SVEUILITE U SPLITU

SVEUILINI ODJEL ZA STRUNE STUDIJE

Studij: Konstrukcijsko strojarstvo

MATERIJALI I

Igor Gabri

Slaven iti

Split, rujan 2012.

2
SADRAJ

1 GRADA MATERIJALA 15

1.1 Atom 15

1.2 Vezivanje atoma 18

1.2.1 Atomska veza 19
1.2.2 Ionska veza 19
1.2.3 Metalna veza 19
1.2.4 Vodikova veza 20
1.2.5 Van der Waals-ova veza 20

1.3 Strukture tvari 21

1.3.1 Amorfne strukture 21
1.3.2 Kristalna struktura 22
1.3.3 Geometrijske karakteristike kristalne reetke 23
1.3.4 Usmjerenost svojstava kristalnih reetki 26

2 NEPRAVILNOSTI KRISTALNIH REETKI 27

2.1 Lokalne (tokaste nepravilnosti) 27

2.2 Linearne nepravilnosti-dislokacije 29

2.3 Plone nepravilnosti 30

3 DEFORMACIJA I LOM METALA 1

3.1 Deformacija metala 31

3.2 Lom materijala 36

4 SKRUIVANJE METALA 37

4.1 Pojave pri skruivanju istih metala 37

4.2 Promjene u krutnini 39

5 LEGURE 41

5.1 Faze u legurama 41

5.1.1 Krute otopine-mjeanci 41
5.1.2 Zamjenski mjeanci 41
5.1.3 Ukljuinski mjeanci 42

5.2 Kristali intermetalnih i kemijskih spojeva 42

5.3 Mehanike smjese kristala 42

3
5.4 Skruivanje legura 43
5.4.1 Dijagrami slijevanja dvokomponentnih legura 44

5.5 Difuzija 46

5.6 Razluivanje 47
5.6.1 Makrorazluivanje ili makrosegregacija 47
5.6.2 Strukturno razluivanje 48

5.7 Binarni dijagrami slijevanja tehnikih legura 49

5.7.1 Eutektiki sustav slijevanja s djelominom rastvorivosti u krutnini 49
5.7.2 Peritektiki sustav s djelominom rastvorivou u krutnini 52

5.8 Sustav slijevanja s komponentama potpuno nerastvorivim u krutnini 54

5.9 Slijevanje s komponentama koje u krutnini stvaraju spojeve 55

5.10 Sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u talini 55

5.11 Trokomponentni sustavi slijevanja 56

6 TEHNIKI METALI I NJIHOVE LEGURE 57

6.1 Sirovo eljezo 57

6.1.1 Dobivanje sirovog eljeza 58

6.2 Stabilni sluaj slijevanja eljeza i ugljika, Fe-C dijagram 62

6.2.1 Pojave pri skruivanju 62
6.2.2 Faze u krutnini 65

6.3 Metastabilni dijagram slijevanja Fe-C 67

6.3.1 Pojave pri skruivanju 67
6.3.2 Faze u krutnini kod nelegiranih eljeza 71

6.4 Zakljune napomene o dijagramu Fe-C 46

6.5 Nelegirana eljeza 73

6.5.1 elik 73

6.6 Legirani elici 77

6.6.1 Mikrolegirani ili sitnozrnati elici 77
6.6.2 Niskolegirani elici 77
6.6.3 Legirani elici 77
6.6.4 Visokolegirani elici 77

6.7 Ljevovi 79
6.7.1 elini lijev 79
6.7.2 Bijeli lijev 80
6.7.3 Tvrdi lijev 80
6.7.4 Sivi lijev 80
6.7.5 Cijepljeni lijev 82
6.7.6 ilavi lijev 83

4
 6.7.7 Kovkasti lijev 84

6.8 Neeljezni metali i njihove legure (obojeni metali) 46

6.8.1 Bakar 87
6.8.2 Krom 91
6.8.3 Nikal i legure 91
6.8.4 Kobalt 92
6.8.5 Titan i legure 92
6.8.6 Olovo 92
6.8.7 Cink i legure 93
6.8.8 Kositar i legure 93
6.8.9 Ostali teki metali 93
6.8.10 Aluminij i legure 95
6.8.11 Magnezij i legure 97
6.8.12 Berilij 97
6.8.13 Kalcij i litij 98

7 SRASLINE 98

8 METALNE PJENE 100

9 KOMPOZITNI MATERIJALI 101

10 LEMOVI 103

11 POLIMERI 105

11.1 Graa polimera 105

11.2 Veze u molekularnom lancu 106

11.3 Vrste polimera 107

11.3.1 TERMOPLASTI (PLASTOMERI) 107
11.3.2 DUROPLASTI (DUROMERI, TERMOSTABILI) 109
11.3.3 ELASTOMERI (GUME) 109
11.3.4 POSTUPCI IZRADE PROIZVODA OD POLIMERA 111

12 KERAMIKE 113

13 DRVO 87

13.1 Uvod 116

13.2 Drvo kao sirovina 117

13.2.1 Obiljeja drvne materije 117

13.3 Struktura drvne materije 118

13.3.1 Makrostruktura 118
13.3.2 Mikrostruktura 119

5
13.4 Kemizam drveta 122

13.5 Mehanika svojstva drva 124

14 ANALIZA STRUKTURE MATERIJALA 126

14.1 Kemijski sastav 126

14.1.1 Odreivanje sastava kemijskom reakcijom 126
14.1.2 Spektralna analiza 126
14.1.3 Priblino odreivanje kemijskog sastava 126

14.2 Analiza makro i mikro strukture materijala 127

14.2.1 Optiki mikroskop 128
14.2.2 Elektronski mikroskop 130

14.3 Ispitivanje ponaanja materijala pod optereenjem i utjecajem okolia 131

14.3.1 vrstoa materijala 131
14.3.2 Tvrdoa materijala 134
14.3.3 ilavost materijala 141
14.3.4 Probe plastinog deformiranja 142
14.3.5 Ispitivanje dinamike izdrljivosti materijala 143
14.3.6 Ispitivanje puzanja materijala 146
14.3.7 Utjecaj okolia na mehanika svojstva materijala 147

15 PREPORUENA LITERATURA 149

6
UVOD

Razvoj materijala povezan je s razvojem

ljudskog roda. U razvojnom stablu
ovjeka moe se pratiti koritenje
materijala usporedno s razvojem
civilizacije. ovjekolika bia koristila su
se neobraenim materijalom iz prirode -
kamen, drvo, kosti. Primjena je bila slina
dananjoj - za pribavljanje i spremanje
hrane, zabavu, igru i meusobno
unitavanje.

U prethistorijskom razdoblju ovjek poinje

obraivati materijal iz prirode to pokazuju
nalazi kamenih sjekira, kotanih udica to
potvruju. Istodobno se poinju i preraivati
sirovi materijali iz prirode. Peenjem suenih
glinenih lonaca dobivaju se trajne keramike
posude pogodne za kuhanje hrane i spremanje
tekuina. Prenjem razliitih stijena - rudaa s
drvenim ugljenom u peima za keramiku
dobivaju se prvi metali, u Europi i Aziji bronce,
u Africi eljezo. Samorodni metali (zlato, srebro)
koriste se svuda za nakit ili fino posue.

Povijesno razdoblje u kojem nastaju velike

kulture u dolinama Eufrata i Tigrisa, Nila,
Gangesa i Yangtse-a ne donosi toliko novih
materijala koliko se razvija tehnologija prerade:
rezanje, buenje, lijevanje, poliranje, lijepljenje,
tkanje, bojanje. U pismenim dokumentima toga
doba nema gotovo nita o tehnologiji i
materijalima. Sva saznanja se danas svode na
materijalne nalaze iz arheolokih iskopina ili
analize rijetkih prikaza tehnolokih operacija na
slikama i reljefima. Neki se podaci se mogu nai
u starim epovima (Ilijada), u Herodotovoj
Historiji i slinim djelima.

Od tog vremena sve do pred nekoliko stotina godina vjetina dobivanja,

prerade i proizvodnje objekata predstavlja tajnu koja se prenosila s koljena na
koljena, vrlo esto s brojnim mistinim radnjama koje su vjerojatno trebale
zbunjivati neupuene i ohrabrivati same eksperimentatore. Pojedini materijali
bili su poznati kao roba svojstvena nekoj regiji: damaski elik, venecijansko
staklo, kineska svila i porculan, vedski elik, englesko sukno, libanonski
cedar...

7
Rijetka su djela koja daju prikaze tadanjih tehnolokih znanja.
Theofilus u XI. vijeku opisuje vuenje ice, lijevanje zvona i
zlatarske radove, Agricola objavljuje 1566. opirno djelo o
metalurgiji i mineralogiji. Stotinjak godina kasnije Galilei, profesor
Sveuilita u Pisi opisuje tehnologiju lijevanja topova i analizira
uzrok lomova, zajedno s proraunom vrstoe pravokutnih greda
na savijanje. Veliki umjetnik, kipar i zlatar Benvenuto Cellini u
svojoj autobiografiji opisuje lijevanje zlatarskih proizvoda kao i
golemog bronanog konjanikog spomenika tehnikom lijevanja s
votanim modelom, uz precizne podatke o sastojcima kojima je
pripravljena bronca za lijevanje konja, gradnjom pei, lonaca i
intenzitetom loenja i zagrijavanja taline. Michelangelo je sam
otrio, kalio i poputao dlijeta za klesanje svojih kipova. Poznati
fiziar R. Hooke oko 1660. prouava mehanika svojstva metala i
utvruje vezu izmeu naprezanja i deformacije u elastinom
podruju.

Razvoj materijala, a naroito metala, u XVIII. i XIX. stoljeu potaknut je velikim eropskim
ratovima s upotrebom artiljerije u velikoj mjeri, a omoguen otkriem parnog stroja.
Rudarenje u veim dubinama omoguava iskop velikih koliina ugljena i rudaa, ime
metalurgija postaje neovisna o vodnoj snazi, a velike industrije se razvijaju u ravnicama
Engleske i Njemake. Do tada je metalurka djelatnost bila gotovo iskljuivo smjetena uz
prirodne izvore u brdovitim krajevima - potoci s velikim padovima, ume za drveni ugljen
koji je odlino reduktivno sredstvo, i blizina ruda iji slojevi u gorskim krajevima esto izlaze
na povrinu.

Devetnaesto stoljee odlikuje se naglim razvojem tehnike i znanosti. Otkriva se veina

prirodnih elemenata. Mendeljejev ih svrstava u periodiki niz oko 1870. u kojem ostaju
prazna mjesta oekivanih, iako jo neotkrivenih elemenata. Razluuju se mehanika svojstva:
vrstoa, tvrdoa, rastezljivost, ilavost, te uvode mjerne jedinice i standardizirana ispitivanja
svojstava. Uvia se razliitost utjecaja statikih i dinamikih optereenja. Optikim
mikroskopom se upoznaju strukture mnogih materijala. Utvreno je da se metali sastoje od
velikog broja kristalnih zrna, da legure imaju razliite faze, koje ovise o udjelima pojedinih
elemenata i nainu toplinske i mehanike obrade.

8
Veina metalurkih postupaka koji se i danas koriste razvijeni su koncem XIX. stoljea.
Stariji nain redukcije eljezne rudae i dobivanja elika u malim peima iskivanjem usijane
mase iz koje se tijetila troska zamjenjuje se produktivnijim postupcima. Sirovo eljezo
dobiva se u visokim peima redukcijom s koksom i dodacima. elik se dobiva
proiavanjem sirovog eljeza u peima krukastog ili tiganjskog oblika s upuhivanjem zraka
u talinu, a kasnije i istog kisika. Kisik izgara viak ugljika iz sirovog eljeza, a razni dodaci
stvaraju trosku koja isplivava na povrinu taline i ujedno je proiava i legira. Proizvodnja
eljeza raste iz godine u godinu i iznosi nekoliko desetaka milijuna tona godinje (oko 1880).
Svi ostali metali dobivaju se i koriste u daleko manjoj mjeri od elika i lijevanog eljeza.

Najvei utjecaj jeftinog i vrstog materijala kao to je elik je bio na podruju prometa.
Najprije su u ratnoj brodogradnji graeni brodovi s elinim trupom, a zatim i u trgovakoj
mornarici. Drvo se od tada koristi samo za male brodove. vrstoa elinih elemenata, limova
i profila, daleko nadvladava vrstou drvene grae pa su mogue i bitno vee dimenzije trupa.
U kopnenom prometu razvija se eljeznika mrea, velike koliine eljeza koriste se za
tranice. U graevinarstvu se izrauju mostovi velikih raspona s elementima iz lijevanog
eljeza i elika, kao i visoke graevine (Eiffelov toranj).

Razvijeni pomorski i kopneni promet omoguili su jeftini i brzi transport sirovina i gotovih
proizvoda po cijelom svijetu i dali ekonomsku podlogu razvoju znanosti. U tom je razdoblju
jo uvijek mala pozornost poklonjena prouavanju tehnikih materijala, temeljne znanosti se
znatno bre razvijaju. Ovo ne treba uditi jer su tadanji strojevi, ureaji i konstrukcije bili
masivni, pa se nepoznavanje svojstava i ponaanja materijala moglo pokrivati poveanjem
debljine stijenki, odnosno smanjenjem naprezanja.

U XX. stoljeu razvijena su jo dva znaajna prometna sredstva - automobil i avion, a

ostvaren je i promet u svemirskim prostorima. Poznavanje svojstava i ponaanja materijala u
razliitim uvjetima postaje neophodno kako bi se izradile ekonomine i sigurne konstrukcije.

Ova predavanja posveena su u najveoj mjeri metalima, a posebno legurama eljeza. Razlog
je oit. U strojarskoj praksi metali su preteni materijal u konstrukcijama i u preradi. Godinja
proizvodnja eljeza iznosi oko 500 milijuna tona, daleko vie od svih ostalih materijala
zajedno. Svojedobno najavljivana "doba" aluminija i kasnije plastinih masa nisu potisnula
eljezo s pozicije najvie koritenog tehnikog materijala. Za dobivanje eljeza troi se
relativno malo energije u usporedbi s drugim materijalima Proces je jednostavan, mogue je
recikliranje otpadnog materijala pretaljivanjem, a stare konstrukcije ne zagauju okoli jer
korozivnim procesom prelaze u prvobitno stanje-hru.

Poznavanje materijala je u osnovi jednako za sve strojarske inenjere. Kasnije projektanti

uzimaju materijale prema njihovim mehanikim, antikorozivnim i drugim svojstvima, drei
ta svojstva neim to se normalno postie pravilnim tehnolokim postupcima. Tehnolozi
analiziraju strukturu materijala i utjecaja razliitih obrada na promjenu strukture, a time i
mehanikih i drugih svojstava. Obradom se mogu mijenjati svojstva materijala u irokom
rasponu. Poznavanje tih promjena je preduvjet pravilnog provoenja obrade i postizanja
eljenih svojstava.

Kod standardnih konstrukcija i materijala tolerancije obrade su dosta iroke, a da ne dolazi do

odstupanja od predvienih svojstava. Materijali izuzetnih karakteristika zahtijevaju i vrlo uske
tolerancije obrade za postizanje tih svojstva. U pravilu skuplji materijal zahtijeva skuplju i
paljiviju obradu, to podrazumijeva i vii nivo znanja inenjera.

9
Zbog ega je potreban ovakav povijesni uvod? Zatoto se materijali i tehnologija nisu razvijali
kako se sistematizira u udbenicima, niti su razni dijagrami raeni zbog njih samih, nego da
lake razumijemo materijale koje koristimo. Upravo dobro poznavanje materijala omoguava
njihovu racionalnu primjenu. Pojam racionalnosti primjene nije uvijek tehnike naravi,
nego i ekonomske i politike. Ponuda i potranja metala, cijene energije, politika previranja
takoer bitno utjeu na izbor "najboljeg" materijala, koji treba izabrati izmeu dostupnih.

ZNANOST O MATERIJALIMA

Znanost o materijalima ukljuuje istraivanje korelacije izmeu strukture i svojstva

materijala. Nasuprot tome, inenjerstvo materijala je u osnovi projektiranje strukture
materijala za postizanje unaprijed odreenih svojstava (temeljem poznate korelacije struktura
- svojstva).
Pojam ''struktura'', zasluuje preciznije objanjenje. Ukratko, struktura materijala se obino
odnosi na raspored unutarnjih komponenti.
Subatomska struktura ukljuuje raspored elektrona unutar pojedinih atoma te njihovu
interakciju s jezgrama. Na atomskoj razini, struktura obuhvaa relativni raspored atoma i
molekula. Sljedee vee strukturno podruje je "mikroskopsko" i sadri velike grupe
meusobno povezanih atoma (moemo ga izravno promatrati uz pomo nekog tipa
mikroskopa). Konano, strukturni elementi koji su vidljivi golim okom nazivaju se
"makroskopski".
Pojam "svojstvo", takoer, zasluuje objanjenje. Svi su materijali upotrebom u upotrebi su
izloeni vanjskim utjecajima (podraajima) koji izazivaju neku vrstu odziva. Npr., materijal
podvrgnut djelovanju sile doivjet e deformaciju; polirane povrine metala reflektiraju
svjetlo. Svojstvo je, dakle, osobina materijala u smislu vrste i veliine odziva na odreeni
narinuti podraaj. Openito, definicija svojstva je neovisna o obliku i dimenziji materijala.

Gotovo sva vana svojstva vrstih materijala mogu se grupirati u est razliitih kategorija:
mehanika, elektrina, toplinska, magnetska, optika, i svojstva propadanja. Za svaku grupu
svojstava postoji karakteristina vrsta poticaja koja izaziva razliitu reakciju. Mehanika
svojstva (npr. modul elastinosti i vrstoa materijala) odnose se na deformacije uzrokovane
optereenjem. Kod elektrinih svojstva (npr. elektrina vodljivost i dielektrina konstanta)
poticaj daje elektrino polje. Toplinsko ponaanje tijela moe biti formulirano toplinskim
kapacitetom i toplinskom vodljivou. Za magnetska svojstva poticaj je magnetsko polje.
Optika svojstva materijala (npr. indeks loma svjetla i refleksija) opisuju njihovo ponaanje
pod utjecajem elektromagnetskog ili svjetlosnog zraenja. Na kraju, svojstva propadanja
ukazuju na kemijsku reaktivnost materijala.
Osim strukture i svojstava, jo su dvije vane komponente ukljuene u znanost i inenjerstvo
materijala. To su "obrada" i "uinkovitost''. S obzirom na meusobni odnos ove etiri
komponente, struktura materijala ovisiti e o nainu obrade. Nadalje, uinkovitost e
materijala biti u funkciji njegova svojstva. Tako je meusobni odnos izmeu obrade,
strukture, svojstava i performansi linearan:

Obrada Struktura Svojstva Uinkovitost

Potrebno je skrenuti pozornost na odnose izmeu ove etiri komponente u pogledu dizajna,
proizvodnje i upotrebe materijala.

10
Promotrimo primjer s tri tanka diska
postavljena preko lista knjige na slici desno.
Oito je da su optika svojstva (tj. propusnost
svjetla) svakog diska razliita. Jedan je
transparentan (gotovo sva odbijena svjetlost
prolazi kroz njega), dok je drugi proziran, a
trei neproziran. Svi ovi uzorci nainjeni su
od istog materijala, aluminijevog oksida.
Transparentni disk je u biti monokristal, disk
u sreditu slike se sastoji od velikog broja,
meusobno povezanih, malih kristala (polikristalni materijal) ije granice raspruju dio
svjetlosti. Trei uzorak na desnoj strani se sastoji, ne samo od velikog broja sitnih kristalia
ve i od velikog broja malih pora ili upljina. Ove pore raspruju reflektirano svjetlo i
ine ovaj materijal neprozirnim. Dakle, struktura tih triju uzoraka je razliita u pogledu
granica kristala i pora, koji utjeu na optika svojstva proputanja reflektiranog svjetla.
Nadalje, svaki disk je proizveden iz istog materijala, ali koristei se razliitim tehnikama
obrade. Ako je optiko proputanje svjetla vaan parametar u odnosu na krajnju upotrebu,
uinkovitost svakog diska e biti drukija.

ZATO PROUAVATI MATERIJALE?

Zato prouavamo materijale? Mnogi znanstvenici ili inenjeri, bez obzira na svoju
specijalnost, jednom e biti suoeni s problemom projektiranja koji ukljuuju materijale.
(npr. prijenosnici snage i broja okretaja, superstrukture za graevinarstvo, komponente za
rafinerije nafte, ili mikroprocesori raunala).
Pravi je problem odabir pravog materijala izmeu tisue dostupnih. Postoji nekoliko kriterija
za donoenje konane odluke.
Prije svega, moraju biti odreeni uvjeti koritenja (funkcija) na temelju kojih e biti utvrena
potrebna svojstva materijala. Samo u rijetkim sluajevima materijal posjeduje idealnu
kombinaciju svojstava. Stoga je potrebno pronai kompromis kombinacije svojstava. Npr.
materijal visoke vrstoe ima samo ogranienu rastezljivost, dok materijali velike
rastezljivosti imaju malu vrstou. U takvim sluajevima potrebno je odrediti razuman
kompromis izmeu ova dva svojstva.
Sljedee razmatranje kod izbora materijala jest mogunost pogoranja (promjene) svojstava
materijala u eksploataciji. Npr. poviena temperatura ili korozivno okruenje mogu rezultirati
znaajnim smanjenjem vrstoe.
Konano, vjerojatno je najvanije ekonomsko razmatranje: Koliko gotov proizvod kota?
Neki materijal moe imati idealnu kombinaciju svojstva, ali se ne koristi zbog svoje visoke
cijene. To znai da je kompromisno rjeenje nezaobilazno. Troak gotovih proizvoda
ukljuuje trokove materijala i trokove nastale tijekom obrade za proizvodnju eljenog
oblika. Iz ovog proizlazi da ponekad odabir relativno jeftinog materijala moe rezultirati
skupim proizvodom, ako je proces obrade skup.
Iskusan inenjer e, posebno razvijenim tehnikama izbora materijala, suziti broj moguih
materijala za izbor na relativno mali broj najpodesnijih. Potom e detaljnim razmatranjem
njihovih prednosti i mana, kao i odgovarajuih postupaka obrade, odabrati onaj sa najviom
uinkovitosti (u pogledu svojstava, geometrije i ekonomskih imbenika).

KLASIFIKACIJA MATERIJALA
vrsti materijali (krutine) uobiajeno se dijele u tri osnovne grupe: - metale
- keramike
- polimere.

11
Ova podjela temelji se prije svega na kemijskom sastavu i atomskoj strukturi. Veina
materijala pripada jednoj od navedenih grupa iako postoje i materijali koji su kombinacija
vie grupa (hibridi).
Postoje jo tri vane skupine inenjerskih materijala: - kompoziti
- poluvodii
- biomaterijali.
Kompoziti se sastoje od kombinacije dva ili vie razliitih materijala. Poluvodii se koriste
zbog svojih karakteristinih elektrinih obiljeja. Biomaterijali se ugrauju u ljudsko tijelo.

METALI
Metali su obino kombinacija metalnih kemijskih elemenata. Oni imaju veliki broj slobodnih
elektrona, tj. elektrona koji nisu vezani za odreene atome. Mnoga svojstava metala mogu se
izravno pripisati njima. Metali su vrlo dobri vodii elektrine i toplinske energije, neprozirni
su, polirane metalne povrine imaju sjajan izgled. Vrlo su vrsti, ali i deformabilni, to je
razlog njihove iroke primjene u konstrukcijske svrhe.

KERAMIKE
Keramike su spojevi izmeu metalnih i nemetalnih elemenata: najee su to oksidi, nitridi ili
karbidi. irok raspon materijala koji upada unutar ove grupe ukljuuje keramike koje se
sastoje od gline, cementa i stakla. Ovi materijali su obino izolatori te su otporniji na visoke
temperature i agresivne medije od metala i polimera. S obzirom na mehanika svojstva,
keramike su tvrde i vrste, ali vrlo krhke.

POLIMERI
Skupina polimera ukljuuje plastike i gume. Veina polimera organski su kemijski spojevi
temeljeni na ugljiku, vodiku, i drugim nemetalima. Sainjeni su od dugih meusobno
povezanih molekularnih lanaca. Obino imaju nisku gustou te mogu biti izuzetno fleksibilni.

KOMPOZITI
Kompozitni se materijali sastoje od dva ili vie materijala. Dizajnirani su kako bi se postigla
kombinacija najboljih svojstava pojedinih konstituenata. U irokoj primjeni je stakloplastika u
kojoj se staklena vlakna nalaze u matrici iz polimernog materijala. Stakloplastike dobivaju
vrstou od staklenih vlakana, a fleksibilnost od polimerne matrice. Mnogi novi materijali su
upravo iz skupine kompozita.

POLUVODII
Poluvodii imaju elektrina svojstva koja se nalaze izmeu elektrinih vodia i izolatora.
Elektrina svojstva ovih materijala vrlo su osjetljiva i na najmanju prisutnost stranih atoma
(neistoa) u strukturi. Poluvodii su omoguili razvoj integriranih sklopova koji su doveli do
revolucionarnog razvoja elektronike i raunalne industrije.

BIOMATERIJALI
Od biomaterijala se izrauju komponente koje se ugrauju u ljudsko tijelo kao zamjena
oboljelih ili oteenih dijelova tijela. Ovi materijali ne smiju proizvoditi otrovne tvari i moraju
biti kompatibilni s tkivom (ne smiju uzrokovati tetne bioloke reakcije). Svi gore navedeni
materijali: metali, keramike, polimeri, kompoziti, i poluvodii mogu se koristiti kao
biomaterijali.

NAPREDNI MATERIJALI
Materijali koji se koriste za aplikacije visoke tehnologije (high-tech materijali) ponekad se
nazivaju napredni materijali. Pod visokom tehnologijom podrazumijevamo ureaje ili

12
proizvode koji funkcioniraju pomou relativno kompliciranih i sofisticiranih naela (npr.
elektronika opreme, raunala, optiki sustavi, zrakoplovi i vojna raketna tehnika). Napredni
materijali su obino ili tradicionalni materijali ija su svojstva poboljana ili novorazvijeni
materijali visoke uinkovitosti. Mogu biti iz bilo koje grupe materijala (metali, keramike,
polimeri) i obino imaju visoku cijenu.

POTREBA ZA MODERNIM MATERIJALIMA

Unato golemom napretku, postignutom u posljednje vrijeme u znanosti o materijalima, jo
uvijek ostaju tehnoloki izazovi. Ovi izazovi ukljuuju razvoj jo vie sofisticiranih i
specijaliziranih materijala, kao i razmatranje utjecaja na okoli prilikom proizvodnje ovih
materijala.
Proizvodnja nuklearne energije je vaan segment svjetske energetike. Rjeenja brojnih
problema, koji su povezani s ovom proizvodnjom, ukljuuju upravo razvoj novih materijala,
od spremnika nuklearnog goriva do objekata za zbrinjavanje radioaktivnog otpada.
Potronja znaajne koliine energije povezana je s transportom. Smanjenje teine prijevoznih
sredstava (automobili, zrakoplovi, vlakovi, itd.), kao i porasta radne temperature motora,
poveat e iskoristivost goriva. Razvoj e ii u pravcu novih visokovrstih, konstrukcijskih
materijala niske gustoe, kao i materijala za rad na povienim temperaturama.
Nadalje, postoji potreba za pronalaenjem novih, ekonominijih izvora energije, te za
uinkovitijim koritenjem postojeih. Materijali e ovdje nesumnjivo igrati znaajnu ulogu.
Npr. izravna transformacija solarne u elektrinu energiju. Solarne elije ukljuuju
neke prilino sloene i skupe materijale. Postoji potreba razvoja novih ekonominijih
materijala visoke uinkovitosti za ovaj proces pretvorbe energije kako bi se osigurala odriva
tehnologija.
Nadalje, kvaliteta okolia ovisi o naoj sposobnosti za kontrolu kvalitete zraka i oneienja
vode. Tehnika kontrole zagaenja koristi razliite materijale. Osim toga, treba unaprijediti
metode za obradu i doradu materijala kako bi se umanjilo zagaenje okolia prilikom
proizvodnje. U procesu proizvodnje nekih materijala, dolazi do nastajanja otrovnih tvari koje
se isputaju u prirodu, te je potrebno razmotriti utjecaj ovih otrovnih tvari na ekologiju.
Mnogi materijali koje koristimo proizvedeni su iz neobnovljivih izvora. Ovi ukljuuju
polimere (za koje je glavna sirovina ulje) i neke metale. Ovi neobnovljivi resursi postupno se
iscrpljuju, to zahtijeva otkrivanje dodatnih rezervi, razvoj novih materijala koji imaju
usporediva svojstva i poveani napor u pravcu recikliranja.
Kao posljedica ekonomije (proizvodnje i utjecaja na okoli) postaje sve vanije uzimanje u
obzir cijelog ivotnog ciklusa materijala.

13
14
1 GRAA MATERIJALA
1.1 Atom

Materijali mogu biti u razliitim agregatnim stanjima. Kao konstrukcijski materijali koriste se
tvari u krutom stanju, a kao nositelji energije tekuine i plinovi. Elektriki vodljivi plinovi
nazivaju se plazme. Sve tvari, osim manjeg broja izuzetaka, prolaze kroz sva etiri agregatna
stanja ukoliko se dovodi ili odvodi energija izvana. Ovi procesi su povratljivi, tj. hlaenjem
taline dobiva se krutnina koja se zagrijavanjem moe opet rastaliti.

Tvari u prirodi razlikujemo po boji, izgledu povrine, tvrdoi, specifinoj masi i drugim
svojstvima. Pristup prouavanju materijala je najlaki ako se poe od elementarnih estica
koje grade tvari, atoma.

Graa slobodnih atoma se opisuje u nastavku na pojednostavnjeni nain, koji se ne moe

koristiti u posebno znanstvene svrhe, ali e nam dobro posluiti za naa daljnja razmatranja.

Prema tom modelu, atom se sastoji od jezgre u kojoj je Neutron

sadrana skoro itava masa atoma, a oko nje u
odreenom poretku krue elektroni. Jezgra se sastoji od
pozitivno nabijenih dijelova protona i neutralnih
neutrona, a oko nje na odreenoj udaljenosti nalazi se Jezgra Proton
oblak elektrona. Kod neutralnog atoma broj protona i
elektrona prema vani je jednak. Elektron

Redni broj elementa ovisi o broju protona u jezgri. U jezgri je sadrana skoro cijela masa
atoma, pa se prema tome odreuje atomska teina. Elektroni imaju zanemarivo malu masu,
meutim, zbog velike brzine gibanja oko jezgre imaju znatne kinetike energije.

Pod odreenim uvjetima pojedini atom moe dobiti izvjestan broj elektrona ili ih se
osloboditi, te radi toga postati elektriki negativno nabijen, odnosno u drugom sluaju
pozitivno nabijen. Takvi atomi zovu se ioni!
Atomi pojedinih elemenata razlikuju se meusobno po broju protona u jezgri (odnosno
elektrona kod neutralnog atoma), pa su tim redom uvrteni u Mendeljejev periodni sustav. U
ovom sustavu sloeni su elementi po rastuem rednom broju u horizontalnoj liniji i po
stupcima prema rasporedu elektrona u vanjskim orbitama. Svojstva elemenata svrstanih u
stupcima su slina, tako da se razlikuju nemetali, prelazni metali, plemeniti plinovi. Element
na prvom mjestu je vodik, a posljednji prirodni element je uran na 92 mjestu. Postoje i

15
umjetni elementi s viim rednim brojem, ali su svi kratkog vijeka trajanja jer odbojne sile u
velikim jezgrama uzrokuju njihovu nestabilnost i spontani raspad na elemente nieg rednog
broja.
Atomi pojedinih elemenata mogu imati razliit broj neutrona. a da pri tome ne mijenjaju ni
redni broj u periodnom sustavu ni kemijska svojstva. Ovakvi atomi s razliitim brojem
neutrona od normalnog zovu se izotopi. Neki izotopi su stabilni, dok ima izotopa koji se bre
ili sporije mijenjaju u stabilnije izotope ili elemente radioaktivnim raspadom.

Mendeljejev periodni sustav elemenata

Radi boljeg razumijevanja i prouavanja metala, potrebno je kazati par rijei o rasporedu
samih elektrona oko jezgre. Elektroni se gibaju oko jezgre po odreenim putanjama koje
mogu biti od skoro krunih do izrazito eliptinih. Dimenzija najvee putanje odreuje promjer
atoma. Ovaj je, zavisno o elementu, reda Otprilike oko 10 m -10 -14
Otprilike oko 10 m
veliine 10-10 [m], dok je promjer atomske
jezgre reda veliine 10-14 [m]. Udaljenost
elektrona od jezgre, odnosno dimenzija putanje
po kojoj se giba, odreuje njegovu energiju i
+
Proton, p
vezu s jezgrom. im je on udaljeniji tim je Jezgra Elektron, e -

(negativni naboj) (pozitivni naboj)

0
energija elektrona vea, a veza s atomom Neutron, n
(elekt. neutralan)
slabija. A Atom B Jezgra
Elektroni se oko jezgre gibaju u slojevima ili
ljuskama, koje se razlikuju prema pripadnim energijama. Svaka ljuska sadri odgovarajui
broj elektrona koji se moe odrediti izrazom:
N=2n2
gdje je:
N - maksimalni mogui broj elektrona u ljuski
n - redni broj ljuske

16
Vidljivo je da se prvoj ljusci moe nalaziti najvie 2 elektrona, u drugoj 8, treoj 18, itd.
Umjesto rednim brojem ljuske se oznaavaju slovima: K, L, M,... Ljuske e se naravno
napuniti do maksimalnog broja elektrona, ako ih ima dovoljno, a to zavisi o poloaju
elementa u periodikom sustavu.

Tako e, na primjer, atom vodika (slika 1.1), koji je

prvi u sustavu, imati samo 1 elektron u prvoj ljusci,
a tek e helij imati tu ljusku ispunjenu. Natrij (slika
1.2), s rednim brojem 11 ima ispunjenu prvu i
drugu ljusku, dok u treoj ima samo 1 elektron.

Meutim, ne nalaze se niti svi elektroni unutar

jedne ljuske na istom energetskom nivou, nego se Slika 1.1. Model atoma vodika
dijele na podgrupe, odnosno podljuske. Ako s "ll"
oznaimo broj podljuski u odreenoj ljuski, a "ll" moe
poprimiti vrijednost 0, 1, 2, ..., onda se maksimalni broj
elektrona u jednoj podljusci "k" moe odrediti prema
formuli:
k = 2(2ll + 1)
Podljuske se jo mogu oznaavati malim slovima: s(0),
p(1), d(2),... Raspored elektrona u ljuske i podljuske moe
se napisati i tako da se redni broj ljuske oznai arapskim
Slika 1.2. Model atoma natrija
brojem, podljuske malim slovom, a broj elektrona u
odgovarajuoj podljusci kao eksponent:

Primjer: eljezo, Fe, redni broj 26 (dakle 26 elektrona u jednom atomu), elektronska
konfiguracija je - 1s2 2s2 p6 3s2 p6 d6 4s2.

Slika 1.3. Model atoma kriptona Kr Redoslijed popunjavanja ljuski i

podljuski

17
Elektroni se dakle razlikuju po energiji.
Elektroni u niim ljuskama su jae vezani
uz jezgru, dok elektroni iz vanjskih ljuski
mogu izai s malim utrokom energije.
Jedinica kojom se mjeri energija elektrona
je elektron-volt.
Elektronske ljuske i podljuske popunjavaju
se od najnieg energetskog nivoa prema
viem (slika 1.4).
Dovoenjem energije izvana, mogue su
razliite pojave, ovisno o koliini predane
energije elektronima na pojedinim
ljuskama.

Kod male koliine predane energije, Slika 1.4. Energetski nivo podljuski
elektroni iz vanjske ljuske se pobude
(ekscitacija), penju na viu orbitu koja je za njih nestabilna. Nakon kratkog vremena elektroni
se vraaju na prvobitnu orbitu i pritom isputaju kvant energije odreene frekvencije:

E = hf [J]
gdje je:
E - isputeni kvant energije
h - Planck-ova konstanta, 6.63x10-34 [Js]
f = frekvencija zraenja, [1/s].

Ova se pojava uoava kao svjetlost razliite boje. Vie energije odgovaraju ultraljubiastom
dijelu spektra, a nie infracrvenom.

Dovoenjem vee koliine energije moe se izbiti elektron iz vanjske ljuske ili se moe
ubaciti u ljusku. Ova pojava naziva se ionizacija atoma, ime atom prestaje biti elektriki
neutralan prema vani. Gubitkom elektrona atom postaje elektriki pozitivan - kation, a
primanjem elektrona postaje negativan - anion. Ionizacija atoma omoguava elektriku
vodljivost jer se dobivaju slobodni naboji.

Dovoenjem energije elektronima iz niih ljuski i njihovim izbacivanjem u vie orbite dobiva
se znatno intenzivnije zraenje vrlo visoke frekvencije - rendgensko ili X-zraenje.

1.2 Vezivanje atoma

Tvari u prirodi nalaze se u agregatnim stanjima koja odgovaraju temperaturi i tlaku okolia.
Pojedinani atomi postoje samo kod inertnih plinova koji imaju popunjenu vanjsku ljusku s 8
elektrona (helij, argon, itd.). Atomi svih ostalih elemenata na normalnim uvjetima vezuju se
na razne naine. Zagrijavanjem tvari na vrlo visoke temperature mogu se razdvojiti i molekule
ostalih tvari (disocijacija).
Postoji nekoliko vidova vezivanja atoma, i svaki od njih bitno utjee na fizikalna svojstva
tvari. vrstoa veze meu atomima je takoer razliita za razne naine vezivanja. Prikaz koji
slijedi dan je u poretku od vrih veza prema slabijima.

18
1.2.1 Atomska veza

Atomska ili kovalentna veza nastaje izmeu istovrsnih atoma (elektronegativni IV do VII
grupe iz periodnog sustava elemenata) koji nemaju popunjenu vanjsku ljusku elektronima,
tako da atomi meusobno "posuuju" elektrone i time ostvaruju popunjenost vanjske ljuske.
Na slici 1.5 prikazana je veza molekule vodika i dijamantna kristalna reetka ugljika. Odlika
veze je da se udaljavanjem atoma veza raskida, za to su potrebne visoke temperature.

H2

Slika 1.5. Atomska veza kod molekule vodika Kristalna reetka dijamanta

1.2.2 Ionska veza

Ionska veza je neto slabija od atomske, a nastaje izmeu elektronegativnih i elektropozitivnih

elemenata, koji udruivanjem zajedniki dijele elektrone i tako postiu popunjenost vanjskih
ljuski. Elektronegativni elementi su nemetalnog, a elektropozitivni metalnog karaktera.
Tipian primjer ionske veze daju kristali morske soli, (NaCl). Zbog ovakvog vezivanja vrsti
je kristal prema vani elektriki neutralan. Rastvaranjem soli u vodi ili taljenjem soli dolazi do
disocijacije na pozitivne i negativne ione natrija i klora, koji se u elektrinom polju privlae
na elektrode suprotnog polariteta. Ovim se ostvaruje ionski elektriki tok, koji je praen
rastvaranjem materije (elektroliza). Na slici 1.6. prikazana je veza NaCl.

Slika 1.6. Ionsko vezivanje molekula NaCl

1.2.3 Metalna veza

Budui da su metali elektropozitivni elementi s lakoom isputaju valentne elektrone iz
vanjske ljuske. U vrstom metalu pozitivni ioni se razmjetaju na pravilan nain na
odgovarajuim udaljenostima. Slobodni elektroni se premjetaju od iona do iona i tvore
elektronsku maglicu, koja se naziva i elektronski plin (neke pojave se mogu opisati analogno s

19
ponaanjem plina). Ovi slobodni elektroni omoguavaju elektrini tok u metalu pod
djelovanjem elektrinih i toplinskih polja. Razmak izmeu atoma u metalu je rezultat
ravnotee privlanih i odbojnih sila koje izazivaju slobodni elektroni i pozitivni ioni. Ove sile
prikazane su na slici 1.7. Meusobni pomak atoma klizanjem ne naruava metalnu vezu jer
elektroni ne razlikuju "svoje" atome od ostalih, pa se veza stalno odrava. Ovakvo vezivanje
omoguava znatnu elastinu i plastinu deformaciju metala.

Slika 1.7. Primjer metalne veze

1.2.4 Vodikova veza

Vodikova veza je slabija od metalne. Javlja se
izmeu molekula u kojima su atomi vodika H
povezani s najjaim elektronegativnim atomima
fluora F, kisika O i duika N. Nalazimo je kod
vode i polimernih materijala. Vodikov atom u Kisik Kisik
polimerima izmjenino se udruuje s
elektronegativnim atomima i tako ostvaruje
popunjenost vanjske ljuske. Zagrijavanje i
zraenje (ultraljubiasto, a naroito ionizirajue) Slika 1.8a. Primjer vodikove veze kod
razaraju vodikovu vezu. Ovim se moe
molekule vode
protumaiti velika osjetljivost polimera prema
povienim temperaturama i zraenju, koje
degradira svojstva materijala.

1.2.5 Van der Waalsova veza

Ovo je veza koja nastaje zbog dipolnih privlanih sila.
Vrlo je slaba i razbijaju je male toplinske vibracije
atoma.
Ukapljeni inertni plinovi pokazuju ovakav oblik
vezivanja, kao i molekularni plinovi. Neutralni atom
postaje dipol s obzirom na sluajnu fluktuaciju
poloaja elektrona ostalih atoma, pa dolazi do
povremene veze izmeu dipola.

Slika 1.8b. Primjer Van der Waalsove veze

20
1.3 Strukture tvari
1.3.1 Amorfne strukture

Ukoliko se hlaenjem taline nakon skruivanja ne dobije pravilan raspored atoma, nego je on
sluajan kao i u talini, dobiva se amorfna (bezoblina) struktura. Kod nekih materijala je to
stabilan oblik, dok neki zagrijavanjem mogu prei u kristalnu strukturu. Amorfni materijali u
pravilu nemaju gotovo nikakvu plastinost.

Osim amorfnih materijala mnogi materijali su graeni tako da su atomi pravilno poredani u
jednom smjeru ili u dijelu volumena materijala. Tipian primjer su polimeri i stakla, koji
imaju lanaste strukture. Kod polimera kimu lanca ine ugljikovi atomi koji na slobodne
valencije vezuju ostale atome i spojeve. Nastaju dugi lanci nepravilnog oblika koji se mogu
jako rastezati, a da ne doe do prekida veze (slika 1.9.). Kod stakala kimu lanca tvori spoj
SiO4 tetragonskog oblika (slino dijamantu). Niz ovakvih tetragona ini lance koji na
povienim temperaturama lako rotiraju u zglobovima kao na slici 1.10. (ovim se tumai
plastinost stakla na povienim temperaturama). Ovi materijali pokazuju karakteristinu
temperaturu omekavanja (za razliku od kristalnih koji imaju karakteristinu temperaturu
taljenja).

Slika 1.9. Lanasta polimerna struktura

Slika 1.10. Anorganski lanac - staklo kemijski spoj SiO4

21
1.3.2 Kristalna struktura

Mnoge tvari u prirodi imaju kristalnu strukturu, vidljivu po vanjskim pravilnim plohama i na
prijelomima. Kod veine metala se ne moe golim okom zapaziti postojanje kristala, jer su
metali sastavljeni od velikog broja sitnih kristala. Naziv kristal dolazi od grkog kristallos-
led, kremen prozirac.

Brojne su vrste i podvrste kristalnih reetki. Metali najea imaju dva tipa, i to kubni i
heksagonski.

Kristal se moe predoiti tako da u njegovoj unutranjosti zamislimo koordinatni sustav, a du

svake osi nanizane ione. Ove osi nazivamo kristalografske osi. Meusobna udaljenost iona
naziva se parametrom. Red veliine je 10-10 [m], a radi praktine primjene koristi se i jedinica
1 angstrem [A], prema fiziaru Angstromu). Parametri su nepromjenjivi du pojedine osi
zamiljenog koordinatnog sustava, ali ne moraju biti jednaki za pojedine osi.

Spajajui linijama sva sredita iona unutar kristala, dolazimo do prostornih mrea. Radi
preglednosti prikazivanja ne crta se cijela mrea reetke nego samo jedan element koji
dobivamo tako to spojimo meusobno najblie ione( slika 1.11.). Takav se element reetke
zove stanica kristalne reetke.

Slika 1.11. Definiranje kristalne reetke

22
 Slika 1.12. Nastajanje kristalne reetke

1.3.3 Geometrijske karakteristike kristalne reetke

Kubna reetka se najee sree kod metala. Ona ima tri kristalografske osi pod pravim kutom
medu njima i s jednakim parametrima uzdu svake osi. To je jednostavna kubna reetka.

fcc bcc

Slika 1.13. Plono i prostorno centrirana kubna reetka

23
 Slika 1.14. Podjela kristalnih reetki po Bravais-u

U stvarnosti postoje sloeniji oblici kubne reetke, i to s ubaenim atomima u sreditima

ploha, te s ubaenim atomom u sreditu kuba, slika 1.13.

Kubna reetka s atomima u sreditima ploha naziva se plono centrirana kubna reetka, a
esto se oznaava kraticom "fcc" (od engl. face centered cube).

Kubna reetka s atomom u sreditu kuba naziva se prostorno centrirani kub i oznaava se
kraticom "bcc" (od engl. body centered cube).

Broj atoma koji pripadaju kristalnoj reetki odreuje se zbrajanjem pripadnih dijelova
pojedinoj reetki, jer pojedini atom dijele nekoliko reetki. Kod kubne reetke svaki atom na
vrhu kuba pripada za 1/8 jednoj reetki, to za svih osam atoma u vrhovima reetke daje 1
atom po reetki. Plono centrirani kub ima jo na svakoj plohi po 1/2 atoma koji pripada
reetki, to za 6 ploha daje ukupno (1+3) atoma po reetki fcc kuba. Kod prostorno
centriranog kuba dolazi po 1 atom u sredini svake reetke, pa je ukupan broj atoma u bcc
reetki (1+1).

Ravnine najgue zaposjednutosti atomima u reetki predstavljaju plohe u kojima su atomi

gue smjeteni. Na slikama 1.15 i 1.16 prikazani su sluajevi plono i prostorno centriranog
kuba. Osim ravnina najgue zaposjednutosti postoje i pravci najgue zaposjednutosti, na
kojima su blie smjeteni atomi (slika 1.17).

24
 Slika 1.15. Ravnine i pravci Slika 1.16. Ravnine i pravci
najgue zaposjednutosti najgue zaposjednutosti kubne
kubne fcc bcc reetke

Slika 1.17. Pravci najgue zaposjednutosti kod plono i prostorno centrirane kubne reetke

U svakoj reetki postoji i odreeni prazni prostor, ovisno o pakiranju atoma u reetku. Za
reetku se moe ocijeniti udio praznog prostora preko pokazatelja gustoe, "g", koji
predstavlja omjer volumena atoma koji pripadaju reetki i volumena reetke, pri emu se
atomi promatraju kao kugle koje se meusobno dodiruju. Poznavanje pojava razliite
popunjenosti kristalne reetke olakava poimanje skokovitih promjena volumena prilikom
promjene kristalne reetke. Plono centrirani kub je gue popunjen od prostorno centriranog
kuba, dok je kompaktni heksagon jednako popunjen kao i plono centrirana kubna reetka.
Broj pravaca i ravnina najgue zaposjednutosti u kristalnoj reetki bitno utjee na mehanika
svojstva kristala. Reetke s veim brojem tih ravnina i pravaca lake se plastino deformiraju.

Slika 1.18. Reetke elemenata pri sobnim temperaturama

25
Plono centrirana kubna reetka ima etiri ravnine i est pravaca, prostorno centrirani kub ima
4 pravca, a heksagonska reetka ima gusto zaposjednute baze.
U kristalografiji se oznaavanje kristalnih ravnina izvodi Millerovim indeksom. Mjerilo je
parametar reetke, a Millerov indeks predstavlja recipronu vrijednost odsjeka
kristalografske ravnine na koordinatnom sustavu reetke. Na slici 1.19. pokazano je
oznaavanje indeksima ravnina i pravaca za kubnu reetku. Ravnina A oznaena je (111), a
ravnina B Millerovim indeksom (210). Osim oznaavanja ravnina, ovim indeksima
oznaavaju se i kristalografski pravci. Oni nose iste indekse kao i ravnine na koje su okomiti.

Millerovi indeksi za kristalografske ravnine:

Millerovi indeksi za kristalografske pravce:

Slika 1.19. Oznaavanje kristalografskih ravnina i pravaca Millerovim indeksima

1.3.4 Usmjerenost svojstava kristalnih reetki

Postojanje ravnina i pravaca najgue zaposjednutosti ukazuje da kristalna reetka ima barem
neka svojstva ovisna o ravnini i pravcu na kojima se mjere. Ovo vrijedi naroito za mehanika
svojstva. Kristali pokazuju velike razlike u elastinim i plastinim svojstvima ovisno o smjeru
djelovanja sile. Ova razliitost svojstava zove se anizotropija i posebno je izraena kod
monokristala. U praksi se najvie koriste tvari sastavljene od velikog broja kristalnih zrna
(polikristalni materijal) koje pokazuju kvazi izotropna svojstva. Zbog velikog broja zrna
dobiva se svuda prosjena vrijednost svojstava u bilo kojem smjeru.
Polikristalni materijali mogu postati anizotropni kod pojedinih naina skruivanja iz taline,
toplinske i mehanike obrade. Prikaz anizotropije i izotropije dan je na slici 1.20.

Slika 1.20. Anizotropija monokristala i kvazi izotropija polikristala

26
2 Nepravilnosti kristalnih reetki
U prethodnom poglavlju iznesene su idealizirane kristalografske predodbe. Za iste se
metale pretpostavlja kao da je graa reetke potpuno pravilna. U praksi se daleko ee
koriste legure metala u kojima se javljaju atomi razliitih promjera, to onemoguava idealne
kristalografske strukture.
Neke pojave u metalima ukazuju da postoji nekoliko vrsta nepravilnosti kristalnih reetki,
koje bitno utjeu na svojstva metala:

- Usporedbom kohezivnih sila iz prorauna i mjerenih vrijednosti sila za raskidanje

materijala opaa se da su naprezanja za postizanje loma kod realnih materijala skoro
100 puta nia od teorijski mogue vrijednosti. Ovdje nije greka u teoriji, nego u
nepravilnostima reetke koje smanjuju vrstou.
- Neka svojstva metala mijenjaju se pod djelovanjem neutronskog zraenja, to znai da
dolazi do oteenja strukture.
- Mehanika svojstva metala mogu se bitno mijenjati djelovanjem topline i mehanike
deformacije.

Ova, a i druga zapaanja, doveli su do zakljuka da u kristalnoj strukturi metala postoje

nepravilnosti, koje utjeu na spomenute pojave. To su:

- lokalne ili tokaste nepravilnosti

- linearne nepravilnosti (u odreenoj liniji)
- plone nepravilnosti.

2.1 Lokalne (tokaste nepravilnosti)

U praksi nije mogue dobiti potpuno isti metal jednog elementa. Strani atomi utjeu na
izoblienje ili distorziju kristalne reetke matinog elementa.

Ako su strani atomi sline veliine, dolazi do razmicanja susjednih atoma u reetki kad je
strani atom vei, odnosno do skupljanja, kad je strani atom manji, (slika 2.1.). Ovakva
deformacija reetke naruava cjelovitost ravnina i pravaca najgue zaposjednutosti.

Slika 2.1. Zamjenski kristal mjeanac (primjer: zamjensko legiranje Cu u Ni)

Kristali kod kojih dolazi do zamjenjivanja atoma u vrhovima reetki nazivaju se zamjenski ili
supstitucijski kristali mjeanci.

Kada su atomi primjesa bitno razliitog elementa po svojstvima od matinih atoma, a ujedno
manjih dimenzija, dolazi do ukljuivanja atoma u slobodne meuprostore kristalne reetke, pa
ovakve kristale mjeance nazivamo ukljuinskim ili intersticijskim kristalima mjeancima
(slika 2.2.).

27
Nepravilnosti reetke kod zamjenskih i ukljuinskih mjeanaca nalazimo kod tokaste
nepravilnosti, to ima utjecaja na oteavanje deformacije kristala.

Slika 2.2. Ukljuinski mjeanac (primjer: ukljuinsko legiranje C u Fe)

Na pojedinim mjestima kristala mogu nedostajati atomi zbog nepopunjavanja prostora

prilikom skruivanja. Ovakva prazna mjesta nazivaju se vakancije. Seljenje atoma u krutnini
tj. difuzija, u najveoj mjeri se odvijaju preko vakancija. Zagrijavanjem metala raste broj
vakancija. Ovi tokasti defekti poveavaju i elektrini otpor u metalu jer naruavaju
homogenost elektronskog oblaka. Oko vakancije dolazi do distorzije reetke zbog skupljanja
susjednih atoma, kao na slici 2.3.

Slika 2.3. Vakancije u reetki i distorzija reetke oko vakancije

KRETANJE UKLJUINSKOG ATOMA

UKLJUINSKI ATOM

VAKANCIJA

UKLJUINSKI ATOM

ZAMJENSKI ATOM

ZAMJENSKI ATOM
Slika 2.4. Kombinacija nepravilnosti u kristalnoj strukturi

28
2.2 Linearne nepravilnosti-dislokacije

Linearne nepravilnosti su podruja u kojima u nizu nedostaju atomi. Naziv dolazi od latinskog
dislocare (premjestiti). Duljina dislokacija iznosi do nekoliko stotina parametara reetke, a
moe biti u pravcu (kutna) ili se spiralno penjati (vijana). Utjecaj dislokacija je izuzetno
velik na mehanika svojstva materijala, naroito na plastinu deformaciju.
Dislokacije nastaju prilikom skruivanja kada se susretnu kristalne ravnine od kojih je s jedne
strane jedna manje, kako je pokazano na slici 2.5 lijevo.

Slike 2.5. Nastanak kutne i vijane dislokacije

Vijana dislokacija nastaje spiralnim rastom kristala slika 2.5 desno. Od teorijskog modela
dislokacija kojim je objanjen nerazmjer izmeu teorijske i stvarne vrstoe metala, do
eksperimentalnog utvrivanja postojanja dislokacija pomou elektronskog mikroskopa,
proveden je ogroman istraivaki rad o svojstvima i ponaanju dislokacija.

Gustoa dislokacija je broj dislokacija izmjeren na jedininoj

mjernoj povrini. Kod idealnog kristala gustoa dislokacija bila bi
jednaka nuli, kod skrutnutih i sporo hlaenih ili dugotrajno
arenih metala, gustoa iznosi oko 106 dislokacija/cm2. Hladnim
gnjeenjem metala poveava se gustoa do 1012 cm2. arenjem
metala, kojem je gnjeenjem poveana gustoa dislokacija, moe
se smanjiti broj dislokacija. Mnoenje dislokacija nastaje pod
djelovanjem vanjskih mehanikih sila. Postoje brojna tumaenja
ove pojave, a najjednostavnije je preko prvotnog modela po
Frank-Readu (slika 2.6.). Dislokacije se umnaaju na izvoru koji Slika 2.6. Frank-Readov
izvor dislokacije
predstavlja dislokacije duljine " A B ". Pod djelovanjem sile linija
dislokacije se izbouje do formiranja prstena oko izvora. Daljnjim
djelovanjem sile proces se ponavlja.

Ovo je jednostavno matematiko objanjenje fizikalne pojave u kojoj se prazni prostor

promatra kao nit. Pojave kod sloenijih oblika dislokacija su znatno kompliciranije. Mobilnost
dislokacija ovisi o njihovoj duljini i preprekama na koje nailaze. Ove prepreke mogu biti
distorzije reetke izazvane stranim atomima, vakancije i fine izluene strukture. Dislokacije se
mogu ponitavati sudaranjem, ali i zaplitati. Izlaskom dislokacije na slobodnu povrinu ili u
granicu izmeu kristalnih zrna dislokacija iezava.

29
2.3 Plone nepravilnosti

Plone nepravilnosti nastaju u mikro volumenima koji imaju

meusobno neznatnu razliku o orijentaciji blokova, do 1/2 lune
sekunde. Ovakva struktura naziva se mozaina, a prikazana je
na slici 2.7. Na granicama izmeu blokova nalaze se dislokacije
koje nastaju zbog razlike u orijentaciji blokova.

Znatno vee plone nepravilnosti predstavljaju granice izmeu

kristalnih zrna u polikristalnom materijalu. Orijentacija Slika 2.7. Mozaina
pojedinih kristala se razlikuje i desecima lunih stupnjeva. struktura

Na granicama zrna u sloju od nekoliko parametara kristalne

reetke nema pravilnog rasporeda atoma. Izgled je sliniji
amorfnom stanju, a na tim granicama izlaze i brojne dislokacije
kao na slici 2.8.

Do sada opisani defekti strukture odnose se na nepravilnosti

dimenzija bliskih veliini atoma. Vee nepravilnosti, upljine,
pukotine, ukljuci drugih tvari spadaju u nehomogenosti metala, a
mogu biti od mikroskopskih dimenzija do upljina veliine lopte i
pukotina dugakih vie metara.

Slika 2.8. Granica zrna

30
3 Deformacija i lom metala
3.1 Deformacija metala

Ako se komad metala optereti mogu se primijetiti deformacije. Poveanjem sile raste i
deformacija. Nakon neke postignute veliine sile, deformacija raste bre od porasta sile i
konano dolazi do loma ako naprezanje u metalu pree vrijednost vrstoe materijala Rm.
Neki materijali pokazuju sve ove faze ponaanja pod optereenjem, dok neki pokazuju samo
jednu od ovih faza. Prilikom rastereenja metala moe se zapaziti da se metal (eventualno)
vraa u prvobitni oblik. Ukoliko je naprezanje bilo preveliko, nakon rastereenja ostaje trajna
deformacija.

Elastina deformacija nastaje ako se dimenzije nakon rastereenja materijala vraaju na

prvobitne vrijednosti (prije djelovanja optereenja). Ovu zakonitost je prvi obradio R. Hooke
u 17. stoljeu i izrazio je formulom:
"Ut tensio sic vis", ili kako se danas pie:
=E [N/mm2][MPa]
gdje je:

= elastino naprezanje, [N/mm2]

E = modul elastinosti, [N/mm2], nazvan Youngov modul (za rastezanje)
= deformacija [%].

Materijal opisan Hookeovim zakonom je idealno elastini materijal, prikazan je na slici 3.1.
Ovakvo ponaanje pokazuju krhki materijali (zakaljeni elik, sivi lijev).
Materijal koji bi nakon svakog optereenja pokazivao trajnu deformaciju je idealno plastini
materijal (slika 3.2.) Ovako se ponaaju neki isti metali i legure (bakar, aluminij).
Veina materijala pokazuje najprije podruje elastinosti, a zatim plastinosti pri viim
naprezanjima. Ovo su elastoplastini materijali, tipini predstavnik je ugljini elik (slika 3.3.)

Slika 3.1. Idealno Slika 3.2. Idealno Slika 3.3. Elasto-plastini materijal
elastini materijal plastini materijal bez ovrenja sa ovrenjem

Ove vidljive pojave kod deformacije metala mogue je

objasniti utjecajem nepravilnosti kristalne reetke na
ponaanje metala pod optereenjem.
Djelovanje sile na metal moe se promatrati na kristalnom
bloku na slici 3.4. Privlane sile izmeu atoma moemo
zamisliti kao elastine opruge koje dre atome na okupu.
Neka na dvije suprotne ravnine djeluje sila F. Pod
Slika 3.4. Deformacija
djelovanjem sile pomiu se ravnine to izaziva rastezanje
idealnog kristala
opruga. Najvei otpor prema rastezanju nastaje kada se atomi

31
pomaknu za polovicu meusobnog razmaka, tada je rastegnutost opruge najvea. U ovom
poloaju postaje svejedno na koju e se stranu ostvariti veza, pa se red atoma sada pomie za
jedan korak, a veze se uspostavljaju s novim atomima (ove "opruge" su zamjena za sile
kojima elektronski oblak dri ione na okupu). Na ovaj nain deformacija se do polovice
razmaka odvija kao elastina, a nakon toga kao plastina. U deformiranju sudjeluju svi atomi,
a potrebne sile bile bi vrlo velike za svladavanje veza svih atoma istodobno. U stvarnim
kristalima, s obzirom na veliku gustou dislokacija, deformiranje se odvija klizanjem
dislokacije uzdu ravnine klizanja. Veza meu atomima se na mjestu dislokacije lako
prebacuje s atoma na atom dok dislokacija ne izae na suprotnu stranu bloka (slobodna
povrina ili granica zrna), kao na slici 3.5.

Slika 3.5. Deformacija kristala s dislokacijom

Vidljivo je da mobilnost dislokacija bitno utjee na mogunost deformiranja tako da se mnogi

tehnoloki postupci ovrivanja materijala svode na blokiranje dislokacija u metalu.
Plastina deformacija vidljivo mijenja vanjski oblik metalnog predmeta, a mijenja se i oblik
kristalnih zrna. U pravilu zrna postaju usmjerena i usitnjena uslijed plastine deformacije
(slika 3.6.) Postoji granina plastina deformacija nakon koje se zrno toliko usitni da dolazi
do drobljenja ili loma metala.

Slika 3.6. Promjena oblika zrna hladnom deformacijom

Jedan primjer ovrenja i loma zbog pretjerane plastine deformacije je previjanje ice.
Veina metala izdri jedva neto vie od deset previjanja do loma zbog velikih izmjeninih
plastinih deformacija.

Deformiranje izobliuje kristalna zrna, umnaa dislokacije i stvara druge strukturne

nepravilnosti. Osim toga, u metalu zaostaju elastino rastegnuta i stlaena podruja. Suma
naprezanja koju izazivaju ove elastine deformacije jednaka je nuli i prema vani nema
nikakvog djelovanja, pa se ova naprezanja zovu unutarnja naprezanja. Ova unutarnja
naprezanja zbrajaju se s vanjskim naprezanjima i mogu izazvati lokalnu plastinu
deformaciju.

32
Elastina energija sadrana u metalu s unutarnjim naprezanjima predstavlja zbroj energija u
elementarnim volumenima:
1
V 2 dV
Q=
gdje je:
- naprezanje [MPa]
- elastina deformacija.

Ova unutranja energija moe u nekim sluajevima

inicirati i iriti pukotine kroz materijal i pretvarati se
uglavnom u energiju slobodnih povrina raskinutih
ploha i akustike vibracije (prasak pri lomu).
Do sada je naglaavano da je mehanika deformacija
provoena u hladnom stanju. U tom sluaju je difuzija
vrlo slaba i nema promjene strukture nakon Slika 3.7. Utjecaj zagrijavanja
deformiranja. Ukoliko se deformirani metal naknadno na deformirani metal
zagrijava, utoliko dolazi na niim temperaturama do
oporavka strukture, tj. do smanjenja gustoe dislokacija,
djelomine difuzije te do sreivanja mozainih blokova unutar kristalnih zrna. Ove promjene
nisu vidljive optikim mikroskopom, nego se odraavaju smanjenjem elektrinog otpora i
neznatnim padom tvrdoe u veini sluajeva.
Ukoliko temperatura znatnije poraste, ali ne doe do temperatura alotropskih modifikacija,
utoliko se javlja rekristalizacija, tj. preoblikovanje kristalnih zrna (bez promjene kristalne
reetke).
Za veinu metala temperatura rekristalizacije je Tr oko 0.5 Tt (Tt= temperatura taljenja u
stupnjevima Kelvina).
Zrna izduljena plastinom deformacijom imaju veu povrinu od zrna poliedarskog oblika, a
time i veu povrinsku energiju. Poviena temperatura omoguava mobilnost granica pa se
izduljena zrna razdvajaju na vie manjih kuglastih zrna, od kojih svako ima manju povrinsku
energiju. Ovako se rekristalizacijom dobiva materijal izotropnijih svojstava od anizotropnog
deformiranog materijala.
Zagrijavanjem na temperaturu veu od Tr dolazi do postepene koagulacije manjih zrna u
velika zrna, pri emu se apsorbiraju granice zrna, a atomi primjesa difundiraju prema
novonastalim granicama. Gustoa dislokacija pada, ali broj vakancija raste. Kod jako visokih
temperatura zrna mogu toliko narasti da plastinost metala jako padne.
Pokrupnjenje zrna je posebno izraeno kod istih metala, dok kod
legura nije mogue pretjerano smanjiti broj zrna zbog toga to atomi
primjesa migriraju prema granicama zrna i blokiraju koagulaciju.
Na visokim temperaturama, uz dovoljan stisak ploha, dolazi do
srastanja istih metalnih povrina. Zrna sa suprotnih ploha u dodiru e
srasti i apsorbirati zajednike granice (slika 3.8.). Zagrijavanjem
metala blizu temperature taljenja Tt mogue je taljenje po granicama
izmeu zrna, gdje je inae metal nieg talita (skruuje se posljednji).
U nekim sluajevima ovo meugranino taljenje izaziva pukotine
izmeu zrna(slika 3.9.). Slika 3.8. Srastanje
povrina

33
 Slika 3.9. Taljenje izmeu zrna Slika 3.10. Mehanika histereza kod
promjenljivih optereenja

Osim stalnog optereenja, mogua su vremenski promjenljiva optereenja. Pri tome se

preciznim mjerenjem moe utvrditi da deformacija kasni u fazi za djelovanjem sile, pa se
javlja mehanika histereza (slika 3.10.). Za periodiki promjenljiva optereenja moe se
napisati:

= 0e it [MPa]
ali vrijedi i
( it + )
= 0e = 2 f
gdje je:
gdje su:
- 0 i 0 , maksimalne amplitude naprezanja i deformacije u ciklusu optereenja;
- i , naprezanje i deformacije u trenutku t;
- , fazni pomak kanjenja deformacije za naprezanjem;
- t , vrijeme;
- , kruna frekvencija promjenjivog optereenja;
- f , vlastita frekvencija promjenjivog optereenja.
Priguenje vibracija u metalu nastaje uglavnom pretvorbom mehanike energije u toplinsku.
Kod vrlo visokih frekvencija moe doi do zagrijavanja materijala ako je odvoenje topline
slabo. Ovaj sluaj je posebno izraen kod polimernih materijala koji slabo odvode toplinu.
Promjenljiva naprezanja izazivaju oscilacije
dislokacijskih linija. Dislokacije se gomilaju u
jednom smjeru, a zatim u drugom. Ovo izaziva
kod ovrsnutih metala snienje granice
elastinog ponaanja, dok kod neovrsnutih,
svjeih metala, to izaziva povienje granice
elastinosti. Pojavu je prvi opisao Johann
Bauschinger u 19. stoljeu, pa se po njemu i
naziva (slika 3.11.) Slika 3.11. Bauschingerov efekt
Uestalom izmjenom optereenja mogu se pojaviti mikropukotine koje se kasnije ire sa
svakim ciklusom optereenja. Ova pojava naziva se zamor materijala. esta je kod
konstrukcija s naglim promjenama presjeka, povrinskim ogrebotinama, hrapavostima kao
posljedicom obrade. Meutim i kod vrlo glatkih poliranih povrina moe doi do pojave
zamora. Izmjenino optereenje gomila dislokacije prema slobodnim povrinama, gdje dolazi
do izbacivanja mikrostepenica (slika 3.12.) na kojima zapoinje mikropukotina.

34
 Slika 3.12. Prikaz nastanka pukotine od zamora na glatkoj povrini (prema Cotrell, A. H. i
Hull, D.: Proc. R. Soc., A242, 211, 1957. )

Razvojem brzohodnih strojeva zapaena je pojava lomova i pri naprezanjima unutar

elastinog podruja ponaanja metala. Ove pojave analizirao je Fridrich Woehler koncem
XIX. stoljea i prikazao ih u dijagramu amplituda naprezanja - broj promjena optereenja.
Woehlerov dijagram s koordinatama - log N (N = broj promjena optereenja) prikazan je
na slici 3.13. Vidljiva je razlika izmeu izdrljivosti uzorka s glatkom i hrapavom povrinom
te izmeu elika i aluminija. Za nas je zanimljivo ono naprezanje kod kojeg je broj promjena
optereenja beskonaan. Kako se ispitivanja ne mogu produiti do beskonanosti usvojen je
broj izmjena 10 106 za elik i 100106 za aluminij. Najvee naprezanje pri kojem je materijal
izdrao usvojeni broj izmjena naziva se dinamika izdrljivost ili granica umora.

Slika 3.13. Woehlerov dijagram, shematski prikaz

Slika 3.14. Izgled povrine prijeloma zbog dinamikog optereenja

35
3.2 Lom materijala
Lom materijala je najgori sluaj inenjerske prakse, jer moe imati katastrofalne posljedice za
ljude i okoli. Nakon katastrofa nekih velikih konstrukcija u prvoj polovici XX. stoljea
lomovi su se poeli detaljnije izuavati. Rezultati tih istraivanja omoguili su izradu i
koritenje prilino sigurnih konstrukcija.
Lom nastaje kada optereenje nadvlada kohezivne sile estica tvari.

Slike 3.15. Lom trganjem i lom smicanjem

Na mjestima prijeloma nastaju nove slobodne povrine s razdvojenim vezama izmeu estica.
Uzroci poveanja naprezanja do prekida veza mogu biti razliiti. U mikroprostoru gdje se lom
dogaa postoje uglavnom dva vida razdvajanja materijala, i to trganjem i smicanjem (slika
3.15.) Lom trganjem nastaje kada je ravnina loma okomita na smjer djelovanja sile. U tom
sluaju veliki broj veza prekida se istodobno, a pukotina se iri bez vidljive deformacije.
Ukupni utroak energije je malen. Ova vrsta loma karakteristina je za krhke materijale
(staklo, keramika, zakaljeni elik, sivi lijev).

Drugi nain odvajanja estica materijala je smicanjem sloja po sloju. U ovom sluaju se veze
izmeu atoma samo premjetaju, a posljedica je klizanje itavih blokova, deformacija
kristalnih zrna, te vidljiva plastina deformacija na povrini. Plastina deformacija na mnogim
kliznim ravninama zahtijeva veliku koliinu energije, tj. otpor na lom je velik.

Ovakve materijale nazivamo ilavima, a tipini predstavnik je ugljini elik. Naalost, na

ilavost ovg materijala izrazito djeluje temperatura , tako da hlaenjem ispod neke kritine
temperature do tada ilava konstrukcija postaje krhka.

U mnogim sluajevima lom ne nastaje odjednom, nego zapoinje na inicijalnoj pukotini. Ova
pukotina moe nastati gomilanjem dislokacija uslijed hladnog gnjeenja, zamora, korozije,
unutranjih naprezanja i slino. U povoljnim uvjetima inicijalna pukotina raste do postizanja
kritine dimenzije, kada dolazi do brzog irenja pukotine.

Vrijeme nastajanja inicijalne pukotine moe biti i dugo i kratko, ovisno o initeljima. irenje
do kritinih dimenzija zavisi od naina optereenja i broja ciklusa promjena optereenja.
Konani lom je brz i nastaje kada se nadvlada statika vrstoa konstrukcije ili kada padom
temperature toliko padne ilavost da postojea naprezanja rastrgaju materijal.
Konstrukcije koje mogu ugroziti okoli i ljudske ivote izrauju se iz ilavih materijala.
Tijekom izrade i koritenja podvrgavaju se pregledima radi utvrivanja eventualnog
postojanja pukotina i drugih nehomogenosti koje bi mogle inicirati lom materijala.

36
4 Skruivanje metala
4.1 Pojave pri skruivanju istih metala

Zagrijavanjem metala raste temperatura, a ujedno se poveava i volumen. Ioni u kristalnim

reetkama nisu u stanju mirovanja nego osciliraju oko svojih srednjih poloaja frekvencijom
oko 10 THz, s amplitudama pomaka do 0.1 parametra reetke. Porastom temperature
poveava se energija titranja iona i kada se nadvladaju kohezivne sile dolazi do taljenja. U
talini su atomi jo vie razmaknuti nego u krutnini i volumen taline je
nekoliko postotaka vei od krutnine iste temperature.
Ako talini i dalje dovodimo toplinu ona e se pregrijavati i na nekoj
temperaturi iz nje se izdvajaju atomi vie energije koji tvore metalne
pare. Nasuprot tome, ako se talina hladi konstantnim oduzimanjem
topline (npr. hlaenje lonca na mirnom zraku) metalne pare se
kondenziraju, temperatura taline pada i zapoinje skruivanje,
najprije po rubovima lonca, a zatim i u sredini.
Neka se promjena temperature biljei u dijagramu temperatura - Slika 4.1. Krivulja
vrijeme. Dobiva se krivulja hlaenja na kojoj se mogu prouavati hlaenja
neke pojave kod skruivanja ( slika 4.1.) Praenjem pojava u talini i promjene temperature
moe se uoiti da se talina dosta jednoliko hladi do poetka skruivanja, zatim nastaje zastoj u
padu temperature sve dok se talina potpuno ne skrutne. Nakon toga temperatura opet dosta
jednoliko pada. Temperatura na kojoj je dolo do zastoja naziva se stojite. Prilikom
skruivanja to je skrutite, a prilikom grijanja talite. U stvarnim uvjetima temperature
skrutita i talita mogu se neznatno razlikovati zbog utjecaja brzine hlaenja (toplinska
histereza).
Zastoj na krivulji hlaenja nastaje zbog oslobaanja latentne topline skruivanja, koja je
svojstvena pojedinim elementima.
Znatan utjecaj na formiranje strukture ima brzina hlaenja vh, koja predstavlja omjer pada
temperature i danog vremenskog intervala:
dT
vh = [K / s ].
dt

Slika 4.2. Nastanak kristala iz taline

Snienjem temperature do temperature skrutita zapoinje kristalizacija. Kristaliti nastaju na

mjestima finih neistoa uz hladne stjenke kalupa ili na mjestima sluajnog zgunjavanja
atoma koji se zatim vezuju u kristalnu reetku. Amplitude oscilacija atoma se smanjuju, a
viak energije predaje okolini (latentna toplina skruivanja). Kristal raste u razliitim
smjerovima, slika 4.2, ali se obino zapaa preteni smjer rasta suprotno od smjera odvoenja
topline. Kristal koji raste moe se zbog cirkulacije taline lomiti na vie dijelova oko kojih
dalje napreduje kristalizacija. U meuprostoru izmeu kristala nalazi se preostala talina koja

37
se postupno skruuje. Na kraju ostaje krutnina s velikim brojem razliito orijentiranih
kristalnih zrna.

Oblik i veliina kristalnih zrna zavise od brzine skruivanja, ali i o broju mjesta na kojima je
zapoinjalo skruivanje. Ova mjesta nazivaju se klice kristalizacije jer se najee radi o fino
rasprenim neistoama visokog talita.
Trajanje skruivanja ovisi o intenzitetu odvoenja topline i mijenja se u irokom rasponu od
nekoliko desetaka minuta kod masivnih odljevaka, nekoliko sekundi kod zavarenih spojeva te
mikrosekundi kod dobivanja amorfne metalne strukture. to je hlaenje sporije i skruivanje
dulje to nastaju vea zrna. Vrijedi i
obratno.
Najei oblici kod lijevane strukture su
dendriti drvolike strukture (grki
dendron = drvo), slika 4.5, koji mogu biti
od mikroskopske veliine do nekoliko
desetaka centimetara duljine. esto se
nalaze u unutranjosti odljevka. Kod Slika 4.3. Neki ei oblici kristalnih zrna u
zavarivanja su este izduene, celularne metalu
strukture. Zrna mogu biti i poliedarskog,
ploastog i igliastog oblika (slika 4.3.)
Ako je prilikom skruivanja brzina nastajanja novih klica velika dobiva se sitnozrnata
struktura. Skruivanje zapoinje na vie mjesta, pa ne mogu narasti velika zrna. Inae je
brzina nastajanja klica specifinost pojedinog metala, ali se na to moe djelovati dodavanjem
umjetnih klica.

Slika 4.4 Bakrena ipka zaobljenih rubova i otrih rubova Slika 4.5. Kristali dendriti

Na oblik i veliinu kristalnih zrna u skruenom materijalu najlake se moe utjecati

usmjerenim hlaenjem. Na slici 4.4 prikazani su neki sluajevi strukture kao posljedice
usmjerenog odvoenja topline. Kod otrih rubova (koji se inae u ljevarstvu izbjegavaju)
dobiva se nepovoljan smjer kristala na rubu, koji se lako lome. Zaobljeni rub odljevka
omoguava nastanak povoljnije orijentiranih zrna. Kod odljevka s razliitim debljinama mogu
se u dijelove kalupa, gdje je volumen taline velik, dodati komadi za bre hlaenje, a na
mjestima tanjih presjeka dodati izolacijski materijal za usporavanje hlaenja, ime se postie
priblino jednaka veliina zrna u itavom komadu. Kod hlaenja samo u jednom smjeru, kao
u sluaju izoliranog cilindra s hladnim dnom, dobivaju se aksijalno orijentirana kristalna zrna.

38
4.2 Promjene u krutnini

Kod pojedinih metala moe se zapaziti da kod hlaenja ve skrutnutog metala dolazi do
naglih promjena nekih osobina pri odreenoj temperaturi (volumen, elektrini otpor,
vrstoa). Ove promjene ukazuju na promjenu kristalne reetke i nazivaju se alotropske
modifikacije (od grkog alotropos-promjenljiv).

Metali koji pokazuju ovakve promjene u krutnini jesu eljezo, kositar, kobalt, nikal, mangan,
titan. Njihova se mehanika svojstva mogu mijenjati u irokom rasponu ba zahvaljujui
promjenama kristalne reetke.

Pojavu alotropske modifikacije moemo pratiti na primjeru eljeza, pomou krivulje

hlaenja,(slika 4.6.) ili dilatometrijske krivulje (krivulje koja pokazuje ovisnost produljenja o
temperaturi). Podaci o pojedinim temperaturama, koji su na slici navedeni, mogu neznatno
odstupiti prema nekim autorima, jer je dobivanje istog eljeza teko, pa su prema tome i
temperature zavisne o veem ili manjem udjelu primjesa.

1539
.
1400
.
.

. .
910

gube se magnetska svojstva 768 .

. .

Slika 4.6. Alotropska modifikacija eljeza

Prvo stojite na krivulji hlaenja opaa se pri temperaturi od 1539C, koja ujedno predstavlja
i skrutite. eljezo kristalizira u prostorno centriranu kubnu reetku (naziva se jo i delta
reetka), koja se mijenja do sljedeeg stojita na temperaturi od 1400C, kada se reetka
modificira (prekristalizira) u povrinski centriranu kubnu reetku (naziva se jo i gama
reetka). Na temperaturi od 910C gama reetka ponovno prekristalizira u prostorno centrirani
kub, koji se nadalje zove alfa reetka. Prema nekim autorima nemagnetina prostorno
centrirana kubna reetka eljeza naziva se beta reetka, a magnetina alfa reetka. Nadalje
nema promjene kristalne reetke, osim to na temperaturi od 768C do tada nemagnetino
eljezo postaje magnetino. Ova temperatura naziva se Curieva toka.

39
Promjena iz prostorno centriranog kuba u plono centrirani pa opet u prostorno centrirani kub
nastaje zbog toga to u intervalu temperatura od 910 do 1400C plono centrirani kub ima
niu slobodnu energiju od prostornog, pa je vjerojatniji oblik reetke prostorno centrirani kub.
Gama reetku moe se dobiti i na niim temperaturama naglim hlaenjem, ali to nije njeno
stabilno stanje. Zagrijavanjem ili tijekom vremena pretvara se u prostorno centriranu alfa
reetku. Tek znatnim legiranjem moe se i na niskim temperaturama zadrati gama reetka.

Modifikacije reetke najlake je pratiti preko promjene volumena, odnosno produljenja

hlaenog uzorka. Prilikom skruivanja volumen se skokovito smanjuje za nekoliko postotaka.
Hlaenjem delta reetke se kontinuirano skrauje uzorak do temperature modifikacije u gama
reetku. Prije je bilo spomenuto da je plono centrirani kub gue pakiran atomima od
prostorno centriranog, to znai da e modifikacijom reetke iz prostornog u plono centrirani
kub isti broj atoma stati u manjem volumen. Uistinu dolazi do naglog skraenja uzorka pri
pretvorbi u gama reetku. Hlaenjem te reetke duljina uzorka se kontinuirano smanjuje do
modifikacijske temperature prijelaza u alfa reetku, gdje volumen opet skokovito raste.
Daljnje hlaenje pokazuje samo kontinuirano smanjenje duljine uzorka.

Premda se ovdje govori o istim metalima, moe se napomenuti da na modifikacijskim

temperaturama takoer dolazi do nagle promjene rastvorivosti primjesa u metalu. Tako gama
reetka preuzima velike koliine ukljuinskih atoma i plinova (vodik, ugljik, duik), koje alfa
reetka praktiki ne prima, to bitno utjee na mogunost promjene mehanikih svojstava
kontroliranim grijanjem i hlaenjem metala.
Kod svake opisane modifikacije oslobaa se toplina, premda u znatno manjem iznosu nego
kod skruivanja.
Kod skruivanja zbog pothlaivanja, skruivanje moe zapoeti i na nioj temperaturi od one
koja odgovara hlaenju normalnom brzinom. Slino i u krutnini moe nastati modifikacija
zbog poveane brzine hlaenja na znatno nioj temperaturi od normalne. U tom sluaju,
nastaju strukture koje nisu stabilne na toj temperaturi jer imaju viu energiju od stabilnih
struktura. Prijelaz iz nestabilne ili metastabilne strukture u stabilnu moe se postii
dovoenjem toplinske ili mehanike energije izvana za savladavanje energetske barijere pri
prijelazu iz jednog stanja u drugo. Jednostavan prikaz ova pojave je prevrtanje opeke iz
uspravnog (metastabilno) stanja u leee (stabilno). Potrebno je uloiti energiju da se opeka
zarotira i prevrne plotimice.

Osim transformacije kod eljeza, moe se spomenuti da transformacije kositra pokazuju

drastinu promjenu volumena i mehanikih svojstava. Bijeli kositar se na temperaturi ispod
20C pretvara u sivu prainu. Ova pojava naziva se kositrena kuga (izgleda da je uzrokovala
propast ekspedicije kapetana Scotta na Junom Polu jer su im iscurile kante petroleja
zalemljene kositrom).

isti metali se rijetko koriste. Tehniki isti metali koriste se u elektrotehnici zbog dobre
elektrine vodljivosti (bakar, aluminij) ili visoke temperature taljenja (volfram, molibden) kao
antikorozivni materijali (oblaganje posuda titanom, bakrom, eljezne posude za rastaljeni
cink, prevlake cinka, kadmija, olova) za ukrasne prevlake (krom, nikal, zlato, srebro...).

U novije vrijeme, koriste se isti metali i kao vlakna ultravisoke vrstoe koja armiraju slabije
matrice. Ova vlakna predstavljaju praktiki monokristale s vrlo malom gustoom dislokacija,
to im daje visoku vrstou, desetak i vie puta veu od polikristalnog materijala.
Usmjerenom kristalizacijom takoer se mogu postii znatne anizotropije svojstava to moe
biti korisno u nekim primjenama.

40
5 Legure
U strojarskoj praksi se znatno vie od istih metala koriste legure. Razlozi su viestruki:
tehniki isti metali teko se dobivaju u proienom stanju, skupi su, premekani i niske
vrstoe, nepovoljnih kemijskih i fizikalnih svojstava, esto teko obradivi standardnim
postupcima obrade. Tehniki isti metali su obino oni koji imaju najvie 0.1% primjesa.
Vee koliine primjesa su ili neistoe ili namjerno dodani legirni elementi, i te metale
nazivamo legure.
Do nastajanja legura dolazi mijeanjem metala s metalima, ali i s drugim elementima. Svaki
pojedini element smjese naziva se komponenta legure. Broj komponenata koje se praktino
koriste iznosi oko 80. Od ovih komponenata je u primjeni oko 3000 dvokomponentnih i 80
000 trokomponentnih i viekomponentnih legura.

5.1 Faze u legurama

Faza je homogeni dio tvari. Materija je homogena ukoliko su joj sva fizikalna i kemijska
svojstva, na raznim mjestima ista. Kod istog metala talina je jedna, a krutnina druga faza. Za
vrijeme skruivanja istodobno postoje dvije faze, kruta i tekua. Kod legura moe biti
nekoliko razliitih situacija, ovisno o meusobnoj rastvorivosti komponenata u talini i
krutnini.
Ako legura sadri komponente koje se potpuno mijeaju u talini, onda je talina jedna faza.
Meutim, komponente bitno razliite specifine teine formiraju odvojene taline koje plivaju
jedna na drugoj (aluminij i olovo). U krutnini takoer moe biti samo jedna vrsta kristala
nastalih od svih komponenti, ali mogu biti i odvojeni kristali pojedinih komponenti.
Kristali komponenti nastaju u legurama u kojima ne postoji rastvorivost u krutnini. Svaka
komponenta kristalizira odvojena, a materijal je smjesa razliitih kristala. Tako olovo zbog
velikog atomskog radijusa (1.73 angstrema) odvojeno kristalizira u smjesi sa eljezom (1.24),
cinkom (1.33), bakrom (1.28), aluminijem (1.43). Mala koliine olova u tim legurama
olakava obradu odvajanjem estica zbog otkidanja kratke estice pri rezanju.

5.1.1 Krute otopine-mjeanci

Kristali mjeanci tvore krute otopine kada jedna komponenta zadrava svoju reetku, a na
pojedinim mjestima u toj reetki ukljuuju se atomi drugih komponenata. Mjeanaca ima
dvije vrste. Kako je prije spomenuto, to su zamjenske (supstitucijske) i ukljuinske
(intersticijske). Naziv krute otopine dolazi od toga to su atomi pomijeani u kristalima slino
kao i u talini.
Legure mogu biti sreene (struktura unutar kristalnog zrna) ili nesreene (granice kristalnih
zrna).

5.1.2 Zamjenski mjeanci

Zamjenski mjeanci imaju osnovnu reetku prevladavajue komponente, ali su na pojedinim
mjestima u reetki strani atomi zamijenili atome osnovnog elementa. Radi jednostavnosti
prikaza nadalje e se govoriti samo o slijevanju dviju komponenata, dakle o
dvokomponentnim legurama.
Kod dvokomponentnih legura postoje samo dvije vrste atoma elemenata: rastvarai koji daju
atome i tip reetke, te rastvoreni koji daju samo atome.
Mjeanci mogu imati ogranienu i rjee, neogranienu rastvorivost. U drugom sluaju se
koliinski odnos atoma jedne u odnosu na drugu komponentu moe mijenjati u rasponu od 0
do 100%. To je slino potpunoj rastvorivosti u talini, pa se naziva potpuna rastvorivost u
krutnini.

41
Rastvorivost stranih atoma u matinoj reetki ovisi o nekoliko inilaca, i to o relativnoj
atomskoj veliini, i tipu kristalne reetke rastvorenog elementa i valenciji elemenata.
Potpuna rastvorivost u krutnini moe se ostvariti kada je razlika veliine promjera atoma
unutar 8% kristalne reetke istog tipa, kada su elementi blizu u periodikom sustavu
elemenata, kada imaju jednaki broj valentnih elektrona i kada su oba elementa metali. Ako se
valencije razlikuju, onda manje valentni element moe rastvoriti vie atoma drugog elementa,
nego to taj element moe rastvoriti manje valentni (npr. jednovalentan bakar rastvara do 32%
Zn u reetki, a dvovalentni cink samo do 2% Cu).
Tipian zamjenski mjeanac pokazan je na slici 5.1.

5.1.3 Ukljuinski mjeanci

Ovi mjeanci nastaju ukljuivanjem rastvorenih elemenata u meuprostore kristalnih reetki
matinog elementa (slika 5.2.). Najee rastvoreni elementi su ugljik, bor, duik i vodik
(njihovi atomski radijusi su: C = 0.77, B = 0.83, N = 0.75, H = 0.37 angstrema).
Ve mali sadraj rastvorenih ukljuinskih atoma (osim vodikovih) izaziva veliko
izvitoperenje reetke rastvaraa. Zbog toga, ve sasvim mali sadraj ukljuenog elementa
izaziva bitne promjene kristala mjeanca.

Slika 5.1. Supstitucijski Slika 5.2. Ukljuinski

mjeanac mjeanac

5.2 Kristali intermetalnih i kemijskih spojeva

Kristali spoja tvore nove kristalne reetke, razliite od reetki obje komponente.
Karakteristika kemijskog spoja je toan omjer atoma komponenti u spoju, koji se svugdje u
materijalu ponavlja. Tako npr, spoj eljeznog karbida ima formulu Fe3C (slika 5.4). Izmeu
metala mogu nastati intermetalni spojevi, u kojima atomi nisu obvezno u istim brojanim
odnosima.
Reetke spojeva su uglavnom komplicirane, bez kliznih ravnina i pravaca. Zato su takvi
kristali vrlo tvrdi i krhki. Budui da imaju vezane elektrone, imaju i veliki elektrini otpor.

5.3 Mehanike smjese kristala

U nekim sluajevima skruivanje legura odvija se na stalnoj temperaturi pa moe nastati
smjesa sitnih, razliitih kristala. To se moe promatrati kao jedna faza, jer ti kristali imaju vrlo
homogena svojstva zbog sitnoe zrna. Ovakve smjese zovu se eutektikum (grki eu - dobro,
tehtein - graditi, ima i tumaenja da dolazi od grkog tekein - taliti, topiti) - slika 5.3.

42
Nastanaka homogene smjese razliitih kristala prilikom pretvorbi u krutnini slian je

Slika 5.3. Kristal spoja u perlitu Slika 5.4. Fe3C Slika 5.5. Eutektiki kristali

skruivanju eutektike smjese, pa se ta smjesa naziva eutektoid. Na slici 5.5. prikazana je

eutektika faza.

5.4 Skruivanje legura

Pojave kod skruivanja legura su neto sloenija nego kod istih metala i mogu se grubo
svrstati u tri grupe:
- Skruivanje legure s komponentama potpune rastvorivosti
u talini i krutnini odvija se u temperaturnom intervalu,
umjesto na jednoj temperaturi, kao kod istog metala.
Poetak i zavretak skruivanja je unutar intervala
temperatura skrutita komponenti (slika 5.6.). Postojanje
intervala skruivanja s usporenim hlaenjem objanjava se
manjim oslobaanjem topline pri skruivanju, jer samo dio
atoma komponente vieg talita moe na odgovarajuoj
temperaturi stvarati reetku, a u nju se uvrtavaju atomi
rastvorene komponente. Slika 5.6. Krivulje hlaenje
- Postoje legure kojima je rastvorljivost u talini potpuna, a u legure s potpunom
krutnini djelomina ili ak nikakva. Kod tono odraenih rastvorivou u krutnini
koncentracija komponenti mogue je stvaranje reetki na
nioj temperaturi od temperatura skrutita obje komponente. Nastala krutnina je
eutektikum, a krivulja hlaenja ima oblik isti kao za isti metal, samo je stojite na nioj
temperaturi od stojita komponenti (slika 5.7.).
- Postoji mogunost da legura ima koncentraciju blisku eutektikoj, tako da skruivanjem
najprije zapoinje jedna faza, a ostatak taline se skrutne kao eutektikum. Krivulja hlaenja
dobiva oblik kao na slici 5.8.

Slika 5.7. Krivulja hlaenja legure s Slika 5.8. Krivulja hlaenja

eutektikumom legure sa eutektikumom

Postoji i etvrta grupa krivulja hlaenja kod kojih se javlja interval skruivanja sa stojitem
unutar intervala skruivanja. Ovakva krivulja hlaenja opisana je kod peritektikog dijagrama
slijevanja.

43
5.4.1 Dijagrami slijevanja dvokomponentnih legura
Neka je legura sastavljena od dvije komponente, A i B. Njihov meusobni omjer u leguri
mogue je mijenjati po volji. Udio svake komponente u leguri naziva se koncentracija
komponente.
Svaka legura ima odgovarajuu krivulju hlaenja, koja se koristi za izradu dijagrama
slijevanja koji obuhvaa sve mogue legure za koncentracije komponenata od 0 do 100%.

Slika 5.9. Konstrukcija binarnog dijagrama slijevanja za legure potpune rastvorivosti u talini
i krutnini

Binarni (dvojni) dijagram slijevanja sastavlja se iz krivulja hlaenja veeg broja

dvokomponentnih legura (slika 5.9.). Na slici je stabilni dijagram slijevanja Cu-Ni (esto se
koristi slitina sa 66%Ni, 29%Cu i 3%Mn "monel" s velikom otpornosti na koroziju koristi
se za kondenzatorske cijevi, lopatice
vodnih turbina, rashladne ureaje u
morskoj vodi zbog otpornosti na
obratanje). Na osi apscisa nanesena je
koncentracija, a na osi ordinata
temperatura. Na ovaj nain se od
krivulje hlaenja uzimaju samo
karakteristine temperature faznih
pretvorbi (taline u krutninu i
modifikacije reetki). Za pojedine
koncentracije nanose se temperature
poetaka skruivanja, eutektike
temperature, temperature zavretka
skruivanja, promjena rastvorivosti i Slika 5.10. Poluni zakon faza
modifikacija reetki u krutnini. Nastali
binarni dijagram vrlo lijepo opisuje sve mogunosti faznih stanja legura za promatrane
temperature. Potrebno je naglasiti da ovo vrijedi za umjerene brzine hlaenja, kada se postiu

44
stabilne strukture. U tehnikoj praksi, zbog velike brzine hlaenja, ovi dijagrami u mnogom
sluajevima daju samo priblina stanja.

Spajanjem karakteristinih temperatura dobivaju se linije koje ograniavaju podruja

pojedinih faza. Tako se spajanjem temperatura poetaka skruivanja dobiva likvidus linija
(latinski liquidus - teku), iznad koje postoji samo tekua faza. Spojevi temperatura
zavretaka skruivanja daju liniju solidus ispod koje postoji samo kruta faza (solidus od
latinskog krut). Izmeu likvidus linije i solidus linije postoji podruje dviju faza, tekue i
krute. Za svaku temperaturu iz tog intervala postoji odgovarajua koliina pojedine faze. Ako
se zaustavi hlaenje, proces skruivanja ne napreduje, a koliine krute i tekue faze se ne
mijenjaju. Tek sniavanjem temperature raste udio krute faze, a tekue se smanjuje.
Dosezanjem solidus linije skrutne se sva talina, pa ostane samo kruta faza.
Koliine pojedinih faza u dvofaznom podruju moe se odrediti koritenjem polunog
zakona, koji kazuje da je udio jedne faze jednak kraku poluge na suprotnoj strani od granice
te faze (slika 5.10.). Polugu predstavlja odsjeak promatrane izoterme T2 izmeu linija koje
dijele dvofazni od jednofaznog materijala, a os (hvatite) poluge je u presjecitu okomice koja
predstavlja koncentraciju legure.
Pomou polunog zakona mogue je za svaku izotermu ocijeniti koliki je udio pojedine faze u
dvofaznom podruju, to je naroito korisno kod ocjenjivanja utjecaja pojedinih legirnih
elemenata na svojstva legure.
Skruivanje legure koncentracije x, na slici 5.10., odvija se tako da na temperaturi koja
odgovara presjeku linije likvidus i okomice zapoinje kristalizacija zamjenskog mjeanca koji
sadri niu koncentraciju B komponente od prosjene, jer B atomi jo imaju veliku slobodnu
energiju. Koncentraciju B atoma u nastalom mjeancu moe se oitati na presjeku izoterme i
solidus linija, a iznosi u ovom sluaju x1.
Na temperaturi T1 praktiki nema krute faze, osim prvih kristala mjeanaca koncentracije x1.
Daljnjim hlaenjem, na temperaturi T2 nastaju mjeanci s neto viom koncentracijom B
atoma x2, raste udio krute faze, a smanjuje se udio taline. S obzirom na to da se iz taline stalno
skruuje manje B atoma od prosjene koncentracije tih atoma, udio B komponente relativno
raste u talini i iznosi x3 na presjeku izoterme i likvidus linije.
Dostizanjem temperature Ts skruuje se preostala taline koncentracije xs, u mjeance iste
koncentracije.
Openito vrijedi da presjek izoterme u dvofaznom podruju s granicama faza daje
koncentraciju legure u toj fazi, a da se koliine faza nalaze na suprotnim stranama poluge koju
tvori izoterma izmeu granica faza, dok joj je os (hvatite) koncentracija legure.

Udio pojedine faze se lako izrauna izmjerom duljina poluga u dijagramu:

Talina XY
=
Krutnina YZ odnosno:

ili
YZ YZ XY XY
Krutnina = = Talina = =
( XY + YZ ) XZ ( XY + YZ ) XZ

Prethodno opisani proces skruivanja ukazuje da nastaju slojevi kristala s razliitim

koncentracijama, od znatno manje do znatno vee koncentracije od prosjene. Ovakva
heterogenost materijala susree se ipak u znatno manjoj mjeri nego to bi odgovaralo ovom
prikazu. Homogenizacija krutnine nastaje seljenjem atoma s mjesta vie na mjesta nie
koncentracije komponenti. Ovaj proces, nazvan difuzija, predstavlja univerzalni prirodni
proces izjednaavanja razlika.

45
5.5 Difuzija

Difuzija se u metalu dogaa najprije seljenjem atoma kroz vakancije, jer je tu energetska
barijera za skok atoma najmanja. Na taj nain atomi putuju u jednom smjeru, a vakancije u
suprotnom (slika 5.11. i slika 5.12.). Inae, proces podsjea na popularnu igru postavljanja
poretka kvadratia s brojevima od 1 do 15 u zatvorenom kvadratu od 16 polja.

Slika 5.11. Difuzija atoma kroz vakancije i usporedba s igrom

Atomi tipa A Atomi tipa B

Slika 5.12. Difuzija atoma kroz vakancije

Prije je bilo navedeno da na visokim temperaturama raste broj vakancija, a i veze izmeu
atoma su slabije. Ovo ukazuje da se difuzija znatno bre odvija na visokim, nego na niskim
temperaturama. Isto tako, proces preskakanja atoma u vakancije nije brz, to znai da je
znaajan initelj difuzije i vrijeme u kojem se difuzija odvija. Ova dva inioca, temperatura i
vrijeme predstavljaju osnovne parametre kojima se mogu mijenjati svojstva materijala.

46
5.6 Razluivanje
Ono to je naelno reeno za kristalizaciju istog metala, a odnosi se na klice kristalizacije,
rast, veliinu i oblik kristalnih zrna, moe se primijeniti i na legure.
Razlika u kristalizaciji legure u odnosu na isti metal nastaje zbog toga, jer u leguri ima vie
komponenti to uzrokuju nehomogenu krutninu sa stajalita kemijskog sastava. Do
heterogenosti krutnine neizbjeno dolazi zbog istodobnog postojanja dvije faze razliite
koncentracije koje su meusobno u ravnotei na odreenoj temperaturi (talina i krutnina).
Krutnina se ne moe potpuno homogenizirati zbog nemogunosti potpunog odvijanja difuzije.
Uslijed nepotpune difuzije prilikom pretvorbe jedne faze u drugu dolazi do segregacije ili
razluivanja. Ako se posljedice segregacije proteu samo na podruje reda veliine kristala,
onda govorimo o mikrosegregaciji ili o mikrorazluivanju. Ukoliko su ta podruja velika
toliko da ih golim okom moemo razluivati, utoliko govorimo o makrosegregaciji, tj. O
makrorazluivanju. Posljedice su skruivanja bez difuzije u krutnini nastanak mjeanaca koji
u svakom sloju imaju razliitu koncentraciju. Budui da u presjeku poprimaju izgled drva s
godovima, nazivaju se slojasti dendriti. Izostankom difuzije dolazi i do pomicanja granica
faza na nie temperature, a raste i rastvorivost mjeanaca. Mikrorazluivanje nastaje svugdje
gdje se talina skruuje u temperaturnom intervalu.

5.6.1 Makrorazluivanje ili makrosegregacija

Ova pojava nastaje u temperaturnom intervalu skruivanja taline u kojem se izluuju faze
razliitog talita, a prema tome i razliitog kemijskog sastava i specifine teine.

Uzroci makrosegregacije su dvojaki:

- heterogenost izazvana seljenjem taline

- heterogenost izazvana mehanikim seljenjem faza.

Legure djelomine rastvorivosti u krutnini zapoinju skruivanje kristalizacijom primarne

faze uz stjenke kalupa, dok se talina npr. eutektikog sastava potiskuje u sredinu kalupa. Na
ovaj nain nastaju bitne razlike kemijskog sastava masivnih odljevaka po debljini, slika 5.13.
Sam proces se naziva normalno razluivanje.

Kod skrutnutih masivnijih odljevaka vanjska stjenka se odvaja od stjenke kalupa, dok je
sredina jo rastaljena. Sloj zraka izmeu ohlaene stjenke i povrine odljevka predstavlja
toplinsku izolaciju, pa talina iz sredine moe protaliti dio ve skrutnutog materijala i probiti se
taljenjem granica zrna primarnih kristala. Tako se na povrini metala nau faze nieg talita.
Pojava se zove obrnuto razluivanje ili iznojavanje.

Vertikalno razluivanje nastaje kada prema povrini odljevka isplivava specifino laka talina.

47
5.6.2 Strukturno razluivanje

Strukturno razluivanje nastaje zbog razliitog oblika i veliine kristalnih zrna, to ovisi o
uvjetima odvoenja topline. Obino su zrna na povrinskom sloju manja i izduljenija, a zrna u
sredini odljevka (ili zavarenog spoja) krupnija i podjednakih dimenzija u svim smjerovima
(poligonalna zrna) , kao na slici 5.13 a.

Posljedice razluivanja, naroito makrorazluivanja, tetne su za mehanika svojstva metala.

Mogue je umanjiti ove posljedice toplinskom i plastinom obradom. Kod izrazitih
razluivanja ipak ostaju nehomogenosti u materijalu, to se tetno odraava na kvalitetu
proizvoda.

a) makrorazluivanje b) obrnuto razluivanje ili iznojavanje c) vertikalno razluivanje

Izduena zrna Velika neusmjerena zrna

Sitna neusmjerena zrna

d) horizontalni presjek ingota

Slika 5.13. Razluivanje kod masivnih odljevaka

48
5.7 Binarni dijagrami slijevanja tehnikih legura
Binarni dijagram slijevanja, opisan na slici 5.9., odnosi se na manji broj sluajeva potpune
rastvorivosti komponenata u krutnini. Sluajevi djelomine rastvorivosti su ei i ovdje e se
detaljnije opisati.

5.7.1 Eutektiki sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u

krutnini
Dijagram slijevanja za ovaj sluaj pokazan je na slici 5.14. Lijevo od dijagrama je nekoliko
krivulja hlaenja za koncentracije legura iz kojih se konstruira dijagram.

Slika 5.14. Eutektiki sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u krutnini

Uz dijagram su dane i metalografske slike pojedinih faza za neke tipine koncentracije i

temperature. Obje komponente stvaraju svoje kristale mjeance u podruju koncentracija
siromanih drugom fazom, a u podruju eutektike koncentracije nastaje smjesa mjeanaca
obiju komponenti. Komponente moemo oznaiti kao A i B, a pripadni kristali mjeanci kao
i . Likvidus linije padaju od temperatura talita komponenti do zajednike eutektike
temperature na eutektikoj koncentraciji. Solidus linija pada od skrutita komponenti do
eutektike temperature, a zatim ide horizontalno u podruju ograniene rastvorivosti
komponenti A i B.
Ispod solidus linije postoje tri razliita podruja, gledano s lijeva na desno, na eutektikoj
temperaturi:
1. Od iste komponente A do koncentracije xA koja odgovara graninoj rastvorivosti
komponente B u mjeancima nalazi se homogeno podruje mjeanaca.
2. Izmeu koncentracije xA i xB, koja odgovara graninoj rastvorivosti komponente A u
mjeancima, nalazi se dvofazno podruje i mjeanaca.
3. Od koncentracije xB do iste komponente B je homogeno podruje mjeanaca.

49
U dvofaznom podruju istie se eutektika koncentracija xe, koja odgovara eutektikoj leguri.
Legura eutektike koncentracije se skruuju sa stojitem na eutektikoj temperaturi, a nastala
krutnina predstavlja sitnu smjesu kristala mjeanaca komponenti (vidi metalografske slike na
slici 5.14), od kojih svaki ima graninu rastvorivost druge komponente. Premda se ovi
mjeanci ni kemijski ni kristalografski ne razlikuju od mjeanaca nastalih iz legura drugih
koncentracija, smatraju se novom fazom, eutektikumom, jer zbog sitnog zrna smjesa ima
homogena mehanika svojstva.
Dijagram se sada moe promatrati od koncentracije iste komponente A do eutektike
koncentracije, i dalje do koncentracije iste komponente B. Pojave u oba dijela su simetrine,
samo to ulogu komponente A preuzima komponenta B u drugom dijelu. Homogeno podruje
koncentracija do granice rastvorivosti mjeanaca odgovara prethodno opisanom sluaju na
slici 5.9, tj. potpunoj rastvorivosti u krutnini, pa ga nije potrebno posebno opisivati.
Legura iz podruja u kojem se javlja i eutektikum ima koncentraciju x1. Iznad likvidus linije
talina sadri x1 komponente B i (1 x1) komponente A. Ukupna koliina komponenti A + B =
1, odnosno 100%, hlaenjem legure do likvidus linije zapoinje skruivanje primarnih '
mjeanaca koji imaju koncentraciju x2. Daljnjim ohlaivanjem raste udio faze ' mjeanaca, a
smanjuje se udio taline, u kojoj sve vie raste koncentracija komponente B, te na eutektikoj
temperaturi poprima eutektiku koncentraciju xe. Istodobno nastaju ' mjeanci koji na
eutektikoj temperaturi postiu graninu moguu koncentraciju xA. Na eutektikoj
temperaturi postoje dakle dvije faze, i to primarni ' mjeanci koncentracija xA i eutektika
talina TE koncentracije xe,. Koliina pojedinih faza moe se odrediti polunim zakonom za
polugu xAxe iz krakova poluge xAx1 i x1xe.:

' : TE = x1xe: xAx1 , odnosno:

x x1 x x x xA
100 [% ] .
x1 x e
'= 100 = e 100[% ] TE = A 1 = 1
x A xe xe x A x A xe xe x A
Odvoenjem topline zapoinje skruivanje taline eutektike koncentracije xe. i nastanak
eutektikuma, smjese sitnih zrna mjeanaca e i e s graninom rastvorivou. Eutektikum je
obino raspodijeljen izmeu veih zrna primarnih mjeanaca, pa se moe smatrati posebnom
fazom.
Koliina primarnih mjeanaca odgovara kraku poluge x1xe, a eutektikuma xAx1. Unutar
eutektikuma omjer e i e mjeanaca odnosi se kao:
e : e = xe xB : x A xe tj.:
xe x B x B xe x x x xA
=e
= 100[% ] e = A e = e 100[% ]
x A xB xB x A x A xB xB x A
Nakon skruivanja legure koncentracije x1 metal se dalje hladi. U veini sluajeva dolazi do
smanjenja rastvorivosti mjeanaca zbog smanjenja parametara reetke. Viak, atoma druge
komponente stvara odgovarajue mjeance s rastvorivou koja odgovara trenutnoj
temperaturi. Koncentracija xA i xB predstavljaju granice rastvorivosti komponenti A i B u
mjeancima i . Rastvorivost komponenti u mjeancima se obino smanjuje sniavanjem
temperature.
U podruju potpune rastvorivosti na visokim temperaturama, za koncentracije ispod xA i
preko xB, hlaenjem moe rastvorivost pasti do mjere da mjeanac ne moe sadravati toliko
druge komponente kao na viim temperaturama, pa se izluuju sekundarni mjeanci druge
komponente u do tada homogenoj fazi. Sekundarnih mjeanaca ima obino malo, ali kako se
razlikuju po svojstvima od primarnih, mogu bitno utjecati na mehanika svojstva metala.

50
Za leguru x3 iz podruja potpune rastvorivosti vrijedi da na eutektikoj temperaturi ima samo
fazu primarnih ' mjeanaca, dok na sobnoj ima jo izluenih sekundarnih " mjeanaca.
Koliina tih mjeanaca moe se odrediti polunim zakonom:
': " = x3 x5 : x4 x3 tj.:
xx x x x x x x
= 3 5 = 5 3 100[% ] = 4 3 = 3 4 100[% ]
x 4 x 5 x5 x 4 x 4 x5 x 5 x 4
Talina eutektike koncentracije hladi se do eutektike temperature na kojoj se skruuje sa
stojitem na krivulji hlaenja. Nastala krutnina je eutektikum s homogenom smjesom i
mjeanaca. Koncentracije su tih mjeanaca xA i xB, a koliinski se odnose kao krakovi poluga
xexB prema xAxe,. Sve ostale pojave pri daljnjem hlaenju sline su ve prije opisanim.
Grafiki prikaz udjela faza moe se dati:
1. Za izabranu koncentraciju x i raspon temperatura od zagrijane taline do ohlaene
krutnine, slika 5.15.
2. Za neku promatranu, karakteristinu temperaturu pri emu se dobiva pregled faza za
sve koncentracije, vidi sliku 5.15.

Slika 5.15. Grafiki prikaz udjela faza za zadanu koncentraciju i temperaturu

Ovakav grafiki pregled olakava cjeloviti uvid u pretvorbe faza i promjene njihove koliine.
Eutektike legure daju pogodnost slijevanja komponenti s inae visokim temperaturama
taljenja, to je u ljevarstvu pogodno jer se u peima ne moraju postizati visoke temperature.
Legure koncentracije nie od eutektike nazivaju se podeutektike, a vee od eutektike
koncentracije, nadeutektike.

51
5.7.2 Peritektiki sustav s djelominom rastvorivou u krutnini
Ako su komponente bitno razliite temperature talita, onda obino ne nastaje eutektikum,
nego peritektikum, s peritektikom temperaturom negdje oko sredine raspona temperatura
taljenja komponenti. U podruju niskih koncentracija jedne ili druge faze postoji podruje
potpune rastvorivosti, kao u dijagramu na slici 5.9. Meutim u podruju peritektike
koncentracije postoji dvofazno podruje mjeanaca obje komponente. U krutnini takoer
obino dolazi do promjena rastvorivosti mjeanaca, pa su i granice rastvorivosti zakrivljene.

Slika 5.16. Dijagram s peritektikumom

Tipian peritektiki dijagram prikazan je na slici 5.16. Promatrat emo samo podruja koja se
razlikuju od do sada opisanih.
U podruju koncentracija 0 do xA nema nikakve razlike u odnosu na dijagram na slici 5.9.,
skruuje se primarna faza mjeanaca. Hlaenjem se ovim mjeancima smanjuje
rastvorivost, a mogue je izluivanje i sekundarnih mjeanaca.
Legure koncentracija izmeu xA i xP skruuju se najprije primarni mjeanci do peritektike
temperature. Na toj temperaturi postoje dvije faze, primarni mjeanci koncentracije xA

52
talina koncentracije xB. Ova talina se dalje skruuje kao mjeanac, jer je mjeanac ve
na granici rastvorivosti, pa ne moe primati B atome iz taline bogate tom komponentom.
Kako mjeanci nastaju nakon mjeanaca, to se obino grade oko primarnih
mjeanaca, odakle im potjee i naziv (grki peri - oko, tehtein - graditi). Tom prilikom i dio
mjeanaca obloenih mjeancima prekristalizira u mjeance.
Na samoj peritektikoj koncentraciji dolazi do skruivanja primarnih mjeanaca koji se
kristaliziraju do peritektike temperature. Na toj temperaturi postoji faza primarnih
mjeanaca i talina bogata B komponentom, koncentracije xB. Skruivanje se odvija sa
stojitem, pri emu se talina skrutne u mjeance koncentracije xP, a primarni mjeanci
prekristaliziraju potpuno u mjeance (vidi metalografsku skicu na slici 5.16.). Na niim je
temperaturama, zbog smanjenja rastvorivosti reetke, mogue izluivanje sekundarnih
mjeanaca.
Legure koncentracija izmeu xP i xB zapoinju skruivanje primarnom fazom; na
peritektikoj temperaturi dolazi do skruivanja dijela taline u mjeance i prekristalizacije
mjeanaca u mjeance. Ostatak taline nadalje kristalizira u mjeance.

53
5.8 Sustav slijevanja s komponentama potpuno nerastvorivim u
krutnini
Ovaj sluaj je isti kao kod eutektikog sustava, samo to nastaju odvojeni kristali
komponenata, a ne mjeanci (slika 5.13.), tj. nastaju kristalne reetke istih komponenata.
Skruivanjem podeutektike taline nastaju kristalne reetke iste komponente A. Sniavanjem
temperature rastu kristalna zrna koncentracije 100% A komponente, a koncentracija taline se
poveava do eutektike koncentraciju xe na eutektikoj temperaturi. Na ovoj temperaturi
talina se skrutne u eutektikum koji, za sluaj potpune nerastvorivosti u krutnini, predstavlja
mehaniku smjesu istih kristalia komponente A i komponente B. Do sobne temperature
nema promjene udjela faza nastalih nakon eutektike pretvorbe.

Slika 5.17. Eutektiki sustav slijevanja za komponente s potpunom nerastvorivou u krutnini

Na slici 5.17. vidimo grafike prikaze udjela faza za koncentraciju x1 lijevo od dijagrama i za
temperaturu t1 ispod dijagrama. Grafiki prikazi se crtaju pomou polunog zakona to je
detaljno objanjeno u prethodnim poglavljima.
Sustave s potpunom nerastvorivou tvore metali s veim razlikama u svojstvima. ei je
sluaj da jedna komponenta tvori mjeance, a druga ne.

54
5.9 Slijevanje s komponentama koje u krutnini stvaraju spojeve

U ovom sluaju se dijagram slijevanja praktiki razbija na dva ili vie dijagrama u kojima
ulogu komponenata uzimaju spojevi definiranog sastava. Kristali spojeva obino ne tvore
mjeance, te predstavljaju komponente s potpunom nerastvorivou u krutnini. Jednostavan
primjer prikazan je na slici 5.18. Osnovne komponente su A i B, ali za neku koncentraciju x
tvore spoj sastava AmBn, s odgovarajuom kristalnom reetkom i temperaturom taljenja.

Slika 5.18. Sustavi s kemijskim spojem

Razdvajanjem dijagrama u dva dijela moe se promatrati odvojene sustave s komponentama
A i AmBn te drugi sustav s kemijskim spojem AmBn, i komponentom B. U praksi esto samo
jedan od ovih dijagrama predstavlja tehniki upotrebljive legure.

5.10 Sustav slijevanja s djelominom rastvorivou u talini

Pojave nerastvorivosti u talini javljaju se kod metala s velikom razlikom u specifinim

teinama, najee su to legure bakra, eljeza i aluminija s olovom. Kod mirne taline laki
metal pliva nad teim, a i skruivanje se odvija odvojeno. Dijagram slijevanja s djelominom
rastvorivou u talini prikazan je na slici 5.19. Mijeanjem taline i brzim skruivanjem nakon
ulijevanja u kalup mogue je postii homogenu mjeavinu kristala komponenata. Ako je
olovo jedna komponenta, onda je vrstoa materijala na mjestu kristala olova mala, pa je
obrada rezanjem olakana. U podrujima koncentracija gdje nema razdvajanja taline mogui
su prethodno opisani sluajevi.

Slika 5.19. Sustavi s djelominom rastvorivou u talini

55
5.11 Trokomponentni sustavi slijevanja
Ovi su sustavi esti u praksi, ali se obino promatra binarni sustav u kojem se trea
komponenta dri nepromjenljivom. Trojni ili ternarni sustavi konstruiraju se iz odgovarajuih
binarnih dijagrama parova komponenti A, B, C, kao to se vidi na slici 5.20. Ovi dijagrami
sijeku se izotermnim plohama, a sam prikaz dijagrama je u istokranom trokutu za pojedinu
izotermu (u naem primjeru tx). Kristali mjeanci npr. BC imaju u svojoj reetci ukljuene
atome i B i C komponente. Isto vrijedi i za kristale mjeance AC i AB .

Slika 5.20. Trokomponentni dijagram slijevanja

Trokomponentni dijagrami su relativno malobrojni i postoje uglavnom samo za najee

koritene trojne legure. Najvie se ipak koriste kvazibinarni dijagrami gdje se promatra
ponaanje samo dvije komponente, dok se ostale komponente i primjese, odnosno neistoe,
nastoje drati nepromijenjenima u svim promatranim legurama (jedna komponenta je A + (C
+ D + F + ...), a druga, koja se varira je B).

Prikazani dijagrami slijevanja predstavljaju osnovicu prouavanja struktura i svojstava

tehnikih metala i njihovih legura. Usprkos injenici da se odnose na strukture nastale sporim
hlaenjem, daju dobru sliku struktura u legurama za razliite omjere mijeanja komponenti.
Openito se moe rei da homogeni, jednofazni metal pokazuje dobra svojstva plastinosti,
dok dvofazni materijali, posebno ako imaju izluene sekundarne faze, pokazuju veu
vrstou. Dijagrami slijevanja koriste se za prikazivanje pojava i kod slijevanja i kod
skruivanja nemetala, kako organskih, tako i anorganskih. Obino se radi o kemijskim
spojevima kao komponentama smjese.
Ovim prikazom bio bi zavren openiti uvod u grau materijala i posebno metala. Slijedi
prikaz najee koritenih metala prema njihovoj zastupljenosti u upotrebi. Valja napomenuti
da svaki metal ima neko optimalno podruje koritenja, tako da nema podjele na vanije ili
manje vane metale. Neke metale koristimo svakodnevno, a neke vrlo rijetko ili nikako.
Razvojem metalurgije i tehnologije obrade neki do nedavno egzotini metali postaju dio
svakodnevnice.

56
6 Tehniki metali i njihove legure
Nakon openitog prikaza pojava kod istih metala i legura, u nastavku emo detaljno opisati
najvie koritene metale u tehnikoj praksi. Tehniki se metali najee dijele na dvije grupe
i to na eljeza ili legure eljeza i na neeljezne metale. Ovakva podjela je razumljiva jer je
godinja proizvodnje eljeza skoro deset puta vea od proizvodnje svih drugih tehnikih
metala zajedno.

6.1 Sirovo eljezo

Pod pojmom sirovo eljezo podrazumijevamo sve legure eljeza s ugljikom, uz dodatke
ostalih elemenata. U nastavku emo se ograniiti samo na analizu legura eljeza i ugljika.
Naziv eljezo ostaje naziv za tehniki isto eljezo sa zanemarivim sadrajem ugljika. Legure
eljeza znatnije legirane drugim elementima nisu predmet izlaganja ovog kolegija.
Razliite vrste legura eljeza meusobno se razlikuju po fazama koje imaju na sobnoj
temperaturi i po svojstvima koja im daju te faze. Najjednostavniji put je analiza dijagrama
slijevanja eljeza i ugljika, to se vidi na slici 6.1.

Slika 6.1. Dijagram slijevanja eljezo-ugljik

Vidljivo je da se dijagram odnosi na relativno male koncentracije ugljika u eljezu, najvie do

7%. Ovo je i razumljivo jer je ugljik ukljuinski element i ve male koliine ugljika mogu
bitno mijenjati mehanika svojstva eljeza. Kod lijevanih eljeza sadraj ugljika obino ne
prelazi 4,5%, dok kod vrsta koje se prerauju plastinom deformacijom i zavarivanjem taj

57
postotak pada ispod 0.4%. Visokolegirane vrste legiranog eljeza najee imaju sadraj
ugljika ispod 0.1%.
Na dijagramu se vidi da se radi o eutektikom dijagramu s djelominom rastvorivou ugljika
u eljezu u krutnini i potpunoj nerastvorivosti eljeza u ugljiku. Na temperaturama iznad
1400C i za koncentracije ugljika ispod 0.2% postoji peritektiki dio koji se kod nelegiranog
eljeza obino ne prouava.
Dijagram oznaen (plavom) isprekidanom linijom predstavlja proces sporog hlaenja legure
eljeza i ugljika u kojem nastaju stabilne strukture, i to mjeanac eljeza i ugljika s neznatnim
sadrajem ugljika te kristali ugljika u heksagonskoj modifikaciji (grafit).
Dijagram oznaen punim (crvenim) crtama odnosi se na sluaj metastabilnog skruivanja,
dakle skruivanja s veom brzinom hlaenja i nastankom metastabilne strukture. Linije B-C i
J-E su zajednike za oba dijagrama. Zbog te poveane brzine hlaenja nisu nastali odvojeni
kristali ugljika (u formi grafita) i mjeanci eljeza i ugljika, nego nastaje kemijski spoj,
eljezni karbid, Fe3C. Metastabilna struktura se sastoji od mjeanaca eljeza i ugljika i kristala
spoja eljeznog karbida.
Oba sluaja, stabilni i metastabilni imaju isti oblik dijagrama slijevanja, samo je kod
metastabilnog dolo do snienja temperatura pretvorbi i do poveanja granica rastvorivosti
zbog breg hlaenja. arenjem je mogue metastabilnu strukturu Fe3C pretvoriti u mjeance
Fe i kristale grafita, ali se stabilna struktura Fe mjeanaca i grafita ne moe arenjem
pretvoriti u metastabilnu.
Eutektika temperatura nalazi se na oko 1152C, pri koncentraciji oko C = 4.3%. Ovo je
znatno nia temperatura od talita istog eljeza (oko 1539C) i temperature sublimacije
ugljika (preko 3000C).

6.1.1 Dobivanje sirovog eljeza

Sirovo eljezo se dobiva u visokim peima s koncentracijom ugljika oko eutektike, to
olakava taljenje zbog niih temperatura. Proizvodnja sirovog eljeza u svijetu u 2008. godini
prelazi 1300 milijuna tona, to zahtijeva odgovarajue koliine rudae, koksa i metalurkih
dodataka. Dio sirovog eljeza dobiva se i pretaljivanjem otpadnog eljeza. Od ove koliine
eljeza najvie se proizvodi ugljini elik sa sadrajem ugljika do 0,4%, od kojeg se izrauju
razliiti poluproizvodi-cijevi, limovi, profili, trupci, poluge, otkivci. Legirani elici se
proizvode u znatnoj manjim koliinama i skuplji su od ugljinog elika. elici su
metastabilne vrste legiranog eljeza i ugljik je u njima vezan sa eljezom u eljezni karbid.
Ostale vrste legura eljeza su najee lijevovi, u kojima najvie ima sivog lijeva sa svojim
podvrstama. Sivi lijev je legirano eljezo sa stabilnom strukturom i ugljikom izluenim u
obliku grafita. Dobivanje eljeza je predmet metalurkih studija i ovdje se iznosi samo u
elementarnim crtama.
eljezna rudaa, u kojoj dominiraju oksidi i sulfidi reducira se u visokim peima pomou
koksa (ugljik) na sirovo eljezo s temperaturom taljenja na oko 1150C i priblino
eutektikom koncentracijom od oko 4% C. Ako u metalurkim dodacima i oblozi pei
prevladavaju spojevi silicija (kisela obloga) dobivaju se stabilne strukture (sivo sirovo
eljezo), a ukoliko prevladavaju spojevi mangana (bazina obloga, vapnenac i dolomit) onda
je metastabilne (bijelo sirovo eljezo). U sirovom eljezu prilikom redukcije rudae ostaje
neto silicija i mangana, koje drimo korisnim pratiteljima u leguri, ali i sumpora i fosfora,
koji su neistoe, pa ih se nastoji ukloniti iz taline naknadnim zahvatima. Talina sirovog
eljeza se ulijeva u pei za dobivanje elika, a koriste se i procesi gdje se u pe ubacuje i
odreena koliina otpadnog, starog elika. Sadraj ugljika se smanjuje propuhivanjem taline
kisikom, pri emu najprije izgara ugljik zbog veeg afiniteta prema kisiku, zatim silicij i
mangan, koji tvore trosku to isplivava na povrinu. Posljednje oksidira eljezo, ali se
propuhivanje prekida prije nego to izgori sav ugljik. Izgaranjem ugljika raste i temperatura

58
taline od eutektike temperature do temperature od oko 1500C, to se moe vidjeti iz
dijagrama. Sadraj ugljika, zavisno od trajanja propuhivanja pada s oko 4% na ispod 2%,
najee ispod 0.4%. elik se prije najvie dobivao Bessemerovim i SiemensMartinovim
postupkom, ali sada prevladava dobivanje elika u elektrolunim peima. Zbog istije
atmosfere u ovim peima, dobiva se i kvalitetniji elik. Talinu zagrijava elektrini luk izmeu
elektroda u poklopcu pei. Kisik se upuhuje kroz vodom hlaenu cijev. Na povrini taline
izdvaja se troska s neistoama, a isti elik se ulijeva u lonce, a zatim pretae u kalupe gdje
se skruuje u odgovarajue oblike za daljnju preradu. U modernim elianama proces izmeu
visoke pei, elektropei za elik i izrade poluproizvoda je povezan tako da se tedi ogromna
koliina energije. Daljnja uteda je izravno oblikovanje poluproizvoda lijevanjem kroz
hlaenu kokilu odgovarajueg oblika kontinuirani lijev. Duljina gredice ili lima nije
ograniena. Nakon lijevanja limovi se valjaju na konanu mjeru da se zrno usitni i poboljaju
mehanika svojstva. Na taj je nain izbjegnut skupi proces lijevanja elika u ingote i brame,
grijanje tih odljevaka i valjanje u valjakim stanovima, sa svim nedostacima koje nosi
skruivanje masivnih komada (segregacija!).Shematski prikaz proizvodnje sirovog eljeza
dan je na slici 6.2.

PROIZVODNJA SIROVOG ELJEZA

sirovo eljezo

Sirovo eljezo

otpadno
eljezo

Sirovo
eljezo
Otpadno
eljezo

Slika 6.2. Shematski prikaz dobivanja sirovog eljeza

59
 LIJEVANJE SIROVOG ELJEZA
proizvodi se rastaljeno sirovo eljezo iz rude

Shematski prikaz proizvodnje elika od rudae eljeza do lijevanja sirovog eljeza odnosno
kontinuiranog lijeva ploa i trupaca

Prilikom propuhivanja taline nastaje i manja koliina eljeznog oksida, koja je jednoliko
raspodijeljena u metalu. Kasnijom preradom koja ukljuuje taljenje (zavarivanjem) dolazi do
redukcije Fe-oksida ugljikom izdvojenim iz Fe3C. Ova reakcija razvija plinove CO i CO2 i
pjeni metal, pa se ovakav elik naziva neumireni elik.
Dodavanjem silicija u talinu eljezo manje oksidira, pa se ovakav elik naziva poluumireni.
Prepoznaje se po malom sadraju silicija u kemijskoj analizi materijala.
Ako se sasvim eli izbjei eljezne okside u eliku, ubacuje se aluminij u talinu. Aluminij ima
znatno vei afinitet prema kisiku od eljeza i tako ga titi od oksidacije. Ovakav elik, koji u
kemijskom sastavu ima malu koliinu aluminija, naziva se umireni elik. Veina kvalitetnijih
konstrukcijskih elika su umireni.
Znatan utjecaj na svojstva elika, a posebno na otpornost prema lomu i koroziji, imaju brojne
primjese, koje se esto namjerno dodaju u vrlo malim koliinama. Proces je potrebno paljivo
voditi jer se radi o vrlo uskim tolerancijama sadraja pojedinih elemenata.
Visokokvalitetni elici se dobivaju u manjim koliinama elektro pretaljivanjem pod troskom,
prelijevanjem pod zatitom argona ili u vakuumu. Kod vakuumskog pretaljivanja dobiva se
metal s vrlo niskim sadrajem plinova. U vakuumu dolazi do otplinjavanja rastaljenog metala.
Prikaz raznih vrsta legiranih eljeza dan je shematski na slici 6.3. U nastavku emo obraditi
osnovne vrste - elik i elini lijev, kovkasti lijev, sivi i ilavi lijev, bijeli i tvrdi lijev, dok se
bijelo i sivo sirovo eljezo, koji su sirovine, nee promatrati.

60
Slika 6.3. Prikaz podruja koncentracija za razne vrste eljeza

61
6.2 Stabilni sluaj slijevanja eljeza i ugljika, Fe-C dijagram

Dio dijagrama oznaen isprekidanom (plavom) linijom na slici 6.3, odnosi se na stabilan
sluaj slijevanja, tj. na potpuno ravnotenu pretvorbu. Ovaj dijagram predstavlja promjene
stanja Fe-C legura pri vrlo sporom hlaenju. Sporijim hlaenjem od ovoga dobili bi isti
dijagram. Sadraj ugljika prikazan je na apscisi, a na ordinati je prikazana temperatura. S
obzirom da eljezo hlaenjem mijenja reetku, do mijenjanja dolazi i kod legura, samo su
temperature i intervali mijenjanja razliiti. Na slici je prikazan stabilni dijagram slijevanja
eljeza i ugljika. Karakteristine linije pretvorbi u dijagramu imaju svoje nazive i to:
- B- C- D: likvidus liniju
- J- E- C- F: solidus liniju
- E- S: granica rastvorivosti ugljika u reetci eljeza.

6.2.1 Pojave pri skruivanju

Promatrat emo hlaenje taline karakteristinih est koncentracija i to od stanja taline do
sobne temperature prema slici 6.4. Linija B- C- D predstavlja likvidus liniju, a linija J- E-
C- F solidus liniju. Dijagram ima eutektiki karakter s djelominom rastvorivosti C u reetci
Fe, te potpunom nerastvorivosti Fe u reetci C.
Skruivanje legure podeutektoidne koncentracije "x=0,3%C"
Legure do 0,2%C zapoinju skruivanje peritektikom pretvorbom. Zbog toga ove legure
zapoinju skruivanje kao tzv. - reetke sa prostorno centriranim kubom. Ovo se dogaa na
jako visokim temperaturama (iznad 1410C) i za nau praksu ima manju vanost.
Nakon skruivanja imamo homogenu leguru ukljuinskih mjeanaca (Fe reetka sa
ukljuenim atomima C), plono centriranu kubnu reetku koju nazivamo austenit (prema
engleskom metalurgu Austenu). Od prije nam je poznata alotropska modifikacija istog
eljeza (plono centrirana u prostorno centriranu kubnu reetku) na 910C pa je za oekivati
ovu promjenu reetke i za nau leguru. To se uistinu i dogaa, ali na neto niim
temperaturama, to ovisi o sadraju ugljika. Poveanjem sadraja ugljika u leguri do 0,68%C
temperatura modifikacije pada na 738 C i dalje, dok za vee koncentracije, ostaje konstantna.
Na ovoj temperaturi austenit prestaje biti stabilna faza.
Daljnjim hlaenjem nastalog austenita i presijecanjem linije G-S (A3 linija) zapoinje
pretvorba . To je promjena koja se odvija u krutnini. Novonastali mjeanac se
naziva ferit (zbog toga to je rastvorivost ugljika u ovoj reetki neznatna). Ferit koji nastaje iz
primarnog austenita nazivamo primarni ferit . Pretvorba zavrava hlaenjem do
eutektoidne temperature 738C. Ta se izoterma u dijagramu naziva se A1 linija. S obzirom na
to da je temperatura A1 nia od Curieve (A2) to materijal postaje magnetian prijelazom u
feritnu fazu.
U ovom procesu dolazi do pretvorbi slinih eutektikim, ali kako se one odvijaju u krutnini
nazivaju se eutektoidne pretvorbe. Analogno prijelazu eutektike taline u eutektikum na
eutektikoj temperaturi, dolazi do prijelaza krutnine eutektoidne koncentracije u eutektoid na
eutektoidnoj temperaturi. Eutektoidna pretvorba austenita u ferit praena je izraenim
poveanjem volumena. Rastvorivost ukljuinskog ugljika u feritu (0,023% na eutektoidnoj
temperaturi) znatno je manja nego u austenitu (0,68% na eutektoidnoj temperaturi), tako da
zbog pretvorbe dolazi do izluivanja eutektoidnog grafita. Ovaj grafit se ne razlikuju od
eutektikog i sekundarno izluenog grafita. U prvom trenutku imamo kristale u matrici
mjeanaca.

62
63
Slika 6.4. Stabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika sa pripadajuim krivuljama hlaenja i metalografskim skicama
Eutektoidnom pretvorbom, pri konstantnoj temperaturi, preostali mjeanci eutektoidne
koncentracije 0,68%C modificira se u smjesu sitnih kristala ferita i grafita koje oznaavamo
768
indeksom " id" ( id + g id ) i nazivamo eutektoid. Tako, nakon eutektoidnog raspada,
naa legura ima heterogeni fazni sastav + ( id + g id ). Hlaenjem do sobne temperature
smanjuje se parametar reetke, pa se ionako mala rastvorivost ugljika dodatno smanjuje
(prema liniji promjene rastvorivosti C u reetki mjeanaca P- Q) na zanemarivo malu
vrijednost. Viak ugljika izluuje se iz reetki mjeanaca kao g . Kako se radi o
zanemarivo maloj koliini izluivanje, ove faze neemo razmatrati, nego emo usvojiti da
dolazi do poveanja udjela id + g id faze sniavanjem od eutektoidne do sobne temperature.
Faza g nije upisana niti u nae dijagrame slijevanja. Opisane promjene strukture mogu se
vidjeti u metalografskim skicama na slici 6.4.

Skruivanje legure eutektoidne koncentracije 0,68%C

Ova legura zapoinje skruivanje taline kao i prethodna tako da nakon prolaska ispod solidus
linije imamo homogenu strukturu primarnog austenita izvorne koncentracije sve do
eutektoidne temperature. Na ovoj temperaturi dolazi do eutektoidnog raspada (
id + g id ) uz stojite na krivulji hlaenja. Daljnje promjene su vezane uz izluivanje neznatne
zanemarive koliine g iz id ferita. Vidi metalografsku skicu na slici 6.4.

Skruivanje legure nadeutektoidne koncentracije "b=1,5%C"

Presijecanjem likvidus linije B-C zapoinje skruivanje nastajanjem mjeanaca.
Skruivanje se zavrava presijecanjem solidus linije J- E. Nakon skruivanja imamo
potpuno homogenu strukturu isti mjeanci. Daljnjim sputanjem temperature,
presijecanjem linije promjene rastvorivosti S- E (nazivamo je Acm linija) austenit ne moe
vie rastvoriti ovoliku koliinu C pa dolazi do njihovog izluivanja iz reetke mjeanca
stvarajui kristale grafita g . Linija granice rastvorivosti S- E pokazuje nam koliko najvie
ugljika moe rastvoriti reetka izmeu 1152C i 738C. Hlaenjem do 738C u prvom
trenutku imamo mjeanac eutektoidne koncentracije 0,68%C i g kristale istog grafita.
Nakon eutektoidne pretvorbe imamo sljedei fazni sastav: g +( id + g id ). Koncentracija id
odgovara koncentraciji ferita za ovu temperaturu, tj. 0,023%C, a koncentracija g id je 100%C.
Do sobne temperature izluuje se neto g iz mjeanca kako je to opisano za koncentraciju
"a". Pogledajmo metalografske skice na slici 6.4.

Skruivanje legure podeutektike koncentracije "c=3%C"

Skruivanje zapoinje presijecanjem likvidus linije B-C i nastajanjem mjeanaca, a
zavrava na eutektikoj temperaturi 1152C linija E- C. Na eutektikoj temperaturi u
prvom trenutku imamo zrna austenita koncentracije 2,01%C i talinu eutektike
koncentracije 4,26%C. Zbog eutektike pretvorbe dolazi do stojita na krivulji hlaenja.
Struktura je, u drugom trenutku, nakon skruivanja heterogena i sastoji se od: +( e + g e ).
Eutektikum se sastoji od sitnih kristala austenita i grafita koji se skrutne oko zrna primarnog
austenita. Naravno, koncentracija e odgovara koncentraciji austenita za ovu temperaturu, tj.
2,01 %C, a koncentracija g e je 100 %C. Slino kao i u prethodnom sluaju, hlaenjem do
eutektoidne temperature dolazi do izluivanja vika ugljika zbog promjene rastvorivosti (Acm
linija) iz i e pa nastaju g kristalii grafita. Na eutektoidnoj temperaturi dolazi do

64
eutektoidnog raspada austenita i e koncentracije 0,68%C u eutektoid ( id + g id ) sa
stojitem na krivulji hlaenja. Koncentracije komponenti eutektoida opisane su u prethodnom
sluaju, kao i promjene koje nastaju hlaenjem do sobne temperature. Pogledajmo
metalografske skice na slici 6.4.

Skruivanje legure eutektike koncentracije 4,26%C

Hlaenjem do eutektike temperature imamo samo talinu. Na eutektikoj temperaturi
eutektika talina skrutne u isti eutektikum ( e + g e ) sa stojitem na krivulji hlaenja. Daljnje
pojave koje nastaju hlaenjem do sobne temperature identine su kao u prethodnom sluaju.
Promotrimo metalografske skice na slici 6.4.

Skruivanje legure nadeutektike koncentracije "d=5,5%C"

Presijecanjem likvidus linije C-D nastaju prve klice kristalizacije g koncentracije 100%C.
Do eutektike temperature raste koliina g . U prvom trenutku prije eutektike pretvorbe
imamo g kristale u talini eutektike koncentracije. Nakon eutektike pretvorbe sa stojitem
na krivulji hlaenja, iz taline nastaje eutektikum ( e + g e ), tako da je fazni sastav g +(
e + g e ). Hlaenjem do eutektoidne temperature dolazi do smanjivanja rastvorivosti e pa se
izlui neto g . Na eutektoidnoj temperaturi dolazi do eutektoidnog raspada e faze uz
stojite na krivulji hlaenja u eutektoid ( id + g id ). Pojave pri daljnjem hlaenju su opisane u
prethodnim sluajevima. Promotri metalografske skice na slici 6.4.

6.2.2 Faze u krutnini

Faze u krutnini koje nastaju potpuno ravnotenom pretvorbom:
Austenit - ukljuinski mjeanac eljeza sa ukljuenim atomima ugljika. Kristalizira plono
centriranom kubnom reetkom. Atom
ugljika ukljuen je u sredite kuba.
Rastvara veu koliinu ukljuinskih
atoma. U temperaturnom intervalu
izmeu linije A3 (linija G-S) i A1
linije (P-S-K) prelazi u ferit
(alotropska modifikacija reetke), a
viak ugljika se izluuje.
Grafit g , g , g e , g id - heksagonska reetka ugljika, meka faza, izluuje se
u obliku grafitnih listia u sivom i srodnim ljevovima. Heksagonska reetka
daje ugljiku dobra svojstva mazivosti, tako da se u smislu vrstoe
materijala mogu listii grafita smatrati upljinom, odnosno otrim zarezom
u metalnoj matrici. Nalazi se u svim stabilnim vrstama legiranog eljeza.
Moe nastati i dugotrajnim arenjem metastabilnih legiranih eljeza
(dobivanje kovkastog lijeva).
Ferit , e , id - eljezna faza sa reetkom (prostorno centrirani kub),
postojana na sobnoj temperaturi. Na sobnoj temperaturi moe sadravati
zanemarivo malo ukljuenih atoma ugljika pa je moemo smatrati reetkom
istog eljeza. Feromagnetina je faza ispod 768C (A2 temperatura). Ferit
koji nastaje iznad ove temperature nije feromagnetian i nekad se obiljeavao
kao faza. vrstoa ferita iznosi do 250 [MPa], a rastezljivost do 50%.
Dijagrami koliinskih udjela faza za nekoliko razliitih koncentracija i
temperatura mogu se vidjeti na slici 6.5.

65
66
Slika 6.5. Dijagrami koliinsklih udijala faza za stabilni sluaj slijevanja Fe-C
6.3 Metastabilni dijagram slijevanja Fe-C
Dijagram na slici 6.3 oznaen isprekidanom crtom predstavlja metastabilni sustav Fe-C,
nastao zbog vee brzine hlaenja (vaan je i utjecaj primjesa, naroito silicija i mangana). Na
slici 6.11 prikazan je metastabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika. Metastabilna struktura
razlikuje se od stabilne po tome to je ugljik vezan u kristale tvrdog kemijskog spoja Fe3C,
dok je u stabilnoj strukturi ugljik izdvojen u mekim kristalima grafita.
Kod koncentracije od oko 6,687%C dobiva se itava masa kao kemijski spoj, pa se dijagram
moe promatrati kao dijagram dviju komponenti, eljeza Fe i eljeznog karbida Fe3C. U
podruju koncentracija ugljika od 0 do 6.687%, nalaze se feritna i karbidna faza u razliitim
omjerima.

S obzirom na to da u svakom dijelu metastabilnog dijagrama postoje upotrebljive vrste

legiranog eljeza, analizirat emo svaki dio pojedinano, i to eutektiki (4,3%), nadeutektiki
(od 4,3 do 6,7%) i podeutektiki (od 2,03 do 4,3%), te eutektoidni (0,8%), nadeutektoidni (od
0,8 do 2,03%) i podeutektoidni (od 0 do 0,8%).

6.3.1 Pojave pri skruivanju

Skruivanje legure podeutektoidne koncentracije 0,5%C
Podeutektoidni elici se daleko vie (koliinski) troe od svih drugih gvoa i ostalih metala.
Promatra se elik s 0.5% C (ovo je blizu sadraja ugljika kojeg imaju elici za
poboljavanje,...).
Zanemarivi peritektiku pretvorbu na temperaturi iznad 1400C, moemo smatrati da nakon
skruivanja postoji homogena faza primarnog austenita. Hlaenjem austenita ispod
temperature pretvorbe austenita u ferit kod istog eljeza (linija G-S), zapoinje izluivanje
ferita izmeu austenitnih zrna. Ova temperatura je nia nego kod istog eljeza zbog utjecaja
ugljika rastvorenog u austenitu, a sputa se na eutektoidnu temperaturu pri koncentraciji od
0.8% ugljika. Spojnica izmeu tih dviju temperatura pretvorbi gama u alfa naziva se linija A3.
Hlaenjem elika u intervalu izmeu A3 i eutektoidne temperature koju oznaavamo sa A1
izluuje se sve vie ferita iz austenita. Na temperaturi 768C nemagnetina reetka postaje
paramagnetina. Iz austenita pretvorenog u ferit izluuje se ugljik jer ga ferit moe rastvoriti
vrlo malo. Ovaj izlueni ugljik obogauje preostali austenit, tako da na eutektoidnoj
temperaturi A1 preostali austenit ima eutektoidnu koncentraciju. Ferit izluen u intervalu
temperatura A3-A1 naziva se primarni ferit .
Ohlaivanjem na temperaturu eutektoidne pretvorbe
723C A1 (koja je neto nia za metastabilni proces
slijevanja nego za stabilni), austenit se pretvara u
eutektoidni ferit, a viak ugljika tvori eutektoidni
cementit. Ova pretvorba se odvija unutar
austenitnog zrna eutektoidne koncentracije, tako da
prema vani zrno djeluje kao nova faza. U stvari, to
je eutektoidni ferit i cementit, najee u formi
lamela sloenih u sendvi. Lamele eutektoidnog
ferita id su znatno deblje nego lamele
eutektoidnog cementita Fe3C id . Ova eutektoidna Slika 6.6. Mikrostruktura elika s
smjesa naziva se jo i perlit i obino promatra kao 0,2%C
zasebna faza. Nastajanje perlita je prikazano na slici
6.7.

67
 lamela cementita Fe3C

lamela ferita

Slika 6.7. Nastajanje perlita

Austenit eutektoidne koncentracije pretvara se u perlit na A1 temperature. Nastala struktura

ispod A1 sastoji se od zrna primarnog ferita i perlita u meuprostoru feritnih zrna, slika 6.6.
Koliina feritne i perlitne faze moe se odrediti pomou polunog zakona. U promatranom
sluaju elika s 0.5% C prema polunom zakonu ferita ima 37,5%, a perlita
( id + Fe3C id ) 62,5%. Kod sadraja ugljika ispod 0.4% prevladava ferit, pa je elik
rastezljiviji i meki, dok za C > 0.4% raste vrstoa i tvrdoa jer prevladava perlitna faza.
Hlaenjem do sobne temperature smanjuje se ionako mala rastvorivost ugljika u reetki ferita
koja na sobnoj temperaturi iznosi 2 107%C . Ovaj viak ugljika zajedno s malim dijelom
ferita tvori tercijarni cementit Fe3C ija je koliina neznatna pa je ovdje neemo ni
razmatrati.

Skruivanje legure eutektoidne koncentracije 0,8%C

elik eutektoidne koncentracije skruuje se kao
primarni austenit, koji se ne mijenja (osim
smanjenja dimenzije reetke zbog hlaenja) do
eutektoidne temperature A1. Na toj temperaturi
austenit se pretvara u perlit, kako je prije opisano.
itava struktura sastoji se samo od perlita. Do
sobne temperature pojave su opisane za
podeutektoidnu koncentraciju.

Slika 6.8. Mikrostruktura elika s

0,8%C
Skruivanje legure nadeutektoidne koncentracije
1,3%C
Nadeutektoidni elik skruuje se u primarnim
kristalima austenita. Hlaenjem se smanjuje
rastvorivost ugljika u austenitu i na nekoj temperaturi
dolazi do izluivanja sekundarnog cementita Fe3C .
Granica rastvorivosti ugljika u austenitu oznaava se
kao Acm (linija S-E). Sekundarni cementit se izluuje
kao ovojnica oko austenitnih zrna, ohlaenjem na A1
austenit se pretvara u perlit, to je ve opisano.
Nadeutektoidni elici koriste se najvie za izradu alata
jer su jako tvrdi. Mogu se oblikovati u toplom stanju,
zagrijani na temperaturu iznad Acm, dakle, u podruju Slika 6.9. Mikrostruktura elika s
homogene austenitne faze. 1,8%C

68
 a) 0,5%C b) 0,8%C c) 1,6%C
Slika 6.10. Mikrostrukture elika

Na slici 6.10 prikazane su mikrostrukture elika na sobnoj temperaturi i to za podeutektoidni

0,5%C, eutektoidni 0,8%C i nadeutektoidni 1,6%C.

Skruivanje legure podeutektike koncentracije 3%C

Podeutektika koncentracija predstavlja podruje bijelog lijeva. Hlaenjem taline na likvidus
liniju, kristalizira primarni austenit, a ohlaenjem na eutektiku temperaturu izmeu
primarnih kristala skruuje se eutektikum austenita i cementita ( e + Fe3C e ) . Hlaenjem do
A1 smanjuje se rastvorivost ugljika u austenitu, kao to je ve ranije opisano. Ugljik izluen iz
austenita tvori sekundarni cementit, koji ovija austenitna zrna. Na temperaturi A1 dolazi do
eutektoidnog raspada austenita u perlit, kako je prije opisano.

Skruivanje legure eutektike koncentracije 4,3%C

Eutektika legura skruuje se na temperaturi od 1145C, dakle neto nioj nego kod stabilnog
dijagrama. Nastaje eutektikum austenitnih mjeanaca s rastvorenih 2,03 % C i eljeznog
karbida, Fe3C, koji ima u kristalima 6,7% C. Ovaj eutektikum naziva se ledeburit (prema
Ledeburu, metalurgu iz XIX. stoljea).
Vidljivo je, prema polunom zakonu, da je koliina obje faze priblino podjednaka. eljezni
karbid, odnosno cementit, ima kompliciranu kristalnu reetku, to mu daje vrlo veliku
tvrdou. Ovaj ledeburitni eutektikum je zato vrlo tvrda i krhka tvar. Hlaenjem u intervalu
temperatura od eutektike temperature do A1 smanjuje se rastvorivost ugljika u austenitu,
kako je ve opisano, a viak ugljika vezuje se sa eljezom u sekundarni cementit. Izluivanje
sekundarnog cementita odvija se preteno po granicama austenitnih zrna, gdje cementit tvori
tvrdu ovojnicu oko zrna. Ova ovojnica kasnije pokazuje koliko je bilo austenitno zrno
prilikom skruivanja, jer se daljnjim hlaenjem ne mijenja.
Ohlaivanjem na temperaturu eutektoidne pretvorbe A1 (koja je neto nia za metastabilni
sluaj slijevanja nego kod stabilnog), austenit se pretvara u eutektoidni ferit, a viak ugljika
tvori eutektoidni cementit.

Skruivanje legure nadeutektike koncentracije 5,5%C

Legure nadeutektike koncentracije zapoinju skruivanje s primarnim kristalima cementita, a
zrna imaju oblik otrih ploa u svim smjerovima. Na eutektikoj temperaturi skrutne se
eutektikum austenita i cementita koji popunjava meuprostor izmeu ploa primarnog
cementita. Hlaenjem do temperature A1 izluuje se oko austenitnih zrna ovojnica
sekundarnog cementita. Na eutektoidnoj temperaturi A1 austenit se pretvara u perlit, tj. u
eutektoidnu smjesu ferita i cementita. Vidljivo je da u materijalu prevladavaju izuzetno tvrde i
krhke faze, tako da se nadeutektika eljeza koriste samo u nekim sluajevima kao alati.
Mogu se oblikovati samo lijevanjem i bruenjem.

69
70
Slika 6.11. Metastabilni dijagram slijevanja eljeza i ugljika
Metastabilna legirana eljeza podeutektike koncentracije su takoer vrlo tvrda i krhka, a
koriste se kao odljevci za naknadnu toplinsku obradu (bijeli lijev arenjem postaje kovkasti
lijev) ili kao tvrdi lijev za izradu valjaka.
Sve opisane promjene prilikom hlaenja odvijaju se pomou difuzije, pa je razumljivo da
brzina hlaenja bitno utjee na strukturu i svojstva eljeza.

6.3.2 Faze u krutnini u nelegiranim eljezima

S obzirom na znaaj pojedinih faza, te postojanje vie sinonima za istu strukturu, ovdje se
daje kratki pregled faza u nelegiranim eljezima. Osim austenita, ferita koji su objanjeni u
dijelu o stabilnim dijagramima slijevanja, u metastabilnom sluaju pojavljuju se jo i:
Fe
Cementit - Fe3C - eljezni karbid. Kemijski
spoj eljeza i ugljika. To je tvrda struktura,
desetak puta tvra od ferita, koja ima
kompliciranu i krhku kristalnu reetku i koja
kristalizira iz taline, ali se izluuje i u krutnini,
zbog smanjenja rastvorivosti ugljika u C
austenitu, u sekundarni, eutektoidni i tercijarni
cementit. Moe tvoriti odvojene ploaste
kristale (primarni), tvrde opne oko kristalnih
zrna (sekundarni) ili lamele (eutektoidni),
ovisno o uvjetima nastajanja. Iznad 210C isti
cementit nije magnetian.
Slika 6.12. Kristalna reetka eljeznog
karbida
Perlit - ( id + Fe3C id ) - smjesa eutektoidnog
ferita i cementita, jednoliko sloene lamele u
sendvi. Lamele cementita su znatno tanje od
feritnih. Finije lamele daju veu vrstou
perlitu, a nastaju brim hlaenjem koje
omoguava pretvorbu austenita na velikom
broju mjesta u zrnu. Lamele je mogue
razaznati samo pod vrlo velikim poveanjem.
Znatno je tvri od ferita, ali dosta meki od
cementita. Toplinskom obradom moe se
mijenjati oblik i veliina lamela.

Na slici 6.14. prikazani su dijagrami

koliinskih udjela faza za vie razliitih
koncentracija i temperatura.

Slika 6.13. Perlit

71
72
Slika 6.14. Dijagrami koliinsklih udijala faza za metastabilni sluaj slijevanja Fe-Fe3C
6.4 Zakljune napomene o dijagramu Fe-C (6.4.)
Promatrani dijagrami (stabilni i metastabilni) su idealizirani sluajevi, jer nikada nemamo u
praksi takve legure koje bi se sastojale samo od eljeza i ugljika. Neizbjena je pojava jo i
redovitih pratilaca u eljezima kao to su to mangan, silicij (katkad i Al, Cu, Ni, Cr,...) i
neistoa, sumpora i fosfora. Redoviti pratitelji i neistoe se ukljuuju tijekomm metalurkog
procesa dobivanja, bilo iz rudae bilo iz pomonih dodatnih materijala, goriva, vatrootpornih
materijala kojima su obloeni ureaji za dobivanje sirovog eljeza, te iz otpadnog materijala
koji se pretaljuje.
Dok se koliinski udjeli ovih pratilaca kreu u minimalnim granicama, dotle ne utjeu bitno
na dijagrame slijevanja Fe-C, koji je u stvari pseudo-binarni dijagram za male koliine
prateih elemenata. Neto vei sadraj stranih elemenata bitno mijenja oblik dijagrama, o
emu e opirnije biti govora u legiranim vrstama eljeza.
Primjese u manjim koliinama, iako sutinski ne mijenjaju Fe-C dijagram, utjeu na to hoe li
se ugljik prilikom hlaenja i kristalizacije izluiti u obliku grafita ili cementita, tj. teku li
promjene stabilno ili metastabilno. Do sada je uglavnom navedena brzina hlaenja kao
odluujui inilac tijeka kristalizacije, a sada treba navesti i utjecaj primjesa.
Silicij, ugljik, nikal i aluminij pospjeuju nastajanje grafita, pa se zovu grafitizatori.
Mangan i krom ubrzavaju nastajanje cementita, pa se zovu cementatori.
Prekoraenjem koliine grafitizatora ili cementatora, primjese imaju odluujui utjecaj na
tijek kristalizacije, a ne brzina hlaenja. Sumpor i fosfor praktiki ne utjeu na kristalizaciju
sirovog eljeza.
Hlaenjem, kakvo je pretpostavljeno u dijagramima slijevanja, dobivaju se legure eljeza s
opisanim fazama. Iz injenice koje faze postoje nije mogue donijeti zakljuak o strukturi, a
niti o posljedicama koje nastaju uslijed breg hlaenja od metastabilnog.
Kombiniranim djelovanjem brzine hlaenja i primjesa dobiva se u praksi ili potpuno
metastabilna ili kombinirana stabilna i metastabilna vrsta eljeza. U prvom se sluaju radi o
bijelim, a u drugom o sivim vrstama sirovog eljeza.
Duljim arenjem krutnine na povienim temperaturama mogu je prijelaz iz metastabilne
ravnotee u stabilnu zahvaljujui raspadu cementita: Fe3C = 3 Fe + C.
Suprotan proces nije mogu, osim pretaljivanjem i naknadnim metastabilnim skruivanjem.

6.5 Nelegirana eljeza

Ako se eljeza sastoje samo od do sada opisanih faza, uz male koliine primjesa, onda se
nazivaju nelegirana eljeza. Prema tehnologiji dobivanja, dijele se na elik i ljevove. Ljevovi
u najveem broju sluajeva sadre znatno vie ugljika od elika.

6.5.1 elik
Ova vrsta legure eljeza nastaje metastabilnim skruivanjem u podruju koncentracija od 0 do
2,03%. Na metastabilnu kristalizaciju odluujue djeluju ponajprije cementatori. Rijetko
imamo elik s najveim sadrajem ugljika, ali naelno promatrano, to je njegovo podruje.
elik se dobiva oduzimanjem ugljika talini sirovog eljeza ili pretaljivanjem i proiavanjem
otpadnog eljeza. Takva talina se nakon smanjenja sadraja ugljika skruti u obliku veeg
bloka, koji se naziva ingot ili brama, ovisno o obliku. Kod kontinuiranog lijevanja talina se
skruuje u oblik poluproizvoda. Ako se ingot gnjeenjem prerauje u posebno oblikovane
proizvode, kao to su ipke i profili, a brame u trake i limove, onda takvu leguru eljeza
zovemo elik. Prema tome, elik ima gnjeenu strukturu, sitno i usmjereno zrno, jer se
gnjeenje obino zavrava ispod temperature rekristalizacije. Do konano oblikovanih
predmeta iz elika dolazimo naknadnim postupcima oblikovanja elinih poluproizvoda.

73
6.5.1.1 Strukture elika

Nastajanje pojedinih struktura faza pri hlaenju je openito opisano u dijagramu Fe-C.
Meutim, potrebno je jo neto rei o strukturnim oblicima izluenih faza, koji zavise od
nekih initelja.
Kod podeutektoidnih elika primarni se ferit izluuje iz austenita u dva oblika, mreasto i
ploasto.
Mreasti oblik nastaje izluivanjem ferita po granicama austenitnih zrna do temperature A1,
nakon ega se preostali austenit raspada u perlit. Ovakav mreasti ili poligonalni oblici zrna
daju dobru izotropiju svojstava i ilavost.
Ploasti ferit nastaje izluivanjem ferita u austenitu po preferencijalnim kristalografskim
ravninama u obliku ploa koje se sijeku pod raznim kutovima. Ova struktura se esto naziva
Widmannstattenova struktura, ali i igliasta, jer se ploe u presjeku (na metalografskoj slici)
vide kao igle. Na svojstva elika znaajno utjee veliina kristalnih zrna ferita i perlita.
Usitnjavanjem zrna raste vrstoa.

Sitno zrno dobiva se termomehanikom obradom i dodavanjem malih koliina legirnih

elemenata koji blokiraju rast zrna prilikom zagrijavanja. Gnjeenje se provodi na temperaturi
malo iznad A3 linije da ne poraste austenitno zrno, a hlaenje je neto bre. Brim hlaenjem
pretvorba austenita u ferit odvija se na veem broju mjesta, tako da nastane fina feritno-
perlitna struktura. Ovakav proces usitnjena zrna brom pretvorbom austenita u ferit naziva se
normalizacija. Rezultat postupka je struktura poviene vrstoe i rastezljivosti te otpornosti na
lom. Istodobno se mehanika svojstva ujednaavaju po debljini presjeka materijala.

6.5.1.2 Nehomogenosti u eliku

Prilikom dobivanja u eliku zaostanu neistoe koje mogu izazvati nehomogenosti, a time i
anizotropiju svojstava. Pogreke kod lijevanja ingota i brama takoer u kasnijoj preradi mogu
uzrokovati greke u poluproizvodima.
Sumpor u eliku tvori niskotaljivi eljezni sulfid (Tt= 950C), koji se izluuje po granicama
zrna. Prilikom zagrijavanja elika na visoke temperature (kod zavarivanja uz sami spoj i kod
kovanja) dolazi do taljenja sulfida i nastanka toplih pukotina po granicama zrna. Dananji
elici sadre uglavnom malo sumpora i pojava toplih pukotina je rijetka. Sumpor u eliku
vee i mangan u manganov sulfid, koji je smjeten u obliku izduenih ukljuaka u sredini
poluproizvoda. Ovakvi ukljuci razbijaju homogenost elika i slabe ga prema poprenom
optereenju (slika 6.15.)

Slika 6.15. Sulfidi u eliku nakon a) skruivanja, b) gnjeenja

74
Fosfor sa eljezom stvara tvrdi ukljuinski mjeanac to uzrokuje hladnu lomljivost. Ako je
fosfor vezan kao kemijski spoj eljezni fosfid Fe3P i fino raspren u feritnoj matrici, to
poveava vrstou inae mekanog ferita. Duik se ukljuuje u sastav elika za vrijeme
pretaljivanja. Jako utjee na mehanika svojstva ve u malim koliinama. Tijekom vremena
vezuje se sa eljezom i nekim primjesama u tvrde nitride, to uzrokuje pad rastezljivosti i
ilavosti. Poetno ilavi elici, ako sadre nitride, kroz desetke godina ostare i postanu krhki.
Kod nekih elika duik se namjerno kontrolirano dodaje kao element za poveanje vrstoe (u
isti mah smanjuje se sadraj ugljika).

Skruivanje ingota (iz kojih se dalje gnjeenjem dobivaju poluproizvodi) je dosta sporo tako
da se ne moe izbjei segregacija u trupcu. Stoga uz stjenke trupca metal ima manji sadraj
ugljika nego u sreditu(slika 6.16.). Gnjeenjem ovakvog trupca trajno ostane razliiti sastav
sredita i povrine. Isto vrijedi i za sulfide i fosfide
koji se koncentriraju u sredini. Osim neistoa u
talinu se apsorbira dosta plinova, a ima i plinova koji
se izdvajaju uslijed metalurke reakcije u talini.
Skruivanjem metala smanji se rastvorivost za
plinove, pa se oni ponu izdvajati iz taline. Ukoliko
je brzina napredovanja fronta kristalizacije velika,
utoliko moe doi do zarobljavanja plinskih
mjehura, a time i do ostatne poroznosti (slika 6.16.).
U trupcu mogu zaostati i djelii troske. Ponekad se
Slika 6.16. Plinski mjehuri i lijevanje provodi poklapanjem kokile pod tlakom to
porozitet u ingotu onemoguava isplinjavanje iz taline. Na taj nain
plinovi ostaju kao mikroporoznost koja se kasnijim
toplim gnjeenjem moe ukloniti. Ukoliko je zaostali plin vodik, mogu nastati i tzv. vodikove
pukotine. Ukljuci troske se ne mogu ukloniti daljnjom preradom.

Usmjerenost i oblik zrna takoer se razlikuje po debljini poluproizvoda. Prognjeenje ne ide

suvie u dubinu, tako da se, uz usmjereno i ugnjeeno povrinsko zrno, u sredini nalazi
krupno, neusmjereno zrno. Ovakva anizotropija strukture, a time i svojstava, esta je kod
debelih limova i trupaca. ilavost i rastezljivost se mogu jako razlikovati uzdu i poprijeko na
smjer valjanja, vrstoa se manje razlikuje, dok kod tvrdoe nema praktiki nikakvih razlika
(slika 6.17.).

Slika 6.17. Anizotropija oblika zrna i mehanikih svojstava

75
6.5.1.3 Utjecaj ugljika na svojstva elika

Ovisnost mehanikih svojstava o sadraju ugljika prikazana je naelno na slici 6.18. Ova
ovisnost odnosi se na umjerene brzine hlaenja, kod kojih nastaje cementit, tako da se
svojstva mijenjanju s poveanim udjelom ove tvrde faze. Inae kod povienih sadraja ugljika
kod breg hlaenja dolazi do bezdifuzijske pretvorbe austenita u ferit. Zbog velike brzine
pretvorbe zaostaje ugljik u kristalnoj reetki koja ostaje deformirana. Ova struktura naziva se
martenzit, prema metalurgu Martensu. Martenzitna pretvorba daje vrlo tvrdu i krhku
strukturu.

Slika 6.18. Utjecaj ugljika na mehanika svojstva elika za raspon

koncentracija od 0,05 do 2% ugljika
Tvrdoa elika raste od mekog ferita do istog cementita za oko deset puta. Tvrdoa bre
raste u podeutektoidnom podruju, a kasnije se porast usporava u nadeutektoidnom podruju.
Naime, dodatno poveanje tvrdoe zbog izluivanja sekundarnog cementita po granicama
austenitnih zrna ne moe znatnije mijenjati tvrdou, koja je ve jako visoka za isti perlit.

isti ferit je rastezljiv, dok cementit praktiki nema rastezljivosti. Porastom udjela cementita
pada rastezljivost. Pad rastezljivosti vei je u podeutektoidnom podruju, dok u
nadeutektoidnom rastezljivost dodatno pada zbog sekundarnog cementita.

Rastezna vrstoa se ponaa slino kao i tvrdoa. Porast udjela perlitne faze znatno ovruje
elik. vrstoa perlita je za oko tri puta vea od vrstoe ferita. U nadeutektoidnom podruju
vrstoa malo raste zbog velike krhkosti elika.

Ovo su samo naelna razmatranja jer je utjecaj primjesa takoer znatan, tako da se isto
ugljini elici rjee susreu.

76
6.6 Legirani elici
Legirani elici predstavljaju skupinu elika kojima ugljik nije toliko presudan za postizanje
nekih svojstava. Legirani elici imaju razliita svojstva, od mekanih do izuzetno vrstih,
otpornih na koroziju, vatru i visoke temperature.
Prema koliini legirnih elemenata mogu se podijeliti na nekoliko grupa:
mikrolegirani ili sitnozrnasti elici
niskolegirani elici ili kaljeni poboljani elici
legirani elici
visokolegirani elici.

6.6.1 Mikrolegirani ili sitnozrnasti elici

Ovi elici legirani su uglavnom manganom Mn (preko 1,5%) te malim koliinama drugih
elemenata (N, Al, Cu, Nb, V,...). Sadraj ugljika je nizak, tako da se teko zakaljuje. Sitno
zrno daje im povienu vrstou i ilavost, posebice na niskim temperaturama. Koriste se
najvie za izradu zavarenih konstrukcija (cjevovodi, spremnici, mostovi). Usitnjenje zrna
postie se gnjeenjem u austenitnom podruju, malo iznad A3 linije te hlaenjem na zraku,
ime se postie uinak normalizacije. Izrauje se u debljinama ispod 30 mm, jer pri veim
debljinama nije lako usitniti zrno. Otporniji su na koroziju od obinih ugljinih elika.

6.6.2 Niskolegirani elici

Ovo je grupa elika legirana kromom Cr i molibdenom Mo do cca 2% do 3% ukupno, uz
dodatke manjih koliina Ni, Nb, V, ... . Ovisno o udjelu ugljika, mogu se dobiti metali visoke
vrstoe i tvrdoe. Koriste se za izradu strojnih dijelova, otporniji su na troenje zbog vee
tvrdoe (zupanici). Koriste se za izradu jako napregnutih konstrukcija (vrsti trup
podmornice). Skuplji su od ugljinih elika. Kod izrade strojnih dijelova obrada se obavlja u
mekom stanju, zatim se proizvodi kale i poputaju do eljenih svojstava. U zavarenim
konstrukcijama koriste se u poboljanom stanju, bez naknadne toplinske obrade. Mogue su
pukotine u varovima, pa se obino predgrijavaju.

6.6.3 Legirani elici

Grupa ovih elika sadri 5-10% legirnih elemenata i povieni sadraj ugljika. Uz krom, nikal,
vanadij, niobij, esto se dodaju titan, volfram te kobalt. Ovi elici najvie se koriste za izradu
alata i medicinskog pribora.

6.6.4 Visokolegirani elici

Visokolegirani elici legirani su kromom Cr i niklom Ni, te manjim koliinama ostalih
elemenata. elici s povienim sadrajem ugljika i kroma mogu se zakaliti do najviih tvrdoa
(martenzitni elici). Koriste se za izradu alata. Otporni su na koroziju. Kod sadraja kroma
iznad 13% nema pojave hranja (korozije u prisutnosti kisika).

Kod visokog sadraja kroma prilikom skruivanja izostaje austenitno podruje. Ovi elici se
zovu feritini elici. S obzirom da nema fazne pretvorbe ne mogu se toplinski obraivati. Ovi
materijali otporni su na puzanje i oksidaciju na visokoj temperaturi. Koriste se za dijelove u
loitima i kemijskim aparatima.

Uz visoki sadraj nikla, prilikom hlaenja struktura je nakon nastajanja austenita

nepromjenjiva. Austenit je stabilan do vrlo niskih temperatura (austenitni elici). Ovi elici
su osrednje vrstoe, ali izuzetno ilavi na najniim temperaturama. Vrlo su otporni na

77
koroziju. Koriste se u kriogenoj tehnici, kemijskoj industriji, prehrambenoj (mljekare,
mesnice, vinarije), ugostiteljstvu (ankovi), arhitekturi.

U prelaznom su podruju mogue mjeovite strukture:

- martenzitno - feritne
- austenitno - feritne
- austenitno - martenzitne
- austenitno - martenzitno-feritne.

Visokolegirani elici skuplji su od ugljinih. Meusobno se razlikuju po cijeni, te prema

koliini i vrsti legirnih elemenata. Koriste se kao valjani, kovani i lijevani proizvodi.
Dobar uvid u fazni sastav visokolegiranih elika mogu je uz pomo Schaefflerova dijagrama
(slika 6.19), koji je izveden za vee brzine hlaenja iz Maurerovog dijagrama (slika 6.25).

Slika 6.19. Schaefflerov dijagram

Specifina vrsta visokolegiranog elika je manganski austenitni elik koji sadri 13% do 14%
mangana Mn i visoki sadraj ugljika C. Lijevana struktura je mekana, austenitna. Ako je
izloena udarcima, austenit se pretvara u martenzit, tako da se ovaj elik koristi za dijelove
izloene udarcima u mlinovima. Praktiki se ne moe obraivati rezanjem, jer otvrdnjava
uslijed ugnjeenja pod otricom alata.

78
6.7 Ljevovi
Ljevovi se u pravilu koriste za izradu predmeta kompliciranijeg oblika i veeg broja istovrsnih
komada. Izrauju se i masivni komadi. Lijevanjem se oblikuju i predmeti iz materijala koji se
zbog velike tvrdoe ili drugih svojstava ne bi mogli drukije obraivati na konani oblik.

Materijali koji slue za oblikovanje predmeta lijevanjem imaju odreene uvjete s obzirom na
tehnologiju prerade. Vani su parametri za izbor materijala lijeva: temperatura talita, interval
skruivanja, koeficijent slijeganja i toplinskog stezanja te faze i strukture. Zbog toga se za
razliite namjene biraju ljevovi odgovarajue koncentracije.

6.7.1 elini lijev

elini lijev razlikuje se od elika samo po nainu prerade, dok su ima faze jednake.
Dotjerivanje odljevka do konanog oblika i dimenzije obavlja se naknadno postupcima
odvajanjem estica. Mehanika svojstva elinih odljevaka loija su od svojstava gnjeenih
elinih poluproizvoda. Zrno je grublje, postoje zaostala naprezanja od nejednolikog hlaenja,
a vjerojatnije su nehomogenosti (pore, kaverne, troska). Livljivost elinog lijeva nije dobra
jer talina ima veliku povrinsku napetost, pa loe vlai kalup i ne ispunjava tanke presjeke.
Minimalne debljine stjenke su oko 5 mm.

elini lijev obino ima 0.2-0.4% C i sadri vie neistoa od elika. Ima vrstou 400-600
MPa. Vei sadraj ugljika moe izazvati pucanje pri skruivanju, a taline koncentracije ispod
0.2% C imaju lou livljivost zbog visokog talita i viskoznosti.

ferit

perlit

Slika 6.20. elini lijev nakon lijevanja Slika 6.21. elini lijev
(Widmannstattenova ploasta struktura) (Normalizirana struktura
usitnjeno zrno)

elini lijev ima u pravilu niu ilavost od elika istog sastava zbog grublje strukture (slika
6.20.). To se moe popraviti normalizacijskim arenjem odljevka (slika 6.21.).

Na konstrukcijama koje se podvrgavaju preciznoj strojnoj obradi zaostala naprezanja mogu

izazivati promjene dimenzija za vrijeme skidanja slojeva metala. Ova se pojava izbjegava
arenjem radi poputanja zaostalih naprezanja na temperaturi rekristalizacije (Tr), na kojoj se
nakon nekog vremena zaostala naprezanja smanjuju zbog procesa puzanja. Temperatura
rekristalizacije za elik iznosi oko 600C.

Kada svojstva dobivena utjecajem osnovnih legirnih komponenti vie ne zadovoljavaju,

uzimaju se legirani elini ljevovi. Lijevanje elika zahtijeva vei utroak energije, skuplje
pei i bolje vatrostalne materijale te kvalitetnije kalupe koji podnose vie temperature taline.

79
6.7.2 Bijeli lijev
Bijeli lijev nastaje metastabilnim skruivanjem
podeutektike legure (slika 6.22.). Ugljik je izluen
samo u obliku cementita i to najvie zbog utjecaja
mangana. Kako ima vie cementita nego ferita, radi
se o vrlo tvrdoj i krhkoj leguri eljeza koja nije
upotrebljiva u takvom stanju. Zbog toga je bijeli lijev
upotrebljiv ili u kombinaciji s mekim lijevom (tvrdi
lijev) ili nakon toplinske obrade (kovkasti lijev).

Slika 6.22. Struktura bijelog lijeva

6.7.3 Tvrdi lijev
Tvrdi lijev je kombinacija bijelog i sivog lijeva. Na povrini, koja se bre hladi, dolazi do
metastabilnog skruivanja, a u sporije hlaenoj jezgri nastaje stabilno skruivanje. Koristi se
za izradu valjaka za valjanje limova (posebno za toplo valjanje gdje se tvrdoa povrine ne
smije smanjivati sa porastom temperature). Na povrini su feritna i cementitna faza, u jezgri
feritna i grafitna. U meuprostoru mogu postojati sve tri faze istodobno (ferit, cementit i
grafit).
Ova kombinacija struktura mogua je zbog izjednaenog utjecaja primjesa na kristalizaciju,
tako da utjee samo brzina hlaenja. Valjci od tvrdog lijeva koriste se za izradu limova
valjanih na toplo ili hladno, folija iz polimernih materijala, papira i slino. Bruenjem i
poliranjem povrine postie se fina povrina valjanih proizvoda. Tvrdi lijev esto se i legira
radi smanjenja troenja povrine.

6.7.4 Sivi lijev

Taljenjem sivog sirovog eljeza u kupolnoj pei i dodavanjem otpadaka drugih ljevova, kao i
drugih elemenata, dobiva se talina sivog lijeva. Sivi lijev je legura podeutektike
koncentracije koja kristalizira stabilno, tako da se sastoji preteno od ferita i lamela grafita
(slika 6.23. i 6.24.). Sadraj mangana moe utjecati da se dijelom izlui i cementit.
Silicij je grafitizator i pomie eutektiku koncentraciju u lijevo. Tako legura s 2% Si u talini,
to je tipina koncentracija za sivi lijev, pomie eutektikku koncentraciju sa 4,26% na 3% C.
Mangan djeluje suprotno od silicija. Sadraj fosfora je znatno vei nego kod elika (oko 1%),
jer djeluje povoljno na livljivost stvarajui eutektikum koji popunjava upljine izmeu ranije
skrutnutih faza. Sumpor djeluje tetno u svakom sluaju.

ferit
grafit

Slika 6.23. Prostorni izgled lamela grafita Slika 6.24. Mikrostruktura sivog lijeva

80
Sivi je lijev otporan na visoke temperature (koristi se za loita, rotilje, vrataca na
peima...). i koroziju zbog ljevake kore (Si-oksid) bitve, poklopci, kuita elektromotora,
pumpi i turbina, blokovi motora, ispuni kolektori, klizni leaji, glave motora. Izvrstan je
materijal za konice zbog grafita koji sprjeava blokiranje prilikom koenja.

6.7.4.1 Vrste sivog lijeva

Feritni sivi lijev
Sivi lijev je naelno podeutektikog sastava. Nakon zavretka skruivanja krutninu
sainjavaju primarni austenitni kristali u grafitnom eutektikumu. Do eutaktoidne temperature
nastaje jo sekundarni grafit. Eutektoidni raspad moe protei stabilno, pa se od austenita
dobije ferit i grafit (grafitni eutektoid). U tom se sluaju, sivi lijev sastoji samo od ferita i
grafita razliitog postanka pa se naziva feritni sivi lijev.

Perlitni sivi lijev

Drukijom kombinacijom utjecajnih initelja (brzine hlaenja, sadraja Mn, Si, C, ...) moe se
dogoditi djelomina metastabilna pretvorba. Sekundarni cementit nastaje brzim hlaenjem od
Te do A1, a mogua je i pretvorba eutektoidnog austenita u perlit. Ova vrsta lijeva naziva se
perlitni sivi lijev.
Utjecaj ugljika i silicija na kristalizaciju, nezavisno o brzini hlaenja, prikazan je u Maurerovu
dijagramu na slici 6.25. Naelno, grafita ima vie to je sadraj silicija i ugljika vii, te to je
hlaenje sporije. Nadeutektiki sivi lijev se ne koristi, iako visoki sadraj ugljika potie
stabilnu kristalizaciju, jer nastaju preveliki listovi primarnog grafita.
Vea brzina hlaenja omoguava nastanak
sitnijih listia grafita i pretvorbu austenita
u perlit to poveava vrstou lijeva. Tako
na istom odljevku tanje stjenke imaju veu
vrstou od debljih. Obino se vrstoa
sivog lijeva navodi za stjenku debljine 30
mm, lijevanu u pjeanom kalupu.

Po mehanikim svojstvima perlitni sivi

lijev je bolji od feritnog sivog lijeva, pa se
primjenjuje tamo gdje vrstoa igra bitnu
ulogu. Feritni sivi lijev je mekan, ali je Slika 6.25. Maurerov dijagram
otporniji na koroziju na povienim
temperaturama, a ujedno je izrazito meki magnetski materijal.
perlit grafit ferit
ferit

Slika 6.26. Feritni sivi lijev Slika 6.27. Perlitni sivi lijev Slika 6.28. Feritno
grafit perlitni sivi lijev
Upotrebljava se za izradu kuita elektromotora, pumpi, turbina, blokova motora s unutarnjim
izgaranjem, remenica, kartera, ispunih grana itd. Zahvaljujui sposobnosti priguenja
vibracija iz sivog se lijeva izrauju postolja alatnih strojeva, a zbog otpornosti na troenje
izrauju se koioni diskovi.

81
 Slika 6.29. Odljevci iz sivog lijeva

6.7.5 Cijepljeni lijev

Posebna vrsta sivog lijeva je cijepljeni lijev, kojem se pomou dodataka prilikom skruivanja
grafit izlui u obliku ploica, a ne u obliku listia kao kod sivog lijeva.

82
6.7.6 ilavi lijev

ilavi lijev je podvrsta sivog lijeva, kojemu se zbog dodataka prilikom skruivanja grafit
formira u kuglice razne veliine. Matrica moe biti perlitna ili feritno-perlitna sa sekundarnim
cementitom. Ovaj lijev se naziva jo i sferoidni ili nodularni lijev.
Naziv ilavi lijev dolazi od toga to ovaj lijev pokazuje dobru rastezljivost i veu vrstou od
lijeva s lisnatim grafitom. U nekim se sluajevima koristi za jako napregnute odljevke koji se
inae izrauju iz elinog lijeva, jer se bolje obrauje odvajanjem estica.

ilavi lijev povezuje dobru livljivost sivog lijeva i ilavost elinog lijeva. Dobiva se
ubacivanjem u talinu magnezija u obliku predlegura s niklom, bakrom ili silicijem. Magnezij
potie primarno skruivanje cementita. Nakon to odgori magnezij, cementit se raspada u
grafit kuglastog oblika. Na slici 6.30. i 6.31. prikazana je struktura feritno-perlitnog i
perlitnog ilavog (nodularnog) lijeva.

ferit

grafit

perlit

Slika 6.30. Perlitno feritni nodularni lijev Slika 6.31. Perlitni nodularni lijev

Na mehanika svojstva sivog lijeva i njegovih podvrsta bitno utjee grafit, s obzirom da
predstavlja nehomogenost u feritnoj ili feritno-perlitnoj matrici. Ujedno, lisnati oblik grafita
predstavlja otre, plone defekte koji izazivaju visoku koncentraciju naprezanja na svojim
rubovima (slika 6.32.). Sve to utjee na to da je sivi lijev krhka vrsta eljeza, vrstoe nie od
elika. Kuglasto izluen grafit smanjuje koncentraciju naprezanja pri rastezanju, tako da ilavi
lijev pokazuje veu vrstou od sivog lijeva.

Slika 6.32. Koncentracija naprezanja na listiima i kuglicama grafita u sivom i ilavom lijevu

Odljevci od nodularnog lijeva najvie se koriste u automobilskoj industriji za dijelove motora

(bregaste osovine, klipnjae, ispune grane, dijelovi pogonskog i upravljakog sustava,
koljenasta vratila, te vrlo optereeni zupanici...). ilavi lijev je praktiki nezavarljiv zbog
isparavanja magnezija prilikom taljenja.

83
 Slika 6.33. Odljevci iz ilavog lijeva

6.7.7 Kovkasti lijev

Kovkasti lijev se dobiva arenjem bijelog lijeva. Svojstvo bijelog lijeva je dobra livljivost, pa
se od njega mogu izraivati tankostijeni komplicirani odljevci. Zbog krhkosti bijelog lijeva
ovi odljevci su u sirovom stanju neupotrebljivi.
arenje se provodi na temperaturi oko 900C, dakle u austenitnom podruju. Na toj se
temperaturi difuzijskim procesom metastabilna cementitna faza razlae na eljezo i grafit.
Nastali grafit je vorastog oblika (slika 6.34.). Ovi vorii smanjuju koncentraciju naprezanja
(slino kao kuglice kod ilavog lijeva), to daje kovkastom lijevu izvjesnu rastezljivost.
S obzirom na to da se arenje odvija na temperaturama intenzivnog odvijanja difuzije,
mogua je i promjena kemijskog sastava povrinskog sloja odljevka.
Ukoliko se arenje provodi u peima s neutralnom atmosferom utoliko nema nikakve
promjene kemijskog sastava, tako da na kraju arenja ostane feritna ili feritno-perlitna matrica
s voriima grafita. Zbog tamne povrine presjeka naziva se ovakav lijev crni kovkasti lijev.
Ako se arenje odvija u oksidirajuoj atmosferi dolazi do razugljienja povrine odljevka.
Ugljik se s kisikom vezuje u CO, ovaj dalje u CO2. Uz povrinu bogatu ugljikom dolazi do
reakcije: CO2+ C = 2CO, pa se proces nastavlja dok ima ugljika na povrini. Ugljik iz nutrine
difundira prema povrini, ali dubina razugljienog sloja ne prelazi nekoliko milimetara.
Nastala struktura je ferit sa smanjenim sadrajem ugljika izluenog u grafitnim voriima.
Brim hlaenjem arenih odljevaka ispod temperature A1 moe se postii djelomini raspad
austenita u perlit.
Zbog visokih trokova proizvodnje (energija potrebna za taljenje bijelog lijeva visokog talita
i naknadno dugotrajno visokotemperaturno arenje) sve vie ga zamjenjuje ilavi lijev kod
veih odljevaka i visokolegirani elici kod manjih.

84
 ferit

grafit

perlit

Slika 6.34. Crni kovkasti lijev s Slika 6.35. Crni kovkasti lijev s
feritnom osnovom perlitnom osnovom
Kod tanjih presjeka, do 2 mm debljine, moe doi do potpunog razugljienja povrine, pa se
lijev naziva bijeli kovkasti lijev. Jezgra ima perlitnu strukturu s voriima grafita. Prelazna
zona ima feritno perlitnu strukturu s voriima grafita (slika 6.36. i 6.38.).
ferit grafit perlit grafit ferit perlit grafit

Povrina Prelazni sloj Jezgra

Slika 6.36. Struktura bijelog kovkastog lijeva

Presjeci deblji od 4 mm zadravaju u jezgri nepromijenjeni sadraj ugljika, to im daje crnu

boju u presjeku jezgre, pa se takav lijev naziva crnojezgreni kovkasti lijev (slika 6.37.).
Kovkasti lijev se esto zove i temper lijev.

Slika 6.37. Crnojezgreni kovkasti lijev Slika 6.38. Bijeli kovkasti lijev

Iz kovkastog lijeva izrauju se serijski proizvodi manjih debljina stijenki koji podnose
odreenu deformaciju prilikom montae. Ovaj lijev se dobro obraduje odvajanjem estica.
Koristi se i za izradu spojnih dijelova za cjevovode (koljena, redukcije, T-spojevi, epovi,
kuita ventila i zasuna). Ako se kovkasti lijev zavaruje, dolazi do nastanka metastabilne
strukture u protaljenom dijelu, to potpuno ponitava prethodni uinak toplinske obrade kojim
je postignuta grafitizacija cementita. Kovkasti se lijev upotrebljava za izradu fazonskih
elemenata za vodovod, tijela alata ...

85
 Slika 6.39. Odljevci iz kovkastog lijeva

86
6.8 Neeljezni metali i njihove legure (obojeni metali) (6.8.)
Primjena eljeznih materijala daleko je najrasprostranjenija u strojogradnji. Svjetska
proizvodnja eljeznih legura, je oko deset puta vea od proizvodnje svih neeljeznih metala
zajedno. Meutim, legure eljeza u pravilu bre propadaju zbog korozije od drugih metala.
Izuzetak su visokolegirani elici i legure eljeza, koji su znatno skuplji od obinih legura
eljeza.
Neeljeni metali su svi ostali metali koji uope ne sadre eljezo ili ga sadre kao legirajui
element. Pojedini obojeni metali i njihove legure imaju neka svojstva jednako izraena kao i
pojedine vrste legura eljeza, ali je kod legura eljeza nemogue dostii kombinacije tih
svojstava istodobno. Neka druga svojstva, koja nadmauju slina svojstva kod legura eljeza,
jako su izraena, kao npr. elektrina vodljivost, rastezljivost, nemagnetinost, mala ili velika
gustoa, otpornost razliitim vrstama korozije, priguenje zraenja i slino.

Obojeni metali su u pravilu skuplji od legura eljeza, pa se upotrebljavaju kada je to uistinu

neophodno. Cijene obojenih metala su jako promjenljive, tako da konstruktor kod izbora mora
paziti i na ekonominost primjene pojedinih metala u vrijeme izrade konstrukcije. U kratkom
vremenskom intervalu cijene se na svjetskom tritu mogu podvostruiti ili prepoloviti.
Zanimljiv je sluaj nikla kojem cijena ponekad varira i do peterostrukog iznosa u kratkom
vremenu. Ove oscilacije cijena utjeu naravno na izbor materijala kada je mogue provesti
izbor.
Obojeni metali predstavljaju skup vrlo razliitih metala. esta je raspodjela po gustoi na
teke i lake obojene metale. Granica izmeu lakih i tekih je uvjetna na gustoi od
3800[kg/m3]. Naziv obojeni dolazi najprije od bakra jer ima karakteristinu crvenkastu
boju. Ostali obojeni metali veinom su metalno srebrnog do sivog sjaja.
Posebno e se prikazati neke skupine metala prema namjeni, i to one za izradu kliznih
leajeva (antifrikcijske legure), srasline praaka i vlakana, lemove, vlaknaste materijale i
pjene. Materijali sastavljeni od raznorodnih faza nazivaju se kompozitni materijali.

6.8.1 Bakar
Bakar sa legurama je jedan od najstarijih metala koje ovjek koristi. Kristalna reetka bakra je
plono centrirani kub. Temperatura taljenja je nia nego kod eljeza i iznosi 1083C. Danas se
u strojogradnji isti bakar rijetko upotrebljava kao konstrukcijski materijal. Najvie se koristi
kao antikorozijski materijal, u obliku cijevi i limova, ili nanesen na elinu podlogu. U
elektrotehnici je jo nezamjenljiv za proizvodnju ica za elektrine strojeve i dosta se koristi
za vodie za prijenos elektrine energije. Po elektrinoj vodljivosti je odmah iza srebra.
Bakar je postojan u mnogim agresivnim sredinama. Na atmosferi se prevlai slojem karbonata
zelene boje. Zagrijavanjem na povienim temperaturama oksidira i nastali oksidi se ljute i
neprestano stvaraju novi. U galvanskom lanku sa mnogim metalima je pozitivan, pa izaziva
njihovo elektrokemijsko razgraivanje.
Mogunost plastine deformacije bakra je velika, tako se mogu izvlaiti i vrlo tanke ice.
Spaja se zavarivanjem taljenjem i lemljenjem, kako mekim, tako i tvrdim.
isti bakar se loe lijeva, jer rastaljen upija dosta plinova, to u odljevcima ostavlja brojne
upljine. Ljevaki bakar sadri u sebi i oksid Cu2O (bakreni oksid) koji se u reakciji s
vodikom ili ugljinim monoksidom reducira na bakar i vodenu paru:
Cu2O + H2 = 2 Cu + H2O
ili
Cu2O + CO = 2 Cu + CO2.

87
Razvijeni plinovi izazivaju unutarnji tlak, mogu rastrgati materijal u obliku plikova. Ova
pojava, kada je prouzroena vodikom, naziva se i vodikova bolest.
Znatno istiji, ali skuplji materijal je elektrolitiki bakar, dobiven elektrolizom ljevakog
bakra.
Struktura bakra prikazana je na slici 6.40. Oko
primarnih kristala je krhki eutektikum,
okruglaste estice Cu2O u bakru, koji smanjuje
rasteznu vrstou (oko 200 MPa). Toplim
gnjeenjem ljevake strukture iznad temperature
rekristalizacije (oko 650C), dobiva se usitnjena
struktura s izdrobljenim eutektikumom,
poveane vrstoe i rastezljivosti. Hladnim
gnjeenjem poveava se vrstoa na 400 MPa,
Slika 6.40. Strukture bakra, tamne
ali rastezljivost pada.
estice Cu2O u bakrenoj matrici
Na slici 6.41. prikazana je ovisnost
rastezljivosti bakra o temperaturi
arenja. Visoko arenje iznad 700C
obnavlja eutektikum i bakar ponovno
postaje krt.
Prilikom dobivanja bakra ostaje
uvijek mala koliina arsena. U
primjenama gdje bakar dolazi u dodir
s hranom ili vodom sadraj arsena je
strogo ogranien, dok u nekim
primjenama, u kojima ne moe
trovati ljude, namjerno ostaje mala
koliina arsena radi poboljanja Slika 6.41. Ovisnost svojstava bakra o temperaturi
mehanikih svojstava. arenja

6.8.1.1 Mjed
Legure bakra i cinka nazivaju se
mjedi. Cink ima temperaturu taljenja
od 419.5C, isparavanja od 906C, a
kristalizira u obliku heksagonske
gusto pakirane reetke (hep).
Dijagram slijevanja bakar-cink je
peritektikog karaktera (slika 6.42.).
Najvie se koriste mjedi sa 25-44%
Zn.
Homogeno podruje alfa mjeanaca s
plono centriranom kubnom reetkom
je do 32,5% Zn. Za vie koncentracije
cinka dobiva se dvofazna +
struktura. Dalje podruje homogene
beta faze je krhko zbog komplicirane
prostorno centrirane kubne reetke.
Podruje dvofazne + strukture se
ne koristi zbog krhke reetke
Slika 6.42. Dijagram Cu-Zn
intermetalnog spoja mjedi.
Mehanika svojstva mjedi jako zavise

88
od stupnja ugnjeenja. Rastezna vrstoa se kree od 250 do 600 MPa, a produljenje A10 do
45%. Najveu rastezljivost imaju homogene mjedi s maksimalnim sadrajem cinka, dok se u
heterogenoj, dvofaznoj mjedi postie najvea vrstoa. Stoga, ako elimo izraivati predmete
postupkom u kojem se predvia visoki stupanj deformacije koristimo upravo mjed iz
homogenog podruja s maksimalnom koncentracijom Zn (oko 32,5%). Ovdje dolazi do
odstupanja pravila da rastezljivost pada sa rastuim udjelom rastvorene komponente
izvitoperenjem reetke mjeanca. Razlog ovoga odstupanja je u tome to je mjeanac s
velikom koncentracijom bakra upljikav zbog sklonosti upijanja plinova pa dolazi do velike
koncentracije naprezanja oko upljina to znatno obara rastezljivost. Ako mjed nije potrebno
obraivati velikim stupnjem deformacije, uzimamo mjedi iz heterogenog podruja zbog nie
cijene (manja koliina bakra) i vee vrstoe. Mjedi iz heterogenog podruja mogu se
zagrijavanjem (iznad 320 C) dovesti u homogeno podruje u kojem su dobro gnjeive.
Iz mjedi se izrauju predmeti u velikim serijama obradom odvajanjem estica. Kod rada na
automatima je povoljno da se lako otkida estica, pa se mjed namijenjena takvom radu naziva
mjed za automate (ili prskava mjed). Odvajanje estice postie se dodavanjem male koliine
olova u mjed koja razbija homogenost metala jer se ne rastvara u leguri. Zagrijavanjem mjedi
s olovom moe doi do interkristalnog taljenja i pucanja na mjestima gdje se nalazi olovo, to
je posebno izraeno kod homogene mjedi. Kod dvofazne, heterogene mjedi, olovo se
pretvorbom alfa u beta moe zadrati unutar novog zrna, pa grijanjem ne izaziva pukotine.
Boja mjedi postaje sve ua s poveanim sadrajem cinka. Pregrijavanjem mjedi moe ispariti
dio cinka, pa takvo mjesto postaje crvenkasto. Slino se dogaa ako se cink izgubi zbog
galvanske korozije.
Mjedima se osim cinka dodaju i drugi legirni elementi, kao to su Al, Mn, Fe, Ni, Si ili Sn
koji poboljavaju otpornost prema koroziji, poveavaju mehaniki vrstou ili omoguavaju
veu plastinu deformaciju.
Dodavanjem Al do 2% poveava se vrstoa i otpor lokalnoj koroziji, Mn do 3% poveava
vrstou u toplom stanju te poboljava klizna svojstva, a sa Fe, Si, Al, Mn ukupno do 4%
raste vrstoa na 600 MPa.
Velike koliine mjedi sa cca 30% Zn koriste se za izradu ahura, metaka i granata.

6.8.1.2 Bronce
Legura bakra i kositra je bronca u klasinom
smislu. Danas se pod broncom u irem smislu
podrazumijeva legure bakra i ostalih elemenata,
ali bez cinka u znaajnijoj koliini. Kada se
govori o bronci misli se samo na kositrenu
broncu, meutim kada ulogu kositra preuzimaju
ostali elementi, onda se bronca naziva po njima
(fosforna, berilijeva, silicijeva, manganska,
aluminijska bronca). Kositar se uglavnom
proizvodi u Maleziji i predstavlja strateki
materijal.
Kositrena bronca - slika 6.43. - Dijagram
slijevanja bakar-kositar, kao i dijagrami slijevanja
ostalih elemenata koji tvore bronce su peritektiki
dijagrami s nepotpunom rastvorivou u krutnini i
intermetalnim ili kemijskim spojevima. U praksi
se koristi samo ogranieni dio koncentracija do
najvie nekoliko desetaka postotaka legirnih
elemenata. Na slici 6.43 je prikazan utjecaj Slika 6.43. Dijagram Cu-Sn
(metastabilni)

89
koliinskog udjela Sn na vrstou Rm i rastezljivost A5.
Kositar ima tetragonsku prostorno centriranu kubnu reetku i u smjesi s bakrom stvara plono
centrirani kubni mjeanac do koncentracija 5-8% Sn, zavisno od brzine hlaenja. Stabilni
dijagram ima neto razliite granice rastvorivosti i faze, ali se u praksi ne javlja, pa se ovdje
ne prikazuje. Na sobnoj temperaturi je dvofazna + struktura za koncentracije iznad
homogenog podruja. Tvrdou daje komplicirana reetka intermetalnog spoja. Legure
iznad 20 % Sn se zbog tvrdoe praktiki ne upotrebljavaju. Legure iz homogenog podruja
prerauju se deformiranjem (gnjeenjem), dok se heterogene legure s viim sadrajem kositra
koriste za izradu odljevaka. vrstoa bronce iznosi do 300 MPa bez posebne toplinske ili
mehanike prerade.
Na slici 6.44. prikazan je dijagram ovisnosti
mehanikih svojstava tvrdoe HB i vrstoe
materijala Rm i granice elastinosti Re u
ovisnosti o stupnju ugnjeenja (deformiranja).

Fosforna bronca sadri malu koliinu fosfora

uz uobiajene koliine kositra, koji poboljava
livljivost i dobro dezoksidira talinu. Fosfor s
bakrom tvori fosfid Cu3P, koji fino raspren u
matrici poveava vrstou metala, a na taj nain
Slika 6.44. Tvrdoe HB i vrstoa Rm i i tvrdou. Ovim fosoforna bronca ulazi u grupu
Re u ovisnosti o stupnju deformacije materijala otpornih na troenje. Dodatak berilija
poveava vrstou uz mali pad elektrine
vodljivosti, do vrijednosti od 1500 MPa (radi usporedbe elici normalne vrstoe imaju
vrstou oko 400 MPa). Naglim hlaenjem berilijeve bronce s oko 800C zaostane meka,
neravnotena struktura. Podgrijavanjem na 300C omoguava se difuzijsko izluivanje
sekundarne fino rasprene faze koja jako ovrsne berilijevu broncu.

Silicijeva bronca se koristi do oko 4% Si sa dodacima Zn, Sn, Mn ili Fe, i to u homogenom
podruju. Dobro se zavaruje i vrlo je otporna na koroziju i troenje.

Manganska bronca je vrlo ilav materijal, otporan na koroziju i kavitaciju, pa se koristi za

izradu brodskih propelera i rotora pumpi i vodnih turbina. Dobro se zavaruje, pa je mogu
popravak navarivanjem povrina oteenih kavitacijom.

Aluminijska bronca - slika 6.45, sve se

vie koristi kao zamjena za kositrenu
broncu, zbog nie cijene i mogunosti
nabave aluminija. Najee sadri 8-11%
Al. Aluminijska bronca se koristi do
najvie 15% Al jer za vee koncentracije
nastaju krhke faze. Od aluminijske bronce
izrauju se gnjeilake legure u
homogenom podruju i ljevake u
heterogenom. Uz visoku vrstou, Al-
bronca je jako otporna na koroziju u
morskoj vodi i odlino se zavaruje.
Bronce se mogu toplinski i mehaniki Rm[MPa] A5[%]
obraivati radi poveanja vrstoe ili
plastinosti. Koristi se za jako optereene Slika 6.45. Dijagram
Rm slijevanja Cu - Al
dijelove u korozivnim sredinama i za

90
A5
izradu kovanih dijelova za rad na
toplo pod pritiskom.
Na slici 6.46. prikazan je utjecaj
sadraja aluminija u aluminijskoj
bronci na mehanika svojstava
materijala.

Slika 6.46. Ovisnost mehanikih svojstava

6.8.1.3 Bakar-nikal aluminijske bronce o koliinskom udjelu aluminija
Legure bakra i nikla tvore sustav
potpune rastvorivosti u krutnini, sa zamjenskim mjeancima s plono centriranom kubnom
reetkom. Za sadraje nikla ispod 30% radi se o leguri sa svojstvima bliim bakru, a za
sadraje preko 70% Ni legure ubrajaju se u grupu niklovih legura pod nazivom monel metal.
Bakar-nikal legure su otporne na koroziju u morskoj vodi i kavitaciju. vrstoa iznosi do 450
MPa u gnjeenjem otvrdnutom stanju. Odlino se zavaruju i otporne su na obratanje morskih
organizama.

6.8.1.4 Novo srebro

Legura bakra, nikla i cinka daju s veim sadrajem nikla (do 18% Ni) srebrnu boju povrine.
Koriste se u preciznoj mehanici, izradi posua i metalnog novca.

6.8.2 Krom
Krom ima talite od 1920C. Kristalizira u prostorno centriranoj kubnoj reetki. Najvie se
koristi kao legirni element u legiranim eljezima, a u istom obliku za nanoenje ukrasnih,
antikorozivnih i reflektirajuih povrinskih slojeva.
Kao legirni element u legiranim eljezima djeluje na povienje otpornosti koroziji i
spreavanje hranja na atmosferi (preko 13%Cr), te je osnovni legirni element u nehrajuim
elicima. Zamjenski se legira sa eljezom i u veoj koncentraciji djeluje na stabilnost ferita
tako da nakon skruivanja uope ne doe do pretvorbe delta ferita u austenit.
Krom s ugljikom tvori tvrde karbide kao legirni element, ali se karbidi mogu nanositi i na
metalne povrine radi smanjenja troenja.

6.8.3 Nikal i legure

Talite nikla je 1450C i kristalizira u plono centriranu kubnu reetku. Ispod 360C je slabo
magnetian. vrstoa gnjeenog nikla ide do 850 MPa, a rastezljivost do 40%. Zadrava
vrstou i na 400C, otporan na oksidaciju i koroziju u brojnim agresivnim sredinama.
U istom obliku koristi se za platiranje elika tanjim, antikorozivnim slojevima, zatim za
galvansko nanoenje ukrasnih i antikorozivnih prevlaka. Veliku primjenu nikal ima u svojim
legurama i kao legirni element u legiranim eljezima.
Nikal u legiranom eljezu poveava otpornost koroziji, u veoj koliini onemoguava
transformaciju austenita u ferit, tako da na sobnoj temperaturi ostane stabilna austenitna faza.
Zajedno sa kromom tvori nekoliko grupa nehrajuih elika, od kojih je elik s homogenom
austenitnom fazom nemagnetian. Sa eljezom tvori zamjenski mjeanac.
Legure nikal-bakar nazivaju se moneli, sadre do 30% Cu. Vrlo su otporne na koroziju u
morskoj vodi i zbog prisutnosti bakra spreavaju obratanje brodskog trupa. Dobro se
zavaruju i deformiraju. vrstoa dosee do 900 [Mpa] uz dobru rastezljivost. Svijetle su boje.

91
Nikal-krom legure se koriste za elektrootporne grijae jer uz veliki elektrini otpor pokazuju i
veliku otpornost oksidaciji na visokim temperaturama koje grija poprima, kao i za dijelove
izloene vatri i kiselinama.
Nikal-krom-eljezo legure sadre 20-45% Ni, 1322% Cr, a ostatak je eljezo. Otporne su na
koroziju i oksidaciju.
Neke legure nikla mogu se ovrsnuti izluivanjem sekundarnih faza. Odlika im je zadravanje
vrstoe na visokim temperaturama i otpornost puzanju. Koriste se kao elementi plinskih
turbina i raketnih motora.

6.8.4 Kobalt
Legure kobalta, nikla i kroma su takoer visoko temperaturne legure, otporne na oksidaciju uz
zadravanje vrstoe i na visokim temperaturama. Inae je kobalt legirni element u eliku te
matrica za zadravanje tvrdih estica karbida u kompozitima.

6.8.5 Titan i legure

Titan je najlaki metal u skupini tekih obojenih metala. Talite je na 1730C, a kristalizira u
prostorno centriranoj kubnoj reetki. Na 880C prekristalizira u heksagonsko gusto
pakiranu reetku. Na povrini se stvara sloj oksida TiO2, koji dobro prianja uz povrinu i
daje mu odlinu zatitu od korozije.
isti titan najvie se koristi kao antikorozivni materijal za platiranje posuda u prehrambenoj
industriji. U legurama se koristi u aviotehnici za izradu elemenata trupa, krila i dijelova
motora za nadzvune avione, podvrgnute visokim temperaturama u letu. Dobro se zavaruje u
zatiti argona.
Titan se legira zamjenski s aluminijem koji stabilizira fazu, zatim kromom, niobijem,
bakrom, manganom, eljezom koji stabiliziraju fazu, te kositrom i cirkonijem koji nemaju
utjecaja na modifikaciju reetke. Ukljuinsko legiranje kisikom, duikom i ugljikom takoer
stimulira , a vodikom fazu. Ukljuinski elementi jako poveavaju vrstou i obaraju
ilavost, a vodik uzrokuje zakanjelo
nastajanje pukotina. T[C] Talina
Kombinacije razliitih legirnih elemenata
daju legure s , ( + ) i fazom. ( +
) i legure se mogu ovrsnuti
toplinskom obradom na vrstoe do 1200
MPa.
Dobivanje titana iz minerala rutila je
komplicirano i skupo, pa je i titan skup.
Cijene dosta osciliraju, zavisno od potranje
vojne zrakoplovne industrije. Titanove
legure se koriste i za sportske svrhe (okviri
bicikli i motocikli, teniski reketi). %Al
Slika 6.47. Dijagram slijevanja Ti - Al
6.8.6 Olovo
Olovo ima nisko talite od 327C i plono centriranu kubnu reetku. Odlino se plastino
deformira i podnosi uzastopne deformacije, jer mu je temperatura rekristalizacije niska. Na
zraku se prevlai slojem olovnog oksida, PbO2, a u vodi slojem karbonata, PbCO3 uslijed
djelovanja ugljine kiseline. Otporan je na mnoge korozivne sredine. Odlino apsorbira
ionizirajua zraenja. Visoka specifina teina je korisna gdje se u malom volumenu treba
smjestiti velika masa. Olovo je otrovan metal ako se unosi u tijelo dodirom ili otopljeno u
hrani.

92
isto olovo ili s primjesama koristi se za izradu sanitarnih cijevi, za oblaganje spremnika
razliitih kiselina, za brtve i zatitu podzemnih kablova, za platiranje elika za postizanje
otpornosti atmosferskoj koroziji, za punjenje projektila i slino. Velike koliine olova troe se
za izradu akumulatora.

6.8.7 Cink i legure

Tehniki cink dosee vrstou od 350 MPa. Kristalizira u heksagonsko gusto pakiranoj
reetki. Skrutite je na 419.5C. Sa eljezom stvara intermetalni tvrdi spoj. U galvanskom
nizu negativniji je od eljeza, tako da u dodiru eljezo-cink u elektrolitu dolazi do rastvaranja
cinka, koji time titi eljezo. Cink se koristi za nanoenje antikorozivnih prevlaka na eliku
galvanskim nainom, umakanjem u talinu ili natrcavanjem, te kao dodatak bojama.
Upotrebljava se za anode - protektore elika u morskoj vodi i vlanim sredinama. esto se
anode legiraju i aluminijem. U graevinarstvu se koristi u obliku pocinanih limova za izradu
graevinske limarije. Na povrini se prevlai slojem cinkovog oksida, koji na povienim
temperaturama postaje bijela skrama.
Veliku primjenu imaju legure cinka za izradu precizno lijevanih dijelova koji ne zahtijevaju
daljnju obradu (legira se aluminijem i bakrom).
Cink ima veliku primjenu kao legirni element u legurama bakra i aluminija, gdje obara talite,
ali poveava vrstou stvaranjem intermetalnih spojeva.

6.8.8 Kositar i legure

isti kositar je spomenut kod alotropskih modifikacija metala. Vrlo je mekan i rastezljiv,
otporan na mnoge korozivne sredine, neotrovan i pogodan za pakiranje hrane (staniol) i
kositrenje bakrenog posua. Talite je nisko, 232C, te je kositar osnova za niskotaljive
legure.
Presvlaenjem elinog lima kositrom dobiva se bijeli lim, od kojeg se prave konzerve za
hranu i pia. Mogue je recikliranje kositra iz odbaenih limenki.
Kositar je pogodan za izradu igraaka (kositreni vojnici i druge sitne igrake jer je neotrovan,
pa nema tete ako djeca grizu igrake).
Vaan je legirni element u broncama, leajnim legurama, lemovima.

6.8.9 Ostali teki metali

Ostali teki metali koriste se u istom stanju za specifine namjene ili kao legirni elementi.
Detaljniji podaci o njima mogu se nai u prirunicima.
Veinom su skupi i dosta rijetki, tako da se dobivaju na manjem broju mjesta u svijetu, esto i
samo jedna do dvije kompanije proizvode neki metal.
Niskotaljivi teki metali imaju u pravilu malu vrstou (mala energija vezivanja, pa se lake i
tale). Teko taljivi metali imaju visoko talite, vrlo su vrsti i obino i tvrdi, zadravaju
vrstou i na visokim temperaturama.
Kadmij, talite 321C, slian je cinku, ali je jako otrovan. Isparava na 785C, tako da je
potrebna dobra ventilacija kod taljenja kadmija ili legura s kadmijem. Najvie se koristi za
antikorozivne prevlake na eliku i niskotaljive lemove.
iva, jedini rastaljeni metal na sobnoj temperaturi, skruuje se na temperaturi od -39C.
Koristi se u elektrotehnici kao tekui prekida, za punjenje lampi sa ivinim parama, punjenje
manometara, termometara, te za izradu legura s mnogim metalima. Rastvara praktiki sve
metale osim eljeza i volframa. ivine pare su otrovne i izazivaju trajna oteenja organizma.
Volfram je metal najvieg talita od svih metala i legura (3400C). Ova osobina omoguava
primjenu istog volframa za arne niti u aruljama i elektrode za elektroluno zavarivanje.
Kao legirni element koristi se u alatnim elicima. Volframov karbid, WC, je najtvri karbid i

93
uspjeno zamjenjuje dijamant u mnogim primjenama. Na povienim temperaturama volfram
jako oksidira, pa ga treba titi od kisika inertnim ili neutralnim plinovima.
Tantal je drugi metal po redu s obzirom na temperaturu taljenja, 3030C. Vrlo tvrd, vrst i
otporan gotovo na sve korozivne sredine (odatle mu i ime, jer podnosi sve muke). Koristi se
za izradu dijelova instrumenata i implatante u kirurgiji (jer ne korodira u krvi i tjelesnim
sokovima) te u vrlo agresivnim sredinama u kemijskoj industriji. Tantalov karbid je takoer
vrlo tvrd.
Molibden je otporan na oksidaciju i koristi se za izradu dijelova elektrinih prekidaa, zatim
za nosae arnih tijela. Tali se na 2630C. Vaan je legirni element u eliku za povienje
vrstoe, ilavosti, otpornosti puzanju i koroziji.
Cirkonij ima talite od 1750C, otporan je na visokim temperaturama jer stvara prevlaku
otpornog oksida. Najmanje se degradira neutronskim zraenjem, pa se koristi za kapsule
nuklearnog goriva.
Uran ima talite od 1130C. Bez radioaktivnih izotopa koristi se za zatitu od zraenja jer
najbolje apsorbira ionizirajua zraenja. Lako oksidira na povienim temperaturama, pa je kod
zavarivanja potrebna zatita inertnim plinovima.
Plemeniti metali, srebro, zlato, platina, rodij, iridij, imaju zajedniko svojstvo: visoku cijenu i
pojedinana izuzetna fizikalna ili kemijska svojstva. Osim za nakit, ukrase i novac, koriste se
za izradu instrumenata, lemova, katalizatora.
Srebro je najjeftiniji plemeniti metal, odlian je vodi elektrine energije i izuzetno otporno
na neke vrlo agresivne sredine. Srebrne presvlake nanose se za postizanje reflektirajuih ploha
i za ukraavanje posua. Na zraku u kojem ima sumporovodika dobiva crnu presvlaku sulfida.
Srebro se koristi kao dodatak u lemovima i za izradu nakita i novca, te u zubarstvu za
popunjavanje upljina u zubima.
Zlato je vrlo mekani metal, koriten od davnine za izradu nakita, posua i novca. Talite mu
je na 1064,76C. Praktiki ne korodira. Nalazi se samorodan u obliku grumenja, zrna, pijeska.
U tehnici ima vrlo vanih primjena, u izradi mjernih instrumenata, u elektrinim kontaktima
koji ne mijenjaju otpor (nema oksidacije), nanoenju zlatnih reflektirajuih prevlaka na
staklima (ime se bitno smanjuje apsorpcija sunevog zraenja u zgradama i trokovi
klimatizacije). Koristi se u zubarstvu za izradu proteza te za izradu umjetnikih predmeta.
Zlato se legira bakrom radi poveanja vrstoe. S obzirom na specifinu primjenu i vrijednost,
promet zlata je pod dravnom kontrolom. Finoa zlata se jo uvijek mjeri u izvansustavnim,
tradicionalnim jedinicama, karatima. Dvadesetetiri karata predstavlja isto zlato. Maseni
udio zlata moemo preraunati iz poznatog broja karata (kt):
1
% Au = kt 100 [% ]
24
Platina je vrlo otporna na koroziju, ima visoko talite i ubrzava neke kemijske procesa na
niim temperaturama (katalizator). Takoer se koristi u elektrotehnici, za mjerne instrumente,
u katalizatorima ispunih plinova automobila, za postizanje tvrdih povrinskih slojeva na
eliku, zajedno s iridijem (vrci nalivpera, noii za brijanje).
Zlato, platina, rodij predstavljaju osnovu visokotemperaturnih lemova za instrumente koji su
izloeni visokim temperaturama.
Ovim je zavren pregled tekih obojenih metala, a slijedi prikaz najvie koritenih lakih
obojenih metala.

94
6.8.10 Aluminij i legure
Aluminij je metal koji se u strojarstvu troi odmah poslije elika. Godinja proizvodnja u
razdoblju od 2000 do 2004. g. bila je oko 40 milijuna tona. Cijene aluminija dosta osciliraju
zavisno od cijena energije. Dobiva se procesom elektrolize rastaljenih soli fluora, klora i
aluminijevog oksida (glinice). Kisik iz glinice odlazi na ugljenu anodu (koja tijekom
elektrolize odgara), a rastaljeni aluminij ostaje na dnu posude, koja je ujedno i katoda.
Nakupljeni aluminij se periodiki odlijeva iz kade i alje na preradu. Glinica se dobiva iz
boksitne rudae koja sadri dosta silicija i eljeza redukcijom pomou natrijeve luine.
isti aluminij ima talite na 660C, kristalizira u plono centriranoj kubnoj reetki i nema
modifikacija reetke. Gustoa je 2700 kg/m3. Dobar je vodi elektrine struje. Legira se s
nekoliko grupa legirnih elemenata i tvori niz legura specifinih svojstava. Cijena mu je obino
nekoliko puta vea nego ugljinom eliku. Mogue ga je reciklirati pretaljivanjem otpadnog
aluminija, ali se tada dobivaju legure nie istoe. Neotrovan je i primjenjuje se za izradu
posua i spremanje i konzerviranje hrane.
Aluminij i legure sistematiziraju se gotovo u svim svjetskim standardima u 8 sustava
slijevanja, a to su:
Legura Oznaka serije
1. Tehniki isti aluminij 99.5% 1xxx
2. Binarni sustav aluminij-bakar 2xxx
3. Binarni sustav aluminij-mangan 3xxx
4. Binarni sustav aluminij-silicij 4xxx
5. Binarni sustav aluminij-magnezij 5xxx
6. Sustav aluminij-magnezij-silicij 6xxx
7. Sustav aluminij-cink 7xxx
8. Ostalo 8xxx

1. Tehniki isti aluminij

Tehniki isti aluminij ima istou 99.5%. vrstoa je niska i moe se poveati gnjeenjem
(od 80 na 180 MPa). Zagrijavanjem vrstoa pada zbog rekristalizacije. Zbog dobre elektrine
vodljivosti koristi se za izradu kablova za prijenos elektrine energije i za razliitu ambalau.
Dobro se lijeva i spaja zavarivanjem. Aluminij rastvara vodik ukljuinski, ali to ne kvari
mehanika svojstva, nego jedino izaziva poroznost.

2. Binarni sustav aluminij-bakar

Rastvorivost bakra u mjeancu aluminija
je znatno manja nego obrnuto - T[C]
rastvorivost aluminija u bakru. Na slici
6.48. prikazan je dio dijagrama Al-Cu.
Legure sustava Al-Cu mogu se ovrsnuti
toplinskom obradom zahvaljujui
smanjenju rastvorivosti bakra u
aluminiju prilikom hlaenja, od skoro
6% na eutektikoj temperaturi na
praktiki potpunu nerastvorivost na
sobnoj temperaturi. Naglim hlaenjem
legure s homogenom fazom do sobne
temperature bakar ostane rastvoren u
reetki aluminija, to predstavlja
%Cu
nestabilnu strukturu. Difuzijom (tijekom
Slika 6.48. Dijagram slijevanja Al-Cu

95
vremena, dakle prirodno, ili zagrijavanjem, umjetno) dolazi do izluivanja intermetalnog
spoja CuAl2 koji jako ovrsne materijal. U ovrsnutom stanju legura ima vlanu vrstou 400
[MPa], to odgovara vrstoi nelegiranog niskougljinog elika. Ukoliko se difuzijom pretjera
dolazi do koagulacije izluenih struktura i pada vrstoe. Legure ovog sustava nazvane su
dural jo poetkom XX. stoljea, kada su posebno koritene za potrebe zrakoplovne industrije.
Mogu se dobro formirati u mekom stanju, nakon ega konstrukcija difuzijom ovrsne. Durali
se dobro zavaruju osim nekih legura s povienim sadrajem bakra. Potrebno je naglasiti da
zagrijavanje izaziva starenje legure i pad mehanikih svojstava.

3. Binarni sustav aluminij-mangan

Ove legure mogu se ovrsnuti hladnom deformacijom, jer se koriste u homogenom podruju.
Pokazuju dobru mogunost oblikovanja deformiranjem. Najvie se koriste za izradu posua i
ambalaa u prehrambenoj industriji. Na slici 6.49. prikazan je dijagram Al-Mn.

4. Legure sustava aluminij-silicij

Ove su eutektike legure s alfa mjeancima aluminija i rasprenim kristalima silicija u matrici.
Slabo su ovrstive. Legure eutektike koncentracije sa 12,8% Si koriste se kao ljevovi, a kao
gnjeilake legure do 5% Si. Na slici 6.50. prikazan je dijagram slijevanja Al-Si.
Otpornost na koroziju je poveana zbog nastajanja silicijevog oksida na povrini, to daje i
tipinu sivkastu boju povrinske kore. Kod ljevova, naroito iz recikliranog aluminija,
mogue je nastajanje tvrdih silicijevih spojeva s neistoama u otpadu, tako da je obrada
rezanjem oteana.

Slika 6.49. Dijagram Al-Mn Slika 6.50. Dijagram Al-Si Slika 6.51. Dijagram Al-Mg

5. Sustav aluminij - magnezij

Ovo je takoer legura s eutektikumom i djelominom rastvorivou u krutnini. Uglavnom se

koriste legure s malim sadrajem magnezija, do 5%, tj. iz homogenog podruja aluminijevih
alfa mjeanaca (slika 6.51.) Ove se legure ovruju hladnim gnjeenjem i pokazuju visoku
otpornost koroziji u morskoj vodi, tako da se koriste u brodogradnji za izradu trupa i nadgraa
broda.
vrstoa raste s povienjem sadraja Mg, jer se radi o zamjenskim mjeancima, i dosee do
400 MPa. Zagrijavanjem vrstoa pada zbog rekristalizacije ugnjeene strukture.

96
6. Legura aluminij-magnezij-silicij
Trojne legure Al-Mg-Si danas se najvie koriste
zbog mogunosti ovrenja toplinskom obradom,
antikorozivnosti, dobre zavarljivosti i elektrine
vodljivosti. Koriste se legure do najvie 2% ukupnih
dodataka.
Struktura se sastoji od aluminija i intermetalnog
spoja Mg2Si koji ovruje matricu. Na slici 6.52.
prikazan je trojni dijagram Al-Mg-Si.

Slika 6.52. Dijagram Al-Mg-Si

7. Legure aluminij-cink-magnezij
Ovo su takoer toplinski ovrstive legure s kompliciranom strukturom u kojoj je izlueno
nekoliko intermetalnih spojeva aluminija i magnezija, te aluminija, magnezija i cinka. Slabije
su otporne na koroziju od legura grupe 8 x x x. Postiu visoku vrstou i koriste se kao
konstruktivni elementi.

8. Legure s litijem i cirkonijem

Legure aluminija s litijem razvijene su nedavno. Legira se malom koliinom litija (oko 2-3%)
ili se pravi ternarna legura s malom koliinom cirkonija. Ovim se postie uteda na teini do
10% ime se kod zrakoplova smanjuje potronja goriva ili poveava korisna nosivost. Ove
legure imaju i oko 10% vei modul elastinosti to poveava krutost konstrukcije. Ovruje
se toplinskom obradom dozrijevanja. Ovrenje se postie izluivanjem intermetalne faze
Al3Li i Al3Zr. Na taj nain rastezna vrstoa poraste do 630 MPa. Daljnjim dozrijevanjem
metastabilna faza Al3Li prelazi u stabilnu AlLi. Nedostatak ove legure u odnosu na ostale
legure aluminija je smanjena ilavost i neotpornost prema napetosnoj koroziji. Ove legure su
prije svega namijenjene avioindustriji.

6.8.11 Magnezij i legure

Magnazij je ultralaki metal. Koristi se u legurama s dodatkom aluminija i cinka. Kristalizira u
heksagonskoj gusto pakiranoj reetki, talite mu je blisko talitu aluminija.
Iz magnezija se izrauju lake konstrukcije vozila i motora, posebice za sportske svrhe i
avionsku industriju. isti magnezijev prah koristi se u pirotehnici i metalurgiji za
dezoksidaciju.
Magnezij burno izgara na zraku ako se upali, tako da je potrebna posebna zatita kod lijevanja
i zavarivanja, a kod strojne obrade prilikom hlaenja estice i reza. Poar se gasi suhim
pijeskom i prahom za gaenje. Voda se ne smije koristiti.

6.8.12 Berilij
Berilij pokazuje najvei modul elastinosti meu lakim metalima i najmanju gustou.
Superioran je u odnosu na sve ostale metale u pogledu specifinog modula elastinosti E/.
Koristi se za izradu manjih konstrukcija u svemirskim letjelicama. Najee je dodatak u
legurama. Ima vrlo visoko talite za laki metal, 1390C.
Berilij je izuzetno otrovan metal, pa je kod obrade berilija i legura s berilijem potrebna
posebna zatita.

97
6.8.13 Kalcij i litij
Kalcij i litij dodaju se kao legirni elementi i u istom stanju se ne koriste. Kalcij s olovom daje
tvrdi spoj u leajnim legurama.

7 Srasline
Srasline nisu posebne legure ili metali nego samo aglomerati (skupovi raznorodnih sastojaka)
razliitih metala, nemetala, kemijskih i intermetalnih spojeva, sratenih u vrstu masu
difuzijskim vezivanjem.
Oblik estica srasline moe biti razliit, od sferinih do zrnatih, od jednolikih do razliitih
dimenzija, vrlo sitnih ili krupnih ili mijeanih.

Homogenost sraslina mjeri se udjelom popunjenosti jedininog volumena materijalom, i moe

biti skoro potpuna do skoro potpune poroznosti. Ovim se namjena sraslina iri na najrazliitije
grane ivota i ovdje se naravno ne moe sve obuhvatiti.
Prema dominirajuem materijalu razlikujemo:
- srasline legura eljeza
- srasline bakra
- srasline aluminija
- srasline keramika.
Postupkom sratanja mogu se izraditi proizvodi od elemenata koji:
- nisu rastvorivi ni u talini, niti u krutnini
- ne tvore uobiajene legure
- se ne mogu lijevati zbog visokog talita (Mo, W).
Ovim postupkom postie se velika dimenzionalna tonost pa nije potrebna naknadna obrada
izratka. Kako su ovi materijali porozni, dobro upijaju mazivo u upljine te se koriste kao
samopodmazivi leajni materijali.
PREANJE
MJEANJE
Aditivi
Osnovni
prah

Mazivo

Ostali aditivi

SRATANJE U
PEI
na 800C 1250C

98
Iz slijedeih nekoliko primjera vidljiva je irina primjene:
Srasline s volframovim karbidom, WC, pokazuju visoku tvrdou i na visokim temperaturama
rezanja, pa se koriste kao rezne otrice alata. Mogu se koristiti umjesto dijamanta za rezanje
kamena i tvrdih minerala.
Srasline bronce, koriste se za male klizne leajeve s dvostrukim podmazivanjem, jer u
upljinama zadravaju mazivo.
Srasline praaka ili vlakana u razliitim gradacijama poroznosti koriste se kao filtri (slika
7.1.). Zavisno od vrste medija koji filtriraju izabire se i metal otporan na koroziju u tom
mediju.
Kuita satova izrauju se sratanjem antikorozivnih legura i posve su nepropusna.
Implantanti u medicini izrauju se od sraslina nehrajueg elika ili tantala. Usaivanjem u
kosti, kotano tkivo impregnira poroznu sraslinu i bolje sidri implantant, nego uobiajeni
nain cementiranja implantanta u kosti( slika 7.2.)
Proizvodnja sraslina odvija se u tri faze (metalurgija
praha):
1. mijeanje prakaste smjese;
2. oblikovanje smjese u kalupima i preanje do
postizanja eljene gustoe;
3. sratanje (arenje na temperaturi koja omoguava
difuziju). Slika 7.1. Filtri
Prakasti metali za izradu sraslina se dobivaju:
- taloenjem mulja nakon kemijskih reakcija;
- trcanjem taline u hladni prostor;
- rasprivanjem u visoko temperaturnoj plazmi.
Postupci dobivanja vlakana:
- cijeenjem taline kroz sapnice, pri emu nastaju
dugake niti;
- centrifugalnim itrcavanjem taline s rotirajuih
diskova;
- kristalizacijom iz plinovitih spojeva dobivaju se
vlakna vrlo pravilne kristalne strukture.
Ovim postupkom izrauje se veliki broj razliitih dijelova Slika 7.2. Primjena u
u automobilskoj industriji. medicini umjetni kuk

Slika 7.3. Dijelovi dobiveni sratanjem

99
8 Metalne pjene
Prirodni materijali su u pravilu porozni (kamen, kost, koralji...). Metalnim pjenama
pokuavamo se pribliiti strukturama koje nastaju u prirodi (slika 8.1). Intenzivan razvoj
metalnih pjena zapoeo je koncem 20. stoljea.
Osnovna svojstva metalnih pjena u usporedbi sa
metalima su:
visoka poroznost (40% - 90%);
dobro priguuju zvuk i vibracije;
mala specifina teina; Slika 8.1. Struktura kosti (lijevo) i
metalne pjene (desno)
relativno visoka krutost;
visok stupanj apsorpcije udarne energije;
dobra toplinsko izolacijska svojstva.

Slika 8.2. Metalne pjene s otvorenim i zatvorenim upljinama

Specifina teina pjenastih materijala je ovisna o homogenosti materijala, odnosno o

volumenskom udjelu upljina. Pjene mogu biti otvorenih ili zatvorenih upljina (slika 8.2.).
Pjene otvorenih upljina predstavljaju spuvaste tvari jer lako upijaju tekuine i porozne su.
Pod optereenjem se jako zbijaju. Pjene zatvorenih upljina se manje deformiraju pod
optereenjem i vraaju u prvobitni oblik. Nepropusne su za plinove i tekuine.
Metalne pjene se dobivaju iz taline ili iz praha. Poroznost nastaje iz tekueg stanja tako da se i
prah u procesu proizvodnje tali. Nuan preduvjet za stvaranje poroznosti je izvor plina (slika
8.3 i 8.4), koji moe biti vanjski ili se u talinu dodaje rasprujui agens koji pospjeuje
uplinjavanje.

Slika 8.3. Proces nastajanja metalne

pjene ubrizgavanjem plina

100
 Klip

- agens koji
pospjeuje
stvaranje pjene

Slika 8.4. Proces nastajanja metalne

pjene pomou agensa
Najee dostupne metalne pjene su na bazi aluminija i nikla. Mogu biti i na bazi magnezija,
olova, bakra, cinka, bronce, titana ili zlata. Kombinacijom raznih materijala dobiva se irok
raspon svojstava.

Sendvi paneli napravljeni

iz metalnih pjena
Lijevani proizvodi
iz Al metalne pjene
Izmjenjiva topline
iz Al metalne pjene

Automobilski branik napravljen iz metalne pjene

Slika 8.5. Proizvodi izraeni iz metalnih pjena

Metalne pjene mogu se dobiti i reakcijom u talini koja oslobaa plinove, zatim zasienjem
taline plinovima i kasnijom ekspanzijom na niem tlaku, te nanoenjem metala na lake
kuglice mineralnih ili polimernih pjena ili na srasline vlakana.

9 Kompozitni materijali
Kompozitni materijali predstavljaju strukture kod kojih se jako razlikuju pojedine faze, koje
mogu biti metali, nemetali, kemijski i intermetalni spojevi.
Osnovna odlika kompozita da u principu postoje dvije faze:
- matrica
- dodatak.
Ove faze imaju bitno razliita mehanika svojstava. Matrica je meka i slui kao punilo za
postizanje stabilnosti oblika tvrde faze. Dodatak u manjoj koliini je vrsta i tvra faza.
Prema matrici dijelimo ih na:
- metalne

101
- keramike
- polimerne.
Prema dodatku mogu se sistematizirati u
nekoliko skupina:
- s dodatkom estica (slika 9.1.)
- s dodatkom vlakana (slika 9.2.) Slika 9.1. Kompoziti s esticama
- strukturni kompoziti (slojeviti ili lamelarni)
(slika 9.3.).

Kompoziti mogu biti u obliku mase s nepravilno

izmijeanom tvrdom fazom u mekoj matrici,
slika 9.1 U tom sluaju kompozit pokazuje
svojstvo kvazi izotropnosti. Kompoziti s Slika 9.2. Kompoziti s vlaknima
usmjerenim vlaknima, nitima ili slojevima tvrde
faze u matrici pokazuju veliku anizotropiju
svojstava, slika 9.2.

Slika 9.3. Strukturni kompoziti

Primjeri esto koritenih kompozita:

- s dodatkom estica - brusne ploe s tvrdim esticama aluminijevog oksida Al2O3 ili
silicijeva karbida SiC povezanih staklenom ili polimernom matricom u krutu plou;
- s dodatkom vlakana - plastika (epoksidna ili poliesterska smola) ojaana staklenim
vlaknima;
- strukturni kompozit - izmjenini slojevi kod "perploe" tankih slojeva drveta i ljepila
za drvo (polimer).

Kompoziti sa slojasto nanesenim razliitim

materijalima takoer pokazuju anizotropiju
svojstava (slika 9.3.).
Veza izmeu tvrdih faza i matrice zavisi od vrsta
materijala. Kod metala je vezivanje mogue
difuzijom na dodirnim povrinama tvrdih faza s
matricom, stvaranjem mjeanaca, intermetalnih ili
kemijskih spojeva. Zavisno od trajanja procesa
dobiva se i odgovarajua debljina spoja. Kod
Slika 9.4. Beton smjesa cementa
polimera vezivanje je uglavnom adhezijom
i ljunka
(lijepljenjem) povrina. Kod slojastih kompozita
lijepe se slojevi razliitih materijala. Ukoliko se radi o slojevima razliitih metala ili metalnih
saa, utoliko se povrine mogu vezivati lemljenjem.
vrstoa kompozita najvie ovisi o vrstoi i udjelu tvrde faze u matrici. Na slici 9.5.
predoen je dijagram naprezanje - deformacija za kompozitni materijal i za materijal vlakna
odnosno matrice. Priguenje vibracija je takoer vee nego kod homogenih materijala.
Spajanje kompozitnih poluproizvoda se uglavnom provodi mehanikim vezama, lijepljenjem i
lemljenjem. Kod ultravrstih kompozita izrauje se cijeli konstruktivni dio odjednom da se
izbjegne spajanje sklopova.

102
 Elastina vlakna krta matrica
V
Vlakna

Naprezanja
K Kompozit

M
Matrica
M V
Deformacija

Slika 9.5. Dijagram za kompozitni materijal s vrstim vlaknima u mekoj matrici

10 Lemovi
Lemovi su grupa legura koji slue spajanju metala, keramike i stakla lemljenjem. Obino su
eutektikog sastava za nie temperature lemljenja, ali se kao lemovi mogu koristiti i isti
metali. Osnovna odlika lema je da treba imati niu temperaturu taljenja od metala koji se lemi.
Vezivanje lema odvija se difuzijom s lemljenim metalom. Lemu se dodaju i primjese radi
sniavanja povrinske napetosti taline jer treba dobro vlaiti lemljene povrine i popunjavati
kapilare u spoju.
Osim za spajanje, lemovi se mogu koristiti i za nanoenje tvrdih slojeva na povrine izloene
velikom troenju. U mekoj matrici lema usaene su tvrde estice odgovarajue granulacije.
Izbor lema provodi se prema metalu kojeg se lemi i prema maksimalnoj temperaturi koju se
kod lemljenja smije postii da ne doe oteenja ili deformiranja lemljenih dijelova.
Dvije su osnovne skupine lemova - meki i
tvrdi. Meki lemovi imaju nisku vrstou i
temperaturu taljenja, a tvrdi imaju vie
temperature taljenja i vrstou. Granina
temperatura izmeu mekog i tvrdog lema
je oko 400C, naravno uvjetna.
Meki lemovi su najee legure olova i
kositra s razliitim dodacima radi
sniavanja temperature talita (slika
10.1.). Lemiti se moe i istim kositrom,
ali je jeftinije dodavati olovo. Lemovi s
kadmijem su otrovni, ali imaju nisku
temperaturu taljenja. Ovim lemovima
dobro se lemi ugljini elik, bakar i legure
bakra.
Slika 10.1. Dijagram slijevanja Sn-Pb

Aluminij se meko lemi legurom kositra i cinka, uz organsku kiselinu za rastvaranje

aluminijevog oksida na povrini.
Tvrdo se lemi najee mjedenim lemom. Snienje talita i poveanje vrstoe postie se
dodavanjem srebra mjedi, pa se takav lem naziva srebrni lem. vrstoa lema je dosta visoka.

103
Ovim lemovima se lemi ugljini elik, bakar i legure bakra. Visokolegirani elici se leme
srebrnim lemom.
Aluminijske legure se tvrdo leme eutektikom legurom Al-Si, koja ima malu razliku
temperature taljenja u odnosu na temperaturu taljenja aluminijskih legura, tako da je potrebna
dobra regulacija temperature lemljenja da se ne rastali lemljeni metal. Lemovi za visoke
temperature su na bazi zlata, platine, paladija i nikla. Odlikuju se velikom otpornou na
oksidaciju na visokim temperaturama. Lemovi plemenitih metala su vrlo skupi, ali se troe u
malim koliinama, jer su zranosti spoja, a time i debljina lema vrlo male, oko 0.1 mm.
Lemljenje se u pravilu provodi uz dodatak talila, sredstva koje tali povrinske okside i time
omoguava vlaenje metalno istih povrina i smanjuje povrinsku napetost lema, to
omoguava bolje popunjavanje spoja. Talila u vlanoj sredini mogu biti agresivna, pa ih treba
isprati nakon lemljenja.
Kao lemovi se koriste i amorfni metali s rastvorenim komponentama koje inae segregiraju
prilikom kristalizacije. Amorfno skruivanje nastaje ekstremno brzim hlaenjem
natrcavanjem taline na rotirajui hladni disk. Dobivaju se tanke folije, jer za vee debljine
brzina hlaenja u jezgri je premala. Inae, brzine hlaenja prelaze 106C/s za izostanak
kristalizacije. Lemovi se esto kombiniraju zajedno s talilom, bilo da se oblae ili da se puni
ice i ipke lema. Lem se moe pripremati i u obliku paste s izmijeanim metalnim prahom i
talilom.
vrstoa mekog lema iznosi nekoliko desetaka MPa, dok tvrdi lemovi postiu vrstoe od
nekoliko stotina MPa. Lemljeni spoj se u pravilu optereuje na smicanje, jer je vezivanje
ploha difuzijsko. Postoji obostrana difuzija elemenata iz lema i osnovnog materijala.

104
11 Polimeri
Kao to smo u uvodu vidjeli, polimerni materijali kao organske materije koristili su se u
konstrukcijama jo u prapovijesti i prije metala. U dananje vrijeme, polimeri se opet sve vie
koriste kao konstrukcijski materijali. Rije polimer u osnovi je sastavljena od grkih rijei:
Poli (mnogo) + meros(dio) = polimer od mnogo dijelova . Polimeri obuhvaaju vrlo
iroku skupinu materijala kao to su plastike, gume i ljepila. Sastoje se od puno malih
molekula vezanih u dugake lance (makromolekule). U jednoj fazi prerade polimeri su
plastini i mogu se oblikovati, a po zavretku prerade su kruti. Iz polimera se izrauju
konstrukcijski dijelovi, automobilske gume, ljepila, igrake, ambalaa. Kod kompozitnih
materijala koriste se kao vlakna i kao matrini materijali.

Ukupna svjetska proizvodnja materijala

11.1 Graa polimera

Proizvodnja organskih sintetikih polimera razvija se poetkom XX. Stoljea, kada je od
reakcije acetilena i vodika dobivena je molekula etilena C2H4. Procesom polimerizacije
kemijskom reakcijom otvore se dvostruke veze izmeu atoma C ime se dobiva
makromolekula polietilen (PE), prema slici 11.1.
Osim polietilena koji ukljuuje samo atome C i H, mogu se ostvariti i druge sinteze, npr. s

Slika 11.1. a ) Molekula etilena b) Strukturna formula polietilena (PE)

atomima Cl, F, S, N ime se moe ostvariti vei broj polimera razliitih svojstava. Tako
monomer vinil klorida ostvaruje polimer polivinilklorid (PVC) prema slici 11.2.

Slika 11.2. a) Molekula vinilklorida b) Strukturna formula polivinilklorida (PVC)

n = broj istovrsnih molekula ili makromolekula

105
Dakle, polimerne molekule sintetiziraju se od odgovarajuih monomera u procesu koji se
naziva polimerizacija: monomeri (jednostavniji niskomolekulni spojevi, najee nezasieni)
se vezuju u polimernu molekulu kao sloeniju strukturu. Veliina n = stupanj polimerizacije
predstavlja broj mera u polimernoj molekuli.
Stupanj polimerizacije n ima veliki utjecaj na svojstva nastalih polimera: to je n vei
upotrebna svojstva polimera su bolja. Razne vrste monomera vidimo na slici 11.3.

Slika 11.3. Razne vrste monomera

11.2 Veze u molekularnom lancu

Molekule polimernih materijala (monomeri) meusobno

se povezuju stvarajui dugake lance. Ako su svi
monomeri istog tipa, dobivamo homopolimere, a ako u
lancu imamo dvije ili vie vrsta monomera dobijemo
kopolimere. Unutar lanaca polimeri su povezani snanim
kovalentnim vezama (slika 11.4.) Atome se meusobno
mogu vezati sa jednim ili vie elektronskih parova pa tako Slika 11.4. Kovalentna veza
razlikujemo:
- jednostavnu kovalentnu vezu, npr. C C ;
- dvostruku kovalentnu vezu, npr. C = C ;
- trostruku kovalentnu vezu, npr. C C .
kovalentna veza
Veze izmeu atoma u jednoj molekuli su
primarne veze i nazivaju se kovalentne.
Molekule se meusobno povezuju slabim
Van der Waals-ova veza sekundarnim Van Der Waalsovim
vezama. Ove su veze ostvarene
elektrinim dipolima razliitih naboja
susjednih molekula (vidi sliku 11.5).
Razmak izmeu centara atoma kod
glavni kovalentnih veza je 1-2 , a kod
Slika 11.5. Kovalentne i Van der Waals-ove veze sekundarnih veza 3-4 .
Glavne Van der Waalsove sile koje
povezuju dipole su slabe i polimer se lako moe deformirati pri umjereno visokim
temperaturama: diplone (sekundarne) veze postupno oslabe, a primarne kovalentne veze jo
ostanu vrste.

106
11.3 Vrste polimera

Zavisno o prirodi veze meu makromolekularnim lancima (sekundarne veze) i njihovoj

uestalosti mogu se dobiti tri osnovne skupine polimera, prema slici 11.6.
Ako meu susjednim lancima polimera nema jakih poprenih kovalentnih veza, onda se
poprene veze ostvare samo slabim dipolnim Van der Waalsovim silama.

Slika 11.6. Osnovna podjela polimera

Kopolimeri su polimeri koji u svojim lancima sadre vie vrsta monomera.

11.3.1 TERMOPLASTI (PLASTOMERI)

Sekundarne veze izmeu vrlo dugih lanaca ili dijelova lanaca su slabe Van der Waals-ove
veze TERMOPLASTI (plastomeri). Vidi sliku 11.7. Struktura im je amorfna ili djelomino
kristalina (slika 11.8). Kristali/linost se moe u polimerima ostvariti utjecajem na sintezu ili
deformacijom za vrijeme prerade. U takvom polimeru imamo dvije faze: kristalnu i amorfnu.
Koliina kristalne faze moe se kontrolirati procesom hlaenja i moe se postii maksimalno
95% volumena kod polietilena (PE), a vrlo malo kod amorfnih polimera. Na ovaj se nain
mogu podesiti traena svojstva.

Slika 11.7. Struktura termoplasta

amorfna
struktura

kristalna
struktura

Slika 11.8. Amorfno i kristalino podruje u polimeru

Vrlo vrste primarne veze unutar svakog molekularnog lanca su kovalentne. Sekundarne veze
izmeu lanaca i dijelova lanaca koji se preklapaju ostvarene su slabim Van der Waalsovim

107
vezama. Spominjana svojstva zavise od stupnja kristalinosti poveava se tvrdoa i
gustoa, a opadaju rastezljivost i otpornost na toplinu (tzv. gumaste karakteristike). U ovu
skupinu spadaju: PE = polietilen i PVC = polivinilklorid, koji su djelomino kristalini.

Slika 11.9. Polietilen PE Slika 11.10. Polivinilklorid PVC

Slika 11.11. Kod PVC klorovi atomi imaju negativan, a vodikovi pozitivan naboj. Lanci su
meusobno povezani slabim Van der Waalsovim vezama (a) koje se lako kidaju pod
djelovanjem sile (b)
PTFE = politetrafluoretilen, tvorniki nazvan TEFLON je polimer u koji je dobiven tako da je
fluor (F) zamijenio vodik (H) u polietilenu (PE). Potpuno je kristalian i ne dade se lako
termoplastiki preraivati. Talite mu je priblino 327C, a termiko razlaganje na cca 400C.
Optimalna temperatura za oblikovanje je 350 - 380C.
Brim hlaenjem moe se ostvariti i djelomino kristalino stanje, tj. manji modul elastinosti
i vea rastezljivost u odnosu na potpuno
kristalino stanje. Najznaajnije svojstvo ovog
materijala je njegova vrlo dobra temperaturna
postojanost (izdrljivost) na temelju vre veze u
molekuli (veliki F atomi su jae polarizirani
negoli H atomi u polietilenu). Stoga se moe
upotrebljavati na relativno viim temperaturama. Slika 11.12. Politetrafluoretilen
Zbog vrlo niskog koeficijenta trenja upotrebljava PTFE - Teflon
se za oblaganje kliznih leaja.
ARAMID = rastvoreni aromatski amid (organski spoj nastao zamjenom H atoma u amonijaku
NH3 ugljikovodikovim radikalima). Proizvodi se rastvaranjem u sumpornoj kiselini pod
tvornikim nazivom KEVLAR. To je polimer izrazito visoke vrstoe i modula elastinosti i
najprije se koristi u obliku niti za ovrivanje kompozita. Naroita mu je prednost otpornost
na udarce i sposobnost apsorbiranja energije. Stoga se upotrebljava za izradu zatitne opreme
od udarca, od metka te za izradu dinamiki napregnutih proizvoda (npr. karoserije specijalnih
automobila). Ponaanje aramidnog vlakna u matici kod kompozitnih materijala analogno je
elinom uetu. Temperatura raspadanja iznosi 420C, vlakna su otporna plamenu (sama od
sebe se ugase) i mnogim kemikalijama. Cijena mu je visoka.

108
11.3.2 DUROPLASTI (DUROMERI, TERMOSTABILI)

Umreeni polimeri imaju prostorne veze meu makromolekulama ostvarene kovalentnim

vezama u sve tri dimenzije, koje su openito ostvarene na velikom broju mjesta. To daje
materijalu opet izrazito veu tvrdou, vrstou, krhkost i veu dimenzionalnu stabilnost
DUROPLASTI (termostabili). Vidi sliku 11.13.

Slika 11.13. Poprene veze kod duroplasta

Dugi se molekularni lanci kod duroplasta jo vie meusobno povezuju, tj. umreavaju jakim
kovalentnim vezama i ionskim vezama nastaje divovska molekula. Za vrijeme
polimerizacije umreavanje zavrava i oblik se vie ne moe mijenjati (osim odvajanjem
estica). Stoga se oblikuju lijevanjem u neumreenom stanju, a proces polimerizacije odvija
se u prvoj fazi proizvodnje oblikovanjem dugih lananih makromolekula koje se zavrno
krino povezuju u konano oblikovanom proizvodu pomou topline i pritiska (tlani lijev).
Osim za lijevanje predmeta, mogu se koristiti i kao matica u kompozitima ojaanim sa
staklenim ili tekstilnim vlaknima. U ovu skupinu spadaju:
Alkidi s dobrim elektro-izolacijskim svojstvima.

Epoksidi isporueni kao smola otvruju adicijskom reakcijom na sobnoj ili povienoj
temperaturi zavisno o aditivima i njihovoj koliini. Zbog malog stezanja pri otvrivanju dobro
prianjaju uz metal i silikatno staklo. Uz anorganska punila (npr. kaolin, kvarcno brano,
grafit) epoksidnom smolom moe se dobiti kompozit veeg modula elastinosti u odnosu na
istu smolu. Uz dobra mehanika svojstva (i na povienoj temperaturi) otporni su na
kemikalije, a dobra su im i elektro-izolacijska svojstva. Dimenzionalno su stabilni.

Poliesteri, poliamidi i silikoni imaju slina mehanika, fizikalna i elektro-izolacijska svojstva

kao i prednji. Poliesteri se naroito puno koriste kao matica kompozita pojaanih nitima (npr.
staklena vuna + poliesterska smola = stakloplastika za proizvodnju plastinih brodova,
autodijelova i si.). Poliamidi imaju niski koeficijent trenja i veliku otpornost prema
troenju. Silikoni se lako elastino deformiraju. Neki polimeri iz skupine duroplasta se dadu i
plastino deformirati, ali pri znatno vioj temperaturi i pritiscima negoli je to uobiajeno kod
termoplasta.

11.3.3 ELASTOMERI (GUME)

Popreno povezani polimeri imaju susjedne lance povezane kovalentnim vezama prema slici
11.8. Ako je ova veza ostvarena na manjem broju mjesta, radi se o materijalima izrazitih
elastinih karakteristika ELASTOMERI (gume). Brojnije poprene veze povisuju znatno
tvrdou, vrstou, krhkost i dimenzionalnu stabilnost.

Slika 11.14. Poprene veze kod elastomera

109
Struktura im je vrlo slina strukturi duroplasta: umreenost je kod elastomera manja, ali su
molekularni lanci jako nesreeni (sklupani). Za kidanje ovih labavih molekularnih struktura
potrebne su manje sile, pa je omogueno i ispravljanje, tj. sreivanje molekula. Meutim, pri
rastereenju ponovno se uspostavlja izvorno nesreeno stanje. Ovo gumasto-elastino
ponaanje pri niskom modulu elastinosti kod elastomera se zbiva u daleko irem
temperaturnom intervalu negoli kod drugih umjetnih materijala. U gumarskoj industriji proces
vulkanizacije (koji je dobio ime po rimskom bogu vatre Vulkanu) predstavlja kemijsko
umreavanje polimera, tj. stvaranje poprenih veza izmeu molekularnih lanaca i to pomou
sumpora na mjestu gdje su prethodno bile duple veze. Proces se vulkanizacije odvija pod
tlakom na temperaturi od 150C, tako da se gumeni proizvodi istodobno oblikuju u pogodnim
kalupima (npr. proizvodnja automobilskih guma). Za vrijeme vulkanizacije sumpor reagira s
lancima molekula i na pojedinim mjestima ih spaja s poprenim vezama ili sumpornim
mostovima. Kod tvrde gume (npr. ebonit) sve duple veze postanu zasiene, dok je meka guma
slabije vulkanizirana, tj. ostvarila je tu vezu preko sumpora na svakih nekoliko tisua mera.
Neumreeni elastomer naziva se sirovi kauuk ili lateks. To je zapravo sok tropskog drveta
kauukovca. Struktura vanog sastojka prirodnog kauuka prikazana je na slici 11.15.

Slika 11.15. Molekularna struktura prirodne gume (kauuka)

U tehnologiji gumarstva za proizvodnju crnih guma kao punilo upotrebljava se hra, a za

bijele gume SiO radi pojaavanja gume, a dodaju se prije vulkaniziranja. Svojstva malog
modula elastinosti i velike sposobnosti priguivanja vibracija omoguuju iroku primjenu
gume. Sposobnost priguenja vibracija proizlazi iz histereze to se dobiva prigodom
optereenja i rastereenja gume, prema slici 11.16.

Slika 11.16. Tipina krivulja promjene produenja i

skraenja u zavisnosti o sili za gumu

Histereza pokazuje sposobnost gume da rasipa energiju, to se pretvara u toplinu. Za

automobilske gume koristi se guma kao matica kompozita s pridodanim metalnim i tekstilnim
nitima.

110
11.3.4 POSTUPCI IZRADE PROIZVODA OD POLIMERA
Osnovica proizvodnje polimernih materijala je u sintezi makromolekula koja se provodi
slijedeim postupcima:
- poliadicija
- polikondenzacija
- kopolimerizacija.

Poliadicija
Adicijska polimerizacija je kemijski proces spajanja velikog broja istovrsnih nezasienih
molekula (monomera) kovalentnim vezama u velike makromolekule uz djelovanje topline,
pritiska i katalizatora. Polimerizacija poinje nastajanjem kovalentnih veza meu
monomerima stvarajui dugake lance. Ovim reakcijom ne nastaju sekundarni produkti
reakcije. Ako se reakcija prekine ne moe se nastaviti. Ovim postupkom se proizvodi npr.
polietilen.

Slika 11.17. Polimerizacija polietilena

Poliadicija openito: nA A A A A A A.

Polikondenzacija
Polikondenzacija je postupak spajanja najmanje dviju razliitih molekula (monomera) u
polimerni lanac uz dodatno nastajanje sekundarnih jednostavnih spojeva (voda, alkohol i sl.).
Reakcija je spora i odvija se stupnjevito. Moe se prekidati i nastavljati. Ovim postupkom se
izrauju termoplasti, na primjer poliamid i duroplasti, na primjer aminoplasti i fenolplasti.

Polikondenzacija openito: nA + nB A B A B A B + H2O.

Kopolimerizacija
To je kemijski proces adicijske polimerizacije, u kojem se veliki broj dvije ili vie vrsta
molekula (monomera) povezuje u polimer bez stvaranja novih materijala. Nema nastajanja
sekundarnih spojeva. Ova se reakcija moe odvijati samo kod monomera koji sadravaju
nezasiene veze, kao to su to na primjer dvostruke veze. Polimerne molekule imaju isti
sastav kao male molekule (monomeri). S tom razlikom da se znaajno poveava duina lanca
i masa molekule. Primjer je poliadicija poliuretana.

Kopolimerizacija openito: nA + nB A B A B A B.

Proizvodni postupci za plastomere su:

- injekcijsko preanje
- puhanje
- rotacijsko lijevanje
- toplo oblikovanje
- ekstrudiranje.
Proizvodni postupci za duromere su:
- injekcijsko preanje
- preanje
- rotacijsko lijevanje.

111
Postupak proizvodnje preanjem

Na slici 11.18. pokazan je postupak proizvodnje

preanjem koji se veinom koristi kod duroplasta.
Odreena koliina granulata polimera ubacuje se u
zagrijani donji dio kalupa. Nakon toga, gornji dio
kalupa djeluje odreenim pritiskom na granulat do
ispunjavanja upljina kalupa polimerom. Po zavrenom
procesu istiskiva izbacuje gotov proizvod iz kalupa.

Slika 11.18. Preanje

Postupak proizvodnje injekcijskim preanjem

Slika 11.19. Injekcijsko preanje
Postupak proizvodnje injekcijskim preanjem
pokazan je na slici 11.19. Postupak se koristi za
proizvodnju duromera i plastomera. Granulat se
nasipa u lijevak, odakle se uvodi u cilindar i
punicom potiskuje u dio cilindra s grijaima
gdje se granulat tali. Nadalje, punica injektira
rastaljeni polimer u hladni kalup gdje se polimer
skrutne. Nakon toga, kalup se otvara a proizvod
se istiskivaem izbacuje van. Kako se radi o
skupoj opremi postupak se koristi za
proizvodnju veih serija.

Na slici 11.20. dan je pregled najee koritenih polimera s njihovim oznakama.

Slika 11.20. Najee koriteni polimeri

112
12 Keramike
Keramiki materijali dobili su naziv od grkih rijei: keramos = lonarska glina, odnosno:
keramikos = proizvod od gline. To su nemetalni anorganski materijali.
Prema namjeni, keramike proizvode moemo svrstati u dvije osnovne skupine:
-tradicionalna (obina)
-industrijska (tehnika, fina, visokouinkovita) keramika.

U tradicionalnu keramiku ubrajamo kamen, proizvode od gline (lonci, posue...),

konstrukcijske poluproizvode koji se koriste u graevinarstvu (opeke, crijep, beton...), stakla
(boce, laboratorijska oprema...), vatrootporni proizvodi (kuhinjsko posue, opeke u peima...)
i bijelu keramiku (sanitarije, emajl...).

Slika 12.1. Tradicionalna keramika

U industrijsku se keramiku prema porijeklu ubrajaju:

- monokomponentna keramika (npr. razni poluvodii, razne vrste grafita i dijamant);

- neoksidna keramika (npr. karbidi: WC, TiC, SiC; nitridi: Si3N4 keramika, CBN =
kubini bor nitrid po tvrdoi odmah iza dijamanta, TiN = titan nitrid - prevlaka na
reznim otricama, AlN = aluminijev nitrid - materijal lonaca za lijevanje aluminija i
mnogih drugih legura);
- kristalina oksidna keramika (npr. Al203 -
korund koji se moe poboljati eventualnim
dodatcima drugih keramika - ima iroku
primjenu: povrine elemenata strojeva
podlone troenju, ortopedski uloci, lonci u
metalurgiji, rezne otrice za obradu
odvajanjem estica; Zr02 = cirkonijev oksid
- zbog dobre ilavosti, otpornosti spram
temperaturnim okovima, troenju, koroziji,
uz slabu toplinsku vodljivost i mali
koeficijent trenja ima iroku primjenu u
toplinskim strojevima za cilindarske
kouljice, sjedita ventila, itd.);
- anorganska nemetalna stakla (npr. E
staklo - elektrotehniko staklo; R staklo = Slika 12.2. Osnovne skupine
otporno - Resistance; S staklo = visoko keramikih materijala i njihove
vrsto - Strength; C staklo = otporno na kombinacije (crtama su prikazane
kemikalije - Chemistry). ostvarive veze u osnovnim skupinama
keramike)

113
Osnovna svojstva keramikih materijala su:
- kristalna ili amorfna struktura;
- tvrd (2000-8000HV), krhak i nedeformabilan materijal;
- dobri elektrini izolatori;
- dobri izolatori topline;
- visoka temperatura talita (1930-3870C);
- vatrootporni;
- otporni na kemikalije;
- neke keramike su prozirne.

Vrlo velika tvrdoa (2000 - 8000 HV) daje veliku otpornost troenju elemenata od keramike.
Pri izradi tradicionalnih keramikih proizvoda u graevinarstvu i sanitarijama mogu se
koristiti jeftinije prirodne sirovine. To isto vrijedi i za proizvode velikih dimenzija, kao to su
npr. visokonaponski izolatori i kade za kupanje.
Meutim, pri koritenju tehnikih keramika, pogotovo onih visokog uinka, u obzir dolaze
sintetiki proizvedeni skupi osnovni materijali. Zato se koritenje ovih keramika reducira na
upotrebu samo za one elemente ije eksploatacijske zahtjeve moe zadovoljiti jedino
keramika.
Pri ugradnji konstrukcijskih keramikih komponenata, posebnu panju treba posvetiti
konstrukcijskom rjeenju spoja tog elementa s nekeramikim materijalima. Takoer treba
imati na umu da je keramika sklona krtom lomu i nema sposobnost plastine deformacije niti
puzanja do vrlo visokih temperatura. Tako je vrstoa keramike na temperaturama iznad
1000C vea negoli kod superlegura.
Za konstruktivne elemente podvrgnute visokim radnim temperaturama i naprezanjima koriste
se vrlo fino usitnjeni prakovi koji se preaju na visokim temperaturama sratanja. Osnovna
sirovina za proizvodnju tehnikih keramika je prah. Keramiki proizvodi se od praha izrauju
u etiri koraka:
1. priprava sirovine za oblikovanje
2. oblikovanje poluproizvoda u kalupu
3. peenje/sinteriranje
4. zavrna obrada.

Slika 12.3. Principijelna shema proizvodnje keramikih proizvoda

Keramiki se proizvodi u pravilu izrauju kao jednodijelni zbog problematinog sklapanja

viedijelnih.
Primjena visokotemperaturnih keramika u motorima s unutarnjim izgaranjem i plinskim
turbinama omoguava povienje radne temperature, a tako i stupnja djelovanja motora, to
utjee na smanjenje potronje goriva i bolje izgaranje smjese goriva i zraka. Opisane
keramike su za 30-40% lake od legura nikla otpornih na visoke temperature.

114
Slika 12.4. Keramiki proizvodi koje susreemo u svakodnevnoj upotrebi

115
13 DRVO
13.1 Uvod

U Hrvatskoj je drvna industrija imala veliku vanost. Danas u ovoj industriji nije nimalo
zavidna situacija, jer je preputena stihiji i teko da se takvo stanje moe popraviti bez
sustavnog pristupa, kako modernizaciji pogona i kolovanju kadrova tako i obnovi umskog
fonda.

Rauna se da je u Hrvatskoj umama pokriveno cca 2,5 mil. ha (1 ha = 10000 m2 ), od ega su

cca 75% iste liare (bukva, hrast, jasen, breza itd.), a 15% iste etinjare (jela, smreka, bor,
ari, omorika itd.). Ostalo su mjeovite ume.
Vidi se da ima znatno vie liara nego etinjara. Zato se ve pri projektiranju tvornica to
uzima u obzir.
- etinjare su danas potrebne za izradu raznih ploa, drvne i krovne konstrukcije u
graevinarstvu.
- Liare su dobre za pokustvo; teke su i nisu podesne za krovove i sl.
Brodogradnja za odreene dijelove (npr. vanjsku oplatu), moe koristiti samo etinjare, a za
unutarnje ureaje uzima liare.
Ako se promatra u m3, onda je u Hrvatskoj sljedea situacija:

Zapremina
Naziv
[m3]
1. Bukva 102.000.000
2. Hrast kitnjak 27.000.000
3. Hrast lunjak 43.500.000
4. Grab 21.000.000
5. Smreka i jela 5.500.000
6. Crni bor 2.700.000

navedeni kubici su u vidu golog stabla, a ne daske, a tu su uraunani i deblo i kronja. Deblo
je dakako najvrjednije, a grane kronje slue za ogrjev ili za dobivanje celuloze.
Vano je znati i starost stabla. Npr. 1 m3 bukovine star 80 god. puno je vrjedniji od npr. 20
godinjeg.
Kod mlaeg stabla je deblo malog promjera i nije ba korisno. Prava zrelost za sjeu nije
ispod 80 godina. Pred 70-ak godina u nae pilane nisu dolazile bukve ispod promjera 50 cm.
Danas to iznosi ispod 40 cm. Znai iskoritenje je slabije i sijeku se razmjerno mlada stabla.
Meutim ni stare ume nisu dobre, npr. iznad cca 100 god. starosti. To stablo iznutra
propadne i samo se odreeni postotak moe iskoristiti. Kod nas danas nema ba tako velikih
staraca.
Da bi uma bila uravnoteena, treba znati koliki je i prirast drvnog materijala u umi. Stoga
treba nastojati ouvati taj umski fond.
Drvo u prirodi predstavlja veliku jedinicu: u biljnom je carstvu to najvea jedinica. Kao to su
u ivotinjskom carstvu izumrli dinosauri, tako e i u biljnom carstvu ovih velikih jedinki biti
sve manje.
U Europi je u srednjem vijeku bilo mnogo prauma, sa cca 60 mil. stanovnika. Broj
stanovnika je rastao, a umski fond se smanjivao. Od ukupno godinje isjeene drvne mase
kod nas, moe se rei da se samo 2/3 iskoriste, a 1/3 se odbaci pri piljenju i sl.

116
U pilanama se postigne 50-55% kubika daske od 100% kubika trupaca. Jedan je razlog i
konini oblik trupca od korijena prema vrhu. Zato dolazi do velikog otpada koji se dodue
moe jo iskoristiti, bilo za celulozu ili za loenje.
Drvo u svom ivom stanju ima prilian postotak vode, a pri suenju se volumen smanjuje.
Zato od ukupne zapremine ive drvne mase, ne moemo nikad dobiti istu toliku zapreminu
suhog drva.
Pila takoer sama stvara otpad u vidu drvne estice, koji se danas koristi za preanje (npr. za
proizvodnju iverica.

13.2 Drvo kao sirovina

13.2.1 Obiljeja drvne materije

Prema slici 13.1. stablo se sastoji od tri osnovna

dijela.
KRONJA
- Najvrjednije je deblo.
- Korijen slui za upijanje sokova koje alje u
kemijsku tvornicu, tj. preko kronje u lie, koje
DEBLO
prerauje sokove i vraa hranjive produkte u stablo te
slue za rast stabla.
- Putovanje upijenih sokova izvodi se preko
KORJEN najmlaeg dijela stabla, tj. preko sloja neposredno
ispod same kore. To je jedan sasvim uski pojas.

Slika 13.1 Prikaz stabla

- Koncentrini krugovi oko centra (slika 13.2)

su tzv. godovi. Oni daju radijalni prirast stabla
u jednoj vegetacijskoj godini, koja je kod nas
KORA
jednaka kalendarskoj godini.
GODOVI
U toplijim krajevima postoje esto dvije
vegetacijske godine u jednoj kalendarskoj; to
su tzv. proljetna i jesenska vegetacijska
godina.
- Kod nas je taj prirast po nekoliko milimetara,
to ovisi o klimi u dotinoj godini. Slika 13.2 Presjek debla
- U sjevernim krajevima (npr. u Norvekoj), taj
je prirast bitno manji, jer su slabiji uvjeti rasta. Vegetacijska godina tamo traje svega
nekoliko mjeseci. Stoga tamo i stablo malog promjera moe imati veliku starost.
Meutim ovo utjee na mehanika svojstva dotinog drva: to su godovi sitniji i
mnogobrojniji, daju bolju ispunjenost i homogeniju strukturu, a time i bolja mehanika
svojstva. Tako npr. na bor ili smreka ima vlanu vrstou cca 100 N/mm2 , a u
skandinaviji cca 150 N/mm2

117
13.3 Struktura drvne materije
13.3.1 Makrostruktura
Ako promatramo drvo prostim okom, onda pod
MAKROSTRUKTUROM podrazumijevamo ono to
ovjek moe okom zapaziti.
Prema slici 13.3. zapaamo godove i neke radijalne
linije. Izvana imamo koru (a) koja titi drvo od
tetoina. Neposredno ispod kore je ivi dio stabla za
transport sokova (b), koji prua mali hidrauliki otpor,
a od ostalog dijela stabla se uvelike razlikuje i po
mehanikim svojstvima i po svojoj svjetlijoj boji. Slika 13.3 Makrostruktura drva
Unutar tog sloja "bjelike" izvodi se transport sokova,

Prema slici 13.4. imamo sljedee pojaseve:

- Kora drva se sastoji od kambija, lika i luba i ima fizioloku i zatitnu funkciju, ali nije
upotrebljiva kao graevni materijal.
- Bjelika je fizioloki nuna jer se u njoj odvija proces rasta, ali je tehniki nevrijedna.
- Sr je tehniki najvanija, to je dio drva koji je proao fazu rasta i ima funkciju
noenja stabla.
- Srce je slabi dio, koji je sklon raspucavanju i tehniki nije dobar.

Bjeljika Srce
Kora
Sr Godovi
Kambij

Liko
Popreni presjek
Lub
Tangencijalni
presjek

Radijalni Kora
presjek

Bjeljika

Slika 13.4 Pojasevi u presjeku

Drvo poinje rasti u proljee kad propupa i dobije lie. S liem je stvorena i ve spomenuta
kemijska tvornica za stvaranje hranjivih produkata. Kroz itav vegetacijski period lie na
stablu mora postojati. Intenzitet razvoja stabla opada u suhim ljetnim mjesecima bez vlage. U
jesenskim mjesecima prestaje vegetacijski period, a zima slui za odmor do proljea.
Intenzitet rasta tijekom vegetacijskog perioda je promjenljiv, to se oituje u grai drva.

118
 traheide elija (traheja)

pore
rupe

(stanica za rast)

cca 1 mm
lanak elije
traheida

Slika 13.5. Unutranja graa drva

Na slici 13.5 dan je poveani prikaz unutarnje grae drva. Drvo je sastavljeno od upljih,
duguljastih, cilindrinih i vlaknastih elija - stanica za rast. Vanjske dimenzije ovakve stanice
znae prostor koji ta stanica zauzima. to je stanina stjenka deblja to je drvo boljih
mehanikih svojstava! Promjer ove stanice iznosi 0,1mm , dok je duljina ove stanice 1mm
.
U svakom dijelu perioda vegetacije dobivamo razliite stanice: prve su u proljee stanice
velikih upljina s tankim stjenkama i niskim hidraulikim otporom. Stanica izgraena u ljetu
je sporije rasla, ali je stjenka bila deblja, a stanina upljina manja, pa je prostor bolje ispunjen
drvnom tvari prema slici 13.6.
- U proljee nastale stanice razlikuju se i po svojoj svjetlijoj boji. Promatrajui godove
moemo ih ak i razlikovati.
Proljetne su stanice fizioloki bile vane, ali ljetne su vanije za mehanika svojstva drva, jer
su bitno vee nosivosti.

proljetne
stanice

ljetne
stanice

Slika 13.6 Usporedni izgled debljine stijenke stanica

13.3.2 Mikrostruktura
Promatramo li drvo mikroskopski uoavamo vie vrsta vlakanaca:
Kod etinjara: a) traheide - uzduna vlakna... (cjevica)
b) parenhim - radijalno stanije... (od kore prema centru)

Kod liara: a) sklerenhim uzduno vlakno

119
 b) traheje uzduno vlakno ... (cijev)
c) parenhim radijalno stanije.
Traheide su, kako smo ve prethodno prikazali, najmanjeg volumena. Traheje su
volumenoznije, a sklerenhim ima dosta drvne materije, prema slici 13.7.

Slika 13.7. Usporedni izgled poprenog presjeka vlakanaca

Promatramo li popreni rez jedne liare dobivamo izgled prema slici 13.8.
sr bjeljika

50%
vlanost
150%

traheja

sklerenhim
Set razliitih

popreni presjek
Slika 13.8. Popreni rez liare

- Trahealno stanije ima ulogu provoenja hranjivih produkata i sokova.

- Traheida iz ranog proljea naglo se razvila, velike je unutarnje upljine i podesna je
za transport sokova. Debelostijeno stanije iz ljeta, nepogodno za transport sokova
(visok hidraulini otpor), nosilac je vrstoe drva, posebno kasno ljetne traheide.
- Sklerenhim je kratko debelostijeno stanije, koje je nosilac vrstoe materijala. Ima
dakle ulogu u liarama kao kasna traheida u etinjarama (nosilac vrstoe).
- Parenhimsko stanije u obje vrste drvea ima isto fizioloku ulogu. To je stanije,
koje predstavlja nekakvo skladite hranjivih produkata, a smjeteno je izmeu elija
ostalog stanija, prema slici 13.9. Parenhim je neka vrsta smonice stabla (ili biljke).
Postoje vanjski neprijatelji koji atakiraju na tu smonicu i zbog toga ovo stanije
najprije strada.

120
 Slika 13.9. Smjetaj parenhimskog stanija

Volumenski udio pojedinog stanija iznosi:

Kod etinjara: traheide: 80-90% (najvei dio)
parenhim: 5-15%
ostatak do 100% je smolasto stanije.

Kod liara: traheja: 15-50% npr. kod bukve: 40%

sklerenhim: 30-60% ostalo!
parenhim: 20-50% 16-30%

to je vei postotak traheja, drvo je manje prostorne teine, a to je vie sklerenhima vrstoa
drva je vea.

121
13.4 Kemizam drveta

to se tie kemijskog sastava, elementarna analiza pokazuje: 50% C (ugljik); 6-6,5% H

(vodik); ostalo je uglavnom O (kisik). Ima jo nekih elemenata koji tvore pepeo (0,4%) i
neto N (duika i to 0,1%). Ovi su zato zanemarivi.
- Sastav moe u ovim granicama malo varirati. Ova je analiza sastava zanimljiva za
razmatranje gorenja drva. Meutim, s gledita kemiara, zanimljivije je znati neto o stanici,
tj. o spojevima, a ne o samim elementima. Tako u drvu imamo tri grupe spojeva s teinskim
udjelom:
1.) celuloze (najvei dio) 50% drvne tvari;
2.) lignini 22-25%;
3.) poluceluloze (hemiceluloze) 25%.
- Po koliini i znaenju, celuloza je na prvom mjestu. Od ostalih spojeva uspjelo ju se
odvojiti pomou otapala. Celuloza je sirovina za razne materije (papir, ljepilo...).
- Lignini su tehniki nezanimljivi.
- Hemiceluloze kemiare zanimaju samo u nudi. U ratnim godinama se moe pretvoriti u
eer.

13.4.1. Celuloza (C6H10O5)n

Dakle, postoji osnovna molekula, koja tvori celulozu kada se n-puta povee. Osnovna
molekula celuloze je graevna jedinica niza organskih spojeva (eer, krob itd.).

n- jest stupanj polimerizacije (umnoavanja)!

n=15003000 ... kod celuloze;
n=1500 ... za drvne celuloze;
n=3000 ... za pamune celuloze.
to je stupanj polimerizacije (n) vei, vlakno celuloze je dulje i praktiki vrjednije. Dakle s
porastom (n) raste i vrijednost celuloze.
Celuloza tvori lanastu molekulu:

Slika 13.10. Molekula celuloze

Ako je stupanj polimerizacije (n) dovoljno velik, dobivamo dimenziju duljine vlakna celuloze
10-4 mm (0,1 m), to je u mikroskopskom podruju.

- Lignin je takoer spoj C; H i O, a zna se da mu je (n) razmjerno nizak i zato ne daje ligninu
vlaknastu strukturu. Daje doprinos drvu kao gorivom materijalu, ali ne tehnikom.
- Hemiceluloze imaju stupanj polimerizacije (n) ispod 100, to im daje branastu
strukturu, a ne vlaknastu.

Kako su ova tri spoja vezana meusobno u staninoj stjenci?

Smatra se da je kostur celuloza u staninoj stjenci. U taj kostur su naslagani i lignin i

hemiceluloza. Neki strukturu stanine stjenke promatraju analogno armiranom betonu: eline

122
ipke su skelet celulza, a lignin i ostalo predstavlja okolni beton. ipka je sama otporna na
vlak, a beton stupu daje dobru tlanu vrstou. To vrijedi i kod drva: celuloza jest vlano
vrsta, ali stablo samo sebe ne bi moglo izdrati na tlak (pritisak) da nema lignina i
hemiceluloze.
- To je dolo odatle to velika stabla imaju dosta lignina to im daje vrstou na tlak.
Uzmemo li mikroskopski susjedne etiri traheide prema slici 13.11, dobivamo prirodni
kompozit drva.

NEORGANSKE MATERIJE

SLOJASTA
STRUKTURA (c)
TRAHEIDE

(b)
CELULOZA

(a)

LIGNIN

Slika 13.11. Kompozicija drva

Lignin je centralna sredinja lamela koja slui kao vezivo, a smatra se da je i ona slojasta. I
sama traheida (stanina stjenka) je slojasta (a, b, c).

Stoga je itavo drvo slojasta materija: smatra se da je srednji sloj (b) onaj najvri,
najvrjedniji dio - celuloza; sloj (a) sadri ljepljive sastojke; sloj (c) je u stalnom dodiru sa
ivom supstancom i zato vjerojatno pod tim utjecajem ima i sastav.

S tehnike strane drvo nas zanima:

a) po boji;
b) po obradivosti (kakva se povrina glatka moe dobiti);
c) po mehanikim svojstvima (kao graevni materijal).

Imamo jo neke sastojke u drvu:

- krob i masti;
- tanin zanimljiv je kao sirovina za tavljenje koe (ali se danas moe proizvesti i
sintetiki);
- smola u nekim vrstama etinjara imamo je do 8%. Ona je vrijedna sirovina za
balzam, eterina ulja i sl.

123
13.5 Mehanika svojstva drva
Najvie nas zanimaju: vlana (rastezna) vrstoa Rm, tlana (sabojna) vrstoa Rmt i savojna
vrstoa Rms kao i modul elastinosti E.
- Drvene konstrukcije zahtijevaju poznavanje tih svojstava. Kad je u pitanju pokustvo, to nije
toliko traeno.
Meutim, mehanika nas svojstva zanimaju i kako bismo otkrili eventualne bolesti u drvetu.
Normalno je npr. vrstoa bukovine 120 - 150 [N/mm2]. Ako ona iznosi svega 80 [N/mm2], to
je dokaz da to drvo nije unutra zdravo, ili zbog kakvih pukotina, strukturnih promjena ili
poetka gnjilei i sl.
U poetku se radilo i ispitivalo analogno s metalima. Meutim nas ponekad vie zanima
udarna ilavost.
Mehanika svojstva zavise od usmjerenosti epruvete i moramo oznaiti za koji smjer ta
vrijednost vrijedi, prema slici 13.12.

Dakle razlikujemo svojstva uzdu, poprijeko i

tangencijalno. To isto vrijedi i za modul
elastinosti. Mehanika svojstva ovise i o
sadraju vlage u drvu. U nastavku, a radi
meusobne usporedbe, daje se tablica
mehanikih svojstava za relativno prosueni
materijal sa sadrajem vlage u drvu 10-12% i
pripadajuom gustoom 0 kada mehanika
svojstva imaju maksimalne vrijednosti.
S poveanjem sadraja vlage, mehanika
svojstva znatno opadaju. Slika 13.12. Karakteristini smjerovi

TABLICA MEHANIKIH SVOJSTAVA za sadraj vlage u drvu 10-12%

vrstoe u [N/mm2] Modul elastinosti E
Drvo
vlana Rm tlana savojna u [N/mm2]
[kg/m3]
RmL RmT RmR Rmt Rms EL ET ER
130 4 8 15000 2500
BUKOVINA
do do do 70 do 75 100 do 110 do 1500 do
630 -680 150 6 12 16000 3500
100 3 7 11000
BOROVINA
do do do 65 do 70 80 do 90 do 1000 2000
450 -500 110 5 9 13000
70 3 6 9000
JELOVINA
do do do 40 do 45 60 do 75 do 1000 2000
380 - 400 80 4 8 10000
85 3,5 7 10000 2000
SMREKA
do do do 45 do 50 70 do 75 do 1200 do
420 - 450 95 5 9 11000 2500
120 6,5 9 14000 2500
HRASTOVINA
do do do 70 do 75 90 do 100 do 1500 do
700 125 8 14 15000 3000
140 5 10
JASENOVINA
do do do 80 do 100 110 do 120 16000 1500 3000
600 - 650 160 8 15

124
- Pojedine vrste gornjih drva mogu imati i veu gustou od gore navedene, ali to nije s
tehnikog gledita poeljno jer se s veom gustoom pojavljuju raspukline i slina
oteenja.
- Ima drva i s manjom gustoom, npr. bukovina s po = 500 [kg/m3], to joj daje bolju
homogenost i bolju obradivost. Iako bukovina kod nas zauzima cca 1/3 ukupnog drva, to i
nije velika prednost, jer s tehnike strane upotrebljivosti nije jako vrijedna i podlona je
tetoinama. Npr., brezovina koja je slina bukovini, otpornija je na tetoine, a uz to ima i
bolja mehanika svojstva i bolju obradivost.
- Smreka je naprotiv jako otporna na tetoine.

Konano, treba rei da prigodom konstruiranja i prorauna elemenata izraenih od drva treba
imati na umu navedena svojstva ovog prirodnog kompozita. Dakako, na temelju toga valja
izvriti optimalni odabir drva i s obzirom na cijenu!

125
14 Analiza strukture materijala
14.1 Kemijski sastav
Mnogi materijali mogu se prepoznati po karakteristinim svojstvima bez pomagala -
specifinoj teini, tvrdoi, boji i izgledu povrinu, zvuku, okusu. Meutim, tonije
prepoznavanje materijala moe se obaviti pomou analize kemijskog sastava. Ovom analizom
moe se tono utvrditi o kojem se materijalu radi, ali se veinom ne moe ocijeniti kakva
ostala svojstva ima zbog prerade.

14.1.1 Odreivanje sastava kemijskom reakcijom

Klasina kemijska analiza je dosta spor proces, koji se svodi na rastvaranje uzorka u nekoj
kemikaliji i titranje rastvora reagensom. Iz utroene koliine reagensa i utroene mase uzorka
moe se precizno odrediti koliina pojedinog elementa.
Uzorci se uzimaju odvajanjem estica s povrine metala, buenjem rupa i slinim zahvatima.
Obino se uzima estice volumena kutije ibice.
Analiza se provodi odvojeno za svaki pojedini ispitivani element, jer su kemikalije na koje
reagiraju razliite.
Jasno je da se radi o sporom i skupom, iako vrlo preciznom procesu. Nedostatak je i u tome
to se oteuje povrina komada.

14.1.2 Spektralna analiza

Odreivanje kemijskog sastava spektralnom analizom zasniva se na karakteristinoj energiji
vezivanja elektrona u vanjskim ljuskama za svaki element. Pobudom ovih elektrona
oslobaaju se kvanti svjetlosti valne duljine koja odgovara pojedinim elementima.
Usporedbom linija na spektru s poznatim linijama elemenata moe se pouzdano zakljuiti o
kojim se elementima radi.
Spektralna analiza moe biti kvalitativna i kvantitativna. U prvom sluaju se samo utvruje
postojanje pojedinih elemenata, dok se u drugom sluaju izmjerom intenziteta pojedinih
valnih duljina svjetla odreuje tona koliina pojedinih elemenata. Pobuda materijala na
svjetlucanje postie se elektrinom iskrom koja nastaje izmeu molibdenske elektrode i
ispitivanog materijala. Svjetlo iskre ide u analizator, koji daje podatke o sastavu.

Postoje prijenosni ureaji za kvalitativnu analizu, meutim za kvantitativnu analizu se koriste

sloeniji ureaji s podrkom raunala.
Umjesto spektralne analize svjetla moe se provesti spektralna analiza rasprenog
rentgenskog zraenja na elektronima iz dubljih ljuski atoma. Ispitivani uzorak se ozrai uskim
snopom zraenja jedne valne duljine. Zraenje raspreno na uzorku snima se detektorima koji
iz intenziteta zraenja i valne duljine sekundarnog zraenja takoer odreuju kemijski sastav
metala. Za razliku od optikog spektrometra, gdje se isparava mali volumen metala, ovdje
nema isparavanja metala, a promatrana povrina je jednaka promjeru uskog rentgenskog
snopa, tako da se mogu odrediti sastojci izuzetno sitnih faza u strukturi.

14.1.3 Priblino odreivanje kemijskog sastava

Priblino odreivanje kemijskog sastava zasniva se na prethodno opisanim metodama, ali ne
zahtijeva sloene instrumente. Podaci su naravno manje pouzdani, a zavise od uvjebanosti
ispitivaa. Produkti kemijskih reakcija nekih tvari s pojedinim elementima imaju
karakteristine boje. Ispitivanje se svodi na ovlaivanje materijala pojedinim reagensima,
nakon ega se papirom uzme otisak s povrine i pregleda je li se pojavila oekivana boja ili
nije. Za ova ispitivanja postoje kompleti s boicama koje sadre kemikalije za najee

126
susretane elemente u legurama, kao i etaloni najee koritenih legura radi provjere rezultata.
Drugi nain je promatranje izgaranja iskara dobivenih bruenjem ispitivanog materijala (slika
14.1. i 14.2.).
Svaki element izgaranjem isputa karakteristinu
boju, a i oblik iskre zavisi od pojedinih
elemenata. Usporedbom iskara dobivenih
bruenjem i slika iz prirunika moe se
procijeniti vrsta materijala. I ovdje postoje
uzorci najee susretanih legura, koji se mogu
brusiti zajedno s ispitivanim materijalom radi
usporedbe. Slika 14.1. Priblino odreivanje
kemijskog sastava

Slika 14.2. Slike iskri pri bruenju razliitih metala

14.2 Analiza makro i mikro strukture materijala

Pregledom povrine materijala moe se samo naslutiti kakvu struktura ima takav materijal.
Povrinski slojevi su esto razliitog kemijskog sastava od samog materijala, tako da ih je
potrebno ukloniti radi uvida u strukturu. Neto bolji uvid u grau materijala dobiva se
prijelomom uzorka. Iz samog izgleda povrine prijeloma moe se zakljuiti je li materijal
ilav ili krt, rastezljiv, krupnozrnat i slino. Prema obliku prijeloma moe se zakljuiti i
povijest obrade materijala, tj. je li materijal gnjeen, toplinski obraivan, izotropan ili
anizotropan. Mogu se uoiti i neke nehomogenosti u nutrini pore i troska.
Povealom se moe bolje osmotriti povrinu. Poveanje obine ne prelazi 10X, najee 1.5
3X. Ako se povrina fino izbrusi i nagrize kiselinom, mogu se opaziti i golim okom
makrostrutkura materijala. Ovo je lijepo vidljivo kod odljevaka i zavarenih spojeva koji imaju
krupnije zrno od gnjeenih materijala.

127
14.2.1 Optiki mikroskop
Veina metala ima zrno suvie sitno da se vidi golim okom. Jo su u XIX. stoljeu izraeni
mikroskopi s poveanjem od 1500X, to je praktina granica poveanja optikog mikroskopa.
Pod ovim poveanjem mogu se lijepo vidjeti zrna svih metala, pa i najsitnija. Raspoznaju se i
mnoge faze, kako primarne, tako i sekundarne. Neke faze se ipak ne mogu razluiti optikim
mikroskopom, jer su presitne.
Uzorak za pregled na optikom mikroskopu treba paljivo pripremiti (slika 87) da se na
povrini ne dobije slika izazvana procesom pripreme uzorka. Izrezivanje manjeg komada
provodi se intenzivnim hlaenjem da se ne izmijeni mikrostruktura.

Slika 14.3. Umetanje uzorka u kalup sa polimernom masom

Povrina se zatim fino brusi, najprije se poravnava finim brusom, a zatim brusnimm papirom
s nekoliko gradacija krupnoe abrazivnih zrnaca. Na mikroskopu se provjerava smanjivanje
brazda od bruenja. Nakon bruenja povrina se polira finim abrazivom. Tvri metali se
poliraju dijamantnom pastom. Poliranjem se uklanjaju sve brazde od bruenja i skida
povrinski plastino deformirani sloj (slika 14.5.).

Slika 14.4. Tragovi bruenja brusnim papirom i dijamantnom pastom. Smjer strelice
pokazuje izgled izbruska u ovisnosti o promjeru abrazivne estice poevi od grubljih prema
finijim. Najfinije bruenje provodi se dijamantnom pastom promjera estice 1 m.

128
 Slika 14.5. Shematski prikaz postupka pripreme metalografskih uzoraka
Ovako pripremljeni uzorak pod mikroskopom
izgleda kao svijetla ploa. Dalje se priprema za
promatranje nagrizanjem s odgovarajuom
kiselinom koja selektivno nagriza pojedine
faze. Obino se nagrizaju granice kristalnih
zrna. Produkti korozije (nagrizanja) najee
su tamniji, pa se pod mikroskopom razlikuju
tamnije i svjetlije povrine, to daje sliku zrna,
faza itd. Neke faze se mogu nagrizanjem i
obojiti.

Ako su metali isti, onda su granice zrna

Slika 14.6. Poliranje uzorka brusnim
prilikom nagrizanja tamnije. Intenzivnije
nagrizanje postie se postavljanje uzorka u papirom uz intezivno hlaenje
elektrolit i proputanjem struje kroz uzorak i
elektrodu.
Ovo elektrolitiko nagrizanje moe zamijeniti
neke stupnjeve finog bruenja i poliranje, ime
se izbjegava plastina deformacija povrine.
Rasvjeta promatrane povrine moe biti
okomita, ali i kosa. Dubinska otrina optikog
mikroskopa je vrlo mala, tako da povrina
mora biti jako glatka.
Veina mikroskopa ima prikljuen i
fotografski aparat za snimanje mikrostrukture,
a esto i ureaj za mjerenje mikrotvrdoe
pojedinih faza u metalu.

Slika 14.7. Zavrno poliranje vie uzoraka

dijamantnom pastom

Slika 14.8. Optiki mikroskop -

Slika 14.9. Metalografski
shematski prikaz
optiki mikroskop

129
Slika 14.10. Odbijanje svjetla ovisno o povrini uzorka (gore) i slika koju vidimo na okularu
(dolje)

14.2.2 Elektronski mikroskop

Elektronski mikroskop radi na slinom principu kao i optiki mikroskop. U visokom
vakuumu stvara se snop elektrona koji se fokusira i iri slino svjetlu u optikom mikroskopu.
Ovdje se elektroni ponaaju kao valovi visoke frekvencije, tj. kratke valne duljine. S obzirom
na to da je valna duljina elektrona nekoliko
tisua puta manja od valne duljine svjetlosti,
mogue je i daleko vee poveanje slike uz
dobro razluivanje.
Dva su osnovna naina dobivanja slike uzorka, i
to prosijavanjem (transmisijom) i refleksijom
elektrona o povrinu uzorka.
Transmisijski elektronski mikroskop, oznaen
esto kao TEM mikroskop daje poveanja do
106 X. Prosijavaju se vrlo tanke folije stanjene
kemijskim nagrizanjem. Pregled povrina
obavlja se i na replikama - otiscima povrina na
materijalu koji ne apsorbira jako elektrone.
Sredstvo iz kojeg se izrauje replika nanosi se Slika 14.11. Struktura povrine na TEM
na povrinu, a zatim se osnovni materijal mikroskopu, perlit
kemijski odstrani.
Pomou TEM mikroskopa utvreno je
postojanje dislokacija u metalu, njihovo
umnaanje i pokretanje pod djelovanjem
vanjskih sila. Na slici 14.11. dana je slika
strukture perlita dobivena pomou TEM
mikroskopa. TEM mikroskop zahtijeva vrlo finu
pripremu uzorka za prozraivanje i koristi se
najvie za temeljna istraivanja strukture tvari.
Drugi nain snimanja elektronskim
mikroskopom je pretraivanje povrine snopom
elektrona koji se odbijaju od te povrine i
udaraju u detektor. esto se koristi kratica SEM Slika 14.12. Struktura povrine na SEM
mikroskop, od engleskog naziva Scanning mikroskopu, perlit
Electron Microscope. Vidi sliku 14.12.
SEM mikroskop se koristi u irokom rasponu

130
poveanja, od nekoliko desetaka puta do stotinjak tisua puta. Jedinstveno svojstvo je velika
dubinska otrina slike, tako da se mogu jako poveavati hrapave povrine i razni predmeti. U
strojarskoj praksi najvie se koristi za preglede povrina prijeloma. Priprema uzorka je
jednostavnija nego za TEM mikroskop. Mogue je provesti i analizu kemijskog sastava
analizom spektra rentgenskog zraenja, jer udarom elektrona o povrinu dolazi do izbijanja
rentgenskog zraenja.

14.3 Ispitivanje ponaanja materijala pod optereenjem i utjecajem

okolia
Ocjena ponaanja materijala pod djelovanjem razliitih optereenja i utjecaja okolia provodi
se na temelju rezultata ispitivanja uzoraka izvaenih iz promatranog materijala. Ova
ispitivanja su precizno definirana standardima tako da se mogu usporeivati rezultati dobiveni
na razliitim mjestima ispitivanja.
Postoje nacionalni, internacionalni i
strukovni standardi ispitivanja, zatim
standardi proizvoaa i velikih korisnika
(eljeznice, vojska, brodogradnja,
aeronautika...). Karakteristika svih
ispitivanja je da rezultati trebaju biti
prikazati na razumljiv i jednostavan nain.
Mogu se dati brojani podaci o
izmjerenim veliinama, podaci o pojavi
pukotina u odreenim uvjetima, izgledu Slika 14.13. Prikaz veeg broja mjerenja
komada nakon ispitivanja i slino. Svako vrstoe elika i stakla
ispitivanje podlono je nekim
netonostima, od pripreme uzorka, netonosti naprava i mjernih instrumenata do
nehomogenosti materijala. Ispitivanjem veeg broja uzoraka postie se bolja ocjena
prosjenih vrijednosti mjerenih veliina. Neka mjerenja daju vrlo bliske vrijednosti iz velikog
broja mjerenja, dok u nekim sluajevima dolazi do velikog rasipanja rezultata.
Na slici 14.13. pokazan je primjer mjerenja rastezne vrstoe elika i stakla. Na osi apscisa
nanesene su izmjerene vrijednosti vrstoa, a na osi ordinata broj ispitanih uzoraka koji su
pokazali odgovarajuu vrstou. Vidljivo je znatno vee rasipanje rezultata mjerenja u sluaju
stakla u odnosu na elik. Statistikom obradom mogu se dobiti srednje vrijednosti vrstoe,
rasipanje tih vrijednosti, vjerojatnost dobivanja srednjih vrijednosti za konaan broj uzoraka
itd.

14.3.1 vrstoa materijala

Pod vrstoom materijala
podrazumijevamo opiranje raskidu S0
materijala pod djelovanjem narinutih
sila. Najee se ispituje rastezna ili
vlana vrstoa, tj. opiranje materijala Okrugla
rastezanju. Tlana i savojna vrstoa S0 epruveta
se u strojarstvu rjee ispituju, jer su u
pravilu vee ili jednake od rastezne
vrstoe.
Rastezna vrstoa materijala mjeri se l0 Plosnata
na uzorcima izvaenim iz ispitivanog lk epruveta
materijala. Uzorci (epruvete) su Slika 14.14. Epruvete za ispitivanje rastezne vrstoe
okruglog ili pravokutnog presjeka, u

131
obliku tapa sa zadebljanim zavrecima. Dimenzije epruveta (okrugle ili plosnate) su
standardizirane. Postoje proporcionalno kratke (l0=5d) i proporcionalno duge epruvete
(l0=10d). Prijelaz iz zadebljanog dijela u tanji dio je blag, da se postigne prijelom unutar
stanjenog, sredinjeg dijela (slika 14.14.). Pripremljeni uzorak (esto se zove i epruveta)
upinje se u eljusti kidalice (slika 14.15) i zatim polagano rastee do prijeloma. Brzina
kidanja je mala, pa se ovo rastezanje moe smatrati kvazistatikim optereenjem. Mjeri se
veliina sile F i pripadno produljenje uzorka l na mjernoj bazi u srednjem dijelu epruvete.
Rezultati mjerenja biljee se tokom rastezanja u dijagramu sila - produljenje, slika 14.16 a).
Veliina sile mjeri se u Newtonima, a produljenje u milimetrima.
Dijeljenjem sile s poetnim presjekom poprenog
presjeka S0 dobijemo naprezanje epruvete:
F N
=
S0 mm2
Deformacija epruvete je:
l l0 l
= 100% = 100%
l0 l0
Nakon prekida epruvete odmjerava se ukupno
produljenje na mjernoj bazi i odreuje rastezljivost
(elongacija) ispitanog materijala:
l
A 5 (iliA10 ) = k 100% ; lk = lk l0
l0 ,

Slika 14.15. Kidalica

gdje su:
A5 ,A10 - rastezljivost proporcionalne epruvete [%]
lk - konano produljenje kod loma [mm]
l0 - poetna mjerna duljna [mm]
l k - konana mjerna duljna [mm].

Rastezna vrstoa dobiva se kao omjer maksimalne sile postignute kod rastezanja i poetne
povrine poprenog presjeka epruvete S0, te oznaavaju kao Rm:

Fmax N
Rm =
A0 mm2 ili [MPa] ,
gdje je:
Fmax - maksimalna sila [N]
S0 - povrina poprenog presjeka epruvete [mm2].

Stvarna vrstoa materijala je vea od ovako ocijenjene, jer rastezanjem dolazi do smanjenja
poprenog presjeka zbog produljenja epruvete, tako da je presjek na mjestu prijeloma Smin<S0,
vidi sliku 14.16. Naime, volumen materijala pri rastezanju se praktiki ne mijenja, pa
produljenje u jednom smjeru prati suenje u poprenom smjeru. U dijagramu " " na slici
14.16 b) isprekidana plava crta pokazuje stvarni tok naprezanja.

132
 El El

Slika 14.16. a) Dijagram sila - produljenje b) Dijagram naprezanje - deformacija

Karakteristine toke oznaene su u dijagramima na slici 14.16.:

Granica proporcionalnosti (Pr) je najvee optereenje pr kod kojega su
naprezanje i deformacija proporcionalni (linearni dio dijagrama i za njega vrijedi
Hookeov zakon: = E gdje je: E - Youngov modul elastinosti [N/mm2]
Granica elastinosti (El) predstavlja najvee naprezanje e kod kojega nakon
rastereenja nee doi do trajne deformacije.
Granica plastinosti ili granica poputanja ili granica teenja (P) to je ono
naprezanje p kojim zapoinje intenzivnije produljenje epruvete - teenje materijala.
Kod metala, to je naprezanje kod kojega dolazi do klizanja dislokacija.
Vlana vrstoa (granica razvlaenja) (M) jest maksimalan iznos kvocijenta
F max
Rm = maksimalne sile i poetne povrine poprenog presjeka epruvete.
S0
Za materijale koji nemaju izraenu granicu plastinosti, uzima se konvencionalna granica
plastinosti koja predstavlja naprezanje pri kojem trajna deformacija iznosi 0,2% nakon
rastereenja epruvete:
Fp 0 , 2
RP 0, 2 = [N/mm2].
A0
Poprena kontrakcija, odnosno relativno suenje presjeka na mjestu prijeloma kao jedna od
mjera plastinosti materijala:
S Sk
Z= 0 100%
S0
Malu kontrakciju presjeka prilikom kidanja pokazuju krhki materijali, dok plastini pokazuju
kontrakciju i preko 0.5.

Ako veliine komada nisu dovoljne za izradu standardne epruvete, najee se koriste
"proporcionalne epruvete" (duge ili kratke).
Profili, uad, lanci, cijevi ili ice ispituju se u obliku u kojem se i koriste, a vlane probe zovu
se tehnoloke.
Ispitivanje rastezanjem provodi se uglavnom u eljezarama, gdje se za svaku aru (punjenje
pei elikom) odreuju, uz kemijski sastav, i rastezna vrstoa uzorka uzetog iz

133
poluproizvoda dobivenog preradom elika iz te are. U popratnom listu prikazuju se i podaci
o rastezljivosti i kontrakciji presjeka. Kod odljevaka se esto zajedno s odljevkom izlije i tap
iz kojeg se zatim izradi epruveta za pokus rastezanjem. Broj uzoraka i nain uzimanja, kao i
oblici epruveta su pokriveni standardima kao to su HRN (Hrvatske norme), HRB (Hrvatski
registar brodova), te razni strani standardi (DIN, Lloyd's Register of Shipping, ASME, API,
Bureau Veritas i mnogi drugi).

14.3.2 Tvrdoa materijala

Tvrdoa materijala se u svakodnevnom ivotu podrazumijeva kao relativna veliina odnosa
dvaju materijala u paru. Tvri materijal moe zaparati meki, moe ostaviti otisak u mekem,
odskae vie od podloge od mekeg, ako se udarcem pobudi na titranje zvoni dulje vremena
od mekeg, ako je magnetian dulje vremena zadrava magnetinost. Tvrdoa predstavlja
mjeru odraza faznog sastava i strukture u metalu. to je vea tvrdoa, materijal je otporniji na
troenje. Na temelju poznate tvrdoe, esto se moe priblino odrediti i vlana vrstoa
materijala.
Na osnovi ovih fizikalnih pojava zasniva se mjerenje tvrdoe materijala, koje nema apsolutnu
vrijednost kao rastezna vrstoa, nego se izraava zavisno od naina mjerenja.
Najstariji tehniki nain je usporedba tvrdoa razliitih tvari meusobnim grebanjem tvari o
tvar. Prema Mohsovoj skali ovako se mjeri tvrdoa minerala. Najtvri je dijamant, s brojem
10, a najmeki je talk, s brojem 0. Skala je nelinearna i u strojarstvu se ne koristi.
Mogunost utiskivanja tvre tvari u meku kao mjerilo tvrdoe koristi se esto u strojarstvu.
Najpoznatije su metode mjerenja tvrdoe Brinellova i Vickersova. U svim sluajevima se
standardnom silom utiskuje penetrator u ispitivani materijal i mjeri povrina otiska. Omjer
izmeu primijenjene sile i povrine otiska daje tvrdou, koja se uz mjernu jedinicu oznaava i
oznakom metode ispitivanja.

U svakom ispitivanju penetrator treba biti znatno tvri od ispitivanog materijala da se sam ne
deformira prilikom ubadanja. Povrina prije ispitivanja treba biti glatka kako bi se omoguilo
oblikovanje pravilnog otiska i oitavanje promjera.

14.3.2.1 Ispitivanje tvrdoe Brinellovom metodom (HB)

Penetrator za ispitivanje Brinellovom metodom je zakaljena elina

kuglica standardnog promjera. Promjeri su razliiti (10, 5 i 2.5 mm),
kao i sile (29420, 7355, 187,5 [N]), da se pokrije iri raspon tvrdoa
materijala. Ovom metodom ispituju se meki i srednje tvrdi materijali
(konstrukcijski elik, obojeni metali), a samo ispitivanje ostavlja mali,
ali vidljivi otisak na povrini vidi sliku 14.17. Metoda je pogodna za
komade koji se mogu donijeti pod ureaj za ispitivanje. Kod
standardnih aparata sila pritiska raste do nazivne F kroz 2 8 [s], a Slika 14.17. Ispitivanje
njeno djelovanje traje 10 15 [s]. Nakon rastereenja oita se tvrdoe Brinellovom
pripadajui promjer otiska d. metodom

Tvrdoa je prema Brinellu mjera otpornosti ispitivanog materijala na prodiranje kuglice

standardnog promjera D, pritiskane standardnom silom F. Tvrdoa HB je omjer izmeu sile i
povrine otiska, tj. kugline kalote.

134
Izvod izraza za HB:

Openito je povrina kugline kalote

prema slici 14.18:

A = D h i prema slici je:

D D2 d 2
h= , tj. dubina otiska:
2 4 4

D 1
h= D 2 d 2 , odnosno:
2 2

(D D 2 d 2 ) , pa je:
h=
2
( D D2 d 2 )
A = D ; odnosno:
2
2 F
HB =
D ( D D2 d 2 ) Slika 14.18. Geometrija postupka Brinellovom metodom

Budui da se sila oitava u [N], treba stari izraz korigirati, tj. [N]-e "vratiti" u naputene
[kp]-e dijeljenjem s 9,81. Konano se dobije:
2F 0.204 F
HB = = [stupnjeva Brinellove skale].
9,81 D ( D D d ) D ( D D 2 d 2 )
2 2

Veliina koju trebamo izmjeriti je promjer otiska d. Najbolji rezultati mjerenja su oni pri
kojem je promjer otiska d 0,3 0,4 D .

135
14.3.2.2 Ispitivanje tvrdoe Vickersovom metodom (HV)

Ispitivanje Vickersovom metodom slui za srednje tvrde i tvrde materijale, jer je penetrator
dijamantna piramida s pravokutnom bazom. Iz omjera standardne sile F[N] i povrine otiska
etverostrane piramide A[mm2] vrnog kuta 136, dobiva se tvrdoa HV, vidi sliku 14.19.
Tvrdoa je prema Vickersu mjera otpornosti materijala prema
prodiranju etverostrane dijamantne piramide. Predstavlja omjer
standardne sile optereenja i povrine otiska etverostrane
piramide:

F
HV = .
A

Izvod izraza za HV: Slika 14.19. Ispitivanje

Promotrimo li izgled otiska nakon rastereenja na slici 14.20.: tvrdoe Vickersovom
metodom

d a d
a= ; v= = ; odnosno
2 2 sin 68 o
2 2 sin 68o
d d

av 2 2 2 sin 68 o d2
A1 = = = ; a
2 2 8 sin 68o
ukupna povrina otiska A je:
d2 d2
A = 4 A1 = 4 = ; odnosno:
8 sin 68o 2 sin 68o
F F 2 sin 68o F
Slika 14.20. Geometrija postupka HV = = 2
= 1,8544 2 .
prema Vickersu A d d

Budui da se sila ita u [N], treba stari izraz korigirati, tj. [N]-e vratiti u naputene [kp]-e
dijeljenjem s 9,81. Konano se dobije:

F 2 sin 68o F
HV = = 0,189 2 [stupnjeva Vickersove skale]
9,81 d 2
d
U ovom izrazu uoavamo da je jedina veliina koju trebamo izmjeriti
dijagonala "d" baze piramide. Zbog anizotropnosti materijala ovaj otisak
nije uvijek pravilan, pa je potrebno izmjeriti obje dijagonale, a u tablicu se
d + d2
ulazi sa srednjom mjerom d = d sr = 1 .
2
Optereenje F moe biti razliito: (5, 10, 20, 30, 50 ili 100) x 9,81 [N], a
bira se ovisno o tvrdoi ispitivanog materijala (manje optereenje za meke
materijale, da otisak ostane unutar mjerne skale, tj. da ne bude prevelik).
Ovim se postupkom mogu ispitivati mikrotvrdoe, ali u tom sluaju Slika 14.21. Ureaj za
optereenje je reda veliine do samo nekoliko [N], a dijagonale se mjere na ispitivanje
istom aparatu pomou poveala s ugraviranom mjernom skalom i tonou tvrdoe po Vickers-u
od 0,001 mm.

136
14.3.2.3 Ispitivanje tvrdoe Knoopovom metodom
Slino je ispitivanju Vickersovom metodom, samo je piramida
s bazom u obliku izduenog romba radi lakeg oitavanja
duljine dijagonala otiska (slika 14.22). Penetrator je sitan i
mogu se bosti pojedinane faze u materijalu, pa se ova metoda
koristi za ispitivanje mikrotvrdoe. Oitavanje rezultata je
slino kao i kod prethodnih metoda - omjer standardne sile
(desetinke 1 N) i povrine otiska. Ove tri metode utiskivanja
penetratora radi provoenja plastine deformacije kao mjere
tvrdoe daju razliite vrijednosti tvrdoe na istom materijalu.
Naime, tvrdoa je prema Brinellu prosjena vrijednost tvrdoe Slika 14.22. Ispitivanje
materijala, jer penetrator zahvaa iroko podruje. Kod tvrdoe Knoopovom metodom
krupnozrnatog materijala tvrdoa prema Vickersu moe dosta
oscilirati, ovisno o tome koje se faze u veoj mjeri nau pod penetratorom. Mikrotvrdoa daje
vrijednosti pojedinih faza u materijalu, koje se mogu jako razlikovati ako se u mekoj matrici
nalazi tvrda faza ili obrnuto.

14.3.2.4 Ispitivanje tvrdoe prema Poldyu

Jednostavno ispitivanje usporedbom otisaka na poznatom i
mjerenom materijalu provodi se metodom Poldy (slika 14.23.).
Otisci se dobivaju udarcem ekia po drau kuglice i etalona
od materijala poznate tvrdoe, po ispitivanom materijalu.
Promjeri otisaka se izmjere i iz tablica oita vrijednost tvrdoe
preraunata u Brinelle. Unutar razumnih raspona sile udarca
postupak nije osjetljiv na razlike te veliine u pojedinim
udarcima. Postoje i drai s osiguraima od zakaljenoga elika
koji pucaju pod udarcem i time daju standardnu silu za otisak.
Ureaj je jednostavan i prenosiv, a mjerenje se moe provoditi u
svim poloajima. Zakaljena elina kuglica promjera D=10mm
utiskuje se istodobno u povrinu uzorka materijala kojem
mjerimo tvrdou s donje strane i u etalon poznate vrstoe s
gornje strane, prema slici. Udarcem ekia zakaljena kuglica
ostavlja otisak i na etalonu i na povrini metala kojem mjerimo
tvrdou. Ovim postupkom zapravo se mjeri tvrdoa uzorka
prema Brinellu HBuz uz poznatu tvrdou etalona HBet koje
0,204 F
HBuz D (D D d 2 )
2 2
stoje u omjeru: = , odakle je
HBet 0,204 F
D (D D 2 d 22 )

D D 2 d12
HBuz = HBet Slika 14.23. Ispitivanje
D D d 2 2
2
tvrdoe prema Poldyu
Standardni etalon ima vrstou Rm = 70 9,81 = 686.7 [N/mm2],
tj. tvrdou HBet= 197.
Kako svi etaloni (probni tapovi) nemaju istu vrstou, uveden je korekcijski faktor f koji je
Rm stvarni_et.
omjer stvarne i standardne vrstoe etalona: f =
Rm standardni_et.

137
kojim mnoimo vrijednost tvrdoe oitane iz tablica!

14.3.2.5 Ispitivanje tvrdoe Rockwellovom metodom

Rockwell C - HRC
Utiskivanje penetratora provodi se i kod ispitivanja tvrdoe Rockwellovom metodom, samo
se ovdje mjeri elastini povrat penetratora nakon rastereenja. Penetrator je dijamantni stoac
vrnog kuta 120. Kako bi se izbjegle netonosti zbog povrinskih nehomogenosti, penetrator
se prethodno optereti silom predoptereenja F1 = 98,1 [N], prema
starim jedinicama 10[kp]. Nakon predoptereenja na instrumentu se
podeava mjerna skala na oznaku 100. Mjerna skala je duljine
0,2mm podijeljena na 100 dijelova. Utiskivanje se vri dodavanjem
standardne sile F2 = 1373 , 4 [N], prema starim jedinicama 140[kp],
pri emu penetrator prodre do odreene dubine. Ukupna sila na
penetrator iznosi F = F1 + F2 = 1471,5 [N], prema starim jedinicama
150 [kp]. Nakon rastereenja penetratora, elastini povrat vraa
natrag penetrator, to se oitava na skali instrumenta u jedinicama
Rockwella. Otisak Rockwell penetratora je jedva vidljiv na povrini
ispitivanog materijala, koja takoer treba biti obraena i poravnata
(slika 14.25.) Oznaka tvrdoe je u jedinicama Rockwella, uz
oznaku penetratora. Za tvre materijale kao penetrator se koristi
dijamantni stoac, pa je oznaka HRc (od hardness - tvrdoa i cone
- stoac). Ova se metoda primjenjuje na sve metalne materijale ija Slika 14.24. Ureaj za
je tvrdoa od 20 HRC do 70 HRC. Preciznost mjerenja kod ispitivanje
radionikih aparata iznosi 1,5 HRC. tvrdoe prema Rockwellu

Slika 14.25. Ispitivanje tvrdoe po "Rockwell C" metodi

138
Rockwell B - HRB

Ova metoda mjerenja je analogna prethodnoj. Penetrator je zakaljena kuglica promjera

116. Sila predoptereenja ostaje ista, tj. F1 = 98,1 [N]. Glavno optereenje sada iznosi
F2 = 882,9 [N], ukupna sila je F = 981 [N]. Mjerna skala je duljine 0,26mm, ali je podijeljena
na 130 dijelova to omoguuje koritenje istog ve ugraenog komparatora na aparatu za
mjerenje, vidi sliku 14.26. Ova se metoda primjenjuje na sve srednje tvrde metalne materijale
ija je tvrdoa od 35 HRB do 130 HRB. Preciznost mjerenja kod radionikih aparata iznosi
2 HRB.

Slika 14.26. Ispitivanje tvrdoe po "Rockwell B" metodi

14.3.2.6 Ispitivanje tvrdoe Shoreovom

metodom
Ispitivanje tvrdoe Shoreovom metodom zasniva se
takoer na elastinom povratu materijala, ali bez
utiskivanja penetratora kao kod Rockwellove metode.
Ureaj je jednostavan i prenosiv, a posebna obrada
povrine nije potrebna (slika 14.27.). Sa standardne
visine isputa se mali bati na ispitivanu povrinu, od
koje odskoi nazad. U najvioj toki odskoka zaustavi se
konicom. Visina odskoka je uvijek manja od poetne
visine pada za iznos utroen na plastinu deformaciju
podloge i elastine valove u metalu. Kod mekih
materijala je odskok nii nego kod tvrih. Visina Slika 14.27. Ispitivanje tvrdoe
odskoka u milimetrima se preko tablice preraunava u prema Shoreu

139
vrijednost tvrdoe prema Brinellu. Postoje ureaji s induktivnim oitavanjem poloaja batia
nakon odskoka i brojanim prikazom rezultata.

Slika 14.28. Shoreov skleroskop

14.3.2.7 Ostali naini ispitivanja tvrdoe

Tvrdoa se moe mjeriti i preko promjene brzine zvuka u metalu ultrazvunim tvrdomjerima.
Prilikom ispitivanja povrina se ne oteuje, a oitavanje tvrdoe je u Brinellima ili drugim
mjerama. Ureaj ima ugraeno raunalo za preraun razliitih vrijednosti tvrdoe (slika
14.29). Mjerenje se zasniva na promjeni brzine zvuka u metalu zbog promjene modula
elastinosti zbog promjene tvrdoe.
Tvrdoa se takoer moe mjeriti i preko promjene otpora induciranim vrtlonim strujama ili
permanentnog magnetizma, ali su za ta mjerenja potrebni dobri etaloni za umjeravanje
ureaja.
Sva spomenuta mjerenja tvrdoe daju rezultate koji jako
ovise o primijenjenoj metodi. Izravan preraun jednih
veliina u druge nije mogu bez tablica koje su dobivene
usporednim ispitivanjem istih materijala.
Mjerenje tvrdoe ne zavisi od usmjerenosti strukture kao
to je to sluaj kod rastezne vrstoe. vri materijali su
u pravilu i tvri, ali se ne moe postaviti opa zakonitost
za sve materijale. Procjena vrstoe prema izmjerenim
vrijednostima tvrdoe moe se provesti prema sljedeoj
orijentacijskoj tablici: Slika 14.29. Ultrazvuno mjerenje
Ocjena vrstoe u MPa iz vrijednosti tvrdoe u tvrdoe
Brinellima:
Rm= c HB[N/mm2]

Materijal: Ugljini elik Visokolegirani elik Visokolegirani elik

(Cr) (Cr-Ni)
Koeficijent c: 3,6 3,5 3,4

Aparati za mjerenje tvrdoa najee su univerzalni, tako isti ureaj moe mjeriti tvrdou
razliitim metodama, jednostavnom promjenom sile optereenja i zamjenom penetratora.

140
14.3.3 ilavost materijala
ilavost materijala openito se definira kao otpornost na lom. Za razliku od vrstoe ovdje je
mjera otpornosti na lom uglavnom utroena energija na razdvajanje estica materijala. Ova
energija zavisi od vrste materijala i vrstoi veza, ali i od naina i smjera irenja pukotine,
vrste optereenja i temperature materijala pod optereenjem. Vidljivo je da kod ovolikog
broja utjecajnih initelja nije lako jednoznano odrediti ilavost. Postoji vei broj ispitivanja,
a sva se zasnivaju na ispitivanju uzorka s otrim zarezom, odnosno koncentratorom
naprezanja.
Napomena: Ispitivanja rastezne vrstoe provode se na glatkim uzorcima, dok ispitivanje
ilavosti oponaa optereenje metala s otrim zarezom, odnosno pukotinom!
Najee se kod nas provodi ispitivanje Charpyevom metodom, vidi sliku 14.30. Epruveta je
malena, kvadratnog presjeka i zarezana na jednoj strani po sredini (slika 14.31.).

Slika 14.30. Ispitivanje udarne ilavosti Charpyevom metodom

Slika 14.31. Epruvete za Charpy ispitivanje sa "V" lijebom i sa "U" lijebom

Epruvete sa "V" lijebom se upotrebljavaju za ilavije materijale, npr. niskougljine elike,

dok se epruvete sa "U" lijebom upotrebljavaju za krte materijale.
Udarcem bata epruveta se lomi na osloncu ureaja za ispitivanje ilavosti. Mjera ilavosti je
utroena energija bata W za lom epruvete u Jouleima, izmjerena iz razlika energije bata prije i
nakon loma. Kritini dio za ispitivanja je priprema zareza na epruveti (bitan je radijus
zaobljenja u vrhu zareza, kao koncentrator naprezanja).

141
Rezultati ispitivanja ilavosti pokazuju dosta
velika rasipanja, pa se obino lome tri epruvete i
nalazi srednja vrijednost iz tri mjerenja. Uzorci
uzeti u smjeru i okomito na smjer valjanja
pokazuju velike razlike u ilavosti ako su vlakna
u materijalu jae izraena.
Na veliinu ilavosti utjee i temperatura
ispitivanja, vidi slike 14.32 i 14.33. Feritni elici
pokazuju naroito izraeni pad ilavosti ispod
neke kritine temperature Tkr.
Osim loma, kao mjera ilavosti koristi se veliina
poprenog izboenja epruvete na mjestu loma
(mjera plastinosti kod loma), te udio povrine Slika 14.32. Utjecaj temperature na
ilavog loma u povrini prijeloma epruvete. vrijednost ilavosti
Svako od ovih mjerila ima prednosti i nedostatke,
ali se u strojarskoj praksi najvie ustalilo prikazivanje energije loma u Joulima. Osnovna
kritika ispitivanja ilavosti udarcem po zarezanoj epruveti je u tome da je volumen ispitivanog
materijala premalen da sa ostvare uvjeti slini lomu u stvarnim konstrukcijama, te da lom
najee ne zapoinje uslijed udarca, nego pod statikim optereenjem. Osim toga, pukotine u
stvarnim konstrukcijama su daleko otrije od zareza na epruveti.

Slika 14.33. Utjecaj temperature na vrijednost ilavosti kod niskougljinog elika

Postoje jo mnoga ispitivanja ilavosti materijala i to na velikim epruvetama dimenzija

nekoliko m2, srednje velikim epruvetama, sa zarezima napravljenim piljenjem i proirenim
zamorom radi simuliranja stvarne pukotine. Ova su ispitivanja jako skupa, ali daju pouzdanije
rezultate. Pokuaji dobivanja korelacije izmeu ispitivanja na velikim i malim uzorcima jo
nisu dali povoljne rezultate. Za sada se u strojarskoj praksi prihvaaju rezultati ispitivanja
udarne ilavosti kao valjano mjerilo ilavosti materijala u konstrukciji.
Openito nema korelacije izmeu vrstoe i tvrdoe i ilavosti materijala.

14.3.4 Probe plastinog deformiranja

esta je proba savijanjem epruvete iz ispitivanog materijala. Epruveta se savija preko trna
odreenog promjera. Ovo ispitivanje upotrebljava se za odreivanje savojne vrstoe i
sposobnosti deformacije materijala niske rastezljivosti. Postupak ispitivanje materijala na
savijanje mogue je izvesti na univerzalnim kidalicama pri sobnoj temperaturi (20C).
Epruvete imaju pravokutni, kvadratni ili okrugli presjek, a ispituju se i profili. Debljina
epruvete "h" nije vea od 30 mm. irina pravokutnih epruveta "w" iznosi od 25 do 50 mm.

142
Preporuuje se duljina epruvete l = 5 h + 150mm . Promjer gornjeg valjka odreuje se zavisno
od materijala koji se ispituje, a propisan je standardima.
Za savijanje se koriste dva oslonca promjera "D": za h 12mm D = 50mm
h > 12mm D = 100mm .
Savijanje mora biti polagano i neprekinuto do odreenog kuta " ". Mjera ispitivanja je kut
savijanja " " do pojavljivanja pukotine (ako do nje uope doe). Rastezljiviji materijali
mogu se saviti za 180 oko trna, dok se vri materijali savijaju za manji kut. Uspjenost
savijanja oko trna nekog materijala upuuje na mogunost hladnog oblikovanja materijala, ali
i na sigurnost u sluaju havarije sa znatnim deformacijama, tj. da nee doi do pucanja, nego
samo gnjeenja materijala. U tom sluaju ispitivanje savijanjem je takoer mjera otpornosti
na lom materijala pri velikim deformacijama. Pokus je vrlo jednostavan i esto se koristi kao
osnovno terensko ispitivanje materijala, vidi sliku 14.34.

Slika 14.34. Proba savijanjem

U sluajevima kada se materijal obraduje hladnim tiskanjem, proba plastinosti se provodi

trnom sa kuglastim vrhom koji se utiskuje u lim (proba po Ericcsonu). Mjera uspjenosti je
dubina utiskivanja do pojave pukotine na ispupenom dijelu lima kao na slici 14.35.

Slika 14.35. Proba tiskanjem

14.3.5 Ispitivanje dinamike izdrljivosti materijala

Dinamika izdrljivost materijala je osnovna veliina kojom se ide u proraun dinamiki
optereenih konstrukcija. Dinamiko naprezanje (slika 14.36) moe biti:
Istosmjerno - krivulje (b), (c) i (d)
Izmjenino - krivulje (e) i (g).

143
Posebno su znaajna sinusoidalna naprezanja:
Pusirajue ili titrajno dinamiko optereenje- krivulja (d)
Njihajue ili kolebljivo dinamiko optereenje- krivulja (g).

Slika 14.36. Razliite vrste dinamikog optereenja

U pravilu je dinamika izdrljivost materijala vea od dinamike izdrljivosti konstrukcije
izraene iz tog materijala, jer su uzorci za ispitivanje dinamike izdrljivosti standardizirane
povrinske obrade (obino polirani). Veliina dinamike izdrljivosti takoer se izraava u
MPa kao i vrstoa materijala, a dobiva se ispitivanjem na umaralicama kao granino
naprezanje kod kojeg ne dolazi do loma bez obzira na broj promjena optereenja, vidi sliku
14.37.

Slika 14.37. Rotacijska umaralica

Postoje umaralice sa aksijalnim ili savojnim

optereenjem (slika 14.38), te s torzijom. Ispitivanja
su dugotrajna jer se obino ispituje preko 106
promjena optereenja.
Osim glatkih standardnih uzoraka mogu se ispitivati
i tipini spojevi i dijelovi strojeva, kao i cijeli
ureaji, strojevi i vozila. Ova ispitivanja su vrlo
skupa, ali daju dobar uvid u pouzdanost
konstrukcije u radnim uvjetima. Za serijske
proizvode ova ispitivanja omoguavaju smanjenje Slika 14.38. Savojna umaralica
teine i veu trajnost proizvoda. Ispitivanje se
provodi na velikom broju uzoraka. Za svako optereenje (probnu seriju) ispituje se nekoliko
epruveta, a broj ciklusa do puknua je srednja dobivena vrijednost. Ispitivanje se provodi za
razliita optereenja (naprezanja) i to poevi od veih prema manjim optereenjima. Mjeri se
broj ciklusa - promjena optereenja do pucanja epruvete. Rezultati se prikazuju u
Woehlerovom dijagramu u logaritamskom mjerilu (slika 14.39.).

144
 Slika 14.39. Woehlerova krivulja
Primjenom veeg naprezanja, npr. 1 epruveta izdri manji broj ciklusa N1. Smanjenjem
naprezanja poveava se broj ciklusa koje epruveta izdri. Kada se naprezanje smanji na razinu
dinamike izdrljivosti Rd, epruveta praktino moe izdrati beskonaan broj ciklusa. Vidimo
da se ona kod odreenog broja titraja asimptotski pribliava vrijednosti Rd (praktino za elik
se uzima N = 107 , a za lake metale N = 108 ).
Omjer izdrljivosti predstavlja omjer izmeu granice izdrljivosti i vlane vrstoe materijala
za odreeno dinamiko optereenje:
R
omjer izdrljivosti = D .
Rm
Svaka Woehlerova krivulja vrijedi samo za odreenu vrstu dinamikog optereenja u
kombinaciji s odreenim statikim optereenjem. U praksi nam ona slui kao osnova za
konstrukciju Simthova dijagrama, slika 14.40. Smithov dijagram nam pokazuje dinamiku
izdrljivost materijala Rd za razliite vrste dinamikog optereenja a , i razliite veliine
srednjeg naprezanja sr . Podruje unutar granica Smithova dijagrama predstavlja sve mogue
kombinacije dinamikog optereenja. Toke na pravcu povuenom pod kutom 45
predstavljaju srednje optereenje za pojedini sluaj dinamikog naprezanja.

Rm rastezna vrstoa materijala;

Re granica elastinosti materijala;
Rd = max dinamika izdrljivost materijala za
konkretno optereenje;
min minimalno naprezanje materijala;

r = min koeficijent asimetrije ciklusa optereenja;
max
R0 dinamika izdrljivost materijala za pulsirajue
(titrajno) optereenje;

Slika 14.40. Smithov dijagram

Nije doputeno optereivati konstrukcije iznad granice elastinosti. U dijagramu je ogranieno

podruje doputenog dinamikog optereenja s istosmjernim naprezanjem, i to upravo s

145
veliinom granice elastinosti materijala Re, odnosno 0, 2 za materijale bez izraene granice
elastinosti.
Korozija smanjuje dinamiku izdrljivost, jer
ubrzava nastanak i rast pukotina uslijed
zamora.
U Woehlerovu dijagramu na slici 14.41., mogu
se zapaziti dva podruja, i to podruje visokih
naprezanja s izmjeninim plastinim
deformacijama, kada lom nastupa u manjem
broju ciklusa optereenja, te podruje
elastinih deformacija, kada lom nastupa
nakon vie od 105 ciklusa optereenja.
Neki materijali, posebno aluminij, ne pokazuju
trajnu dinamiku izdrljivost, nego stradaju pri Slika 14.41. Woehlerov dijagram za
konanom broju promjena optereenja. Uslijed razliite materijale
promjenljivog optereenja ovrsnuti metali
mogu omekati, a meki ovrsnuti
(Bauschingerov efekt).

14.3.6 Ispitivanje puzanja materijala

Ispitivanje puzanja je dugotrajan proces na temperaturama pri kojima dolazi do plastine
deformacije uslijed strukturnih promjena u metalu. Puzanje je jako izraeno na temperaturama
viim od temperature rekristalizacije. Postoje tri parametra iji se meusobni odnos mjeri:
visina statikog optereenja, temperatura i trajanje optereenja do postizanja doputene
deformacije. S obzirom na dugotrajnost ispitivanja, ova ispitivanja su obino u podruju
istraivakih radova za pojedine materijale i ne ponavljaju se za pojedine are. Shema
ispitivanja prikazana je na slici 14.42.

Slika 14.42. Ispitivanje na puzanje i prikaz rezultata

Uzorak ispitivanog materijala se rastee stalnom silom preko odgovarajueg poluja.

Epruveta je smjetena u pei i grije se na potrebnu temperaturu. Mjeri se deformacija u
odreenom vremenu, a s vie epruveta (i vie ureaja) varira se bilo temperatura, bilo
optereenje.
Bitan initelj procesa puzanja su difuzijski procesi u materijalu pod optereenjem, gdje
dodatno mehaniko naprezanje daje dopunsku energiju za strukturne promjene.
Proces puzanja izaziva nastanak vakancija u materijalu, koje se vremenom okrupnjuju do
mikropukotina, a zatim do pukotina. U zavrnom stadiju puzanja ima toliko vakancija da
rastezljivost materijala pada, i to nepovratno.

146
Dijelovi podvrgnuti puzanju dimenzioniraju se na nain da se izazovu samo doputena
odstupanja dimenzija za vrijeme trajanja konstrukcije. Konstrukcije koje su izloene
naprezanjima na temperaturama viim od 200C, vea se vanost pridaje puzavosti materijala
nego granici plastinosti p ili vrstoi materijala m . Kao mjera otpornosti materijala na
puzanje, uveden je pojam granica puzavosti. To je ono naprezanje koje daje najveu
dozvoljenu brzinu rastezanja (defomacije) na sat, uobiajeno 10-4 ili 10-5 % na sat. Uobiajeno
oznaavanje granice puzavosti je na primjer 1200
/ 10000 , gdje predstavlja ono naprezanje koje

e pri temperaturi 200C izazvati deformaciju 1% u vremenu 10.000 sati tj. 104 % na sat.
Granica lomne puzavosti L je najvee naprezanje koje materijal moe podnijeti, pri
odreenoj povienoj temperaturi, odreeno vrijeme bez loma. Granice lomne puzavosti
najee se odreuju za 10.000 ili 100.000 sati( L / 10.000 ili L / 100.000 ).
Konstrukcije izloene povienim temperaturama moraju se dimenzionirati uzimajui u obzir
temperaturu te njihov vijek trajanja i dozvoljenu deformaciju. Kod manje vanih konstrukcija
(npr. dijelovi pei), mogu se dozvoliti relativno velike deformacije, dok se kod odgovornih
konstrukcija (lopatice plinskih turbina - 500C, mlaznih motora - 900C) moe dozvoliti
samo vrlo mala puzavost kako bi se izbjegao lom.

14.3.7 Utjecaj okolia na mehanika svojstva materijala

imbenici utjecaja na svojstva
materijala u nekom okoliu mogu
biti temperatura, snopovi energije i
estica, te korozija. Svi ovi initelji
degradiraju neka mehanika
svojstva materijala.
Povienjem temperature gubi se
trajna statika vrstoa materijala,
jer dolazi do puzanja. Pad vrstoe Slika 14.43. Utjecaj temperature na promjenu
je vrlo brz u podruju temperatura vrstoe elika
rekristalizacije, kako je pokazano na
slici 14.43 za ugljini elik. Sniavanjem temperature donekle raste vrstoa i tvrdoa, ali
pada ilavosti. Neki materijali zbog izluivanja sekundarnih faza imaju intervale povienih
temperatura s izrazitim poveanjem vrstoe i padom rastezljivosti (isprekidana linija na slici
14.43). Treba izbjegavati bilo kakvu obradu tih materijala na povienim temperaturama, jer
dolazi do trajnih promjena svojstava.

Snopovi energije i estica oteuju strukturu metala. Najtetniji utjecaj ima neutronsko
zraenje, koje se javlja kod nuklearnih reakcija. Materijal gubi rastezljivost i ilavost, a
vrstoa pada. Istodobno moe doi do porasta volumena zbog pretvorbe elemenata u izotope
i oslobaanja plinova iz nuklearnih reakcija. Ovakav materijal nakon odreenog vijeka
trajanja treba zamijeniti jer lako dolazi do irenja pukotina. Ako ozraivanjem nastanu
radioaktivni izotopi, takav se materijal ne bi smio koristiti kao otpadni metal za ponovnu
preradu.
Polimerni materijali su jako osjetljivi na zraenja. Ve ultraljubiasto zraenje sunca brzo
izaziva starenje polimera, koji postaju krhki i nerastezljivi. Uz djelovanje vlage nastaju i
povrinske pukotine koje prodiru u dubinu materijala. Zraenja viih energija jo jae oteuju
polimere. Pod djelovanjem zraenja dolazi do intenzivnog poprenog vezivanja polimernih
lanaca, ime se dobiva kruti materijal.
U nekim se sluajevima polimeri namjerno umreavaju zraenjem za postizanje visoke
vrstoe ili naknadne kontrakcije kod zagrijavanja (slika 14.44.).

147
Promjena fizikalnih svojstava
nekih materijala djelovanjem
zraenja koristi se za razliite
svrhe - fotoni svjetlosti
omoguavaju elektrinu
vodljivost poluvodia i tok
struje, pobuda elektrona u
nekim tvarima omoguava Slika 14.44. Umreavanje polimera (polietilen) zraenjem
praktiki istovremeno i uinak "pamenja"
obruavanje svih pobuenih
elektrona za isti energetski pad, to daje koherentno zraenje (laser). Polarizacija koloidnih
estica izaziva velike promjene viskoznosti i prozranosti nekih suspenzija (tekui kristali).
Bombardiranjem povrina materijala ionima stranih elemenata postiu se razliita svojstva
povrina.
Korozivni procesi predstavljaju najei razlog ogranienog roka trajanja konstrukcija ili
dijelova konstrukcija. Tako, primjerice, brod kao cjelina moe znatno dulje trajati od nekih
brodskih dijelova. Korozija najee nije svugdje jednolino raspodijeljena. Najvie
propadaju dijelovi trupa na razdjelnici more-zrak, najmanje uronjeni dijelovi dna broda, jako
stradaju elini dijelovi u blizini bronanog propelera itd. U mnogim sluajevima mogue je
popraviti ili zamijeniti korodirani dio, ali na kraju ivotnih pria svih konstrukcija slijedi
neumitan kraj - propadanje od korozije.
Korozija predstavlja vraanje metala u stanje nie energije koju je imao u obliku rudae.
Utrokom energije tijekom rafinacije metala iz rudae dobiva se isti metal. Tijekom vremena
u agresivnoj sredini propada povrina metala i stvara korozivne produkte neupotrebljivih
mehanikih svojstava, koji su stabilni, jer su u stanju nie energije. Stare materijale se moe
koristiti pretaljivanjem i ponovnim proiavanjem.
Korozija moe biti jednolina po veim plohama, ali i lokalizirana, tj. koncentrirana na malo
podruje. Brzina korozivnog procesa je razliita, ali su najopasniji lokalni procesi koji mogu
izazvati teke havarije u inae zdravoj konstrukciji.
Najea se korozija dijeli na suhu (u plinovima) i mokru (u elektrolitima). Kod suhe korozije
najea je oksidacija i ljutenje oksidnih slojeva s povrina. Korozija u elektrolitima
pokazuje razliite oblike, a posljedice su ljutenje povrina, nastajanje interkristalnih
pukotina, lokalnih upljina i slino.
Pojave i zatita od korozije obrauju se drugim predavanjima i ovdje se o njima nee dalje
govoriti.

148
15 PREPORUENA LITERATURA
1. Deeli, R.: Metali u strojogradnji, FESB, Split, 1985.
2. Maleevi, N.: Metali I, II, III, IV, FSB, Zagreb, 1968.
3. Anzulovi, B.: Metali 1, FESB, Split, 1990.
4. paniek, .; urkovi L.: MATERIJALI I, FSB, Zagreb, 2005.
5. Kolumbi Z.; Tomac N.: MATERIJALI, Filozofski fakultet, Rijeka, 2005.
6. Tehnika enciklopedija, razni lanci, JLZ, Zagreb, 1967.
7. Frantz, M.: MEHANIKA SVOJSTVA MATERIJALA, FSB, Zagreb, 2005.
8. Filetin, T.; Kovaiek, F.; Indof, J.: Svojstva i primjena materijala, FSB, Zagreb, 2011.
9. Kraut, B: Strojarski prirunik, Tehnika knjiga, Zagreb, razliita izdanja
10. Metals Handbook, Vol I - XI, Metals Park, 1981 - 1980.
11. Callister, W: Materials Science and Engineering, 8th Edition, Wiley & Sons, New
York, 2011.

149