprije Zosimo - ako je pobjegao kad je pala no - imao je ve

dvanaest sati prednosti pred njima. Porcelli ih podsjeti da su oni na konjima, a on na
mazgi, ali Baudolino ih upozori kako su svuda naokolo planine, tko zna dokle, a po
planinskim puteljcima konji idu sporije nego mazge. Nemogue ga je slijediti trkom. Ve
je uhvatio pola dana prednosti, pola e i ostati. Jedina mogunost bila je uspjeti
shvatiti kamo se uputio i krenuti u istom smjeru.
Poeta ree: Nije mogao krenuti za Konstantinopol, prije svega zato to tamo, s
Izakom Angelom na prijestolju, za njega nije dobar zrak; osim toga trebao bi prijei
preko seldukih zemalja koje smo jedva proli nakon mnogih neprilika i on vrlo dobro
zna da bi ga prije ili kasnije ubili. Najmudrija je pretpostavka, budui da je on taj koji
poznaje zemljovid, kako e uiniti ono to smo mi htjeli uiniti: doe u Paterovo
kraljevstvo, kae da ga je poslao Fridrik ili tko zna tko, vrati Kale i bude obasut
poastima. Dakle, da bismo pronali Zosima moramo putovati prema Paterovu
kraljevstvu i zaustaviti ga du puta. Krenimo, raspitivat emo se putem, traiti tragove
grekulskog redovnika za kojega se s milje udaljenosti vidi da je od te sorte, ostavite mi
konano zadovoljstvo da ga zadavim i uzet emo natrag Kale.
Odlino, rekao je Borone, ali u kojem emo se smjeru kretati, budui da zemljovid
poznaje samo on?
Prijatelji, rekao je Baudolino, ovdje e nam dobro doi Ardzrouni. Poznaje mjesta, a
osim toga, ostalo nas je jedanaest i po svaku cijenu nam treba dvanaesti Mudrac.
I eto kako je Ardzrouni sveano uao i postao dijelom skupine tih odvanika, na svoje
veliko olakanje. O putu koji treba slijediti rekao je razborite stvari: ako je Paterovo
kraljevstvo na Istoku, blizu Raja zemaljskog, trebaju se kretati prema mjestu gdje sunce
izlazi. Ali ako krenu tako, ravno, izlau se opasnosti prelaska preko zemalja nevjernih,
dok on zna put, koji barem nakratko, vodi preko podruja nastanjenih kranskim
narodom - a i zato to treba misliti na Krstiteljeve glave, koje ne moe prodavati
Turcima. Uvjeravao ih je da e i Zosimo rasuivati na isti nain i navodio je zemlje i
gradove koje nai prijatelji nikada nisu uli spominjati. Svojom sposobnou mehaniara
napravio je neku vrstu lutke, koja je na kraju prilino nalikovala Zosimu, duge i
ekinjaste kose i brade, napravljenih iz pocrnjenog sirka i dva crna kamena umjesto
oiju. Portret se doimao opsjednutim kao i onaj kojega je predstavljao: Morat emo
proi mjestima u kojima se govori nepoznatim jezicima, govorio je Ardzrouni, i kako
bismo pitali jesu li vidjeli prolaziti Zosima, nee nam preostati nita drugo negoli
pokazivati ovaj lik. Baudolino ih je uvjeravao kako sa nepoznatim jezicima nema
problema, jer nakon kratkog vremena to je razgovarao s barbarima, nauio je govoriti
kao i oni, ali e portret svejedno biti koristan, jer u nekim mjestima nee biti vremena da
se zaustave i naue jezik.
Prije odlaska, svi sioe uzeti po jednu Krstiteljevu glavu. Njih je bilo dvanaest, a glava
je sada bilo samo est. Baudolino odlui da Ardzrouni bude popustljiv, Solomon sigurno
ne bi htio naokolo hodati s kranskom relikvijom, Cuttica, Glupan, Porcelli i Colandrino
su pristigli posljednji, pa e tako glave ponijeti on, Poeta, Abdul, Kyot, Borone i Boidi.
Poeta je odmah krenuo pograbiti prvu, a Baudolino ga smijui se upozori da su
ionako sve jednake, budui da si je jedinu pravu za sebe osigurao Zosimo. Poeta pocrveni
i irokim i ljubaznim pokretom ruke pusti birati Abdulu. Baudolino se zadovolji
posljednjom, i svatko sakri glavu u svoje bisage.

~ 176 ~
 Knjigoteka

Eto to je sve, ree Baudolino Niketasu. Pred kraj mjeseca lipnja ljeta Gospodnjega
1190. krenusmo, dvanaestorica nas kao i Mudraca, iako manje kreposni od njih, kako
bismo konano stigli do zemlje Patera Ivana.

~ 177 ~
 Knjigoteka

26.

Baudolino i putovanje Mudraca

Od toga trenutka, Baudolinovo se pripovijedanje Niketasu odvijalo gotovo

neprestano, ne samo tijekom nonih poinaka, nego i danju, dok su se ene alile zbog
vruine, djeca morala zaustavljati zbog mokrenja, a mazge povremeno odbijale ii dalje.
Bila je to dakle isprekidana pripovijest kao i njihovo hodanje, u kojoj je Niketas nagaao
praznine, prekide, nedovrene prostore i vrlo duga vremenska razdoblja. A bilo
je razumljivo zato; kao to je Baudolino upravo govorio, putovanje dvanaestorice
potrajalo je oko etiri godine, uz povremena skretanja s puta, prekide ispunjene
dosadom i bolne zgode i nezgode.
Moda su putnici, putujui tako pod usijanim suncem, dok su im pjeani vrtlozi
ponekad udarali u oi, sluajui sasvim nove jezike, provodili trenutke u kojima su ivjeli
kao zapaljeni vruicom, ali i one druge, u drjemljivom iekivanju. Bezbrojne su dane
posvetili preivljavanju, progonei ivotinje sklone bijegu, pregovarajui s divljim
narodima za jednu lepinju ili komad janjetine, pronalazei posve isuena vrela u
zemljama gdje je kia padala jednom godinje. Osim toga, govorio je Niketas, putnici
priaju kako te, putujui pustinjama pod suncem koje ti tue u glavu, obmanjuju zrane
opsjene i uje kako nou meu dinama odjekuju glasovi, a kada pronae neki grm
izlae se opasnosti kuajui bobice, koje umjesto da ti nahrane utrobu, uine da ti se
privida.
Da se i ne govori kako Baudolino, kao to je Niketas prilino dobro znao, po prirodi
nije bio iskren, pa ako je laljivcu teko vjerovati kada ti kae, pretpostavimo, da je bio u
Iconiji, kako i koliko mu vjerovati kada ti pria da je vidio bia koja najivlja mata teko
moe i zamisliti, a ni on sam nije siguran da ih je vidio?
Niketas je odluio povjerovati u samo jednu stvar, jer je ar kojim je Baudolino o njoj
priao bio dokazom istine: kako je naih dvanaest Mudraca tijekom puta sve vie vukla
elja da stignu do vlastita cilja. A taj je za svakoga od njih postajao drugaijim. Borone i
Kyot su htjeli samo pronai Kale, ak i ako nije zavrio u Paterovu kraljevstvu;
Baudolino je to kraljevstvo htio sve nezadrljivije, a s njim i Rabin Solomon, jer bi tamo
pronaao svoja nestala plemena; Poeta je, s Kaleom ili bez njega, traio bilo koje
kraljevstvo; Ardzrounija je jedino zanimalo pobjei odande odakle je dolazio, a Abdul je,
to se zna, mislio da to se vie udaljava, sve se vie pribliava predmetu svojih naistijih
elja.
Izgledalo je da jedino skupina Aleksandrijaca ide naprijed s nogama na zemlji, oni su
bili sklopili pogodbu s Baudolinom i slijedili su ga iz solidarnosti ili moda za inat, jer
ako se mora pronai nekog Patera Ivana, mora ga se pronai, inae, kao to je govorio
Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan, ljudi te vie ne shvaaju ozbiljno. Ali moda su ili
naprijed i zato to si je Boidi utuvio u glavu kako e se, kad stignu na cilj, opskrbiti
izvanrednim relikvijama (a ne lanima, kao to su Krstiteljeve glave) i odnijeti ih u rodnu
Aleksandriju, pretvarajui taj grad, jo bez povijesti, u najslavnije svetite kranstva.

Kako bi izbjegao Turke iz Iconije, Ardzrouni ih odmah povede preko nekih klanaca,
gdje su konji bili izloeni opasnosti od lomljenja nogu, zatim ih je est dana vodio po

~ 178 ~
 Knjigoteka

kamenjaru na kojem su bili razasuti leevi gutera dugih cijeli pedalj, uginulih od
sunanog udara. Sva srea to sa sobom imamo namirnica i ne moramo jesti te odvratne
ivotinje, rekao je Boidi s velikim olakanjem i prevario se, jer e godinu dana
kasnije jesti jo gnusnije zelembae i pei ih natiui ih na granu, a slina e mu se cijediti
niz bradu u oekivanju da se ispeku kako valja.
Zatim su proli kroz neka sela i u svakome od njih pokazali lutku Zosima. Da, rekao bi
netko, jedan upravo takav redovnik proao je ovim krajevima, zadrao se mjesec dana, a
zatim je utekao jer je moju ker uinio trudnom. Ali, kako se zadrao cijeli mjesec, ako
smo mi na putu samo dva tjedna? Kada se to dogodilo? Eh, bilo je to prije sedam Uskrsa,
vidite, plod te krivnje je ono dijete tamo dolje s oteklinom u preponama. Dakle, nije bio
on, ali svi su isti, ti prljavci od redovnika. Ili: da, ini nam se, upravo s takvom bradom,
bit e tome tri dana, bio je to simpatian grbavac... Ali, ako je bio grbav, to nije bio
on, Baudolino, nije li moda da ti ne razumije jezik i prevodi ono to ti padne na
pamet? Ili jo: da, da, vidjeli smo ga, bio je to on - i prstom su pokazivali Rabina
Solomona, moda zbog crne brade. Ukratko, jesu li moda ispitivali upravo najglupavije?
Neto dalje, susreli su ljude koji su ivjeli u krunim atorima i koji su ih pozdravili s
La ellec olla Sila, Machimet rores alla. Odgovorili su jednako uljudno na alemanskom,
jer ionako jedan jezik vrijedi koliko i drugi, zatim su pokazali lutku Zosima. Ovi se poee
smijati, govorili su svi zajedno, ali se iz njihovih kretnji zakljuivalo kako se sjeaju
Zosima: proao je tuda, ponudio glavu nekog kranskog sveca, a ovi su zaprijetili da e
mu nagurati neto odostraga. Iz ega nai prijatelji shvatie kako su se zatekli u
bratovtini turskih nabijaa na kolac i odoe odatle uz veliko pozdravljanje i
osmjehivanje koje im je otkrivalo sve zube, dok je Poeta vukao Ardzrounija za
kosu zabacivi mu glavu i govorei: bravo bravo, zna ti put, da, samo to nas nisi poslao
pravo u ralje antikrista - a Ardzrouni je hroptao kako nije on taj koji je pogrijeio put,
nego oni koji su nomadi, a nikada ne zna kamo nomadi idu.
Ali neto dalje, uvjeravao je, nai emo samo krane, iako nestorijance.
Dobro, govorio je Baudolino, ako su nestorijanci ve su Paterove rase, ali od sada
nadalje, kada ulazimo u neko selo, prije nego to progovorimo paljivo osmotrimo ima li
tamo krieva i zvonika.

Ma kakvi zvonici. Ono to su susretali bile su nakupine straara iz sadre, pa ako je

meu njima i bila neka crkva, nije se raspoznavala; bio je to narod koji se pri slavljenju
Gospodina zadovoljavao malim.
Ali, jesi li siguran da je Zosimo proao ovim krajevima? pitao je Baudolino.
Ardzrouni mu je odgovorio neka se ne brine. Jedne ga veeri Baudolino vidje dok je bio
promatrao sunce koje je zalazilo i izgledalo je da premjerava nebo pruenim rukama i
prekrienim prstima obje ruke, kao da oblikuje trokutaste prozorie kroz koje je oima
mjerio oblake. Baudolino ga upita zato, a on ree kako pokuava utvrditi gdje je velika
planina ispod koje svake veeri sunce nestaje, pod velikim svodom tabernakula.
Najsvetijabogorodice, uzviknu Baudolino, da moda i ti ne vjeruje u priu o
tabernakulu, kao Zosimo i Kozmas Indikopleustes?
A zato ne? ree Ardzrouni, kao da su ga pitali vjeruje li u mokru vodu. Kako bih
inae bio tako siguran da slijedimo isti put kojim je zacijelo krenuo i Zosimo?
Onda ti poznaje Kozmasov zemljovid koji nam je Zosimo neprestano obeavao?
Ne znam to vam je obeavao Zosimo, ali ja imam Kozmasov zemljovid. Izvadi
pergament iz svoje bisage i pokae ga prijateljima.
Evo, vidite? Ovo je okvir Oceana. S one strane su zemlje gdje je Noa prebivao prije
potopa. Prema krajnjem Istoku ovih zemalja, Oceanom odvojenih od pokrajina

~ 179 ~
 Knjigoteka

nastanjenih udovinim biima - a to su one preko kojih takoer moramo prijei - nailazi
se Raj zemaljski. Lako je vidjeti da, kreui iz te blaene zemlje, Eufrat, Tigris i Ganges
prolaze ispod Oceana kako bi preli preko pokrajina prema kojima idemo i ulijevaju se
u Perzijski Zaljev, dok Nil ima vijugaviji tok po pretpotopnim zemljama, ulazi u Ocean,
nanovo uzima svoj tok u donjim junim pokrajinama, preciznije u egipatskoj zemlji, i
ulijeva se u Zaljev Romaico, koji bi bio onaj kojega Latini nazivaju najprije Mediteranom,
a zatim Helespontom. Eto, mi emo morati slijediti put prema istoku, kako bismo naili
najprije na Eufrat, zatim Tigris i zatim Ganges i skrenuti prema donjim istonim
pokrajinama.

~ 180 ~
 Knjigoteka

Ali, umijea se u razgovor Poeta, ako je kraljevstvo Patera Ivana vrlo blizu Raju
zemaljskom, moramo li prijei Ocean kako bismo stigli tamo?
Jest blizu Raja zemaljskog, ali s ove strane Oceana, ree Ardzrouni. Umjesto toga
trebat e prijei Sambatyon...
Sambatyon, rijeku kamenja, ree Solomon sklapajui ruke. Dakle Eldad nije bio
lagao i ovo jest put za pronalaenje nestalih plemena!

~ 181 ~
 Knjigoteka

I mi smo spomenuli Sambatyon u Paterovu pismu, odreza Baudolino, pa je stoga

oito da negdje jest. No dobro, Gospodin nam je doao upomo, uinio je da izgubimo
Zosima ali i da naemo Ardzrounija, koji kako se ini o tome zna vie od njega.

Jednoga dana, iz daleka opazie raskoan hram, sa stupovima i zabatom ukraenim

povijesnim prikazima. Ali pribliavajui se, vidjee da je hram samo proelje, jer ostatak
je bila stijena i u stvari taj je ulaz bio visoko, ugraen u planinu i da bi se do njega stiglo
trebalo se uspeti, Bog zna kako, sve do tamo gdje lete ptice. Kad bi se bolje pzrcalo
vidjelo se da, du bedema okolnih planina, visoko na stijenkama strme lave, upadaju u
oi druga proelja i ponekad je trebalo izotriti vid da bi se razlikovao obraeni kamen
od onog kojega je izmodelirala priroda; a raspoznavali su se i isklesani kapiteli, svodovi,
lukovi i krasno stupovlje. Stanovnici u dolini govorili su jezikom vrlo slinim grkom i
kazali su kako se njihov grad zove Bacanor, a ono to su vidjeli bile su crkve od prije
tisuu godina, kada je tim mjestom gospodario Aleksandros, veliki kralj Grka, koji je
iskazivao potovanje proroku umrlom na kriu. Sad su ve zaboravili kako se uspinje do
hrama, niti su znali ega jo unutra ima i vie vole tovati bogove (rekli su ba bogove, ne
Gospodina Boga) na svom ograenom prostoru na otvorenome, usred kojega se epirila
pozlaena glava bivola, podignuta na drvenom kolcu.
Upravo je toga dana cijeli grad obavljao pogrebne sveanosti za mladia kojeg su svi
voljeli. Na ravnici u podnoju planine prireena je gozba, a u sredini kruga stolova ve
pripremljenih za gozbu bio je oltar i na njemu tijelo umrloga. Gore su letjeli, u irokim
krugovima i sve nie, orlovi, lunje, gavrani i ptice grabljivice, kao da su pozvani na tu
proslavu. Sav odjeven u bijelo, otac se pribliio lesu, sjekirom mu je odrezao glavu i
stavio je na zlatni tanjur. Zatim su upravitelji dvora, jednako u bijelo odjeveni, razrezali
tijelo na male komade, a uzvanici su dolazili uzeti svaki po jedan od tih miia kako bi ga
bacili ptici, koja ga je hvatala u letu i zatim nestajala u daljini. Netko Baudolinu objasni
da ptice umrloga odnose u Raj i kako je njihov obred mnogo bolji od obreda drugih
naroda, koji tijela umrlih ostavljaju da trunu u zemlji. Zatim se svi skupie oko stolova i
svatko kua meso glave sve dok od nje, kad je ostala samo lubanja, oiena i sjajna kao
da je metal, ne nainie pehar iz kojeg su pili u radosti, hvalei pokojnoga.

Drugom su prilikom prelazili, i to tjedan dana, preko oceana pijeska, gdje se prina
uzdizala poput velikog morskog vala i izgledalo je kao da se sve mie pod nogama i pod
kopitima konja. Solomon, koji je ve bio stradao od morske bolesti nakon ukrcaja u
Gelibolu, tih je dana imao stalne nadraaje na povraanje, ali mogao je povratiti sasvim
malo, jer je druina imala priliku posve malo progutati i srea to su napravili zalihu
vode prije nego to su zapali u tu nepriliku. Abdula su tada poeli tresti jeurci groznice,
koji su bili sve jai i pratili ga tijekom cijelog ostatka puta, toliko da vie nije uspio
pjevati svoje pjesme, na to su ga poticali prijatelji kada bi se zaustavljali pod
mjeseinom.

Ponekad su se kretali brzo, travnatim ravnicama, i budui da se nisu morali boriti s

nepovoljnom okolinom, Borone i Ardzrouni su zapoinjali beskonane otre rasprave o
temi koja ih je opsjedala, to jest o praznini.
Borone je koristio svoje uobiajene argumente, da ako u svemiru postoji praznina,
nita ne bi prijeilo da osim naeg u praznini postoje drugi svjetovi, itakodalje itakodalje.
Ali ga je Ardzrouni upozoravao kako on brka opu prazninu, o kojoj bi se moglo
raspravljati, s prazninom koja se stvara u meuprostorima izmeu sitnih estica
materije. Budui da ga je Borone upitao to su te sitne estice, njegov protivnik ga je

~ 182 ~
 Knjigoteka

podsjetio kako, prema nekim starim grkim filozofima i drugim mudrim arapskim
teolozima, sljedbenicima Kalama ili motokallimuna, ne treba misliti da su tijela guste
jezgre. Cijeli svemir, svaka stvar koja je u njemu, i mi sami, sastojimo se od
nevidljivih sitnih estica, koje se zovu atomi, koji neprestano se kreui prouzrokuju
ivot. Kretanje tih sitnih estica je uvjet svakog raanja i raspadanja. A izmeu atoma i
atoma, upravo zato da bi se oni mogli slobodno kretati, nalazi se praznina. Bez
praznine izmeu sitnih estica od kojih je sainjeno svako tijelo, nita se ne bi moglo
odrezati, slomiti ili zgnjeiti, ni upiti vodu, niti biti obuzeto hladnoom ili toplinom. Kako
bi se hrana irila naim tijelom, ako ne putujui praznim prostorima izmeu sitnih
estica od kojih smo sastavljeni? Utakni iglu, govorio je Ardzrouni, u napuhan mjehur, a
on e poeti splanjavati samo zato to igla kreui se proiruje otvor koji je napravila.
Kako to da na trenutak igla ostaje u mjehuru koji je jo pun zraka? Zato to se uvlai u
prazni meuprostor izmeu sitnih estica zraka.
Te tvoje sitne estice su hereza i nitko ih nikada nije vidio osim tvojih Arapa
kallomotemun ili kako ih ve zove, odgovarao je Borone. Dok igla ulazi, ve izae malo
zraka, ostavljajui prostora za iglu.
Uzmi onda praznu bocu, uroni je u vodu s grlom nadolje. Voda ne ulazi, jer ima zraka.
Isisaj zrak iz boce, zatvori je prstom kako u nju ne bi ulazio zrak, uroni je u vodu, izvadi
prst i voda e ulaziti tamo gdje si ti stvorio prazninu.
Voda se penje zato to priroda djeluje tako da se ne stvara praznina. Praznina je
protiv prirode, a budui da je protiv prirode ne moe postojati u prirodi.
Ali dok se voda penje, a ne ini to odjednom, to se nalazi na strani boce koja se jo
nije napunila, budui da si ti iz nje izvukao zrak?
Kada isisa zrak, uklanja samo hladni zrak koji se kree polako, ali tamo ostavlja
jedan dio toplog zraka, koji ide brzo. Voda ulazi i ini da je se topli zrak odmah kloni.
Sada ponovno uzmi tu bocu punu zraka, ali je zagrij, tako da unutra bude samo topli
zrak. Zatim je uroni s grlom nadolje.
Iako je u njoj samo topli zrak, voda svejedno ne ulazi. Dakle toplina zraka nema
nikakve veze.
A, da? Uzmi ponovno bocu i naini na dnu, na trbuastoj strani, otvor. Uroni je u vodu
na onoj strani gdje je otvor. Voda ne ulazi, jer ima zraka. Zatim stavi usne na grlo boce,
koje je ostalo izvan vode i isisaj sav zrak. Malo po malo, kako isisava zrak, voda se penje
kroz donji otvor. Tada izvuci bocu iz vode, drei zatvorenim gornji ulaz kako zrak ne bi
ponovno uao. I vidjet e da voda ostaje u boci i ne izlazi kroz donji otvor, zbog gaenja
koje bi priroda osjetila ako bi ostavila prazninu.
Voda ne silazi drugi put zato to se popela prvi put i tijelo ne moe izvriti kretanje
suprotno prvome, ako ne dobije novi poticaj. A sad sluaj ovo. Uvuci iglu u napuhani
mjehur, pusti da izae sav zrak, pfff, zatim odmah zaepi rupu koju je napravila igla.
Potom prstima uhvati mjehur s obje strane, kao da vue kou s gornje strane svoje ruke.
I gledaj kako se mjehur otvara. to ima u tom mjehuru ije si stjenke rairio? Praznina.
Tko je rekao da se stjenke mjehura razdvajaju?
Probaj!
Ja ne, ja nisam mehaniar, ja sam filozof i svoje zakljuke izvlaim na temelju
razmiljanja. A osim toga, ako se mjehur rairi, to je zato to ima pore i nakon to se
ispuhao kroz njegove je pore ulo malo zraka.
A, je li? Tim vie, a to su pore ako ne prazni prostori? I kako zrak ue sam ako ga
nisi pokrenuo? I zato se, nakon to si iz mjehura izvukao zrak, on nije spontano
ponovno napuhao? A ako ima pora, zato se onda kada je mjehur napuhnut i

~ 183 ~
 Knjigoteka

dobro zatvoren, a ti ga spljoti potiui zrak na kretanje, mjehur ne ispuhne? Zato to

pore jesu prazni prostori, ali manji od sitnih estica zraka.
Nastavi sve jae gnjeiti i vidjet e. A zatim ostavi napuhnuti mjehur nekoliko sati na
suncu i vidjet e kako se malo po malo sam ispuhuje, zato to toplina pretvara hladni
zrak u topli, koji izlazi bre.
Tada uzmi bocu...
S otvorom na dnu ili bez?
Bez. Uroni je cijelu, nagnutu, u vodu. Vidjet e kako, malo pomalo, ulazi voda, zrak
izlazi i radi plop-plop, objavljujui tako svoju nazonost. Sad izvuci bocu, isprazni je,
isisaj iz nje sav zrak, zatvori otvor palcem, stavi je nagnutu u vodu, izvadi prst. Voda
ulazi, ali se ne uje i ne vidi nikakav plop-plop. Zato to je unutra praznina.
Tada ih je prekinuo Poeta, podsjeajui kako se Ardzrouni ne bi trebao time
zabavljati, jer uz sve te plop-plop i te boce svi postaju edni, mjehuri su im sad ve
prazni i bilo bi mudro uputiti se prema nekoj rijeci ili nekom drugom mjestu
vlanijem od onoga na kojem su bili.

Ponekad bi uli neto o Zosimu. Netko ga je vidio, netko je uo govoriti o ovjeku crne
brade, koji se raspitivao za kraljevstvo Patera Ivana. Na to bi nai prijatelji zabrinuti
upitali: I to ste mu rekli? a ovi bi gotovo uvijek odgovarali kako su mu rekli ono to su
u tim krajevima svi znali, da Pater Ivan stoluje na istoku, ali za stii tamo potrebne su
godine.
Pjenei se od bijesa, Poeta je rekao kako se u rukopisima u knjinici Svetoga Viktora
moglo proitati da oni koji putuju po tim mjestima stalno nailaze na prekrasne gradove,
s hramovima krovova pokrivenih smaragdima, s kraljevskim palaama zlatnih stropova,
stupovljem s kapitelima iz ebanovine, kipovima koji su izgledali kao ivi, zlatnim
oltarima sa ezdeset stuba, zidovima iz istog safira, tako sjajnog dragog kamenja da
je svijetlilo poput lui, kristalnim planinama, rijekama dijamanata, vrtovima s drveem s
kojeg su kapali mirisni balzami, koji su stanovnicima omoguivali da ive udiui samo
njihov miris, samostanima gdje se uzgajaju samo najraznobojniji pauni ije se meso ne
kvari, a nosi li ga na put odri se trideset i vie dana ak i pod arkim suncem, a da
nikada ne iri neugodan miris; blistavi izvori ija voda bljeti kao svjetlost munje, pa
ako se u tu vodu stavi suha riba konzervirana u soli, evo kako se ona vraa u ivot i
mugne, znak kako je to izvor vjene mladosti - ali, sve do tada vidjeli su samo pustinje,
ikare, masive na kojima se ak nije moglo odmarati na kamenju, jer bi si
ispekao stranjicu, a jedini gradovi na koje su naili bili su sazdani od bijednih kueraka i
nastanjeni odvratnim ljudskim oloem, kao u Colandiofonti, gdje su vidjeli artabante,
ljude koji su hodali pognuti kao ovce, ili u Iambutu, gdje su se nadali odmoru nakon to
su preli preko spaljene ravnice, a ene, ako i nisu bile lijepe, nisu bile ni previe rune,
ali otkrili su da su, vrlo vjerne svojim muevima, u vagini drale otrovne zmije kako bi
obranile svoju estitost - i barem da su to ranije rekle, ali ne, jedna je hinila da se podaje
Poeti, koji umalo da nije bio osuen na vjenu estitost i dobro po njega to je uo
siktanje i odskoio unatrag. Pokraj barutina u Cataderseu naili su na mukarce testisa
dugih do koljena, a u Necuveranu ljude gole poput divljih ivotinja, koji su se parili po
cestama kao psi, otac se spajao s keri, a sin s majkom. U Tani su naili na ljudodere,
koji sreom nisu jeli strance, jer su im se gadili, ve samo njihovu djecu. Pokraj rijeke
Arlon dospjeli su u neko selo gdje su stanovnici plesali oko idola i otrim si noevima
zadavali rane po svim udovima, zatim su idola stavili na kola i vozili ulicama, a mnogi od
njih su se s radou bacali pod kotae kola lomei si udove sve dok od toga ne bi umrli. U
Salibutu su proli kroz umu poharanu buhama velikima kao abe, u Cariamariji su naili

~ 184 ~
 Knjigoteka

na dlakave mukarce koji su lajali pa ni Baudolino nije mogao razumjeti njihov jezik, i
ene s veprovskim zubima, kosom do nogu i repom krave.
Vidjeli su te i druge najuasnije stvari, ali divote istoka nikada, kao da su svi oni koji
su o tome pisali bili veliki pokvarenjaci.
Ardzrouni je preporuivao da se strpe, jer im je isto tako rekao kako prije Raja
zemaljskog postoji jedna prilino divlja zemlja, ali je Poeta odgovorio da je divlja zemlja
nastanjena okrutnim zvjerima, koje sreom jo nisu bili vidjeli, pa je dakle to tek trebalo
doi, a ako su one koje su vidjeli bile pitome zemlje, zamislimo tek ostale. Abdul, sve
grozniaviji, govorio je kako je nemogue da njegova princeza ivi na mjestima koja je
Bog tako prokleo i da su moda krenuli pogrenim putem: Ali sigurno nemam snage
vratiti se natrag, prijatelji moji, govorio je tuan, pa stoga vjerujem da u umrijeti na
svom putu prema srei.
uti, i ne zna to govori, vikao mu je Poeta, noi i noi smo izgubili sluajui te
kako opjevava ljepotu tvoje nemogue ljubavi, a sada kad vidi da nemoguije od toga
ne moe, trebao bi biti zadovoljan i izvan sebe od radosti! Baudolino ga je vukao za
rukav i priapnuo mu da Abdul sad ve bunca i ne treba ga jo vie muiti.

Nakon prilino duga vremena zatekli su se u Salapotani, prilino bijednom gradu, gdje
su ih primili s uenjem, pokreui prste kao da ih prebrojavaju. Bilo je jasno da su
dirnuti time to ih je dvanaest i svi su se bacili na koljena, dok je jedan trao obavijestiti
druge graane. Doe im ususret neka vrsta arhimandrita koji je pjevao psalme na
grkom, drei drveni kri (a ne srebrne krieve naikane rubinima, gunao je Poeta) i
ree Baudolinu kako se u tim krajevima ve dugo vremena oekuje povratak najsvetijih
Mudraca, koji su tisuama i tisuama godina prolazili kroz tisue pustolovina, nakon to
su se bili poklonili Djetecu iz Betlehema. I taj je arhimandrit ak pitao vraaju li se oni u
zemlju Patera Ivana, iz koje su zacijelo potjecali, kako bi ga oslobodili njegova dugog
napora i ponovno uzeli vlast koju su neko imali nad tim blagoslovljenim zemljama.
Baudolino je likovao. Postavili su mnoga pitanja o tome to ih eka, ali su shvatili kako
ni ti stanovnici ne znaju gdje je Paterovo kraljevstvo, osim to vrsto vjeruju da je negdje
u smjeru istoka. tovie, budui da su Mudraci potjecali upravo odande, udili su se kako
oni nemaju pouzdanih vijesti.
Gospodo najsvetija, ree dobri arhimandrit, vi sigurno niste kao onaj bizantski
redovnik, koji je prije nekog vremena ovuda proao i traio kraljevstvo, kako bi Pateru
vratio ne znam kakvu relikviju koja mu je ukradena. Taj je ovjek izgledao nepouzdano i
nesumnjivo je bio heretik kao i svi Grci iz zemalja uz more, jer je stalno prizivao
Najsvetiju Djevicu majku Boju, a Nestorije, na otac i svjetlo istine, nauio nas je da je
Marija bila samo majka Krista ovjeka. Moe li se ikada pomisliti na Boga u pelenama, na
Boga od dva mjeseca, na Boga na kriu? Samo pogani daju majku svojim bogovima!
Taj je redovnik stvarno nepouzdan, prekide ga Poeta, i znajte da je tu relikviju
ukrao nama.
Neka ga Gospodin kazni. Pustili smo ga otii, a da mu nita nismo rekli o opasnostima
koje e susresti, pa tako nita ne znao o Abcasiji, neka ga Bog kazni strovaljujui ga u taj
mrak.
I sigurno e se namjeriti na manticoru i na crno kamenje Bubuctora.
Prijatelji moji, komentirao je ispod glasa Poeta, ovi bi nam mogli rei mnoge
dragocjene stvari, ali rekli bi nam ih samo zato to smo Mudraci; ali, budui da jesmo
Mudraci, misle da ih nije potrebno rei. Posluate li me, otii emo odmah odavde, jer
budemo li jo malo razgovarali s njima to e zavriti tako da emo rei neku glupost i oni
e shvatiti kako ne znamo ono to bi Mudraci morali znati. Niti im moemo ponuditi

~ 185 ~
 Knjigoteka

jednu Krstiteljevu glavu, jer ba ne mogu zamisliti Mudrace koji se bave trgovinom
crkvenim stvarima. Odmaglimo na brzinu, jer su sigurno dobri krani, ali nitko nam ne
kae da su blagi prema onima koji ih prevare.
Zato su se oprostili, primivi na dar mnogo zaliha i pitajui se to li je ta Abcasia u
koju se tako lako upada.

Odmah su nauili to je to crno kamenje Bubuctora. Prolazili su miljama i miljama po

ljunkovitom tlu te rijeke i neki nomadi koje su malo ranije susreli, objasnili su im kako
onaj tko ga dotakne postane crn kao i kamenje. Ardzrouni je rekao kako je umjesto toga
vjerojatnije da je kamenje prilino dragocjeno i da ga nomadi prodaju na tko zna kojem
udaljenom tritu, pa tu bajku priaju ne bi li sprijeili da ga drugi sakupljaju. Pourio je
pribaviti ga i prijateljima je pokazivao kako ga je sjajno i savreno voda oblikovala. Ali,
dok je govorio, njegovo lice, vrat i ruke brzo su postali crnima kao ebanovina; rastvorio
si je halju na grudima, a i grudi su mu ve postale jako crne, otkrio je noge i stopala, oni
su takoer izgledali kao ugalj.
Ardzrouni se gol bacio u rijeku, prevrtao se po vodi, strugao si kou ljunkom s dna...
Nita se nije moglo uiniti, Ardzrouni je postao crn kao no i vidjele su se samo njegove
bijele oi i crvena usta ispod brade, koja je takoer bila crna.
Isprva su ostali gotovo umrli od smijeha, dok je Ardzrouni proklinjao njihove majke,
zatim su ga pokuali utjeiti: Zar ne elimo da nas smatraju Mudracima? ree
Baudolino. Dakle, barem je jedan od njih bio crn, kunem se da je crn i jedan od one
trojice koji sada poivaju u Kolnu. I evo kako naa druina postaje jo uvjerljivijom.
Solomon, neto briniji, sjetio se da je bio uo za kamenje koje mijenja boju koe, ali za to
ima lijeka i Ardzrouni e postati bjelji nego prije. Da, u tjednu s tri petka, podrugljivo se
smijao Glupan, a unesreenog su Armena morali drati, jer mu je htio odgristi uho.

Jednog lijepog dana uli su u umu bogatu vrlo lisnatim drveem, voem svih vrsta,
kroz koju je tekla rijeka vode bijele poput mlijeka. U umi su se otvarale zelene istine, s
palmama i okotima punima prekrasnih grozdova, s bobama velikima kao citrusi. Na
jednoj od tih istina nalazilo se selo s jednostavnim i vrstim kolibama iz iste slame, iz
kojih su izlazili ljudi od glave do pete potpuno goli, a samo je sluajno u nekih
mukaraca vrlo duga i valovita brada ponekad pokrivala sramni dio. ene se nisu
sramile pokazivati i grudi i trbuh, ali su davale dojam da to rade na prilino neporoan
nain: novopridole su smjelo gledale u oi, ali bez pobuivanja nedolinih misli.
Govorili su grki i, ljubazno primivi goste, kazali da su gimnosofisti, to e rei bia
koja se, u nedunoj golotinji, bave znanostima i vjebaju dobronamjernost. Pozvali su
nae putnike da slobodno obilaze njihovo umsko selo, a naveer su bili pozvani na
veeru spravljenu samo iz hrane koju je zemlja spontano rodila. Baudolino postavi
nekoliko pitanja najstarijemu meu njima, prema kojemu su svi postupali s osobitim
potovanjem. Upita ga to posjeduju, a ovaj mu odgovori: Posjedujemo zemlju, drvee,
sunce, mjesec i zvijezde. Kada smo gladni jedemo voe s drvea koje ono samo proizvodi,
pratei sunce i mjesec. Kad smo edni odemo do rijeke i pijemo. Imamo po enu za
svakoga i, pratei lunarni ciklus, svatko oplouje svoju druicu, sve dok ne rodi dvoje
djece, pa jedno od njih dajemo ocu, drugo majci.
Baudolino se zaudi to nije vidio ni hram ni groblje, a starac ree: Ovo mjesto u
kojem boravimo je i na grob, i ovdje umiremo ispruajui se u san smrti. Zemlja nas
raa, zemlja nas hrani, pod zemljom spavamo vjeni san. A to se tie hrama, znamo da
ih podiu na drugim mjestima, kako bi slavili ono to nazivaju Tvorcem svih stvari. Mi

~ 186 ~
 Knjigoteka

vjerujemo da su stvari roene za charis, zbog sebe samih, onako kako se zbog sebe samih
odravaju, i leptir oprai cvijet koji e ga, rastui, hraniti.
Koliko razumijem, vi provodite u djelo ljubav i meusobno potovanje, ne ubijate
ivotinje, a jo manje vae blinje. Na temelju koje zapovjedi to inite?
To inimo upravo zato kako bismo nadoknadili nedostatak svake zapovjedi. Samo
provodei i nauavajui dobro, moemo utjeiti nae blinje zbog nenazonosti Oca.
Ne moe se bez Oca, mrmljao je Poeta Baudolinu, gledaj kako se smanjila naa
lijepa vojska po Fridrikovoj smrti. Ovi bi ovdje bacali pticu po zraku, a nemaju pojma to
je ivot...
Borone je meutim bio ganut tom mudrou i poeo je postavljati niz pitanja
uglednom starcu.
Kojih je vie, ivih ili mrtvih?
Mrtvih ima vie, ali vie ih se ne moe brojati. Prema tomu ima vie onih kojih se vidi,
nego drugih koje se vie ne moe vidjeti.
to je jae, smrt ili ivot?
ivot, zato to su suncu, kada izlazi, zrake sjajne i blistave, a kada zalazi, ini se
slabijim.
ega je vie, zemlje ili mora?
Zemlje, zato to se i more oslanja na zemljano dno.
to je bilo prije, no ili dan?
No. Sve ono to se raa oblikuje se u mraku utrobe i tek kasnije dolazi na svjetlo.
Koja je strana bolja, desna ili lijeva?
Desna. Zapravo i sunce izlazi na desnoj strani i prolazi svojom putanjom po nebu
prema lijevoj strani, a ena naprije doji iz desne dojke.
Koja je najokrutnija meu ivotinjama? upita tada Poeta.
ovjek.
Zato?
To upitaj samog sebe. I ti si zvijer koja uza se ima druge zvijeri i zbog udnje za moi
eli liiti ivota sve druge zvijeri.
Tada Poeta ree: Ali kad bi svi bili kao vi, morem se ne bi plovilo, zemlja ne bi bila
obraena, ne bi se stvarala velika kraljevstva koja donose red i veliinu u alosni nered
zemaljskih stvari.
Ugledni starac odgovori: Svaka od tih stvari sigurno jest srea, ali je sagraena na
nesrei drugih, a mi to ne elimo.
Abdul upita znaju li gdje ivi najljepa i najudaljenija od svih princeza. Trai li je?
upita starac, a Abdul odgovori - da. Jesi li je ikada vidio?, a Abdul odgovori - ne. eli
je?, a Abdul odgovori da ne zna. Tada starac ue u svoju kolibu i iz nje izae s metalnim
tanjurom, tako glatkim i sjajnim da su se sve okolne stvari u njemu odraavale kao na
povrini bistre vode. Ree: Jednom smo dobili na dar ovo zrcalo, a nismo ga mogli odbiti
iz uljudnosti prema darovatelju. Ali nitko se od nas ne bi htio u njemu pogledati, jer bi
nas to moglo navesti na tatinu zbog naih tijela ili na uas zbog neke nae mane, pa
bismo tako ivjeli u strahu da e nas drugi prezreti. U ovom e zrcalu, moda, jednog
dana ugledati ono to si traio.
Dok samo to nisu zaspali, Boidi ree vlanih oiju: Zadrimo se ovdje.
Ba bi lijepo izgledao, gol kao crv, odvrati Poeta.
Moda elimo previe, ree Rabin Solomon, ali sad ne moemo izbjei toj elji.
Krenue sljedeeg jutra.

~ 187 ~
 Knjigoteka

27.

Baudolino u tami Abcasije

Kad su napustili gimnosofiste, dugo su lutali, neprestano se pitajui kako da stignu do

Sambatyona, ne prolazei kroz ona grozna mjesta koja su im spomenuli. Uzalud. Prelazili
su preko ravnica, gazili brzice, verali se strmim vrletima, s Ardzrounijem koji bi
povremeno izraunavao prema Kozmasovu zemljovidu i upozoravao da ili Tigris, ili
Eufrat, ili Ganges ne smiju biti daleko. Poeta mu je govorio neka uti, runi crni ovuljak;
Solomon mu je ponavljao da e prije ili kasnije postati bijelim, a dani i mjeseci prolazili
su uvijek jednaki.

Jednom su se ulogorili u blizini barutine. Voda nije bila najbistrija, ali je mogla
posluiti i osobito su konji iz nje izvukli korist. Pourili su na spavanje kad je mjesec
izaao i, pri svjetlosti njegovih prvih zraka, u sjeni su ugledali zlokobno vrvljenje. Bio je
to neizmjeran broj korpiona, svi s podignutim vrhovima repova, u potrazi za vodom, a
slijedila ih je skupina zmija vrlo raznolikih boja: neke su imale crvene krljuti, neke crne
i bijele, a neke i blistave kao zlato. Cijelo je podruje bilo samo jedan siktaj, a njih zahvati
najvei uas. Postavili su se u krug, maeva isukanih prema van, pokuavajui ubiti te
zloudne kuge prije nego to bi se pribliile njihovoj zapreci. No, pokazalo se da zmije i
korpione vie privlai voda nego oni, i im su se napojili, malo po malo su se povukli,
zavlaei se u neke pukotine zemljita.
U pono, kad su ve mislili da mogu zaspati, stigoe zmije s krestama, svaka s po dvije
ili tri glave. Svojim su krljutima mele tlo i drale irom otvorena usta, izmeu kojih su
palucala tri jezika. Njihov se smrad osjeao na milju i stjecao se dojam kako njihove oi,
koje su svjetlucale na mjeseevoj svjetlosti, prosipaju otrov, kao to je uostalom sluaj s
baziliskom... Borili su se jedan sat, jer su te ivotinje bile nastrljivije od drugih, a moda
su traile meso. Nekoliko njih su ubili, a njihovi se sudrugovi pourie na leine, uinivi
od toga gozbu i zaboravivi na ljude. Ve su bili uvjereni da su nadvladali tu
opasnost, kada nakon zmija stigoe rakovi, vie od stotinu njih, pokriveni krljutima
krokodila, a svojim su oklopima odbijali udarce maeva. Sve dok Colandrinu nije sinula
zamisao koju mu je nametnuo oaj: pribliio se jednome od njih, zadao mu estok udarac
nogom ba ispod trbuha i ovaj se preokrenuo na lea, bezumno tresui svojim
tipaljkama. Tako su ih mogli okretati, pokriti granicama i zapaliti. Zatim su primijetili
kako su, kad ih jednom lii njihovih oklopa, ak dobri za jelo, pa su tako dva dana imali
zalihu slatkog i ilavog mesa, ali sve u svemu prilino dobrog i hranljivog.

Jednom drugom prilikom, stvarno su sreli baziliska i bio je upravo onakav kakvim su
ga prikazivale mnoge prie, nesumnjivo istinite. Bio je iziao iz neke litice, rascijepivi
stijenu, kako je ve bio izvijestio Plinije. Imao je glavu i pande pijetla, a na mjestu kreste
crvenu izraslinu u obliku krune, ute i izboene oi kao u abe krastae i tijelo zmije. Bio
je smaragdno zelene boje, sa srebrnastim odsjajima i na prvi se pogled doimao gotovo
lijepim, ali znalo se da njegov dah moe otrovati ivotinju ili ljudsko bie, a njegov se
grozni smrad osjeao ve iz daljine.

~ 188 ~
 Knjigoteka

Ne pribliavajte se, povika Solomon, a osobito ga nemojte gledati u oi, jer ak i iz

njih isputa otrovnu mo! Bazilisk je gmizao prema njima, smrad je postajao jo
nepodnoljivijim, sve dok Baudolinu nije palo na pamet kako postoji nain da ga se ubije.
Zrcalo, zrcalo! dovikne Abdulu. Ovaj mu prui metalno zrcalo koje je bio dobio od
gimnosofista. Baudolino ga je uzeo i desnom rukom drao ispred sebe, poput maa
uperenog prema nemani, dok si je lijevom pokrivao oi kako bi izbjegao taj pogled, a
svoje je korake mjerio po onome to je vidio na tlu. Zaustavio se pred ivotinjom i jo
ispruio zrcalo. Privuen tim odbljescima, bazilisk je podigao glavu i zapiljio svoje ablje
oi upravo u sjajnu povrinu, isputajui svoj najgrozniji dah. Ali odmah je sav zadrhtao,
zatreptao ljubiastim kapcima, ispustio uasan krik i pao mrtav. Svi su se tada sjetili da
zrcalo bazilisku vraa natrag i mo njegova pogleda i val daha koji on isputa, pa on sam
pade rtvom tih dvaju uda.
Ve smo u zemlji udovita, ree sav zadovoljan Poeta. Kraljevstvo je sve blie.
Baudolino vie nije shvaao misli li on, kad sad kae kraljevstvo, na ono Paterovo ili
svoje vlastito, budue.

Tako, sreui danas ljudoderne vodene konje, sutra imie vee od golubova,
stigoe u selo meu planinama, u ijim se podnojima protezala ravnica s rijetkim
drveem, koja je iz bliza izgledala kao uronjena u rijetku maglu, ali je zatim
magla postajala sve gua, da bi postupno postala taman i neprobojan oblak,
pretvarajui se na obzorju u samo jednu jako tamnu prugu, koja je bila u suprotnosti s
crvenim prugama zalaska.
Stanovnici su bili srdani, ali kako bi nauio njihov jezik, sav sazdan od guturalnih
glasova, Baudolinu je trebalo nekoliko dana, tijekom kojih su bili goeni i hranjeni
mesom kojekakvih planinskih zeeva, kojih je meu tim stijenama bilo u izobilju. Kad ih
je postalo mogue razumjeti, rekli su da u podnoju planine poinje prostrana pokrajina
Abcasia, koja ima ovu osobinu: bila je to jedinstvena i beskrajna uma gdje je uvijek
carevao najdublji mrak, ali ne kao da je no, kad barem ima svjetla od zvjezdanog neba,
nego ba gust mrak, gotovo kao da zatvorenih oiju stoji na dnu jame. Ta pokrajina bez
svjetlosti bila je nastanjena Abcasijcima, koji su tamo sasvim dobro ivjeli, kao to se to
dogaa slijepima na mjestima na kojima su od djetinjstva odrasli. ini se da se
orijentiraju po sluhu i njuhu, ali nitko nije znao kakvi su, jer se nitko nikada nije usudio
tamo izloiti pogibelji.
Upitali su ima li drugih naina da se proslijedi prema istoku, a ovi su rekli da ima,
dovoljno je zaobii Abcasiju i njenu umu, ali za to bi, kako su prenosile stare prie,
trebalo vie od deset godina putovanja, jer se mrana uma protezala na stotinu i
dvanaest tisua salamoca, a bilo je nemogue shvatiti koliko je jedan salamoc za njih
dugaak, ali sigurno vie od milje, stadija i parasange.
Ve su se spremali pomiriti sa sudbinom, kada je Porcelli, koji je uvijek bio najtii u toj
druini, podsjetio Baudolina da su oni iz Fraschete naviknuti na pjeaenje po
maglutinama koje su se rezale noem, to je gore od gustog mraka, jer bi se u tom sivilu,
zbog obmane umornih oiju, pojavljivali oblici koji na svijetu ne postoje, pa si se stoga
morao zaustaviti ak i tamo gdje bi mogao ii dalje, a ako bi se predao iluziji, mijenjao si
put i padao u provaliju. Pa to drugo radi u svojoj domaoj magli, rekao je, nego
hoda po procjeni, nagonski, otprilike, kako rade imii koji su slijepi, a ne moe ni
slijediti svoj njuh, jer ti magla ulazi u nosnice i jedini miris kojeg osjea je tvoj?
Dakle, zakljui, ako si se navikao na maglu, gusti mrak je kao da hoda danju.

~ 189 ~
 Knjigoteka

Drugi se Aleksandrijci s tim sloie pa su dakle Baudolino i njegovih pet prijatelja

vodili grupu, dok su se ostali svezali svaki za svoga konja i slijedili ih nadajui se
najboljemu.
U poetku su ili s uivanjem, jer je izgledalo ba kao da su u svojoj domaoj magli, ali
nakon nekoliko sati nastade uistinu mrkla tmina. Vodii su napinjali ui kako bi uli um
granica, a kada ga vie nisu uli zakljuili su da su uli na istinu. Stanovnici sela su rekli
da u tim krajevima uvijek pue vrlo jak vjetar s juga prema sjeveru, pa je zbog toga
Baudolino s vremena na vrijeme vlaio prst, podizao ga u zrak, osjetio s koje strane
dolazi vjetar i skretao prema istoku.
Opazili bi kada se sputala no, jer bi se zrak ohladio, pa bi se zaustavljali otpoinuti -
uzaludna odluka, rekao je Poeta, jer se na takvom mjestu i danju moe vrlo dobro
odmoriti. Ali Ardzrouni ih je upozorio da se, kada je hladno, vie ne uju umovi
ivotinja, a uli bi se ponovno, osobito pjev ptica, nastupanjem prve blage topline. To je
znak da u Abcasiji, sve to je ivo dane mjeri prema izmjenjivanju hladnoe i topline,
koje kao da su utvare mjeseca ili sunca.
Danima nisu primijetili nazonost ljudi. Kad su potroili zalihe, protezali su ruku dok
ne bi dohvatili grane drvea i opipavali granu po granu, ponekad satima, sve dok ne bi
pronali neki plod - koji bi pojeli pouzdavajui se da nije otrovan. Otar miris neke biljne
divote, esto je Baudolinu (koji je od svih njih imao najosjetljiviji njuh) davao znak za
odluku hoe li ii naprijed, skrenuti desno ili lijevo. Kako su dani prolazili, postajali su
sve otroumniji. Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan imao je luk i drao bi ga sve dok
pred sobom ne bi uo prpoenje neke ptice koja je sporija ili moda manje krilata, kao
to su u nas kokoi. Odapeo bi strijelu i oni bi najee, voeni krikom ili pomamnim
lepetom umiruih krila, uhvatili plijen, operuali ga i ispekli na vatri od granica.
Najudnovatija je stvar bila da su, trljajui kamenje, mogli zapaliti drva, plamen bi se
dizao, crven kako se i pristoji, ali nita nije osvjetljavao, ak ni njih koji su mu stajali
blizu, a zatim bi se ugasio u trenutku kada bi se, nataknuta na granu, na njega stavila
ivotinja za peenje.
Vodu nije bilo teko pronai, zato to se prilino esto javljalo grgotanje nekog izvora
ili potoka. Napredovali su vrlo sporo, a jednom su primijetili da su se, nakon dva dana
putovanja, vratili na mjesto s kojeg su bili krenuli, zato to su pipkajui uokolo, pokraj
malog potoka pronali tragove svoga prethodnog logora.
Konano su osjetili nazonost Abcasijaca. Isprva su posvuda oko sebe zauli glasove
poput apata, ali iako jo tihi, bili su to uzbueni glasovi, kao da stanovnici ume prstom
jedan drugome pokazuju ove posjetitelje, neoekivane i nikad viene - ili bolje nikad
sluane. Poeta je ispustio vrlo snaan krik i glasovi su utihnuli, dok je uskomeanost
trave i lia govorila kako Abcasijci upravo bjee prestraeni. Ali su se kasnije vratili i
ponovno poeli aptati, sve vie zapanjeni tim upadom.
U jednom je trenutku Poeta osjetio da ga je dotakla ruka, ili dlakav ud, iznenada je
pograbio neto i zauo se krik uasa. Poeta je ispustio plijen i glasovi domorodaca su se
malo udaljili, kao da su proirili svoj krug, kako bi bili na pristojnoj udaljenosti
Nekoliko se dana nije dogaalo nita. Putovanje se nastavljalo, a Abcasijci su ih pratili,
a moda to nisu bili oni isti od ranije, nego drugi koji su bili obavijeteni o njihovom
prolasku. U stvari, jedne noi (je li bila no?) u daljini su uli kao neku tutnjavu bubnjeva,
ili kao da netko lupa po deblu upljeg drveta. Bio je to meki zvuk, ali irio se cijelim
prostorom oko njih, moda miljama, i shvatili su da su se Abcasijci takvim sustavom
obavjetavali, na daljinu, o onome to se dogaalo u njihovoj umi.
Vremenom su se navikli na to nevidljivo drutvo. I sve su se vie navikavali na mrak,
tako da je Abdul, koji je osobito patio zbog sunevih zraka, govorio kako se osjea bolje,

~ 190 ~
 Knjigoteka

gotovo bez groznice, i vratio se svojim pjesmama. Jedne veeri (je li bila veer?) dok su
se grijali oko vatre, uzeo je sa sedla svoje glazbalo i ponovno zapjevao:

Sretan i tuan, na kraju puta svog,

vidjeti se nadam ljubav svoju daleku.
Hou li je vidjet' ne znam, kamogod idem
od nje uvijek bit u predaleko.
Teak je klanac i surov mi je put,
nit' u ikad moi saznat svoju kob.
Neka bude volja Gospodinova.

Izgledat e mi kao radost velika, kao molba,

za ljubav Boju, sklonite daleko.
Svia li se njoj, tamo u utjehu nai,
uz nju, kolikogod da je daleko.
I pjev e moj njean i fin biti,
budem li imao radost biti blizu nje.
Pjevanje e mi srcu milinu dati.

Opazie da su Abcasijci, koji su do tada bez prestanka aputali, utihnuli. U tiini su

sluali Abdulovo pjevanje, a zatim su pokuali odgovoriti: ulo se stotinu usana (jesu li
bile usne?) kako zvide i pite s ljupkou njenih kosova, ponavljajui napjev koji je
Abdul odsvirao. Tako su pronali sporazumijevanje bez rijei sa svojim gostima i
sljedeih su se noi uzajamno zabavljali, jedni su pjevali a drugi kao da su svirali flaute.
Jednom je Poeta neuglaeno zapjevao jednu od onih birtakih pjesama od kojih su u
Parizu crvenjele ak i slukinje, a Baudolino ga je pratio. Abcasijci nisu odgovorili, ali
nakon duge utnje jedan ili dvojica njih poee izvoditi Abdulove melodije, kao da
kau kako su te dobre i njima po volji, a one druge ne. To je zato to su pokazivali, kako
je primjeivao Abdul, blagost osjeaja i sposobnost razlikovanja dobre od loe glazbe.
Abdul, jedini ovlaten za razgovor s Abcasijcima, osjeao se ponovno roenim. U
kraljevstvu smo njenosti, govorio je, pa dakle blizu mojem cilju. Hajde, idemo. Ne,
odgovarao je Boidi, oaran, zato ne bismo ostali ovdje? Postoji li moda ljepe mjesto na
svijetu, gdje ako i ima neto runo, to ne vidi?
ak je i Buadolino mislio da su ga, nakon to je vidio mnogo stvari u irokom svijetu,
ovi dugi dani provedeni u mraku ponovno pomirili sa samim sobom. U mraku se vraao
svojim uspomenama, mislio na svoje djetinjstvo, na oca, na majku, na najmiliju i
nesretnu Colandrinu. Jedne veeri (je li bila veer? Jest, jer su Abcasijci utjeli i spavali),
ne mogavi zaspati, pokrenuo se dotiui rukama granice drvea, kao da neto trai. U
trenu pronae plod, mekan na dodir i vrlo mirisan. Uze ga i zagrize i osjeti kako ga
obuzima nagla malaksalost, pa vie nije znao sanja li ili je budan.
Odjednom vidje Colandrinu, ili bolje, osjeti bliskom kao da je gleda. Baudolino,
Baudolino, dozivala ga je djevojakim glasom, ne zaustavljaj se, iako se ini da je tamo
sve tako lijepo. Mora stii do kraljevstva tog Patera o kojem si mi govorio i predati mu
taj pehar, tko e inae naeg Baudolinetta Colandrinuccia uiniti vojvodom? Razveseli
me, jer iako ovdje nije loe, jako mi nedostaje.
Colandrina, Colandrina, vikao je Baudolino, ili je vjerovao da vie, uti, ti si utvara,
obmana, plod onoga ploda! Mrtvi se ne vraaju!
Obino ne, odgovarala je Colandrina, ali sam bila vrlo uporna. Ukratko, rekla sam,
dali ste mi samo jednu godinu s mojim ovjekom, samo vrlo kratko vrijeme. Uinite mi to

~ 191 ~
 Knjigoteka

sveto zadovoljstvo, ako i vi imate srca. Ovdje mi je dobro i vidim Blaenu Djevicu i sve
svece, ali mi nedostaju milovanja moga Baudolina od kojih bi me spopadali trnci. Dali su
mi malo vremena, samo da ti dam cjelovi. Baudolino, ne zadravaj se putem sa enama
iz tih tamo mjesta, koje moda imaju grozne bolesti, ni sama ne znam koje. Put pod noge
i idi prema suncu.
Nestala je, dok je Baudolino osjeao njean dodir na obrazu. Trgnuo se iz svog
polusna, a zatim utonuo u mirne snove. Dan kasnije rekao je prijateljima da moraju
nastaviti dalje.
Poslije mnogo dana primijetie neki bljesak, mlijenu svjetlost. Ponovno se mrak
pretvarao u sivilo guste i trajne magle. Primijetili su da su se Abcasijci koji su ih pratili
zaustavili i pozdravljali ih zvidei. uli su ih nepomine na rubu istine, na granicama
one svjetlosti koje su se oni zasigurno bojali, kao da mau rukama i po mekoi njihovih
glasova shvatili su da se smiju.

Proli su kroz maglu, zatim ponovno ugledali svjetlost sunca. Kao da su bili
zaslijepljeni i Abdula su ponovno poeli potresati grozniavi drhtaji. Mislili su kako e
nakon iskuenja Abcasije ui u eljene zemlje, ali morali su priznati svoju pogreku.
Nad njihovim su glavama odmah zaleprale ptice ljudskih lica, koje su kriale: Koje
tlo gazite? Vratite se natrag! Ne moe se skrnaviti zemlja Blaenih! Vratite se natrag
gaziti zemlju koja vam je dana! Poeta ree kako je rije o aroliji, moda jednom od
naina kojim se titi Paterova zemlja i uvjeri ih da nastave.

Nakon nekoliko dana hoda po kamenjaru lienom svake vlati trave, vidjeli su da im
ususret dolaze tri ivotinje. Jedna je zasigurno bila maka, zaobljenih lea,
nakostrijeene dlake i oiju poput uarenih ugaraka. Druga je imala glavu lava koja
je rikala, tijelo koze i stranji dio zmaja, ali se na kozjim leima uzdizala druga glava,
rogata i blejea. Rep je bio zmija, koja se sikui uspravljala prema naprijed, prijetei
nazonima. Trea je imala tijelo lava, rep korpiona i gotovo ljudsku glavu, plavih oiju,
lijepo oblikovana nosa i irom otvorenih usta u kojima se nazirao, odozgo i odozdo,
trostruki niz zuba otrih kao sjeiva.
ivotinja koja ih je odmah najvie zabrinula bila je maka, jer kako je poznato, ona je
glasnik Sotone i sluga samih negromanata, i zato to se od svakog udovita moe
obraniti, ali ne od nje koja ti skoi na lice i pandama iskopa oi, prije nego to uspije
izvui ma. Solomon je mrmljao kako se nita dobra ne moe oekivati od ivotinje koju
Knjiga nad Knjigama nije nikada spomenula, Borone je rekao da je druga ivotinja
zacijelo himera, jedina koja bi, ako praznina postoji, mogla po njoj letjeti brujei i
isisavajui misli ljudskih bia. Za treu ivotinju nije bilo sumnje i Baudolino je prepozna
kao manticoru, slinu leukokrokoj ivotinji o kojoj je prije mnogo vremena (koliko, sad
ve?) bio pisao Beatrici.
Tri su udovita napredovala prema njima: maka ustrim tihim koracima, ostale
dvije jednakom odlunou, ali neto malo sporije, zbog tekoe koja trolikoj ivotinji
predstavlja prilagodba kretanju tako razliitih graa tijela.
Prvi se pokrenuo Aleramo Scoccabarozzi zvan Glupan, koji se sad vie nije odvajao od
svoga luka. Odapeo je strijelu ba posred glave make, koja se beivotno srui na zemlju.
Vidjevi to, himera odskoi naprijed. Cuttica iz Quargnenta, viui kako je u svojoj kui
umio smanjiti prohtjeve bikova u ljubavi, hrabro joj je krenuo ususret ne bi li je probo,
ali nenadano neman poskoi, navali se na njega i upravo ga je ugrizla svojim lavljim
raljama, kada su pritrali Poeta, Baudolino i Colandrino, estoko tukui zvijer otricom
maa, sve dok nije popustila stisak i klonula na zemlju.

~ 192 ~
 Knjigoteka

U meuvremenu je napala manticora. Njoj su se suprotstavili Borone, Kyot, Boidi i

Porcelli; dok je Solomon na nju bacao kamenje mrmljajui kletve na svome svetom
jeziku, Ardzrouni se povlaio crn i od uasa, a Abdul je leao zgren na zemlji, zahvaen
jaom drhtavicom. inilo se kao da ivotinja procjenjuje situaciju ljudskom i ujedno
ivotinjskom lukavou. Neoekivanom okretnou izbjegla je one koji su je ograivali
sprijeda i, prije nego to su je mogli raniti, ve se bacila na Abdula, nesposobnog za
obranu. Svojim ga trostrukim zubima ugrize za lopaticu, ne poputajui stisak ni kada su
ostali dotrali osloboditi svoga prijatelja. Urlikala je pod udarcima njihovih maeva, ali je
vrsto drala Abdulovo tijelo, koje je brizgalo krvlju iz rane koja se sve vie irila.
Konano, neman vie nije mogla preivjeti udarce koje su joj zadavala etvorica bijesnih
protivnika i uz grozan hropac zgasne. Trebalo je mnogo napora da joj se otvore ralje i
Abdula oslobodi iz njena stiska.
Na kraju te bitke, Cuttica je imao ranjenu ruku, ali Solomon ga je ve lijeio nekom
svojom pomasti, govorei kako e se lako izvui. Meutim, Abdul je isputao promukle
jauke gubei mnogo krvi. Poveite ga, ree Baudolino, slab kakav je ve bio, ne smije
vie krvariti! Svi su pokuali zaustaviti to krvarenje, koristei svoje halje za
tamponiranje rane, ali manticora je bila zagrizla u dubinu tijela, moda sve do srca.
Abdul je buncao. Mrmljao je kako njegova princeza mora biti vrlo blizu i nije ba toga
trena mogao umrijeti. Traio je da ga postave na noge i morali su ga poduprijeti, jer je
bilo jasno da je neman u njegovo tijelo ulila tko zna kakav otrov.
Vjerujui u svoju vlastitu obmanu, Ardzrouni je iz Abdulovih bisaga izvadio
Krstiteljevu glavu, razbio peat, uzeo lubanju koja je bila u relikvijaru i poloio mu je
meu ruke. Moli, govorio mu je, moli za svoj spas.
Blesane, rekao mu je Poeta s prezirom, prvo, ne uje te, a drugo, tko zna ija je to
glava koju si pokupio na nekom oskvrnutom groblju.
Bilo koja relikvija moe duh umiruega vratiti u ivot, govorio je Ardzrouni.
Kasno poslijepodne, Abdul vie nita nije vidio i pitao je jesu li ponovno u umi
Abcasije. Shvaajui kako mu upravo stie smrtni as, Baudolino se odlui i - kao i
obino, zbog dobra srca - potroi jo jednu la.
Abdule, ree mu, sada si na vrhuncu svojih elja. Stigao si na mjesto za kojim si
eznuo, morao si samo nadvladati iskuenje mantricore. Evo, vidi, tvoja je gospa pred
tobom. im je saznala za tvoju nesretnu ljubav, dotrala je s krajnjih granica blaene
zemlje gdje ivi, ushiena i dirnuta tvojom odanou.
Ne, hroptao je Abdul, nije mogue. Ona dolazi k meni, a ja ne idem k njoj? Kako u
moi preivjeti toliku milost? Recite joj da prieka; podignite me, molim vas, kako bih se
mogao maknuti da joj iskaem potovanje...
Budi miran, prijatelju moj, ako je ona tako odluila, mora se pokoriti njezinoj volji.
Evo, otvori oi, naginje se nad tobom. I dok je Abdul podizao kapke, Baudolino tom
pogledu, sad ve zamuenom, prui zrcalo gimnosofista, u kojem umirui primjeti,
moda, sjenu lika koji mu nije bio nepoznat.
Vidim te, o gospo, ree jedva ujnim glasom, prvi i posljednji put. Nisam vjerovao
da zasluujem tu radost. Ali ja se bojim da me ti voli, a to bi moglo zadovoljiti moju
strast... Oh, ne, princezo, ti sada ini previe, zato se saginje da bi me poljubila? I
pribliavao je drhtave usne zrcalu. to sada osjeam? Patnju zbog kraja moje potrage ili
zadovoljstvo zbog nezasluena osvajanja?
'Volim te, Abdule, i to je dovoljno, imao je srca proaptati Baudolino u uho prijatelju
koji je izdisao, i ovaj se nasmijei. Da, ti me voli i to je dovoljno. Nije li to ono to sam
uvijek htio, iako sam misao o tome udaljavao iz straha da e se ostvariti? Ili ono to
nisam htio, iz straha da nee biti onako kako sam se nadao? Ali sada ne bih mogao

~ 193 ~
 Knjigoteka

poeljeti vie. Kako si lijepa moja princezo i kako su crvene tvoje usne... Pustio je da se
lana Krstiteljeva lubanja otkotrlja po zemlji, pograbio drhtavom rukom zrcalo i
protezao je usne, ne uspijevajui njima dotaknuti povrinu zamagljenu svojim dahom.
Danas slavimo jednu veselu smrt, smrt moje boli. Oh, slatka gospo, ti si bila moje sunce
i moja svjetlost, tamo gdje si prolazila bilo je proljee, a u svibnju si bila moj mjesec koji
je opinjavao moje noi. Pribra se na trenutak i ree, drhtei: Ali moda je to samo
san?
Abdule, proapta mu Baudolino, sjetivi se stihova koje je ovaj jednog dana bio
zapjevao, to je ivot ako ne sjena sna koji izmie?
Hvala, ljubavi moja, ree Abdul. Dok mu je Baudolino podizao glavu, on uini
posljednji napor i poljubi tri puta zrcalo. Zatim okrene lice, sad ve sasvim beskrvno,
votano i osvijetljeno svjetlou sunca koje je zalazilo na kamenjaru.
Aleksandrijci iskopae jamu. Baudolino, Poeta, Borone i Kyot, koji su oplakivali
prijatelja s kojim su sve bili dijelili jo od godina mladosti, spustie jadne posmrtne
ostatke u zemlju, postavie mu na grudi ono glazbalo koje vie nikada nee
pjevati pohvale dalekoj princezi i pokrie mu lice zrcalom gimnosofista.
Baudolino pokupi lubanju i pozlaenu okruglu kutiju i zatim uzme prijateljeve bisage,
u kojima pronae svitak pergamenta s njegovim pjesmama. Upravo je htio tamo odloiti
i Krstiteljevu lubanju, koju je ponovno stavio u relikvijar, kad ree samome sebi: Ode li
u Raj, kao to se nadam, nee mu trebati, jer e tamo sresti Krstitelja, onog pravog, glavu
i sve ostalo. A u svakom sluaju, bolje je da u ovim krajevima nema na sebi relikviju koja
ne moe biti lanija. Ovu u uzeti ja, pa ako je jednog dana prodam, upotrijebit u novac
da mu napravim, ako ne grob, onda barem lijepi nadgrobni kamen u kranskoj
crkvi. Zatvori relikvijar, ponovo sreujui peat to je ljepe i bolje mogao i zajedno sa
svojim stavi ga u bisage. Na trenutak posumnja da pljaka mrtvoga, ali odlui kako
zapravo posuuje neto to e vratiti u drugom obliku. Kako bilo da bilo, ne ree
nita drugima. Sve ostalo pokupi u Abdulove bisage i ode ih poloiti u grob.
Nasuli su jamu i na njoj, umjesto kria, oplakivali su prijateljev ma. Baudolino, Poeta,
Borone i Kyot kleknue u molitvi, dok je malo dalje Solomon mrmljao neke litanije, koje
su uobiajene meu idovima. Drugi ostadoe malo otraga. Boidi kao da je smjerao
odrati propovijed, zatim se svlada govorei: Ma!
A jo je prije nekoliko minuta bio ovdje, primijeti Porcelli.
Danas smo ovdje, sutra ondje, ree Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan.
To je sudbina, zakljui Colandrino koji je, iako jo mlad, bio vrlo mudar.

~ 194 ~
 Knjigoteka

28.

Baudolino prelazi Sambatyon

Aleluja!, uzviknu nakon tri dana hoda Niketas. Eno tamo dolje Selimbrije, nakiene
ukrasima. Taj mali grad niskih kua i pustih ulica uistinu je bio iskien ukrasima, jer se -
kako su poslije saznali - dan kasnije proslavljala svetkovina nekog sveca ili arkanela.
Stanovnici su vijencima uresili ak i visoki bijeli stup koji se uzdizao u polju na kraju
naselja, a Niketas je objasnio Baudolinu kako je na vrhu toga stupa, prije mnogo stoljea,
ivio neki pustinjak, koji s njega vie nije silazio sve do svoje smrti, a odozgo je izvrio
mnogobrojna uda. Sada vie nema ljudi takva kova i moda je i to jedan od razloga
nesrea carstva.
Odmah su se uputili u kuu prijatelja u kojega je Niketas imao povjerenja, a taj
Teofilus, ovjek u godinama, gostoljubiv i vesele udi, prihvatio ih je uistinu oinskom
naklonou. Obavijesti se o njihovim nesreama, zaplae s njima nad
razorenim Konstantinopolom, pokaza im kuu s mnogo slobodnih soba za cijelu druinu
gostiju, odmah ih okrijepi mladim vinom i obilnom salatom s maslinama i sirom. Nisu to
bile poslastice na koje je Niketas bio naviknut, ali je taj seoski ruak bio vie
nego dovoljan da se zaborave nevolje putovanja i daleki dom.
Ostanite u kui nekoliko dana, bez hodanja naokolo, preporui Teofilus. Ovamo su
ve stigle mnoge izbjeglice iz Konstantinopola, a ovi se nai ljudi nikada nisu slagali s
onima iz prijestolnice. Sada ste ovdje i traite milostinju, vi koji ste si toliko umiljali,
kau. A za komad kruha trae onoliko zlata koliko kruh tei. No, nije samo to. Ovamo su
ve odavno doli hodoasnici. I prije su bili nasilnici, a zamislite sada kada su saznali da
je Konstantinopol njihov i da e jedan od njihovih voa postati basileusom. Hodaju
naokolo odjeveni u sveanu odjeu koju su ukrali nekome od naih inovnika, mitre
ukradene u crkvi stavljaju na glave svojih konja i pjevaju nae himne na grkom kojeg
sami izmiljaju, upleui u njega tko zna koje besramne rijei iz svoga jezika, jela kuhaju
u naim svetim posudama, a naokolo vodaju svoje kurve odjevene kao velike dame. Prije
ili kasnije i to e proi, ali za sada ostanite mirni ovdje kod mene.
Baudolino i Niketas nisu drugo ni traili. U danima koji su uslijedili, Baudolino je pod
maslinama nastavio priati. Imali su mladog vina i maslina, maslina i onda opet maslina,
ije ih je uivanje poticalo na jo vie pia. Niketas je bio nestrpljiv da sazna jesu li
konano stigli do kraljevstva Patera Ivana.
Da i ne, ree mu Baudolino. U svakom sluaju, prije nego to je rekao gdje su bili stigli,
trebalo je prijei preko Sambatyona. Odmah je zapoeo priati o toj pustolovini. Koliko je
njean i idilian bio kada je pripovijedao o Abdulovoj smrti, toliko je bio opiran i
velianstven u izvjeivanju o tom gazu. To je znak, mislio je jo jednom Niketas, da je
Baudolino kao ona udna ivotinja, o kojoj je on - Niketas - bio uo samo govoriti, a
koju je Baudolino moda ak bio vidio, zvana kameleon, slina vrlo maloj kozi, koja
promijeni boju ovisno o mjestu na kojem se nalazi i moe se mijenjati od crne do njeno
zelene, a jedino bijelu, boju nedunosti, ne moe poprimiti.

Tuni zbog smrti svoga prijatelja, putnici su nanovo krenuli i opet su se zatekli na
poetku nekog planinskog podruja. Dok su tako napredovali, uli su isprva udaljenu

~ 195 ~
 Knjigoteka

buku, zatim praskanje i tutnjavu koja je bila sve oitija i razgovjetnija, kao da netko s
vrhova brda baca veliku koliinu kamenja i stijena, a lavina sa sobom vue zemlju i
ljunak hujei prema dolini. Zatim su zamijetili sitnu prainu, poput guste magle ili
maglutine, ali za razliku od velike koliine vlage koja bi zasjenila suneve zrake, ova je
uzvraala bezbrojnim mnotvom odbljesaka, kao da suneve zrake udaraju o treperave
mineralne estice.
Rabin Solomon je u jednom trenutku prvi shvatio: To je Sambatyon, uzviknuo je,
dakle, blizu smo cilju!
Bila je to uistinu rijeka kamenja, a to su shvatili kada su stigli blizu njenih obala,
oamueni od jakoga tropota koji je svima gotovo onemoguio da uju rijei onoga
drugoga. Bio je to velianstveni tok stijena i crnice, koji je tekao bez zaustavljanja, a u toj
su se bujici mogle opaziti velike bezobline stijene i nepravilne ploe, otre kao sjeivo
noa, velike kao nadgrobni kameni, a izmeu jednih i drugih, ljunak, okamine, vrci,
grebeni i izboine stijena.
Kreui se jednakom brzinom, kao da ih tjera estok vjetar, komadi vapnenca kotrljali
su se jedni preko drugih, veliki odlomljeni komadi klizali su preko njih, da bi potom
smanjili svoju estinu kada su se odbijali od velikog mnotva kamenia, dok su sad ve
okrugli obluci, zbog tog svog klizanja izmeu litice i litice glatki kao iz vode, poskakivali
uvis, ponovno padali uz suhi tropot, a zahvaali su ih oni isti vrtlozi koje su oni
sami stvarali sudarajui se jedni s drugima. Usred i iznad tog nagomilavanja mineralnih
gromada, stvarali su se zapui prine, udari sadre, oblaci lapila, pjene plovuaca, potoii
buke.
Tu i tamo, po obali bi padali mlazevi sadre i kia ugljena i putnici su katkada morali
pokrivati lica kako im ne bi bila nagrena.
Koji je danas dan? vikao je Baudolino svojim prijateljima. Solomon, koji je vodio
rauna o svakoj suboti, prisjetio se da je tjedan tek zapoeo i trebalo je priekati barem
est dana kako bi rijeka zaustavila svoj tijek. A onda kada se zaustavi, ne moe je
prijei jer time kri subotnju zapovijed, vikao je uznemiren. Ali zato Sveti, neka bude
blagoslovljen uvijek, u svojoj mudrosti nije htio da se ova rijeka zaustavi nedjeljom, jer
ste vi pogani bezvjernici i ba vas briga za blagdanski odmor?
Ti nemoj misliti na subotu, urlao je Baudolino, jer ako se rijeka zaustavi, vrlo dobro
znam kako bih te prebacio preko a da ne mora poiniti grijeh. Bit e dovoljno baciti te
na mazgu dok spava. Problem je, to si nam ti sam rekao, da se, kada se rijeka zaustavi,
du obala podigne plamena zapreka, pa smo iznova... Stoga je beskorisno ovdje ekati
est dana. Hajdemo prema izvoru, moda tamo ima neki prijelaz prije nego to rijeka
nastane.
Kako, kako? derali su se njegovi prijatelji koji nisu uspjeli nita razumjeti, ali zatim
vidjevi ga da kree, slijedili su ga nagaajui kako mu je moda sinula dobra zamisao.
Bila je meutim vrlo loa, jer su jahali est dana, vidjeli kako se korito suava i rijeka
malo pomalo postaje brzak i zatim potok, a do vrela su stigli tek oko petog dana, ali se
ve od treeg vidjelo kako se na obzorju podie neprohodan lanac vrlo visokih planina,
koje su na kraju nadvisivale putnike gotovo im onemoguujui pogled u nebo, onako
zbijenima u sve ui prolaz i bez ikakva izlaza, iz kojeg se visoko visoko primjeivala
samo jedva svjetlucava oblaina koja je glodala vrke tih vrhunaca.
Ovdje se, iz jedne pukotine, gotovo rane izmeu dviju planina, vidjelo izviranje
Sambatyona: kljuanje pjeanika, grgoljanje sadre, kapanje gliba, kuckanje krhotina,
burkanje crnice koja se zgunjavala, prelijevanje gruda zemlje i kia gline, malo pomalo
su se pretvarali u postojaniji tijek, koji je zapoinjao svoj put prema nekom beskrajnom
oceanu pijeska.

~ 196 ~
 Knjigoteka

Nai su prijatelji potroili jedan dan pokuavajui zaobii planine i iznad izvora otkriti
prijelaz, ali uzalud. ak su im zaprijetile iznenadne morene koje bi se mrvile pod
kopitima njihovih konja, i morali su krenuti krivudavijim putem; no ih je iznenadila na
mjestu gdje su se s vrha ponekad kotrljale gromade ivog sumpora, neto dalje vruina
je postala nepodnoljivom i shvatili su kako, idui dalje, ak i ako pronau priliku da
prijeu preko planina, kada potroe vodu iz svojih ploki, u toj mrtvoj prirodi nee nai
nikakav oblik vlage i odluie se vratiti. Uz to su otkrili da su se u tim meandrima izgubili
i potroili jo jedan dan da ponovno nau izvor.
Stigli su tamo kad je, po Solomonovim raunicama, subota ve bila prola, pa ako se
rijeka i bila zaustavila, ve je ponovno zapoela svoj tijek i trebalo je ekati narednih est
dana. Izgovarajui usklike koji im sigurno nisu jamili naklonost neba, tada su odluili
slijediti rijeku, u nadi da e se ona, otvarajui se konano u ue, ili deltu, ili estuarij,
togod to bilo, pretvoriti u smireniju pusto.
Putovali su tako nekoliko zora i nekoliko zalazaka, udaljavajui se od obala ne bi li
nali gostoljubivija podruja, i nebo mora da je zaboravilo njihove psovke, jer su pronali
malu oazu s neto zelenila i prilino krtu vodenu ilu, ali dovoljnu da im prui okrepu i
zalihu za jo nekoliko dana. Zatim su nastavili, neprestano praeni tutnjanjem rijeke, pod
arkim nebom ponekad izbrazdanim crnim, rijetkim i plosnatim oblacima nalik kamenju
Bubuctora.
Sve dok nisu primijetili, nakon gotovo pet dana putovanja i noi sparnih kao i dan, da
se neprekidno odjekivanje te bujice mijenja. Rijeka je dobila veu brzinu, u njenom se
tijeku ocrtavalo neto poput struje, brzaci koji su komade bazalta vukli kao slamke, ula
se kao udaljena grmljavina... Zatim se, sve silniji, Sambatyon poeo dijeliti na bezbrojno
mnotvo rjeica, koje su se meu planinske obronke uvlaile kao prsti ruke u
grumeni blata; ponekad bi se veliki val sputao u pilju i zatim bi, iz neke vrste
stjenovitog prolaza koji je izgledao prohodnim, uz riku izlazio i pomamno se bacao u
dolinu. Odjednom su, nakon velikog kruga koji su bili prisiljeni napraviti, jer su obale
udarane vrtlozima drobljenca postale neprohodne, stigavi na vrh jedne visoravni,
vidjeli kako Sambatyon - ispod njih - nestaje u nekoj vrsti grotla Pakla.
Bile su to katarakte od vie desetaka terasasto rasporeenih stjenovitih odvodnica,
koje su se strmoglavljivale u golemi krajnji vrtlog, uz neprestano nadimanje granita,
usisavanju bitumena, odbijanje stipse, vrenje kriljevca i odskakivanje auripigmenta od
obala. A iznad materije koju je vrtlog rigao prema nebu, ali nisko s obzirom na oi onoga
tko kao da gleda s visine nekog tornja, suneve su zrake na tim kvarcnim kapljicama
oblikovale golemu dugu koja je, jer je ovisno o svojoj prirodi svako tijelo odailjalo zrake
razliitim sjajem, imala mnogo vie boja od duga koje se obino stvaraju na nebu nakon
nevremena i za razliku od njih, kao da joj je bilo odreeno vjeno blistati i nikada se ne
raspriti.
Bilo je tu rumenila hematita i cinobera, bljeskanja atramenta kao da je elik,
prelijetanja komadia auripigmenta od ute do kriavo naranaste boje, plavetnila
armenita, bjelasanja ovapnjenjenih koljaka, zelenila malahita, nestajanja olovne pokosti
u sve bljeu boju afrana, odjekivanja risigalla, riganja zelenog terrumea koji je blijedio u
crisicolnu prainu, a zatim se prelijevao u nijanse indiga i ljubiaste, trijumfa zlatne boje,
grimiza izgorenog bjelila, buktanja sandaraka, prelijevanja srebrnkaste gline i
prozirnosti alabastera.
Nijedan se ljudski glas nije mogao uti u toj buci, niti su putnici imali elje govoriti.
Bili su nazoni umiranju Sambatyona, koji je bjesnio to mora nestati u utrobi zemlje i sa
sobom je pokuavao odnijeti sve ono to je bilo oko njega, kripei svojim kamenjem
kako bi izrazio svu svoju nemo.

~ 197 ~
 Knjigoteka

Ni Baudolino ni njegovi nisu shvatili koliko su se dugo divili srdbama bezdana u koji
se rijeka protiv volje ukapala, ali vjerojatno su se dugo zadrali i stigao je kraj petka, pa
dakle poetak subote, jer odjednom, kao na zapovijed, rijeka se ukoila u mrtvakoj
ukoenosti i vrtlog na dnu ponora pretvorio se u ljuskavu i nepokretnu dolinu kojom je
gospodarila, nenadana i zastraujua, strahovita tiina.
Tada su priekali da se, prema prii koju su bili uli, du obala podigne plamena
zapreka. Ali, nije se dogodilo nita. Rijeka je utjela, vrtlog estica koji ju je nadvisivao
polagano se slegnuo unutar njena korita, nono se nebo razvedrilo pokazujui blistanje
do tada sakrivenih zvijezda.
Iz ovoga se vidi da ne treba uvijek sluati ono to nam govore, zakljuio je iz toga
Baudolino. ivimo u svijetu u kojemu ljudi izmiljaju najnevjerojatnije prie. Solomone,
ovu ste rairili vi idovi, kako biste sprijeili krane da dou u ove krajeve.
Solomon nije odgovorio, jer bio je ovjek brze pameti i u tom je asu shvatio kako ga
je Baudolino mislio prebaciti preko rijeke. Neu zaspati, odmah je rekao.
Ne misli na to, odgovorio mu je Baudolino, odmori se dok mi potraimo gaz.
Solomon je htio pobjei, ali subotom nije smio ni jahati, a jo manje putovati po
planinskim vrletima. Tako je ostao sjediti cijelu no, lupajui se akama po glavi i
proklinjui, skupa sa svojom sudbinom i proklete pogane.
Sljedeeg jutra, kada su ostali utvrdili mjesto gdje se moglo prijei bez opasnosti,
Baudolino se vratio do Solomona, nasmijeio mu se s njenim razumijevanjem i udario
ga drvenim batom upravo iza uha.
I tako, Rabin Solomon, jedini od svih Izraelovih sinova, spavajui prijee Sambatyon u
subotu.

~ 198 ~
 Knjigoteka

29.

Baudolino stie u Pndapetzim

Prijei Sambatyon nije znailo stii u kraljevstvo Patera Ivana. Znailo je samo da su
napustili poznate zemlje, do kojih su bili stigli najsmioniji putnici. Naime, nai su
prijatelji morali hodati jo mnogo dana po zemljitima neravnima barem koliko i obale
one rijeke od kamenja. Zatim su stigli na jednu ravnicu koja nikada nije zavravala.
Daleko na obzorju primjeivao se prilino nizak planinski reljef, ali izrezuckanih vrhova,
tankih kao prsti, koji Baudolina podsjetie na oblik Pirinejskih Alpa, kada ih je kao dijete
bio preao po istonom obronku, kako bi se iz Italije popeo u Njemaku - ali one su bile
poprilino vie i velianstvenije.
Uzvisina je meutim bila na krajnjem obzorju, a po toj su ravnici konji napredovali s
naporom, jer je posvuda rasla bujna vegetacija, poput beskrajnog polja zrela ita, samo
to je bila rije o vrsti zelenih i utih paprati, viih od ovjeka, i ta se vrlo plodna stepa
irila u nedogled, poput mora uzburkanog neprestanim povjetarcem.
Prelazei preko istine, gotovo otoka u tom moru, vidjeli su kako se u daljini, i na
samo jednom mjestu, povrina vie ne kree jednolino valovito, nego se nepravilno
komea, kao da neka ivotinja, neki ogromni zec, razmie travu; ali ako je bio zec, kretao
se vrlo krivudavim krivuljama, a ne ravnom crtom, i brzinom veom od brzine bilo kojeg
zeca. Budui da su nai pustolovi ve susretali ivotinje i to takve koje ne ulijevaju
povjerenje, povukoe uzde i pripremie se na novu bitku.
Vijugava je staza dolazila prema njima i ulo se ukanje pomaknutih paprati. Na
kraju istine trave su se konano rairile i pojavilo se stvorenje koje ih je razmaknulo
rukama, kao da su zavjese.
To su zacijelo bile ruke i ake onoga bia koje im je dolazilo ususret. A to se ostaloga
tie, imalo je nogu, ali bila je jedina. Nije bilo sakato, jer se, tovie, ta noga prirodno
ukorijenila na tijelu, kao da nikada i nije bilo mjesta za drugu, i s jedinim stopalom te
jedine noge bie je tralo vrlo ivahno, kao da je jo od roenja bilo naviknuto tako se
kretati. Dapae, dok je vrlo brzo dolazilo prema njima, nisu uspjeli shvatiti napreduje li u
skokovima, ili onako uoblien, uspijeva koraati, pa njegova jedina noga ide naprijed i
natrag, kao to mi inimo s dvije, i svakim ga je korakom nosila dalje. Okretnost kojom se
kretalo bila je takva da se nije moglo razabrati jedan pokret od drugoga, kao to se
dogaa s konjima, jer nitko nikada nije mogao rei postoji li trenutak u kojem se sva
etiri kopita dignu sa zemlje, ili se uvijek na nju oslanjaju barem dva.
Kada se bie zaustavilo pred njima, vidjeli su da je njegovo jedino stopalo dvostruko
vee od ljudskoga, ali dobro oblikovano, etvrtastih noktiju, s pet prstiju koji su svi
izgledali kao palci, zdepasti i snani.
Inae, bilo je visoko kao dijete od deset ili dvanaest godina, to jest dopiralo je do
struka jednome od njih, imalo je dobro oblikovanu glavu, kratke ukaste nakostrijeene
kose, dva srdana okrugla volovska oka, mali i okruglasti nos, iroka usta koja su
dopirala gotovo do uiju i koja su otkrivala, u onome to je bez sumnje bio osmijeh, lijepo
i snano zubalo. Baudolino i njegovi prijatelji su ga odmah prepoznali, jer su o njemu
itali i mnogo puta uli govoriti: bio je to skijapod - uostalom, bili su stavili skijapode ak
i u Paterovo pismo.

~ 199 ~
 Knjigoteka

Skijapod se opet nasmijao, podigao obje ruke sklapajui ih iznad glave u znak
pozdrava i, uspravan kao kip na svom jedinom stopalu, ree otprilike: Aleichem sabi,
lani kal bensor.
Ovo je jezik kojega nikada nisam uo, ree Baudolino. Zatim, obraajui mu se na
grkom: Kojim jezikom govori?
Skijapod odgovori na posve svom grkom: Ja ne zna koji jezik govori. Ja mislio vi
stranci i govorio izmiljeni jezik kao onaj od stranci. Vi meutim govori jezik Presbytera
Johannesa i njegova akona. Ja pozdravlja vi, ja je Gavagai, vama na usluzi.
Vidjevi da je Gavagai bezazlen, dapae, dobrohotan, Baudolino i njegovi sioe s
konja i sjedoe na zemlju, pozivajui ga da i on uini to isto i nudei mu ono malo hrane
koju su jo imali. Ne, ree on, ja kae hvala, ali ja je ve jeo vrlo mnogo ova jutro.
Zatim je uinio ono to se, po svakom dobrom obiaju, trebalo oekivati od skijapoda:
najprije se svom duinom isprui na zemlju, zatim podie nogu tako da si je stopalom
nainio sjenu, stavi ruke ispod glave i ponovno se nasmijei blaen, kao da je ispruen
ispod suncobrana. Malo svjeine danas dobro doe, nakon mnogo tranja. Ali vi tko je?
teta, da vi je dvanaest vi bili najsvetiji Mudraci koji se vraa, s ak jednim crnim.
teta to je samo jedanaest.
teta da, ree Baudolino. Ali ima nas jedanaestorica. Tebe jedanaest Mudraca ne
zanima, je li tako?
Jedanaest Mudraca ne zanima nikoga. Sva jutra u crkvi mi moli za povratak
dvanaestorice. Ako se vrati jedanaestero, mi loe molio.
Ovdje stvarno oekuju Mudrace, promrmlja Poeta Baudolinu. Trebat e pronai
naina da pomisle kako je dvanaesti negdje drugdje.
Ali nikada ne spominjite Mudrace, preporui Baudolino. Nas ima dvanaestoro, a
ostalo e oni misliti za svoj vlastiti raun. Inae e se dogoditi da e kasnije Pater Ivan
otkriti tko smo i dat e nas pojesti svojim bijelim lavovima ili neem slinom.
Zatim se ponovno obrati Gavagaiju: Rekao si kako si Presbyterov sluga. Jesmo li
dakle stigli u kraljevstvo Patera Ivana?
Ti eka. Ti ne moe rei: evo mene ovdje u kraljevstvu Presbytera Johannesa, nakon
to je preao neki mali put. Inae svi doe. Vi jesi u velikoj pokrajini akona Johannesa,
Presbyterova sina, i upravlja svom ovom zemljom, koju vi ako hoe kraljevstvo
Presbytera, moe proi samo kroz nju. Svi posjetitelji koji doe, mora prije priekati u
Pndapetzimu, velikoj prijestolnici akona.
Koliko je ve posjetitelja stiglo do ovdje?
Nitko. Vije prvi.
Zaista nije prije nas doao neki ovjek crne brade? upita Baudolino.
Ja nije nikad vidio, ree Gavagai. Vije prvi.
Dakle, morat emo priekati u ovoj pokrajini kako bismo doekali Zosima, proguna
Poeta, i tko zna hoe li stii. Moda je jo u Abcasiji i tapka u mraku.
Bilo bi jo gore da je ve stigao i predao Kale ovim ljudima, primijeti Kyot. Ali bez
Kalea, s ime emo se mi prikazati?
Smirite se i urba zahtijeva vremena, ree mudro Boidi. Sad pogledajmo to smo
ovdje nali, zatim emo smisliti neto.
Baudolino ree Gavagaiju kako e se rado zadrati u Pndapetzimu, u oekivanju svoga
dvanaestog druga, koji se bio izgubio tijekom pjeane oluje u pustinji, mnogo dana hoda
odavde gdje su sada. I upita ga gdje ivi akon.
Tamo, u svojoj palai. Ja vodi vas. tovie, ja prvo kae svojim prijateljima da vi dolazi
i kada vi doe vi jesi slavljenik. Gosti je dar Gospodnji.
Imali li ovdje naokolo u travi i drugih skijapoda?

~ 200 ~
 Knjigoteka

Ja ne vjeruje, ali ja vidio malo prije blemu kojeg ja pozna, ba lijep sluaj jer skijapodi
nije mnogo prijatelj blema. Stavi prste u usta i ispusti dugaki i vrlo dobro moduliran
zviduk. Nakon nekoliko trenutaka paprati se otvorie i pojavi se drugo bie. Bilo je vrlo
razliito od skijapoda, a s druge strane, kad su uli spominjati blemu, nai su prijatelji
oekivali vidjeti ono to su vidjeli. Stvorenje vrlo irokih ramena, pa dakle vrlo
pleato, ali vrlo tanka struka, imalo je dvije kratke i dlakave noge i nije imalo glavu, pa ni
vrat. Na grudima, gdje ljudi imaju bradavice, otvarala su se dva vrlo iva bademasta oka,
a ispod blagog nabreknua s dvije nosnice, neka vrsta krunog, ali vrlo rastezljivog
otvora koji je, kad je stvorenje poelo govoriti, ovisno o glasovima koje je isputalo,
poprimao razliite oblike. Gavagai pone s njim brbljati; dok mu je pokazivao
posjetitelje, ovaj je vidljivo odobravao, a odobravao je savijajui lea kao da se klanja.
Pribliio se posjetiteljima i rekao otprilike: Ouiii, ouioioioi, aueua! U znak
prijateljstva, putnici mu ponudie zdjelicu vode. Iz vree koju je nosio sa sobom blema
uze nekakvu cjevicu, ugura je u otvor kojeg je imao ispod nosa i poe sisati vodu. Zatim
mu Baudolino ponudi veliki komad sira. Blema ga prinese ustima i ona odjednom
postadoe velika koliko i sir, koji nestade u toj rupi. Blema ree: Euaoi oea! Zatim stavi
ruku na grudi, ili na elo, kao netko tko obeava, pozdravi nae s obje ruke i udalji se u
travi.
On stie prije nego mi, ree Gavagai. Blemi ne tri kao skijapodi, ali uvijek bolje od
najsporijih ivotinja to vi jai. to je oni?
Konji, ree Baudolino, sjetivi se da se oni u Paterovu kraljevstvu ne raaju.
Kakvi je konji? upita skijapod znatieljno.
Kao ovi, odgovori Poeta, potpuno jednaki.
Ja izrazi hvala. Vi ljudi moni, koji ide sa ivotinjama jednakima konjima.
Sluaj sada. uo sam te malo prije govoriti da skijapodi nisu prijatelji blema. Zar ne
pripadaju kraljevstvu ili pokrajini?
O ne, oni kao mi je sluge Presbytera, kao i oni ponciji, pigmejci, divovi, panoziji,
bezjezinici, Nubijci, eunusi, i satiri-koje-se-nikada-ne-vidi. Svi dobri krani i vjerni
sluge akona i Presbytera.
Niste prijatelji zato to ste razliiti? upita Poeta.
Kako kae ti razliiti?
Pa, u smislu da si ti razliit od nas i...
Zato ja razliit od vas?
Najsvetiji Boe, ree Poeta, za poetak, ima samo jednu nogu! Mi i bleme imamo ih
dvije!
ak vi i blema ako digne jednu nogu ima samo jednu.
Ali ti nema drugu da je spusti!
Zato mora ja spustiti nogu koju nema? Mora li ti spustiti treu nogu koju nema?
Boidi se pomirljivo umijea: Sluaj, Gavagai, dopustit e da blema nema glavu.
Kako nema glavu? Ima oi, nos, usta, govori, jede. Kako to ti radi da nema glavu?
Ali zar nikada nisi primijetio da nema vrata, a iznad vrata onu okruglu stvar koju ak
i ti ima na vratu, a on ne?
to, znai primijetio?
Vidio, opazio, ti zna to je to!
Moda ti kae da on nije sav jednak meni, da moja majka ne moe pobrkati mene s
njim. Ali ni ti nije jednak ovom tvom prijatelju, jer on ima znak na licu a ti nema. A tvoj
prijatelj je drugaiji od onog crnog kao jedan od Mudraca, a on razliit od onoga drugoga
crne rabinske brade.

~ 201 ~
 Knjigoteka

Kako zna da imam rabinsku bradu? upita ispunjen nadom Solomon, koji je
oigledno razmiljao o izgubljenim plemenima i iz tih rijei izvlaio oito znamenje kako
su tuda prola, ili boravila u tom kraljevstvu. Jesi li ikada vidio druge rabine?
Ja ne, ali tamo dolje u Pndapetzimu svi kae rabinska brada.
Bor one ree: Prekinimo. Ovaj skijapod ne zna vidjeti razliku izmeu sebe i bleme,
kao to je ni mi ne znamo vidjeti izmeu Porcellija i Baudolina. Razmislite li malo o tome,
to se dogaa kada se susreu stranci. Izmeu dvojice Maura, umijete li dobro vidjeti
razliku?
Da, ree Baudolino, ali jedan blema ijedan skijapod nisu kao mi i Mauri, koje vidimo
samo kada odemo k njima. Oni svi ive u istoj pokrajini i on razlikuje blemu od bleme,
ako kae da je onaj kojeg smo upravo vidjeli njegov prijatelj, dok drugi to nisu. Dobro me
sluaj, Gavagaiju: rekao si da u pokrajini stanuju panoziji. Ja znam to su panoziji, to su
ljudi gotovo kao i mi, osim to imaju dva tako ogromna uha, da im se sputaju sve
do koljena i kada je hladno omotaju ih oko tijela kao ogrta. Jesu li takvi panoziji?
Da, kao mi. I ja ima ui.
Ali ne sve do koljena, za Boga!
I ti ima ui mnogo vee od uiju tvoga prijatelja kraj tebe.
Ali ne kao panoziji, dovraga!
Svatko ima ui koje mu je napravila njegova majka.
Ali, zato onda kae da izmeu blema i skijapoda nema prijateljstva?
Oni misli loe.
Kako loe?
Oni krani koji grijei. Oni phantasiastoi. Oni kae ba kao mi da Sin nije iste prirode
kao Otac, jer Otac postoji jo od prije nego to poinje vrijeme, dok je Otac stvorio Sina
ne zbog potrebe nego zbog volje. Dakle Sinje usvojeni sin Boga, ne? Blemi kae: da, Sin
nema istu prirodu kao Otac, ali ta Rije takoer kae da samo usvojeni sin ne moe sebi
stvoriti tijelo. Dakle, Isus nikada ne postaje tijelo, ono to apostoli je vidio bilo
je samo...kako rei... phantasma...
ista prikaza.
Eto. Oni kae da samo prikaza Sina je umro na kriu, ne raa se u Betlehemu, ne raa
ga Marija, jednog dana na rijeci Jordan pred Ivanom Krstiteljem on se ukazuje i svi kae
oh. Ali ako Sin nije tijelo, kako kae ovaj kruh je moje tijelo? Zapravo oni za priest ne
koriste kruh i burq.
Moda zato to bi morali sisati vino, ili kako ga ti ve zove, onom cjevicom, ree
Poeta.
A panoziji? upita Baudolino.
Oh, njima nije vano to radi Sin kad sie na zemlju. Oni misli samo na Duh Sveti.
Sluaj: oni kae kako krani na zapadu misli da Duh Sveti potjee od Oca i od Sina. Oni
prigovara i kae da je ovo od Sina stavljeno kasnije i u vjerovanju Konstantinopola ne
kae tako. Duh Sveti za njih potjee samo od Oca. Oni misli suprotno od pigmejaca.
Pigmejci kae da Duh Sveti potjee samo od Sina i ne od Oca. Panoziji mrzi prije svega
pigmejce.
Prijatelji, ree Baudolino obraajui se svojim prijateljima. ini mi se oiglednim
kako razne rase koje postoje u ovoj pokrajini ne pridaju nikakve vanosti razlikama
tijela, boje, oblika, kao to to inimo mi, koji kad vidimo i patuljka smatramo ga grekom
prirode. Naprotiv, kao uostalom i mnogi nai ueni ljudi, pridaju mnogo vanosti
razlikama u miljenu o prirodi Krista, ili Najsvetijeg Trojstva, o emu smo u Parizu
uli mnogo govoriti. To je njihov nain razmiljanja. Pokuajmo ga razumjeti, inae emo

~ 202 ~
 Knjigoteka

se uvijek gubiti u raspravama bez kraja. No, dobro, pretvarat emo se da su blemi kao i
skijapodi, a ono to misle o prirodi Naega Gospodina naposljetku nas se ne tie.
Koliko sam shvatio, skijapodi sudjeluju u groznoj herezi Arija, ree Borone, koji je,
kao i obino, meu njima bio onaj koji je proitao najvie knjiga.
I onda? upita Poeta. To mi se ini grekulskom stvari. Mi, na sjeveru, vie smo se
bavili time tko je pravi papa, a tko antipapa, i jo je k tome sve ovisilo o hiru moga
pokojnog gospodina Rainalda. Svatko ima svoje mane. Ima pravo Baudolino, ostanimo
hladnokrvni i zatraimo od ovoga da nas odvede kod svoga akona, koji nee biti bog
zna to, ali se barem zove Ivan.
Zatraie dakle od Gavagaija da ih odvede u Pndapetzim i on se uputi umjerenim
skokovima, kako bi konjima dao priliku da ga prate. Nakon dva sata stigli su na kraj
mora paprati i uli u podruje zasaeno maslinjacima i vonjacima: ispod drvea su
sjedila, gledajui ih radoznalo, bia gotovo ljudskih crta lica, koja su pozdravljala
rukama, ali su isputala samo zavijanja. Bila su to, objasnio je Gavagai, bia bez jezika,
koja su ivjela izvan grada, jer su bila mesalijani, vjerovala su kako se u nebo moe ii
samo zahvaljujui tihoj i neprestanoj molitvi, ne pribliavajui se sakramentima, bez
bavljenja djelima milosra i drugim oblicima trpljenja, bez drugih obrednih radnji. Zato
nisu nikada ili u crkve Pndapetzima. Svima su bili mrski, jer su drali kako je i rad
dobro djelo, pa stoga beskoristan. ivjeli su vrlo siromano, hranei se voem s tog
drvea, koje je meutim pripadalo cijeloj zajednici, a oni su ga koristili bez ikakva
sustezanja.
A to se ostalog tie, isti su kao i vi, zar ne? zadirkivao ga je Poeta.
Kao mi, kada mi uti.

Planine su postajale sve bliima i to su im se vie pribliavali sve su vie shvaali

njihovu prirodu. Na kraju stjenovita podruja postupno su se uzdizala rastresita
ukasta brdaca, kao da je rije, napuivao je Colandrino, o tuenom vrhnju, ne, o
gomilama eerne vune, ma ne, o gomilama pijeska postavljenima jedne pokraj drugih,
kao da su uma. Otraga se dizalo ono to je iz daleka izgledalo kao prsti, stjenoviti vrhovi
koji su na vrcima imali neko pokrivalo iz tamnije stijene, ponekad u obliku kapuljae, a
drugi put gotovo ravne kapice, koja je strala sprijeda ili straga. Idui jo dalje, izboine
su postajale manje iljate, ali je svaka izgledala izbuena rupama kao konica, sve dok
nisu shvatili da su to nastambe ili kamena boravita u kojima su izdubljene peine, a u
svaku se od njih stizalo raznim malim drvenim stubama, a stube su od domorita do
odmorita bile povezane jedne s drugima, zajedno tvorei, za svako od Uh uporita,
zrani splet koji su stanovnici, koji su iz daleka izgledali kao mravi, okretno prelazili gore
i dolje.
U sredini grada vidjele su se prave pravcate kuerine ili palae, ali i one urezane u
stijenu, iz koje su strala malobrojna krila proelja i sva su bila visoko. Neto dalje
ocrtavala se impozantnija gromada nepravilna izgleda, takoer konica peina, ali vie
geometrijskog oblika, kad je rije o prozorima ili vratima, a u nekim sluajevima iz tih su
otvora strale terase, male loe i balkonii. Neki od tih ulaza bili su nadkriveni
obojenom tendom, a drugi rogoinom od isprepletene slame. Rijeju, nalazili su se usred
kruga prilino divljih planina, a u isto vrijeme u sreditu gusto naseljena i radinog grada,
iako sigurno ne tako velianstvenog kao to bi oekivali.
Da je grad radin i gusto naseljen, vidjelo se iz mnotva koje je davalo ivot, neemo
rei onim ulicama ili onim trgovima, nego prostorima izmeu vrhova i potpornja,
izmeu gromada i prirodnih tornjeva. Bilo je to aroliko mnotvo, u kojem su
bili umijeani psi, magarci i mnoge deve, koje su nai putnici ve bili vidjeli na poetku

~ 203 ~
 Knjigoteka

svoga puta, ali nikada toliko njih i tako razliitih kao na tom mjestu, neke s jednom
grbom, druge s dvije, a neke ak i s tri. Vidjee ak i jednog gutaa plamena, koji
je nastupao pred skupom stanovnika i na uzici drao panteru. ivotinje koje su ih najvie
zapanjile bili su vrlo okretni etveronoci, upotrijebljeni za vuu dvokolica: imali su
tijelo drjebeta, prilino duge noge s volovskim papkom, bili su uti s velikim smeim
pjegama i imali nadasve vrlo dugaak vrat, na kojem se uzdizala glava deve s dva mala
roga na vrhu glave. Gavagai ree da su to kamelopardi, koje je veoma teko uhvatiti jer
jako brzo bjee i samo ih skijapodi mogu slijediti i uhvatiti omom.
U stvari, iako bez ulica i trgova, taj je cijeli grad bio ogromna trnica i na svakom
slobodnom prostoru bio je nasaen ator, podignuta nadstrenica, rasprostrt tepih po
zemlji ili postavljen stol vodoravno na dva kamena. I vidjele su se izlobe voa, komada
mesa (inilo se da je povlateno ono kameloparda), tepiha isprepletenih svim duginim
bojama, odjee, noeva iz crnog oksidijana, kamenih bradvi, pehara iz ilovae, niski od
crvenih i utih koica i kamenia, eira vrlo neobinih oblika, alova, prekrivaa,
kutija od rezbarena drva, sprava za obradu polja, krpenih lopti i lutkica za djecu, zatim
amfora punih plavih, ambrastih, ruiastih i limunastih tekuina i zdjelica
ispunjenih paprom.
Na tom se sajmu jedino nisu vidjeli metalni predmeti i Gavagai, upitan da kae zato,
zaista nije shvaao to znae rijei kao eljezo, metal, bronca ili bakar, na kojem god ih je
jeziku Baudolino pokuao imenovati.
U tom su mnotvu kruili vrlo radini skijapodi, koji su poskakujui skok po skok, na
glavi nosili prepune koare, zatim blemi, gotovo uvijek u izoliranim skupinama, ili iza
klupa gdje su se prodavali kokosovi orasi, potom panoziji sa svojim razapetim uima,
osim ena koje su ih srameljivo obavile oko grudi, stiui ih jednom rukom na prsima
kao al, i drugi ljudi koji su izgledali kao da su izili iz onih knjiga divota nad ijim
se minijaturama Baudolino toliko zanosio, kada je traio nadahnue za svoja pisma
Beatrici.
Spazie one koji su zacijelo morali biti pigmejci, vrlo tamne koe, s pojasom od slame i
onim lukom preko ramena kojim su, kako je nalagala njihova priroda, vjeito bili u
ratu sa dralovima - ratu u kojem im je doputen ne ba mali broj pobjeda, jer su mnogi
od njih hodali nudei prolaznicima svoj plijen, za noge objeen na dugakom tapu, tako
da su ga trebala nositi etvorica, sa svake strane po dvojica. Budui da su pigmejci bili
nii od dralova, objeene ivotinje vukle bi se po zemlji i zato su ih objesili za vrat, tako
da su im noge ostavljale dugaku prugu u praini.
Evo i poncija, a nai prijatelji, iako su o njima bili itali, nisu prestajali znatieljnim
okom istraivati ta bia ravnih nogu, bez zglobova u koljenima, koja su hodala vrlo kruto,
polaui na tlo konjska kopita. Ali ono ime su na sebe svraali pozornost bio je, u
mukaraca, falus koji je visio na grudima, a u ena, na istom mjestu, vagina, koja se
meutim nije vidjela jer su je pokrivale alom svezanim iza lea. U skladu s obiajem,
napasali su koze sa est rogova i neke od tih ivotinja su doista prodavali na trnici.
Ba kako je pisalo u knjigama, nastavljao je mrmljati zadivljen Borone. Zatim, glasno
kako bi ga uo Ardzrouni: U knjigama je takoer pisalo da praznina ne postoji. Dakle,
ako postoje ponciji ne postoji praznina. Ardzrouni je samo slegnuo ramenima, sav
zabrinut hoe li vidjeti prodaje li se u kojoj ampuli tekuina za izbjeljivanje koe.
Kako bi ublaili nemirnost cijelog tog svijeta, ponekad su prolazili vrlo crni ljudi,
visoka stasa, goli do pojasa, u hlaama kakve nose Mauri i s bijelim turbanima, oboruani
samo ogromnim vorastim batinama, koje bi samo jednim udarcem mogle rasprostrijeti
vola. Budui da su se stanovnici Pndapetzima prilikom prolaska stranaca sakupljali na
svakom koraku, prstom pokazujui osobito na konje koje oigledno nikada nisu

~ 204 ~
 Knjigoteka

vidjeli, crni mukarci su posredovali u odravanju reda u mnotvu, a trebali su samo

zavrtjeti svoje batine i odmah bi se oko njih stvorila praznina.
Baudolinu nije promaklo da je, kada se skupina zgusnula, upravo Gavagai crnim
ljudima dao znak za uzbunu. Iz kretnji mnogih nazonih dalo se razumjeti kako su htjeli
biti vodii tim mnogo potovanim gostima, ali je Gavagai bio odluan zadrati ih za sebe,
pa se tovie epirio kao da govori: Ovi su moje vlasnitvo i ne dirajte mi ih.
A to se tie crnih mukaraca, bili su, rekao je Gavagai, akonove nubijske strae, iji
su predci bili stigli iz dubine Afrike, ali vie nisu bili stranci, zato to su se ve bezbrojni
narataji rodili u blizini Pndapetzima i akonu su bili odani do smrti.
Konano, vidjeli su kako se mnogo pedalja iznad glava ostalih izdiu divovi, znatno
vii od samih Nubijaca, a osim to su bili divovi bili su i jednooki. Bili su raskutrani, loe
odjeveni i, ree Gavagai, bavili su se ili gradnjom nastambi na onim stijenama ili su
napasali ovce i goveda, u emu su bili izvrsni, jer su mogli svladati bika hvatajui ga za
rogove, a ako se neki ovan udaljio od stada nije im trebao pas, ispruili bi ruku,
pograbili ga za runo i ponovno stavili tamo odakle je bio doao.
I s njima ste neprijatelji? upita Baudolino.
Ovdje nitko neprijatelj nikome, odgovori Gavagai. Ti vidi oni svi zajedno prodaje i
kupuje kao dobri krani. Kasnije svi se vraa kui svakoga od njih, ne ostaje zajedno
jesti i spavati. Svatko misli kako hoe, iako misli loe.
A divovi misle loe...
Uh! Gore od gorega! Oni je artotirit, vjeruje kako Isus na Posljednjoj Veeri posveuje
kruh i sir, jer kau da je to uobiajena hrana starih patrijarha. Tako obavlja priest
psujui s kruhom i sirom i hereticima smatra sve one koji za to koriste burq. Ali ovdje
gotovo svi ljudi misli loe, osim skijapoda.
Rekao si mi da u ovom gradu ima i eunuha? I oni misle loe?
Bolje da ja ne govori o eunusima, previe moni. Oni se ne mijea s obinim ljudima.
Ali misli drugaije od mene.
A, osim miljenja, jednaki su tebi, pretpostavljam...
to ja ima drugaije od njih?
'Vrag od nourine, ljutio se Poeta, ti ide sa enama?
Sa enama skijapod da, jer one ne misli loe.
A u te tvoje skijapodice stavlja li onu stvar tamo, prokletstvo, pa gdje je ti ima?
Ovdje, iza noge, kao svi.
Na stranu injenica da je ja nemam iza noge i upravo smo vidjeli tipove koji je imaju
iznad pupka, zna li barem da eunusi onu tamo stvar uope nemaju i ne idu sa enama?
Moda zato to se eunusima ene ne svia. Moda zato u Pndapetzimu nikad vidio
enske eunuhe. Jadnici, moda se njima svia, ali ne nalazi enskog eunuha, a nikako ne
moe ii sa enskima blema ili panozija, koji misli loe?
Ali jesi li primijetio da divovi imaju samo jedno oko?
I ja. Vidi, ja zatvori ovo oko i ostaje samo drugo.
Dr'te me da ga ne ubijem, govorio je Poeta crven u licu.
Ukratko, ree Baudolino, blemi misle loe, divovi misle loe, svi misle loe, osim
skijapoda. A to misli taj va akon?
akon ne misli. On zapovijeda.
Dok su razgovarali, jedan od Nubijaca bacio se pred Colandrinova konja, kleknuo
ispruivi ruke i spustivi glavu, i izgovorio nekoliko rijei na nekom nepoznatom jeziku,
ali se iz tona primjeivalo da je rije o alosnoj molitvi.
to hoe? upitao je Colandrino. Gavagai je odgovorio kako Nubijac trai da mu u ime
Boga odrubi glavu onim lijepim maem koji Colandrino nosi o boku.

~ 205 ~
 Knjigoteka

Hoe da ga ubijem? A zato?

Gavagai se doimao zbunjenim. Nubijci je vrlo udni ljudi. Ti zna, oni je gurovrati.
Dobri ratnici samo zato to eli mueniku smrt. Rata nema, a oni hoe mueniku smrt
odmah. Nubijac je kao djeca, hoe odmah ono to se njemu svia. On ree neto Nubijcu
i ovaj se udalji pognute glave. Upitan da objasni neto vie o tim gurovratima, Gavagai
ree kako su gurovrati Nubijci. Zatim primijeti da se primakao zalazak, kako se trnica
razilazi i treba otii u toranj.
Mnotvo se doista razrjeivalo, prodavai su sakupljali svoje stvari u velike koare; iz
raznih lukova koji su se pokazivali na stjenovitim zidovima sputali su se konopci i netko
je, iz raznih nastambi, vukao robu gore. Sve se ivahno dizalo i sputalo i za kratko
vrijeme cijeli grad posta pust. Sada je izgledao kao veliko groblje s bezbrojnim
udubinama za grobove, ali su se ta vrata i prozori jedni za drugim poeli osvjejavati,
znak da su stanovnici Pndapetzima upravo palili ognjita i lui, kako bi se pripremili za
veer. Zahvaljujui tko zna kojim nevidljivim otvorima, svi dimovi od tih vatri izlazili su
iz vrhova iljaka i uporita, i sad ve blijedo nebo bilo je isprugano crnkastim oblacima
dima, koji su se odlazili raspriti meu oblake.
Prijeoe ono malo to im je preostalo od Pndapetzima i stigoe na trg, iza kojega
planine nisu ostavljale vie nijedan vidljivi prolaz. Napola uzidana u planinu, vidjela se
jedina umjetna graevina u cijelome gradu. Bio je to toranj, ili prednja strana
stupnjevitog tornja, prostranog u temelju i malo pomalo sve ueg kako se uspinjao, ali ne
kao stup od pogaa, jedne manje od druge, koje su postavljene jedna na drugu kako bi
oblikovale mnoge slojeve, jer se od odmor ita do odmor ita neprekinuto nastavljao
prolaz u obliku spirale i inilo se kako prodire i u stijenu, obavijajui graevinu od
temelja da vrha. Toranj je bio potpuno obloen velikim vratima s lukovima, jednima
pokraj drugih, bez ikakvog slobodnog prostora meu njima, tako da nije bilo dovratnika
koji odvaja vrata od vrata i izgledao je kao udovite s tisuu oiju. Solomon ree da je
takav morao biti toranj kojega je u Babilonu podigao opaki Nembroth, kako bi izazvao
Svetog, koji uvijek da bude blagoslovljen.
A ovo, ree Gavagai s ponosnim naglaskom, ovo je palaa akona Johannesa. Sada
vi stani i eka, jer oni zna da vi dolazi i prepremio je sveanu dobrodolicu. Ja sada ide.
Kamo ide?
Ja ne moe ui u toranj. Nakon to vi bude primljen i vidi akon, tada ja se vrati k
vama. Ja va vodi po Pndapetzimu, ja nikada ostavlja vas. Pazite s eunusima, on je mlad
mukarac... i prstom pokae Colandrina, a njima se svia mladi. Ave, evcharistd, salam.
Pozdravi, uspravan na svom stopalu, na neodreeno ratoborni nain, okrene se i tren
kasnije bio je ve daleko.

~ 206 ~
 Knjigoteka

30.

Baudolino susree akona Ivana

Kada su bili pedesetak koraka od tornja, vidjeli su kako iz njega izlazi povorka. Prije
svih odred Nubijaca, ali raskonije ureenih od onih koji su bili na trnici: od pojasa
nanie bili su obavijeni uskim bijelim povezima stisnutima oko nogu, pokrivenih
suknjicama koje su sezale do polovice bedara; bili su golog trupa, ali su nosili crveni
ogrta, a na vratu su pokazivali konati ovratnik na kojem je bilo uvreno obojeno
kamenje, ne drago kamenje nego kamenii sa ljunkovitog dna rijeke, posloeni u
ivahan mozaik. Na glavi su imali bijelu kukuljicu s brojnim omicama. Na rukama, na
zapeima i na prstima nosili su narukvice i prstenje od upletene ice. Oni iz prvog
reda svirali su frule i bubnjeve, oni iz drugog drali su svoje ogromne batine oslonjene o
ramena, oni iz treeg imali su samo luk preko ramena.
Slijedila je eta onih koji su sigurno bili eunusi, obavijeni u prostrane i mekane
dugake haljine, naminkani kao ene i s turbanima koji su izgledali kao katedrale. Onaj
u sredini nosio je posluavnik i na njemu pogae. Konano, sa strane praen dvojicom
Nubijaca, koji su mu nad glavom mahali velikim lepezama od paunova perja, pribliavao
se onaj koji je zacijelo bio najvei dostojanstvenik te povorke: glavu je pokrivao turban
visok kao dvije katedrale, splet svilenih vrpci razliitih boja, na uima je nosio naunice
iz obojena kamenja, na rukama narukvice iz raznobojnog perja. I on je imao halju
dugaku sve do stopala, ali u struku stisnutu pedalj irokim pojasom, iz plave svile, a na
grudima mu je visio kri od obojena drva. Bio je to ovjek poodmakle dobi, minka na
ustima i crnilo na oima bili su u suprotnosti s njegovom ve mlohavom i ukastom
koom, inei jo uoljivijim podvoljak koji bi mu se pri svakom koraku zatresao. Imao je
debeljukaste ruke, vrlo duge nokte, zailjene kao otrice i lakirane crveno.
Povorka se zaustavila ispred posjetitelja, Nubijci su se svrstali u dva reda, dok su
eunusi nieg poloaja kleknuli, a onaj koji je nosio posluavnik naklonio se nudei hranu.
Baudolino i njegovi, isprva nesigurni to trebaju uiniti, sili su s konja i prihvatili
komade pogae koje su uljudno vakali, naklonivi se. Konano se naprijed pomakne,
njima na pozdrav, glavni eunuh koji lice obori na zemlju, zatim se ponovno podie i
obrati im se na grkom.
Od roenja Naeg Gospodina Krista Isusa oekivali smo va povratak, ako vi sigurno
jeste oni za koje vas drimo i boli me saznanje da je dvanaestog meu vama, ali kao i vi
prvog meu svim kranima, nemilostiva priroda skrenula du puta. Dok u naim
straama dati zapovijed da neumorno promatraju obzorje u njegovu oekivanju, elim
vam sretan boravak u Pndapetzimu, ree djeakim glasom. Kaem vam to u ime
akona Ivana, ja Praxeas, vrhovni voa dvorskih eunuha, prvi notar pokrajine, jedini
akonov izaslanik kod Patera, glavni uvar i logotet tajnog puta. To ree kao da i
Mudraci moraju biti zadivljeni tolikim dostojanstvom.
O, dosta tamo, promrmlja Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan, ma sluaj ti ovoga!
Baudolino je mnogo puta razmiljao kako bi se predstavio Pateru, ali nikada kako bi
se trebalo predstaviti voi eunuha u slubi nekog paterova akona. Odlui slijediti smjer
koji su bili utanaili: Gospodine, ree, izraavam ti nau radost to smo stigli u ovaj
plemiki, bogati i divni grad Pndapetzim, jer na naem putu nikada nismo vidjeli ljepi i

~ 207 ~
 Knjigoteka

bujniji. Mi dolazimo iz daleka i Pateru Ivanu nosimo najveu relikviju kranstva, pehar
iz kojega je Isus pio tijekom Posljednje Veere. Naalost, vrag, jalan, protiv nas je razjario
sile prirode uinivi da jedan od nae subrae putem zastrani i to ba onaj koji je nosio
dar, a s njim i druge dokaze naeg potovanja prema Pateru Ivanu...
A to je, doda Poeta, stotinu ipki masivna zlata, dvije stotine velikih majmuna,
kruna od tisuu libri zlata sa smaragdima, deset niski neprocjenjivih bisera, osamdeset
kutija slonokosti, pet slonova, tri pripitomljena leoparda, trideset ljudodernih pasa i
trideset bikova za borbu, tri stotine kljova slonova, tisuu koa pantere i tri tisue sipki
ebanovine.
uli smo govoriti o tim bogatstvima i nama nepoznatim stvarima kojima obiluje
zemlja gdje sunce zalazi, ree Praxeas sjajnih oiju, i hvaljena neka budu nebesa budem
li ih mogao vidjeti prije nego to napustim ovu dolinu suza!
Zar ne moe zatvoriti ta govnarska usta? aptao je Boidi iza lea Poeti, lupivi ga
akom u lea, pa jo ciko Zosimo stigne i ovi vide da je operuaniji nego mi?
uti, reao je Poeta iskrivljenih usta, ve smo rekli da se umijeao vrag i vrag je
sigurno sve to profukao. Osim Kalea.
Ali barem jedan dar, trebao bi nam sada, samo jedan dar, da pokaemo kako ba
nismo prosjaci, i dalje je mrmljao Boidi.
Moda Krstiteljeva glava, predloi tiho Baudolino.
Ostalo ih je jo samo pet, ree Poeta i dalje ne pomiui usne, ali nije ni vano, sve
dok smo u kraljevstvu ostale etiri sigurno ne moemo izvaditi.
Baudolino je jedini znao da, s onom koju je bio uzeo od Abdula, jo uvijek imaju est
glava. Izvadio je jednu iz bisaga i pruio je Praxeasu, govorei mu kako za sada - u
oekivanju ebanovine, leoparda i svih onih drugih lijepih stvari - ele da akonu preda
jedinu preostalu uspomenu na zemlju koju je bio krstio Na Gospodin.
Praxeas uzbuen prihvati taj dar, u njegovim oima neprocjenjiv zbog blistave
krinjice, za koju je drao da je sigurno od one dragocjene ute materije o kojoj je toliko
uo pripovijedati bajke. Nestrpljiv da toj svetoj relikviji ukae duboko potovanje i
dranjem osobe koja svaki dar uinjen akonu smatra vlastitim, otvori je bez napora (to
je dakle bila Abdulova glava, ve nasilno otvaranog peata, ree si Baudolino) uze u
ruke smekastu i sasuenu lubanju, djelo Ardzrounijeve dosjetljivosti, uzvikujui
slomljenim glasom kako nikada u svom ivotu nije promatrao dragocjeniju relikviju.
Eunuh zatim upita kojim se imenima treba obraati svojim cijenjenim gostima, jer im
ih je predaja pripisala vrlo mnogo, a vie nitko nije znao koja su ona prava. Vrlo oprezno,
Baudolino odgovori kako, barem dok ne budu u Paterovoj nazonosti, ele biti nazvani
imenima po kojima su poznati na dalekom Zapadu i izree prava imena svakoga od njih.
Praxeas je cijenio prizivajui zvuk imena poput Ardzrouni ili Boidi, nalazio je veoma
zvunima Baudolino, Colandrino i Scaccabarozzi, a pri spomenu Porcellija i Cuttice
sanjao je egzotine zemlje. Ree kako potuje njihovu suzdrljivost i zakljui: Sada
uite. Kasnije sat i akon e vas moi primiti tek sutra. Veeras ete biti moji gosti i
jamim vam da gozba nikada nije bila bogatija i raskonija, i uivat ete u takvim
poslasticama da ete s gnuanjem misliti na poslastice koje su vam bile nuene u
zemljama gdje sunce zalazi.
Kako kad su odjeveni u takve prnje da bi jedna od naih ena i mua stavila na kri
samo da bi dobila bolje, gunao je Poeta. Krenuli smo i pretrpjeli ono to smo
pretrpjeli, ne bismo li vidjeli kaskade smaragda: kada smo pisali Paterovo pismo tebi je,
Baudolino, bila muka od topaza, a evo ih ovdje s deset kamenia i etiri uzice i misle da
su najbogatiji na svijetu!
uti i hajdemo pogledati, mrmljao mu je Baudolino.

~ 208 ~
 Knjigoteka

Praxeas je ispred njih uao u toranj i uveo ih u salon bez prozora, osvijetljen
zapaljenim tronocima, sa sredinjim prostiraem punim pehara i posluavnika iz gline i
nizom jastuka sa strane, na kojima su se uzvanici uurili prekrienih nogu. Za stolom
su posluivali mladii, sigurno i oni eunusi, polugoli i premazani miriljivim uljima.
Gostima su pruali posude s aromatinim mjeavinama, u koje su eunusi umakali prste
kako bi kasnije dodirivali resice uiju i nosnice. Nakon to su se poprskali, eunusi su
blago milovali mladie i poticali ih da mirise ponude gostima, koji se prilagodie
obiajima tih ljudi, dok je Poeta reao kako e mu, dodirne li ga samo jedan od onih
tamo, prosuti sve zube samo jednim udarcem.
Veera je bila ovakva: veliki tanjuri kruha, ili onih njihovih pogaa: golema koliina
kuhana povra, meu kojim je u izobilju bilo cvjetae, koja nije previe smrdila jer je bila
posuta razliitim zainima; zdjele nekog vrlo toplog crnkastog umaka, sorq, u koji su se
umakale pogae, a Porcelli, koji je prvi kuao, zapoe kaljati kao da iz nosa izbacuje
plamenove, tako da se njegovi prijatelji ograniie samo na uzdrljivo kuanje (i
zatim provedoe no moreni neugasivom eu); suha i mrava rijena riba, koju su
nazivali thinsireta (vidi vidi, mrmljali su nai prijatelji), panirana u krupici i doslovno
utopljena u kipue ulje, u kojem je sigurno bilo pripremljeno i mnogo drugih jela; juha od
sjemenki lana, koju su zvali marac, i koja je prema Poetinu iskazu zaudarala na govna, po
kojoj su plutali miii krilatih ivotinja, ali tako loe skuhanih da su izgledali kao koa, a
Praxeas s ponosom ree kako je rije o methagallinariju (vidi vidi, nai su se prijatelji
ponovno udarali laktovima); goruica koju su nazivali cenfelec, napravljena iz
kandiranog voa, ali u kojoj je bilo vie papra nego voa. Pri svakom novom jelu eunusi
su se pohlepno sluili i, vaui, usnama su proizvodili zvuk kojim su izraavali svoje
zadovoljstvo i znakove razumijevanja prema gostima, kao da kau: Svia vam se? Nije li
to dar s neba? Jeli su uzimajui hranu rukama, ak i juhu, srui je iz dlana savijenog kao
kutljaa, mijeajui u samo jednoj aci razliite stvari i samo jednim zamahom
uguravajui si sve u usta. Ali samo desnom rukom, jer su lijevu drali na ramenu djeaka
koji se brinuo da im stalno pribavlja novu hranu. Micali su je samo kad bi pili, a vreve su
grabili podiui ih sve do iznad glave, izlijevajui si zatim vodu u usta kao iz vodoskoka.
Tek na kraju tog nabobskog obroka, Praxeas dade znak i stigoe Nubijci koji u
najmanje peharie ulie bijelu tekuinu. Poeta svoj iskapi u samo jednom gutljaju i
odmah pocrveni, ispusti nekakav rik i pade kao mrtav, sve dok mu mladii nisu poprskali
lice vodom. Praxeas objasni kako kod njih ne raste stablo vina i jedino alkoholno pie
koje znaju proizvesti potjee od fermentacije burqa, bobice vrlo uobiajene u tim
mjestima. Ali je snaga toga pia takva da ga treba kuati samo u malim gutljajima,
tovie, tek stavljajui jezik u pehar. Prava je nesrea nemati ono vino o kojem se ita u
Evaneljima, zato to su sveenici Pndapetzima, svaki put kada bi drali misu, zapadali
u najnedolinije pijanstvo i muili se stii do zavrnog oprotaja.
S druge strane, to smo drugo i mogli oekivati od ovih udovita? ree s uzdahom
Praxeas, osamljujui se u kut s Baudolinom, dok su drugi eunusi uz cijuke radoznalosti
ispitivali eljezno oruje putnika.
udovita? upita Baudolino s prijetvornom prostodunou. Stekao sam dojam
kako ovdje nitko ne primjeuje divne izoblienosti drugih.
Sigurno si uo govoriti jednog od njih, ree Praxeas s prezirnim osmjehom. Ve
stoljeima ovdje ive zajedno, navikli su jedni na druge i odbijajui vidjeti nakaznost
svojih susjeda, zanemaruju vlastitu. udovita, da, slinija ivotinjama nego ljudima, a
sposobni su mnoiti se bre od kunia. To je narod kojim moramo vladati i to eljeznom
rukom, kako bismo izbjegli da se uzajamno istrijebe, svatko pomuen vlastitom
herezom. Zbog toga ih je, prije mnogo stoljea, Pater postavio da ive ovdje, na

~ 209 ~
 Knjigoteka

granicama kraljevstva, kako svojim odvratnim izgledom ne bi uznemirivali njegove

podanike, koji su - uvjeravam te u to, gospodine Baudolino - prekrasni ljudi.
Ali normalno je da priroda proizvede i udovita, i prilino je neobjanjivo zato cijeli
ljudski rod ve do sada nije postao nakaznim, budui da je poinio najstraniji od svih
zloina, raspinjui na kriu Boga Oca.
Baudolino je upravo shvatio da i eunusi misle loe i svom je domainu postavio
nekoliko pitanja. Neka od ovih udovita, ree Praxeas, vjeruju kako je Otac samo
usvojio Sina, drugi se iscrpljuju raspravljajui tko potjee od koga i svaki je
uvuen, udovite kakvo ve jest, u svoju udovinu pogreku, umnoavajui
utjelovljenja boanstva, vjerujui kako je Vrhovno Dobro tri razliite biti, ili ak etiri.
Pogani. Postoji samo jedna boanska bit koja se tijekom ivota oituje na razliite
naine ili kroz razliite osobe. Jedina boanska bit je Otac, budui da raa, Sin budui da
je roen, Duh budui da posveuje, ali uvijek je rije o istoj boanskoj prirodi: ostalo je
kao neka maska iza koje se Bog skriva. Jedna bit i samo jedna trostruka osoba a ne, kako
neki heretici tvrde, tri osobe u jednoj biti. Ali, ako tako jest, i ako si je Bog, svakoliki, pazi
dobro, stvorio tijelo ne opunomoujui nekog svog usvojenog potomka, tada je sam Otac
stradao na kriu. Raspeti Oca! Razumije li? Samo prokleta rasa mogla je doi do takvog
oskvrnua, a zadaa vjernika je osvetiti Oca. Nikakve milosti za prokleto Adamovo
pleme.

Otkako je Baudolino zapoeo pripovijedanje o putovanju, Niketas je sluao u tiini, ne

prekidajui ga. Ali sada to uini, jer je primijetio da je njegov sugovornik nesiguran u to
kako treba protumaiti ono o emu je govorio. Misli li, upita, da eunusi mrze ljudski
rod zato to je izazvao da Otac pati, ili su tu herezu prigrlili zato to su mrzili ljudski
rod?
To je ono to sam se pitao, i te veeri ili kasnije, a da nisam znao odgovoriti.
Znam kako misle eunusi. Mnoge sam upoznao u carskoj palai. Pokuavaju skupiti
mo kako bi dali oduka svom jalu prema svima onima kojima je dano oploditi. Ali esto
sam, u mom dugom iskustvu, naslutio da mnogi koji nisu eunusi koriste mo kako bi
izrazili ono to inae ne bi znali uiniti. A zapovijedanje je strast moda neodoljivija od
voenja ljubavi.
Bilo je i drugih stvari koje su me zbunjivale. Sluaj: eunusi iz Pndapetzima ustrojavali
su kastu koja se reproducirala biranjem, budui da njihova priroda nije omoguivala
druge naine. Praxeas je rekao kako su naratajima i naratajima starci odabirali ljupke
mladie i dovodili ih u njihovo stanje, najprije inei od njih svoje sluge, a zatim svoje
nasljednike. Gdje su nabavljali te mladie, ljupke i dobro razvijene, ako je cijela pokrajina
Pndapetzima bila nastanjena samo udovitima prirode?
Sigurno su eunusi dolazili iz neke strane zemlje. U mnogim vojskama i javnim
slubama dogaa se da onaj tko ima mo ne mora pripadati zajednici kojom upravlja,
kako ne bi osjeao njenost ili sukrivnju prema svojim podanicima. Moda je tako htio
Pater, kako bi te grdne i svadljive ljude mogao drati u pokornosti.
I kako bi ih mogao slati u smrt bez grinje savjesti. Iz Praxeasovih sam rijei shvatio
druge dvije stvari. Pndapetzim je bio posljednje predstrano mjesto prije nego to pone
Paterovo kraljevstvo. Iza njega bio je samo klanac izmeu planina koji je vodio u neko
drugo podruje, a na stijenama koje nadvisuju klanac stalno su stajale nubijske strae,
spremne strovaliti lavine kamenih gromada na svakoga tko bi se odvaio u to suenje.
Na izlazu iz tog klanca poinjala je barutina bez granica, ali barutina toliko podmukla
da bi onoga tko bi je pokuao prijei usisala blatnjavim ili pjeskovitim tlom u
neprestanom kretanju, i im bi poeo tonuti do pola noge vie se nije mogao iz nje izvui,

~ 210 ~
 Knjigoteka

sve dok ne bi sasvim nestao kao da se utopio u moru. U barutini je postojao samo jedan
siguran smjer koji je omoguivao da se preko nje prijee, ali bio je poznat
jedino eunusima, koji su bili podueni da ga prepoznaju po odreenim znacima. Stoga je
Pndapetzim bio vrata, obrana, zasun, koji je trebalo nasilno otvoriti ako se htjelo stii do
kraljevstva.
Budui da ste vi bili prvi posjetitelji u tko zna koliko stoljea, ta obrana nije ba bila
neki muan pothvat.
Upravo suprotno. Praxeas je bio vrlo neodreen po tom pitanju, kao da je ime onih
koji im prijete pokriveno zabranom, ali mi je zatim, suzdrljivo, odluio rei kako cijela
pokrajina ivi pod morom od ratnikog naroda bijelih Huna, koji bi svakog trena mogli
pokuati prodor. Da su ovi stigli na vrata Pndapetzima, eunusi bi poslali skijapode,
bleme i sva ostala udovita da budu sasjeeni, ne bi li nakratko zaustavili osvajanje,
zatim bi akona morali odvesti do klanca, strovaliti u dolinu mnogo gromada kako bi
zaprijeili svaki prolaz i povui se u kraljevstvo. Ako u tome ne bi uspjeli i bili uhvaeni,
budui da bi bijeli Huni jednoga od njih mogli na mukama prisiliti da otkrije jedini
pravi put do Paterove zemlje, svi su bili obuavani da se, prije nego to postanu
zarobljenici, ubiju otrovom koji je svaki od njih drao ispod halje, u vreici objeenoj oko
vrata. Grozno je to to je Praxeas bio siguran kako e se u svakom sluaju spasiti, jer e u
posljednjem trenutku tit biti Nubijci. To je srea, govorio je Praxeas, to za tjelesnu
strau imamo gurovrate.
uo sam o tome priati, a dogodilo se prije mnogo stoljea na obalama Afrike. Tamo
je dakle bilo heretika zvanih donatisti, koji su smatrali kako bi crkva trebala biti
drutvom svetaca, ali su naalost do sada svi njeni sveenici bili pokvareni. Dakle, po
njima nijedan pop nije mogao podijeliti sakramente i bili su u vjeitom ratu sa svim
drugim kranima. Najodluniji meu donatistima bili su upravo gurovrati, barbarski
narod maurske rase, koji su hodali poljima i dolinama traei mueniku smrt, bacali se
sa stijena na prolaznike viui Deo laudes i prijetili im svojim batinama, nareujui im
da ih ubiju, kako bi mogli okusiti slavu rtve. A budui da su ljudi, prestraeni, odbijali to
uiniti, gurovrati bi ih najprije liili sve imovine, a zatim bi im razmrskali glavu. Ali
vjerovao sam da su se te usijane glave ugasile.
Oigledno su Nubijci iz Pndapetzima bili njihovi potomci. Bili bi, govorio mi je
Praxeas svojim uobiajenim prezirom prema svojim podinjenima, dragocjeni u ratu,
zato to bi se neprijatelju rado dali ubiti, a u vremenu koje je trebalo da ih sve obore,
eunusi bi mogli zaprijeiti klanac. Gurovrati su ve previe stoljea ekali tu sreu, nitko
nije dolazio osvajati pokrajinu, a oni su gutali gorki jad ne znajui ivjeti u miru; nisu
mogli navaliti na udovita i pljakati ih jer su dobili zapovijed da ih tite, pa su si davali
oduka lovei i golim se rukama suprotstavljajui divljim zvijerima; ponekad su dopirali
na onu stranu Sambatyona, u kamenjare gdje su se ukorijenile himere i manticore, i
neki su od njih imali tu radost da skonaju kao Abdul. Ali, to im nije bilo dovoljno.
Ponekad bi najuvjereniji meu njima poludjeli. Praxeas je ve bio saznao kako nas je
jedan od njih poslijepodne zaklinjao da ga obezglavimo; drugi bi se, dok su bili na strai
u klancu, bacali s vrhova i sve u svemu, bilo ih je teko drati na uzdi. Eunusima je jo
jedino preostalo drati ih u stanju budnosti, prikazujui im svakog dana predstojeu
opasnost, inei tako da vjeruju kako su bijeli Huni uistinu pred vratima, pa su Nubijci
esto lunjali ravnicom izotravajui vid, poskakujui od radosti na svaki oblak praine
koji bi se nazro u daljini, oekujui dolazak osvajaa, u nadi koja ih je stoljeima izjedala,
narataj za naratajem. A u meuvremenu, budui da nisu svi uistinu bih spremni na
rtvu, ve su samo glasno objavljivali svoju elju za muenitvom kako bi bili dobro
hranjeni i odijevani, trebalo ih je udobrovoljiti dajui im poslastice i mnogo

~ 211 ~
 Knjigoteka

burqa. Shvatio sam kako iz dana u dan raste zloba eunuha, prisiljenih upravljati
udovitima koja su mrzili, a svoje su ivote morali povjeravati pretjeranim
prodrljivcima, stalno pijanima.

~ 212 ~
 Knjigoteka

***

Bio je kasni sat i Praxeas dade nubijskim straama da ih otprate u njihove konake,
nasuprot tornju, u kamenu konicu ograniene veliine, koja je u unutranjosti ostavljala
prostora za sve njih. Popee se onim zranim stubama i, iscrpljeni tim jedinstvenim
danom, spavali su sve do jutra.
Probudio ih je Gavagai, spreman za njihovu slubu. Nubijci su ga obavijestili kako je
akon spreman primiti svoje goste.
Vratili su se u toranj i Praxeas ih osobno povede du vanjskih terasa sve do
posljednjeg kata. Tamo uoe kroz jedna vrata i naoe se u krunom hodniku na koji su
se otvarala mnoga druga vrata, jedna pokraj drugih, kao niz zuba.

Tek sam kasnije shvatio kako je taj kat bio zamiljen, gospodine Niketas. Teko ga je
opisati, ali pokuat u. Zamisli da je taj kruni hodnik vanjski obod kruga, u ijoj je
sredini jednako tako okrugla sredinja dvorana. Svaka vrata koja se otvaraju u hodnik
uvode u jedan prolaz, a svaki bi prolaz trebao biti zraka kruga koja vodi u sredinji
prostor. Kad bi hodnici bili ravni, svatko bi iz vanjskog krunog hodnika mogao vidjeti
to se dogaa u sredinjoj dvorani, a tkogod se nalazio u sredinjoj dvorani mogao bi
vidjeti dolazi li netko ulazei kroz prolaz. Meutim, svaki je prolaz poinjao ravno, ali na
kraju se savijao oblikujui okuku, nakon koje se ulazilo u sredinju dvoranu. Tako nitko
iz vanjskog hodnika nije mogao promatrati dvoranu, to je jamilo diskreciju onome tko
ga je nastanjivao...
Ali ni stanovnik dvorane nije mogao vidjeti tko dolazi, osim u posljednjem trenutku.
Doista, i mene je ta pojedinost odmah iznenadila. Shvaa li, akon, gospodar
pokrajine, bio je zatien od indiskretnih pogleda, ali je u isto vrijeme mogao biti
iznenaen posjetom svojih eunuha bez prethodne najave. Bio je zarobljenik kojega i nisu
mogli uhoditi njegovi uvari, a niti je on mogao uhoditi njih.
Ti tvoji eunusi bili su lukaviji od naih. Ali priaj mi sada o akonu.

~ 213 ~
 Knjigoteka

***

Uli su. Velika kruna dvorana bila je prazna, osim ponekog ormaria s pretincima
oko prijestolja. Prijestolje je stajalo u sredini, bilo je iz tamnog drva, pokriveno
baldahinom. Na prijestolju je bio neki ljudski lik, obavijen tamnom haljom,
glave pokrivene turbanom i velom koji mu se sputao na lice. Stopala su bila obuvena u
tamne papue, a tamne su bile i rukavice koje su mu pokrivale ruke, tako da se nita nije
moglo vidjeti od lika onoga koji je sjedio.
S dviju strana prijestolja, zgureni akonu uz bok, jo dva zastrta lika. Jedan bi od njih
ponekad akonu pruao zdjelu u kojoj su gorjeli mirisi, kako bi udahnuo njihove pare.
akon je to pokuavao odbiti, ali Praxeas mu je davao znak kojim mu je, preklinjui,
zapovijedao neka prihvati, pa je dakle morala biti rije o nekom lijeku.
Zaustavite se na pet koraka od prijestolja, poklonite se i prije nego to pozdravite,
priekajte da vas On pozove, proapta Praxeas.
Zato je prekriven velom? upita Baudolino.
To se ne pita, tako je jer se njemu svia.
Uinie kako im je bilo reeno. akon podie jednu ruku i ree na grkom: Jo kao
dijete bio sam pripreman za dan vaega dolaska. Moj mi je logotet ve sve rekao i bit e
mi drago pomoi vam i ugostiti vas u oekivanju vaeg uzvienog druga. Primio sam i va
neusporedivi dar. Nezasluen je, tim vie to mi tako sveta stvar dolazi od darovatelja
jednako toliko vrijednih dubokog potovanja.
Glas mu je bio slab, glas boleljive osobe, ali je boja glasa bila mladenaka. Baudolino
ga obasu pozdravima tako punima potovanja, da ih nitko nikada ne bi mogao optuiti
kako nisu veliali dostojanstvo koje mu je trebalo pripisati. Ali akon primijeti kako je
tolika poniznost oit znak njihove svetosti i tu se vie nita nije moglo uiniti.
Zatim ih pozva da se raskomote na krugu od jedanaest jastuka, koje je dao pripremiti
na pet koraka od prijestolja, naredi da im ponude burq s nekim slatkim perecima
ueena okusa i ree kako je eljan saznati od njih, koji su posjetili slavni Zapad, postoje
li uistinu tamo sve te divote o kojima je itao u mnogim knjigama koje su mu prole kroz
ruke. Upita postoji li stvarno zemlja zvana Enotria, gdje raste stablo s kojeg kaplje pie
koje je Isus bio pretvorio u vlastitu krv. Je li istina da tamo kruh nije plosnat i debeo pola
prsta, nego se svakog jutra udesno nadima uz pjev pijevca, u obliku mekanog i
podatnog voa pod zlaanom korom. Je li istina da se tamo vide crkve sagraene izvan
stijene, ima li palaa velikog Patera Rima stropove i grede od miriljiva drveta s
legendarnog otoka Cipra. Ima li ta palaa vrata iz plava kamena izmijeanog s rogovima
zmije otrovnice, koja prijee onome tko tuda prolazi da unutra ubaci otrov, i prozore iz
takva kamena kroz koji unutra prolazi svjetlo. Nalazi li se u tome istome gradu velika
kruna graevina gdje sada krani jedu lavove, i pojavljuju li se na njenom svodu
savrene imitacije sunca i mjeseca, velikih kao to stvarno jesu, koji prelaze svoj nebeski
luk, izmeu ptica nainjenih ljudskom rukom, koje pjevaju najljupkije melodije. Plivaju li
ispod poda, koji je takoer od prozirna kamena, samokretne ribe iz pjeenjaka. Je li
istina da se do graevine dolazi stubitem gdje se, u podnoju jedne odreene stube,
nalazi uska rupa kroz koju se vide prolaziti sve stvari koje se dogaaju u cijelome
svijetu, sva udovita iz dubine mora, zora i veer, mnotva koja ive u Posljednjoj Thuli,
niti pauine boje mjeseca u sredini crne piramide, pahuljice bijele i hladne tvari koje
padaju s neba na Afriku Perustu u mjesecu kolovozu, sve pustinje ovoga svemira, svako
slovo svakog lista svake knjige, zalasci sunca ruiaste boje iznad Sambatyona,
tabernakul svijeta postavljen izmeu dviju sjajnih ploa koje ga u beskonanost
ponavljaju, prostranstva vode poput jezera bez obala, bikovi, oluje, svi mravi koji postoje

~ 214 ~
 Knjigoteka

na zemlji, kugla koja ponavlja kretanje zvijezda, tajno kucanje vlastita srca i vlastite
utrobe i lice svakoga od nas kada. budemo preoblikovani smru...
Ali tko je taj koji pria tolike izmiljotine tim ljudima? pitao se sablanjen Poeta, dok
je Baudolino pokuavao dati razboriti odgovor, govorei kako zacijelo postoji mnogo
divota dalekog Zapada, iako je sigurno da ponekad glas, koji preuveliavajui prelijee
brda i doline, voli pretjerivati, a on sigurno moe posvjedoiti kako nikada nije vidio,
tamo dolje gdje zalazi sunce, krane koji jedu lavove. Poeta se kesio ispod glasa: Barem
ne u dane posta...
Primijetili su da je samo njihovo prisustvo zapalilo matu tog mladog princa, vjeito
zatvorenog u svom krunom zatvoru i da, ako ivi tamo gdje sunce izlazi, ne moe
nego sanjati divote zapada - naroito, nastavljao je mrmljati Poeta, sreom
na teutonskom, ako ivi na govnarskom mjestu kao to je Pndapetzim.
Zatim akon shvati kako i njegovi gosti ele poneto saznati i primijeti da se moda,
nakon mnogo godina izbivanja, ne sjeaju kako se vratiti u kraljevstvo iz kojeg su, prema
predaji, potjecali i zato to su tijekom stoljea niz potresa i drugih preobrazbi te njihove
zemlje, duboko izmijenili planine i ravnice. Objasni kako je teko prijei klanac i
savladati barutinu, upozori ih da upravo poinje razdoblje kia i kako nije pametno
krenuti odmah na put. Osim toga, moji e eunusi, ree, morati poslati glasnike mome
ocu, koji e mu ispriati o vaoj posjeti, i oni e se morati vratiti s njegovim pristankom
za vae putovanje. Put je dug i sve e to potrajati godinu dana ili moda due. U
meuvremenu, vi ete morati priekati dolazak vaega brata. Znajte da ete ovdje biti
ugoeni primjereno vaem poloaju. To je govorio gotovo mehanikim glasom, kao da
recitira netom nauenu lekciju.
Gosti ga upitae koja je uloga i sudbina akona Ivana i on objasni: moda u njihovo
doba stvari jo nisu bile takve, ali su zakoni kraljevstva bili izmijenjeni upravo nakon
odlaska Mudraca. Ne treba misliti kako je jedino osoba Patera bila ta koja je tisuljeima
nastavljala vladati, prije bi to bila ast. Po smrti svakog Patera, na njegovo se prijestolje
uspinje upravo njegov akon. Odmah potom, dostojanstvenici kraljevstva bi
odlazili posjetiti sve obitelji i izdvojiti, po odreenim udesnim znacima, dijete koje
nema vie od tri mjeseca i koje postaje buduim nasljednikom i tobonjim Paterovim
sinom. Obitelj s radou ustupa dijete i ono se smjesta alje u Pndapetzim, gdje
provodi djetinjstvo i mladost bivajui pripremano za naslijeivanje pooima, da ga se
boji, iskazuje mu potovanje i da ga voli. Mladi je priao tunim glasom zato to je,
rekao je, sudbina jednog
akona da nikada ne upozna vlastita oca, ni onog roenog, ni onog tobonjeg, kojega
ne vidi ak ni na mrtvakom odru, zato to bi od trenutka njegove smrti do onoga kad
nasljednik stigne u prijestolnicu kraljevstva prola, kao to je bio rekao, barem godina
dana.
Vidjet u samo, govorio je, a preklinjem da se to dogodi to je mogue kasnije, lik
utisnut u .njegov pogrebni pokrov u koji e biti umotan prije pogreba, tijela prekrivena
uljima i drugim udesnim tvarima koje na platnu otiskuju oblike. Zatim ree: Ovdje
ete morati dugo ostati i od vas traim da me povremeno doete posjetiti. Oboavam
sluati prianja o divotama Zapada i takoer uti pripovijesti o tisuama bitaka i
opsada koje tamo, govori se, ine ivot vrijednim ivljenja. O vaim bokovima vidim
oruja, mnogo ljepa i monija od onih koja se ovdje koriste i zamiljam kako ste vi sami
vodili vojske u bitku, kako i prilii jednome kralju, dok se kod nas oduvijek pripremamo
na rat, ali nikada nisam imao zadovoljstvo zapovijedati vojskom na otvorenom polju.
Nije pozivao, gotovo je zaklinjao, tonom mladia iji je um usplamtio na knjigama o
udesnim pustolovinama.

~ 215 ~
 Knjigoteka

Samo da se previe ne zamarate, gospodine, ree s velikim potovanjem Praxeas.

Sada je kasno i umorni ste; bit e bolje da otpravite vae posjetitelje. akon potvrdi, ali
iz kretnje mirenja sa sudbinom kojom poprati svoj pozdrav, Baudolino i njegovi shvatie
tko stvarno zapovijeda na tom mjestu.

~ 216 ~
 Knjigoteka

31.

Baudolino eka polazak prema kraljevstvu Patera Ivana

Baudolino je pripovijedao predugo i Niketas je ogladnio. Teofil mu je rekao da sjedne

za veeru, nudei mu kavijar od raznih riba, nakon kojeg je slijedila juha od luka i
maslinova ulja, posluena na tanjuru punom mrvica kruha, zatim umak od usitnjenih
mekuaca zainjen vinom, uljem, enjakom, cimetom, origanom i goruicom. Prema
njegovu ukusu to nije bilo mnogo, ali Niketas je pokazao da mu jako godi. Dok su se ene,
koje su veerale posebno, pourile spavati, Niketas je opet poeo ispitivati Baudolina,
eljan saznati je li konano stigao u Paterovo kraljevstvo.
Ti bi htio da ja trim, gospodine Niketas, ali mi smo u Pndapetzimu ostali dvije duge
godine, a vrijeme je isprva prolazilo jednolino. Od Zosima nikakva glasa, a Praxeas nas
je upozorio kako je, ako ne stigne dvanaesti iz nae skupine, bez najavljenog dara za
Patera beskorisno krenuti na put. Osim toga, svakog nam je tjedna davao nove i alosne
vijesti: razdoblje kia trajalo je due od predvienog i barutina je postala jo
neprohodnijom, nije bilo vijesti o izaslanicima poslanima Pateru, moda nisu uspijevali
pronai jedini prohodni put... Zatim je stiglo povoljno godinje doba i govorkalo se kako
upravo stiu bijeli Huni; jedan ih je Nubijac ugledao prema sjeveru i nije se moglo
rtvovati ljude kako bi nas pratili na tako teak put, i tako dalje. Ne znajui to bismo
radili, uili smo, medo po malo, izraavati se na raznim jezicima te zemlje i ve smo znali
da ako jedan pigmejac uzvikne Hekinah degul, to znai da je zadovoljan, a pozdrav koji s
njim treba izmijeniti bio je Lumus kelmin pesso desmar lon emposo, to jest da se
obvezujemo kako neemo pokrenuti rat protiv njega i njegova naroda; ako neki div na
pitanje odgovara Bodh-koom to znai da ne zna; da Nubijci konja zovu nek, moda zbog
oponaanja nekbrafpjar, to je bila deva, dok su blemi konja oznaivali kao houyhmhnm,
i to je bio jedini put kad smo ih uli izgovarati glasove koji nisu samoglasnici, znak da su
za nikad vienu ivotinju izmiljali nikad koriten naziv; skijapodi su se molili govorei
Hai coba, to je za njih znailo Pater Noster, vatru su zvali deba, dugu deta, a psa ita.
Eunusi su tijekom svoje mise hvalili Boga pjevajui: Khondinbas Ospamerostas,
kamedumas karpanemphas, kapsimunas Kamerostas perisimbas prostamprostamas.
Toliko smo ve postajali stanovnicima Pndapetzima, da nam blemi ili panoziji vie nisu
izgledali mnogo drugaijima od nas. Bili smo se pretvorili u odred ravnodunih; Borone
i Ardzrouni su provodili dane raspravljajui o praznini, a Ardzrouni je ak uvjerio
Gavagaija da ga spoji s tesarom poncija, pa je s njim mudrovao je li mogue samo iz drva,
bez ikakva metala, napraviti jednu od njegovih udesnih crpki. Kada se
Ardzrouni posveivao svom budalastom pothvatu, Borone bi se povlaio s Kyotom, jahali
su po ravnicama i matali o Kaleu, dok su oi drali budnima kako bi vidjeli pojavljuje li
se na obzoru Zosimova prikaza. Moda je, napominjao je Boidi, krenuo nekim drugim
putem, susreo bijele Hune, tko zna to je ispriao njima, koji su vjerojatno bili
idolopoklonici, i uvjeravao ih da napadnu kraljevstvo... Porcelli, Cuttica i Aleramo
Scaccabarozzi zvan Glupan, koji su bili sudjelovali u osnivanju Aleksandrije, stekavi
poneko graevinsko znanje utuvili su sebi u glavu da e stanovnike te pokrajine uvjeriti
kako su etiri dobro sagraena zida bolja od njihovih golubinjaka i pronali su divove
koji su te udubine u stijeni buili po iskustvu, spremne nauiti kako se mijea buka ili

~ 217 ~
 Knjigoteka

oblikuju cigle od ilovae, koje se zatim sue na suncu. Na rubovima grada izniklo je pet ili
est kueraka, ali jednog lijepog jutra vidjeli su kako ih zauzimaju ljudi bez
jezika, skitnice po sklonosti i izjelice nezaraena kruha. Pokuali su ih izbaciti udarcima
kamenom, ali ovi su bili tvrdoglavi. Boidi je neprestano, svake veeri gledao prema
klancu, ne bi li vidio je li se ljepotan vratio. Ukratko, svatko si je izmislio
vlastitu razbibrigu, bili smo se naviknuli na tu neukusnu hranu, a osobito vie nismo
mogli bez burqa. Tjeila nas je injenica da je kraljevstvo ionako na dva koraka, to jest
godinu dana hoda, ako sve bude u redu, ali vie nismo imali obvezu ita otkrivati,
niti pronalaziti bilo koji put, morali smo samo ekati da nas eunusi povedu onim pravim.
Bili smo, to bi se reklo, blaeno rastrojeni i sretno obuzeti dosadom. Svi smo mi, osim
Colandrina, ve bili u godinama; ja sam ve prevalio pedesetu, a u toj dobi ljudi umiru
ako ve odavna nisu mrtvi; vidjelo se da nam je taj zrak inio dobro, zahvaljivali smo
Gospodinu jer smo svi izgledali podmlaeni i inilo se kao da ih imam deset manje nego
kad sam bio stigao. Bili smo u tijelu snani, a u duhu mlitavi, ako tako mogu rei. Toliko
smo se poistovjetili s ljudima iz Pndapetzima, da smo se ak poeli oduevljavati
njihovim teolokim raspravama.
A uz koga ste bili?
U stvari, sve se dogodilo zato to je Poeti kljuala krv i nije mogao biti bez ene. A to
je uspijevalo ak i sirotom Colandrinu, ali on je bio aneo na zemlji, kao i njegova jadna
sestra. Dokaz da su se ak i nae oi navikle na to mjesto, dobio sam kada se Poeta poeo
zanositi jednom panozijom. Privukle su ga one njene lelujave ui, uzbuivala ga je bjelina
njene koe, izgledala mu je vitkom i dobro oblikovanih usana. Bio je vidio kako se dvoje
panozija pare u polju i nagaao je kako to iskustvo mora biti slasno: oboje su svojim
uima obavijali jedno drugo i parili se kao da su u koljki, ili kao da su ono usitnjeno
meso obavljeno listovima loze, koje smo s uitkom jeli u Armeniji. To mora biti divno,
govorio je. Zatim, kad je kod panozije kojoj se pokuao pribliiti naiao na srameljivi
otpor, pomamio se za enskom blema. Nalazio je kako, ne obazirui se na
nedostatak glave, ima tanak struk i pozivajuu vaginu, a osim toga bilo bi lijepo moi
ljubiti enu u usta kao da joj ljubi trbuh. I zato je nastojao posjeivati te ljude. Jedne nas
je veeri poveo na njihov sastanak. Blemi, kao i sva udovita pokrajine, ne bi nikoga
od drugih bia pripustili na svoje rasprave o svetim stvarima, ali mi smo bili drugaiji,
nisu smatrali da i mi mislimo loe, dapae svaka se rasa uvjerila kako mislimo kao oni.
Jedini koji je htio pokazati svoje nezadovoljstvo zbog te nae prisnosti s blemima,
zasigurno je bio Gavagai, ali vjerni nas je skijapod sad ve oboavao i sve to smo radili
nije moglo biti nego dobro uraeno. Malo zbog prostodunosti, malo zbog ljubavi,
uvjerio je sebe kako na obrede blema idemo ne bismo li ih nauili da je Isus bio usvojeni
sin Boga.

Crkva blem nalazila se u razini tla, bila je samo proelje s dva stupa i zabatom, a
ostatak u dubini stijene. Njihov je sveenik pozivao vjernike na skupljanje udarajui
malim ekiem po kamenoj ploi vezanoj konopcima, koja je davala zvuk puknuta zvona.
Unutra se vidio samo oltar osvijetljen uljanicama u kojima, prema mirisu, nije gorjelo
ulje nego maslac, moda od kozjeg mlijeka. Naokolo nije bilo raspela niti drugih
slika, zato to oni (jedini koji misle dobro), kako je objanjavao blema koji je bio vodi,
vjerujui da se Rije nije pretvorila u tijelo, nisu mogli oboavati sliku lika. Niti su, iz istih
razloga, mogli ozbiljno shvaati euharistiju, pa je stoga njihova misa bila bez posveenja
kruha i vina. Nisu mogli itati ni Evanelje, jer je to bila pria obmane.
Baudolino je tada upitao kakvu vrstu mise mogu sluiti i vodi ree kako se oni
zapravo skupljaju u molitvi, potom zajedno raspravljaju o velikoj tajni lana

~ 218 ~
 Knjigoteka

utjelovljenja, to jo nisu uspjeli sasvim razjasniti. I stvarno, nakon to su blemi kleknuli

i posvetili pola sata svojoj udnoj vokalizaciji, sveenik je zapoeo ono to je nazivao
svetim razgovorom.
Jedan od vjernika je ustao i podsjetio kako moda Isus iz Muke nije bio pravi pravcati
privid, kojim bi se prevarilo apostole, nego je bio via mo koja potjee od Oca, Eon, koja
je ula u ve postojee tijelo bilo kojeg tesara iz Galileje. Jedan drugi je upozorio da je
moda, kako su neki uvjeravali, Marija uistinu porodila ljudsko bie, ali je Sin, koji si nije
mogao napraviti tijelo, proao kroz nju kao voda kroz cijev i moda je u nju uao kroz
uho. Tada se zauo zbor prosvjeda i mnogi su vikali Paulikijanac! Bogumil!, iskazujui
time da je govornik izrekao heretiku doktrinu - i doista je potjeran iz hrama. Neki trei
se usudio rei da je na kriu stradao Cirenac, koji je u posljednjem trenutku zamijenio
Isusa, ali drugi su ga upozorili da, kako bi nekoga zamijenio, taj netko ipak mora biti
tamo. Ne, uzvratio je vjernik, taj netko zamijenjeni je upravio bio Isus kao privid, koji kao
prikaza ne bi mogao stradati, a bez Muke ne bi bilo osloboenja. Zbor je po drugi put
prosvjedovao, jer govorei tako isticalo se da je onaj jadnik Cirenac oslobodio ljudski
rod. etvrti je podsjeao kako je Rije u obliku goluba sila u tijelo Isusovo u trenutku
krtenja u rijeci Jordan, sigurno se na taj nain Rije mijeala s Duhom Svetim, i to
obuzeto tijelo nije bilo privid - pa zato bi onda blemi bili, i to ispravno, fantasiasti?
Obuzet raspravom, Poeta upita: Ali ako je neutjelovljeni Sin bio samo privid, zato
onda u Vrtu Maslina izgovara rijei beznaa i jadikuje na kriu? to jedna boanska
prikaza mari ako joj zabijaju avle u tijelo koje je ionako privid? Zar je samo glumio, kao
histrion? rekao je to, razmeui se otroumnou i eljom za znanjem, namjeravajui
oarati ensku blemu koju je kriomice gledao, ali izazvao je suprotan uinak. Cijeli je
skup poeo vikati: Anatema! Anatema! i nai su prijatelji shvatili kako je doao
trenutak da se napusti to sijelo. I tako Poeta, zbog prekoraenja teolokog cjepidlaenja,
nije uspio zadovoljiti svoju estu putenu strast.

Dok su se Baudolino i ostali krani posveivali tim iskustvima, Solomon je ispitivao,

jednog po jednog, sve stanovnike Pndapetzima ne bi li neto saznao o nestalim
plemenima. Gavagaijeva napomena o rabinima, prvoga dana, govorila mu je da je bio na
dobrome tragu. No, ili zbog toga to ta udovita raznih rasa nisu doista nita znala, ili
zato to je tema bila tabu, Solomon nije uspijevao nita uiniti. Konano mu jedan od
eunuha ree da je predaja govorila kako su preko kraljevstva Patera Ivana prole
zajednice idova, i to prije mnogo stoljea, ali su one zatim odluile ponovno krenuti na
put, moda zbog straha da e ih ugroavajue osvajanje bijelih Huna prisiliti da se suoe
s novim raseljavanjem, i samo je Bog znao kamo su otili. Solomon je bio siguran da
eunuh lae pa je i dalje oekivao trenutak kada e otii u kraljevstvo, gdje e zasigurno
nai svoje istovjerce.
Ponekad ih je Gavagai pokuavao preobratiti na ispravnu misao. Otac je od nas toliko
savreniji i udaljen u svemiru koliko to moe biti, zar ne? Pa, dakle, kako bi mogao zaeti
Sina? Ljudi zainju djecu kako bi se preko njih produili i u njima ivjeli ak i u onom
vremenu koje nee doekati, jer e ih ve zahvatiti smrt. Ali Bog koji ima potrebu zaeti
sina ne bi bio savren jo od prije poetka svijeta. A da je Sin oduvijek postojao zajedno s
Ocem, jer je iste boanske biti ili prirode, kakogod to nazvali (ovdje se Gavagai pobrkao
navodei grke termine kao ousia, hyposthasis, physis i hyposopon, koje ak ni Baudolino
nije uspijevao dokuiti), imali bismo nevjerojatni sluaj da je Bog, po definiciji neroen,
roen od poetka svijeta. Dakle, Rije kako Otac raa zato to se brine za osloboenje
ljudskog roda, nije od iste biti kao Otac: biva zaeta kasnije, sigurno prije svijeta, i
superiorna je svakom drugom stvorenju, ali jednako je tako sigurno inferiorna Ocu. Krist

~ 219 ~
 Knjigoteka

nije mo Boga, bio je uporan Gavagai, sigurno nije ni bilo kakva mo, poput skakavca,
dapae on je velika mo, ali je prvoroen a ne i uroen.
Dakle, za vas je Sin, upitao ga je Baudolino, samo usvojen od Oca, pa stoga nije
Bog.
Nije, ali svejedno je presvet, kao to je presvet i akon, koji je Paterov usvojeni sin.
Ako je to tako s Paterom, zato nije i s Bogom? Ja zna da Poeta pitao bleme zato, ako je
Isus privid, on se boji Vrta Maslina i plae na kriu. Blemi, koji misli loe, ne zna
odgovoriti. Isus nije privid, nego usvojeni Sin, a usvojeni Sin ne zna sve kao njegov Otac.
Razumije ti? Sin nije omoousios, od iste biti kao Otac, nego omoiusios, sline, ali ne iste
biti. Mi nije heretici kao anomeji: oni smatra Rije niti slina Ocu, sasvim je razliita. Ali
sreom, u Pndapetzimu nema anomeji. Oni misli loije od svih.

Budui da je Baudolino, navodei ovu priu, takoer rekao da su oni nastavljali pitati
kakva je razlika izmeu omoousios i omoiusios, i moe li se Gospodina Boga svesti na
dvije rjece, Niketas se nasmijao: Ima razlike, ima razlike. Moda su u vas na Zapadu te
otre rasprave zaboravljene, ali u carstvu nas Rimljana dugo su se nastavljale i bilo je
ljudi koji su zbog takvih nijansi bili izopeni, prognani ili naprosto ubijeni. udi me da
te rasprave, koje su kod nas ve odavno prestale, jo preivljavaju u toj zemlji o kojoj mi
pria.
A zatim je pomislio: stalno sumnjam da mi taj Baudolino pria izmiljotine, ali
polubarbar kao on, koji je ivio meu Alemanima i Milancima, koji jedva da razlikuju
Presveto Trojstvo od Svetoga Karla Velikog, ne bi mogao znati te stvari da ih nije tamo
uo. Ili ih je moda uo negdje drugdje?

Ponekad bi nai prijatelji bili pozvani na Praxeasove neukusne veere. Ohrabreni

burqom, vjerojatno su pred kraj jedne od tih gozbi rekli, za Mudrace prilino neumjesne
stvari, a s druge strane Praxeas je sad ve bio prisan s njima. Tako je jedne noi, pijan on
i pijani oni, rekao: Gospodo i najmiliji gosti, dugo sam razmiljao o svakoj rijei koju ste
izgovorili otkako ste ovamo stigli i shvatio sam kako nikada niste ustvrdili da ste
Mudraci koje smo oekivali. Ja i dalje mislim da to jeste, ali ako sluajno, kaem sluajno,
to niste, ne bi bila vaa krivnja to svi u to vjeruju. U svakom sluaju, dopustite mi da
vam govorim kao brat. Vidjeli ste kakvo je leglo hereza Pndapetzim i kako je teko
zadrati tu udovinu svjetinu mirnom, s jedne strane strahom od bijelih Huna, a s druge
tako da im mi tumaimo volju i rijei Patera Ivana, kojega oni nikada nisu vidjeli.
emu moe posluiti na mladi akon, to ste i vi zapazili. Ako mi eunusi moemo
raunati na potporu i autoritet Mudraca, naa mo se poveava. Poveava se i uvruje
ovdje, ali mogla bi se protegnuti i... drugdje.
U Paterovu kraljevstvu? upita Poeta.
Ako stignete tamo, morali bi vas priznati kao zakonite gospodare. Da biste tamo stigli
vi trebate nas, a mi vas trebamo ovdje. Mi smo udna rasa, ali ne udovina kao ova
ovdje koja se razmnoava prema bijednim zakonima tijela. Eunusima se postaje zato to
su nas drugi eunusi odabrali i uinili nas takvima. U onome to mnogi smatraju
nesreom, mi se osjeamo posve slonima, u jednoj jedinoj obitelji sa svim drugim
eunusima koji upravljaju drugdje, a znamo da ih ima vrlo monih ak i na dalekom
Zapadu, da i ne govorim o mnogim drugim kraljevstvima Indije i Afrike. Bilo bi dovoljno
kad bismo mogli, iz nekog vrlo monog sredita, nau subrau u svim zemljama svijeta
zdruiti s nama u tajni savez i osnovali bismo najvee od svih carstava. Carstvo koje
nitko ne bi mogao osvojiti ili razoriti, jer ne bi bilo nainjeno od vojski i teritorija, nego iz
pauine meusobnih sporazuma. Vi biste bili simbolom i jamstvom nae moi.

~ 220 ~
 Knjigoteka

Dan kasnije Praxeas vidje Baudolina i povjeri mu kako ima dojam da je prethodne
veeri izrekao loe i besmislene stvari, koje nikada nije mislio. Traio je oprotenje,
zaklinjao ga da zaboravi njegove rijei. Ostavio ga je ponavljajui mu: Molim vas, sjetite
se da ih zaboravite.
S paterom ili bez patera, komentirao je toga istog dana Poeta, Praxeas nam upravo
nudi kraljevstvo.
Ti si lud, rekao mu je Baudolino, mi imamo misiju i u nju smo se zakleli Fridriku.
Fridrik je mrtav, suho je odgovorio Poeta.

S doputenjem eunuh, Baudolino je esto odlazio posjetiti akona. Postali su

prijateljima. Baudolino mu je priao o unitenju Milana, o osnivanju Aleksandrije, kako
se treba uspinjati uza zidine, ili o onome to treba initi kako bi se zapalili strojevi za
bacanje kamenja i make opsadnika. Baudolino bi rekao kako su mladom akonu od tih
prianja blistale oi, iako je njegovo lice i dalje ostajalo zastrto velom.
Zatim je Baudolino pitao akona o prijepornim teolokim pitanjima koja su plamtjela
u njegovoj pokrajini i inilo mu se da se akon, odgovarajui mu, sjetno smjeka.
Paterovo je kraljevstvo, rekao je, vrlo staro i u njemu su nale utoite sve sekte koje
su tijekom stoljea bile iskljuene iz svijeta zapadnih krana, a bilo je jasno da je za
njega i Bizant, o kojemu je malo znao, bio Daleki Zapad. Pater nikome od tih prognanika
nije htio oduzeti njegovu vjeru, a propovijedanje mnogih od njih oaralo je razne rase
koje su nastanjivale kraljevstvo. A osim toga, zar je vano znati kakvo je uistinu Presveto
Trojstvo? Dovoljno je da taj svijet slijedi uenja Evanelja i nee otii u Pakao samo zbog
toga to vjeruje da Duh potjee samo od Oca. To su dobri ljudi, sigurno si to primijetio, i
srce mi umire to e jednoga dana moda svi morati poginuti, stvarajui bedem protiv
bijelih Huna. Vidi, sve dok moj otac bude iv, upravljat u kraljevstvom onih koji idu
u smrt. Ali moda u ja umrijeti prije.
to to govori, gospodine? Po glasu i po samom tvom dostojanstvu nasljednog
patera, znam da nisi star. akon je odmahivao glavom. Tada ga je Baudolino, ne bi li mu
olakao, pokuavao nasmijati priajui mu svoja i tua studentska junatva u Parizu, ali
je primjeivao kako time u srcu toga ovjeka pobuuje mahnite elje i gnjev to ih nikada
nije mogao zadovoljiti. Radei tako, Baudolino se pokazao onakvim kakav jest i kakav je
bio, zaboravljajui da je jedan od Mudraca. Ali akon sad vie nije za to mario i dao je
naslutiti kako u tih jedanaest Mudraca nikada i nije povjerovao, i samo je odglumio
lekciju koju su mu savjetovali eunusi.
Jednoga mu dana Baudolino, nasuprot njegovoj oiglednoj alosti jer se osjeao
iskljuenim iz radosti koje mladost svima doputa, pokua rei da srce moe biti
ispunjeno ljubavlju ak i prema nedostinoj voljenoj, pa mu ispria o svojoj strasti prema
vrlo plemenitoj dami i o pismima koja joj je pisao. akon ga je ispitivao uzbuenim
glasom, zatim je prasnuo u jadikovanje ranjene ivotinje: Baudolino, sve mi je
zabranjeno, ak i samo sanjana ljubav. Da samo zna kako bih elio jahati na elu vojske,
osjeajui miris vjetra i onaj krvi. Tisuu je puta bolje umrijeti u bitci, apui ime
ljubljene, nego ostati u ovoj jazbini ekati... to? Moda nita...
Ali tebi, o gospodine, rekao mu je Baudolino, tebi je namijenjeno da postane
voom velikog carstva, ti e - neka Bog dugo sauva tvoga oca - jednog dana izai iz ove
pilje, a Pndapetzim e biti samo posljednja i najudaljenija od tvojih pokrajina.
Jednog dana uinit u, jednog dana bit u... promrmlja akon. Tko mi to jami?
Vidi Baudolino, moja je duboka patnja, Bog neka mi oprosti ovu sumnju koja me izjeda,
da kraljevstva nema. Tko mi je o njemu priao? Eunusi, jo otkako sam bio dijete. Od
koga se vraaju glasnici koje oni, kaem oni, alju mome ocu? Od njih, od eunuha. Jesu li

~ 221 ~
 Knjigoteka

ti glasnici doista otili? Jesu li se uistinu vratili? Jesu li ikada stvarno postojali? Ja sve
saznajem samo od eunuha. A ako je sve ovo, ova pokrajina, moda cijeli svijet, samo plod
urote eunuha, koji se sa mnom izruguju kao sa zadnjim Nubijcem ili skijapodom? A ako
ne postoje ni bijeli Huni? Od svih se ljudi zahtijeva duboka vjera, kako bi vjerovali u
stvoritelja neba i zemlje i u najneistraivije tajne nae svete vjere, ak i kad se protive
naem razumu. Ali zahtjev da se vjeruje u tog nerazumljivog Boga neizmjerno je manje
zahtjevan od onoga upuenog meni, da vjerujem samo u eunuhe.
Ne gospodine, ne prijatelju moj, tjeio ga je Baudolino, kraljevstvo tvoga oca
postoji, jer sam ja o njemu uo govoriti ne samo od eunuha nego i od osoba koje su u
njega vjerovale. Vjera ini da stvari postanu stvarnima; moji su sugraani vjerovali
u jedan novi grad, grad koji velikome caru ulijeva strah, i grad je iznikao zato to su oni
htjeli vjerovati u to. Paterovo kraljevstvo je stvarno, zato to smo ja i moji prijatelji dvije
treine svojih ivota posvetili njegovu traenju.
Tko zna, govorio je akon, ali ako i jest tako, ja ga neu vidjeti.
Dakle, dosta, rekao mu je jednoga dana Baudolino. Boji se da kraljevstva tamo
nema, a u oekivanju da ga vidi otupljuje u beskrajnoj dosadi koja e te ubiti. U stvari,
nita ne duguje ni eunusima ni Pateru. Oni su odabrali tebe, ti si bio dojene i nisi
mogao odabrati njih. eli li ivot pustolovine i slave? Otputuj, uzjai jednoga od naih
konja, stigni do palestinskih zemalja gdje se hrabri krani bore protiv Maura.
Postani junak kakav bi htio biti, dvorci Svete Zemlje su puni princeza koje bi ivot dale
za jedan tvoj osmijeh.
Jesi li ikada vidio moj osmijeh? upita tada akon. Samo jednim pokretom strgne veo
s lica i Baudolinu se ukaza sablasna maska, ruiastih usana koje su otkrivale gnojne
desni i pokvarene zube. Koa lica se smeurala i mjestimino se sasvim povukla,
pokazujui meso odvratne ruiaste boje. Oi su svijetlile ispod krmeljivih i izglodanih
vjea. elo je bilo jedna rana. Imao je dugu kosu, a rijetka raljasta brada pokrivala
je ono to mu je preostalo od brade. akon skide rukavice i pojavie se omravjele ruke
iarane tamnim kvricama.
Ovo je guba, Baudolino, guba koja ne prata ni kraljevima ni drugim zemaljskim
monicima. Od dvadesete godine nosim sa sobom ovu tajnu, za koju moj narod ne zna.
Traio sam od eunuha da poalju poruke mome ocu, kako bi znao da ga neu moi
naslijediti i da se stoga pouri othraniti drugog nasljednika - neka mu kau i da sam
mrtav, otiao bih se sakriti u neku koloniju meni slinih i nitko o meni ne bi vie nita
znao. Ali eunusi kau kako moj otac hoe da ostanem. Ne vjerujem u to. Eunusima
odgovara slabi akon; moda u ja umrijeti, a oni e moje balzamirano tijelo i dalje
drati u ovoj pilji, vladajui u ime moga lea. Moda e poslije Paterove smrti jedan od
njih zauzeti moje mjesto i nitko nee moi rei da to nisam ja, jer ovdje me nikada nitko
nije pogledao u lice, a u kraljevstvu su me vidjeli samo kada sam sisao mlijeko moje
majke. Eto, Baudolino, zato prihvaam smrt od dosade, ja kojega je smrt ve proela sve
do kostiju. Nikada neu biti vitez, nikada neu biti ljubavnik. ak si i ti sada, a da to nisi
ni zamijetio, ustuknuo tri koraka. Ako si primijetio, kada mi govori, Praxeas stoji barem
pet koraka dalje. Vidi, jedini koji se usuuju bili uz mene su ona dva velom pokrivena
eunuha, mlada kao i ja, pogoena istom mojom boleu, koji mogu doticati namjetaj
kojeg sam ja dotaknuo, nemajui to izgubiti. Pusti da se opet pokrijem, moda e me
ponovno prestati saalijevati i nee me liiti svoga prijateljstva.

Traio sam rijei utjehe, gospodine Niketas, ali ih nisam uspio nai. utio sam. Zatim
sam mu rekao kako je moda od svih vitezova koji idu juriati na neki grad, pravi junak
on, koji svoju sudbinu izvrava u tiini i dostojanstvu. Zahvalio mi je i zatraio da za taj

~ 222 ~
 Knjigoteka

dan odem. Ali do tada sam ve zavolio toga nesretnika, poeo ga svakodnevno
posjeivati, pripovijedao sam mu o svojim nekadanjim tivima, o raspravama koje sam
uo na dvoru, opisivao mu mjesta koja sam bio vidio, od Regensburga do Pariza, od
Venecije do Bizanta, i zatim Iconiju i Armeniju, i narode koje smo bili susreli na naem
putu. Bio je osuen na smrt, ne vidjevi nikad nita osim udubina Pndapetzima, a ja sam
pokuavao uiniti da ivi kroz moja prianja. Moda sam ak i izmiljao; priao sam mu o
gradovima koje nikada nisam posjetio, o bitkama u kojima nikada nisam bio, o
princezama koje nikada nisam imao. Pripovijedao sam mu divote o zemljama gdje
umire sunce. Uinio sam da uiva u zalascima sunca na Propontidi, u smaragdnim
odsjajima u venecijanskoj laguni, u dolini u Hiberniji, gdje se sedam bijelih crkvi
porazmjestilo na obalama tihog jezera, meu stadima jednako tako bijelih ovaca, priao
sam mu kako su Pirinejske Alpe uvijek prekrivene mekanom, bijelom bjelcatom tvari
koja se ljeti topi u velianstvenim slapovima i raspruje u rijekama i potocima du
strmina koje cvatu kestenima, rekao sam mu za pustinje soli koje se pruaju na obalama
Apulije, tresao se kad sam u sjeanje prizivao mora kojima nikada nisam plovio, po
kojima skau ribe velike kao tele, tako krotke da ljudi na njima mogu jahati, izvijestio
sam ga o putovanjima San Brandana na Sretne Otoke i kako se jednoga dana, vjerujui da
se pribliava zemlji usred mora, popeo na lea kita, koji je riba velika kao planina i u
stanju progutati cijeli brod, ali morao sam mu objasniti to su to brodovi, ribe od drva
koje miui bijelim krilima brazdaju vode, nabrojio sam mu udne ivotinje iz mojih
krajeva, jelena, koji ima dva velika roga u obliku kria, rodu, koja leti iz zemlje u zemlju i
vodi brigu o vlastitim roditeljima koji stare, prenosei ih na leima po nebesima, pjegavu
bubamaru, koja je slina maloj gljivi, crvena i istokana pjegama boje mlijeka, gutera,
koji je kao krokodil, ah tako mah da prolazi ispod vrata, kukavicu, koja svoja jaja odlae
u gnijezda drugih ptica, sovu, okruglih oiju koje nou izgledaju kao dvije lampe, a ivi
jedui ulje iz uljanih svjetiljki u crkvama, jea, ivotinju koja na leima ima
nakostrijeene bodlje i sie mlijeko krava, kamenicu, ivuu krinjicu, koja ponekad
proizvodi mrtvu ljepotu neprocjenjive vrijednosti, slavuja, koji nou bdije pjevajui i
ivi oboavajui ruu, jastoga, udovite u oklopu plameno crvene boje, koje bjei
natrake ne bi li izmaklo lovu onoga koji je pohlepan za njegovim mesom, jegulju,
zastraujuu vodenu zmiju masnog i ukusnog okusa, galeba, koji nadlijee vode kao da
je gospodinov aneo, a isputa krijetave krike kao vrag, kosa, crnu pticu uta kljuna koji
govori poput nas, klevetnika koji govori ono to mu je povjerio gospodar, labuda koji
velianstveno brazda vode jezera i u trenutku smrti pjeva vrlo njenu melodiju, lasicu,
lelujavu poput djevojke, sivog sokola, koji okomito slijee na svoj plijen i donosi ga
vitezu koji ga je uzgojio. Smislio sam sjaj dragog kamenja koje nikada nije vidio - a ni ja s
njim - grimizne i mlijene pjege poludragog kamena, ljubiaste i bijele ile nekog
egipatskog kamenja, bljetavilo ute mjedi, prozirnost kristala, sjaj dijamanta, a zatim
sam mu uznosio sjaj zlata, podatnog metala koji se moe oblikovati u fine listie,
cvranje usijanih otrica koje se uranjaju u vodu zbog elienja, kakvi se sve nezamislivi
relikvijari vide u riznicama velikih opatija, kako su visoki i iljati tornjevi naih crkava,
kako su visoki i uspravni stupovi Hipodroma u Konstantinopolu, koje knjige uvezuju
idovi, pokrivene znakovima koji izgledaju kao kukci i kakve zvukove izgovaraju kada ih
itaju, kako je neki kranski kralj primio od kalifa eljeznog pijetla koji sam pjeva pri
svakom izlasku sunca, kakva je kugla koja se okree izbacujui paru, kako pre
Arhimedova zrcala, kako je zastraujue nou vidjeti vjetrenjae, a zatim sam mu
ispriao o Kaleu, o vitezovima koji ga jo uvijek trae u Bretagni, o nama koji emo ga
ponovno predati njegovu ocu im pronaemo neasnog Zosima. Opazivi da ga te
divote oaravaju, a njihova nedostupnost rastuuje, pomislio sam kako bi bilo dobro, ne

~ 223 ~
 Knjigoteka

bih li ga uvjerio da njegova muka nije najgora, ispriati mu o Andronikovim mukama, uz

takve pojedinosti koje su uvelike nadmaile ono to su mu bili napravili, o pokoljima
u Cremi, o zarobljenicima odsjeene ruke, uha ili nosa, uinio sam da mu pred oima
sijevaju nevjerojatne boletine spram kojih je njegova guba bila mala bolest, opisao sam
mu kao su uasno odvratni skrofule, crveni vjetar, ples svetog Vida 5, oganj
svetog Antuna 6, ugriz tarantule, svrab koji te tjera da kou grebe ljusku po ljusku,
zarazno djelovanja poskoka, muke svete Agate kojoj su odsjekli grudi, muke svete Lucije
kojoj su iskopali oi, muke svetog Sebastijana probodenog strijelama, muke svetog
Stjepana lubanje rascijepljene kamenjem, muke svetog Lovre ispeenog na reetki na
laganoj vatri, a izmislio sam druge svece i druge grozote, kao svetog Ursicinija koji je bio
nabijen na kolac od mara do usta, oderanog svetog Sarapionea, svetog Mopsuestija ija
su etiri uda vezali za etiri pomamna konja i zatim ga raetverili, svetog Draconzija
prisiljenog progutati kljualu smolu... inilo mi se da mu ti uasi donose olakanje, zatim
sam se pobojao da sam pretjerao i nastavljao sam opisivati druge ljepote svijeta, koje su
esto bile utjehom zatvorenika: ljupkost parikih djevojaka, lijenu draest venecijanskih
prostitutki, neusporedivo rumenilo jedne carice, Colandrinin djetinjasti smijeak, oi
jedne daleke princeze. Uzbuivao se, traio da mu jo priam, pitao kakva je bila kosa
Melisende, kontese od Tripolija, usne onih blistavih ljepotica koje su vitezove iz
Brocelandije oarale vie nego sveti Kale; uzbuivao se, Bog neka mi oprosti, ali
vjerujem da je jednom ili dvaput imao erekciju i isprobao zadovoljstvo izbacivanja svoga
sjemena. Uz to, pokuavao sam mu objasniti kako je cijeli svijet bogat zainima takvih
mirisa da iscrpljuju ivce, a budui da ih nisam imao sa sobom, pokuavao sam se
prisjetiti i imena onih koje sam upoznao i imena onih koje sam poznavao samo po
njihovu imenu, mislei kako e ga ta imena opiti kao mirisi, pa sam mu imenovao
malabatar, benzoevu smolu, tamjan, lavandu, vuac, sandarak, cimet, sandalovinu,
afran, umbir, kardamon, kasiju, zedoariju, lovor, mauran, korijandar, kopar, kozalac,
karanfilirani papar, sezam, mak, mukatni orah, cedrovinu, kurkumu i kumin. akon je
sluao na pragu bunila, dodirivao si je lice kao da njegov jadni nos ne moe podnijeti sve
te mirise, pitao je plaui to su mu sve do tada davali jesti prokleti eunusi, pod
izgovorom da je bolestan, kozje mlijeko i kruh namoen u burq, za koji su govorili da je
dobar za gubu, a on je dane provodio omamljen, gotovo neprestano spavajui i s istim
okusom u ustima, iz dana u dan.
Ubrzavao si njegovu smrt, dovodei ga do vrhunca pretjeranog zanosa i iscrpljenja
svih njegovih osjetila. Zadovoljavao si svoju elju za bajkama, bio si ponosan na svoje
izmiljotine.
Moda, ali ono malo koliko je jo poivio, uinio sam ga sretnim. Osim toga, ja ti
priam o tim naim razgovorima kao da su se svi dogodili u samo jednom danu, ali u
meuvremenu se i u meni upalio neki novi plamen i ivio sam u stanju
neprestanog zanosa, koji sam mu pokuavao prenijeti, darujui mu dio svoga dobra u
nekom drugom obliku. Bio sam susreo Hipatiju.

5
Bolest ivanog sustava, grenje miia i nehotino kretanje
6
Herpes zoster
~ 224 ~
 Knjigoteka

32.

Baudolino gleda damu s jednorogom

Isprva je bila pria o vojsci udovita, gospodine Niketas. Strah od bijelih Huna se
poveao, i to muniji nego ikada, jer se skijapod koji se probio do krajnjih granica
pokrajine (ta su bia ponekad voljela trati unedogled, kao da je njihovom
voljom upravljalo ono njihovo neumorno stopalo), vratio govorei da ih je vidio: bili su
uti u licu, vrlo dugih brkova i mala rasta. Jaui na konjima malima kao oni, ali vrlo
brzima, izgledalo je kao da s njima ine samo jedno tijelo. Putovali su pustinjama i
stepama nosei, osim oruja, samo konu ploku za mlijeko i mali lonac od terakote za
kuhanje hrane koju bi putem nalazili, ali su danima mogli jahati bez jela i pia. Napali su
karavanu nekog kalifa, s robovima, odaliskama i devama, koja se bila ulogorila
s raskonim atorima. Kalifovi su se ratnici probili prema bijelim Hunima, bili su lijepi i
strani za vidjeti, divovski ljudi koji su upadali na svojim devama, oboruani uasnim
savijenim sabljama. Huni su hinili kako uzmiu pred tim napadom, povlaei se iza
progonitelja, zatim su se postavili u krug, oblijetali oko neprijatelja isputajui divlje
krike i unitili ih. Potom su osvojili logor i poklali sve preivjele - ene, sluge, sve, ak i
djecu - ostavivi na ivotu samo jednog svjedoka pokolja. Zapalili su atore i nastavili
svoje jahanje, ne upustivi se ak ni u pljaku, znak da su unitavali samo zato da bi se
svijetom proirio glas kako tamo gdje oni prou ni trava vie ne raste, a pri sljedeem
srazu njihove su rtve ve bile ukoene od uasa. Moda je skijapod govorio nakon to ga
je burq okrijepio, ali tko je mogao provjeriti je li govorio stvari koje je vidio ili je
bulaznio? Strah je uzimao maha u Pndapetzimu, osjeao se u zraku, u tihim glasovima
kojim su ljudi irili vijesti od usta do usta, kao da ih osvajai ve mogu uti. Poeta je tada
odluio ozbiljno shvatiti one ponude, iako maskirane trabunjanjima pijanoga Praxeasa.
Rekao mu je kako bijeli Huni mogu stii svakog asa i pitao ime bi im se mogli
suprotstaviti? Nubijcima, naravno, borcima spremnima na rtvovanje, a zatim? Osim
pigmejaca, koji su znali rukovati lukom protiv dralova, skijapodi bi se borili golim
rukama, ponciji bi ili najuri s udom u uporitu koplja, bezjezice bi poslali u izvianje
kako bi kasnije izvijestili o onome to su vidjeli? Pa ipak, iz tog skupa udovita, ako se
iskoriste sposobnosti svakoga od njih, mogla se dobiti opasna vojska. A ako postoji
itko tko to zna uiniti, to je on, Poeta.
Nakon to si bio pobjedniki vojskovoa, moe teiti i carskoj kruni. Barem se tako
dogodilo nekoliko puta kod nas, u Bizantu.
Sigurno je to bila namjera moga prijatelja. Eunusi su odmah pristali. Po meni, sve dok
je bio mir, Poeta sa svojom vojskom nije predstavljao neku opasnost, a da je dolo do
rata mogao je barem usporiti ulazak tih luaka u grad, ostavljajui vie vremena
eunusima da prijeu planine. Osim toga, ustrojavanje vojske dralo je podanike u stanju
pokorne budnosti, a sigurno je da su to oni svagda htjeli.

Baudolino, koji nije volio rat, zatrai da iz toga ostane iskljuen. Ostali nisu. Poeta je
smatrao kako su petorica Aleksandrijaca dobri voe, jer je proivio opsadu njihova
grada i to s druge strane, to jest na strani poraenih. Pouzdavao se i u Ardzrounija, koji
bi moda mogao nauiti udovita da sagrade neki ratni stroj. Nije odbio ni Solomona:

~ 225 ~
 Knjigoteka

vojska, govorio je, mora imati sa sobom ovjeka iskusnog u medicini, jer bez razbijenih
jaja nema omleta. Na kraju je odluio kako bi ak i Borone i Kyot, koje je smatrao
sanjalicama, mogli imati neku dunost u njegovu planu, jer budui da su bili ueni ljudi,
mogli su voditi knjige vojske, paziti na vojnika kola, brinuti se za okrjepu ratnika.
Paljivo je razmotrio prirodu i vrline razliitih rasa. O Nubijcima i o pigmejcima nema
se to rei, bila je rije samo o tome da se utvrdi na koji ih poloaj postaviti u nekoj
moguoj bitci. Skijapodi, onako brzi, mogli su se iskoristiti kao jurini odredi, budui da
su se neprijatelju mogli brzo pribliiti prolazei kroz paprati i travu, nenadano se
pomaljajui, a da one ute gubice velikih brkova to ne stignu ni primijetiti. Kao to je
Ardzrouni predloio, bilo je dovoljno poduiti ih upotrebi puhaljki ili svirala, koje je bilo
lako napraviti, budui da je podruje obilovalo cjevicama. Moda bi Solomon, meu
svim onim travama na trnici, mogao pronai neki otrov kojim bi premazali strijele
i neka ne bude straljivac, jer rat je rat. Solomon je odgovorio kako je njegov narod, u
vrijeme Massade, Rimljanima zadavao mnogo jada i muke, jer idovi nisu ljudi koji
primaju udarce bez rijei, kao to su to pogani vjerovali.
Divove se moglo dobro upotrijebiti, ne izdaleka, zbog onog jedinog oka kojeg su imali,
nego za bliski sukob, moda tako da iz trave izbiju odmah nakon napada skijapoda.
Onako visoki, znatno bi nadvisili malene konje bijelih Huna, mogli bi ih zaustaviti
akom u njuku, golim ih rukama uhvatiti za grivu, stresti ih koliko je potrebno da jaha
ispadne iz sedla i okonati s njim udarcem noge, koja je, to se veliine tie, vrijedila
dvostruko od noge skijapoda.
Upotrebljivost blema, poncija i panozija bila je neizvjesnija. Ardzrouni je predloio da
bi ovi posljednji, s uima kakve su imali, mogli biti upotrijebljeni za letenje u visine. Ako
se ptice odravaju u zraku lepeui krilima, zato to ne bi mogli raditi panoziji uima,
sloio se Borone i dobro je to njima ne lepeu u praznini. Dakle, panozije je trebalo
sauvati za nesretni trenutak kad bijeli Huni, savladavi prve obrane, budu uli u
grad. Panoziji bi ih ekali visoko na svojim stjenovitim sklonitima, okomito bi im se
obruili na glave i mogli bi ih poklati, budu li bili dobro naueni koristiti no, makar i
samo onaj iz oksidijana. Blemi nisu bili upotrebljivi za izvidnice, jer da bi ita
vidjeli morali bi se pojaviti cijelim poprsjem, a to bi u ratnim uvjetima znailo
samoubojstvo. Ali, prikladno rasporeeni, kao jurina skupina nisu bili loi, jer je bijeli
Hun (pretpostavlja se) bio naviknut gledati u glavu, a kad pred sobom ugleda
neprijatelja bez glave, u najmanju se ruku na trenutak zbuni. Taj bi trenutak blemi
trebali iskoristiti i podvui se pod konje s kamenim bradvama.
Ponciji su bili slaba toka Poetina vojnikog umijea, jer kako moe poslati naprijed
ljude s penisom na trbuhu, koji pri prvom srazu dobiju u jaja i isprueni po zemlji
dozivaju majku? Mogli su se meutim upotrijebiti kao izvidnice, jer se otkrilo kako je za
njih taj penis kao za neke kukce ticalo, koje se na najmanju promjenu vjetra ili
temperature digne i pone vibrirati. Dakle mogli su imati zadau izvjestitelja, poslanih u
izvidnicu, a ako kao prvi svi budu poubijani, govorio je Poeta, rat je rat i nema mjesta
kranskom saaljenju.
Ispoetka se mislilo da bezjezice, onako nedisciplinirane kakvi su bili, treba
prepustiti samima sebi, jer bi mogli voi zadavati vie problema nego neprijatelji. Potom
je odlueno da bi, izudara li ih se goveom ilom kako treba, mogli raditi u pozadini,
pomaui Solomonu i najmlaim eunusima u brizi za ranjenike i smirivanju ena i djece
svih rasa, pazei da glavama ne izviruju izvan svojih rupa.
Gavagai je pri njihovu prvom susretu spomenuo i satire-koji-se-nikada-ne-vide, a
Poeta je nasluivao kako mogu udariti rogovima i kao koze skakati na svojim raljastim
papcima, ali je svako pitanje o tom narodu dobivalo samo zaobilazne odgovore. ivjeli su

~ 226 ~
 Knjigoteka

u planinama, s one strane jezera (kojeg?) i nitko ih nikada nije vidio. Formalno podloni
Pateru, ivjeli su za svoj raun, ne zanimajui se bilo kakvom trgovinom s drugima, pa je
dakle bilo kao da ih i nema. Strpljenja, govorio je Poeta, uz to mogli bi imah savijene
rogove, vrha okrenuta prema unutra ili prema van, a za udarac bi se morali postaviti
trbuhom u zrak ili na etiri noge, pa budimo ozbiljni, s kozama se ne ratuje.
Ratuje se i s kozama, rekao je Ardzrouni. Ispriao je o velikom vojskovoi koji je na
kozje rogove zavezao baklje, a zatim ih je nou na tisue poslao u ravnicu s koje su
dolazili neprijatelji, uvjerivi ih tako da branitelji raspolau ogromnom vojskom. Kad bi
u blizini imali koze sa est rogova, uinak bi bio velianstven. Da, ako neprijatelji stignu
nou, sumnjiavo je komentirao Poeta. Neka Ardzrouni ipak pripremi mnogo koza i
mnogo baklji, nikad se ne zna.
Na temelju tih principa, nepoznatih Vegeciju i Frontinu, zapoeli su s obukom.
Ravnica je bila napuena skijapodima koji su vjebali puhati u svoje najnovije puhaljke, s
Porcellijem koji je psovao svaki put kad su promaili cilj; sreom, ograniio se na
psovanje Krista, a za te heretike uzaludno zazivanje imena onoga koji je samo usvojeni
sin nije bio grijeh. Colandrino je bio zaokupljen privikavanjem panozija na letenje, neto
to nikada nisu radili, ali inilo se da ih je Gospodin Bog stvorio samo za to. Bilo je teko
kruiti ulicama Pndapetzima jer, kada si to najmanje oekivao, panozio bi ti pao na glavu,
ali svi su prihvatili zamisao kako se tu upravo obavljaju pripreme za rat i nitko se nije
alio. Najsretniji od svih bili su panoziji, izvan sebe od uda to su otkrili svoju
izvanrednu mo, pa su sad ve i ene i djeca htjeli sudjelovati u pothvatu, a Poeta je
drage volje pristao.
Scaccabarozzi je divove uvjebavao za hvatanje konja, ali jedini konji u mjestu bili su
konji Mudraca, a nakon dva ili tri vjebanja bili su izloeni opasnosti da izdahnu, zbog
ega se priklonio magarcima. To je bilo ak i bolje, zato to su se magarci ritali revui,
bilo ih je tee uhvatiti za zatiljak nego konja u galopu, a divovi su ve postali majstori u
tom umijeu. Meutim, morali su nauiti i trati pognutih lea kroz paprati, kako
ih neprijatelji ne bi odmah vidjeli i mnogi su se od njih alili, jer su nakon svakog
vjebanja osjeali bolove u bubrezima.
Boidi je uvjebavao pigmejce, zato to bijeli Hun nije dral i trebalo je ciljati meu oi.
Poeta je izravno obuavao Nubijce, koji nisu oekivali drugo nego da u bitci poginu.
Solomon je istraivao otrovne napitke i svaki put je pokuao premazati vrh neke bodlje,
pa je jednom na nekoliko minuta uspio uspavati kunia, a drugi put navesti koko da
poleti. Nije vano, govorio je Poeta, bijeli Hun koji zaspi za trajanja Benedictusa, ili
pone lepetati rukama, ve je mrtav Hun, idemo dalje.
Cuttica se iscrpljivao s blemima, uei ih puzati ispod konja i rascijepiti mu trbuh
udarcem bradve, ali nastojati to isprobati s magarcima bio je pothvat. A to se tie
poncija, budui da su pripadali servisu i vojnikim kolima, o njima su vodili brigu Borone
i Kyot.

~ 227 ~
 Knjigoteka

***

Baudolino je akona obavijestio o onome to se dogaa i mladi se doimao ponovno

roenim. Dao je da ga odvedu, uz doputenje eunuha, na vanjska odmorita i odozgo je
promatrao odrede koji su vjebali. Rekao je da eli nauiti uzjahati konja, kako bi vodio
svoje podanike, ali se odmah nakon toga onesvijestio, moda zbog previe uzbuenja, i
eunusi su ga odveli na prijestolje da ponovno vene.
Tih se dana, malo iz znatielje malo iz dosade, Baudolino zapitao gdje bi mogli ivjeti
satiri-koji-se-nikada-ne-vide. Pitao je to svakoga, ak je ispitao i jednoga od poncija, iji
jezik nikada nisu uspjeli protumaiti. Ovaj mu odgovori: Prug frest frinss sorgdmand
strochdt drhds pag brlelang gravot chavygny rusth pkalhdrcg, to nije bilo mnogo. ak je
i Gavagai bio neodreen. Tamo gore, rekao je i prstom pokazao niz plavkastih breuljaka
na zapadu, iza kojih su se isticale daleke planine; ali tamo gore nikada nitko nije otiao,
zato to satiri ne vole uljeze. to misle satiri? upitao je Baudolino, a Gavagai je
odgovorio da misle gore od svih, jer su smatrali kako istonog grijeha nikada i nije bilo.
Ljudi nisu postali smrtnima kao posljedica tog grijeha, bili bi to i da Adam nikada nije
pojeo jabuku. Dakle, nema potrebe za otkupljenjem i svatko se moe spasiti vlastitom
dobrom voljom. Cijela ta pria o Isusu bila je korisna samo kako bi nam dala dobar
primjer kreposnog ivota i nita drugo. Gotovo kao heretici Mahumetha koji kae da je
Isus samo prorok.
Na pitanje zato nikada nitko nije otiao do satira, Gavagai je odgovorio kako se u
podnoju breuljaka satira nalazi uma s jezerom i da je svima zabranjeno posjeivati je,
jer tamo ivi rasa posve poganskih loih enskih. Eunusi su govorili kako dobar kranin
tamo ne ide, jer bi mogao upasti u neku aroliju i nitko tamo nije iao. Ali Gavagai,
podmuklica, tako je dobro opisivao put do tamo, da je time navodio na pomisao kako je
on, ili neki drugi skijapod, u svojim jurnjavama posvuda, gurnuo nos i tamo.
To je bilo dovoljno da izazove Baudolinovu radoznalost. Prieka dok nitko nije
obraao panju na njega, uzjaha konja pa za manje od dva sata prijee prostranu ikaru i
stie na rub ume. Konja zaveza za drvo i ue u to zelenilo, svjee i mirisno. Spotiui se
o korijenje koje je provirivalo na svakom koraku, dotiui goleme gljive svih boja,
konano stie na obalu jezera, na ijoj su se drugoj strani uzdizali obronci breuljaka
satira. Bilo je skoro vrijeme zalaska, vrlo bistra voda jezera upravo se zamraivala,
odraavajui dugu sjenu brojnih empresa koji su se pruali du obale. Posvuda je
vladala najdublja tiina, neprekinuta ak ni pjevom ptica.

Dok je Baudolino meditirao na obalama tog vodenog zrcala, vidio je kako iz ume
izlazi ivotinja kakvu nikada u ivotu nije susreo, ali ju je vrlo dobro prepoznavao.
Nalikovala je mladome konju, bila je posve bijela, a kretnje su joj bile njene i gipke. Na
dobro oblikovanoj njuci, upravo iznad ela, imala je rog u obliku spirale, takoer bijel, a
zavravao je otrim vrkom. Bio je to liocorn ili, kako je Baudolino govorio kao mali,
lioncorn, ili jednorog, monoceros iz njegovih djejih matarija. Promatrao ga je
suspreui dah, kad je za njim, iza stabala izaao enski lik.
Naoruano kopljem, obavijeno dugakom haljinom koja je ljupko ocrtavala male
uspravne grudi, stvorenje je hodalo korakom nehajnog kameloparda, a njena je haljina
doticala travu koja je krasila obale jezera, kao da se kree lebdei iznad zemlje. Imala je
dugu i mekanu svijetlu kosu, koja joj je sezala sve do kukova, i siluetu vrlo nalik
aneoskoj, kao da je oblikovana na ogrlici od slonokosti. Put joj je bila jedva ruiasta, a
to aneosko lice bilo je okrenuto prema jezeru u stavu bezglasne molitve. Jednorog je

~ 228 ~
 Knjigoteka

umjereno topotao oko nje, podiui katkad njuku s malim drhteim nozdrvama, ne bi li
ga pomilovala.
Baudolino je gledao oaran.

Pomislit e, gospodine Niketas, kako od poetka putovanja vie nisam vidio enu
vrijednu tog imena. Nemoj me krivo razumjeti: ono to me obuzelo nije bila elja, nego
prije osjeaj nepomuenog oboavanja, ne samo nje, nego i ivotinje, mirnog jezera,
planina, svjetlosti toga dana koji je zamirao. Osjeao sam se kao u nekom hramu.
Baudolino je rijeima pokuavao opisati svoju viziju - neto to je zasigurno
nemogue.
Vidi, ima trenutaka u kojima se savrenstvo samo pojavi u nekoj ruci ili na nekom
licu, u ponekoj nijansi na obroncima nekog breuljka ili na moru, trenuci u kojima ti srce
obamre pred udom ljepote... U tom mi je trenutku to stvorenje izgledalo kao divna
vodena ptica, sad aplja, sad labud. Rekao sam da je njena kosa bila plava, ali ne, dok je
blago pomicala glavu katkada bi poprimala plavkaste odsjaje, a ponekad je izgledalo kao
da njome prolazi blaga vatra. Iz profila sam joj ugledao grudi, mekane i njene kao grudi
golubice. Cijeli sam se pretvorio u pogled. Vidio sam neto antiko, jer sam znao da ne
gledam lijepu stvar nego ljepotu samu, kao svetu Boju misao. Otkrio sam da je
savrenstvo, kad ga ugleda jednom, i samo jednom, neto lagano i draesno. Gledao sam
taj lik iz daleka, ali sam osjeao da nad tom slikom nemam mo, kao to se dogaa
kad ostari, pa ti se ini da na pergamentu opaa jasne znakove, ali zna da e se oni,
im se priblii pomijeati i da nikada nee moi proitati tajnu koju ti je taj list
obeavao - ili kao u snovima, kada ti se pojavi stvar koju bi elio, isprui ruku,
pokrene prste u praznini i ne ugrabi nita.
Zavidim ti na toj aroliji.
Kako je ne bih razbio, pretvorio sam se u kip.

~ 229 ~
 Knjigoteka

33.

Baudolino susree Hipatiju

arolija je meutim zavrila. Kao umsko stvorenje, djevojka je osjetila Baudolinovu

nazonost i okrenula se prema njemu. Ni u jednom trenutku se nije prestraila, imala je
samo zaprepateni pogled.
Rekla je na grkom: Tko si ti? Budui da on nije odgovarao, smjelo mu se pribliila,
temeljito ga istraujui izbliza, bez stida i bezazleno, a oi su joj bile prelijevajuih boja,
kao i kosa. Jednorog joj je bio uz bok, sagnute glave, kao da svoje prelijepo oruje prua u
zatitu svoje gospodarice.
Ti nisi iz Pndapetzima, ree opet ona, ti nisi ni eunuh ni udovite, ti si... ovjek!
Dala je do znanja kako je prepoznala ovjeka, kao to je on prepoznao jednoroga, jer je
mnogo puta ula priati o njemu, ali ga nikada nije vidjela. Lijep si, lijep je ovjek,
smijem li te dotaknuti? Ispruila je ruku i svojim tankim prstima pomilovala mu bradu i
dotaknula oiljak na licu, kao onog dana Beatrice. Ovo je bila ozljeda, ti si od onih
ljudi koji vode rat? to je ovo?
Ma, odgovorio je Baudolino, ali ga koristim za obranu od zvijeri, nisam ovjek koji
vodi rat. Zovem se Baudolino i dolazim iz zemalja gdje sunce zalazi, tamo dolje, i naini
neodreeni znak. Primijetio je da mu ruka drhti. Tko si ti?
Ja sam jedna hipatija, ree ona, tonom onoga tko se zabavlja kad uje tako
prostoduno pitanje, postajui jo ljepom. Zatim, sjetivi se da je onaj kome govori
stranac: U ovoj umi, s one strane onog drvea, ivimo samo mi, hipatije. Ne boji me se,
kao oni iz Pndapetzima? Ovoga je puta Baudolino bio taj koji se nasmijao: ona se bojala
da je njega strah. esto dolazi ovamo na jezero? upita. Ne uvijek, odgovori hipatija,
Majka ne eli da same izlazimo iz ume. Ali jezero je tako lijepo, a Akacije me titi, i
pokazala je jednoroga. Zatim je dodala, vrlo zabrinuta pogleda: Kasno je. Ne smijem
tako dugo biti daleko. Ne bih smjela susretati niti stanovnike Pndapetzima, ako se
probiju dovde. Ali ti nisi jedan od njih, ti si ovjek, a nitko mi nikada nije rekao da se
drim podalje od ljudi.
Vratit u se sutra, usudi se Baudolino, ali kad sunce bude visoko na nebu. Hoe li
biti ovdje?
Ne znam, ree hipatija uznemirena, moda. I nestane lagana meu drveem.

Te noi Baudolino nije zaspao, ionako je - govorio je sebi - ve sanjao i to dovoljno da

se toga sna sjea cijeloga ivota. Ali sljedeega dana uzme konja i tono u podne vrati se
na jezero.
ekao je sve do veeri, ne vidjevi nikoga. Neutjean, vrati se kui i na granicama
grada namjeri se na skupinu skijapoda koji su vjebali s puhaljkama. Vidje Gavagaija koji
mu ree: Ti gleda! Okrene cjevicu uvis, odapne strijelu i probode pticu koja padne vrlo
blizu. Ja veliki ratnik, ree Gavagai, ako doe bijeli Hun ja proe kroz njega!
Baudolino mu ree bravo bravo i odmah ode spavati. Te je noi sanjao susret od
prethodnoga dana i ujutro si je rekao kako jedan san nije dovoljan za cijeli ivot.

~ 230 ~
 Knjigoteka

Ponovno se vratio na jezero. Sjedio je pokraj vode i sluao pjev ptica koje su slavile
jutro, a zatim cvrke u vrijeme kada bjesni podnevni demon. Ali nije bilo vrue, drvee je
irilo prekrasnu svjeinu i nije ga muilo nekoliko sati ekanja. Potom se ona pojavi.
Sjela je pokraj njega i rekla mu kako se vratila jer je htjela saznati vie o ljudima.
Baudolino nije znao odakle bi poeo pa pone opisivati mjesto u kojem je roen,
dogaaje na Fridrikovu dvoru, to su to carstva i kraljevstva, kako se ide u lov sa
sokolom, to je i kako se gradi grad, iste one stvari koje je ispriao akonu, ali je
izbjegavao govoriti o stranim i previe raspojasanim dogaajima, shvaajui, dok je
govorio, da se o ljudima moe dati ak srdaan prikaz. Ona ga je sluala, a oi su joj
se bojile razliitim odsjajima, ovisno o njenim osjeajima.
Kako ti dobro pria. Priaju li svi ljudi lijepe prie kao ti? Ne, prizna Baudolino,
moda ih on pria vie i bolje od njemu slinih, ali meu njima je bilo i pjesnika, koji su
znali priati jo i bolje. I zapone pjevati jednu od Abdulovih pjesama. Ona nije razumjela
provansalske rijei ali je, kao i Abcasijci, bila oarana melodijom. Njene su oi sada bile
zastrte rosom.
Reci mi, upita, malo pocrvenjevi, jesu li s ljudima i ... njihove enske? Rekla je to
kao da je osjetila da je ono to Baudolino pjeva upueno eni. Kako da ne, odgovori joj
Baudolino, kao to se skijapodi sjedinjuju sa skijapodicama, tako se i mukarci sjedinjuju
sa enama, inae ne mogu zaeti djecu, a tako je, dodao je, na cijelome svijetu.
Nije istina, ree hipatija smijui se, hipatije su samo hipatije, i nema, kako bih
rekla... hipatija! Jo se smijala, zabavljena tom pomisli. Baudolino se pitao to bi trebalo
uiniti ne bi li ponovo uo kako se smije, jer je njezin smijeh bio najugodniji zvuk koji je
ikada uo. Bio je u napasti da je upita kako se raaju hipatije ako ne postoje hipatiji, ali
se bojao da e time pomutiti njenu nedunost. Ipak, u tom se trenu osjetio ohrabrenim
upitati tko su hipatije.
Oh, ree ona, to je duga pria, ja ne znam priati prie tako dobro kao ti. Mora
znati da je tisuama i tisuama godina ranije, u jednom monom i dalekom gradu, ivjela
kreposna i mudra ena imenom Hipatija. Ona je drala kolu filozofije, to znai ljubav
spram mudrosti. Ali u tome su gradu ivjeli i zli mukarci, koji su se zvali krani, nisu se
bojali bogova, mrzili su filozofiju i posebno nisu podnosili da ena bude ona
koja spoznaje istinu. Oni su jednog dana uhvatili Hipatiju i ona je umrla u uasnim
mukama. Tada su neke od njenih najmlaih uenica bile poteene, moda zato to su ih
smatrali djevojkama neznalicama, koje su bile uz nju samo da bi joj sluile. Pobjegle su,
ali je krana tada bilo posvuda, pa su dugo morale putovati prije nego to su stigle na
ovo mjesto mira. Ovdje su pokuavale odrati ivim ono to su bile nauile od svoje
uiteljice, ali ule su je govoriti dok su jo bile mlade, nisu bile mudre kao ona i nisu se
dobro sjeale svih njenih pouka. Dakle, rekle su sebi da e ivjeti same, odvojene od
svijeta, ne bi li ponovno otkrile ono to je uistinu bila rekla Hipatija. A i zato to je
duboko u srcu svake od nas Bog ostavio trag istine, i rije je samo o tome da se istina
ponovno pojavi i zablista na svjetlosti znanja, onako kako se meso voa oslobaa svoje
kore.
Bogovi, Bog, koji ako nije bio kranski Bog, nuno su bili lani i laljivi... Ali to to
pria ova hipatija? pitao se Baudolino. No, nije mu uope bilo vano, bilo mu je dovoljno
uti kako govori i ve je bio spreman umrijeti za njenu istinu.
Reci mi barem jednu stvar, prekine je. Vi ste hipatije, u spomen na onu Hipatiju, i to
razumijem. Ali kako se ti zove?
Hipatija.
Ne, hou rei ti kao ti, budui da si drugaija od neke druge hipatije ... Mislim, kako te
zovu tvoje prijateljice?

~ 231 ~
 Knjigoteka

Hipatija.
Ti e se veeras vratiti na mjesto gdje ivite i jednu e hipatiju sresti prije nego
druge. Kako e je pozdraviti?
Poeljet u joj sretnu veer. Tako se radi.
Da, ali ako se ja vratim u Pndapetzim i vidim, pretpostavimo, eunuha, on e mi rei:
dobra veer, o Baudolino. Ti e rei: dobra veer, o... to?
Ako hoe, rei u: dobra veer, Hipatijo.
'Vi se dakle sve zovete Hipatija.
To je prirodno, sve se hipatije zovu Hipatija, nijedna nije drugaija od drugih, inae
ne bi bila hipatija.
Ali, ako te bilo koja hipatija trai ba sada dok nisi tamo i pita neku drugu hipatiju je
li vidjela onu hipatiju koja naokolo hoda s jednorogom koji se zove Akacije, kako e
rei?
Tako kako si ti rekao, trait e hipatiju koja ide s jednorogom koji se zove Akacije.
Da je tako odgovorio Gavagai, Baudolino bi bio u napasti da ga ispljuska. Hipatiju ne;
Baudolino je ve mislio kako je prekrasno to mjesto gdje se sve hipatije zovu Hipatija.

Trebalo mi je nekoliko dana, gospodine Niketas, da shvatim tko su uistinu hipatije...

Zato to ste se opet vidjeli, pretpostavljam.
Svaki dan, ili gotovo svaki. Ne bi te trebalo uditi to ja vie nisam mogao a da je ne
gledam i ne sluam, ali me udila, a i inila beskrajno ponosnim, spoznaja da je i ona
sretna to gleda i slua mene. Bio sam... bio sam ponovno postao kao dijete koje trai
majine grudi, a kad je majka odsutna, plae jer se boji da se vie nee vratiti.
Dogaa se to i psima s njihovim gospodarima. Ali taj me dogaaj s hipatijama ba ini
znatieljnim. Jer ti moda zna, ili ne zna, da je Hipatija stvarno ivjela, iako ne prije
tisuu i tisuu godina, nego prije skoro osam stoljea, a ivjela je u Aleksandriji u Egiptu,
dok je carstvom upravljao Teodozije, a potom Arkadije. Pria se kako je uistinu bila vrlo
mudra ena, nadarena za filozofiju, matematiku i astronomiju, i sami su je mukarci
pozorno sluali. Dok je ve tada naa sveta vjera doivjela potpun uspjeh u svim
podrujima carstva, tamo je jo bilo nekih samovoljnika koji su pokuavali odrati ivom
misao poganskih filozofa, poput boanskog Platona, i ne poriem da su uinili dobro
prenosei i nama kranima to svoje znanje, koje bi inae bilo izgubljeno. Osim to je
jedan od najveih krana njena vremena, Kiril, koji je kasnije postao crkvenim svecem,
ovjek velike vjere, ali i velike nepopustljivost, Hipatijino nauavanje smatrao suprotnim
Evaneljima, pa je protiv nje pobunio mnotvo neukih i razjarenih krana, koji ak nisu
ni znali to ona propovijeda, ali su je ipak smatrali, svjedoci su bili Kiril i drugi,
laljivicom i razuzdanicom. Moda je bila oklevetana, iako je ipak istina da se ene ne bi
smjele upletati u boanska pitanja. Ukratko, odvukli su je u hram, dogola svukli, ubili je i
otrim komadima razbijenih zemljanih posuda sasjekli njeno tijelo, zatim su njen le
stavili na lomau... O njoj su se rairile mnoge legende. Kau da je bila prelijepa, ali se
posvetila djevianstvu. Jednom se u nju ludo zaljubio neki njen mladi uenik, a ona mu je
pokazala krpu s krvlju svoje mjesenice, govorei mu kako je jedino to predmet njegove
elje, a ne ljepota kao takva... Zapravo, to je ona nauavala to nitko nikada nije tono
saznao. Svi zapisi o njoj su se izgubili, a oni koji su iz njena glasa sakupljali njenu misao
ve su bili ubijeni ili su pokuavali zaboraviti ono to su bili uli. Sve to o njoj znamo
prenijeli su nam sveti oci koji su je osudili i, poteno, kao pisac kronika i Historija,
pokuavam ne vjerovati previe rijeima koje neprijatelj stavlja u usta
svoga neprijatelja.

~ 232 ~
 Knjigoteka

Imali su i drugih susreta i mnogo razgovora. Hipatija je govorila, a Baudolino je elio

da njeno uenje bude vrlo opirno i beskrajno, kako ne bi prestao pozorno sluati.
Neustraivom nevinou odgovarala je na sva Baudolinova pitanja, nikada
ne pocrvenjevi: za nju nita nije bilo predmetom prljave zabrane i sve je bilo
razumljivo.
Baudolino se konano usudio upitati kako se hipatije neprekidno odravaju, ve toliko
stoljea. Odgovorila je da svake sezone Majka odabere neke od njih koje bi trebale roditi
i prati ih do oploditelja. O njima je Hipatija bila neodreena, naravno, nije ih nikada
vidjela, ali nisu ih nikada vidjele ni hipatije odabrane za obred. Nou su ih odvodili na
neko mjesto, ispile bi napitak koji bi ih opio i oamutio, bile su oploene, zatim su se
vraale svojoj zajednici i prijateljice bi se sve do poroda brinule za one koje su ostale
trudne; ako bi plod njihove utrobe bio djeak, vraale bi ga oploditeljima koji bi ga
odgojili da bude jedan od njih, ako bi bila djevojica ostajala bi u zajednici i odrastala kao
hipatija.
Tjelesno sjedinjenje, govorila je Hipatija, kako to ine ivotinje koje nemaju duu,
samo je nain da se umnoi pogreka stvaranja. Hipatije koje alju oploditeljima
prihvaaju to ponienje samo zato to moramo i dalje postojati, kako bismo svijet
iskupile od te pogreke. One koje su podnijele oploivanje, ne sjeaju se niega od tog
ina koji bi, da nije izvren u duhu rtvovanja, uznemirio nau apatiju...
to je apatija?
Ono u emu ivi svaka hipatija i sretna je to ivi.
Zato pogreka stvaranja?
Baudolino, govorila je ona smijui se iskreno zauena, zar ti se ne ini da je svijet
savren? Gledaj ovaj cvijet, gledaj njenost stabljike, gledaj kako u njegovoj sredini
uspijeva neto poput poroznog oka, gledaj kako su njegove latice sve jednake i pomalo
savijene, kako bi jutrom sakupljale rosu kao u neku koljku, gledaj radost kojom se nudi
ovom kukcu koji joj sie limfu... Zar to nije lijepo?
Lijepo je, uistinu. Ali, upravo tako, zar nije lijepo to je lijepo? Zar to nije boansko
udo?
Baudolino, sutra ujutro ovaj e cvijet umrijeti, za dva dana e biti samo trule. Doi
sa mnom. Povela ga je u iblje i pokazala mu gljivu crvenog klobuka ispruganog utim
plamenima.
Je li lijepa? upitala je.
Lijepa je.
Otrovna je. Tko je pojede, umre. ini li ti se savrenim stvorenje u kojemu vreba
smrt? Zna da u jednog dana i ja biti mrtva, i ja u biti trule, ne budem li odabrana za
spas Gospodinov?
Spas Gospodinov? Objasni mi...
Baudolino, nisi valjda i ti kranin, kao udovita iz Pndapetzima? Krani koji su
ubili Hipatiju vjerovali su u okrutno boanstvo koje je stvorilo svijet, a s njim i smrt,
patnju i, jo goru od fizike patnje, bol due. Stvorena bia su sposobna mrziti, ubiti,
uiniti da njihovi blinji pate. Nee valjda vjerovati da bi pravedni Bog mogao svoju
djecu osuditi na tu bijedu...
Te stvari rade nepravedni ljudi i Bog ih kanjava, spaavajui dobre.
Pa zato bi nas onda taj Bog stvorio, kako bi nas kasnije izloio opasnosti od osude?
Zato to je najvie dobro sloboda da ini dobro ili zlo, i Bog, kako bi svojoj djeci dao
to dobro, mora prihvatiti da neki od njih to zlorabe.
Zato kae da je sloboda dobro?

~ 233 ~
 Knjigoteka

Zato to ako ti je oduzmu, ako te stave u lance, ako ti ne dopuste da radi ono to
eli, ti pati, pa je dakle pomanjkanje slobode zlo.
Moe li okrenuti glavu tako da gleda iza sebe, ali stvarno je okrenuti, tako da si
moe vidjeti lea? Moe li ui u ovo jezero i ostati ispod vode sve do veeri, ali kaem
ispod, a da nikada ne digne glavu van? govorila je i smijala se.
Ne, jer kad bih pokuao sasvim okrenuti glavu slomio bih vrat, da ostanem pod
vodom, voda bi mi onemoguila disanje. Bog me stvorio s tim ogranienjima kako bi me
sprijeio da si uinim zlo.
Pa dakle kae da U je uskratio neke slobode u svrhu dobra, je li istina?
Uskratio mi ih je kako ne bih patio.
Zato ti je onda dao slobodu izbora izmeu dobra i zla, tako da se kasnije izloi
opasnosti trpjeti vjenu kaznu?
Bog nam je dao slobodu mislei da emo je dobro koristiti. Ali dolo je do pobune
anela koja je na svijet donijela zlo, a zmija je iskuala Evu, tako da sada svi patimo zbog
istonog grijeha. To nije krivnja Boga.
A tko je stvorio pobunjene anele i zmiju?
Bog, sigurno, ali prije nego to su se pobunili bili su dobri, kakvima ih je stvorio.
Onda zlo nisu stvorili oni?
Ne, oni su ga poinili, ali postojalo je ranije, kao mogunost pobune protiv Boga.
Dakle zlo je stvorio Bog?
Hipatija, otroumna si, osjetljiva, pronicljiva, dispuiatio zna voditi mnogo bolje od
mene koji sam uio u Parizu, ali nemoj mi govoriti te stvari o dobrom Bogu. On ne moe
htjeti zlo!
Naravno da ne, Bog koji hoe zlo bio bi suprotnost Bogu.
I onda?
Onda je Bog zlo naao uza se, ne htijui ga, kao mranu stranu sebe samog.
Ali Bog je najsavrenije bie!
Sigurno, Baudolino, Bog je onoliko savren koliko savren moe biti, ali da samo zna
koliko je naporno biti savren! Sada u ti, Baudolino, rei tko je Bog, ili to on nije.
Stvarno se nije bojala niega. Ree: Bog je Jedini, i toliko je savren da nije slian ni
jednoj od stvari koje jesu i ni jednoj od stvari koje nisu; ne moe ga opisati koristei
svoju ljudsku pamet, kao da je on netko tko se srdi ako si zao, ili tko se brine za tebe zbog
dobrote, netko tko ima usta, ui, lice, krila, ili tko je duh, otac ili sin samome sebi. Za
Jedinoga ne moe rei da jest ili da nije, obuhvaa sve, ali nije nita; moe ga imenovati
samo preko razliitosti, jer je beskorisno zvati ga Dobrota, Ljepota, Mudrost, Ljubaznost,
Mo, Pravda, bilo bi to isto kao rei Medvjed, Pantera, Zmija, Zmaj ili Grifon, jer togod o
njemu rekao nikada ga nee iskazati. Bog nije tijelo, nije lik, nije oblik, nema koliinu,
kvalitetu, teinu ili laganost, ne vidi, ne uje, ne poznaje nered i duevni nemir, nije dua,
pamet, mata, miljenje, misao, rije, broj, red, veliina, nije jednakost i nije nejednakost,
nije vrijeme i nije vjenost, on je volja bez cilja; pokuaj shvatiti, Baudolino, Bog je
svjetiljka bez plamena, plamen bez vatre, vatra bez topline, mrana svjetlost, tiha
tutnjava, slijepi blijesak, vrlo sjajno zamraenje, zraka vlastitog mraka, krug koji se iri
saimajui se u vlastitom sreditu, usamljena mnogostrukost, on je... on je... Oklijevala je
kako bi nala primjer koji bi uvjerio oboje, nju uiteljicu i njega uenika. To je prostor
kojega nema, u kojemu smo ti i ja ista stvar, kao danas u ovom vremenu koje ne prolazi.
Blagi plam joj je zatreperio na obrazu. Zauti, prestraena tim neprilinim primjerom,
ali kako ocijeniti neprikladnim bilo koji dodatak popisu neprikladnosti? Baudolino je
osjetio isti plam koji mu je prolazio grudima, ali uplaio se zbog njene zbunjenosti,

~ 234 ~
 Knjigoteka

ukoio se ne doputajui ni jednom miiu lica da oda uzbuenje, ni svom glasu da

zadrhti i upitao je, teolokom postojanou: Dakle, stvaranje? Zlo?
Hipatijino je lice ponovno poprimilo svoju ruiastu bljedunjavost: Dakle, Jedini,
zbog svoga savrenstva, zbog velikodunosti sebe samoga nastoji se rasprostraniti,
rairiti se u sve prostranije sfere vlastite punoe, poput svijee on je rtva svjetlosti koju
rasipa, to vie osvjetljava vie se topi. Eto, Bog se rastapa u sjenama sebe samoga,
postaje mnotvom bojih glasnika, Eonima koji imaju mnogo od njegove moi, ali ve u
slabijem obliku. Postoji mnogo bogova, vragova, Arhonta, Tirana, Snaga, Iskri, Zvijezda,
istih onih koje krani nazivaju anelima ili arkanelima... Ali nije ih stvorio Jedini, oni
su njegova emanacija.
Emanacija?
Vidi li onu pticu? Prije ili kasnije stvorit e drugu pticu pomou jajeta, kao to
hipatija iz svoje utrobe moe roditi dijete. Kad je jednom stvorenje roeno, bilo ono
hipatija ili pti, ivi za svoj raun, preivljava ak i ako majka umre. Pomisli sada
na vatru. Vatra ne raa toplinu, ona je iri. Toplina je ista kao vatra, ako ugasi vatru
nestat e i topline. Toplina vatre je vrlo jaka tamo gdje vatra nastaje, a malo pomalo
postaje sve slabijom kako se plamen pretvara u dim. Tako se dogaa i Bogu. Malo
pomalo, kako se razlijeva daleko od vlastita mranog sredita, na neki nain gubi snagu i
gubi je sve vie, sve dok ne postane itka i priguena tvar, poput bezoblina voska u koji
se rastopi svijea. On, Jedini, ne bi se htio emanirati toliko daleko od sebe, ali ne moe
odoljeti tom svom rastapanju sve do raznovrsnosti i nereda.
I taj tvoj Bog ne uspijeva rastjerati zlo koje... koje nastaje oko njega?
O da, mogao bi. Jedini neprestano pokuava nanovo upijati tu vrstu daha koji moe
postati otrovom i sedamdeset puta sedam tisua godina, bez prestanka je uspijevao
vratiti svoje otpatke u nita. ivot Boga bio je pravilno disanje, on je dahtao bez napora.
Ovako, sluaj. Udisala je zrak treperei svojim njenim nosnicama, zatim je dah
izbacivala kroz usta. Meutim, jednog dana nije uspio nadgledati jednu od svojih
posrednih moi, koju mi zovemo Demiurg, i koja je moda Sabaoth ili Ildabaoth,
lani Bog krana. Ta imitacija Boga je, zbog pogreke ili zbog ponosa ili zbog neznanja,
stvorila vrijeme tamo gdje je prije bila samo vjenost. Vrijeme je vjenost koja muca,
razumije? S vremenom je stvorio vatru, koja daje toplinu, ali i riskira da sve
zapali, vodu, koja napaja ali i utapa, zemlju, koja hrani trave, ali moe postati lavina i
uguiti ih, zrak koji nam daje da diemo, ali moe postati uragan... Sve je pogrijeio, jadni
Demiurg. Napravio je sunce koje daje svjetlost, ali moe osuiti livade, mjesec, koji samo
nekoliko dana uspijeva savladati no, zatim se stanji i umre, druga nebeska tijela, koja su
divna, ali mogu zraiti zlokobne utjecaje, i zatim bia obdarena pameu, ali
nesposobna shvatiti velike misterije, ivotinje koje su nam katkada odane, a katkada
nam prijete, biljke koje nas hrane ali su kratka vijeka, minerale bez ivota, bez due, bez
pameti, osuene da nikada nita ne shvate. Demiurg je bio kao dijete koje petlja s
blatom kako bi oponaalo ljepotu jednoroga, a ispadne mu neto to nalikuje miu!
Dakle svijet je bolest Boga?
Ako si savren, ne moe ne emanirati se, ako se emanira razboli se. A osim toga,
pokuaj shvatiti da je Bog, u svojoj punoi, i mjesto i ne-mjesto na kojemu se suprotnosti
mijeaju, zar ne?
Suprotnosti?
Da, mi osjeamo toplo i hladno, svjetlost i tamu i sve one stvari koje su jedna drugoj
suprotnost. Ponekad nam je hladnoa mrska i ini nam se loom u usporedbi s toplinom,
ali ponekad je previe topline, pa elimo svjeinu. Kad su suprotnosti u pitanju, mi smo
oni koji vjeruju da je, ovisno o naem hiru i naoj osobitoj sklonosti, jedna od njih dobro,

~ 235 ~
 Knjigoteka

a druga zlo. Sada, u Bogu se suprotnosti spajaju i pronalaze uzajamni sklad. Ali kada se
Bog pone emanirati, vie ne uspijeva nadgledati sklad suprotnosti pa se one se razbiju i
bore jedna protiv druge. Demiurg je izgubio nadzor nad suprotnostima i stvorio je svijet
u kojem se meusobno bore tiina i urnebes, da i ne, jedno dobro protiv drugog dobra.
To je ono to mi osjeamo kao zlo.
Raspaljujui se, micala je rukama kao djevojica koja kad govori o miu oponaa
njegov oblik, a kad spominje nevrijeme crta vrtloge zraka.
Hipatijo, ti govori o pogreci stvaranja i o zlu, ali kako, kad te to nije dotaklo i ivi u
ovoj umi, kao da je sve lijepo kao i ti.
Ali, ako nam i zlo dolazi od Boga, bit e neeg dobrog ak i u zlu. Sluaj me, jer ti si
ovjek, a ljudi nisu naueni razmiljati na ispravan nain o svemu onome to jest.
Znao sam, i ja mislim loe.
Ne, samo razmilja. A razmiljati nije dovoljno, to nije ispravan nain. Sada pokuaj
zamisliti vrelo koje nema nikakvog poetka i koje se iri u tisuu rijeka, a da se nikada
ne osui. Vrelo svagda ostaje mirno, svjee i bistro, dok rijeke idu prema razliitim
tokama, uzmuuju se pijeskom, zastaju meu stijenama i kalju guei se, a ponekad
presue. Rijeke jako pate, zna? Pa ipak, i ona iz rijeka i ona iz najblatnjavijeg od potoka,
jest voda i dolazi iz istog vrela kao i ovo jezero. Ovo jezero pati manje nego neka rijeka,
jer se u svojoj bistrini bolje sjea vrela iz kojeg se raa, a barutina puna kukaca pati vie
nego jezero i potok. Ali svi na neki nain pate, jer bi se htjeli vratiti tamo odakle dolaze, a
zaboravili su kako se to radi.
Hipatija uze Baudolina za ruku i natjera ga da se okrene prema umi. Dok je to inila,
njena se glava pribliila njegovoj i on osjeti biljni miris te kose. Gledaj ono drvo. Ono to
kroz njega tee, od korijena do posljednjeg lista, to je sam ivot. Korijenje jaa u zemlji,
deblo snai i preivljava u svim godinjim dobima, dok grane naginju suenju i pucanju,
listovi traju nekoliko mjeseci i zatim otpadaju, a mladice ive nekoliko tjedana. Vie zla
ima meu liem nego u deblu. Drvo je jedno, ali irei se pati, jer postaje mnogima, a
umnoavajui se slabi.
Ali granice su lijepe, ti sama uiva u njihovoj sjeni...
Vidi li da i ti moe postati mudrim, Baudolino? Da nema tih granica, mi ne bismo
mogli sjediti i priati o Bogu, da nema ume, ne bismo se nikada sreli i to bi moda bilo
najvee od zala.
Rekla je to kao golu i jednostavnu istinu, a Baudolino je jo jednom osjetio probadanje
u grudima, ali nije mogao, ili htio, pokazati svoje drhtanje.
Pa onda mi objasni kako veina moe biti dobra, barem donekle, ako je bolest
Jedinoga?
'Vidi li kako i ti moe postati mudrim, Baudolino? Rekao si donekle. Unato
pogreci, jedan je dio Jedinoga ostao u svakome od nas misleih stvorenja, ak i u svim
drugim stvorenjima, od ivotinja do mrtvih tijela. Sve ono to nas okruuje nastanjeno je
bogovima: biljke, sjemenke, cvijee, korijenje, izvori, svatko od njih, iako pati zbog toga
to je loa imitacija Boje misli, ne bi htio drugo do li spojiti se s njim. Moramo ponovno
nai sklad meu suprotnostima, moramo pomoi bogovima, moramo ponovno oivjeti te
iskrice, ta sjeanja na Jedinoga koja jo lee skrivena u naoj dui i u samim stvarima.

Hipatija se ak dva puta izlanula kako je lijepo biti s njim. Baudolina je to ohrabrilo da
se opet vrati.
Jednog mu je dana Hipatija objasnila to su one inile kako bi oivjele boansku
iskricu u svim stvarima, jer su iz naklonosti upuivale na neto savrenije od njih, ne

~ 236 ~
 Knjigoteka

izravno na Boga, nego na njegove manje izmuene emanacije. Povede ga prema jezeru,
na mjesto gdje su rasli suncokreti, dok su se na vodi pruali cvjetovi lopoa.
Vidi li to radi heliotrop? Okree se pratei sunce, trai ga, moli ga, teta to jo ne
zna posluati um koji stvara u zraku, dok tijekom dana zavrava svoje kruno kretanje.
Shvatio bi kako suncu pjeva svoj hvalospjev. Gledaj sada lopo: otvara se s izlaskom
sunca, cijeli se nudi zenitu i zatvara se kad sunce ode. Slavi sunce otvaranjem i
zatvaranjem svojih latica, kao to mi otvaramo i zatvaramo usne kada molimo. Ovi
cvjetovi ive u skladu sa suncem, pa tako uvaju jedan dio njegove snage. Djeluje li na
cvijet, djelovat e na sunce, bude li znao djelovati na sunce, moi e utjecati na
njegovu akciju i preko sunca nanovo se zdruiti s neim to sa suncem ivi u skladu i
savrenije je od sunca. Ali to se ne dogaa samo s cvijeem, dogaa se s kamenjem i sa
ivotinjama. U svima njima je nastanjen neki manji bog, koji se preko monijih bogova
ponovno pokuava pridruiti zajednikom porijeklu. Mi jo od djetinjstva uimo baviti se
umijeem koje nam doputa djelovati na vee bogove i ponovno uspostavljamo
izgubljenu vezu.
to to znai?
Lako je. Uimo isprepletati zajedno kamenje, trave, mirise, savrene i boanske, da
bismo stvorile... kako bih ti rekla, posude naklonosti koje skupljaju snagu mnogih
elemenata. Zna, cvijet, kamen, ak i jednorog, svi imaju boansku prirodu, ali sami ne
uspijevaju prizvati vee bogove. Zahvaljujui umijeu, nae mjeavine ponavljaju bit koju
se eli prizvati, umnouju mo svakoga elementa.
A zatim, kad ste dozvali te vee bogove?
To je tek poetak. Uimo kako postati glasnicima izmeu onoga to stoji visoko i
onoga to stoji nisko, dokazujemo da se smjer kojim se Bog emanira moe vratiti
unatrag, malo, ali pokazujemo prirodi da je to mogue. Meutim, najvea zadaa
nije ponovno zdruiti suncokret sa suncem, nego nas same zdruiti s postankom. Tu
poinje askeza. Najprije uimo ponaati se kreposno, ne ubijamo ivua stvorenja, na
bia koja su oko nas pokuavamo iriti sklad i ve radei tako, posvuda moemo
ponovno oivjeti skrivene iskre. Vidi li ove vlati trave? Ve su poutjele i savijaju se
prema tlu. Mogu ih dotaknuti i uiniti da opet zatrepere, uiniti da osjete ono to su
zaboravile. Gledaj, malo pomalo, nanovo stjeu svoju svjeinu, kao da sada izbijaju iz
zemlje. Ali to jo nije dovoljno. Kako bi se ovu vlat ponovno oivjelo, potrebno je
primijeniti prirodne vrline, postii savrenstvo vida i sluha, snagu tijela, pamenje i
lakou uenja, uglaenost ponaanja, preko estih ritualnih pranja tijela, obreda
proienja, hvalospjeva i molitvi. Korak naprijed uini razvijajui mudrost,
postojanost, umjerenost i pravednost, i tada konano postigne proiavajue vrline;
pokuavamo odvojiti duu od tijela, uimo zazivati bogove - ne razgovarati o bogovima,
kako su inili drugi filozofi, nego djelovati na njih, inei da pomou magine kugle
padaju kie, postavljajui hamajlije protiv potresa, iskuavajui gatalake moi
tronoaca, potiui, kipove kako bismo postigli odgovore bogova, zazivajui Asklepija da
izlijei bolesne. Ali pazi, radei to, uvijek moramo izbjegavati da budemo u vlasti jednoga
boga, jer se u tom sluaju zbuni i uznemiri, pa se dakle udalji od Boga. To treba
nauiti raditi u najbezuvjetnijem miru.
Hipatija uze Baudolinovu ruku, koju je on drao nepominom kako taj osjeaj blage
topline ne bi prestao. Baudolino, moda te upravo uvjeravam da sam ve uznapredovala
u askezi kao i moje starije sestre... Da samo zna koliko sam jo uvijek nesavrena. Jo se
uvijek zbunim stavljajui ruu u vezu s viom snagom, s kojom je prijateljica... A potom
vidi, jo mnogo govorim, a to je znak da nisam mudra, jer se vrlina stjee u tiini. Ali
govorim zato to si ovdje ti kojega moram poduiti, pa ako poduavam suncokret zato

~ 237 ~
 Knjigoteka

ne bih smjela poduavati tebe? Savreniji stupanj emo postii kad budemo uspjeli biti
zajedno bez razgovora, bit e dovoljno da se dotaknemo i ti e jednako razumjeti. Kao
sa suncokretom. Milovala je suncokret utei. Zatim utei, pone milovati Baudolinovu
ruku i na kraju samo ree: Osjea li?

~ 238 ~
 Knjigoteka

***

Dan kasnije, priala mu je o tiini koju su hipatije njegovale, kako bi je, rekla je, i on
mogao nauiti. Naokolo treba stvoriti bezuvjetan mir. Onda u tom miru, s obzirom na
ono to mislimo, zamiljamo i osjeamo, uronimo u iskonsku osamljenost; tako nalazimo
mir i spokoj. Tada vie neemo osjeati ni bijes ni elju, ni bol ni sreu. Izai emo iz nas
samih, obuzete potpunom osamom i dubokim mirom. Vie neemo gledati lijepe i dobre
stvari, bit emo s one strane same ljepote, s one strane kora vrlina, kao onaj koji je,
uavi u najskrovitiji kut hrama, za sobom ostavio kipove bogova i njegova se vizija vie
ne sastoji od predodbi, nego od samoga Boga. Vie neemo morati dozivati posrednike
snage, nadvladavajui ih pobijedit emo njihovu pogreku; u tom povlaenju, na tom
nepristupanom i svetom mjestu, doi emo s one strane plemena bogova i hijerarhije
Eona, tada e sve te stvari ve biti u nama, kao sjeanje na neto to smo iscijelile od
vlastita zlog bia. To e biti kraj puta, osloboenje, odrjeenje od svake veze, bijeg onoga
tko je ve sam naspram Jedinome. U tom povratku bezuvjetno jednostavnome vie nita
neemo vidjeti, osim sveanosti neznanja. Ispranjene due i pameti stii emo s one
strane kraljevstva uma; u dubokom potovanju smjestit emo se tamo gore, kao da smo
sunce koje izlazi, zatvorenih emo zjenica motriti sunce svjetlosti, postat emo vatra,
mrana vatra u tom mraku i putovima vatre zavrit emo na prijelaz. I u tome emo
trenutku, vrativi se ponovno u tijek rijeke i pokazavi ne samo nama samima, nego i
bogovima i Bogu, da se struja moe vratiti, ozdraviti svijet, ubiti zlo, uiniti da smrt
umre, razmrsiti vor u koji su se upleli prsti Demiurga. Mi smo, Baudolino,
predodreene da ozdravimo Boga i nama je povjereno njegovo iskupljenje: preko nae
emo ekstaze uiniti da se cijelo stvaranje vrati u samo srce Jedinoga. Mi emo Jedinome
dati snage za taj veliki udah, koji e mu omoguiti da ponovno u sebe upije zlo koje
je izdahnuo.
Vi to inite, neka od vas je to uinila?
Oekujemo da u tome uspijemo, sve se pripremamo, stoljeima, kako bi neka od nas
u tome uspjela. Ono to smo nauile jo kao djevojice jest kako nije neophodno da sve
stignemo do toga uda; dovoljno je da jednoga dana, pa bilo to i za iduih tisuu godina,
samo jedna od nas, odabrana, postigne trenutak najvieg savrenstva, u kojem e se
osjeati kao jedno s vlastitim iskonskim poetkom i udo e biti dovreno.
Tada, dokazujui da se iz mnogostrukosti svijeta koji pati moe vratiti Jedinome,
ponovno emo Bogu dati mir i povjerenje, snagu da se nanovo sredi u vlastitom sreditu,
energiju da ponovno stekne ritam vlastitoga daha.
Oi su joj blistale, put kao da joj se ublaila, ruke su joj gotovo drhtale, glas joj je
postao tunim i inilo se kako zaklinje Baudolina da i on vjeruje u to otkrie. Baudolino
pomisli kako je Demiurg moda i uinio mnogo pogreaka, ali je postojanje tog stvorenja
uinilo svijet mjestom koje opaja i blista svim savrenstvima.
Nije odolio, ohrabrio se uzeti joj ruku i jedva je dodirnuti poljupcem. Ona kao da se
trgnula, kao da je iskuala nepoznato iskustvo. Najprije je rekla: I u tebi je nastanjen
neki bog. Zatim je lice pokrila rukama i Baudolino je uo kako zapanjeno mrmlja:
Izgubila sam... Izgubila sam apatiju...
Okrenula se i otrala prema umi, ne rekavi vie nita i ne okrenuvi se.

Gospodine Niketas, u tome trenutku sam shvatio da volim kako nikada nisam volio,
ali da jo jednom volim jedinu enu koja nije mogla biti moja. Jednu mi je oduzela
uzvienost njena poloaja, drugu nevolja smrti, a sada mi trea nije mogla pripadati, jer
je bila okrenuta spasenju Boga. Udaljio sam se, otiao sam u grad razmiljajui kako se

~ 239 ~
 Knjigoteka

moda vie nikada ne bih trebao vratiti. Osjetio sam gotovo olakanje, dan kasnije,
kada mi je Praxeas rekao da sam ja, u oima stanovnika Pndapetzima, sigurno
najugledniji meu Kraljevima, ja uivam akonovo povjerenje i ja sam taj kojega akon
hoe u zapovjednitvu te vojske koju je Poeta, uostalom, tako dobro uvjebavao.
Nisam mogao izmaknuti tom pozivu, raskid skupine Kraljeva u oima sviju uinio bi na
poloaj neodrivim, a sada su se svi ve tako oduevljeno posveivali pripremanju za rat
da sam prihvatio - i zato da ne razoaram skijapode, panozije, bleme i sve te ostale dobre
ljude koje sam do sada ve iskreno bio zavolio. Posebice sam mislio kako u, posveujui
se tom novom pothvatu, zaboraviti ono to sam ostavio u umi. Dva sam dana bio zauzet
tisuama zaduenja. Ali alostio sam se rastresen, bio sam uasnut milju da se Hipatija
vratila na jezero i, ne nalazei me, pomislila kako me njen bijeg uvrijedio i da sam
odluio vie je ne viati. Bio sam uznemiren od pomisli kako je ona uznemirena i da me
ne eli vie vidjeti. Ako je bilo tako, slijedio bih njene staze, stigao bih na konju do mjesta
gdje ive hipatije, to bih uinio, oteo bih je, unitio bih mir te zajednice, uznemirio bih
njezinu nedunost uinivi da shvati ono to nije smjela shvatiti, ili ne, vidio bih je
obuzetu njenim poslanjem, sad ve osloboenu trenutka, beskrajno malenog, zemaljske
muke? Ali je li uope postojao taj trenutak? Ponovno sam oivljavao svaku njenu rije,
svaki njen pokret. Dvaput je, kako bi objasnila kakav je Bog, uzela za primjer na susret,
ali moda je to bio samo njen djevojaki nain, posve nevin, da mi uini razumljivim ono
to je govorila. Dvaput me bila dotakla, ali onako kako bi to uinila sa suncokretom. Moje
usne na njenoj ruci uinile su da zadrhti, znao sam to, ali bilo je prirodno: nijedna je
ljudska usta nikada nisu dotakla, bilo je to za nju kao da se spotakla o korijen i izgubila
na trenutak sreenost kojoj su je bili poduavali; trenutak je proao, ona vie nije mislila
na to... Sa svojima sam raspravljao o ratnim pitanjima, morao sam odluiti gdje postrojiti
Nubijce, a nisam shvaao ni gdje sam. Morao sam izai iz te tjeskobe, morao sam znati.
Kako bih to uinio, morao sam svoj ivot, i njen, staviti u ruke nekoga tko e nas drati u
vezi. Ve sam bio dobio mnoge dokaze Gavagaijeve privrenosti. Razgovarao sam s njim
potajno, traei od njega da mnogo puta prisegne, rekao mu to je manje mogue, ali
onoliko koliko je trebalo da ode do jezera i eka. Dobri je skijapod bio uistinu
velikoduan, otrouman i obziran. Malo je pitao, vjerujem da je mnogo shvatio, dva se
dana vraao u zalazak sunca, govorei mi kako nije vidio nikoga i bio je skruen gledajui
me kako blijedim. Treeg je dana stigao s jednim od onih svojih osmjeha koji su izgledali
kao mladi Mjesec i rekao mi kako se, dok je on ekao blaeno ispruen pod suncobranom
svoga stopala, ono stvorenje pojavilo. Pribliila se puna povjerenja i urno, kao da je
oekivala da e vidjeti nekoga. S uzbuenjem je primila moju poruku (Ona izgleda da
mnogo hoe vidjeti tebe, govorio je Gavagai, s poneto zlobe u glasu) i dala mi na znanje
kako e se na jezero vraati svakog dana, svakog dana (Ona rekla dva puta). Moda,
komentirao je Gavagai zavjereniki, i ona ve dugo vremena eka Mudrace. Morao sam
ostati u Pndapetzimu jo i sljedei dan, ali sam se za svoja zaduenja vojskovoe
pobrinuo s oduevljenjem koje je zaudilo Poetu, koji je znao kako sam malo sklon
oruju, i razdragalo moju vojsku. inilo mi se da sam gospodar svijeta, mogao bih bez
straha prkositi stotini bijelih Huna. Dva dana kasnije, vratih se drhtei od straha na
to sudbonosno mjesto.

~ 240 ~
 Knjigoteka

34.

Baudolino otkriva pravu ljubav

U tim danima ekanja, gospodine Niketas, iskusio sam suprotne osjeaje. Gorio sam
od elje da je vidim, bojao sam se da je vie neu vidjeti, zamiljao sam je plijenom tisua
opasnosti, iskusio sam dakle sve osjeaje svojstvene ljubavi, ali nisam osjetio
ljubomoru.
Nisi razmiljao kako bije upravo tada Majka mogla poslati oploditeljima?
Ta me sumnja nije okrznula. Moda sam, znajui koliko sam ve bio njen, mislio kako
je do te mjere moja da e odbiti dodir drugih. Kasnije sam dugo o tome razmiljao i
uvjerio se da savrena ljubav ne ostavlja prostora ljubomori. Ljubomora je sumnja, strah
i kleveta izmeu zaljubljenog i ljubljene; i sveti Ivan je rekao kako savrena ljubav tjera
svaki strah. Nisam osjeao ljubomoru, ali sam svake minute pokuavao prizvati
njeno lice i nisam uspijevao. Sjeao sam se onoga to sam osjeao gledajui je, ali je
nisam mogao zamisliti. Pa ipak, tijekom naih susreta, nisam inio drugo doli piljio u
njeno lice, nisam inio drugo...
Proitao sam da se to dogaa onome tko voli silnom ljubavi... ree Niketas,
zbunjenou onoga koji moda nikada nije iskusio tako neodoljivu strast. Nije li ti se to
dogodilo s Beatrice i Colandrinom?
Ne, ne na nain da toliko patim. Mislim da sam s Beatrice njegovao samu predodbu
ljubavi, kojoj nije trebalo lice, a zatim mi se inilo svetogrem nastojati zamisliti crte
tijela. A to se tie Colandrine, primjeivao sam - nakon to sam upoznao Hipatiju - da s
njom nije bila strast, nego prije veselje, njenost i vrlo jaka ljubav, kakvu sam mogao
osjetiti, neka mi Bog oprosti, prema keri, ili mlaoj sestri. Vjerujem da se to dogaa
svima onima koji se zaljube, ali tih sam dana bio uvjeren da je Hipatija prva ena koju
sam uistinu volio, i to je zasigurno istina, jo sada, i zauvijek. Zatim sam shvatio da se
prava ljubav nastanjuje u trikliniju srca i tu nalazi mir, paljiva prema vlastitim
najplemenitijim tajnama i rijetko se vraa u komore mate. Zbog toga ne uspijeva
ponoviti tjelesni oblik odsutne ljubljene. Jedino se ljubav prema bludu, koja nikada ne
ulazi u najskrovitije kutke srca, hrani samo putenim matarijama, koje uspijevaju
proizvesti takve slike.
Niketas je utio, jedva savladavajui svoju zavist.

Njihovo ponovno nalaenje bilo je bojaljivo i dirljivo. Njene su oi sjale sreom, ali je
odmah srameljivo spustila pogled. Sjedoe u travu. U blizini je mirno pasao Akacije.
Cvijee je uokolo mirisalo vie nego inae i Baudolino se osjeao kao da je upravo
usnama taknuo burq. Nije se usudio govoriti, ali je ipak odluio to uiniti, jer bi ga estina
te tiine mogla navesti na neki nedolian pokret.
Tek je tada shvaao zato je uo prie kako pravi ljubavnici na svom prvom
ljubavnom razgovoru problijede, drhte i zanijeme. To je zato to, budui da ljubav
gospodari kraljevstvima i prirode i due, sebi privlai sve njihove snage, kakogod se
kretala. Stoga, kad pravi ljubavnici dou na tajni sastanak, ljubav poremeti i gotovo
skameni sve funkcije tijela, bilo fizike bilo duhovne: zbog toga jezik odbija govoriti, oi
gledati, ui sluati, a svaki ud izbjegava svoje dunosti. Kada se ljubav previe zadri u

~ 241 ~
 Knjigoteka

dubini srca, to stvarno uini da tijelo lieno snage oslabi. Ali u odreenom trenutku, zbog
nestrpljivosti ara kojega osjea, srce svoju strast gotovo izbaci iz sebe, omoguavajui
tijelu da ponovno preuzme svoje funkcije. I tada ljubavnik govori.
Ne objanjavajui ono to je osjeao i ono to je upravo shvaao, Baudolino ree: I
tako su sve te lijepe i grozne stvari koje si mi ispriala, ono to vam je Hipatija ostavila...
O, ne, ree ona, rekla sam ti da su nae pramajke pobjegle zaboravivi sve ono
emu ih je Hipatija nauila, osim dunosti spoznaje. Mi smo putem meditacije sve vie
otkrivale istinu. Tijekom svih ovih tisua i tisua godina, svaka je od nas razmiljala o
svijetu koji nas okruuje i o onome to je osjeala u svojoj dui i naa se svijest iz dana u
dan obogaivala, ali posao jo nije okonan. Moda je u onome to sam ti rekla bilo stvari
koje moje prijateljice jo nisu shvatile, a koje sam ja razumjela pokuavajui ti ih
objasniti. Tako svaka od nas postaje mudrom pouavajui prijateljice o onome to osjea,
a postajui uiteljicom ui. Moda, da ti nisi bio ovdje sa mnom, ja ne bih samoj sebi neke
stvari razjasnila. Baudolino, bio si moj demon, moj dobroudni arhont.
Jesu li sve tvoje prijateljice tako bistre i rjeite kao ti, moja slatka Hipatijo?
Oh, ja sam posljednja meu njima. Ponekad se izruguju samnom zato to ne znam
izraziti ono to osjeam. Moram jo odrasti, zna? Ali ovih sam se dana osjeala
ponosnom, kao da posjedujem neku tajnu koju one ne znaju, i - ne znam zato - vie sam
voljela da tajnom i ostane. Ne razumijem dobro to mi se dogaa, kao da... kao da vie
volim govoriti tebi nego njima. Misli li da je to loe, da sam neiskrena prema njima?
Iskrena si prema meni.
S tobom je lako. Mislim da bih tebi rekla sve ono to mi prolazi srcem. Iako jo nisam
sigurna da je to ispravno. Zna li, Baudolino, to mi se dogaalo ovih dana? Sanjala sam
te. Kada bih se ujutro budila, mislila sam kako je dan lijep, jer si tu negdje ti. Zatim sam
mislila kako je dan ruan, jer te nisam vidjela. udno je, smije se kad si zadovoljan,
plae kad pati, a meni se sada dogaa da se u istom trenu smijem i plaem. Da moda
nisam bolesna? Pa ipak je to divna bolest. Je li ispravno voljeti vlastitu bolest?
Ti si uiteljica, moja slatka prijateljice, smijao se Baudolino, ne mora pitati mene,
ve i zato to mislim da imam istu bolest kao i ti.
Hipatija je ispruila ruku i opet mu dotakla oiljak: Ti mora da si neto dobro,
Baudolino, jer mi se svia dodirivati te, kao to mi se dogaa s Akacijem. Dodiruj i ti
mene, moda e moi u meni probuditi neku iskru za koju ni ne znam.
Ne, moja slatka ljubavi, bojim se da u ti uiniti neto naao.
Dotakni me ovdje, iza uha. Da, tako, jo... Moda se preko tebe moe zazvati nekog
boga. Morao bi negdje imati znak koji te povezuje s neim drugim...
Stavila mu je ruke ispod odjee, prstima je prolazila kroz dlake njegovih grudi.
Pribliila se kako bi ga pomirisala. Pun si trave, dobre trave, ree. Zatim je jo rekla:
Kako si lijep ovdje ispod, mekan si kao mlada ivotinja. Jesi li ti mlad? Ne razumijem se
u dob ovjeka. Jesi li ti mlad?
Mlad sam, ljubavi moja, sada se poinjem raati.
Sada joj je gotovo sa estinom gladio kosu, ona mu je stavila ruke iza vrata, zatim mu
je poela davati male udarce jezikom po licu, liui ga kao da je kozica, zatim se smijala
izbliza ga gledajui u oi i rekla kako ima okus soli. Baudolino nikada nije bio svetac,
pritisnu je uase i usnama potrai njene usne. Ona ispusti uzdisaj straha i iznenaenja,
pokua se povui, zatim popusti. Njena su usta imala okus breskve i marelice, i svojim
je jezikom zadavala sitne udarce njegovu jeziku, kojega je okusila prvi put.
Baudolino je odgurne, ne zbog kreposti, ve kako bi se oslobodio onoga to ga je
pokrivalo, ona mu vidje ud, dotakne ga prstima, osjeti kako je iv i ree da ga eli: bilo je
jasno da ne zna kako i zato ga eli, ali joj je neka snaga ume ili izvora upravo

~ 242 ~
 Knjigoteka

doaptavala to treba uiniti. Baudolino je ponovno pone prekrivati poljupcima, s usana

se spusti na vrat, zatim na ramena, dok joj je polagano svlaio haljinu, otkrije njene
grudi, zagnjuri u njih lice, a rukama je nastavljao sputati odjeu du bokova, osjeao je
mali napeti trbuh, opipavao je njen pupak i prije nego to je oekivao, osjeti ono to su
trebale biti dlaice koje su joj sakrivale njeno najvee dobro. Ona je aputala, nazivajui
ga: moj Eone, moj Tiranine, moj Ponoru, moja Ogdoado, moja Pleromo...
Baudolino gurnu ruke pod haljinu koja ju je jo pokrivala i osjeti kako ona dlakavost,
za koju se inilo da najavljuje pubis, postaje guom, prekriva joj poetak nogu,
unutarnju stranu bedara, produava se prema stranjici...

~ 243 ~
 Knjigoteka

***

Gospodine Niketas, strgnuo sam joj haljinu i vidio sam. Od trbuha nanie Hipatija je
imala kozje oblike, a njene su noge zavravale s dva papka boje bjelokosti. Odjednom
sam shvatio zato, skrivena haljinom do zemlje, nije izgledalo da hoda kao netko tko
sputa stopala, nego je prolazila lagano, gotovo kao da ne dotie tlo. A shvatio sam i tko
su oploditelji: bili su to satiri-koji-se-nikada-ne-vide, ljudskih glava s rogovima i
ovnovskih tijela, satiri koji su stoljeima ivjeli hipatijama na usluzi, othranjujui vlastite
djeake, s onim istim njihovim odvratnim licima, a darivajui im djevojice, koje su jo
uvijek pamtile davnu staroegipatsku ljupkost lijepe Hipatije i njenih prvih tienica.
Kakva grozota! ree Niketas.
Grozota? Ne, nije to bilo ono to sam osjetio u tome trenutku. Iznenaenje, da, ali
samo na tren. Zatim sam odluio, moje je tijelo odluilo za moju duu, ili moja dua za
moje tijelo, da je ono to sam vidio i dodirivao bilo prelijepo, jer je to bila Hipatija, pa je i
njena ivotinjska priroda bila dijelom njenih draesti, ta kovrava i mekana dlaka bila je
poeljnija nego to sam ikada prieljkivao, mirisala je na mous, ti njeni udovi ranije
sakriveni bili su nacrtani rukom umjetnika, volio sam i elio to stvorenje miriljavo
poput ume i bio bih volio Hipatiju i da je imala crte himere, ihneumona ili rogate zmije.
Dogodilo se tako da su se Hipatija i Baudolino sjedinili, sve do zalaska sunca, i kad su
ve bili iscrpljeni ostali su isprueni jedno pokraj drugoga, milujui se i nazivajui
najnjenijim imenima, ne marei za sve ono to ih okruuje.
Hipatija je rekla: Moja je dua otila kao daak vatre... ini mi se kao da sam dijelom
zvjezdanog svoda... Nije prestajala istraivati tijelo ljubljenoga: Kako si lijep, Baudolino.
Ali i vi ljudi ste udovita, alila se. Ima duge i bijele noge bez krzna, i stopala velika
kao stopala dvojice skijapoda! Ali svejedno si lijep, dapae, jo vie... On joj je ljubio oi
u tiini.
Imaju li i ene mukaraca noge poput tvojih? pitala je rastuena. Jesi li... iskusio
ekstazu uz stvorenje s nogama nalik tvojima?
Zato to nisam znao da ti postoji, ljubavi moja.
Neu da vie ikada gleda noge enama mukaraca. On joj je u tiini ljubio papke.
Smrailo se i morali su se rastati. Mislim, proapta Hipatija dotiui mu opet usta,
da nita neu ispriati svojim prijateljicama. Moda ne bi razumjele, one ne znaju da
postoji i ovakav nain da se uspne vie. Do sutra, ljubavi moja. uje li? Nazvala sam te
onako kako si me ti zvao. ekam te.

Tako je prolo nekoliko mjeseci, najslaih i najiih u mome ivotu. Odlazio sam k
njoj svakoga dana, a kada nisam mogao, snubok je bio vjerni Gavagai. Nadao sam se da
Huni nee nikada stii i da e to ekanje u Pndapetzimu potrajati sve do moje smrti, i jo
due. A osjeao sam se kao da sam porazio smrt.

Sve dok jednoga dana, kad je ve prolo mnogo mjeseci, nakon to mu se kao i uvijek
podala sa arom i tek to su se bili smirili, Hipatija ree Baudolinu: Neto mi se dogaa.
Znam to je, jer sam ula povjeravanja mojih prijateljica kada su se vratile nakon noi s
oploditeljima. Mislim da u trbuhu imam dijete.
U tom trenutku Baudolino je bio preplavljen neizrecivom radou i ljubio joj je taj
trbuh, blagoslovljen od Boga ili od Arhonata, nije mu uope bilo vano. Zatim se
zabrinuo: Hipatija nee moi sakriti svoje stanje od zajednice, to e uiniti?

~ 244 ~
 Knjigoteka

Priznat u istinu Majci, ree. Ona e shvatiti. Netko, neto, je htjelo da ono to druge
ine s oploditeljima ja uinim s tobom. Bilo je to ispravno, prema dobroj strani prirode.
Nee me moi ukoriti.
Ali, zajednica e se devet mjeseci brinuti za tebe, a kasnije, nikada neu moi vidjeti
stvorenje koje e se roditi!
Dolazit u ovamo jo dugo. Treba jo puno vremena prije nego to se trbuh napuhne i
svi to primijete. Neemo se viati samo posljednjih mjeseci, kada u sve rei Majci. A to
se stvorenja tie, bude li muko, dobit e ga, bude li ensko, ne tie te se. Tako hoe
priroda.
Tako hoe ona budala od tvog Demiurga i one polukoze s kojima ivi! zaurla
Baudolino izvan sebe. Stvorenje je i moje, ensko ili muko, to ve bude!
Baudolino, kako si lijep kada se razbjesni, iako se to nikada ne bi smjelo, ree ona,
ljubei mu nos.
Ali shvaa li da te, nakon to e roditi, vie nikada nee pustiti doi k meni, jednako
kao to tvoje prijateljice nisu nikada ponovno vidjele svoje oploditelje? Ne eli li tako, po
vama, priroda?
To je shvatila tek u tom trenutku i poela je plakati slabim jecajima kao kad je vodila
ljubav, glave prignute na grudima svoga ovjeka, dok mu je stiskala ruke, a on je na sebi
osjetio njene grudi koje su poskakivale. Baudolino je pomilova, ree joj na uho
najnjenije rijei i zatim dade jedini prijedlog koji mu se uinio razboritim: Hipatija e
pobjei s njim. Na njen preplaeni pogled, ree joj da ako to uini, nee izdati svoju
zajednicu. Njoj je jednostavno dodijeljena drugaija povlastica, pa je i njena obveza
postala drugaijom. On e je odvesti u jedno daleko kraljevstvo i ona e tamo stvoriti
novu koloniju hipatija, jednostavno e sjeme njihove iskonske majke uiniti
plodnijim, njenu e poruku odnijeti drugdje, a on e ivjeti uz nju i pronai neku novu
koloniju oploditelja ovjejeg oblija, kakav e vjerojatno biti i plod njihovih utroba.
Bjeei ne ini zlo, govorio joj je, dapae, iri dobro...
Onda u zatraiti doputenje od Majke.
ekaj, jo ne znam kojega je kova ta Majka. Pusti me da razmislim, otii emo zajedno
k njoj, znat uje uvjeriti, daj mi nekoliko dana da smislim pravi nain.
Ljubavi moja, ne elim vie ne vidjeti te, jecala je sada Hipatija. Uinit u ono to
hoe, proi u za enu ljudi, poi s tobom u taj novi grad o kojem si mi govorio, ponaat
u se kao krani, rei u da je Bog imao sina koji je umro na kriu; ako tebe vie ne bude
ovdje, ne elim vie biti hipatija!
Smiri, se, ljubavi. Vidjet e da u pronai rjeenje. Uinio sam da Karlo Veliki
postane svetim, ponovo sam pronaao Kraljeve, znat u si sauvati svoju mladenku!
Mladenku? to je to?
Kasnije u ti objasniti. Sada idi, jer je kasno. Vidimo se ponovno sutra.

~ 245 ~
 Knjigoteka

***

Nije vie bilo sutra, gospodine Niketas. Kad sam se vratio u Pndapetzim, svi su mi
dolazili u susret i ve su me satima traili. Vie nije bilo sumnje: bijeli Huni su stizali, na
krajnjem obzorju se mogao primijetiti oblak praine koji su podizali njihovi konji. Stii e
na rubove ravnice paprati s prvim svjetlima zore. Dakle, preostalo je malo sati za
pripremu obrane. Odmah sam otiao do akona da mu najavim kako preuzimam
zapovjednitvo nad njegovim podanicima. Prekasno. Ovi mjeseci grevita ekanja bitke,
napor koji je uloio kako bi mogao stajati na nogama i sudjelovati u pothvatu, moda i
nova limfa koju sam svojim priama unio u njegove vene, ubrzali su njegov kraj. Nisam
se bojao biti uz njega dok je isputao posljednji dah, ak sam mu stisnuo ruku dok me
pozdravljao i poelio mi pobjedu. Rekao mi je kako bih, budem li pobijedio, moda
mogao stii do kraljevstva njegova oca, i zaklinjao me da mu uinim posljednju uslugu.
im bude izdahnuo, njegova e dva velom zakrivena akolita pripremiti njegov le kao da
je Paterov, premazujui njegovo tijelo onim uljima koja e njegov lik otisnuti na platno
u koje e biti obavijen. Kad bih Pateru odnio taj njegov portret i onako blijed kakav e se
na njemu pojaviti, svome bi se ocu pokazao manje iscrpljenim nego to je bio. Izdahnuo
je malo kasnije, i dva su akolita uinila ono to je trebalo uiniti. Rekli su kako e platnu
trebati nekoliko sati da se natopi njegovim crtama lica i da e ga kasnije smotati i staviti
u kutiju. Bojaljivo su mi predloili da eunuhe obavijeste o akonovoj smrti. Odluio sam
da to ne dopustim. akon mi je dodijelio zapovjednitvo i jedino uz tu cijenu eunusi se
ne bi usudili otkazati mi poslunost. Bilo mi je potrebno da i oni na neki nain surauju u
ratu, pripremajui u gradu prihvat ranjenika. Da su odmah saznali za akonovu smrt, u
najmanju bi ruku uznemirili duh ratnika irei vijest o smrti i odvraajui im pozornost
pogrebnim obredima. U najgorem sluaju, nepouzdani kakvi su bili, moda bi odmah
preuzeli vrhovnu vlast i opet bi poremetili sve Poetine planove obrane. Idemo u rat,
rekao sam sebi. Iako sam uvijek bio ovjek mira, sada je bila rije o obrani stvorenja koje
se trebalo roditi.

~ 246 ~
 Knjigoteka

35.

Baudolino protiv bijelih Huna

Plan su prouavali mjesecima, do najmanjih pojedinosti. Ako se Poeta, obuavajui

svoje trupe, bio pokazao dobrim vojskovoom, Baudolino je otkrio nadarenosti stratega.
Odmah na rubovima grada, uzdizao se najvii od onih breuljaka slinih gomilama
tuenog vrhnja, koje su bili vidjeli na dolasku. Odozgo se gospodarilo cijelom ravnicom,
preko prostranstva paprati sve do planina na drugoj strani. Odande e Baudolino i
Poeta upravljati kretanjem svojih ratnika. Uz njih, odabrani odred skijapoda koje je
obuio Gavagai, omoguit e vrlo brzu vezu s razliitim odredima.
Ponciji e se raspriti po raznim tokama ravnice, spremni svojim vrlo osjetljivim
trbunim crvuljkom hvatati kretanja neprijatelja i davati dimne signale, kako je bilo
dogovoreno.
Ispred svih, gotovo na krajnjim granicama ravnice paprati, trebali su ekati skijapodi
pod zapovjednitvom Porcellija, spremni sa svojim puhaljkama i otrovnim strijelama na
iznenadno pojavljivanje pred osvajaima. Nakon to kolone neprijatelja budu zbunjene
tim prvim srazom, iza skijapoda bi se pojavili divovi, poticani Aleramom
Scaccabarozzijem zvanim Glupan, krenuvi u pokolj njihovih konja. Ali, preporuivao je
Poeta, sve dok ne dobiju nareenje za ulazak u akciju, moraju se kretati etveronoke.
Bude li jedan dio neprijatelja savladao prepreku divova, evo kako sa suprotnih strana
ravnice, u akciju moraju ui s jedne strane pigmejci voeni Boidijem, a s druge blemi
voeni Cutticom. Tjerani na suprotnu stranu oblakom strelica koje e ispaliti pigmejci,
Huni e se kretati prema blemima i prije nego to ih budu primijetili meu travom, ovi e
moi kliznuti pod njihove konje.
Meutim, nitko se ne smije previe izlagati opasnosti. Neprijatelju su morali zadati
velike gubitke, ali u najveoj mjeri ograniavajui svoje. U stvari, prava snaga strategije
bili su Nubijci, koji su morali spremni ekati u sredini ravnice. Huni e sigurno savladati
prve okraje, ali e pred Nubijce stii ve u manjem broju, prekriveni ranama, a njihovi
se konji nee moi kretati previe brzo kroz visoku travu. Tada e biti spremni ratoborni
gurovrati, sa svojim smrtonosnim toljagama i svojim legendarnim preziranjem
opasnosti.
Slaem se, ugrizi i bjei, rekao je Boidi, prava nesavladiva prepreka bit e odvani
gurovrati.
A vi, preporuivao je Poeta, kad Huni prou, morat ete odmah zbiti svoje i
rasporediti ih u polukrug du najmanje pola milje. Tako, budu li neprijatelji pribjegli
onom svom djetinjastom lukavstvu hinjenja bijega, kako bi kasnije okruili
svoje progonitelje, evo kako ete vi njih stisnuti svojim klijetima, dok vam budu trali
ravno u ruke. Nadasve tako, da nitko od njih ne ostane iv. Poraeni neprijatelj, ako
preivi, prije ili kasnije kuje osvetu. Pa ako kasnije neki preivjeli i uspije pobjei vama i
Nubijcima i uputi se prema gradu, evo spremnih panozija koji e mu skoiti na lea, a
takvu se iznenaenju neprijatelj ne bi mogao oduprijeti.
Budui da je strategija bila smiljena tako da ba nita nije bilo preputeno pukom
sluaju, evo kako se nou kohorte zbijaju u sreditu grada i pod svjetlou prvih zvijezda
napreduju prema ravnici, svaka predvoena vlastitim sveenicima i vlastitim jezikom

~ 247 ~
 Knjigoteka

pjevajui Oena, uz velianstveni zvuni uinak kakav se u Rimu nikada nije uo ni u

najsveanijim povorkama:

Mael nio, kui vai o les zeal, aepseno lezai tio mita. Veze lezai tio tsaeleda.

O fat obas, kel binol in ss, paisalidumz nemola. Kommd monargn ola.

Pat isel, ka bi ni sieloes. Nom al zi bi santed. Klol alzi komi.

O baderus noderus, ki du esso in seluma, fakdade sankadus hanominanda duus,

adfenade ha rennanda duus.

Amy Pornio dan chin Orhnio viey, gnayjorhe sai lory, eyfodere sai bagalin, johre dai
domion.

Hai coba ggia rild dad, ha babi io sgymta, ha salta io velca...

Blemi prooe u mimohodu kao posljednji, dok su se Baudolino i Poeta raspitivali o

njihovu zakanjenju. Kada su stigli, svatko je iznad ramena nosio, svezan ispod pazuha,
sustav cijevi na ijem je vrhu stajala glava ptice. Ardzrouni s ponosom ree kako je to
njegov posljednji izum. Huni e vidjeti glavu, u nju e gaati, a blemi e, zdravi i itavi, u
nekoliko sekundi jurnuti na njih. Baudolino ree da je zamisao dobra, ali neka se poure,
jer imaju malo sati za stii na svoj poloaj. Blemi se nisu doimali zbunjenima zato to su
stekli glavu, dapae, epirili su se kao da imaju kacigu s perjem.
Baudolino i Poeta su se, s Ardzrounijem, popeli na uzvisinu s koje su trebali upravljati
bitkom i ekali osvit. Na prvu su crtu poslali Gavagaija, spremnog da ih obavjetava o
onome to se dogaa. Odvani skijapod otra na svoje borbeno mjesto, uz povik ivjeli
najsvetiji Mudraci, ivio Pndapetzim!
Planine prema istoku ve su se osvjetljivale prvim sunevim zrakama, kada ih nit
dima, kojeg su raspirivali izviai ponciji, obavijesti da se Huni upravo pojavljuju na
obzoru.
I stvarno se pojavie, u dugakoj elnoj liniji, tako da je izdaleka izgledalo kao da
uope ne napreduju, nego se lelujaju i poskakuju, a svima se inilo da to traje jako dugo
vremena. Oni koji su promatrali izdaleka shvaali su da se pribliavaju, jer malo pomalo,
vie nisu opaali kopita njihovih konja, ve zakrivena papratima, sve do trenutka kad su
doli u blizinu skrivenih redova prvih skijapoda i oekivalo se da e, zakratko, vidjeti te
hrabre jednonoce kako izlaze na vidjelo. Ali vrijeme je prolazilo, Huni su prodirali u
veliku livadu i osjealo se da se tamo dolje dogaa neto udno.
Dok su Huni sad ve postali jasno vidljivima, a skijapodi jo nisu davali znakove
ivota, inilo se da primjeuju divove koji su ustajali prije no to je predvieno,
pojavljujui se onako golemi iz raslinja ali, umjesto da se suoe s neprijateljem, bacali su
se u travu, zaokupljeni borbom s onima koji su morali biti skijapodi. Baudolino i Poeta
nisu iz daleka mogli dobro shvatiti to se dogaa, ali zahvaljujui hrabrome Gavagaiju,
koji je munjevito povezao jedan kraj ravnice s drugim, bilo je mogue rekonstruirati sve
faze borbe, korak po korak. Zbog atavistikog nagona, kad se sunce die, skijapod je
sklon ispruiti se i podii svoje stopalo iznad glave. Tako su napravili i ratnici njihove
jurine trupe. Iako im dar shvaanja ba i nije jako brz, divovi su osjetili da je neto
krenulo u krivom smjeru i poeli su ih poticati, ali su ih prema svom heretikom obiaju
nazivali omoousiastima od govana i Arijevim izmetima.

~ 248 ~
 Knjigoteka

Skijapod dobar i vjeran, oajavao je Gavagai donijevi te vijesti, hrabar je, a ne

straljiv, ali ne moe podnijeti uvreda heretikog sirojeda, ti pokua shvatiti! Ukratko,
najprije je zapoela brza teoloka tunjava rijeima, zatim razmjena udaraca golim
rukama i divovi su prilino brzo stekli premo. Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan
pokuao je svoje jednooke odvratiti od tog bezumnog sukoba, ali ovi su izgubili zdrav
razum i udaljili ga takvim udarcima aka da je odletio deset metara dalje. Tako nisu
primijetili da su Huni ve na njima i uslijedio je pokolj. Padali su skijapodi i padali su
divovi, iako su se neki od ovih posljednjih pokuavali obraniti grabei skijapoda za
nogu i koristei ga, uzaludno, kao toljagu. Porcelli i Scaccabarozzi su se bacili u guvu, ne
bi li ohrabrili svaki svoju etu, ali su ih Huni okruili. Hrabro su se branili vitlajui svojim
maevima, ali uskoro su bili probodeni stotinama strelica.
Sada se vidjelo Hune kako kroz rtve svog pokolja, gnjeei travu, kre sebi put. Boidi
i Cuttica, na dvije strane ravnice, nisu uspijevali shvatiti to se dogaa i bilo je
neophodno poslati im Gavagaija, kako bi ranije zapoeli boni zahvat s blemima i
pigmejcima. Huni se naoe napadnuti sa suprotnih strana, ali im sinu zamisao vrijedna
divljenja: njihova je prethodnica napredovala preko eta palih skijapoda i divova,
odstupnica se povukla, i evo kako se, pigmejci sjedne, a blemi s druge strane, zatekoe u
tranju jedni drugima ususret. Pigmejci su, vidjevi one glave krilatih ivotinja kako
izviruju iz trave, a ne znajui za Ardzrounijevu dosjetku, poeli vikati: dralovi,
dralovi! i vjerujui da se moraju suoiti sa svojim tisuljetnim neprijateljem, zaboravili
su na Hune i strelicama obasuli etu blema. Blemi su se sada branili od pigmejaca, i
vjerujui u neku izdaju, urlali: Smrt heretiku! Pigmejci su povjerovali u izdaju blema i,
osjeajui se okrivljenima za herezu, a smatrajui se jedinim uvarima prave vjere, urlali
sa svoje strane: Ubij zanesenjaka! Huni su nahrupili u tu guvu i svoje neprijatelje
udarali nasmrt jednog po jednog, dok su se ovi meusobno tukli. Gavagai je sada
izvjeivao da je vidio Cutticu kako sam pokuava zadrati neprijatelje. Zatim je, svladan,
pao pregaen njihovim konjima.
Kad je Boidi vidio prijatelja koji je umirao, procijenio je da su dvije ete izgubljene,
skoio je na konja i pokuao odjuriti prema zapreci Nubijaca kako bi ih upozorio, ali su
paprati zadravale njegov trk, kao to su uostalom oteavale i napredovanje neprijatelja.
Boidi s naporom stie do Nubijaca, postavi se iza njih i potakne ih da se zbijeni pokrenu
prema Hunima. Ali, im su se, edni krvi, ovi zatekli ispred njih, prokleti gurovrati
slijedili su svoju prirodu, ili svoju prirodnu sklonost muenitvu. Pomislili su da je doao
uzvieni trenutak rtvovanja, pa ga je bolje ubrzati. Jedan za drugim padali su na koljena
zazivajui: Ubij me, ubij me! Huni to nisu mogli povjerovati, trgnuli su kratke i
naotrene sablje i poeli su odsijecati glave gurovrata, koji su se oko njih tiskali
pruajui vratove i zazivajui proienje.
Boidi se, podiui ake prema nebu, dade u bijeg, trei prema breuljku i tamo stie
upravo prije nego to se ravnica zapalila.
Naime, iz grada su Borone i Kyot, obavijeteni o opasnosti, pomislili upotrijebiti koze
koje je Ardzrouni bio pripremio za ono svoje ratno lukavstvo, beskorisno usred bijela
dana. Naredili su bezjezicima da stotine ivotinja s rogovima u plamenu potjeraju na
ravnicu. Ljeto je ve bilo poodmaklo, trava prilino suha i uas se zapalila. More trave
upravo se pretvaralo u more plamena. Moda su Borone i Kyot mislili da e se plamenovi
ograniiti na trasiranje zapreke, ili e neprijateljsku konjicu gurnuti natrag, ali nisu bili
procijenili smjer vjetra. Vatra je poprimala sve veu snagu, ali se irila prema gradu. To
je dakako posluilo Hunima, koji su morali samo priekati da trava izgori, da se pepeo
ohladi i imali bi slobodan put za konani galop. Ali time je na neki nain, barem na jedan
sat zadrano njihovo napredovanje. Huni su meutim znali da imaju vremena. Ograniili

~ 249 ~
 Knjigoteka

su se na to da se postave uz granice poara i podiui lukove prema nebu, izbacivali su

toliko strijela da su zamraile nebo i padale s druge strane zapreke, jo ne znajui ekaju
li ih drugi neprijatelji.
Jedna strijela zvidei padne iz visine i zabode se u vrat Ardzrounija, koji se uz
prekinuti jecaj odjednom srui na zemlju, gubei krv na usta. Pokuavajui ruke podii
do grla ne bi li izvukao strijelu, vidje da se one upravo prekrivaju bjeliastim pjegama.
Baudolino i Poeta su se nagnuli nad njim i proaptali da se isto dogaa s njegovim licem.
Vidi da je Solomon bio u pravu, govorio mu je Poeta, postoji lijek. Moda su strijele
Huna namoene u otrov koji je za tebe lijek i uklanja uinak onog crnog kamenja.
to mi je vano umirem li bijel ili crn, zahropta Ardzrouni i umre, jo nesigurne boje.
Ali sada su ve gusto padale ostale strijele i trebalo je napustiti breuljak. Pobjegoe
prema gradu, sa skamenjenim Poetom koji je govorio: Gotovo je, proigrao sam
kraljevstvo. Ne trebamo previe oekivati od otpora panozija. Moemo se samo nadati
vremenu koje e nam omoguiti vatra. Sakupimo nae stvari i bjeimo. Na zapad je put
jo slobodan.
Baudolino je u tome trenutku imao samo jednu misao. Huni e ui u Pndapetzim,
unititi ga, ali se njihov bezumni hod nee zaustaviti ovdje, probit e se do jezera, osvojit
e umu hipatija. Morao ih je preduhitriti. Ali nije mogao ostaviti svoje prijatelje, trebao
ih je ponovno nai, sakupiti njihove stvari, neto zaliha, pripremiti se na dugi bijeg.
Gavagai, Gavagai! povie i njegov mu se pouzdanik odmah ukae uz bok. Tri na
jezero, nai Hipatiju, ne znam kako e to uiniti, ali nai je, reci joj neka bude spremna,
dolazim je spasiti!
Ne znam kako uiniti, ali ja nae nju, ree skijapod i odjuri.
Baudolino i Poeta uoe u grad. Vijest o porazu ve je bila stigla i enske svih rasa, s
djecom na rukama, bez cilja su trale ulicama. Uasnuti panoziji, mislei da sad ve znaju
letjeti, bacali su se u prazno. Ali obuavali su ih da kliu na dolje, a ne da se vinu u nebo i
odmah bi se nali na zemlji. Oni koji su oajniki pokuavali mlatarati uima ne bi li se
kretali zrakom, iscrpljeni bi se ruili i razmrskali na stijenama. Pronaoe Colandrina,
oajnog zbog neuspjeha njegove obuke, Solomona, Boronea i Kyota, koji su upitali za
ostale. Mrtvi su, mir duama njihovim, ree ljutito Poeta. Brzo, u nastambe, viknu
Baudolino, a zatim na zapad!
Stigavi u svoje nastambe, sakupili su sve ono to su mogli. Silazei u velikoj urbi,
pred tornjem ugledae vrevu eunuha koji su svoja dobra tovarili na mazge. Blijed kao
krpa, Praxeas im odvano pristupi: akon je mrtav, a ti si to znao, ree Baudolinu.
Mrtav ili iv, ti bi svejedno pobjegao.
Mi idemo. Kad stignemo u klanac, obruit emo lavinu i put za Paterovo kraljevstvo
bit e zauvijek zatvoren. Hoete li poi s nama? Meutim, morat ete se drati naih
dogovora.
Baudolino ga ak i ne upita koji su to dogovori. A to je mene briga za tvog prokletog
Patera Ivana, zaurla, moram razmiljati o neem sasvim drugom! Hajdemo, prijatelji!
Ostali ostadoe zaprepateni. Potom su Borone i Kyot priznali kako je njihov pravi cilj
uvijek bio pronai Zosima i Kale, a Zosimo sigurno jo nije stigao u kraljevstvo i vie
nikada i nee stii; Colandrino i Boidi rekoe da su s Baudolinom stigli pa e s njim i otii;
Solomon je procijenio kako njegovih deset plemena moe biti ili s ove ili s one strane
onih planina, pa je stoga za njega svaki pravac dobar. Poeta nije govorio, inilo se da je
izgubio svu volju i netko je morao uzeti uzde njegova konja i odvui
Upravo kad su namjeravali pobjei, Baudolino je vidio da prema njemu dolazi jedan
od koprenom zastrtih akonovih akolita. Nosio je kutiju: To je tkanina s njegovim
likom, ree. Htio je da je ti ima. Dobro je iskoristi.

~ 250 ~
 Knjigoteka

I vi bjeite?
Zastrti ree: Ili ovdje ili tamo, postoji li uope tamo, za nas e biti svejedno. eka nas
sudbina naeg gospodara. Ostat emo ovdje i zaraziti Hune.

Na izlasku iz grada, Baudolino je ugledao neto uasno. U smjeru plaviastih

breuljaka zasjali su plamenovi. Jedan je dio Huna jo od jutra poeo zaobilaziti mjesto
bitke i nekako je ve stigao na jezero, utroivi nekoliko sati.
Brzo, vikao je Baudolino oajan, svi tamo, u galopu! Drugi nisu shvaali. Zato
tamo, ako su oni ve tamo? upitao je Boidi. Radije ovuda, moda je jedini preostali
prijelaz na jugu.
Radite to hoete, ja idem, zaurla Baudolino izvan sebe. Poludio je, slijedimo ga da
ne napravi sebi neko zlo, zaklinjao je Colandrino.
Ali Baudolino se ve jako udaljio od njih i zazivajui Hipatijino ime iao je prema
sigurnoj smrti.
Zaustavio se nakon pola sata bijesnog galopiranja, primjeujui brzi lik koji mu je
dolazio ususret. Bio je to Gavagai.
Ti bude miran, ree mu. Jaje vidio nju. Ona je sad spaena. Ova lijepa vijest morala
se vrlo brzo pretvoriti u izvor oaja, jer evo to je rekao Gavagai: hipatije su na vrijeme
obavijestili o dolasku Huna i to upravo satiri, koji su se bili spustili sa svojih breuljaka,
pokupili ih, i kada je Gavagai stigao, ba su ih bili odvodili sa sobom, tamo gore, preko
planina, gdje su se samo oni znali kretati i gdje Huni nikada ne bi uspjeli doi. Hipatija je
ostala ekati do kraja, uz prijateljice koje su je vukle za ruke, ne bi li dobila vijesti o
Baudolinu i nije htjela otii prije nego to sazna neto o njegovoj sudbini. Kad je ula
Gavagijevu poruku bila se smirila, smijui se kroz suze rekla mu je neka ga pozdravi,
drhtei zaduila ga je da mu kae neka pobjegne jer je njegov ivot u opasnosti, jecajui
ostavila mu je svoju posljednju poruku: voli ga i vie se nikada nee vidjeti.
Baudolino ga upita je li lud, nije mogao pustiti Hipatiju da ode u planine, htio ju je
povesti sa sobom. Ali Gavagai mu ree da je sad ve kasno, i prije nego to on tamo
stigne, gdje uostalom sad ve neogranieno trkaraju Huni, hipatije e ve biti tko zna
gdje. Zatim, svladavajui potovanje spram jednoga od Mudraca i poloivi mu ruku na
ruku, ponovi posljednju Hipatijinu poruku: ona bi ga ak i ekala, ali njena je prva
dunost zatititi njihovo stvorenje; Ona je rekla: ja zauvijek ima sa sobom stvorenje
koje me podsjea na Baudolina. Zatim, gledajui ga odozdo prema gore: Ti je napravio
stvorenje s tom enskom?
Ne tie te se, rekao mu je Baudolino nezahvalno. Gavagai je uutio.
Baudolino je jo oklijevao, kada su njegovi prijatelji stigli do njega. Shvati da njima ne
moe nita objasniti, nita to bi mogli razumjeti. Zatim pokua sebe samoga uvjeriti. Sve
je bilo tako razlono: uma je ve bila osvojena zemlja, hipatije su sretno dole do vrleti
gdje je bio njihov spas, Hipatija je ispravno rtvovala svoju ljubav prema Baudolinu za
ljubav onoga to e se roditi, a to joj je on bio dao. Sve je bilo tako bolno smisleno i nije
bilo drugog mogueg izbora.

Ipak sam bio opomenut, gospodine Niketas, kako je Demiurg napravio stvari samo
napola.

~ 251 ~
 Knjigoteka

36.

Baudolino i ptice roq

Jadni, nesretni Baudolino, ree Niketas, do te mjere ganut da je zaboravio kuati

svinjsku glavu, skuhanu sa soli, lukom i enjakom, koju je Teofil tijekom cijele zime
uvao u maloj bavi morske vode. Jo jednom, svaki put kad ti se dogaalo da
se oduevi za pravu stvar, sudbina te kanjavala.
Od te smo veeri jahali tri dana i tri noi, ne zaustavljajui se, nismo ni jeli ni pili.
Kasnije sam saznao kako su moji prijatelji izvodili zauujua lukavstva ne bi li izbjegli
Hune, koji su se mogli sresti posvuda u krugu od nekoliko milja. Pustio sam da me vode.
Slijedio sam ih i mislio na Hipatiju. Pravedno je, govorio sam sebi, da je otila tako. Bih li
je stvarno mogao povesti sa sobom? Bi li se navikla na nepoznati svijet, oteta nedunosti
ume, prisnoj blagosti svojih obreda i drutvu svojih sestara? Bi li se odrekla toga da
bude odabrana, pozvana izbaviti boanstvo? Pretvorio bih je u robinju, u nesretnicu. A
zatim, nisam je nikada upitao koliko ima godina, ali moda bi mi dvaput mogla biti
kerkom. Kada sam napustio Pndapetzim imao sam, vjerujem, pedeset i pet godina.
Izgledao sam joj mladim i snanim, jer sam bio prvi mukarac kojega je vidjela, ali sam se
uistinu pribliavao starosti. Mogao bih joj dati vrlo malo, oduzimajui joj sve. Pokuao
sam se uvjeriti kako su se stvari dogodile onako kako su se morale dogoditi. Morale su se
dogoditi tako da me zauvijek uine nesretnim. Kad bih to prihvatio, moda bih pronaao
svoj mir.
Nisi bio u iskuenju vratiti se natrag?
Svakog trenutka, nakon ta prva tri zaboravljena dana. Ali izgubili smo cestu. Put
kojim smo krenuli nije bio onaj kojim smo bili doli, bezbroj smo puta zaokretali i tri
puta preli istu planinu, ili su to moda bile tri razliite planine, ali vie nismo bili u
stanju razlikovati ih. Sunce nam nije bilo dovoljno da pronaemo smjer, a sa sobom
nismo imali ni Ardzrounija ni njegov zemljovid. Moda smo napravili krug oko te velike
planine, koja zauzima polovicu tabernakula i bili s druge strane zemlje. Zatim ostadosmo
bez konja. Jadne su ivotinje bile s nama od poetka putovanja i s nama su ostarile.
Nismo to ni primijetili, jer u Pndapetzimu nije bilo drugih konja s kojima bismo ih
usporedili. Unitila su ih ta posljednja tri dana divljeg bijega. Malo po malo uginue, a za
nas je to bila gotovo milost, jer su nas uvijek razborito ostavljali, jedan po jedan, na
mjestima gdje nije bilo hrane, i jeli smo njihovo meso, ono malo to je ostalo objeeno za
kosti. Produili smo pjeke izranjenih nogu, a jedini koji se nije alio bio je Gavagai,
kojemu konji nikada i nisu bili potrebni, a na potplatu svoga stopala imao je ulj
debeo dva prsta. Zaista smo jeli skakavce i to bez meda, za razliku od svetih otaca. Zatim
smo izgubili Colandrina.
Ba najmlaega...
Najneiskusnijega od nas. Meu stijenama je traio hranu, stavio je ruku u
nepouzdano drijelo i ugrizla ga je zmija. Imao je jedva daha da me pozdravi i proape
mi neka budem vjeran uspomeni na njegovu voljenu sestru i moju najvoljeniju enu,
tako da je barem ja oivljavam u svome sjeanju. Ja sam zaboravio Colandrinu, i jo sam
se jednom osjetio preljubnikom i izdajnikom, Colandrine i Colandrina.
A zatim?

~ 252 ~
 Knjigoteka

Zatim sve postaje mrak. Gospodine Niketas, otiao sam iz Pndapetzima kada je, po
mojim raunicama, bilo ljeto godine Gospodnje 1197. Stigao sam ovamo u
Konstantinopol prolog sijenja. Dakle, izmeu toga je bilo est i pol godina
praznine, praznine moga duha i moda praznine svijeta.
est godina lutanja po pustinjama?
Jedna godina, moda dvije, tko je vie vodio rauna o vremenu? Nakon Colandrinove
smrti, moda mjesecima kasnije, zatekli smo se u podnoju nekih planina, za koje nismo
znali kako se na njih popeti. Od dvanaestorice koliko nas je krenulo, ostalo nas je estero,
est mukaraca i jedan skijapod. Odrpane odjee, omravjeli, izgoreni od sunca,
preostalo nam je samo nae oruje i bisage. Rekli smo si kako smo moda stigli na kraj
naega putovanja i sueno nam je tamo umrijeti. Iznenada smo ugledali kako prema
nama dolazi odred ljudi na konjima. Bili su raskono odjeveni, imali su sjajno oruje,
ljudsko tijelo i psee glave.
Bili su to kinokefali. Dakle postoje.
Kao to je Bog istinit. Ispitivali su nas lajui, mi nismo razumjeli, onaj koji je izgledao
kao voa nasmijao se - moda je to bio smijeh, ili reanje, koji mu je otkrivao otre
onjake, svojima je dao zapovijed i ovi su nas vezali, jednog za drugim. Natjerali su nas
da prijeemo planinu stazom koju su oni poznavali; zatim, nakon nekoliko sati hoda,
spustili smo se u dolinu koja je sa svih strana okruivala drugu vrlo visoku planinu,
sa silnom stijenom iznad koje su oblijetale ptice grabljivice, koje su ak iz daleka
izgledale goleme. Prisjetio sam se davnog Abdulova opisa i prepoznao sam Aloadinovu
stijenu.

Tako je i bilo. Psoglavci su ih natjerali da se vrlo vijugavim stubama, iskopanima u

kamenu, uspnu sve do onog neosvojivog utoita i uveli ih u dvorac, velik gotovo kao
grad, gdje su se izmeu tornjeva i glavnih kula nazirali visei vrtovi i prolazi zatvoreni
vrstim eljeznim reetkama. Preuzeli su ih drugi psoglavci, oboruani bievima.
Prolazei nekim hodnikom, Baudolino s jednog prozora letimice vidje neku vrstu
dvorita, izmeu vrlo visokih zidina, u kojem su mnogi mladii amili okovani, i sjeti se
kako je Aloadin svoje plaene ubojice obuavao za zloin, zaluujui ih zelenim medom.
Kad su ih uveli u raskonu dvoranu, ugledae starca posjednutog na izvezene jastuke,
koji kao da je imao stotinu godina, bijele brade, crnih obrva i turobna pogleda. iv i
moan jo kada je bio uhvatio Abdula, gotovo pola stoljea ranije, Aloadin je jo bio tamo,
gospodarei svojim robovima.
Pogledao ih je s prezirom i oigledno je opazio kako ovi nesretnici nisu dobri da ih
unovai meu svoje mlade ubojice. Nije im se ak ni obratio. S dosadom je dao znak
jednome od svojih slugu, kao da kae: inite s njima to vam drago. Postao je radoznao
tek kad je iza njih ugledao skijapoda. Naredio mu je da se primakne, kretnjama ga je
pozvao da nogu podigne iznad glave i nasmijao se. estoricu mukaraca su odveli, a
Gavagai je ostao kod njega.
Tako je zapoelo vrlo dugo zatoenitvo Baudolina, Boronea, Kyota, Rabina Solomona,
Boidija i Poete, neprestano s lancima na nogama koji su zavravali kamenim kuglama,
zaposlenih sluinskim poslovima, ponekad pranjem podnih i zidnih ploica, ponekad
okretanjem rvnjeva prea, ponekad jo zaduenima da pticama roq nose etvrtine
ovnova.

Bile su to, objanjavao je Baudolino Niketasu, letee ivotinje velike kao deset
orlova stavljenih zajedno, kukasta i otra kljuna, kojim su u samo nekoliko trenutaka
mogle pojesti vola. Na njihovim su nogama bile pande koje su izgledale kao kljunovi

~ 253 ~
 Knjigoteka

borbenih brodova. Nemirno su se okretale po prostranom kavezu postavljenom na kuli,

spremne nasrnuti na bilo koga, osim na eunuha koji kao da je govorio njihovim jezikom i
koji ih je vjeto obuzdavao, kreui se meu njima kao da je meu piliima svoga
kokoinjca. Takoer je bio jedini koji ih je mogao otposlati kao Aloadinove glasnike:
jednoj od njih stavio bi na vrat i lea vrste remene koji su prolazili ispod krila i na
njih uvrstio koaricu ili drugi teret, zatim bi otvorio reetku, dao zapovijed i tako
opremljena ptica, i to samo ona, odletjela bi iz tornja i nestajala na nebu. Vidjeli smo je i
kada se vraala, eunuh im je nareivao da se vrate, i otkaio bi s njihova samara vreicu
ili metalni valjak koji je oigledno sadravao poruku za gospodara dvorca.

Drugom prilikom bi zatoenici dane i dane provodili u dokolici, jer nisu imali to
raditi; ponekad su bili zadueni za posluivanje eunuha koji je okovanim mladiima
davao zeleni med i zgraali se gledajui njihova lica, opustoena snom koji ih
je unitavao. Nae zatoenike nije unitavao san, nego blaga dosada, a vrijeme su varali
neprestano si prepriavajui prole dogaaje. Sjeali su se Pariza, Aleksandrije, vesele
trnice u Gelibolu i nepomuenog boravka kod gimnosofista. Razgovarali su o Paterovu
pismu, a Poeta, svakog dana sve mraniji, inilo se da ponavlja akonove rijei kao da ih
je bio uo: Sumnja koja me izjeda jest da kraljevstva nema. Tko nam je o njemu priao u
Pndapetzimu? Eunusi. Od koga su se vraali glasnici koje su oni slali Pateru? Jesu li se
stvarno vratili? akon nikada nije vidio svoga oca. Sve ono to smo saznali, saznali smo
od eunuha. Moda je sve to bila zavjera eunuha, koji su se rugali akonu, nama i
posljednjem Nubijcu ili skijapodu. Ponekad se pitam jesu li i bijeli Huni postojali...
Baudolino mu je rekao neka se sjeti njihovih prijatelja poginulih u borbi, ali Poeta je
odmahnuo glavom. Umjesto da samome sebi ponavlja da je poraen, radije je vjerovao
kako je bio rtvom arolije.
Zatim bi se vraali na dan Fridrikove smrti i svaki put bi izmiljali novo objanjenje,
kako bi si razjasnili tu neobjanjivu smrt. Bio je to Zosimo, bilo je jasno. Ne, Zosimo je
ukrao Kale, ali tek kasnije; netko je, nadajui se kako e se doepati Kalea, djelovao
prvi. Ardzrouni? A tko je to mogao znati? Jedan od njihovih poginulih drugova? Kakva
uasna pomisao. Jedan od njih preivjelih? U tolikoj nesrei, rekao je Baudolino,
moramo li trpjeti i ljutu bol uzajamne sumnje?

Sve dok smo putovali uzbueni otkrivanjem Paterova kraljevstva, nisu nas zahvaale
takve sumnje; svatko je drugome pomagao u duhu prijateljstva. Suanjstvo nas je inilo
reeima, jedan drugoga nismo mogli pogledati u lice i godinama smo se uzajamno
mrzili. Ja sam ivio povuen u sebe samoga. Mislio sam na Hipatiju, ali nisam joj se
uspijevao sjetiti lica, sjeao sam se samo sree koju mi je pruala; nou mi se dogaalo
da nemirne ruke pomiem po dlakama svoga pubisa i sanjam kako dotiem njeno runo
koje je mirisalo na mous. Mogao sam se uzbuditi, jer ako je duh i skretao sanjarei, nae
se tijelo postupno oporavljalo od uinaka naeg lutanja. Tamo gore nas nisu loe hranili,
dva puta dnevno imali smo hrane u izobilju. Moda nas je na taj nain Aloadin, koji nas
nije priputao tajnama svoga zelenog meda, zadravao mirnima. Naime, ponovno smo
stekli snagu, ali smo se debljali, unato tekim poslovima koje smo morali obavljati.
Promatrao sam svoj ispupeni trbuh i govorio sebi: lijep si Baudolino, jesu li svi
mukarci lijepi poput tebe? Zatim sam se smijao kao slabouman.
Jedini trenuci utjehe bili su oni kada ih je posjeivao Gavagai. Njihov je izvanredni
prijatelj postao Aloadinov komedija, zabavljao ga je svojim neoekivanim kretnjama,
inio mu je male usluge oblijeui dvoranama i hodnicima nosei njegove zapovijedi,
nauio je saracenski jezik, uivao je veliku slobodu. Svojim bi prijateljima donosio

~ 254 ~
 Knjigoteka

poneku poslasticu iz gospodarevih kuhinja, obavjetavao ih o dogaajima na stijeni, o

prikrivenim borbama meu eunusima kako bi si osigurali naklonost gospodara, o
ubojikim zadacima koji su bivali dodijeljeni mladim zasljepljenicima.
Jednoga je dana Baudolinu dao zelenoga meda, ali malo, rekao je, inae e se svesti
na one razbojnike ivotinje. Baudolino ga je uzeo i proivio ljubavnu no s Hipatijom.
Ali prema kraju sna djevojka je promijenila oblik, imala je lagane noge, bijele i njene
kao ene mukaraca, i glavu koze.
Gavagai ih je obavijestio da su njihovo oruje i bisage baeni u neku sobicu i on bi ih
znao pronai budu li pokuali bijeg. Gavagai, ti stvarno misli da bi se jednoga dana
moglo pobjei? upitao ga je Baudolino. Ja vjeruje da da. Ja vjeruje da ima mnogo dobrih
nain za bijeg. Ja samo mora pronai najbolji. Ali ti postaje debeo kao eunuh, a ako ti
debeo loe bjei. Ti mora raditi pokrete tijela, kao ja, ti stavi svoju nogu iznad glave i
postaje vrlo okretan.
Noga na glavi ne, ali Baudolino je shvatio kako bi mu nada u bijeg, makar i uzaludna,
pomogla podnijeti zatoenitvo, a da ne poludi, pa se dakle pripremao za taj dogaaj,
miui rukama, desetke i desetke puta previjajui se na nogama, sve dok iscrpljen ne bi
pao na svoj okrugli trbuh. Preporuio je to i prijateljima, a s Poetom je hinio borbene
pokrete; ponekad bi cijelo poslijepodne proveli pokuavajui se bacati na pod. S
lancem na nozi nije bilo lako, a izgubili su i nekadanju spretnost. Ne samo zbog
zatoenitva. Bila je to dob. Ali inilo im je dobro.
Jedini koji je sasvim zaboravio svoje tijelo, bio je Rabin Solomon. Jeo je vrlo malo, bio
je preslab za razne poslove pa su njegov dio obavljali prijatelji. Nije imao nikakav svitak
za itanje, nikakvo sredstvo za pisanje. Satima je ponavljao ime Gospodina, a svaki put je
to bio neki drugi zvuk. Izgubio je zube koji su mu bili preostali, sada je imao samo desni,
i desno i lijevo. Jeo je teko vaui, a govorio utei. Uvjerio je samoga sebe kako deset
nestalih plemena nije moglo ostati u kraljevstvu ija je polovica pripadala
nestorijancima koje su jo i mogli podnijeti, a ta dobra ena Marija ak ni idovima nije
mogla roditi nikakva boga, ve i zbog druge polovice kraljevstva koja je pripadala
idolopoklonicima, koji su po volji poveavali ili smanjivali broj boanstava. Ne, govorio je
ojaen, moda je deset plemena prolo preko kraljevstva, ali je zatim ponovno
poelo lutati; mi idovi stalno traimo obeanu zemlju, samo da je negdje drugdje, i tko
zna gdje su sada, moda samo nekoliko koraka od ovog mjesta gdje zavravam svoje
dane, ali sam izgubio svaku nadu da u ih sresti. Podnesimo iskuenja koje nam Sveti,
neka bude blagoslovljen uvijek, alje. Job je vidio i gorih.

Poludio je, bilo je oigledno. Poludjelima su mi izgledali Kyot i Borone, neprestano

sanjarei o onom Kaleu kojeg e pronai, tovie, sada su mislili kako e ga pronai ba
oni, i to su o njemu vie razgovarali, njegove ve ionako udesne vrline postajale su jo
udesnijima i jo su vie sanjali da ga posjeduju. Poeta je ponavljao: dajte mi da se
doepam Zosima i postat u gospodar em svijeta. Zaboravite Zosima, govorio sam ja: nije
stigao ak ni u Pndapetzim, moda se putem izgubio, njegov se kostur pretvara u prah u
nekom pranom mjestu, njegov su Kale uzeli vjerolomni nomadi koji ga moda
koriste kako bi piali u njega. uti, uti, rekao mi je Borone, problijedivi.
Kako ste se uspjeli osloboditi toga pakla? upita Niketas.
Jednog nam je dana Gavagai doao rei da je pronaao put bijega. Jadni Gavagai, i on je
u meuvremenu bio ostario, nikada nisam saznao koliko ivi jedan skijapod, ali vie nije
stizao prije sebe samoga, kao munja. Stizao je kao grmljavina, malo kasnije, a na kraju
trke teko je disao.

~ 255 ~
 Knjigoteka

***

Plan je bio ovakav: naoruani, trebali smo iznenaditi eunuha na strai kod ptica roq,
prisiliti ga da ih opremi kao obino, ali tako da remenje koje je osiguravalo njihovu
prtljagu bude privezano za pojaseve bjegunaca. Zatim je pticama morao dati zapovijed
da lete sve do Konstantinopola. Gavagai je razgovarao s eunuhom i saznao da esto alje
ptice roq u taj grad jednom njihovom posredniku, koji ivi na breuljku blizu Pere. I
Baudolino i Gavagai su razumijevali saracenski jezik i mogli su nadzirati da eunuh daje
ispravnu zapovijed. Kad stignu na cilj, ptice e se same spustiti. Kako ja nije pomislio
ovo ranije? pitao se Gavagai, lupajui se smijeno akama po glavi.
Da, rekao je Baudolino, ali kako moemo letjeti s lancem na nozi?
Ja nae turpiju, rekao je Gavagai.
Gavagai je nou pronaao njihovo oruje i bisage i donio ih u njihovu spavaonicu.
Maevi i bodei bili su hravi, pa su noi prolazile u njihovu ienju i bruenju
struganjem o zidno kamenje. Dobili su turpiju. Nije ba osobito vrijedila i izgubili
su tjedne zarezujui obru koji im je stiskao glenjeve. Uspjeli su u tome, ispod
rascijepljenog obrua provukli su ue povezano s lancem, pa je izgledalo da se dvorcem
kreu sputani kao i obino. Ako bi se dobro pzrcalo, primjeivala se varka, ali bili su
tamo toliko godina da na njih nitko nije obraao pozornost, a psoglavci su ih ve smatrali
domaim ivotinjama.
Jedne su veeri saznali da e narednog dan iz kuhinja morati uzeti neke vree
pokvarena mesa i odnijeti ih pticama. Gavagai ih je upozorio da je to prilika koju su
ekali.
Ujutro su otili uzeti vree, izgledajui kao oni koji neto rade preko volje, proli su
kroz svoju spavaonicu i ugurali oruje meu meso. Stigli su do kaveza gdje je ve bio
Gavagai i upravo zabavljao eunuha straara prevrui se u zraku. Ostalo je bilo lako,
otvorili su vree, izvadili svoje bodee, est su ih stavili na uvarev vrat (Solomon ih je
gledao kao da ga se ono to se upravo dogaa uope ne tie) i Baudolino je eunuhu
objasnio to mora uiniti. Izgledalo je kao da nema dovoljno opreme, ali kad je Poeta
spomenuo rezanje uiju, eunuh, koji je ve pretrpio dovoljno rezanja, proglasi se
spremnim na suradnju. Sedam je ptica pripremljeno za noenje teine sedmorice
mukaraca, ili est mukaraca i jednog skijapoda. Ja hou najsnaniju, ree Poeta, jer
ti, obratio se eunuhu, naalost ne moe ostati ovdje, jer bi dao uzbunu, ili bi svojim
ivotinjama vikao da se vrate natrag. Za moj e pas biti uvrena druga oma, a na toj
e visjeti ti. Dakle, moja ptica mora podnijeti teinu dviju osoba.
Baudolino je preveo, eunuh izjavi kako je sretan da svoje zarobljivae prati na kraj
svijeta, ali upita to e kasnije biti s njim. Razuvjerili su ga: kad stignu u Konstantinopol
moi e poi svojim putem. I pourimo se, oglasio se Poeta, jer je smrad ovog kaveza
nepodnoljiv.
Meutim, trebao nam je oko jedan sat za rasporeivanje svega, prema pravilima
umijea. Svatko se dobro objesi na vlastitu grabeljivicu, a Poeta na svoj remen uvrsti
pojas koji e poduprijeti eunuha. Jedini jo nepovezan bio je Gavagai, koji je iz kuta
jednog hodnika kriomice gledao ne dolazi li tko pomutiti im planove.
Netko jest doao. Straari su se zaudili zato se zatvorenici, poslani da nahrane
ivotinje, nakon toliko vremena jo nisu vratili. S kraja hodnika stie skupina psoglavaca,
zabrinuto lajui. Dolazi psee glave! viknu Gavagai. Vi krene odmah!
Mi krene odmah rog, viknu Baudolino. Doi, da ti na vrijeme stavimo tvoju
opremu!

~ 256 ~
 Knjigoteka

To nije bila istina i Gavagai je to shvatio. Ako on pobjegne, psoglavci e stii u kavez
prije nego to eunuh bude mogao otvoriti reetku i pustiti ptice da uzlete. Doviknuo je
ostalima neka otvore kavez i krenu. U vree mesa je bio ugurao ak i svoju puhaljku.
Uzeo ju je, s tri strelice koje su mu preostale. Skijapod umre, ali ostaje vjeran najsvetijim
Mudracima, ree. Isprui se na zemlju, podie nogu na glavu, s glavom prema
dolje prinese puhaljku ustima, puhne i prvi psoglavi padne mrtav. Dok su se ovi povlaili,
Gavagai je jo imao vremena ispruiti drugu dvojicu, a zatim ostade bez strijela. Kako bi
zadrao napadae, drao je puhaljku kao da upravo namjerava opet u nju zapuhati, ali
varka je bila kratka vijeka. Ona udovita su bila na njemu i probadala ga svojim
maevima.
Dotle je Poeta svojim bodeom malo uao ispod brade eunuha koji je, gubei prvu krv,
shvatio to se od njega trai i uspio je, iako zapleten svojim vezovima, otvoriti reetku.
Kad je vidio da je Gavagai pobijeen, Poetaviknu: Gotovo je, idemo, idemo! Eunuh dade
zapovijed roqima, koji sunue van i poletjee. Psoglavci su upravo u tom trenutku ulazili
u kavez, ali su njihovu estinu zauzdale preostale ptice razjarene tim komeanjem, pa su
ih dohvatile kljunovima.
Sva estorica zatekoe se usred neba. Je li dao pravu zapovijed za Konstantinopol?
upita glasno Poeta Baudolina, a Baudolino dade znak da jest. Onda nam vie ne treba,
ree Poeta. Samo jednim potezom bodea preree remen koji ga je povezivao s eunuhom
i ovaj se strmoglavi u prazninu. Bolje emo letjeti, ree Poeta. Gavagai je osveen.

Letjeli smo, gospodine Niketas, visoko iznad opustoenih ravnica, obiljeenih samo
ranama rijeka tko zna od kada suhih, obraenih polja, jezera, uma, drei se za noge
ptica, jer smo se bojali da nas samar nee izdrati. Ne znam izraunati koliko smo dugo
letjeli i dlanovi su nam ve bili izranjavani. Vidjeli smo kako ispod nas promiu pjeane
irine, vrlo plodna zemlja, planinske livade i vrleti. Letjeli smo pod suncem, ali u sjeni tih
dugih krila koja su mlatila zrakom iznad naih glava. Ne znam koliko smo letjeli, ak i
nou, ali na visini koja je sigurno uskraena anelima. U jednom smo trenutku pod
sobom ugledali, na nekoj pustoj ravnici, deset povorki - tako nam se uinilo - ljudi (ili su
bili mravi?) koje su gotovo uporedo napredovale tko zna prema kamo. Rabin Solomon je
poeo vikati kako je to deset izgubljenih plemena i da hoe stii do njih. Vukui
svoju pticu za noge, pokuavao ju je natjerati da se spusti, upravljati njenim letom kao
to se radi s uadi jedra ili prekom kormila, ali se ova pomamila, oslobodila se njegova
stiska i pandama mu pokuavala epati glavu. Solomone, ne izigravaj budalu, vikao mu
je Boidi, ovi nisu tvoji, to su nekakvi nomadi koji idu i ne znajui kamo! Uludo potroen
dah. Obuzet nekom mistinom ludou, Solomon se toliko uzvrpoljio da se razvezao
sa svog samara i strmoglavio se, zapravo ne, letio je rairenih ruku prohujavi nebom
kao aneo Previnjeg, koji uvijek neka bude
Sveti blagoslovljen, ali aneo privuen obeanom zemljom. Vidjeli smo kako se
smanjuje, sve dok se njegov lik nije pomijeao s onim mravima tamo dolje.

Nakon jo nekog vremena, ptice roq, vrlo vjerne primljenoj zapovijedi, stigoe na
domak Konstantinopola i njegovih kupola koje su blistale na suncu. Spustie se tamo
gdje su se morale spustiti i nai se oslobodie veza. Neko eljade, moda Aloadinov
dounik, doe im u susret, zaprepaten tim sputanjem premnogih glasnika. Poeta mu se
nasmijei, uze ma i plotimice ga udari po glavi. Blagoslivljan te u ime Aloadina, ree
serafinski, dok je ovaj padao kao vrea. I i! obrati se zatim pticama. Ove kao da su
razumjele ton glasa, poletjee i nestadoe na obzoru.
Kod kue smo, ree sretan Boidi, iako je bio na tisuu milja od svoje kue.

~ 257 ~
 Knjigoteka

Nadajmo se da su nai prijatelji enovljani jo uvijek tu negdje, ree Baudolino.

Potraimo ih.
'Vidjet ete kako e se nae Krstiteljeve glave pokazati dobrima, ree Poeta, koji je
najednom izgledao pomlaen. Vratili smo se meu krane. Izgubili smo Pndapetzim,
ali moemo osvojiti Konstantinopol.

Nije znao, komentirao je Niketas tuna osmijeha, da to ve ine drugi krani.

~ 258 ~
 Knjigoteka

37.

Baudolino obogauje blaga Bizanta

im smo pokuali prijei Zlatni rog i ui u grad, odmah smo shvatili da smo se zatekli
u najudnijoj situaciji koju smo ikada vidjeli. To nije bio opsjedani grad, jer iako su
njihovi brodovi bili na sidritu, neprijatelji su bili ukonaeni u Peri i mnogi su se od njih
motali po gradu. Nije bio ni osvojeni grad, jer su se uz osvajae s kriem na grudima
motali i carski vojnici. Napokon, oni koji se potpisuju kriem bili su u Konstantinopolu,
ali Konstantinopol nije bio njihov. I kad smo stigli do naih prijatelja enovljana, koji su
bili oni isti kod kojih si i ti stanovao, ni oni nisu znali dobro objasniti to se dogodilo, ni
to se upravo sprema dogoditi.
I nama je to bilo teko shvatiti, ree Niketas, uz uzdah mirenja s neizbjenim. Pa
ipak, jednog u dana morati napisati povijest ovoga razdoblja. Nakon loeg ishoda
ekspedicije za ponovno osvajanje Jeruzalema, koje su pokuali tvoj Fridrik i kraljevi
Francuske i Engleske, vie od deset godina kasnije Latini su to ponovno htjeli pokuati,
pod vodstvom velikih prineva poput Baldvina iz Flandrija i Bonifacija iz Monferrata. Ali
trebala im je flota i dali su Venecijancima da im je sagrade. uo sam te kako s porugom
pria o gramzivosti enovljana, ali prema Venecijanacima oni iz enove su utjelovljena
velikodunost. Latini su dobili svoje brodove, ali nisu imali novca da ih plate
i venecijanski dud Dandolo (sudbina je htjela da i on bude slijep, ali meu mnogim
slijepcima iz ove pripovijesti, bio je jedini koji je vidio daleko) je zatraio da mu, kao
podmirenje njihova duga, prije odlaska u Svetu Zemlju pomognu pokoriti
Zadar. Hodoasnici su prihvatili i to je bio prvi zloin, jer ne uzima se kri kako bi se
zatim ilo osvajati grad za Venecijance. U isto doba, Aleksije, brat onoga Izaka Angela
koji je bio svrgnuo Andronika kako bi mu oduzeo mo, dao ga je oslijepiti, prognavi ga
na obalu mora i proglasio se basileusom.
enovljani su mi to odmah ispriali. Bila je to zbrkana pria, jer je Izakov brat postao
Aleksije III., ali postojao je i Izakov sin Aleksije, koji je uspio pobjei, otiao je u Zadar sad
ve u venecijanskoj ruci i od latinskih hodoasnika zatraio da mu pomognu vratiti se na
prijestolje svoga oca, u zamjenu im obeavajui pomo pri osvajanju Svete Zemlje.
Lako je obeati ono to jo nema. S druge strane, Aleksije III. je morao shvatiti da
mu je carstvo bilo u opasnosti. Ali, iako je jo imao oi, bio je zaslijepljen lijenou i
pokvarenou koja ga je okruivala. Zamisli samo, u jednom je trenutku htio dati
sagraditi druge ratne brodove, ali uvari carskih uma nisu dopustili sjeu stabala. S
druge strane, general vojske Mihajlo Striphin ve je bio prodao jedra i pripone, kormila i
ostale dijelove postojeih brodova, ne bi li popunio svoje trezore. U isto vrijeme, u Zadru
je ono puanstvo proglasilo mladog Aleksija carem i u lipnju protekle godine Latini su
doli ovamo, pred grad. Stotinu i deset galija i sedamdeset brodova sa titovima
na bokovima, s barjacima u vjetar i stjegovima na kulama, koji su prevozili tisuu
orunika i trideset tisua vojnika, prole su u mimohodu Rukavcem svetoga Jurja, uz
zvuke trublji i tutnjavu bubnjeva, a nai su na zidinama promatrali predstavu. Samo
su poneki bacali kamenje, ali vie da stvore buku nego da im nakode. Tek kad su Latini
pristali tono nasuprot Peri, onaj bezumnik od Aleksija III. izvede carsku vojsku. No, i to
je bio samo mimohod, a u Konstantinopolu se ivjelo kao u polusnu. Moda zna da je na

~ 259 ~
 Knjigoteka

Rogu ulaz bio zatien velikim lancem koji je spajao jednu obalu s drugom, ali nai su ga
loe obranili: Latini su prekinuli lanac, uli u luku i iskrcali vojsku upravo ispred carske
palae kod Blacherni. Voena carem, naa je vojska izala izvan zidina, dame su s
bedema promatrale predstavu i govorile kako nai izgledaju kao aneli, sa svojom
lijepom ratnom opremom koja je blistala na suncu. Shvatili su da neto nije u redu tek
kad je car, umjesto da zametne bitku, ponovno uao u grad. A razumijeli su to jo bolje
nekoliko dana kasnije, kada su Venecijanci s mora napali zidine, neki se Latini uspjeli
na njih popeti i zapaliti najblie kue. Nakon tog prvog poara, moji su sugraani poeli
shvaati. I to je tada uinio Aleksije III.? Nou je deset tisua zlatnih kovanica ukrcao na
brod i napustio grad.
I Izak se vratio na prijestolje?
Da, ali sad je ve bio star i uz to slijep, a Latini su ga podsjetili da carstvo mora
podijeliti sa sinom, koji je postao Aleksije IV S tim su mladiem Latini sklopili pogodbe za
koje mi jo nismo znali: bizantsko se carstvo vraalo katolikom i rimskom posluhu,
basileus je hodoasnicima trebao dati dvije stotine tisua srebrnih maraka, ivenih
namirnica za godinu dana, deset tisua konja za pohod na Jeruzalem i posadu od pet
stotina konjanika u Svetoj Zemlji. Izak se sjetio da u carskoj blagajni nema dovoljno
novaca, a nije mogao ii govoriti sveenstvu i narodu da se iznenada pokoravaju papi u
Rimu... Tako je zapoela lakrdija koja je potrajala mjesecima. S jedne su strane Izak i
njegov sin, ne bi li sakupili dovoljno novca, pljakali crkve, sjekirama komadali Kristove
slike i nakon to bi ih liili ukrasa bacali ih u vatru, talili su sve zlatno i srebrno to
su nali. S druge su strane Latini, zatieni u Peri, prokrstarili i ovom stranom Roga,
sjedali s Izakom za stol, posvuda izigravali gospodare i inili sve ne bi li odgodili odlazak.
Govorili su kako ekaju da budu do kraja isplaeni, a najvie od svih pritiskao je dud
Dandolo sa svojim Venecijancima; ali uistinu vjerujem da su ovdje bili pronali Raj i
blaeno ivjeli na na troak. Nezadovoljni time to ucjenjuju krane, a moda kako bi
opravdali injenicu da odugovlae odmjeravanje sa Saracenima u Jeruzalemu, neki od
njih su otili opljakati kue Saracena iz Konstantinopola koji su ovdje mirno ivjeli, i u
tom su okraju podmetnuli drugi poar, u kojemu sam izgubio i najljepu od
svojih kua.
A dvojica basileusa nisu prigovarala svojim saveznicima?
Sad su ve bili dvojicom talaca u rukama Latina, koji su od Aleksija IV. napravili svoju
igraku: jednom kad je bio u njihovu logoru, zabavljajui se poput bilo kojeg ratnika,
skinuli su mu s glave pozlaeni eir i stavili ga sebi na glavu. Nikada jedan bizantski
basileus nije bio toliko ponien! A to se tie Izaka, budalio je meu redovnicima
izjelicama, bulaznio kako e postati carem svijeta i ponovno stei vid... Sve dok se narod
nije pobunio i za basileusa izabrao Nicolu Cannaba. Dobro eljade, ali je Aleksije Ducas
Murtzuflo ve postao monikom, podupirem zapovjednicima vojske. Tako da mu je bilo
lako doepati se moi. Izak je umro od velike tuge, Murtzuflo je dao odrubiti glavu
Cannabu i zadaviti Aleksija IV. i postao je Aleksije V.
Eto, mi smo doli tih dana, kada vie nitko nije znao tko zapovijeda, je li to Izak,
Aleksije, Cannabo, Murtzuflo ili hodoasnici, a ako je netko govorio o Aleksiju mi nismo
shvaali misli li na treeg, etvrtog ili petog. Pronali smo enovljane koji su jo
stanovali tamo gdje si ih i ti pronaao, dok su kue Venecijanaca i Pizanaca bile spaljene
u drugom poaru, pa su se oni povukli u Peru. U ovom nesretnom gradu, Poeta je odluio
da moramo ponovno izgraditi svoju sreu.

Kada vlada bezvlae, govorio je Poeta, svatko moe postati kraljem. A u

meuvremenu, trebalo je pronai novaca. Naih je petoro preivjelih bilo odrpano,

~ 260 ~
 Knjigoteka

prljavo, bez ikakvih sredstava. enovljani su ih primili srdano, ali su govorili kako je
gost kao i riba i nakon tri dana smrdi. Poeta se paljivo oprao, odrezao kosu i bradu,
posudio od naih domaina pristojnu odjeu i jednog lijepog jutra krenuo sakupljati
vijesti po gradu.
Vratio se naveer i rekao: Od danas je Murtzuflo basileus, uklonio je sve druge. Ne bi
li se svojim podanicima prikazao dobrim, ini se da eli izazvati Latine, a ovi ga smatraju
nasilnim prisvajaem, jer oni su svoje pogodbe dogovorili s jadnim Aleksijem IV., mir
dui njegovoj, tako mladoj, ali vidi se da mu je ba bilo loe sueno. Latini ekaju da
Murtzuflo napravi pogreni korak; za sada se i dalje opijaju po krmama, ali dobro
znaju kako e ga prije ili kasnije izudarati nogama i opljakati grad. Ve znaju koje se
zlato nalazi u kojim crkvama, znaju i da je grad pun skrivenih relikvija, ali vrlo dobro
znaju da s relikvijama nema ale, a njihovi e ih voe htjeti uzeti kako bi ih odnijeli u
svoje gradove. Ali budui da ti grekuli nisu nita bolji od njih, hodoasnici se udvaraju i
ovima i onima, ne bi li si sada, i za malo novaca, osigurali najvanije relikvije. Obiaj je
ovakav: tko se hoe obogatiti u ovome gradu, relikvije prodaje, tko se hoe obogatiti kad
doe kui, kupuje ih.
Dakle, stigao je trenutak da izvuemo nae Krstiteljeve glave! ree Boidi pun nade.
Ti, Boidi, govori samo zato to ima usta, ree Poeta. Prije svega, u jednom gradu
moe prodati samo jednu od tih glava, jer e se nakon toga proiriti glas. Kao drugo, uo
sam priati kako ovdje u Konstantinopolu ve postoji jedna Krstiteljeva glava, moda ak
i dvije. Pretpostavi da su ih ve obje prodali, a mi stiemo s treom; prerezat e nam
grkljan. Dakle, nita od Krstiteljevih glava. Ali traei relikvije gubi se vrijeme.
Nije problem pronai ih, nego napraviti ih, jednake onima koje ve postoje, ali im jo
nitko nije uao u trag. Hodajui naokolo uo sam govoriti o Kristovu grimiznom platu, o
tapu, o stupu za bievanje, o spuvi natopljenoj ui i octom koju su bili donijeli Naemu
umiruem Gospodinu, sauno to je sada suha; o trnovoj kruni, o kutiji u kojoj je sauvan
komad kruha posveen na Posljednjoj Veeri, o dlakama iz brade s Raspela, o
rasparanoj Isusovoj halji koju su vojnici proigrali na kockama, o Gospinoj halji...
Treba vidjeti to je najlake nanovo napraviti, ree Baudolino, zamiljen.
Upravo tako, ree Poeta. Palicu moe nai bilo gdje, o stupu je bolje ni ne misliti,
jer ga ne moe prodati ispod stola.
Ali zato se izlagati opasnosti s kopijama, jer poslije netko nae pravu relikviju, pa
oni kojima smo prodali lanu hoe natrag svoje novce? ree razborito Borone.
Zamislite koliko bi relikvija moglo postojati. Pomislite, primjerice, na dvanaest koara
za umnoavanje kruha i riba; koare se nalaze posvuda, dovoljno ih je malo zaprljati, pa
da izgledaju stare. Pomislite na sjekiru kojom je Noa sagradio arku, sigurno su nai
enovljani barem jednu odbacili jer je tupa.
Zamisao nije loa, ree Boidi, ide po grobljima i nalazi eljust svetog Pavla, ne
glavu ve lijevu ruku svetog Ivana Krstitelja, pa hodajui dalje, ostatke svete Agate,
svetog Lazara, one proroka Daniela, Samuela i Izaije, lubanju svete Jelene, komad glave
svetog Filipa apostola.
Ako je do toga, ree Pevere, oduevljen lijepim izgledima, dovoljno je pretraiti
tamo ispod, pa u kao od ale nai komadi Betlehemskih jasli, mali mali, za kojega se ne
zna odakle dolazi.
Napravit emo nikad viene relikvije, ree Poeta, ali emo ponovno napraviti i one
kojih ve ima, jer se o njima posvuda pria i iz dana u dan im cijena raste.

Kua enovljana se na tjedan dana pretvori u ivahnu radionicu. Boidi je, spotaknuvi
se, meu piljevinom naao avao sa Svetog Kria; nakon noi otrih bolova, Boiamondo

~ 261 ~
 Knjigoteka

je svezao uzicu za pokvareni sjekuti, izvadio ga kao od ale, i evo zuba svete Ane; Grillo
je na suncu suio kruh i mrvice stavljao u neke kutijice iz starog drva, koje je Taraburlo
upravo bio napravio. Pevere ih je uvjerio da odustanu od koarica za kruh i ribe jer ih je,
kako je rekao, nakon jednog takvog uda mnotvo vjerojatno rastrgalo, pa ih ni
Konstanta ne bi bio mogao skupiti zajedno. Prodati samo jednu od njih ba i ne bi
ostavilo dobar dojam, a u svakom sluaju, bilo bi teko da iz ruke u ruku prijee potajice,
jer je Isus nahranio vrlo mnogo ljudi i nije mogla biti rije o koarici koju sakrije ispod
plata. Pustimo sad koare, rekao je Poeta, ali pronai mi Noinu sjekiru. Kako da ne,
odgovorio je Pevere i evo jedne s otricom koja je ve izgledala kao pila, i sasvim
spaljene drke.

Nakon toga, nai se prijatelji dotjerae kao armenski trgovci (enovljani su tada bili
spremni financirati pothvat) i utljivo poee obilaziti krme i kranske tabore,
govorei sve neto napola, aludirajui na tekoe posla, podiui cijenu jer ivot izlau
opasnosti i sline stvari.
Boidi se jedne veeri vratio kazujui kako je pronaao nekog monferatskog viteza koji
bi uzeo Noinu sjekiru, ali se htio uvjeriti je li uistinu prava. E da, rekao je Baudolino,
poimo do Noe i od njega zatraimo prisegu s peatom.
A je li Noa uope znao pisati? pitao je Borone.
Noa je znao samo lokati dobro vino, govorio je Boidi, mora da je ve bio pijan kao
ep kada je ukrcao ivotinje na arku, pretjerao je s komarcima, ali je zaboravio
jednoroge, eto zato ih se vie ne via.
Via ih se, jo ih se via... promrmljao je Baudolino, koji je iznenada izgubio svoje
dobro raspoloenje.
Pevere ree kako je na svojim putovanjima nauio malo idovskog pisma i mogao je
na drku sjekire noem urezati jednu ili dvije od njihovih ara. Noa je bio idov, ili nije?
idov, idov, potvrdili su prijatelji; jadni Solomon, dobro je to ga vie nema, inae zna
kakva bi to patnja bila. I tako je Boidi kasnije uspio prodati sjekiru.
Nekih je dana bilo teko pronai kupce, jer je u gradu bila strka i hodoasnike bi
iznenada pozivali u logor, u stanje pripravnosti. Na primjer, irio se glas kako je
Murtzuflo napao Fileju, tamo dolje na obali, hodoasnici su se umijeali u
zbijenim redovima, dolo je do bitke, ili moda okraja, ali Martzuflo je pretrpio lijep
neuspjeh i osvojili su njegov stijeg s Djevicom, koji je njegova vojska nosila kao grb.
Murtzuflo se vratio u Konstantinopol, ali je svojima rekao neka nikome ne priznaju
tu sramotu. Latini su nekako saznali za to njegovo namjerno preuivanje i evo kako su
jednog jutra, ba ispred zidina, proli jednom svojom galijom, s dobro vidljivim stijegom,
pokazujui romarima nepristojne kretnje, poput pokazivanja fige ili lupanja lijevim
dlanom po desnoj ruci. Murtzuflo se bio obrukao, a romari su po ulicama pjevali
pjesmice o njemu.
Ukratko, izmeu vremena koje je trebalo da se napravi dobra relikvija i onoga koje je
posluilo da se nae prava budala, nai su prijatelji napredovali, od sijenja do oujka, od
brade svetog Eobana danas do tibije svete Kunigunde sutra, sakupili su lijep iznos,
nadoknadivi enovljanima trokove i ekonomski se oporavivi kako treba.
To ti objanjava, gospodine Niketas, zato su proteklih dana u tvome gradu na vidjelo
izale tolike dvostruke relikvije, tako da sad samo Bog zna koja je ona prava. Ali s druge
strane, stavi se u nau kou, ipak smo morali preivjeti, izmeu Latina spremnih na
pljaku i tvojih grekula, to jest, oprosti, tvojih
Rimljana, spremnih da ih prevare. U stvari prevarili smo prevarante.

~ 262 ~
 Knjigoteka

Dakle, ree Niketas pomiren sa sudbinom, moda e mnoge od ovih relikvija

nadahnuti svete misli podivljalim Latinima, koji e ih pronai u svojim najbarbarskijim
crkvama. Sveta misao, sveta relikvija. Putevi Gospodnji su beskrajni.

Tada su se mogli smiriti i krenuti prema svojim zemljama. Kyot i Borone nisu imali
ideja, sad su ve odustali od pronalaenja Kalea, a s njim i Zosima; Boidi je govorio kako
e tim novcem u Aleksandriji kupiti vinograde i zavriti svoje dane kao gospodin;
Baudolino je imao najmanje ideja od svih: potraga za Paterom Ivanom je zavrena,
Hipatija izgubljena, ivjeti ili umrijeti nije mu bilo vano. Ali Poeti ne, obuzele su ga
matarije o svemoi; stvari Gospodinove rasporeivao je po cijelome svijetu i neto bi
mogao poeti nuditi, ne hodoasnicima najnieg poloaja, ve monicima koji su ih
vodili, stjeui njihovu naklonost.
Jednog dana doe izvijestiti kako je u Konstantinopolu Mandylion, Lice iz Edesse,
neprocjenljiva relikvija.
Ali to je taj mandiglio? upitao je Boiamondo.
To je mala tkanina za brisanje lica, objasnio je Poeta, i na njoj je utisnuto lice
Gospodinovo. Ne nacrtano, ve utisnuto prirodnim moima: to je lik acheiropoieton, koji
nije nainjen ljudskom rukom. Abgar V., kralj Edesse, bio je gubav i poslao je svoga
arhivara Hannaha da pozove Isusa da ga doe izlijeiti. Isus nije mogao doi, pa je tada
uzeo tu tkaninu, u nju je obrisao lice i na njoj ostavio utisnut svoj lik. Naravno, primivi
tkaninu, kralj je ozdravio i preobratio se na pravu vjeru. Prije mnogo stoljea, dok su
Perzijanci opsjedali Edessu, Mandylion je istaknut na zidinama i spasio je grad. Zatim je
car Konstantin kupio tkaninu i donio je ovamo, pa je najprije bila u crkvi u Blachernama,
zatim u Svetoj Sofiji, potom u kapeli Pharosa. I to je pravi Mandylion, iako se pria kako
postoje i drugi: u Camuliji u Kapadokiji, u Menfiju u Egiptu i u Anablathi u blizini
Jeruzalema. to nije nemogue, jer si je Isus, za ivota, mogao obrisati lice vie puta. Ali
ovaj je sigurno najudesniji od svih, jer se na dan Uskrsa lice mijenja ovisno o satu dana,
pa u zoru poprima crte Isusa novoroenog, u trei as crte Isusa djeteta, i tako dalje, sve
dok se u deveti as ne pojavi kao odrasli Isus, u trenutku Muke.
Gdje si nauio sve te stvari? upita Boidi.
Ispriao mi ih je jedan redovnik. To je sad istinita relikvija i s takvim se predmetom
moe vratiti u nae zemlje dobivajui poasti i nadarbine, dovoljno je pronai pravog
biskupa, kao to je to uinio Baudolino s Rainaldom za svoja Sveta tri kralja. Do sada smo
prodavali relikvije, sad je trenutak da kupimo jednu, ali jednu koja e nas uiniti
bogatima.
A od koga kupuje Mandylion? upita umorno Baudolino, sad ve zgaen od sve te
trgovine crkvenim stvarima.
Ve ga je kupio jedan Sirijac, s kojim sam proveo veer pijui i koji radi za Atenskog
vojvodu. Meutim, rekao mi je kako bi taj vojvoda dao Mandylion i tko zna to sve drugo,
samo da dobije Sydoine.
Sada nam reci to je to Sydoine, ree Boidi.
Pria se da bi se u Svetoj Mariji u Blachernama mogao nalaziti Sveti Pokrov, onaj na
kojemu se pojavljuje slika cijeloga Isusova tijela. O tome se pria u gradu, govori se kako
ga je ovdje vidio Amalrih, kralj Jeruzalema, kada je posjetio Manuela Komnena. Zatim su
mi drugi rekli kako je dan na uvanje crkvi Blaene Djevice u Bucoleoneu. Meutim,
nitko ga nikada nije vidio, a ako je tamo bio, nestao je tko zna otkada.
Ne razumijem na to cilja, ree Baudolino U redu, netko ima Mandylion i dao bi ga
u zamjenu za Sydoine, ali ti nema Sydoine, i udilo bi me da mi sad ovdje pripremimo
lik Naeg Gospodina. A zatim?

~ 263 ~
 Knjigoteka

Ja nemam Sydoine, ree Poeta, ali ti, da.

Ja?
Sjea li se kada sam te upitao to je u onoj kutiji koju su ti dali akonovi akoliti, prije
nego to smo pobjegli iz Pndapetzima? Rekao si mi da je to lik onoga nesretnika, utisnut
na njegovu mrtvakom pokrovu im je umro. Pokai mi ga.
Ti si lud, to je sveti zavjet, akon mi ga je povjerio kako bih ga isporuio Pateru
Ivanu.
Baudolino, ima ezdeset i vie godina, i jo vjeruje u Patera Ivana? Rukom smo
dotakli njegovo nepostojanje. Pokai mi tu stvar.
Baudolino nevoljko iz svojih bisaga izvadi kutiju, iz nje izvue svitak i odmotavajui ga
pokaza tkaninu velikih dimenzija, dajui drugima znak da razmaknu stolove i sjedalice,
jer je trebalo mnogo prostora kako bi se sasvim rasprostrla po podu.
Bila je to prava pravcata plahta, vrlo velika, koja je nosila utisnut dvostruki ljudski lik,
kao da je obavijeno tijelo na njoj ostavilo svoj otisak dva puta, s prsne i lene strane. Vrlo
dobro se moglo raspoznati lice, kosa koja je padala na ramena, brkovi i brada, zatvorene
oi. Dotaknut milou smrti, nesretni je akon na tkanini ostavio lik vedrih crta lica i
snana tijela, na kojem su se teko mogli zamijetiti nesigurni znaci ozljeda, modrica ili
rana, tragovi gube koja ga je bila unitila.
Baudolino zastade ganut i prizna kako je na tom platnu pokojnik opet bio stekao
stigmate svoga tunog lika. Zatim promrmlja: Ne moemo lik jednog gubavca, i jo k
tome nestorijanca, prodati kao lik Naeg Gospodina.
Prvo, Atenski vojvoda to ne zna, odgovori Poeta, a njemu je moramo podvaliti, ne
tebi. Drugo, ne prodajemo ga nego ga razmjenjujemo, pa to dakle nije trgovina crkvenim
stvarima. Idem ja do Sirijca.
Sirijac e te pitati zato je zamjenjuje, budui da je Sydoine neusporedivo vrjednija
od Mandyliona, ree Baudolino.
Zato to ju je tee kriomice iznijeti iz Konstantinopola. Zato to previe vrijedi i samo
bi si neki kralj mogao priutiti da je kupi, dok za Lice moemo nai kupce manjeg
znaaja, ali koji plaaju odmah. Zato to, ako Sydoine ponudimo nekom kranskom
princu, taj bi rekao da smo je ovdje ukrali i dao bi nas objesiti, dok bi Lice iz Edesse
moglo biti lice iz Camulije, ili iz Menfija, ili iz Anablathe. Sirijac e shvatiti moje razloge,
jer smo istoga soja.
U redu, ree Baudolino, proslijedi ovaj pokrov Atenskom vojvodi i nije mi uope
vano ako odnese kui lik koji nije Kristov. Ali ti zna da je za mene taj lik mnogo
dragocjeniji od onog
Kristovog, ti zna na to me podsjea i ne moe nedoputeno trgovati s tako
cijenjenom stvari...
Baudolino, ree Poeta, ne znamo to emo tamo zatei kad se vratimo kui. S Licem
iz Edesse na svoju emo stranu privui nadbiskupa i nae je bogatstvo ponovno
stvoreno. A zatim, Baudolino, da taj pokrov nisi odnio iz Pndapetzima, Huni bi ga sada
koristili za brisanje stranjice. Onaj ti je ovjek bio drag, ispriao si mi njegovu povijest
dok smo bili u pustinjama i kada smo bili zatoenici, i oplakao si njegovu smrt,
beskorisnu i zaboravljenu. Pa ipak, njegov e posljednji portret negdje biti oboavan kao
i onaj Kristov. Kakav bi uzvieniji grob mogao poeljeti za pokojnika kojeg si volio? Mi ne
poniavamo uspomenu na njegovo tijelo, prije ga ... kako bih to mogao rei, Borone?
Preoblikujemo.
Eto.

~ 264 ~
 Knjigoteka

Vjerojatno zato to sam u zbrci tih dana bio izgubio osjeaj za ono to je ispravno, a
to pogreno; vjerojatno zato to sam bio umoran, gospodine Niketas. Pristao sam. Poeta
se udaljio kako bi razmijenio Sydoine, nau, tovie moju, dapae onu akonovu, za
Mandylion.
Baudolino se poe smijati, a Niketas nije shvaao zato.
alu smo shvatili naveer. Poeta je otiao u krmu koju je poznavao, obavio je svoju
neasnu trgovinu, kako bi napio Sirijca napio se i on, iziao je, pratio ga je netko tko je
bio upoznat s njegovim spletkama, moda i sam Sirijac - koji je, kako je Poeta rekao, bio
njegova soja - napadnut je u nekoj uliici, izubijan udarcima i kui se vratio pijaniji nego
Noa, krvarei, natuen, bez Sydoine i bez Mandyliona. Htio sam ga ubiti udarcima
noge, ali bio je propao ovjek. Drugi put je izgubio kraljevstvo. U danima koji su uslijedili,
trebalo ga je na silu hraniti. Smatrao sam se sretnim to nikada nisam imao previe
ambicija, ako poraz jedne ambicije moe dovesti do takvog stanja. Potom sam uvidio da
sam i ja bio rtvom mnogih sprijeenih ambicija, izgubio sam svog najvoljenijeg oca,
nisam mu pronaao kraljevstvo koje je sanjao, zauvijek sam izgubio enu koju sam
volio... Jednostavno, bio sam nauio da je Demiurg obavio stvari napola, dok je
Poeta jo uvijek vjerovao kako je na ovome svijetu mogua poneka pobjeda.

Poetkom travnja, nai opazie kako su Konstantinopolu dani odbrojani. Dolo je do

dramatinog sukoba izmeu duda Dandola, uspravljenog na pramcu jedne galije, i
Murtzufla, koji mu se obraao s kopna, nareujui Latinima da napuste njegove zemlje.
Bilo je jasno da je Murtzuflo poludio i da ga Latini, ako hoe, mogu pojesti u jednom
zalogaju. S one strane Zlatnog roga vidjele su se pripreme u logoru hodoasnika, a na
gornjim palubama brodova na sidritu, mornari i ratnici, u neprestanom kretanju,
pripremali su se za napad.
Boidi i Baudolino rekoe kako je, budui da su imali neto novca, doao trenutak da
napuste Konstantinopol, zato jer su, to se tie osvojenih gradova, ve ih bili dovoljno
vidjeli. Borone i Kyot su se sloili, ali Poeta zatrai jo nekoliko dana. Bio se oporavio od
udaraca i oigledno je posljednje sate htio iskoristiti kako bi zadao svoj zadnji udarac, ali
ni sam nije znao koji. Ve je poeo stjecati pogled luaka, ali upravo tako, s luacima
se ne moe raspravljati. Udovoljie mu, govorei si da je dovoljno pripaziti na brodove
kako bi se shvatilo kada e biti trenutak da se krene put unutranjosti.
Poeta ostane vani dva dana i to je bilo previe. U stvari, ujutro u petak pred Cvjetnu
nedjelju, on se jo nije bio vratio, a hodoasnici su poeli napadati s mora, izmeu
Blacherni i samostana d'Evergete, otprilike u podruju zvanom Petria, sjeverno od
Konstantinovih zidina.
Bilo je prekasno da se izae iz zidina, sad ve sa svih strana nadziranih. Proklinjui tu
skitnicu od svog prijatelja, Baudolino i ostali odluie kako je bolje ostati sakriven kod
enovljana, jer to podruje nije izgledalo ugroeno. Priekae, i sat za satom saznavali su
vijesti koje su stizale iz Petrije.
Hodoasniki brodovi bili su naikani opsadnim konstrukcijama. Murtzuflo je, sa
svim svojim voama i dvorjanima, stjegovima i trubljaima, stajao na jednom breuljku
iza zidina. Unato toj paradi, carski su se vojnici dobro borili; Latini su pokuavali razne
napade, ali su uvijek bili odbijeni, a grekuli su na zidinama klicali od veselja i pokazivali
gola lea poraenima, dok se Murtzuflo oduevljavao kao da je to sve on napravio i
zapovjedio je da se trubljama oznai pobjeda.
Tako je izgledalo da su Dandolo i drugi voe odustali od zauzimanja grada pa su
subota i nedjelja prole mirno, iako su svi i dalje bili napeti. Baudolino je to iskoristio
kako bi Konstantinopolom proao uzdu i poprijeko, ne bi li pronaao Poetu, ali uzalud.

~ 265 ~
 Knjigoteka

Ve je bila nedjelja naveer, kada se njihov prijatelj vratio. Pogled mu je bio

zaslijepljeniji nego prije, nita nije rekao i poeo je piti u tiini, sve do sljedeeg jutra.
U ponedjeljak, s prvim svjetlom zore, hodoasnici su ponovno napali, to je potrajalo
cijeli dan; ljestve venecijanskih brodova uspjele su se zakaiti za neke kule zidina, kriari
su uli, ne, bio je samo jedan, divovski, s kacigom s tornjiima, koji je prestraio i
natjerao branitelje u bijeg. Ili, netko se bio iskrcao, pronaao zazidani tajni prolaz i
razruio ga udarcima pijuka napravivi rupu u zidu; da, bili su odbijeni, ali su neke kule
ve bile osvojene...
Poeta je hodao naprijed natrag po sobi kao ivotinja u kavezu, izgledao je nestrpljiv
da se bitka nekako razrijei, gledao je Baudolina kao da mu neto eli rei, zatim je
odustajao i mranim oima temeljito ispitivao kretnje ostale trojice svojih prijatelja. U
jednom trenutku stie vijest kako se Murtzuflo dao u bijeg naputajui svoju vojsku,
branitelji su izgubili ono malo hrabrosti to im je jo preostalo, hodoasnici su probili i
savladali zidine; nisu se usuivali ui u grad jer se upravo sputao mrak, zapalili su prve
kue ne bi li istjerali mogue sakrivene branitelje. Trei poar u samo nekoliko mjeseci,
alili su se enovljani, ali ovo vie nije grad, postao je hrpom gnoja koja se pali kad ga je
previe!
Neka te vrag odnese, vikao je Boidi na Poetu, da nije bilo tebe ve bismo bili izvan
ovog gnojita! A sada?
Sada uti, a ja dobro znam zato, itao mu je Poeta.
Tijekom noi vidjeli su se prvi bljeskovi poara. U zoru, Baudolino koji je izgledao kao
da spava, ali je ve imao otvorene oi, vidje Poetu kako se najprije pribliava Boidiju,
zatim Boroneu i najzad Kyotu, da bi im neto apnuo na uho. Zatim nestane. Malo kasnije
Baudolino vidje Kyota i Boronea kako se dogovaraju, uzimaju neto iz svojih bisaga i
naputaju kuu nastojei ne probuditi ga.
Malo kasnije k njemu doe Boidi, koji ga prodrma za ruku. Bio je uznemiren:
Baudolino, ree, ja ne znam to se zbiva, ali ovdje svi postaju ludima. K menije doao
Poeta i rekao mi tono ove rijei: pronaao sam Zosima i sada znam gdje je Kale, ne
pokuavaj biti lukav, uzmi svoju Krstiteljevu glavu i do poslijepodneva doi u Katabats,
na mjesto gdje je onomad Zosimo primio basileusa, zna put. Ali to je taj Katabats? O
kojem je basileusu govorio? Tebi nije nita rekao?
Ne, ree Baudolino, tovie, ini se da ba od mene eli sve sakriti. A bio je toliko
zbunjen da se nije sjetio kako su prije mnogo godina, kada smo ili u Katabats uhvatiti
Zosima, s nama bili Borone i Kyot, ali ne i ti. Sada ovo elim jasno razumjeti.
Potraio je Boiamonda. Sluaj, ree mu, sjea li se one veeri, prije mnogo godina,
kada si nas odveo u onu kriptu ispod starog samostana u Katabatsu? Sad se moram
tamo vratiti.
Blago tebi. Mora stii do onog paviljona blizu crkve Najsvetijih Apostola. Moda e
doi tamo, a da ne sretne hodoasnike, koji jo ne bi smjeli stii onamo. Vrati li se
poslije, znai da sam bio u pravu.
Da, ali morao bih onamo stii bez dolaenja tamo. To jest, ne mogu ti objasniti, ali
moram slijediti ili pretei nekoga tko e poi tim istim putem, a ne elim biti vien.
Sjeam se da se tamo ispod otvaraju mnogi tuneli. Stie li se onamo i s neke
druge strane?
Boiamondo se poe smijati: Ako se ne boji mrtvih... Moe se ui iz jednog drugog
paviljona blizu Hipodroma, a vjerujem da se i do njega jo moe doi. Potom idi dalje,
dobar komad ispod zemlje i na groblju si redovnika Katabatsa, za koje nitko vie i ne
zna da postoji, ali jo uvijek je tamo. Tuneli groblja stiu do kripte, ali ako hoe, moe
se ranije zaustaviti.

~ 266 ~
 Knjigoteka

A ti e me tamo odvesti?
Baudolino, prijateljstvo je sveto, ali koa jo i vie. Ja u ti sve objasniti i to dobro, ti si
pametan momak i sam e pronai put. Odgovara li ti tako?
Boiamondo opie put kojim treba ii, a dade mu i dva komada drva dobro premazana
smolom. Baudolino se vrati Boidiju i upita ga boji li se mrtvih. Sigurno ne, ree on, bojim
se samo ivih. Uinimo ovako, ree mu Baudolino, ti e uzeti svoju Krstiteljevu glavu,
a ja u te pratiti tamo dolje. Otii e na svoj sastanak, a ja u se malo ranije sakriti, kako
bih otkrio to taj luak ima na pameti.
Hajdemo onda, ree Boidi.
U trenutku izlaska, Baudolino na tren o tome razmisli i vrati se uzeti svoju
Krstiteljevu glavu, koju umota u krpu i stavi je pod ruku. Zatim opet promisli i pod pojas
ugura dva arapska bodea, koja je bio kupio u Gelibolu.

~ 267 ~
 Knjigoteka

38.

Baudolino na polaganju rauna

Baudolino i Boidi su stigli na podruje Hipodroma, dok su se plamenovi poara ve

pribliavali, rascjepljujui mnotvo uasnutih romara koji nisu znali na koju stranu
pobjei, jer su jedni vikali da hodoasnici stiu s ove strane, a drugi s neke druge. Naoe
paviljon, provalie jedna vrata zatvorena slabim lancem i uoe u podzemni kanal, palei
baklje koje su dobili od Boiamonda.
Dugo su hodali, jer je kanal oigledno vodio od Hipodroma do Konstantinovih zidina.
Zatim su se popeli stubama razmoenima vlagom i poeli osjeah ubitaan zadah. Nije to
bio zadah nedavno umrla tijela; bio je to, kako bi se reklo, zadah zadaha, zadah tijela koje
je istrunulo, a zatim kao da se osuilo.
Uli su u hodnik (vidjeli su se i drugi kako se otvaraju nadesno i nalijevo uzdu
ovoga), sa zidovima na kojima su se gusto smjestile udubine, nastanjene podzemnim
stanovnitvom gotovo ivuih mrtvaca. Bila su mrtva, i to pouzdano, ova
potpuno odjevena bia koja su uspravno stajala u svojim uskim udubljenjima, moda
poduprta eljeznim iljcima koji su im drali lea; ali inilo se da vrijeme nije dovrilo
svoj posao unitenja, jer ta sasuena lica konate boje, na kojima su se otvarale
prazne one duplje, esto obiljeena bezubim podsmijehom, odavala su dojam ivota.
Nisu to bili kosturi, nego tijela kao isisana nekom silom, koja je iznutra sasuila i
razdrobila utrobu, ostavljajui netaknutima ne samo kostur nego i kou, a moda i dio
miia.

Gospodine Niketas, stigli smo u mreu katakombi, u koje su redovnici Katabatsa

stoljeima odlagali leeve svoje subrae, ne pokapajui ih zato to ih je neki udesni spoj
tla, zraka, neke tvari koja se cijedila sa sadrenih zidova tog podzemlja, odravao gotovo
netaknutima.
Vjerovao sam da se to vie ne obiava i nisam nita znao o groblju Katabatsa, znak
da ovaj grad jo uva tajne koje nitko od nas ne zna. Ali uo sam kako govore da su neki
nekadanji redovnici, ne bi li pomogli djelovanju prirode, ostavljali leeve subrae da se
osam mjeseci razmekavaju u sadrenim tekuinama, zatim su ih izvlaili, prali ih octom i
nekoliko dana izlagali zraku, odijevali ih, a zatim postavljali u njihove udubine, kako bi ih
zrak iz tog okruenja, na neki nain ljekovit, predao njihovoj sasuenoj besmrtnosti.

Nastavljujui du te povorke davno preminulih redovnika, svakog odjevenog u

liturgijsko crkveno ruho, kao da jo moraju obavljah slubu Boju, ljubei svojim usnama
olovne boje sjajne ikone, primjeivali su lica rastegnutih i asketskih osmijeha, druga na
kojima je saaljenje preivjelih ponovno prilijepilo brade i brkove, tako da izgledaju
sveeniki kao nekada, zatvarajui im kapke kako bi izgledalo da spavaju, te ostale s
glavom koja je ve postala golom lubanjom, ali sa suhim komadima koe objeene za
jagodine kosti. Neki su se tijekom stoljea izobliili i izgledali kao udovita prirode,
neuspjeli fetusi iz majine utrobe, neljudska bia na ijim su se zgrenim likovima
neprirodno isticala misna ruha s arabeskama sad ve izblijedjelih boja, dalmatike za koje
bih rekao da su izvezene ali i istroene djelovanjem godina i pokojeg crva iz katakombi.

~ 268 ~
 Knjigoteka

Nekima su halje bile spale, sad ve razmrvljene stoljeima, a ispod dronjaka od njihova
crkvena ruha pojavljivala su se omravjela tjeleca, svih rebara prekrivenih napetom
koom, poput koe na bubnju.
Ako je saaljenje smislilo ovo crkveno prikazanje, rekao je Baudolino Niketasu,
preivjeli su bili neovjeni, jer su nametnuli sjeanje na ove umrle kao neprestanu i
predstojeu prijetnju, nipoto shvaenu kao mirenje ivih sa smru. Kako moe moliti
za nekoga tko u tebe pilji iz tih zidova, govorei ti ovdje sam i odavde se nikada vie neu
maknuti, kako se moe nadati uskrsnuu i preobrazbi naih zemaljskih tijela nakon
Sudnjega dana, ako su ta tijela jo uvijek tamo, svakim danom sve izopaenija? Ja sam
naalost u svom ivotu vidio leeva, ali sam se barem mogao nadati kako, rastoivi se u
zemlji, jednog dana mogu zablistati lijepi i rumeni kao rua. Ako tamo gore, poslije kraja
vremena, trebaju kruiti ljudi poput ovih, govorio sam sebi, bolji je Pakao koji bi, gorei
ovdje i raetverujui ondje, barem trebao nalikovati onome to se dogaa u nas.
Boidi, manje osjetljiv od mene na etiri posljednje stvari 7, pokuavao je zadii te halje
kako bi vidio u kojem su stanju sramni predjeli, ali ako ti netko pokae ove stvari tamo,
kako se aliti ako nekome drugome padnu na pamet one stvari ovdje?

Prije nego to je mrea hodnika zavrila, zatekli su se u krunom prostoru, gdje je luk
probuen kanalom visoko gore pokazivao podnevno nebo. Oigledno je, na razini tla,
jedan zdenac sluio da tom mjestu da zraka. Ugasie baklje. Ne vie osvijetljena
plamenom, nego blijedom svjetlou koja se irila udubinama, tijela redovnika izgledala
su jo vie uznemirujuima. Stjecao se dojam da, dodirnuta danom, samo to nisu
oivjela. Boidi se prekrii.
Prolaz u koji su bili uli konano je zavravao u pokrivenom hodniku, iza stupova koji
su stvarali krunu oko kripte u kojoj su prvi put bili vidjeli Zosima. Pribliili su se na
vrhovima prstiju, jer su se ve vidjela svjetla. Kao i one noi, kripta je bila osvijetljena
dvama upaljenim tronocima. Nedostajao je samo kruni umivaonik, kojeg je Zosimo
koristio za svoju negromantiju. Ispred ikonostasa, ve su nervozni ekali Borone i
Kyot. Baudolino doapnu Boidiju neka prie izlazei izmeu dva stupa tik do ikonostasa,
kao da je bio proao istim putem kao i oni, dok e on ostati sakriven.
Boidi uini tako, a ostala ga dvojica primie bez iznenaenja. Dakle, Poeta je i tebi
objasnio kako doi ovamo, ree Borone. Vjerujemo da to nije rekao Baudolinu, emu
inae toliki oprez? Ima li uope pojma zato nas je sazvao?
Govorio je o Zosimu, o Kaleu i udno mi je prijetio, ree Boidi.
I nama, rekoe Kyot i Borone.
Zaue glas i inilo se da dolazi iz usta Svemogueg na ikonostasu. Baudolino primijeti
kako su Kristove oi dva crna badema, znak da netko iza ikone promatra ono to se
dogaa u kripti. Iako izoblien, glas je bio prepoznatljiv, a bio je Poetin. Dobrodoli,
ree glas. Vi me ne vidite, ali ja vidim vas. Imam luk, mogao bih vas probosti kako hou i
prije nego to biste mogli pobjei.
Ali zato, Poeta, to smo ti uinili? upita Borone prestraen.
to ste uinili bolje znate vi nego ja. Ali dodirno do bitnoga. Ui, bijednie. Zauje se
prigueno cviljenje i iza ikonostasa se pojavi pipajui lik.
Iako je vrijeme bilo prolo, iako se taj ovjek vukao zgren i poguren, iako su kosa i
brada sad ve bili bijeli, oni prepoznae Zosima.

7
etiri posljednja dogaaja kojima ovjek ide ususret na kraju ivota: smrt, sud, pakao i raj
~ 269 ~
 Knjigoteka

Da, to je Zosimo, ree Poetin glas. Sreo sam ga juer, pukim sluajem, dok je
prosjaio jednom uliicom. Slijep je, ima obogaljene udove, ali jest on. Zosimo, ispriaj
naim prijateljima to ti se dogodilo kada si pobjegao iz Ardzrounijeva dvorca.
Zosimo, tuna glasa, pone priati. Ukrao je glavu u koju je sakrio Kale, dao se u bijeg,
a nikakav Kozmasov zemljovid ne samo da nikada nije imao, nego ga nikada nije ni vidio
i nije znao kamo poi. Lutao je sve dok mu nije krepala mazga, smucao se
najnegostoljubivijim zemljama na svijetu, oiju spaljenih suncem, zbog ega je ve brkao
istok sa zapadom i sjever s jugom. Zatekao se u nekom gradu nastanjenom kranima,
koji su mu bili pomogli. Kazao je da je posljednji od Mudraca, jer su drugi ve bili postigli
mir Gospodinov i leali u nekoj crkvi na dalekom Zapadu. Bio im je rekao, sveenikim
tonom, da u svom relikvijaru nosi sveti Kale kako bi ga isporuio Pateru Ivanu. Njegovi
su domaini na neki nain ve bili uli priati o jednom i o drugom, pali su niice pred
njim, u sveanoj su ga povorci uveli u svoj hram, gdje je poeo zauzimati
biskupsku stolicu, opskrbljujui ih svakog dana proroanstvima, dajui savjete o tijeku
stvari, jedui i pijui do mile volje, od svih potovan.
Ukratko, kao posljednji od najsvetijih Kraljeva i uvar svetoga Kalea, bio je postao
najveim duhovnim autoritetom te zajednice. Svakoga je jutra sluio misu i u trenutku
podizanja, osim svetih mirisa pokazivao je i svoj relikvijar, a vjernici su padali na koljena
govorei kako osjeaju nebeske mirise.
Vjernici su mu dovodili i posrnule ene, ne bi li ih vratio u ispravan ivot. Njima je
govorio kako je milost Boja beskonana i pozivao ih je u crkvu kada se spusti veer,
kako bi s njima proveo, govorio je, no u neprekidnoj molitvi. Pronijelo se kako je te
nesretnice preobrazio u mnoge Magdalene, koje su se posvetile njegovoj slubi. Tijekom
dana su mu pripremale najukusniju hranu, donosile su mu najizvrsnija vina, kropile ga
miriljivim uljima; nou su s njim bdjele ispred oltara, govorio je Zosimo, tako da bi se
sljedeega jutra pojavljivao oiju obiljeenih tom pokorom. Zosimo je konano bio
pronaao svoj raj i odluio da vie nikada nee napustiti to blaeno mjesto.
Zosimo ispusti dug uzdah, potom rukama prijee preko oiju, kao da u tom mraku
vidi jo jedan vrlo bolan prizor. Prijatelji moji, ree, svaku misao koja vam nenadano
naie, uvijek upitajte: jesi li od naih ili dolazi od neprijatelja? Ja zaboravih slijediti tu
svetu maksimu i cijelome gradu obeah kako u za sveti Uskrs otvoriti relikvijar i
konano pokazati sveti Kale. Na Sveti Petak, sam, otvorih relikvijar i unutra naoh
jednu od onih odvratnih mrtvakih glava koju je tamo bio stavio Ardzrouni. Kunem se da
sam bio sakrio Kale u prvi relikvijar s lijeva i njega sam uzeo prije bijega. Ali netko je,
sigurno netko od vas, zamijenio redoslijed relikvijara, pa onaj kojega sam uzeo nije
sadravao Kale. Onaj tko udara po komadu eljeza, najprije misli na ono to iz njega eli
napraviti, ili srp, ili ma, ili sjekiru. Ja odluih utjeti. Otac Agaton ivjee tri godine s
kamenom u ustima, sve dok nije uspio izvjebati utnju. Dakle, rekoh svima kako me je
posjetio aneo Gospodinov, koji mi je rekao da u gradu jo ima previe grenika, zbog
ega jo nitko nije vrijedan vidjeti tu svetu stvar. Veer Svete Subote provedoh, kao to
poteni redovnik mora initi, u pretjeranim trapljenjima, mislim, jer sam se sljedee
jutro osjeao posve iscrpljenim, kao da sam no bio proveo, neka mi Bog oprosti i samu
pomisao, u obilnom pijenju i bludnienju. Slubu Boju sam obavio teturajui i, u
sveanu trenutku u kojem sam relikvijar morao pokazati vjernicima, spotakoh se o
najviu stepenicu oltara i stropotah se dolje. Relikvijar mi ispade iz ruke, otvori se
udarivi o pod i svi su vidjeli da ne sadri nikakav Kale, nego sasuenu lubanju. Nema
nieg nepravednijeg od kazne pravednome koji je sagrijeio, prijatelji moji, jer se i
najgoremu greniku oprata i posljednji grijeh, a pravednome niti prvi. Ti su poboni
ljudi smatrali da sam ih prevario, ja koji sam sve do tri dana prije, Bog mi je bio

~ 270 ~
 Knjigoteka

svjedokom, postupao u savreno dobroj vjeri. Skoili su na mene, strgnuli mi halju,

izudarali me tapovima koji su mi zauvijek iaili noge, ruke i lea, potom su
me odvukli na svoj sud, gdje je odlueno da mi iskopaju oi. Potjerali su me izvan vrata
grada, kao ugavog psa. Ne znate koliko sam propatio. Lutao sam kao prosjak, slijep i
ubogaljen, i ubogaljenog i slijepog, nakon dugih skitnikih godina, pokupila me neka
karavana saracenskih trgovaca koji su dolazili u Konstantinopol. Jedinu sam milost
primio od nevjernika, Bog neka im plati izbjegavajui ih osuditi kako bi zasluili. Vratio
sam se prije nekoliko godina u ovaj grad, gdje sam ivio prosjaei i srea to me neka
dobra dua jednog dana za ruku povela sve do ruevina ovog samostana, gdje pipajui
prepoznajem mjesta i od tada sam mogao provoditi noi ne patei od zime, vruine ili
kie.
To je Zosimova pria, ree Poetin glas. Njegovo stanje svjedoi, barem jednom, o
njegovoj iskrenosti. Dakle, netko je drugi od nas, vidjevi kamo je Zosimo sakrio Kale,
zamijenio glavama mjesto, kako bi omoguio Zosimu da otri u svoju propast i ukloni
svaku sumnju. Ali taj koji je uzeo pravu glavu isti je onaj koji je ubio Fridrika. A ja znam
tko je.
Poeta, uzviknu Kyot, zato to govori? Zato si sazvao samo nas trojicu a ne i
Baudolina? Zato nam nita nisi rekao tamo gore kod enovljana?
Pozvao sam vas ovamo zato to ovu ruevinu od ovjeka nisam mogao vui za sobom
po gradu preplavljenom neprijateljima. Zato to nisam htio govoriti pred enovljanima,
a nadasve ne pred Baudolinom. Baudolino vie nema veze s naom priom. Jedan od vas
e mi dati Kale i bit e to samo moja briga.
Zato ne misli da Baudolino ima Kale?
Baudolino nije mogao ubiti Fridrika. Volio ga je. Baudolinu nije bilo u interesu
ukrasti Kale, bio je jedini meu nama koji ga je uistinu htio odnijeti Pateru u ime cara.
Konano, pokuajte se sjetiti to se dogodilo sa est glava koje su preostale
nakon Zosimova bijega. Svatko od nas je uzeo po jednu: ja, Borone, Kyot, Boidi, Abdul i
Baudolino. Ja sam juer, nakon to sam sreo Zosima, otvorio svoju. Unutra je bila
oaena lubanja. to se tie Abdulove, sjetit ete se, Ardzrouni ju je otvorio kako bi mu
lubanju stavio u ruke kao hamajliju, ili togod to bilo, u trenutku kad je umirao i sada je s
njim u grobu. Baudolino je vlastitu dao Praxeasu, on ju je otvorio pred nama i unutra je
bila lubanja. Dakle preostaju tri relikvijara, a to su vai. Ja ve sad znam tko od vas ima
Kale i znam da taj to zna. Takoer znam da ga nema sluajno, nego zato to je unaprijed
sve pripremio, do trenutka u kojem je ubio Fridrika. Ali htio bih da ima hrabrosti to
priznati, da svima nama prizna kako nas je godinama i godinama varao. Nakon to bude
priznao, ubit u ga. Dakle, odluite se. Tko mora govoriti neka govori. Stigli smo na
kraj naega putovanja.

Tu se dogodilo neto izvanredno, gospodine Niketas. Ja sam se, iz svoga zaklona,

pokuavao staviti na mjesto svojih prijatelja. Pretpostavimo da je jedan od njih, a zvat
emo ga Ego, znao da ima Kale i da je za neto kriv. Bilo bi za oekivati, u tom trenu,
zaigrati na sve ili nita, zgrabiti ma ili bode, baciti se u smjeru iz kojeg je doao, bjeati
sve dok ne stigne do cisterne, a potom na svjetlo sunca. Vjerujem da je Poeta to
oekivao. Moda jo nije znao tko od trojice ima Kale, ali taj bi mu bijeg to otkrio. No,
zamislimo kako Ego nije bio siguran da ima Kale, zato to nikada nije pogledao u svoj
relikvijar, ali ipak ima neto na savjesti u vezi Fridrikove smrti. Dakle, Ego bi trebao
priekati da vidi hoe li netko prije njega, tko je znao da ima Kale, uiniti skok u bijeg.
Ego je stoga ekao i nije se micao. Ali, vidio je da se ni druga dvojica ne miu. Dakle,
mislio je, nitko od njih nema Kale i nitko se od njih ne osjea ni najmanje vrijednim

~ 271 ~
 Knjigoteka

sumnje. Prema tomu, morao je iz toga zakljuiti: onaj na kojega Poeta misli sam ja, i ja
moram pobjei. Zbunjen, stavio je ruku na ma ili bode i pokazao kao da e uiniti prvi
korak. Ali vidio je kako i svaki od druge dvojice ini to isto. Tada se ponovno zaustavio,
sumnjajui kako se druga dvojica osjeaju vie krivima od njega. Eto, to se dogaalo u toj
kripti. Svaki od trojice, svaki od njih razmiljajui kao onaj kojega sam nazvao Ego,
isprva je ostao miran, zatim je uinio jedan korak, potom se opet zaustavio. I to je bio
oigledan znak kako nitko nije siguran da ima Kale, ali kako si sva trojica imaju neto za
prigovoriti. Poeta je to vrlo dobro razumio i objasnio im je ono to sam ja shvatio i to
sam sada objasnio tebi.
Poetin glas tada ree: Bijednici ste sva trojica. Svatko od vas zna da je kriv. Ja znam -
uvijek sam znao - kako ste sva trojica pokuali ubiti Fridrika i moda ste ga sva trojica
ubili, tako da je taj ovjek umro tri puta. Ja sam te noi vrlo rano izaao iz uvarske sobe i
u nju sam se posljednji vratio. Nisam mogao spavati, moda sam bio previe popio, tri
puta sam mokrio na dvoritu i zadravao sam se vani kako sve vas ne bih ometao. Dok
sam bio vani, uo sam da izlazi Borone. Slijedio sam ga, iao je stubama prema donjem
katu. Otiao je u dvoranu s napravama, pribliio se onome cilindru koji proizvodi
prazninu, pokretao je njegovu polugu sve vie i vie puta. Nisam uspio shvatiti to je htio,
ali sam to razumio dan kasnije. Ili mu je Ardzrouni neto povjerio, ili je to sam dokuio,
ali oigledno je soba u kojoj je cilindar stvarao prazninu, ona u kojoj je bilo rtvovano
pile, bila upravo ona u kojoj je spavao Fridrik i koju je Ardzrouni koristio kako bi se
oslobodio neprijatelja koje je licemjerno ugoivao. Ti si Borone pomicao tu polugu sve
dok se u carevoj sobi nije stvorila praznina, onaj zbijeni i gusti zrak, za koji si znao da
gasi svijee i gui ivotinje. Fridrik je osjetio da mu nedostaje zraka; isprva je pomislio
na otrov i uzeo je Kale kako bi ispio protuotrov kojeg je sadravao. Ali pao je na pod bez
daha. Sljedeeg jutra ti si bio spreman uzeti Kale, okoristivi se zbrkom, ali te Zosimo
preduhitrio. Vidio si ga i vidio si gdje ga je sakrio. Bilo ti je lako glavama zamijeniti
mjesta i u trenutku polaska uzeo si onu pravu.
Borone je bio prekriven znojem. Poeta, ree, dobro si vidio, bio sam u sobi s
crpkom. Rasprava s Ardzrounijem uinila me znatieljnim. Pokuao sam je pokrenuti, ne
znajui, kunem ti se, na koju sobu djeluje. A s druge strane, bio sam uvjeren kako crpka
ne moe djelovati. Igrao sam se, istina je, ali samo igrao, bez ubojitih namjera. A zatim,
da sam ja i uinio onako kako si ti rekao, kako objanjava da su u Fridrikovoj sobi drva
u ognjitu bila sasvim izgorena? Kad bi se i mogla proizvesti praznina da bi se nekoga
ubilo, u praznini ne bi gorjela nikakva vatra...
Ne brini za ognjite, ree strogi Poetin glas, za to postoji drugo objanjenje. Radije
otvori svoj relikvijar, ako si toliko siguran da ne sadri Kale.
Borone, mrmljajui neka ga Bog gromom oine ako je ikada i pomislio da ima Kale,
svojim bodeom bijesno razbi peat i iz relikvijara se po podu otkotrlja lubanja, manja
od onih koje su do tada bili vidjeli, moda zato to Ardzrouni nije oklijevao oskvrnuti ni
grobove djece.
Dobro, nema Kale, ree Poetin glas, ali to te ne odrijeuje od onoga to si uinio.
Prijeimo na tebe, Kyote. Iziao si odmah poslije, izgledajui kao netko kome treba
zraka. Ali trebalo ti ga je mnogo, jer si otiao sve do bedema, tamo gdje su
bila Arhimedova zrcala. Slijedio sam te i vidio sam te. Dodirivao si ih, rukovao si onim
koje djeluje na maloj udaljenosti, kao to nam je bio objasnio Ardzrouni, nagnuo si ga
tako da to nije moglo biti sluajno, jer si to uinio s velikom pozornou. Unaprijed si
pripremio zrcalo kako bi s prvom svjetlou sunca usredotoilo zrake na prozor
Fridrikove sobe. Tako se dogodilo i te su zrake zapalile drva u ognjitu. Sad je ve
praznina koju je napravio Borone, nakon nekog vremena ustupila prostor novome zraku

~ 272 ~
 Knjigoteka

i plamen se mogao napajati. Ti si znao to e Fridrik uiniti, kad se probudi napola

uguen dimom s ognjita. Povjerovat e da je otrovan i popit e iz Kalea. Znam, i ti si
pio one veeri, ali nismo te dovoljno promatrali dok si ga odlagao u sanduk. Nekako si
kupio otrov na trnici Gelibola i nekoliko si kapi spustio u pehar. Plan je bio savren.
Samo to nisi znao to je bio uinio Borone. Fridrik je pio iz tvog otrovanog pehara, ali ne
kada se vatra zapalila, nego mnogo prije, kada mu je Borone oduzeo zrak.
Ti si lud, Poeta, vikne Kyot, blijed kao mrtvac, ja ne znam nita o Kaleu, gledaj,
sada otvaram svoju glavu... Evo, vidi, unutra je lubanja!
Nema Kale, dobro, ree Poetin glas, ali ne porie da si pomakao zrcala.
Nisam se osjeao dobro, rekao si to, htio sam udahnuti nonog zraka. Igrao sam se sa
zrcalima, ali neka me Bog oine gromom ovoga istoga trena ako sam znao da e oni
zapaliti vatru u toj sobi! Nemoj misliti kako ovih dugih godina nisam nikada pomislio na
tu svoju nesmotrenost, pitajui se nije li se zbog moje krivnje zapalila vatra i nema li to
neke veze s carevom smru. Godine groznih sumnji. Na neki mi nain sada
prua olakanje, jer mi kae kako je u svakom sluaju Fridrik tada ve bio mrtav! A to
se tie otrova, kako moe izreci takvu gadost? Ja sam te veeri pio u dobroj vjeri,
osjeao sam se kao rtvena ivotinja...
Obojica ste nevine ovice, je li? Nevine ovice koje su gotovo petnaest godina ivjele
u sumnji da su ubile Fridrika, nije li to istina i za tebe, Borone? Ali prijeimo na naega
Boidija. Ti si sad jedini koji jo moe imati Kale. Te veeri nisi izlazio. Kao i svi ostali,
sljedeeg si jutra pronaao Fridrika izvrnutog u sobi. Nisi to oekivao, ali si iskoristio
priliku. Nadao si joj se ve dugo vremena. S druge strane, bio si jedini koji je imao
razloga mrziti Fridrika, koji je pod zidinama Aleksandrije dao umoriti mnoge tvoje
drugove. U Gelibolu si rekao da si kupio onaj prsten s okrepljujuim sredstvom u okovu.
Ali nitko te nije vidio dok si pregovarao s trgovcem. Tko kae da je stvarno
sadravao okrepljujue sredstvo? Dugo si vremena bio spreman sa svojim otrovom i
shvatio si kako je to pravi trenutak. Moda je Fridrik, mislio si, samo izgubio svijest. Izlio
si mu otrov u usta govorei kako ga eli oivjeti i tek kasnije, dobro pazite, tek kasnije,
Solomon je primijetio da je mrtav.
Poeta, ree Boidi padajui na koljena, da samo zna koliko sam se puta ovih godina
stvarno pitao nije li to moje okrepljujue sredstvo sluajno bilo otrovno. A ti mi sada
kae kako je Fridrik ve bio mrtav, ubijen od jednoga od ove dvojice, ili obojice, hvala
Bogu.
Nije vano, ree Poetin glas, vana je namjera. Ali to se mene tie, o tvojim e
namjerama polagati rauna Bogu. Ja elim samo Kale. Otvori relikvijar.
Boidi drhtei pokua otvoriti relikvijar, tri se puta peatni vosak opirao. Borone i Kyot
su se udaljili od njega, savijenog iznad tog sudbonosnog sklonita, kao da je ve
oznaena rtva. Pri etvrtom pokuaju relikvijar se otvori i jo se jednom pojavi lubanja.
Svetaca mu svih najprokletijih! zaurla Poeta, izlazei iza ikonostasa.

Bio je prava slika bijesa i mahnitosti, gospodine Niketas, i ja vie nisam prepoznavao
nekadanjega prijatelja. Ali sam se toga trenutka sjetio onoga dana kada sam otiao
pogledati relikvijare, nakon to nam je Ardzrouni bio predloio da ih ponesemo sa
sobom i nakon to je Zosimo ve bio sakrio Kale u jednoga od njih, bez naega znanja.
Uzeo sam u ruke jednu glavu, ako se dobro sjeam prvu slijeva i dobro sam je
promotrio. Zatim sam je odloio. Sada sam oivljavao taj trenutak od prije gotovo
petnaest godina i vidio sam sebe kad sam glavu bio odlagao nadesno, kao posljednju od
njih sedam. Kada je Zosimo siao kako bi pobjegao s Kaleom, sjeajui se da ga je
stavio u prvu glavu slijeva, uzeo je onu koja je u stvari bila druga. Kada smo si na odlasku

~ 273 ~
 Knjigoteka

podijelili glave, ja sam svoju uzeo posljednji. Bila je to oigledno ona Zosimova. Sjetit e
se kako sam, ne rekavi nikome, uase zadrao i Abdulovu glavu, nakon njegove smrti.
Kada sam potom jednu glavu poklonio Praxeasu, oigledno sam mu dao onu Abdulovu, i
to sam ve tada shvatio, jer se otvorila s lakoom, budui da je Ardzrouni ve bio razbio
peat. Dakle, ja sam gotovo petnaest godina nosio sa sobom Kale ne znajui to. U to sam
sad ve bio toliko siguran, da ak nisam ni imao potrebu otvarati svoju glavu. Ali uinih
to, nastojei ne izazvati buku. Iako je iza stupa bilo mrano, uspio sam vidjeti da je Kale
tamo, stavljen u relikvijar s otvorom prema naprijed, s dnom koje je stralo zaobljeno
kao lubanja.
Poeta je sada grabio za halje svakoga od preostale trojice, obasipajui ih uvredama,
urlajai neka ga ne zafrkavaju, kao da je zloduh zagospodario njime. Baudolino tada
ostavi svoj relikvijar iza stupa i izae iz svoga skrovita: Ja sam taj koji ima Kale, ree.
Poeta je bio iznenaen. estoko je pocrvenio i rekao: Lagao si nam, cijelo ovo
vrijeme. A ja sam te smatrao najiim meu nama!
Nisam lagao. Nisam to znao, sve do veeras. Ti si pogrijeio u raunici s glavama.
Poeta isprui ruke prema prijatelju i ree s pjenom na ustima: Daj mi ga!
Zato tebi? upita Baudolino.
Putovanje zavrava ovdje, ponovi Poeta. Bilo je to nesretno putovanje i ovo je moja
posljednja prilika. Daj mi ga, ili u te ubiti.
Baudolino naini korak unatrag, steui ruke oko draka svojih dvaju arapskih
bodea. Bio bi sposoban za to, kad si zbog ovog predmeta ubio Fridrika.
Gluposti, ree Poeta. Upravo si uo ovu trojicu koji su priznali.
Tri priznanja su previe za samo jedno ubojstvo, ree Baudolino. Mogao bih rei
kako si ih ti pustio da to uine, iako je svatko od njih uinio ono to je uinio. Bilo bi
dovoljno da si Boronea sprijeio, kada si vidio da upravo pokree polugu za prazninu.
Bilo bi dovoljno da si, kada je Kyot pomakao zrcala, obavijestio Fridrika prije nego to je
izalo sunce. Nisi to uinio. Htio si da netko ubije Fridrika, kako bi zatim iz toga
izvukao korist. Ali ja ne vjerujem da je ijedan od ova tri jadna prijatelja izazvao carevu
smrt. Sluajui te kako govori iza ikonostasa, sjetio sam se Meduzine glave, koja je
omoguivala da se u Fridrikovoj sobi uje ono to se mrmlja u pua ispod nje. Sada u ti
ja rei to se dogodilo. Jo prije polaska ekspedicije za Jeruzalem, ti si gutao gorki jad i
htio si za svoj raun s Kaleom krenuti prema Paterovu kraljevstvu. ekao si samo dobru
priliku da se otarasi cara. Sigurno, mi bismo zatim poli s tobom, ali oigledno ti nismo
predstavljali brigu. Ili si moda mislio kako e ti uiniti ono to je, pretekavi te, uinio
Zosimo. To ne znam. Ali ve sam odavno morao primijetiti da sanja za svoj raun, samo
to je prijateljstvo zastrlo moju pronicavost.
Nastavi, iskesi se Poeta.
Nastavljam. Kada je Solomon u Gelibolu kupio protuotrov, sjeam se vrlo dobro kako
nam je trgovac ponudio i drugu, jednaku ampulu, koja je meutim sadravala otrov. Kad
smo izali iz te trnice, nakratko smo te bili izgubili iz vida. Zatim si se ponovno pojavio,
ali bio si bez novaca i rekao si da su te orobili. Umjesto toga, dok smo mi kruili
trnicom, ti si se tamo vratio i kupio si otrov. Nije ti bilo teko zamijeniti Solomonovu
ampulu svojom, tijekom dugakog putovanja preko zemlje sultana od Iconije. Veer prije
Fridrikove smrti ti si ga savjetovao, glasno, da se opskrbi protuotrovom. Tako si dao
ideju dobrome Solomonu, koji je ponudio svoj - to jest tvoj otrov. Morao si se na trenutak
uasnuti kada se Kyot ponudio da ga kua, ali moda si ve znao kako ta tekuina uzeta u
maloj koliini ne djeluje i trebalo ju je svu popiti kako bi se od nje umrlo. Mislim da
je Kyotu tijekom noi trebalo toliko zraka zato to mu je i taj mali gutljaj izazvao smetnje,
ali u to nisam siguran.

~ 274 ~
 Knjigoteka

A u to jesi siguran? upita Poeta, jo uvijek se kesei.

Siguran sam da si, prije nego to si Boronea i Kyota vidio kako se trude, ve imao na
umu svoj plan. Otiao si u dvoranu gdje je bio pu, u iju se sredinju rupu trebalo
govoriti kako bi se ulo u Fridrikovoj sobi. Meu ostalim i veeras si dokazao da ti se
takva igra svia i otkako sam te uo govoriti tamo straga poeo sam shvaati. Pribliio si
se Dionizijevu uhu i pozvao si Fridrika. Mislim da si se predstavio kao da sam to ja,
pouzdavajui se u injenicu da glas, prolazei s jednog kata na drugi, dolazi izmijenjen.
Rekao si da sam to ja, kako bi bio uvjerljiviji. Obavijestio si Fridrika da smo otkrili kako
je netko u njegovu hranu stavio otrov, vjerojatno si mu rekao da jedan od nas poinje
patiti od estokih bolova i kako je Ardzrouni ve bio pustio s lanca svoje plaene ubojice.
Rekao si mu neka otvori sanduk i odmah ispije Solomonov protuotrov. Moj ti je
jadni otac povjerovao, popio ga je i umro.
Lijepa pria, ree Poeta. A ognjite?
Moda je uistinu bilo zapaljeno zrakama sa zrcala, ali nakon to je Fridrik ve bio le.
Ognjite nema veze, nije bilo dijelom tvoga plana, ali tkogod ga je upalio, pomogao ti je
pobrkati nam misli. Ti si ubio Fridrika i tek danas si mi pomogao da to shvatim. Budi
proklet; kako si mogao izvriti taj zloin, to ocoubojstvo ovjeka koji ti je inio
dobroinstva, samo zbog gladi za slavom? Zar nisi shvatio kako jo jednom prisvaja
tuu slavu, kao to si inio s mojim pjesmama?
Ova ti je dobra, ree smijui se Boidi, koji se sada pribrao od svoga straha. Veliki
pjesnik je drugima davao pisati pjesme!
Ovo ponienje, nakon mnogih razoaranja tih dana, zdrueno s oajnikom eljom za
Kaleom, natjera Poetu na posljednji izgred. Isuka ma i baci se na Baudolina viui:
Ubit u te, ubit u te.

Uvijek sam ti govorio da sam ovjek mira, gospodine Niketas. No, bio sam blag prema
samome sebi. Zapravo sam, otkrio sam to juer, kukavica, imao je pravo Fridrik onoga
dana. U tom sam trenutku mrzio Poetu svom svojom duom, htio sam ga mrtvog, pa ipak
ga nisam mislio ubiti, htio sam samo da on ne ubije mene. Skoio sam unatrag prema
stupovlju, potom sam uao u hodnik iz kojeg sam doao. mugnuo sam u mrak i uo sam
njegove prijetnje dok me slijedio. Hodnik nije imao svjetla, hodati nasumce znailo je
doticati leeve u zidovima; im sam pronaao prolaz nalijevo bacio sam se u tom smjeru.
On je slijedio buku mojih koraka. Konano sam ugledao svjetlost, a zatekao sam se na
dnu bunara otvorenog prema gore, kojim sam ve bio proao dolazei. Sad je ve bila no
i gotovo udom vidio sam mjesec iznad svoje glave, koji je obasjavao mjesto na
kojem sam stajao i bacao srebrnkaste odsjaje na lica mrtvaca, Moda su mi oni rekli kako
se ne moe prevariti vlastitu smrt, kada ti je za petama. Zaustavio sam se. Vidio sam
Poetu kako dolazi, lijevom si je rukom pokrio oi, kako ne bi gledao te
neoekivane goste. Zgrabio sam jednu od onih crvotonih halja i snano povukao. Jedan
je le pao upravo izmeu mene i Poete, izazvavi oblak praine i vrlo sitnih krpica odjee
koja se rasprivala dotiui tlo. Glava tog lea bila se odvojila od poprsja i otkotrljala
pred noge moga progonitelja, ba pod mjeseevu zraku, pokazujui mu svoj grozni
osmijeh. Poeta na trenutak zastane, uasnut, zatim je nogom udario lubanju. Sa suprotne
sam strane pograbio druga dva posmrtna ostatka, gurnuvi mu ih ravno u lice. Skini s
mene tu smrt, vikao je Poeta, dok su mu ljuske sasuene koe letjele oko glave. Nisam
mogao nastaviti tu igru u beskonanost, jer bih se prebacio preko svijetlog kruga i opet
zapao u mrak. Stisnuo sam u akama svoja dva arapska bodea, a otrice sam uperio
ravno pred sebe, poput kljuna. Poeta se bacio na mene podignuta maa, drei ga objema
rukama ne bi li mi glavu rascijepio nadvoje, ah se spotakao o drugi kostur kojeg je

~ 275 ~
 Knjigoteka

zakotrljao ba ispred sebe, nasrnuo na mene, pao sam na tlo zadravi se na laktovima,
pao je na mene, dok mu je ma ispao iz ruke... Vidio sam njegovo lice iznad svojega,
njegove zakrvavljene oi nasuprot mojim oima, osjeao sam miris njegova bijesa, jak
zadah ivotinje dok zubima hvata svoj plijen, osjeao sam njegove ruke koje su mi se
stezale oko vrata, uo sam kripanje njegovih zuba... Reagirao sam nagonski,
podigao sam laktove i zamahnuo dvama bodeima, s jedne i s druge strane, prema
njegovim bokovima. uo sam zvuk tkanine koja se para, imao sam dojam da e se moje
dvije otrice susresti u sreditu njegove utrobe. Potom sam vidio kako blijedi, a iz
usta mu je iziao jedan potoi krvi. Njegovo je elo dotaklo moje, njegova je krv kapala
na moja usta. Ne sjeam se kako sam se izvukao iz tog zagrljaja, ostavio sam mu bodee u
trbuhu i stresao taj teret. On mi je skliznuo uz bok, irom razrogaenih oiju koje su
piljile tamo visoko u mjesec i bio je mrtav.
Prva osoba koju si ubio u svom ivotu.
I dao Bog da bude i posljednja. Due od etrdeset godina bio je prijatelj moje
mladosti i supatnik u tisuama pustolovina. Htio sam plakati, potom sam se sjetio to je
bio napravio i elio sam ga opet ubiti. S naporom sam se podigao, jer sam poeo ubijati
kad vie nisam imao okretnost svojih najboljih godina. Teko diui tapkao sam u tami
sve do dna hodnika, uao sam ponovno u kriptu, vidio onu trojicu, blijede i drhtave,
osjetio sam da mi je dodijeljeno dostojanstvo ministerijalca i Fridrikova usvojena sina.
Nisam smio pokazati nikakvu slabost. Uspravan, okreui lea ikonostasu kao da sam
arkanel meu arkanelima, rekao sam: pravda je izvrena, zadao sam smrt ubojici
svetoga i rimskog cara.

Baudolino ode pokupiti svoj relikvijar, izvadi iz njega Kale, pokae ga drugima, kao
to e ini s posveenom hostijom. I samo ree: Netko od vas ima zahtjeva?
Baudolino, ree Borone, jo uvijek ne uspijevajui smiriti drhtanje ruku, ove sam
veeri proivio vie nego svih godina koje smo proveli zajedno. Sigurno nije tvoja
krivnja, ali neto je puklo izmeu nas, izmeu mene i tebe, izmeu mene i Kyota, izmeu
mene i Boidija. Malo prije, iako samo na nekoliko trenutaka, svatko je od nas vatreno
elio da krivac bude onaj drugi, da ta mora zavri. Ovo vie nije prijateljstvo. Nakon pada
Pndapetzima, ostali smo sloni samo sluajno. Ono to nas je sjedinjavalo bila je potraga
za tim predmetom to ga dri u ruci. Kaem potraga, a ne predmet. Sada znam da je
predmet stalno bio s nama, ali to nas nije sprijeilo da vie puta jurimo u svoju propast.
Veeras sam shvatio da ja ne moram imati Kale, ni dati ga bilo kome, ve samo
odravati ivim plamen potrage za njim. Pa stoga zadri tu zdjelicu, koja ima mo povui
ljude samo kada je ne nalaze. Ja odlazim. Budem li mogao izai iz grada, uinit u to
najbre i poet u pisati o Kaleu. A moja e jedina mo biti u mojemu pripovijedanju.
Pisat u o vitezovima boljima od nas, a tko me bude itao sanjat e istou, a ne
nae bijede. Zbogom svima, prijatelji moji preostali. Nemalo puta bilo je lijepo sanjati s
vama. Nestane, putem kojim je bio doao.
Baudolino, ree Kyot. Mislim da je Borone uinio najbolji izbor. Ja nisam nadaren
kao on, ne znam bih li znao napisati povijest Kalea, ali zacijelo u pronai nekoga kome
u je ispriati, kako bi je taj napisao. Ima pravo Borone, ostat u vjeran svojoj
dugogodinjoj potrazi budem li znao natjerati druge da poele Kale. Neu govoriti ni o
tom peharu to ga dri u ruci. Moda u rei, kao to sam nekada govorio, da je to
kamen, pao s neba. Kamen ili pehar ili koplje, nije vano. Ono to Jest vano to je da ga
nitko ne nae, inae bi drugi prestali traiti. eli li me posluati, sakrij tu stvar da nitko
ne ubije vlastite snove stavljajui na njega ruke. A to se ostaloga tie, i ja bih se osjeao
neugodno kreui se meu vama, obuzele bi me mnoge bolne uspomene. Ti si,

~ 276 ~
 Knjigoteka

Baudolino, postao anelom osvetnikom. Moda si morao uiniti ono to si uinio. Ali ja te
vie ne elim vidjeti. Zbogom. I on izae iz kripte.
Tada se javi Boidi i nakon mnogo godina ponovno progovori jezikom Fraschete.
Baudolino, ree, ja nemam glavu u oblacima kao oni tamo, a prie ne znam
pripovijedati. Kad ljudi hodaju naokolo traei neku stvar koje nema, mene to
nasmijava. Ono to se rauna su stvari kojih ima, samo to ih ne smije pokazati svima,
jer zavist je gadna ivotinja. Taj Kale je sveta stvar, vjeruj meni, jer je jednostavan kao i
sve svete stvari. Ne znam kamo e ga ti odnijeti staviti, ali bilo koje mjesto, osim onoga
koje u ti sada rei, bilo bi pogreno. Posluaj malo to mi je palo na pamet. Nakon to je
umro tvoj jadni pokojni otac Gagliaudo, sjetit e se kako su svi u Aleksandriji poeli
govoriti da se onome tko spasi grad radi kip. Onda zna kako idu te stvari: govori se,
govori se, a nikada se nita ne dogovori. Meutim, idui naokolo prodavati ito, u nekoj
ruevnoj crkvici blizu Ville del Foro bio sam pronaao prekrasan kip, koji je potjecao
tko zna odakle. Prikazuje nekog pogurenog staria, koji rukama iznad glave dri neku
vrstu mlinskog kamena, graevni kamen, moda veliki sir, tko e znati to, a izgleda kao
da se pogrbio jer ga ne moe gore drati. Rekao sam sebi kako takav lik neto znai, iako
ba i ne znam to znai, ali zna kako je, ti napravi neki lik, a potom to to on znai
smisle drugi, ionako uvijek zavri dobro. Ma gledaj ti sluaja, rekao sam tada sebi, ovo
bi mogao biti kip Gagliauda, zabije ga iznad vrata ili sa strane katedrale, kao mali stup
kojemu onaj kamen na glavi slui kao kapitel, jer on je bio poslan da sam podnese teret
cijele opsade. Odnio sam ga kui i stavio u svoj sjenik. Kada sam o tome govorio drugima,
svi su rekli kako je to ba dobra zamisao. Zatim je dolo do onoga da ako si dobar
kranin odlazi u Jeruzalem, pa sam se i ja u to ukljuio, jer je izgledalo tko zna to. to
je, tu je. Sad se vraam kui i vidjet e nakon toliko vremena kolike e mi proslave
prirediti, oni od naih koji su jo na ovome svijetu, a za najmlae u biti onaj koji je cara
slijedio u Jeruzalem i koji naveer oko vatre ima za priati vie nego opsjenar Virgilije, a
moda me prije nego umrem ak uine konzulom. Vraam se kui, ne kazujui nikome
nita odlazim u sjenik, pronaem kip, nekako napravim rupu u onoj stvari koju dri na
glavi i unutra smjestim Kale. Potom ga pokrijem bukom, povrh stavim komade
kamena, jer se ne smije vidjeti ni jedna pukotina i kip odnesem u katedralu. Postavimo
ga dobro zazidanog i tamo ostane per omnia saecula saeculorum, da ga nitko ne skine
dolje, niti moe vidjeti to tvoj otac nosi na tikvi. Mi smo mladi grad i bez previe hirova
u glavi, ali blagoslov s neba nikome nikada ne kodi. Ja u umrijeti, umrijet e i moja
djeca, a Kale e uvijek biti tamo, da titi grad, a da to nitko ne zna, dovoljno je da to zna
Gospodin Bog. to kae na to?

Gospodine Niketas, to je bio pravedan kraj za zdjelu i zato to sam bio, iako sam se
godinama pretvarao da sam to zaboravio, jedini koji je znao odakle uistinu potjee.
Nakon onoga to sam upravo bio uinio, ni ja nisam znao zato sam bio na svijetu, budui
da iz toga nikada nisam smislio nita dobra. S tim Kaleom u ruci uinio bih i druge
gluposti. Imao je pravo dobri Boidi. Svialo bi mi se vratiti se s njim, ali to da radim u
Aleksandriji, s tisuama sjeanja na Colandrinu, ili da svake noi sanjam Hipatiju?
Zahvalio sam Boidiju na toj dobroj zamisli, ponovno sam umotao Kale u krpu u kojoj
sam ga bio donio, ali bez relikvijara. Mora li putovati i moda sresti razbojnike, rekao
sam mu, odmah e ti uzeti relikvijar koji izgleda zlatan, dok neku tako obinu zdjelu nee
ni dotaknuti. Idi s Bogom, Boidi, neka ti pomogne u tvome poduhvatu. Ostavi me ovdje,
jer imam potrebu ostati sam. Tako je otiao i on. Ogledao sam se oko sebe i sjetio sam se
Zosima. Nije ga vie bilo. Ne znam kada je pobjegao; uo je da se govori kako jedan hoe
ubiti drugoga, a do sada ga je ivot ve nauio da izbjegava zbrku. On koji je napamet

~ 277 ~
 Knjigoteka

znao ta mjesta pipajui je odmaglio, dok smo mi morali brinuti o sasvim drugim
stvarima. Poinio je sve i svata, ali bio je kanjen. Neka nastavi prosjaiti ulicama i neka
Gospodin Ima milosti prema njemu. Tako sam, gospodine Niketas, ponovno proao svoj
hodnik mrtvih, preskaui Poetin le i popeo se na svjetlo poara blizu Hipodroma. to
mi se odmah poslije toga dogodilo, to zna, i nedugo nakon toga susreo sam tebe.

~ 278 ~
 Knjigoteka

39.

Baudolino stilit

Niketas je utio. A utio je i Baudolino, ruku otvorenih na krilu, kao da govori: To je

sve.
Ima neto u tvojoj prii, ree u jednom trenutku Niketas, u to nisam uvjeren. Poeta
je bio jasno izloio matovite optube protiv tvojih prijatelja, kao da je svaki od njih ubio
Fridrika, ali to nije bila istina. Kad si rekonstruirao ono to se dogodilo te noi ti si u to
vjerovao, ali, ako si mi sve ispriao, Poeta nikada nije rekao da su se stvari uistinu tako
dogodile.
Pokuao me ubiti!
Poludio je, to je jasno: htio je Kale po svaku cijenu, a kako bi ga dobio uvjerio je
samoga sebe da je kriv onaj koji ga ima. O tebi je jedino mogao misliti kako si mu, imajui
ga, to zatajio, to mu je bilo dovoljno da prijee preko tvoga lea, samo da ti uzme taj
pehar. Ali nikada nije rekao da si Fridrikov ubojica bio ti.
A tko je onda bio?
Petnaest ste godina nastavljali dalje, mislei da je Fridrik umro pukim nesretnim
sluajem...
Uporno smo tako mislili kako se ne bismo morali uzajamno sumnjiiti. A osim toga,
tu je bila i Zosimova sablast, imali smo krivca.
Vjerojatno. Ali vjeruj meni, koji sam prisustvovao mnogim zloinima u carskim
dvorima. Iako su nai carevi uvijek uivali u tome da se pred stranim posjetiteljima
razmeu udesnim napravama i automatima, nikada nisam nikoga vidio da te
naprave koristi za ubijanje. Sluaj, sjetit e se da sam ti, kad si mi prvi put spomenuo
Ardzrounija, bio rekao kako sam ga upoznao u Konstantinopolu i da je jedan od mojih
prijatelja iz Selimbrije bio jednom ili vie puta u njegovu dvorcu. To je ovjek, taj
Pafnuzio, koji mnogo zna o Ardzrounijevim vragolijama, Jer ih je i sam sline izraivao
za carske palae. A dobro poznaje ogranienja tih vragolija, jer je jednom, u doba
Andronika, bio obeao caru automat koji se vrti oko sebe sama i kada basileus pljee
rukama, vijori stijegom. Napravio ga je, Andronik ga je pokazao stranim glasnicima
tijekom nekog sveanog ruka, pljesnuo je rukama, automat se nije pokrenuo i Pafnuziju
su iskopali oi. Pitat u ga hoe li nas doi posjetiti. Konano, ovdje se dosauje u
progonstvu u Selimriji.

Pafnuzio doe, praen djeakom. Usprkos nesrei i godinama, bio je bistar i

otrouman. Porazgovara s Niketasom, kojeg nije susreo godinama i potom upita u emu
moe biti koristan Baudolinu.
Baudolino mu ispria priu, u poetku u glavnim crtama, zatim podrobnije, od trnice
u Gelibolu do Fridrikove smrti. Nije mogao ne osvrnuti se na Ardzrounija, ali je zatajio
identitet svoga pooima, rekavi kako je bio flamanski grof, njemu vrlo drag. Nije
spomenuo ni Kale, ve je govorio samo o peharu ukraenom dragim kamenjem, do
kojeg je ubijeni mnogo drao i koji je mogao izazvati pohlepu mnogih. Dok je Baudolino
priao, Pafnuzio ga je povremeno prekidao. Ti si Franak, istina? pitao ga je i
objanjavao kako je taj nain izgovaranja nekih grkih rijei tipian za one koji dolaze iz

~ 279 ~
 Knjigoteka

Provanse. Ili: Zato stalno dotie oiljak na licu dok govori? Objasnio je Baudolinu,
koji ga je sad ve smatrao lanim slijepcem, da njegov glas na mahove gubi zvonkost, kao
da rukom prelazi ispred usta. Da je doticao bradu, kao to to mnogi rade, ne bi prekrio
usta. Dakle, doticao si je obraz, a ako netko dotie obraz to je zato to ima zubobolju, ili
neku bradavicu, ili oiljak. Budui da je Baudolino ratnik, uinila mu se najrazboritijom
pretpostavka o oiljku.
Baudolino je zavrio pripovijedanje i Pafnuzio je rekao: Sada bi ti htio znati to se u
onoj zatvorenoj sobi uistinu dogodilo caru Fridriku.
Kako zna da sam govorio o Fridriku?
Ma hajde, svi znaju da se car utopio u Kalikadnosu, nekoliko koraka od
Ardzrounijeva dvorca, pogotovo to je on nakon toga nestao, jer mu je njegov princ Leon
htio odsjei glavu, smatrajui ga odgovornim to nije dobro pazio na tog tako
slavnog gosta. Uvijek me udilo kako je taj tvoj car, tako naviknut na plivanje u rijekama,
kako se javno govorilo, pustio da ga odnese struja u rjeici kakva je Kalikadnos, ali ti mi
sada objanjava mnoge stvari. Dakle, pokuajmo vidjeti jasno. Govorio je to bez ironije,
kao da stvarno prati prizor koji se odvija pred njegovim ugaenim oima.
Najprije, uklonimo sumnju da je Fridrik umro zbog naprave koja stvara prazninu.
Poznajem tu napravu; prije svega mogla je djelovati na sobiak bez prozora na gornjem
katu, ali sigurno ne na carevu sobu, u kojoj se nalazilo ognjite s dimnjakom i tko zna
koliko jo pukotina kroz koje je zrak mogao ulaziti kako je htio. Osim toga, sama naprava
nije mogla djelovati. Ja sam je isprobao. Unutarnji cilindar nije savreno ispunjavao
vanjski cilindar, pa je i tamo zrak prolazio s tisuu strana. Stoljeima i stoljeima ranije,
mehaniari struniji od Ardzrounija, bez meusobne veze, pokuavali su sline pokuse.
Jedno je bilo napraviti tu kuglu koja se okree ili vrata koja se otvaraju na temelju
topline, to su igre koje poznajemo jo od vremena Ctesibija i Herona. Ali prazninu, dragi
prijatelju, apsolutno ne. Ardzrouni je bio tat, volio je zapanjiti svoje goste, i to je
sve. Prijeimo sada na zrcala. Da je veliki Arhimed uistinu zapalio rimske brodove, tako
hoe legenda, ali ne znamo je li istina. Dodirnuo sam Ardzrounijeva zrcala: bila su
previe mala i grubo izbruena. ak i ako pretpostavimo da su bila savrena, zrcalo alje
suneve zrake neke snage usred podneva, ne ujutro, kada su zrake sunca slabe. Dodaj
tome kako bi zrake morale proi kroz prozor od obojena stakla, pa vidi da taj tvoj
prijatelj, i da jest uperio jedno od zrcala prema carevoj sobi, ne bi postigao nita. Jesi li
uvjeren?
Prijeimo na ostalo.
Otrovi i protuotrovi... Vi ste Latini stvarno naivni. Zar moete zamisliti kako se na
trnici Gelibola prodaju tako mone stvari koje i sam basileus uspijeva dobiti samo od
pouzdanih kemiara, i to vrlo skupo? Sve ono to se tamo prodaje je lano, slui
barbarima koji stiu iz Iconije ili iz bugarske ume. U dvije ampule koje su vam prodali
bila je svjea voda i da je Fridrik popio tekuinu iz ampule tog tvog idova, ili tvog
prijatelj kojega zove Poeta, bila bi ista stvar. A jednako moemo misliti i o onom
udesnom okrjepljujuem sredstvu. Da takvo okrepljujue sredstvo postoji, pokupovao
bi ga svaki strateg, kako bi oivio ili ponovno potaknuo na borbu svoje ranjene vojnike. S
druge strane, ispriao si mi po kojoj su vam cijeni prodali te divote: bila je tako smijena
da je naplaivala tek napor uzimanja vode iz izvora i lijevanja u ampule. A sad da ti
kaem za Dionizijevo uho. Nisam nikada uo kako djeluje ovo Ardzrounijevo. Igre
te vrste mogu uspjeti kad je udaljenost izmeu pukotine u koju se govori i one iz koje
izlazi glas vrlo mala, kao kad stavi ruke u obliku lijevka na usta kako bi te se moglo uti
malo dalje. Ali u dvorcu, kanal koji je vodio s jednoga kata na drugi bio je sloen i zavojit,

~ 280 ~
 Knjigoteka

a prolazio je kroz debele zidove... Je li vam Ardzrouni moda dao da isprobate njegovu
spravu?
Nije.
Vidi! Pokazivao ju je gostima, diio se njome, i gotovo. Da je tvoj Poeta i pokuao
razgovarati s Fridrikom, i da je Fridrik bio budan, iz Meduzinih bi usta u najboljem
sluaju uo nerazgovjetan um. Moda je Ardzrouni koji put upotrijebio to lukavstvo ne
bi li preplaio onoga koga je namjestio spavati tamo gore, kako bi ga uvjerio da u sobi
ima duhova, ali nita vie. Tvoj prijatelj Poeta nije mogao poslati nikakvu poruku
Fridriku.
A prazan pehar na podu i vatra u ognjitu?
Ti si mi rekao kako se Fridrik te veeri nije osjeao dobro. Bio je jahao cijeli dan, pod
suncem ovih zemalja koje pali i ini loe onome tko na to nije naviknut; dolazio je iz
bitaka i neprekidnih putovanja koji su trajali dane i dane... Bio je sigurno umoran,
oslabljen, moda ga je zahvatila groznica. to ini ako tijekom noi osjeti drhtavicu?
Pokuava se pokriti, ali ima li temperaturu, drhtavicu osjea i ispod pokrivaa. Tvoj je
car zapalio ognjite. Potom se osjetio jo loije nego prije i obuzeo ga je strah da je
otrovan, pa je ispio svoj beskorisni protuotrov.
Ali zato se osjetio jo loije?
Tu ba nisam vie siguran, ali ako se dobro rasuuje odmah se vidi da zakljuak
moe biti samo jedan. Opii mi ponovno to ognjite, tako da ga mogu dobro vidjeti.
Iznad suhih granica bila su drva, bilo je grana s miriljivim bobama i jo komadi
nekakve tamne tvari, mislim da je bio ugljen, ali prekriveni neim uljastim...
Bila je to naphta, ili bitumen, koji se primjerice nalazi u velikim koliinama u
Palestini, u moru zvanom Mrtvo, tamo gdje je ono za to vjeruje da je voda tako gusto i
teko da kad u to more ue ne potone, nego pluta kao barka. Plinije pie kako ova tvar
ima takvo srodstvo s vatrom, da im joj se ona priblii ova bukne. A to se tie ugljena,
svi znamo to biva ako ga se, kako nam uvijek kae Plinije, izvlai iz hrastovine, palei
svjee grane na hrpi u obliku konusa, obloenom mokrom glinom, na kojem su
napravljeni otvori da se tijekom izgaranja ispusti sva vlaga. Ali ponekad se to radi s
drugim drvom, ije se vrline uvijek ne znaju. Mnogi su lijenici promatrali to se dogaa
onome tko udahne pare loeg ugljena, koji je jo opasniji zbog svojega sjedinjenja s
odreenim vrstama butimena. Iz njih izlaze otrovna isparenja, mnogo rjea i nevidljivija
od dima kojega normalno isputa upaljena vatra, i u tom sluaju ga pokuava
istjerati otvarajui prozor. Ta isparenja ne vidi, ona se ire, a ako je mjesto zatvoreno,
zaostaju. Mogao bi ih primijetiti zato to kada ta isparavanja dou u dodir s plamenom
uljne svjetiljke oboje ga u plavo. Ali kad netko to shvati obino je prekasno, taj
kodljiv dah je ve potroio isti zrak oko sebe. Nesretnik koji udie taj zaguljiv zrak
osjea veliku teinu u glavi, zujanje u uima, teko die i magli mu se vid... Dobri razlozi
da povjeruje kako si otrovan i popije protuotrov, a tako je uinio tvoj car. Ali ako
nakon to si osjetio te tegobe odmah ne izae iz zatrovanog mjesta, ili te netko iz njega
ne izvue, dogodi se najgore. Osjeti kako te obuzima duboki san, padne na pod i u
oima onoga tko te kasnije pronae, izgledat e mrtav, bez daha, bez topline, bez
otkucaja srca, ukoenih udova i krajnje blijeda lica... ak i najiskusniji lijenik povjerovat
e da vidi mrtvaca. Zna se za osobe koje su u tom stanju bile pokopane, dok bi bilo
dovoljno njegovati ih hladnim krpama na glavi, kupkama za noge i trljanjem cijeloga
tijela uljima koja oivljavaju tjelesne tekuine.
Ti, ree tada Baudolino, blijed kao Fridrikovo lice toga jutra, ti mi moda eli rei
kako smo povjerovali da je car mrtav, a bio je iv?

~ 281 ~
 Knjigoteka

Gotovo je sigurno tako, moj jadni prijatelju. Umro je kad je baen u rijeku. Ledena ga
je voda na neki nain poela oivljavati i to bi bila dobra njega, ali jo uvijek bez svijesti,
poeo je disati, progutao vodu i utopio se. Kada ste ga izvukli na obalu morali ste vidjeti
je li imao izgled utopljenika...
Bio je napuhnut. Ja sam znao da nije mogao biti takav i vjerovao sam da je to samo
dojam, pred tim jadnim ostacima koje je izgrebalo rijeno kamenje...
Mrtvac se ne napuhne ako je pod vodom. To se dogaa samo ivome koji pod vodom
umre.
Dakle Fridrik je pao rtvom izvanredne i nepoznate bolesti i nije bio ubijen?
ivot mu je bio oduzet, sigurno, ali od onoga koji ga je bacio u vodu.
Ali to sam bio ja!
To je prava teta. Osjeam kako si uzbuen. Smiri se. Uinio si to vjerujui da ini
dobro, a sigurno ne zato da bi postigao njegovu smrt.
Ali ja jesam uinio da umre!
To ja ne zovem ubijanjem.
Ali ja da, povika Baudolino. Ja sam utopio svoga najdraeg oca dok je jo bio iv!
Ja... Postade jo bljei, promrmlja neke nepovezane rijei i onesvijesti se.

Probudio se dok mu je Niketas stavljao hladne obloge na glavu. Pafnuzio je bio otiao,
moda se osjeajui krivim to je Baudolinu otkrio uasnu istinu, ne bi li mu pokazao
koliko dobro uvia stvari.
Sad pokuaj biti miran, govorio mu je Niketas, shvaam da si uznemiren, ali bila je
to zla kob; uo si Pafnuzija, svatko bi tog ovjeka smatrao mrtvim. I ja sam uo
pripovijedati o sluajevima prividne smrti koji su prevarili svakog lijenika.
Ja sam ubio svoga oca, ponavljao je i dalje Baudolino, sada tresen grozniavim
drhtanjem, i ne znajui sam ga mrzio, jer sam elio njegovu enu, svoju pomajku.
Najprije sam bio preljubnik, potom ocoubojica i nosei na sebi tu gubu kasnije
sam svojim rodoskvrnim sjemenom okaljao najistiju od svih djevica uvjerivi je da je to
bila ekstaza koju su joj bili obeavali. Ja sam ubojica, jer sam ubio Poetu koji je bio
neduan...
Nije bio neduan, bio je obuzet nezaustavljivom udnjom; on je pokuavao ubiti tebe,
branio si se.
Nepravedno sam ga optuio za ubojstvo koje sam ja poinio, ubio sam njega kako ne
bih priznao da moram kazniti sebe samoga, cijeloga sam ivota ivio u lai, hou
umrijeti, propasti u Pakao i trpjeti cijelu vjenost...
Bilo je beskorisno pokuavati ga smiriti i nita se nije moglo uiniti kako bi ga se
izlijeilo. Niketas dade Teofilattu da pripremi uvarak od uspavljujuih trava i navede ga
da to popije. Nekoliko minuta kasnije Baudolino je spavao najnemirnijim od svojih
snova.

Kada se dan kasnije probudio, odbio je alicu juhe koju su mu bili ponudili, izaao je
van, sjeo pod jedno drvo i tamo cijeli dan ostao u tiini, s glavom meu rukama, a i
sljedeeg je jutra jo bio tamo. Niketas odlui kako je u takvim sluajevima najbolji lijek
vino i nagovori ga da obilno popije, kao da je lijek. Baudolino ostane pod drvetom, u
stanju neprestane obamrlosti tri dana i tri noi.
U zoru etvrtoga jutra Niketas ga ode potraiti, ali ga vie nije bilo. Temeljito pretrai
vrt i kuu, ali je Baudolino bio nestao. Bojei se da je odluio poiniti oajniki potez,
Niketas posla Teofilatta i njegove sinove da ga potrae po cijeloj Selimbriji i po okolnim

~ 282 ~
 Knjigoteka

poljima. Vratie se dva sata kasnije viui Niketasu da doe vidjeti. Odvedoe ga na onu
livadu, odmah izvan grada, gdje su ulazei bili vidjeli stup nekadanjih pustinjaka.
Grupa znatieljnika zbila se u podnoju stupa i pokazivala prema gore. Stup je bio od
bijela kamena, visok gotovo kao kua na dva kata. Na vrhu se proirivao u etvrtasti
balkon, okruen ogradom napravljenom iz rijetkih stupia i s rukohvatom, takoer iz
kamena. U sredini se dizao mali paviljon. Sve ono to je stralo iz stupa bilo je prilino
maleno i sjedei na balkonu noge su se morale njihati, a paviljon je jedva primao
uurena i zgrena ovjeka. S nogama vani, tamo gore sjedio je Baudolino i vidjelo se da
je gol kao crv.
Niketas ga pozva, viknu mu neka sie, pokua otvoriti vrataca koja su u podnoju
stupa, kao u svim slinim graevinama, uvodila na puno stubite koje se penjalo sve do
balkonia. Ali su vrata, iako ve slaba, bila zabravljena iznutra.
Sii Baudolino, to e raditi tamo gore? Baudolino neto odgovori, ali Niketas nije
dobro uo. Zatrai da mu odu potraiti dovoljno duge ljestve. Dobije ih, s naporom se
popne i nae se glavom nasuprot Baudolinovim nogama. to eli uiniti? ponovno ga
upita.
Ostati ovdje. Sada zapoinje moje ispatanje. Molit u, meditirati, iskljuiti se u tiini.
Pokuat u postii iskonsku osamu nasuprot svakom miljenju i mati, da vie ne
iskusim ni bijes ni elju, ni rasuivanje ni miljenje, osloboditi se svih veza, vratiti se
bezuvjetno jednostavnome da ne vidim vie nita osim slave mraka. Ispraznit u se od
due i razuma, stii u onkraj kraljevstva uma, u mraku u izvriti svoje prelaenje
putevima vatre...
Niketas shvati kako ponavlja stvari koje je uo od Hipatije. U tolikoj je mjeri taj
nesretnik htio izbjei svaku strast, da ostaje tu gore osamljen pokuavajui postati
jednakim onoj koju jo voli. Ali ne ree mu to. Upita ga samo kako misli da e preivjeti.
Bio si mi priao kako su pustinjaci sputali koaru s konopiem, ree Baudolino, a
vjernici su kao milostinju ostavljali hranu koja im je preostala, jo bolje ako je to
preostalo od njihovih ivotinja. I malo vode, iako se moe trpjeti e i ekati da ponekad
padne kia.
Niketas uzdahne, sie, dade potraiti koaru s konopcem, dade je napuniti kruhom,
kuhanim povrem, maslinama i kojim komadom mesa; jedan od Teofilattovih sinova
baci uvis konopac, Baudolino ga pograbi i povue gore koaru. Uzme samo kruh s
maslinama, a ostalo vrati. Sad me ostavi, molim te, vikne Niketasu. Ono to sam htio
shvatiti priajui ti svoju pripovijest, shvatio sam. Nemamo si vie to rei. Hvala to si
mi pomogao da stignem gdje sam sada.
Niketas ga je posjeivao svakoga dana, Baudolino ga je pozdravljao pokretom i utio.
Kako je vrijeme prolazilo, Niketas je primijetio da vie nije potrebno nositi mu hranu, jer
se u Selimbriji proirio glas kako se, nakon stoljea, drugi sveti ovjek osamio na vrhu
stupa i svi su se odlazili dolje prekriiti, stavljajui u koaru neto za pojesti i popiti.
Baudolino je povlaio gore konopac, zadravao za sebe malo, koliko mu je dostajalo za
taj dan, a ostatak je mrvio za mnoge ptice koje su se poele gnijezditi na ogradi. Samo
one su ga zanimale.

Baudolino ostade tamo cijelo ljeto ne izustivi rije, izgorio od sunca i, makar se esto
povlaio u paviljon, moren vruinom. Oigledno je nou obavljao nudu i mokrio preko
ograde, a njegove su se izmetine vidjele u podnoju stupa, male poput kozjih. Rasle su
mu brada i kosa i bio je tako prljav da se to vidjelo, a poelo se ve i odozdo osjeati.
Niketas se dvaput morao udaljiti iz Selimbrije. U Konstantinopolu je za basileusa
imenovan Baldovino iz Flandrija i Latini su malo pomalo osvajali cijelo carstvo, pa se

~ 283 ~
 Knjigoteka

Niketas morao pobrinuti za svoju imovinu. U isto doba, u Nikeji se utemeljivao posljednji
bedem bizantskog carstva i Niketas je mislio kako bi se morao tamo preseliti, gdje bi
mogli trebati savjetnika njegova iskustva. Zbog toga je valjalo uspostaviti veze i
pripremiti to novo vrlo pogibeljno putovanje.
Svaki put kad bi se vratio, u podnoju bi stupa vidio sve zbijeniju gomilu. Netko je bio
pomislio kako stilit, tako proien svojim stalnim rtvovanjem, sigurno posjeduje
duboku mudrost i penjao se ljestvama kako bi ga upitao za savjet ili utjehu. Priao mu je
o svojim nesreama, a Baudolino je odgovarao, na primjer: Ako si ponosan, vrag si. Ako
si tuan, njegov si sin. A ako se brine za tisuu stvari, njegov si sluga bez odmora.
Drugi ga je zatraio savjet kako bi prekinuo spor sa susjedom. A Baudolino: Budi kao
deva: nosi teret svojih grijeha i slijedi korake onoga koji poznaje putove Gospodnje.
Sljedei mu je govorio kako nevjesta ne moe imati dijete. A Baudolino: Sve ono to
ovjek moe misliti o onome to je ispod i iznad neba, beskorisno je. Samo onaj koji
ustrajava u Kristovoj uspomeni u istini je.
Kako je mudar, govorili su oni i ostavljali mu pokoji novi, odlazei puni utjehe.

Doe zima i Baudolino je gotovo stalno ostajao zgren u paviljonu. Kako ne bi morao
sluati duge pripovijesti onih koji su dolazili k njemu, pone ih predviati. Ti jednu
osobu voli svim svojim srcem, ali te ponekad obuzme sumnja kako te ta osoba ne voli
jednakim arom, govorio je. A ovaj: Pa to je istina! Proitao si to u mojoj dui kao u
otvorenoj knjizi! to moram uiniti? A Baudolino: uti i ne mjeri po sebi samome.
Jednom debelom ovjeku, koji je doao kasnije, uspevi se s velikim naporom, ree:
Svakog se jutra budi s bolovima u vratu i mui se navui obuu. Tako je, govorio je
ovaj, zadivljen. A Baudolino: Nemoj jesti tri dana. Ali nemoj se uzoholiti zbog svoga
posta. Radije nego da se uzoholi, jedi meso. Bolje je jesti meso nego hvaliti se. I prihvati
svoje boli kao danak za svoje grijehe.
Doe jedan otac i ree mu kako mu je sin prekriven bolnim ranama. Odgovori mu:
Peri ga triput dnevno vodom i solju, i svaki put izgovori rijei: Djevice Hipatijo, pobrini
se za svoga sina. Ovaj ode i nakon tjedan dana se vrati govorei da rane zacjeljuju. Dade
mu novia, jednog goluba i bocu vina. Svi su javno obznanjivali udo, a tko je bio
bolestan odlazio je u crkvu molei: Djevice Hipatijo, pobrini se za svoga sina.
Na ljestve se popne neki ovjek bijedno obuen i turobna lica. Baudolino mu ree:
Znam to te mui. U srcu nosi mrnju prema nekome.
Ti sve zna.
Baudolino mu ree: eli li netko zlo uzvratiti zlom, moe povrijediti brata ak i
samim znakom. Dri uvijek ruke iza lea.
Doe neki drugi tunih oiju i ree: Ne znam koja me nevolja mui.
Znam ja, ree Baudolino. Ti si lijenina.
Kako mogu ozdraviti?
Lijenost se oituje kad se prvi put primijeti krajnja sporost kretanja sunca.
I onda?
Ne gledaj nikada sunce.
Nita mu se ne moe sakriti, govorili su ljudi u Selimbriji.
Kako uspijeva biti tako mudar? upita ga jedan. A Baudolino: Zato to se skrivam.
Kako se skriva?
Baudolino isprui ruku i pokae mu dlan. to vidi ispred sebe? upita. Ruku,
odgovori ovaj.
Vidi da se znam dobro sakriti, ree Baudolino.

~ 284 ~
 Knjigoteka

Vratilo se proljee. Baudolino je bio sve prljaviji i dlakaviji. Bio je prekriven pticama
koje su dolijetale u jatima i kljucale crve koji poee nastanjivati njegovo tijelo. Budui
da je morao hraniti sva ta stvorenja, ljudi su sve ee dnevno punili njegovu koaru.
Jednoga jutra stie ovjek na konju, bez daha i pokriven prainom. Ree mu kako je,
tijekom jednog lova, neki plemeniti gospodin loe odapeo svoju strijelu i pogodio sina
njegove sestre. Strijela je ula kroz jedno oko i izala kroz vrat. Djeak je jo disao, a taj je
ovjek traio Baudolina da uini sve ono to moe uiniti Boji ovjek.
Baudolino ree: Zadaa je stilite vidjeti jo izdaleka vlastite misli. Znao sam da e
doi, ali ti je trebalo previe vremena, a jednako e toliko potroiti da se vrati. Stvari se
na ovome svijetu odvijaju kako se moraju odvijati. Znaj da djeak u ovome trenutku
umire, tovie, ve je umro, Bog neka mu se smiluje.
Vitez se vrati, a djeak je ve bio mrtav. Kada se vijest saznala, mnogi su u Selimbriji
vikali kako Baudolino ima dar vidovitosti i bio je vidio ono to se dogaalo na milju
udaljenosti. Meutim, nedaleko stupa nalazila se crkva svetog Mardonija, iji je pop
mrzio Baudolina koji mu je mjesecima oduzimao prinose njegovih starih vjernika. On
poe priati kako je ono Baudolinovo ba lijepo udo i da takva uda svi znaju initi. Ode
ispod stupa i viknu Baudolinu da je, ako stilit nije sposoban izvui strijelu iz oka, to kao
da je djeaka on ubio.
Baudolino odgovori: Zbog brige da ugaa ljudima gubi svaku duhovnu svjeinu.
Pop mu baci kamen i neke mu se usijane glave odmah pridruie zasipajui balkoni
kamenjem i grumenjem zemlje. Kamenje su bacali cijeli dan, a Baudono se uurio u
paviljonu s rukama preko lica. Otili su tek kad je pala no.

Sljedeeg jutra Niketas ode pogledati to se dogodilo njegovu prijatelju i vie ga ne

vidje. Stup je bio naputen. Vrati se kui nemiran i zatee Baudolina u Teofilattovoj staji.
Bavu je napunio vodom i noem sa sebe strugao svu prljavtinu koju je bio nakupio.
Jednostavno je odrezao bradu i kosu. Opaljen suncem i vjetrom, nije izgledao previe
mravo, samo je teko stajao uspravno i pomicao je ruke i ramena ne bi li protegnuo
miie lea.
Vidio si. Jedini put u svom ivotu kad sam rekao istinu i samo istinu, kamenovali su
me.
Dogodilo se to i apostolima. Postao si svetac, a klonuo si duhom zbog takve sitnice.
Moda sam oekivao znak s neba. Ovih sam mjeseci sakupio prilino novca. Poslao
sam jednog Teofilattova sina da mi kupi odjeu, konja i mazgu. Negdje u kui jo mora
biti moje oruje.
Dakle odlazi? zapita Niketas.
Da, ree boravei na onom stupu shvatio sam mnoge stvari. Shvatio sam da sam
grijeio, ali nikada kako bih iz toga izvukao mo i bogatstvo. Shvatio sam da. elim li da
mi bude oproteno, moram platiti tri duga. Prvi dug: obeao sam sebi da u Abdulu
podii nadgrobni kamen i zbog toga sam bio zadrao njegovu Krstiteljevu glavu. Novac je
stigao s druge strane i to je bolje, zato to ne potjee od trgovine crkvenim stvarima
nego od darova dobrih krana. Pronai u mjesto gdje smo sahranili Abdula i tamo u
dati sagraditi kapelicu.
Ali ne sjea se ak ni gdje je bio ubijen!
Bog e me voditi, a Kozmasov zemljovid znam napamet. Drugi dug: bio sam dao
sveto obeanje svome dobrom ocu Fridriku, da i ne govorim o biskupu Otu, a do sada ga
nisam odrao. Moram stii do kraljevstva Patera Ivana. Inae sam ivot protratio
uzalud.
Ali rukom ste dotakli njegovo nepostojanje!

~ 285 ~
 Knjigoteka

Dotakli smo rukom da tamo nismo stigli. To je drugo.

Ali shvatili ste da su eunusi lagali.
Da su moda lagali. Ali nije mogao lagati biskup Oto i glas predaje, koji negdje hoe
Patera.
Ali nisi vie mlad kao kada si pokuao prvi put!
Mudriji sam. Trei dug: imam sina, ili ker, tamo negdje. I tamo negdje je Hipatija.
elim ih pronai i zatiti, kao to mi je dunost.
Ali prolo je vie od sedam godina!
Stvorenje e imati vie od est. Zar moda sin od est godina vie nije tvoj sin?
Ali mogao bi biti muko, pa dakle satir-koji-se-nikada-ne-vidi!
A mogla bi biti i jedna mala hipatija. Voljet u to stvorenje u svakom sluaju.
Ali ne zna gdje su planine kamo su se skloniti!
Potrait u ih.
Ali Hipatija te mogla zaboraviti; moda nee ponovno htjeti vidjeti onoga s kojim je
izgubila svoju apatiju!
Ne poznaje Hipatiju. Ona me oekuje.
Ali bio si ve star kada te voljela, sada e joj izgledati kao asna starina!
Nije nikada vidjela mlae mukarce.
Ali trebat e ti godine i godine da se vrati na ta mjesta i ode dalje!
Mi iz Fraschete imamo glavu tvru nego ptica.
Ali tko ti kae da e poivjeti do kraja svoga putovanja?
Putovanje pomlauje.

Nije bilo mogue odgovoriti ga. Dan kasnije Baudolino zagrli Niketasa, cijelu njegovu
obitelj i svoje domaine. Popne se s neto napora na konja, maa objeena o sedlo,
vukui za sobom mazgu s mnogim namirnicama.
Niketas ga vidje kako nestaje u daljini, jo je mahao rukom, ali bez okretanja, ravno
ravno prema kraljevstvu Patera Ivana.

~ 286 ~
 Knjigoteka

40.

Baudolina vie nema

Niketas ode posjetiti Pafnuzija. Izvijesti ga o svemu od poetka do kraja, od trenutka

kad je bio susreo Baudolina u Svetoj Sofiji i o svemu onome to mu je Baudolino bio
ispriao.
to moram uiniti? upita ga.
Za njega? Nita, ide ususret svojoj sudbini.
Ne za njega, za sebe. Ja sam pisac Povijesti, prije ili kasnije morat u se pripremiti da
napiem regestu posljednjih dana Bizanta. Kamo u smjestiti pripovijest koju mi je
ispriao Baudolino?
Nikamo. To je samo njegova pria. A osim toga, jesi li siguran da je istinita?
Nisam, sve ono to o tome znam, saznao sam od njega, kao to sam od njega saznao
da je laljivac.
Dakle, vidi, ree mudri Pafnuzio, da jedan pisac Povijesti ne moe povjerovati u
tako nesigurno svjedoenje. Izbrii Baudolina iz svoje pripovijesti.
Ali barem smo posljednjih dana imali zajedniku priu, u kui enovljana.
Izbrii i enovljane, inae e morati govoriti o relikvijama koje su proizvodili i tvoji
bi itatelji izgubili vjeru u najsvetije stvari. Malo e ti trebati da blago izmijeni dogaaje,
rei e kako su ti pomogli Venecijanci. Da, znam, to nije istina, ali u velikoj se Povijesti
mogu mijenjati male istine kako bi iz toga proizila vea istina. Ti mora ispriati istinitu
priu o carstvu Rimljana, ne mali dogaaj koji je nastao u dalekoj barutini, u barbarskim
zemljama i meu barbarskim pukom. A potom, zar bi svojim buduim itateljima htio
staviti u glavu da postoji
Kale tamo gore meu snijegom i ledom, i kraljevstvo Patera Ivana u suhim
zemljama? Tko zna koliko bi se bezumnika uputilo lutati bez predaha, stoljeima i
stoljeima.
Bila je to lijepa pria. teta to je nitko nee saznati. Nemoj misliti da si jedini pisac
povijesti na ovome svijetu. Prije ili kasnije ispriat e je netko, laljiviji od Baudolina.

~ 287 ~
 Knjigoteka

RJENIK MANJE POZNATIH POJMOVA

Adrianapol - stari naziv za Edirne

arhimandrit - najvii kaluerski in, nadstojnik pravoslavnog manastira
basileus - naslov nekih istonjakih, posebno bizantskih careva Bauzano - dananji
Bolzano
bazilisk - mitska ivotinja, kombinacija zmije, pijetla i abe, kojeg su pogled i dah
smrtonosni
Beatrice - Blaenka
Benedictus - molitva prije obroka
bogumil - dualistika heretika sekta osnovana u 10. st. u Bugarskoj pod utjecajem
paulikijanaca (svijetom vladaju dva boanstva - princip dobra, Bog i princip zla, Sotona)
Burmij - Rijeka Bormida
cistercit (kat.) - pripadnik ogranka reda benediktinaca s vrlo strogim, asketskim
pravilima ivota u samostanu
denar - srebrni novac u brojnim srednjovjekovnim dravama
Deuteronomium (lat.) - peta knjiga Petoknjija koja sadri drugi Mojsijev zakon
Enotri - stari naziv za junu Italiju
francigenska cesta - put kojim su u srednjem vijeku prolazili hodoasnici od Val
dAoste do Rima
Gelibolu - dananje Galipolje
geloni (tal.) - ozebline
gheloioi (gr.) - smijean, neprevediva igra rijei slina zvuka
Helespont - stari naziv za Dardanele
Hibemia - latinsko ime za Irsku
Hibemijanci - stanovnici Hibernije, to je latinski naziv dananje Irske
kamelopard - irafa, toboe nastala krianjem kamile i leoparda
kvadrivij - zbirni naziv za aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu koje su tvorile
drugi, tei dio nastavnog programa srednjovjekovnih kola
logotet (pov.) - u Bizantu visoki dvorski inovnik; kancelar, vladarov tajnik
manipul (pov.) - dio starorimske legije od 120 ili 60 vojnika
manticora - bajkovita ivotinja iz Indije, slina etveronocu s ljudskim licem i repom
korpiona
Mediolanum - staro ime za Milano
ministerijalac (pov.) - pripadnik slubeniko-zemljoposjednikog plemstva u srednjoj
Europi
monofiziti - ranokranska sekta (4-5 st.), zastupa nauk o jednoj (boanskoj) naravi u
Kristu
nomotet - u staroj Ateni, lan savjeta koji je odobravao ili odbijao izmjene predloene
zakonodavstvu
onager (voj. pov.) - sprava za bacanje kamenja u starorimskoj vojsci, katapult
pandekta - u srednjem vijeku naziv za rimsko pravo
Papije, Papia - latinski naziv za Paviju
parasanga - starogrka mjera, oko 30 stadija ili sat puta (5,5-6 km)
patena (lat.) - plitica, ili zdjelica pri katolikom bogosluju
paulikijanac - pristaa paulikijanstva, dualistikog uenja oblikovanog u Armeniji u 7.
st., pridonijelo nastanku bogumilstva i katarstva

~ 288 ~
 Knjigoteka

Pentapolis - U bizantskoj Italiji (6-8. t.) 5 biskupskih gradova na Jadranu i 5 u

unutranjosti
piksida - posudica s poklopcem u kojoj se uva hostija
Poliorcete - majstor opsadnik
sandarak - crna smola jedne vrste sjevernoafrikog empresa
Sardanapal - po legendi, posljednji asirski kralj
solad - sitan bakreni novac
stadij - starogrka mjera za duinu = 192 m
Taprobanes - staro ime za Ceylon
Tridentum - dananji Trento
triklinij - rimska lealjke u blagovaonici
trivij - zbirni naziv za gramatiku, retoriku i dijalektiku koje su inile dio nastavnog
programa srednjovjekovnih kola
vulnus - (lat.) rana

~ 289 ~