S.

ŠIMIĆ: EGZISTENCIJA KAO ROBA

POLITIČKA FILOZOFIJA, MEDIOLOGIJA, KNJIŽEVNOST

Vodeće discipline u Krležinom djelu su:politička filozofija i mediologija. Ljudi se okreću kraćim
i lakšim formama.
James Joyce smatra da se slika može „gledati“, pa kaže: „zatvori oči i gledaj“
- danas se dešava trijumfalizam videosfere nad knjigom i kulturom
Michel Fauchalt - slika nam okreće leđa, iako slikara vidimo ispred platna, slikar nije vidljiv na
platnu, ne vidi sliku koju stvara, jer stoji između dvije vidljivosti. - Slikar je taj koji stvara
virtuelni trokut: oči slikara koje gledaju sliku, nevidljivi model i crtež na platnu.

Krleža analizira intelektualnu sujetu i pretencioznost

Witold Gombrowicz (Gombrovič) u „Memoarima“ (Dnevnici) - kritičku ironiju usmjerava na
poljsku aristokraciju (pamet po liniji porijekla, nasljeđa, ili tradicije, a ne po umijeću) i na poljski
patriotizam, a i na parizofobiju.
Za Stjepana Šimića Gombrowiczevi Dnevnici odmah stoje do Krležinih djela - preko
ovladavanja njima stižemo u mediološku situaciju (pojedinac se može slobodno kretati
formama).

KNJIŠKA TEŽINA, TELEVIZIJSKA LAKOĆA I ESEJISTIČKA SREDINA

Esej - akademski nikad posvećena forma, forma koja može komunicirati sa drugim formama,
čuvajući vlastito dostojanstvo i pribranost. George Lukac (Đerđ Lukač – mađarski filozof) ga
poistovjećuje sa kritikom.
U srednje forme spada i kritika, publicistika i hronika. Odlikuje ih umijeće komuniciranja
između disciplinirane zrelosti i disciplinarne mladosti, pripadujući podjednako i jednom i
drugom. Preko njih mogu se čitati ostale forme. Esej je najviša forma od svih srednjih formi.
Esej je i mediologija jer posreduje između znanja, mišljenja i ljepote (Lukač) - dostupan je širem
čitateljstvu. Esej spada i u publicistiku, jer ga zanima konkretan povod, događaj ili popularna
ličnost. Politička filozofija i mediologija pomažu nam da dokučimo težine i lakoće književnog
djela, koju posmatraju knjiga i TV. Glavne goropadnice postmoderne su: TV, radio, računar.
(Ovom knjigom želi se pokazati Ledina tjelesna ljepota i duhovna lakoća.)

Page 1 of 27
POLITOLOGIJA, POLITIČKA NAUKA, MEDIOLOGIJA
Mediologija je disciplina koja čita medije kroz njihovu tradiciju. U vrijeme kad je Krleža
djelovao nije bilo videosfere (ekranizacije). Politologija je disciplina koja kritički otkriva
današnje postojanje politike i političkoga, služeći se vlastitom poviješću. Poslije Gutenbergove
prese nastaje moderna država, politička ekonomija iz koje isijava moderna nacionalna ideologija,
dok Rim i Knjiga prestaju biti centar svijeta.
Krležijanska mediologija - podržava stranu duhovnosti, kulture i knjige, dok Debrayova
mediologija preko sadašnjih formi čita sve opne prošle forme i uzdiže tjelesno iznad duhovnog
na štetu knjiškog, klasičnog itd. Debray uvodi kategoriju transmisije koja ipak sadrži i ono
duhovno. Filozofija pragmatizma je američki proizvod i temelj je anglosaksonske kulture.
Politička nauka danas gubi sposobnost kritičkog čitanja jer se spaja sa informativizmom, i
predala se empirijskim ciljevima i političkoj ulozi, a istisnula j ono filozofsko, teorijsko iz
svog predmeta.
Leda predstavlja Meku, hodočašće za čitanje onog političkog.
Politologija je uspjela sačuvati i naučno i teorijsko bivstvo i ne libi se politički čitati preko
književnosti, jer želi pronaći samu sebe.

MEDIOLOGIJA REGISA DEBRAYA I KRLEŽOLOGIJA

Nju karakterizira traganje za unutrašnjim, umjesto izvanjskim. Videosfera nema previše
naklonosti prema kritičkom racionalizmu, jer informatika se danas veliča. Kritički racionalizam
otvorila je Gutenbergova štamparija.
Debrayov mediolog je arheomodernist, koji u sebi spaja tradicijsko, moderno i historijski
aktuelno. Debray odbija i filozofiju i ekonomiju i estetiku, odnosno kritičko-duhovni potencijal
filozofije. Debray kaže da neku nauku ne daje njen predmet, već stanovište. Čovjeka shvata kao
prenosioca koji razdvaja ono vrijedno od nevrijednog.
Transmisija predstavlja kolektivno pamćenje ili prenos informacija u vremenu.
Digitalizacija pruža samo informacije, a ne saznajno umijeće.
Čim počne čuvati sjećanje od zaborava, medij djeluje na tragu kulturne antropologije.
(medijacija je bivanje u sredini).
Politička filozofija posreduje između književnog i političkog. Debray koristi Hegelov pojam
medijacije kroz koji treba proći kako bi se dospjelo do transimije. Debray se razilazi s
Krležom kad uvodi pojam tehno kulture, odnosno tehnike kao forme, stila - kulture.
Zagovara anglosaksonsku i njemačku odredbu tehnike kao tradicije, kulture, umjetnosti. Debray
odbija i Sosirovu lingvistiku, gdje govor prethodi pismu. „Riječju se komunicira. A kamenom
komunicira“- citira on Rolanda Barthesa, koji videosferu razlikuje od tradicije jer videosfera
pamćenje ili sjećanje zapisano u kamenu nadomješta fotografijom na papiru.
I Aurelu nedostaje ono unutrašnje umjetničko i etičko unutrašnje (Urban piše kritike koje nisu
istinite).

Page 2 of 27
Tehno-kultura - pojam po kojem objekt prethodi subjektu, tjelesno duhovnom, tako je za
Debraya pismo forma, tehnika.
Debray u slikarima, kiparima vidi prve mediologe, a Waltera Benjamina kao njihovog
učitelja. Materijalno prethodi ideji u slikarstvu, kiparstvu itd. I Milan Kundera je za njega
mediolog koji je rekao da „su ljudi uvijek postupali kao da ih neko snima“.
Medijacija - unutarnja energija publicistike. Po Debrayu sve treba posrednika, poput Krista
koji je bio posrednik između Boga i ljudi. Profana kristologija - znači da je tijelo glavni
medij, a ne duh!
Krležin koncept intelektualca implicira intelektualca koji je neovisan od svake moći. Svaka
disciplina koristi mediologiju.

KNJIŽEVNA KRITIKA, KNJIŽEVNA NAUKA, HISTORIJA KNJIŽEVNOSTI

Pojam iskrivljavanja. Pojam književne kritike sastoji se u čitačkoj deklinaciji i slobodi u odnosu
na autorski tekst djela kojeg kritičarska subjektivnost iskrivljuje. Književna nauka iskrivljava
svoj predmet kad uvodi nove zakonitosti. Estetske prosudbe književne nauke imaju duži vijek
trajanja od kritičkih. Nekad su književni kritičari bolji od novinara-kritičara.
Historija književnosti svodi se na hronologiju književnih djela i biografije - rijetko doseže ono
smisaono.
Sokrat je imao pozitivističiku, realističku svijest.
Eurpid - posjeduje pesimističku, negativnu kritičku svijest.
Ni 1 proizvod ne može biti bez 2 glavne dimenzije - sudbine i prigode. Iz književne nauke
(književna djela) prelazimo na književnu kritiku koju čine: književni pravci, škole, stilovi...
Debrayova mediologija najbliža je književnoj kritici.
Pojam tajkunstva do Balkana je, vjerovatno, stigao preko japanske politike i kulture.

KNJIŽEVNA BIOPSIHOLOGIJA, SLIKARSTVO I FOTOGRAFSKA DESKRIPCIJA

Fukoovo istraživanje se svodi na to da se posmatračev pogled s onog vanjskog, pomjera na ono
unutrašnje, udubljivanje u stvar. Fokalt svoju studiju započinje od slikarstva ili načela sličnosti.
U književnosti komuniciraju sve discipline čovjekovog znanja (pridaje značaj Don Kihotu).
Fotografija je realna, površna i precizna slika nečega. Umjetnička fotografija unosi duh
iskrivljavanja, gdje se dotiču informatizam. Realizam i pozitivizam. Fuko kaže da „slika ima
svoj jezik i dušu, ali i govor svoju“- likovnost nije svediva na tekstualnost.
Politička filozofija izgubila je dušu i zato se obraća fotografiji. „Slikarstvo je danas postalo
produkcija robe, kao i svaka produkcija robe. Šta će jednom trgovačkom pomoćniku koji ima
svoj Kodak (fotoaparat) - Gnjile narandže“.

Page 3 of 27
Biopsihologija - predstavlja novu jednost i zajedništvo pomoću koje dospijeva svaka
individualnost, bila riječ o fotografiji, TV-u i sl. Biopsihologija je kritičarka onog
unutrašnjeg, u odnosu na vanjsko, spektakularno. Psihologija je rodila modernu književnost.
A književnost je utrla put psihologiji kao nauci. Po ovoj konstataciji najveći pisci su Šekspir i
Dostojevski - jer su uspjeli prodrijeti u najmračnije predjele ljudske prirode.
Humanističke nauke su više kulturne nauke, nego prave nauke kako ih vidi američka, engleska i
njemačka moderna, jer se nalaze između, dok je recimo u slikarstvu, književnosti unutarnja istina
uvijek svedena i vidljiva (realna).

POLITIČKA FILOZOFIJA KAO POSTMODERNA CITATOLOGIJA I TEKSTOLOGIJA

Egzistencija teksta djelu podaruje današnju vrijednost i važnost. Književna kritika vraća djelo
u život i sve to kroz svoj tekst. Politička filozofija književno djelo čita kao tekstualnu
egzistenciju. Debray staje na stranu čitanja kao kritike i eseja, kao i politička filozofija kao
mediologije u analiziranju, čitanju jednog djela. Aktivnost čitanja više pripada onom spoljašnjem
nego unutrašnjem, dok umijeće teksta pripada unutrašnjem, autorstvu, sebstvu. U današnje
vrijeme tekst reditelji ekraniziraju (nakon što ga iščitaju, iskoriste ga) i time razaraju tekstualnu
autentičnost i stvaraju novi tekst preko vlastitog načina čitanja.
Tekst predstavlja ugrađivanje samog sebe u stvaranje teksta. Na radiju preteže govor u
odnosu na tekst.Najbliži govor drami je kazalište i to ga distancira od romana. Roman je blizak
teološkoj tradiciji koja je puna ispovijesti, povijesti i opisa, a što postmoderna ne trpi baš
najbolje. U Americi prepuštaju gledaocu da sam „režira“ ishod filma, a sve to kako bi ostvarili
svoj profit, a time povećala i gledanost. Prije su govorili da će digitalizacija pomoći ljudima da
sami biraju, ustvari to je bila varka, to je donijelo samo zaradu. Internet je spoj TV-a, radija i
teksta, nastao je 1960-ih godina XX stoljeća u Americi, postao je popularan u vrijeme afere
Clinton-Lewinsky, a u masovnu upotrebu je ušao pronalaskom world wide weba (www).
Treba zapamtiti da je čitanje i gledanje i slušanje.

**************KNJIŽEVNOST, POLITIČKA FILOZOFIJA I TEORIJA SPEKTAKLA

Politologija se obraća filozofiji kako bi pomoću nje ušla u književni predmet, sobom ga
zahvatila, ali zbog nje same. Politička filozofija i književnost manje su podlegle utjecaju
spektakla nego ostale discipline i moderna politička nauka, koja je i sama postala spektakl.
Politika dosta duguje medijima i nije se jednostavno odmaknuti od medijske lakoće, pošto su
obje sfere nastale u doba moderne. Videosfera svakodnevno konstruira medijski i politički
spektakl. To je počelo još od štampe, u vrijeme kad je puno ljudi bilo nepismeno (posebno žene)
preko radija, TV-a. Došlo je vrijeme kad knjiga gubi značaj. Mi svakodnevno svjedočimo
političkom spektaklu koji je izrežiran i isplaniran i sami se nalazimo u toj predstavi gdje knjiga
više nije ni bitna, jer je prevagnulo ono vanjsko. Krleža se najviše bojao onih koji su pročitali
samo 1 knjigu. Evropski čitalac se prepustio tom spektaklu bez otpora, što govori da se danas
ismijava ono što je tragično – primjer filma „Gori vatra“. Politička filozofija mora održati
ravnotežu između političkog i književno-umjetničkog. Politička filozofija u književnom
predmetu otkriva ono sjenovito, tamno i nedovoljno osvjetljeno. To isto radi i književnost.
Politička relanost znači prisutnost politike kao moći u svakom tekstu i našem čitanju - to Debray
Page 4 of 27
imenuje medijacijom. (Lacan). Tako žena nije paralela sa muškarcem nego manjak: - lijepa žena
je simbol njegove kastracije. „Iz svake čovjekove kretnje progovara njegova povijest i toga
čovjek nije svjestan“. Svaki pisac svjestan je toga šta piše, ali za čitace to skriveno, u djelu je ono
najvažnije. Pisanje je pojam koji dodiruje mass-medije, a čitanje se odnosi na svijet publike.
Politički i medijski spektakl raspolažu riječima brzine i lakoće. Leda je posjedovala unutarnju
lakoću i bila je model iz egzistencijalnih razloga, gdje bi nakon svakog poziranja išla u krevet sa
slikarom. Svaka frajla, zahvaljujući ne samo medijskoj, već i duhovnoj lakoći i brzini preko noći
postaje slavna, tj. medijskim predmetom, popularna faca, medijska figura sa unutarnjom
prazninom, forma bez sadržaja - a to i jeste sam spektakl. Osobenost spektakla je da iznosi ono
što se pokazuje u igri. Spektakl je izlaženje iz samog sebe i ostajanje na površini.

POLITIČKA ARHEOLOGIJA, KNJIŽEVNOST, POLITIČKA KOMUNIKOLOGIJA

Politička estetika - je disciplina koja upotrebljava sposobnosti i političke filozofije i političke
poetike, tražeći njima svoju individualnost, slobodu. Prva književna poetika je stasala u teoriju
drame.U Ledinu unutrašnjost ne mogu prodrijeti medijska i politička mediologija jer zahvataju
samo ono vanjsko, može prodrijeti samo politička filozofija i politička estetika, koja se ujedno
bavi i istraživanjem medijskih, političkih, literarnih i ljudskih sjena, pukotina, ne prateći ono
pozitivno, već se prepuštajući analizi oksimorona, antipodu i sl. Ispituje dubine, ono što očima
nije vidljivo. Političiku mediologiju nominiramo političkom komunikologijom zbog veće
naviknutosti naše sredine na taj pojam. Politička estetika mora posjedovati smisao za ono
konkretno, a tek onda za apstraktno u pristupu 1-om djelu.

POLITIČKA ESTETIKA, KNJIŽEVNA POETIKA, KULTUROLOGIJA

Politička estetika je politološka i literarna disciplina. Književna poetika je mjera književnosti.
Aristotelova „Poetika“ - književnost se jedva uspijeva osloboditi utjecaja historiografije,
filozofije i sl. Marx je istraživao pojam robnog fetišizma - svijet robe i robna svijest proizvodi
građansko društvo i to društvo odgaja građanina u skladu s tim. Robni svijet znači dostizanje
robne egzistencije i ostvarenja kreativne slobode na „tržištu robe“. (Iz ove teze Šimić uzima
naslov za svoju knjigu „Egzistencija kao roba“)

KRLEŽA, MARX, NIČE I POSTSTRUKTURALISTI

Kritika i kritičko čitanje povezuje ove autore. Marxov esej daje formalnu stranu, sposobnost
da preko poznatog dosegne dosljednu formu i disciplinu. Ima sposobnost kombiniranja
filozofske dubine i literarne lakoće u analizi određenih fenomena. Slavoj Žizek kaže da Marx
u kapitalistima vidi subjekte koji proizvodnjom mogu promijeniti i društvene odnose,
uspostavljajući svjetsko trzište kapitala. Ericsson, Toyota i holivudska kultura - su 3 metafore
svjetske kulture i negativni moment kapitalista: sebičnost u koji se utapa, kada lično
dostojanstvo postaje trgovačka vrijednost. Dvije najutjecajnije filozofije: poststrukturalizam i
fenomenologija. Niče je bio Krležin učitelj.

Page 5 of 27
TRADICIJA I MODERNOST POLITIČKE ESTETIKE
Glavni protagonist kulturologije je Fridrih Kitler. Giambatista Vico je osnivač kulturne
nauke. Svaka književnost posjeduje veličinu, pa joj nikakva naknadna interpretacija i čitanje ne
može naškoditi. Politička etstetika u Ledi pronalazi svoj istraživački majdan, ogledalo. Politička
estetika se pojavljuje kao komunikacijska, mediološka. Stavljajući Ledu ispred ogledala mi
ustvari vidimo samo 1 stranu.

LEDIN UNUTARNJI GOVOR I IZVANJSKO POJAVLJIVANJE

Sve izvanjsko treba promatrati preko onog unutrašnjeg. Krležin književni artizam brani
unutarnji govorom kako bi mogao očuvati estetsku čistoću i dostojanstvo.

IDEJA POLITIČKE ESTETIKE: SHMITT, NIČE, MAN, ADORNO...

Schmitt je bio njemački filozof koji je svoj životni vijek završio u znaku političke estetike.
Počeo je razmišljati kad je pročitao „Polarnu svjetlost“ Theodora Daublera i Šekspirovog
„Hamleta“. Adorno je uveo pojam viška smisla - umjetnost ne bi bila to bez viška smisla,
dvojnih znašenja svojih riječi, rečenica, znakova... Nema teksta koji nije podložan
manipulaciji. Do izokretanja,
VIDEOSFERA: u Jergovićevom romanu (Dvori od oraha) princip videosfere ulazi u tkivo
književnosti na jedan blag, dovitljiv način - TV, radio praćenje Titove smrti, u Matijevićevom
romanu (Pisac izdaleka) događa se manir klasičnog TV šoka ili političkog puča – čovjek s
pištoljem koji drži u ustima djevojke koju čuva pas... Špišićev roman - pun je psovki sve kako
bi se približio čitaocima.
U sva tri ova romana politička estetika zauzima važno mjesto - jer tretira odnos političke vlasti,
umjetnosti, kritike i djela. Edelman nalazi u umjetnosti protulijek za medijsku i političku
manipulaciju ljudima - politički jezik se bavi strahom ili radom, umjetnost pruža više značenja.
Neki Raskoljnikova u „Zločinu i kazni“ (Dostojevski) vide kao ubojicu i konkretni čin ubistva,
dok ga drugi vide kao problem ljudske u društvene bijede, žrtve, profita...
Edelman kaže da umjetnost, znanje i kultura sami kreiraju političku misao. Niče:
Sokratov optimizam je dokrajčio grčku tragediju. Euripid: čovjekov život je loše uređen i nema
mu lijeka, ni na zemlji ni na nebu. Sokrat: misli da se mišlju čovjeka može sve popraviti.
HEGELOVSKO NAČELO RECIPROCITETA I POJAM ROBE
Robni odnos egzistira kao najznačiji odnos Lede. Predstavlja ključni medij u kojem se ogleda
svaki lik drame i njihov odnos., jer roba u građanskom društvu poprima fetiška svojstva.
Hegel - je bio totalitarist, umjetnosti nenaklonjen filozof.
Princip moderne sastoji se u slobodi svake subjektivnosti da razvije one najbitnije crte i aspekte
vlastite individualnosti koja živi unutar duhovnog totaliteta.

Page 6 of 27
NAČELO AUTARHIJE I OKSIMORONSTVA
Autarhijsko načelo - je nosivo načelo svake moderne subjektivnosti. Stojna kuća. Raspinje se
između svog posjedovnog i svog ljudskog bivstva, kuće kao pojma stvaralačkog doma i kao
pojma robnog staništa. To je potraga za kućom koja će pribaviti mogućnost autarhijske
čovjekove egzistencije.
Priča o ženi spartanskog kralja Tindareja-Leda-Zeus-Helena (uzročnica Trojanskog rata)
Lady i ledičnost - su primjeri oksimoronske egzistencije. Mass mediji u temama ženskog
tijela nalaze vrelo svoje proizvodnje. Čovjek sve radi kao povijesno naučenu igru i glumu. Stalno
ponavlja nešto iz prošlosti. Čovjekovu egzistenciju određuju roba i lutke - koje su 2 metafore.
Ničeov stav - „u svakom čovjekovom postupku živi i boluje cjelokupna povijest civilizacije“.
Napredujući, čovjek se ustvari stalno vraća unazad, u svoju povijest.
KRLEŽINO NIČEANSTVO: KRLEŽA I NIČE

Ideja političke baštine i političke dresure - počiva na stavu da „u sjećanju ostaje samo ono
što ne prestaje da boli“. Svaka civilizacija je produžavala svoje postojanje kroz čovjekovo
ponašanje, brige... Mjesto najstarije psihologije predstavlja podsjećanje na bol. U svakoj
čovjekovoj kretnji ima 70 miliona godina dresure i batina. Niče polazi od stava da se odgoji
životinja koja smije obećati“. Tj. čovjek sklon sebi i drugima, čovjek koji bi bio slobodan.
I Niče i Krleža bili su na strani ljevice, Niče je bio pozitivan prema Wagneru, a Krleža je imao
negativan odnos prema književnosti.

KRLEŽIJANSKI ANGAŽMAN I LARPURLARTIZAM (umjetnost radi umjetnosti)

Tek danas do izražaja dolazi Krležina kritika građanskog društva u kojem dominira pojam robe.
Pisac se priklanja larpurlaristima kada ga njegovi pritisnu uza zid. On u drami ide duboko u
povijest, ali se forma mijenja samo izvana, bitak uvijek ostaje isti. Svaka dispciplina pristupa
angažmanu preko vlastite svrhe. Leda dopire do nas. Jer i mi se vraćamo stalno u prošlost.
*** Dramski tekst „Leda“ je treći i posljednji dio Krležinog glembajevskog ciklusa
(trilogija:"U agoniji", 1928., "Gospoda Glembajevi", 1929., "Leda", 1930.) Premijera „Lede“ je
odigrana 12. aprila 1930. godine. Nakon toga, sve do konca 1959, do premijere „Areteja“ trajala
je njegova šutnja kao dramskog autora. Za praizvedbu „Lede“ vezan je Krležin obračun sa
glavnim hrvatskim kazališnim kritičarima toga vremena. Rezultat žestokog sukoba je knjiga
polemika „Moj obračun s njima“ (Zagreb, 1932.) nastala u vrijeme najveće Krležine
polemičarske angažiranosti i umjetničkog zamaha. Drugi intelektualni okršaj, ovoga puta na tzv.
književnoj ljevici desio se 1939. godine, što je objelodanjeno u knjizi polemika „Dijalektički
antibarbarus“. Krleža na jednoj, a na drugoj strani R.Zogović, M. Đilas, E. Kardelj, A. Humo...

KRLEŽIN HISTORICIZAM I NOVI HISTORICIZAM

U Krležinim djelima nalazi se Ničeova pesimistička vizija, gdje ljudi ponavljaju greške iz
prošlosti, uprkos pameti i sjećanju. Novi historicizam - je jedna od najvažnijih kritičkih formi
u postmoderni. Javlja se sredinom XX stoljeća kad književna kritika obnavlja povijest. U
Page 7 of 27
američkom novom historicizmu nalazi se povratak historije u analizu književnosti. Stehen
Grenblatt: „Život koji književno djelo živi dugo nakon smrti autora, histrijski je ishod“.
Montrose će u pisanju, čitanju teksta prepoznati historijski rad u kulturi, jer je svaka teorija
uronjena u ideologiju. Montrose misli da je američkom historicizmu glavni saveznik feminizam.
Androgino čitanje Lede: muško-žensko čitanje, tekst koji je prilagođen podjednako za oba pola.
Danas smo svjedoci porobljavanja svijeta, umjetnosti, kulture...

IDEJA O KRAJU UMJETNOSTI, DUHOVNOSTI I KULTURALNOSTI

Urban govori o porobljenju slikarstva - početak kraja duhovnosti. U društvu robe ljudima
nisu potrebne slike, imaju Kodak aparat. Gombrowicz se pita zašto se ispred originala okuplja
gomila i zašto to više nije bilo interesantno kad se saznalo da je njegov učenik naslikao sliku „Da
Vinci“, a kopijama se niko ne divi. Zanima ga neobrazovano stanovništvo, koje ne poznaje prave
vrijednosti slika, a koje se klanja nečemu jer su ga to naučili. Gombrowitz više poštuje realnost
nego izvještačenost. Autentične ljepote se ne mogu klonirati. Urban govori kako nikad nije bilo
„savršene ljepote“. To govori o historiji instrumentalizacije, iskorištavanja, novčane i trgovačke
razmjene...

********************ANALIZA LEDINOG SKIDANJA: FEMINIZAM I ANDROGINOST

Kod Krleže bolje prolaze slobodne žene, nego one koje žive život u laži (Klara i Melita). -
Ženi treba dati slobodu da sama donosi odluke, ali ne pod pritiskom egzistencijalnih
razloga. Mitska Leda dovodi se u vezu s današnjim frajlicama, što preko noći postaju popularne
i zvijezde. Slavu postižu razgolićavanjem, tijelo izlažu pogledu žudnje. Leda je pozirala i poslije
svakog poziranja išla je u krevet, a to joj je Aurel plaćao. Slobodne žene su noćne dame, a to
može biti i žena koja je u nebračnom stanju. Feminizam traga za sobom, androginost želi
uskladiti muškost i ženskost u sebi. Patrijarhat je samozaljubljenost, muško se postavlja na
jedan vladavinski način spram žene. Ako žena ostane unutar sebe, sačuvat će svoju intimu, ali će
ostati usidjelica. Ako iznese svoje JA dobit će neko drugo zauzvrat. Jer zatvorenu ženu onaj
Drugi neće upoznati. Ako žena stupi u odnos s muškarcem gubi svoju čistoću, a ako ne stupi
nikada neće osjetiti užitak odnosa. Sadeov roman „Justine ili nedaće kreposti“- govori o djevojci
koja je vjernica, ne daje nikom svoje drugo JA, ali žudi za tim. Sestra Juliette je puka suprotnost
,,koja uživa u raskalašenosti“, sretna je. Na kraju kaže da Justine to proživljava kako bi poslije
bila nagrađena, a „ruga“ se prije toga ako ljudi misle da mogu bez drugoga JA (Sade). Šimić
govori o Kristu i Judi, prvi je manipulator i pozitivna ličnost, dok je drugi izmanipuliran,
ali negativan.
Leda implicira ginokritiku-ženski tekst. Vlastita soba - Virginije Volf - ispituje poziciju žene u
književnosti koju su pisali muškarci, patrijarhalni koncept ne dopušta da žena ima svoju radnu
sobu. Gombrina estetika: „žena je majka i dopuna muškog“. Feministička književna kritika
postaje ginotekst ili ginokritika- žensko čitanje ženskog teksta. Francusku ginokritiku zanima
žensko pismo, a američku - ženska književnost. Luce Irigiray ispituje ženstvenost u kulturi, ali
se centrira na žensko tijelo, a ne na ženu spram muškarca. Novija feministička kritika odbit će
esencijalizam ističući razlike između žene i žene. Elaine Showalter - bavi se feminističkom
kritikom u divljini: crnkinje vole crnačku feminističku estetiku. Za nju ženska kultura postoji
unutar muške i ženske tradicije. Preko koje se ženski tekst može čitati kao dvojni diskurs. Juliet
Page 8 of 27
Michel smatra da ne postoji žensko pismo. Već muški glas žene u svijetu gdje žena mora
govoriti muški. Svi smo dvospolna mogućnost onog drugog, a jednost dolazi tek smrću.

ANDROGINI KNJIŽEVNI DISKURS: ANDREJ BLATNIK

Feministički ili androgini tekst „O čemu govorimo“. Pisac je čitao knjigu duže nego je trebao.
Knjiga „O čemu govorimo kad govorimo ljubavi“. On opaža ženu ispred koje stoji knjiga
„Female ciriticism“. Kad je susrela njegov voayerski pogled on je pita voli li žensku književnost,
na šta on odgovara da voli samo tu književnost. Kaže da se u tim tvarima umije iskazati, kaže
preveo je 2 knjige Anais Nin. Kaže i da je ljubitelj ženske književnosti, a nije patrijarhalni tip.
Poziva je na kafu, koju ona plaća sama. Ona mu ne želi reći čime se bavi. Idu kod nje u stan i on
se želi ljubiti. Ona to smatra zastarjelim i želi pričati o ljubavi, njen stan je jako razbacan, na šta
on nije navikao. Odlaze i u kino, rundu pića plaća on, pa ona. Nekog vođu u bandi udara
polugom da se napravi važan, a ona mu ranu povija čipkastim rupčićem. Na kraju saznaje da je
ona prostitutka, da radi na sexifonu, sluša priče drugih, a onda ih objavljuje u oglasniku. Brane
ipak ostaje sa svojom curom koja se vratila.
*****************LEDA KAO FENOMEN PROSTITUIRANJA GRAĐANSKE KULTURE

Ledina tjelesna osobnost potvrdu svoje društvene vrijednosti doživljava tek na slikarskom
tržištu roba kao segmentu kapitalističkog društva. Robnom odnosu ne može umaći ni 1 robna
egzistencija, što zna Aurel koji je manipulator Ledinom osobnošću. Ni jedna knjiga, slika ne
postoji dok se ne oglasi njen kritičar. Očima TV-a ne mogu se kritički valjano sagledati
umjetnički dometi jedne slike. Prostitucija je izlaženje iz sebe van, oglašavanje antropološki
fenomen. Urbanova kritičarska sposobnost - je robnonovčana proizvodnja i Leda se dvostruko
poništava - poslije poziranja odlazi u krevet protiv svoje volje, ali iz egzistencijalnih razloga.
Estetsku ljepotu mijenja za robnonovčani predmet. Savremeno društvo opstaje zahvaljujući
masmedijskoj eksploataciji. Kapitalističko društvo nagovještava kraj za ljepotom.
(Spomenuti i Ledu, Melitu, Klaru i Klanfara).

ŽIVOTNO SVAKODNEVLJE I DUHOVNA VELIČINA

Paralela između čovjekovog božanskog nadahnuća u procesu stvaranja umjetničkog djela sa
jedne strane i svakodnevnog života u kojem se zbrinjava životna egzistencija. S druge strane.
Raste materijalno bogatstvo, a opada potreba za umjetnošću - danas. Egzistencija
ograničava genije da se realiziraju kao kreativna bića - primjer Urbana i Lede. Sve se prodaje
kao najobičnija roba - Aurelove slike. Kapitalistička civilizacija potiskuje ljepotu erosa i
stvaralačkog zanosa. Noćne dame - čekaju muškarce dubljeg džepa. Sve Lede vijekovima
očekuju iste sudbine.

POLITIČKA ESTETIKA, TEORIJA NAUKE I DIPLOMATIKA: KRLEŽA I ERAZMO

Fuko - prvi moderni roman bio je „Iskušenje sv. Ivana“. Koji nastaje u biblioteci čitanjem
tekstova. Katol Izinovski - U kulturi postoje pojave „interpretacije mrlja“. Razvoj jezika donosi
nove riječi - mrlje. Za Krležu je Erazmo Roterdamski ostao intelektualno superioran,
Page 9 of 27
psihološki razborita i diplomatski mudra figura. Svaki oblik pristanka i nepristanka filozofskog
imena od značaja oduvijek je bilo shvaćen kao akt političkog angažmana, a ne vlastitog izbora.

TRAGIČNA SUDBINA ČOVJEKOVE EGZISTENCIJE

Krležina artistika i politička filozofija najčešće završava u tragediji. Postoje dva reda
uzroka koji odvode Krležine likove u tragediju: prvi je sljubljivanje s pozitivitetom, drugi
red uzroka proizvode apsolutne svrhe koje pred njih stavlja krležijanska estetika. Čovjek
je biće koje je okrenuto ideji slobode, i zato tragično završava. Kod Krleže ljudski stvor
uvijek je na gubitku. Ono najtragičnije je estetski najljepše. U Areteju Krležina politička
estetika polazi od ideje apsolutne slobode, a završava idejom čovjekove tragedije.

POLITIČKA PEDAGOGIJA, POLITIČKA KULTURA I POLITIČKA ANTROPOLOGIJA

U drami Leda Krleža opisuje uzbudljive odnose između muškarca i žene, slikara i slikarskog
modela, jedinke i društva, subjekta i objekta, duha i tijela, slike i robe.
Politička filozofija zadobija vlastitu slobodu i pravo da preko svojih vlastitih spoznajnih
mogućnosti čita i intepretira kreležijansku fenomenologiju povijesti političke batine i
društvene dresure. Tako ono fino psihološko, antropološko, filozofsko, političko i artističko
vezivo Krležinog pera dospijeva ispod samih čaršafa građanskih ložnica, zavirujući u zastrti,
skriveni i fizičkim okom nevidljivi prostor ložnice, kako bi čovjek u najintimnijem,
najskrivenijem kutku čovjekove privatne egzistencije otkrio dublju povezanost sociologije i
psihologije, društvenog odgoja i individuuma, političkog nadzora i intime sexa itd.
Sve relacije i njihove žive personalizacije počivaju na kategoriji robe i na njezinoj proizvodnji i
reprodukciji, odnosno na robonovčanom posredovanju i proizvodnji otuđenog i postvarenog
odnosa kao sume cijele drame. Leda nam pruža predodžbu postojanja moderne egzistencije i to
preko prereza čitavog niza svojih junaka. Idejnu konzistentnost drame održava na okupu
dijagnoza, apstrofirajući vladajući društveni i politički odnos robe, novca, kapitala, kao
temeljnog razloga takvog načina bivstvovanja. Estetska i filozofijaška ljepota Lede sastoji se u
njenom predočavanja intezivnog doživljaja sukoba između jednog erotskog i slikarskog
akta, historijskog i aktuelnog postojanja, u vječitoj prepreci koja svjetli između artizma i
čovjeka, žene i muškarca, jedinke i društva - u sjeni političke pedagogije i političke kulture,
društvenog odgoja i političke vlasti. U središtu Lede i pripadnih joj klanfarskih novela figurira
teza prema kojoj je muškarac paradigmatsko oličenje vladarske svijesti, kao i sveukupno
čovjekove povijesti, koja proizvoljno raspolaže ženom kao svojevrsnom robom. Kada raspravlja
o ženi, Leda raspravlja o muškarcu i vice versa, budući da njegova literarna i filozofska analiza
egzistencije moderne žene i muškarca prerasta u analizu situacije suvremenog čovjeka, društva,
kulture i odgoja. Ledino mišljenje odnosa između spolova ne prožima samo estetska
uvjerljivost, nego i refleksivna orginalnost Krležinog djela, za koje smo rekli kako ono prije
cijele postmoderne i gotovo na njen način razvija temu žene i patrijarhata. Onaj sloj drame Lede
koji ispostavlja fenomen prostitucije slikarske i slikarsko-kritičarske egzistencije koji se odatle
proširuje prema analizi prostitucije odnosa između čovjeka i društva u kojem on živi, gradeći
sebe i političku zajednicu kao čovjekovo prebivalište. Odatle se političko-filozofska analiza Lede

Page 10 of 27
probija do signiranja fenomena društvene prostitucije kao historijskog i konkretnog aktualizma
sveopće depersonalizacije, deindividualizacije, i rasprirođenja čovjeka: žena i muškarac.
Politička filozofija se uzima kao najmeritornija disciplina spoznaje političkog pojma u
Krležinom artizmu, što znači da se mediologija prosljeđuje u analizi Lede i klanfarskih
novela kao njena sopstvena metoda.

POLITIČKA FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST, POLITIČKA ESTETIKA I MEDIOLOGIJA

Krležologija se još nije naučila političko-filozofski misliti.
Vraćajući pogled na kritičko razmatranje estetizanske svijesti, treba spomenuti da nju definira
ispostava estetskog gledišta aktivne rezistencije koju karakterizira ono poimanje estetskog
predmeta koje se odupire svakom čitanju književnosti izvan njenih disciplina, dok drugu
odbijajuću soluciju odreduje gledište pasivne apstinencije koju determinira lijenost istraživanja i
teorijski komfor svojevrstan modernosti u cjelini. Ne treba zanemariti jedan broj neopragmatista
koji okreću svoj pogled prema književnosti i jeziku kao disciplinama i formama koje otvaraju
prostor fragmentarnosti i metodi dekonstrukcije kao pouzdanicama projekta decentralizacije
esejizacije i estetizacije itd. cijele zapadne epistemologije, filozofije, logike itd. Svoju valjanost
politička filozofija provjerava u predmetu Krležine književnosti i mišljenja politike, čiju zbiljnost
ispostavlja angažirana estetika krležijanstva i činjenica da u političko predstavlja najmanje
polovicu Krležine političke estetike. Problem političko-filozofske interpretacije književne
umjetnosti, može se reći kako svaka poetika sadrži makar najapstraktniji, skriveni, imanentni
pogled na društvo i politiku, na čovjeka i Boga, zbilju, povijest i slobodu. Svaka moderna se
naslanja na prethodno iskustvo i ne može mu se nikad oteti i kad to svjesno pokušava. Pojam
„novogradnje“ ima drugačije značenje od onog kojeg posjeduje Leda. Oko novogradnje, doma,
stojne kuće, krova nad glavom, vile, vode... Aurel i Urban jedan od najinteresantnijih političko-
teorijskih i arstističkih dijaloga drame. U Ledi čitav niz riječi ima status pojma. Ovaj status
nemaju sve riječi, već samo one koje su se uspjele dići do razine pojma. Ovaj status su izborile
one riječi koje su dosegle razinu središnjih kategorija drame. Politička filozofija uzeta je kao
ključna diciplina interpretacije jednog književnog djela zato što je forma eseja najbliža
literarnom stilu i zato što politička filozofija ne inzistira tvrdoglavo na tradiciji znanstvene
hiperracionalnosti, ni na iskustvu ekonomije i kalkulacija modernosti i postmoderne. U
aktualizmu analize Krležine umjetnosti valja se pridržavati svetog pravila kojeg na stanoviti
način izražava središnji motiv Lede i sama Leda kao slikarski motiv i kao artistički objekat. Leda
je objekat koji je istovremeno subjekt, Ona je estetski subjekt žene što pozira kao objekt,
odnosno subjekt-objekt koji se nalazi ispred jedne artističke subjektivnosti. Ovo se događa onda
kada robni odnos prerasta u fetišku moć i kada roba zadobija erotska i metafizička svojstva koja
caraju i plave ljudsku egzistenciju, svijet i svijest s mogućnošću univerzalne razmjene i
upotrebne vrijednosti u područjima koja izgledaju nerazmjenjiva. Na taj način se robu-novac
razmjenjuje, prodaje, trguje, kupuje odgovarajući vrijednosni ekvivalent u obliku prirodne
ljepote i čula ljubavi, života i smrti, pošto je novac drugo bivstvo robe i bivstvo robe kao
kapitala.
Ova diskusija je parafraza Lede u aspektu njenog razumijevanja relacije subjekt-objekt. Na takav
način bivstvuje i Aurel kojeg priroda nije obdarila slikarskim darom ali on nastavlja slikati i
trgovati svojim slikama. Aurel tako postupa iako njegove slike ne stvara niti prodaje artistički
dar, nego vrijednost njegovu artizmu priznaje umjetnosti i slikarstvu strana stvar koja se zove
Page 11 of 27
roba, ili Aurelovo robnonovčano stanje i finansijsko umijeće kao nešto što je izvanjsko artizmu.
Sve to je ostvarivo preko Urbanova likovnokritičkog subjekta, kojega on sam iznevjerava i
razmjenjuje za Aurelov novac – robu, kada piše lažne i pohvalne kritike Aurelovu
slikarstvu. Na to je Urban prisiljen jer on nema drugog načina da preživi, budući da mu fale
materijalna sredstva egzistencije.Na taj način bivstvuje i Melita i svaka druga Ledina egzistencija
koja se zaplela u začarani krug robnoga bivsta i njenog sasvim realnog robnog fetiša.
„Svi smo mi igračke u bazaru civilizacije i to igračke koje se miču po pravilima te iste
civilizacije“. “Navinuli su nas, igraju se sa nama, onda nas bacaju u smeće. Na taj način postupa
kapitalistička građanska civilizacija i cijela dosadašnja povijest, kada se zasiti nama i potroši nas
kako se inače troši svaka roba dok služi svojoj svrsi“. Tradicija kod Krleže više priječi i muči
svakodnevno čovjekovu egzistenciju, nego što pomaže čovjeku u njegovom teškom prohodu
kroz hladni objekat trajuće povijesti. Moderna, predočena u Klanfarskoj svijesti, robi i novcu,
birokraciji i tehnici, novogradnji, uspjehu postimpresionizmu itd. poprimaju pod Krležinim
perom oblike nijemih i pasivnih produžetaka utvrđenog i iskušenog poretka stvari. Roba vlada
ili je na putu da ovlada svijetom i svakom pojedinačnom sviješću, politikom i privredom,
artom, erosom, i onog najtanijeg prizora ljudskog svijeta koji se zove osjetila priroda erosa
i erotika umjetničkog nadahnuća. Pojam robe leži u samoj poduminti i temelju Lede,
uzdrmavajući sobom svaku njezinu svijest i bivstvo, bilo da je na djelu ljudska, artistička,
erotska, privredna ili kritička egzistencija, objekt i subjektivna strana dotičnog fenomena. Stvari
i roba, novac, bogatstvo i moć kao ispostava robnoga odnosa melje ljepote, ljubav i sreću.
Ali roba pruža i priliku moći i bogatstvu da prirodnu ružnoću zamijeni ili otkupi za
ljepotu, duhovnost, pamet, intelekt, krijepost. Priroda i sloboda postaju roba. Ono što se
događa sa jednim Klanfarom, inteligencijom i narodom, također se zbiva sa Aurelovim artizmom
kao robom i sa likom Lede. Ljepota i ljubav također su roba. Svaka žena u Ledi u legitimnom
je braku radi materijalnog interesa i nužde egzistencije. Politiku pisac, inače, razumijeva
pretežno preko fenomena vlasti i vlasništva. Leda iznosi tezu da su elite kroz cijelu
historiju do današnjeg dana posjedovale i kupovale slikare, umjetnike, itelektualce i da su
te elite vlastitim svrhama podvrgavale ljudsko tijelo, dar i dušu. Leda iznosi stav da su se
glavnom toku povijesti ljudske egzistencije suprostavljali tek oni slobodni i odvažni
individuumi kojima nije falilo hrabrosti da se izdignu iznad surove zbilje i ljudske – pasji
podvijene egzistencije. Drama čvrsto stoji na strani čovjeka i žene kao one prezrene i ponižene
većine, pokazujući kako je istrajavanje na tom putu ravno golgotskom hodu po trnju, da bi se
stiglo do ljepote, ljubavi i sreće.

EGZISTENCIJA KAO ROBA

Aurelove slike. (Iako su mu slike nekvalitetne.) Jer, on je slikarsko mazalo, on posjeduje
NOVAC. Urban je jedini lik koji se subjektivno pokušava oteti robnom fetišizmu. Klara,
Mellita i Leda se sljubljuju s robom i žude za njom. U Ledi likovi su pomireni svojom sudbinom.
Noćne dame su profesionalno poštene. Robni fetišizam je potreba za materijalnim, kada se
potisne ono duhovno. Roba se pojavljuje kao ljudsko prokletstvo. Heraklitova dijalektička
ontologija - ne možemo biti na dvije strane u isto vrijeme, sve je predodređeno kako će nam biti.
Marxov robni fetišizam. Jeste psihološki aspekt. Postoji i fenomen ljudskog porobljenja
intelektualne egzistencije. Zakon nivelacije - bolje prolazi slikarsko mazalo poput Aurela od
jednog Urbana koji sam kaže da je „slikarstvo postalo produkcija robe kao svaka druga
produkcija“. Treba napraviti paralelu između Mikelanđela i pape (tadašnji Papa hvalio
Page 12 of 27
Mikelanđela, iako nije imao pojma o slikama) i između Aurela i Urbana (Urban piše pozitivne
kritike jer je primoran). Svi Ledini likovi su umjetnici bez talenta. Sve što izgleda jednostavno i
prirodno, to je najteže postići - to je srž KOSTOBOLNE LJEPOTE.

*****************************************LJUBAV I ŽENA KAO ROBLJE

Ljubav predstavlja uzjamanu privlačnost dvije osobe. Kod Krleže je prostitucija
egzistencija i erotsko, nema ljubavnog. Roba pobjeđuje nad odnosom ljubavi, određuje
društvene odnose, pa osjetilo ljubavi, ona može zamijeniti ljubav za neljubav, rugobu za ljepotu
i sl. (primjeri iz drame). Drama posjeduje estetski intenzitet i političko-filozofsku vrijednost.
Pojam pravne garancije označava socijalnu sigurnost - Klara. Primjer Lenbaha i Laure u
„Agoniji“- gdje se žena pojavljuje kao patrijarhalni gazda. Svaka ljubav u Ledi realizira se
preko egzistencije. Današnja frajla se prostituira čim otkrije nago tijelo preko medija.
Ljubav u Ledi je u obliku flerta. (Melita i Klanfar). Ona mu pošteno kaže da ga vara i da je
iz egzistencijalnih razloga s njim. Klanfar kupuje Melitnu ljepotu i nepostojeću ljubav. U Ledi
najpoštenije žive noćne dame - nikome ne lažu. Erotski je čistije ono što se čini na prvi pogled
pokvarnije. Trnovit je put do čiste ljubavi. Ideju samostalnosti nalazimo kod primjera Klare i
Klanfara. Klara u buntu kaže „zašto žena ne može biti samostalna“. Žene su uvijek u gorem
položaju od muškaraca, jer žive u težoj socijalnoj situaciji. Položaj žene u civilizaciji i
patrijarhatu - vladavinski položaj ima muškarac, zahvaljujući novcu. Muškarac je prema ženi
nježan sve dok je ne dobije patrijarhalno i ne zagospodari njome kao svojim vlasništvom. Leda
stremi ravnopravnosti, samostalnosti i jednakosti žene i muškarca, najprije u ekonomskoj i
socijalnoj sferi. U flertu Klare i Urbana ima ljubavi - jer nije s njim iz egzstencijalnih razloga,
on je siromah. Klarina pobuna protiv patrijarhata - izražava je buntom. Medijska i politička
kultura ukidaju kategoriju stida.

KLANFARSKO KMETOBOGATSTVO: DIJALEKTIKA SLUGE I GOSPODARA

Klanfar - doživio je vrtoglavi uspon od ciglarskog sina do nivoa provincijskog advokata - tu
poprima funkciju kontrasta. Klanfarovski princip „jedino što staviš na sebe i u sebe - to
vrijedi“. On je godinama živio bijedno, ali je štedio. Biti Klanfar znači bubati, dobivati
stipendije, postići cilj u životu, makar gladovao i bio bez sobe. On je jedna konzervativna svijest,
nije posjedovao unutarnju snagu da se emancipira. Njegove odlike su: vlastiti materijalni interes
iznad svega, uspjeh u karijeri, reducirati se na epikurejstvo..Temeljnu odrednicu
klanfarovštine predstavlja epikurejstvo - materijalizam. Klanfarovština se
odnosi i na druge likove: Aurel, Klara, Melita. „Klanfar na Varadijevu“- njega razara
Melita jer ga ne voli, on ljubuje s 22-godišnjom Veronikom, ljudi ga posmatraju samo kao
običnog ciglaroškog sina, iako je stekao bogatstvo i postao gazda.

Za Šimića je on, pak, jedna od društveno i politički najzdravijih osoba. Postao je

župan, neradom i pasivno (dobio je zemljište) negalno... Meliti je rekao da „kome nije ispod časti
da jede moj kruh, tome nek' ne bude ispod časti da se pokorava mojim zahtjevima“- to pokazuje
kako nema građanskih manira. Krleža je mrzio riječ „progres“- i izrugivao se Klanfaru kroz
cijelu dramu. Melitinom ocu je bilo jako teško što se udaje za Klanfara, pred smrt je bankrotirao
i prodao je vilu i vinograd. Novo građansko društvo uzdiglo je Klanfara do nebesa. Majka
Page 13 of 27
Klanfarova nije bila na njegovoj svadbi, jer je on tako htio. Njegovo bogatstvo donijelo je
distancu između njega i majke - ona je i dalje ostala stara siromašna Klanfarica.

PLEBEJSTVO KRLEŽINE ESTETIKE U SVJETLU ODGOJA I DRESURE

Klanfarska egzistencija sljubila se sa tehnifikacijom svijeta, modernizacijom svijesti, umjesto da
poživi plebejski prirodno i slobodno. Stara Klanfarica - je tradicionalno odgojena i imala je
„izdresiranu“ svijest koju oličava ropsko biće - nije se željela pomjerii s tog tla, za razliku od
Klanfara. Pojam dresure najbolje možemo shvatiti u IV činu drame, kad svirač kaže noćnim
damama da „smo svi lutke bazarske civilizacije, da nas bace kao smeće nakon što nas
iskoriste“. Melita i Klara ne žele pasti na niske grane jer su odgojene kao gospođice. Klanfarica
je, pak, simbol žene koja plebejski poniženo podnosi svoje stanje! Klanfar jednim dijelom živi
svoj plebejski odgoj, ali drugim dijelom potvrđuje mentalitet građanskog plemstva kojem
pripada. Varadijevi plebejci boje se grofovske gospostije, čak i nakon njegove smrti (od grofa je
Klanfar uzeo dvorac) to nam pokazuje kako su oni „odgojeni“ da im je u svijesti i dalje da
poštuju ex gospodara. Plebejska svijest se pouzdaje u autoritet, vezuje se uz prošlost i ne voli
modernizacije. Klanfar je stilskiji i moralniji od Aurela jer se bavi privredom, iako nema
aristokratskih manira.

EPIKUREJSTVO, MALOGRAĐANSTVO, PROVINCIJALIZAM

Epikurejski fenomen pojavljuje se preko Klanfarovske egzistencije. Klanfarova svijest -
jeste epikurejska svijest. Melita je bila s Klanfarom iz epikurejskih razloga. Klara je gradila s
Aurelom vilu iz istih razloga. Klanfar je koncentriran na tjelesno, na probavu...
Bit Klanfarovskog epikurejstva čini životni princip: use, nase i podase! To je odlika
hedonističkog uživanja. Slugeranska filozofija smatra da treba služiti drugom da bi se služilo
sebi samom. Etički problem Krležinog epikurejstva - lakše je slušati drugog i živjeti kao
gospodin, nego se boriti za svoju „domovinu“, ali po cijenu da se ne bude gospodinom. Epikur
razlikuje tjelesno i duhovno uživanje, ali smatra da duhovno ne vrijedi ako ne počiva na
čulnosti. „Užitak trbuha je izvor svake mudrosti“, rekao je Epikur. Malograđanstvo je
nastalo na razmeđi grada i sela. Svi su malograđani koji su „ni na zemlji, ni na nebu“, osim
Urbana. Melita želi otići s Aurelom u Pariz, iz provincije. Aurel je samo obično slikarsko mazalo
i malograđanin jer ljubi Urbanove ruke kad ovaj piše pozitivne kritike o njemu. Malograđanstvo
postoji u drugom licu preko onoga drugog.

INTELEKTUALNO ROBLJE
Svi likovi u Ledi su intelektualci, ali sa tragičnom sudbinom. Milan Kundera u romanu
„Nepodnošljiva lakoća postojanja“.. pita se „šta je ljudski život u klopci, u koju se pretvorio
svijet?“ On uvodi i pojam konlogora - kao metafore odsutnosti privatnosti. Inteligencija se
javlja kao subjektivnost koja obavlja teorijski, filozofski, duhovni i naučni dio posla.
Aurelovu slikarsku laž Urban će obrazložiti kao slikarsku istinu. Intelektualna egzistencija
traje kao roba i intelektualno roblje. Urban se slobodnom voljom, intelektom odupire
materijalizmu, on je jedan relativno slobodan intelektualac, jer ipak mora lagati za one Aurelove
Page 14 of 27
slike. Ne može kod Krleže biti intelektualaca ako unaprijed čovjek nije ekonomski slobodan tj.
nezavisan. “Intelektualci moraju ići preko provincije, preko malograđanstva ka duhovnoj
slobodi“ - piše u djelu „Svadba velikog župana Klanfara“. Krležina politička filozofija traži
apsolutnu slobodu intelekta.

ATEIZAM I SEKULARIZAM
U djelu „Svadba V.Ž.K.“ dosta pažnje se pridaje crkvenom obredu - vjenčanju Melite i
Klanfara. Krležina literatura ne može bez religijskog pojmovlja. Klanfar s pojavljuje kao
ateista koji se prodaje robi, karijeri, egoizmu. Postaje on i teista čije božanstvo predstavlja
svijet robe. Sekularizam je prikladniji Klanfaru. Ateizmom se proteže političko i ideološko
pojmovlje. Sve ono što nije zarada, Klanfara uopće ne zanima. Sekularni ateista je i epikurejski
materijalista. Klanfar nakon majčine smrti misli na utrobu, dok Melita svira klavir. Odmah
govori o pokretanju pitanja majčinog nasljedstva - to potvrđuje njegovu sekularnu prirodu.
Dolazi do ideje da ljudi nisu ni u smrti jednaki - jer ne sahranjuju se svi jednako. Melita je ličnost
koja posjeduje ateističko-sekularističku svijest. Plebejsko poštovanje grofa kao Boga susrećemo
u djelu „Klanfar na Varadijevu“. Zatucanost, neobrazovanost, kmetski primitivizam su uzroci
primitivne plebejske religioznosti. Melitin otac je prešao u kalviniste zbog karijere. Tu se
očitava veza između religije i politike. Vidimo povezanost politike s religijom. Klara je
odgojena u religijskom duhu aristokratske porodice. Građansko plemstvo komunicira riječima
koje upućuju na svetosti. Uskrs je u drami simbol bijega iz društvene stvarnosti - ovaj pojam se
veze za noćne dame! Za njim žude svi koji su dohvatili samo dno.

KUĆA IZMEĐU DOMA I VLASNIŠTVA

Kategorija kuće javlja se kao sinonim egoizma, robe i vlasništva u Ledi, kako je određuje sam
Urban - on osjeća odbojnost prema novogradnji, on je beskućnik, nema krova nad glavom.
Novogradnja Aurelu i Klari predstavlja životni ideal kojim uvećavaju materijalno bogatstvo i
društveni ugled. Dom označava čovjekovu samostalnost. Krov nad glavom, Aurelovo
kućevlasničko bogatstvo, ali s druge strane se nalazi duhovno siromaštvo i slabo slikarsko
umijeće. Kuća je za Krležu oksimoron. Aurel je kućevlasnički lirik koji je loš umjetnik, ali
uspješan kućevlasnik, dok je Urban kućevlasnički prozaik koji je beskućnik. Lirika je sinonim
umjetnosti i intelekta, a proza sinonim umjetničkog. U kući uživa Aurelova epikurejska svijest,
to je statusni simbol za njega. Krov nad glavom je najelemenatrnija stvar u životu, prvi je
čovjekov izum. Kad je čovjek sagradio prvu kuću, prestao je biti životinjom. Kuća i dom
nemaju dodirnih tačaka s posjedovnom i vlasničkom stranom kuće, i u dodiru s robom kuća
prestaje biti dom ljudskom biću. Svi likovi su stranci, bez obzira imali ili ne kuću. Za Aurela je
vila roba za koju dobiva protuvrijednost (Ledu, govori se po gradu, želi je oženiti). U drami
„Aretej“ - apatridi su oni koji nisu uz vladajuću političku vlast, koji nemaju kuće ni domovine,
traže dom po svijetu. I bježe iz Evrope.

Page 15 of 27
UMJETNOST I TEHNIKA
Tehnifikacija - To je nešto novo naspram svega postojećeg. To je kao pojava nekog stranca koji
donosi nešto novo. Tehnifikacija izručuje svoja načela, preoblikuje svijest čovjeka. Tehnika
pravljenja umjetničkog djela - koje autor, recimo, nudi publici je jedna od tehnika. Krležine
tehnike su: kritička, pesimistička. Nihilistička svijest. Krleža tehniku oblikuje kao književnik.
Politička estetika tehniku razumije i dohvata preko vlastitog odnosa. Robno-novčano bivstvo nije
moguće zamisliti bez tehnike, ona je odlika građansko-kapitalističkog društva. Postmoderni
svijet je ustvari tehnički svijet. Postoji tehnika analiziranja sadržaja u drami. Knjiga je potpuno
potisnuta u tehničkom dobu. Ona je najavila kapitalističko društvo. Kome trebaju slike poznatih
slikara kad svako ima svoj aparat? Slikarstvo je postalo produkcija robe kao i svaka druga
produkcija. Klanfar gleda slike kao kmet fotografije - on je malograđanin. Aurel gradi kuću po
najnovijim tehničkim nacrtima. Klanfar se služi telefonom i ima dobro auto - to određuje
društveni status. Bazar civilizacije mogao bi se zvati bazar tehničke civilizacije. Tehnika
donosi oslobađanja od muke rada - kada Klanfar navodi kako je sve tehnificirano u Holandiji!
Klanfari odlaze sa sela u civilizaciju tehnike, tamo Klanfar postaje gazda. Klanfar se pojavljuje
kao hipermoderni tehnokrat - kojem je nepoznata sfera duhovnosti, umjetnosti... Krleža
motri na negativne učinke tehnike!

PRAVNA SIGURNOST I MATERIJALNO BOGATSTVO

Klanfar se pojavljuje kao pravnik u provinciji - dobro poznaje zakone. Fenomen prava Krleža
uzima kao psihološki i sociološki pojam, ekonomsku pojavu koju izražava data socijalna
situacija i materijalna. - Klara posjeduje kategoriju „pravne garancije“ zbog koje je u braku s
Aurelom - pogospođeno seljaštvo - Klanfar koji srlja naprijed bez obzira na cijenu. Klanfar kaže
da je „smrt otvoreno pravno pitanje, ja sam jedini pravni nasljednik moje majke“. Njegovu
ljudskost podredio je malograđanski materijalizam, nema osjećanja prema majci, njime
dominiria egoistični privatni interes i karijera. Meliti kaže da je brak „pravni ugovor“- to j brak
bez ljubavi. Može se napraviti paralela ozmeđu Klare kao jedne temperamentne žene koja se u
gnjevu želi razvesti od Aurela i u sebi nosi ideju samostalnosti, i Šarlote iz Glembajevih kao
mudrije žene od Klare - Urban hvali Klaru da je inteligentna i da joj je pravna garancija jasan
pojam. Roba i novac uređuju društvene odnose. Klanfar je od advokata postao gazda.
Klanfarovska pravna lutka - on jedino pismenom nalogom ispunjava sve zahtjeve, pa je tako dao
ustrijeliti 3 Židova. Iza pravničkog naziva krije se lice lopova, pravnog grabežljivca i
nitkova.

TAJNA EROSA I ŽENSKA TAJNA

Početi sa pričom o antičkoj Ledi i Zeusu. Adam i Eva su počinili grijeh zbog kojeg ispaštaju
svi. Ledu niko ne nagovara na grijeh - to je njena ženska priroda koja svoju realizaciju pronalazi
u muškarcu. Leda je kraljica ljepote i erosa, ali ona nije sretna žena - prodaje se. U njenom tijelu
može uživati čak i neki starkelja koji ima kesu novca - a danas tako postupaju i frajlice. Leda je
erotska roba koja postupa na načelima robnog svijeta i logike, kao i svaka druga roba. Ono
erotsko tjera Melitu da ostavi Klanfara - ona je zaljubljena u Aurela. To je uvidjela Klara koja
steže Aurela uz sebe, koja ga ne može napustiti iz pravnih razloga. Aurel želi izgraditi vilu zbog
Lede i erotske požude – Leda, pak, odlazi sa bogatim čovjekom, a zatim sa trenerom. Erotski su
Page 16 of 27
čisti samo Klara i Urban. Jer oni svojevoljno flertuju. Noćne dame se pojavljuju kao prodavačice
erosa. Kad je Aurel bio najsretniji, Leda mu odlazi, Klanfar ostaje s Melitom iako mu je rekla da
ga vara, Klara ostaje s Aurelom jer joj ne prijeti opasnost zvana Leda. Robna civilizacija otvara
veće mogućnosti za ispoljavanje erosa. Eros je uvijek bio uslovljen materijalnim stanjem
individue, ljudska priroda se nikada konačno ne potčinjava prevlasti robe. Društvo je
odgovornije za stanje individuuuma, nego individuum za društvo. Klara je varijanta pametnog
erosa - vlada sobom, a ima i lijep glas koji uzbuđuje Urbana. Poenterstvo je ostatak
patrijarhalnog u muškom erosu (Urban se tako ponio prema Klari). - Urban Klaru sanja kao
hermafrodita - njena čulna priroda prelazi u racionalno. - Leda u Aurelu budi ono „animalno“
koje posjeduje svaki čovjek“. Urban kaže da je „tijelo mudrije od onog što se zbiva u nama“.

GRCI, EVROPA, AMERIKA I TAJKUNI

Krleža Ledu uzima iz starogrčke mitologije. Amerikanstvo je put ka novom početku, najviši
domet evropskog duha. Epikur kao grčki filozof u Ledi dobiva negativno značenje. Evropa i
Antika - su neiscrpna inspiracija za Krležu. Tradicija Grka predstavlja polazište evopologije.
Evropa živi načinom oksimoronske egzistencije kod Krleže. Iako je bio upućen u evropsku
filozofiju, Krleža je kritizirao Evropu. Aretej je Grk koji je svjestan agonije kroz koju prolazi
Evropa prije fašizma, iste one kao u vrijeme Helade. Krleža se oslanja na najvrednije domete
evropske misli. Tamnu stranu Evrope predstavlja prosudba da je slikarstvo produkcija
robe kao i svaka druga produkcija. Klara iznosi ideju slobodne Evrope kad govori o
„evropskim zakonima“. Klanfar podsjeća na Amerikanca koji se predaje samo poslu i koji
poput vraga bježi od politike i političnosti. Evropska dotjeranost, intelektualna širina,
našminkanost, tradicija renesanse - to je ono što Evropa ima, a Amerika nema.

BIROKRATIZACIJA, SMRT I LJUDSKO DOSTOJANSTVO

Fenomen birokratizacije - izražava proces društvene prostitucije društva i proces propadanja
etike i smrt antropologije u građanskom društvu. Krleža birokratizaciju vezuje uz pojam ljudske
smrti i dostojanstva. Smrt Klanfarice i skromna sahrana u skladu s društvenim statusom - samo
se sućut plaća novcem, a to predstavljaju oni „plaćeni oglasi u novinama“. Smrt - dojava se
plaća i ona je JAVNA, oglašena, prostituirana stvar. To je, ustvari, birokratizacija same
ljudske egzistencije. Kultura posmortalne sahrane - nadgrobni spomenici - novac se uzima
kao mjera smrti; ko ima novac pravi te spomenike. Klanfar je pristupio izvršenju smrtne
kazne za Jevreje tek kad je dobio pismeni nalog - on tim činom postaje društveni lutak, birokrata
kojim neko upravlja. Društvo od pravnika pravi zločince, kao u slučaju Klanfara. Svirač noćnim
damama kaže da smo „svi igračke u bazaru civilizacije“ - nama upravljaju drugi. Melita pita
Klanfara koliko će potrajati „inkvizicija“, to jeste njegovo birokratsko nasilništvo. Za Klanfara je
brak pravni ugovor. Uzročnike birokratizacije nalazimo u društvenom odgoju i dresuri naše
civilizacije. Klanfar će uraditi „sve po zakonu“ samo da ostvari svoje vlastite interese.
Dostojanstvo je uslovljeno ekonomskim i materijalnim faktorom i odgojem. U današnjem svijetu
teško je živjeti dostojanstveno. Ideja dostojanstva identična je ideji slobodne čovjekove
egzistencije. Krležino načelo dostojanstvenosti: „sretan i lijep život, gdje će čovjek imati
drugog pored sebe i erotski i slobodno biće“. Postoje tri horizontale: građansko plemstvo
(iako su propali, drže do dostojanstva), plebejstvo (dostojanstvo se gazi) i mlada buržoazija
(klasa u usponu kao što je Klanfar). Iza njegovog dostojanstva stoji autoritet robe. Urban gazi
Page 17 of 27
svoje dostojanstvo pišući lažne kritike. Dostojanstvo može opstati samo u jedinstvu forme i
sadržine.

MEDIOLOGIJA IZMEĐU AUTARHIJE I OKSIMORONSTVA

Druga po važnosti disciplina kojom istražujemo Krležino djelo je mediologija. Mediolgija je
disciplina koja posreduje između djela i discipline. Novitologija se pojavljuje kao
publicistika, disciplina koja pronalazi sredinu između akademske klasike i medijske proze. Esej,
kritika, hronika su forme koje gaje publicističko novitološko, mediološko iskustvo.
Krležijanska mediologija više se pridržava duhovne strane. Autarhija i oksimoroni su
karakteristike mediologije. Mediolog traga za svojom autarhičnošću, iako je mostareća,
posredujuća disciplina, jer u potrazi za sobom prispijeva u druge discipline. Politička filozofija
kad ulazi u područje književnosti, ustvari istražuje ono političko što pripada objema disciplinama
i tako pronalazi svoje oksimorone. Feminologija svoj smisao nalazi u androginetici kao onom
mediološkom u muško-ženskom mediološkom kao autarhijskom. Ljudima više vlada
jednodimenzionalna svijest. Hegel, Niče, Euripid, Heraklit, spadaju u najveće aforističare.
Za duhovnu ljepotu najviše se pita disciplinarna starost (nauka) dok za tjelesnu ljepotu najviše
odlučuje disciplinarna mladost - postmoderna. Oksimoroni kod Krleže su: pametna žena,
slobodna ljubav... Androginost predstavlja vrhunac u ispitivanju muško-ženskih odnosa kod
Krleže. Mediologija traga za onim unutarnjim, oku nevidljivim. Intermedijalni pristup -
znači da jedna disciplina ulazi u predmet one druge.
„Ovo će ubiti ono“- roman Viktora Hugoa (Igo) ima ključni značaj za mediologiju.
Debrayova mediologija ukazala je da mediologija ne zastaje na sadašnjosti, već priziva povijest u
sjećanje i postupanjem uozbiljujući brzinu, spektakl i dramatiku.

SPEKTAKL ŽENSKOG TIJELA - TRG GRAĐANSKE KULTURE

Spektakl ženske ljepote prešao je u slikarsku samosvijest i objektivizirao se preko kista u
umjetničko djelo koje se prodaje kao svaki drugi artikl na tržištu. Mediologija je povezala
antičku Ledu i današnje Lede. Ledino skidanje treba shvatiti u dubljem kontekstu - kao
razglašavanje, publiciranje, prostituiranje, medijaliziranje, pojavljivanje jedne kulture i
civilizacije kao njeno otkrivanje svakom pogledu, svakom onom ko kući ima TV. Mass-mediji
posreduju u otkrivanju tijela današnjih frajlica muškom, patrijarhalnom pogledu hedoniziranog
publiciteta. Pri skidanju ne treba misliti samo na skidanje maski, već na skidanje kao
proces duhovnog, kulturnog i intelektualnog hedoniziranja svijeta u kojem je nestalo stida i
kulture. Danas je tijelo sasvim otkriveno. Sv. Pavle je rekao: “Treba znati posjedovati tijelo
u poštovanju, a ne u pohotnoj strasti“. Individualno je pravo da li će se neko pokriti ili, pak,
otkriti. Proces skidanja počinje sa slikarima koji slikaju Djevicu Mariju kao jednu običnu ženu
seljanku, nenašminkanu i nesređenu. U građansko-kapitalističkom društvu tjelesno odnosi
pobjedu nad duhovnim. Leda se pojavljuje kao antropološki ženski medij, biće koje iz sebe
emitira mrežu značenja i odnosa. Danas se dešava i trijumf videosfere nad tiskom i knjigom,
upravo zahvaljujući lakim formama. Joyce kaže kako treba zatvoriti oči i pogledati što znači da
bit nije u viđenju slike golim okom. Fokalt kaže da djelo nastaje između kista i pogleda koji
slikar upućuje ka modelu. A to nama nije vidljivo. Esej posreduje između znanja, mišljenja i
ljepote. Esej spada i u publicistiku jer ga zanima povod, aktuelni događaj i poznata ličnost.
Page 18 of 27
Leda posjeduje tjelesnu ljepotu i duhovnu lakoću. Mediologija čita medije preko njihove
tradicije.

DEBRAYOVA MEDIOLOGIJA I KRLEŽOLOGIJA

Ova mediologija preko tjelesnog čita ono duhovno - priklanja se tijelu, dok Krležina mediologija
drži stranu duhovnosti, kulture i knjige. Leda pokazuje kulturno-kritički pogled na medijski
fenomen. Mediologiju je utemeljio Regis Debray. On napušta kritičko-duhovni potencijal
filozofije. Transmisija - ne može se do nje doprijeti golim okom, nego nadilaženjem tjelesnosti,
komunikacije. U Fokaltovoj mitskoj biblioteci Debray vidi čuvara nasljeđa. Debrayova
mediologija je uvod u kulturnu antropologiju. Za Debraya se mediologija pokazuje kao
arheomodernist koji spaja tradiciju i modernu, transmisiju i komunikaciju... Mediologija
se kreće ka antropologiji, jer kulturu, religiju i umjetnost nije moguće prenijeti na brzinu.
Izvodi Hegelov pojam medijacije - kao procesa samoostvarivanja, proces koji treba proći da se
dođe do transmisije. Debray se odvaja od evropskog tumačenja kulture, koja ima crtu duhovnosti
- izlaže anglosaksonsku i njemačku odredbu tehnike kao tradicije i kulture, što nije svojstveno
evropskoj kulturi. Uvodi pojam tehnokulture - u kojoj objekt prethodi subjektu. Aurelu nedostaje
ono unutarnje umjetničko i ono unutarnje etičko. U Platonovoj osudi Debray će vidjeti prvi
mediološki esej kad papir zamijeni filozofski tekst, tekst govor, fotografija sliku... Debray se
priklanja amerikanizmu, udaljuje se od evropologije. Krleža odbija njegov stav da je spolja ono
što je iznutra, da mislimo tijelom, da je književno važnije od književnosti. Kategorija uspjeha
kod Krleže negira knjigu (primjer Klanfara i njegovog uspjeha). Debrayova disciplina bliska je
književnoj kritici, eseju i publicistici jer i one sadrže previše akademizma, pretencioznosti. Za
Debraya sve uvjetuje posrednika. Sahrana odlazi u sferu privatnosti, moderni gradovi sve manje
pažnje pridaju tome.

FROJDOMARKSISTIČKA ESTETIKA ROBNOG TIJELA: FREDERIC JAMESON

Frojdomarksizam predstavlja spektakularnu potrebu za onim spoljašnim, tjelesnim, kao oblik
napuštanja duhovnog i unutarnjeg. Frederic Jameson pisao je tekst o fenomenu globalizacije.
Teza glasi da se u amerikanskoj postmoderni kultura želi spojiti sa ekonomijom, što dovodi do
kolapsa ekonomije u kulturi i kulture u ekonomiji. Robna proizvodnja postaje kulturalni fenomen
gdje se nešto kupuje zbog imidža, a ne zbog upotrebne vrijednosti. Procese oglašavanja vode
stručnjaci koji poznaju publiku, a to su frojdomarksisti. Tu ulogu ima i SERIJALNOST, jer
ima udjela u odluci da se nešto kupi, samo zbog toga što to imaju i drugi. Jameson Ameriku
opisuje kao „društvo imidža, spektakla koji se estetski konzumiraju“. Zabavljački biznis
predstavlja američku izvoznu granu. Amerika ima monopol na informacije, dok je Holivud
potisnuo evropski film već dvije decenije. John Gray protivi se potiskivanju domaće knjige
bestselerima i holivudizaciji. Sve je pasivna potrošnja artikala. Filmski reditelji puštaju publici
da „nadopisuje tekst“, ali to ne rade da se približe publici, već da ostvare profit. Digitalna
tehnologija je prosudila da će ljudi sami birati, ustvari oni samo profit žele. Trgovačko-medijski
spektakl predvode najjače države svijeta. Žižek kaže: „globalizacija je nametanje ujedinjenog
svjetskog tržišta koje ugrožava lokalne tradicije“

Page 19 of 27
BIOPSIHOLOGIJA, TJELODUHOVNOST, SPEKTAKL
Umjetnička fotografija uvodi duh umjetnosti iskrivljavanja, nikad ne možeo pročitati sliku
„riječima“: rezultat Fokaltovih istraživanja daje otkriće skretanja pogleda s nekog predmeta,
površno na ono unutarnje. Politička filozofija želi vratiti dio duše koji je izgubila u moderni
približavajući se književnosti i približavajući se fotografiji kao krajnjem dometu modernosti. Tu
politička filozofija postaje politička mediologija. Šta će čovjeku slika kad posjeduje Kodak
(fotoaparat). Biopsihologija i tjeloduhovnost su ključ svake nauke. Psihologija je rodila modernu
književnost, i književnost je utrla put psihologiji kao nauci, tragajući za duhovnim, ulazeći u
duše, ono naše unutarnje! Unutarnja istina je uvijek svedena u umjetnosti, slikarstvu, vajarstvu,
književnosti i nije vidljiva. Fenomen spektakla kao prirodno lijepog. Biopsihologija i
tjeloduhovnost imaju odgovornost da utvrde pozicije unutarnjeg u odnosu na vanjsko ili tjelesno.
Tekstualno umijeće pripisuje se autorstvu.

SPEKTAKL DRUŠTVENOG TIJELA: JEAN LUC NANCY

Želi povratiti smisao komunikacijskom, sociološkom, društvenom, mediološkom u svijetu
sekularizacije, spektakularizma koji želi razoriti to komunikacijsko, sociološki aspekt onog
individualnog u postmoderni.
Esej kao formu teško je doseći u umjetničkom smislu. Spektakl je čin kojim društvo
neposredno ili simbolično predstavlja i izlaže sebe. Ni jedno društvo ne može postojati bez figure
kao što su: crkva, narod, kultura itd. Ili, ispoljavanje kao samopredstavljanje. J. L. Nancy misli
da je Marx spoznao spektakl kao varku, iluziju, odbacujući i mogućnost da društvo bude
prisvojeno od samog sebe. Kritičarima spektakla zamjera što ne određuju to autentično. Za
spektakl grčkog polisa kaže da se okuplja u zajednicu. Nancy traga za unutarnjim kod spektakla,
odbacuje kritiku javnosti. Društveni bitak nastupa pred samim sobom kao simultanost: biti u isto
vrijeme na istom mjestu. Nema društva bez spektakla, jer je samo društvo spektakl. Postoji
dobri i loši spektakl - u dobrom ima unutarnjosti, života tijela i blještavila, a loš spektakl vidi
bitak društva kao interes, strast, lošu slavu. Teatar okupljanja - je način na koji društvo sebi daje
spektakl. „Mišljenje nas samih prethodi svakom mišljenju“. Kazivanje je tjelesno, a kazano je
beztjelesno. Zapad je naspram grčkog postavio rimski model: igre u areni, rimsko je američko i
njemačko, a grčko je evropsko.

POLITIČKI SPEKTAKL: EDELMAN

Politički spektakl je paradigma manipulacije ljudima. U kulturno-kritičkoj formi nazvan je
madiokracijom, porobljavanjem onog političkog, ili medijskom kolonizacijom. Krleža bi ga
nazvao mediokraturom, gdje vladaju mediokriteti. Tjelesni spektakl Lede o tome svjedoči, kao
i današnja TV koja nam ne da da dahnemo. Medijsko u politici i političko u medijima je
definicija Edelmanovog spektakla. Ne može se umaći medijskoj i političkoj manipulaciji.
Građani su izgubili subjektivitet kod glasanja, manipulacija dolazi do izražaja posebno u
vrijeme glasanja. Uvjeti nastajanja političkog spektakla su masovna pismenost i obrazovanje,
pojava TV-a i radija kao mass-medija koji izvještajima obuhvataju cio svijet. Spektakl ispituje
psihološke učinke vijesti na ljude, ljudi ne reagiraju racionalno na izvještaje. Informacije
koje svakodnevno gledamo nisu objektivni prikaz, nego kreacija publike koja percipira na
Page 20 of 27
neujednačen način. Protulijek se nalazi u bavljenju činjenicama. Politički jezik će, pak, uvijek
činiti isto. Publiku političkog spektakla čine novinari, političari, gledaoci, slušaoci... Subjekt
je lomna strukutra. Povjerenje u političko vodstvo potiče maštu i disciplinira masu. Politiku i
medije ne zanima društveni odnos već trenutni dramatski spektakl. Politički spektakl prezire
društvenu dinamiku, i posvećuje se ličnim svojstvima vođa, prateći njihove tjelesne crte, da se
pažnja skrene s pravih problema. Neke žene su stekle prestiž na patrijarhalni način, poput M.
Tečer, Indire Ghandi. Konstrukciju spektakla čine vijesti kojim se privlači pažnja, jezik ima
veliki značaj u konstruisanju spektakla. Politiku ne oblikuje ono što se može vidjeti, nego
konstrukcija jezika.

ANGLOAMERIČKO POLITIČKO TIJELO: BRIAN MC NAIR

Javnim mnijenjem se može manipulirati - to je uvezeno iz Amerike u Evropu. Povećanu ulogu
medija u politici mnogi vide kao degradaciju demokracije u „besmislen spektakl“. Brian Mc
Nair se ograđuje od onih koji medije svode na spin doktore. Politička komunikacija je politički
govor, govor tijela i opozicije, tj. političari, novinari i Mc Nair ističe intenciju poruke spram
izvora. Političku komunikaciju sačinjavaju tekstovi, vizualni znakovi - elementi komunikacije
koju čini politički imidž. Kategorija političke stvarnosti: objektivna ili politički događaj,
subjektivna ili događaj u svijesti aktera i građana i konstruirana, ili medijski oblikovan događaj.
Pesudodogađaj- medijsko izvještavanje o nestvarnim događajima. Politička komunikacija teško
izmiče spektaklu. Teza Silera je da se kapitalistički političari prodaju kao roba, tržište i
menadžment vladaju politikom. Politički marketing stvara potrošače, a ne porizvođače politike.
Postoji tabloidno novinarstvo i kvalitetno novinarstvo (pruža informacije).
Komercijalizaciju medija Mc Nair vidi kao prodaju robe. Politički oglasi funkcioniraju u
Americi i Britaniji zahvaljujući mass-medijima. Mediji se nalaze u ulozi trgovačkih putnika -
oglasi uvjeravaju publiku. Američki TV oglasi nazivaju se prodavači spotova. Političko
oglašavanje je američki način proizvodnje robe kao masovne komunikacije kojeg čini politički
oglas koji počiva na imidžu, a ne na poruci. Zaljevski rat je prikazan kao vojni spektakl
američke tehničke moći, gdje dominiraju udari bez prikazivanja iračkih žrtava.
W. Lipmann govori o stvaranju „pristanka kod publike“. Politici zaista fali racionalnost.
Smisao demokratije Mc Nair vidi u masmedijskom uvlačenju građana u politički proces.

MEDIJSKA KOLONIZACIJA POLITIKE: THOMAS MEYER

Meyer propituje fenomen mediokracije. Njemačka medijska i politička kultura opire se prisilama
anglosaksonstva. I drži se i dalje vlastite kulture i tradicije. Meyerovo nastojanje drži stranu
duhovnosti, potiskujući ono tjelesno. Odredba njemstva je i fenomenologija - vrsta sklonosti
prema tjelesnom. Dešava se danas medijsko porobljavanje politike. To je ujedno medijska
kolonizacija politike. Medijsko društvo je ono u kojem svakodnevnu zbiljnost predočuju
politički i medijski spektakl. Smisao kulturne kritike Meyer vidi u suzbijanju medijskog i
političkog spektakla. Bez komunikacijskog političkog vrha i građana nema demokratije. Uloga
medija u politici razmatra se u kontekstu medijske demokratije, medijskog društva i
mediokracije. Medijska kolonizacija politike nastupa kad logika medija gospodari logikom
političkoga, što se dešava u Americi. Mediokracija izražava politički stav o medijima. Njemačka
kultura nalazi srodnosti i razlike s angloameričkim pojmom demokracije. Demokracija nije
Page 21 of 27
moguća bez političke javnosti. Razlikuje se: američki model demokracije (izbor između 2 elite),
participacijski model ( učešće građana) i civilni model (dijalog građana). - Svaki publicistički
artefakt postaje roba. Novinar svaku informaciju kreira kao privlačan medijski proizvod. I to
dovodi do degradacije politike. Politika se izlaže medijskoj prisili - tako nastaju OSJ (odnosi sa
javnošću). Publika teže odvaja političko od reklame. Političari sami stvaraju spektakl. Politička
estetika medija može biti politika, ali pod pritiskom medija postaje kolonizirana. Politički
spektakl je neizbježan, jer je politika dostupna publici. Publika teško razlikuje ono pravo
političko od insceniranog.

KULTURNO-KRITIČKA TRADICIJA MEDIOLOGIJE: FRED INGLIS

Okrenut je tradiciji kulturalne kritike. Inglis se nije predao lakim formama. Pojam medijske
slobode u politici dobija liberalno i demokratsko značenje. Politika kao „izučavanje kraljevstva
javnosti“. - Politika izučava javne odnose, odnos je posredovan javnom komunikacijom,
gdje se politika i mediji spajaju. Medije razumije kao posrednike poruka - Inglis. Poslije
Gutenebergove prese štampa postaje izvor javnog mišljenja, knjiga se potiskuje. Novine donose
dnevne vijesti, a kroz romane su dobivani odgovori iz prošlosti. Novine Inglis naziva
bestselerima. Elitno središte društva proizvodi kulturu. Drugi važan izvor teorije medija nalazi se
u Frankfurtskoj školi.

POLITIČKA FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST I TEORIJE SPEKTAKLA

Fenomen čije djelovanje ne zahvata samo medijski i poltički predmet, nego se proteže i na
mnoge druge dimenzije i oblike čovjekovog skupnog i individualnog ponašanja. Politička
filozofija i književnost manje su podlegli nalozima liberalno-građanskog spektakla nego neke
druge discipline, poput moderne politološke nauke. Današnji američki marketing, teorije
javnosti, imidž već odavno egzistiraju kao spektakl. Politika i političko mnogo toga duguju
medijima i medijskom, tako da se politici nije jednostavno odmaknuti od medija. Izlazak
građanske politike dogodio se kad je građansku političku reprezentaciju mogla osmotriti štampa,
što se ponovo promijenilo pojavom radija i nastupanjem TV-a, kada današnji spektakl svako
može pratiti iz svog doma. Knjiga, kultura više nisu potrebni, jer u spektakl unosi ono spoljašnje-
blještavilo. Čak se i ono tragično poima kao spektakl. Torija teksta i teorija čitanja imale su
namjeru da oslobode našu hrabrost, čitajući težu i zahtjevniju filozofiju jednim opuštenijim
stilom - kao tekstologiju i citatologiju. Spektakl je ustvari manipulacija ljudima, i taj
spektakl najviše odlikuje brzina i lakoća riječi. Leda posjeduje svoj tjelesni spektakl kad se
skida pred slikarom., ali u njemu stvara samo erotski užitak, ne i duhovni! I danas svaka frajla,
zahvaljujući svojoj lakoći postaje preko noći slavna.

DIJALEKTIKA DUHA I TIJELA KAO MEDIOLOGIJA

Tijelo ima iznimnu važnost u našem svakodnevnom životu. Postmoderna tijelo percipira u
njegovoj nagosti bez intelektuanog napora da se tijelu pristupi u njegovoj potpunosti, a ono je
potpuno kada se zahvati i ono duhovno. Hegel kaže da se duša realizira u tijelu. Našom
tjelesnošću ovladava ideja imaginarnog prisustva pokrećući nas na nešto. Metaforička smrt je

Page 22 of 27
smrt u kojem su duša i tijelo razdvojeni, okrenuti svako svojim putem. U seksualnom činu
tjelesno dolazi više do izražaja, kao što u čitanju nekog dobrog teksta duhovno vlada nad
tjelesnim. Naše tijelo se ponekad odaje potrošačkoj i materijalističkoj želji kad želimo imati
nešto jer to i drugi posjeduju. Postoji i političko tijelo na primjeru Busha, gdje su nafta i
geopolitika stajale u pozadini njegovog političkog tijela. Povijest duhovne kulture veću važnost
pridaje duhovnom u ljudskom biću u odnosu na ono tjelesno, dok tradicija kulture tijela zabacuje
duhovno. U kulturnoj industriji tijelo biva roba koju se oglašava i izlaže radi konzumerističkih
razloga. Masovni mediji i moderna kultura tijelo razumiju preko iskorištavanja tijela u medijske
svrhe. (Primjer Dnevnog avaza koji je prvi počeo prikazivati tijela ljepotica na zadnjoj strani, pa
su ga počele pratiti i ostale novine u BiH). Nihilistički odnos prema tijelu sugerira čojekovu
nezahvalnost prema vlastitom tijelu i odražava njegov slabi duh. Postavlja se pitanje šta je
duhovna, a šta tjelesna ljepota? Je li to neka mediološka stilistika? Postoji narodna izreka koja
kaže: „uh, kako je lijepa sve dok ne progovori“, to znači lijepa vanjština, a duhovna rugoba,
neodgojenost. Nekad se tijelo previše uređuje, pa onda biva izvještačeno i do izraza dolazi
ružnoća. Niče kaže da se samo slab duh divi onom vanjskom raskošnom i lijepom, a ne
priznaje i ne gleda ono unutarnje. Danjašnja kultura forsira videoseks - primjer Severine - zar
je to zaista potrebno? Danas se tijelom trguje. Do izražaja dolazi i Gombrina (Gombrovič)
parizofobija, gdje on ne voli prenašminkanost, preodjevenost. Važno je da danas i najgore novine
povećavaju tiraž zahvaljujući tijelima. Krleža se podruguje onima koji plješću nečemu za šta ne
znaju koja mu je prava vrijednost.

APOLOGIJA TJELESNE LJEPOTE I NAGOSTI: WITOLD GOMBROWICZ

Pisac Dnevnika („Memoari“) za koji je trebao dobiti Nobelovu nagradu, u to vrijeme dok je
pisao to djelo mediokracija još nije preplavila svijet kojem se Poljak obraćao, jer su posao
tadašnje televizije nadomjestale novine i radio. Gombrina parizofobija - kritika pariške
odjevenosti, za njega je Pariz za ljude poslije 40-te, a za omladinu su plaže. On je, ipak, za
nagost koja izaziva kulturu, etiku, vjeru i život. Za njega će filozofija uvijek biti apstraktna, dok
nas književnost uvodi u ono što boli i ushićuje. Slijedi Hegelovo poimanje tijela koje nam daje
hegelovska dijalektika tijela i duše. U Dnevniku opisuje jednu novogodišnju igranku gdje plešu
stariji plesni parovi, a pisac ipak čuje samo odjek muzičkih udaraljki. To znači da Gombrovič
staje uz stranu onog duhovnog. Uz duh muzike mora pristajati duhovno tijelo, slaže se on. Dok
šeta argentinskom alejom on gleda plavuše i primjećuje žensko uzvisivanje koje je šala i
ozbiljnost, onda se on ushićuje i odglumi razdraganost kao svojstvo mladosti, samo kako bi se
približio tim plavušama. On više voli gorku slatkost nego ukroćenu čistoću. Najveću ljepotu
pruža mladost kao takva. Zatim, on na argentinskoj plaži posmatra tijela koja mu se gade svojom
masivnošću, dolazi do tjelesne gadosti prema tim tijelima. Ovdje dolazi u polemiku Nancyevog
poimanja spektakla kao društvenog čina samoprikazivanja. Zatim gleda slike katedrale i
uživljava se u slike, a dolaze do izražaja dvije vrste individualnosti: jednu nam daje samo
uživljavanje, a drugo to da se radi samo o reprodukcijima, a ne o originalu. Spominje se i priča o
2 žene, jednoj sirmašnoj Poljakinji koja slikarsko posjedovanje odbacuje tako što kopira i bilježi
umjetnička djela, a malograđanka koja je bogata sliku cijeni samo kao robno tijelo. Ljudsko
tijelo dijeli na tjelesno privlačne i tjelesno odbojne, i smatra da ništa ne može otkupiti tjelesnu
ružnoću. Govori i o studentu kojem je primijetio ruke. To su prijateljske ruke, koje želi izvući iz
tjelesnosti i pretvoriti u egzistecniju. Za njega je mlada ljepota naga, i ko je sjedinjen s mladošću
on ne voli odjeću.

Page 23 of 27
BRITANSKA KULTURA SPORTSKOGA TIJELA
Britanske studije kulture istražuju kulturno sportsko tijelo i tjelovježbu kao organsku sastavnicu
samog britanskog identiteta. U Britaniji sport ima važno mjesto: fliperi, trke pasa, derbiji i sl.
Tvrdnja Džejmsa je kako su kriket i fudbal u Britaniji imali veći kulturni utjecaj od Tenisove
pjesme. Do izražaja dolazi politički i ideološki moment sporta. Tollinson kaže da su temelji
atletizma postavljeni još u 19. stoljeću i tako je oformljena ideologija atletizma koja sa sportskog
tijela prelazi na društveno tijelo. Mišićavo bijelo tijelo izlagalo se kao vladajuće tijelo u odnosu
na svako drugo. Do promjene tradicionalne sportske kulture dolazi onda kad masovni mediji
počnu da se okreću ka sportu, a konzumerizam ulazi u sport i na TV. Sportsko tijelo se tretira
kao individualno sebstvo (za sebe), kao faktor gradnje političkog tijela i građansko poimanje
ključnih informacija o društvu preko sportskog tijela – kaže Alan Tollinson. Sport postaje stil
postupanja masovnih medija, kada dolazi do pojave sportskih časopisa. Tjelovježba dobija
značaj preko zdravlja, ali i preko mode i imidža. Posebno do izražaja dolazi spajanje kulturne i
modne industrije sa sportskom industrijom, u ženskom sportu, gdje nastaje aerobik kao omiljeni
ženski sport. Sportsko tijelo implicira modni kontekst - triko, tene, sportsku opremu. Sportski
porizvod vidljiv je simbol društvenog prestiža i pripada svijetu vrijednosti i ideja. Sportski stil
pruža zvanične slike preko kojih mi percipiramo društvo. To tvore: sport, sponzori, televizija i
marketing. Sportsko tijelo pretvara u objekt konzumerizma, gdje mnogi sportaši postaju zvijezde
u masmedijima, reklamirajući određenu sportsku opremu. Došlo je do porasta prodaje sportskih
časopisa.

SRPSKO POLITIČKO TIJELO: ZARANA PAPIĆ

Kako funkcionira srpsko političko tijelo pokazuje tekst Zarane Papić koja ispituje politiku
medijskog prisvajanja realnosti u Srbiji, gdje je došlo do manipulacije kolektivnog tijela protiv
drugog kao neprijateljskog. Rat kojeg su Milošević i srpska politička elita vodili bio je
isplaniran, a rat se vodio potčinjavanjem građana kroz manipulaciju. Televizija kao najmasovniji
medij dobila je ogromnu važnost, jer je provodila plan političke elite, da od relativno
miroljubivog indivduuma stvori agresivno i ratnički raspoloženo političko tijelo. To se činilo
preko masovnog stvaranja spektakla i slika koje su pobuđivale reakciju građana. Tu je u pitanju
klasična politička kolonizacija medija i masovne kulture, kolonizacija koja je ostavila
nesagledive posljedice. Bivši patrijarhalni sistem sprečavao je žene da postanu politički sistemi,
a Papićeva raspravlja o segmentu popularne kulture kojeg nam daje novokomponovana narodna
muzika i turbofolk pjevačice. Emancipatorni feminizam Zarane Papić tvrdi da su žene porobljene
od strane patrijarhalnog androcentrizma. Muškarci su postajali ratna esencija Nacije, a žene su
bile u sferi nevidljivosti. Javni prostor iz kojeg su žene bile isključene nisu zaposjeli muškarci
već nacionalistički govor jednog čovjeka - Miloševića. Turbofašizacija turbofolk tumači kao spoj
ruralnog i urbanog, pop kulture i herojike, a srpska verzija fašizma je imala svoje konclogore.
Turbofašizam je konstruiran zabranom uvoza slovenskoga mlijeka, i Srbe su učili kako mrziti
slovensko tijelo. Veliku ulogu imala je i pravoslavna crkva, učeći narod kako se postaje pravi
srpski muškarac i žena, jer biti Srbin je zvanje i žrtvovanje. Papićeva analizira Brenu i Cecu, kao
2 politička tijela, jer te pjevačice prikazuju političke ideje i vrijednosti vladajuće političke elite.
One su samo metafore i simboli koji nastupaju kao medijski spektakl u režiji vladajuće politike.
Krleža Ledino tijelo vidi kao robno tijelo, dok Papićeva govori o političkom tijelu i o muškom

Page 24 of 27
dijelu tijela sprskog političkog tijela koje 2 turbofolk zvijezde zavode - politički. Lepa Brena je
bila „miroljubivo političko tijelo“, voljeno od svih i politički je definirana njena urbanizacija
tijela, jer je udata za tenisera, dok su Cecu udali za ratnog zločinca Arkana i politički je očitavala
nasilje i nacionalizam. Ceci je muž dozvolio da se seksualizira na estradi, jer je to dobro za
narod.

NEPODNOŠENJE VLASTITOGA TIJELA: HANIF KUREJŠI

Hanif Kurejši je Pakistanac koji sagledava fenomen tijela u britanskoj kulturi. Razmatra tijelo u
prosedeu književnosti. Kroz glavni lik romana „Tijelo“ – Ralf - pisac nas podsjeća da naše
tijelo nije područje ispoljavnja tehonologije i medicine, već i područje i stvar kulture i duhovnog
elementa. Kurejši je ujedno i filmski reditelj i on artikurira odnos koji postoji između filma i
književnosti u kojem vlada konzumerizam kojim vlada tijelo robe i robno tijelo nad tijelom
teksta i filma. U romanu Tijelo Kurejši staje na stranu knjige, tj. onog duhovnog kao regulatora
naše tjelesne egzistencije. Roman govori o Adamu koji ima 65 godina, ali koji je dobio
priliku da dobije novo mladalačko tijelo i on postaje Adam - Leo. On želi napisati šta je
doživio, međutim to mu nikako ne polazi za rukom, jer je ono tjelesno ovladalo duhovnim. Leo
odlazi u Pariz, ali ne uspijeva pisati jer se okrenuo slikanju i fotografiji, jer je njegovo ostarjelo
tijelo podmlađeno i njime ovladava psihologija mladosti. On odlazi u Beč, Amsterdam, Berlin,
Italiju i predaje se knjizi i duhovno se pokušava izgraditi. U Rimu susreće britanskoga profesora
koji mu ponudi da bude asistent na fakultetu, ali pod uvjetom da profesor liže njegove uši i tako
Leo postaje jedna pornografska igračka. On tako podmlađen raspolaže mnoštvom muških i
ženskih tijela. Upošljava se u jednom ženskom Centru i pretvara se u seks, gdje ne flertuje sa
ženama, već postaje njihova striptizeta. Leo odlazi i na brod Metija koji je mafijaš, plejboj, ali on
čita Getea, Ničea i to je jedan paradoks moderne. Tu susreće feministicu Patrišu koja je
patrijarhalna i Alisu do članaka obučenu djevojku koja će mu se predati usred pomahnitalog
erosa. Leo joj je uzeo nevinost, ali je taj trenutak bio rezultat njene volje, što se ne bi moglo reći
za spoj sa Metijem, što je bio rezultat samo tjelesne žudnje. Na kraju romana pisac sugerira Leu
da počne pisati stilom magijskog realiste. Nije ovdje riječ o kritici popularne kulture kao
kulture tijela već u žudnji za dostizanjem onog nedostižnog i od Boga. Radi se o
potjelovljenju duhovnog i ljudski normalnog umjesto produhovljenja, onog tjelesnog, erotskog u
nama. Kurejši misli da je danas lakše biti mladim muškarcem zato što su žene manje agresivne
nego u ranoj feminističkoj fazi, objašnjavajući to činjenicom da žene danas zarađuju. U jednom
dijelu romana pojavit će se lik i naratorove majke koju Kurejši opisuje kao gladnu ženu i debelu,
koja je uvijek bila gladna i puno jela, jer nije znala kad će opet jesti. Ona svoje tijelo kontrolira
putem posta, ali posta shvaćenog kao izraz siromaštva, a ne kulturnog, religijskog sebstva. Riječ
je o metafori koja opisuje stanje Trećeg svijeta, gdje se vrši eksploatacijia sirotinje od strane
razvijenog svijeta. Jer Kurejši sam naznačuje da „odjeću koju nosimo i hranu koju jedemo
pakuju robovi iz Trećeg svijeta“. Leo je u Parizu susreo i jednog Alžirca koji posjećuje barove
kako bi uživao u posmatranju tijela i to onih crnačkih. Adam shvata da mu je njegovo staro tijelo
sasvim odgovaralo, jer ga novo tijelo stavlja pred razna iskušenja i probleme. Kaže nam da se
starost ne može mehanički nadomjestiti mladošću. Pored prave smrti postoji i ona simbolička
koja prizna onu situaciju u kojoj tijelo zagospodaruje duhom. Spominje se i teza o živim
mrtvacima koji žive, iako više nemaju šta reći. Gledajući sebe u sobi s više ogledala, Adam je
opazio da je kloniran u niz novih Ja. On ima fobiju spram drugih tijela i vlastitog tijela, stojeći
između dva tijela. Leo se vraća u London, ali ga žena i sin ne prepoznaju, ali njeno tijelo

Page 25 of 27
savršeno pristaje Leovom. Kurejši zaključuje da je bio „čovjek koji nigdje ne pripada, samo
tijelo, osuđeno na novi početak, u noćnoj mori vječnog života“.

RAD I POLITIKA, PARALELA KRLEŽA - FINK

Radi se o njemačkom filozofu i antropologu Eugenu Finku i onih njegovih pet osnovnih
fenomena ljudskog postojanja, kako i glasi znamenito njegovo djelo u kojem takav status
zauzimaju još eros, igra i smrt. Fink pojmove vladavine i rada stavlja skupa, napominjujući da se
tako postupa zato što se ti pojmovi inače prečesto koriste radi svoje međusobne interpretacije tj.
Finkove mediologije kao filozofske antropologije. Prva Finkova ideja koja skreće na sebe
pozornost jeste opaska da rad i vladavina spadaju u svjetske fenomene koji predodređuju,
prožimaju i obilježavaju svaki postojeći socijalni sistem, i da se njihovo takvo bivstvo nama
pokazuje i očituje u svojoj empirijskoj datosti, ali da se do filozofskog pojma rada i vladavine
treba tek probiti i to mišljenjem koje se drži onog pokazujućeg, predstavljivog, vidljivog,
predmetnoga, fenomenalnog, ali ga ono ujedno nadilazi. Fink naglašava kako je na temelju
ropskog rada antika imala svoje slobodne građane koji su uživali zahvaljujući odricanju
onih koji su ropski, bolno i pokorno radili, pružajući dokolicu onima kojim su vladali i
bavili se umjetnošću, mišlju, igrom itd. Istinski je slobodan samo onaj tko je sebi dovoljan.
Urbanu treba jedan Aurel, bez kojeg Urban naprosto ne bi preživio (znači, nije istinski
slobodan). Krleža i Fink nadolaze do filozofske istine i dohvatanja rada i vladavine i do onoga
bitnog kod svake kategorije egzistencije, uključujući i likove ove drame. Za nekog čovjeka
možemo reći da je slobodan kada on sačuva izvjesnu nezavisnost spram drugih ljudi i
slijepih strasti i ako čovjek istrajava na sebstvu, poručujuje Fink. On slobodu ne može
zamisliti bez njene veze s prirodom, zbog čega se zapadnoj metafizici predbacuje što potcjenjuje
čulnost, favorizirajući duhovnost i znanstveno. Finkova postavka da ljudsku egzistenciju čini
jedinstvo tijela i duše može se slobodno pripisati Krleži, kao što bi Krleža potpisao Finkovu
misao prema kojoj čovjek nije božanski duh zatvoren u tijelo životinje. Fink se zadržava na
opisu prokletstva ljudskog rada i na osnovi nastale čovjekove egzistencije koja svjedoči o bijedi
i veličini rada i ljudskog postojanja. Fink konstantira da ljudsku sreća uvijek nastaje na tlu patnje
i da se lijepota sreće nikad ne može osloboditi od patnje. Kod Finka prometejski mit
simbolizira potrebu ljudske slobode da se potvrđuje i ne miri sa dostignutim, a najveću
pobjedu nad divljinom čovjek slavi kad prirodu izlaže u kavezu kao turističku atrakciju. Prvi
pojam kulture Fink nalazi u zemljoradnji kao onom obliku rada kojim egzistencija potvrđuje
svoju slobodu u borbi s divljinom, ističući kako je veza između kulture i zemlje toliko oslabila da
je kultura postala otmjena aktivnost koja isključuje fizički rad. Ovi koji rade ne mogu pribaviti
sredstva za egzistenciju, njima se događa ono što i Krležinom Urbanu, Ledi, Meliti, Klari, pa i
Klanfaru dok je bio provincijski advokat, kad nastupa stanje koje ponižava dostojanstvo čovjeka
i dovodi u pitanje odnose u kojima čovjek biva rob s pravom glasa. Pod pojmom moći Fink ne
misli znanje kao moć, gdje rad prirodu privodi kulturi, nego na izvornu moć kad čovjek
vlada nad čovjekom. Fink prispijeva do diferencije i identiteta Hegela i Marxa, ističući da je

Page 26 of 27
kod Hegela mišljenje prauzor vladavine, dok je kod Marxa mišljenje otuđeno od društva i
perverzija vladavine. Fink smatra da je Hegelova teorija rada srodna Platonovoj.

Wikipedija o Krleži
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.) je bio književnik i enciklopedista, po
mnogima najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka.

Poezija i proza

 “Pjesme” I i II, (1918.)

 “Pjesme” III, (1919.)
 “Hrvatski bog Mars” (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.)
 “Pjesme u tmini” (1937.)
 “Novele” (1924.)
 “Hiljadu i jedna smrt” (1932.)
 “Povratak Filipa Latinovicza” (1932.)
 “Novele” (1937.)
 “Balade Petrice Kerempuha” (1936.)
 “Na rubu pameti” (1938.)
 “Banket u Blitvi” (1938.), (1939.), (1962.)
 “Zastave” (1969.)

Drame

 “Kraljevo” (1915.)
 “Kristofor Kolumbo” (1917.)
 “Michelangelo Buonarroti” (1918.)
 “U logoru” (1920.)
 "Adam i Eva" (1922.)
 "Galicija" (1922.)
 "Golgota" (1922.)
 “Vučjak” (1924.)
 "Gospoda Glembajevi" (1929.)
 "U agoniji", (1928.)
 “Leda”, (1930.)
 “Aretej”, (1959.)
 "Deset krvavih godina", (1937.)

Page 27 of 27