NAVIGACIJA

Home
Sadržaj

Osoba tjedna
Kolumne
Teme
Interviewi
Picaškandal
Feral Tromblon
Greatest Shits
Kultivator
Knjige
Virtual Tribune

Arhiva
Tribute
O Feralu

Stranica obnovljena:
3. siječnja, 2008.

01 / Kolumne (4)
MANEKENI (1/4)
Malo tko ne bi znao odgovor na pitanje kako se zove žena koja se smiješi sa stranica svih dnevnih novina, s TV-
ekrana, sa sjajnih stranica takozvanih ženskih časopisa, žena spremna potrošiti duge sate svoga velevažnog vremena
na iscrpljujućim takozvanim foto-sessionima...

BENAZIR NA KRIŽU (2/4)

S pravom se svijet skamenio na vijest o ubojstvu Pakistanke Benazir Bhutto, iako je pitanje shvaća li se u cijelosti što
se dogodilo. U simboličkom smislu, brutalni atentat u Rawalpindiju ponavlja u dlaku ono što je učinjeno rušenje m
nebodera blizanaca u New Yorku...

MUP i TRES (3/4)

Što su kriminalci povlaštenija društvena skupina, to je snažnija represija pravne države prema tzv. običnim
građanima. Ako pravna država ne može ili ne želi djelovati prema onima koji krše zakone, najgore bi bilo da
je stavimo u stanje mirovanja...

KOGA SVRBI MITRALJEZ (4/4)

Zašto predizborni Boris Tadić nije rekao tko su ti "mnogi ljudi" u Srbiji koji hoće rat? Nadrkani politički analitičari
kojima se ona stvar diže jedino na pomen opšte mobilizacije, sveštenici koje svrbi mitraljez i kojima se usta suše od
prizora gologuzih maloletnika, novinari i...

________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Teme (13)
 PARTIJANERI (1/13)
Dok se Ivo Sanader – u potpunosti lišen unutarpartijskih otpora – silom prilika bavi rješavanjem kadrovskih
promašaja iz prošle Vlade i slaganjem novog, ponešto kompliciranijeg, kabineta, u ostalim strankama tinjaju
– manji ili veći, glasniji ili tiši – sukobi i potresi...

PRAVOSUDNI BRODOSPLIT (2/13)

Uhapšene u antikorupcijskoj akciji "Maestro" već se više od pola godine drži iza brave na osnovu dijela Zakona o
kaznenom postupku koji kaže kako bi se puštanjem osumnjičenika na slobodu otvorila mogućnost da isti ponove
kazneno djelo i(li) utječu na svjedoke...

PETI ORTAK I ZVJEZDICA (3/13)

Blagdansko uhićenje pomoćnika predstojnika Državne uprave Dubrovačko-neretvanske županije Ive Žeravice i
direktora građevinske tvrtke "Konel" iz Cavtata Antuna Kralja, koji su pritvoreni zbog navodnog reketarenja čelnika
grupacije "Jadranski luksuzni hoteli" Gorana Štroka, u USKOK-ovoj...

KRUNICOM DO PALICE (4/13)

Naviknuta sam da su propovijedi u kršćanskim crkvama stvarnost oslikavale krajnje crno, da bi onda
skrenule pozornost na temelje kršćanskoga optimizma. Ovogodišnja božićna propovijed kardinala Josipa
Bozanića nije čak ni pružala zrnca nastojanja da pronađe začetke dobroga u tom svijetu...

OD RUŽA DO TRNJA (5/13)

Petina ispitanica trpi obiteljsko nasilje, a trećina ih se u hrvatskom društvu susrela s nekim oblikom
diskriminacije zbog svog porijekla. Dodamo li probleme koje neke od njih, iz sličnih razloga, trpe na poslu,
dolazimo do statistike od oko 44 posto ispitanica kojima u Hrvatskoj baš i nisu procvale ruže...

DIPLOMATSKI STERILITET (6/13)

Amerikanac Jacques Paul Klein i Britanac Paddy Ashdown gotovo da su idealni predstavnici "šar ene čeljadi" na
plaći u BiH, koja ima militarni background, samodopadna je do narcisoidnosti, glasna, brbljava i nametljiva,
površna i sklona patroniziranju i dijeljenju lekcija...

KOGA SVRBI MARKSIZAM? (7/13)

Ukoliko je netko nepuna dva desetljeća po deklariranom slomu realsocijalizma još uvijek spreman na smionu tvrdnju
da mu se nauk Karla Marxa (1818.-1883.) na bilo koji način zavukao pod kožu, rezultati recentnih dermatoloških
istraživanja dat će mu za pravo. Htjeli-ne htjeli, marksizam je kož na bolest...

ZATAJENA ZBIVANJA (8/13)

Prvi na listi "skrivenih" događaja odnosi se na činjenicu da je tijekom prošlog ljeta američka vojska u Iraku
prvi put počela koristiti robote, koji su naoružani automatskom puškom M249 dometa od tisuću metara.
Zasad ih po iračkome ratištu švrlja tri komada, svaki vrijedi 250 tisuća dolara...

PODATNI I ŽILAVI (9/13)

U beogradskim teatrima sam je kraj godine dočekan s dvije nove premijere – radi se o predstavama "Barbelo, o psima
i deci" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i o "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji" u Ateljeu 212
– koje su po intonaciji dijametralno udaljene jedna od druge...

SVEČANO I PIANO (10/13)

Tomislav Mrduljaš, splitski skladatelj i poduzetnik, dobit će od Grada Splita i splitske Turističke zajednice 300 tisuća
kuna za organizaciju dočeka (n)ove godine na splitskoj Rivi iako Mrduljaš i njegova tvrtka Piano godinama, bez
pravnog osnova, besplatno koriste gradski...

UMJETNOST PITANJA (11/13)

Dok ovih dana nacija uglavnom mahnita u božićnom rasipanju novca i ljubavi za jednokratnu upotrebu, gotovo
anonimna izložba u zagrebačkoj galeriji "Nova" pod nazivom "TV Galerija" o video umjetnicima koji su u 80-ima
harali javnom televizijom, pokazala je u najmanju ruku jedan tip...

SRPSKI MINERAL S KRYPTONA (12/13)

Nova Appleova igračka, "iPhone", prodana je, izgleda, već u pet milijuna komada, nova astronomska otkrića
sugeriraju da su planeti s nebom na kojem se vidi izlazak i zalazak dvaju sunaca prilično uobičajena pojava,
 lani je vrlo detaljno snimljen i spektakularni ples uzavrele Sunčeve plazme...

POVRATAK OSTAVLJENIH (13/13)

Na priču o zatvorenicima i ovisnicima došli smo preko udruge "Institut" iz Pule, koja se ovim grupacijama ljudi bavi
nekoliko godina. Iako rade puno toga korisnog i hvalevrijednog, ne samo u lokalnoj, istarskoj zajednici, nego i
drugdje po Hrvatskoj...

________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Interview (3)
HDZ JE TUĐMANESKNA STRANKA (1/3)
Vjeran Zuppa, pisac i dramaturg, govori o kontinuitetu vlasti HDZ-a, te aktualnim prilikama na političkoj i
kulturnoj sceni...

OSIJEK JE ŽRTVA POLITIČKIH BESTIDNIKA (2/3)

Jaroslav Pecnik, jedan od malobrojnih osječkih intelektualaca spremnih kritički progovoriti o stanju u svom
gradu...

PRIČAM TI EMOCIJOM (3/3)

Vuk Mitrović, chicaško-beogradski filmski reditelj čiji se kratki film "Pre-selected" našao u utrci za nezavisnog
oscara...

________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Osoba tjedna
Osoba tjedna: ĐURĐA ADLEŠIĆ
2. siječnja, 2008.
Smatraju je caricom ogavnog postizbornog trgovanja i, nema što, zaslužila je krunu do posljednjeg
dragulja koji je u nju ugrađen. Njeno i Čehokovo ritanje da na bilo koji način uđu u bilo koju vlast,
izlazi iz okvira svega viđenoga, a vidjeli smo svašta.
Zbog toga ih Zoran Milanović ironično zove "moralnim vertikalama" hrvatske politike, osjećajući se
prevarenim nakon njihovih predizbornih izjava da im je bliži SDP, ali, bez brige, prevarili bi oni i HDZ
da su izbori ispali drukčije. Ti se jednostavno uvale u pobjednički šator, a koje je on boje, crvene, crne
ili neke treće, time ni najmanje ne razbijaju glavu.
Zato su najzaslužniji što se sada javlja više nego ikada masovna zgađenost politikom, što je, da se razumijemo, sasvim razumljivo.
Ali, prije eventualnog povraćanja, skrećemo vam pozornost da su vas Adlešić, Čehok i Friščić unaprijed pripremili za to i nisu širili
o sebi iluziju kao nekakvim poštenjačinama s anđeoskim obraščićima i uvojcima.
Oni su naprosto izborni grebatori koji ne skrivaju da su u sve ovo ušli s isukanim pandžama. Nasuprot tome, imate čitavu hrpu
licemjernih prelivoda koji su se kleli do neba da za njih postoji samo jedna strana, SDP, i dabogda im otpala ruka ako posegnu za
drugom. Ipak, posegnuli su, i to doslovce svi koji su se prije toga obećali toj stranci.
Učinili su to Radimir Čačić, otvoreno, i Ivan Jakovčić, malo manje otvoreno, a u Sanaderov šator šmugnuli su prije toga čak i Deneš
Šoja i Šemso Tanković, iako su se i potpisanim ugovorima pa i članskim iskaznicama obavezali Milanovićevoj stranci. Dvojica
posljednjih su predstavnici manjina, pa se, hajde, uvriježilo da budu uz vlast, iako je jasno da je to relikt Tuđmanovih vremena, a
valjda se odonda hrvatska demokracija dovoljno uozbiljila da prihvati manjine u opoziciji.
Ali, vidi vraga, Jakovčić izjavljuje da bi se ubuduće i regionalne stranke trebale ugledati na manjine i uvijek ići uz vlast, a kako su
sada sve hrvatske stranke, osim HDZ-a i SDP-a, praktički postale regionalne, zna se čemu to vodi. To znači da više nitko u ovoj
zemlji ne želi biti u opoziciji, kao da je to neka strašna kazna zbog koje si prinuđen četiri godine čamiti u nekakvoj zemunici, na
kruhu od mekinja i ustajaloj vodi.
Što, dakle, ovdje imamo? Pa, imamo to da su ne samo Adlešić i Friščić, koji to rade najodurnije, nego i svi ostali spuznuli nikada
niže i uskoro će hrvatska politička scena šljapkati po gnojnici goroj nego u devedesetima. Ni tada, naime, ona nije izgledala baš
ovako sakato i invalidno.
Treba li se onda čuditi što je Stipe Mesić ocijenio da među ovakvima nije ni izdaleka otpisan i da je dovoljno vitalan (broj predsje-
dnikovih sklekova koje je izbrojao Pukanić nije za baciti!) za nastavak političke karijere nakon isteka mandata. Hm, zašto ne?!
Ali pod jednim uvjetom – da to ne uključuje "prijateljsko preuzimanje" HNS-a! To uz svadljivi Mesićev nastup – kritiziranje Vesne
Pusić zbog slabih izbornih rezultata, iako su dok je on bio u stranci bili još i lošiji – više sliči na rušenje nego građenje. A i bez toga
je gotovo sve srušeno.
Marinko ČULIĆ
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (1/4)
Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
MANEKENI
2. siječnja, 2008.
Malo tko ne bi znao odgovor na pitanje kako se zove žena koja se smiješi sa stranica svih dnevnih novina, s TV-ekrana, sa sjajnih
stranica takozvanih ženskih časopisa, žena spremna potrošiti duge sate svoga velevažnog vremena na iscrpljujućim takozvanim foto-
sessionima, pa još u rukama nekog frizera, zatim modnog gurua koji će joj navlačiti ofucanu mini suknjicu, pa šminkera koji će joj
na lice nabaciti kilograme pudera, sjenila, ruževa... sve kako bi se javnosti predstavila kao - kao što? Kao zamamna glumica? Ili kao
otužna manekenka? Kako se dakle zove ta osoba, a nije Vlatka Pokos?
A nije ni Vesna Škare-Ožbolt, a nije ni... nego je to osoba koja već mjesecima zaluđuje hrvatsku javnost, izigravajući prevažnu facu
o čijoj odluci zavisi skoro pa budućnost Hrvatske. Jer, onako kako ona posije, tako ćemo svi zajedno žeti. Gospođa je to koja nam
se, nakon što smo već sa strahom otvarali konzerve, kutije s deterdžentom, e da nas njeno lice ne zaskoči ispod poklopca, sada
smiješi u raznim manekenskim pozama s blještavih stranica jednog ženskog magazina, u društvu važnih faca iz društvene kronike, a
pod zajedničkim naslovom: "Ništa nije tako nadahnjujuće kao što je moda kad je nose prave žene!" Sarkastično? Ma kakvi, smrtno
ozbiljno.
No dotičnoj dami visoka moda i inače dođe nešto kao visoka politika, pa je već ranije otvarala svoj ormar na uvid javnosti jer ona
uvijek želi biti "do kraja iskrena prema onima koji su joj ukazali povjerenje", pa je zato njima, ali i svima ostalima, svojevremeno
pokazivala svoja bedra u mrežastim i skoro, kao domaća nam politika, vulgarnim čarapama, pa se potom odmah nakon teške
operacije dala snimati u bolničkom krevetu, budući da prema onima koji su joj ukazali povjerenje želi biti poštena i do kraja iskrena.
Pa je prema toj šačici svojih poklonika, zahvaljujući kojima je ostvarila ogromni izborni uspjeh od čak dva mandata u Saboru, ali
svejedno uvjerena da je baš ona najviše modno osviještena za krojenje nove vlade, odlučila opet biti iskrena i pošteno im pokazati,
dakako, daveći i sve ostale koji nisu ništa krivi, kako izgleda njen "rock izričaj" u haljini Bruuns Bazar (ma što to značilo) po cijeni
od 1729 kuna, i kaputu Chaterine Malandrino, sve to zvuči skoro kao ZERP, a koji košta blizu 7000 kuna, tu je još i skupa ogrlica,
torbica i rukavice od skoro tisuću kuna. E baš sve onako rockerski!
Malo dalje, na idućoj stranici, gospođa nosi odjeću s "ljubičastim detaljima" i čizme Malene Birger, poznata modna marka, kaže
moja kolegica, po cijeni od blizu tri tisuće kuna, itd., itd.
Sav taj tašti, provincijalni modni izlet dame koja ne bira pod koji će fotoaparat stati, samo neka je ima, svjedoči dakako o profanosti
ne samo te političarke, nego je tu riječ o mnogo ozbiljnijem poremećaju na političkoj sceni, na kojoj likovi poput naše manekenke,
mada bez stvarne izborne baze, s bijednim izbornim rezultatima, maltretiraju javnost, ali vjerojatno ništa manje ni mandatara vlade,
jer možemo samo zamisliti kakve je sve uvjete u stanju postavljati dama koja čini se doista vjeruje u svoju veliku izbornu pobjedu.
A riječ je zapravo o najvećoj izbornoj gubitnici, čiji je rezultat obrnuto proporcionalan njenoj neutaživoj gladi za publicitetom, ili za
vlašću, svejedno. Agresivno sveprisutna Đurđa Adlešić tako je i u prošlom mandatu koalirala s HDZ–om, što je znala izdašno
naplatiti, bilo je tu važnih mjesta u imućnim državnim firmama, a da je istodobno tvrdila kako je ona ustvari opozicija vladajućem
HDZ–u, jer da su birači HSLS-a programski bliži SDP–u. Brljavila je tako opet i pred ove izbore o sklonosti svojih birača
socijaldemokraciji, potom na izborima jedva osvojila dva mandata, a onda u HDZ–u onjušila pobjednika i priklonila se, ne vodeći
računa o svojim biračima, niti tobožnjoj programskoj bliskosti s SDP–om.
Usta puna ispraznih programa i inače su velika prijevara gospođe Adlešić, prve među šampionima gadljive političke trgovine, a nije
ih malo, udarni su ipak manjinac Šemso Tanković koji je jučer potpisao koalicijski sporazum sa SDP–om, danas je već u
Sanaderovu zagrljaju, i šef IDS-a koji je naglo otkrio bliskost s HDZ–om, i maneken Čačić, koji se javno odriče predsjednice svoje
stranke Vesne Pusić, dodvorava se Sanaderu, odbacujući prijateljstvo i principe za neku unosnu funkciju, mnogo ih je na dugačkoj
listi političkih grebatora koji upražnjavaju politiku isključivo kao istoznačnicu za trgovinu, egoizam, taštinu.
Ipak, upravo je Adlešić najbolje pokazala kako se od istinske izborne gubitnice pretvoriti u tobožnju postizbornu pobjednicu. I pri
tome biti istodobno bliska desnim konzervativcima i socijaldemokratima, i selu i gradu, i rock and rollu i Beli Bertoku, ali uvijek
"iskrena i poštena prema onima koji su joj ukazali povjerenje". Makar se takvi brojili prstima pola ruke.
Đurđa Adlešić stoga je upravo ono što vidimo u tom modnom editorijalu, tobože otkačena, nonšalantna rokerica, ali u preskupim
krpicama, kakve takvo životno opredjeljenje ne poznaje i ne priznaje. Dakle, obični lažnjak!
No s druge strane, što u našim uvjetima uopće znači bilo kakvo opredjeljenje tipova koji nas, uvijek s figom u džepu, dave svojim
tobožnjim programima? Ništa, nula, jer je postizborno trgovanje i generalni bezglavi bijeg političke sitneži i od same pomisli na
opoziciju, kao na kugu i koleru, opet pokazalo veliku prijevaru javnosti, baš onako kao što se u skupoj odjeći, pod vještim rukama
šminkera, modnih gurua i ružno pače može, doduše jednokratno, pretvoriti u labuda. Nema tih, pred izbore proklamiranih, političkih
sličnosti i bliskosti programa kojih se manekeni domaće politike neće odreći, samo ako onjuše i najmanju mogućnost da opet budu
dio vlasti.
Utoliko nije teško, mada je već kasno, čak i pod teškim naslagama šminke, prepoznati kakvo je pravo lice osobe koja se istodobno
predstavlja i kao ozbiljna političarka i kao manekenka iz provincije. Samo neka su upaljeni svi reflektori.
Pa je, mada najveća luzerica, baš šefica HSLS-a najbolje pokazala, parafrazirat ćemo naslov njenog najnovijeg modnog ukazanja,
kako ništa nije tako nadahnjujuće kao politika!
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (2/4)
Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
BENAZIR NA KRIŽU
2. siječnja, 2008.

S pravom se svijet skamenio na vijest o ubojstvu Pakistanke Benazir Bhutto, iako je pitanje shvaća li se u cijelosti što se dogodilo. U
simboličkom smislu, brutalni atentat u Rawalpindiju ponavlja u dlaku ono što je učinjeno rušenjem nebodera blizanaca u New
Yorku. Odabrana je visoka meta, koju svi vide i prema čijoj smrti nitko neće ostati ravnodušan, s tim da je ovaj put to bio "izdajnik"
iz vlastitih redova.
I žrtva i zemlja u kojoj je smaknuta odabrani su strogo u tome ključu. Bhutto je relativno liberalna političarka koja je trebala pod
pokroviteljstvom zapadnih zemalja podijeliti vlast s Pervezom Musharrafom, isto tako prozapadnim političarem (iako je njegov
režim još donedavno tiho kolaborirao s militantnim islamističkim grupama, uključujući talibane u susjednom Afganistanu). No,
Pakistan je jedna od rijetkih muslimanskih zemalja u kojima se pod zapadnim (američkim) utjecajem još uopće mogu vršiti ovakve
rošade u vrhovima vlasti.
U tom smislu, on podsjeća na najvjernijeg i najvećeg američkog saveznika u islamskom svijetu, Tursku. Ali, postoje i goleme
razlike. Turska ima snažnu laičku, sekularističku tradiciju, iz koje je i nastala moderna postsultanska republika, dok je Pakistan
sasvim druga priča. To je mlada muslimanska zemlja (1947.), nastala odvajanjem od Indije isključivo iz vjerskih razloga, i sve do
danas ona nije uspjela izgraditi nijedan drugi stub nacionalne kohezije. Drugim riječima, idealno stanište za uzgoj različitih frakcija
većinskog sunitskog islama i idealno mjesto da neka od njih ondje pokušaju napraviti čistu muslimansku teokratsku državu.
Kada bi nekim slučajem isto uspjelo (što ne treba uzeti zdravo za gotovo) u susjednom Iranu, dvije glavne grane islama (dominantno
sunitska u Pakistanu i šiitska u Iranu) dobile bi svaka svoju državu. I odskočnu dasku da krenu dalje. Nije čudo da su se u
Washingtonu upalile sve alarmne žarulje, a George Bush, nakon što se osramotio u vezi navodnih iranskih planova o gradnji
nuklearnog oružja, dobio je novu priliku da daje velevažne izjave o opasnostima od raspomamljenih islamističkih ekstremista.
Ali, koliko god se predstavljao prvoborcem protiv te opasnosti, upravo mu se on najmanje može suprotstaviti. Jer, i Bush je usvojio
islamističku viziju nepomirljivog sukoba Dobra i Zla, samo što joj je, kao gorljivi vjernik koji je upoznao Boga tek u zrelim
postalkoholičarskim godinama, promijenio predznak. Sada su zli "oni", a ne "mi". Najgore je, međutim, što mu je to itekako upalilo.
Istina, Busha i sami Amerikanci smatraju možda najgorim predsjednikom u američkoj povijesti, i u predsjedničkoj pretkampanji
koja upravo traje njegovo ime izbjegavaju spomenuti, kao kužno, ne samo demokratski kandidati nego i njegovi republikanci.
Ali, istodobno, svi oni, uključujući ovaj put i demokratske kandidate, preuzeli su od njega vruću, mjestimično i zagriženu
zagledanost u Nebo, tako da je kršćanski Bog najveći superstar ovih predsjedničkih izbora. Dakle, Bush odlazi s političke scene
malone kao prezreni dripac, kojem se rugaju i mala djeca, ali tek nakon što je jednu od najuzornijih zapadnih laičkih država inficirao
s toliko religioznosti da iznad nje još strše valjda samo bigotne zemlje bliskog i srednjeg istoka. Srećom, SAD je zemlja vrlo
pluralnog kršćanstva, tako da je teško da odande krene nekakav "križarski" pohod (iako je Bush čak i o tome lupetao) za kršćansku
obnovu svijeta.
Ali, to sigurno neće ni odmoći da takva inicijativa krene odnekud drugdje, ponajprije iz srca katoličkog kršćanstva, Vatikana gdje
novi papa Benedikt XVI. već mjesecima ustrajno postrojava svoje "papinske divizije". Naravno, ovo kažemo vrlo figurativno, s
ironijskim odmakom prema poznatom brkajliji koji je o tim "divizijama" prvi govorio, a u životu se itekako napostrojavao (i to ne
samo divizija). Ali ne može se poreći ni da sadašnji Papa, izražavajući gorko žaljenje zbog ubojstva Bhutto, zvuči sasvim
licemjerno, pa ako hoćete i bogohulno.
Jer, baš je Benedikt jedan od najzaslužnijih što se zapadni svijet i njegovi rijetki poklonici u islamskim zemljama doimaju u očima
muslimana kao nešto što im želi popovati s pijedestala miroljubivije i racionalnije, ukratko civiliziranje religije. Tako je, uostalom, i
počeo njegov pontifikat. Nesumnjivom uvredom na račun islamske religije, kao one koja čovječanstvu navodno nije namirila ništa
vrijednoga, preko čega su muslimani nekako prešli baš zahvaljujući civiliziranoj (!) spremnosti da se ne produbljuje razdor.
Spremnosti koju druga strana u toj mjeri, bojimo se, sada više nije u stanju pokazati.
Štoviše, o ovome Božiću je s papinske govornice poslana još jedna, ne manje sporna izjava o "tegobnoj, ali fascinantnoj dužnosti"
katolika da "šire" Kristovu vjeru. Gdje šire i na koga šire?! Kada je prije nekog vremena Papa ustvrdio da se katolička vjera nije
proširila Latinskom Amerikom putem prisile, nego dragovoljnog prihvaćanja, ljutito su se uskopitnili na njega i na tom
najkatoličkijem kontinentu. A gdje onda takve izjave ne bi izazvale sumnje u zemljama s islamskom ili pravoslavnom većinom, u
kojima su se takve grožnje u prošlosti itekako znale pokazati utemeljenim.
Ali, čak i da su sada u strahu prevelike oči, da se dakle čuje i više nego što je rečeno, to što je rečeno
odaje malog Papu, koji se bolje osjeća u dijeljenju nego u spajanju. I koji, što je najvažnije, u svom
rogoborenju protiv islama ne uspijeva vidjeti da je u svojim antisekularnim stavovima najbliži upravo
istim takvim antisekularnim zastranjivanjima u samome islamu. Dokaza za to iscurilo je dovoljno da se
može govoriti o trajnom trendu. Pa smo ovih dana dobili zanimljivu demonstraciju toga i na ovom našem
ex-jugoslavenskom prostoru, kada su dva visoka vjerska službenika, jedan u Sarajevu, drugi u Zagrebu,
izrekli gotovo navlast istu bezobrazno otvorenu uvredu na račun nevjerujućih, ateista.
Najprije je muslimanski poglavar Mustafa Cerić na Kurban-bajram izjavio da "ako nema vjere, nema morala", a onda se o Božiću
oglasio i kardinal Josip Bozanić, rekavši, prepričano, da je negiranje Boga veći grijeh i od korupcije i krađe. Zanimljivo, ovaj
upareni nasrtaj na građane koji ne žive u vjeri ne nailazi ni na kakav kritički odjek. Štoviše, samo rijetki u Zagrebu i Sarajevu uopće
i zapažaju da su ovakve izjave nasrtaji na prava građana, pa ultimativno traže da interveniraju udruge za zaštitu ljudskih prava i
tijela koja brinu za ustavnu jednakopravnost građana svih svjetonazora. Ali, eto, nitko ne intervenira.
I naravno da onda prolazi kao nešto normalno što iz zvanih i nezvanih crkvenih i vjerskih krugova stižu izjave ogorčenja ubojstvom
u Pakistanu, iako je jasno da ovi i u samome svome krilu njeguju istu ili samo nijansu manju usključivost. Ili, ako hoćete, mrtvu
vjeru zbog koje lete žive glave. I, eto, zato je ubojstvo Benazir Bhutto, kako rekosmo, strašan događaj, koji treba prepričati baš na
ovakav, a ne nekakav drukčiji, umiveniji i prijatniji način.
Tu hrabru ženu u kojoj je bilo šiitske krvi, ubili su po svemu sudeći zaluđeni pripadnici konkurentskih sunita-vehabita. Ali su prst na
obaraču držali, bez obzira što su možda bili i tisućama kilometara daleko, i svi drugi koji u svojoj vjerskoj isključivosti odbacuju, a
u gorim slučajevima i otpisuju iz živih, druge i drukčije.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (3/4)
Viktor IVANČIĆ
KLIP SLOBODE
MUP i TRES
2. siječnja, 2008.
Nakon što sjedalima od brušene svinjske kože namiri koalicijske partnere, Ivo Sanader će ljude iz svoje stranke za preostala
ministarska mjesta birati po principu par-vepar. Par upada, vepar ispada. Ivicu Kirina dopao je vepar, i to, zadivljujuće, prije nego
što je selekcioniranje službeno započelo.
Tako se dogodila neobična stvar. Nakon što su policajci u Bjelovaru pretukli do smrti 22-godišnjeg Josipa Matića, jer je vozio u
alkoholiziranom stanju, ministar unutrašnjih poslova nije dobio priliku ponuditi ostavku kao moralni čin, pošto više nije ni bio
ministar unutrašnjih poslova. Dopao ga je vepar. Neopozivu ostavku dao je nakon što je hrvatski informativni prostor zasut
fotografijama s prizorima predbožićnog lova, na kojima se ministar policije i haški optuženik Mladen Markač trijumfalno smješkaju
ispred gomile
nastrijeljenih divljih svinja. Sumrak je donekle pokvario veličanstveni ugođaj krvavoga snijega.
Pošteno govoreći, Kirin se nije deložirao s visoke funkcije zato što je terevenčio i provodio blagdanski masakr s optuženikom za
ratne zločine, koji nije imao dozvolu kretanja, nego zato što je gradonačelnik Virovitice – čovjek po imenu Zvonko Kožnjak, među
Hrvatima od milja nazvan "Debil prve klase" – tu stvar učinio javnom. Odnosno: Kirin se ne bi sankcionirao – niti bi to itko od
njega tražio – samo zato što je kao ministar unutrašnjih poslova omogućavao kršenje zakona, nego je bio dužan nestati u vidu magle
kada je ta činjenica, pukom nesmotrenošću, postala opće dobro. Odnosno: Kirin je bio odličan ministar policije dok je podupirao
bezakonje, a postao je nepoželjan kad je očigledno podupirao bezakonje.
Istini za volju, Markačeva supruga tvrdi da je njezinome mužu namještena igra i da se radi o zavjeri širih razmjera, pa bi se još
moglo pokazati kako je Kirin svojedobno uskočio u ministarsku fotelju po tajnome zadatku – odakle će, poticanjem nezakonitosti,
pridonositi realiziranju pravde – a sada se iz ilegale vratio u civilni život. No, takva nas mogućnost ovdje ne zanima...
Zanima nas uskrata mogućnosti ministru unutrašnjih poslova da dade ostavku zbog toga što su policajci u Bjelovaru ubili
alkoholiziranog vozača. Budući da je Služba hijerarhijski ustrojena, a trenutno funkcionira bez vrhovnog zapovjednika, ta odreknuta
mogućnost logično je spuštena na niže razine, pa ostavku nije ponudio nitko – ni zapovjednik bjelovarske policije, a ni Marijan
Benko, nacionalni dirigent orkestra plavih anđela. Suspendiran je policajac Danijel Fištrović, vlasnik šake čijim je udarcem Josip
Matić upućen na onaj svijet (pošto je prethodno "pao i udario glavom o kolnik"), inače i ranije prijavljivan "zbog prekomjerne
uporabe sile". Kaznena prijava protiv njega bit će podignuta nakon što "završi kriminalistička obrada", a to u pravilu biva kada
splasne javni interes za slučaj.
Par dana nakon Bjelovara, u Kutini je jedan 27-godišnjak u "naguravanju s policijom" zaradio prijelom skočnog zgloba. Prema
saopćenju iz MUP-a, bio je pijan i nestašan, prebrzo je vozio, izgledao je općenito sumnjivo, a zatim se opirao uhićenju, te su
prilikom spomenutog "naguravanja" i on i revni redarstvenik pali na zaleđeno tlo. I onda se sve odvijalo prema poznatom aksiomu iz
Murphyjevog zakona: kada policajac i prijestupnik zajedno padnu na zaleđeno tlo, skočni zglob će se slomiti na strani prijestupnika.
To su samo friški slučajevi pedagoške makljaže s težim i lakšim posljedicama. Poslije bjelovarskog ubojstva mediji su iskopali
sijaset dotad zatajenih policijskih podviga. Jedna djevojka je na televiziji potanko opisivala kako su ona i njezin mladić uhapšeni
zbog sumnje na nešto petljaju s drogom: policija je upala u stan i, premda se nisu opirali uhićenju, dečku su na licu mjesta razvaljeni
bubrezi, dok je ona polegnuta na tlo i sistematično pendrečena po leđima. Pokušala im je reći da je maloljetna, ali su joj usta
začepljena preciznim udarcem čizmom u glavu... No, nešto je drugo još zanimljivije – djevojka je pred televizijskom kamerom
govorila sa zakrivenim licem i izobličenim glasom, svi tragovi njezina identiteta uklonjeni su brižnim režijskim postupkom. Zašto?
Je li ružno pomisliti da se cura boji odmazde mafije u modrim odorama?
Uspjesi domaće policije znaju nas ostaviti bez daha, ako nam dežurni organ pravovremeno uputi šaku u pleksus. U doba kada je
potpisnik ovih redaka bio mlad i zelen, u Splitu se, recimo, točno znalo koji milicajac običava prvo udariti pa tek onda pitati ličnu
kartu. Sada su ti lijepi običaji nepovratno izgubljeni: iz policije te može opaučiti bilo tko, a osobnu više nitko i ne pita. Romantična
ideja nekadašnjeg ministra Šime Lučina (i inače zatrovanog šezdesetosmaškim zabludama) o "kvartovskome policajcu" koji će biti
na cjelodnevnoj usluzi lokalnome življu, pretvorila se u prispodobu uniformiranog dobermana zbog kojeg pristojan svijet prelazi na
drugu stranu ulice.
Premlaćivanje civila i benignih prijestupnika postalo je takoreći obredna stvar, jer služi višoj svrsi: simuliranju ozbiljne pravne
države. Što je ona manje uspješna, to je više teških tjelesnih ozljeda koji svjedoče o "željeznoj ruci sustava". Efikasnost je obrnuto
proporcionalna količini modrica po glavi stanovnika, ali modrice svjedoče da se nešto ipak radi. Ako je takva parada brutalnosti
nužna, bilo bi dobro da se kvota ubijenih i ozbiljno ranjenih dogovori na početku proračunske godine, te da u slučaju neispunjenja
obveze – što će pratiti Vladina PR-agencija – ministar snosi odgovornost ostavkom ili dobrovoljnim odlaskom u lov.
Logika je krajnje jednostavna: što su kriminalci povlaštenija društvena skupina, to je snažnija represija pravne države prema tzv.
običnim građanima. Ako pravna država ne može ili ne želi djelovati prema onima koji krše zakone, najgore bi bilo da je stavimo u
stanje mirovanja. Građani mu tu dođu kao mesni resurs sustava koji je odlučio uspostaviti zakon bezakonja, ustrojiti takav represivni
aparat koji nema ni jednu drugu svrhu osim da nas uvjeri u svoju nužnost.
Zbog posjedovanja nekoliko grama marihuane hrvatska pravna država u stanju je mladiće u najboljim godinama poslati na
višegodišnje robije. Refleks nalikuje šerijatskim običajima, gdje se žene kamenuju zbog bračne nevjere, dok se ubojstvo nevjernika
nagrađuje olakotnim okolnostima ili, najčešće, društvenim počastima. Sličan mentalitet došao je na svoje i u zadnjem ratu: s
oficijelnim neprijateljem njegovala se trgovina naftom i teškim naoružanjem, ili se uz birana jela divanilo u Karađorđevu, dok su na
terenu masovno stradavali civili.
Statistički gledano, broj krvavih glava koje su prošle kozmetički tretman odgojnim palicama raste usporedno s brojem pljački i
teških razbojstava, krivulje se eksponencijalno uzdižu naizgled bez ikakva smisla, što može značiti samo jedno: da se ne premlaćuju
pljačkaši, nego opljačkani. Zakon akcije i reakcije hrvatska je policija preinačila u zakon racije i frustracije: svaki neuspjeh u lovu
na kriminal namiren je zavođenjem reda među one koji red ne remete. Prizor građanina običnog koji se trese od straha pred
predstavnikom narodne vlasti svjedočanstvo je o pravnoj državi koja je dosegle najviši stupanj učinkovitosti, utoliko što joj se nitko
ne usuđuje išta prigovoriti.
Prebiti nekoga do smrti zbog prebrze vožnje, razbijene čaše ili neplaćenog telefonskog računa, to je dakle dolična kompenzacija za
činjenicu da su pravi kriminalci najslobodniji dio populacije. Ne radi se tek o tome da im policija ništa ne može; radi se o tome da
oni policijom rukovode.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (4/4)

Petar LUKOVIĆ
PERO S ONOGA SVETA
KOGA SVRBI MITRALJEZ
2. siječnja, 2008.

Dani tobožnjeg novogodišnjeg veselja utopljeni u sneg, led i mraz, spakovani u kartonske kutije verolomnih nada i bolesnog
verovanja da 2008. godinu nećemo opet pamtiti po menstrualnim ciklusima Koštuničinog raspoloženja – istopili su se pred
matematičkim saznanjem da se za petnaestak dana u Zemlji Srbiji održavaju predsednički izbori, već klasično uglavljeni u pauzama
međunarodne Nove Godine, pravoslavnog Božića, nekakvog Svetog Stevana, srpske Nove Godine, što su sve gastronomske šifre za
onu vrstu samoubilačkog krkanluka u odsustvu pametnijih ciljeva: sarma, prase, pihtije, proja, pivo, vino, pivo, a potom, naravno,
pivo.
Odsustvo Kosova iz ove vrste jelovnika samo je privremeno: čim se malo zalaufa predsednička kampanja, ima da čujemo Borisa
Tadića koji će reći da su Srbiji podjednako značajni i Kosovo i Evropa, da u Evropu želimo da uđemo sa "svojim identitetom", sa
svojim manastirima, sa svojim jezikom, sa svojom kulturom, kao da se to već ne podrazumeva – ispada da Tadić insistira na nečemu
što niko ne osporava, tek toliko da nam se pokaže koliko on, Boris, brine o presudnim detaljima ovdašnjeg identiteta.
Valjda osokoljen ovakvim novogodišnjim raspoloženjem, Tadić je u drugom danu Nove godine izrekao da "nikada više naše vojnike
nećemo gurati u besmislene ratove", objašnjavajući da "ima mnogo ljudi koji žele da Srbija ponovo srlja u rat, u nova nasilja, što bi
nas, na kraju, dovelo do gubitka Kosova i novih ljudskih žrtava – a to ova vlast, ova demokratija u Srbiji neće činiti".
Značaj ove izjave ispravno je fokusiran na potvrdu onog što se odavno zna: da mnogo ljudi u Srbiji iskreno priželjkuje svekoliki
oblik rata – sasvim svejedno da li su u pitanju klasični radikali, napaljeni socijalisti, poremećene patriote, naoružani pojedinci
ujedinjeni u svojim paravojnim jaslicama, dementni rusofili, nadrkani politički analitičari kojima se ona stvar diže jedino na pomen
opšte mobilizacije, sveštenici koje svrbi mitraljez i kojima se usta suše od prizora gologuzih maloletnika, novinari i kolumnisti koji
su na večnoj miloševićevskoj straži u Pravdi, Kuriru, Pressu, Sutra ili u Ninu, Standardu, Politici, Večernjim novostima, Koštunice,
samo reci, letećemo kao meci! Ima ih još: mnoge osvetljubive izbeglice, lokalni dileri raznom vrstom ljudske robe, primitivni plus
neobrazovani, ruralni a dementni – provereno srboidni materijal za jednokratnu upotrebu, tranzicioni gubitnici, nezaposleni... priču
oko Kosova doživljavaju kao onu vrstu alibija za sopstvenu nesposobnost; bolje rat nego pakt, gore ne može biti!
Šteta što Tadić nije definisao ko su ti "mnogi" u Srbiji koji hoće rat; ali, ako je od umerenog Borisa – dosta je i ovoliko; sama
činjenica da govorimo o stotinama hiljada ljudi spremnih da praktično opet falsifikuju krvavu prošlost u globalu i detaljima jeste
užasavajuća za zemlju koja bi, teoretski, već 28. ovog meseca trebalo da potpiše Sporazum o pridruživanju Evropskoj Uniji; da li će
potpisati – ne zna nitko, jer u Srbiji ništa nije toliko jednostavno da se odgovori sa "da" ili "ne".
Ako nam Europska Fucking Unija – kaže Voja Koštunica – garantuje da je Srbija koja potpisuje Sporazum ona ista Srbija koja u
svom polnom sastavu čuva Kosovo, onda nema frke: potpisujemo! Ako, pak, ta ista Europska Unija pokuša da nam otme Kosovo
tako što će ga nelegalno, suprotno međunarodnom pravu, belosvetski podlo priznati kao neovisnu tvorevinu, istovremeno
amputirajući Srbiji petnaest odsto teritorije – od Sporazuma nema ništa, ko vas jebe, seremo se na Europu koja podržava naše
najveće neprijatelje!
Tajming dva prelomna happeninga: izbor novog predsednika Srbije i neovisnost Kosova – očekivani u ovakvom vrtoglavom
vremenskom tesnacu opšte žurbe, integralni je dio samozvane europske priče glede Srbije kojoj se maksimalno popušta da ne bi
mahnito poludela; zgodno je verovati Tadiću da "rata neće biti", ali šta se dešava ako nekom duhovitom zgodom pobedi Tomislav
Nikolić sa kojim, ideološki, svaku erotsku stavku deli Vojislav Koštunica, podjednako zaljubljen u Kosovo, Rusiju, Ljiljanu
Smajlović i Matiju Bećkovića; poetsku pomisao da za premijera imamo poremećenog Koštunicu a za predsednika zlikovca tipa
Nikolića – nije mogućno odagnati verom u kilavog Tadića spremnog za svaki buđavi kompromis ne bi li, nesrećnik, ostao tamo gde
jeste, u srpskoj Beloj Kući, gde je proteklih godina upamćen po dve konkretne stvari: dao krv i pristao da udomi mačku-beskućnicu!
Sve ostalo je zaboravio brže od svih nas!
Ako nekim Hrvatima baš nije jasno o čemu se radi, pojednostavićemo: Srbija nije samo nesrećna što je sa njom Milošević
masturbirao godinama, uvlačeći je u unapred izgubljene i najstrašnije ratove koji su Slobodana seksualno rajcali; još je nesrećnija
što danas njom vlada Miloševićev klon Vojislav Koštunica koji je još rigidniji kad je mučeno Kosovo u pitanju; opsednut Kosovom
a posebice drogiran Metohijom, Koštunica liči na heroinskog ali religioznog ovisnika, spremnog da sve digne u zrak i vatru, kad mu
se uskrati potrebna doza kosovskog opijata. Razumni renesansni savet: "Ako već moraš da večeraš sa đavolom, koristi dugačku
kašiku", u ovom slučaju ne važi; Koštunica jede rukama iz đavolove porcije, uveravajući nas da je smiren i da zna šta radi.
Zna, qurac: Srbija živi od danas do sutra, nemajući pojma šta je prekosutra čeka; da li je iza okuke Toma Nikolić ili EU ili Boris
Tadić – niko nema pojma; uteha da nam je uz pečenje, proju i pivo (Tri sveta P) sve ravno do Kosova, važi samo do objavljivanja
nezavisnosti istog ravnog Kosova; u međuvremenu, dobićemo novog predsednika, dobićemo ponudu EU da nešto parafiramo,
dobićemo priliku da se još jednom femkamo i odaberemo najgoru varijantu.

Mrtvi bili, pa videli!

_______________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (1/13)
FERAL ANALIZIRA: KAKVA SU UNUTRAŠNJA GIBANJA U GLAVNIM POLITIČKIM STRANKAMA PROIZVELI
NEDAVNI PARLAMENTARNI IZBORI?

PARTIJANERI
Ivica ĐIKIĆ
2. siječnja, 2008.
Dok se Ivo Sanader – u potpunosti lišen unutarpartijskih otpora – silom prilika bavi rješavanjem kadrovskih promašaja iz prošle
Vlade i slaganjem novog, ponešto kompliciranijeg, kabineta, u ostalim strankama tinjaju – manji ili veći, glasniji ili tiši – sukobi i
potresi. Radimir je Čačić u akciji svrgavanja Vesne Pusić, Đurđa Adlešić kani se dobrovoljno ukloniti s vrha HSLS-a kako bi
izbjegla titulu liberalne grobarke, Josip Friščić nada se da će konzumacija moći i utjecaja sanirati HSS-ovu raspolućenost, a Zoran
Milanović konačno se okreće SDP-u u kojemu protiv njega galame ili samo mrmore Mato Arlović, Milan Bandić, Davorko Vidović,
Tonino Picula, Zlatko Komadina, Ljubo Jurčić...
HDZ
Stranka Ive Sanadera ostvarila je izbornu pobjedu i stoga će na Trgu žrtava fašizma, generalno, sve ostati
kako je i sad: Ivo Sanader ostaje neupitni krojač političkih sudbina persona što svoju budućnost vide pod
znakom HDZ-a. To, opet, znači da najutjecajniji ljudi u vlasti i vladajućoj partiji, makar u pojedinim
slučajevima i ne imali zvučne formalne funkcije, ostaju Luka Bebić, Petar Selem, Božo Biškupić, Mario
Zubović, Jerko Rošin, Miroslav Kovačić, Bianca Matković i Ratko Maček. Ovom krugu odabranih i
posvećenih mogao bi se uskoro priključiti još poneki Sanaderov čovjek od povjerenja – recimo,
donedavni predsjednik Hajduka Branko Grgić ili šef Carinske uprave Mladen Barišić – a u prvih
jedanaest spadaju još i stranački veterani Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak. Šeksova unutarpartijska zvijezda, međutim, lagano gasne i ta
spoznaja ne ostavlja ravnodušnim ovog HDZ-ova prvoborca: prema glasovima što dopiru iz Šeksove blizine, dotični nije nimalo
sretan što Sanader pušta informacije da će budući predsjednik Sabora biti Luka Bebić, a da će njemu, Šeksu, biti ponuđena funkcija
u izvršnoj vlasti.
Šeksovo nezadovoljstvo, međutim, više nije relevantan faktor HDZ-ove unutrašnje stabilnosti. I ne samo Šeksovo nezadovoljstvo: u
toj stranci – pogotovo poslije još jedne izborne pobjede koju je Sanader izvojevao, više-manje, bez ičije pomoći – nema nikoga tko
bi se usudio dovesti u pitanje bilo koji potez nedodirljivoga šefa. Stranka će kolektivno klimati glavom kako god Sanader odluči o
personalnom sastavu nove Vlade i državne uprave, a zborni klimoglav bit će popraćen pojedinačnim nadanjima da je vlast dovoljno
široka da se namire svi koji se ne suzdržavaju u izljevima javnog glorificiranja i obožavanja mudroga vođe. Iz monolita mogu
iskakati jedino političke kamikaze ili oni koji nemaju što izgubiti, a takvih nema među viđenijim HDZ-ovcima.
Ivo Sanader načinio je od HDZ-a i Vlade vojne formacije u kojima je strogo zabranjen svaki oblik unutrašnje demokracije. S
javnošću smije komunicirati samo onaj kome to dopusti premijerov osobni info-policajac Ratko Maček, a kad su posrijedi neugodne
teme, najčešći je slučaj da se i s Trga žrtava fašizma i s Markova trga razliježe šutnja: takav diktatorski model odnosa s javnošću
pokazao se uspješnim, ali za uspjeh je prethodno valjalo stvoriti pretpostavke u vidu poslušnih i korumpiranih medija i nevladinih
organizacija što će, umjesto profesionalnim i moralnim kriterijima, marljivo služiti Sanaderovu političkom prosperitetu i njegovu
kultu ličnosti. Mediji će tako – osim uistinu rijetkih izuzetaka – danima udarati po SDP-u zbog navodne informativne blokade što se
očitovala u nespremnosti socijaldemokratskih čelnika da javno govore o sukobima na Iblerovu trgu, dok će – uzmimo samo
posljednji i najkardinalniji primjer – Sanaderova skandalozna šutnja o slučaju Kirin-Markač proći bez osvrtanja principijelnih
komentatora plaćeničke provenijencije. Ne treba, naravno, ni govoriti o prešućivanju premijerove odgovornosti za činjenicu da je lik
poput Ivice Kirina zasjeo u ministarsku fotelju.
Medijska pomirenost sa Sanaderovim prezirom prema javnom interesu i prema transparentnosti, kao i naklonost spram autokratskih
običaja koje prakticira – i još će ih više prakticirati – šef HDZ-a, nije odraz duhovne tromosti ili sličnih apstrakcija: riječ je o
Sanaderovim nesumnjivim uspjesima na planu potkupljivanja skoro svih koji bi mogli narušavati idiličnu atmosferu neupitne
mudrosti i bezgrešnosti HDZ-ova predsjednika.
HNS
Protekli parlamentarni izbori najdublju su brazgotinu ostavili na narodnjačkome licu. Tragovi te ozljede mogli su se pomalo nazrijeti
i nakon izbora 2003. godine: i tada je, naime, zaiskrilo između Vesne Pusić, predsjednice HNS-a, i Radimira Čačića, koji misli da je
predsjednik HNS-a na kojoj god se funkciji inače nalazio. Varaždinski župan ima sasvim nerealno mišljenje o vlastitim političkim
sposobnostima, pa je – mnogo drastičnije nego potkraj 2003. – javnim ponižavanjem Vesne Pusić naumio premostiti provaliju koja
njegove ambicije razdvaja od stvarnosti. Da nije omrznute Pusićeve, indirektno poručuje Čačić, HNS bi na izborima dobio

obećavanih dvadesetak parlamentarnih mandata, a on bi, Čačić, opet došao u priliku da raspolaže stotinama milijuna proračunskih
kuna.
Najprije je, Pusićevoj iza leđa, zaigrao potajnu igru s odašiljanjem ljubavnih signala Ivi Sanaderu, a u toj je raboti imao otvorenu
podršku određenih samoprecijenjenih medijskih, intelektualnih, poduzetničkih i političkih krugova. Kad je postalo jasno da Sanader
nije ozbiljno zagrizao narodnjačku udicu i da Čačić neće uspjeti da na mala vrata ugura vlastitu personu u Banske dvore, bogati i
bahati župan prionuo je novoj akciji koja je tek u povojima, ali se jasno vidi koji joj je krajnji cilj: svrgnuti Vesnu Pusić i ponovno se
uspeti na predsjednički položaj u HNS-u. U početnoj fazi koriste se lakša oruđa, pa Čačić daje intervjue u kojima govori da je
Pusićeva spremna povući se s liderskog mjesta. Ako se, međutim, stvari ne budu razvijale u skladu s ovim očekivanjima, a ima
naznaka da bi se Vesna Pusić – isprovocirana Čačićevim ponašanjem – mogla suprotstaviti rečenim željama, posegnut će se i za
težim kalibrima. Izgledi Pusićeve u tom sukobu nisu osobito značajni.
Ako Radimir Čačić opet (i formalno) postane šefom HNS-a, njegova sljedeća politička operacija bit će predsjednički izbori što će se
održati početkom 2010. godine. Dotični pritom računa na podršku SDP-a i Stipe Mesića, ali računica je i
ovoga puta uglavnom lišena doticaja s realnošću: Zoranu Milanoviću, ostane li na čelu SDP-a, neće pasti
na pamet da podrži Čačića, dok bi Mesić takvo što mogao učiniti jedino u slučaju da u naredne dvije
godine ne shvati (stra)tešku promašenost svoje ideje o preuzimanju HNS-a, pa da njegova potpora
Čačićevoj predsjedničkoj kandidaturi bude dio trgovačkog ugovora koji, inače, ne bi bio mrzak
nezanemarivu broju HNS-ovaca koji su nezadovoljni i Pusićevom i Čačićem.
HSLS
Aktualna predsjednica nejakih i nestajućih liberala Đurđa Adlešić barata lukavim planom: nakon što, zajedno s HSS-om, sklopi
vladajuće savezništvo s HDZ-om i pošto u buduću vlast ugradi ili sebe ili ljude koji će znati uzvratiti uslugu, kani se povući s čelne
stranačke pozicije i prepustiti mjesto «nekome tko je mlađi». Smisao, međutim, nikako nije u nastojanju da se liberali osvježe novim
i nadahnutim licima, nego je riječ o taktičkom manevru: priskrbiti simpatije javnosti dobrovoljnim odlaskom s predsjedničkog
položaja, a zapravo se izbaviti od stjecanja titule HSLS-ove grobarke, titule za koju Adlešićeva zna da joj ne gine ako se na vrijeme
ne ukloni. Na vrijeme – to znači što je prije moguće, jer liberala – procjenjuje to i Đurđa Adlešić – uskoro više neće biti na političkoj
sceni.
Stoga je HSLS-ov glavni cilj u tekućim pregovorima s HDZ-om pokušati izboriti ministarstvo u kojemu godišnje kola dosta novca,
te pod svaku cijenu zadržati Hrvoja Vojkovića na mjestu generalnog direktora «Croatija osiguranja», jer je ta državna kompanija
neslužbena financijska skrbnica HSLS-a i egzistencijalno utočište za bračne drugove istaknutih liberalnih funkcionara. Liberali su
najprije bili bacili oko na (sad nepostojeće) ministarstvo regionalnog razvitka. Za ministarsku poziciju nudili su svog kutinskog
aktivista Davora Žmegača, no ne zato što su uvjereni u njegove sposobnosti, nego stoga što slute da bi kroz taj resor tekle stotine
milijuna kuna i da bi ta financijska poplava ostavljala prostor za suptilno kupovanje glasova diljem zemlje. E, ali nisu liberali jedini
koji su došli do tog zaključka, pa je šapu na regionalni razvitak bacio i HSS, nudeći za to mjesto Marijanu Petir ili Željka Peceka.
Sanader, pak, zasad čvrsto zastupa opciju po kojoj rečenog ministarstva ni ubuduće ne bi bilo. HSLS-ovci su se u međuvremenu
prebacili na traženje zasebnog prometnog ministarstva, jer znaju da i tim resorom struje ozbiljni proračunski novci.
Smisao aktualnih trgovačkih aktivnosti Đurđe Adlešić i Ivana Čehoka sastoji se, dakle, u osiguravanju što boljih egzistencijalnih
pretpostavki za dane kad HSLS neće značiti apsolutno ništa. Budući da je ovaj posao puno bliži privatnom poduzetništvu nego
politici, valja ga okarakterizirati ekonomskim terminom prolongiranog stečaja u čijem bi finalu ključ u bravu imao staviti neki
ambiciozni naivac koji bi naslijedio Adlešićevu.
HSS

Grupa koja je srušila Zlatka Tomčića (Ante Markov, Božidar Pankretić, Željko Pecek...), i to ponajprije stoga što ovaj nije htio
koalirati s HDZ-om poslije parlamentarnih izbora 2003., nije lišena teškoća ni kad je posrijedi Josip Friščić, čovjek kojeg su oni
uznijeli na šefovsku poziciju. Sad više nije toliki problem koalicija s HDZ-om, ali se tegobe, u osnovi, svode na isto: na
zadovoljavanje pogolemih karijernih apetita pripadnika ove skupine. Smatrajući da im je Friščić doživotno dužan zato što su za
njegov račun svrgnuli Tomčića, sva spomenuta trojica vatrenih zagovornika koalicije s HDZ-om – koja, usput, predstavlja
iznevjeravanje predizbornih seljačkih programskih načela i proklamacija – očekuju da se zakite ministarskim titulama, no
predsjednik HSS-a, prema informacijama iz te partije, zasad je sklon da ispuni samo Pankretićevu ambiciju. Ako se među HSS-ovim
ministrima nađe i Markovljevo ime, na koje je Friščić sve donedavno bio izrazito alergičan, to će biti znak da aktualni seljački lider
strahuje od Tomčićeve sudbine ili da Markov raspolaže nečim neugodnim što Friščić nikako ne može ignorirati.
Premda rascjep vjerojatno neće biti vidljiv u skorije vrijeme, HSS je neosporno raspolućen na one koji bi bezrezervno u koaliciju s
HDZ-om i na one koji su protiv tog saveza u kojemu bi Seljačka stranka lako mogla ostati bez identiteta i bez glasačkoga tijela koje
bi usisala Sanaderova partija. Zašto rascjep neće biti vidljiv uskoro? Zato što će se Friščić potruditi da u različite poluge vlasti
instalira najistaknutije pripadnike obiju frakcija, te da tako kupi njihovu smjernost i odsustvo bundžijskih poriva. Konzumacija moći
i privilegija, naime, pouzdano umrtvljuje snagu idejnih razloga za bavljenje politikom.
SDP
Zoranu Milanoviću prvo je trebalo vremena da shvati da je postao šefom Socijaldemokratske partije.
Zatim mu je trebalo vremena da se oporavi od HDZ-ove relativne ali – u mandatima – moćne izborne
pobjede koja mu se nije javljala ni u predizbornim košmarima. Onda mu je trebalo dana i dana da uvidi
kako se HSS teško može iskobeljati iz HDZ-ova zagrljaja i kako su svi SDP-ovi predizborni i postizborni
partneri prevrtljiva politička sorta kojoj moral neće biti prepreka u pokušaju da se domogne vlasti. U
svemu tome, Milanović je propustio baviti se onim što mu je primarni posao: propustio je, naime, baviti
se svojom kadrovski i organizacijski zapuštenom strankom u kojoj sad ne manjka uglednih nositelja
propalih ministarskih očekivanja i uvaženih vlasnika povrijeđenih taština, s tim da su povrede nastale Milanovićevim predizbornim
ili postizbornim zanemarivanjem.
Mato je Arlović najeksponiraniji zato što forsiranjem svog unutarstranačkog opozicijskog statusa nema što izgubiti: ionako ga nema
ni u Saboru ni u bilo kojoj SDP-ovoj kombinaciji, pa ga među politički žive može vratiti jedino Milanovićev pad koji se u ovom
času doima prilično bezizglednom opcijom. Ni Ljubo Jurčić nema bogznašto izgubiti, jer je definitivno ostao bez onog čemu se
mjesecima svim srcem nadao, a to je premijerska funkcija. Čak i kad bi SDP formirao Vladu, u što više nitko ne vjeruje, Jurčić ne bi
bio premijer, jer je Milanović odjednom odlučio da šef Vlade ujedno mora biti i šef stranke. Jurčiću se jako svidjela javna
sveprisutnost i ne želi je se olako odreći: pokušava je zadržati oponirajući Milanoviću čak i s ljevičarskih pozicija.
Tu je zatim i skupina koja se kolokvijalno naziva «Račanovim ministrima», a koju predvode Tonino Picula i Davorko Vidović. Oni,
zasad potiho, mrmore protiv partijskog šefa, zamjerajući mu što ih ne konzultira o važnim odlukama i što je previše autističan u
upravljanju SDP-om. S ove su strane stigli i prijedlozi da se ponovno uvede šesteročlano ili osmeročlano predsjedništvo bez čije
suglasnosti prvi čovjek ne bi mogao donijeti nijednu ozbiljniju odluku. Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina također je među
onima koji odašilju jasne poruke da im Milanović nije po volji, s tim da bi Komadina, za razliku od svih dosad navedenih, mogao
biti dostojan predsjednički protukandidat sadašnjem socijaldemokratskom šefu: kažemo, mogao bi biti, jer da bi bio treba mu
hrabrosti za upuštanje u vrlo neizvjesne bitke i treba mu podrška svih – međusobno uglavnom posvađanih – Milanovićevih tihih ili
manje tihih protivnika, uključujući i najopasnijeg: Milana Bandića. Izuzmemo li možda Ivu Sanadera, zagrebački je gradonačelnik
bio najsretniji čovjek kad se SDP-ovo formiranje Vlade preselilo u sferu teorije: sad je u poziciji da ga Milanović treba i da mu neće
ugrožavati interese, a Bandić neće inzistirati na konfrontiranju sve dok ne bude morao.
Osim što ne zna što bi s Bandićem, Milanović pet mjeseci prije stranačke izborne konvencije ne pokazuje da zna ni kako bi se
postavio prema ideji o uvođenju predsjedništva, te kome bi dao diskretnu podršku u utrci za najviše stranačke funkcije, odnosno s
kime bi – pored Foruma mladih – sklopio savezništva za zadržavanje liderskog mjesta. I logično je da ne zna, s obzirom da se
oslonio na savjete neiskusnih političkih činovnika koji su, usto, u SDP-u veći stranci nego što je to sam Zoran Milanović.
PARTIJANERI
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (2/13)
FERAL ISTRAŽUJE: ZAŠTO JEDNI OSUMNJIČENICI ZA TEŽI GOSPODARSKI KRIMINAL U HRVATSKOJ BORAVE U
ISTRAŽNOM PRITVORU I PO DVIJE GODINE, DOK SE DRUGI CIJELO VRIJEME ISTRAGE BRANE SA SLOBODE

PRAVOSUDNI BRODOSPLIT
Vedran MARJANOVIĆ
2. siječnja, 2008.
Uhapšene u antikorupcijskoj akciji "Maestro" već se više od pola godine drži iza brave na osnovu dijela Zakona o kaznenom
postupku koji kaže kako bi se puštanjem osumnjičenika na slobodu otvorila mogućnost da isti ponove kazneno djelo i(li) utječu na
svjedoke. Koliko god ovakva i slična obrazloženja u istragama koje se tiču gospodarskog kriminala na prvi pogled izgledaju
apsurdno, ona djeluju još neuvjerljivije kada se pobroje prošlogodišnji slučajevi gdje nadležni istražni suci nisu posegnuli za
pritvaranjem osumnjičenih za zlouporabu položaja i ovlasti, počevši od istrage u "Brodosplitu"
Ivana Gotovca, jednog od sedmero sa skupne optužnice za korupciju i mito u Hrvatskom fondu za
privatizaciju sastavljene nakon opsežne policijske akcije "Maestro", izdalo je uoči tekućih blagdana
strpljenje u zagrebačkom istražnom zatvoru gdje neprekidno boravi od konca svibnja prošle godine.
Gotovac se sa "svojom stranom priče" oglasio u Večernjem listu, zbog čega će od strane Županijskog
suda u Zagrebu na odgovarajući način biti kažnjen, no penalizacija negdašnjeg potpredsjednika HFP-a
neće izbrisati brojna pitanja koja je on postavio u tom intervjuu. Na jedno od njih, kako i po kojem
kriteriju pravna država određuje koji će se osumnjičenik za gospodarski kriminal braniti sa slobode a
koji iz pritvora, i dalje nema suvislog odgovora. Prema rezultatima Feralove rekapitulacije prošle godine započetih istraga za
najčešće nedjelo iz gospodarskog kriminala - zlouporabu ovlasti i položaja, ni izdaleka se ne nazire jedinstvena sudska praksa kad je
u pitanju stavljanje iza rešetaka optuženih za takva nedjela za vrijeme istrage. Inače, potonji krimen, opisan u 337. članku Kaznenog
zakona, bio je pravi hit u prošlogodišnjim, medijski razvikanijim aktivnostima policije, USKOK-a i Državnog odvjetništva. Državna
represija zaista se naglašenije pozabavila korupcijom i nezakonitim prisvajanjima novčanih jedinica na višim razinama vlasti i
kapitala, što zbog potiska iz Europske Unije, što zbog nešto slobodnijeg položaja Državnog odvjetništva i policije, pa i sudstva, u
odnosu na izvršnu vlast. Kažemo, nešto slobodnijeg, jer upravo tok i dosadašnji epilog akcije "Maestro" ukazuje na strogo
kontrolirane domete progona korupcije.
Strah od ponavljanja
Teško je, naime, prihvatiti činjenicu da istragom o korupcionaškim aktivnostima trojice smijenjenih potpredsjednika HFP-a, uz
Gotovca to su Josip Matanović i Robert Peša, nije obuhvaćen njima nadređeni Upravni odbor Fonda, napučen ministrima iz Vlade
Ive Sanadera. Tog i takvog proširenja optužnice očito nije bilo i stoga što bi se onda moralo pritvoriti i članove Vlade na
povremenom radu u HFP-u predvođene potpredsjednikom Vlade Damirom Polančecom, kao što se utamničilo Gotovca, Pešu,
Matanovića i druge (odvjetnicu iz Buja Asju Piplović i njezina suradnika Mladena Jandričeka, zagrebačkog fiškala Juraja
Parazajdera i niže pozicioniranog dužnosnika Fonda Igora Petlevskog) obuhvaćene optužnicom za korupciju u HFP-u.
Pobrojanu sedmorku se više od pola godine drži iza brave na osnovu dijela Zakona o kaznenom postupku koji kaže kako bi se
puštanjem osumnjičenika na slobodu otvorila mogućnost da isti ponove kazneno djelo i(li) utječu na svjedoke. U ranoj fazi istrage
odvjetnici pritvorenih pokušali su za ukidanje pritvora iskoristiti činjenicu da su Matanović, Peša i Gotovac smijenjeni i otpušteni iz
HFP-a, pa otuda ne bi mogli ponoviti kazneno djelo koje im se stavlja na dušu, no onda je istražni sudac jednostavno proširio
osnovu produljenja zatvora dodatkom kako bi se trojka mogla zaposliti u nekom poduzeću i opet ponoviti kriminalnu rabotu!?
Koliko god ovakva i slična obrazloženja na prvi pogled izgledaju apsurdno, ona djeluju još neuvjerljivije kada se pobroje
prošlogodišnji slučajevi gdje nadležni istražni suci nisu posegnuli za pritvaranjem osumnjičenih za zlouporabu položaja i ovlasti.

Ako pođemo od afere "Brodosplit", vidimo da se optuženi za zlouporabu položaja i ovlasti kojima je splitski škver opljačkan za
četiri milijuna i 800 tisuća dolara, bivši članovi Uprave "Brodosplita" Goran Vukasović (predsjednik) i Ante Luetić (član), zatim
maheri iz kompanije "Iceberg" predvođeni brokerom Dragom Mačekom i drugi, ne samo cijelo vrijeme istrage brane sa slobode
nego i rade u tvrtkama obuhvaćenima istragom. Tu činjenicu nisu promijenila ni nedavno objavljena pisma najpoznatijeg stanovnika
lepoglavskog zatvora Hrvoja Petrača vlasniku Nacionala Ivi Pukaniću, u kojima se ukazuje na upletenost samog vrha HDZ-a u
sklanjanje gornje svote sa računa "Brodosplita". Nije bilo, prema ocjeni istražnog suca Nevena Cambija nadležnog za istragu u
"Brodosplitu", straha od utjecaja na svjedoke, uklanjanja dokaza ili neke druge osnove za pritvor Gorana Vukasovića ili Drage
Mačeka. Jednako tako, predsjednik Nadzornog odbora "Brodosplita" i aktualni ministar gospodarstva Branko Vukelić, uspješno je
izbjegao svaki interes Državnog odvjetništva za njegovom ulogom u cijelom poslu splitskog škvera sa njemačkom tvrtkom
"Wessels", prilikom kojeg je isparilo 4,8 milijuna dolara?
Lopoči i "Belupo"
Često je osnova za držanje osumnjičenika za gospodarski kriminal u istražnom zatvoru upravo financijska
visina krađe koja se dotičnom stavlja na teret. No, kao što to u slučaju "Brodosplita" nije bio slučaj, tako je i
nekolicina menadžera koprivničke farmaceutske kompanije "Belupo" predvođena njezinim bivšim direktorom
Nikolom Felakom, u ljeto prošle godine optužena za nanošenje štete "Belupu" od 35 milijuna kuna, ostala na
slobodi nakon što je započela sudska istraga. Dio menadžmenta sisačke "Segestice" koji je na izmaku
kolovoza prošle godine stavljen pod sumnju da je državni proračun oštetio za najmanje 15 milijuna kuna
također se nije našao u istražnom zatvoru, dok je bivši direktor zagrebačkog komunalnog poduzeća "Jarun"
Aleksa Kocijan, nakon dvomjesečnog hlađenja u jednom od zagrebačkih zatvora u proljeće ove godine po
optužnici da je "Jarun" oštetio za šest milijuna kuna, u lipnju 2007. pušten da se brani izvan rešetaka.

I Nikola Felak i "Brodosplitov" Vukasović članovi su vladajuće stranke, kaznena prijava protiv Felaka aktivirana je gotovo sedam
godina nakon što je podnesena, a i u slučaju "Brodosplita" Državno odvjetništvo stupilo je u akciju gotovo dvije godine nakon što su
zaključeni sporni poslovi sa "Wesselsom". Zagrebačko državno odvjetništvo također je dosta oklijevalo sa progonom spomenutog
Kocijana, nakon što su se o kriminalu sa čišćenjem lopoča iz jarunskog jezera koji datira iz 2004., raspisali gotovo svi cajtunzi
metropole. Kocijan je jedan od pouzdanika zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, a poznato je da nijedan od utjecajnijih
bandićevaca nije obrao bostan, koliko god optužbe protiv takvih bile ozbiljne i utemeljene. Treba li reći, i Aleksa Kocijan vraćen je
na posao u gradsku komunalnu mašineriju i s te strane gledano ništa mu se nije dogodilo.
Od Zeca do Bevca
Da je pripadnost ili bliskost vladajućoj stranci gospodarstveniku sa smislom za prisvajanje tuđeg novca vrlo važna kad se nađe na
udaru represivnih organa, uvjerili su se Antun Novalić, Vlado Zec i Bojan Bevc. Vlado Zec, doduše, uživao je dulje vrijeme svojeg
upravljanja "Kamen Ingradom" na potporu vladajuće opcije, no u veljači prošle godine našao se pod optužnicom temeljenoj na
famoznom 337. članku KZ-a i – u požeškom pritvoru. Tamo je, sa svojim suradnicima i suučesnicima u kriminalnim radnjama koje
su Požeško-slavonsku županiju i neka lokalna poduzeća oštetili za 31 milijuna i 500 tisuća kuna, boravio čitavo vrijeme istrage i
suđenja, na koncu kojeg je nepravomoćno osuđen na četiri i pol godine zatvora. Pravomoćnost presude Zec čeka na slobodi, budući
da je zaradio manje od pet godina robije.
Nekoć najbogatiji stanovnik osječke regije i vlasnik Gradske banke Antun Novalić i bivši direktor poljoprivredno-industrijskog
kombinata Vrbovec Bojan Bevc ne samo da su, poput Zeca, odmah zaradili pritvor nakon podizanja optužnica za zlouporabu
položaja i ovlasti, nego su i rekorderi po broju dana koje su proveli u istražnim centrima županijskih sudova u Osijeku, odnosno
Zagrebu. Novalić se od optužbe za krađu 64 milijuna kuna iz nogometnog kluba Osijek čiji je bio predsjednik i neformalni vlasnik
punih 15 mjeseci branio iz osječkog zatvora, a istodobno je bio pod istragom i za malverzacije u Gradskoj banci. Pušten je da se
brani sa slobode tek po odluci Ustavnog suda čemu ćemo se vratiti kasnije, a kao obrazloženje toliko dugog istražnog pritvora
navođeni su visina sporne svote i opasnost od utjecaja na svjedoke.

Budući da je na čelo Uprave vrbovečkog PIK-a došao za vrijeme koalicijske vlasti i da je strani državljanin,
Bojan Bevc bio je idealna meta ranih radova Sanaderove Vlade na suzbijanju gospodarskog kriminala. Jesu li
okolnosti da je Bevc Slovenac pa postoji deblja sumnja da bi mogao postati nedostupan hrvatskim vlastima i
visina iznosa od 17 milijuna kuna koji je, prema optužnici, taj menadžer ilegalno prisvojio u Vrbovcu,
dostatne za njegovo držanje iza brave od veljače 2006. do dana današnjeg? Oko toga nema dvojbi hrvatsko
sudstvo, mada bi ono državnom aparatu moglo nakalemiti oveću financijsku štetu ako se pokaže da je Bevc
nevin, pa se otvori mogućnost da slovenski menadžer zatraži odštetu za višegodišnje robijanje.
Antunu Novaliću uspjelo je nešto što nije nijednom vinovniku optužbi za privredni kriminal koji se u istražnom postupku našao iza
rešetaka. Kao i u svim takvim slučajevima, Novalićevo pritvaranje osporeno je, nakon neuspjeha na nižim sudskim razinama, i pred
Ustavnim sudom.
Novalićev usud

Do trenutka kad se suočio sa Novalićevom žalbom, Ustavni sud je u 115 od ukupno 116 slučajeva kada je rješavao žalbe
pritvorenika potvrdio odluke nižih sudova. No, žalbu tadašnjeg Novalićeva odvjetnika Dražena Matijevića Ustavni je sud prihvatio i
naložio ukinuće pritvora, mada ni u tom slučaju stvar nije išla glatko. Naime, suci Milan Vuković i Željko Potočnjak dali su
izdvojeno mišljenje, a protiv Novalićeva puštanja iz zatvora je glasalo još troje sudaca.
Razlozi koje je Ustavni sud naveo u korist Novalićeva puštanja iz pritvora dadu se sažeti u ocjenu da istražni sudac nije dovoljno
uvjerljivo obrazložio potrebu da se bivši predsjednik prvoligaša sa Drave drži iza brave. I prije i poslije toga slučaja, Ustavni sud
vodio je praksu neukidanja pritvora, pa je tako sredinom studenoga prošle godine jednoglasno odbacio i zajedničku tužbu Asje
Piplović, Ivana Gotovca, Josipa Matanovića i Mladena Jandričeka, što je zacijelo dodatno isprovociralo Gotovčev istup u Večernjem
listu.
Iščitavajući i "Novalićevo" i rješenja Ustavnog suda u slučaju tužbe Vlade Zeca ili optuženih u sklopu "Maestra" promatraču se
teško oteti dojmu da se tu ne radi o pokušaju da se sudovima olakša donošenje odluka o pritvoru osumnjičenih za privredni kriminal.
Upravo obratno, sudovima je poslana poruka da u ovakvim slučajevima i dalje odlučuju tako da svi koji se pod optužbama nađu bez
jačeg političkog zaleđa uglavnom nemaju čemu nadati.
PRAVOSUDNI BRODOSPLIT
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (3/13)
FERAL ISTRAŽUJE: SLUČAJ REKETARENJA GORANA ŠTROKA OTKRIVA NAJVEĆE MALVERZACIJE
PRETVORBE I RASPRODAJE BOGATIH HOTELSKIH KUĆA U DUBROVNIKU

PETI ORTAK I ZVJEZDICA

Luko BRAILO
2. siječnja, 2008.
Uspješna hotelska tvrtka "Dubrovačko primorje", s "Vrtovima sunca" u Orašcu, autokampovima "Prapratno" i "Rudine", te hoteli-
ma "Šipan", "Admiral" i "Ston", nakon ratnih šteta 1995. dolazi u ruke Nevena Barača i Dubrovačke banke u čijem Nadzornom
odboru sjedi Pero Vićan koji glasom protiv Barača otvara vrata velikog posla za sebe, a ubrzo i za Stipu
Gabrića Jamba. Pero Vićan je dugogodišnji direktor tvrtke, dipl. pravnik i politolog, a već desetljećima

slovi kao jedan od najutjecajnijih ljudi u Dubrovniku. Nogometni je zaljubljenik, potpredsjednik je HNS-a,
i jedan je od viđenijih stečajnih upravitelja na dubrovačkom području
Blagdansko uhićenje pomoćnika predstojnika Državne uprave Dubrovačko-neretvanske županije Ive Žeravice i direktora
građevinske tvrtke "Konel" iz Cavtata Antuna Kralja, koji su pritvoreni zbog navodnog reketarenja čelnika grupacije "Jadranski
luksuzni hoteli" Gorana Štroka, u USKOK-ovoj akciji nazvanoj "Pet zvjezdica", moglo bi, kažu dobro upućeni u istragu,
reaktivirati i ubrzati i neke linkove s tzv. slučajem "Maestro", odnosno pomnije utvrđivanje malverzacija i nezakonitosti u
Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP). Točnije, razjašnjenja kako su se i na koji način odvijale više nego dvojbene privatizacije
dijela hotelskih kuća na dubrovačkom području posljednjih godina.
Barač, Vićan i Jambo
Među takve tvrtke zasigurno spada i Hotelsko-turističko i trgovačko poduzeće "Dubrovačko primorje" (DP) koje je '99. na neobičan
način prodalo vrlo vrijedan dio svoje imovine poznate kao Turističko naselje "Vrtovi sunca" u Orašcu sa 1705 kreveta. Vlasnik tog
lokacijskog bisera u Dubrovačkom primorju jest grupacija "Hidrocommerce" velikogoričkih poduzetnika Josipa i Borisa Kordića,
koja u Orašcu gradi 80 milijuna eura vrijedno luksuzno apartmansko naselje i dva hotela s pet zvjezdica. Osim što će se USKOK-ovi
istražitelji pozabaviti i načinom na koji je Kraljeva tvrtka "Konel" dobila dio poslova na tom gradilištu, propitat će i kako se DP
praktički za male novce i u čiju korist riješio "sunčanih vrtova".
Najprije valja reći kako je do rata DP u svom sastavu imao naselje "Vrtovi sunca" u Orašcu, autokampove
"Prapratno" i "Rudine", zatim hotele "Admiral" i "Ston" u Primorju, te "Šipan" na istoimenom otoku. S 2538
postelja i 2400 mjesta u autokampovima DP je s više od 600 tisuća metara četvornih građevinskog i
urbaniziranog te podosta poljoprivrednog zemljišta u Orašcu, Zatonu, Pelješcu itd. predstavljao solidno
poduzeće koje je zapošljavalo blizu 300 ljudi. Razvojne planove tog poduzeća zaustavila je agresija kada su
objekti DP-a teško devastirani, a ratne štete su procijenjene na oko 9 milijuna eura.
Dugogodišnji direktor DP-a jest Pero Vićan, dipl. pravnik i politolog, a već desetljećima slovi kao jedan od
najutjecajnijih ljudi u Dubrovniku. Nogometni je zaljubljenik, potpredsjednik je HNS-a, i jedan je od viđenijih
stečajnih upravitelja na dubrovačkom području.
U poslijeratnom razdoblju DP je životario, kao i mnoštvo drugih tvrtki na jugu Hrvatske, te je nakon pretvaranja u dioničko društvo
1995. tri godine kasnije njegovim većinskim vlasnikom postala Dubrovačka banka koju je u to vrijeme vodio glasoviti Neven
Barač. Tada se znalo da je temeljni kapital DP-a procijenjen na iznos od 35,441.000 ondašnjih DEM, da su dugovi poduzeća prema
Dubrovačkoj banci iznosili 3,634.870 DEM, ali da je pod teško dokučivim okolnostima taj dug pretvoren u većinski vlasnički udjel
Dubrovačke banke od 12,316.000 nekadašnjih "orlića", ili čak 238,8 posto više od knjigovodstvenog stanja duga tog poduzeća
prema banci.
U to je vrijeme direktor DP-a Vićan i član Nadzornog odbora Dubrovačke banke, a njegov je glas presudio u Baračevoj smjeni i
poznatoj "ortačkoj aferi" nakon koje Vićan postupno preuzima kontrolu nad "Dubrovačkim primorjem". Priključuje mu se i
kontroverzni metkovski gradonačelnik i odnedavni HSS-ov zastupnik Stipo Gabrić Jambo koji tada u javnosti počinje figurirati
malo kao prikriveni većinski vlasnik, a malo i kao predsjednik Nadzornog odbora DP-a.
Izgubljena kaznena prijava
Široj javnosti to je postalo jasnije nakon kraha Dubrovačke banke i akcije Financijske policije "Kuna 98", što je potvrđeno i u
izvješću o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije DP-a u ožujku 2002. godine. U tom se izvješću izrijekom kaže kako "postupak
pretvorbe društvenog poduzeća Dubrovačko primorje nije obavljen u skladu s odredbama zakona", a i "postupci privatizacije nisu
obavljeni u skladu sa zakonskim odredbama".
Među ostalim, revizori su utvrdili da u postupku pretvorbe DP-a Gradu Dubrovniku nisu prenesene ogromne građevinske čestice u
Zatonu i Orašcu koje nisu ušle u temeljni kapital društva, iako je to trebalo biti učinjeno temeljem rješenja javnog pravobranitelja
RH, pa se sudski postupak između gradske uprave i DP-a još vodi za najmanje 300 tisuća metara četvornih.
Revizori su također utvrdili kako je direktor DP-a Vićan krajem 1997. i početkom 1998. godine sudjelovao u jednoj od niza
sumnjivih transakcija kojima obiluje njihovo izvješće. Prema nalazu Državne revizije Nadzorni odbor DP-a je 10. studenoga 1997.
godine donio odluku da se zemljište površine 3150 metara četvornih u Gružu proda društvu "Rut" iz Dubrovnika. Kupoprodajni
ugovor je zaključen 5. siječnja 1998. godine, i za to je zemljište tvrtka "Rut" trebala platiti svega 27.140
ondašnjih DEM. Međutim, Državna revizija je utvrdila da spomenuto zemljište uopće nije bilo uneseno u
elaborate o procjeni vrijednosti DP-a s kraja 1993. i jeseni 1994. godine.
"Drugom dopunom iz ožujka 1995. procijenjena je u iznosu od 378.000 DEM po cijenama utvrđenim u
Općinskoj odluci, što je za 350.860 DEM više od kupoprodajne cijene. U postupku revizije pretvorbe
zatražena je dokumentacija u vezi s prodajom navedene nekretnine. Društvo nije dostavilo dokumentaciju
te se ne može utvrditi je li proveden javni natječaj, tko je izradio procjenu vrijednosti nekretnine, je li
ugovorena cijena uplaćena na račun Društva i plaćen pripadajući porez", ističe se u izvješću Državne revizije. Zbog te transakcije
protiv Vićana je Državna revizija podnijela i kaznenu prijavu, ali se ona izgubila u bespućima hrvatskog pravosuđa.
U mnoštvu tih pretvorbeno-privatizacijskih pikanterija nezaobilazan je i rujan 1999. godine kada se kao kupac većinskog paketa od
54,36 posto temeljnog kapitala DP-a pojavljuje stanoviti Jakov (James) Ban iz Los Angelesa koji će, pokazat će se kasnije, samo
"afitao" svoje ime i prezime Gabriću i Vićanu. Banu je tadašnja Državna agencija za sanaciju banaka (DAB) većinski paket
dionica DP-a prodala za iznos od 3,212.353 DEM. To će reći da je u odnosu na procijenjeni temeljni kapital društva od 35,441.000
DEM većinski paket dionica prodan po deset puta manjoj vrijednosti?! Dok su novinari, prema uputama HFP-a, tražili po bijelom
svijetu navodno uspješnog američkog ugostitelja porijeklom iz Dubrovačkog primorja, Stipo Gabrić Jambo se predstavljao
većinskim vlasnikom DP-a.
Tajanstveni prodavač
No, kakav već lajav jest, u lipnju 2001. u Jutarnjem listu je izjavio kako je za "kompleks 'Vrtova sunca' plaćeno nekih 3 do 4
milijuna maraka", te da je za 'Vrtove sunca' prijatelju Peru Vićanu posudio novac". Za razliku od blagoglagoljivog Gabrića,
direktor i očito novi tihi većinski vlasnik DP-a Vićan sve je to vrijeme odšutio, da bi Jambo na sjednici Skupštine Dubrovačko-
neretvanske županije u proljeće 2003. godine iznova "pukao". Istupajući kao županijski vijećnik, ujedno i kao predsjednik
Nadzornog odbora DP-a, odnosno u ime metkovske tvrtke "Jambo" koja je "prije nekoliko godina preuzela Dubrovačko primorje",
Gabrić je, uz ostalo, rekao: "Ukupno 53 posto dionica kupio je Jakov Ban mojim novcem, a preostalih 17 posto platio sam na
molbu nekoliko građevinskih tvrtki. (Kojih? - ni do danas nije precizirao, op.a.). Stipu Gabrića i tvrtku 'Jambo' to je koštalo 5,5
milijuna DEM, a za sve eventualne nedostatke proizašle iz manjkave revizije spreman sam snositi posljedice. Također mislim da je
za ruševni hotel 'Admiral', 'Vrtove sunca', hotele 'Ston' i 'Šipan', te autokampove 'Rudine' i 'Prapratno' previše plaćeno, posebice u
odnosu na 'Excelsior' koji je Štroka stajao samo 1,2 milijuna DEM."
Govoreći istom prigodom o zemljištu DP-a koji bi trebalo vratiti Gradu Dubrovniku, Jambo je napomenuo "da se ne radi o 600 do
700 tisuća već o milijun i po kvadrata za koje je Grad Dubrovnik tužio DP. Kada bude ročište na Općinskom sudu, izjavit ću da se u
korist Grada odričem zemljišta, među kojima su i građevinski vrlo vrijedne parcele u Zatonu, na Bosanki i drugdje", izjavio je
Gabrić zaključivši: "Bilo bi mi bolje da sam nakon svega 5,5 milijuna DEM potrošio po inozemnim barovima nego proveo četiri
godine bez kune dividende na čelu DP-a."
Dosad, međutim, Grad Dubrovnik nije uspio dobiti obećanih "milijun i po kvadrata", a najveći dio "Vrtova sunca" je u proljeće
2005. godine za 13,5 milijuna eura prodan velikogoričkom "Hidrocommerceu". Tada je Kordićima prodano oko 130 tisuća metara
četvornih u Orašcu, dok je u vlasništvu DP-a na tom području ostalo još nekih 70.000 kvadrata za koje "Hidrocommerce" nije imao
interesa. Do ljeta iste godine spekuliralo se tko je zapravo prodao najveći dio zemljišta u Orašcu: Jambo ili Ban, da bi zatim u ime
"Hidrocommercea" Josip Kordić novinarima kazao kako je "ugovor o kupnji 'Vrtova sunca' sklopio s direktorom i većinskim
vlasnikom tvrtke 'Dubrovačko primorje' – Perom Vićanom".
To je i vrijeme kada Vićan sa svojom Nezavisnom listom koalira u gradskoj vlasti s Dubravkom Šuicom i postaje
njezinim zamjenikom, ali se ta koalicija raspala lani u studenome iz nepoznatih razloga. Za javnost, naravno, od tada
do danas primjetno je veliko suglasje između Šuice i Jamba, dok su Gabrićevi odnosi s Vićanom gotovo potpuno
zahladnjeli. Gradska priča kaže kako je Vićan navodno Jambu isplatio znatno manji iznos od očekivanog za igru oko
"Vrtova sunca", ali to glavni akteri nisu željeli komentirati.
U svoj ovoj priči ne smije se izgubiti iz vida još jedna okolnost. Naime, tijekom pretvorbe i privatizacije DP-a u
temeljni kapital tog društva ušla je i zgrada Općinskog doma u Luci Šipanskoj koja u biti predstavlja zadužbinu
Šipanaca, pa bi trebala biti vraćena tamošnjem Mjesnom odboru, odnosno Gradu Dubrovniku. Kako se to, međutim,
ne događa već je u stvarnosti ta zadužbina dugoročno iznajmljena novom vlasniku prodanog hotela "Šipan" (tvrtki "Petral projekti"
iz Zagreba), čak je 218 otočana podnijelo kaznenu prijavu protiv Uprave i direktora Vićana, te članova Upravnog i Nadzornog
odbora DP-a kako bi im se vratio njihov Dom.
Uzaludna pisma državi
Od studenoga 2002. neumorno pišu USKOK-u, Općinskom i Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, uredima
predsjednika RH i premijera, ministrima pravosuđa, saborskim zastupnicima, POI, Hrvatskom helsinškom odboru, veleposlanstvima
SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Vatikana u Zagrebu... Svoju su prijavu "garnirali" i brojnim dokazima, među ostalim, i
službenim nalazima Državne revizije o događanjima u cjelokupnoj pretvorbi i privatizaciji "Dubrovačkog primorja". Do dana
današnjeg od "nadležnih organa i institucija" hrvatske pravne države nisu dobili ni kurtozan odgovor, pa opravdano sumnjaju da se
radi o namjernom zavlačenju kako bi nastupila glasovita zastara...
PETI ORTAK I ZVJEZDICA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (4/13)
BOŽIĆNA PROPOVIJED KARDINALA BOZANIĆA AGNOSTICIMA I NEVJERNICIMA DAJE RAZLOGE ZA STRAH OD
NOVIH REPRESALIJA

KRUNICOM DO PALICE
Anna Maria GRÜNFELDER
2. siječnja, 2008.
Naviknuta sam da su propovijedi u kršćanskim crkvama stvarnost oslikavale krajnje crno, da bi onda skrenule pozornost na temelje
kršćanskoga optimizma. Ovogodišnja božićna propovijed kardinala Josipa Bozanića nije čak ni pružala zrnca nastojanja da
pronađe začetke dobroga u tom svijetu: iz nje kao da proizlazi da je izjalovljena nada i u snagu vjernika i vjernica da nešto pokrenu
na bolje. U tom slučaju bilo bi korisno početi samokritički preispitivati pastire koji vode umorno i rezignirano stado
Za razliku od Josepha Ratzingera (papa Benedikt XVI.) i Hansa Kuenga - dvojice danas najistaknutijih i najeksponiranijih
teologa koji iz sasvim suprotnih položaja brane svoje uvjerenje da se Bog dao spoznati u čovjeku-Bogu Isusu Kristu, obični se
vjernici, ali i agnostici i ateisti, hvataju tek za želju za čvrstim uporištem nade i vjere. Onaj koji nije sasvim neiskren prema sebi,
priznat će da želja i nada nisu čvrsto uporište. Kršćanska nada, ili vjera u to da se smijemo nadati, nije baš nepobitna i na čvrstim
temeljima i to važi za sva vremena, a ne samo za današnjicu.
Mudri dušobrižnici, koji znaju nešto i o ljudskim dušama, svjesni su uvijek prisutnih napasti nevjere i gubitka nade i povjerenja, a da
zbog toga ipak ne posustaju u nastojanjima za dobro svoje i boljitak svoje sredine. No, vrhovni pastiri Crkve, kojima očito nedostaje
susreta s ljudima od krvi i mesa, šalju poruke defetizma i rezignacije. A ovogodišnja božićna propovijed nadbiskupa zagrebačkoga
odisala je porukama koje su čitatelje ostavile u nevjerici i dilemama.
Ideja vodilja
Napredak bez Boga je nehuman, tvrdio je Papa u svojoj najnovijoj okružnici "Spe salvi" ("Nadom spašeni") objavljenoj 30.
studenoga 2007. godine. Papinom antropologijom nadahnutom ghostwriteru zagrebačkog nadbiskupa, papina ideja vodilja činila se
prigodnim temeljem za božićnu propovijed: ateizam je u hijerarhiji grijeha, tvrdio je nadbiskup, najveća tmina. "Tmina" ne mora
značiti "grijeh", nego je biblijska metafora za nepoznavanje istine. One koji "hodaju u tmini", Evanđelje ne proglašava grješnicima,
ali baštinici Evanđelja, na žalost, nisu bili toliko milostivi: Kristovi namjesnici – bilo da su se oni priznavali rimokatolicima,
pravoslavcima, luterancima ili pristalicama reformacijskih crkava, tminu duha su poistovjećivali, kao hrvatski kardinal (odnosno
njegov ghostwriter) s grijehom i to "grijehom protiv Svetoga Duha", grijehom odbijanja dara svjetlosti i prosvjećivanja zbog ljudske
oholosti i potrebe za autonomijom.
Božić se kardinalu, odnosno njegovu ghostwriteru, činio pravom prigodom za ponovnu osudu te ljudske
oholosti, jer je Božić blagdan objavljivanja tajne utjelovljenja Sina Božjega poniznima i malenima, a ne
samouvjerenima i velikima. Doduše, Joseph Ratzinger je kao sveučilišni teolog stao braniti ljudsku
autonomiju kao ljudsko dostojanstvo, no, kao prefekt Kongregacije za vjeru (čitaj: nasljednice Sancti Officii,
koja je bila teološko uporište Inkvizicije) izvršio je gotovo nevjerojatan zaokret, osuđujući tu istu autonomiju
kao bunt čovjeka protiv Boga. Svjedoci smo promjene paradigme u fundamentalnoj teologiji, koja se očituje u
novom, a zapravo starom odnosu prema agnostici i ateizmu: "agnostici" se ne doživljavaju kao oni koji sebe
proglašavaju nesposobnim spoznati Boga ili zaista jesu nesposobni za to, a koje se, u principu, može podučiti i
potaknuti na vjerovanje, nego kao tvrdokorni buntovnici koji to iz oholosti neće.
Nevjerničko zlo
Dosljedno tome, nevjernik je oličenje svega zla koje se može dogoditi, a što ih božićna poruka nabraja: korupcija, gramzivost, laž...
sve ono što nevjernik-grješnik čini individualno i što društvo – skup osoba koje su ili deklarirani ateisti ili se ponašaju kao ateisti –
čine u kolektivu. No, kardinal i njegov službenik zadužen za propovjedi, trebali su se sjetiti povijesti, jer ona pruža pregršt dokaza
da su oni kojima je ime "Bog" stalno bio na jeziku, počinili zločine koji još i danas vape za pravednom kaznom.
Zašto se čuditi da su deklarirani agnostici i ateisti iz te hijerarhije zala iščitali novi "vonj po inkvizicijskoj lomači" (Slobodan
Novak u Večernjem listu od 2. siječnja 2008. godine)? Kako povijest uči samo to da čovjek iz povijesti ništa ne nauči, strah od novih
represalija za agnostike i nevjernike nije sasvim bezrazložan: crkveni su pastiri sankcionirali takve buntovnike, nevjernike-zločince
više-manje drastičnim, osjetnim metodama. Otkad sam (nedavno) odlučila da ne želim više pripadati zajednici kojoj su takvi
"pastiri" na vrhu, još bolje mogu shvaćati i dijeliti zabrinutost svih koji bi mogli doći pod udar novih "odgojnih mjera". Kardinal
tvrdi da su to "podmetanja", kao da smo ga svi, naravno namjerno, krivo shvatili i pogrešno tumačili: dobro, kardinal je tvrdio da ne
osuđuje niti agnostike, niti ateiste, nego agnosticizam i ateizam.
Molim objašnjenje, gdje mogu naći ta dva pojma u stvarnosti, ako ne u konkretnoj osobi koja ili ne može ili ne želi biti vjernik-
vjernica? Gdje su, tko su i što su "mentaliteti" koji onemogućavaju ili sprječavaju borbu protiv društvenih zala, a gdje je na djelu taj
borbeni ateizam koji "nastoji pobiti" kršćanske vrijednosti? Ili kako ljubiti i poštivati nevjernike, kad ih ujedno optužujemo da su
zbog svoje nevjere uzročnici zla?
Naposljetku, iz kardinalove poruke iščitavam ne samo optužbu da je nevjera prouzročila zla s kojima se suočava njegov narod, nego
i rezignirani zaključak da je s potiskivanjem vjere nestala i nada u konačni smisao života: ankete u takozvanim katoličkim zemljama
(Italija, Španjolska, Austrija...) dozvoljavaju zaključak da je i kod vjernika i vjernica vjera u zagrobni život prilično iščezla što daje
dodatni motiv da i vjernici smatraju zadatkom i obvezom osmisliti svoj ovozemaljski život. Temelj i uporište nade i motivacije za
ovozemaljski život doista više ne proizlazi iz Boga, no to ne znači da nada ne živi i da ne potiče na nesebično služenje boljitku svoje
sredine. Agnosticizam i ateizam ne samo što nisu zatrli, nego su, dapače, poticali uzajamnost i solidariziranje za dobro.
Crne propovijedi
Naviknuta sam da su propovijedi u kršćanskim crkvama stvarnost oslikavale krajnje crno, da bi onda skrenule pozornost na temelje
kršćanskoga optimizma. Ovogodišnja božićna propovijed nije čak ni pružala zrnca nastojanja da pronađe začetke dobroga u tom
svijetu: iz nje kao da proizlazi da je izjalovljena nada i u snagu vjernika i vjernica da nešto pokrenu na bolje. U tom slučaju bilo bi
korisno početi samokritički preispitivati pastire koji vode umorno i rezignirano stado.
KRUNICOM DO PALICE
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (5/13)
LEGALNI USELJENICI U HRVATSKOJ: RUSKA UDRUGA "RODINA" PROVELA JE STUDIJU "POLOŽAJ I
PROBLEMATIKA MIGRANTICA IZ DRŽAVA BIVŠEG SSSR-a U RH"

OD RUŽA DO TRNJA
Igor LASIĆ
2. siječnja, 2008.
Petina ispitanica trpi obiteljsko nasilje, a trećina ih se u hrvatskom društvu susrela s nekim oblikom diskriminacije zbog svog
porijekla. Dodamo li probleme koje neke od njih, iz sličnih razloga, trpe na poslu, dolazimo do statistike od oko 44 posto ispitanica
kojima u Hrvatskoj baš i nisu procvale ruže... "Mnoge su se nadale ružama, da bi onda naletjele na bodlje. A većina ih se u biti ne
može vratiti natrag, sve su uložile u novi život", kaže Julija Radetić, predsjednica "Rodine"
Govori li se o problemima useljenika u Hrvatskoj, obično su posrijedi ilegalni migranti i tražitelji azila, više ili manje nevidljiva
populacija, bez realne šanse za ostanak kod nas. O njima smo pisali mnogo puta. No, s prijelazom između desetljeća promijenio se i
generalni migracijski trend - legalni useljenici brojem već premašuju hrvatske iseljenike. Preokrenuo se karakter stvari, pa je danas u
Hrvatskoj preko 30 tisuća imigranata, a stopa legalnog ulaska je u daljnjem porastu. Oni su zavedeni u oficijelne statistike, što ne
znači da se o njima i njihovim problemima bitno više priča i zna; pažnju medija tek povremeno privuče neki Kinez.
Jedna od tako fiksiranih imigracijskih skupina nedavno je istražena kroz projekt "Nisi sama, mi ćemo ti pomoći" Međunarodnog
centra za migracije (IOM) u Zagrebu. U sklopu istoga, naime, ruska udruga "Rodina" u Hrvatskoj provela je studiju "Položaj i
problematika migrantica iz država bivšeg SSSR-a u RH". Anketne upitnike ispunilo je oko 200 legalnih useljenica iz rečenih
zemalja, većinom iz Rusije i Ukrajine, kao i Moldavije i Bjelorusije, te Kazahstana, Armenije, Gruzije... Njih je ukupno u Hrvatskoj
između tri i četiri tisuće, a najveći dio došao je ovdje tokom devedesetih. Obično je bila riječ o udaji za hrvatskog državljanina, no
koji će se odnos pokazati čestim generatorom kasnijih teškoća.
Novi život
Cilj istraživanja bilo je prikupljanje informacija o obilježjima i statusu legalnih useljenica, prilagodbi i
problemima u novoj sredini, te o nasilju i diskriminaciji koje one trpe u obitelji ili na poslu. Petina
ispitanica trpi obiteljsko nasilje, a trećina ih se u hrvatskom društvu susrela s nekim oblikom
diskriminacije zbog svog porijekla. Dodamo li probleme koje neke od njih, iz sličnih razloga, trpe na
poslu, dolazimo do statistike od oko 44 posto ispitanica kojima u Hrvatskoj baš i nisu procvale ruže...
"Mnoge su se tome nadale, da bi onda naletjele na bodlje. A većina ih se u biti ne može vratiti natrag, sve
su uložile u novi život", rekla nam je Julija Radetić, predsjednica "Rodine", organizacije koja tako
okuplja gotovo isključivo žene, ali ne isključivo Ruskinje – pristupaju im i Ukrajinke, Moldavke, Bjeloruskinje, itd. Odnedavno im
se pridružuju i stariji useljenici, još iz vremena SSSR-a i SFRJ, žene i muškarci.
U razgovoru s Julijom Radetić čuli smo kako su njezine sunarodnjakinje u Hrvatsku najčešće dolazile upoznavši nekog hrvatskog
građevinarca na radu kod njih. "Ali, ti muževi se na povratku mijenjaju, okrenu se doslovno za 180 stupnjeva... Tamo prihvaćaju naš
način života, idu u kazalište i na koncerte, recimo, a kad se vrate u Hrvatsku, kao da vrag uđe u njih! Nisu svi takvi, ali jest većina.
No, samo da imaju neki posao, odavno bi one 'sredile' takve muževe... Danas sam dobila pismo od jedne, evo, muž je optužuje da je
špijunka, morala je izvaditi zube jer on misli da su u njima prislušni uređaji", ispričala nam je predsjednica "Rodine".
Sposobne žene
Nezaposlenih je među ispitanima čak 38 posto. Struktura ispitanica po raznim aspektima otkriva kako se danas radi o ženama
pretežito tridesetih i četrdesetih godina života, od kojih su dvije trećine s višom školskom ili visokom stručnom spremom. Ipak,
samo manji dio potonjih uspijeva u Hrvatskoj i nostrificirati svoj obrazovni status. Također, samo manji dio njih je zaposlen u
skladu s tim obrazovanjem. Gotovo sve potječu iz urbanih sredina bivšeg SSSR-a. U Hrvatskoj najčešće završe na sjeverozapadu: u
Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, te Međimurskoj. Slijede Krapinsko-zagorska i Istarska županija, pa Varaždinska i Splitsko-
dalmatinska.
"Mi smo ovdje ipak, znate kako kažu u Zagrebu, dotepenci", nastavlja Julija Radetić, "pa nam je teško, kao što i Bosancima,
recimo, često bude teško u Hrvatskoj. Kako onda ne bi nama... Ali, prilagođavamo se nekako. Te žene znaju sve, od svoje struke do
rada u kući, veoma su sposobne. Ne znaju jedino za svoja prava, niti ih lako ostvaruju kad za njih znaju. Na neki način su pod
ucjenom, jer je svima jasno da one moraju ostati ovdje. S tim se onda pretrpi svašta".
Njihova priča, dakle, okuplja težišta rodno i nacionalno, a konfesijsko - gratis. Istraživanje IOM-a i "Rodine" bilježi izjave
ispitanica, koje su prepričale svoja loša iskustva na poslu ili drugdje, poput: "Jako je teško dokazati da nismo sve kurve i pijanice."
Žene iz država bivšeg SSSR-a danas u Hrvatskoj bije glas o prostituciji, o čemu svjedoči i predsjednica "Rodine": "Kurva i
alkoholičarka – tako se nas najčešće etiketira... Ja sam u Hrvatskoj 30 godina, i sa svima lijepo kontaktiram. Ali, znam i sama katkad
osjetiti poneki vid težeg šovinizma prema sebi kao Ruskinji."
Bijelo roblje
Tek možemo zamisliti, kaže ona, kako je ilegalnima, kojih je još više. Većina ih je izložena paklu bijelog roblja, pa je općepoznato
da u Međimurju ima više stotina Moldavki koje rade po "noćnim klubovima", ili kao konobarice, na crno... Nitko ništa efikasno ne
poduzima, od onih koji bi mogli riješiti taj problem. A, zauzvrat, jedan od ciljeva istraživanja "Položaj i problematika migrantica iz
bivšeg SSSR-a" je izgradnja kapaciteta institucija i nevladinih udruga s osposobljavanjem za djelotvorne programe pomoći
migrantima.
Dobro bi im došla i psihoterapija, da ne ostanu samo na zatvorenom krugu prepričavanja sličnih iskustava po sesijama članstva
"Rodine". Julija Radetić stoga podvlači da Hrvatska nije tako gadna destinacija u usporedbi s nekim drugim zemljama u koje
odlaze žene iz Rusije ili Kazahstana, čak i s nekima iz EU-a, poput Grčke, ali je na početku našeg susreta svejedno vrlo jasno
odgovorila na pitanje o reakcijama Vlade u Hrvatskoj na sve ovo: "Pa zar je prema Hrvatima pokazala razumijevanje? O čemu onda
pričamo... Ako smo se udale, znači, nek' muž brine što će s nama biti dalje u životu. Ipak je i Hrvatska pretežno patrijarhalna zemlja,
zar ne?"
OD RUŽA DO TRNJA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (6/13)
KAKAV JE UČINAK RAZNOVRSNIH "MEĐUNARODNIH SLUŽBENIKA" U BOSNI I HERCEGOVINI

DIPLOMATSKI STERILITET
Ivan LOVRENOVIĆ
2. siječnja, 2008.
Amerikanac Jacques Paul Klein i Britanac Paddy Ashdown gotovo da su idealni predstavnici "šarene čeljadi" na plaći u BiH, koja
ima militarni background, samodopadna je do narcisoidnosti, glasna, brbljava i nametljiva, površna i sklona patroniziranju i
dijeljenju lekcija; oni su mnogo više uradili na vlastitoj prisutnosti u medijima i u javnosti nego što su pridonijeli napretku u BiH.
Ashdown je svoj mandat visokoga predstavnika potrošio na gromoglasno najavljivanje reformi, od kojih nije uspjela ni jedna, a
Klein je, pak, kao šef misije UN-a, sramno odveo na krivi put istragu u vezi s ubojstvom federalnoga doministra policije Leutara
Bosna i Hercegovina je, što zbog činjenice da je međunarodno priznata država, što zbog trajnoga stanja završenog rata-nedovršenog
mira, svih ovih godina scena preko koje se promeću bezbrojni stranci najrazličitijih zanimanja, profesija, mandata i uloga. I namjera,
naravno. Radi usporedbe, u Sarajevu je "prije rata" postojalo samo jedno strano diplomatsko predstavništvo, i to u nižem rangu -
konzulat Libije. Za prekrasnu vilu zaboravljenoga sarajevskog uglednika Nikole Mandića, pretvorenu krajem osamdesetih godina u
Olimpijski muzej, ostalo je tek u gradskom slengu sjećanje da je u njoj nekad davno bio "američki konzulat".
Danas u Sarajevu ima četrdesetak ambasada, veliki broj sjedišta najviših međunarodnih političkih, vojnih i
policijskih misija, privrednih, humanitarnih i drugih agencija, organizacija i ustanova. U izgradnji je
zgrada ambasade Turske na najelitnijoj gradskoj lokaciji, zbog koje se po prijekom postupku mijenja
regulacijski plan grada jer su podignuta dva kata preko dopuštene visine, a zemljište za novu američku
ambasadu, na jednako elitnome mjestu, gradske su vlasti već prije dvije godine prodale u bescjenje, trajno
oštetivši ideju o zaokruživanju kompleksa sveučilišnog kampusa.
Jaki Amerikanci
U planu je i podizanje novoga zdanja za britansku ambasadu. Njemačka je već zauzela i preuredila nekadašnji prestižni objekt
komunističke nomenklature u središtu grada. Vozila s diplomatskim tablicama ima toliko, i tako su arogantni njihovi vozači
(mahom, naravno, domaći momci), da u gradu stiješnjenome u dvije longitudinalne prometnice predstavljaju cijeli problem, a svaki
će vam sarajevski taksist neizostavno odbrondati uobičajenu seriju psovki na njihov račun, čim mu se neki njihov bijesni terenac ili
limuzina ispriječi na kolovozu ili u nepropisno parkiranom položaju.
Simbolički i efektivno na vrhu cijele te "piramide" stoji OHR, kancelarija visokoga predstavnika međunarodne zajednice i
povjerenika Evropske Unije, što je trenutno u jednoj osobi Slovak Miroslav Lajčak. Nekada, dok je OSCE organizirao, plaćao,
određivao pravila i tumačio rezultate izbora u Bosni i Hercegovini, bila je važna njegova uloga i uloga šefa misije OSCE-a. A i tada
i sada veoma važne uloge u političkom životu zemlje imaju ambasadori nekih zapadnih država; najprije, naravno, američki, za njim
britanski, pa njemački itd. Pozicija američkoga ambasadora u Bosni i Hercegovini toliko je jaka i utjecajna da se u svakodnevnoj
recepciji katkad doživljuje gotovo kao jednaka onoj koju ima visoki predstavnik.
Ponašanje i učinak svih tih raznovrsnih međunarodnih službenika, "stranaca", kako se jednom riječju nazivaju u domaćem govoru,
nisu određeni samo njihovim položajem i zadatkom koji su dobili od svojih pretpostavljenih. U nekoga manje, u nekog više, to je
također uvjetovano i njihovim ličnostima i karakterima, nivoom i vrstom obrazovanja, osobnom zainteresiranošću za posao kojim se
bave i sredinu u koju su poslani itd. Prošlo je već sasvim dovoljno vremena, i prodefiliralo je već sasvim dovoljno "stranaca", da bi
se u tom pogledu (dakle, u pogledu osobnoga pečata u njihovu djelovanju) već moglo govoriti o stanovitoj tipologiji ove šarene
čeljadi koja u Bosnu dolaze s važnim zadacima, visokim hijerarhijskim činovima i odgovarajućim novčanim primanjima.
Tako, jedan bi tip mogao biti zastupljen dužnosnicima kakvi su bili, na primjer, Španjolac Carlos
Westendorp i Amerikanac Robert Berry. Prvi je bio visoki predstavnik neposredno poslije rata, dok je
još u predsjedništvu države sjedio Momčilo Krajišnik, danas već odavno osuđeni ratni zločinac. Drugi je
bio šef misije OSCE-a i presudno utjecao na tumačenje rezultata izbora. I Westendorpa i Berryja
karakterizirao je birokratski način predanosti poslu, maksimalno zalaganje u okviru mandata, te stanovita
hladnoća, bez velike osobne želje za viškom medijske promocije i prisutnosti u javnosti. Ni jedan ni drugi
nisu se razmetali poznavanjem domaćih prilika, povijesti, običaja, niti su ulazili u javno razmatranje ičega što bi prelazilo okvire
njihovih zaduženja.
Iza Berryja je ostala neslavna uspomena, jer je svojim mijenjanjem izbornih pravila i tumačenjem izbornih rezultata 2000. proizveo
"pobunu" HDZ-a i Ante Jelavića, koja je dovela do velike političke krize okončane potpunim porazom one hrvatske politike kakvu
je vodio tadašnji HDZ, ali i dugotrajnom marginalizacijom hrvatskoga političkog faktora općenito.
"Dobri momci"
Od američkih ambasadora osobnim pečatom isticali su se naročito Thomas Miller i Clifford Bond. Obojicu je odlikovala izrazita
pozitivna agresivnost. Bez mnogo filozofiranja (o Bosni, o njezinoj tradiciji i historiji, o ovakvim ili onakvim njezinim
"specifičnostima"), oni su bili spremni zasukati rukave, figurativno i doslovno, i rješavati probleme tamo gdje nitko drugi nije htio
ili nije mogao. Dakako da je takav stil vrlo često značio prekoračivanje granica diplomatskoga ponašanja, pa u određenom smislu i
miješanje u unutarnje probleme strane zemlje, no njima to nikada nitko nije ozbiljno zamjerio, prvo, zbog države koju predstavljaju,
drugo, zato što su njihove akcije bile konstruktivne.
Amerikanac Jacques Paul Klein i Britanac Paddy Ashdown gotovo da su idealni predstavnici jednog drukčijega tipa "stranaca" na
plaći u Bosni i Hercegovini. Obojica s militarnim backgroundom, samodopadni do narcisoidnosti, glasni, brbljavi i nametljivi,
površni i skloni patroniziranju i dijeljenju lekcija, oni su mnogo više uradili na vlastitoj prisutnosti u medijima i u javnosti, nego što
su pridonijeli napretku u Bosni i Hercegovini. Obratno, Ashdown je svoj mandat visokoga predstavnika potrošio na gromoglasno
najavljivanje reformi, od kojih nije uspjela ni jedna, niti je on na njima ozbiljno i sistematski radio, te se može
reći da je za njegova vladanja Bosna i Hercegovina izgubila i ono malo reformskoga zamaha što se bio počeo
slutiti prije Ashdowna.
Klein, pak, kao šef misije UN-a, ako će po nečemu ostati upamćen, bit će to njegova sramna uloga u odvođenju
na krivi put istrage u vezi s terorističkim ubojstvom federalnoga doministra policije Joze Leutara. (Kakvu
nedodirljivost i imunitet pred zakonom uživaju ti međunarodni predstavnici, najbolje ilustrira podatak da do
sada nikomu nije palo na pamet službeno teretiti Kleina za ovu subverziju.)
Poseban je, opet, tip međunarodnih funkcionera koji je dobro oličavao Austrijanac Wolfgang Petritsch,
nekadašnji visoki predstavnik, a kojemu bi se od aktualnih "stranaca" po nekim osobinama moglo priključiti
njemačkoga ambasadora Michaela Schmunka. Riječ je o ljudima s visokom naobrazbom i intelektualnim
kapacitetom, sa sigurnim visokočinovničkim i diplomatskim karijerama također, ali i o ljudima koji u svoj posao u Bosni unose više
od onoga što moraju - stanovitu empatiju i pokušaj dubljega razumijevanja prilika. To je svakako dobro i simpatično, ali problemi
nastaju onda kada se ovi "dobri momci" zaigraju, kada njihova pretencioznost ode ispred njihove stvarne upućenosti.
Petritsch je svoje namjesnikovanje počeo visoko postavljenim ciljem i idejom koja je odlično zvučala: ownership, što je imalo zna-
čiti: vaša zemlja i njezina sudbina treba da budu u vašim rukama, moje je samo da vam pomažem da tako i bude. Pri kraju mandata,
međutim, kada je u proljeće 2001. godine trebala biti u djelo provedena povijesna odluka o konstitutivnosti naroda, Petritsch je
pokazao dubinsko nerazumijevanje temeljnoga bosanskohercegovačkog problema, omogućivši da u Republici Srpskoj ova odluka
bude realizirana samo djelomično, kozmetički, te je tako dalekosežno učvrstio status ovoga entiteta kao nacionalne države.
Da je tada Republika Srpska dobila dvodomni parlament (s domom naroda) i ostale institucije koje odluka o konstitutivnosti nalaže
kako bi svi narodi mogli imati jednaka politička prava i ravnopravno sudjelovati u vlasti, Republika Srpska ne bi mogla ići onim
putem kojim ide danas - da postane druga srpska država na Balkanu, nego bi bila mnogo demokratičniji multietnički ambijent,
neovisno o svojemu imenu.
Bacanje u sevdah
Njemački ambasador Schmunk, naravno, nema ovlasti koje ima visoki predstavnik, pa u skladu s tim ni efekti
njegovoga djelovanja ne mogu biti tako krupni i dalekosežni, ni u dobrom ni u manje dobrom smislu. A manje
je dobro, svakako, kada se inače simpatični i dobronamjerni ambasador nepotrebno zalijeće u domaće teme
koje nisu lake ni za znalce a kamoli za "strance".
Omiljeni predmet za mnoge međunarodne promatrače u Bosni i Hercegovini, pa i za ambasadora Schmunka,
ovdašnji je komplicirani i neusklađeni obrazovni sistem, a u okviru njega osobito - fenomen tzv. "dviju škola
pod jednim krovom". Zgražanje nad njim postala je već stvar gotovo ritualna, i da bi se što snažnije izrazilo,
redovito će se upotrijebiti najjači, iako ne sasvim primjeren termin: apartheid, segregacija. Podsjetimo, radi se o
pojavi koja postoji samo u onim sredinama u Bosni i Hercegovini koje su još koliko-toliko multietničke,
preciznije u nekim dijelovima dvaju kantona u kojima vlast dijele Bošnjaci i Hrvati.
To su škole u kojima se nastava izvodi po dvama programima, bošnjačkom i hrvatskom, a koristi se ista zgrada, tako da su učenici
nacionalno razdvojeni. Nesumnjivo, ništa nije točnije nego ovu pojavu označiti kao civilizacijski natražnu i politički opaku. Ali ni
lakše ni komotnije. Jer, dok se međunarodni i mnogi domaći ljepodusi zdušno zgražaju nad njom, svi u isti mah zaboravljaju da je
mnogo snažnija i dublja diskriminacija odavno uobičajena praksa u svoj ostaloj Bosni i Hercegovini (cijela Republika Srpska, glavni
grad Sarajevo, svi kantoni u Federaciji u kojima je jedan od dva naroda većinski), gdje su škole zapravo etnički očišćene, jer je
nestalo i stvarne multietničnosti.
Kako se u njima osjećaju oni malobrojni manjinski učenici, i kako ostvaruju svoja kulturna i nacionalna prava - o tom elementarnom
poučku demokracije ne pita se nitko. Ni ambasador Schmunk, koji se u prednovogodišnjem druženju s novinarima žalosti zbog
"apartheida u školskim klupama", pa onda zapjeva onu nježnu, a lažnu kajdu kojom je mnoge nekritične Bosance, osobito Sarajlije,
lako baciti u sevdah: "Dok mi u centralnoj Evropi tražimo modele za što bolje funkcioniranje različitosti, Bosna i Hercegovina
odustaje od prednosti koje je imala stoljećima."
Kao da je netom stigao s poduke kod Harisa Silajdžića, koji javno potpisuje ovakva pseudohistorijska priviđenja: "Princip suživota
koji je u Bosni i Hercegovini vladao stotinama godina je preteča ideji koju je Evropska unija počela implementirati tek u drugoj
polovici prošlog stoljeća." Schmunk je, rekoh, bez sumnje dobronamjeran i "probosanski" naklonjen, ali dobronamjernost koja
izbjegava da vidi stvarnost vrlo se lako pretvara u lošu uslugu.
DIPLOMATSKI STERILITET
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (7/13)
KAKO JE KONCEM 2007. MARKSIZAM POSTAO GADNA, BOLNA I NADASVE NEUGODNA KOŽNA BOLEST

KOGA SVRBI MARKSIZAM?

Boris PERIĆ
2. siječnja, 2008.
Zahvaljujući uvidima u stanje stvari, što ih je na temelju studija osobne korespondencije znamenitog trierskog filozofa Karla Marxa
stekao britanski sveučilišni profesor i dermatolog Sam Shuster, danas znamo: gnjevna kritika političke ekonomije, kojom je Marx
svojedobno ispisao tisuće stranica svog impozantnog znanstvenog djela, vuče korijene iz opakih čireva, akni i drugih nemilih
izraslina, koje mu, dok se onomad u Londonu mučio oko svog "Kapitala", nisu dopuštale čak ni da pošteno sjedne
Ukoliko je netko nepuna dva desetljeća po deklariranom slomu realsocijalizma još uvijek spreman na
smionu tvrdnju da mu se nauk Karla Marxa (1818.-1883.) na bilo koji način zavukao pod kožu, rezultati
recentnih dermatoloških istraživanja dat će mu za pravo. Htjeli-ne htjeli, marksizam je kožna bolest i to
gadna, bolna i nadasve neugodna. Sukus je to vijesti koja je potkraj 2007. relativno nezamijećeno
protutnjila medijskim prostorom, iako bi koju deceniju ranije zacijelo još uzvitlala neslućene oblake
akademske prašine.
Ipak, zahvaljujući uvidima u stanje stvari, što ih je na temelju studija osobne korespondencije znamenitog
trierskog filozofa stekao britanski sveučilišni profesor i dermatolog Sam Shuster, danas znamo: gnjevna
kritika političke ekonomije, kojom je Marx svojedobno ispisao tisuće stranica svog impozantnog
znanstvenog djela, vuče korijene iz opakih čireva, akni i drugih nemilih izraslina, koje mu, dok se onomad u Londonu mučio oko
svog "Kapitala", nisu dopuštale čak ni da pošteno sjedne. Dakle, zaboravimo lijepo višak vrijednosti, fetišizam robe i njegove tajne,
i uronimo u svijet nabujala tkiva, kožnih upala i gnoja, iz kojeg su se, zaključili bismo naprečac, nadahnjivale revolucije, od
Oktobarske do permanentne.
Marxova boljka, objavio je Shuster još jesenas u časopisu The British Journal of Dermatology, zvala se hidradenitis suppurativa.
Iza zlogukog latinskog naziva krije se prilično prozaična, iako nimalo bezazlena gnojna upala znojnih žlijezda u području pazuha i
prepona, čijoj kliničkoj slici medicinari rado pripisuju i neugodne posljedice po psihu i samopouzdanje, a u Marxovu slučaju, ako je
vjerovati britanskom dermatologu, i mjerodavan utjecaj na lik i djelo. Manifestira se kroz potkožne čireve, sve do gnojnih upala s
opasnošću sepse. Bolest je još 1839. opisao francuski liječnik Alfred Velpeau, no, napominje Shuster, znanstvene spoznaje s
kontinenta sporo su prelazile Engleski kanal, tako da Marxu, koji je u doba njena najžešćeg razbuktavanja živio u Londonu, nikad
nije dijagnosticirano od čega zapravo pati.
Proleterska pošast
U pismima drugu i najbližem suradniku Friedrichu Engelsu, filozof, koji je u britanskoj prijestolnici preživljavao od povremenih
novinarskih poslova, požalit će se 1864., u dobi od 46 godina, prvi put na čireve, upale i otekline. Tri godine kasnije dat će i
precizan opis njihova djelovanja i lokacije: "Svrbež, grebanje i ljuštenje kože na stražnjici i oko penisa." Iste 1867. napisat će svom
prijatelju i suborcu, njemačkom liječniku Ludwigu Kugelmannu: "Još uvijek imam upalu na desnoj preponi, nedaleko centra za
reprodukciju, kao i brojne čireve."
Precizno datiranje Marxovih čireva, što ih je začetnik komunističke misli u svom bolesničkom gnjevu smatrao "istinskom
proleterskom pošašću", nije, međutim, vrhunac Shusterove studije. Hidradenitis suppurativa - koji se prema podacima Britanske
udruge dermatologa javlja kod svega jednog na stotinu ljudi i to češće kod žena nego kod muškaraca - navodno je uvelike doprinio
osiromašenju obitelji Marx, ali i rađanju mnogih misaonih konstrukcija, utkanih u temelje marksističke filozofije. Jedna od njih
trebala bi biti i poznati pojam otuđenja, kao izvora i generatora nezavidnog položaja europskog radništva u uvjetima brutalnog
kapitalizma. U Shusterovu članku tako možemo pročitati da je "koža organ komunikacije, zbog čega njene bolesti uzrokuju toliko
psihičkog jada kao što su depresije, pad raspoloženja i razine samopoštovanja, gađenje i otuđenje".
Zgađen samim sobom, Marx je, prema toj interpretaciji, na vlastitu otuđenost – jer među odlike opisanih čireva spada i veoma
neugodan vonj – reagirao konceptom otuđenja, što ga je razvio u svojim spisima. Pojednostavljeno rečeno, toliko puta ponavljana
činjenica da radnik, otuđen od predmeta rada, oruđa i proizvodnog procesa, na kraju ispada iz šablona vlastite biti i ljudskog
dostojanstva, pada u vodu pred potkožnim nakupinama smrdljiva gona – acne inversa! – na kojima je, ukoliko bi ikako uspio,
morao sjediti jedan od najprominentnijih mislilaca njegova nažalost utopijskog oslobođenja.
Da je movens historije zapravo ono što Britanci dandanas nazivaju pain in the ass, a da pritom nisu ni svjesni dermatološko-
marksističkog prizvuka te ljupke krilatice, bilo je, prema Shusterovu tumačenju, savršeno jasno i Engelsu, koji je, iako manje vičan
kožnim boleštinama, po prvom čitanju "Kapitala" znalački zaključio kako "poimence drugi arak u sebi nosi pomalo prigušeno
obilježje kožnih upala". Istim upalama prijetio je Marx i klasnom neprijatelju, izražavajući nadu da će "buržoazija čitav život misliti
na moje apscese", što se u neku ruku i obistinilo.
Arogantan nastup
Na krilima dermatološke kritike marksizma neki mediji pronašli su u neugodnim kožnim bolestima i mogući odgovor na pitanje
zašto je njemački filozof za života bio toliko prgav, da, primjerice, njemački revolucionar i kasniji američki političar Carl Schurz za
njega nije pronašao ljepših riječi od: "Nikad nisam vidio čovjeka čiji bi nastup bio toliko uvredljiv i nepodnošljivo arogantan.
Nijednom mišljenju, koje bi pokazivalo otklon od njegovog, nije iskazivao čast da ga donekle s poštovanjem uzme u obzir. Prema
svakome, tko bi mu protuslovio, odnosio se s jedva prikrivenim prijezirom." Naposljetku, što ima slađe nego da se filozofija čiji su
učinci ipak dobrano potresli svijet diskreditira kao manična umotvorina ogorčena čudaka, koji je dobar dio života prosjedio na
bolnim čirevima?
Ali da je boljelo, boljelo je. "Da mi je knjiga gotova, bilo bi mi sasvim svejedno hoće li me danas ili sutra baciti na smetlište,
odnosno, hoću li krepati", napisao je Marx Engelsu uoči dovršenja "Kapitala". Nastojanja britanskih liječnika da mu patnje ublaže
oblogama natopljenim arsenom nisu urodila plodom, pa se ojađeni filozof "psinama", kako je gnjevno nazivao svoje gnojne
izrasline, 1866. odlučio suprotstaviti sam, poprativši svoju očajničku borbu sljedećim izvješćem Engelsu: "Uzeo sam danas oštru
britvu i osobno razrezao psinu. Ne trpim liječnike u blizini svoga spolovila." Na kraju, Marx je - iz medicinske vizure krajnje
neosnovano i ništa manje prgavo - uzeo svojatati monopol na razumijevanje vlastite boljke: "Sve u svemu, jasno je da o bolesti
kožnih upala znam više od većine liječnika."
Ipak, sugerirana tvrdnja da je socijalizam, sukladno filozofovoj formuli da bitak određuje svijest, proizišao manje-više iz Marxove
upaljene stražnjice, u medijima diljem kontinenta nije naišla na previše pozitivna odjeka. Koncept alijenacije bio je središnji
moment u razmišljanjima mladog Marxa, a taj je još bio prilično zdrav, upozorava tako komentar u berlinskom dnevniku "taz", dok
na drugom mjestu možemo pročitati kako bi izvođenje Marxovih teorija iz kožnih boleština "dalo jednako malo smisla kao da se
Nietzscheova kritika civilizacije pokuša objasniti kao posljedica dizenterije i sifilisa".
Fatalni vrijed
Ni po mišljenju hamburškog tjednika Der Spiegel posthumna dijagnostika neće izazvati radikalne promjene u tumačenju filozofova
djela: "Prije bi se reklo da marki Marx predstoji nova karijera reklamne table za jednu dosad podcjenjivanu boljku." U tzv.
praktičnom životu ta prognoza već je dobila brojne potvrde, primjerice u postu čitateljice Sandre Slaughter iz američkog
Nashvillea, objavljenom na web-stranici britanskog dnevnika The Times: "Zadivljuje me da je netko toliko utjecajan kao što je to bio
gospodin Marx patio od iste bolesti kao i ja. Zaista se nadam da će ta činjenica svima nama pomoći da razvijemo samopouzdanje i
prestanemo se skrivati."
A za sve one koji gnojne izrasline radije detektiraju na tkivu povijesti, ostaje ushićen usklik Nine Goad, jedne od prvih dama
britanske dermatologije, kako je "fascinantno otkriti da je tako utjecajna osoba poput Marxa bolovala od takve bolesti, posebice
uzme li se u obzir da je to stanje moglo utjecati na njegov rad". Uostalom, ne bi li se, u otrcanim koordinatama domaćeg terena,
ponekoj sentimentalnoj duši sad trebala ukazati slika fatalnog vrijeda (čira), koji je kasnih devedesetih sablasno lebdio nad
hrvatskim medijskim prostorom i njegove moguće sprege s vjetrovima visoke politike, ispuštanih u to burno doba pri samome vrhu
državne zbiljnosti? Onkraj bilo kakve privrženosti posthumnim spektaklima, jednadžba baze i nadgradnje bolna je i jasna.
KOGA SVRBI MARKSIZAM?
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (8/13)
AMERIČKI ČASOPIS "FOREIGN POLICY": DESET VELIKIH DOGAĐAJA U 2007. GODINI KOJE SU MEDIJI UGLAVNOM
PREŠUTJELI

ZATAJENA ZBIVANJA
Tena ERCEG
2. siječnja, 2008.
Prvi na listi "skrivenih" događaja odnosi se na činjenicu da je tijekom prošlog ljeta američka vojska u Iraku prvi put počela koristiti
robote, koji su naoružani automatskom puškom M249 dometa od tisuću metara. Zasad ih po iračkome ratištu švrlja tri komada,
svaki vrijedi 250 tisuća dolara, a američka će vlada za ovaj projekt do 2012. izdvojiti 1,7 milijardi dolara. S drugim medijski
prikrivenim događajem - onim da su "američki Židovi okrenuli leđa Izraelu" - možda bismo se teže mogli složiti, s obzirom da se
kao jedan od dokaza za tu tezu uzima i demonizirana knjiga "Izraelski lobi i američka vanjska politika"
Američki magazin Foreign Policy za kraj godine priredio je popis deset događaja koji su se zbili u 2007. godini, ali u medijima nisu
dobili pozornost kakvu zaslužuju. O nekima od njih smo pisali, no, budući da se uglavnom radi o događajima od globalnog značaja,
vrijedi ih sve spomenuti.
Prvi na listi FP-ovih prešućenih događaja odnosi se na činjenicu da je tijekom prošlog ljeta američka vojska u
Iraku prvi put počela koristiti robote. Upotreba tih strojeva, znanih pod kraticom SWORDS, označava, drži
magazin, prekretnicu u modernom ratovanju, a da teza nije pretjerana sugerira i tehnička oprema tih sprava:
robot je naoružan automatskom puškom M249 dometa od tisuću metara, a 250 tisuća dolara vrijedne stvarčice
koriste se u situacijama opasnima za život vojnika. Zasad ih po iračkome ratištu švrlja tri komada, a još stotinu
njih trenutno se izrađuje. Američka vlada za projekt zemaljskih vojnih robota od 2006. do 2012. godine izdvojit
će 1,7 milijardi dolara, a zasad SWORDS-ima još uvijek iz daljine upravljaju vojnici od krvi i mesa. Stidljivo
otvorenom etičkom dilemom s pitanjem tko će biti odgovoran ako se nešto krivo dogodi, zakonodavstvo će se,
pak, tek trebati pozabaviti u ratovima koji slijede.
Nategnuta teza
S naslovom idućeg velikog događaja, onog da su "američki Židovi okrenuli leđa Izraelu", možda bismo se
teže mogli složiti, s obzirom da se kao jedan od dokaza za tu tezu uzima i demonizirana knjiga Stephena
Walta i Johna Mearsheimera "Izraelski lobi i američka vanjska politika". Prvo esej, a zatim i knjiga s
reakcijama na kritike, "Izraelski lobi" kritizira neke američke židovske organizacije koje, smatraju autori,
svojim utjecajem u američkim političkim krugovima i krivim načinom lobiranja za izraelsku državu utječu
na kreiranje američke vanjske politike. Taj je esej, osim toga, u dobrom dijelu američkog mainstreama
proskribiran kao antisemitski, pa se čini pomalo nategnutim smatrati ga odrazom općeg stava američkih
Židova prema Izraelu.
Foreign Policy se, doduše, ovdje poziva i na jedno istraživanje među 1704 "neortodoksna američka Židova", koje pokazuje da mladi
američki Židovi "Izrael podržavaju manje nego ikada". Autori studije Steven Cohen s Hebrew Union Collegea i Ari Y. Kelman sa
Sveučilišta California zaključili su da se "osjećaj povezanosti mijenja, toplina ustupa mjesto indiferentnosti, a indiferentnost
potpunom otuđenju". Za razliku od 77 posto starijih Židova, koji su na pitanje bi li uništenje Izraela doživjeli kao osobnu tragediju
odgovorili pozitivno, onih mlađih od 35 godina tako je odgovorilo 48 posto. Na pitanje slažu li se s idejom židovske države, 81
posto starijih ispitanika odgovorilo je pozitivno, a mlađih 54 posto. Autori studije tvrde da uzrok ovoj promjeni kod mlađih
američkih Židova nije politička ideologija, već međureligijski brakovi i slabljenje "kolektivnog osjećaja židovstva".
Epidemija tropske Denga groznice u zemljama Latinske Amerike i jugoistočne Azije još je jedan događaj koji je obilježio godinu,
prije svega zato jer je indikativan za opći porast epidemija virusnih oboljenja. Prošle godine "virus kostolomac", kojeg prenose
komarci, zarazio je najviše ljudi u posljednjih desetak godina, samo u Latinskoj Americi njih milijun. U Paragvaju je zbog toga
proglašeno izvanredno stanje, u nekim zemljama zaraženih je bilo i do 500 svakog tjedna, a na tom kontinentu od Denga groznice
umrlo je 183 ljudi. Samo u Indoneziji oboljelo je više od 120 tisuća ljudi, a umrlo njih 1250. Ne postoji cjepivo za ovu bolest, već se
ona iskorjenjuje uništavanjem komaraca, no sve toplija klima pobrinula se, sasvim suprotno, da komaraca bude sve više.
Među događaje godine upala je i tajlandska vojna hunta, koja je na vlast zasjela vojnim udarom krajem 2006. godine. Potez koji se
smatra važnim činjenica je da je tajlandska hunta u samo godinu dana povećala vlastiti budžet za čak 66 posto, a tijekom ove godine
on bi mogao dosegnuti i pet milijardi dolara. Iako tvrdi da joj je novo oružje potrebno jer je ono postojeće staro, te da bi se lakše
mogla boriti protiv muslimanskih separatista na jugu, vojna je vlast nabavila i rusku nuklearnu podmornicu, kineske zemaljske
projektile i švedske borbene avione, oružje koje i nije naročito prikladno za borbu protiv domaćih pobunjenika. Nakon dugo
vremena, tajlandska vojska slizala se i s Kinom, koja je prva priznala tamošnju novu vladu i koja joj je odmah poslala 40 milijuna
dolara vojne pomoći.
Kontaminirana riža
Američko ministarstvo poljoprivrede u međuvremenu je kalifornijskoj kompaniji Ventria Bioscience dozvolilo da uzgoji 3200
hektara specijalne riže koja u sebi sadrži protein specifičan za majčino mlijeko. Kompanija rižu namjerava prodavati kao proizvod
za liječenje dijareje, od koje svake godine umre tri milijuna djece, no istovremeno tvrdi da toj farmaceutskoj riži nije potrebno
kliničko testiranje uobičajeno za druge lijekove, jer se, kažu, radi o hrani, a ne o lijeku. Za razliku od Ventrijine riže, američko
ministarstvo poljoprivrede zabranilo je jednoj drugoj kompaniji uzgoj riže dugog zrna jer je kontaminirano "misterioznim genetskim
materijalom". S podrškom države, Ventria je prošle jeseni požnjela prve plodove svoje riže-majčinog
mlijeka, a ta, po svemu sudeći, prva ikada farmaceutska žitarica na tržištu će se pojaviti tijekom 2008.
godine.
Institut za kubanske i kubansko-američke studije u Miamiju zabilježio je, pak, još jedan rekord: u 2007.
godini s Kube je u SAD prebjeglo 77 tisuća ljudi. To je dvostruko više nego 1994. godine, kada je Fidel
Castro otvorio kubanske luke i sve koji su to željeli pustio da otiđu. Ukoliko se trend nastavi, Amerika će
u ovoj dekadi primiti 267 tisuća Kubanaca, više nego ikada otkad je Castro preuzeo vlast 1959. godine, a još jedna bitna razlika u
emigraciji tada i sada odnosi se na razlog bijega Kubanaca. Taj razlog više nije politički progon, već, iznenađujuće, kubanska
ekonomija koja se oporavlja s godišnjim rastom BDP-a od 11 posto, no taj se rast nije podjednako odrazio na stvaranje radnih
mjesta. Za razliku od prijašnjih masovnih bjegova na splavima, mladi Kubanci, skeptični prema mogućnostima Fidelovog brata
Raula da na otoku stvori održivu budućnost, sada bježe pojedinačno i s tisućama dolara honorara za krijumčare.
O nepobitnom pokazatelju da američka vojska iračke naftne rezerve namjerava kontrolirati na neodređeno
vrijeme već smo pisali, no vrijedi ponoviti da je Pentagon krajem prošle godine na naftnom terminalu
Khor al Amaya u Perzijskom zaljevu izgradio vojnu bazu. Zajedno sa susjednim terminalom Basra,
platforma-vojna baza teoretski bi mogla opskrbljivati svijet sa čak 10 posto dnevnih potreba za naftom, a
američke vlasti objavile su da će ih prepustiti Iraku "čim iračka mornarica za to bude spremna", to jest - ne
zna se kada.
Svjetskog "nadterorista" Osamu bin Ladena prošle je godine, čini se, napustio njegov dugogodišnji mentor Salman al-Awdah,
autor fatwe iz 2004. godine koja kaže da je ubijanje američkih vojnika "sveta dužnost" svakog muslimana. Prošle jeseni na
saudijskoj televiziji Al-Awdah se, međutim, javno odrekao svog šegrta, retorički se pitajući: "Koliko nevinih, starih i djece pogiba u
ime Al-Qa'ide?" i "Što smo postigli uništenjem cijelih zemalja, Iraka i Afganistana?" Arapski mediji klerikovo odricanje od Bin
Ladena proglasili su velikim udarcem njegovim sljedbenicima u Saudijskoj Arabiji, te pokazateljem da su se "umjerenim"
muslimanima, koji se od Al-Qa'ide distanciraju već godinama, sada pridružili i neki pripadnici najradikalnijih krugova islama.
Tvrđava Amerika
Još jedan događaj, više smiješan nego naročito značajan, odnosi se na SAD, odnosno na provedbu takozvanog Zakona o sigurnosnoj
ogradi kojim su konzervativni američki zakonodavci još 2006. godine progurali izgradnju 700 milja dugačke dvostruke ograde duž
američko-meksičke granice. Valjda u euforiji zbog stvaranja tvrđave Amerike, tada još većinski republikanski kongres previdio je
činjenicu da je rezervirani novac za taj poduhvat dostatan za samo polovicu ograde. Fizička ograda zaista je i izgrađena samo do
370. milje, dok će ostatak, po svemu sudeći, činiti "virtualni" zid sastavljen od radarske opreme za nadzor, te betonskih pregrada
ukopanih u zemlju kako bi se spriječio prolazak vozila. S obzirom da su pojedini republikanci navijali za dvostruku ogradu s
bodljikavom žicom na vrhu, i to duž svih 2000 milja granice s Meksikom, Zakon o sigurnosnoj ogradi čini se kao popriličan
promašaj.
Posljednji važan događaj kojemu mediji, smatra Foreign Policy, nisu posvetili zasluženu pažnju također se tiče ratovanja, no ovog
puta onog kibernetičkog. Tri takva događaja iz 2007. i njihove posljedice s pravom se mogu smatrati početkom informatičkih ratova,
jer je ta djelatnost definitivno prešla iz sfere ilegale u onu državnih poslova. U travnju prošle godine ruski hakeri napali su
bankarski, policijski i administrativni sustav u Estoniji, a na taj napad službe nisu uspjele pravovremeno reagirati. Mnogi su ustvrdili
da se radi o prvoj "pravoj kiber-invaziji", a samo dva mjeseca kasnije američki Pentagon optužio je kinesku vojsku za hakiranje
kompjutora američkog ministra obrane Roberta Gatesa. Nedugo zatim, britanska obavještajna služba MI5 obavijestila je uprave
velikih multinacionalnih korporacija da je kineska vojska započela testiranje obrambenih kompjutorskih sustava svojih kompanija.
Američkoj vojsci ovi događaji bili su sasvim dovoljan razlog da nešto poduzme, pa je odmah osnovana i
takozvana Cyberspace komanda u sklopu vojnog zrakoplovstva, koja bi trebala proraditi krajem 2009.
Vojni dužnosnici odmah su obznanili i da u budućim kompjutorskim ratovima sama obrana neće biti
dovoljna, pa su stoga imenovali i 500 "kiber-ratnika" osposobljenih i za napade na svoje virtualne
neprijatelje. Američki vojni vrh već je prionuo izradi Doktrine informatičkog ratovanja, a prva generacija
kiber-ratnika diplomirala je krajem 2007. godine.
ZATAJENA ZBIVANJA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (9/13)
FERAL NA PREMIJERI PREDSTAVA "BARBELO, O PSIMA I DECI" U JUGOSLOVENSKOM DRAMSKOM POZORIŠTU I
"ULOGA MOJE PORODICE U SVETSKOJ REVOLUCIJI" U ATELJEU 212 U BEOGRADU

PODATNI I ŽILAVI
Bojan MUNJIN
2. siječnja, 2008.
Predstava "Barbelo, o psima i deci", prema komadu Biljane Srbljanović, savršeno pogađa u morbidnu atmosferu društvenih odnosa
premda o politici uopće ne govori. Osnovnu težinu ove drame predstavlja atmosfera društvenog beznađa u kome nitko ne voli
nikoga dok se svi upinju da budu voljeni iako im je ljubav iskliznula kroz prste. Na kraju predstave "Uloga moje porodice u svetskoj
revoluciji" prema romanu Bore Ćosića, pak, ostaje tugaljivi dojam koji se željelo postići: ljudi na ovim prostorima tradicionalno su
podatni za svaku političku manipulaciju, ali su socijalno toliko žilavi da će nadživjeti svaku politiku
U beogradskim teatrima sam je kraj godine dočekan s dvije nove premijere – radi se o predstavama "Barbelo, o psima i deci" u
Jugoslovenskom dramskom pozorištu i o "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji" u Ateljeu 212 – koje su po intonaciji
dijametralno udaljene jedna od druge, ali u kojima je bilo sjajne glume, zanimljivih redateljskih postupaka i odličnog dramskog
pisma, ukratko – dobrog kazališta.
Predstava "Barbelo, o psima i deci", prema komadu Biljane Srbljanović i u režiji Dejana Mijača, savršeno pogađa u morbidnu
atmosferu društvenih odnosa premda o politici uopće ne govori. Ona atmosferski nalikuje na turobni zapis iz groba, sazdana je od
krajnje teških, intimnih niti koje kao lelujava paučina lebde nad vrlo uskim krugom obiteljskih odnosa koji se kao requiem vuku iza
nečega što je, šire socijalno gledano, nalikovalo na život. Uz sudjelovanje odličnih glumaca JDP-ovog ansambla: Mirjane
Karanović, Nebojše Glogovca, Jelene Đokić, Gorana Šušljika, Nikole Đurička, Ane Sofrenović i drugih, "Barbelo" se igra u
zastrašujuće praznoj pastelnoj kutiji bez realnih naznaka (scenografija: Juraj Fabri) da bi se pokazao unutrašnji svijet suvremenih
junaka koji prethodi svakoj socijalnoj drami u srpskom društvu i koji proizvodi smrt puno efikasnije od političkih sukoba.
Svakome tko imalo poznaje ovdašnje kazališne prilike jasno je da je ova predstava miljama udaljena od
tradicionalno raskošnog stila glume u beogradskim predstavama u kojima se u pravilu zna o čemu se radi i
tko će na kraju izvući kraći kraj. Već nakon premijere, kada su jedni vrtili glavom a drugi pričali o
"Barbelu" kao o "šamaru predkosovskom Beogradu", postalo je evidentno da će tekst Biljane Srbljanović
– nešto kao karcinom na duši – i do bola usmjeren negdje u dubinu, predstavljati kulturalni šok za javnost
u kojoj često prejaka riječ predstavlja uobičajeni obrazac javne komunikacije.
Posmrtna pjesma
Komad načelno govori o jednoj obitelji, ali poanta nije u tome tko je kome što u određenom trenutku rekao i gdje je nastao sukob –
jer najrazornije je to što prave drame uopće nema - već u tome da od početka shvaćamo da se radi o živoj priči, ali na neki morbidni
način s onu stranu života. Zatječemo jednu majku koja se ubila i koja se javlja kao tužna posmrtna pjesma i sebi i drugima, vidimo
jedno hendikepirano dijete o kome nema tko brinuti jer kroz neku mučnu izmaglicu saznajemo da se otac bavi važnim i zapravo
opasnim stvarima. Tu je i mlada pomalo lakomislena maćeha koja zaziva vlastitu majku i koja bi da bude voljena, ali kao da govori
iz tuđih usta. Tu je i čovjek iz policije – nešto kao lešinar i onako malignih odnosa - koji je istreniran da ne voli nikoga, i nekoliko
sparušenih roditelja koji mrze ili su zaboravili svoju djecu...
Uz žive pse na sceni koji po definiciji predstavljaju lutalice koje nitko ne treba, svi zajedno nesretni su u jednom gluhom vakuumu
koji predstavlja stvarnost. Osnovnu težinu ove drame predstavlja atmosfera društvenog beznađa u kome nitko ne voli nikoga dok se
svi upinju da budu voljeni iako im je ljubav – zato jer su nešto važno u životu propustili da učine, u politici ili u obitelji – iskliznula
kroz prste. Dok su junaci ove predstave teturali unutarnjim svijetom vlastite nesreće, izgledalo je da je život s pozornice iscijeđen
kao iz trule naranče, ali je neprestano negdje iz dubine strujao neki neizgovoreni jecaj pa se na kraju činilo kao da nikada nije bilo
više života kao u trenutku kada je junake prekrio zaborav.
Originalni naziv "Barbelo" označava Boga kao prapočelo svega, ali ovaj komad krajnje je hrabra i iskrena molba negdje iz srži bića
za toplinom u jednoj zemlji u kojoj se – od obutelji do parlamenta – sve raspalo i onda po nekoj posmrtnoj rutini traje i dalje.
Porodično foliranje
Predstava Ateljea 212 "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" prema slavnom romanu Bore Ćosića tretira također temu obitelji,
ali je interes redatelja Dušana Jovanovića i dramaturginje Katarine Pejović bio fokusiran na porodicu kao osnovni obrazac
lokalnog mentaliteta i nukleus socijalnog ponašanja u vremenima promjene, a takvih je kod nas, kao što znamo, bilo dosta.
Predstava je prvi put igrana prije trideset sedam godina također u Ateljeu 212 i tada su se duhovi jako uzbudili jer je partijska elita
prikazana onako kako to ona nije željela vidjeti, ali danas u istom kazalištu – kada su sve ideologije slične kao jaje jajetu – uloga
moje porodice u svjetskoj revoluciji u tome je da se ona – tek snalazi.
Prikaz porodice u kojoj svatko od članova folira i sebe i druge ne želeći stvarno odrasti i suočiti se s životom, a svi zajedno u nekoj
nedorasloj manufakturi zbrajaju sitno sa sitnim ne bi li preživjeli i političke režime i ekonomske nedaće, sjajan je prikaz naših i
privatnih i društvenih odnosa u kojima se živi neiskreno do zagušljivosti, ali je – podnošljivo. Takvo beznadno porodično veselje i
balkanska montipajtonovska atmosfera dovedena do karikature bila je moguća u tradicionalno iskošenom stilu glume Ateljea 212
iako je u ovoj predstavi stvarno briljirao Branko Cvejić, inače direktor susjednog JDP-a.
U ulozi "djeteta kretena" koji zapravo najsuvislije komentira mahnitanja odraslih, Cvejić je manirom
iskusnog glumca pronašao onu finu crtu između infantilnosti i crnog humora koja porodičnoj priči daje
ozbiljan socijalni ton. Uz bravuroznog Branimira Brstinu, uvijek solidnu Daru Đokić i grotesknu Seku
Sabljić, cijela predstava u brzom ritmu funkcionira kao neprestani festival zabuna – bez obzira tko je na
vlasti i kakav je kućni budžet - u kojoj članovi porodice demonstriraju bogat repertoar poroka u
situacijama kada se lome koplja i kada treba isturiti vrat.
Na kraju ostaje tugaljivi dojam koji se željelo postići: ljudi na ovim prostorima tradicionalno su podatni za svaku političku
manipulaciju pa je tako i u ovim vremenima, ali su socijalno toliko žilavi – ne obazirući se previše na moralne dileme - da će
nadživjeti svaku politiku.
PODATNI I ŽILAVI
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (10/13)
GRAD SPLIT PLATIT ĆE ZA ORGANIZACIJU DOČEKA NOVE GODINE 200 TISUĆA KUNA TOMISLAVU MRDULJAŠU
KOJI GODINAMA UZURPIRA GRADSKI PROSTOR

SVEČANO I PIANO
Vladimir MATIJANIĆ
2. siječnja, 2008.
Premda tvrtka Piano Tomislava Mrduljaša godinama besplatno bez pravnog osnova na splitskim
Prokurativama koristi dio prostorija koje su odlukom Poglavarstva iz 2001. godine pripale Gradskom
kazalištu mladih, Grad je Mrduljašu povjerio organizaciju dočeka Nove godine za što će mu platiti 200
tisuća kuna. Istodobno, zbog nepostojanja odvojenih mjerila, GKM plaća i svoje i Mrduljaševe računa,
iako godišnje Kazalište od Grada dobije svega 150 tisuća kuna
Tomislav Mrduljaš, splitski skladatelj i poduzetnik, dobit će od Grada Splita i splitske Turističke
zajednice 300 tisuća kuna za organizaciju dočeka (n)ove godine na splitskoj Rivi iako Mrduljaš i njegova
tvrtka Piano godinama, bez pravnog osnova, besplatno koriste gradski prostor u strogom centru, na
splitskom Trgu Republike, poznatijem kao Prokurative. Grad ne samo da je upoznat s ovom činjenicom,
nego je u više navrata dobivao dopise Gradskog kazališta mladih, "papirnatog" korisnika prostorija, koje na temelju odluke
Poglavarstva iz rujna 2001. godine uzalud traži Mrduljaševu deložaciju. Premda je odgovornima u Gradu, dakle, poznato da
Mrduljaš koristi njihove prostore i za to nikomu ne plaća niti lipe, njegovoj su tvrtki ipak povjerili organizaciju dočeka Nove
godine, a povjerit će mu i 200 tisuća proračunskih kuna, dok će 100 tisuća kuna na Mrduljašev račun sjesti iz proračuna gradske
Turističke zajednice.
Najpovoljnija ponuda
Dio ovoga potvrdio nam je i ured Ivana Kureta, splitskog gradonačelnika. U odgovoru koji smo dobili od Marine Protić, gradske
glasnogovornice, stoji da su "Grad Split i Turistička zajednica grada suorganizatori blagdanskog programa koji se kroz prosinac
odvijao u Splitu. Grad je za taj program izdvojio 200 tisuća kuna, dio je osigurala Turistička zajednica, a ostatak sponzori među
kojima su bili Ledo, Zvijezda i Jamnica".
Na upit zašto je baš Mrduljaš bio organizator stiglo je pojašnjenje: "ponuda tvrtke Piano Tomislava Mrduljaša ocijenjena je
najpovoljnijom među ponudama pristiglim temeljem pozivnog natječaja kojeg je raspisala Turistička zajednica"
Konačno, na pitanje na temelju kojih propisa Mrduljaš koristi gradski prostor u Gradskom kazalištu mladih, gradonačelnikov je
Ured odgovorio: "voljom Gradskog poglavarstva iz prijašnjeg mandata dodijeljen je prostor na privremeno korištenje. Takvih
situacija ima više, a sadašnja gradska uprava nastoji ih riješiti".
Neistine iz Ureda
Na ovom mjestu valja zapaziti kako gradonačelnikov Ured ne piše istinu. Na stranu sada činjenica da su dvije i pol godine vlasti bile
dovoljne sadašnjoj gradskoj upravi da deložira Mrduljaša: istina je da je splitsko Poglavarstvo "iz prijašnjeg mandata" zaključkom
od 21. rujna 2001. godine odredilo da će "Grad na besplatno korištenje dati Gradskom kazalištu mladih prostor na drugom katu na
Trgu Republike 1, ukupne površine 88,03 metra četvorna, što predstavlja pet uredskih prostora s pripadajućim hodnikom". Uz to,
Grad se tada obvezao da će vijeće Splitskog festivala na toj adresi koristiti prostor, ali samo tri mjeseca godišnje. U međuvremenu,
od siječnja 2005. godine, Mrduljašev Piano postao je koncesionarom Festivala, što znači da bi u najboljem slučaju prostorije na
Prokurativama mogao koristiti samo u ljetnim mjesecima, dok bi u ostatku godine prostor morao biti na raspolaganju GKM-a.
Drugim riječima, ne postoji pravni temelj da Mrduljaš besplatno cijelu godinu koristi sporni prostor.
"Zaključak Poglavarstva iz rujna 2001. godine nikada nije proveden, ušli smo u dvije, a u tri kancelarije, koje koristi gospodin
Mrduljaš, ni do danas nismo kročili. Više puta sam pisala Poglavarstvu i molila da se taj problem riješi, jer smo stiješnjeni, ne
možemo normalno radi. No, Grad ne reagira", rekla nam je Ljubica Srhoj, ravnateljica Gradskog kazališta mladih.
"Poglavarstvo nam je dalo obvezu da dio naših prostora tri mjeseca godišnje ustupimo Splitskom festivalu. Piano, međutim, te
prostorije drži čitave godine, a, što je najgore, mi im plaćamo račune za struju i vodu, jer imamo zajednička mjerila", veli
ravnateljica Srhoj.
Ovaj je podatak utoliko paradoksalniji što GKM za svoju godišnju produkciju od Grada dobiva između 130 i 150 tisuća kuna, što je
manje od svote koju je Mrduljaš inkasirao od Grada da bi na dočeku 2008. godine Splićane zabavljali Magazin i Colonija.
Ljiljana Vujčić, poslovna ravnateljica GKM-a, kaže da je Kazalište u studenom 2007. godine poslalo "jedan simboličan račun
gospodinu Mrduljašu".
Simbolična naknada
"Imajući u vidu da su prostorije koje koristi tvrtka Piano uglavnom zaključane, zatražili smo da nam plati
barem 15 tisuća kuna naknade, jer plaćamo sve njihove režije. Taj iznos je valjda deseti dio onoga što bi nam
trebali platiti, no nema naznaka da ćemo i to dobiti. Jednostavno, Grad je vlasnik toga prostora, a gospodin
Mrduljaš je uzurpator", kaže Vujčićeva.
U priči o računima ne spominje se financijska šteta koja nastaje Mrduljaševom uzurpacijom. Računi za struju i
vodu tu su najmanja stavka, jer Piano drži ključeve ureda na lokaciji gdje se ni najmanja rupa ne može
iznajmiti za manje od tisuću eura mjesečno. Premda tako izravno oštećuje gradski proračun, splitskim
poglavarima to neće biti smetnja da honoriraju njegov trud za "uspješnu organizaciju Nove godine".
Nije baš sasvim točna ni druga tvrdnja iz gradonačelnikova Ureda – ona o pozivnom natječaju. Ivica Bubalo,
splitski menadžer, tvrdi da su "rezultati natječaja bili poznati znatno prije njegova službenog kraja".
"Meni nije ni stigao poziv za taj natječaj, navodno zbog propusta neke tajnice. A i da je stigao ne bi se ništa promijenilo, jer je
Damiru Karamanu, mojemu poslovnom partneru, i meni, iz Poglavarstva 15 dana prije nego što su se službeno saznali rezultati,
jasno rečeno da će posao dobiti Mrduljaš. Rezultate ste vidjeli, u novinama je pisalo da je za Novu godinu u Split stiglo 200 turista,
od kojih 150 na organizirani doček u hotelu Park. A u Beograd je za doček 2008. godine došlo 55 tisuća Slovenaca. Tamo su otišli
zbog Skadarlije i zbog muzike. Dobili su nas na našem terenu, jer mi možemo dati i dobru spizu i dobru muziku", tvrdi Bubalo.
Naš sugovornik podsjeća da Mrduljaš tokom godine po Splitu organizira i brojne druge priredbe koje bi se dale nazvati zabavno-
glazbenima, a većinu ih financiraju Grad i Turistička zajednica.
Povlašteni status
Postoji, konačno, još jedan sporni element: koalicija HDZ-a i Velog mista, koja vodi Grad od srpnja 2005. godine, u pravilu odbija
surađivati s gradskim dužnicima što je za pohvalu. Mrduljaš, međutim, očito ima poseban status, a čemu ga može zahvaliti nismo
saznali do zaključenja ovoga broja Ferala. Na telefonske brojeve koje je tvrtka Piano prijavila u uzurpiranim prostorijama cijele se
srijede nitko nije javljao, baš kao ni na Mrduljašev mobitel. Nismo, dakle, uspjeli doznati koliko su točne kuloarske ćakule da
neizmjerno povjerenje koje Grad i dalje ima u njega duguje dosta dobrim odnosima s gradonačelnikom Kuretom i gradskim
vijećnikom Hrvojem Marušićem, bivšim članom Liste Velog mista.
 SVEČANO I PIANO
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (11/13)
FERAL U ZAGREBAČKOJ GALERIJI "NOVA" NA IZLOŽBI "TV GALERIJA", KOJA JE NAPRAVLJENA U OKVIRU
PROJEKTA "POLITIČKE PRAKSE (POST)JUGOSLAVENSKE UMJETNOSTI"

UMJETNOST PITANJA
Bojan MUNJIN
2. siječnja, 2008.
Izložba govori o čuvenoj tv-emisiji sredinom 80-ih autorice Dunje Blažević, kojoj nije bila intencija da kamerom bilježi ono što se
tada događalo u izložbenim prostorima, nego je prvenstveno iskoristila javni televizijski medij za jedan tip superiorne umjetničke
prakse, koji je bio politički nepoćudan, estetski inovativan i socijalno vrlo demokratičan. Iako je danas ideja televizije kao kreatora
i promotora nove vizualne umjetnosti u potpunosti ukinuta i zaboravljena – jer HTV ne preispituje vlastitu estetiku nego jedino svoj
rejting, kako kaže Nenad Puhovski - sve nije baš tako crno jer današnjoj avangardi ostaju novi prostori borbe: rad u malim
koracima i – ulica
Dok ovih dana nacija uglavnom mahnita u božićnom rasipanju novca i ljubavi za jednokratnu upotrebu, gotovo anonimna izložba u
zagrebačkoj galeriji "Nova" pod nazivom "TV Galerija" o video umjetnicima koji su u 80-ima harali javnom televizijom, pokazala
je u najmanju ruku jedan tip superiorne umjetničke prakse koja je u vrijeme današnjeg (televizijskog) konzumerizma gotovo –
nemoguća. Izložba nije zamišljena kao sprovod avangarde s dvadeset godina zakašnjenja već kao analiza Političke prakse
(post)jugoslavenske umjetnosti, kako stoji u podnaslovu, odnosno da bi se pokazale potencijalne kreativne mogućnosti u vremenu u
kojem je ideologije zamijenio – novac.
U tom smislu, udružile su se četiri umjetničke udruge na području novonastalih država, Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva
(SCCA/pro.ba), Centar za nove medije (Kuda.org) iz Novog Sada, Prelom Kolektiv iz Beograda i WHW (Što, kako i za koga) iz
Zagreba, i pod svojevrsnim sloganom "tektonski pomaci" upustile su se u artikulaciju učinaka golemih geopolitičkih promjena na
umjetnost ovih prostora kao i na kreativnost uopće.
Uz projekte mladih umjetnika tipa "Oprez, radovi" u Sarajevu, ili "Creative Commons" u Beogradu, tako
je nastala i ova zagrebačka izložba da bi "(re)kontekstualizirala specifičnu jugoslavensku televizijsku
produkciju ('TV Galerija') od 1984. do 1991." i da bi pokrenula pitanja "koja se tiču uvjeta umjetničke i
kulturne proizvodnje, javne televizije i emitiranja video-umjetnosti s posebnom refleksijom na suvremeni
mas-medijski konformizam", kako kažu organizatori.
Staljin i Bowie
Glavna junakinja upada umjetnosti u javni prostor onoga vremena bila je Dunja Blažević, kultna voditeljica beogradskog SKC-a
koja je sredinom 80-ih umjetničku subverziju iz galerija prenijela na – televiziju. Tako je nastala čuvena tv-emisija kojoj nije bila
intencija da kamerom bilježi ono što se tada događalo u izložbenim prostorima nego je prvenstveno iskoristila javni televizijski
medij za jedan tip vizualne umjetničke prakse koji je bio politički nepoćudan, estetski inovativan i socijalno vrlo demokratičan.
Kada se danas gledaju video-radovi u kojima vidimo ničim izazvanu originalnu scenu religioznog rituala u romskom naselju u
Skoplju, hokejašku utakmicu koja zapravo govori o Antoninu Artoudu ili trenutak kada Srđan Šaper, frontmen grupe "Idoli", pod
Staljinovom slikom postrojava Crvenu gardu dok se u pozadini čuje pjesma Davida Bowieja, onda je jasno da se radilo o nečemu
između, jednako opasnom i za umjetnost i za politiku. Nakon raznih vrsta akademizama, može se reći da je totalna stvarnost – koja
je zato interesantna i danas - bila inspiracija nove umjetnosti koja nije željela biti tek dekoracija ni za političku elitu ni za obične
smrtnike.
O tom vremenu i emisiji "TV Galerija" Dunja Blažević za Feral kaže: "Bila je to naša reakcija protiv
floskule o 'demokratizaciji umjetnosti' – što je značilo dovesti filharmoniju u tvornicu nakon radnog
vremena, da bi umorni i gladni radnici slušali Petu simfoniju. Mi smo predlagali produkciju koja više nije
podrazumijevala tradicionalne medije u umjetnosti, autore za koje nije bilo dovoljno da završe akademiju
nego i da postavljaju pitanja, kao i publiku koja će izaći iz galerijskih prostora u širi krug participacije",
zaključuje Dunja Blažević.
Svojevrsni plesni period novog vala na javnoj televiziji trajao je do 1991., a kovači rata razjurili su i
Dunju Blažević, i televizijske voditelje i video-umjetnike pa današnja generacija osjećajući tu, slikovito rečeno - rupu u mozgu -
pokušava povezati konce da bi nekom vrstom normalizacije pronašla vlastitu identifikacijsku točku u vremenu današnjem.
O iskustvima toga doba i o današnjim mogućnostima, Boris Miljković, autor tv-filma "Ruski umetnički eksperiment", zajedno s
Branimirom Dimitrijevićem, koji je dobio neku vrstu TV-Oscara u Monte Carlu 1985., kaže: "Objektivno rečeno, javne televizije u
Engleskoj, Francuskoj ili Nemačkoj sredinom 80-ih nisu imale tako radikalne umetničke programe kao mi jednostavno zato jer je
naša državna televizija dopustila da bude napadnuta ovim upadom u vlastito dvorište. S jedne strane stega je bila malo popustila, a
sa druge mi smo verovali da možemo promeniti jedan sistem vrednosti u umetnosti i u društvu. Estetski, mi smo tada hteli drugačiju
umetnost, politički intuitivno smo osećali da je nešto trulo oko nas, a ljudski smo uglavnom završili na ulici sa pištaljkama protiv
Miloševića. Koliko god zvuči paradoksalno, afirmacija novog filma i vizualne umetnosti danas moguća je jedino na javnoj televiziji
jer niti jedna privatna televizija za to nije zainteresovana."
Strategija torpeda
Nešto drugačijeg mišljenja je profesor televizijske režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu Nenad Puhovski: "U ono
vrijeme na (zagrebačkoj) televiziji je postojala atmosfera otvorenosti, na njoj je radio jedan Angel Miladinov, a jedini koji se od
autora jedno kratko vrijeme televiziji uspio približiti bio je Dalibor Martinis. To pokazuje konstantni problem: Hrvatska televizija
ima nisku estetsku svijest o sebi. Zbog toga ona danas ne preispituje sebe na suštinski način, već jedino preispituje vlastiti rejting.
Mladi autori vrlo brzo shvaćaju da se nalaze u ćorsokaku jer uz postojanje više televizija funkcionira samo jedna tv-estetika:
umjesto stvarnosti imamo Big Brother i Milijunaša, umjesto umjetnosti imamo glamour i Ples sa zvijezdama."
Dok u zagrebačkoj galeriji "Nova" na tri monitora iz fundusa "TV Galerije" promiču autorski radovi Dalibora Martinisa, Sanje
Iveković, Borisa Miljkovića, Hrvoja Horvatića, Brede Beban i Lutza Beckera ili dokumentarci posvećeni Josephu Beuysu,
dadaizmu ili arhitekturi Michaela Gravesa, zagrebački organizatori smatraju da se proces odnosa
umjetnosti i javnosti u posljednjih dvadeset godina kretao okrenut na glavu. Članica grupe WHW Sabina
Sabolović kaže: "Danas, kada ne možeš pogledati film bez četiri bloka reklama i kada je normalno da se
on prikazuje bez špice, zanimljivo je vidjeti kako je televizija ne tako davno funkcionirala kao javni i
kreativni prostor. Paradoksalna je situacija da je (video) umjetnost u 80-ima težila napustiti galerije i
participirati u televizijskom mediju, a danas se takva umjetnost može prikazati jedino u bijeloj kocki
galerije."
Iako je danas ideja televizije kao kreatora i promotora nove vizualne umjetnosti u potpunosti ukinuta i zaboravljena, je li baš sve
tako crno? Direktor Centra za nove medije iz Novog Sada Zoran Pantelić smatra kako "okolina određuje način socijalnog i
estetskog angažmana", pa danas kada je javna pažnja jako disperzirana "više nije moguća 'strategija torpeda' Marcela Duchampa i
nadrealista nego 'kapilarni utjecaj', koji je određen tehnološkim mogućnostima".
"To znači povezivanje malih umetničkih grupa, komunikacija na internetu, blogovi i ulične akcije, a da li je to dovoljno, mi to danas
ne znamo, kao što nije bilo dovoljno prisustvo nove umetnosti u 80-ima koja je pometena jednim potezom. Od prvih renesansnih
pejzaža na kojima nisu bili predviđeni anđeli pa do postavangarde, sve je to 'trajni čas umetnosti' koja je uvek u poziciji gerile i u
stalnom preispitivanju načina emancipatorske borbe sa svetom", zaključuje Pantelić.
Ulične akcije
Što se kontinuiteta gerile i uličnih akcija tiče, štafetu je nakon svega što se ovdje dogodilo preuzeo Centar
za savremenu umjetnost u Sarajevu koji sam sebe zove mobilni umjetnički centar i u kojem se nakon
desetogodišnjeg egzila ponovno pojavila Dunja Blažević... S čitavim nizom akcija i s malom armijom
umjetnika iza leđa grupa pod nazivom pro.ba izlazi iz galerija u gradske prostore jer naročito nakon
posljednjeg rata smatra da isključivo uživanje u estetici – djeluje pomalo neiskreno. Tako su, naslonjeni na
golu stvarnost, nastali autorski filmovi "Mama i tata", "Ljubav na granici", "Informativni razgovori" i "Šta
ja znam...", ali i projekti "Meeting point" i "Dekonstrukcija spomenika" koji se poetično i agresivno
poigravaju stvarnošću koja je danas, ne samo u Bosni, nadrealna već sama po sebi.
"Radi se o generaciji koja je preživjela rat, Amri Bakšić, Šejli Kamerić, Igoru Bararonu, Timuru Makareviću i mnogim
drugima koji nemaju namjeru uljepšavati stvarnost nego provocirati pitanja", kaže Dunja Blažević, iako je danas, po njenom
mišljenju, "teže nego u 80-ima jer nema ni para ni javnog prostora". I dok je jedina emisija na HTV-u o novim vizualnim
umjetnostima, "Transfer", spala na jedan termin mjesečno otprilike u jedan noću i dok je "Pola ure kulture" već godinama tek
umivena razglednica u granicama zakona, neke nove galerije tipa "Nova", "Kraljević" ili "Vladimir Nazor" pokušavaju na mišiće
progurati Davida Maljkovića, Andreju Kulundžić i druge koji su kada je rat počeo imali – sedam godina.
U situaciji kada je na otvorenju izložbe "TV Galerija" mlada novinarka HTV-a priznala da ima samo minutu i deset sekundi za
prilog o tom događaju i kada su, šire gledano, Sanja Iveković i Dalibor Martinis poznatiji u bijelom svijetu nego ovdje, postavlja
se pitanje: što napraviti? Novoj umjetničkoj sceni u Hrvatskoj ostaje ono što već samoprijegorno radi s nadom da će nebesa učiniti
ostalo. Ostaje joj da djeluje u malim koracima, "na nižem nivou vidljivosti", da ustrajava u pokušajima, odnosno, kako kaže Ivet
Ćurlin iz grupe WHW: "Ostaje nam da radimo uvijek jednu te istu izložbu..."
UMJETNOST PITANJA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (12/13)
ZNANOST, TEHNOLOGIJA I SVEMIR U 2007. GODINI

SRPSKI MINERAL S KRYPTONA

Darko VUKOREPA
2. siječnja, 2008.
Nova Appleova igračka, "iPhone", prodana je, izgleda, već u pet milijuna komada, nova astronomska otkrića sugeriraju da su
planeti s nebom na kojem se vidi izlazak i zalazak dvaju sunaca prilično uobičajena pojava, lani je vrlo detaljno snimljen i
spektakularni ples uzavrele Sunčeve plazme, znanstvenicima je pošlo za rukom i reprogramiranje običnih stanica kože odrasle
osobe na način da se iste ponašaju kao prave matične stanice embrija, no sve je to "sitnež" naspram geološkog nalaza u srpskome
rudniku "Jadar" u kojem je otkriven mineral koji ima isti kemijski sastav kao i svjetlucajući zeleni "kriptonit" sa Supermanova
planeta Krypton!
Svijet znanosti, tehnologije i razotkrivanja beskrajnih tajni svemira ni 2007. godine nisu mimoišla velika i uzbudljiva otkrića, nove
spoznaje ili barem jače slutnje – nova Appleova igračka iPhone prodana je, izgleda, već u pet milijuna komada, čipovi su prešli
nano-granicu, na području upoznavanja ljudskoga genoma učinjen je ogroman iskorak, nova astronomska otkrića sugeriraju da su
planeti s nebom na kojem se vide izlasci i zalasci dvaju sunaca prilično uobičajena pojava u našem svemiru, no kako je svijet
znanstvenih dosega zbilja velik te prožet silnim, nerijetko vrlo problematičnim komercijalnim utjecajima,
pri ovakvim godišnjim rezimeima nije baš najpametnije, a ni moguće posve egzaktno "odrezati" koji to
rezultat zaslužuje baš prvo mjesto, a koje uspjehe valja posve zaobići.
Na tom tragu, vrlo se intrigantnim i medijski iznimno zanimljivim posebno čini geološko otkriće s velikim
primjesama znanstvene fantastike, koje je kod nas prošlo gotovo nezapaženo, a koje je američki časopis
Time postavio na 10. mjesto svoje liste najuzbudljivijih stvari koje su obilježile svjetsku znanost u 2007.
godini. Riječ je o tome da su istraživači angloaustralske rudarske tvrtke Rio Tinto u Srbiji iskopali bijeli, pudrasti mineral za koji,
prvotno, nisu bili sigurni od čega je sagrađen.
Zločesti Lex
U pomoć je potom pozvan Chris Stanley, stručnjak za minerale iz londonskog Natural History Museuma, koji je
ustanovio da misteriozni srpski mineral ima isti kemijski sastav – natrij-litij-bor-silikatni hidroksid - kao i fikcionalni
kriptonit, svjetlucajući zeleni kamen, koji, uz Lois Lane, predstavlja jedinu slabu točku nikoga drugoga doli -
Supermana, znanoga stripovskoga superjunaka čije porijeklo, kao i ono spomenutoga kriptonita, seže do planeta
Krypton! Kemijski sastav stripovsko-filmskoga kamena otkriven je 2006. godine u filmu Superman Returns, i to na
kovčegu sa stijenom kriptonita, koji je zločesti Lex Luthor prethodno ukrao iz muzeja.
"Bojim se da otkriveni mineral nije zelen i da ne sija kao u Supermanu, iako reagira fluorescentnim svjetlucanjem u narančastoj boji
na ultraljubičasto zračenje. U stvarnosti, ovaj mineral je bijele boje, nije radioaktivan, točnije, potpuno je bezopasan", rekao je već
ranije spomenuti mineralog C. Stanley. Inače, Supermanov mineral – koji je otkriven u rudniku u Srbiji, u dolini rijeke Jadar, koja,
pak, izvire u okolini Valjeva i ulijeva se u Drinu u blizini Loznice - službeno će biti nazvan "jadarit" po imenu rudnika gdje je
pronađen, a nije mogao biti nazvan baš "kriptonit" ili "kripton" iz prostog razloga što "kripton", kao plin, već postoji u prirodi kao
stvarni element.
Glede "egzaktnijih" mjerenja znanstveno-tehnološke uspješnosti u 2007., časopis Macworld je, primjerice, posebno istaknuo brzi
wireless hardver, nove i stiliziranije iPodove, te nezaobilazni, superlativni iPhone. Preciznije rečeno, na tron je postavio Appleovu
baznu bežičnu stanicu - AirPort Extreme s podrškom za gigabitni ethernet, softverski paket Adobe Premiere Pro CS3 za DV-editing,
dok je među web-siteovima prvo mjesto zauzeo novi Amazonov glazbeni dućan - Amazon MP3, koji je s nižim cijenama, ogromnom
ponudom i još nekim drugim kvalitetama opasno zaprijetio velikoj Appleovoj butigi iTunes Store, pa zbilja vrijedi opaska novinara
Macworlda da je konkurencija prekrasna stvar. No, u ovom slučaju, samo za američke korisnike Amazona; za nas i tu vrijede
schengenska pravila.
Časopis Time je za gadget godine proglasio već više puta navedeni iPhone, koji je u Europu, u Veliku Britaniju i
Njemačku, stigao tek nedavno, i koji je, kako vele kritičari, promijenio naš način doživljavanja hi-tech mobilnih
uređaja, odnosno promijenio je naš način poimanja kako te male, moćne i skupe stvarčice moraju izgledati i
funkcionirati. Timeovci su, među inima, po dobru izdvojili i Belkinov router N1 Vision Wi-Fi s podrškom za novi "N"
wi-fi standard, dok je, s druge strane, velik broj računalnih stručnjaka složan u ocjeni da novi Microsoftov operativni
sustav Vista predstavlja - razočaranje godine.
Osam playstationa
Vrijedi svakako spomenuti i to da je Guarav Khanna, asistent profesor na Sveučilištu u Massachusettsu, u nakani da napravi
moćno a jeftino superračunalo, u svoju "gravitacijsku rešetku" spojio 8 novih Sonyjevih igraćih konzola Playstation 3, i time za
3200 dolara dobio "stroj" sposoban da obrađuje kompleksne matematičke izračune, odnosno da mjeri teoretske gravitacijske valove.
A sjajno zvuči i vijest da je međunarodna skupina matematičara dovršila složenu numeričku strukturu nazvanu E8, koja je izumljena
 prije više od stotinu godina. Za izradu 248-dimenzionalne strukture (E8) trebale su četiri godine, a tijekom rada
stvoreno je više podataka nego u projektu dešifriranja ljudskog genoma.
"Breakthrough" godine po prestižnom časopisu Science odnosi se, pak, na rad koji se (do)tiče ljudi, genoma i
genetike, no nije posrijedi projekt dekodiranja ljudskoga genoma, već je riječ o dosezima na području
istraživanja varijacija pojedinačnih ljudskih genoma, genoma osoba s imenom i prezimenom, koji skrivaju
tajnu naše osnovice i vrsnoće naše budućnosti. Drugim riječima, oboružani brzim, jeftinim tehnologijama za
sekvencioniranje DNK kao i za određivanje varijacija u genomima na skalama od jedne do više milijuna baza,
istraživačima postaje sve jasnije kako se i na koji način jedna osoba razlikuje od druge.
Primjerice, predviđanja su govorila da postoji oko 15 milijuna mjesta duž našeg genoma gdje je nalazi jedna baza koja je drugačija u
svake osobe; tijekom 2007. mapirano je preko tri milijuna takovih lokacija, znanih kao "single-nucleotide
polymorphisms" (SNPs). Također, The Wellcome Trust, najveća britanska biomedicinska ustanova, objavila je u
2007. zbilja mamutsku studiju o rezultatima analize DNK 17 tisuća ljudi iz cijele Velike Britanije: istraživalo se
sedam bolesti uključujući reumatoidni artritis, bipolarni poremećaj i koronarno-arterijsko oboljenje, a, između
ostalog, pronašlo se i nekoliko genskih varijacija odgovornih za sklonost neke osobe da oboli od dijabetesa tip
1, te tri nova gena - krivca za Crohnovu bolest.
Super bakterije
Časopis Scientific American odlučio se da "zlato" dodijeli međuvladinom specijalnom raportu o
klimatskim promjenama, na kojem je radilo preko 2500 znanstvenika, a kao dva velika problema
označene su činjenice da u SAD-u svake godine oko 100 tisuća ljudi umire od super bakterija, koje su
"pokupili" u bolnicama tijekom svoga "liječenja", te ponovno aktualiziranje nuklearne moći u svijetu. S
druge strane, nemali broj uglednih znanstvenih časopisa i webova za događaj godine proglasio je
spektakularni ples malo je reći uzavrele Sunčeve plazme, koju je sa začuđujućim detaljima snimio
japanski teleskop Hinode.
Već spomenuti Time na prvo je mjesto znanstvenih pothvata 2007. stavio, pak, dostignuće molekularnih biologa Shinya Yamanake
s Kyoto University i Jamesa Thomsona s University of Wisconsin, koji su uspjeli reprogramirati regularne stanice kože odrasle
osobe na način da se iste ponašaju doslovce kao prave matične stanice embrija, te time širom otvorili vrata kreiranju matičnih
stanica bez uništavanja embrija i kršenja moralnih načela svakog odgovornog znanstvenog posla.
Zanimljivo je i objavljivanje prve mape cjelokupnoga genoma jedne osobe: autor je kontroverzni američki znanstvenik J. Craig
Venter, koji je tako izložio svoju vlastitu "genetsku dušu" cijelome svijetu na uvid; astronomi s University of California i University
of Texas "uslikali" su najveću i najsjajniju do sada zvjezdanu eksploziju iliti supernovu - SN 2006gy, koja je oko 150 puta masivnija
od našega Sunca i koja je 240 milijuna svjetlosnih godina udaljena od nas, a znanstvenici s Bangor University u Walesu pronašli su
najstariju živuću životinju na svijetu - 405 godina staru školjku, Arcticu Atlanticu.
Godina 2007. je u astronomiji bila obilježena i otkrićima udaljenih planeta, poput Gliesea 581c, koji bi mogli imati znakove vode u
svojim atmosferama, a uzbuđenje su 2007. izazvale i nove spoznaje o famoznim crnim rupama, posebice one koje govore o tome
mogu li crne rupe biti portali prema drugim svemirima i svjetovima ili, pak, o tome da crne rupe možda uopće ne postoje, a duhove
je uvelike uznemirila i vijest da su kozmolozi otkrili ogromnu prazninu u svemiru, koja se proteže na oko nevjerojatnih - 1 milijardu
svjetlosnih godina!
Prve snimke
Također, Cassinijeve fotografije otkrile su čudnovatu heksagonalnu strukturu koja se nalazi iznad Saturnovog sjevernog pola, no u
uvodu spomenuti dvostruki izlaz i zalaz sunca nekako najviše golica maštu: teško je i zamisliti kakav bi "krš" nastao u našim
glavama kada bi se takav fenomen jedne zore ili predvečerja pojavio na zemaljskome nebu! No, znanstvenici s njemačkog
University of Jena, koristeći opservatorij Calar Alto u Andaluziji kao i japanski Subaru, tragaju upravo za sustavima koji
dozvoljavaju postojanje planeta s dvojnim zvjezdanim, to jest sunčevim sistemom, a koji su se do sada mogli
vidjeti jedino u Lucasovoj filmskoj sagi "Ratovi zvijezda" gdje planet Tatooine - dom obitelji Skywalker i
Bena Kenobija, koji se vidi u svim epizodama osim pete – predstavlja upravo planet s dvojnim zvjezdanim
sustavom, odnosno riječ je o planetu s dva sunca nazvana - Tatoo I i Tatoo II.
Pozornost istraživačkog tima iz Jene, posebice Ralpha Neuhäusera i Markusa Mugrauera, tijekom 2007.
godine posebno je privukla prilično sjajna zvijezda, gamma Cephei, koja se nalazi unutar zviježđa Cepheus, i
koja je od nas udaljena oko 3 tisuće svjetlosnih godina: radi se o zvijezdi s planetom gamma Cephei Ab, čija je
minimalna masa 1,7 puta veća od mase našega Jupitera, a period obilaska oko vlastite "domaćinske" zvijezde
iznosi mu tri godine. Već od ranije je poznato da zvijezda gamma Cephei ima svog manjeg kompanjona, zvijezdu gamma Cephei B,
koja orbitira oko svojeg masivnijeg i sjajnijeg partnera, a sada je znanstvenicima prvi put pošlo za rukom napraviti i prve izravne
snimke zvijezde Cephei B, što je omogućilo i točnije izračunavanje fizičkih parametara cijeloga sustava.
Međusobna udaljenost ovih dvaju zvijezda/sunaca u sustavu Cephei dvadeset je puta veća no udaljenost Zemlje od svoga Sunca;
masa, pak, veće Cephei A iznosi 1,4 mase našega Sunca, dok je masa manje zvijezde, Cephei B, nešto manja od polovice mase
našeg Sunca…
SRPSKI MINERAL S KRYPTONA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (13/13)
PULSKA UDRUGA "INSTITUT" VEĆ SE NEKOLIKO GODINA VRLO USPJEŠNO BAVI RADOM S OVISNIČKO-
ZATVORENIČKOM POPULACIJOM

POVRATAK OSTAVLJENIH
Tatjana GROMAČA
2. siječnja, 2008.
"Mi smo naš dokumentarac 'Ostavljeni' - u kojem smo obradili nekoliko tragičnih gubitaka života ovisnika u Puli, kao i sudbine
nekih koji su preživjeli ovisništvo i uspjeli se resocijalizirati - zajedno s papirima o našoj udruzi, prije nekoliko godina podijelili
svakom saborskom zastupniku, bili smo na sastanku kod gospodina predsjednika i kod gospođe Kosor, sve u nadi da ćemo uspjeti
državna tijela animirati na to da razmisle o problemu koji je itekako prisutan u našem društvu, i gdje se godišnje gubi oko stotinu
života vrlo mladih ljudi. Međutim, nitko nam se nije javio, nitko nikad", kazuje Varja Bastiančić iz "Instituta"
Na priču o zatvorenicima i ovisnicima došli smo preko udruge "Institut" iz Pule, koja se ovim grupacijama ljudi bavi nekoliko
godina. Iako rade puno toga korisnog i hvalevrijednog, ne samo u lokalnoj, istarskoj zajednici, nego i drugdje po Hrvatskoj (Rijeka,
zatvori u Glini i Lepoglavi) i u Bosni i Hercegovini, za djelovanje ove udruge gotovo da se u široj javnosti i ne zna. Ovih su dana
privukli pažnju novinara jednom neobičnom gestom – u blagdansko vrijeme, poznato po težnjama građana da se iznenada i,
najčešće kratkoročno, u skladu s poštovanjem kršćanskih načela, "obrate" u naglašeno humana bića, odlučili su na ulice svoga grada
izaći sa četvrtim brojem novina koje, drugu godinu za redom, nastaju u novinarskoj radionici Okružnog zatvora Pula.
Ovaj je broj zatvorskih novina Oz financirao sam Grad Pula, a cilj je bio, kako vele u udruzi "Institut" - koja je neka vrst
"poveznice" zatvoreničke populacije sa "stvarnim" svijetom - "senzibilizirati javnost za ove i slične teme,
podsjetiti ih na zatvorenike koji su također stanovnici grada, nečiji roditelji i djeca, rođaci, prijatelji,
susjedi i kolege s posla koji će jednog dana, možda i vrlo skoro, izaći na slobodu, i tim putem utjecati na
razbijanje predrasuda vezanih za one koji su se ogriješili o kršenje zakona, i sada su na izdržavanju
kazne".
Prezreni i odbačeni
I tako - građane je - uz ostale prigodne promidžbeno-propagandne poruke, štandove, i drugu silu lakše i teže blagdanske artiljerije,
dočekao i jedan "štand" sa zatvorskim novinama, sa čije naslovnice zatvorenici građanima poručuju "Čestit Božić i sretna Nova
godina, uz puno zdravlja, sreće i slobode!".
Ovaj pokušaj buđenja empatije i neke vrste tihe solidarizacije s "prezrenima i odbačenima" bio je tek magnet koji nas je privukao k
širokoj temi bližeg upoznavanja života onih koje je društvo, uistinu, prezrelo i odbacilo, ali oni su ipak ovdje i, što je još čudnije,
ima nekih koji imaju i motiva, ljubavi i volje baviti se njima.
- Udruga "Institut" osnovana je 2004. godine, i to s jednim ciljem – "doprinosa viziji humanijeg društva". Te godine zaredalo se
nekoliko smrtnih slučajeva ovisnika ovdje u Puli. Kako su neki od njih bili i naši prijatelji, osjetili smo se pozvanima da nešto učini-
mo kako bismo utjecali na sprječavanje daljnjih ponavljanja takvih tragedija – kaže Varja Bastiančić, predsjednica ove udruge.
Razgovaramo u vrlo ugodno i moderno uređenim prostorijama udruge "Institut", koje se nalaze u centru Pule. Ovaj prostor udruga
iznajmljuje od Grada, a novac za sanaciju i uređenje dobiven je od nizozemske fondacije CNF - CEE.
Jedna od prvih akcija koju je udruga poduzela bilo je snimanje prilično jezovitog i potresnog, realističnog dokumentarca
"Ostavljeni", u kojem su obradili upravo nekoliko tragičnih gubitaka života ovisnika u Puli, sudbine nekih koji su preživjeli
ovisništvo i uspjeli se resocijalizirati, sve uz sliku mreže službenih i liječničkih organa koji su manje-više nemoćni ili se pridržavaju
samo formalnih strana svojega posla, u kojima nema mjesta za odnos prema individui i njenom problemu.
- Mi smo film "Ostavljeni", koji svom nastanku najviše zahvaljuje novinaru Draženu Majiću, zajedno s našim kontaktom i drugim
papirima o našoj udruzi, podijelili te godine svakom našem saborskom zastupniku, bili smo na sastanku kod gospodina predsjednika
i kod gospođe Kosor, sve u nadi da ćemo uspjeti državna tijela animirati na to da razmisle o problemu koji je itekako prisutan u
našem društvu, gdje se godišnje gubi oko stotinu života vrlo mladih ljudi… Međutim - zaključuje gospođa Bastiančić - nitko nam
se nije javio, nitko nikad.
- U proljeće 2005. krenuli smo sa projektima preventive na srednjim i višim školama u Istarskoj županiji, to je bila prva aktivnost
udruge koja se sada provodi već treću godinu za redom. S tim programom najmanje jednom godišnje dolazimo i u Bosnu i
Hercegovinu, do sad smo posjetili Banju Luku, Travnik, Srebrenicu, Doboj, Zenicu, Ključ, Prijedor, Sanski Most, a projekt se izvodi
i u gradu Rijeci, gdje je usvojen na nivou grada.
Puni angažman
Osim programa preventive, članovi ove udruge rade i na drugim programima. Posao Amalije Tomac,
također djelatnice udruge "Institut", je da razgovara s ovisnicima, da ih motivira za odlaske u komunu,
čisti 36 lokacija u gradu Puli, zajedno sa volonterima udruge, koji su vrlo često i sami ovisnici. Udruga je,
u međuvremenu, postala i nositelj programa zamjene igala za cijelu Istarsku županiju, što sve pripada
"Programu smanjenja šteta", koji podrazumijeva posao kojeg obavlja gospođa Amalia – rad s ovisnicima,
edukaciju ovisnika o bolestima hepatitisa, HIV-a, dijeljenje prezervativa, zamjenu uporabljenog
ovisničkog pribora i čišćenje lokacija. Amalia tri puta tjedno odlazi i na "Detoks", odjel u pulskoj bolnici,
također sa ciljem motiviranja ovisnika na daljnju rehabilitaciju.
Kakve sve to veze ima sa zatvorenicima i zatvoreničkom novinom? Objasnit će gospođa Varja:
- Pratili smo brojke i shvatili da je u 25 mjeseci umrlo 24 ovisnika koje smo osobno upoznali kroz naš rad. Stvaran broj umrlih bio je
puno veći, no s ovim ljudima smo osobno bili u kontaktu, a jedan broj umrlih bili su ovisnici koji su umrli tijekom izdržavanja
zatvorske kazne. Konkretno, samo je zatvor u Puli prošle godine zabilježio tri smrtna slučaja zatvorenika ovisnika, a dogodio se i
slučaj s pravosudnim policajcem kod kojega je pronađena droga za unos u zatvor.
Zato smo kreirali program prevencije predoziranja za vrijeme izdržavanja kazne i neposredno po izlasku iz zatvora, ili iz terapijskih
zajednica, i tako smo, pomoću tog programa, počeli ulaziti u zatvore u Hrvatskoj, za sada u Lepoglavi, u Glini i u Puli, i
komunicirati sa zatvoreničkom, i zatvoreničko-ovisničkom populacijom. Iz tog osnovnog motiva stvorila se jedna grupa ovisnika
ovdje u pulskom zatvoru s kojima se radi dva puta tjedno, organiziralo se nekoliko radionica, između ostalih i ova novinarska, koja
je postojala i ranije, no naš je doprinos bio financiranje tiskanja prva tri broja, i organizacija nastanka ovog četvrtog broja. Treba
znati da zatvorenici većinu svog vremena provode u ćeliji, to nisu ćelije u kojima boravi jedan čovjek s televizijom, u nekim
ćelijama ima i po pet, šest ljudi, koji su pod ključem 22 sata. Teško je u takvim uvjetima promovirati nešto dobro i kvalitetno. Ja
čvrsto stojim iza tvrdnje da represivne mjere, kakve god bile, uvijek izazivaju otpor, i ne mijenjaju čovjeka. I zaista vjerujem da
ovakvim malim činovima ljubavi prema njima, možemo ih ponukati da naprave nešto dobro.
Ova udruga broji tri zaposlena i stalna člana, i još dosta volontera, od kojih su neki i poznati novinari, kao na primjer spomenuti
novinar Dražen Majić, koji je bio i jedan od osnivača udruge "Institut", ili Zoran Angeleski, novinar Glasa Istre, koji je aktivno
pomogao na stvaranju zatvoreničkih novina Oz, za koje kaže da jednim svojim dijelom i prevazilaze čisto amatersku razinu. Treći
stalni član udruge je Ante Ivanković, voditelj filmske radionice. Gospođa Varja, Amalia i Ante kažu da posao koji rade u udruzi
traži od njih gotovo cjelodnevni angažman, da se radi o satima i satima volontarizma, jer novac kojega "uspiju izvući" za plaće nije
dostatan pokriti niti pola radnog vremena i energije koju utroše na rad udruzi "Institut".
- Ovo nije posao kojeg mi radimo zato jer smo za njega plaćeni – ovo je nešto što mi volimo i do čega nam je uistinu stalo – kaže
gospođa Varja.
Povratak u komunu
Ante Ivanković, najmlađi član udruge, bio je odmah konkretan:
- Sada sam ovdje, četvrti mjesec, ja sam isto bivši ovisnik, završio sam komunu u Portugalu. Školovao sam se u Americi. Nedavno
sam imao jedan pad, znači, nakon osam godina desilo mi se to da sam se morao opet vratiti u komunu i završio sam to, i onda sam
se, nakon svih godina izbivanja vani, odlučio sa suprugom vratiti ovdje. Ova naša filmska radionica – nastavlja Ante - nakon što su
u njoj snimljeni filmovi "Ostavljeni" i "Virus C", zadnji svoj film snimila je o zatvorenicima ovisnicima u Lepoglavi. Željeli smo da
zainteresirani zatvorenici nauče nešto o snimanju filma, tako da su oni s nama bili i tokom snimanja, i tokom
pretprodukcije. Imali smo sastanke, davali su ideje, kasnije smo im u montaži pokazivali kako to sve
funkcionira… Pa, možda se nađe netko tko bi bio zainteresiran da mu to jednoga dana čak postane i zanimanje,
zašto ne?
Od Ante saznajemo da je imao veliku slobodu u radu na filmu u Lepoglavi, ali objašnjava da je to prije svega
zato jer su oni kao udruga već jako dobro poznati u tom zatvoru, i da su im, iz tog razloga, "sva vrata bila
otvorena".
- Poznato je da većina zatvorenika negira počinjena kaznena djela – kaže gospođa Varja – pa je sama činjenica
da su neki zatvorenici za film odlučili javno priznati kaznena djela, preuzeti odgovornost - vrlo velika stvar,
kao uostalom i činjenica da su pristali biti snimani u zatvoru, pričati o tome što su radili, a to su vrlo niska
djela. To puno znači, i vjerujem da je to i njih navelo da dodatno, još jednom, kroz tu ispovijest, shvate težinu počinjenih kaznenih
djela… U tim okvirima, među drugim kažnjenicima, to je vrlo teško razbiti. Jer, kažnjenici su dosta prgavi jedni među drugima, i u
zatvoru se ništa ne radi bez interesa, bez koristi, zato drugi zatvorenici uvijek misle da onaj tko je pristao na suradnju to radi jer se
nada nekoj privilegiji, pomilovanju… Jako je teško, u zatvoru od 700 ljudi, odlučiti se, mimo drugih 690, reći ne, ja želim nekome
pomoći, želim surađivati… Tako da je njihova hrabrost zaista velika, i mi smo im zahvalni jer su pristali na takvo što.
Film o zatvorenicima u Lepoglavi posljednji je od tri filma u nizu koji se bave trima posljedicama uzimanja droga – smrću, bolesti i
zatvorom.
Vodeća regija
S našim sugovornicima iz udruge "Institut" želimo progovoriti o Istri koja je kao regija pogođena trenutno najvišim brojem ovisnika.
U udruzi nam potvrđuju – Istra je u posljednjih godinu dana, prema njihovom praćenju medija i statistika, bila vodeća regija po
broju registriranih ovisnika. Dileme su se vodile oko pitanja je li vodeća zato što ima dobar registar ovisnika, ili je vodeća zato jer je
stvaran broj ovisnika takav kakav jest.
- Mislim da Istra ima dobar registar ovisnika, i s obzirom na registar, i na broj stanovnika, ona uistinu ispada vodeća regija u
Hrvatskoj. Također, s obzirom na situaciju koju mi zatječemo na terenu, ja nažalost moram potvrditi da je to i u praksi tako, da se
dob uzimanja ovisničkih sredstava smanjuje, da su sve mlađa djeca sklonija uzimanju opijata - kaže gospođa Varja, i nastavlja: –
Mi, nažalost, vidimo i da je broj umrlih mladih ljudi sve veći, da je gomila mladih ljudi na raznoraznim terapijama i terapijama…
Vjerovali ili ne, postoji jako velik broj ljudi koji na ulici kupuju heptanone i koji se nikada nisu registrirali
kao ovisnici, tako da bi broj registriranih ovisnika trebalo pomnožiti sa recimo, brojem tri, da bi se negdje
dobio realan broj ovisnih osoba. Broj ovisnika u zatvorima, u zadnje četiri godine, porastao je 41 posto, to
je relevantan podatak iz Središnjeg ureda uprave za zatvorski sustav. Stav je liječnika da će 80 posto
ovisnika zauvijek ostati ovisnici. Ja sam, međutim, optimist, vjerujem da su mogući i drugačiji ishodi.
Vjerujem da se ne smijemo osloniti na davanje heptanona i subotexa i ranoraznih supstitucija. Ja mislim
da se za svakoga isplati "potrošiti leđa", jer svatko može prestati biti ovisnik.
Od naših sugovornika dobivamo potvrdu – opće je poznato da u zatvorima droge ima, jer, koliko god uprava bila fokusirana na to da
se unos droge smanji, ponekad je to, kažu naši sugovornici, gotovo nemoguće, osobito ako se radi o velikim, poluotvorenim ili
otvorenim zatvorima, gdje je to puno teže kontrolirati. Evropski zatvori, saznajemo, imaju praksu provođenja programa smanjenja
šteta. Što bi to zapravo značilo?
- To znači da se čak i u zatvorima ovisnicima dijeli pribor za intravenozno korištenje, jer su svjesni da ne mogu spriječiti dotok
droge u zatvor – kaže gospođa Amalija.
- Meni osobno – dodaje gospođa Varja – se više sviđa stav koji mi imamo, da ćemo radije ići čvrstim mjerama, nego da prihvatimo
činjenicu da je to tako, jer ako jednom prihvatimo činjenicu da je to tako, prestat ćemo se boriti.
Gospodin Ante, pak, kaže: – Jednom ovisniku niti ne treba droga u zatvoru, jer će mu sustav dati sve što mu treba – terapiju za
smirenje živaca, terapiju za spavanje, subotex koji je isto supstitucija za drogu…
Gram heroina, saznajemo, u zatvoru košta od 1500 do 2000 kuna.
POVRATAK OSTAVLJENIH
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Interview (1/3)
VJERAN ZUPPA, PISAC I DRAMATURG, GOVORI O KONTINUITETU VLASTI HDZ-a, TE AKTUALNIM PRILIKAMA NA
POLITIČKOJ I KULTURNOJ SCENI

HDZ JE TUĐMANESKNA STRANKA��

Igor LASIĆ
2. siječnja, 2008.
Mene HDZ kao problem ne zanima. Za mene je HDZ problemski riješena stvar. Tu se politička praksa, sada već od 1990. godine,
rješava iz agresivnosti i iz arogancije onoga tko - u datom trenutku - vodi tu stranku. Sanaderovom političkom arogancijom, i ne
samo političkom, inficirani su danas čak i oni njegovi ministri koji su na početku bili politički donekle korektni i civilizacijski
relativno pristojni. HDZ je zapravo jedna tuđmaneskna, naime, politički groteskna, stranka, koja se mijenja
jedino po načelu napuhivanja, tj. sve veće mandrilizacije stranke "na unutarnjem planu", i njezine ispuhanosti,
tj. poniznosti "prema vani", u odnosu na Europu
- Kontinuitet vlasti HDZ-a ima se nastaviti, premda izborni proces još nije dovršen, čeka se
konstituiranje vlasti... Što mislite o posljednjem izdanju toga žanra u Hrvatskoj?

- Mislim da je to dobro za SDP. I mislim da bi Račan ponovo brzo odustao i srdačno čestitao dr. Sanaderu. A
taj Sanaderov ushit pobjednika da može ostati na vlasti, prvenstveno je bio zato što tako može svojeručno još
dublje zamračiti počinjeno, a još više glorificirati učinjeno... Međutim, čini mi se da istodobno HDZ-u još puno toga dolazi na
naplatu. Skupa sa svim političkim i gospodarskim obećanjima i skupocjenim koalicijskim ugovorima koje upravo potpisuje. Za
SDP, stranku koja ima šansu biti ozbiljna opozicija, vrijeme je, pak, da učini ono što nikad nije: da se restrukturira u razdoblju kada
nije na vlasti. SDP je, smatram, izgubio izbore i zbog toga što se nije restrukturirao. U smislu ozbiljnoga uvida u hrvatsku političku
zbilju, i prakse s obzirom na to. Na velikom modelu polisa kojeg ima, naime, na političkom modelu Zagreba, SDP nije učinio ništa.
To je razočaravajuće, jer ne možete imati Zagreb, pa i Rijeku, pa tvrditi da se nije moglo sa sobom učiniti ništa...
- Uslijed nevoljkosti SDP-a da se samorestrukturira, kako figurira novi predsjednik stranke Zoran Milanović?
- Teško mi je o njemu govoriti. Za razliku od mnogih drugih u SDP-u, uopće ga ne poznam. Bili smo jednom u zajedničkoj
prostoriji, prilikom predstavljanja kulturne politike. On se pokupio nakon 15 minuta, skupa s nesuđenim kandidatom za
predsjednika vlade Ljubom Jurčićem. Nakon što su nas obavijestili da je kultura jako važna stvar i da će imati zapaženo mjesto u
budžetu... Milanović je rekao i to da se nije puno bavio kulturom, nego više supkulturom, u "Lapu" i "Kulušiću", itd. I rekao je,
otprilike, i to da ga tamo, unutar te supkulture kojim slučajem nije bilo, vjerojatno ne bi postao član SDP-a, a nekmoli njegov
predsjednik. Tih 15 minuta, dakle, za mene je bilo dosta obeshrabrujuće, što se Milanovića tiče. A što se Vujića tiče, ovoga je puta
bilo katastrofalno.
Stari slajdovi
- Začeli ste s njim tada jednu malu polemiku na temu kulture.
- Hrvoje Hribar, filmski redatelj, pitao me u publici zna li Vujić uopće koja je ovo godina. Rekao sam mu da sigurno zna koji je
dan, jer se ujutro probudio i sjetio da ništa nije napravio za tu prezentaciju kulturne politike SDP-a. Pa je uzeo neke stare slajdove i
pokupio nešto novijih podataka od starih prijatelja iz Zavoda za kulturu... Ako su se svi spremali za vlast kao što se Antun Vujić
spremao ponovno preuzeti Ministarstvo kulture, onda SDP, sadržajno gledajući, ne zaslužuje vlast, još uvijek ne. A i pametnije mu je
tako. Vujić je kazao jednu izuzetno indikativnu rečenicu – da će nastaviti tamo gdje su stali. Prema tom zanimljivom modelu, da su
stali 1900. godine, možda bi nastavili s 1901. godinom?
- Pitao sam vas za kontinuitet vlasti HDZ-a, no zanimljivo je da ste odmah počeli govoriti o SDP-u. A i nastavili...
- Naravno, zato jer ste sami rekli da izbori još nisu okončani. A mene HDZ kao problem ne zanima. Za mene je HDZ problemski
riješena stvar. Tu se politička praksa, sada već od 1990. godine, rješava iz agresivnosti i iz arogancije onoga tko - u datom trenutku -
vodi tu stranku. Da ne spominjemo, odmah, uza sve Tuđmanove i onaj, danas već klasični, Sanaderov govor na Rivi.
Sanaderovom političkom arogancijom, i ne samo političkom, inficirani su danas čak i oni njegovi ministri koji su na početku bili
politički donekle korektni i civilizacijski relativno pristojni. HDZ je zapravo jedna tuđmaneskna, naime, politički groteskna, stranka,
koja se mijenja jedino po načelu napuhivanja, tj. sve veće mandrilizacije stranke "na unutarnjem planu", i njezine ispuhanosti, tj.
posebnoga tipa vladalačke poniznosti "prema vani", u odnosu na Europu. HDZ je, smatram, strogo konzervativna stranka. Stranka
se trajno uzda jedino u svoje konstitutivno "već viđeno". Partija koja se kune u Tradiciju samo zato jer joj treba dolično ime za
njezinu banalnu déjâ vu političku praksu.
- Kažete da se SDP nije restrukturirao. Međutim, nakon Račanove smrti to ipak nije više ona ista stranka?
- SDP je četiri godine čekao svoj trenutak, ali malo je pritom radio. Za uspon stranke bile su zaslužne dvije stvari. Jedna ima jaku
simboličku funkciju. To je Račanova smrt. Druga je zasićenost HDZ-om, u aspektu onoga što ta stranka radi i onoga kako se ona
ponaša. Ponašanje stranke nije nebitno, čak je često presudnije od onog sadržaja koji ide s tim. Uza sve prigovore Račanu iznesene
u mojoj knjizi, ne možemo o njemu, u smislu neke potpunije valorizacije, govoriti politički jednostavno. Zapravo: Račanovo mjesto
u SDP-u nitko ne može zauzeti. Njegov politički pragmatizam imao je nešto više intelektualne osjetljivosti od svih ostalih današnjih
protagonista na hrvatskoj političkoj sceni.
Smatram da je Račan imao posebno političko iskustvo, jer je i sam prošao kroz jednu, rekao bih, personalnu destaljinizaciju. Mogu
to mirne duše reći, budući da sam bio zahvaćen dijelom tog njegovog vrlo dramatičnog procesa, u doba "Mrduše..." i "Mirisa..." u
Teatru &TD... Tada nije bio naročito demokratičan, ali mu je, mislim, dosta teško padao Vrhovčev "mot", a Josip Vrhovec, jedan
od nadzornika Ivice Račana, bio je veliki majstor Bakarićevih kuloara... Premda nikada nije bio naglašeno dogmatičan,
oslobađanje je i kod njega potrajalo. Sjećam se ponekih i zastrašujućih njegovih rečenica; strašnih u smislu političke kulture čak i
onog vremena. Međutim, on je obavio jedan izuzetan posao za demokraciju u Hrvatskoj, i po tome mu danas u politici nema
ravnoga. Nakon što je Tuđmanova Hrvatska zapala u demokraciju, upravo je Račan svojim osobnim iskustvom destaljinizacije
uspio, a naročito između 2000. i 2004, da se makar "demokratski preusmjerimo".
Račanovo rešeto
- A njegov favorit za nasljednika bio je Zoran Milanović.

- Pa, evo jedna rizična hipoteza, s tim u vezi, koja će vas možda zanimati. Da je Račan nekim slučajem poživio još pet-šest mjeseci,
nisam siguran da bi Milanović ostao kandidatom za njegova nasljednika. Znate, 1993. godine Račan je doveo Davorka Vidovića
na sjednicu Predsjedništva. Najprije ga je predstavio kao mladog, obrazovanog pravnika, s visokim vojnim činom, aktivnog ratnika,
šarmantnu osobu itd. Zatim je rekao da misli kako će ga upravo Vidović jednom naslijediti. Ali, gledao sam ono sito i rešeto kroz
koje ga je, ali i sebe stalno uz njega, u narednom razdoblju, propustio, pak nisam baš siguran da Zoran Milanović ima politički
kapacitet i rafirman kojim bi izdržao takvo nešto...
- Javni prostor se intenzivno politizirao tokom tih pola godine, oko izbora i tema poput ZERP-a ili NATO-a, itd. Kakvom
vidite tu višu politiziranost medija i društva?
- Javni prostor politizira se mitologizacijom vrijednosti. Govorimo o ZERP-u, o NATO-u, o ulasku u EU... Volio bih, najprije,
postaviti neka pitanja koja se tiču unutarnjeg političkog sadržaja stranaka. Razna pitanja o tome čime su to naše stranke iznutra,
dakle konstitutivno, osposobljene za te sadržaje. A zatim i pitanja kao ova: Kada uđemo u te asocijacije, što onda? Što su nakon toga
ciljne vrijednosti naših političkih stranaka? NATO je mitologem demokratske vojske koja će braniti naše granice ako na trusnom
Balkanu opet Srbima padne na pamet da napadnu Hrvatsku, i tsl. Tako sam neki dan čuo da govori i Mesić. Zatim, EU je prostor
stabilnih civilnih vrijednosti, zna se "kolko' kaj dojde", itd. I to u eurima, ne? Ali, kakve stranke u Hrvatskoj stoje naspram svih tih
delicija? Kako se one razlikuju, formativno, te stranke? Kako, dakle, one, s kojih to političkih pozicija, favoriziraju neke od
vrijednosti ili pak otvaraju perspektive nekim manje zamjetnima. Ili - a to je posebno važno - čime to otkrivaju opasnosti u njima.
Za mene kao građanina, koje su razlike, "po tim pitanjima", između konzervativaca, liberala i socijaldemokrata? Koja, osim dvije
"bipolazirane" vodeće stranke, nije invalidno strukturirana? Postoji li osim, dakako, gospodarske naprimjer, socijalna, kulturna ili
znanstvena politika seljačke stranke? Postoje li one, kao formativne snage, u narodnjaka, pravaša? Postoji li u njih uopće formulirani
interes za to? Jer, u tom pogledu, unutar njihove partijske prakse tome ni traga.
Republikanski model
- I onda nam stranke često zapadaju u tzv. krizu identiteta...
- Naravno da zapadaju. SDP-ov je slučaj prilično jasan, ta stranka više nema svog ozbiljnog utemeljenja.
Uklonili smo Marxa, nema ni Frankfurtske škole, ni "trećeg puta", bilo čega što bi značilo "lijevu" misao. Gdje
je tu ljevica, nemam pojma. Nije valjda u šminkanju socijaldemokratskim potezima, kao što je bio onaj
katastrofalni sa smanjivanjem određenih davanja rodiljama. Izuzetno je važno naglasiti, recimo, to da u
socijaldemokraciji francuskog tipa oduvijek postoji i interes za tzv. republikanski model države, gdje država
asistira društvu, a ne obrnuto. Kod nas je društvo asistencijalno pozicionirano u odnosu na državu, i kod svih
naših stranaka je to konstitutivno tako postavljeno. Društvo pomaže razvoju države.
Republikanska načela bila su uselila čitav niz institucionalnih priziva, "institucija-otpornika", na odluke države,
u sadržaje socijaldemokracija. Kada se uzima vlast, dograđuje se unutarnji sustav koji ne služi samo
transferiranju novca iz ministarstva do korisnika, nego su to instituti s visokim stupnjem autonomije, a koji stvaraju stanovitu
napetost upravo u djelatnostima države koja ih je i proizvela. "Disanje društva" zvuči kao metafora, ali do njega dolazi kad se
između budžetirane birokracije i konzumenata postavi aktivni, pa i vrlo autonomni posrednik. Ali, to su politike koje vode računa o
tome da same sebe stalno uznemiruju, a ne da se umiruju vlastitim odlukama. O tome da bi neka od naših stranaka ponudila nešto
slično, nema ni govora. Naši su ciljevi – ući u NATO, ući u Europu, izaći na more... Nezagađeno, mislim.
Odlučujuće pitanje za naše stranke, kad budu realizirani tzv. veliki ciljevi, bit će svako ono koje se tiče tzv. slijedećih pitanja. Ako
njih neće biti, što onda, natrag k Tuđmanu? Opet se politički žustro, ili pak etnopsihijarijski duboko naganjati po nacionalnoj
osnovi?
- Spomenuli ste Mesića, kritički. Kako općenito funkcionira predsjednik države, u svemu tome što opisujete?
- On ima velike zasluge za događaje s Vijećem sigurnosti. U osnovi je to obavio njegov savjetnik Budo Lončar, a jasno da je to
prisvojio HDZ. Mesić je osoba s nekoliko fantastičnih poteza, premda je dobru trećinu ovog mandata potrošio na stavove koje
nisam najbolje razumio. Primjetna su bila neka, što bi govorio Tito, "koljebanja". Pa se nakon toga opet snašao. On zna svoju
duhovitost primijeniti i na sebe. Stalno je nekoj autoironijskoj poziciji, a dobro bi bilo da je imaju i neki naši drugi, ajmo reći,
političari.
Mislim da je Stipe Mesić za ovo postuđmanovsko razdoblje presudno značajan. Zaista ne znam što bi bilo da je netko drugi bio na
njegovom mjestu. Tako o Mesiću ne mogu reći ništa drugo nego da je vrlo uspješan u jednoj sasvim solističkoj poziciji. I
usamljeničkoj, dakle, jer on je jedini, a izuzetno značajni, politički usamljenik u Hrvatskoj. Koji put, čini mi se, izlazi iz situacija
načinom koji se upravo u političkoj teoriji naziva "Muenchausenovim efektom", kad ovaj baron iz močvare izvlači sebe i svoga
konja vukući se za vlastiti čuperak. Nije loše kad se može. Makar fikcionalno.
Inkvizicijski napad
- Josip Bozanić se mrvicu pokolebao, nakon što je neki dan napao ateiste...
- O Crkvi u Hrvata u nas, znate, nakon '90. imam sve gore i gore mišljenje. Ona je sasvim nedorasla društvenoj situaciji u koju je
onomad naglo dospjela upravo voljom hrvatske države. Posrijedi je odnos Crkve i vlasti, Crkve i političke moći, Crkve u njezinoj
aktualnoj kohabitaciji s državom... Crkva se ne snalazi u ovakvoj situaciji, i bilo bi dobro da joj Bog pomogne. Način na koji gotovo
svaki puta u javnosti i na javnost "u ime svoga poslanja" reagira pokazuje da joj je bolje van toga.
- Izvan društvenog nasilja kojemu sama pribjegava?
- Da, to što ona izvodi je agresivnost koja postaje socijalno enervantna. Ne bih polemizirao s Crkvom, znam nekolicinu teologa,
sociologa, pogotovu katoličkih intelektualaca u krilu Crkve koji, mislim, ne misle puno drukčije od mene. Ali, Crkva u Hrvata
impostirana je tako da uzima više stvari u ruke nego što može držati. Upravo se ovih dana kardinal Bozanić opet proslavio svojim
otvorenim protucivilizacijskim, gotovo inkvizicijskim napadom na ateiste. Kada je nenadano dobio i neugodan javni odgovor,
Bozanić je i na njega odgovorio po dobro poznatom receptu pljesnive crkvene administracije.
Optužio je kritičare, naime, za "vađenje iz konteksta" i, dakako, za "podmetanje". Nisam dosada pročitao niti jedan tekst u kojem se
naši crkveni velikodostojnici ne brane od onoga što su izrekli, a da ovo isto nisu rekli. Pa bi i kardinalu Bozaniću, uz njegovu
opasku o ateistima, valjalo napomenuti, a neka to i svojima prenese, da glupost čak i "izvađena izvan konteksta" i dalje ostaje
glupost. Diskurs koji Crkva u Hrvata ima pokazao se sasvim neizrađen i sasvim nedovoljan za vođenje države u koje se ova
neprestano, pa i nasilnički upliće...
- Vratimo se još zakratko na SDP, točnije na Milana Bandića. On će predstavljati jedno od najvećih iskušenja za stranku, bit
će ga kao problem nemoguće preskočiti?
- Svakako, držim da je to jako važno pitanje, ako će SDP misliti o sebi. I ne samo da oni ne mogu preskočiti njega, nego moraju
paziti da on ne zaskoči njih. Bandić je krajnje opasan za SDP, ali i za širi politički prostor. Siguran sam da oni u SDP-u to vide, ali
ipak podcjenjuju. Na spomenutom razgovoru i prezentiranju kulturne politike rekao sam da je situacija s kulturnom politikom u
Zagrebu gora nego za vrijeme HDZ-a. Klijentelizam je veći, ne postoji nijedan sistemski papir o tzv. evaluaciji djelatnosti u kulturi,
nikakav nacrt kulturne politike, odluke se mijenjaju kako se Bandiću svidi.
Neistina je da SDP nije mogao ništa poduzeti, jer se na modelu Zagreba mogao napraviti makar uzorak kulturne politike za čitavu
zemlju. Na to je Vujić odgovorio da su to dvije različite instance, naime da su metropolistička i republička da su politički i
operativno neusklađene itd. Meni je to bilo strašno slušati. Jer, Biškupić nema kulturnu politiku, nego je on sam monopolist svih
republičkih odluka. I vrlo oprezno se ministar ne petlja ni u što, od onoga što bi se ticalo SDP-a u Zagrebu.
Kopanje jama
- HDZ to ni inače ne čini lako, kad je Zagreb u pitanju.
- Nego pušta ove da se potkopaju sami. Kad dođete u poziciju moći, a Foucault kaže da je moć uvijek bez titulara vlasništva i
pojavi se gdje god može, onda imamo situaciju s ovakvom vlašću nad Zagrebom. Ili, pak, ovakvu situaciju s Crkvom. Zaista se u
Zagrebu radi o zanimljivoj situaciji velike ekonomske moći, moći odlučivanja i diskursa koji kod Bandića spontano radi na staroj
sofističkoj opreci između laži i "nelaži". Bandić se sjajno kreće kroz veliki prostor laž-nelaž manipulacije, jedino mu ne idu na ruku
podzemne vode.
A kad nailazi na prepreke u vidu građanske javnosti tada doslovno pobjesni pa mu izleti to da što imaju građani njemu prigovarati,
ako su ga izabrali na četiri godine. Neka to rade isključivo na izborima. Organizirao je svoje kikaše i holdinge, prijetili su sovhozima
u kulturi, konceptom nadintendanta, slično Hitlerovoj Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Ali, mislim da će ga
mediokritetizacija i mediokretenizacija kadrova stajati Glavara glave.
- Opet ste se vratili na Vujića, smeta vam SDP-ovo zapuštanje kulturne politike. A Vujićeva
kulturna vijeća mogla bi se ipak nazvati jednim prelaznim vidom onih otpornika što ste ih
spominjali, osim što je SDP ostao na tome dandanas...
- Da, mogla bi se nazvati. Ali, mislim da bi Andrea Zlatar bila bolji izbor za ministra, da su nekim
slučajem SDP i HNS preuzeli vlast. Nema to veze s Antunom Vujićem, nego bi kulturu bolje vodila nešto
mlađa, obrazovana osoba. Neke nove stvari zaista idu s nekim novim ljudima. Vujiću treba priznati praksu transparentnog iznošenja
principa i prezentiranih načina realizacije, kad je bio ministar. Ali, mislim da on sam namjerno nije išao dalje s ugradnjom
institucionaliziranih otpornika između upravne vlasti i korisnika proračuna u kulturi... No, to je posebno pitanje. Naravno, kad je
došao Božo Biškupić, sve demokratski započeto glede odlučivanja u kulturi je maknuto...
Konzervativna politika ima načela s vrlo razrađenim odnosom prema tim stvarima. Ona moraju zadovoljiti odnos prema tradiciji,
postaviti odnos prema intelektualcu, dokrajčiti ga, naime, ako je kritičko-prosvjetiteljski nastrojen, zamijeniti ga drugim
narodnosnim vrijednostima, itd. Ali, eto, SDP je imao vremena da razvije svoj model, upravo na Zagrebu, ne samo teorijski. Ako ne
znate, ako ste socijaldemokrata samo po mentalitetu a ne i po specifičnom političkom kapacitetu, onda ste kao socijaldemokrat u
velikoj krizi. Ne može se biti ljevicom samo tako da, recimo, kao Arlović tvrdite za sebe da ste ljevičar. Lakše je biti desničar i
govoriti bedastoće. Konzerva nema opterećenja. Ona se ne opterećuje Jasenovcem, nego jedino time da ljevici dade na znanje kako
postoji i Bleiburg. Tako ćemo se i nakon NATO-a i ostalih velikih nam ciljnih rješenja, nikakvom pameću zaštićeni i opet naći na
raspravi oko toga tko je iskopao više jama po Hrvatskoj.
 HDZ JE TUĐMANESKNA STRANKA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Interview (2/3)
JAROSLAV PECNIK, JEDAN OD MALOBROJNIH OSJEČKIH INTELEKTUALACA SPREMNIH KRITIČKI PROGOVORITI
O STANJU U SVOM GRADU

OSIJEK JE ŽRTVA POLITIČKIH BESTIDNIKA��

Drago HEDL
2. siječnja, 2008.
Pitanje je što u ponuđenoj "petokraci" Kramarić, Glavaš, Arlović, Đapić, Šeks zapravo imamo: tri notorna
balkanska, udbaška špiclova, osumnjičenika za ratne zločine, dokazanog plagijatora. Iza sebe, u naslijeđe su
ostavili pravu duhovnu pustoš i materijalno devastirani grad. Svojom političkom djelatnošću bestidno su
promovirali osobni i stranački klijentelizam i širom otvorili vrata najgorem mogućem društvenom talogu
- Kako biste objasnili prilike u Osijeku? Grad je neprekidno na naslovnim stranicama novina - od ratnih
zločina, kriminalnih skandala, do nemogućnosti formiranja gradske vlasti.
- Već desetljećima Osijek permanentno nazaduje i propada, da bi konačno potonuo u provincijalno,
malograđansko sivilo. Tomu su, uz velikosrpsku agresiju, a to treba otvoreno reći, najzaslužniji političari poput
Glavaša, Kramarića, Šeksa, ali i ostali, danas već pomalo zaboravljeni "asovi", poput Kljajića, Meštrovića i sličnih. Dakako, ne
smijemo zaboraviti ni tzv. drugi ešalon, široj javnosti manje poznatih, ali u zlu jednako efikasnih domoljubnih profitera, poput nekih
"uglednih" bankara, arhitekata i inih. A, ako tomu dodamo jurišne odrede za odstrel nepoćudnih, sastavljene od lokalnih naci-
intelektualaca i lumpenproleterskog šljama, a zapravo prononsirane članove lokalne političke mafije, onda imamo lepezu političkog
podzemlja, u kojem su kriminal, otimačina, nasilje, pa na koncu i zločini bili i ostali legitimnim sredstvom svakodnevnog
djelovanja. Dakle, to što nam se događa nije ni akcident, niti slučaj, to je pravilo koje su spomenuti promovirali i koje je još uvijek
na djelu.
Besmisleni inat
- Kako objašnjavate da je nakon godina liberalne građanske opcije Osijekom potpuno zavladala desnica? Ono što u
Hrvatskoj više ne prolazi (HSP), u Osijeku dobiva 25 posto glasova, a jednako toliko i stranka optuženika za ratne zločine.
- Kriza liberalne opcije već je dugo evidentna i na nacionalnoj razini, ali sve se to posebice poražavajuće reflektiralo na Osijek, koji
je slovio za liberalnu perjanicu. Nakon što je, zarad prepoznatljivog minulog rada, postalo više nego očevidno kako između
Glavaša, Đapića i Kramarića nema nikakve, izuzev retoričke razlike, razočarani korpus liberalnih birača manifestirao je svoje
nezadovoljstvo izbornom apstinencijom ili okretanjem drugim političkim opcijama. Za razliku od njih, HDSSB i HSP su imali i još
uvijek imaju za sobom relativno čvrstu biračku jezgru, koja Glavaša doživljava kao ratnog heroja i žrtvu osvete središnjih vlasti
zarad njegovog instant-regionalizma, a Đapića kao autentični zov (neo)ustaške nostalgije i frustracija. A, pri tomu, malo tko se od
njihovih sljedbenika zamislio nad činjenicom da je upravo Glavaš najveći krivac za katastrofalno stanje u kojem se danas nalaze
grad i regija.
- Čime tumačite uspjeh HDSSB-a? Mislite li da su toliko glasova dobili zbog svog programa ili zbog "mučeništva" osobe
koja je tu stranku osnovala?
- Bez Glavaša, HDSSB zapravo ne postoji. Kojekakvi Šišljagići, Drmići i Bubala su samo puke replike njihovog stranačkog šefa.
Bez Glavaša oni se svode na ono što u stvari i jesu: jedno veliko ništa. Pokušaji gospođe Antunović, Milanovića, pa čak i
predsjednika Mesića (izjava za Radio 101) da marginaliziraju ulogu Glavaša (navodno iz pritvora nema upliva na stranku) ili su
izraz autizma i naivnosti, ili naprosto bezočno ignoriranje osječke stvarnosti. Svekolika predstava koju Glavaš izvodi (štrajk glađu,
polit-video spotovi, izjave njegova odvjetničkog tima i sl.) imaju za cilj manifestirati načelo: stranka - to sam ja! A kakva je to
stranka čiji se program svodi na besmisleni inat i zahtjeve za oslobođenjem svog lidera iz pritvora? Za sada predstava daje rezultate,
ali uvjeren sam da će većina shvatiti kako im Glavašev regionalizam osim sukoba i ispraznih obećanja ne nudi ništa konkretno i
prosperitetno.
Vulgarni primitivizam
- HDSSB se uspio upakirati u ambalažu regionalizma, ali za razliku od IDS-a, svoj regionalizam gradi na vulgarnom
suprotstavljanju Zagrebu. Kako objasniti da se kao spasitelj doista zapostavljene Slavonije javlja osoba koja je zbog
desetljeća i pol apsolutne moći i izvanrednih linkova prema Zagrebu, itekako zaslužna za stanje u kojem se Slavonija nalazi?
- HDSSB je regionalistička stranka koliko su i staljinski komunisti bili demokrati. Slavonija i Baranja uistinu jesu zapostavljeni, a
ukoliko i dokle Glavaš i njegovi pristaše budu participirali u lokalnoj i regionalnoj vlasti, stanje će se još samo pogoršavati. Graditi
budućnost Slavonije na sukobu sa Zagrebom naprosto je izvan pameti. Međutim, ne zaboravimo, Glavaš je, bez obzira na sve, još
uvijek slavonski gubernator iz sjene; još uvijek je glavni urednik dijela lokalnih medija i još uvijek raspolaže ogromnom političkom
moći.
Dakle, nije čudno da ga dio javnosti doživljava kao izuzetnu i nezamjenjivu osobu. Uz to, ne treba zaboraviti da je Glavaš
podjednako velikodušno nagrađivao odane i poslušne, kao što je i rigidno kažnjavao sve one koji su mu se suprotstavili. Pridodamo
li tomu veliki dio zaplašene, naivne i neinformirane javnosti, imamo biračko tijelo kojim Glavaš može raskošno manipulirati.
- U Osijeku je desnica dobila pedeset posto glasova, ali zato što je posvađana, ne može u koaliciju, pa je došlo do krize u
sastavljanju vlasti. Kako objašnjavate ulogu SDP-a, koji je iz drugog plana stao na stražnje noge ne bi li se uključio u
formiranje vlasti, a sve pod obrazloženjem da bi najgora opcija bili novi izbori?
- Sukob na osječkoj desnici zorno pokazuje kako se tu ne radi o krizi ideologije, već o krizi morala, neostvarenih ambicija i osobnih
animoziteta i frustracija. SDP se pri tomu našao u paradoksalnoj situaciji: zarad mogućeg dobitka na nacionalnoj razini (formiranje
političke većine uz pomoć HDSSB-a) bio je spreman odreći se principa i žrtvovati osječki, lokalni ogranak, ne želeći shvatiti kako
postoje granice preko kojih se ne može, niti smije prijeći. U pitanju su elementarna moralna vjerodostojnost i politička dosljednost, a
savezništvo s Glavašem ravno je izdaji vlastitih pristaša i simpatizera; u najvećoj mjeri ljudi koji su godinama bili žrtve Glavaševa
divljanja i vulgarnog primitivizma. Zahvaljujući nizu (ne)sretnih okolnosti, do takve koalicije nije došlo, ali već i sami pregovori
rezultirali su štetom koja Milanoviću ne služi na čast. Gospođa Borzan elegantno je eskivirala pritisak stranačkog šefa, ali, na
žalost, i ona je dala svoj doprinos farsi predloživši formiranje nekakvog kolektivnog gradskog predsjedništva, a zapravo političkog
bastarda koji pokazuje da su granice ljudske ludosti i gluposti neograničene.
Filozofija palanke
- SDP je u Osijeku ostvario do sada najbolji rezultat, ali sada kao da ne zna što s tim rezultatom. Prvo je srljao u koaliciju s
HDSSB-om, a sada izlazi s neobičnom idejom "kolektivnog predsjedništva" i "promjenjivosti mandata" gradonačelnika.
- Sve to zapravo govori i o krizi identiteta socijaldemokracije u nas, u Hrvatskoj. Nije dovoljno na čelo stranke dovesti mladog i
ambicioznog Milanovića, koji ima nesumnjive kvalitete, već je potrebno provesti radikalnu deračanizaciju unutar stranke, naravno
pri tomu ne dovodeći u pitanje Račanove nesporne zasluge. Zapravo, radi se o tomu da brojne "šegrte socijaldemokracije" tipa
Arlovića, treba mijenjati novim ljudima, koji nakon raspada komunističke partije nisu iznuđeno prihvatili socijaldemokraciju, već
su je usvojili kao autentični svjetonazor. Taj sraz starog i novog najilustrativnije se manifestirao na zlosretnom osječkom poučku.
Gospođa Borzan je uoči izbora dobro detektirala ovaj problem; ponudila je novi pristup politici, uljuđeno lice grada i vlasti, ali što
je nakon svega ostalo?
- Vi ste zagovornik novih izbora. Mislite li da bi oni nakon nekoliko mjeseci od prošlih mogli imati drugačiji rezultat? Čime
to potkrepljujete?
- Kažu lokalni političari da bi novi izbori bili skupi, ali ne zaboravimo: glasovi birača još su skuplji. Nakon parlamentarnih izbora,
došlo je do novog političkog preslagivanja na nacionalnoj razini (katastrofalan rezultat pravaša), koje će se, nema sumnje,
neminovno odraziti i na lokalnu političku scenu. Svaki, pa i mali pomak nakon novih lokalnih izbora, bilo ulijevo ili udesno, jasnije
će definirati nove stranačke pozicije. Ukoliko građani odluče izabrati talog i mulj, sami moraju snositi konsekvence svog izbora.
- Mislite li da osječka "petokraka" - Kramarić, Glavaš, Arlović, Đapić, pa donekle i Šeks, definitivno silazi s političke scene i
da je tako oslobođen prostor koji bi mogao donijeti nove ljude i nove ideje?
- Pitanje je zapravo što u ponuđenoj "petokraci" imamo: tri notorna balkanska, udbaška špiclova, osumnjičenika za ratne zločine,
dokazanog plagijatora. Iza sebe, u naslijeđe su ostavili pravu duhovnu pustoš i materijalno devastirani grad. Svojom političkom
djelatnošću bestidno su promovirali osobni i stranački klijentelizam i širom su otvorili vrata najgorem mogućem društvenom talogu
koji granične situacije postratnog stanja prepoznaje kao bogomdani prostor za osobni probitak i grabež.
Talog se uzvisio u kastu nedodirljivih poduzetnika, menadžera, direktora i sl. i godinama je, u strahu za očuvanje i promociju
vlastitih pozicija, trenirao strogoću nad (bez)brojnim zaplašenim ljudima, a sve sa znanjem i uz odobravanje spomenutih "bossova".
Oni su odlučivali tko je od te mase zaplašenih ljudi neprijatelj; zašto je neprijatelj i kako ga treba sankcionirati. Tu razlike u rasponu
od Glavaša do Kramarića nema, razlikovali su se samo po drastičnosti primijenjenih mjera. Da zaključim: njihovo je vrijeme, čini
se, prošlo, ali kada vidim što i koga iza sebe ostavljaju, teško je biti optimist, jer se filozofija palanke koju su rasijavali oko sebe
snažno ukorijenila na našim prostorima.
Pravila omerte
- Kako komentirate potpuni krah liberalne ideje u Osijeku? Koga za taj debakl najviše držite
odgovornim?
- Isključivi krivac za liberalni krah na ovim prostorima je Zlatko Kramarić, a pri tomu ne treba
zaboraviti i njegov doprinos marginalizaciji liberalizma i na nacionalnoj razini. Ne možete istodobno biti
denuncijant, sitno kamatariti za sigurnu starost, gajiti veleposlaničke ambicije i demagoški rasipati
liberalnu mudrost oko sebe. Nudeći Glavašu tehničku potporu i uopće sklapajući veze s ljudima s kojima pristojni čovjek ne bi ni
kavu popio, definitivno se razotkrio kao političar lakog morala i "olako obećane brzine".
- Zašto šuti intelektualni Osijek? Osim vas i još ponekog glasa, u Osijeku gotovo da i nema kritičke misli. Gdje je Sveučilište,
gdje su ti silni liberali, gdje nevladine udruge, mediji... Objašnjavate li tu šutnju intelektualnom komocijom, kukavičlukom
ili strahom od nezamjeranja onima koji jesu ili žele doći na lokalnu vlast?
- Uoči i neposredno nakon rata, razloge šutnje o ratnim zločinima, privatizacijskim gadostima i beskrupuloznim iživljavanjima
svake vrste treba tražiti u strahu koji je Glavaš svojom politikom promovirao uz pomoć svojih jurišnika. Danas su druge stvari
dominantne; tzv. akademska zajednica (ne zaboravimo i pravosuđe) premrežena je nepotizmom, korupcijom, strašću za sinekurama,
pa se u toj borbi ne preže ni od plagijata... Sve to je tzv. akademsku zajednicu pretvorilo u nedodirljivo bratstvo u kojem se svi drže
mafijaškog pravila omerte: šuti i ne "talasaj". Popis članova ove "cosa nostre" bio bi podugačak, ali dovoljno je prisjetiti se dijela
imena, tj. osnivača Glavaševe udruge građana (koja se kasnije transformirala u političku stranku HDSSB), čija je lista svojedobno
bila objavljena na poleđini naslovnice vodećeg lokalnog dnevnika. Jedno je sigurno; dio uglednika s te liste danas bi bio sretan da se
to zaboravi. Lokalni mediji su posebna priča; tzv. Glavaševa televizija klasičan je primjer moderne goebbelsovske propagande, a
veći dio lokalne nevladine scene parazitira na gradskom i županijskom proračunu; ponašaju se kao partner vlastima, a ne građanima.
A to je samo mali dio priče, koja zaslužuje opširnu elaboraciju.
Novi, mladi ljudi
- Što učiniti da se u Osijeku promijeni klima sveopće učmalosti, da se razgrne žabokrečina i debeli sloj apatije, koji se nadvio
nad četvrti po veličini grad u Hrvatskoj?
- Usprkos svemu, ovaj je grad, kroz novodobnu povijest (od 1918., preko 1941. i 1945., do 1991.) pokazao da se uvijek na koncu
znao suprotstaviti naletima Huna i barbara svih vrsta, ma tko oni bili. Za Osijek je nesumnjivo temeljno pitanje: egzistira li još u nas
srednjoeuropska orijentacija i je li ona u ovim uvjetima uopće moguća i realna? Odnosno, pitanje je ima li snage u gradu za takav
iskorak. Naravno, to su novi, mladi ljudi, koji će se morati pobuniti protiv postojećeg stanja ukoliko žele živjeti u svijetu i sa
svijetom. Kad god su ovim gradom dominirali multikulturalnost, multinacionalnost i multikonfesionalnost, on se razvijao i
napredovao; kad se to zapostavljalo ili zakidalo, grad je nazadovao. Put kojim se mora ići posve je jasan, samo ga lokalna politika
mora prepoznati.
OSIJEK JE ŽRTVA POLITIČKIH BESTIDNIKA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Interview (3/3)
VUK MITROVIĆ, CHICAŠKO-BEOGRADSKI FILMSKI REDITELJ ČIJI SE KRATKI FILM "PRE-SELECTED" NAŠAO U
UTRCI ZA NEZAVISNOG OSCARA

PRIČAM TI EMOCIJOM��
Mića VUJIČIĆ
2. siječnja, 2008.
Svi moji filmovi bi mogli da se opišu kao priče o stanjima ljudske duše. Kada to kažem, ne mislim na neke nadrealne umetničke
instalacije koje srećem svuda po Evropi, a u Zagrebu posebno; nego pre svega mislim na male ljudske priče koje pokreće neka od
osnovnih ljudskih emocija modernog društva. To su zaljubljivanje, ljubomora, raskidi, smuvavanja, preljuba, emotivna osveta,
unutrašnji nemir… Konkretno, "Pre-selected" je priča o paru koji je u dugoj vezi, protkanoj mnogim krizama, usponima i
padovima...
Vuk Mitrović je rođen u Beogradu 1971. godine. Studirao je kemiju u rodnom gradu, da bi 2001. otišao u Ameriku i tamo ostvario
svoj "američki san". Diplomirao je filmsku režiju na Columbia koledžu u Chicagu i postao reditelj čiji je kratki film "Pre-selected"
dobio ugledno priznanje. Ovaj zanimljivi čovek i svestrani umetnik, kome čak ni borilačke veštine nisu strane, opisao nam je svoj
filmski put do Chicaga, sve sa jednim raskupusanim primerkom Martija Misterije u ruci – stripom koji je,
izgleda, zaista sasvim misteriozno naslutio mnogo toga još onog davnog leta 1982. kada se našao u Vukovoj
kući. No, krenimo redom...
- Vuče, na portalu američkog filmskog kanala IFC vaš film "Pre-selected" proglašen je za najbolje
ostvarenje meseca što znači da ste u trci za nezavisnog Oskara ili "Independent Spirit Awards 2007". O
čemu se radi u vašem kratkom filmu?
- Svi moji filmovi bi mogli da se opišu kao priče o stanjima ljudske duše. Kada to kažem, ne mislim na neke
nadrealne umetničke instalacije koje srećem svuda po Evropi, a u Zagrebu posebno; nego pre svega mislim na
male ljudske priče koje pokreće neka od osnovnih ljudskih emocija modernog društva. To su zaljubljivanje, ljubomora, raskidi,
smuvavanja, preljuba, emotivna osveta, unutrašnji nemir… Znači, glavne teme koje srećemo u većini drama, ali i u svakodnevnom
životu. Konkretno, "Pre-selected" je priča o paru koji je u dugoj vezi, protkanoj mnogim krizama, usponima i padovima.
Jedne večeri, par dobije misteriozni telefonski poziv. Ženski lik u filmu pretpostavlja da to opet zove sekretarica njenog muža i
počinje da pokazuje otvorenu ljubomoru. Muški lik naravno to negira i ubeđuje je da je u pitanju pogrešan broj, ali kasnije i on
počinje da je optužuje da je možda, u stvari, njen bivši muž. I tako u krug, kreće da se otvara Pandorina kutija u odnosu tog jednog
para. Na kraju, kao i u većini veza, povod je trivijalan, običan tele-marketing telefonski poziv, ali dobar izgovor da se iskoristi kao
emotivni ventil, pa se svom partneru svašta sune u lice.
Nezavisni kanal
- IFC kanal se zapravo bavi nezavisnim filmom?
- Kao prvo, veoma sam počastvovan ovom nagradom, pre svega jer je dobijena u konkurenciji sa neverovatno velikim brojem
filmova. Kao drugo, IFC kanal je jedan od najznačajnijih independent kanala na svetu, pod ruku sa Sundanceom.
- Zajedno sa vešću o uspehu vašeg filma "Pre-selected", došla je i vest da ste potpisali ugovor, te da pišete filmski scenario
baziran na stripu "Marti Misterija"?
- Nekoliko godina sam bio u "poteri" za Alfredom Catellijem, originalnim autorom. Konačno, ugovor je potpisan sa SAF Comics -
Strip Art Features, koji su zastupnici Alfreda Castellija. U aprilu 2008. ćemo pokušati da prodamo scenario holivudskim studijima,
a možda i nekim manjim, nezavisnim kompanijama.
- Kako ste došli do toga da radite baš Martija Misteriju? Da li je to vaš omiljeni junak? Izjavili ste da radite baš onu epizodu
Misterije koju pamtite iz detinjstva.
- Potpisao sam tzv. "opciju" za scenario baziran na stripu Marti Misterija. Tačnije, to je adaptacija samo jedne epizode stripa, i to baš
one epizode koju pamtim još iz detinjstva, kada sam i kupio originalno izdanje, tamo negde 1982. godine. Na pregovore za
potpisivanje ugovora poneo sam i moje "raspadnute" primerke stripa iz osamdesetih. Mislim da je to bilo presudno da dobijem tzv.
"opciju".
- O kojoj epizodi Marti Misterije je reč?
- Nažalost, moraću da budem malo tajnovit, što zbog umetničkog sujeverja, što zbog copyright obaveza. Reći ću samo da je to jedna
od najpoznatijih i najboljih epizoda koju svi fanovi Marti Misterije odlično pamte. Takođe, to je jedna od prvih epizoda iz serijala.
- Kojega američkog glumca vidite kao idealnog za ulogu Martija Misterije?
- Scenario i budući film su, pre svega, o negativcu iz stripa! Za tu ulogu je savršen George Clooney. Znam da zvuči pretenciozno,
ali ako uspem da script doturim gospodinu Clooneyju, gotovo sam siguran da će mu se uloga dopasti. Do sada se moja tvrdoglavost
i samouverenost uvek isplatila, nadam se da će i ovog puta dati rezultate.
- Snimili ste desetak kratkih filmova. Da li ste već sarađivali sa nekim od holivudskih glumaca?
- Radio sam sa nekoliko glumaca iz Hollywooda, tako reći nižeg ranga. Najpoznatiji među njima je svakako Richard Licata,
popularni glumac iz serija "That 70s Show" i "Two and Half Men". Tu su još Mike McNamara iz "Barber Shopa" i Peter Onorati
iz "Sex and City" and "Boston Legal".
Američki đak
- Za film adaptirate i pozorišni komad Naomi Wallace. Da li biste nam rekli nešto o spisateljici i komadu?
- Pored ovog scenarija, upravo sam dobio prava i za adaptaciju jedne pozorišne predstave, koja je bila dosta popularna u SAD-u.
Komad je napisala Naomi Wallace, jedna od najcenjenijih američkih pozorišnih pisaca novije generacije. Ona je dobitnik McArthur
Fellowship nagrade, koju još zovu i Genius Award. Ona je veoma interesantna osoba i privatno, jer je u žešćem sukobu sa
vladajućom klikom u SAD-u. Sukob je kulminirao prošle godine, kada ju je, dok se vraćala sa Kube, National Security zadržao na
ispitivanju više od četiri sata, postavljajući razna glupa pitanja, proglasivši je komunistom. Još smešnije u celoj priči je to da su joj
pokazali dokaze s "Wikipedije" o njenom "neprijateljskom" delovanju. Trenutno živi i radi u Engleskoj.
- Koliko je teško snimiti film u Hollywoodu?
- Teško je. Konkurencija je ogromna i tačno je ono što se priča - da obično dobijete jednu šansu. Pre svega mislim na hi-end
produkciju. Ako je ne iskoristite, i ne vratite makar uložen novac, male su šanse da će vam dati drugu priliku. O tome su pričali i
Emir Kusturica i Srđan Dragojević po povratku iz Hollywooda. Za razliku od ostalih balkanskih režisera, ja nekako dolazim
iznutra, ja sam američki đak koji polazi od nule. Reditelji iz Evrope dospeju do Hollywooda preko većih evropskih nagrada i
preporuka, pa se od njih mnogo očekuje. Moj put do prvog dugometražnog filma će biti mnogo sličniji putu Gorana Dukića i
njegovog filma "Wristcutters", jer i on je na neki način američki đak i snimio je američki film.
- Da li pratite filmove koji dolaze sa ex-YU prostora?
- Pratim koliko stignem. U Srbiji se oduvek više snimalo, pa odande i dobijam više filmova. Dopao mi se "Sutra ujutro" Olega
Novkovića. Sjajna "mala" priča i odlični karakteri. Očekujem dosta od Dragojevićeve "Aždahe". Želim da pogledam Sviličićevog
"Armina". Rajko Grlić mi je rekao da snima erotsko-ljubavnu dramu u Zagrebu, to može biti interesantno...
- Otišli ste iz Beograda 2001. godine. Da li to ima veze sa razočarenjem u 5-oktobarske promene ili ne?
- Nema. Više je bio splet okolnosti. Naravno da sam svih tih godina bio politički uključen i to kao žestoki borac protiv
Miloševićevog režima. Nakon konačnog pada istog, pomislih da Srbija ostaje u boljim rukama, a onda je ubijen Zoran Đinđić. Da
je on ostao živ, 5. oktobar bi doživeo potpuni uspeh. Ovako, stvar je krenula unazad, čini mi se.
Odlazak u Chicago
- Kako vam Srbija izgleda iz Chicaga? Kako vam je Chicago izgledao iz Srbije?
- Chicago sam samo znao iz američkih detektivskih filmova. Zaista je takav grad, pravi mega-city sa devet
miliona stanovnika. Jedan je od najlepših američkih gradova, tu nema dileme. Nažalost, taj tzv. "midwest
US" oskudeva u umetničkim genijalcima, pa je grad malo više za bogate advokate i lekare u kasnim
pedesetim. Chicago ima sjajne škole, pa je to ono što sam i uzeo od njega, a onda je došlo vreme da se ide
dalje.
A Srbija ko Srbija - stalno se zamajava nekim granicama, zastavama i pasošima. Igranci nikad kraja, tako da se Srbija svela na
obavezno turističko mesto u mom kalendaru, gde se svrati na porciju dobre hrane i posetu roditeljima i prijateljima. Naravno, Srbija
me privlači filmski, želeo bih da snimim film tamo u dogledno vreme.
- Jeste li se u Beogradu bavili filmom? Da li ste bili na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti?
- Davnih devedesetih sam upisao Prirodno-matematički fakultet u Beogradu i to hemiju za istraživanje i razvoj. Srećom, to nije išlo,
pa sam na kraju završio na mojoj prvoj ljubavi – filmskoj režiji, ali u Americi. Režiju kod nas nisam ni pokušao da upišem, jer me je
kao tinejdžera prepala sekretarica na Fakultetu dramskih umetnosti, ili šta god da je bila tada, kada sam bio na razgovoru oko
potencijalnog upisa i prijave. Jednostavno mi je objasnila da na režiji primaju samo njih pet godišnje, da je jedan od njih super
talenat, a ostala četvorica s "pedigreom". Mene nije videla ni u jednoj od tih grupa, pa me je lepo ubedila da ni ne pokušavam.
Konačno, krajem veka odlazim u Ameriku i nakon faze privikavanja i sakupljanja para, konačno upisujem filmsku režiju na
Columbia College Chicago, te 2004. godine. U Beogradu sam samo snimio dve TV reklame za časopis Računari, krajem
devedesetih.
- Pronašao sam podatak da imate nekoliko hobija. Bavite se dizajnom i fotografijom, ali je naročito zanimljiv podatak da ste
nosilac crnog pojasa u taekwondou. Kakav je to sport? Kako ste se našli u njemu?
- Za sve je kriv Brucea Leeja kasnih sedamdesetih. Nisam izlazio iz bioskopa tih godina, a najčešće sam gledao baš Bruce Leea.
Počeo sam da treniram taekwondo 1985., ubrzo postao prvak Srbije, a nekoliko godina kasnije otvorio i svoj sportski klub.
Borilačke veštine će naći svoj kutak u svakom mom filmu, a i u jedan kratki film sam ubacio jednu komičnu borilačku scenu za koju
sam sam radio koreografiju. Publika jednostavno obožava borilačke scene, ako su stilski dorađene i pametno dozirane. Pogledajte
samo šta je uradio film Kill Bill s tom materijom.
PRIČAM TI EMOCIJOM
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Picaskandal
3. siječnja, 2008.
REZALIŠTE
ČUDNI IZBORI ZA ZASTUPNIKA MAĐARSKE NACIONALNE MANJINE
DVOJEZIČNE UPUTE ZA GLASANJE
"Kao izabrani predsjednik MO Batina, pozivam Vas da u nedjelju na 'mađarskom' glasačkom
listiću zaokružite 1 ispred kandidata Roberta Jankovicsa, jer je u slučaju njegova izbora za
saborskog zastupnika mađarske nacionalne manjine zajamčena provedba i završetak započetih
projekata u Batini", stoji u pismu napisanom na hrvatskom i mađarskom jeziku, kojeg je Tibor
Virag, predsjednik Mjesnog odbora Batina, 4. prosinca prošle godine uputio biračima, neposredno
pred ponovljene izore u općini Draž, u čijem se sastavu nalazi i Batina.
Izbori za zastupnika mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, održani 25. studenoga, u Općini Draž u Baranji, kao što je
poznato, zbog uočenih su nepravilnosti bili poništeni, pa su ponovljeni održani 9. prosinca prošle godine. Predsjednik Mjesnog
odbora Batina nije želio ništa prepustiti slučaju i glasačima je jasno dao do znanja za koga bi trebali glasati žele li da Batina dobije
obnovljenu zgradu vrtića, legalizaciju i obnovu ceste Zmajevac–Batina, izgradnju mjesnog vodovoda, obnovu crkve i javnu
rasvjetu. Sve to, jamčio bi im izbor kandidata kojeg je mještanima Batine preporučio predsjednik tamošnjeg mjesnog odbora.

Svoju neobičnu odluku da biračima sugerira – imenom i prezimenom – za koga valja glasati, Tibor Virag, na mađarskom je i
hrvatskom jeziku objasnio rečenicom: "Od ostalih kandidata na 'mađarskoj' listi, mogli smo čuti samo puno puta izrečena obećanja,
a od nekih niti toliko."
No, striktna uputa za koga glasati očito nije previše utjecala na birače, jer je na ponovljenim izborima kandidat Deneš Šoja, dobio tri
glasa više od Roberta Jankovicsa. Deneš Šoja, inače član SDP-a, kao što je poznato, već je dao podršku Ivi Sanaderu za sastavljanje
nove Vlade.
F. T.
UTRKA ZA PRVOGA ČOVJEKA MUP-a
OSUMNJIČENI MINISTRUJTE!
Kako u optjecaj puštaju anonimni izvori iz zainteresiranih tabora, a prenose mediji, trenutačni kandidati
za položaj ministra unutarnjih poslova u novoj Vladi Ive Sanadera jesu HDZ-ovac Mladen Barišić,
aktualni ravnatelj Carinske uprave, i HSS-ovac Ante Markov, trenutačno nezaposleni Murteranin koji
žudi za što hitnijim uglavljivanjem vladajuće koalicije e kako bi trajnije riješio egzistencijalne brige.
Obojicu se već ranije spominjalo u kontekstu policijskog ministarstva: Sanaderov osobni bliski prijatelj
Barišić bio je u kombinacijama da naslijedi Marijana Mlinarića, ali to je mjesto, na koncu, zaposjeo
legendarni Ivica Kirin; Markov je, pak, pokazivao ambiciju da zagospodari MUP-om po okončanju
parlamentarnih izbora 2003., ali iznevjerio ga je tadašnji predsjednik Seljačke stranke Zlatko Tomčić koji
nije htio u savez s HDZ-om. HSS-ovac s Murtera osvetio se pokretanjem akcije Tomčićeva svrgavanja i instaliranja Josipa Friščića.
Barišića i Markova povezuje još nešto: za obojicom se, naime, vuku repovi sumnji da su bili umiješani u ozbiljne kriminalne
poslove. Kako je Feral pisao 2005. godine, Protuobavještajna je agencija – u vrijeme dok joj je ravnatelj bio Joško Podbevšek –
istraživala izravnu umiješanost Skradinjanina Barišića u krijumčarenje (ili: izbjegavanje carinskoga nadzora) većih količina tzv.
bijele tehnike što su iz inozemstva dopremane u Hrvatsku, te se došlo do prilično čvrstih podataka da je šef Carine pogodovao
jednom velikom zagrebačkom uvozniku i distributeru tehničke robe. Umjesto nastavka istrage, međutim, u POA-u je, nakon
Podbevšekove smjene, instalirana Barišićeva kći Andrijana. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje ni eventualno otkriće da su iz špijunskih
arhiva misteriozno iščezli tragovi o Barišićevoj upletenosti u šverc bijele tehnike.
Ante je Markov u sumnjivim poslovima bio nerazdvojan sa Smiljanom Reljićem, bivšim šefom SZUP-a, i Želimirom Dodderom,
poduzetnikom iz Mostara koji je, usto, tokom devedesetih godina bio aktivist najmanje dviju ovdašnjih tajnih policija. Trojac se
spojio sredinom devedesetih u operaciji privatizacije murterskog hotelsko-turističko-ugostiteljskog poduzeća "Slanica": diplomirani
ekonomist, doušnik SZUP-a i zaposlenik poduzeća "Kornatexpres" Markov bio je glavni Dodderov čovjek za otkup dionica od
malih dioničara, pri čemu su se dionice "Slanice" otkupljivale novcem iste te tvrtke, dok je Smiljan Reljić brinuo da se u taj
poduzetnički pothvat ne petljaju represivni državni organi. Nije poznato što je Reljić dobio kao protuuslugu za svoj trud, no zna se
da je Markovu tokom 1995. i u prva dva mjeseca 1996. godine s računa "Slanice" isplaćeno više desetaka tisuća kuna na ime
"vanjske suradnje". Osnovano ga se sumnjičilo i za sklapanje štetnih ugovora u vrijeme dok je bio glavni direktor ACI-ja.
Krahira li mu ambicija da se dokopa MUP-a, Markov ima rezervnu želju, naime, mjesto ministra turizma s kojega bi mogao utjecati
upravo na privatizaciju ACI-ja, to jest na posao koji bi potencijalno mogao biti prilično unosan za onoga koji bude presudno utjecao
na izbor budućeg vlasnika ove državne kompanije.
I. ĐIKIĆ
PREDSABORSKA POSLA
LUTKARSKA PREDSTAVA OMERBAŠIĆA I MUFTIĆA
Nakon što je zastupnik bošnjačke nacionalne manjine i šef hrvatske ispostave Stranke demokratske akcije Šemso Tanković
jednostrano razvrgnuo predizborni koalicijski ugovor sa SDP-om i potpisao postizborni savez s Ivom Sanaderom, Zoran Milanović
nazvao je Tankovića i uputio mu samo jedno pitanje: "Hoćeš li me moći pogledati u oči kad se sljedeći put sretnemo"? Umjesto
odgovora, bošnjački je zastupnik ponudio standardnu izliku: pritisci su bili neizdrživi, bilo je nemoguće oduprijeti im se, pa nije bilo
druge nego prikloniti se HDZ-u. No, tko je to Tankovića pritiscima natjerao da razvrgne predizbornu koaliciju i potpiše ugovor sa
Sanaderom?
Nije riječ ni o kome izvan bošnjačke zajednice u Zagrebu: u savez s HDZ-om gurnuo ga je krug tradicionalno desno nastrojenih
ljudi što su okupljeni oko zagrebačke islamske zajednice, a Tanković je njihov javno i politički najeksponiraniji, nikako
najutjecajniji, pripadnik. Moć i utjecaj rezervirani su, naime, za Ševku Omerbašića i Osmana Muftića. Prvi je dugogodišnji
zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, te potpisnik javne podrške haškom optuženiku Anti
Gotovini. Drugi je bio ministar znanosti i tehnologije početkom devedesetih godina, a zatim je bio prvi hrvatski ambasador u Iranu.
Muftić je, pored toga, i tast ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije Tomislava Karamarka, pa je ponajviše zahvaljujući ovoj
povezanosti posao u SOA-i nedavno dobio sin muftije Omerbašića.
Šemso je Tanković, dakle, tek politička marioneta ovoga moćnog dvojca, a predizborno potpisivanje sporazuma sa SDP-om imalo je
funkciju osiguravanja interesa uskog kruga Bošnjaka okupljenih oko zagrebačke džamije, ako se zbije izborna pobjeda ljevice:
opcija vladajućeg koaliranja s HDZ-om ionako nikad nije bila upitna.
I. ĐIKIĆ
NOVA ŽRTVA LOVA U BILOGORI
STRADAO GLASNOGOVORNIK
Božićni lov na Bilogori u kojemu je palo 17 veprova, te Mladen Markač i Ivica Kirin, prvoga je radnog
dana u novoj godini polučio još jednu žrtvu – Anđelka Ribića, referenta za odnose s javnošću Gradskog
poglavarstva Grada Virovitice, onoga koji je notorne fotografije lovaca ljubazno poslao medijima, a zatim
se izvlačio tvrdnjom da su iste zapravo stare pune četiri godine. Ribić je, dakle, podnio na koncu ostavku,
a uto se oglasio i virovitički gradonačelnik Zvonko Kožnjak, s izjavom da on sam neće i nema razloga
postupiti jednako, jer nije organizirao lov, nije sudjelovao u njemu, nije znao za fotografije, niti znao da ih
Ribić dila.
Anđelko Ribić bit će tako premješten na mjesto gdje će vlastima raditi manje problema, a Kožnjak se zauzvrat u ime Poglavarstva
ispričao Markaču i Kirinu, što je svakako više od npr. apsolutne šutnje kojom se puni tjedan zaklanjao hrvatski premijer Ivo
Sanader, ne nalazeći nužnim da išta javno kaže o jednoj od najurnebesnijih vladinih afera otkad joj je na čelu. Kožnjak je, međutim,
također veoma zanimljiv lik, koji veli da zbog "svojih vjerskih uvjerenja" ne podržava lov, i da ne bi dopustio ni objavljivanje
fotografija, premda zna da je Ribić istu stvar učinio na internetskom portalu Grada Virovitice i prošle godine. Ali, Zdenko Kožnjak
ipak je bio na večeri s lovcima, to je vjerski i šire okej. Šteta je samo što virovitički gradonačelnik i prema hrvatskim zakonima ne
osjeća barem približnu obvezu kao prema vjeri.
I dok su po medijima poput Globusa već prozivali čak i Kirinova tajnika Ognjena Krajačića, jer je valjda logično da je sin
zloglasnog Titovog obavještajca smjestio generalu HV-a Mladenu Markaču, upada u oko da i Kožnjak i Ribić najvećim problemom
otvoreno smatraju to što su inkriminirajuće fotografije iscurile u javnost, nipošto samu činjenicu da su se u lovu zatekli osobno
ministar unutarnjih poslova i haški optuženik koji je službeno bio u kućnom pritvoru. Žrtvovani glasnogovornik je, pored svih laži,
sad uz ostavku prinuđen i na jednako uvjerljivu tvrdnju da Kirin i Markač nisu pojma imali kako će se sresti u lovu, kao da bi ih to
opravdavalo. No, to samo ukazuje na temeljno uvjerenje kako nije kriv onaj tko je kriv, nego onaj koga uhvate, bar foto-objektivom.
I. LASIĆ
NA POMOLU NOVA POREZNA REFORMA
PROFITI NATRAG GRADOVIMA
Aktualni premijer i mandatar nove Vlade Ivo Sanader suočio se tokom pregovora o vladajućoj koaliciji i sa zahtjevom da se nanovo
mijenja porezni zakon. Zahtjev je, prema informacijama koje su do Ferala doprle iz krugova uključenih u poglavlje koalicijskih
pregovaranja što se tiče javnih financija, ispostavljen od strane HSLS-a i ide za tim da se poništi lani donesen propis o načinu
raspodjele poreznih prihoda između središnje države i lokalnih jedinica vlasti. Socijal-liberali traže da se prihodi od poreza na dobit
ponovo dijele između države i gradova u kojima ti prihodi i nastaju, umjesto da sav prihod od dijela profita poduzeća ostaje
državnom proračunu, što je sada slučaj.
Ne čudi da je upravo HSLS udario na posljednje izmjene poreznog zakona, budući da ga vode gradonačelnica Bjelovara Đurđa
Adlešić i Ivan Čehok, koji je na čelu Varaždina. Posebno je Čehok zainteresiran da se porez na profit ostavi sredinama u kojima
nastaje, jer je gospodarska zona u Varaždinu, jedna od najvećih u državi, počela donositi uloženo poduzećima koja u zoni posluju,
ali ne i gradu. No, bez obzira tko u ovoj priči zastupa čije interese, i načelno nije neki problem središnjoj državi osporiti pravo da
prisvaja kompletan porez na dobit i taj bi presedan morao biti uklonjen prije ili kasnije.
Kada je predlagalo posljednje izmjene poreznog zakona, Ministarstvo financija poručilo je kako će umjesto prihoda od poreza na
dobit, gradovi dobiti veći udio pri ubiranju poreza na dohodak. Prihodi državnog proračuna za 2007. godinu, međutim, pokazuju
kako je priliv od poreza na dobit rastao duplo brže od prihoda od poreza na dohodak. Iz toga blagajnici hrvatskih gradova zaključuju
kako je Ministarstvo financija znalo kako će se kretati porezni prihodi pa je i prigrabilo porez na dobit.
Da je omjer raspodjele prihoda od dadžbina između države i lokalnih vlasti u prošlosti bio povoljniji, izuzimanje zarade od poreza
na dobit iz lokalnih sredina ne bi bio toliki problem za većinu gradova, izuzev Zagreba koji je, prema nekim računicama, u 2007.
godini ostao bez 700 milijuna kuna od nameta na profit. No, kako se tek svaka sedma kuna ubrana kroz porez spušta na lokalnu
razinu, jasno je kako se HSLS u svojim zahtjevima prema vjerojatnom koalicijskom partneru neće zadovoljiti samo povratkom
raspodjele poreza na dobit na staro, nego će zataknuti još neke prijedloge u korist gradova i općina.
V. MARJANOVIĆ
REZIME "REKORDNE" TURISTIČKE SEZONE NA JUGU HRVATSKE
VARLJIVE GUŽVE
Prošlogodišnja turistička sezona, na valu rekorda ostvarenih na nacionalnoj razini (Hrvatsku je posjetilo
više od deset milijuna turista, ostvareno je pedesetak milijuna noćenja što je porast od osam, odnosno šest
posto) i u hotelijerskim krugovima Dubrovačko-neretvanske županije doskora je proglašavana najboljom
od rata. Jer i jug Hrvatske je posjetilo pet posto više inozemnih i domaćih gostiju, a i noćenja je za jedan
posto bilo više nego 2006. godine. No, kad se malo zagrebe u te vječne međuodnose o rastu broja posjeta
i noćenja, dolazi se do nešto drugačijih podataka i činjenica po turizam najjužnije županije gdje njegove
hotelske kuće uz agencije predstavljaju najbolji dio ponude.
Tako je, primjerice, prema analizi turističkog prometa u devet mjeseci prošle godine koju je izradila Marica Pulitika, stručna
suradnica u Županijskoj gospodarskoj komori, ustanovljeno kako u istom razdoblju prosječna dužina boravka turista u Hrvatskoj
iznosi 5,2 dana, dok taj boravak na području Dubrovačko-neretvanske županije doseže tek 4,6 dana. Pritom se valja podsjetiti da je
godine 2005. broj dana pune zauzetosti hotelskih kapaciteta iznosio 168, a da je u prošle dvije godine sezona skraćena za cijelih 12
dana, pa je podatak od lanjska prosječna 4,2 dana boravka iznimno nevesela činjenica u, inače, rekordnim rezultatima. Nadalje,
samo s tržišta Francuske, Njemačke i Velike Britanije u prošlogodišnjih je devet mjeseci zabilježeno blizu 230 tisuća noćenja manje.
Čak i značajno povećani promet s tržišta poput Slovenije, Španjolske, SAD-a i Rusije ne može nadomjestiti izostanak turista iz tri
velike zapadnoeuropske zemlje čiji gosti predstavljaju više od trećine svih koji posjećuju jug Hrvatske.
I ljetos često korištena krilatica o "dobrim fizičkim pokazateljima i uspješnim financijskim učincima poslovanja" također odudara
od uvriježene ocjene o "najboljoj" poslijeratnoj sezoni. Istina je da je u 23 hotelske kuće u Županiji ostvarena dobit iz tekućeg
poslovanja, ali je ona ukupno manja za 12 posto nego u istom devetomjesečnom razdoblju prethodne godine. Pritom valja istaknuti
da je u 17 tih poduzeća ostvarena simbolična dobit, dok se samo šest hotelskih kuća može pohvaliti značajnijim profitom. Međutim,
ukupni gubici iz tekućeg poslovanja su 2,5 veći nego 2006. godine, dok su preneseni gubici iz prethodnih razdoblja veći za 1,5 puta
i evidentirani su u čak 13 hotelskih kuća.
Manje razvikane "brojke i slova" zapravo nedvojbeno pokazuju kako su prevladavajući dojmovi o ljetošnjim turističkim gužvama
poprilično varljivi. Tim više što se opća slika uglavnom gradi na stvarnoj zagušenosti Dubrovnika cruiserskim gostima tijekom
dobrog dijela godine. Pri čemu se ne primjećuje, ili ne želi zamijetiti, kako Dubrovnik kao "brand" sa svojim okolnim područjima
postaje neka vrsta (polu)izletničke destinacije...
L. BRAILO
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Tromblon
2007 CHAMPIONSHIT
3. siječnja, 2008.

- ZDRAVKO
MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

CHAMPIONSHIT 2007.
KONAČNI POREDAK

ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!

POJEDINAČNA KONKURENCIJA
1. (19) ZDRAVKO MAMIĆ
izvršni dopredsjednik NK Dinamo 47
2. (1) GOJKO BORIĆ
novinar i publicist 41
3. (2) ŽIVKO KUSTIĆ
kolumnist Jutarnjeg lista 33
4. (5) ANDRIJA HEBRANG
član Predsjedništva HDZ-a 31
5. (14) MILAN BANDIĆ
gradonačelnik Zagreba 25
6. (11) ZDRAVKO TOMAC
publicist 24
7. (-) MARKO PERKOVIĆ THOMPSON
estradni umjetnik 21
(4) ANTO ĐAPIĆ
predsjednik HSP-a 21
 9. (-) DAVOR DOMAZET LOŠO
publicist i umirovljeni admiral 20
10. (15) IVO SANADER
premijer u Vladi RH i predsjednik HDZ-a 19
(2) MATE KOVAČEVIĆ
kolumnist Fokusa i Hrvatskog slova 19
12. (7) VLATKO MARKOVIĆ
predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza 17
(-) LUKA PODRUG
dopredsjednik HČSP-a 17
14. (5) MILAN IVKOŠIĆ
kolumnist Večernjeg lista 15
15. (-) LUKA MIŠETIĆ
odvjetnik 14
(3) TOMISLAV GRGO ANTIČIĆ
urednik hrvatskoga glasila Harahvati 14
17. (-) ANĐELKO KAĆUNKO
publicist i kancelar Vojnog ordinarijata 13
(-) NEDJELJKO KUJUNDŽIĆ
sveučilišni profesor i publicist 13
19. (15) TIHOMIR DUJMOVIĆ
kolumnist Večernjeg lista 11
(-) NENAD PISKAČ
glavni urednik Hrvatskog slova 11
(-) MIRKO VIDOVIĆ
akademik i književnik 11
EKIPNA KONKURENCIJA
1. (1) FOKUS
Zagreb 210
2. (3) HRVATSKI LIST
Zadar 170
3. (2) VEČERNJI LIST
Zagreb 142
4. (5) JUTARNJI LIST
Zagreb 137
5. (4) HRVATSKO SLOVO
Zagreb 104
6. (6) SLOBODNA DALMACIJA
Split 99
7. (8) NOVI LIST
Rijeka 52
8. (10) VJESNIK
Zagreb 28
9. (10) ARENA
Zagreb 25
10. (7) HARAHVATI
Zagreb 22
11. (10) HRVATSKA TELEVIZIJA
Zagreb 21
12. (16) SPORTSKE NOVOSTI
Zagreb 17
13. (14) GLOBUS
Zagreb 13
14. (17) NACIONAL
Zagreb 6
15. (9) 24 SATA
Zagreb 5
16. (-) MOZAIK
Supetar 3
(-) GLAS KONCILA
 Zagreb 3
18. (-) MEDIA SERVIS
Zagreb 2
(-) DUBROVAČKI VJESNIK
Dubrovnik 2
(-) H-ALTER
Zagreb 2
Brojevi u zagradama označavaju plasman na kraju prošlogodišnjeg Championshita.
- 2007 CHAMPIONSHIT
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

EKSKLUZIVNA IZJAVA POBJEDNIKA

SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!

- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

ČEGA SVE IMA U TROFEJNIM IZJAVAMA RATKA MAČEKA I MILANA IVKOŠIĆA

KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE

SHIT OF THE YEAR
po glasovima čitatelja
1.
Mislim da se visokom politikom ne bi smio baviti nitko tko nema kuću, dva auta i barem 50 tisuća eura ušteđevine. Tko će
premijeru koji živi u stanu od 30 kvadratnih metara vjerovati da može rješavati probleme građana?
Ratko Maček, glasnogovornik Vlade i HDZ-a, u Novom listu, siječanj 2007.
2.
Svatko tko ne sluša glazbu Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj je Židov.
Andrija Ružek, nositelj liste Hrvatskih pravaša - Hrvatskog pravaškog pokreta u 5. izbornoj jedinici, u emisiji "Izbori 2007." na
HTV-u, studeni 2007.
3.
Pelješki most rješava i dio pogrešaka prirode, koje je napravila s otocima.
dr. Ivan Bošnjak, dekan zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, na predstavljanju studije "Ekonomski, prometni i demografski
učinci Pelješkog mosta" u Dubrovniku, studeni 2007.

SHIT OF THE YEAR

po glasovima stručnog žirija
1.
Opišite mi to zlostavljanje, nema tragova. Mirjana Lučić ima nos, ima uši, ima noge, ima sise, sve ima. Ništa joj otac nije odsjekao.
Ja ne vidim po čemu je to njezin otac bio terorist. Da je slušala oca, bila bi sada pobjednica na svjetskoj razini, a ona mu je okrenula
leđa.
Milan Ivkošić u emisiji "U sridu" na Novoj TV, svibanj 2007.
2.
Pelješki most rješava i dio pogrešaka prirode, koje je napravila s otocima.
dr. Ivan Bošnjak, dekan zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, na predstavljanju studije "Ekonomski, prometni i demografski
učinci Pelješkog mosta" u Dubrovniku, studeni 2007.
3.
Vatrogascima koje je smrt našla na početku života treba pronaći život u smrti. On bi trebao biti više od spomenika, recimo
izvanredno izglasavanje zakona o zabrani pušenja. To bi mogao biti trajni obol vatrogascima koji su stradali zbog pušača, dužnog da
u nacionalnom parku brani nepušenje. Tko bi zapalio cigaretu na nedopuštenim mjestima, činio bi to protiv sjećanja na ove
mučenike.
Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji, rujan 2007.
- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

OKOM SHITISTIKE: VJEČNA LISTA

GREATEST SHITS 1993.-2007.

"SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU

POJEDINAČNA KONKURENCIJA
1. (1) Anto Baković 527
2. (2) Franjo Tuđman 492
3. (3) Milan Ivkošić 407
4. (4) Miroslav Ćiro Blažević 387
5. (6) Anto Đapić 378
6. (5) Maja Freundlich 363
7. (9) Živko Kustić 332
8. (10) Zdravko Tomac 321
9. (7) Zlatko Canjuga 316
10. (8) Zoran Vukman 315
EKIPNA KONKURENCIJA
 1. (1) Slobodna Dalmacija 2076
2. (2) Večernji list 1942
3. (3) Vjesnik 1606
4. (4) Jutarnji list 1584
5. (5) Hrvatsko slovo 1316
6. (6) Fokus 1161
7. (6) Novi list 1003
8. (8) Globus 918
9. (-) Hrvatski list 600
10. (9) Nedjeljna Dalmacija 584
Brojevi u zagradama označavaju plasman na kraju prošlogodišnjeg Championshita.
- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
SHITS OF THE WEEK 1994.-2007.

"JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!

POJEDINAČNA KONKURENCIJA
1. (1) Franjo Tuđman 25
2. (2) Anto Đapić 15
3. (3) Andrija Hebrang 13
4. (4) Miroslav Ćiro Blažević 12
5. (5) Milan Ivkošić 11
6. (5) Zlatko Canjuga 10
(5) Jure Radić 10
(5) Anto Baković 10
(5) Ljubo Ćesić Rojs 10
(5) Branimir Glavaš 10
EKIPNA KONKURENCIJA
1. (1) Jutarnji list 61
2. (2) Večernji list 59
3. (3) Slobodna Dalmacija 54
4. (4) Novi list 41
5. (5) Vjesnik 33
6. (6) Hrvatska televizija 31
7. (6) Globus 28
8. (8) Hrvatsko slovo 16
9. (9) Nacional 13
10. (10) Narod 11
(-) Sportske novosti 11
Brojevi u zagradama označavaju plasman na kraju prošlogodišnjeg Championshita.
- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- ZLATNI BUKALINI
 - TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

ZLATNI BUKALINI
ZLATNI BUKALIN ZA EUROPSKO PITANJE
* Kako vam je propao plan uvođenja Hrvatske u EU 2007.?
- Nije propao.
iz interviewa dr. Ive Sanadera, predsjednika HDZ-a, novinarki Jutarnjeg lista Ani Plišić, studeni 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA LINGVISTIKU
Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik. Jezik bi nam ipak trebao biti za nijansu određeniji nego što su
nam državne granice. Iznimno je važno znati je li pravilnije koristiti sport ili šport, ne u komunikacijskom nego u simboličkom
smislu. Danas vi možete koristiti sport, iako znamo da je u službenoj uporabi šport i vama tu nitko ništa ne može. No, kada se
propiše da je šport jedino ispravno, onda ste se vi kao pojedinac i institucija u kojoj radite dužni toga pridržavati. Sve one koji bi se
ogriješili o Zakonom o jeziku propisana pravila trebalo bi kažnjavati i pojedinačno.
dr. Ivo Škarić, predsjednik Hrvatskog filološkog društva, u Jutarnjem listu, veljača 2007.
Zašto reći gašenje požara kad imamo svima razumljivo "vatra je utrnuta".
Mirko Sunić u Vjesniku, kolovoz 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA PEDAGOGIJU
Ne možemo čekati da djeca napune 18 godina kako bismo ih potaknuli da postanu vojnici, nego ćemo to činiti i tijekom osnovnog i
srednjeg školovanja.
Berislav Rončević, ministar obrane, u Večernjem listu, travanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA POVIJESNE ZNANOSTI
Osobno smatram da je naša povijest, prava povijest, počela 1990., s hrvatskim braniteljima, kada su se djeca ustaša i partizana
zajedno pod jednom kapom, borila za Hrvatsku.
Ivica Kirin, ministar unutarnjih poslova, u interviewu Globusu, srpanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA MEDICINU
Gradonačelnik Nikola Tomašević kao fizički bolesna osoba, po mojem mišljenju, nije u mogućnosti ni rasuđivati uredno. Mislim da
je istinita ona grčka poslovica "U zdravome tijelu zdrav duh". Budući da je gradonačelnik bolestan tjelesno, mislim da je bolestan i
umno.
Iva Bilandžić-Barać, smijenjena pročelnica sinjskoga Gradskog odjela za prostorno planiranje, gospodarenje prostorom i razvoj,
na Hit-radiju, kolovoz 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA PRAVNE ZNANOSTI
Itekako osporavamo tvrdnje da je Gotovina u Francuskoj nekoga kidnapirao i opljačkao, jer je to neistina. Našom istragom došli
smo do zaključka da Gotovina to nije učinio, a vjerojatno i Francuzi sumnjaju u istinitost onoga što stoji u spisima protiv Gotovine.
Luka Mišetić, odvjetnik generala Ante Gotovine, u interviewu Novom listu, kolovoz 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA OBRANU I ZAŠTITU
Naš vatrogasni sustav je besprijekoran.
Ivica Kirin, ministar unutarnjih poslova, na sjednici Vlade nakon pogibije vatrogasaca na Kornatu, rujan 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA UGOSTITELJSTVO I TURIZAM
Vojna vježba "Noble Midas 07" može samo poboljšati imidž Hrvatske kao turističke zemlje jer većina sudionika vježbe nikada nije
bila na ovom području. I vojna vježba može poslužiti u turističko-propagandne svrhe, posebice što se Hrvatska na ovaj način
proklamira kao sigurna zemlja.
general pukovnik Slavko Barić, zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, na konferenciji za novinare, rujan 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA STYLING
Predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader je i prije ulaska u politiku volio vrijedne satove te posjedovao vrijedne automobile. Premijer voli
lijepe satove, a tko ih ne voli? Pa to je jedini muški ures. Političari neće valjda nositi naušnice, prstenje, narukvice i debele lance.
Ratko Maček, glasnogovornik Vlade, odgovarajući na pitanje otkud premijeru Sanaderu ručni sat vrijedan 28 tisuća eura, u 24
sata, siječanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA FIZIKU
Ako je kroz Loru prošlo tisuću ljudi a desetak ih je stradalo – u usporedbi sa srpskom genocidnošću ta količina zločina govori i o
količini izostanka zločina.
Milan Ivkošić u Večernjem listu, ožujak 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA VISOKO ŠKOLSTVO
Širenjem lažnih informacija o neštetnosti marihuane u Hrvatskoj ćemo imati još manje ljudi s visokom stručnom spremom.
Saša Radović u Fokusu, veljača 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA GRAĐEVINARSTVO
U Maslenici puše najjača bura u Europi, a s Masleničkog mosta ipak još nije pala niti jedna cigla.
dr. Jure Radić na predstavljanju projekta jarunskog mosta u Zagrebu, veljača 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA GENETIKU
Ja sam napola Međimurac. Baka moje supruge je iz Međimurja.
Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, na Međimurskom prošćenju, lipanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA FILOZOFIJU
Saborski zastupnici su posljednji intelektualno slobodni ljudi.
dr. Slaven Letica u Areni, siječanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA BON-TON
Tu curu često viđan na Marjanu, prava je lipotica. Opalija san je po lubanji jer mora poštivat moga pasa i mene ka starijega.
Boris Dvornik, nakon što je na Marjanu nasrnuo na Leu Magyar i Bepa Bonačića, u Jutarnjem listu, veljača 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA CRNOGORSKO PITANJE
Režim Slobodana Miloševića i JNA zloupotrijebili su Crnu Goru u vrijeme vojnog pohoda na Dubrovnik. Imam puno razumijevanje
za stav kolege Krivokapića da je u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku Crna Gora u velikoj mjeri bila zloupotrijebljena.
Vladimir Šeks, predsjednik Hrvatskog sabora, na konferenciji za novinare u Podgorici, veljača 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA TEOLOGIJU
Većina vjernika muslimana u Splitu ionako su Bosanci, a poznato je da su oni otkatoličeni, pa bi im bilo bolje da se vrate na
katoličanstvo, umjesto da grade minarete.
Aldo Delić, vlasnik kafića "Genscher" u Okrugu i organizator potpisivanja peticije protiv izgradnje džamije u Splitu, u Slobodnoj
Dalmaciji, ožujak 2007.
Vjerski objekt muslimanima nije prijeko potreban, jer se oni mogu moliti bilo gdje, mole se ovako i onako.
Dominik Matković, načelnik općine Okrug i profesor religijske kulture, u Slobodnoj Dalmaciji, ožujak 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA ŽENSKO PITANJE
U tajnim stvarima neka ti ženska ne bude savjetnik, stara je izreka. Tajne su preteške i žene ih ne mogu nositi na dugu stazu. Ima i
mnogo muških koji su prave ženske. Tajnu dobro čuva samo pokojna žena!
msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski, u knjizi "Naravni porivi i nadnaravni darovi - Sedam glavnih grijeha i sedam
darova Duha Svetoga", svibanj 2007.
Jedino rađanjem žena može vratiti izgubljeno dostojanstvo.
msgr. Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski u miru, na misnom slavlju u svetištu Gospe od Otoka u Solinu, rujan 2007.
Svaka žena vrijedi onoliko koliko djece rodi.
Ivana Sučec-Trakoštanec, zastupnica HDZ-a, na sjednici Hrvatskog sabora, listopad 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA SPORT
Zastava je svetinja, himna je život. Tisuće i tisuće mladih ljudi dali su svoje živote da bi Vujčić, Giriček, Bagarić i Žižić mogli igrati
za hrvatsku reprezentaciju!

Bruno Kovačević u Dnevniku HRT-a, srpanj 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA LJUDSKA PRAVA
Ne može biti nikakvoga govora o "pravima čovjeka". Tko od ljudi ima pravo postojati? I dok nije postojao, kako se mogao izboriti
za svoje pravo da postoji? To da netko postoji jest Božji dar, a ne njegovo pravo. Isto tako, tko ima pravo na to da bude rođen, da
bude zdrav, bez tjelesnih ili mentalnih oštećenja? Oni koji imaju takva oštećenja, od koga će potraživati pravo da budu zdravi? Ili
oni koji su zdravi, čime su to zaslužili, ako svaka osoba ima jednako dostojanstvo i jednaka prava? Naprotiv, sve je dar.
vlč. Tin Šipoš na web-stranici www.latinska-misa.com, srpanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA BOŽJA PRAVA
No, ako se ne može govoriti o ljudskim pravima, mora se govoriti o Božjim pravima. Pravo Boga stvoritelja je da sve stvorenje koje
je stvorio slavi svoga Stvoritelja (a to je ujedno i najveće dostojanstvo koje samo stvorenje može imati!). Pravo je Stvoritelja da
bude slušan, da ga se poštuje.
vlč. Tin Šipoš na web-stranici www.latinska-misa.com, srpanj 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA ŽIDOVSKO PITANJE
Zuroff zaboravlja da je idejni tvorac logora u NDH bio Eugen Dido Kvaternik, po majci Židov, da je poglavnikova supruga podrije-
tlom bila Židovka, da su od 42 generala NDH njih osam bili Židovi, da je zapovjednik topništva NDH bio Židov, da je glavni Hitle-
rov obavještajac za Bliski istok bio Židov, da su 1945. od šest časnika NDH na pregovorima u Bleiburgu samo trojica nosila čista
hrvatska prezimena, dok je za jednog od preostale trojice dokazano da je bio čisti Židov. Neka Zuroff najprije očisti svoje dvorište!

Jadranka Kolarević, članica Programskog vijeća HRT-a, na sjednici Vijeća, srpanj 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA MEDIJEVALISTIKU

Sjetimo se samo one sramotne krivotvorine u djelu Nade Klaić o povijesti Hrvata, gdje je, na zahtjev agenata UDB-e, morala s
latinskog izvornika prepisati riječ "urborum" kao riječ "srborum" da bi "dokazala da je u Dalmaciji i u srednjem vijeku bila
zastupljena Srbija".

Mirko Vidović, akademik, u Fokusu, srpanj 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA BOTANIKU

Prošao sam svojim citroenom BX i vidio zapušteno zemljište i čuo Božji glas da ga zapalim. Stao sam i bacio opušak. Kada me
policija nakon uhićenja dovela gdje sam zapalio suhu travu, vidio sam kako je nakon požara zemljište puno ljepše.

Jakov Penava, osumnjičenik za podmetanje sedam požara, na saslušanju kod istražnog suca u Splitu, kolovoz 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA SPOLNO PITANJE

Vlatki Pokos smo vratili stvari dovoljno za žensku nogometnu momčad.

Goran Mikuličić, odvjetnik Josipa Dikana Radeljaka, u 24 sata, lipanj 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA PUBLIC RELATIONS

Jedino što mi je preostalo s novinarima Novog lista i njima sličnima je teški fizički obračun i na kojega god naiđem, sigurno će mu
trebati policijska zaštita.

Joso Mraović zvani Tuđman, poduzetnik, na javnoj tribini "Meta" u Gospiću, kolovoz 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA PODUZETNIŠTVO

Miškoviću bih drugdje možda i prodao tvrtku, ali u Slavoniji sigurno ne bih. Kolektivni osjećaji građana postoje, sve što se
događalo za vrijeme rata još je svježe. Politički ne bi bilo oportuno prodati tvrtku iz Slavonije Srbima. Zna se tko je činio zločine.
Rane su još svježe. Ne treba stvarati neugodu hrvatskim građanima.

Ljubo Jurčić, SDP-ov kandidat za premijera, odgovarajući na pitanje bi li kao premijer prodao kombinat Vupik srpskom tajkunu
Miroslavu Miškoviću, u Večernjem listu, kolovoz 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA TANATOLOGIJU

Umrijeti nakon duge i teške bolesti poražavajuća je istina za one koji je dožive.
Jakša Fiamengo u Slobodnoj Dalmaciji, kolovoz 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA FIZIKU

Homoseksualci se spajaju neprirodno i agresivno. Dva vijka ne mogu se spojiti, dva čavla ne mogu ući jedan u drugi.
Homoseksualci pokušavaju penis pretvoriti u svrdlo i na svome partneru proširiti rupu tamo gdje izlazi izmet.

don Andro Ursić u Mozaiku, glasniku župe Svetog Petra u Supetru, kolovoz 2007.
ZLATNI BUKALIN ZA PRIRODNE ZNANOSTI

Sportaši i generali - to je prirodan savez.

Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik NK Dinamo, u Jutarnjem listu, kolovoz 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA ESTETIKU

Čovjek ne smije izgubiti svoje nacionalističke korijene jer tu je ljepota, to je estetski.

dr. Daniel Kolak, hrvatsko-američki filozof, u interviewu Hrvatskom listu, rujan 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA EKUMENIZAM

Već potkraj mandata iduće vlade problem će nam postati nedostatak radne snage. Morat ćemo je uvoziti, a zbog mentaliteta i vjere
mislim da ćemo morati razmišljati o ukrajinskoj radnoj snazi. Moramo favorizirati one koji će se lakše uklopiti u društvo i koji će
biti manje konfliktni, a to su katolici i kršćani generalno, no to su na ovim prostorima i Bošnjaci koji su muslimani. Ozbiljna zemlja
mora sve čimbenike uzeti u obzir. No apsolutno ću favorizirati kršćane.

Radimir Čačić, premijerski kandidat HNS-a, u emisiji "Nedjeljom u dva" na HTV-u, rujan 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA POSLOVNOST

Poslovna je tajna jesmo li Kadijeviću platili za intervju.

Vanja Sutlić, glavni ravnatelj HRT-a, na sjednici Programskog vijeća HRT-a, prosinac 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA LIJEPE UMJETNOSTI

Odluka o podizanju spomenika Miljenku Smoji je antihrvatska. Isto tako mogli ste predložiti i Radovana Karadžića, koji je, osim što
je zločinac, i vrlo humani pjesnik.

Luka Podrug, vijećnik HČSP-a, na sjednici Gradskog vijeća Splita, listopad 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA UNUTARNJE POSLOVE

Mene su četiri ili pet puta priveli potpuno besmisleno, a Peratovića zato što je zaslužio. Peratović se ne bavi novinarstvom, nego
subverzivnom aktivnošću, to je zlo za profesiju.

Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, u Novom listu, listopad 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA SLOBODU GOVORA

Branitelji su ti koji su nam omogućili da slobodno mislimo i slobodno pišemo.

Marija Novak, etnografkinja i folkloristica, u interviewu Hrvatskom slovu, studeni 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA PRIVATNO PODUZETNIŠTVO

Nakon brojnih članaka i radova koje sam objavio tijekom godina, a ocijenjeni su dosta dobro, odlučio sam uz potporu ljudi s
Ekonomskog fakulteta kandidirati svoju novu knjigu koju po tematici i opsegu smatram najjačim intelektualnim radom u posljednjih
deset godina, koji je apsolutno konkurentan za Nobelovu nagradu.

dr. Vladimir Veselica u Jutarnjem listu, svibanj 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA LOGIKU

Tradicija je svetinja koja mora opstati jer je ona dio naše baštine.

Vinko Coce, pjevač, u interviewu Hrvatskom listu, siječanj 2007.

Ako se Dinamo povuče, mi ćemo ih napadati!

Milivoj Bračun, trener NK Rijeka, u interviewu Sportskim novostima, veljača 2007.

General Norac je izbjegavao razgovor o hrvatskoj političkoj eliti. Čim bi tko od nas pokušao zapodjenuti razgovor i o tomu, general
bi šutke prešao na drugu temu.

Drago Sudar u Fokusu, veljača 2007.

Autobus će nam poslužiti da se prevezemo do odredišta.

Marko Perković Thompson na predstavljanju svoje turneje "Bilo jednom u Hrvatskoj" u Jadran-filmu u Zagrebu, travanj 2007.

Hrvatski i srpski nisu jedan nego dva povijesna jezika; njihovu današnju sličnost potvrđuju činjenice da ih se kroz povijest nasilno
pokušavalo učiniti sličnima, no u toj se namjeri nije uspjelo.

Mario Grčević na 12. međunarodnom skupu slavista u Opatiji, lipanj 2007.

Jedini koji u Dalmaciji daju prednost masovnom pred elitnim turizmom jesu stanovnici Šibensko-kninske županije, koji su se sa 50
posto izjasnili za masovni. U sve tri druge dalmatinske županije omjer je obrnut u korist elitnog turizma.

Ružica Mikačić u Slobodnoj Dalmaciji, srpanj 2007.

* Zbog izjave da homoseksualcu ne bi dozvolio da igra u njegovu timu, Otto Barić je platio veliku kaznu. Kako biste se Vi kao
trener ponijeli po tom pitanju?

- Mislim isto kao Otto Barić, ali tako nešto nikad ne bih javno izjavio.

iz razgovora Dražena Stjepandića s Vlatkom Markovićem u hrvatskom glasilu Harahvati, listopad 2007.
Istinu o Franji Tuđmanu može dati samo analiza temeljena na istini.

dr. Andrija Hebrang u uvodnom tekstu fotomonografije "Dr. Franjo Tuđman", objavljenom i u Fokusu, prosinac 2007.

Pustimo strvine neka se međusobno istrijebe.

Ferdo Šarić u Hrvatskom listu, rujan 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA INTERNACIONALNI SHIT GODINE

Nisu to bile nikakve seksualne robinje nego obične prostitutke.

Shinzo Abe, japanski premijer, o 200 tisuća djevojčica i žena, mahom iz Kine i Koreje, zatočenih u "logorima za zabavu" japanskih
vojnika tokom Drugog svjetskog rata, ožujak 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA NJEGOVANJE NJEGA ILI GA

U Sanadera vjerujem, i naprosto mi se čini kao da ga Božja ruka vodi.

Jerko Rošin, potpredsjednik splitskog HDZ-a, u interviewu Globusu, srpanj 2007.

Program HDZ-a i politički put Ive Sanadera i moj su životni put.

dr. Dragan Primorac, ministar znanosti, obrazovanja i športa, na svečanoj dodjeli članskih iskaznica HDZ-a, rujan 2007.

Jamstvo pobjede HDZ-a je da svi budemo mali Ivo Sanader.

dr. Andrija Hebrang na mini saboru HDZ-a u Velikoj Gorici, listopad 2007.

ZLATNI BUKALIN ZA NASLOV GODINE

Arena, 12. srpnja 2007.

Poslovni dnevnik, 19. lipnja 2007.

Vjesnik, 13. studenoga 2007.

- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

FOKUS OSVOJIO TREĆI CHAMPIONSHIT ZA REDOM

TORNJEVI WC-a
 - 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

13 IZJAVA KOJE SU OBILJEŽILE SHITORODNU 2007. U SRBIJI

ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?

Za nas je najvažnije da afričkim političarima dokažemo, a mislim da i oni to znaju, da bi posle eventualnog proglašenja nezavisnosti
Kosmeta, čitava Afrika strepela!
Vuk Drašković, u svojstvu ministra inostranih poslova, u Večernjim novostima
Uz puno poštovanje reči Sandžak, taj se deo Srbije zove Raška – iz koje su i Raškovići. Da je to oduvek bio Sandžak, ja bih se
prezivala Sandžaković.
Sandra Rašković Ivić, kći Jovana Raškovića, početkom godine predsednica Koordinacionog centra za Kosovo, danas ambasadorka
Srbije u Italiji, u Politici
To da li sam ja lično učestvovao u pregovorima oko nove Vlade... to ne znam.
Miloš Aligrudić, šef poslaničkog kluba DSS, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije
Vrlo sam svestan da u svojim razmišljanjima o nekim životnim pitanjima srpskog naroda nisam nadvladao tamu svoje pesimističke
duše.
Dobrica Ćosić, otac nacije, akademik, pisac, na otvaranju nekakve filozofske škole u Kruševcu
Nametnut je zvuk na koji će Srbija, umesto da igra kolo, vrteti rukama i kukovima kao da je u haremu. Zaslepljena polumesecom,
neće videti krst nad glavom.
Zoran Hristić, kompozitor, u Politici
Svi znaju i mogu da uporede kako je u prosveti bilo pre dve godine i kako je danas. Međutim, čak i da to niko ne zna – to zna Sveti
Sava. Meni je to dovoljno i najvažnije.
Slobodan Vuksanović, bivši ministar prosvete, u Kuriru
Porediti zločine srpske i hrvatske strane, to je kao da u fudbalu poredite Barselonu i Čelik iz Zenice.
Aleksandar Vučić, generalni sekretar Srpske radikalne stranke, u Kuriru
Pošto sam Rak u horoskopu i mnogo volim vodu, najveće zadovoljstvo mi je da se u dvorištu svoje kuće prskam crevom.
Lidija Vukićević, glumica i radikalska poslanica, u Pravdi
Imam tri pištolja i dve puške. Neka se nađe, za ne daj bože.
Velimir Ilić, ministar za infrastrukturu i Guču, predsednički kandidat, u Kuriru
Hajde da se zapitamo da li mi uopšte imamo državu i kolika nam je država.
Dragan Jočić, ministar policije, u Politici
Mnogo više volim da preduzeće u Srbiji kupi Mišković, nego neki Dragec, Mustafa, Memeti... Pa, zar da u sopstvenoj zemlji Srbi
budu gastarbajteri.
Dragan Marković Palma, gradonačelnik Jagodine, predsednik stranke Jedinstvena Srbija, koalicioni partner Voje Koštunice, na TV
Palma plus
Premijer Vojislav Koštunica nije imun na žene, daleko od toga. Ali je vrlo zatvoren i teško je dopreti do njega.
Sanda Rašković Ivić, ambasadorka, u Večernjim novostima
Sada svi kopiraju Bogoljuba Karića. Još samo da stave mladeže i skrate padeže.
Milanka Karić, supruga Bogoljuba Karića i predsednički kandidat, u Pressu
- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

IZBOR IZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKE SHIT-PRODUKCIJE U 2007.

ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?

Optuživati Aliju Izetbegovića da je želio, odnosno nudio, podjelu BiH je isto kao optuživati Muhameda a.s. da je potajno radio
protiv islama.
Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA, u Dnevnom avazu, ožujak 2007.
Prilikom moje prezentacije Projekta u decembru 2006. na skupu u Švicarskoj, pred oko 1.200 naših ljudi, prvi put smo javno
objavili kako mi čitamo formulu za volumen (zapreminu) Bosanske piramide Sunca:
V = B x H / 3 Volumen je jednak baza puta visina kroz tri
Naše tumačenje moglo bi biti i ovako:
V = B x H / 3 Visoko (V) je jednako Bosna (B) i Hercegovina (H) s tri naroda.
Semir Osmanagić, istraživač, na web-stranici Piramide Sunca, siječanj 2007.
Osnivamo agenciju za razvoj Hrvata.
Vjekoslav Bakula, ministar financija Zapadnohercegovačke županije, u Dnevnom listu, veljača 2007.
Republika Srpska uspostavljena je 1992., a genocid je počinjen 1995., tako da sada više nitko ne može reći da je Republika Srpska
nastala na genocidu.
Miroslav Mikeš, potpredsjednik Vijeća naroda Republike Srpske, u izjavi za medije nakon presude Međunarodnog suda pravde po
tužbi BiH protiv bivše SRJ, veljača 2007.
Moram priznati da i nije bilo tako jednostavno pobijediti u izboru osobe godine u Mostaru ako se zovete Milorad Dodik. No upravo
to potvrđuje da su Večernji list velike novine i da ljudi u Večernjem listu cijene istinske vrijednosti.
Milorad Dodik, premijer Republike Srpske i osoba godine u izboru Večernjeg lista, u Večernjem listu, veljača 2007.
Poricatelj genocida nad Jermenima nisam, jer se tako nešto jednostavno nikada nije ni desilo!
Nenad Filipović u Slobodnoj Bosni, studeni 2007.
Nažalost, svaki govor o Sudanu se završava ili počinje sa trenutno najbolnijom tačkom: sukobima u Darfuru. Ime ove pokrajine
postalo je svjetski poznato kada je 2004. godine (iz raznoraznih razloga, a ponajprije iz globalističkih interesa svjetskih moćnika)
lokalni sukob stočara i zemljoradnika oko vode, zemlje i pašnjaka internacionaliziran, kada su mu, na međunarodnom planu, date
one dimenzije koje niti ima niti je mogao imati - a to je strašna riječ genocid odnosno ubistvo dvjesta hiljada ljudi i dva miliona
izbjeglica!
Aziz Kadribegović u Preporodu, lipanj 2007.
Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zabranjeno klanjati!
naslov u Saffu, travanj 2007.
Očito je da jedino bosanski muslimani treba da dijele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost s onima koji su počinili
genocid protiv njih. Sada je svima jasno da su sve etničke i nacionalne grupe bivše Jugoslavije – Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crno
-gorci i uskoro Albanci, ostvarili ekskluzivno pravo na matičnu zemlju i nacionalnu državu. Očito je da jedino država Bosna i Herce
-govina, gdje su muslimani većina, treba da ima tri predsjednika, plemenski a ne građanski ustav, te policiju podijeljenu po etničkim
šavovima. Samo je za bosanske muslimane obaveza da se pomire s onima koji su počinili genocid protiv njih. Samo se bosanske
muslimane mora nadzirati, jer im se ne vjeruje, dok oni treba da vjeruju svima, pa i onima koji su počinili genocid nad njima.
Mustafa eff. Cerić, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, na međunarodnoj konferenciji "Islam u Europi",
održanoj u Beču, ožujak 2007.
- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- 33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

NA PRVI DAN NOVE GODINE IZVUČENI SU DOBITNICI FERALOVIH NAGRADA NAMIJENJENIH NAJSRETNIJIM
GLASAČIMA ZA SHIT OF THE YEAR 2007.
33 LIBRA ZA IRENU IZ ZAGREBA
1. nagrada
(33 knjige Biblioteke Feral Tribune):
Irena Holjevac iz Zagreba
2. nagrada
(godišnja pretplata na Feral Tribune):
Gordana Marković iz Dubrovnika
3. nagrada
(7 knjiga Biblioteke Feral Tribune):
Stjepan Ilić iz Slavonskog Broda
4. nagrada
(polugodišnja pretplata na Feral Tribune):
Ivan Žagar iz Siska
5. nagrada
(5 knjiga Biblioteke Feral Tribune):
Krunoslav Pap iz Daruvara
13 utješnih nagrada
(po jedna knjiga Biblioteke Feral Tribune):
Vlasta Poje iz Rijeke, Jasmin Ćosićkić iz Lukavca, Krešimir Srpak iz Zagreba, Marina Putica iz Zagreba, Amir Muminović
iz Cazina, Ante Miliša iz Sarajeva, Matea Popov iz Splita, Siniša Kukić iz Vukovara, Elizabeta Arambašić iz Osijeka,
Ljubica Vidaković iz Zagreba, Dušica Slosar Cernjar iz Opatije, Desanka Cetinjanin iz Velog Drvenika i Roberto Palma iz
San Pedra.
Čestitamo dobitnicima naših nagrada i zahvaljujemo svim glasačima koji su iskoristili svoje demokratsko pravo da biraju Shit Of
The Year 2007.
- 2007 CHAMPIONSHIT
- ZDRAVKO MAMIĆ PRETVORIO MAKSIMIR U MAXISHIT!
- SRAMO, ZNAMO, ZA DINAMO!
- KUĆA, DVA AUTA, UŠI, NOGE, SISE
- "SLOBODNA" PLEŠE NA VRHU
- "JUTARNJI" I "VEČERNJI" RATUJU ZA STOLICU!
- ZLATNI BUKALINI
- TORNJEVI WC-a
- ZAŠTO STREPE KONGO I METOHIJA?
- ŠTO NA NEBU SJA VISOKO?
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Greatest Shits
GREATEST SHITS

SHIT OF THE WEEK

Negiranje Boga još je gori grijeh od korupcije, sukoba i gospodarskih kriza.

kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, u božićnoj homiliji

FERALOVA AFCO-COLA
Nadamo se da će Hrvatska vlada imati više sluha prema američkom kapitalu, pogotovo sada kada očekujemo da će
Hrvatska od sljedeće godine ući u NATO. Zato mislim da bi ovaj projekt na neki način bio kruna svih onih nastojanja
koja bi potvrdila kako Hrvatska želi biti jedan iskreni partner sa SAD-om, a da ne govorimo koliko bi to bilo od
gospodarske važnosti za Hrvatsku.
FERALOV AFCO-PAKT
Puno se susjednih država interesira za te nekretnine zato što su od vrlo važne strateške vrijednosti. Međutim, svi ti susjedi imaju
svoje nacionalne planove prema tim terenima i mislim da bi od svih Amerika trebala Hrvatskoj biti najpovoljnija. Pogotovo zato
što predstavnici uglednih tvrtki kao što su FORTRESS i AFCO imaju znatan pristup današnjoj republikanskoj administraciji i
sigurno bi njihova pozitivna ocjena Hrvatske imala utjecaja kod odluke za što brži ulazak RH u NATO.
dr. Edward Slavko Yambrusic, lobist za projekt AFCO, u interviewu Fokusu
FERALOVO "DAKLE, TRG GENERALA TUĐMANA!"
Na simboličkoj razini Franjo Tuđman je suprotnost Titu. Titova JNA je bila zločinački agresor, a Tuđmanova Hrvatska, žrtva
agresije. Pobijedio je tuđmanizam, a titoizam je poražen. Petnaest godina nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske na
simboličnoj razini u Hrvatskoj čini se da je titoizam pobjednik a tuđmanizam gubitnik. U glavnome gradu suverene hrvatske
države najljepši trg i dalje se zove Trg maršala Tita. Dakle, nije to trg Josipa Broza Tita kao povijesne ličnosti nego je trg
maršala Jugoslavenske narodne armije, iste te armije koja je izvršila genocid nad Hrvatima.
FERALOV TOMČANI TOMCIZAM
Suvremeno društvo se temelji na ateističkom ateizmu.
dr. Zdravko Tomac u Fokusu
FERALOV MODRIJAŠ
U petak sam se probudio u Manchesteru i vođen Božjom providnošću rekao kako bi bilo dobro i pošteno prema
Dinamu, navijačima, djeci, samom sebi... dati šansu Dinamu da još jednom pokuša prezimiti u Europi. Otišao sam u
susjednu sobu bratu Zoranu i vidio da ga je moj prijedlog pozitivno šokirao. Kada sam sve to izložio predsjedniku
Barišiću, on je bio oduševljen i tada sam definitivno znao da je riječ o ispravnom potezu. Ponosim se sobom,
predsjednikom, bratom, Lukom Modrićem... Možda Modrić još ne može shvatiti sve to, ali zato ovdje postoje mudri i
odgovorni ljudi koji su uvjereni da je to prava odluka.
FERALOV SRETENLUK
Sve ćemo učiniti da Luka Modrić bude sretan! Ali, to nije odluka za njegovu dobrobit, nego samo i isključivo
Dinamovu.
Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik NK Dinamo, nakon što je propala planirana prodaja Luke Modrića u Engleskoj, na
konferenciji za novinare
FERALOV ŽIVI PIŠ
Dosta se govorilo o tome da su se na popisima birača našla imena osoba koje su mrtve, a to se pogotovo odnosi na dijasporu. Sama
pojava mrtvih na popisu ne znači da su oni doista i glasovali.
Branko Hrvatin, predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, na konferenciji za novinare
FERALOVA GINEKOLOGIKA
Isusovo rođenje nam je uzor u tome da je veličina čovjeka u snazi nadilaženja negativnosti.
msgr. Mile Bogović, biskup ličko-senjski, u Večernjem listu
FERALOV LOVOSRAJ
U ime generala Markača, njegove obitelji, suboraca i obrane, htio bih zahvaliti medijima koji su intenzivno pratili ovaj događaj i
tako pridonijeli njegovom pritvaranju. Molimo medije da nam više ne pomažu, jer njihova pomoć je rezultirala ovakvim ishodom.
Goran Mikuličić, odvjetnik haaškog optuženika generala Mladena Markača, vraćenog u Scheveningen nakon sudjelovanja u
masakru nad veprovima u bilogorskom lovištu, u izjavi za medije
FERALOV REKET-ARANŽMAN
Jedina godišnja obveza svake obitelji je dar od 100 kuna za financiranje centralnih institucija Zagrebačke nadbiskupije, uveden
1971. odredbom pokojnog kardinala Franje Kuharića.
Josip Vavrik, župnik župe Svete Ane u Križevcima, u pismu vjernicima
FERALOV KRIŽALJNI PUT
Jezično stanje u Hrvatskoj sada je već doista teško podnošljivo i mirne duše moglo bi se nazvati dramatičnim kaosom. Poseban
slučaj su križaljke. Javna su tiskovina koja bi trebala, osim u zabavnom i pojmovnom značenju, poučno djelovati u jezikoslovnom.
A što sve sastavljači križaljka traže kao istoznačnice, Bože sačuvaj! Za hrvatske riječi tučnjava, vučenje, raskrižje ili križanje, ocat,
papuče, vilica, zatiljak, vapno, skrbnik, pladanj ili plitica, rub, sudbina, prehrana, stube, zatim, mornar ili pomorac, magičar, gušiti
se, novinarica traže izraze tuča, vuča, raskršće, sirće, patike, viljuška, potiljak, kreč, staratelj, tas, ivica, udes, ishrana, stepenice,
potom, moreplovac, mađioničar, daviti se, novinarka (u našem jeziku je to osoba koja prodaje novine). I zato ću prepričati jednu
divnu misao Hrvoja Hitreca: izgovaranjem svake srpske riječi mi gubimo jedan mali rat.
Božidar Spitzer u Fokusu
FERALOV POLUOTKLON
Pravih egzaktnih znanstvenih dokaza za priznanje poluotoka Balkana – NEMA!
Marijan Horvat-Mileković u Fokusu
FERALOV USREĆITELJSKI POKRET
U narodu hrvatskom, u zemljama Hrvata slovo "U" je i kao potkova simbol sreće.
Ante Belas u Hrvatskom listu
FERALOVO "SLOBODANE, SRBINOM TE ZVALI!"
Iako je analizom vrsnih stručnjaka nepobitno utvrđeno da su Stari most srušili Srbi, neshvatljivo je s koliko se natjecanja nastojalo
uvjeriti svekoliku javnost kako su taj "zločin" počinili Hrvati. Pa čak i da jesu, optužbe ne bi bile na mjestu iz jednostavnog razloga
što su se u kontekstu ondašnjih ratnih događaja Hrvati u Mostaru, pa time i HVO, nalazili u takvoj poziciji da im je prvenstvena
misao bila kako izvući živu glavu u okolnostima u kojima je Mostar bio na udaru i srbijanskih i muslimanskih vojnih formacija,
gdje je ovim potonjima Stari most bio strateški iznimno važan zato što su preko njega dopremali naoružanje za svoje ratne
postrojbe.
Blaž Tilić u Fokusu
FERALOVO "JEBE SE NJIMA..."
Najveću odgovornost za demografsku propast hrvatskoga naroda snose visoki predstavnici međunarodne zajednice.
Benjamin Tolić u Fokusu
FERALOVO CENTRIŠTE
Ne znam zašto ne bi moglo iz zračne luke Pleso na putokazu prema gradu pisati središte, a ispod toga centar.
Božidar Spitzer u Fokusu
FERALOV SLAVEN PROLUPO
Pojam Slavena koji mnoge, pa i učene osobe percipiraju kao etnonim – Hrvatima je prišiven i kao težak lanac ih guši, ne da do
zraka, do pravog reda stvari, do sloge, poimanja logosa, pravog uvida u ortodoxiju, kako bi ISPRAVNIM I USPRAVNIM
STAJALIŠTEM hodili, stvarali i živjeli u svojoj autentičnosti i zavičaju.
Marijan Horvat-Mileković u Fokusu
FERALOVO "HEJ, PRAVOSLAVENI!"
Stigma Slavena, kao najveća etnogenetska i znanstvena laž, svojim napuhanim habitusom ruši i ovaj minimum akademskog i
ljudskog dijaloga, suživota različitosti; stalnom netrpeljivom, fanatiziranom i agresivnom kampanjom (paradigma "hejslaveni") –
daje i pljusku onoj Aristotelovoj vrhovnoj sentenciji koja proklamira kako sve što jest teži Dobru.
Marijan Horvat-Mileković u Fokusu
KARDINALSKI KUTAK
kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
FERALOVO TMINSKO POLJE
U povijesti čovječanstva i svome životnom iskustvu možemo razlikovati tri vrste tmina. Primjerice, tame uzrokovane zločinima
koji zatamnjuju i nagrđuju čovječanstvo: nasilja, otmice, krađe, pronevjere, nevjere. To su tmine naših osobnih grijeha. Na drugom
su mjestu tame koje možemo nazvati društvenim zabludama, neredima koji kvare i razaraju društvo: nezaposlenost, gospodarske
krize, korupcija. Ipak, od tih društvenih grijeha gore su tame koje nastaju kao posljedice mentaliteta koji u sebi više ne pronalazi
snagu da se uzdigne i suprotstavi te skine maske kako bi nadvladao te društvene zablude. Riječ je o tami vezanoj uz konačne
sudove o životu i smrti, o smislu ljudskoga života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji – ukratko, o gubitku nade u
vječni život, najcrnjoj i neprobojnijoj tami.
(u božićnoj homiliji)
FERALOVO RAZTMINIRANJE
Prije osam dana, na svetkovinu Božića, s ovog mjesta tumačio sam božićno evanđelje. Ono što je u propovijedi izrečeno dostupno
je svima i nikome ne koristi izvlačenje iz konteksta i podmetanje nedobronamjernih tumačenja s povezivanjem i uspoređivanjem
ateizma, ateista i korupcije.
(u novogodišnjoj propovijedi održanoj u katedrali Svetog Stjepana u Zagrebu)
FERALOVA ATEHEZA
Je li ateizam nestao iz naše sredine i društvenih odnosa, nakon što smo pedesetak godina živjeli u režimu koji je provodio sustavnu
ateizaciju? Danas se u mnogim prilikama opaža kako se onaj teoretski i nasilni ateizam pretače u praktični i dobrovoljni. Umjesto
da bude mjerilo svemu, Bog ostaje po strani kao smetnja. U ovo vrijeme diktature relativizma, kako to kaže papa, nastoji se da
vjera što manje utječe na svakidašnji život. Praktičnom ateizmu ne smetaju vjerski običaji, on ih čak i prihvaća, ali ih nastoji
isprazniti od sadržaja i značenja.
(u novogodišnjoj propovijedi)
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Kultivator
Darko VUKOREPA: KULTIVATOR
2. siječnja, 2008.
* ENGLESKA spisateljica i "majka" malog čarobnjaka Harryja Pottera priznala je da će možda ipak popustiti pred
navaljivanjem jasnosti i izdavača i napisati novog, osmog po redu Harryja Pottera, ali tek u idućih deset godina.
Također je priznala da je bilo dana kad je ozbiljno razmišljala o tome da se baci na pisanje novog dijela popularnog
serijala o čarobnjaku Potteru. Međutim, u tom slučaju, kaže 42-godišnja Rowling, mali čarobnjak više ne bi bio
glavna zvijezda romana. "Nakon što sam napisala zadnji dio, imala sam svoje slabe trenutke kad bih sama sebi znala
reći OK, idemo sad na osmi roman. No, ako, a radi se o zaista velikom ako, ako ikad napišem osmi roman o svijetu
čarobnjaka, sumnjam da će u tom slučaju Harry biti glavni lik. Mislim da sam već ispričala njegovu priču. No, to je
sve veliki 'ako'. No, vidjet ćemo u sljedećih 10 godina što će biti", rekla je Rowling za časopis Time. Inače, J.K.
Rowling trenutačno radi na romanu za odrasle i "političkoj bajci".

* NAJPOZNATIJA i najprovokativnija britanska nagrada za umjetnost, Turnerova nagrada, koja se svake godine dodjeljuje
jednome od četiriju finalista u dobi do 50 godina, sada ima novu inačicu – Alternativnu Turnerovu nagradu. Young Tate, ogranak
britanskog nacionalnog muzeja suvremene umjetnosti Tate Modern, sada je pokrenuo nagradu namijenjenu mladima od 13 do 25
godina starosti. Natjecati se mogu svi mladi koji će stvoriti djelo inspirirano jednim od radova četiriju finalista Turnerove nagrade za
2007. godinu: Zarine Bhimji, Nathana Coleya, Mikea Nelsona i Marka Wallingera.
Organizatori sugeriraju mladim umjetnicima da osmisle što bi željeli da se s odabranim umjetničkim djelom dogodi te da razviju
priču ili da je izokrenu. Time žele dati poticaj mladim umjetnicima da razviju kreativnost do krajnjih granica. Lista od 10 odabranika
koji će se natjecati za Alternativnu Turnerovu nagradu bit će objavljena na internetskim stranicama Young Tate, gdje će se moći
javno glasovati od 24. siječnja do 29. siječnja 2008.
* KAZALIŠNI kritičar Gregor Butala, u novogodišnjem izdanju slovenskih novina Dnevnik (u tradicionalnom
pregledu kulturnih događanja u protekloj godini), izdvojio je hrvatskog redatelja i dramaturga Ivicu Buljana kao
najuzbudljivije autorsko ime na slovenskoj kazališnoj sceni. Butala u Dnevniku navodi da je slovenski teatar u "veoma
dobroj kondiciji i s razmjerno opsežnom produkcijom koja nastaje u institucijama i polju neinstitucionalne scene".
Iako ocjenjuje slovensko kazalište kao cjelinu na visokoj razini, Butala smatra da je teško osloboditi se dojma, što se
posebno osjeti u nekim kazališnim kućama, da se ispunjavaju već dosegnuti nivoi. U kazalištima se rijetko odlučuje na rizik, a često
se slijede provjereni i standardizirani obrasci kakvi karakteriziraju "kvalitetne predstave", navodi Butala.
"Ako tražimo predstave koje odstupaju od prevladavajućeg obrasca i ne bježe od rizika ili preispitivanja krajnosti svog vlastitog
medija, nailazimo na dva redateljska imena koji u njih upisuju prepoznatljiv autorski rukopis: Ivica Buljan i Sebastijan Horvat",
poentirao je Butala. "Buljanu to uspijeva s promišljenim, a značenjskim preplitanjem raznovrsnih izvedbenih praksi i strategija."
Kao primjere Buljanovih kazališnih redateljskih ostvarenja, Butala izdvaja sljedeće predstave: "Edip u Korintu" Ive Svetine (koji je
osvojio sve najvažnije nagrade za najbolju predstavu, režiju i glumačke kreacije), "Svinjac" Piera Paola Pasolinija, te uprizorenje
romana Herve Guiberta "Mlado meso" u Mladinskom teatru.

* BIVŠI portugalski reprezentativac, koji od 2006. igra za Benficu, okončat će karijeru na kraju sezone. Rui Costa je to izjavio za
lokalni sportski dnevnik Record. "Uvijek sam htio završiti svoju karijeru u Benfici (gdje je i počeo profesionalnu karijeru 1991.)",
izjavio je Manuel Rui Costa. Tridesetpetogodišnji Portugalac se povukao iz reprezentacije nakon Europskog prvenstva 2004. u
domovini nakon što je u nacionalnom dresu odigrao 96 utakmica i zabio 26 golova. Iz Benfice (1991.–1994.) je Rui Costa otišao u
Italiju 1994. gdje je igrao za Fiorentinu (1994.–2001.), a onda i za Milan do 2006. godine. Kada je stigao u Benficu prošle godine, s
nogometnih je terena bio udaljen na dulje razdoblje zbog istegnuća mišića. Zajedno s Luisom Figom (Inter) i Fernandom Coutom
(Parma), pripada "zlatnoj generaciji" portugalskih nogometaša, koji su 1991. osvojili Svjetsko prvenstvo u konkurenciji do 20
godina.
* NETSCAPE Navigator, prvi komercijalni pretraživač i odskočna daska za popularnost interneta, prestat će se
razvijati u veljači. Nakon 13 godina, AOL je odlučio ugasiti daljnji razvoj i tehničku podršku za browser. Netscape
je dugo bio konkurencija Internet Exploreru, no pao je u drugi plan pojavom Firefoxa. "Iako je AOL uložio mnogo
vremena i energije u pokušaj oživljavanja Netscape Navigatora, ti napori nisu bili dovoljni za preuzimanje dijela
korisnika Internet Explorera", napisao je Tom Drapeau, direktor Netscapea, na svom blogu. Ljudi će još uvijek moći
skinuti zadnju verziju Netscapea, no 1. veljače AOL prestaje izdavati sigurnosne updateove. Drapeau preporuča
korisnicima Netscapea da počnu koristiti Firefox. Netscape web portal će nastaviti djelovati. Ovo je pomalo tužan kraj za
pretraživač iz kojeg je nastala Mozilla. Mozilla je, pak, proizvela Firefox, nakon čega Netscape nije uspio vratiti svoj položaj među
surferima.
________________________________

COLLINS
"FACEBOOK" U RJEČNIKU

Jedna od najpopularnijih internetskih društvenih mreža, Facebook, uvedena je u posljednje izdanje Collinsovog rječnika engleskog
jezika, objavili su izdavači. Glasnogovornica izdavačke kuće rekla je da će riječ facebook biti uvrštena u rječnik kao imenica koja će
označavati "popularnu internetsku društve-
nu mrežu", ali i kao glagol kojim netko "traži nečiji profil na Facebooku". Kao primjer upotrebe, glasno-
govornica je navela ovu rečenicu: "Mislio sam na temelju intervjua da je potencijalni kandidat idealan za posao, dok nisam pronašao
njegov profil na Facebooku (u engleskom jeziku: Facebooked him)."
"Facebook je najveći fenomen 2007. godine. Premda društvene mreže i servisi postoje već nekoliko godina, ove je srušen rekord, sa
200.000 novih prijava svaki dan", dodala je glasnogovornica. Osim facebooka, u novo izdanje rječnika uključene su još dvije nove
riječi, subprime i green collar. Kao pridjev, subprime se odnosi na "kredit izdan stranci slabe kreditne sposobnosti s visokom stopom
kamata", dok se green collar odnosi na "određene radnike koji se bave zaštitom okoliša ili su zaposleni u
tvrtkama koje imaju posebne odjele zadužene za zaštitu okoliša". Facebook, subprime i green collar
trenutno su uključeni samo u internetsko izdanje rječnika, dok se na tiskano još čeka.
ARHEOLOGIJA
NOVA AZTEČKA PIRAMIDA
Arheolozi su u Meksiku pronašli ostatke 800 godina stare aztečke piramide u srcu glavnog grada, koja dokazuje da je stari grad
Tenochtitlan, nekadašnja prijestolnica aztečkog carstva, na kojem počiva današnji grad Meksiko, barem jedno stoljeće stariji negoli
se do sada smatralo. Pronalazak piramide rezultat je arheoloških istraživanja koja su započela u kolovozu 2007. Koordinator skupine
arheologa Salvador Guilliem izjavio je da će se iskapanje nastaviti tijekom sljedeće godine kako bi se dobila preciznija slika o
veličini piramide i njezinoj starosti.
Za sada se smatra da je piramida izgrađena 1100. ili 1200. godine. Arheolozi su na nalazištu pronašli i skulpturu za koju dvoje je li
riječ o aztečkom bogu kiše Tlalocu ili bogu neba i zemlje Tezcatlipocanu. Također, otkrili su pet lubanja i nekoliko soba u blizini
piramide, koje bi mogle datirati iz 1431. godine. Azteci, stara civilizacija koja je gradila monumentalne građevine i izumila čokola-
du, bili su moćan indijanski narod koji je u 15. i 16. stoljeću vladao velikim carstvom u južnom Meksiku. Ime Tenochca dobili su
prema svome središtu Tenochtitlanu. "Nadamo se da ćemo uskoro otkriti više činjenica o društvu Tlatelolco", kazao je Guilliem.
TJEDAN SUVREMENE UMJETNOSTI U AUKCIJSKOJ KUĆI SOTHEBY'S
25 MILIJUNA ZA BACONA?

Aukcijska kuća Sotheby's prvi put u svojoj povijesti najavila je aukcijski tjedan posvećen isključivo suvremenoj umjetnosti, koji će
se održati u veljači 2008. godine. Prva večer licitacije tog londonskog tjedna suvremene umjetnosti, na kojem će se naći
sedamdesetak djela, najavljena je za srijedu, 27. veljače. Vrhunac ponude bit će slika Francisa Bacona pod nazivom "Studija akta s
figurom u ogledalu" koja se procjenjuje na iznos od 18 do 25 milijuna funti. Sotheby's će u sklopu tjedna prirediti i javnu izložbu
posvećenu najboljim radovima poslijeratne i suvremene umjetnosti. Odluka Sotheby'sa da svoj tradicionalni tjedan prodaje u veljači
posveti isključivo aukcijama za djela suvremene umjetnosti došla je kao rezultat porasta interesa za tu vrstu umjetnosti na tržištu
posljednjih godina. Naime, prodaja umjetničkih djela suvremene umjetnosti u Londonu je porasla između 2001. i 2006. za čak 348
posto, izvještava Artdaily. Također, u britanskoj prijestolnici prodaja umjetnina, općenito uzevši, udvostručila se između 2002. i
2007.
ZNANOST
NANO-STARI ZAVJET
Izraelski znanstvenici ispisali su cijeli Stari zavjet na površini manjoj od pola zrnca šećera i tako pokazali da velike
količine informacija mogu biti pohranjene na malo prostora. Stručnjaci za nanotehnologiju Instituta Technion u Haifi
rekli su da je površina ispisanog teksta manja od 0,5 milimetara četvornih, a izabrali su Stari zavjet da bi pokazali
kako velike količine informacija mogu biti pohranjene na minimalnom prostoru. "Trebalo nam je oko sat vremena da
urežemo 300.000 riječi Biblije na malu silikonsku površinu", rekao je znanstvenik Ohad Zohar.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Knjige
Gordana CRNKOVIĆ: KNJIGE
2. siječnja, 2008.
ANDREA PISAC: "DOK NAS SMRT NE RASTAVI ILI TE PRIJE TOGA NE UBIJEM", ALGORITAM, ZAGREB, 2007.

DIJALOG S FEMINIZMOM
Premda je riječ o knjizi opsjednutoj samo jednom temom – životom udvoje – monotonije nema: autorica je
najviše zaokupljena nijansama i detaljima, a oni su uvijek neponovljivi. Zbirka nije ni ambiciozna ni osobito
inovativna, ali je solidna i zanimljiva. Ponekoj bi se priči moglo prigovoriti zbog nedojmljivosti, ali
promašenih ili slabih nema. Zrelo ostvarenje u najboljoj tradiciji feminističke proze
Ženski prozni glasovi pod izravnim utjecajem feminističkih ideja ili feminističke književnosti kod nas su već
dugo vremena vrlo rijetki. Zato me pojava knjige ovakvog naslova, koja djeluje kao da je nastala u okviru
radionice kreativnog pisanja koju vodi Slavenka Drakulić iz ranije faze, faze romana "Božanska glad", doista
razveselila. Feminizmom inspirirana proza nije kod nas, dakako, spontano izgubila svoju istaknutu poziciju na
višeglasnoj ženskoj sceni. Kontinuitet feminističkih glasova, treba li uopće na to podsjećati, naprasno je prekinut patrijarhalno-
nacionalističkom ofenzivom devedesetih, a (svojedobnom) sustavnom marginalizaci-
jom najistaknutije autorice feminističke proze osamdesetih godina 20. stoljeća, Slavenke Drakulić, svakako su obeshrabreni i drugi
potencijalni glasovi sličnog usmjerenja.
Dakako da autorica takve zanatske virtuoznosti - i uostalom u međuvremenu stečene svjetske reputacije – kao Slavenka Drakulić
nije ostala bez recepcije u stručnim krugovima u Hrvatskoj, pa ni bez vjernih čitatelja. Ali, na žalost, treba reći da je i domaća
književna kritika prešutjela dio njezinih knjiga, a koje su doista sve zaslužile interes kakav je na koncu potaknuo tek ovogodišnji
roman – "Frida ili o boli". U devedesetima jedini eksplicitno feministički prozni glas u hrvatskoj književnosti, doduše u
trivijaliziranoj varijanti, je onaj – Vedrane Rudan.
"Žensko pismo"
Andrea Pisac, premda je pisala i povremeno objavljivala prozu u časopisima, nije žurila s objavljivanjem druge knjige (prva zbirka
"Odsuće" objavljena je 2001. godine). Sada se čini da je već doista bilo i vrijeme da se pojavi nasljednica "ženskog pisma", žanra
koji kod nas ima svoju publiku, ali eto, već duže vrijeme nema i svoje autorice. Naravno, taj dobar osjećaj za pravi trenutak ne bi
puno pomogao da je riječ o lošoj knjizi, ali na svu sreću, ova zbirka priča nipošto nije loša knjiga.
Knjiga donosi dvanaest priča koje tematiziraju život u dvoje, i tipične probleme urbanih žena na pragu tridesetih, doba prve
rezignacije, suočenja s prazninom i gubitkom mladenačkih idealističko-romantičnih projekcija o životu. Motiv putovanja pokazuje
se kao uspješan kontrapunkt stalnom forsiranju privatnosti, intimnosti i tjelesnosti; javlja se u većini priča, narušavajući jednoličnost
stalno iste teme, a same junake priča ipak povremeno uspijeva podsjetiti – da je promjena uvijek moguća.
Priče preispituju neke feminističke stavove i ideje, a još više jesu li feminističke ideje zaživjele u životima stvarnih žena. S
feminizmom je Andrea Pisac stalno u dijalogu, feminizam je za nju više referentna točka nego pozicija koju obavezno zagovara. Ne
libi se narugati junakinjama koje su samo planirale biti emancipirane i samosvjesne feministice, ali su postale sve samo ne to, poput
junakinje naslovne priče. No, predmet autoričine ironije bit će i one koje zastrane u svojoj feminističkoj osviještenosti, poput
primjerice Sonje, junakinje možda najbolje, a svakako najduhovitije priče "Drkadžija", koja otvara zbirku.
Kreativni nered
Priča govori o Ogiju i Sonji, bračnom paru koji nikako da donese odluku o raskidu, preferirajući udobnost patnje. Sonja sebe smatra
intelektualkom i radikalnom feministicom; vjeruje u svoje seksualne priručnike i da postoji racionalno rješenje za nestalu strast.
Priča je vrlo duhovita persiflaža feminističkog racionalizma u tretiranju seksualnosti. Ta je tema zapravo davno apsolvirana u
kritičkim čitanjima feminizma, vrlo uvjerljivo bavila se njome već Annie Le Brun u esejističkoj knjizi "Lâchez tout" (1977.), ali to,
naravno, ne umanjuje efektnost ove priče.
Sonja i Ogi protagonisti su još dviju priča; "Netko mora biti žena u ovoj kući" priča je koja ih prikazuje u prvoj krizi, a "Naše bračno
putovanje" na neslavnom početku. No te tri priče nisu izdvojene u zaseban ciklus, čak ni poredane jedna iza druge. Zbirka je
komponirana u duhu svojevrsnog kreativnog nereda, što zaslužuje samo pohvalu. Čini se da je osjećaj za ritam i mjeru, više nego
bilo kakvo racionalno načelo, odigrao važnu ulogu pri sastavljanju ove zbirke. Knjiga započinje s najefektnijom, a završava s možda
najpotresnijom pričom; nekoliko manje upečatljivih priča na temu redefiniranja tradicionalnih uloga u parovima novijeg vremena
skrivene su negdje u sredini.
Poslovna putovanja, stipendije, seminari, turizam i ljubavna veza sa strancem – svi ti motivi vješto su iskorišteni u tematiziranju
kulturalnih razlika. One se pak u ovoj prozi problematiziraju na vrlo originalan način: dijalog je samo trenutak, trajna je jedino
usamljenost, autonomija pojedinca. Takvo generalno stanje kulturalne razlike i jezične barijere samo ističu, nipošto ga ne stvaraju.
Kulturalne razlike su izvor nesporazuma, ali nesporazumi nisu na njih svedivi. Komunicirati uvijek znači biti očaran drugim i
drukčijim, no komunikacija također uvijek graniči s nerazumijevanjem i neprijateljstvom. Nesporazumi nastali zbog problema u
prijevodu samo su nešto drastičniji, no nesporazum je zapravo najčešći ishod svakog pokušaja komuniciranja - sugeriraju priče
Andree Pisac.
Zanimljivi likovi
Priče koje svjedoče o mijenjanju tradicionalnih patrijarhalnih odnosa nisu novost u našoj prozi; asociraju na obradu slične teme u
romanu "Ljubav je sve" Krešimira Pintarića. No, muškarci (u vezi s ambicioznom ženom) koje kućanski poslovi, npr. pranje suđa,
održavaju da ne potonu u totalnu depresiju definitivno se nisu pokazali kao osobito interesantni likovi.
Ženski likovi u ovoj su prozi zanimljiviji. Junakinje Andree Pisac kadikad su samosvjesne do egoizma, a kadikad ranjive, izgubljene
ili histerične, premda su sebe pokušale definirati kao emancipirane intelektualke. Istodobno diskretno ironična i diskretno
suosjećajna, autorica prikazuje mlade žene, prije vremena prve rezignacije, između autoerotizma i ovisnosti o muškarcu, između
feminizma i tradicionalnijih odabira. Uvjerljivo oslikava to životno doba silovite energije, srljanja u bilo kakve odluke, pa makar
pogrešne. Premda je riječ o knjizi opsjednutoj samo jednom temom – životom udvoje – monotonije nema: autorica je najviše
zaokupljena nijansama i detaljima, a oni su uvijek neponovljivi. Zbirka nije ni ambiciozna ni osobito inovativna, ali je solidna i
zanimljiva. Ponekoj bi se priči moglo prigovoriti zbog nedojmljivosti, ali promašenih ili slabih nema. Zrelo ostvarenje u najboljoj
tradiciji feminističke proze.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Virtual Tribune
Darko VUKOREPA: VIRTUAL TRIBUNE
2. siječnja, 2008.
Amazon: REKORDNI ŠOPING
Amazon je objavio da je blagdanska sezona 2007. godine najbolja do sada. Najprometniji dan bio je 10.
prosinca, kad je naručeno više od 5,4 milijuna predmeta, oko 62 predmeta u sekundi. "Vrlo smo zahvalni svojim
kupcima", rekao je Jeff Bezos, utemeljitelj Amazona. Amazon je objavio zanimljivosti iz blagdanskih vremena -
tako je rečeno da je više od 99 posto pošiljaka poslano na vrijeme da stigne za blagdane. Paketi s Amazona su
stigli u preko 200 država na svijetu, a jedna od najdaljih pošiljaka išla je na Aljasku. Dok je Nintendove
gaming-konzole Wii još bilo u zalihama, prodavalo ih se 17 u sekundi. (No, usput budi rečeno, Nintendo već dulje nije u stanju
isporučiti dovoljnu količinu svoje popularne konzole, što će mu prema predviđanjima analitičara u ovom blagdanskom periodu
donijeti manjak prihoda od oko milijardu dolara.)
Najpopularniji DVD-i na Amazonu bili su, pak, Harry Potter and The Order of the Phoenix, Planet Earth: The Complete BBC Series
i Pirates of the Caribbean: At World's End. Među računalima, najprodavaniji su bili Apple MacBook, Nokia Internet Tablet PC i HP
Pavilion Entertainment Notebook.
Softver: NERO 1080p

Programski paket Nero 8 dobio je certifikat za kreiranje i reproduciranje sadržaja na diskove Blu-ray Disc Multimedia Video
(BDMV), a odsad će podržavati i snimanje HD DVD sadržaja na DVD-R/W diskove. Podrška sadržajima visoke razlučivosti (do
1080p i zvuk 5.1) dostupna je putem posebnog dodatka Blu-ray/HD-DVD.
Dodatak je kompatibilan s inačicom Nero 7, iako u njoj nije dostupna podrška formatu Blu-ray...

Tehnologije: ISUS S GPS-om

Nakon što su lopovi ukrali lutku malenog Isusa iz betlehemske štalice u predgrađu Miamija, nadležne službe
odlučile su zamjensku lutku opremiti GPS odašiljačem. Izložak "Betlehemska noć" postavljen je u Bal Harbouru,
u predgrađu Miamija, a originalna lutka malenog Isusa neobjašnjivo je nestala još prije tri tjedna, usprkos tome
što je bila zalijepljena za svoje postolje.
"Mislim da se krađa lutke Isusa neće više ponoviti, no odlučili smo se osloniti na modernu tehnologiju kako
bismo ipak pokušali spasiti svog Spasitelja", izjavila je Dina Cellini, odgovorna za postavljanje i održavanje ovog
izloška. Osim Isusa, GPS odašiljačem bit će opremljeni i Marija i Josip.
MIT: SUPERRAČUNALO NA BICIKL

Ekipa studenata s sveučilišta MIT primila se projekta napajanja superračunala sirovom snagom s ciljem ulaska u Guinessovu knjigu
rekorda. Desetorica studenata sveučilišta MIT pedalirala je 20 minuta i uspješno proizvela dovoljno energije za napajanje
superračunala koje je izvršilo simulaciju nuklearne fuzije. Svoje mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda traže u kategoriji izvršenja
najviše računalnih operacija pogonjenih ljudskim tijelom. Studenti su uspješno upogonili superračunalo SiCortex SC648, skupinu
strojeva Linux sastavljenih od 648 procesora, te gotovo jednog terabajta RAM-memorije. Sustav koristi izuzetno malo energije za
svoj rad – 1.200 W, što su inovativni studenti uspješno proizveli pedalirajući 20 minuta…
Sigurnost: SVE LOŠIJI ANTIVIRUSI?
Njemački časopis c't napravio je detaljnu analizu dostupnih antivirusnih alata, a potpuni izvještaj o njihovoj
učinkovitosti planira objaviti u siječnju sljedeće godine. Ipak, na internetu su objavili dio svojih saznanja. Prema
navodima stručnjaka časopisa c't, antivirusni alati prilično su učinkoviti pri detektiranju postojećih virusa i raznih
drugih zloćudnih aplikacija, no njihova učinkovitost značajno pada kada ih se virusima izloži u hodu. C't tvrdi da je
prepoznavanje novih virusa i ostalih napasti svedeno na učinkovitost između 20 i 30 posto, dok su prošlogodišnji
podaci pokazivali učinkovitost između 40 i 50 posto…

________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.