UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA PEDAGOGIJU

Patrice Canivez:
ODGOJITI GRAĐANINA
(Koncep knjige iz kolegija: Sociologija obrazovanja)

Nastavnik: prof. dr. Mujo Slatina Student:

Suradnik: ass. Lejla Hodžić Lucija Vrljičak

Sarajevo, svibanj/maj 2011.

 I.
GRAĐANSTVO

- Građanstvo je pripadnost državi, a pojedincu daje pravni status, koji podrazumijeva

određena prava i dužnosti.
- Postoji onoliko tipova građana koliko i tipova država.
- Postoje dvije koncepcije, od kojih svaka razvija određenu predodžbu o građaninu.
Prva koncepcija suprotstavlja društvo državi: ona insistira na slobodi pojedinca i
zajednica odvojenih od države; na državu gleda kao na moć izvan društva, koja mu
se nameće. Druga stavlja naglasak na tradiciju, na identitet i kontinuitet nacije. U
ovom slučaju, građanstvo, osobito pristup građanstvu, zavisi o prihvaćanju
određenih načina života, mišljenja ili uvjerenja.

1. Suprotstavljanje države i društva

- Suprotstavljanje uglavnom služi za istcanje spontanosti, slobode ili pak problema

društvenog života u odnosu na „stranu“, administrativnu ili birokratsku moć države.
- Društvo je skup „horizontalnih“ odnosa između pojedinca i grupe. Međutim pridjev
„horizontalan“ može varati. Društvene su funkcije hijerarhizirane, svi pojedinci
nemaju na raspolaganju iste prednosti, a osobito nemaju istu moć nad
organizacijom proizvodnje, razmjena i potrošnje.
- Razlikujemo dvije koncpcije države kao „moći“ iznad društva. Prva se sastoji u
tome da državu predstavimo kao stroj na usluzi valdajućim društvenim klasama.
Druga se sastoji u tome da se država vidi kao instrument „regulacije društvenog“.
Društvo je sposobno samo sebe regulirati.
- Ove dvije koncepcije su međusobno suprotstavljene, a zajedničke su im dvije tačke.
U oba slučaja država je „mašina“ koji se izvana upliće u sopstvenu igru društvenih
odnosa. U oba društva savršeno skladno društvo znači društvo bez države.
- Država je zlo, privremeno ili potrebno, ali ipak zlo.
- Ako je država nužno zlo, onda je građanstvo marginalan, ako ne i prevaziđen
pojam. Građanstvo pojedincu ne daje nikakvu dodatnu vrijednosti niti dostojanstvo.
Ono samo potvrđuje činjenino stanje.

2. Nacionalni identitet

Jednistvo zajednice

2
 - Drugi način zamišljanja države jest da se od nje načini utjelovljenje ideje nacije.
Nasljedstvo temeljnih tradicija i podsjećanje na velike događaje iz prošlosti naciji
daju smisao za identitet i vrijednost.
- Građanstvo je činjenica kojoj se pridaje određeno značenje koje se može razlikovati
od pojedinca do pojedinca. Z toga slijedi da je određena politička zajednica samo
činjenična zajednica; ona okuplja ljude različitog porijekla i navika, koji uprkos
tome uspijevaju živjeti zajedno.
- Svaka politička zajednica je rezultat neke povijesti. Potekle su iz spajanja zemljišta
i nametanja premoći jedne osobe različitim porodicama, kalnovima ili već
formiranim zajednicama. Ta premoć prisiljava različite komponente da žive
zajedno.
- Država je dakle oblik kojeg daje političkoj zajednici, odnosno ustanovama koje
organiziraju i daju joj fitionomiju.

Osbine političke zajednice

- Političku zajednicu karakterišu dvije temeljne osobine. Prva je ta da građani

priznaju autoritet jednog te istog zakona, a ne više osobnu moć pojedinca neke
porodice ili kaste. Izvor autoriteta je u zakonu, koji je bazičan princip, i građanin je
slobodan ponajprije upravo zato što priznaje autoritet tog principa. Nije podređen
nikakvom principu.
- Svi pojedinci su jednaki pred zakonom, budući da se on jednako nameće svima.
- Druga temeljna osobina jedne političke zajednice jest na njezino jedinstvo ne zavisi
o jedinstvenosti, pa niti o isključivoj dominaciji neke tradicije. Ovo ovisi o vrsti
odnosa, često konfliktnih i polemičnih.
- Ti odnosi često su bili nasilni, ali politička zajednica po definiciji dobija nasilje kao
metodu riješavanja konflikta, za što odabire javnu raspravu, kojom dospijeva do
zajedničkih odluka.
- Temeljna pretpostavka integracije u kulturu i zajednicu jest prijanjanje uz
vrijednost ili principe koji su tim tradicijama omogućili da žive zajedno . time se
definiraju granice integracije.
- Sudjelovanje u javnoj raspravi je bitan način integracije u zajednicu.

3. Država i demokracija

Pojam demokracije

- Maurice Duverger definira suvremene zapadne demokracije kao

„tehonodemokracije“ strogo kontrolisane jednom privrednom oligarhijom.
- Često se miješaju pojmovi republika i demokracija.
- Za Aristotela je republika država kojom upravlja većina, ali u cilju zajedničkog
interesa. Demokracija je država kojom vlada većina, ali u interesu siromašnih.
- Za Rousseaua, republika je država utemeljena na društvenom ugovoru.
Demokraciju on definira načinom vladanja. Ona znači državu u kojoj većina naroda

3
 vlada, ima izvršnu moć, za razliku od slučaja u kojm vlada samo jedan čovjek ili
manjina, makar poštujući zakonodavstvo koje su svi prihvatili.
- Zajednička tačka ovih gledanja na demokraciju je što se ona ne može svesti na
pravosudnu i ustavnu strukturu: ona znači način vladanja.

4. Ustavna država / Pravna država

Prava i dužnosti građanina

- Potrebno je obratiti pažnju pravosudnoj strukturi države i metodi vladanja.

- Ustavna država je država utemeljena na ustavu. On obrađuje vlast. On organizira
njihove odnose tako da se jedna od njih ne može provoditi bez sudjelovanja druge
dvije.
- Ustav određuje pravila izvršenja vlasti, ali i pravila stjecanja vlasti, budući da
precizira uslove izbora i glasanja.
- S formalnog gledišta, ustav određuje uslove pod kojima se svi postojeći zakoni
mogu mijenjati, no navodi i proceduru potrebnu da se unutar njega samog izvrše
promjene.
- Ustavna država građaninu daje precizan status, koji proizlazi iz međuovisnosti
vlasti.
- Država se temelji na autoritetu zakona.
- Odgajanju građana treba prenositi duh slobodnog pristajanja na poštivanje zakona i
smisla za jednakost koji je time blisko povezan.
- Legitimnost građana može se temeljiti na dva načina. Prvi odgovara onome što
bismo mogli nazvati potrošačkom koncepcijom građanstva. Građanin je potrošač a
država pruža usluge.
- Nedostatak ove koncepcije je to što bi ona omogućila stvaranje nekoliko kategorija
građana nejednakih kako po pravilima tako i po dužnostima.
- Želimo li staviti prava i dužnosti kao rezultat nekakvog ugovora, tada taj ugovor
treba zamisliti na Rousseauov način. Pojedinac ima svoje obaveze i uživa u
određenim pravilima zato što i obaveze i prava pripadaju svakom pojedincu.
- Drugi način utemeljivanja stava građanina prema zakonu i zakoskim autoritetima.
Građanin mora poznavati svoja prava i dužnosti. Od građanina se nikad ne očekuje
da se pokorava bez razmišljanja i rasuđivanja.
- Prava i dužnosti građana utemeljeni su zakonom: u tom smislu ona ovisi o državi i
njenom zakonodavstvu., ali i na pojedinačnom sudu.

Građansko i političko djelovanje

4
- Ono sa sobom ne mora nužno povlačiti ispunjavanje ikakve političke odgovornosti,
tj. savremena država postavlja i rješava pitanje nadziranja i granica vlasti,
pojedincu jamči pravo na lični život, i u tom smislu, potpuno privatni život.
- Aristotel u Trećoj knjizi svoje Politike kaže da bi se bilo građaninom, nije dovoljno
živjeti na nekom teritotiju i moći braniti svoju stvar pred sudom, jer tu mogućnost
imaju i stranci. Pravi građanin jest onaj ko vrši neku političku funkciju: bilo da
vlada, bilo da sudjeluje u narodnim skupštinama.
- Građanstvo je dakle aktivno sudjelovanje u pitanjima Grada.
- Ono je stanje ne samo pokoravanja vlasti nego i vladanja.
- Načelo savremene demokracije načeo je otvorene aristokracije.
- Jasno je da vrlo mali broj građana razmišlja o političkom djelovanju.
- Funkcioneri vlasti nisu jedini aktivni u državi: građanin može biti aktivan tako da
djeluje na one koji vladaju, prije sveka svojim udjelom u oblikovanju javnog
mišljenja.

II.
DISCIPLINA

- Disciplina navikava djecu da se podrede stezi neke organizacije. Dotle dok tu

disciplinu provodi nastavnik ona kod njih stvar i naviku podređivanja općenito, ali
ih navikava da se podređuju autoritetu.
- Bez navike poštivanja zakona nijedan pojedinac se ne može ukopiti u društveni
život.
- Građanin treba poštivati zakon zato što sudjeluje u njegovu stvaranju.

1. ZAKONSKI MODEL PEDAGOŠKOG AUTORITETA:

ROUSSEAU

Negativno djelovanje autoriteta

- Rousseau je mislio da odnosi autoriteta imaju negativno djelovanje na djecu. Pod

odnosima autoriteta ovdje podrazumijevamo izričite zapovijedi vaspitača.
- Dijete nije sposobno percipirati objektivne razloge onog što mu se zapovijeda.
- Autoritet nad djetetom mora biti isto toliko bezličan koliko i autoritet zakona
kojemu se podređuje građanin.
- Rosseau savjetuje da se djetetu organizuju njegove životne uslove na takav način da
dijete ne može ni poželjeti ništa osim ono što je objektivno dobro za njega.
- Djetetom upravljaju objektivne sile situacije koju je diskretno, ali cjelovito, stvorio
odgajatelj.

Nužnost autoriteta „pedagoški ugovor“

5
- „Pedagoški ugovor“ daje jednu vrstu „zakonskog“ temelja autoritetu.
- Autoritet proizilazi iz dogovora, čiji su uvjeti sljedeći: adolescent se obavezuje da
će naređivati samo ono što je najbolje za njegovog učenika, ali i na podnošenje
računa.
- Poštivanje se u temelju zasniva na povjerenju.
- Model „pedagoškog ugovora“ ne ruši autoritet odgajatelja: njegov je cilj na tom
autoritetu osigura solidnu osnovu.
- Ugovor ne zahtjeva da se neko pravilo ili naredba mora prihvatiti nakon što se o
njima raspravilo.
- Rousseau naglašava: model pedagoškog autoriteta je izvršna vlast, vladanje
ljudima.

2. KANTOVA KONCEPCIJA ŠKOLE

- Kantova Razmišljanja o odgoju opravdavaju disciplinu i školu kao ustanovu, a ne

kao rješenje u nedostatku idealnih metoda humanog odgoja, već kao pozitivne
elemente u odgajanju pojedinaca općenito, a građanina posebno.
- Disciplina je opravdana budući da je u prirodi čovjeka da bude podložan
neobuzdanim impulsima. Čovjek ne posjeduje instikt u strogom smislu: on ima
želje, ali tim željama on ne upravlja niti ih sređuje instikt.
- To značida je čovjek stvorenje koje je nadovršeno, što je prema Kantu pokazatelj
njegova dostojanstva. On upućuje na to da je priroda namijenila čovjeku da se sam
dovrši.
- Čovjek treba upotrebljavati svoj razum i svoju slobodu, te stvoriti svoje vlastite
zakone.
- Čovjek mora imati naviku poštivanja nekog općenitog reda kako bi mogao provesti
svoje odluke i kako bi na njegove odluke uslijedile posljedice.

- Kantova ideja jest da je škola mjesto dresure čiji je cilj izdvojiti vrijeme za
razmišljanje unutasr spontanosti želja. Djete kod sebe treba stvoriti formalnu
naviku, to jest navika da svom djelovanju nametne određeni oblik.
- Osnovna navika koju stičemo u školi je navika rada, koji se definira situacijom
stege.
- Djecu treba prisliliti da poštoju vlastite odluke, a možemo ih ih pustiti da se sama
organizuju samo u „nevažnim stvarima“. Ono bitno je zapravo određeno pravilima
ustanove.

3. KRITIČKE ANALIZE MICHELA FOUCAULTA

- Michel Foucault u svom radu Nadzor i kazna ističe da postoji drugačiji oblik
discipline, koji se može nazvati vojničkim jer se njegovi elementi nalaze u
reorganizaciji vojske 17. stoljeća nadalje. Disclipina koju on opisuje proteže se na
organizaciju društva općeniti, jer je ona spaecifičan način primjene vlasti.

6
 - Kontrola tijela i pokreta: ustvari, disciplina se ovdje sastoji u poništavanju nekog
reda na što je moguće više mehanički način, s minimalnim razmakom između
naredbe i njezina izvršenja.
- Važne su samo brzinai djelotvornost.
- Onaj koji ima moć, taj razmišlja i planira: izvršilac je samo element u strategiji koju
uopće ne mora shvatiti.
- Ovaj model ima privrednu funkciju. On omogućuje veću rentabilnost ljudskog rada
po mehaničkom uzoru, izvlačeći maksimum korisnih učinaka iz skupa pojedinačnih
snaga.
- Disciplina ima političku funkciju: ona omogućuje nadzor nad velikim masama ljudi
zahvaljujući organizaciji kojom su te mase obuhvaćene.
- Ustanova koja pruža takve discipline jest zatvor.
- Privredna i politička funkcija nikad nisu odvojene.

Disciplina i humanističke nauke

- Taj se princip primjenjuje na školu.

- Predmet discipline nisu toliko djela i činjenice, koliko pojedinci i sklonosti. Ona
pojedincu omogućuje da se okarakterizira.

Činjenica i pravo

- Foucault suprotstavlja činjenicu i pravo. Njegova se ideja može ovako sažeti:

društveni ugovor, koji zasniva političku zajednicu na općoj volji, pretpostavlja
jednakost svih građana. Disciplina ukida tu formalnu jednakost.
- Disciplina ne ostavlja prostora za razmišljanje, ona stvara automatizma. Ona ne
uređuje prostor privatnog života, već modelira ponašenja i sklonosti.

III.
HABITUS

- Prvobitni odgoj jest odgoj društvenim pritiskom, koji pojedincu usađuje navike u
kojima je sadržan određeni način ophođenja sa okolinom, govorenja i razmišljenja.
- Djeci je opravdano usađivati samo univerzalne vrijednosti, to jest one koje vrijede
za svakog čovjeka na svakom mjestu, koje se nameću ljudskom biću.

1. PROTAGORINA TEORIJA I ARISTOTELOVO SHVAĆANJE

HABITUSA

7
 - Protagorina je ideja da svladavanje temeljnih vrijednosti ne potiče iz didaktičke ili
dogmatičke pouke, već iz sticanja komplementarnih uticaja.
- Pojam hexis ili habitus prema Aristotelu znači permanentnu sklonost da se djeluje
na neki određeni način, a ona se stiče navikama i vježbanjem. On je izgradio teoriju
morala u kojoj se pojam habitusa opisuje na koji način su stečene sklonosti prisutne
u proračunima koje čine pojedinci predajući se užicima.

2. SOCIOLOŠKA OBRADA POJMA HABITUSA

- Pojam habitusa ima središnje mjesto u sociologiji Pierra Bourdieua, gdje je habitus
utjelovljenje neke praktične i teorijske vrijednosti u nekom načinu postojanja i stilu
života koji nose društvena obilježja i klasificiraju pojedince.

Bourdieuova kritika škole

- Škola kao mjesto gdje se miješaju različiti društveni slojevi.

- Dvije pozicije: prva pozicija djeteta poteklog iz vladajuće klase, a druga pozicija
djeteta poteklog iz podređenih klasa, kojeg školske aktivnosti koje mu se nameću
dezorjentiraju. Uspjeh u školi djece iz podređenih klasa zahtjeva mnogo više truda,
napora i prilagođavanja.

3. JEDINSTVO I RAZNOVRSNOST DRUŠTVENOG ODGOJA

- Postavlja se pitanje vrednuje li savremeno društvo neki način ponašanja koji se

nameće svim pojedincima i svim društvenim klasama.

Weilova definicija savremenog društva

- Svako društvo se temelji na transformaciji prirode u cilju zadovoljavanja potreba,

gdje se rad ne svaća nužno kao vrijednost.
- Odlika savremenog društva je činjenica da se rad u njemu shvaća kao progresivan,
s ciljem da se zagospodari prirodom pomoću tehnika koje neprestano evoluiraju.
- Weilova definicija jest definicija principa. U stvarnosti postoje pojedinačna društva,
a njihove međusobne veze to su jače što su ona savremenija, jer ih povezuje isti
način rada.

Proračunata autonomija – znači da se od svakog pojedinca očekuje da sam sebe vodi, na

osnovi tačnog proučavanja svojih ličnih interesa.

Jednake šanse i društvena pokretljivost – podrazumijeva da se pojedinac na susreće ni s

kakvim preprekama osim onih koje potiču iz ograničenosti njihovih vlastitih sposobnosti
uz društvenu pokretljivost koje iz nje proizilazi.

8
Zajednički habitus – svaka komponenta društva usađuje svojoj djeci osobite habituse, to
jest nečine ponašanja i načine gledanja na stvari, koje ovise o geografskom ili društvenom
porijeklu. Svaki habitus je jednim dijelom proračunski habitus, što znači da je on to više što
se društvo više modrenizira, a manje što je društvo tradicionalnije.

IV.
ODGOJ RASUĐIVANJA: PRAVO I LJUDSKA PRAVA

1. KRITIČKO RASUĐIVANJE, POLITIČKO RASUĐIVANJE

- Rasuđivanje pravnog tipa: djelovanje nekog pojedinca, ministra ili sindikata legalno
je ili nije legalno.
- Sud postaje negativniji i kritičniji što je pravilo općenitije.

2. PRAVO I LJUDSKA PRAVA

- Obrazovanje građana pretpostavlja informiranost, minimalno poznavanje

zakonskog sistema i institucija: pojedinac mora u najobičnijim životnim
situacijama, poznavati principe i zakone koji određuju njegova prava i dužnosti, te
razabrati slučajeve kada ih treba primijeniti.
- Ljudska prava imaju važno mjesto u odgoju građanina, i to jer definiraju jednu od
najvećih tema političke rasprave, kao i zbog toga što državama koje se na njih
pozivaju pružaju kriterij za rasuđivanje o onome što nije u skladu sa utemeljenim
principima tih država.

Građanska i politička prava, društvena prava

- Građanska i politička prava omogućuju odbranu individualne slobode u odnosu na
državu. Društvena prava pretpostavljaju da se država akrivno brine o pojedincima,
što implicira povećanje njezine moći, od čega slobode mogu imati štete.

Univerzalnost ili relativnost ljudskih prava

- Teza o relativizmu- postoje raznovrsne kulture, a ni jedan objektivni kriterij na
omogućuje da za jednu ustvrdimo da je superiornija od druge .
- Nije dovoljno uzeti u obzir relativnost kultura. Potrebno je također priznati
univerzalnost nekih etičkih principa, čija valjanost se ne ograničava na područje
jedne zadane kulture.
- Potrebno je izmiriti nauku i prava, pri razumijevanju raznih kultura, imajući na umu
da znanstveno razumijevanje ne implicira na bezuslovno prihvaćanje.
- Temelj ljudskih prava je bezuslovno poštivanje osobe.

9
 V.
ODGOJ RASUĐIVANJA: POLITIKA I KULTURA

1. POLITIČKO RASUĐIVANJE

- Svrha političkog rasuđivanja jest da se dođe do neke odluke, bez obzira da li se radi
o vladi koja odlučuje, ili o običnom građaninu koji odobrava ili ne odobrava tu
odluku.
Načelo pravde je načelo jednakosti. Međutim to načelo ne omogućuje da se pozitivno
odredi šta je pravedno, iako se ta definicija nalazi u zakonima i ustavima države.
- političkim rasuđivanjem se donosi sud o onome šta je pravedno u situaciji koja se
neprestano mijenja i razvija.
Rasprava omogućuje sukobljavanje više stajališta, pod uslovom da su sve strane u njoj
ravnopravne i da se mogu slobodno izražavati. Također, rasprava omogućava da se
uoče kompleksnosti problema i njegovi raznoliki aspekti.

2. ODGOJ POLITIČKOG RASUĐIVANJA: ULOGA KLUTURE

- Odgajanje za političko rasuđivanje, u biti znači odgajanje za raspravu. Kultura ima

važnu ulogu u odgoju političkog rasuđivanja, jer ona uči građane raspravi.
- Dva značenja riječi kultura: S jedne strane ona će nam značiti skup podataka koji
se odnose na temeljne pojmove osnovnih područja znanja. U tom smisli to je „opća
kultura“; s druge strane kultura se razmatra kao ophođenje s umjetničkim djelima, i
stoga kao sredstvo razvoja ukusa i estetskog senzibiliteta.

Kantova teorija estetskog rasuđivanja

- Temeljni Kantov problem u Kritici moći rasuđivanja, jest opisati specifičan način
rasuđivanja prema ukusu, u skladu s kojim kažemo da je nešto lijepo. Estetski sud
postulira postojanje zajednice istoga ukusa, neovisno o razlikama koje dijele
pojedince. Međutim, estetski sud je subjektivan i autonoman: subjekt sudi prema
sebi samom.
- Neko djelo je estetsko zato što daje misli, više nego po onome što ono „znači“.
Umjetničko djelo ujedno daje misliti „slobodno“, što se odnosi na ljepotu općenito.
- Kantova teorija dokazuje da ljudi koji nemaju ukusa ne raspravljaju.

VI.

10
 DJELOVANJE

1. LJUDSKO ISKUSTVO DJELOVANJA: TEORIJA HANNAH

ARENDT

- Prema teoriji Hannah Arendt djelovanje traba razlikovati od proizvodnje.

- Koncepcija djelovanja prema modelu proizvodnje, nužno dovodi do razmišljanja
zajednice kao neke vrste materijala što ga državnik može oblikovati u funkciji
projekta koji provodi. Njen rad može se okarakterizirati kao pokušaj brižnog
razgraničavanja političkog djelovanja od proizvodnje, te je došla do shvaćanja
političkog djelovanja kao načina življenja, čija je svrha sadržana u njemu samom.

2. DJELOVANJE KAO TRANSFORMACIJA DRUŠTVENE

STRUKTURE: POLITIČKA FILOZOFIJA ERICA WEILA

- Njegova teorija je slična teoriji Hannah Arendt. Jedna od osnovnih razlika između
tih teorija je što za Weila djelovanje ima definirani cilj, premda se ne može svesti
na ostvarivanje nekog pojedinačnog projekta.
Država je organizacija zajednice u institucije koje su uzajamno solidarne. Ona nije
udruženje pojedinaca koje veže neki ugovor, već organizacija institucija koje djeluju
zajedno.

3. ŠKOLSKA USTANOVA I DJELOVANJE

- Postoje dva načina poimanja političkog djelovanja, a teze Arendtove i Weila

koherentno ih formuliraju.
- Djelovanje se svodi na odbranu interesa ili moralnih vrijednosti. Čovjek djeluje
zato što je sklon nekom tipu zajednice. Stvarno sudjelovanje građanina u državi
ovisi o realnoj mogućnosti sudjelovanja u tom zajedničkom djelovanju na bilo kojoj
razini.
- U demokraciji, škola treba odgajati aktivne građane. Institucija škole u državi ima
nezanemarivu političku težinu.
- Škola nije mjetno na kojem se djeca uvode u politiku, u sukobe interesa i odnose
sila koje politika podrazumijeva. Međutim, škola je mjesto kulture, a njena uloga je
da formira javno mišljenje.

11