NAVIGACIJA

Home
Sadržaj
Informbiro
Osoba tjedna
Kolumne
Teme
Interviewi
Picaškandal
International
Feral Tromblon
Greatest Shits
Kultivator
Glazba
Knjige
Film
Virtual Tribune
Pisma
Arhiva
Tribute
O Feralu
Stranica obnovljena:
3. travnja, 2008.

01 / Kolumne (4)

IZRODI (1/4)
Ugledna novinarka i pomoćnica glavnog urednika Jutarnjeg lista nedavno je na zahtjev svoje kuće obavila težak posao, napisala je,
naime, odeblju knjigu, štoviše, Etički kodeks, ili kako se smiju, a kako ne, ponašati i pisati novinari njene medijske kuće. Lijepo!
Hvale vrijedan proizvod...

NATOčiše nam (2/4)

Bit će već i deseti put, Sanader izjavljuje da Hrvatska ne bi bila napadnuta da je bila u NATO-u, ali valjda tada ni ona ne bi napala
BiH. To zorno pokazuje da hrvatsko državno čelništvo hrli u krilo NATO-a a da uopće ne zna što ga tamo čeka i da on nije
samoposluga iz koje uzmeš što hoćeš i odeš...

DVA VEKA BUREKA (3/4)

Pre nekoliko nedelja, u pivskom vrenju svesti, napravim koalicioni sporazum sa samim sobom da bar nekoliko dana apstiniram od
političkih emisija na ovdašnjim televizijama, me and myself sve to lepo potpišemo, obećamo da ćemo se sporazuma držati kao
pijani plota, izgasimo spravu...

DRINA (4/4)
Višegradski kameni most, djelo turskog arhitekta Sinana, kojeg su suvremenici nazivali Michelangelom Orijenta, postao je tako
ponovno mostom razdora, ovaj put razdora između živih i mrtvih, stvarnih i današnjih vlasnika Višegrada. Kronologiju gradnje
mosta romansirao je Ivo Andrić...
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Teme (16)

DOMOVINE SIN (1/16)

Čim se neki opjevani hrvatski vojskovođa prebaci s onu stranu zakona – što je relativno česta pojava – hrvatsku vlast i njezine
represivne poluge dohvati teži oblik panike koji, sasvim logično, rezultira paralizom, nesnalaženjem,
nelogičnim potezima i masovnim potjerama u kojima je uvijek...

VOD SMRTI (2/16)

Za zločine nad srpskim civilima u pakračkom kraju koje nisu počinili Merčepovi ratnici javnost je saznala zahvaljujući opsežnom
haškom istražnom spisu što je, u najvećoj mjeri, posvećen ratnim aktivnostima Tomislava Merčepa. Dosad

se, naime, smatralo da se priča o hrvatskim zločinima na...

BUSHILAČKE AKTIVNOSTI (3/16)

Hrvatski nacionalni interes pogažen je samim dolaskom američkog predsjednika. Najavljeno je da će ga već u Zračnoj luci Zagreb
dočekati ministar vanjskih poslova RH Gordan Jandroković, što se u diplomaciji smatra protokolarnim pretjerivanjem, točnije
ulizivanjem, i priziva bolnu uspomenu na Tuđmanovo iznošenje umjetnina...

HRVATSKA POD HYPOTEKOM (4/16)

Prije nego što će 1998. Slavonska banka biti prodana, odigravala se prava politička drama kome će ona, sanirana s 40 milijuna
tadašnjih DEM, pripasti. Dvije snažne struje, obje s potporom moćnih ali suprotstavljenih frakcija u tada
vladajućoj garnituri, željele su njome ovladati...
NATO BEZ KRČMARA (5/16)
Sigurna dodatna izdvajanja iz hrvatskog državnog budžeta zbog pristupanja NATO paktu, valjat će staviti u odnos s manje sigurnim
ekonomskim koristima poput povećanja stranih ulaganja koje, prema premijeru Sanaderu, paktiranje
donosi, pa od toga oduzeti štete na okolišu i turizmu...

UMJESTO PUŠKE NOSIO VODU (6/16)

Vladimir Štengl, bivši dugogodišnji gradonačelnik Vukovara i saborski zastupnik HDZ-a, priznao je da u Domovinskom ratu,
nikada nije nosio pušku, no i pored toga on ne samo što uživa status hrvatskog branitelja i status 30 postotnog ratnog vojnog
invalida, već ima i rješenje da je u ratu bio...

BRANITELJI BEZ GOTOVINE (7/16)

Strategija obrane vrijednosti Braniteljskog fonda Jadranke Kosor i njezinih suradnika, među kojima je od posebne važnosti društvo
koje upravlja Fondom, "Erste-invest", svela se na sporadična uvjeravanja ratnih veterana da ne prodaju
svoje udjele, najavu isplate mršavih dividendi i...

PUTUJUĆE NEKRETNINE (8/16)

Kada biste priču o splitskom Centru Bonačić, poslovnom kompleksu čija gradnja, već desetak godina nikako da krene dalje od
projekta, pričali žitelju neke sređene države, vjerojatno biste barem tri puta morali ponavljati glavne detalje. A
oni u najkraćem izgledaju ovako...

TUŽBA NA OTPADU (9/16)

U Pločama su pluća i dalje vrlo jeftina roba! Jasno je da takav dojam zvuči pomalo i nestvarno, ali uzmu li se u obzir događanja s
nekontroliranim odlaganjem opasnog azbestnog otpada na užem pločanskom gradskom području u
posljednjih godinu dana, malo je mjesta za optimističnije tonove...

NEMOJMO GENERALIZIRATI (10/16)

Feralov poklon-poster: Zaustavimo kriminalizaciju Domovinskog rata!

RAZMJENA PEPELA (11/16)

Pred Bosnom i Hercegovinom opet je jedan od tzv. povijesnih datuma - 3. travnja državni će se parlament izjašnjavati o zakonima za
reformu policije, a ako oni budu usvojeni, Evropska unija je obećala da će s Bosnom i Hercegovinom 28.
travnja potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju...

SADRENE BARIJERE (12/16)

Irački premijer Maliki je drugog dana borbi Sadru dao ultimatum od 72 sata da prestane s (uzvratnim) napadima, što se nije
dogodilo, već je dva dana nakon isteka tog ultimatuma Sadr, putem džamija u Bagdadu i Basri, svoje ljude pozvao na prestanak
vatre, naglasivši pritom da oni...

POLITIKA PRVOG APRILA (13/16)

O zloupotrebi smisla gradskog prolaza u poduzetničkom projektu Tomislava Horvatinčića, u bloku na Cvjetnom trgu, Feral je u
proteklih 15 mjeseci objavljivao mjesečno barem jedan do dva teksta, i time se, prema Horvatinčiću, svrstao u
medijsku, "antipoduzetničku klimu"...

KAUBOJSKA JUHA (14/16)

Predstava "Kauboji" nije tek lagana parodija na temu Divljeg zapada nego suvremeno neurotični antimjuzikl u kojem su
sadržana pitanja o golom preživljavanju, očajnička želja za zaboravljenom radošću, histrionski prezir prema svim
vrstama sitničavosti i intimna priča o usamljenosti i prijateljstvu...

SRODNOST PO STRASTI (15/16)

Zagrebačko kazalište mladih prvo je bilo Pionirsko kazalište sa svojim slavnim učilištem, koje je od početka
predstavljalo nukleus ludizma po kojem će cijelo kazalište u Teslinoj ulici kasnije postati poznato. Jugoslovensko
dramsko pozorište osnovano je, pak, 1948. zato da postane...

ZERPLILILI O SPORTU (16/16)

Sad promislite šta bi Uvodić reka da mu je živit danas i da ga zaustave po Marmontovoj upisat Hajdukovu dionicu. Isto bi mu bilo.
Bija to aprililili ili ne, zerplilili ili ne, kad-tad narod će bit prisiljen upisat dionicu! A u doba Uvodića
Slobodne Dalmacije još nije bilo ni čut...
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Interview (1)

ŠKOLA NAM JE JOŠ U 19. STOLJEĆU (1/1)

Lidija Arambašić, psihologinja i predstojnica katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govori
o problemima javnog sustava, mladima i odraslima...
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved

01 / Informbiro
INFORMBIRO
Predrag LUCIĆ
2. travnja, 2008.
PODZEMLJE
Znam, dragi čitatelji, znam da ovih dana s nestrpljenjem iščekujete hoće li se iz dubine zemlje promoliti ona znamo-već-koja vijest,
ali budući da te vijesti, unatoč lopatama kojima je pokušavaju iskopati jake snage hrvatskoga MUP-a, nema pa nema, ostaje nam da
nacionalno podzemlje zamijenimo onim svjetskim i da se informiramo kako je Australija krenula u najveći svjetski pilot-program
podzemnog skladištenja ugljičnoga dioksida. Australske su vlasti odlučile prikupiti 100 tisuća tona tog plina u jugozapadnoj
Victoriji i ubrizgati ga u rupetine izdubljene 2 kilometra ispod površine zemlje koje će hermetički zadržavati ugljični dioksid kao
što, kazano riječima agencijskoga pjesnika, "spužva drži vodu".
ZVUKOVLJE
Za nekih devet godina trebalo bi se znati može li se ugljični dioksid uspješno skladištiti u pojedinim geološkim slojevima, pa ako
može – eto posla za milijune vrijednih ruku. Proskribirani će se plin izmještati iz atmosfere pod napaćenu Zemljinu koru, valjda sve
dok se odozdo ne začuje veliko prrrrrrrrr. Kritičari australskoga projekta evo već grintaju kako je 2017. godina predaleko da bi se do
tada čekao odgovor na pitanje od globalnoga značaja: hoće li svijet otići u prdec ili će prdec otići u svijet?
PODGRUNTOVLJE

Pripadnici ruske sekte "Sudnji dan" imali su gotov odgovor na gornje pitanje. Uvjereni da će do smaka svijeta
neminovno doći u svibnju ove godine, zavukli su se u podzemni bunker u mjestu Nikolskom, u okrugu penzanskom,
u centralnoj Rusiji, 600 kilometara udaljenom od Moskve, i u njemu proveli gotovo šest mjeseci. Na svečani doček
kraja krajeva zaputili su se na nagovor svoga vođe Pjotra Kuznjecova koji nije otišao pod zemlju s pripadnicima
svoje sljedbe zato što je, kako kaže, "imao drugog posla". Nakon što se zbog djelovanja podzemnih voda urušila
trećina zemunice u koju su se nagurali, četrnaestero je Pjotrovih sljedbenika to protumačilo kao Božji znak i
odustalo od čekanja Susvita. Drugih četrnaestero je, Božjem znaku unatoč, ostalo u podzemnoj prostoriji koja je nakon urušavanja
odsječena od izlaza na svjetlo Predsudnjega dana. Bog se, izgleda, opako našalio čuvši njihovu prijetnju da će se raznijeti plinom
ukoliko itko pokuša ući u njihovo čekalište.
POZIVLJE
Dok se čeka Sudnja zora, nižu se povijesni dani. Jedan od tih povijesnih dana sviće u četvrtak, 3. travnja 2008. kada će Hrvatska u
Bukureštu dobiti pozivnicu za NATO, Albanija također, dok treća zemlja Jadranske inicijative, Republika Makedonija još uvijek ne
zna hoće li joj Sjevernoatlantski savez tog historijskog datuma dati adresu. Dok američki predsjednik George W. Bush najavljuje da
će poduprijeti ulazak sve tri zemlje, glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer nije siguran da će s Makedonijom stvari ići baš
glatko. Na press-konferenciji uoči bukureštanskog summita pitao Scheffera makedonski pitac neki: "Kakva li je, koja li je, gdje li je,
kome li je ta korist od grčkoga članstva u NATO-u, rekti, osim da uloži veto na prijem Makedonije ili da se stalno protivi Turskoj,
bemti?"
PROZIVLJE
A glavni tajnik makedonskom pitcu odgovor tad ne dade nego mu bukvicu održade: "S pitanjem imena Makedonije NATO ništa ne
imade, ali se rješenju pronalaska ne znade ako se Makedonija optužbama protiv jedne članice NATO-a predade. Ja sam jasno kazao
da NATO jednu državu u članstvu svome imade, a drugu ne imade. I još jasnije, da prostiš, velim da i vašu državu u članstvu želim,
ali vrijeme leti li leti, i stvar se, da prostiš, ko i svaka stvar lakše usložniti dade no što se rješenje pronaći znade, jer je rješenje skrito
ko Korade. A rješenje, da prostiš, treba pronaći suradnjom, a ne konfrontacijom i sličnom koradnjom." Dobro, nije šef Scheffer to
rekao baš tako, ali kad i NATO dopušta da se Grci zajebavaju s Makedoncima, što se i mi, da prostiš, zajebavali ne bi s glavnim
tajnikom, rekti?!
GLASOVLJE

A sada idemo daleko na jug, tamo gdje još nije stigao NATO... Opozicijski Pokret za demokratske promjene (MDC) proglasio je
pobjedu svojega kandidata Morgana Tsvagiraija na zimbabveanskim izborima i tako se oglušio na prijetnje što ih je uputio ministar
informiranja Sikhanyiso Ndlovu. Mugabeov doglavnik je, da podsjetimo, u diktafon engleskoga novinara izjavio sljedeće: "Ako se
Tsvangirai proglasi predsjednikom, smatrat ćemo to državnim udarom, a svi znamo kako se postupa u tom slučaju." MDC tvrdi da je
Tsvangirai osvojio 50,3 posto glasova, dostatnih da preuzme vlast, i poziva Roberta Mugabea da prizna poraz u pokušaju da osvoji i
šesti predsjednički mandat te da se tako poštedi dodatne blamaže. Mugabe uporno izbjegava objaviti izborne rezultate, a mediji pod
njegovom kontrolom navješćuju da Zimbabveu slijedi i drugi izborni krug. "Rezultati pokazuju da nema nikakve potrebe za drugim
izbornim krugom", tvrdi Tendai Biti, glavni tajnik MDC-a, "ali mi smo spremni da se natječemo još jednom, ako baš bude trebalo."
Ako se Roberta Mugabea bude pitalo, a pitat će ga se, u Zimbabveu nije isključen ni deveti krug.
ZIDOVLJE
"Ja živim u okruzima koji se šire...", eto tako bi nekako izraelski premijer Ehud Olmert parafrazirao čuvene
Rilkeove stihove. Na sastanku s američkom državnom tajnicom Condoleezzom (čitatelji dragi, začudite li se
ikad kako to da se nikad ne zajebem dok pišem ovo tipfelerično ime?! – op. a.) Rice, drug Olmert je kazao da
će Izrael "nastaviti s gradnjom židovskih naselja u istočnom Jeruzalemu, s obzirom da će ona ostati pod
izraelskim suverenitetom po svakom mirovnom sporazumu", jerbo je Jeruzalem "nepodijeljena, nedjeljiva
izraelska prijestolnica". Riceova je Olmertu zadala domaći rad: do sredine svibnja, kada u Izrael stiže George
W. Bush, mora biti zgotovljena "značajna deklaracija o namjeri" u kojoj bi izraelska vlast iznijela koje je ustupke i kompromise
spremna učiniti kako bi riješila osnovna pitanja u pregovorima s Palestincima koji istočni Jeruzalem smatraju glavnim gradom svoje
buduće države.
DOJDOVLJE
Dnevni tisak javlja, a tjedni, evo, prenosi da je u hrvatsku metropolu stigao sjevernoamerički prugasti smrdljivac (Mephitis
mephitis). Sve zainteresirane obavještavamo da je smrdljivac smješten u rezidencijalnoj nastambi u maksimirskom Zoološkom vrtu,
u kompleksu "Sjeverna Amerika", preko puta "Traperske kolibe". Ujedno pozivamo bioetički osviješteno čitateljstvo da digne svoj
glas protiv držanja životinja u kavezima. A i da kaže, da kaže svoje odlučno "Ne!" ničim izazvanoj ezopovštini u novinama.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Osoba tjedna
Osoba tjedna: IVAN KORADE
2. travnja, 2008.
Bez obzira na krvave događaje koji su joj prethodili, u ovoj potjeri za Ivanom Koradeom ima
jedna stvar kojoj se moraš nasmijati. To je ono kada je policija upozorila građane da je general
naoružan i opasan. Pa, kvragu, oni dobro znaju tko je i kakav je Korade, a ako netko ne zna,
zapravo pravi se da ne zna, to su baš policija i ostale nadležne službe.
Cijeli kumst i jest u tom "neznanju", jer bez toga ne bi ni bilo ovog četverostrukog ubojstva u
ubavom Zagorju. Ako smo, naime, dobro shvatili Koradeov "borbeni put" zagorskim klijetima
posljednjih dana, ta ubojstva dogodila su se iz pomno planirane osvete, ma koliko ona poslije
bila pijano i mahnito izvedena. A to navodi samo na jedan zaključak.
Koradeu se gledalo kroz prste ne samo nasilništvo koje je pokazao proteklih godina, nego i ono za koje se logički moralo zaključiti
da još slijedi. I zato za ova ubojstva jest kriv taj osvjedočeni kavgadžija i siledžija na obilnim državnim jaslama, ali je odgovornih
puno više. Otprilike je to izgledalo ovako.

Da je umirovljeni general sa stalnim boravkom u blizini Lepoglave "samo" divljački isprebijao pa i osakatio četiri svoje žrtve,
sigurno bi se opet, kao i dosad, sve gurnulo pod tepih. Ali, budući da ih je, oh kako nezgodno, brutalno pobio, među njima i jednog
posve nedužnog dječarca, što ćemo, zaključili su oni Koje Se Pita, sada nekog vraga ipak treba napraviti.
I tako smo dobili ovu grotesknu masovnu potjeru, nalik iskrcavanju u Normandiji, koja je samo stavila krunu na ovu sramotu – da se
jurilo uzroke, a ne posljedice, bilo bi dovoljno i nekoliko policajaca. Ali, drukčije jednostavno nije moglo biti, ova ubojstva
pripremana su u inkubatoru iz kojeg se nije izlegao samo neubrojivi general Korade, taman posla.
Ubojstva u blizini Lepoglave dogodila su se kao lokalna erupcija nečega što je bratski rasprostranjeno širom zemlje, a to je da
vjerojatno debelo iznad pedeset posto kriminala i nasilništva izmiče kazni jer se ogrnulo zaštitnim plaštom domovinskog rata.
Stvorena je već čitava kasta ovlaštenih delinkvenata, koji su svoje prve korake napravili kada su na ugrabljene srpske kuće
nesmetano keljili "Zauzeto Hrvat", i otada su se stalno i nezaustavljivo razvijali.
Badava iz Bruxellesa pritišću i prijete. Tko će njima objasniti da je kod nas svaka budala koja se ogrne nacionalnom trobojnicom
neosvojiva utvrda za pravosuđe i cijelu državu?! I da im se zidine mogu eventualno urušiti tek kada ih izda svaki oprez, pa počnu
gurati odvažnim strankinjama prst u stražnjicu, a može biti gadno i ako ih provali netko još gori iz istoga soja (kao Petrač Zagorca).
No, zato lako i spretno izmiču oni najbrojniji, nogometni huligani, to posvećeno pleme hrvatskog pseudopatriotizma, koje je kao
spužva upilo najgori talog lažnog, ali nježno paženog, domoljublja. I oni su se u posljednje vrijeme specijalizirali za osvetničke
marševe, ovaj put ne po zagorskim klijetima nego po gradskim trgovima, ali kladimo se da će pristup onih Koje Se Pita ostati u
dlaku isti – neće mrdnuti prstom dok ne padne krv.
Marinko ČULIĆ
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (1/4)
Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
IZRODI
2. travnja, 2008.
Ugledna novinarka i pomoćnica glavnog urednika Jutarnjeg lista nedavno je na zahtjev svoje kuće obavila težak posao, napisala je,
naime, odeblju knjigu, štoviše, Etički kodeks, ili kako se smiju, a kako ne, ponašati i pisati novinari njene medijske kuće. Lijepo!
Hvale vrijedan proizvod koji odlično funkcionira. U teoriji! U praksi, pak, izgleda ovako: Jutarnji list od 30. ožujka, velika
fotografija obitelji Hebrang, snimljena valjda u stanu te ugledne obitelji, kupljenom na kredit, kao što i pristoji jednoj skromnoj,
hrvatskoj, katoličkoj obitelji, na slici gospođa mama u bundi, ponosni tata i dvoje dječice, pod njom redakcijska oprema: "Obitelj
Hebrang o svojim danima u susjedstvu glumice Mire Furlan kojoj je prošloga tjedna vraćen stan u Zagrebu". Zatim veliki naslov:
"Nismo više mogli živjeti u Petrovoj kraj tog izroda", potom podnaslov: "Pokušaj samoubojstva: prema riječima Hebrangove
supruge 1982. godine Mira Furlan pokušala je samoubojstvo", potom slika lijepe glumice, koja bi imala biti krajnja suprotnost onom
gornjem grupnom portretu smjerne katoličke obitelji, pod njom legenda: "Glumica navodno nikada nije imala pravo na stan u
Petrovoj jer ga nije koristila od odlaska u Ameriku".
A mislili smo da niže ne može. Ali eto, može, unatoč priručniku o etici, može itekako, sve u radionici visokotiražnog lista čiji su
novinarski pačići dobili zadatak da o važnoj temi vraćanja stana Miri Furlan, nakon punih 16 godina suđenja, imaju "kopati" dalje.
Samo kuda, zapitao se novi glavni urednik, već prekaljen na istim poslovima, kršeći prste i otirući pjenu s usana, hm, da, mogli
bismo nazvati Hebrangove, oni su inače činili sve da se Miri Furlan zauvijek oduzme stan, tamo će sigurno biti nešto krvavoga
"mesa". I doista, stanovita gospođa Danijela Vrhovski, udana Hebrang, u podužem je intervjuu, sve histerično čupajući kosu i
vrišteći, iznijela svu težinu i gorčinu, sav porodični užas zbog činjenice da je "takvoj osobi" vraćen stan, pa će dotična gospođa
presudu u korist glumice nazvati skandaloznom, Miru Furlan izrodom, onom koja je svojim "raskalašenim načinom života, tipičnim
za život svih glumaca, maltretirala susjede", opisala je potom i strahotnu opasnost po život svoga djeteta zbog toga što je u pokušaju
samoubojstva te "raskalašene" žene jedan zid stana gospođe Vrhovski, kasnije Hebrang, popucao, a ona se, glumica, čak nije ni
ispričala..., nego je "ispalo da smo je nevinu progonili i da je ona samo žrtva", kaže dama u bundi očaranim novinarima Jutarnjeg
lista, dok će njene riječi kasnije potvrditi i neupitni stup hrvatstva i morala i glava obitelji, premda svoju sadašnju suprugu "nije
poznavao u vrijeme nesreće njenog djeteta". I dodati Andrija Hebrang još malo mesa na tu sočnu novinarsku kost, kazavši kako je
Mira Furlan mogla putovati na relaciji Zagreb - Beograd, "dok mi ostali nismo mogli ni do Okučana", jasno sugerirajući kako je
glumica morala imati neke opasne veze u "četničkoj" administraciji, a evo sada joj Hrvatska još vraća i stan. Koji je inače njeno
vlasništvo.
Jeziva riječ "izrod", međutim, odjeknula je mnogo strašnije od onih uobičajenih: kurva, izdajnica, samoubojica... zato jer tako nešto
više nismo očekivali, pa još na stranicama novine čiji zaposlenici odnedavno mogu posegnuti i za Etičkim kodeksom svoje kuće.
Samo što bi taj kodeks imao pretpostaviti barem minimalno prisustvo savjesti u novinarskih pulena, još više njihovih urednika, a na
ovom je primjeru vidljivo i da je taj priručnik morao u posebnom poglavlju objasniti kako i u kojim prilikama im valja staviti
brnjicu da svojim iskeženim očnjacima ne bi zgrabili skute neke osobe, žene, preporuča se, pa njima opet trgali, ranjavali, klali. Čak
i ženu koja odavno ne živi tu, među njima, pravednicima i stvaraocima javnoga mijenja, nego je bila dovoljna tek naznaka da joj se
u njihovoj bijednoj, učmaloj palanci, vraća u posjed nešto što je oduvijek bilo njeno.
No nakon što je dvoje manje poznatih autora skupilo izjave jedne opasno histerične gospođe, a urednici Jutarnjeg oblizali usne i
zadovoljno počešali očnjake, njušeći povećanu prodaju toga broja, čak je i glava obitelji Hebrang dobro predvidio zgranutost dijela
javnosti, pa sjeo i napisao pisamce Jutarnjem listu da bi, po svom običaju, samo potvrdio ono što je namjeravao demantirati, a onda
su se pismom u svom listu oglasili i urednici Jutarnjeg, mi pak krenuli čitati sve u nadi da će se ta ekipa sada ispričati uglednoj
glumici, koja također ima dijete i obitelj, pa možda i čitaocima. Ali ne, nije tako nešto predviđeno njihovim Etičkim kodeksom, oni
su tek nažvrljali nešto o "integritetu" svoje novine koja da je samo vjerno prenijela svaku riječ stanovite gospođe Hebrang. Sve
shodno Etičkom kodeksu kuće!
Nisu dodali da su, nakon što su tekst opremili fotografijom smjerne katoličke obitelji Hebrang i naslovom koji će se pamtiti kao još
jedan u nizu sramotnih epizoda hrvatskoga novinarstva, lijepo očistili očnjake, podrignuli i otišli kući.
Već sutradan na stranicama druge dnevne novine iz istoga medijskoga koncerna osvanuli su, očekivano, tekstuljci zgražanja zbog
novoga progona Mire Furlan, dakako, od strane obitelji Hebrang, dok nam tek valja očekivati pravu moralističku sonatu, sigurno
gnjevnu analizu iz pera nekog uglednog kolumniste iste dnevne novine, naravno nipošto ne zbog produkcije takvoga novinarstva,
nego zbog izjava jedne posve irelevantne osobe koja ima pravo lajati što joj padne na pamet, ali samo unutar zidova svoga stana
kupljenog na kredit, a svoju histeriju liječiti na za to primjerenom mjestu, uz pomoć praksitena, ili svoga supruga, uvaženoga
doktora Hebranga.
Kada ti kućni moralizatori iznesu svoje zgražanje nad izjavama kojima tobože samo Hebrangovi, a ne i dotična novina, opet prljaju i
difamiraju Miru Furlan i njenu obitelj, onda će se tek pokazati sva visoka razina uređivačke demokracije. Koja podrazumijeva
najprije objavu svake poluinformacije, objede, potjernice..., a odmah potom i moralizatorske tekstove nekog svog novinskog gurua
kojima će se, ili ostrviti samo na ponašanje osoba, poput Hebranga i supruge, ili pak prokazati čitaoce kao gadove koji baš traže
jedino takvo uvredljivo, prokazivačko, doušničko novinarstvo.
Nažalost, sve ukazuje da s druge strane toga palanačkog smetlišta, kreiranoga združenim snagama dijela važne političke kaste i
moćnih medijskih plaćenika, nema više ničega. Ima samo tuge i nemoći, sitnog otpora onih malobrojnih izroda.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Kolumne (2/4)
Marinko ČULIĆ / ILUSTRACIJA: Alem ĆURIN
ARITMETIKA POLITIKE
NATOčiše nam
2. travnja, 2008.

Bit će već i deseti put, Ivo Sanader je ponovio, pa i uoči summita u Bukureštu, da Hrvatska ne bi bila napadnuta da je 1991. bila u
NATO-u. I svaki put čovjeku prođe u glavu da osim što tada Srbija ne bi napala Hrvatsku, valjda ni Hrvatska ne bi napala Bosnu i
Hercegovinu. To je samo jedan od primjera zbrke u glavama hrvatskih političkih čelnika kada je riječ o NATO-u i ostalim
međunarodnim organizacijama.
Zbrka je posljedica toga što se na te organizacije u pravilu gleda kroz crno-bijele naočale, pa one imaju čas anđeosko, čas đavolje
lice. Evo, isti taj NATO, kojeg Sanader doživljava kao anđela čuvara Hrvatske, javlja se u sasvim drukčijoj roli kada se sjetimo
starih, ali i danas aktualnih tvrdnji, da su zapadne sile navodno bile protiv njenog osamostaljenja. Jer, ako je NATO vojna batina tih
bešćutnih sila, a jest, ispada da je naš dobri anđeo zapravo bio zlotvor koji je sponzorirao rušenje i krvarenje Hrvatske. Pa, ti vidi.
Zašto ovakav uvod? Pa, naprosto zato što previše toga govori da se Hrvatska gura u krilo NATO-a, što je nakon Bukurešta uglavnom
obavljeno, a da zapravo ne zna što će ondje, ne računajući ovještale fraze o "demokratskom svijetu", tj. potrebi da se bude dio njega
a ne onoga drugoga. Te fraze nisu nikakav problem. Padaju kao klade u vodu jednostavnim nabrajanjem evropskih zemalja koje nisu
ušle pod kišobran NATO-a (Švedska, Finska, Austrija, Irska...), jer se odreda radi o stabilnim, ili čak uzornim demokratskim
zemljama.

Što će, dakle, Hrvatska u NATO-u? Tek će se vidjeti kako će se ona ondje provesti, ali već sada je prilično jasno da će doći do
sudara NATO-a kakav postoji u hrvatskim očima i NATO-a kakav postoji u stvarnosti. Prilično je, naime, indicija koje govore da se
Hrvatska prima u članstvo kao vanjska članica istočnoevropskih postkomunističkih zemalja koje su već unutra. To je ta, američkim
jezikom, "nova Evropa", od koje se očito želi napraviti obrazac idealnih evropskih saveznika, da se razumijemo ne bez uspjeha, i tu
čovjek odmah njuši veliki, veliki problem.
Radi se, naime, o vrlo poslušnim, često i udvornički odanim saveznicima Sjedinjenih Država, što proizlazi odatle da je mahom riječ
o bivšim sovjetskim satelitima, pa su beskrajno zahvalne Amerikancima jer ih smatraju osloboditeljima od ruske čizme. Zato
bespogovorno ispunjavaju sve što prekooceanski chief od njih traži, a to uključuje tri stvari – da budu neka vrsta borbene američke
"krajine" prema Rusiji, da pomažu u svim ratničkim misijama Amerikanaca i njihovih bliskih saveznika (Irak, Afganistan), te da
budu američki zaštitari i čarkari prema zemljama "stare Evrope" (Njemačka, Francuska, Španjolska...) kada ove previše idu uz dlaku
SAD.
Otprve se vidi da Hrvatska ima vrlo malo, zapravo nimalo, dodirnih točaka s tim zemljama. Ona ne pripada soju bivših sovjetskih
pijuna da bi Amerikancima dugovala neku posebnu zahvalnost, pa nema osnova da se od nje traži ni da sudjeluje u obnovljenom
hladnoratovskom okruživanju Rusije, niti da se u punom kapacitetu angažira na ratištima Bliskog i Srednjeg istoka. Ali, to je moglo
ići tako samo do Bukurešta, nakon njega stvari će se vjerojatno bitno mijenjati i to možda i brže nego što se sada može vidjeti.
Tko ne vjeruje, neka pogleda kakvu je metamorfozu prošao, i još prolazi, najveći hrvatski antiatlantist Stipe Mesić, koji je osudio
američku intervenciju u Iraku malone kao imperijalističku konkvistu, da bi danas dikobraz toliko uvukao bodlje da ulazak u NATO
pozdravlja gotovo jednako pobožno kao deklarirani amerikanofil Sanader. Istinabog, Mesić je zaslužan i za bolji dio hrvatske
vanjske politike, što se dobro vidjelo kada je preko Budimira Lončara i njegovih starih, brozovskih veza izlobirao ulazak Hrvatske u
Vijeće sigurnosti.
To je više nego poučan primjer da se može doprijeti čak i do najvrletnijih vrhova svjetske politike potpuno samostalno, tj. da ne
moraš zbog toga biti skutonoša Amerikanaca, nego im možeš, dozirano i inteligentno, čak i prkositi (Mesićev odlazak u Havanu).
Jedva da treba objašnjavati koliko je važno održavati takvu distancu prema SAD-u, ili bilo kome drugome, a od sijaset razloga ostat
ćemo ovdje samo na dva. Prije svega, vezivanje uz Amerikance nosi sasvim opipljiv, i djelomično već iskušan, rizik od uplitanja u
sumnjive ili i prljave ratove, a Hrvatska evo već gotovo dva desetljeća jedva izlazi na kraj s repovima rata kojeg je sama vodila u
svome dvorištu.
Taj rat toliko ju je politički, ekonomski, pa i civilizacijski uzdrmao i unazadio da boljeg opravdanja za vojni dezangažman u svijetu
(osim pod striktnom kontrolom Ujedinjenih naroda) zbilja ne treba tražiti. Drugi razlog za držanje podalje od Amerikanaca proizlazi
iz potpuno nelogične situacije da se oni priznanjem Kosova ponovno sve više uvlače u ex-yu regiju, a Hrvatsku odatle izguravaju
van, kao da su njoj bliži problemi srednje Azije nego južne Evrope. Posljedica je njena potpuno smućena i nerazumljiva politika u
regiji.
Tako je očito da je hrvatski državni vrh omekšavao otpore u hrvatskoj javnosti ulasku u NATO time što je, uz prešutnu američku
podršku, programirano i kontrolirano dizao tenzije prema Srbiji i Srbima, što izgleda kao trovanje zajedničkog regionalnog bunara.
Srbija će, naime, u dogledno vrijeme također u NATO (iako Koštunica ucjenjuje da bi mogla i odustati), što znači da se sada kvare
odnosi s budućim bliskim partnerom. Osim toga, kada jednom NATO uđe u regiju i usiše sve ovdašnje zemlje, kratkovidno je
njihovu suradnju prepustiti njemu, jer već postoji dovoljno dokaza da to ne može nitko obaviti bolje od samih zemalja u regiji
(Nadan Vidošević govori o ex-yu regiji kao najdinamičnijoj u Evropi po trgovinskoj i uopće ekonomskoj suradnji). Kada se to
usporedi sa saldom NATO-a, razlika je golema. Jer, gdje god se ovaj pojavi, intervenirajući izravno (Afganistan) ili neizravno (Irak),
rezultat je regionalna nestabilnost na rubu totalnog rasapa, što je posljedica glupih ratova, za koje se ne zna zašto su započeti (osim
uvijek prisutnih ekonomskih interesa), pa se ne zna ni kako ih završiti. Netko će reći da su izuzetak njegove intervencije u ex-
Jugoslaviji, o čemu bi se dalo razgovarati, ali sve da to i sasvim stoji, ne proturječi rečenome, jer ako zna voditi rat (a i to je vrlo
dvojbeno) NATO sasvim pouzdano ne zna voditi mir.
Problem je što njegove glavešine magarećom upornošću to odbijaju vidjeti. A problem je naših političkih glavešina, i to i u poziciji i
u opoziciji, što nikako da utuve da je NATO baš takav, raspojasan i bezglav, ali dozlaboga zahtjevan, pogotovo prema novim
članicama iz reda bivših komunističkih zemalja. Nije, dakle, nikakva samoposluga, u kojoj uzmeš što ti treba (malo petardi za pod
noge Srbima) i odeš, nego košara u koju moraš natrpati i što ti treba i što ne treba (a većinom ti treba kao mrena na oku ili kao
kamen u bubregu).
Nikakvo onda čudo što je Sanader promijenio mišljenje o referendumu o NATO-u, širokogrudno pristajući da ga se primijeni ako se
peticijom skupi potreban broj potpisa. Najprije, nema nikakve šanse da referendum uspije – s poprišta je već zbrisao HSS, a ni SDP
ne zna bi li "u šumu ili iz šume" – a drugo, pravo pitanje uopće nije da li referendum ili ne. Nego kome zapravo treba ovakav
NATO?!
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (3/4)

Petar LUKOVIĆ
PERO S ONOGA SVETA
DVA VEKA BUREKA
2. travnja, 2008.
0101avi: Pre nekoliko nedelja, u pivskom vrenju svesti, napravim koalicioni sporazum sa samim sobom da bar nekoliko dana
apstiniram od političkih emisija na ovdašnjim televizijama, me and myself sve to lepo potpišemo, obećamo da ćemo se sporazuma
držati kao pijani plota, izgasimo spravu iz struje, kao, krenemo u krevet, ali mi đavo ne da mira: znam da u beogradskoj "Areni"
svoju izbornu konvenciju imaju tehnički premijer dr. Vojislav Koštunica i njegova partijska supruga magistar Velimir Ilić, kako da
propustim da ih vidim zajedno na pozornici, zagrljene sa srpskom zastavom, uz kosovski slogan "Podrži Srbiju" (hrvatski: "Pridrži
Srbiju"). Tiho, da ne probudim rođenog koalicionog partnera, uključim tv-spravu i shvatim da nisam pogrešio: Ovo se moralo videti!
Ne umem čak ni da opišem tuđim rečima šta je izgledalo kao definitivna ludistička katarza: da li je to hip-hop nastup dr. Vojislava
Koštunice čija nova rockabilly frizura sa sve češljanjem nagore predstavlja radikalni otklon glede tradicionalnih kosovskih šiški; da
li je to govor tela Velimira Ilića koji ovih meseci izgleda kao da je na nekim teškim pečurkama; da li je to freeze-frame Bore
Đorđevića, onog fašističkog klovna iz Riblje čorbe, koji okićen četničkim bedževima, srboidnim značkama i majicom "Hard Rock
Caffe Kosovo" izgleda kao penzionerski a hodajući dss-billboard; ili je to, konačno, nesrećna publika čiji je stepen radosnog
angažmana ravan situaciji u kojoj bi hiljade crnaca/robova bilo prinuđeno da prisustvuje konvenciji Ku Klux Klana: ta vrsta
izveštačenog oduševljenja gde im se oštrim replikama obraća Koštunica savršeno je ličila na sovjetske partijske kongrese čim na
pomen druga Staljina niko nije smeo da prestane da aplaudira, pa su, logično, aplauzi trajali onoliko koliko je bilo potrebno da drug
Staljin nakon nekoliko desetina sati odluči da je bilo dosta i podigne ruku...
Koliko se god trudio, ne znam šta je Koštunica pričao, o Velji da ne govorim; kao kroz psihodeličnu maglu novog albuma grupe The
Black Angels sećam se da je dr. Kalašnjikov nešto mrmljao o Kosovu, obećavajući generacijama koje dolaze da ga mi, The Serbs,
nikad nećemo napustiti, da će ono (Kosovo) večito živeti u nama, da će nekakva "duhovna vertikala" u svakom Srbinu svetleti kao
neonka, potrebno je samo da na sledećim historijskim izborima glasamo za Voju i njegovu suprugu Velju – i eto nama narodnjačkog
seksa. Hihihihi.
0102.rar: Primitivno uzbuđen svekolikim dss/ns prizorima kolektivne patriotske erekcije, umalo da propustim televizijski serijal o
Borisu Tadiću koji se ekranima valja kao venecuelanska serija: šta god da ovaj lutak izgovori – a nitko ne zna šta izgovara,
ponajmanje on sam – postaje temom rustikalne psiho-analize. Valjda sinoć, ko da pamti kad je Boki Taki negde gostovao i šta je
izlupetao, uhvatim Predsednika Države koji se ogrnuo zastavom Predsednika Demokratske Stranke i koji, kao da je pao sa Jupitera,
ovako objašnjava kako on gleda na eventualne, buduće koalicione partnere: "Znate kako se ja odnosim prema svim tim strankama,
odnosim se krajnje funkcionalno. Ukoliko prihvate načela i politiku za koju se zalažemo, ukoliko potpišu ta načela i potpišu taj ugo-
vor da će to raditi, ukoliko se potpišu rokovi u kojima stvari treba da se obave, svi su dobrodošli. Ukoliko ne potpišu te rokove i ta
načela i kažu – doći ćemo mi pa ćemo jednom to završiti, za mene nisu prihvatljivi i ja tu prosto ne mogu drugačije da se ponašam."
Mrzi me čak i da analiziram ovu belosvetsku budalaštinu; ako sam uopće shvatio Boki Takija, mada je to zajebano za svaki mozak
koji je raspoložen da misli, Boki želi da svi priznaju da je on najpametniji, najlepši, najmudriji i uopšte: Kalif Srbije, da to ljudi lepo
potpišu, odreknu se svojih glupih ideja, poklone se Bokiju, malo ga oralno obrade u znak podrške, ukinu svoje glupe stranke i
ponište lične principe – tek onda Boki "funkcionalno" kreće da nas jednog po jednog guzi, kako bi pokazao da on "drugačije ne
može da se ponaša" jer kao dvostruki predsednik može da nas prca i kao građane i kao potencijalne partnere.
Kao upozorenje šta čeka one nevernike koji još sumnjaju u njegovu nacionalnu vertikalu koja sve više liči na impotentnu
horizontalu – Tadić je usred Knez Mihajlove ulice u centru Beograda pribegao poslednjem upozorenju; uzeo je akustičnu gitaru i
krenuo da svira i peva, što je dovelo do masovnog egzodusa prolaznika koji su vrišteći, u panici bacali torbe i decu, pokušavajući da
spasu goli život, glasno preklinjući Bokija da prestane da svira i da će, nema problema, odmah potpisati ne samo za ove već i sve
buduće izbore, samo neka skloni gitaru i zatvori usta!
Sreća što mi u slušalicama gostuju australijski Operator Please (uvek imaju moj glas) tek dobija razmere euforije pred slikom da
sam, daleko bilo, bio u centru grada kad je Boki Taki krenuo da prebira po žicama, očajnički tražeći omladinski mol u duru, veselo
uveren da mu negde u genima čuči Jimi Hendrix kojeg valja samo probuditi!
0103.mgp: Onda totalno popizdim i više ne gasim televizor, gledam sve: prvi, drugi, peti i jedanesti "Dnevnik", popizdim na
koalicioni sporazum sa samim sobom u času kad dramski pisac i budući upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta Siniša
Kovačević svoj lični fašizam prosipa po studiju "Utiska nedelje" a niko da mu odgovori; njemu je sasvim prirodno da ljudi u
Somboru protestuju ispred albanskih pekara u kojima se sprema "albanski burek", voleo bi Kovačević da u Prištini proba "srpski
burek", šta ga - jebiga - sprečava da krene u Prištinu kad tvrdi da Kosovo jeste Srbija i da je, samim tim, Priština tek nekakva
nebitna srpska opština poznata po bureku.
Kad smo već kod bureka, da pitam Kovačevića ovako, iz srpskog Splita, preko srpskog Ferala: neka nam objasni razliku između
"srpskog" i "albanskog" bureka, koliko duhovnog sira ide u srpski burek za razliku od albanskog bureka koji se mesi nezavisno, bez
neophodne začinske vertikale; neka pojasni u čemu je razlika između albanskog kruha i srpskog hleba, pisac je Siniša, valjda kao
srpski nacista zna tu tanku liniju po kojoj se rase "prepoznaju", naročito kad su genetski prljave; da li je to upravnik Kovačević hteo
da kaže?
Naravno da je hteo da kaže i da je rekao: jer samo onaj ko bulazni o "srpskom bureku" usred Prištine – poručuje nešto sasvim drugo:
da je srpski rasizam vrlo živ i zdrav, svaka čast upravniče Kovačeviću, kakav li ćete burek prodavati u vašem JDP-restoranu, hoćete
li ga prethodno nositi na laboratorijsku analizu da utvrdite ima li albanskih tragova iz Sombora, ili je dovoljna usmena izjava da je
burek srpski samom činjenicom da ga je unapred blagosiljao Pahomije pre nego što je sguza osveštao Srpčiće?
Faint, rekli bi Linkin Park; ali kako Siniša Kovačević nema pojma tko su Linkin Park, šifra je "burek".
Etnički čist, razume se!
_______________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (4/4)
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
DRINA
2. travnja, 2008.
U utorak, 25. ožujka, legendarni most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu proglašen je službeno zaštićenim spomenikom svjetske
graditeljske baštine. Taj, kako su isticali srednjoškolski nastavnici, "glavni junak" Andrićeva famoznog romana bit će u budućnosti
pod štitom i zaštitom Svjetske kulturne organizacije, sačuvan od daljeg urušavanja i propasti.
Generalni direktor UNESCO-a Koichiro Matsuura uručio je certifikat Komiteta za svjetsku baštinu predstavnicima vlasti u Sarajevu,
te im predao dvojezičnu ploču, koju treba prikucati na sredinu ograde mosta. Postavljanju ploče suprotstavila se udruga "Žene žrtve
rata", koja traži da se prije isticanja znaka UNESCO-a na sredinu mosta mora postaviti natpis o genocidu nad stanovnicima
Višegrada, gdje je u proteklom ratu ubijeno preko tri tisuće Bošnjaka. Mnogi od njih su upravo s mosta bačeni u smrt.
Višegradski kameni most, djelo turskog arhitekta Sinana, kojeg su suvremenici nazivali Michelangelom Orijenta, postao je tako
ponovno mostom razdora, ovaj put razdora između živih i mrtvih, stvarnih i današnjih vlasnika Višegrada. Kronologiju gradnje
mosta romansirao je Ivo Andrić rečenicama trajnijim od mjedi, od kojih vrijedi navesti one o vladarima i njihovu nasilju.
"Oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od
protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti."
Ta ćuprija na Drini zapamtila je mnoge nerazumne vladare, ali ih je i nadživjela, što pregnantno opisuje nobelovska literarna
kronika, koja obuhvaća višegradsko zbitije sve do početka Drugog svjetskog rata. Što se tu događalo u Drugom svjetskom ratu još
nije do kraja rasvijetljeno, mada je najpouzdanija svjedočenja o masovnim pokoljima muslimana ostavio Vladimir Dedijer u knjizi
Genocid nad Muslimanima (Sarajevo, 1990.). U ratu koji je rastočio Jugoslaviju u prvoj polovici devedesetih, Mimar Sinanov most
bio je opet stratište mržnje i bratoubilaštva. O broju tad pobijenih višegradskih muslimana još nema pouzdanih podataka, ali postoji
jedna nova književna kronika o tom užasu, koja, poput Andrićeva djela, prelazi u svjetske jezike.
Riječ je o romanu Kako vojnik popravlja gramofon Saše Stanišića (München, 2006.), djelu koje je anonimni bosanski autor objavio
na njemačkom i koje je, odmah nakon izlaska, privuklo pažnju najvećih književnih autoriteta i već prevedeno u preko dvadeset
zemalja. Saša Stanišić, kao četrnaestogodišnjak napustio je rodni Višegrad i s roditeljima se kao izbjeglica našao u Njemačkoj. U
svom debitantskom romanu on očima dječaka opisuje srpsku opsadu grada i ubijanje njegovih stanovnika. Narator, dječak
Aleksandar, iznosi niz djetinjih priča punih humora i radosti iz malog idiličnog mjesta na Drini, u čije se naoko mirne ljude polako
useljavaju demoni nacionalizma. Kao dijete Srbina i Bošnjakinje on prati raslojavanje jedne tipične bosanske obitelji u praskozorje
naše sveopće propasti. Priče o dva djeda, Slavku i Refiku, koje dječak želi oživjeti mađioničarskim trikovima, završavaju mrakom u
koji tonu rijeka i dolina.
"Nisi imao djeda, Aleksandre, imao si Tužnog. Tugovao je za svojom rijekom i svojom zemljom. Klečao je, grebao po toj svojoj
zemlji, sve dok mu se nokti ne bi slomili i krv ne bi potekla. Gladio je travu i mirisao je, i plakao u stručke trave poput djeteta –
zemljo moja, kako si mi samo zgažena i izložena svoj težini." Stanišića sam upoznao proljetos na jednom čitanju u Salzburgu. Ovaj
mladić u njemačkom govornom području ima status istinske književne zvijezde, a na njegova čitanja dolaze stotine ljudi. Pitao sam
ga misli li se vratiti u Višegrad, odgovorio je da su mu roditelji izbjegli u Ameriku, te da u rodnome gradu više nema nikoga. Na
pitanje beogradskog lista Politika je li srpski pisac, on je odgovorio odrečno.
"U centru pažnje mora stajati djelo, a ne ja sa mojim porijeklom, koje je inače bosanskohercegovačko, a ne srpsko, ja sam dijete iz
predivnog 'mješovitog' braka, i na tu 'mješavinu' sam čak pomalo i ponosan, jer je ona ogledalo mog objektivnog pogleda na sva
pitanja nacionalnosti i etničke pripadnosti, kao i na njihovu nevažnost. Da mogu sebi izabrati srednje ime, bilo bi neko lijepo
arapsko, a treće bi mi bilo njemačko. Moj pasoš je bosanski, kroz mene se prelamaju okcident i orijent, čitao sam Bibliju i Kuran, i
odlučio postati ateist. Pisanje na njemačkom bila je logična, pragmatična odluka: moj njemački je mnogo bolji od mog 'našeg',
bosanskog, tako da nikada ne bih uspio ispričati sve ovo što sam ispričao tako precizno, da sam pokušao da pogađam naše riječi."
Tek kasnije, kad sam pročitao roman (koji ovih dana izlazi u izdanju sarajevskog Buybooka u prijevodu Hane Stojić), shvatio sam
da je Stanišićeva autobiografija temelj njegove priče. Mržnja, nacionalizam, divovsko stradanje gledano jednim nevinim očima,
koje se ne mogu i ne žele svrstati ni na jednu stranu, ali ni odreći viđene istine. Višegradski napušteni zavičaj kao izvor nostalgije,
tjeskobe i boli. Evo kako to izgleda u jednoj romanesknoj Stanišićevoj epistoli.
"Čitam i volim čitanje, smrt je majstor iz Njemačke, a upravo je svjetski šampion iz Bosne. Mrzim most. Mrzim hice u noći i leševe
u rijeci, mrzim što se ne čuje voda kad udari tijelo, mrzim što sam tako daleko od svega, od moći i hrabrosti, mrzim sebe jer se
skrivam gore na staroj gimnaziji, i mrzim svoje oči jer ne mogu tačno prepoznati ko su ljudi koje bacaju u dubinu i streljaju u vodi,
možda već u padu. Druge odmah ubijaju na mostu i sljedeći dan tamo žene kleče i ribaju krv. Mrzim onog tipa sa brane u Bajinoj
Bašti koji se buni da ne bi trebali bacati tako puno ljudi odjednom u rijeku, jer se dovodi začepe.
Mrzim hotele – Vilinu Vlas i Bikavac, mrzim vatrogasnu stanicu, mrzim milicijsku stanicu, mrzim kamione pune djevojčica i žena
koje voze u Vilinu Vlas, mrzim kuće koje gore i prozore koji gore, kroz koje skaču ljudi koji gore pred puške, i mrzim što radnici
rade što predavači predaju, što se golubovi bacaju u zrak, i što je tako hladno, mrzim najviše. Jer usrani snijeg ništa, ništa, ništa ne
prekriva, ali mi naše oči tako vješto prekrivamo, kao da smo samo to učili svih ovih godina komšiluka i bratstva i jedinstva. Mrzim,
što svi sve osuđuju, što svi sve mrze, što su svi i u mržnji oni dobri, što sam ja onaj dobri, mrzim još više od snijega i srpskih
bronzanih vojnika. Mrzim što se ne usuđujem da pitam skulptora što njegov spomenik nosi mač a ne krvavi nož.
I mrzim tebe. Mrzim te što nisi tu, mrzim sebe jer moram ostati, ovdje, gdje cigani ne smatraju važnim da razapinju svoje šatore,
gdje se psi okupljaju i nitko ne ide plivati u Drinu. Jednom si mi ispričao da si razgovarao sa Drinom. Luđače. Pitam se šta bi sad
ispričala, kad bi to stvarno mogla. Šta bi osjetila kad bi imala okus. Kakav je to okus leša? Može li i rijeka mrziti, šta misliš? Moja
mržnja je beskrajna, Aleksandre. I kada zatvorim oči, sve je tu."
Saša Stanišić je, za razliku od cijelog jednog posrnulog pokoljenja, dokazao da se, ispisivanjem istine svog svijeta i očaja ako ništa
drugo - može pristojno i dostojanstveno živjeti.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (1/16)
SMRTONOSNI POHOD IVANA KORADEA PO ZAGORJU PROIZVOD JE I DUGOGODIŠNJIH DRŽAVNIH POTICAJA
ZAŠTIĆENOJ SORTI KOJA JE RATNE MITOVE SPOJILA SA ZLOČINIMA I KRIMINALOM

DOMOVINE SIN
Ivica ĐIKIĆ
2. travnja, 2008.
Krajnje suzdržavanje ili posvemašnje gledanje kroz prste dominantna su karakteristika i brojnih drugih slučajeva u kojima je
valjalo kazneno progoniti nekadašnje polupismene fizičke radnike, anonimuse i probisvijete koji su se u ratu domogli generalskih
čvaraka i nedodirljivosti što, katkad i donekle, prestaje da vrijedi pod međunarodnim pritiskom ili pred evidentnošću tuđe krvi na
njihovim rukama i tuđeg novca u njihovim džepovima. Ljudi poput Koradea proizvod sustava koji nitko ozbiljnije nije ni pokušao
demontirati, a sudeći prema aktualnom javnom ponašanju više ili manje relevantnih političkih aktera, tom sustavu ništa ne može ni
stvarnost
Čim se neki opjevani hrvatski vojskovođa prebaci s onu stranu zakona – što je relativno česta pojava –
hrvatsku vlast i njezine represivne poluge dohvati teži oblik panike koji, sasvim logično, rezultira paralizom,
nesnalaženjem, nelogičnim potezima i masovnim potjerama u kojima je uvijek više parade nego pameti. I
prije no što je umirovljeni general Ivan Korade krenuo u krvavi osvetnički pohod po zagorskim bregima,
bilježile su se slične situacije. Optuženika za ratne zločine Antu Gotovinu godinama se hvatalo tako da se
molilo boga da ga se ne nađe, a kad ga se našlo, svi njegovi pomagači pušteni su da mirno uživaju u
blagodatima državnih apanaža i imovine stečene kriminalom pod krinkom ratnog junaštva. Istraga i proces
protiv optuženika za ratne zločine Branimira Glavaša čitavim su svojim tokom obilježeni političkim
skanjivanjem i pogodovanjem oglašenom narodnom heroju iz Osijeka.
Krajnje suzdržavanje ili posvemašnje gledanje kroz prste dominantna su karakteristika i brojnih drugih slučajeva u kojima je valjalo
kazneno progoniti nekadašnje polupismene fizičke radnike, anonimuse i probisvijete koji su se u ratu domogli generalskih čvaraka i
nedodirljivosti što, katkad i donekle, prestaje da vrijedi pod međunarodnim pritiskom ili pred evidentnošću tuđe krvi na njihovim
rukama i tuđeg novca u njihovim džepovima: Mirko Norac, Ljubo Ćesić Rojs, Tomislav Merčep, Vladimir Zagorec, Slobodan
Praljak, Ante Roso, Matko Kakarigi, Mate Laušić, Mladen Kruljac, Đuro Dečak, Stanko Sopta, Ivan Andabak... Oni su proizvod
sustava (vrijednosti) koji nitko ozbiljnije nije ni pokušao demontirati, a sudeći prema aktualnom javnom ponašanju više ili manje
relevantnih političkih aktera, tom sustavu ništa ne može ni stvarnost. Ona, ta stvarnost, ubrzano proždire ratnu mitologiju i
vrijednosti tzv. domovinskog rata, ali svi se prave da to ne primjećuju, jer je neprimjećivanje oduvijek obavezna figura i sastavni dio
službenih nacionalnih vrednota.
Skrivanje po šumama
Ivan Korade, nekadašnji komandant Sedme gardijske brigade i varaždinskog Zbornog područja, do zaključenja ovoga teksta (srijeda
navečer) ubio je četvero ljudi, a jednog je – greškom – samo ranio, pa se potom otisnuo u skrivanje po šumama u okolici svoga
staništa u Velikoj Veterničkoj, blizu Ivanca. U utorak, 25. ožujka, kasno navečer ili u prvim satima srijede, 26. ožujka, u Vitešincu je
ubio svog dobrog prijatelja i svojedobnog ratnog pobočnika Davora Petriša. Razlog je, po svoj prilici, svađa koja se rodila iz
Petriševe neodlučnosti ili nesposobnosti da provede gazdin nalog o otmici i dovođenju mladića koji su se Koradeu zamjerili u
kolovozu prošle godine: bila je, naime, tuča u jednom varaždinskom kafiću, u kojoj je nasilni i pijani umirovljeni general prvi put
izvukao deblji kraj. Vjerojatno je da se Koradeov i Petrišev sukob proširio na nekadašnje zajedničke zločinačke akcije o kojima je
ovaj potonji dovoljno šutio, a zbog nekih je i ležao u zatvoru. Korade je Petrišu polomio ekstremitete i ispalio mu hice u oba oka i u
čelo. Kako je čovjeku bez jedne ruke uspjelo da svlada tridesetšestogodišnjaka u vrlo dobroj snazi? Je li mu netko pomogao ili je
isukanim pištoljem uvjerio (nenaoružanog?) Petriša da se sam zaveže?
Nakon toga, oko tri sata ujutro, oteo je Zlatu Rabuzin, majku jednog od mladića koji su ga istukli prošloga ljeta. Posjeo ju je u svoj
džip i povezao je u smjeru centra Varaždinskih Toplica. Ona je, međutim, iskoristila trenutak kad je sporije vozio, te je iskočila iz
auta. Uspjela se sakriti, ali je policiji u srijedu ujutro prešutjela da ju je oteo Korade: kao ni policija, tada nije znala da je dotični
ubio Davora Petriša. Dugogodišnji lokalni šerif, pak, otišao je kući, presvukao se i odmorio, da bi navečer nastavio egzekutorski
pohod. U prvim minutama četvrtka, 27. ožujka, banuo je u kuću šezdeset trogodišnjeg Franje Kosa u Velikoj Veterničkoj, s kojim se
fizički sukobio prije više od dvadeset godina. S Kosom je u kući bio i Vlado Knok (59): Korade je prvo zapucao u nj, ali je ovaj
stjecajem okolnosti – pa i zahvaljujući teškom pijanstvu – ostao živ. Kos nije preživio hice. Umirovljeni general ritualno mu je zabio
i kuhinjski nož u lijevu stranu vrata.
Otkrivena tijela
Otprilike sat vremena kasnije, upao je u obližnju kuću šezdeset dvogodišnje Cilike Hudić, s kojom je bio i šesnaestogodišnji unuk
Goran. Ona se Koradeu davno zamjerila optužbom da je ukrao novac iz trgovine koju je nekoć držala: oboje ih je usmrtio mecima iz
pištolja. Zatim je nestao. Policija je tek u četvrtak iza podneva otkrila sva tijela i odmah im je bilo jasno da su ubojstva povezana:
čahure koje su pronađene na sve tri lokacije bile su identične, preživjeli Vlado Knok počeo se trijezniti i prisjećati izgleda ubojice, a
i gospođa je Rabuzin kazala tko ju je, ustvari, oteo. Koradea, međutim, više nije bilo. Oglašena je potraga za ratnom legendom i za
njegovim automobilima – terenskim "mitsubishi pajerom" i "mercedesom" (ovo drugo vozilo više se uopće ne spominje, niti je
nađeno). Zašto policija već u četvrtak ili najkasnije u petak nije službeno osumnjičila Koradea za četiri ubojstva i za jedan pokušaj
ubojstva, jer su već tada imali sasvim dovoljnu količinu i materijalnih i nematerijalnih dokaza da to učine? Zašto to nisu učinili ni u
subotu kad su pronašli džip u kojemu je otkriven još čitav niz materijalnih dokaza? Zašto su čekali sve do utorka – dakle, punih pet
dana – i tako Koradeovim eventualnim pomagačima otvarali prostor da mu pomažu bez straha od kaznenog progona?
Okrutni ubojica

Ponajviše zato što Ivan Korade i dalje nije sveden na jedino što taj čovjek u ovome trenutku jest, a on nije ništa drugo nego okrutni
ubojica koji se proteklih petnaest godina hranio strahom čitavog varaždinskog kraja, kojemu je dana enormna moć i koji je itekako
imao razloga da se smatra nedodirljivim, pa da čini što god mu padne na bolesni um: predratni monter centralnog grijanja i
siromašni seoski siledžija najednom je postao toliko važan da je, bez straha od zakona, mogao upražnjavati sadističke seanse čije su
žrtve bili svi koji su se usudili nešto prigovoriti; najednom je postao toliko bogat da nije znao koliko kuća, stanova i vozila ima, pa
je jedini posao kojim se bavio bilo utjerivanje straha u kosti lokalnom stanovništvu. Tako je bilo i s dobrim brojem njegovih drugova
instant-generala: svoje prenapuhane i opjevane ratne zasluge zamijenili su za državne koncesije u oblasti kriminala i nesmetanog
iživljavanja privatnih hirova. Jedan od njih, Mladen Kruljac, o čijim nasilničkim ispadima postoje iscrpna javna svjedočanstva,
trenutačno je komandant Hrvatske kopnene vojske. No, svi se prave da to ne primjećuju, jer je tolerancija prema takvim tipovima
važna točka u njegovanju svijetlih ratnih tekovina.
Kao što danas nije samo pomahnitali ubojica, Ivan Korade ni u jednom času u prošlih petnaest godina nije bio samo obični građanin
na kojeg se odnose važeći zakoni. "Nije dobro da specijalna policija lovi generala bez ruke koji je podigao hrvatsku zastavu na
kninskoj tvrđavi poslije 'Oluje'", izjavljuje predsjednik HSP-a Anto Đapić. Državni vrh ne usuđuje se išta pisnuti o Koradeu.
Premijer Ivo Sanader zabranio je da mu se tokom jednosatnog intervjua na Hrvatskom radiju postavi pitanje o zlodjelima
umirovljenog generala, a specijalno za ovu priliku odustao je i od svoga običaja da javno dade nalog tajnoj službi da se uključi u
rješavanje ovoga slučaja. Braniteljski glasnogovornici trube fraze o potrebi razlikovanja Koradeove uloge u ratu i ubojstava koja je
počinio prošloga tjedna, te optužuju državne vlasti da su krive za pomračenje generalova uma, jer da nisu učinile ništa na planu
njegove poslijeratne socijalizacije.
Odgovornost vlasti
Vlasti su svakako odgovorne, ali ne iz razloga koji je spomenut u prethodnoj rečenici: njihova je krivnja u tome što su jednog
primitivnog nasilnika promovirale u generala, što su ga obasule mitskim svojstvima, podarile mu osjećaj nadmoći i smjestile ga u
sferu što lebdi iznad zakona koji vrijede za ostale građane, u sferu u kojoj je Korade bio ugodno okružen ratnim kompanjonima što
su generalima postali samo zahvaljujući zločinačko-kriminalnim sklonostima i hirovima Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka
Bobetka. A bilo je puno prilika da se ovog zagorskog generala privede realnosti i pravdi. U listopadu 1995. u varaždinskom kafiću
"Bijeli konj" s grupom svojih vojnika brutalno je pretukao i satima zlostavljao bivšeg časnika SIS-a Josipa Marčelana. Tek nakon što
je Marko Veselica 1996. u Saboru postavio pitanje o istrazi oko toga slučaja, vojni tužitelj podnosi zahtjev za provođenje istrage
protiv Koradea i četvorice njegovih vojnika. "To me podsjeća na montirane procese u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog
rata. Da, još sam 1993. godine jednom visokom časniku HV-a govorio da bih mogao doživjeti sudbinu Andrije Hebranga, a čini se
da je upravo sad proživljavam", izjavio je tim povodom u Globusu. Proces je okončan tek 2001. kad je, tad penzionirani, general
osuđen na komičnih osam mjeseci zatvora, uvjetno.
Samo koji mjesec nakon "slučaja Marčelan", Franjo je Tuđman unaprijedio Koradea na dužnost zapovjednika Šestog zbornog
područja sa sjedištem u Varaždinu. U siječnju 1997. uslijedio je novi generalov nestašluk: pošto je njihova momčad u finalu
malonogometnog turnira u Varaždinu izgubila s 2:3, tristo pripadnika 7. gardijske brigade, na čelu sa svojim ratnim zapovjednikom,
napalo je suce i protivničke igrače, te su demolirali dvoranu i bistro čiji se vlasnik usudio naplatiti popijeno piće. Premda se
očekivalo da će Tuđman na vijest o novom pothvatu reagirati najoštrijim odlikovanjem i novim unaprjeđenjem Ivana Koradea,
donesena je odluka o njegovu umirovljenju, odluka s kojom se general nije lako pomirio. Bio se zatvorio u kasarnu, upalio
tenkovske motore i zaprijetio pohodom na Zagreb: osobno ga je uhapsio tadašnji pukovnik Gordan Čačić, kasniji šef Vojne
obavještajne agencije, koji je jedini smogao hrabrosti da provede Tuđmanovu naredbu. Kažu da je Korade u suočenju s Čačićem bio
krajnje krotak i uplašen. Proveo je nekoliko dana u vojnom zatvoru u Lori i do kraja Tuđmanova života nije pravio veće incidente.
Uzvraćeno mu je novcem, koncesijom za reketarenje i izdašnim poklonima državnih firmi. U rujnu 2000. supotpisao je čuveni
generalski proglas javnosti i bio je prisutan na svim okupljanjima vojne hunte koja je u to vrijeme dizala desničarsku revoluciju
protiv Stipe Mesića i koalicijske Vlade. Godine 2002. bio je među onima koji su se okupljali oko vile Janka Bobetka na Tuškancu:
zajedno s generalom Ivanom Basarcem, slovio je za jednog od šefova Bobetkova osiguranja i otvoreno je priželjkivao obračun s
policijom. U međuvremenu je pijan skrivio prometnu nesreću u Sesvetama, te je pobjegao s mjesta nesreće. Teška pijanstva – tokom
kojih je postajao izuzetno agresivan i poslije kojih mu je trebao trodnevni oporavak – postala su Koradeovom svakodnevicom.
Policijski taktiziranje
"Policija Koradea ima pod nadzorom", tvrdi naš upućeni izvor, "ali taktiziraju s akcijom, jer se
nadaju da bi mogao popustiti ili napraviti grešku. Ići će se i s organiziranjem češćih javnih
poziva na predaju. Procjena je da bi u okršaju moglo doći do žrtava među specijalcima, jer je
Korade naoružan i spreman na sve, a vrlo je vjerojatno da je uz njega još nekoliko naoružanih i
iskusnih bivših boraca. Pored toga, utemeljeno se pretpostavlja da je minirao prilaze svome
skrovištu. Učinit će se sve da se izbjegnu žrtve u policijskim redovima, a cilj je da se i Koradea
uhvati živog kako bi se izbjegli mogući novi problemi i neredi, a tu je i osjetljivi politički
moment cijelog slučaja. S oružanom akcijom uhićenja, dakle, čekat će se do zadnjeg časa i to
će biti posljednja solucija. Da nije posjeta predsjednika Busha, moglo bi se kazati da je policiji lagodnije igrati na strpljivost i
iscrpljivanje. Ovako je policijska pozicija vrlo delikatna i ljudi na terenu moraju biti maksimalno koncentrirani."
Čovjeka, dakle, koji je prvi izvjesio oslobodilačku zastavu na kninsku tvrđavu danima love kordoni policajaca zbog četverostrukog
ubojstva: u nekim drukčijim okolnostima bilo bi očekivano da kolektivna predodžba o domovinskom ratu ne preživi takvo svoje
simboličko rasulo. Ali okolnosti ne mogu biti nego trajno iste: hrvatski oslobodilački rat otpočetka je zadan kao shizofrena tekovina,
pa je takav i njegov simbolički imaginarij. Uz razumljive ograde, valja još primijetiti da general-pukovnik Mladen Kruljac nije
simbol nego fakat. Dokazani nasilnik na čelu Hrvatske kopnene vojske.
DOMOVINE SIN
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (2/16)
ŠTO JE U POZADINI HAPŠENJA ŠESTORICE BIVŠIH VOJNIH POLICAJACA KOJE SE SUMNJIČI ZA ZLOČINE NAD
SRBIMA NA PAKRAČKOM PODRUČJU?

VOD SMRTI
Ivica ĐIKIĆ
2. travnja, 2008.
Za zločine nad srpskim civilima u pakračkom kraju koje nisu počinili Merčepovi ratnici javnost je saznala zahvaljujući opsežnom
haškom istražnom spisu što je, u najvećoj mjeri, posvećen ratnim aktivnostima Tomislava
Merčepa. Dosad se, naime, smatralo da se priča o hrvatskim zločinima na pakračkom području
zaustavlja na jedinici vukovarskog Napoleona, čija su petorica istaknutih pripadnika i
pravosnažno osuđena za ta zlodjela
Tokom proteklih pedesetak dana na širem području Pakraca uhapšena su šestorica bivših
pripadnika Hrvatske vojske, koje se pred Županijskim sudom u Požegi tereti da su u studenom i
prosincu 1991. godine zlostavljali i ubijali srpske civile u mjestima Marino Selo i Ribnjaci,
mjestima što su u neposrednoj blizini Pakračke poljane. Šestorica uhapšenih, međutim, nemaju
veze s policijskim eskadronom smrti Tomislava Merčepa, koji je potkraj 1991. operirao i likvidirao po rečenom području.
Preciznije, veza postoji samo utoliko što su istražna tijela, pa onda i javnost, za zločine nad srpskim civilima u tom kraju – odnosno:
za onaj dio zločina koje nisu počinili Merčepovi ratnici – saznali zahvaljujući opsežnom haškom istražnom spisu što je, u najvećoj
mjeri, posvećen ratnim aktivnostima Tomislava Merčepa. Dosad se, naime, smatralo da se priča o hrvatskim zločinima na
pakračkom području zaustavlja na jedinici vukovarskog Napoleona, čija su petorica istaknutih pripadnika i pravosnažno osuđena za
ta zlodjela (Munib Suljić, Igor Mikola, Miro Bajramović, Branko Šarić i Siniša Rimac).
Lažne optužbe i hapšenja
Uhapšeni su i do daljnjega pritvoreni Damir Kufner, Davor Šimić, Pavao Vancaš, Tomislav Poletto, Željko Tutić i Ante Ivezić.
Kasne jeseni 1991. pripadali su (samoproglašenom?) vodu Vojne policije u okviru 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde:
prema tužiteljima, Kufner, koji je tada bio i djelatnik Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane, bio je stvarni komandant
tog voda smrti, Šimić je bio formalni zapovjednik koji je bio upućen i uključen u zločinačke akcije svojih podređenih, dok su ostala
četvorica bili direktni izvršitelji ubojstava i mučenja srpskih staraca što su u Ribarske kolibe u Ribnjacima dovođeni iz obližnjih sela
Kip i Klisa.
Prema Feralovim informacijama, tužitelji barataju podatkom o dvadeset i tri osobe koje su prošle torturu, od čega su
sedamnaestorica ubijena. Njihova su imena ova: Nikola Krajnović, Pero Popović, Pero Novković, Milan Popović, Mijo Danojević,
Gojko Gojković, Nikola Gojković, Branko Bunčić, Mijo Gojković, Filip Gojković, Jovo Popović, Savo Gojković, Jovo Žestić,
Slobodan Kukić, Jovo (Simin) Popović, Rade Gojković i Savo Maksimović.
"Damir Kufner i njegov vod, po istražnim saznanjima, nisu bili u dobrim odnosima s Merčepovom skupinom", kaže naš
sugovornik blizak istrazi, "jer su ovi lokalni razbojnici smatrali da ih ne treba braniti nitko sa strane, odnosno da im ne trebaju
vojnici koje je Merčep skupio od Vukovara do Zagreba, jer otimaju dio pljačkaškog plijena za koji su Kufner i njegovi mislili da im
prirodno pripada. Među njima je čak dolazilo i do nekih sitnih čarki."
Izvedbe vojne policije
Prema istom izvoru, metode mučenja u izvedbi vojnih policajaca nisu se značajnije razlikovale od onih koje su prakticirali popularni
merčepovci: batinanje metalnim šipkama i teškim gumenim palicama, polijevanje studenom vodom u jeku zime, spajanje
induktorskog telefona na različite dijelove tijela, sakaćenje, psihičko iživljavanje... Okrutnošću se ističe situacija u kojoj je jednome
zatočeniku odsječeno uho koje je potom morao pojesti drugi srpski nesretnik koji je nelegalno uhapšen s lažnom optužbom da u kući
skriva oružje.
Zašto se tužiteljska istraga zaustavila na Damiru Kufneru i zašto se, po vertikali, nije popela do viših zapovjednih razina? Osnovni
je razlog, po našim informatorima, u onoj samoproglašenosti spomenutog vojnopolicijskog voda iz sastava 76. samostalnog
bataljuna ZNG-a.
Zapovjednik tog bataljuna – stanoviti Klasnić – istražiteljima je tvrdio da uopće nije znao da je formiran vod Vojne policije u
njegovoj jedinici, niti je znao čime se bave ljudi koji su se prozvali vojnim policajcima: znao je samo za ideju o osnivanju takvog
namjenskog voda čiji šefovi nisu trebali biti ni Kufner ni Šimić, nego neki strani plaćenik koji je kasnije poginuo. Prema Upravi
Vojne policije u Zagrebu, odgovornost se nije mogla protegnuti zato što je ta uprava, na čelu s generalom Matom Laušićem, počela
funkcionirati tek početkom 1992. godine.
Sve da i nije tako, ne treba sumnjati da bi Laušić pronašao način da se liši komandne odgovornosti za zločine, što mu je uspjelo u
slučajevima vojnopolicijskih zlodjela u splitskoj Lori, šibenskim Kulinama, zagrebačkom Kerestincu... Jedan od značajnijih apsurda
kad je riječ o procesuiranju hrvatskih ratnih zločina, u Haagu ili pred domaćim sudovima, upravo je u tome što dosad nije optužen
nitko tko je bio visoko plasiran u vojnopolicijskim i sigurnosnim strukturama Ministarstva obrane: ti ljudi koji su prešutno
odobravali ubijanje srpskih civila i uništavanje njihove imovine, te koji su ulagali enormne napore da se prikriju ubojice u vojnim
odorama (nije li u tome i odgovor na pitanje zašto dosad nisu procesuirani zločini o kojima ovdje govorimo i zašto se za njih nije ni
znalo?), ostali su netaknuti rukom pravde.
Ispostavlja se, zapravo, da su lokalne jedinice Vojne policije i lokalne ispostave SIS-a bile autonomne bande koje nikome nisu
odgovarale, kojima nitko nije mogao stati na kraj i koje su ubijale za svoj račun, što nema nikakve veze sa stvarnošću: Kufner, Šimić
i slični njima činili su ono što su činili zato što su znali da ispunjavaju režimske želje i zato što su znali da uživaju neprobojnu
zaštitu vlasti.
Tisuće haških stranica
No, što će biti s Tomislavom Merčepom? Zar je onih nekoliko tisuća haških istražnih stranica poslužilo samo tome da se otkriju
likvidatori s nižih razina, s kojima Merčep nije imao zapovjednog dodira? Sve se više stječe dojam da je tako, barem kad su
posrijedi zločini na pakračkom području. Dogodi li se ikad optužnica protiv Merčepa, sve je, naime, izvjesnije da će glavnina
njezina sadržaja pripasti zločinima nad vukovarskim Srbima, što su počinjeni prije no što su srpski dobrovoljci i JNA ubili taj grad.
VOD SMRTI
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (3/16)
PRED DOLAZAK AMERIČKOG PREDSJEDNIKA GEORGEA BUSHA U HRVATSKU, KOJU ĆE TIJEKOM POSJETA
KOLEKTIVNO ZASTUPATI TIJELA VLASTI I NIMALO SLUČAJNI UZORAK GRAĐANSTVA

BUSHILAČKE AKTIVNOSTI
Igor LASIĆ
2. travnja, 2008.
Hrvatski nacionalni interes pogažen je samim dolaskom američkog predsjednika. Najavljeno je da će ga već
u Zračnoj luci Zagreb dočekati ministar vanjskih poslova RH Gordan Jandroković, što se u diplomaciji
smatra protokolarnim pretjerivanjem, točnije ulizivanjem, i priziva bolnu uspomenu na Tuđmanovo iznošenje
umjetnina iz Moderne galerije pred blatnjave Clintonove čizme na Plesu. Markov trg poslužit će, pak, za
ilustraciju pravne države Hrvatske, koja zabranjuje javno okupljanje između Sabora i Vlade, no baš će se
tamo George Bush obratiti "hrvatskim građanima"
Američki predsjednik George Bush dočekan je 1. travnja u Rumunjskoj, na najvećem samitu NATO-a u
povijesti, smrtno ozbiljno. Rumunjski ministar vanjskih poslova Adrian Cioroianu upozorio je krajem prošlog
mjeseca sunarodnjake, naime, da ove godine imaju zaboraviti običajno pravo na prvoaprilske šale i smicalice,
kako ne bi izazivali zabune i paniku u javnosti, a što bi moglo rezultirati neželjenim posljedicama, recimo,
Trećim svjetskim ratom... Cioroianu je zasebno prozvao mlade, te je za neposluh obećao stroge kazne.
Dok je rumunjski puk tako susprezao svaku zajebanciju, u narednoj zemlji-domaćinu američkog predsjednika, Hrvatskoj, kojoj će
NATO iz Bukurešta uputiti pozivnicu za članstvo, više se neodgovornih pojedinaca pokušalo napraviti duhovitima. Prvo su toga
jutra na zagrebačkoj Savskoj cesti dvojica šaljivdžija ugnjavili nekolicinu prolaznika, predstavljajući se kao policijski agenti, s
fotokopiranim hrvatskim grbom umjesto službene značke. No, popodne se na malim ekranima pojavio lik šeretski nastrojenog
novinara HTV-a Petra Vlahova i zasjenio bezazlene anonimuse. "HTV donosi ekskluzivnu vijest da George Bush u Hrvatsku neće
doći zbog generala Korade", izvalio je Vlahov, nakon čega nije više imao priliku za objašnjenje i trijumfalni osmijeh, toliko su ga
brzo povukli. Ne bi tako ni da ga čeka ležaj u Guantanamu.
Ono što još nismo razumjeli, dakle, jest da s Amerima nema šale. George W. Bush, čovjek koji je nasmijao više ljudi od Charleya
Chaplina, jedini ima pravo na neozbiljnost. Dok mu se rugamo, ionako samo blažimo činjenicu da svjetski kapital za glumljenje
demokracije prema građanima-potrošačima očito može u glavnoj roli slobodno isturiti notornog lakrdijaša i budalinu. Pa, sad, evo
nam te face u Hrvatskoj, došao je da pita i nas, motherfuckers, što je smiješno...
Otvoreno pismo
Ništa, ništa, odgovorit ćemo mi, kolektivno zastupani tijelima vlasti i nimalo slučajnim uzorkom građanstva okupljenog na Markovu
trgu povodom Bushova obraćanja hrvatskoj javnosti uživo. To se malo Njima pričinilo, kriv je žamor iz Donjega grada. Ako ikakvog
žamora uopće bude, ako već kiša ne razjuri šačicu perspektivnih demonstranata odozdo. S druge strane, probajmo zamisliti huk više
tisuća građana, to bi ipak doprlo Bushu za vrat... S tim će i pokušati civilne udruge Centar za mirovne studije, Documenta i Zelena
akcija na Trgu Petra Preradovića iliti Cvjetnom placu, plus dio građana što će im se pridružiti nakon okupljanja na Trgu Francuske
revolucije, u organizaciji Antiimperijalističke akcije.
Prve tri udruge poslale su otvoreno pismo predsjedniku RH Stipi Mesiću i premijeru Ivi Sanaderu, u kojem ih podsjećaju na glavne
točke protivljenja politici Georgea Busha, i predlažu im da i njega na to podsjete. Najprije da mu izraze zabrinutost zbog kršenja
ljudskih prava i zanemarivanja problema klimatskih promjena za koje je odgovorna sadašnja administracija SAD-a. U skladu s
najvišim ustavnim vrednotama RH, kažu autori pisma Vesna Teršelič, Gordan Bosanac i Tomislav Tomašević, naša vanjska politika
treba se temeljiti na promicanju koncepta ljudske sigurnosti, zaštite okoliša, izgradnje mira i nenasilnog rješavanja sukoba te
djelovanja na maksimalnoj prevenciji vojnih intervencija.
Oni pozivaju Sanadera i Mesića da američkom predsjedniku izraze sućut zbog žrtava terorističkog napada na SAD 2001. godine, ali
da mu zatim izraze i negodovanje zbog žrtava kršenja ljudskih prava te civilnih žrtava rata u Iraku i Afganistanu, što su negativne
posljedice antiterorističke politike vlade SAD-a proteklih sedam godina. Već sada, sumiraju potpisnici, ukupni broj žrtava terorizma
i antiterorizma širom svijeta, nadilazi broj ubijenih u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu... A mi ovdje za te
stvari doista jesmo globalno nametljiva mjerna jedinica.
George Bush ml. uspio je za svojih dvaju mandata ujediniti svjetske liberalno-demokratske, protuimperijalističke i socijalističke
snage, makar protiv njega kao vodećeg moćnika današnjice, i to baš kad je izgledalo da će ih teško više išta mobilizirati.
Antibuševska parada vuče se za njim gdje god stigao, i svugdje mu ponavljaju iste stvari. Protuteroristička borba na kojoj se održava
njegova prevlast u samoj Americi, idealno poslužena rušenjem WTC-a, krahirala je u Iraku, u Trećem zaljevskom ratu, povedenom
zbog proizvodnje zabranjenog oružja, potom nikad pronađenog. Čitav iole misleći svijet lako je uvidio kako Saddam Hussein nije
svrgnut i obješen, a Irak devastiran i okupiran, zbog oružja ili zločinačke diktature, nego radi nafte. Otuda i Guantanamo i Abu
Ghraib, CIA-ina mučenja otetih po svjetskim aerodromima i novi američki zakoni što odobravaju režimsko nasilje.
Povijest odnosa
Na energentima se opet uzdigla, međutim, i Rusija. Brzo širenje Sjevernoatlantskog vojnog i političkog pakta po zemljama bivšeg
Sovjetskog Saveza, kao što su Ukrajina i Gruzija, također s izlikom širenja demokracije i općenarodne sigurnosti, u Rusiji ipak ne
može proći bez nervoze. Takvo opkoljavanje bivšeg ideološkog dušmanina ne odgovara niti nekima od NATO-članica, poput
Francuske s njezinim ekonomskim razlozima, no njoj je ionako ostavljeno da muti po Africi, pa neka se katkad uzdrži na vlastitom
kontinentu...
Američki doprinos klimatskom poremećaju, tj. zagađenju prirode i njezinim neodrživim crpljenjem, inače doprinos lavlji kao što je
sve američko, čak i ne bi tako skaredan bio da nije Bushova odbijanja svjetskog sporazuma u Kyotu. Ali, ukupnost njegove
štetočinske politike, ujedno socijalne i ekološke, najbolje se ocrtala onomad s katastrofalnom poplavom New Orleansa, kad se
ispostavilo da američki predsjednik odmaže i samim Amerikancima. Ne treba zaboraviti ni to da oni posljednje tri godine trpe
predsjednika kojem su dali manje glasova negoli njegovom izbornom protivniku.
Novija povijest odnosa Hrvatske i Sjedinjenih Država, ona koja dolazi poslije Franje Tuđmana i Billa Clintona, kazuje nam kako se
nije sve pod Bushom odvijalo tako glatko. Zbog osude napada na Irak bez odobrenja UN-a i zbog odbijanja potpisivanja sporazuma
o ekskluzivnom neizručenju američkih državljana Međunarodnom sudu za zločine, prošla se hrvatska vlast bila unekoliko udaljila
od Washingtona i Bruxellesa, odnosno NATO-a. Naravno, to ne znači da službeni Zagreb tada nije priželjkivao ulazak u NATO, to
su jednostavno bila rubna iskušenja, nadasve u relaciji s Europskom Unijom.
Ako načas apstrahiramo etičke, humanističke, civilizacijske motive po kojima bi se trebali zadržati podalje od NATO-a, hrvatski se
tobožnji interes za ulazak u savez, te njegov interes za ulazak u Hrvatsku, svodi na nekoliko općih mjesta koja navode zagovornici
vojno-političkog sljubljivanja. Na prvom je mjestu sigurnost, regionalna i globalna, kao, Srbija plus Rusija jednako frka, a to je naša
verzija mamuzanja lipsale hladnoratovske kljusine kao razloga očuvanju NATO-a poslije ukidanja blokovske podjele svijeta...
Spominje se i obrana od terorista, premda se zanemaruje to što Hrvatska uopće nije zanimljiva međunarodnim teroristima – sve dok
se ne svrsta uz Ameriku i ne uđe u NATO. I dok ne počnemo slati naše vojnike da ratuju po Iraku ili Iranu, što već bude došlo na
red. A strašno je glupo vjerovati da neće ništa.
Baš kao što je stupidno povjerovati da se možemo osloniti na razliku između interesa i utjecaja Amerike na jednoj, i ukupnog
NATO-a na drugoj strani. U ime onih kojima još nije jasno o čemu se radi, lijepo je od Georgea Busha što se potrudio da nam bitne
relacije rastumači ličnom posjetom Zagrebu u kontekstu pozivanja Hrvatske u NATO. Uostalom, globalne prilike ne uređuje princip
nacionalnog koliko ekonomskog, koji se u Americi najviše koncentrirao i koji s Amerikom najlakše može gurati svoj nadnacionalni
probitak.
"Pravna" država
Hrvatski nacionalni interes pogažen je samim dolaskom američkog predsjednika. Najavljeno je da će ga već u Zračnoj luci Zagreb
dočekati ministar vanjskih poslova RH Gordan Jandroković, što se u diplomaciji smatra protokolarnim pretjerivanjem, točnije
ulizivanjem, i priziva bolnu uspomenu na Tuđmanovo iznošenje umjetnina iz Moderne galerije pred blatnjave Clintonove čizme na
Plesu. Markov trg poslužit će pak za ilustraciju pravne države Hrvatske, koja zabranjuje javno okupljanje između Sabora i Vlade, no
baš će se tamo George Bush obratiti "hrvatskim građanima". Zbog toga su Ženska mreža Hrvatske i Antiimperijalistička akcija, te
Pravni tim udruga Iskorak i Kontra, najavili podnošenje prekršajne prijave protiv organizatora, premijera Ive Sanadera.
Utoliko je upadljiviji jaz između hrvatskih nevladinih udruga, okupljenih oko Odbora za referendum o NATO-u, gdje su svoje
mjesto našle i one što su protiv NATO-a, i one što su za nj. Aktualni će Dani Busha u Hrvatskoj zasigurno podići i broj pobornika
referenduma što potpisuju peticiju za njegovo raspisivanje, mada ne toliko da bi nadoknadili dosadašnji nedostatni odaziv javnosti,
no to barem dijelu organizatora peticije neće teško pasti... A još je zanimljivije kako Sanader i njegovi ministri odjednom poručuju
da referendum ne bi raspisali čak ni kada ga zakonski više ne bi smjeli izbjegavati. Ali, zakon ionako, vidjeli smo, nije bitan.
Posljednja vijest uoči tiskanja ovog Ferala glasi da će škole u Zagrebu, na dan silaska američkog predsjednika s nebesa, raditi kraće.
Mogu ih slobodno zatvoriti, ionako ništa nismo naučili, niti smo se u školi zabavili. Onaj prvoaprilski TV-vic o Zagorcu i
Amerikancu, međutim, izazvao je nervozu baš stoga što je potonjima uistinu stalo da za posjete njihovog predsjednika Zagrebu, u
blizini ne luduju odmetnuti generali zemlje-domaćina. Dok još ne znamo kako će općinstvo točno reagirati na Bush-Sanaderovo
uzurpiranje hrvatskih zakona i demokratske volje, a o smijehu da ne govorimo, sav nam se otpor sveo na jednog razbojnika s
epoletama, tako pijanog da to plaši čak i najjačeg kauboja. Ne zato što je Korade ubojica, nego zato što ne ubija po NATO-
standardima.
BUSHILAČKE AKTIVNOSTI
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (4/16)
FERAL ISTRAŽUJE POZADINU PRODAJE OSJEČKE SLAVONSKE BANKE I ZAŠTO JE HRVATSKA DRŽAVA VEĆ TADA
IZGUBILA PRVIH 7,7 MILIJUNA DEM

HRVATSKA POD HYPOTEKOM

Drago HEDL
2. travnja, 2008.
Prije nego što će 1998. Slavonska banka biti prodana, odigravala se prava politička drama kome će ona, sanirana s 40 milijuna
tadašnjih DEM, pripasti. Dvije snažne struje, obje s potporom moćnih ali suprotstavljenih frakcija u tada vladajućoj garnituri,
željele su njome ovladati - svemoćni tajkun Kutle, uz naklonost Pašalića i iznimno važnu podršku Glavaša, dok je drugu struju
gurao tadašnji premijer Mateša, a toj opciji - koja je zagovarala prodaju banke EBRD-u - bio je sklon i tadašnji predsjednik uprave
Slavonske banke Ivo Markotić
U osječku Slavonsku banku, država je 1995. ubrizgala 150 milijuna kuna i preko noći ružnu žabu
pretvorila u princezu i poželjnu udavaču. Banka se u poratnim godinama nalazila gotovo pred
likvidacijom, njeni su se gubici približavali iznosu od oko 50 posto vrijednosti njenog temeljnog kapitala;
poslovodstvo banke svakog se jutra pitalo može li uopće otvoriti šaltere, dok su vani pred bankom,
vojnici s dugim cijevima, kakvih je tada bio pun Osijek, čekali da podignu svoje plaće. Tih dvadesetak
milijuna eura ubrizganog državnog novca prilično je promijenilo stvar, pa u istodobnom procesu sanacije
banke i pripremi za njenu privatizaciju, nije više bilo nemoguće pronaći strateškog partnera
zainteresiranog za njenu kupnju. Štoviše, bilo ih je nekoliko, među njima i onih koji su to željeli učiniti bez novca.
Tako otprilike počinje uvodni dio priče o Slavonskoj banci koja je proteklih dana u žiži zanimanja hrvatske javnosti zbog činjenice
da će porezni obveznici, budući da je ugovor o njenoj prodaji tako sročen, morati platiti 44 milijuna eura, koliko su navodno iznosili
skriveni gubici kojih kupac, austrijski Hypo Alpe Adria Grupa, nije bio svjestan, ili bolje rečeno, za koliki je iznos bio obmanut.
Tako je odlučio arbitražni sud u Londonu, bez obzira na hrvatske argumente kako je Austrijancima bilo predočeno opsežno izvješće
o stanju Slavonske banke, kojeg je sačinila revizorska tvrtka Deloitte & Touche.
Zakulisna bitka
No, prije nego što će Slavonska banka 17. srpnja 1998. biti prodana, odigravala se prava politička drama i neviđena zakulisna bitka
kome će ona, sanirana s 20-ak milijuna eura (oko 40 milijuna tadašnjih njemačkih maraka), pripasti. Postojale su dvije snažne struje,
obje s potporom moćnih ali suprotstavljenih frakcija u tada vladajućoj garnituri, koje su željele ovladati bankom. Jednu je
predstavljao tada svemoćni tajkun Miroslav Kutle, koji je uz naklonost Ivića Pašalića, tada po neformalnoj moći, treće osobe u
Hrvatskoj (odmah iza Tuđmana i Šuška), uživao i iznimno važnu podršku osječko-baranjskog župana Branimira Glavaša. Drugu
struju gurao je tadašnji premijer i predstavnik tzv. tehnomenadžerske struje unutar HDZ-a, Zlatko Mateša, a toj opciji - koja je
zagovarala prodaju banke strancima, točnije EBRD-u (Europska banka za obnovu i razvoj) bio je sklon i tadašnji predsjednik uprave
Slavonske banke Ivo Markotić.
Feral je o tim burnim događajima pisao potkraj ljeta 2000. godine, otkrivši uzroke i posljedice sukoba koji su se oko Slavonske
banke i njenog preuzimanja vodili među suprotstavljenim frakcijama HDZ-a. Cijenu tog sukoba najviše će platiti tadašnji
predsjednik uprave Slavonske banke Ivo Markotić, koga će tada svemoćni Glavaš – kasnije se pokazalo posve nedužnog - dati
uhapsiti i nakratko strpati u zatvor. A ta burna priča počinje sastankom između Kutle, Glavaša i Markotića, održanom 15. travnja
1997. u uredu predsjednika Slavonske banke.

Tri mjeseca prije toga Kutle je poznatim ortačkim ugovorom preuzeo Dubrovačku banku, pa je sličan model, uz Glavašev blagoslov,
kanio provesti i u Osijeku. Svoj plan iznio je iznenađenom Markotiću, koji je u to vrijeme u dogovoru s Matešom već prilično
poodmakao u pregovorima s EBRD-om, pa je i iz tih razloga odbio pregovarati s Kutlom i prihvatiti njegov ortački ugovor. EBRD
je trebao kupiti 35 posto dionica Slavonske banke i to onih čiji je vlasnik bila Državna agencija za garanciju štednih uloga i sanaciju
banaka – ili kraće rečeno, hrvatska država. Te dionice spomenuta je agencija stekla temeljem onih 150 milijuna uloženih državnih
kuna u sanaciju osječke banke.
Jedan od modela privatizacije hrvatskih banaka, kojemu se u to vrijeme težilo, bio je ulazak stranog kapitala, pa je novcem EBRD-a
i modelom privatizacije kojeg je ona predlagala, Slavonska banka od državne trebala postati privatnom. Za 35 posto dionica
Slavonske banke, EBRD je ponudio oko 20 milijuna DEM i taj manjinski paket dionica, čija je nominalna vrijednost bila 1300 kuna,
EBRD je bio spreman platiti 1650 kuna po dionici.
Susret kod Pašalića
Ovdje valja napomenuti nekoliko važnih detalja, nužnih za kasnije razumijevanje te komplicirane priče. Feral je u posjedu opsežnog
dokumenta o procjeni vrijednosti dionica koje je načinila revizorska tvrtka Deloitte & Touche. U tom dokumentu iz 1997.,
nazvanom Valuation of Slavonska banka - Fair Market Value of the 100 and 17.4 percent Owenership Interest as of December 31,
1996., vidljivo je da cijena dionica, kad je u pitanju preuzimanje većinskog paketa, iznosi 2538 kuna. Za manjinski paket predviđen
je popust, pa se tako došlo do cijene od 1650 kuna, koja je ipak bila za 25 posto veća od nominalne. No, kao što ćemo vidjeti kasnije
– većinski paket Slavonske banke, zanimljivom je operacijom preuzet po cijeni dionica manjinskog paketa, čime je hrvatska država
već u startu prevarena za oko 7,7 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. I tom detalju vratit ćemo se nešto kasnije.
Drugi važan detalj iz tadašnjih pregovora s EBRD-om podrazumijevao je kredit kojeg je ta
institucija u iznosu od 20 milijuna DEM trebala dati Slavonskoj banci. U drugoj fazi pregovora,
koja je uslijedila s novom upravom Slavonske banke, nakon Markotićeve smjene, čemu ćemo se
također vratiti nešto kasnije, taj je kredit pretvoren u dioničku glavnicu, pa je na taj način umjesto
manjinskih 35 posto (40.177 dionica), strani partner došao do većinskog paketa. Kao što smo
rekli, po cijeni manjinskog, znatno nižeg.
No, vratimo se uvodnom dijelu priče i nastojanjima Miroslava Kutle da on, a ne EBRD, dođe u
posjed Slavonske banke.
Nedugo nakon osječkog sastanka Kutle-Glavaš-Markotić i odbijanja potonjeg da potpiše ponuđeni ortački ugovor, Glavaš će
predsjednika Slavonske banke odvesti Iviću Pašaliću. Njihov kratki susret koji se zbio izjutra 7. svibnja 1997. zabilježen je i u knjizi
posjeta Predsjedničkim dvorima. Pašalić nije htio trošiti vrijeme uvjeravanjem Markotića da s Kutlom mora sklopiti ortački ugovor,
pa je nakon kraćeg razgovora okrenuo telefonski broj tada moćnog tajkuna, najavio mu tko dolazi, a Glavašu i Markotiću tek kratko
priopćio: "Riješite to s Mirom. Neka bude kako se s njim dogovorite."
Iz Predsjedničkih dvora Glavaš i Markotić uputili su se u Chromosov neboder, tadašnje sjedište Kutline Globus grupe. Kutle je
ponovno izložio zamisao o ortačkom ugovoru, no Markotić je oklijevao, pa je, tjedan dana kasnije, u zagrebačkom hotelu Palace
došlo do novog trojnog sastanka Kutle-Markotić-Glavaš. Kutle je ostao uporan i dalje inzistirajući na ortačkom ugovoru i najavio
Markotiću, koji se nije dao slomiti, kako će nekoliko dana kasnije, 19. svibnja 1997., u Osijek poslati svog ponajboljeg pravnika,
Dražena Mandića, da utanače sve pojedinosti ortačkog ugovora.
"Stroga poslovna tajna"
Markotić je već tada bio pod paskom tajnih službi i svaki se njegov korak pratio, a kako je kasnije ustanovljeno, bili su prisluškivani
i njegovi telefonski razgovori. Bio je to uvod u ono što će mu se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije, kada će po Glavaševu nalogu,
zbog odupiranja Kutli, biti uhićen i nakratko zadržan u osječkom istražnom zatvoru.
Dolazak Kutlinog pravnika Dražena Mandića u Osijek, 19. svibnja, bio je vrlo buran. Razgovor s Markotićem postao je napet i
nategnut kad je iz sjedišta Globus grupe u Markotićev ured faksiran ortački ugovor označen kao "stroga poslovna tajna". Na
zaglavlju ugovora već su bila upisana imena i jedinstveni matični brojevi Kutle i Markotića, dvojice ortaka koji su trebali preuzeti
Slavonsku banku. No, razgovor Markotića i Mandića išao je vrlo teško i nije dao nikakva rezultata.

Kako je u rujnu 2000. godine pisao Feral, predsjednik uprave Slavonske banke nije se slagao s mnogim odredbama ortačkog
ugovora, naročito sa stavkom 3. članka 5, po kojem je Markotić trebao Kutli osigurati preuzimanje Slavonske banke novcem
Slavonske banke! Na nacrtu ugovora Markotić je prekrižio taj članak i napisao "apsolutno neprihvatljivo", jer bez obzira na mamac
o podjeli plijena, kojeg mu je Kutle nudio, nije htio najvećem hrvatskom tajkunu omogućiti ulazak u Slavonsku banku. Opirao se
ideji ortačkog ugovora i predlagao je Mandiću institucionalni oblik, zasnovan na Zakonu o trgovačkim društvima, kojim bi se
stvorio bankarski holding. No, Kutle se s tim nije slagao; on se, po istom modelu ortačkih ugovora, spremao zagospodariti i
Istarskom bankom.
Nekoliko dana nakon tvrdih razgovora Kutlinog vodećeg pravnika s predsjednikom uprave Slavonske banke, 22. svibnja 1997.,
uslijedio je još jedan, posljednji trojni sastanak Kutle-Glavaš-Markotić, održan u osječkom restoranu Bonus, ali je završio fijaskom
– Markotić je uporno odbijao potpisati ortački ugovor.
Smijeniti, uništiti, zatvoriti
Vidjevši da od Kutlinog preuzimanja Slavonske banke neće biti ništa, Glavaš se, uz veliku pomoć Vladimira Šeksa, stavio u prve
redove bitke za Slavonsku banku. Odlučio je osobno preuzeti osječku banku i spriječiti da ona dođe u ruke EBRD-a. Na tom mu je
putu smetao Markotić, njegov dugogodišnji saveznik i jedan od najbližih suradnika. On je pak u tom trenutku uživao podršku
tadašnjeg premijera Mateše, jer je zastupao njegov koncept privatizacije Slavonske banke. Zato je sukob Glavaša s Markotićem
neminovno značio i sukob s Matešom.
Pregovori uprave Slavonske banke i EBRD-a nastavljeni su tokom ljeta i sve je vodilo skorom potpisivanju
ugovora kojim je EBRD trebao kupiti 35 posto dionica najveće banke u istočnoj Hrvatskoj. Predsjednik te
banke Jacques de Larosiere iz londonskog je sjedišta EBRD-a uputio Mateši pismo, istodobno o tome
obavijestivši i Tuđmana, s konkretnim namjerama o kupnji vlasničkog udjela kojim je raspolagala hrvatska
Agencija za osiguranje štednje i sanaciju banaka. Larosiere je objasnio i model po kojem će EBRD nastojati
prodati 12,5 posto kupljenih dionica nekoj inozemnoj banci, kao strateškom investitoru, isto toliko dionica
ostaviti u svom portfelju, a 10 posto prodati zaposlenicima Slavonske banke. Tada nuđeni model, pokazalo se,
bio je puno povoljniji od kasnijeg, kojeg je nakon Markotićeve smjene prihvatila nova uprava na čelu s
Ivanom Mihaljevićem i Glavašem u nadzornom odboru banke. Kao što smo rekli, taj prvi model predviđao je
i kredit EBRD-a Slavonskoj banci u iznosu od 20 milijuna DEM.
Kako je Glavaš stvari vidio drugačije, počeo je pritiskati Markotića inzistirajući da piše u London i De
Larosiereu najavi odustajanje od pregovora. Ovaj ga nije poslušao i tada Glavaš kreće žestoko – ne samo na
Markotića kojem je obećao kako će ga smijeniti, uništiti i zatvoriti (obećanje je uglavnom ispunio), već i na Matešu. U priopćenju
kojeg je Glavaš izdao 15. rujna 1997. žestoko je napao Matešin koncept privatizacije Slavonske banke nazvavši to "obmanom i
prijevarom neinformirane javnosti", a u Vjesniku, osam dana kasnije, bio je još žešći, uspoređujući privatizaciju Slavonske banke s
"pljačkom stoljeća".
Pljačka stoljeća
Glavaševi napadi na Matešu bili su u njegovu prepoznatljivu stilu, no kada se 29. rujna 1997. na Pantovčaku našao s Matešom,
tadašnjim guvernerom Hrvatske narodne banke dr. Perom Jurkovićem i Hrvojem Šarinićem, do izražaja je došla sva prijetvornost i
beskrupuloznost njegova karaktera. Nije birao način i sredstvo kako da se domogne cilja, ali je na tom sastanku bio bitno oslabljen –
na Pantovčaku se nije pojavio Vladimir Šeks, koga je Glavaš pozvao, navodno spriječen nekim neodložnim poslom u Bjelovaru.
Razgovor, vjerno zabilježen na stenogramu sačinjenim u Šarinićevu uredu, počeo je izljevom bijesa tadašnjeg predstojnika
Tuđmanova ureda, zbog Glavaševa poziva Šeksu da i on bude prisutan, te ozbiljnom zamjerkom Glavašu zbog pisma u Vjesniku
kojim je napao hrvatsku Vladu i privatizaciju Slavonske banke nazvao "pljačkom stoljeća". Šarinić je Glavašu, koji se zbog
nedolaska Šeksa osjećao manjim od makova zrna, prenio i Tuđmanov bijes zbog napada na Matešinu Vladu, a zatim je, u sličnom
tonu nastavio i Mateša, prigovorivši Glavašu što se upustio u javno kritiziranje Vlade, a da s njim uopće nije kontaktirao.
Glavaš se branio prilično jadno: svu je odgovornost nastojao prebaciti na Markotića, tvrdeći kako ovaj priča po Osijeku da je s
Matešom vrlo blizak, da s njim igra tenis, da mu Mateša noću dolazi u posjet helikopterom.
Mateša je tada pobjesnio, ljutito rekavši da u Osijek ne dolazi noću helikopterom, već raketom, te ga podsjetio kako je Markotić
Glavašev, a ne njegov kadar. "Možda je ovo stvarno dobra prigoda da se to raspetlja", rekao je doslovce Mateša. "Kako je to sve
krenulo, svi znamo. Još u Valentićevo vrijeme Vlada je donijela odluku o sanaciji banke i mi smo tamo upucali 110 milijuna kuna
poreskog novca. Ja Markotića nisam nikad vidio dok ga ti nisi doveo. To za ovim stolom neka ostane, to je živa istina – ja ga nikad u
životu nisam vidio dok ga ti nisi doveo. To nije fer prema meni, jer ti si meni doveo Markotića i Markotić se stalno pozivao: Glavaš
i ja, Glavaš i ja. To je živa istina."
Razgovor je tada, Glavaševim nastojanjima, skrenuo u sferu kriminala. "On vam [Markotić], ima 0,6 posto [dionica] na ime. Do
jučer je bio kokošar, iz opanaka u cipelu; 0,6 posto temeljnog kapitala na svoje ime. To ne taji", urlao je Glavaš, optužujući
Markotića za prikrivanje pravih namjera u privatizaciji Slavonske banke i golemi kriminal koji iza toga leži.
Mateša i Šarinić ponovno su podsjetili Glavaša da je Markotić bio njegov izbor, te da ga je na sva usta hvalio kao vrsnog stručnjaka,
sve dok nisu došli u sukob oko privatizacije banke.
Let u Klagenfurt

Glavaš je tada pukao: "Znate li što sam ja rekao Markotiću - oprostite na izrazu: Markotiću ja sam te izdrko s dva poteza; svaka čast
stručnosti, bilo je još stručnih ljudi Markotiću i nećeš sam upravljati bankom, da li ti je jasno, da nisi ti taj koji ćeš krojiti sudbinu
koga ćeš gušiti, koga ćeš pustiti. Tko je tebe ovlastio, otkuda ti mandat da preuzmeš upravljanje bankom, ti kao jedini moraš imati
osigurač odavde do gore."
Razgovor na Pantovčaku nije dao rezultata. Mateša i Šarinić nisu se dali slomiti pred Glavaševim nasrtajem i tek su mu načelno
obećali kako će maknuti Markotića ako se dokaže da ima kriminala u onome što radi.
No, Glavaš ići će dalje – tri dana kasnije, 2. listopada 1997. ponovno će se naći na Pantovčaku – u dramatičnom razgovoru s
Tuđmanom, kad je tadašnji hrvatski predsjednik ultimativno tražio da Glavaš – zbog pritiska međunarodne zajednice, odstupi s
mjesta župana. Jedan od Glavaševih uvjeta da to učini bilo je micanje Markotića s mjesta čelnog čovjeka uprave Slavonske banke. I
ne samo to – predložio je Tuđmanu da on, Glavaš, preuzme Slavonsku banku! Tuđman je to odlučno odbio pa je nakon smjene
Markotića na čelo banke došao Ivan Mihaljević, a Glavaš se morao zadovoljiti tek mjestom u Nadzornom odboru banke.
U međuvremenu, prije razgovora s Tuđmanom, gdje mu je konačno postalo jasno da njegov koncept privatizacije Slavonske banke
neće proći, Glavaš je izveo još jedan manevar, kojeg danas – kad je pukao skandal s 44 milijuna eura koliko će hrvatska država
morati platiti Hypo Alpe Adria Grupi – iznosi kao ključni dokaz svoje nevinosti u nastaloj aferi. Zajedno sa Šeksom, i uz pomoć
svih slavonskih župana i saborskih zastupnika HDZ-a s tog područja, smislio i nekakav konzorcij 11 slavonskih poduzeća koji su uz
jamstva "ugledne hrvatske banke" trebali otkupiti 35 posto dionica namijenjenih EBRD-u i strance eliminirati iz igre. Ta ugledna
banka trebala je biti Glumina, no Marko Marčinko, vidjevši s kakvim tvrtkama ima posla, tu je mogućnost glatko odbio.
Vratimo se sada onom dijelu priče koji govori kako je na kraju Slavonska banka ipak došla u ruke Austrijanaca. Na čelu uprave u to
je vrijeme već Ivan Mihlajević, također Glavašev izum, ali i osoba koja ga je bespogovorno slušala u operaciji koja je uslijedila. Kao
član Nadzornog odbora Slavonske banke i osoba čije je mišljenje bilo presudno, Glavaš je imao česte kontakte s Güntherom
Striedingerom, direktorom Hypo banke. Glavaš se više ne protivi prodaji banke Austrijancima, naprotiv, ključne konce te operacije
dalje vodi on. Naravno, ne potpisuje ništa, ali umjesto njega čini to Mihaljević. Glavaš uspostavlja specijalne odnose s centralom u
Klagenfurtu, a do koje su mjere ti odnosi išli, svjedoči i činjenica da su mu Austrijanci – kada je iz nekih nepoznatih razloga 2006.
putovao na sastanak s Heiderom – poslali u Osijek avion, koji ga je dovezao u Klagenfurt i vratio u Osijek.
Zanimljiva pitanja
Većinski paket dionica, zahvaljujući kreditu od 20 milijuna DEM kojeg će, kao što smo rekli,
EBRD sada pretvoriti u dioničku glavnicu, omogućit će stjecanje ne 35, već 51 posto dionica,
dakle većinskog paketa. Sve su dionice, međutim, kupljene po cijeni manjinskog paketa, čime je
država oštećena za spomenutih 7,7 milijuna DEM. I ne samo to: kada je ovladala tim paketom
Hypo Alpe Adria Grupa nastavila je s otkupljivanjem dionica malih dioničara banke, koji su ih
kupili što na kredit, što za gotovinu. Ranija uprava Slavonske banke, na čelu s Markotićem,
poticala je dioničarstvo zaposlenika, no nova se uprava zalagala za suprotno. Hypo Alpe Adria
Grupa malim je dioničarima platila samo polovicu vrijednosti dionica manjinskog paketa, dakle
825 kuna po dionici. Kasnije, 71 mali dioničar podnio je tužbu, tražeći razliku, no predmet se
vukao po Trgovačkom i Općinskom sudu u Osijeku, da bi, u prvostupanjskoj presudi, a da uopće
nisu izvedeni dokazi, mali dioničari izgubili spor.
Nakon svega, u toj mutnoj priči - koju sada pokušavaju raspetljati Državno odvjetništvo i policija, jer 44 milijuna eura za koliko će,
vrlo vjerojatno, biti olakšana hrvatska država, nije malo novca – dva su pitanja posebno zanimljiva. Prvo: zašto je Glavaš 1998.
naglo promijenio svoj stav i od najljućeg protivnika prodaje Slavonske banke Austrijancima, iz moćne sjene postao gorljivi
pobornik, upustivši se u tu privatizacijsku operaciju i s upravom Hypo Alpe Adria Grupe postao toliko blizak da mu, za put u
Klagenfurt, šalju i zrakoplov. I drugo, ništa manje važno: kako to da je Ivan Mihaljević, koji je kao predsjednik uprave Slavonske
banke vodio pregovore s Austrijancima o njenoj prodaji i s njima potpisao ugovor – navodno ih pri tom obmanuvši, ne prikazavši
rizične kredite, zbog čega je Hypo izgubio 44 milijuna eura, sada vraćenih arbitražom u Londonu – i dalje na čelu uprave Slavonske
banke mada je njene vlasnike u Klagenfurtu navodno gadno prevario.
HRVATSKA POD HYPOTEKOM
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (5/16)
FERAL ISTRAŽUJE ZAŠTO VLADINE NAJAVE O PORASTU STRANIH ULAGANJA I DRUGIM EKONOMSKIM
KORISTIMA ZA HRVATSKU NAKON ŠTO ONA UĐE U NATO NEMAJU ČVRSTOG UPORIŠTA

NATO BEZ KRČMARA

Vedran MARJANOVIĆ
2. travnja, 2008.
Sigurna dodatna izdvajanja iz hrvatskog državnog budžeta zbog pristupanja NATO paktu, valjat će staviti u odnos s manje sigurnim
ekonomskim koristima poput povećanja stranih ulaganja koje, prema premijeru Sanaderu,
paktiranje donosi, pa od toga oduzeti štete na okolišu i turizmu. Pritom, kako upozorava
Vladimir Cvijanović sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, valja računati s nepostojanjem
vidljive veze između razine stranih ulaganja u neku od tranzicijskih država i njezina članstva u
NATO savezu
U ovim trenucima hrvatskog uveslavanja u NATO pakt premijer Ivo Sanader, kako se izjasnio u
ovotjednom izdanju radijske emisije "Kako Vlada vlada", nije skroz siguran hoće li biti
referenduma ako inicijativa za njim urodi s potrebnim brojem potpisa, iako tako nalaže Ustav
ove države. Ali je premijer, istom prilikom, izrazio čelično uvjerenje da će ulazak u NATO Hrvatskoj donijeti brojne ekonomske
blagodati, od dobivanja unosnih poslova od jedinog vojnog saveza na svijetu, do rapidnog porasta inozemnih ulaganja u ove prosto-
re. Pritom Sanader nije pružio nikakve pokazatelje koji bi išli u prilog ekonomskog prosperiteta na bazi ulaska u NATO i to stoga što
takvi pokazatelji u slučajevima tranzicijskih država koje su već prošle put kojim sada kroči Hrvatska jednostavno ne postoje.
Bolje rečeno, nemoguće je dokazati kako je, primjerice, rast izravnih stranih ulaganja u Češku od četiri milijarde dolara u 2000. u
odnosu na prethodnu godinu u kojoj je Češka primljena u NATO, u ikakvoj vezi sa stečenim članstvom te države u vojnom savezu.
Lagerska ulaganja
Istražujući kretanje stranih investicija u zemljama negdašnjeg socijalističkog lagera i bivše Jugoslavije pridošlima u NATO,
predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Vladimir Cvijanović došao je do zaključka da su inozemna ulaganja u promatrane
zemlje rasla i prije i nakon ulaska u NATO. Stoga, poručuje Cvijanović Feralu, nije vidljiva uzročno-posljedična veza između
stranih ulaganja u neku od tranzicijskih država i njezina članstva u NATO savezu.
"Prema mojim saznanjima, ne postoje niti znanstveni niti stručni članci koji su obradili izravna strana ulaganja u tranzicijske zemlje
koje su pristupile NATO savezu. U te države, prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju, od 1999. do
2006. stalno se povećava priljev stranih investicija i to je jedini zaključak koji možemo objeručke prihvatiti. No, čak i kad bi imali
sve podatke o takvim ulaganjima, teško bi bilo razlučiti koliki je utjecaj različitih faktora, od ulaska u Europsku Uniju do unutarnjih
reformi neke države, koji su imali utjecaja na priljev izravnih stranih ulaganja", tumači Cvijanović, upozoravajući kako u
promatranju stranih ulaganja valja uvijek voditi računa o njihovoj kvaliteti i strukturi.
Pod izravnim stranim ulaganjima, prema najšire prihvaćenoj definiciji, smatraju se vlasnička i druga ulaganja te zadržavanje zarade
u preuzetim poduzećima, odnosno reinvestiranje dobiti. Kad je u pitanju kvaliteta stranih ulaganja, onda, prema našem sugovorniku
sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, valja voditi računa ne samo o tome da li se radi o greenfield investicijama ili o pukom
vlasničkom preuzimanju, nego i tome kakav je odraz stranih ulaganja na nacionalnu ekonomiju. A s kvalitetom stranih investicija u
Hrvatsku nije zadovoljna čak ni Sanaderova Vlada, jer ne može pobjeći od činjenice da se te investicije (u prošloj godini dosegle su
rekordnih 26 milijardi dolara) uglavnom svode na vlasnička preuzimanja i dokapitalizacije banaka.
Misterij koštanja
"U prosuđivanju utjecaja pristupanja NATO savezu na domaću ekonomiju u obzir treba uzeti i dosadašnja iskustva zemlje s tim
savezom, kao i štete koje prilikom pristupanja njemu može pretrpjeti okoliš", napominje Vladimir Cvijanović, koji, kako kaže,
nema dvojbe oko toga da će Hrvatskoj ekonomski koristiti ulazak u NATO, ali se pita kome će konkretno u ovoj državi to koristiti i
uz koju cijenu za čitavo društvo.
Cijenu hrvatskog ulaska u NATO nitko ne zna, jer, među ostalim, orijentiri iz prijedloga državnog proračuna za iduće tri godine koji
kažu da će vojni budžet skočiti sa četiri milijarde i 214 milijuna kuna u 2007. na pet milijardi i 429 milijuna kuna u 2010., nisu
dovoljni. Dodatni troškovi, kako je ustanovio vojni analitičar Igor Tabak, kriju se u dva MORH-ova dokumenta iz 2006. i prošle
godine istog imena - "Simulacija troškova individualne obrane". Prema prvom MORH-ovom izvještaju, na postojeća izdvajanja za
obranu valja u desetogodišnjem razdoblju (2006.-2015.) nadodati između 15 i 18 milijardi kuna, dok je drugi dokument puno
ambiciozniji i za isti period predviđa između 59 milijardi i 200 milijuna kuna i 63 milijarde i 500 milijuna kuna.
Dvije sume su snažno suprotstavljene, jer se prva "simulacija" odnosi na troškove kolektivne, a druga na cijenu individualne obrane,
čime se želi poručiti kako je stavljanje hrvatske obrane pod okrilje NATO saveza daleko jeftinija varijanta. No, prema analizi Igora
Tabaka, MORH-ove kalkulacije troškova individualne obrane ničim detaljnijim nisu potkrijepljene.
Sigurna dodatna izdvajanja iz državnog budžeta zbog pristupanja NATO paktu kolika god bila, valjat će staviti u odnos s manje
sigurnim ekonomskim koristima koje, prema premijeru Sanaderu, paktiranje donosi, pa onda ako nešto ostane, od toga treba oduzeti
štete na okolišu i turizmu. S tim da u potonju računicu na strani dobiti ne bi bilo pametno uvrstiti poboljšanje kreditnog rejtinga
Hrvatske zbog sigurnosti koja slijedi ispod NATO-ovog kišobrana, s čime računa Sanaderova Vlada. Agencije koje računaju
kreditne rejtinge država mogu dati i slabiju ocjenu jer se ulaskom u NATO budžetski vojni troškovi povećavaju, a time i zacijelo i
javna potrošnja.
"Cijela ta priča oko ekonomske koristi od ulaska u NATO na tragu je očekivanja koja u Hrvatskoj postoje na raznim stranama, a
svode se na to da će netko drugi riješiti ekonomske probleme umjesto nas samih", komentira za Feral upravitelj Odsjeka za
ekonomska istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Gordan Družić.
Iluzije i izdaja
Ne treba, kaže Gordan Družić, gajiti iluzije da će se osnovni problem hrvatskog gospodarstva nužno riješiti ulaskom u Europsku
Uniju kad i ako do njega dođe, a kamoli, veli, da će takve blagodati donijeti NATO. I Družić se pita zašto još uvijek nema jasne
računice koliko košta priključivanje NATO savezu, zaključujući kako je onda bespredmetno govoriti o konačnoj ekonomskoj koristi
od takvog poteza za Hrvatsku.
Vladimir Cvijanović skreće pozornost na činjenicu da će se do 2010. udio vojnih izdvajanja u hrvatskom BDP-u uravnotežiti na
dva posto. Time će, nastavlja naš sugovornik, vojni budžet Hrvatske razmjerno biti veći od svih postsocijalističkih zemalja, izuzev
Bugarske i, možda, Rumunjske, a da, zaključuje, nitko nije ponudio odgovor zašto će tako biti. No, odgovor koji traži Vladimir
Cvijanović i mnoge druge odgovore vezane uz pristupanje NATO savezu Vlada Ive Sanadera nikada neće u cijelosti ponuditi, niti se
to može očekivati od administracije koja zahtjev za raspisivanjem referenduma o ulasku u NATO bezmalo smatra izdajom
nacionalnih interesa.
NATO BEZ KRČMARA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (6/16)
KAKO JE VLADIMIR ŠTENGL BRANIO VUKOVAR BEZ PUŠKE I DOBIO ČETIRI RAZLIČITE POTVRDE O
BRANITELJSKOM STATUSU

UMJESTO PUŠKE NOSIO VODU

Drago HEDL
2. travnja, 2008.
Prema službenom tumačenju Ministarstva obrane, 204. vukovarska brigada je "ustrojena 25. rujna 1991. i djelovala do 5. rujna
1992. kada je ukinuta". No, Štengl u kolekciji od četiri rješenja o braniteljskom statusu ima i ono u kojem piše da je bio pripadnik te
brigade od 1. rujna 1991. do 31. prosinca 1992., pet mjeseci duže od njenog postojanja
Vladimir Štengl, bivši dugogodišnji gradonačelnik Vukovara i saborski zastupnik HDZ-a, priznao je da u
Domovinskom ratu, nikada nije nosio pušku, no i pored toga on ne samo što uživa status hrvatskog brani-
telja i status 30 postotnog ratnog vojnog invalida, već ima i rješenje da je u ratu bio zapovjednik satnije!
"Ja nisam bio hrvatski branitelj koji je nosio pušku", izjavio je Vladimir Štengl, upozoren da na sudu
mora govoriti istinu, 12. lipnja prošle godine, pred Marijanom Vugićem, sucem Općinskog suda u
Zagrebu, tokom jedne od brojnih tužbi koje je pokrenuo za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli.
Na Općinskom sudu u Ivanić Gradu, na glavnoj raspravi 19. prosinca 2005., gdje je Štengl bio tužitelj u
predmetu kaznenog djela klevete, također upozoren da mora govoriti istinu, taj vukovarski branitelj šire je objasnio svoju ulogu u
Domovinskom ratu u Vukovaru. Prema službenom sudskom zapisniku tada je rekao i ovo: "Želio bih naglasiti da sam ja za vrijeme
rata bio u Vukovaru. Budući da sam neposredno pred rat bio direktor Vodovoda Grada Vukovara, čim je počeo rat bio sam imenovan
u krizni štab. Zbog toga sam ja, kao i ostali ljudi iz Vukovara koji su imali zaduženja vezana uz opskrbu grada Vukovara vodom,
dobio status pripadnika 204. brigade."
Poslovi i dužnosti
Nešto dalje, u istom zapisniku, Štengl podrobnije objašnjava svoj ratni put. "Također navodim i naglašavam da ja doista nisam
sudjelovao u zbivanjima na način da bih nosio pušku i bio na samoj bojišnici, ali dodajem i to da je raznim aktima državne vlasti
priznat status branitelja i drugim sudionicima domovinskog rata, tj. onima koji su obavljali i neke druge poslove i dužnosti", rekao je
Štengl.
Slučaj dugogodišnjeg vukovarskog gradonačelnika, Vladimira Štengla, budući da u vjerodostojnost njegovih izjava ne treba
sumnjati s obzirom da ih je izrekao na sudu, daje najbolji odgovor na pitanje otkud u Hrvatskoj gotovo pola milijuna, točnije,
494.757 osoba sa statusom i pravima branitelja.
Potvrde za stjecanje statusa branitelja, očito nije bilo teško dobiti o čemu ponovno svjedoči Štenglov primjer – on ih ima čak četiri!
Iako je, prema službenom tumačenju Ministarstva obrane 204. vukovarska brigada "ustrojena 25. rujna 1991. i djelovala do 5. rujna
1992. kada je ukinuta", Štengl u kolekciji od četiri rješenja kojima dokazuje svoj braniteljski status ima i ono u kojem piše da je bio
pripadnik spomenute brigade od 1. rujna 1991. do 31. prosinca 1992., dakle u vremenskom razdoblju dužem za pet mjeseci od onog
koliko je ta brigada djelovala! Štenglu je takvo rješenje izdano u vukovarskoj Upravi za obranu, 25. ožujka 1999. i kao što priliči
tako važnim dokumentima, uredno je zavedeno pod urudžbenim brojem, ovjereno službenim pečatom i potpisom odgovorne osobe.
Da Štengl tu potvrdu, koja mu je izdana u "svrhu reguliranja zakonskih prava" ni na koji način nije dovodio u pitanje, svjedoči i
podatak da ju je priložio uz tužbu kojom je tražio 50.000 kuna za pretrpljene duševne boli koje mu je, u jednoj izjavi, u tekstu
objavljenom u Jutarnjem listu, nanio Mladen Pavković, tvrdeći kako je "Štengl lažni branitelj".
Neobični podaci
Zanimljivo da je u sudski spis Štengl priložio upravo tu potvrdu iako je u vrijeme kada je podizao spomenutu tužbu (21. prosinca
2004.) imao još tri slične potvrde. No, u njima mu je braniteljski staž bio godinu dana kraći!
Tako u prvom Štenglovom uvjerenju koje mu je 15. svibnja 1998. izdao Odjel hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji
Županije vukovarsko-srijemske, Ispostava Zagreb, tijelu koje je djelovalo u sklopu Ministarstva obrane, stoji da je pripadnik 204.
brigade bio od 1. rujna do 31. prosinca 1991., dakle godinu dana kraće nego što stoji u potvrdi koju je Štengl predočio sudu. No,
iako mu je, u odnosu na potvrdu koju će dobiti godinu dana kasnije, ratni staž kraći za godinu dana, njegovo je ratovanje u 204.
vukovarskoj brigadi opet započelo 25 dana prije njena ustrojenja.
U kolekciji potvrda o sudjelovanju u Domovinskom ratu, koju mu je izdao vukovarski ured za obranu 23. rujna 2004. godine, Štengl
ima i rješenje u kojem stoji da "Ured za upravu Vukovar po službenoj dužnosti traži ispravak" da Štengl u 204. vukovarskoj brigadi
nije ratovao do 31. prosinca 1992. već godinu dana manje – od 1. rujna do 31. prosinca 1991. No, iako je znao da to rješenje pobija
ono u kojem je pisalo da je u 204., bio do konca 1992., Štengl će sudu potkraj prosinca 2004., priložiti nevažeću i opozvanu potvrdu
o svom braniteljskom stažu.
Mjesec i pol dana kasnije, 5. studenoga 2004., Glavni stožer OS RH, Vojna pošta 1076 Osijek, izdat će Štenglu novu potvrdu,
navodeći u njoj da je u 204. vukovarskoj brigadi Štengl proveo vrijeme od 1. rujna do 31. prosinca 1991. U toj potvrdi, međutim,
dva su neobična podatka: prvo, da je Štengl u ratu imao dužnost zapovjednika satnije i drugo da je "razdužen s osobnim
naoružanjem". No, Štengl je sam tvrdio, govoreći pred sudom, da u Vukovaru nikada nije nosio pušku, već da je bio član kriznog
stožera, koji se brinuo za opskrbu grada vodom.
Potpuno je nejasno i temeljem čega je, odlukom predsjednika Tuđmana, 4. studenoga 1993., kao pripadnik vukovarske brigade,
Štengl dobio čin pričuvnog poručnika, no to mu je, sasvim sigurno, donijelo i materijalnu korist, jer je odluka o tome dostavljena i
Financijskoj službi Zbornog područja Osijek.
Nadležno uredovanje
Nejasno je, dakle, kakvom je to satnijom Štengl zapovijedao, te kakvo
je osobno naoružanje razdužio kad ga, po vlastitim tvrdnjama, nije ni
imao.
Pročelnik kabineta predsjednika Republike, Hrvoje Cvitanović, 27.
ožujka ove godine, poslao je pismo potpredsjednici Vlade i resornoj
ministrici Jadranki Kosor, u kojem u uvodu pojašnjava kako je stav
predsjednika Mesića o objavi Registra hrvatskih branitelja "poznat", te
Jadranki Kosor prosljeđuje "na nadležno uredovanje" sve dokaze koje je Mladen Pavković, predsjednik Udruge branitelja Podravke,
također zagovornik objavljivanja registra branitelja prikupio "o vremenu sudjelovanja i obnašanju dužnosti g. Štengla, hrvatskog
branitelja, u Domovinskom ratu".
No, kako je resorna ministrica i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor žestoka protivnica objavljivanja registra branitelja, teško je
povjerovati da bi njenim "nadležnim uredovanjem" broj branitelja, kad prouči "slučaj Štengl", mogao biti dramatično smanjen sa
494.757 na 494.756.
UMJESTO PUŠKE NOSIO VODU
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (7/16)
FERAL ISTRAŽUJE: ZAŠTO SE UOČI POČETKA PRODAJE UDJELA U FONDU HRVATSKIH BRANITELJA OČEKUJU
NOVI POTRESI NA DOMAĆEM TRŽIŠTU KAPITALA

BRANITELJI BEZ GOTOVINE

Vedran MARJANOVIĆ
2. travnja, 2008.
Strategija obrane vrijednosti Braniteljskog fonda Jadranke Kosor i njezinih suradnika, među kojima je od posebne važnosti društvo
koje upravlja Fondom, "Erste-invest", svela se na sporadična uvjeravanja ratnih veterana da ne prodaju svoje udjele, najavu isplate
mršavih dividendi i neke tehničke poteze upitne legalnosti. Očito je, kako primjećuje glasnogovornik Zagrebačke burze Željko
Kardum, da se ni u pripremi članova Fonda hrvatskih branitelja na istek moratorija nije napravilo previše
Iako moratorij na prodaju udjela u Fondu hrvatskih branitelja tek treba isteći, u subotu, 12. travnja, štete
od tog događaja u domaćem gospodarstvu već se zbrajaju. Očekuje se da jedan dio od 525 tisuća članova
Fonda hrvatskih branitelja, ne manji od 10 posto članstva, prione u prvim danima po isteku zabrane
prodaji svojih udjela, što će srušiti cijenu i samog Fonda i njegova portfelja, odnosno dionica INA-e i
Hrvatskih telekomunikacija koji čine taj portfelj.
Očekivanja od tih gubitaka već su, dakle, ugrađena u ponašanje sudionika na tržištu kapitala a samim tim i
u cijene najvažnijih domaćih dionica. Budući da je moratorij na prodaju udjela Fonda trajao tri godine, bilo je dovoljno vremena da
se štete izbjegnu, ali za to u Vladi, odnosno kod nadležne potpredsjednice Vlade i ministrice branitelja Jadranke Kosor, nije bilo ni
volje, ni sposobnosti, ni znanja.
Stampedo štediša
Strategija obrane vrijednosti Braniteljskog fonda Jadranke Kosor i njezinih suradnika, među kojima je od posebne važnosti društvo
koje upravlja Fondom, "Erste-invest", svela se na sporadična uvjeravanja ratnih veterana da ne prodaju svoje udjele, najavu isplate
mršavih dividendi i neke tehničke poteze upitne legalnosti, kojima ćemo se vratiti kasnije. Očito je, kako primjećuje glasnogovornik
Zagrebačke burze Željko Kardum, da se ni u pripremi članova Fonda hrvatskih branitelja na istek moratorija nije napravilo previše.
"Postoji čitav niz načina da menadžment nekog investicijskog fonda svoje investitore uvjeri u opravdanost ostanka u fondu. To je u
ovom slučaju bilo od posebne važnosti, jer otprilike znamo koja su očekivanja i vjerojatni način ponašanja članova Braniteljskog
fonda kad istekne 'lock up'. No, sve se svelo na neke poruke preko medija, za koje ne znamo koliko su doprle do vlasnika udjela.
Sad je kasno za uvjeravanja tog tipa, a dodatan problem je situacija na tržištu kapitala koja, blago rečeno, nije najbolja", komentira
Kardum za Feral.
Upravitelji braniteljskim fondom u tjednima što slijede nakon isteka moratorija naći će se u poziciji banaka koje su oglašene
rizičnima. Iz takvih banaka štediše, u stampedu, povlače svoje uloge. U pravilu to znači i propast rizičnih banaka, ali postoje, poput
krize Riječke banke iz 2003., primjeri koji takav rasplet ne potvrđuju. U svakom slučaju, Braniteljski fond, poput rizičnih banaka,
mora raspolagati gotovinom kojom će isplatiti svoje članove koji požure unovčiti svoje udjele.
To, tokom travnja i svibnja, može iziskivati isplate nekoliko stotina milijuna kuna ratnim veteranima s otvorenim pitanjem gdje će
Fond iznaći taj novac, povrh gotovine koju već sada ima na računu (od dividendi u INA-i i HT-u) od najviše 230 milijuna kuna.
Najlogičnijim se čini prodaja dionica INA-e i HT-a na burzi, ali mogući su i drugi raspleti, poput kredita, a nisu isključene ni izravne
novčane injekcije države.
Nervoza u samoj upravi Braniteljskog fonda očituje se u nedavnom donošenju novog moratorija koji se tiče veteranskih udjela.
Fond je odlučio da će udjele isplaćivati tokom 60 dana od trenutka kada vlasnik udjela zatraži isplatu, što je tehničko rješenje koje
ne rješava problem, već se njima kupuje vrijeme. Time se, pored ostaloga, riskiraju brojne tužbe članova Fonda, jer će oni koji
zatraže novac za svoje udjele biti isplaćeni po vrijednostima koji vrijede na dan isplate. Ako se zna da je vrijednost imovine
Braniteljskog fonda krajem prošle godine bila četiri milijarde i 300 milijuna kuna, a tokom ožujka ove godine ista imovina vrijedila
je tri milijarde i 640 milijuna kuna, onda je lako predvidjeti razlike koje mogu nastati od trenutka kada se zatraži isplata iz Fonda i
dobivene svote. Smanjenje vrijednosti Fonda je uzrokovano padom vrijednosti dionica INA-e i HT-a na burzi, što u potpunosti
amnestira od krivnje upravu Fonda i njihove nalogodavce u Vladi.
Propala dividenda
Kako bi se jamčila vrijednost udjela u Fondu, u osnivajuće dokumente unesena je odredba da će doći do likvidacije fonda u slučaju
da njegova imovina u razdoblju od 12. travnja do 12. listopada 2008., padne ispod 50 posto vrijednosti koja je bila 31. prosinca
2007. godine, odnosno spomenutih četiri milijarde i 300 milijuna kuna. Likvidacija znači rasprodaja imovine i isplata svih članova i
to će Vlada, ako zbog ničeg drugog onda zbog predstojećih lokalnih izbora, zacijelo nastojati izbjeći uvrštavanjem, primjerice,
dionica HEP-a u portfelj Braniteljskog fonda po hitnom postupku.
Ni to ne rješava osnovni problem koji se zove utjecaj vlasničkih i financijskih preslagivanja u fondu ratnih veterana na domaće
tržište kapitala, odnosno na vrijednosti najvažnijih dionica na Zagrebačkoj burzi, što se ne tiče samo burzovnih špekulanata nego i
svih zaposlenih u državi, članova mirovinskih fondova koji na burzi pokušavaju zaraditi veće mirovine svojim ulagačima.
Sve to, ako je već podjela dionica sudionicima posljednjeg rata bila imperativ, moglo se izbjeći da su prilikom osnivanja
braniteljskog fonda primijenjeni neki drugi modeli. Feralov sugovornik iz fondovske industrije, koji je zbog prirode posla koji
obavlja htio ostati anoniman, kaže kako bi od otvorenog investicijskog fonda kakav je Braniteljski, puno sigurnija varijanta i za
ulagače, odnosno ratne veterane, i za tržište kapitala bio zatvoreni investicijski fond.
"Zatvoreni investicijski fond podrazumijeva da bi prodaja njegovih udjela bila blokirana na dulji rok od, recimo, deset ili dvadeset
godina. Zarada njegova člana ostvarivala bi se kroz isplatu dividende, ali ne kao što je sada slučaj u Braniteljskom fondu, gdje
dividenda na prosječnu vrijednost udjela jednog člana od 660 kuna donosi dodatnih dvadeset, trideset kuna. U zamišljenom ZIF-u
branitelja bi zarada od dividende bila daleko veća, ako bi se uspio osnovni uvjet da u Fondu budu najbolje dionice, a to je država
najavljivala od početka, zar ne?", navodi naš sugovornik, ne propuštajući dodati kako je svaka mogućnost likvidacije ZIF-a, za
razliku od otvorenog investicijskog fonda, unaprijed isključena.
Razočarani veterani
Zašto Vlada nije pribjegla gornjem rješenju? Zato što tada ne bi bilo obećanja brze zarade za vlasnike braniteljskih udjela, nego bi se
novac godinama slijevao sporo, ali sigurno. Zarada u braniteljskom ZIF-u ovisila bi o stanju u gospodarstvu, u tvrtkama koje su u
portfelju tog fonda, što je zacijelo i najpravednije. Osim toga, drugačiji model braniteljskog fonda značio bi da u Upravnom odboru
Fonda ne bi sjedili likovi kao što su Josip Đakić, Đuro Dečak i Tomislav Merčep, koje je tamo postavila Jadranka Kosor kako bi
osigurala izbornu podršku njihovih udruga. Ovako, sve su opcije otvorene i moglo bi biti mnogo razočaranih u nimalo staloženoj
populaciji ratnih veterana.
BRANITELJI BEZ GOTOVINE
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (8/16)
ZEMLJIŠNO-KNJIŽNI ODJEL SPLITSKOGA SUDA OMOGUĆIO PODUZETNIKU BORISU BARAĆU DA POSTANE JEDINI
VLASNIK ZGRADE U KOJOJ SU BROJNI SPLIĆANI KUPILI POSLOVNE PROSTORE

PUTUJUĆE NEKRETNINE
Vladimir MATIJANIĆ
2. travnja, 2008.
Zemljišno-knjižni odjel splitskog suda omogućio je Baraću stjecanje vlasništva nad čitavim Centrom Bonačić, poslovnom
petokatnicom koja već duže od desetljeća nikako da se počne graditi. Prema riječima predsjednika Udruge kupaca poslovnih
prostora u Centru Bonačić Matka Petričevića, u Zemljišno-knjižnom odjelu splitskoga suda pozivaju se na njemačku pravnu praksu
po kojoj se vlasništvo može steći i na opterećenoj nekretnini. No, kupci već godinu i pol čekaju da Županijski sud u Splitu odluči o
njihovom zahtjevu za zabranom raspolaganja Centrom, što je u njemačkoj pravnoj praksi vjerojatno nemoguće
Kada biste priču o splitskom Centru Bonačić, poslovnom kompleksu čija gradnja, već desetak
godina nikako da krene dalje od projekta, pričali žitelju neke sređene države, vjerojatno biste
barem tri puta morali ponavljati glavne detalje. A oni u najkraćem izgledaju ovako: 51 kupac, a
mahom se radi o građanima i manjim tvrtkama, koji su kasnih devedesetih kupili poslovne
prostore u spomenutom Centru, što bi trebao biti lociran nadomak strogog centra Splita, na dnu
Vukovarske ulice, i koji su tada platili pune iznose za te kvadrate, danas formalno-pravno, nisu
vlasnici, a imovinom koju su platili raspolagat će poduzetnik po imenu Boris Barać i njegova
tvrtka Adut nekretnine.
Glavni negativci
Bilo bi, međutim, nepravedno Baraća smatrati negativcem ili barem glavnim negativcem u čitavoj priči. On se kao investitor
izgradnje objekta pojavljuje gotovo na kraju priče, koristeći prednosti koje mu pruža poroznost ovdašnjeg sustava. Upravo
zahvaljujući njima on se uknjižio kao vlasnik čitavog objekta, premda bi vlasnici trebali biti ljudi koji su uplatili stanove i poslovne
prostore u Centru Bonačić.
"Kada sam pitao suca Stjepana Mamića, koji vodi Zemljišno-knjižni odjel splitskoga suda kako je moguće da se Barać uknjiži kao
isključivi vlasnik, odgovorio mi je da se radi o njemačkom pravnom standardu po kojemu se kupac može uknjižiti i na opterećenu
nekretninu", veli Matko Petričević, prvi čovjek Udruge kupaca poslovnih prostora u Centru Bonačić.
Njemački bi standard pretpostavljao brže rješavanje ostalih sporova koje nesuđeni suvlasnici Centra Bonačić imaju i s Gradom i s
dosadašnjim investitorima. "Mi smo još 2002. godine zatražili da sud donese privremenu mjeru zabrane raspolaganja nekretninom.
Predmet je bio kod Slavke Bajić, pravne savjetnice na Općinskom sudu i povlačio se po ladicama godinama. Tek je 2006. godine
sudac Stipe Masle donio tu mjeru, no na nju su se svi žalili, pa bi te žalbe trebao riješiti Županijski sud čiju odluku čekamo već
godinu i pol", veli Petričević u čijoj je udruzi danas 37 kupaca. A dok kupci čekaju Županijski sud, Barać je postao vlasnikom cijele
nekretnine.
Pripremajući ovaj tekst kontaktirali smo s još nekim kupcima prostora na spomenutoj lokaciji, no uglavnom su željeli ostati
anonimni, jer smatraju da će se tako lakše izboriti za svoja prava.
"Kompletnu ušteđevinu dali smo za prostor u Centru Bonačić, a to je iznosilo blizu 98 tisuća njemačkih maraka. Sada, ako bi nas u
skladu s ponudom tvrtke Simag isplatili u eurima, nude nam u protuvrijednosti 62 tisuće eura. Samo što smo u ono vrijeme za 98
tisuća DEM u Splitu mogli kupiti stan, a danas sa 62 tisuće eura u ovom gradu ne možemo ništa kupiti", ističu naši sugovornici.
Ozbiljna priča
A na kupnju kvadrata u Centru Bonačić odlučili su se jer im se priča učinila ozbiljnom. Tada, u drugoj polovici devedesetih, mediji
su bili preplavljeni oglasima u kojima se nude prostori u Centru Bonačić. Dodatni motiv bila je i činjenica da je projekt Centra,
zajedno s Emilom Šverkom, potpisao Jerko Rošin, tada poznati splitski arhitekt, a danas i saborski zastupnik HDZ-a. No, Marko
Tepić, poduzetnik koji se prvi predstavljao kao investitor i graditelj Centra Bonačić, ispostavio se kao loš izbor.
"Centar bi se trebao graditi na gradskom zemljištu, a Tepić je od Grada tražio dopuštenje da stavi hipoteku na to zemljište kako bi
digao kredit i izgradio Centar. Nije dobio dopuštenje, pa je odustao", ističu naši sugovornici.
Uslijedile su, vele oni, muke s novim nesuđenim investitorom. Bila je to tvrtka Insula u vlasništvu poduzetnika Tonča Treursića.
Njegovi planovi s Centrom Bonačić trajali su dvije do tri godine, da bi i on na kraju odustao. U to je vrijeme, priča o izgradnji
kompleksa dodatno bila zakomplicirana činjenicom da je Treursić prodao četvrtinu prava građenja tvrtki Indra navodno za 3,3
milijuna eura.
Nakon svih peripetija, u poslu se pojavljuje već spomenuti Boris Barać, većinski vlasnik Credo banke. Prema podacima koji se
mogu vidjeti u zemljišniku, upravo se Barać uknjižio kao vlasnik kompletnoga Centra Bonačić. U pripremi ovoga teksta pokušali
smo doći do Baraća, Rošina i sudaca splitskog Zemljišno-knjižnog odjela, no bez uspjeha. Još čudnije iskustvo bilo je ono s tvrtkom
Simag, no da bi uopće bilo jasno tko je i što je dotična tvrtka, te otkud ona u ovoj priči, vratit ćemo se na probleme kupaca.
Loša ponuda
Prije nekog vremena, dio kupaca koji se nisu htjeli nagoditi s dosadašnjim investitorima i onima koji su se takvima predstavljali, a
nakon što je u posao ušao Barać, dobili su obavijest da sinjska tvrtka Simag "ima pravni interes otkupiti potraživanja koja kupci
poslovnih prostora imaju prema Centru Bonačić, a po zaključenim predugovorima".
Simag nudi "na ime otkupa tražbina kupaca koji imaju valjane isprave kojima dokazuju svoje potraživanje (originalni predugovori i
dokazi o izvršenim isplatama), iznos plaćene glavnice u devizama i godišnja kamata od tri posto". Zanimljivo je da tvrtka koja
velikodušno nudi novac za otkup tražbina nema čak niti broj u telefonskom imeniku. Jedini njezin broj i to mobilni, našli smo na
internetu, pozvali ga, a s druge strane javio se muški glas koji je rekao da je na putu i da "ovaj tjedan" ne bi govorio o onome što nas
zanima. Na molbu da se predstavi odgovorio je niječno.
"Mi smo skupina ljudi koji nemaju nikakvu pravnu zaštitu", tvrdi Silvana Mikelić-Kaćunko, pravnica iz tvrtke Guliver, jedne iz
plejade onih koji su naivno povjerovali da kupnjom prostora u Centru Bonačić rješavaju mnoge probleme.
"Ono što je poslala tvrtka Simag ne možemo smatrati ponudom, jer bi oni marke sada pretvorili u kune i na to dali kamate od tri
posto. Jednostavno, na to ne možemo pristati, to je znatno manje od onoga što smo dali", veli Guliverova pravnica koja nije željela
reći točan iznos što ga je ta tvrtka platila pri ugovaranju prostora u Centru Bonačić, ali je potvrdila da je Guliver bio "u vrhu" što se
izdašnosti tiče, te da je kupio i poslovni prostor i skladište.
Kupci zraka

Dio ljudi koje je okupljala Udruga kojom predsjeda Petričević u međuvremenu je odustao od borbe s uzaludnošću, odnosno s
hrvatskim pravnim sustavom. Neki su prihvatili nagodbu i uzeli ponuđeni novac unaprijed svjesni da je bolje ostati i financijski
zakinut, negoli riskirati mogućnost da se ne dobije ništa.
Potonja mogućnost, gledano striktno i po slovu zakona, ne bi trebala postojati, jer ljudi su dali novac i na ono što su legalno kupili
polažu puno pravo. No, država je već nekoliko puta u ovom i sličnim slučajevima, uradila ozbiljne previde: prvi put kada je
dopustila doslovno svakome da se predstavi kao poslovni čovjek s megalomanskim planovima, drugi put kada nije sankcionirala
takvo postupanje i treći kada je uknjižila Baraća kao isključivog vlasnika nekretnine. Potonje rješenje, ma koliko ono bilo u skladu s
bilo čijom pravnom praksom, zapravo je jasno pokazalo koliko je pravna sigurnost u Hrvatskoj danas na niskim granama. I kako bi
potencijalnim investitorima bilo pametnije da se drže onih dijelova svijeta u kojima je privatno vlasništvo stvarna, a ne samo
deklarativna svetinja.
Zasluge za to u svakom slučaju najviše pripadaju Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, onom istom kojemu su
trebale godine da bi donio privremenu mjeru zabrane raspolaganja Centrom. Riječ je o dijelu suda na kojemu je, uz ostale,
udomljenje našao i glasoviti Ante Šarić, predsjednik splitskog Općinskog suda u devedesetima, koji je morao odstupiti zbog jednog
šovinističkog pisma.
Dakako, Centar Bonačić je jedna od brojnih građevina čija gradnja, započeta u minulom desetljeću, nikad nije okončana. Samo Split
dao je još dva slična stambeno-poslovna slučaja, jedan je famozna zgrada Anić u kojoj je poduzetnik s navedenim prezimenom i
imenom Miljenko okončao samo grube radove prepuštajući svojim presretnim kupcima da o vlastitom trošku dovrše zgradu. Druga
je, pak, Lazarica, čiji investitor Tomislav Baus još nije uspio zgradu dovesti ni do stupnja da se u nju može useliti.
No, za razliku od navedenih slučajeva, Centar Bonačić ne samo da se nije počeo graditi, nego je i milošću sustava vlasnicima
uskraćeno pravo da dobiju ono što su kupili.
"Čitavo vrijeme, predstavnici raznih investitora uvjeravaju nas da smo samo kupili zrak što nije točno. Kupili smo vrlo konkretne
prostore, jasno označene u planu. To što sud dopušta gospodinu Baraću ili bilo kome drugom da te naše prostore pretvori u svoje
vlasništvo, to je sramota ove države i postojećeg sustava", ogorčeni su naši sugovornici svjesni opasnosti da na sasvim legalan način
ostanu bez onoga što su legalno kupili.
PUTUJUĆE NEKRETNINE
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (9/16)
NASTAVLJA SE TRAGIČNI EKOCID U PLOČAMA: ODBAČENA KAZNENA PRIJAVA ZA NEOVLAŠTENO ODLAGANJE
OPASNOG AZBESTNOG OTPADA NEDALEKO SAMOG GRADSKOG SREDIŠTA

TUŽBA NA OTPADU
Luko BRAILO
2. travnja, 2008.
Iako je i resorno Ministarstvo lani izvijestilo kako je inspekcija zaštite okoliša analizom uzoraka utvrdila da je na groblju Laništini
pronađen opasni otpad, odnosno azbest i fenol, te da je "uzorak ilegalno odbačenog otpada podudaran s uzorkom uzetim iz kruga
tvornice Novi Plobest", u udrugama "Lijepa naša" i "Žrtve azbesta" nedavno su doživjeli šok: stiglo im je rješenje metkovskog
Općinskog državnog odvjetništva kojim se odbacuje njihova kaznena prijava protiv nepoznatih počinitelja uz naznaku kako
"navedeni otpad svakako treba zbrinuti, ali kroz upravni postupak, postupajući po rješenjima nadležnog inspektora"
U Pločama su pluća i dalje vrlo jeftina roba! Jasno je da takav dojam zvuči pomalo i nestvarno,
ali uzmu li se u obzir događanja s nekontroliranim odlaganjem opasnog azbestnog otpada na
užem pločanskom gradskom području u posljednjih godinu dana, malo je mjesta za
optimističnije tonove.
Idemo redom. Prije godinu dana, točnije 12. ožujka, potpisani je Feralov novinar u pratnji
predstavnika Udruge "Žrtve azbesta" Smiljana Batinovića Crnog i Brace Gradca, umirovljenika
i nekadašnjih radnika tvornice Azbest (kasnijeg Plobesta) i predsjednice pločanskog ogranka
eko-udruge "Lijepa naša" Anom Musom obišao predio podno gradskog groblja Laniština. Na
padini podno tog groblja, koje je od središta Ploča udaljeno ni stotinjak metara zračne linije,
našli smo i snimili gomilu od najmanje pedesetak plastičnih i papirnatih vreća, nalik onima od cementa. Te su vreće bile pune crnog
i bijelog praha intenzivnog mirisa, točnije smrada, koji žestoko nadražuje nosnice i gotovo spontano izaziva dugotrajni kašalj.
Batinović i Gradac, kao ljudi s dugogodišnjim iskustvom u radu s azbestom, bili su uvjereni da je riječ o "opasnom azbestnom i
kancerogenom otpadu".
Nakon tog "odlagališta" zajednički smo obišli i prostor uokolo bivšeg Azbesta, odnosno Novog Plobesta u pločanskoj industrijskoj
zoni. Unutar nekadašnjeg tvorničkog kruga (Azbest/Plobest je u bivšoj Jugoslaviji bila tvornica i najveći prerađivač azbesta i
kočionih obloga, tvrtka je otišla u stečaj 1999. godine) naišli smo na mnoštvo raspadnutih vreća i bala sa smrtonosnim azbestnim
vlaknima i azbestnom prašinom koju s tih prostora vjetar raznosi po Pločama i obližnjim krajevima doline Neretve. U tom izrazito
zapuštenom tvorničkom krugu, opasanom zahrđalom žičanom ogradom, nalazilo se i nekoliko poprilično natrulih bačava u kojim se,
naveli su Feralovi sugovornici, nalazio tzv. rezofen koji spada među najotrovnije tvari u "azbestnoj obitelji".
Nestanak vreća
O neovlaštenom odlaganju opasnog otpada podno Laništine, te o neutvrđenim količinama raznog vrlo štetnog azbestnog materijala u
tvorničkom krugu ex-Azbesta tada su obaviješteni Policijska stanica u Pločama kao i inspektorat Ministarstva zaštite okoliša kako bi
se točno utvrdilo stanje sa zagađivanjem užeg gradskog područja. Policijsko-inspekcijski obilazak i uviđaj podno Laništine bio je
dogovoren za 13. ožujka. No, tog dana ujutro utvrđeno je da su tijekom noći vreće s azbestnim otpadom misteriozno nestale, a na
njihovu mjestu je ostala siva praškasta tvar koja je upućena na analizu. Tim je povodima pločanska Udruga "Lijepa naša"
Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću podnijela i kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ilegalno odlaganje
opasnog azbestnog otpada, ne samo na predjelu Laništine, već i zbog navodnog bacanja rečenog otpada u more na lokalitetu
Višnjica, te na pločanskom deponiju Lovornik iznad Baćinskih jezera.

Desetak dana kasnije, točnije 26. ožujka, resorno Ministarstvo je izvijestilo kako je inspekcija zaštite okoliša analizom uzoraka
utvrdila da je na Laništini pronađen opasni otpad, odnosno azbest i fenol. Naglašeno je kako je "uzorak ilegalno odbačenog otpada
podudaran s uzorkom uzetim iz kruga tvornice", uz napomenu da je taj "otpad pod nadzorom, zaštićen i pokriven". Inspekcija zaštite
okoliša u suradnji s MUP-om priprema dokumentaciju za pokretanje kaznene prijave, obavijestilo je pločansku i hrvatsku javnost
tada ministarstvo Marine Matulović–Dropulić.
Godinu dana nakon svih tih zbivanja u udrugama "Lijepa naša" i "Žrtve azbesta" doživjeli su šok. Upravo im je stiglo rješenje
metkovskog Općinskog državnog odvjetništva kojim se odbacuje spomenuta kaznena prijava uz naznaku kako "navedeni otpad
svakako treba zbrinuti, ali kroz upravni postupak, postupajući po rješenjima nadležnog inspektora".
Teška oboljenja
"Prijava je odbačena protiv direktora Novog Plobesta Ivice Žulja kojega nismo optužili, a tko je njega i zašto optužio, to vjerojatno
zna zamjenik državnog odvjetnika u Metkoviću Jure Kežić koji je potpisao rješenje", ogorčena za Feral kaže predsjednica
pločanskog ogranka "Lijepe naše" Ana Musa. "U kaznenoj prijavi smo tražili da se utvrdi tko su nepoznati počinitelji koji se po
Pločama i okolici 'igraju' s opasnim otpadom, a i resorno je Ministarstvo potvrdilo naše navode da se podno groblja i u krugu bivšeg
Azbesta nalaze opasni azbest i fenoli. Međutim, Ministarstvo nije izdalo nalog o sanaciji tih lokaliteta, pa ćemo pravnu bitku za
zaštitu zdravlja ljudi i pločanskog kraja nastaviti, ako treba i do Strasbourga", napominje Ana Musa.
"U pločanskoj udruzi 'Žrtve azbesta' je, inače, od lanjskih 300, članstvo poraslo gotovo dvostruko, osobito nakon srpanjskog
usvajanja paketa zakona o 'osiguravanju potraživanja radnika profesionalno izloženih azbestu'", kaže nam Braco Gradac, jedan od
utemeljitelja te udruge. "Za sada više od 300 naših članova ima medicinski potvrđenu dijagnozu da su oboljeli od azbestoze, pa nam
predstoji daljnja pravna bitka da kao radnici koji su nekad radili s tim opasnim tvarima ostvarimo i svoja zakonska prava, odnosno
naknade od 30 do 200 tisuća kuna koliko je zakonodavac odredio za teška profesionalna oboljenja od te bolesti", ističe Gradac.
Feralove sugovornike osobito je ogorčio i rastužio dio obrazloženja rješenja metkovskog Općinskog državnog odvjetništva u
kojemu Jure Kežić, među ostalim, ističe: "Nesporno je da i jedan i drugi otpad sadrži opasne tvari, međutim to nije dovoljan dokaz
da se tim otpadom ugrožava okoliš u tolikoj mjeri da se mogu pogoršati uvjeti ljudi ili životinja, ili da se u tolikoj mjeri ugrožava
kakvoća zraka, tla i vode da mogu izazvati opasnost za život ili zdravlje ljudi ili životinja. Radi navedenog se je tražilo vještačenje
na te okolnosti, međutim istražni sudac nije prihvatio da se te okolnosti vještače."
Možete li zamisliti takvo ophođenje prema ljudima, prema žrtvama azbestoze kojih je u posljednjih pedeset godina u pločanskom
kraju najmanje 160 umrlo. Od štetnih posljedica rada s azbestom, te kasnijim razvojem raznih vrsta karcinoma, ističu Feralovi
sugovornici. "U Kežićevu rješenju je opisano gdje se nalazi opasni otpad, kako se s njime postupa, točnije kako je i dalje nezbrinut,
što bi trebalo činiti itd., ali kada treba izvesti i dokaze o svemu tome, onda se ne prihvaća vještačenje. Takvo rješenje je doista
nečuveno", suglasni su Ana Musa i Braco Gradac.
Gdje su milijuni?
Prije godinu dana, uz ostalo, napisali smo kako se netko u Pločama žestoko igra s nelegalnim
odlaganjem azbestnog otpada i uklanjanjem tragova te prljave rabote koju bi trebala razriješiti hrvatska
pravna država, a "hoće li se to uskoro i dogoditi, tek će se vidjeti". Godinu dana poslije u pločanskom
kraju ljudi i dalje umiru od raznih vrsta karcinoma izazvanih izlaganjima u radu s azbestom i sličnim
otrovnim tvarima, a u tvorničkom krugu ex-Azbesta/Plobesta i dalje je neutvrđena količina štetnih tvari
koje "svakako treba zbrinuti ali kroz upravni postupak, postupajući po rješenjima nadležnog
inspektora", što god to značilo.
Doduše, od onda do danas dio tog otpada pokrivao se raznim plastičnim i sličnim folijama, ali je dobar dio tih "zaštitnih pokrivača"
vjetar rastrgao tako da azbestna prašina i dalje gotovo nesmetano leti Pločama i dolinom Neretve. Svatko iole pismen zna kakve
posljedice može izazvati samo jedna azbestna iglica u plućima u ljudskom organizmu, a u Pločama je, iznova podsjećamo, u Udruzi
"Žrtve azbesta" najmanje 560 oboljelih od azbestoze koju medicinari, u pravilu, opisuju kao "teško, specifično oboljenje pluća
prouzrokovano udisanjem azbestne prašine".
Sve je isto ko i lani, rekao bi pjesnik, uz napomenu da je Udruga "Lijepa naša" podnijela novu kaznenu prijavu zbog azbestoznih
igara po Pločama i okolici, ali ovog puta izravno državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. Također, Uredu USKOK-a i njegovu
ravnatelju Dinku Cvitanu podnesena je kaznena prijava kako bi se ispitalo gdje je i na čije račune otišao iznos od 10,5 milijuna kuna
koji je u stečajnom postupku ex-Plobesta, započetom 1999. godine, odobren za sanaciju opasnog otpada. Bajić i Cvitan su
obaviješteni da kako je između nekadašnjeg stečajnog upravitelja Plobesta Nene Banića i zagrebačke tvrtke CIOS za spomenutu
sanaciju zaključen ugovor vrijedan 10,5 milijuna kuna koji je, kažu dobro upućeni, pohranjen u splitskom Trgovačkom sudu.
Deset godina kasnije tzv. zaštićeno odlagalište u krugu Novog Plobesta nije sanirano, a to je poduzeće, koje raspolaže velikim i
infrastrukturno opremljenim prostorom od 60-ak tisuća metara četvornih, ljetos - pod vodstvom Ivice Žulja - krenulo u
restrukturiranje i osnivanje novih tvrtki-kćeri poput Novi Plobest produkti d.o.o...
TUŽBA NA OTPADU
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (10/16)
FERALOV POKLON-POSTER: ZAUSTAVIMO KRIMINALIZACIJU DOMOVINSKOG RATA!

NEMOJMO GENERALIZIRATI
2. travnja, 2008.

NEMOJMO GENERALIZIRATI
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (11/16)
BOSNA I HERCEGOVINA PRED JOŠ JEDNIM TZV. POVIJESNIM DATUMOM: USVOJE LI SE ZAKONI ZA REFORMU
POLICIJE, SLIJEDI POTPISIVANJE SPORAZUMA S EUROPSKOM UNIJOM O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU

RAZMJENA PEPELA
Ivan LOVRENOVIĆ
2. travnja, 2008.
Javna prepirka između Ljubića i Lajčaka došla je samo koji dan nakon mnogo žešće "razmjene vatre" između Lajčaka i Sulejmana
Tihića. Tihić je sa svojom SDA ostao u parlamentu jedini koji sprečava usvajanje zakona o policiji, jer po njegovome ti zakoni
praktično prejudiciraju buduće ustavno rješenje po kojemu Republika Srpska ostaje sama sebi dovoljnom. Tu je ulogu prije nekoliko
mjeseci, uz gromoglasnu patriotsku frazu, igrao Silajdžić, ali njega su Lajčak i međunarodna zajednica u međuvremenu temeljito
neutralizirali, te je Tihić ostao sam, i to tako da ga već i tvrdi bošnjački faktori sada bacaju u ralje međunarodnim faktorima kao
"izolacionista" i "protueuropljanina"
Pred Bosnom i Hercegovinom opet je jedan od tzv. povijesnih datuma - 3. travnja državni će se parlament
izjašnjavati o zakonima za reformu policije, a ako oni budu usvojeni, Evropska unija je obećala da će s
Bosnom i Hercegovinom 28. travnja potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Od rata do danas ovdje je bilo toliko "povijesnih datuma" da im se više ni broja ne zna, a poslije kojih
političko stanje ne samo da se nije popravljalo, nego je uvijek bivalo sve lošije, a politički i etnički odnosi
sve otrovaniji. Suštinu uzroka toga negativnog trenda ovih dana je Miroslav Lajčak, međunarodni
bosanski administrator, izrazio brutalno jasno i precizno: u Bosni i Hercegovini, kaže on, "nije riješeno
nacionalno pitanje, odnosno ključno pitanje podjele vlasti između tri konstitutivna naroda, a moguće ga je riješiti na dva načina -
nametanjem izvana, što ne bi bilo dobro, ili rješavanjem kroz proces evropskih integracija".
Iako u omamljenoj bosanskohercegovačkoj javnosti nije izazvala nikakve reakcije, ta je Lajčakova izjava zapravo šokantna, iz
najmanje dva razloga. Prvi je notoran: trinaest godina međunarodna zajednica u nekoj vrsti protektorske uloge kontrolira i dirigira
stanje u ovoj zemlji, pa ako je rezultat toga dirigiranja neriješeno njezino temeljno političko pitanje, nacionalno, ne ide li taj debakl
neizbježno i na protektorov račun? Drugi razlog je još zanimljiviji. Nitko od međunarodnih političara, službeno involviranih u
bosanske stvari, do sada nije ovako ogoljelo kao Lajčak definirao nacionalno pitanje kao pitanje "podjele vlasti između tri konstitu-
tivna naroda". U Lajčakovoj se izjavi, dakle, osim implicitne kritike Daytona jer, očevidno, ni njime nije riješeno nacionalno pitanje,
može otkriti da se ni sa stanovišta Evropske unije i famoznih "evropskih integracija" za sutrašnju, evropsku Bosnu i Hercegovinu ne
predviđa neki drugi nego etnonacionalni model unutarnjega uređenja ("podjela vlasti između tri konstitutivna naroda").
Crna iskustva
I sasvim načelno, i zbog crnih iskustava, lako se složiti s onima koji u tom modelu ne vide mnogo sreće. Ima i takvih, u pravilu
velikih i zakletih Bosanaca i domoljuba, koji na njega gledaju s krajnjom dešperacijom, spremni da se takve države odreknu čak i u
emocionalnom smislu – kao domovine. Jedno su, međutim, afekti i emfaze, iznevjerene ljubavi i (ne)izvjetrene iluzije, a drugo –
tvrda bosanska stvarnost, povijesna i sadašnja. Malo je mjesta pod suncem na kojima, kao u Bosni, vrijedi imati na umu oporu
maksimu Hanne Arendt (imati na umu, ne i predati joj se bez otpora!), da je "protivno ljudskom dostojanstvu vjerovati u progres".
Znajući dobro tu svoju zemlju, jedan mudri fratar iz Andrićeve priče za Bosnu kaže: "Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije
mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti
pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom
mukom."

Sudeći po recentnim Lajčakovim istupima i angažmanima, i po potpunoj podršci kojom službeni Bruxelles stoji iza njega, jedan
element bosanskohercegovačkoga "nacionalnog pitanja", srpski, neupitan je i jasan: srpsko pitanje u Bosni i Hercegovini iz
perspektive Evropske unije riješeno je kroz administrativno-političku formu Republike Srpske. A sva halabuka oko Kosova i
tobožnje "kompenzacije" (Kosovo samostalno – Republika Srpska Srbiji), sva Dodikova verbalna pirotehnika oko referenduma, kao
i nepametna dreka iz Sarajeva o ukidanju entiteta – sve je to efektivno poslužilo samo jednoj svrsi: definitivnom učvršćenju srpske
nacionalne jedinice u okviru Bosne i Hercegovine kao jedine čvrste točke u svim budućim razgovorima o "rješavanju nacionalnoga
pitanja".
Negativne strasti
Osim tih dvaju elemenata (država Bosna i Hercegovina i srpska jedinica u njoj), sva su ostala pitanja otvorena, i zapravo nitko još ni
ne pokazuje ozbiljnu namjeru da se njima ozbiljno bavi. Kada su, na primjer, nedavno hrvatske stranke na inicijativu Bože Ljubića,
a uz kurvinsko apstiniranje Dragana Čovića, objavile politički umjestan, samo tragično zakašnjeli zahtjev za promjenom entitetskih
ustava i zakona kako bi se osigurala institucionalna jednakopravnost sva tri naroda (koja se osobito drastično krši u Republici
Srpskoj), Lajčak je reagirao ljutito, proglasivši taj zahtjev "nadmudrivanjem i preduhitrivanjem", te "manipulacijom i izazivanjem
negativnih strasti".
Ljubić mu je odgovorio otvorenim pismom, u kojemu je izrazio svoju hrvatsku uvrijeđenost, ali i opravdano upozorio visokoga
predstavnika da "ovakvim izjavama, oportunističkim ponašanjem i popuštanjem pred ucjenama jačih ubrzano troši kredibilitet
OHR-a i dijeli odgovornost za postojeći zastoj reformi".
Jasno je zašto Lajčaka mora silno nervirati svako otvaranje načelnih, konstitucionalnih pitanja – ona mu ometaju sitne uspjehe
dnevne pragmatike postignute s toliko muke, a koji su njemu, činovniku s točno određenim kratkoročnim zadatkom, sami smisao
postojanja i važan uvjet karijernoga napredovanja. Ovih dana njegov prethodnik na bosanskoj namjesničkoj stolici, stari gospodin
Christian Schwartz Schilling, lucidno je i s neskrivenom ironijom primijetio za Lajčaka: "On mora obavljati brdo sitnica. Poželim
mu često da se bavi važnijim stvarima. Mnogi su razočarani jer su se nadali da će s Lajčakom, mlađim čovjekom, biti osjetna,
drastična promjena u odnosu na Schillinga. Hoće li još nešto biti od te promjene, vidjet ćemo."
Nastavljajući bez ironije, Schilling precizno (makar to bilo iz lagodne pozicije bivšega) identificira pravi problem: "Policijska
reforma je moguća tek kada se provede ustavna reforma. Zato je pogrešno ustavnu reformu ne rješavati prije, iako je to puno teži
zadatak. Njemačka je bila spremna učestvovati u financiranju ustavne reforme, ali je sve to stavljeno u drugi plan, što ne smatram
dobrim. Policijska reforma s tri evropska principa bila bi moguća poslije a ne prije usvajanja ustavne reforme. Danas imamo
situaciju da policijska reforma sprečava evropski put Bosne i Hercegovine."
Teško da može biti slučajno, javna prepirka između Ljubića i Lajčaka došla je samo koji dan nakon mnogo
žešće "razmjene vatre" između Lajčaka i Sulejmana Tihića. Tihić je sa svojom SDA ostao u parlamentu jedini
koji sprečava usvajanje zakona o policiji, jer po njegovome ti zakoni praktično prejudiciraju buduće ustavno
rješenje po kojemu Republika Srpska ostaje sama sebi dovoljnom. Tu je ulogu prije nekoliko mjeseci, uz
gromoglasnu patriotsku frazu, igrao Silajdžić, ali njega su Lajčak i međunarodna zajednica (na način
zagonetan i još uvijek nepoznat) u međuvremenu temeljito neutralizirali, te je Tihić ostao sam, i to tako da ga
već i tvrdi bošnjački faktori poput Dnevnoga avaza sada bacaju u ralje međunarodnim faktorima kao
"izolacionista" i "protueuropljanina".
"Vehabijska Bosna"
Dakle, nakon što je Lajčak Tihića na sve načine bezuspješno pokušavao slomiti da prihvati zakone o policiji, u posljednjem od tih
telefonskih razgovora rekao mu je da on, ako to odbija, zastupa "vehabijsku Bosnu". Do kosti uvrijeđen takvom optužbom koja bi
svakomu mogla ići prije nego njemu, Tihić je cijelu stvar iznio u javnost, ne odolivši pri tomu da Lajčaku uzvrati istom mjerom,
nepotrebno i autokompromitirajuće, pronašavši u njegovome stavu – islamofobiju. Ta se ružna svađa za sada završila tako što je
Lajčak demantirao da je Tihiću išta slično rekao, a na to je Tihić predložio da "službe koje prate ovakve razgovore" sve javno
objave. Svima je jasno da je Tihić u pravu, ali teško da će mu to pomoći. Između Lajčaka, Dodika i Silajdžića očevidno postoji neki
funkcionalni sporazum, a Tihić u oba slučaja može samo izgubiti: ako pristane na zakone o policiji, izgubit će vjerodostojnost, ako
ustraje u odbijanju, bit će glavni krivac za zastoj reformi i "antieuropsku orijentaciju".
Kad ovaj broj Ferala bude u rukama čitatelja, bit će već poznat ishod parlamentarnoga odlučivanja o zakonima za reformu policije.
No, u oba slučaja na pravome dobitku bit će samo Milorad Dodik i njegova gubernijsko-autonomistička koncepcija Republike
Srpske. Ako zakoni budu izglasani - zato što će to biti samo još jedan, krupan adut za poziciju Republike Srpske u svakom budućem
preustrojavanju Bosne i Hercegovine. Ako propadnu, Tihića i SDA će sva međunarodna zajednica, kao i domaći protivnici (Silajdžić
prije svih), demonizirati kao glavnu prepreku na "evropskom putu", a Dodikova srpska politika će biti oslobođena od svih hipoteka i
zasjati kao proevropska. Nije li, uostalom, Miroslav Lajčak već prije izvjesnoga vremena Dodika izričito kvalificirao kao najjačega i
najuspješnijeg političara u Bosni i Hercegovini!
RAZMJENA PEPELA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (12/16)
PRESUDNA BITKA ZA BUDUĆNOST IRAKA: NAPAD VOJSKE NA BASRU, KOJU DRŽI MILICIJA ŠIJITSKOG KLERIKA
MUQTADE AL SADRA I U ČIJEM SE OKRUŽJU NALAZE OGROMNA NALAZIŠTA NAFTE

SADRENE BARIJERE
Tena ERCEG
2. travnja, 2008.
Irački premijer Maliki je drugog dana borbi Sadru dao ultimatum od 72 sata da prestane s (uzvratnim) napadima, što se nije
dogodilo, već je dva dana nakon isteka tog ultimatuma Sadr, putem džamija u Bagdadu i Basri, svoje ljude pozvao na prestanak
vatre, naglasivši pritom da oni neće predati oružje. Sadr je zadržao kontrolu nad svojim područjima i pokazao da je u stanju
nanijeti štetu i američkoj vojsci, dok je Maliki ojačao već postojeću javnu percepciju da je zbog vlasti voljan ubijati i svoje ljude.
Analitičari, pak, procjenjuju da bi Sadr, ako bi se danas održali regionalni izbori zakazani za listopad, osvojio cijeli jug zemlje
Kada je početkom prošlog tjedna iračka vojska započela napad na drugi najveći irački grad Basru,
američki predsjednik Bush u poznatom je stilu izjavio da je to borba između dobra i zla koja će za
budućnost Iraka biti "presudna", te da je ona "još jedan pokazatelj da povećanje broja američkih
vojnika SAD dovodi bliže ključnoj strateškoj pobjedi u tom ratu protiv ekstremista i radikala".
Bush je, kao i obično, zabucao u gotovo svemu, osim u tvrdnji da je bitka za Basru "presudna",
jer će šestodnevno ratovanje između iračke vojske i milicije šijitskog klerika Muqtade al Sadra
vjerojatno odrediti daljnju sudbinu Iraka, po svemu sudeći u pravcu raspada zemlje.
Pretprošlog utorka je šijitski irački premijer Nouri al Maliki na Basru - najvažniji strateški grad u čijem su okruženju smještena
ogromna nalazišta nafte - poslao 30 tisuća vojnika, a formalni cilj te akcije bio je maknuti iz Basre sve "kriminalce i militantne
skupine". Taj je, naime, grad u stanju svojevrsne anarhije čitavo vrijeme rata, još i prije nego što su prošle jeseni iz njega otišli
Britanci, koji se nikada ni nisu aktivno borili protiv pobunjenika. No, vrlo se brzo pokazalo da je Malikijev cilj uništiti samo
Sadrovu vojsku, tim više što je istovremeno vojsku poslao i u takozvani Sadr City, istočno predgrađe Bagdada u kojemu živi dva
milijuna siromašnih šijita koji podržavaju Muqtadu al Sadra.
Iako su i Maliki i američka vojska nastojali stvoriti percepciju da je odluka o ovoj ofenzivi bila isključivo Malikijeva, vrlo se brzo
ispostavilo da to nije tako, s obzirom da su u njoj sudjelovali i američki borbeni avioni i helikopteri koji su bombama i projektilima
napali Sadrove pristaše, ali i civile. Nasilje se proširilo i po drugim iračkim gradovima, ubijeno je oko 400 ljudi i isto toliko ranjeno,
a sadristi su raketirali i najsigurniji dio Bagdada, Zelenu zonu, i ubili dvoje civilnih američkih dužnosnika.
Maliki je drugog dana borbi Sadru dao ultimatum od 72 sata da prestane s (uzvratnim) napadima, što se nije dogodilo, već je dva
dana nakon isteka tog ultimatuma Sadr, putem džamija u Bagdadu i Basri, svoje ljude pozvao na prestanak vatre, naglasivši pritom
da oni neće predati oružje. Plan iračkog premijera tako je neslavno propao, Sadr ga je prisilio da se povuče, zadržao kontrolu nad
svojim područjima i pokazao da je u stanju nanijeti štetu i američkoj vojsci, dok je Maliki ojačao već postojeću javnu percepciju da
je zbog vlasti voljan ubijati i svoje ljude. Analitičari, pak, procjenjuju da bi Sadr, ako bi se danas održali regionalni izbori zakazani
za listopad, osvojio cijeli jug zemlje.
Bespoštedna borba
Upravo su regionalni izbori, na kojima će se odlučiti podjela moći i stupanj federalizacije Iraka, razlog ovog Malikijevog poteza, jer
je desetak dana prije napada na Basru i Sadr City američki potpredsjednik Dick Cheney na irački parlament izvršio pritisak da se oni
održe ranije, odnosno u listopadu, a "čišćenje" juga od sadrista Malikiju je trebalo poslužiti kao osiguranje da će njegova stranka
Dawa i glavni saveznik u vladi Islamsko vrhovno vijeće Iraka (ISCI) preuzeti kontrolu nad područjem na kojemu se nalazi 9,5 posto
svjetskih zaliha nafte.
Sadr, čiji pristaše Basrom vladaju šerijatskim zakonom, umjesto toga je ojačao svoj položaj, a ova zbivanja mogla bi utjecati i na
tempo povlačenja američke vojske iz Iraka. Neuspjeh državne vojske pokazatelj je da ona nije sposobna sama kontrolirati zemlju, a
ofenziva na Basru nekim je čudom bila tempirana samo nekoliko dana prije svjedočenja zapovjednika američke vojske u Iraku,
generala Davida H. Petraeusa i ambasadora Ryana C. Crockera pred američkim kongresom. Njih dvojica će kongres izvijestiti o
stanju na terenu, ali i savjetovati ono što su već rekli Bushu, a to je da se broj vojnika ne smanjuje, te da se odluka o tome odgodi.
Bespoštedna borba za moć koju u Iraku međusobno vode šijitske skupine bitno je, međutim, kompliciranija nego što se to čini na
prvi pogled, često i kontradiktorna, a posljednja bitka ukazuje da bi ona, pored rata između šijita i sunita, mogla prerasti i u opći
međušijitski rat.
Federalna jedinica

Irački premijer Nouri al Maliki vodi najstariju i podijeljenu šijitsku stranku Dawa. Za razliku od ostalih aktera priče oko Basre,
Dawa nema svoju stranačku miliciju, a u ključnom trenutku, kada je trebao postati premijer, Malikiju je podršku dao upravo
Muqtada al Sadr. Iako se zalaže za što centraliziraniji ustroj Iraka, Maliki je u međuvremenu napustio Sadra i slizao se s vođom
ISCI-ja Abdelom al Azizom al Hakimom, vođom stare šijitske dinastije koja se protiv Sadrovog utjecaja na jugu bori već
desetljećima, od vremena Saddama Husseina, a njegov sin Ammar, bogati biznismen, upravlja brigadom Badr. ISCI kontrolira dobar
dio iračkih sigurnosnih snaga, svete gradove Karbalu i Nadžaf, ali ne i Basru, koju je, preko Malikija, sada pokušao osvojiti. Za
razliku od Sadrove Mahdi brigade, ISCI je osnovan u samom Iranu, a podržava ga i Washington, ali manje sam šijitski narod. Iako
sada surađuje s Malikijem, ISCI želi da se na jugu uspostavi autonomna šijitska regija.
Treća frakcija bitna na jugu je stranka Fadila, čiji je čovjek guverner Basre i koja upravlja švercom nafte. Ona se prije nekoliko
godina odvojila od sadrista, a cilj joj je da sama Basra postane izdvojena federalna jedinica. U tom smislu logičnije bi bilo da je
iračka vlada pokušala suzbiti autonomašku Fadilu, a ne sadriste, koji se jedini uz Malikijevu Dawu zalažu za uspostavu, odnosno
očuvanje centralizirane države.
No, isto tako nije logična ni suradnja Malikija s autonomaškim ISCI-jem, pa se kao jedini odgovor na ovu zamršenu iračku situaciju
nameće zaključak da su Maliki i ISCI za ovu priliku odlučili ostaviti po strani neslaganje oko budućeg ustroja države i da im
zajednički neprijatelj bude Sadr. On ugrožava i ISCI, podrškom koju uživa među šijitima i drukčijim planovima za zemlju, i
Malikija, kojemu bi uništenje sadrista pomoglo da se lakše nosi i s ISCI-jem s kojim se ne slaže u temeljnom pitanju budućnosti
zemlje. S druge strane, imajući u vidu Malikijevu sklonost da mijenja partnere i napada civile sve kako bi se održao na vlasti, ne bi
čudilo ni ako bi se njegova podrška ideji razmontiranja Iraka naglo odnekud pojavila, tim više što bi to rješenje najviše odgovaralo i
Amerikancima. Kurdi su, naime, na sjeveru zemlje već uspostavili poluautonomnu regiju, donijeli zakon o nafti i krenuli u
pregovore sa stranim kompanijama bez dozvole Bagdada, na što američka administracija nije imala prigovora. Štoviše, prema nekim
indicijama, za svoje kompanije slično pokušava isposlovati i na jugu.
Sadristi, kao jedina frakcija koja želi sačuvati jedinstvenu državu, tada bi se ispostavili kao jedina smetnja, tim više što su oni u
svojim područjima itekako moćni.
Uloga Irana
Sadr je nedavno, tražeći puštanje svojih ljudi iz zatvora, organizirao štrajk koji je doveo do zatvaranja škola, bolnica i još nekih
ustanova i ministarstava u kojima sjede njegovi lojalisti, a u vrijeme napada na Basru i Sadr City bio je na vjerskom studiju u Iranu,
gdje se navodno priprema za buduću funkciju ajatolaha. Naglo smanjenje nasilja od prošlog kolovoza do prije nekoliko dana bilo je
rezultat upravo njegove objave primirja, koju je u veljači i obnovio, ali je Maliki to primirje prekinuo ovim posljednjim napadom.
Iako je i sam Sadr rastrgan između primirja i tumačenja tog poteza među još većim ekstremistima u svojim redovima, koji tvrde da
je ono znak prihvaćanja američke okupacije, njegova najveća moć leži upravo u podršci koju dobiva od naroda. Kako tumače neki
analitičari, među kojima i Međunarodna krizna grupa (ICG), ovi sukobi među suprotstavljenim šijitskim skupinama pretvorili su se
u svojevrsnu "klasnu borbu između šijitske trgovačke elite Bagdada i svetih gradova, koje predstavljaju ISCI i ajatolah Sistani, i
šijitske urbane podklase koja čini bazu Sadrove potpore". ICG je izrazito protiv ideje da se uništava Sadrova vojska, jer je to
"milicija siromašnih i obespravljenih šijita", nastala kao reakcija na teror sunitske Al-Qa'ide i koja je već jednom, pod režimom
Saddama Husseina, bila obespravljena i ugnjetavana.
Druga bitka za Basru stoga bi zaista mogla biti odlučujuća, jer se Sadrova milicija ispostavila moćnijom od iračke vojske koja ju je
pokušala uništiti. Odlučujuću riječ, međutim, mogao bi imati Iran, za kojeg analitičari tvrde da trenutno podržava i ISCI i sadriste i
time testira tko od njih uživa veću podršku u narodu. Ako je suditi prema ovim posljednjim sukobima, Iran bi se mogao odlučiti za
Muqtadu al Sadra, moćnog klerika koji se upravo u Iranu priprema za jednu od najvažnijih vjerskih funkcija.
SADRENE BARIJERE
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (13/16)
ZAŠTO TOMISLAV HORVATINČIĆ PRODAJE PRIČU DA PRODAJE CVJETNI TRG

POLITIKA PRVOG APRILA

Mladen ŠKREBLIN
2. travnja, 2008.
O zloupotrebi smisla gradskog prolaza u poduzetničkom projektu Tomislava Horvatinčića, u bloku na Cvjetnom trgu, Feral je u
proteklih 15 mjeseci objavljivao mjesečno barem jedan do dva teksta, i time se, prema Horvatinčiću, svrstao u medijsku,
"antipoduzetničku klimu" – u "projekt iskorišten kao poligon za obračun među političkim strankama, sa gradonačelnikom Milanom
Bandićem..." Protiv projekta stoje otvoreno, tvrdi Horvatinčić: HNS, Srpska pravoslavna crkva i udruge "Pravo na grad", i "Zelena
akcija"
U aprilu 2001. godine pisao sam u Feralu o "Bandiću u prolazu", a prije toga o "prolazima kroz
građevine, pasažima, o pravilima koja proizvode dobre prostorne odnose, o presudnoj važnosti
kulturalnih sadržaja u njima... Bio sam "zahvalio" Jamesu Joyceu na posjetu i poeziji u
zagrebačkom "Oktogonu". U posjetu "Oktogonu", baš na sam 1. april, gradonačelnik Milan
Bandić tada je izjavio: "Taj će prolaz postati prolazom visoke mode, kako bi Zagrepčanke
mogle kupiti sve što trebaju, kao svugdje u Evropi; u njemu će samo muževi i njihove kreditne
kartice loše proći." Već je tada bilo jasno da taj čovjek u gradskoj politici ne kani biti tek u
prolazu. Komentirajući tada njegov stil i bisere koje je svakodnevno neumorno upućivao svojim biračima, konstatirali smo da se
svojski trudi, već očigledno posrnulu politiku 3. siječnja, preimenovati u politiku 1. aprila.
Pritisak na grad
O zloupotrebi smisla gradskog prolaza u poduzetničkom projektu Tomislava Horvatinčića, u bloku na Cvjetnom trgu, Feral je u
proteklih 15 mjeseci objavljivao mjesečno barem jedan do dva teksta, i time se, prema Horvatinčiću, svrstao u medijsku,
"antipoduzetničku klimu" – u "projekt iskorišten kao poligon za obračun među političkim strankama, s gradonačelnikom Milanom
Bandićem". Protiv projekta stoje otvoreno, tvrdi Horvatinčić: HNS, Srpska pravoslavna crkva i udruge "Pravo na grad" i "Zelena
akcija". Dobro, sve je to javnosti odavno poznato i Horvatinčića to donedavno uopće nije zabrinjavalo.
Međutim, posljednjeg dana ožujka, kao svojevrsni prvoaprilski štos i čestitka, na naslovnici Večernjeg lista pojavio se Tomislav
Horvatinčić s izjavom: "ODUSTAJEM OD CVJETNOG TRGA." Veliki intervju prenijeli su svi mediji, a navečer se, sada već
legendarni graditelj i arhitekt, javio direktno telefonom iz Rima svojoj prijateljici Dijani Čuljak Šelebaj u emisiju "Otvoreno".
Emisija je ustvari bila posvećena toj neobično tragičnoj vijesti za hrvatsko poduzetništvo. Viđeni poduzetnici, zajedno s ministrom
Polančecom i članom austrijske trgovačke komore, ronili su suze zbog zaustavljanja investicije vrijedne između 130–150 milijuna
eura...
Krenimo redom u prvoaprilske Horvatinčićeve lamentacije: Na pitanje novinara o odustajanju, Horvatinčić kaže da odustaje 99
posto i misli da nitko neće primijetiti da je riječ o novoj manipulacijskoj taktici i pritisku na gradsku upravu. Tvrdi da se protiv njega
vodi organizirani medijski linč, a njegovi su plaćeni tekstovi u Globusu i Nacionalu, brojne televizijske emisije, stalno uvjeravali
građane da je riječ o epohalnom projektu za Zagreb koji podržavaju stotine tisuća Zagrepčana. I ne samo da podržavaju,
svakodnevno mu pišu pisma podrške.
Trokatni bečki šnicli

Nedavno se čak izložio po život opasnom letu u Beč, zajedno s novinarom Denisom Kuljišem, u malom privatnom avionu obaviti
intervju sa svojim arhitektom Borisom Podreccom. Kuljišu su se, međutim, usprkos spretnom pretjerivanju u opisima Podreccine
genijalnosti i poslovne sposobnosti, najviše ipak dojmili trokatni bečki šnicli... Horvatinčića je najviše razočarala činjenica – da
usprkos bezrezervnoj podršci Milana Bandića, te stupova gradske uprave i Holdinga, Jelavića i Ljubičića - već dvije godine tapka na
mjestu, da ga je izreketario gotovo svatko od koga je kupovao prostor za projekt... I zato će prodati "Cvjetni", i to ne bilo kome, već
ni manje ni više nego Rusima, Arapima ili možda Srpskoj pravoslavnoj crkvi, po nabavnoj cijeni čak... Ne boli ga poraz, kaže, ali
kada vidi od koga je izgubio: od ulice, od bukača, neradnika i "lažnjaka" koji rade za svoj privatni džep...
Da čovjeku dođu suze, i nema druge nego da Zagrepčani zamole Milana da mu više ne pomaže, jer mu je to prijateljstvo dosada
samo odmagalo... Zašto se Horvatinčić odlučio na ovakvu manipulaciju, teško je reći. I zašto, ako je bio siguran da će mu projekt
potpisati 200.000 ljudi, a protivnici su mu obični ljubitelji štakora i kočničari razvoja, napokon sebi nije osigurao bolji "ulaz" u
medije?
Istina je, međutim, posve drugačija i stoga je Horvatinčićevo glumatanje potez očajnika: za uređenje donjogradskih blokova glasalo
bi možda i 500.000 Zagrepčana, ali za Horvatinčić/Podreccin projekt ne više od nekoliko tisuća. I to tek kada bi za potpis dobivali
po 100 eura. Usprkos advokatiranju dobro plaćenih akademika, profesora i doktora arhitekture, "Pravo na grad" i "Zelena akcija"
uspjeli su "ogoliti" projekt i objasniti građanima da je to možda čak i dobar projekt, ali ne na ovom mjestu. Da se prema građanima i
baštini valja drugačije odnositi.
Očenaš i periferija
Manite se stoga Horvatinčiću gradskog centra, držite se očenaša i periferije, neće vam pomoći manipuliranje u kombinaciji s
kukanjem. Zašto se ne prihvatite neke linije javnog prometa ili dovršetka stadiona? Kontraproduktivan je taj pristup kojim plašite
građane gorim poduzetnicima od vas ili kapitalom sumnjivijim od vašeg, gradonačelnikom gorim od Bandića. Politici 1. aprila, ipak
se bliži kraj...
POLITIKA PRVOG APRILA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (14/16)
FERAL NA ZAGREBAČKIM PREMIJERAMA: "KAUBOJI" U TEATRU EXIT I "NAJBOLJA JUHA! NAJBOLJA JUHA!" U
ZKM-u

KAUBOJSKA JUHA
Bojan MUNJIN
2. travnja, 2008.
Predstava "Kauboji" nije tek lagana parodija na temu Divljeg zapada nego suvremeno neurotični antimjuzikl u kojem su sadržana
pitanja o golom preživljavanju, očajnička želja za zaboravljenom radošću, histrionski prezir prema svim vrstama sitničavosti i
intimna priča o usamljenosti i prijateljstvu. ZKM-ova "Najbolja juha! Najbolja juha!", pak, bila je neka vrsta rekonstrukcije života
krajnje originalnog i ekscentričnog umjetnika Vlade Kristla, ali ta bujna i provokativna biografija na rubu živčanog sloma nije
proizvela autorsku transformaciju koja bi gledatelja uzbudila više od znatiželjnog pogleda
Premijerne predstave "Kauboji" u režiji Saše Anočića u teatru EXIT, i "Najbolja juha! Najbolja
juha!" u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Rene Medvešeka govore o dvije sasvim
različite teme, prva uvjetno o western tradiciji, a druga o ukletom zagrebačkom umjetniku
Vladi Kristlu, ali ujedinjuje ih – bez obzira na izvedbene domete jedne ili druge predstave –
pokušaj da se dopre do dobrog razloga umjetničkog zanata i smisla ljudskog djelovanja uopće.
Predstava "Kauboji" nije tek lagana parodija na temu Divljeg zapada, iako western detalji pršte
na sve strane, nego suvremeno neurotični antimjuzikl u kojem su sadržana pitanja o golom
preživljavanju, očajnička želja za zaboravljenom radošću, histrionski prezir prema svim vrstama sitničavosti i intimna priča o
usamljenosti i prijateljstvu. Predstava, koja kao u tren oka traje tri sata, podijeljena je na dva dijela i zaista je teško odlučiti koji je
dio uzbudljiviji. Sve počinje pričom o formiranju glumačke trupe, bolje rečeno grupe sitnih gubitnika, koja priprema kaubojsku
komediju, ali ispod te površine posute malim ljudima od početka struji doživljaj, nama svima toliko blizak, da sve što smo u životu
radili "za ozbiljno" razmrvilo se neznano kud, i na kraju, kada smo već obamrli od rutine – očajnički želimo uraditi nešto i za sebe.
Posvećeni ansambl
Junaci ove priče bakću se kako da izađu na kraj s tekstom, sami sa sobom i jedni s drugima, uz iskreno inzistiranje Saše Anočića da
nam pokaže do u detalje kako u nemogućim uvjetima funkcionira jedan sasvim realni ljudski "brod luđaka". Tako su Anočić i
njegov posvećeni ansambl, pripremajući ovu predstavu šest mjeseci, četiri puta duže nego što bi bilo koji direktor javnog kazališta
dopustio, ne samo na pozornici iscijedili svu svoju utrobu, znoj i emocije, nego su pogodili u žicu suvremenog osjećanja života u
kojem smo definitivno zaboravili da nam se ikada išta dobro dogodilo i da smo ikada nešto iz sve snage željeli. Tako je western
tema tek povod za akciju na sve ili ništa.
Mogla je EXIT-ova trupa uzeti kao predložak udžbenik iz povijesti, modni žurnal ili knjigu recepata: radi se o tome da je stvarnost
(na ovim prostorima) postala toliko neprepoznatljiva u svojoj prigluposti da je moguće uzeti bilo što da bi se pokazalo da nam se od
te stvarnosti povraća i da bismo konačno htjeli malo na zrak. Predstava "Kauboji" ne upire prstom u oko svakog problema
pojedinačno, nego s ironičnim prezirom gleda sve to zajedno što se zove dnevno funkcioniranje i želi iz toga iskočiti da se ne bi
poludjelo - u tri sata vrhunske zabave. Prema silno utrošenoj energiji, "Kauboji" negdje duboko funkcioniraju i kao veličanstveno
očajnički pokušaj da protiv svih pravila egzistencije u domaćem dvorištu – smandrljaj nešto na brzinu, pokupi novac i bježi – ova
predstava bude posveta bilo kojem zanatu koji ne predstavlja besmisleno rintanje nego radost.
Bravo, majstori!
U tom smislu drugi dio "Kauboja", koji prikazuje kakvu je to predstavu "glumačka trupa" napravila, funkcionira kao sat i u
furioznom ritmu, uz briljantni repertoar izvedbenih vještina - gegova, crnog humora, raskošne glume, pjevanja, muziciranja i
plesanja - pokazuje što glumac zaista može kada radi s uvjerenjem. Zato uz redatelja Sašu Anočića predstavljamo ovo sedmoro
veličanstvenih: Ivanu Starčević, Hrvoja Barišića, Matiju Antolića, Živka Anočića, Rakana Rushaidata, Krunoslava Klobučara i
Radovana Ruždjaka. Bravo, majstori!
Što se tiče Rene Medvešeka može se odmah reći da "Najbolja juha! Najbolja juha!" u ZKM-u pokazuje veliki iskorak ovog redatelja
u pravcu društvene angažiranosti i beskompromisnih pitanja, ali u estetskom smislu Juha nam ne nudi ništa novo. Radi se o nekoj
vrsti rekonstrukcije života krajnje originalnog i ekscentričnog umjetnika Vlade Kristla (Zagreb, 1923. – München, 2004.), ali ta
bujna i provokativna biografija na rubu živčanog sloma – osim što je skicirana onakvom kakva je ona bila – nije proizvela autorsku
transformaciju na sceni koja bi gledatelja uzbudila više od znatiželjnog pogleda.
Šteta, jer život ovog zagrebačkog umjetnika opće prakse koji je bio beskompromisan i prema umjetnosti i prema politici, bez obzira
s koje oni strane dolazili, nudio je u scenskoj preobrazbi – s određenim rizikom doduše – da se okrene na glavu klasično poimanje
kazališne igre te da se krene u obračun i istraživanje autentičnosti umjetničkog i društvenog angažmana. Baš onako kako je Kristl
cijeli život radio, ne pitajući za cijenu. U taj obračun ušao je Medvešek sa svojim ansamblom, ali je ostao na pola puta. Puno
uvjerljivije djelovali su Kristlovi autentični citati negdje iz emigracije, u kojima se on obrušava i na ustaše i na partizane i na
bidermajer i na pitanja postmoderne, nego što su to bili scenski uobličeni komentari tih istih stavova.
Na rubu noža

Medvešek je radio po oprobanoj recepturi svojih dosadašnjih predstava u kojima glumački ansambl funkcionira kao grupa koja se
brzo stvara i razbija, iz nje u pravilu izlazi uvijek drugi pojedinac koji vodi radnju, a scenske slike djeluju duhovito, ponegdje i
lucidno, ali – da parafraziramo Kristla – sve je to stari sistem. Činilo se da je umjetnikov nemogući život za ovaj pokušaj inscenacije
bio neka vrsta prejake pilule: pred nama se redao kolaž grotesknih i crnohumornih slika, fascinantne su nam se činile Kristlove
misli, ali sve ono što smo gledali nije nas naročito diralo.
Tek na kraju, kada sam redatelj izlazi na scenu, skida masku i u svoje ime govori koliko su njemu osobno važna pitanja ljudskog
angažmana, gledalac je dodirnut poantom, ali je ona došla prekasno. Glumački ansambl bogatog glumačkog raspona kojeg su
sačinjavali Rajko Bundalo, Milivoj Beader, Edvin Liverić, Nađa Perišić Nola, Barbara Prpić Biffel, Filip Nola, Krešimir Mikić, Urša
Raukar i Marica Vidušić više je nego korektno obavio svoj posao, ali predstavi je falilo ili oštrine ili još četiri mjeseca rada. Tek na
taj način bi pogledi Vlade Kristla na rubu noža o moralu, umjetnosti i politici postali tema kojom bismo mogli provjeravati današnju
individualnu i društvenu savjest.
KAUBOJSKA JUHA
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (15/16)
60. OBLJETNICA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH I JUGOSLOVENSKOG DRAMSKOG POZORIŠTA U
BEOGRADU

SRODNOST PO STRASTI
Bojan MUNJIN
2. travnja, 2008.
Zagrebačko kazalište mladih prvo je bilo Pionirsko kazalište sa svojim slavnim učilištem, koje je od početka predstavljalo nukleus
ludizma po kojem će cijelo kazalište u Teslinoj ulici kasnije postati poznato. Jugoslovensko dramsko pozorište osnovano je, pak,
1948. zato da postane reprezentativna umjetnička kuća za cijelu državu, ali već u startu je dovučeno toliko dobrih glumaca iz svih
krajeva Jugoslavije da ludizam nije trebalo posebno stvarati. Ova kazališta u život su krenula kao David i Golijat, ali zato što onog
jedinstvenog teatarskog uzbuđenja na njihovim scenama nikada nije nedostajalo – danas su se našla u približno istoj orbiti
Te 1948. godine Allesandro Volta je otkrio tranzistor, John Huston je snimio film s
Humphreyjem Bogartom "Blago Sierra Madre", Staljin je objavio rezoluciju IB-a, ali te iste
godine, 29. ožujka, osnovano je Zagrebačko kazalište mladih, a 3. travnja Jugoslovensko
dramsko pozorište iz Beograda imalo je svoju prvu premijeru. Bio je to komad "Kralj na
Betajnovi" Ivana Cankara, no da budemo sasvim pravno precizni, JDP je osnovan nekoliko
mjeseci ranije onom čuvenom Titovom rečenicom: "Naređujem da se osnuje Jugoslovensko
dramsko pozorište." Ova dva kazališta u život su krenula otprilike kao David i Golijat, iz
različitih smjerova i iz različitih motiva, ali – zato što onog jedinstvenog teatarskog uzbuđenja na njihovim scenama u najvećoj
mjeri svih ovih godina nikada nije nedostajalo – danas su se našla u približno istoj orbiti.
Iskošeni stil

Dokaz za to je da su nedavno baš ova dva kazališta prva uspostavila međusobnu suradnju nakon 16 godina ratova i mržnje: prošle
godine JDP je gostovao u Zagrebu s odličnim predstavama "Šine", "Hadersfild" i "Skakavci", dok je u uzvratnom posjetu ZKM
gostovao na sceni JDP-a sa zagrebačkom verzijom "Skakavaca" i s predstavom "S druge strane", koja je neslužbeno ocijenjena
najboljom predstavom trenutno u Hrvatskoj. Zagrebačko kazalište mladih prvo je bilo Pionirsko kazalište sa svojim slavnim
učilištem koje su predvodile Đurđa Dević, Slavenka Čečuk i legendarna Zvjezdana Ladika, ali ne samo da se mnogi koji se danas
bave kazalištem mogu pohvaliti da su prošli ovu školu nego je ZKM-ovo učilište od početka predstavljalo nukleus ludizma po
kojem će cijelo kazalište u Teslinoj ulici kasnije postati poznato.
Značajni redatelji, od Boška Violića preko Vite Taufera i Paola Magellija do Janusza Kice i Branka Brezovca, režirali su na ovoj
sceni na kojoj se nije uvijek znalo gdje prestaje komika, a gdje počinje drama, ali taj zaigrano iskošeni stil glume i neka vesela
ozbiljnost trajna su odrednica ZKM-ovog ansambla.
Velika kolegijalna solidarnost koja se pretvorila u profesionalno bratstvo, kao i visoka koncentracija talentiranih glumaca – od
Ksenije Marinković, Pjera Meničanina i Nataše Dorčić, preko Doris Šarić Kukuljice i Katarine Bistrović Darvaš do Krešimira
Mikića, Edvina Liverića, Nine Violić i drugih – učinila je ZKM-ov ansambl objektivno najboljim danas u Hrvatskoj. Predstave kao
što su, s jedne strane, "Knjiga o džungli", "Zeko zajec" ili "Hamper", a s druge "Magic&Loss", "Zastave" i "Kamov smrtopis",
predstavljaju zaštitni znak ovog kazališta posljednjih dvadeset godina, dok gomila klinaca koja se neprestano muva po
najraznovrsnijim radionicama govori da ZKM nikada nije bio tek rutinsko repertoarno kazalište nego prostor blizak kreativnoj
anarhiji svake vrste.
Velike predstave
S druge strane, Jugoslovensko dramsko pozorište osnovano je 1948. zato da postane reprezentativna umjetnička kuća za cijelu
državu, ali već u startu je dovučeno toliko dobrih glumaca iz svih krajeva Jugoslavije da ludizam nije trebalo posebno stvarati. Prvi
ravnatelj kazališta i neka vrsta umjetničkog gurua bio je Bojan Stupica koji je došao iz Slovenije kao i glumac Bert Sotlar, iz Zag-
reba su stigli Branko Pleša i Irena Kolesar (poznata iz filma "Slavica"), iz Pule je došla Marija Crnobori, a iz Splita Karlo Bulić...
Ovo kazalište prate velike predstave, veliki glumci i najrazličitiji repertoar. Uz mnoštvo odličnih predstava kao što su
"Mirandolina", "Jegor Buličov", "Na rubu pameti", "Bure baruta" ili "Balkanski špijun" s legendarnim Batom Stojkovićem, kao i
krajnje provokativni "Rodoljupci" s Mirjanom Karanović, u režiji Dejana Mijača, pamti se da je jednu od najboljih uloga Držićevog
Pometa odigrao na ovim prostorima Jozo Laurenčić na sceni JDP-a ranih pedesetih, a Ljuba Tadić smatrao je svojom najboljom
ulogom lik Oderera iz Sartreovih "Prljavih ruku".
U Šnajderovom "Hrvatskom faustu" u 80-ima briljirao je Miki Manojlović, u "Pozorišnim iluzijama" početkom devedesetih
zabljesnuo je (na žalost kratkotrajno) Žarko Laušević dok danas pljesak na otvorenoj sceni uz mnoštvo drugih dobiva Nebojša
Glogovac. Današnji ravnatelj kazališta je Branko Cvejić (poznat kao Bane Bumbar iz serije "Grlom u jagode"), koji dosta uspješno
vodi taj kazališni brod kroz bure tranzicijske Srbije, ali treba spomenuti da je 14 godina JDP vodio Jovan Ćirilov, tijekom čijeg su
mandata nastale neke od najboljih JDP-ovih predstava. Oba kazališta prolazila su svoje uspone i padove; mračne devedesete na
jednom i na drugom ostavile su svoj trag, JDP je gotovo potpuno izgorio 1997., a ZKM se toliko puta renovirao, mijenjao ravnatelje
i seljakao s jedne lokacije na drugu da mu to dođe gotovo na isto.
Zajednička strast

Danas JDP, osim prepoznatljivog klasičnog repertoara unosi sve više suvremenih domaćih autora (Biljana Srbljanović-Uglješa
Šajtinac-Milena Marković), dok ZKM bira najrazličitije teme, redatelje i stilove, pa je neka vrsta gužve na sceni konstantno prisutna
i u zagrebačkom i beogradskom kazalištu. Proslava šezdesete obljetnice, koju ovih dana slave u Zagrebu i Beogradu, zamišljena je
tako u skladu s renomeom i umjetničkom orijentacijom jedne i druge kuće. Kazalište ZKM odlučilo se za proslavu premijerom
predstave "Najbolja juha! Najbolja juha!", koja se bavi životom valjda najkontroverznijeg zagrebačkog slikara Vlade Kristla, a JDP
priprema Molierovog "Tartuffea" – kao kritiku suvremene (pravoslavne) crkve.
Bit će postavljena izložba vizualnog identiteta ovog kazališta u Muzeju za pozorišnu umetnost, prikazat će se dokumentarni film o
JDP-u, štampana je i monografija, a u okviru obljetnice gostuju kazališta iz Mađarske, Rumunjske i Italije i redatelji kao što su
Silviu Purkarete, Pipo Delbono, Tamas Ascher... Ako se političke prilike među novim državama ikada do kraja normaliziraju, možda
će Zagrebačko kazalište mladih i Jugoslavensko dramsko pozorište proslaviti svoju stogodišnjicu zajedničkom svečanošću, ako ni
zbog čega drugog onda zato što ih sasvim sigurno ujedinjuje zajednička strast da čuvaju vatru božice Talije koju je na ovim
prostorima toliko teško održavati.
SRODNOST PO STRASTI
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Teme (16/16)
KVADRATURA GLAVUNA
ZAŠTO JE ZAKONOM ZABRANJENO DA HAJDUK IDE U STEČAJ A NIJE ZABRANJENO DA GA SE PREOBLIKUJE U
DEMANTI
ZERPLILILI O SPORTU
Mario GARBER
2. travnja, 2008.
Sad promislite šta bi Uvodić reka da mu je živit danas i da ga zaustave po Marmontovoj upisat Hajdukovu dionicu. Isto bi mu bilo.
Bija to aprililili ili ne, zerplilili ili ne, kad-tad narod će bit prisiljen upisat dionicu! A u doba Uvodića Slobodne Dalmacije još nije
bilo ni čut. Njegovoga Splita odavno već nema, i šta bi tek učinili svi oni šta se afanaju da nema više Splita Borisa Dvornika,
Anatolija Kudrjavceva, Miljenka Smoje, altroke Uvodića, pa tako retroaktivno unatrag
Taman sam se u prvidan, zadnji od marča, sa šufita splitskog Kazališta iskobelja iz raspleta Olje
Lozica i redatelja Gorana Golovka u komadu "Libar o'Libra Marka Uvodića Splićanina", a bacilo
me lipo gori, jer san okasnija s teletine ispod peke u Strmendocu, i onda ne puštaju u parter, di
san ima karte za treći red, pa smo žena i ja guštali u loži, šta mi niko ništa nije kriv, nego san
moga manje pit i doć na vrime, a ovako, taman kad san se iskobelja, nabasa san na one dvi trafike
kod Prime, ali san reagira tek na drugu i pitan ja iz neke krive prastare navike da ima li sutrašnju
Slobodnu, a ona se krsti, jer nema nikad nego to ima ona trafika prije, bliže Kazalištu, zaradičega
san se vratija i tako doživija sve ovo šta nisan ni sanja.
Da vas ne držim u napetosti odmah ću vam ispričat kraj: još nisam siguran šta je bilo aprililili a šta nije, na primjer je li bilo uopće i
posljednjih izbora 2007. i koliko traje taj aprililili, i šta je Demanti, a šta ono šta se demantira...
Domovinska Liga prvaka
Uglavnom, izaša san iz Kazališta s Uvodićem u glavi, a istovremeno mi je palo na pamet da se krećem gradom u najneposrednijoj
blizini mjesta gdje su se ljudi toga dana ujutro počeli upisivati u masovnu histeriju od svega nekoliko budućih malih Hajdukovih
dioničara koji su se predbilježili da budu prevareni upisom svoje dionice na relaciji "neuzvraćena ljubav" ili kako je to u Kazalištu
rečeno Uvodićevim rječnikom o sudbinama sretnim i nesretnim u malomišćanskoj borbi za pravo na ljubav.
Sad promislite šta bi Uvodić reka da mu je živit danas i da ga zaustave po Marmontovoj upisat Hajdukovu dionicu. Isto bi mu bilo.
Bija to aprililili ili ne, zerplilili ili ne, kad-tad narod će bit prisiljen upisat dionicu! A u doba Uvodića Slobodne Dalmacije još nije
bilo ni čut. Njegovoga Splita odavno već nema, i šta bi tek učinili svi oni šta se afanaju da nema više Splita Borisa Dvornika,
Anatolija Kudrjavceva, Miljenka Smoje, altroke Uvodića, pa tako retroaktivno unatrag.
Mora vam sve to past na pamet kad u istu večer, posli teletine u Strmendocu i Uvodića u Splitu, idete kupit Slobodnu. Ona vas
dočeka s naslovon o tome kako se Korade preoblikuje u ubojicu, a dobro ste i prošli jer je priko cile naslovne moga bit raskrečen
himen šta ga od nedilje svaki Dalmatinac nosi oko vrata prema duhovnom dizajnu koji je smislila, pretpostavlja se, plaćena krema
dalmatinske pameti. A pamet je htjela reći da nema više onoga Splita od Tolje, ili od Borisa, a o Smoji i Uvodiću da se i ne govori.
Imamo, borati, jedan novi Split, a za novoga Hajduka potpisuje se dionica užežin Busha isprid McDonald'sa, šta je zapravo bila
obična bruma da bi tu svit doša i sutradan ponovo, ovi put radi potpisa za NATO i otadžbinu. Osim ako i to nije aprililili. Ali večer
prije, ja, obnovljeni Splitman, skroz nov ka ispod pečata, tek izbačen iz Kazališta nakon Libra o Libra iz Libra Nemaviše Uvodića,
dakle osviješten kao redizajnirani dioničar grada Splitabezsplita, malo pošprucan i neprilagođen, opet činin istu grešku i na onu
trafiku nekadašnjeg Splita gren kupit onu Slobodnu toga Splita od Splita šta je iša na inkanat, a u ovoj istoj rečenici već san prizna
da san potpisa za dioničara Splitabezsplita. Nije se lako snać i naviknit.
Već san se navika da je Korade stalno u bijegu i da više niko nema himen pa jedva dočekaš senzaciju da će Državno odvjetništvo i
Porezna uprava Hajduka ipak poslat u – stečaj. Jesan ti reka, jesan ti reka, nema drugoga izlaza, jedino kako Hajduk, država, narod
mogu ozdravit to je da prođu kroz Stečajno Čistilište. Nisam ja protiv Hajduka nego je to jedini mogući put da profunkcioniraju sve
pore države za koju se u ratu izborio i onaj Vidoševićev i Rožićev Hajduk financirajući državu milijunima maraka iz Domovinske
Lige prvaka Europe, i za nabavu oružja ako treba.
Čestitka ciloj redakciji
Baš ne možeš vjerovati da se sve to obistinilo što se obistinilo u novini da je i Sanader popustio pred Europom, da je došlo do obrata
istog dana kad je u Marmontovoj narod trebalo počet varati rezervacijom dionice kao nekad boce plina na splitskoj Pošti tamo
negdje u sezoni Titove smrti. Ljudi, je li ovo moguće, reka bi Mladen Delić. Pa normalno je da se to moralo dogoditi, jer je sve ovo
bilo već prevršilo svaku mjeru, da sad ne biram nekakve kozmetičke dodvoruše od riječi, nego je jednostavno netko već jednom
morao opaliti šakom o stol bez tih prenemaganja lokalpatriotskih i dijalektalnih tipa "nisan te tija" nego, skužaj stari, mi smo ka finta
umjetnici, ka šta bi i Meštar u svoju brijačnicu obrija svakoga, i to puno gore nego da je u svoj atelje glumata "neću politiku u moju
butigu".
I taman kad sam stigao na vrhunac osviještenosti pročitavši do kraja članak da je došlo do obrata i da Hajduk ipak ide u stečaj – kad
eto ti svršetka bez potpisa. Ni Splita, ni Uvodića, Smoje, Borisa, Tolje, nema se tko više ni potpisat. Jedino ispod dionice. Kako
jedan tako lijep i plemenit članak nema tko da potpiše. Nema potpisa nego "redakcijsko izvješće". Nitko se nije usudio potpisat nego
svekolika redakcija. Kako to da obistinjenje svih naših snova o pravnoj državi koja će nas poslati u stečaj i svih nas ozdravit, kako to
da jedna takva čarolija ima autora koji se svoga djela stidi, pa se potpisuje s "redakcijsko izvješće" a onda sve to još i u zagradama.
Znači, svijet je jednostavno tako složen da se maksimalno ograđuje od svega, i od maksimalne pravde i istine, maksimalne dobrote i
pameti. Do te mjere nema više ni Tolje ni Borisa, ni Miljenka Smoje, da čak ako se kome slučajno i dogodi Smoje, ako mu uteče s
jezika, ili pera - nitko se nema jaja potpisat. Uozbiljio sam se do daske. Pitam! A kome ću onda čestitat? Ciloj redakciji?
Ma sigurno tu ima nešto šta ja ne vidim. U čemu je stvar, koga se autor plaši? Je li Ive Sanadera? Nema razloga jer se u članku
afirmativno i govori kako je Sanader objektivno prisiljen na ustupke pod pritiskom Europe šta je sve skupa točno i u redu. Šta bi se
onda autor plašija Sanadera, pari da Sanader ne zna da su Državno odvjetništvo i Porezna uprava odlučili poslat Hajduka u niku
stvar, to jest u stečaj. Onda koga se autor plaši? Je li Europe? Nije ni to. Jer u članku se i navodi da je Europa ta koja vrši pritisak na
prethodno spomenutog Sanadera da popusti. Je li Bush protiv toga? A vraga, pari da Bush ne zna ko će ga i šta će ga sve dočekat u
Ukrajini, Rumunjskoj, Hrvatskoj, pa sve do Moskve (tamo bi ga moga dočekat Kutuzov).
Za stečaj spreman!
Onda koji bi još mogao biti razlog za autorov strah od vlastitoga djela? A da nije jednostavno to – nitko pravog autora ne može
zastrašit kao što može on sam sebe. Ajde, ako je tako, onda još jedan put skidam kapu autoru. Ali isto se ne mogu pomirit s tim da
mu ne znam ime. I da mu ne mogu čestitat. Anonimnom marljivom analitičaru koji se "satra" na članku više nego ijedan autor toga
dana u novini, prikupljajući sistematično građu, podatke, činjenice, imena, pojave...
A odrekao se suvišnog, odbacio tu današnju pohlepu za slavom i taštinom, odlučio se ne potpisat da se obrani od poplave jajakanja i
žrtvovao se svojim krajnje objektivnim člankom odrezavši sebi i jaja za smoć snage na potpis a sve zato da bi članak bio sa
zajamčenim podrijetlom himena, čist kao od majke rođen, pošten i za stečaj spreman kao za Hrvatsku. Za Europu. Za Busha. I za
slobodu narodu. Drugog potpisa nema, ako smo svi za ideju "redakcijskog izvješća".
Piscu je ipak utekla jedna riječ "marifetluci" što mi se poklapa s mojim istraživačkim nagađanjem da je autor pripadnik mojih
generacija koje u svom kolektivnom redakcijskom pamćenju ne mogu izbrisati rudimentarni ostatak dionice za Informbiro i 1948.
Bravo autore redakcijski! Pa normalno da je redakcijski. Di neće za ovako ozbiljan tekst autor bit cila redakcija. I tako sam se
nekako smirio, potpisao sam se u sebi, ispod glasa, da nitko ne zna za moj tajni savez sa samim sobom i s redakcijskim izvješćem o
definitivnom izlasku na sunce stečaja poslije kiše.
Primorcu zapelo nogu
Lipo je kad tako čovik nađe svoj duševni mir. Mo'š miran poć popit piće. Pa san uša u "Semafora" di se upalija Žarulja, skupa s
Rejon se dere na Hajduka, a baš sam se bija lipo smirija. Jebiga, ti mediji. Prelista san Slobodnu, ali u "Semafora" drže upaljenu TV-
Dalmaciju, Zdravko Reić pozvao u svoju emisiju Željka Kovačevića, nekadašnjeg predsjednika Hajduka "Žarulju". A šta ima da je
bija kod mene ovde u Feralu. Šta oće? Žeste se i on i Rejo. Smijen se, jer oni nisu a ja jesan malo prije pročita Slobodnu i sad mi je
smišno gledat Žarulju i Reju kako nemaju pojma da je već izašla sutrašnja Slobodna u kojoj je došlo do preokreta i oni ka i većina
nas, ka i ovi šta dionice upisuju, govore utaman, govore bidni a ne znaju da je Hajduk (za njegovo dobro) već u stečaju.
Tako se Rejo već jedanput zajeba, repriziralo mu emisiju u četvrtak di su se on i Štimac stručno smijali Dinamu koji misli tuć Ajaxa
u Amsterdamu a to se u međuvremenu suprotno njihovim očekivanjima već bilo i dogodilo. Ja bi propa u zemlju od srama. Ali jebe
se njih. Malo mi je to razmišljanje potaklo reaktore za samokritičnost i idem ja za ne falit još jedan put prelistat Slobodnu. Jer šta
ako san se ipak nešto zafrka, možda je na nekoj drugoj stranici došlo do još kojega preokreta pa Hajduk ipak neće u stečaj.

I tako na prvu stranicu sportske rubrike vidim Oko Sokolovo Gorana Marića, HDZ-ovog saborskog zastupnika u paru s ministrom
ZERP-a o sportu Draganom Primorcem, obojica u dresovima hihoću kako će Hajduka Tiskat u dioničko preoblikovanje
predbilježbom za upis dionica u Marmontovoj. Da su krenuli u elaborat i da je dopredsjednik Hajduka Mirko Klarić javnosti
obznanio sastave stručnih skupina koje će voditi projekt zdravoga dioničkoga društva?! Krenuli su. A kako kad su u stečaju? Eno
okvir, da vidin šta piše. Kaže da se predbilježbe za upisivanje dionica mogu izvršit na više načina, od 10 do 13 sati na taj i taj
telefon, pa ima i na Internet koji svečano otvara Sanader, ali onaj drugi iz Županije. Onda opet gledan u Slobodnu ovoga Gorana
Marića i Dragana Primorca kako se cerekaju u bilim dresovima ali Primorac je pa po podu, sad ne znan je li mu Marić zapeja nogu
ili je pa sam dok se mučija odrišit vlastiti dribling ka špigetu, ali u svakom slučaju mi nije jasno kako Hajduk istovremeno može bit
u stečaju i raspisivat natječaj za svoje dionice, međutim, šta je to nemoguće u ovoj zemlji. Pogledaj gore i past će s neba odgovor. U
gornjem uglu stranice 01. travnja 2008.
Ola je san ispa pizda. Nema jezika na kojemu bi to moga bolje opisat. Žena je popila piće u "Semafora", Rejo je ugasija Žarulju, a
skoro i Hajduka. Ostala je samo gola istina. I šta'š drugo nego čitatelje barem nasmijat za Prvi aprila da im bude lakše jer nije samo
Hajduk u stečaju nego nema više ničega, sve je išlo na bubanj, pa i ljubav po Uvodiću, a klupa za rezerve sve je veća, sve je više
konfekcijski štancanih novokomponovanih cajki i Uvodića, Smoja, Borisa, Tolja... svi bi tili bit igrači, a nema ko istrčat na teren,
nema se tko ni potpisat.
Čekajući travanjinji
Jedino ovako za Prvi aprila mo'š dušu razgalit i veselit se Draganu Primorcu i Goranu Mariću u članku Slobodne di se za Hajduk
potpisuju dionice, skuplja blagostanje i sve će bit bolje, s toliko garancija da je čak i članak potpisan. Za razliku od onoga
redakcijskog izvješća o okrutnoj realnosti. Ajde, opet dobro, tješim se, barem me Slobodna nije uspjela prevarit za ZERPLILILI.
Nego mi je otprve bilo jasno da je odlazak Hajduka u stečaj prava informacija koju nije lako potpisat ni napisat nego kao
redakcijsko izvješće na kojem je studiozno radio cijeli istraživački tim, a ne kao na ostalim člancima u novini. Jer lako se potpisat
ispod neuvjerljivog i veselog štiva za Prvi aprila o tome kako Dragan Primorac i Goran Marić vode tobože složenu akciju velikog
narodnog potpisivanja dionica za nacionalizirani Hajduk. Lakše se potpisat i ka glavni urednik nego ka pisac najvjerodostojnijeg
članka prepunog neoborivih činjenica pod logičnim naslovom "HAJDUK IPAK IDE U STEČAJ!". Konačno se Prvi Aprila
emancipirao kao praznik, onako kako je Ženama pripadao samo jedan dan u godini (Osmi marta) a Muškima svi ostali dani, tako
danas Istini ne bi bilo mista u novini i u godini da nije prvoga travanjinji. Pa tko onda može reć da se obmanjuje narod. Sutra lipo
objaviš demanti. I čekaš prvi travanjinji 2009.
KRAŠOTICA HAJDUK
Tek sam doma otkrio da me zvao bivši Hajdukov predsjednik Željko Kovačević dok mi je u Kazalištu bio isključen mobitel. Htio
me upozorit da ga gledam u Reićevoj emisiji. I on je odrišija jezik užežin Prvoga Aprila. Jer osam godina, otkad je napustio Hajduk,
niti je tužen, niti oslobođen. Urtalo ga kad su na televiziji u "Otvorenom" govorili da su naslijedili i njegove dugove, a on tvrdi da su
Hajduku ostavili čak 20 milijuna kuna plusa u sponzorskim ugovorima, a minus zbog propasti Komercijalne banke nisu mogli
razriješit. Voditelj emisije Zdravko Reić je čak i čestitao Kovačeviću kako je podijelio mnoge lekcije u emisiji poentiravši da
Hajduku treba nać pravog predsjednika pa će sve bit u redu.
Pitao sam zato Kovačevića tko bi to mogao bit, Jerkov je otvorio sezonu mijenjanja predsjednika nakon trenera, a Kovačević je
dodao:
- A ja sam mijenjao direktore kao nitko: Vedran Rožić otišao pa Petar Reić došao, onda Ante Žaja ali bez potpisivanja, pa Ivan
Maršić, Fredi Fiorentini...
Bilo ih je u to doba, i Bartul Kaleb npr., a Kovačević tvrdi da Hajduk od 2002. radi nezakonito bez direktora za potpisivanje
financija otkako je otišao Ivan Zelić te da se uopće ne zna koji je to Hajdukov blokirani račun budući ga nisu poslije ZAP-a a
dolaskom FINA-e prebacili na neku poslovnu banku, ali su ipak i dalje krcali taj račun novim minusima. Točno je da bi Hajduku
trebao jedan pravi menadžer-predsjednik ali njegova iskustva s Tomislavom Ivićem dok je bio potpredsjednik ne govore u prilog
Iviću. U pitanju je profil pravog menadžera. Na pitanje kako bi tu ulogu odigrao Nadan Vidošević da se vrati u Poljud – Kovačeviću
se potvrdno upalila Žarulja:
- Vidošević je preporodio Kraš, sigurno bi i Poljud.
ZERPLILILI O SPORTU
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Interview (1/1)
LIDIJA ARAMBAŠIĆ, PSIHOLOGINJA I PREDSTOJNICA KATEDRE ZA ZDRAVSTVENU I KLINIČKU PSIHOLOGIJU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU, GOVORI O PROBLEMIMA JAVNOG SUSTAVA, MLADIMA I ODRASLIMA

ŠKOLA NAM JE JOŠ U 19. STOLJEĆU��

Igor LASIĆ
2. travnja, 2008.
Svi privatno mogu ići terapeutu ako ga mogu platiti, a društveno su radna mjesta psihologa ukinuta u domovima zdravlja i u
centrima za zaštitu mentalnog zdravlja koji su također ukinuti. Potrebe su nam višestruko narasle, a broj društveno namještenih
stručnjaka višestruko je opao. Ministru Primorcu rekla sam stoga: "Znate šta, meni vas je dovde, jer vi ste prolazna osoba, ja sam
trajna." Pitao me kako to mislim, pa sam mu objasnila da je izabrao zanimanje na mandat, što ne znači da sam ja zbog svoga
trajnog zanimanja bolja kao čovjek, nego da on mene treba saslušati, kao što su trebali i njegovi prethodnici
- Kakva je društvena uloga i pozicija vaše struke u aktualnom dobu tranzicijskog stresa, k
tome nakon rata u Hrvatskoj?
- S jedne strane mi smo "ratni profiteri", u dobrom smislu te riječi, tako što su psiholozi i
psihijatri postali traženiji u odnosu na razdoblje prije rata. Struka je počela dobivati na važnosti,
jer je tako jako narastao broj ljudi kojima je tako jako teško da ni njima niti njihovima više nije
moguće zatvarati oči i odustajati od traženja pomoći. Uslijed toga je struka brzo uznapredovala,
prisiljena da i sama brže i više uči u praksi i teoriji. Osobno sam gotovo desetljeće i pol bila
isključivo znanstvenica, a izvan fakulteta i pripadajućeg radnog vremena minimalno sam
kontaktirala s klijentima i realitetom.
S početkom rata shvatila sam da ne mogu samo sjediti u akademskoj bjelokosnoj kuli i
prodavati znanstvenu teoriju, da se moram baciti među ljude. Morala sam puno učiti o stvarima o kojima sam dotad malo znala;
gubici, tugovanja, traumatska psihologija, jako puno stresa, itd. Tako velika i dramatična društvena promjena kao što je ekonomska
tranzicija, bar ovoj struci donosi dobro. Ali, problem je to što se nakon rata ispostavilo da nas ima premalo za novonastale okolnosti
gdje se psihološka i psihijatarska pomoć odjednom traži kao i usluge od okulista, internista, ginekologa ili urologa. Ministrica
prosvjete Ljilja Vokić pritom je otpustila veliki broj psihologa po školama, ili ih je dijelom prerasporedila po knjižnicama i
administraciji, a u vrtićima je zabranila upošljavanje psihologa, kao i u javnim službama općenito.
Ja dnevno dobivam po nekoliko e-mailova od bivših studenata i znanaca, koji me pitaju za savjet kome da se obrate za psihoterapiju.
Oni će to i platiti, što znači da privatno mogu ići terapeutima, a društveno su radna mjesta psihologa ukinuta u domovima zdravlja i
u centrima za zaštitu mentalnog zdravlja koji su također ukinuti. Kad sam studirala, do 1981. godine, na "Rebru" je radilo, u Centru
za zaštitu mentalnog zdravlja, četiri do pet psihologa. Danas je u toj bolnici zaposlen jedan, možda dva. Potrebe su višestruko
narasle, a broj društveno namještenih stručnjaka višestruko je opao. Ministru Draganu Primorcu rekla sam stoga: "Znate šta, meni
vas je dovde, jer vi ste prolazna osoba, ja sam trajna." Pitao me kako to mislim, pa sam mu objasnila da je izabrao zanimanje na
mandat, što ne znači da sam ja zbog svoga trajnog zanimanja bolja kao čovjek, nego da on mene treba saslušati, kao što su trebali i
njegovi prethodnici. Primjerice, Vladimir Strugar je zabranjivao moj angažman, jer da sam "pesimistična".
Rat kao okidač
- Kad govorite o višku posla, koliko je toga vezano uz rat?
- Samo dijelom mislim na ratne posljedice, ali rat je više kao povod pridonio svijesti o tome kako razni događaji mogu biti psihički
teški i bolni, a da najčešće i nemaju veze s ratom. Vidjela sam neki dan vijest o firmi koja osniva savjetovalište za stradale u
prometnim nesrećama. Zahvaljujući ratnim strahotama osvijestila se potreba da odlazak stručnjaku, bilo da je posrijedi bolest,
školski neuspjeh, bijeg djeteta od kuće, ubojstvo. Ako ti je noga ranjena, ideš na traumatologiju, pa je normalno i da ideš k
psihijatru, ako ti je ranjena duša. Rat uvijek i svugdje razvija naviku traženja takve pomoći, oslobađa one kočnice koje su ranije bile
zategnute. Trend se nastavio sve do danas, jer je još prije četiri ili pet godina bilo gotovo nezamislivo da poduzeće svoje djelatnike,
čiji je šalter upravo pretrpio oružanu pljačku, uputi da se zbog stresa obrate psihijatru. Jedino ako bi bilo ranjenih ili mrtvih, a danas
ih šalju bez obzira na to.
- Tako nam je i rat postao okidač za nešto dobro. Manje je zazora od straha kako će ti susjed misliti da si lud. A ni filmski
psihoterapeuti više nam ne izgledaju ekstravagantno.
- Da, što se tiče ratnih posljedica, tako je barem u smislu manjeg zazora od stručne pomoći u za to više nego opravdanim situaci-
jama. Nelagoda zbog osjećaja srama nadvladana je jačom psihičkom boli i mukama. Napredovali smo upravo zahvaljujući tome što
nam je jako teško. Prva strana svake krize je opasnost od pada na razinu funkcioniranja nižu od one prije negoli se kriza dogodila, i
opasnost da ćemo na njoj ostati. Druga strana je mogućnost. Kinezi pišu krizu kao "vei đi", s dva heksagrama, a "đi" je upravo
mogućnost. Drugim riječima, nakon krize možemo ojačati, pa se to mnogim ljudima i događa, baš u vezi s odnosom prema krizi.
Problem je sustav s manjkom stručnjaka, koje se pritom ne sluša dovoljno. Jedanaest godina, sve do pretprošle, vodila sam tim za
krizne intervencije Društva za psihološku pomoć. Radi se o nekoliko tisuća slučajeva najrazličitijih stradavanja, promijenilo se pet
ili šest ministara kojima sam uzastopno ponavljala tu činjenicu o sustavu i stručnjacima. U redu, ukupno smo ostvarili, recimo, 25
posto pomaka na bolje, no to je daleko od dovoljnoga. Gotovo da smo tek na početku.
- Početkom ovog desetljeća burno ste reagirali na jedno ozbiljno istraživanje po kojemu je srednjoškolcima na listi prioriteta
prvo bilo zdravlje, a na sedmom te posljednjem – razonoda. I to je posljedica novodobnog društvenog pritiska?
- Ne sjećam se svih detalja, ali i danas se čudim neobičnom rezultatu. Obilježje mladih, i sva sreća što je tako, jest da misle kako su
besmrtni. Ja sam sama prije pet godina počela opreznije hodati po stepenicama, jer bi mi osteoporoza već mogla biti tu negdje.
Svjesna sam da bi oporavak malo duže trajao, jer sam ranjivija i kraj mi, pa, ide. A sa 16 godina malo tko ima pojma da je živ,
kamoli da će umrijeti. Utoliko je takav rezultat zabrinjavajući, mladi su postali starmali, prerano su odrasli. Njihovo je da se
zabavljaju, da uživaju u životu, tako ga moraju otkrivati. Osim što moraju biti dobri učenici, da ne kažem pioniri, i voljeti bližnjeg
svoga. Imat će kad misliti o smrti, kad im počnu prijatelji umirati jedan za drugim. Ali, još i više od takvog rezultata istraživanja
muči me to što se ideja o razonodi nekako približava nasilju, ponižavanju drugog, suptilnom zlostavljanju. Oštrije se označavaju
razlike. U moje doba išli smo na Ponte Rosso po "rifle", ali nije bilo ni približno toliko podcjenjivanja onoga tko to nije mogao.
Prosvjetiteljska uloga
- Koliko novi društveni sustav teži specifično mladima?
- Nisam za oplakivanje prošlih vremena, ali stoji da je danas mladima teže podnijeti pritisak koji se na njih vrši, kudikamo je veća
ponuda svega što moraju imati. Kao onaj magarac koji umre od gladi između dva stoga sijena. Svijet u kojemu živimo postao je
naporan i mladima i odraslima, no mladi su nam još i dobri, kako se ponašamo mi odrasli. U nas je tek provedena prvobitna
akumulacija kapitala, dok je našim roditeljima bilo jednostavnije. U "krutom" društvu znalo se gdje je čemu mjestu, postojala su
jasna pravila i posljedice nepridržavanja pravila. S napretkom društva, dobro je da kreće demokratizacija i liberalizacija, jer je i
meni već dosta, još od odrastanja u Puli, da mi se čude što zimi nosim bijelo i rozo. Jer da se zimi, bogati, nosi tamnobraon,
tamnoplavo i tamnozeleno.
No, "likvidno" društvo rasteže pravila, pa ona znaju i zbunjivati. Roditelji danas često ne razumiju da poželjna demokratičnost u
odgoju znači davanje djetetu prava na odluku, ali i učenje o posljedicama te odluke. A ne privikavanje na spasonosnu roditeljsku
intervenciju svaki put kad zabrlja. Uvažavanje djeteta ne ide uz autoritarnost, tako ni uz kaos. Premda znam da je odraslima danas u
Hrvatskoj užasno teško, da se plaše i ne snalaze. Zato i mislim, da se vratim na prvo vaše pitanje, kako je uloga moje struke u ovom
dobu iznad svega prosvjetiteljska. Možda mi je to profesionalna deformacija, no stvarno mislim da je tako.
- Kritizirali ste školski pristup mladima kao strojevima za učenje, mada se češće kritizira sam nastavni program?
- Bitno je viđenje djece i mladih kao osoba. Imam osjećaj da su iz škola nestala djeca, da postoje samo đaci. Ostala je samo njihova
uloga. A svaku ulogu moramo navući na ljudsko biće, kao odijelo. Napisala sam debelu knjigu "Gubitak, tugovanje, podrška",
udžbenik za studente i priručnik za ostale. Pitali su me jesam li normalna, zašto ne pišem o lijepim stvarima. Ja zaista mislim da se
treba okrenuti lijepim stvarima, kao što su sreća, ljubav i seks. Baš bih i sama voljela okrenuti život samo na to. Ali život je i
umiranje, gubitak, bolest, nesreća. O tome se malo govori, zna se često dogoditi da djetetu umre roditelj, a da nitko u školi ne
popriča s njim o tome. Ne zato što su bezosjećajni, nego zato što ne znaju što da rade kad se dijete rasplače. I u mojoj struci fali želje
za još većim znanjem, fali altruizma koji bi poticao učenje samo radi nesebične pomoći drugima.
Otvoreno maltretiranje
- Nedavno se začulo više apela stručnih osoba, povodom "emo" sindroma oglašenog u medijima, da se djecu konačno pusti
na miru. A dotad su mediji ponekad čak i otkupljivali snimke nasilja na školskom dvorištu, baš kao da ga prije nije bilo.
- Gledala sam neki dan "Otvoreno" o ubojstvima, na koje nisam mogla otići kao sudionica. I bila sam presretna što nisam mogla.
Razvlače dijete po svim mogućim programima i naslovnicama, kao da mu nije dosta njegove muke. Imamo pravo na informaciju, ali
unesrećeni imaju pravo da ih se ne maltretira. Nisam mogla vjerovati službenim policijskim statistikama da je broj nasilnih smrti
posljednjih godina u opadanju. Ja sam vijest o četiri smrtna slučaja nedavno vidjela tokom jednog dana na tri TV-programa, zatim i
u novinama. A stekla sam dojam da je bilo najmanje dvanaestero mrtvih.
Znam da mediji moraju izlaziti, ali začas to izgleda kao sindrom. Kad je riječ o maloljetnicima, trebalo bi uvesti stroga ograničenja.
Maloljetnici odgovaraju na poticaj medijskog propagiranja, i među njima je nasilje u izvjesnom porastu. Ne bih se čudila da se neki
tuku u školi samo radi snimanja. Kad su one curice pobjegle od kuće, neke druge su novinarima izjavile da će to isto napraviti samo
da bi dospjele u novine. I sad su mladi grozni jer im je vrijednosni sustav problematičan... Ja mislim da su ta djeca normalna, čudi
me da nije došlo do epidemije bježanja od kuće. Svi će o tebi čitati po frizerajima, možda se jednom i bogato udaš.

- Predložili ste vedrije teme, poput seksa. Ali, već seksualni odgoj mladih nije takva tema. Službena kontrola njihove
tjelesnosti i ujedno psihe također je u značajnom porastu?
- Apsolutno, jer koliko god da smo uznapredovali, neke teme su tabu. Tako je i sa spolnim odgojem i sazrijevanjem, gdje društvo
iskazuje potrebu da mladima stalno nešto prijeteći maše prstom ispred nosa. Poput, svojevremeno, onog groznog filma o abortusu,
koji je prikazivan u školama. A djeca danas i biološki ranije sazrijevaju. Još uvijek nam je škola, međutim, negdje u 19. stoljeću, iz
kojeg nije nikad ni izašla, a teme poput seksa još lakše se prešućuju uslijed novog tretmana djeteta kao učenika, a ne prvenstveno
ljudskog bića. Mlade često muče već i pitanja o ljubljenju, to znam po svoj kćeri kojoj sam morala objasniti zašto sam je sve mogla
naučiti, ali to joj ne mogu pokazati. Zato mogu razgovarati s njom o tome, pripremiti je na to. Današnje generacije mladih dodatno
su opterećene novijim spolno prenosivim bolestima, AIDS je prava pošast. Ako ja svoju kćer podučavam da se u seksu treba koristiti
prezervativ, to joj puno ne vrijedi dok i drugi roditelji ne podučavaju svoje sinove istu stvar.
Strah od Crkve
- Kakva je pritom uloga Crkve, koja se među mladima ističe svojim programom spolnog odgoja, ali i školskim
vjeronaukom?
- Definitivno sam protiv vjeronauka u školama, od samog početka. Nisam religiozna, ali jako poštujem istinske vjernike. Puno sam
ih upoznala, i sama čak vjerujem "u nešto", što god ono bilo, premda to moje nešto nema hram u koji bih se išla moliti. Ipak,
vjerujem da živimo u svjetovnom društvu i da vjeronauk nema što tražiti u školi. I smeta mi prisila djece na stalno sudjelovanje u
svim aktivnostima, inače te župnik neće uzeti na krizmu, ekskomuniciran si bez ostatka, veoma traumatično. A o pitanjima biologije
i fiziologije Crkva je kvalificirana još manje negoli ja, koja nisam kvalificirana. Pa neka onda o tome govore stručnjaci.
Sjećam se slučajeva kojima sam lično svjedočila, gdje se javljalo pitanje hoće li dijete-samoubojica biti pokopano na crkvenom
groblju. U više navrata svećenici su reagirali s razumijevanjem, ali dobro pamtim strah učenika pred samom mogućnošću da crkva
odbije sahraniti njihovog druga, jer su na vjeronauku naučili kakav je neoprostivi grijeh samoubojstvo. Vjera bi morala biti stvar
slobodnog izbora van školskog sustava, jer nitko ne brani ljudima da privatno idu u crkvu kad žele.
- Jeste li čuli da će uskoro biti uvedeno obavještavanje roditelja sms-om, o jedinicama i neopravdanim satima njihove djece?
A sjećate se i prijedloga da se sve učenike testira na marihuanu, dakle, bez obzira na pojedinačnu sumnju?
- Zvuči prilično čudovišno. Kad razmislim otkud uopće tako nešto padne na pamet prosvjetnim radnicima, suočim se s još gorom
činjenicom da se na roditeljske sastanke i informacije odaziva jako malo mama i tata. Raspon je veliki, ali u prosjeku ih dolazi
manje od pola. Moja sestra radi u jednoj srednjoj školi, kaže da ima slučajeva gdje se ni otac ni majka ne pojave nijednom u dvije-tri
školske godini. Mislim da bi škola morala moći privući roditelje, da uđu u zajednički posao. Neki ne dolaze u školu jer ne uspijevaju
postići normalan kontakt s nastavnicima, drugi ne dolaze jer nemaju vremena itd. Ali, škola tad mora preuzeti inicijativu. U
protivnom se zatvara krug, škola kaže: "Šta će nam sastanak kad roditelji ne dolaze", a roditelji kažu: "Šta ćemo ići kad nas ionako
ne zovu kad ne idemo." Onda pribjegnu sms-ovima, kao da tim ikad mogu riješiti nepostojanje izravne komunikacije.
ŠKOLA NAM JE JOŠ U 19. STOLJEĆU
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Picaskandal
3. travnja, 2008.
REZALIŠTE
NAKNADNO SANIRANJE "ŠTETE"
MARIĆEVE IZMAŠTANE TUŽBE
Konačno se oglasio Zlatko Marić, direktor i vlasnik zaštitarske firme "Sokol Marić": u Nacionalu je
publicirao demanti informacija koje je taj list objavio pozivajući se na Feral iz 2005. godine. "U vašem
izdanju od 25. 3. 2008. u članku 'Bianca Matković – Nova snaga za pregovore s EU' između inoga naveli ste
da je tjednik 'Feral Tribune objavio kako je imenovana od tvrtke Sokol Marić na dar dobila plazma
televizor'", piše Marić i zatim opovrgava: "Želimo naglasiti da je već prilikom prve objave navedene
informacije društvo Sokol Marić protiv tjednika Feral Tribune pokrenulo sudski postupak za objavu
neistinitog navoda i nanošenje štete poslovnom ugledu društva, a za što smo u očekivanju pravomoćne
presude u korist društva."
Marić, međutim, ne barata činjenicama, nego umišljajima: on i njegovo "društvo" - kao ni Bianca Matković –
Feralu nikad nisu uputili ni najobičniji demanti darivanja, a premda su od "prve objave navedene
informacije" prošle gotovo tri godine, do naše redakcije još nije stigao nikakav trag o sudskom postupku koji je, navodno, pokrenula
tvrtka "Sokol Marić". Nije stigao zato što Marić nije podnio nikakvu tužbu, a naknadno obmanjivanje ima funkciju zakašnjelog
saniranja štete što je prouzročena poslovnoj prijateljici koja je u međuvremenu postala još važnija i moćnija.
I. ĐIKIĆ
NOVINE NA RATNOM ZADATKU
LAKOJURIŠNA MEDIJSKA BROJNA
Nema nikakve sumnje da hrvatsko pristupanje NATO-u ima i podosta dobrih strana za ovu zemlju i njezine građane, no NATO-
propaganda u pojedinim domaćim medijima kao da isključivo računa na krajnju neobaviještenost i stupidnost svojih konzumenata.
U rečenim aktivnostima najdalje, ipak, odlazi zagrebački Jutarnji list kroz pero svog novinara što je zadužen za militarističku
tematiku. Evo rečenice što je u tom listu izašla prošlog četvrtka: "Da Hrvatska ne uđe u NATO, trebala bi imati oko 250 tisuća
vojnika umjesto 16 tisuća, koliko će ih imati kao članica Saveza."
Dvjesto pedeset tisuća vojnika!? Ako se relevantnima uzmu informacije vrlo upućenih umirovljenih generala, kao što je Petar
Stipetić, da je Hrvatsku za najžešćeg rata branilo oko tristo hiljada vojnika, kojom se metodom došlo do cifre od 250 hiljada vojnika,
koliko bi – prema Jutarnjem - Oružane snage trebale imati u mirnodopskim uvjetima? Metodi je ime klasično lupetanje koje je u
funkciji najjeftinijeg oblika agitiranja za Sjevernoatlantski savez: sigurno je da bi Hrvatska u konceptu individualne obrane imala
više od 16 tisuća profesionalnih soldata, koliko ih se predviđa u kolektivnoj NATO-obrani, ali je sasvim suludo tvrditi da bi brojka
profesionalaca bila dvadesetak puta veća, jer takvu armiju nemaju i ne mogu je financirati ni neke od najrazvijenijih evropskih
država.
No, činjenice i zdrav razum ne igraju nikakvu ulogu kad je riječ o propagandi. Važno je jedino građanima poslati lažnu i paničnu
poruku da će Hrvatska propasti ne uđe li u NATO. Na propast novinarske vjerodostojnosti naši se zaneseni agitatori ne obaziru:
njima su ionako uvijek bile milije neke druge – opipljivije – vrijednosti.
I. ĐIKIĆ
MASKIRANJE NESREĆE NOGOMETAŠA ĆUSTIĆA
ZID ŠUTNJE
Umjesto pred policijskim istražiteljima, čelnici nogometnog kluba Zadar svjedočili su u utorak, 1. travnja
pred lokalnim novinarima o okolnostima pod kojima su klupskom prvotimcu Hrvoju Ćustiću na utakmici
Zadar-Cibalia nanesene po život opasne ozljede. Konferencija za novinare vodstva NK Zadra imala je za
cilj zamagliti bit priče, a ona je da se betonski zid o koji je glavom udario nesretni Ćustić nije smio
nalaziti na zadarskom stadionu za vrijeme odvijanja bilo kakvog natjecanja, a kamoli utakmice državne
prve lige. Istup zadarskih nogometnih čelnika očigledno je koordiniran s čelništvom Hrvatskog
nogometnog saveza koje također uporno odbija preuzeti odgovornost za izdanu dozvolu pomoću koje se
prvoligaški nogomet igrao na stadionu Zadra u naselju Stanovi.
To je stara taktika ponašanja u hrvatskom nogometu koja se svodi na bijeg od odgovornosti, umanjivanje težine inciden(a)ta i
čekanje da se protokom vremena "stvar slegne". Sistem odlučivanja u HNS-u sastoji se od raznih komisija koje jedna drugoj daju i
oduzimaju kompetencije tako da na kraju procedure iza odluke stoje svi i nitko u Savezu, ovisno o slučaju. Na primjeru zadarskog
stadiona "odigrano" je tako da je komisija za licenciranje HNS-a Zadru uskratila dozvolu, što je poništeno odlukom nekakvog
žalbenog tijela Saveza, koje, međutim, nije dalo bezuvjetno dopuštenje i tako dalje i tako bliže.
Tajnik HNS-a Zorislav Srebrić tvrdi da je od važnosti bilo i dopuštenje zadarske policije da se igra u Stanovima, što je najbolja
ilustracija konfuzije koju rasijava Nogometni savez dok se Hrvoje Ćustić bori za život u zadarskoj bolnici. Ako ništa drugo, onda bi
Srebrićevo, ničim argumentirano, prebacivanje krivnje na policiju trebalo kod Državnog odvjetništva izazvati pokretanje istrage po
službenoj dužnosti protiv odgovornih za Ćustićevu nesreću. Ćustićeva obitelj već je najavila da neće podnositi prijave protiv ljudi iz
zadarskog nogometnog kluba, što na svoj način opisuje milje u i oko kluba kojim ravna Reno Sinovčić, višestruki osumnjičenik za
kaznena djela poput iznude i otmice.
V. MARJANOVIĆ
MINISTROVE OBMANE
KAKO JE HAC DEMANTIRAO IVANA ŠUKERA
Navrativši u najzapušteniji dio svoje izborne baze, Sisačko-moslavačku županiju, ministar financija Ivan Šuker još jednom je
obećao nastavak izgradnje autoceste Zagreb-Sisak, posustale početkom prošle godine. Kako bi ovaj put ispao mrvu originalniji,
Šuker je poručio kako će nova etapa gradnje autoputa do Siska krenuti upravo iz tog grada, odnosno iz Mošćenice koja se nalazi na
pola puta između Siska i Petrinje. Time je ministar financija zamislio dvostruki efekt; dati će na važnosti Sisku i okolici, ali i
podebljati svoje optužbe na račun SDP-ove vlasti u Velikoj Gorici, koju već godinama sumnjiči za uzrok zastoja u gradnji autoceste
kroz Turopolje.
Da tako iznesen Šukerov plan nema druge podloge osim političkog marketinga i blaćenja velikogoričkih SDP-ovaca, pokazala je
hitra reakcija iz Hrvatskih autocesta, čija je megafonska služba jednom dnevnom listu isporučila informaciju kako gradnja dionice
Mošćenica-Lekenik autoputa Zagreb-Sisak nije u ovogodišnjem poslovnom planu poduzeća. HAC je istodobno potvrdio kako uzrok
kašnjenju u asfaltiranju autoputa kroz Turopolje nije jogunasta uprava Velike Gorice ili, ne daj Bože, Siska, u kojem su na vlasti
HDZ i HSP, nego je ključni problem otkup zemljišta na trasi, a otkup, vele u HAC-u, kasni i zato jer su pripadajući prostorni planovi
doneseni tek prošle godine. Državne autoceste priznaju kako će biti potrebno pokrenuti postupak izvlaštenja dijela vlasnika
zemljišta u južnom dijelu Zagreba kojim prolazi dio autoceste Zagreb-Sisak, budući da vlasnici ne pristaju na otkupnu cijenu, a
izvlaštenje će oduzeti još vremena.
Do kraja prošle godine trebala je biti gotova dionica dotične autocesta od zagrebačkog naselja Jakuševac do Velike Gorice, a HAC-
ove najnovije prognoze su da će taj dio biti gotov do kraja iduće godine. Mali dio dionice Jakuševac-Velika Gorica, čvor Kuševac,
već je napravljen na izlazu iz Velike Gorice prema Sisku, ali nije u upotrebi, što znači da će se prije tamo nastaviti gradnja, nego u
Mošćenici. Iz svega je jasno da se u gradnju dotičnog autoputa krenulo bez osnovnih preduvjeta, kao što se u pravilu i dogodi kad o
svemu odlučuje isključivo politika. HDZ je u izbornoj jedinici koja obuhvaća Sisak i Baniju ostvario željeno, a do lokalnih izbora
još ima dovoljno vremena za nove obmane ministra financija i njegovih velikogoričkih uzdanica.
V. MARJANOVIĆ
NOVI PRILOZI ANTOLOGIJI HDZ-ovih IZNEVJERENIH OBEĆANJA
ZABORAVLJENA CESTA
U proljeće 2006. godine puno se dibatilo o tzv. brzoj cesti od Dubrovnika do Zračne luke u Čilipima koja
je u brojim političarskim istupima vladajućih zajedničara, u pravilu, dobivala oznaku "prioritetne
prometnice za središte juga Hrvatske". Za tu cestu, prema tadašnjim najavama, valjalo bi izdvojiti oko
500 milijuna dolara, a trasa te prometnice išla bi smjerom Osojnik – Brgat, zatim Brgat – Zračna luka
Dubrovnik, te iz Čilipa do Karasovića/Debelog brijega, odnosno graničnog prijelaza s Crnom Gorom.
Izrađena je i studija o utjecaju na okoliš tog ogromnog infrastrukturnog projekta u čijem se zaključku, među ostalim, kaže kako na
područjima Rijeke i Župe dubrovačke te Konavala kuda bi ta prometnica prolazila "može doći do značajnih utjecaja na postojeće
krajobrazne vrijednosti šireg područja zahvata".
Onda je ostvarivanje tog projekta koji je, dakako, bio u "visokoj fazi priprema" malo za(stao). Da bi ga ljetos u sklopu prve faze
predizbornih priprema aktualizirao premijer Ivo Sanader kada je gostujući u Župi dubrovačkoj poručio da od Hrvatskih cesta traži
da se do kraja 2007. završi kompletna dokumentacija i osigura građevinska dozvola. "Učinit ću sve da se to održi i da izgradnja brze
ceste počne 2008. godine", naglasio je šef zajedničara.
Izbori su dobiveni, HDZ je otišao dalje, a u ostvarivanju projekata poput spomenutog, kao i autoceste do Ploča, da se Dubrovnik i ne
spominje, Pelješkog mosta i slično, nema ni traga. Jednostavno, Hrvatske autoceste (HAC) i Hrvatske ceste (HC) a ni Vlada
"pokretača Hrvatske" za takve zahvate nisu osigurali novce. Stoga je po sistemu "pile naopako" ovih dana aktualizirana gradnja brze
ceste do aerodroma u Čilipima, ali ovog puta samo s dijelom trase, i to od Brgata u Župi dubrovačkoj do Čilipa u Konavlima.
Trenutačno se, je li, rješava problem trase kroz Župu dubrovačku radi veoma zahtjevnog terena, ali će o tome "uskoro biti donesena
politička odluka", kako je najavljeno iz Zagreba.
Koliko će koštati dionica brze ceste od Brgata do Zračne luke u Čilipima još nije poznato, ni iz kojih će se izvora financirati, kao i to
do koje je faze stigla izrada projektne dokumentacije i premijerovo osiguranje obećane građevinske dozvole. Dobro upućeni u male
tajne velikih majstora u HAC-u i HC-u kažu kako će do kraja ove godine biti vrlo teško ishoditi potrebne dozvole, a nekmoli krenuti
u još bržu gradnju brze ceste. Problem je u tome što zamišljena trasa te prometnice kroz Župu dubrovačku prolazi neposredno iznad
naseljenih mjesta poput Postranja, Zavrelja, Solina i Plata, a zbog svojih gabarita i položaja ugrožava čak 17 izvorišta pitke vode, od
kojih su dva ("Vrelo" i "Robinzon") u sustavu lokalne vodoopskrbe. Planirana trasa uništava i velike poljoprivredne površine
maslinika i vinograda, osobito uokolo Brgata, i devastira postojeći krajolik... Te i ostale neproblematične okolnosti će se, dakako,
popraviti skorom političkom odlukom, vjerojatno za dogodišnje lokalne izbore.
L. BRAILO
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / International
HRANA
NOVO LICE GLADI
UN-ov Svjetski program za hranu (WFP) potvrdio je već poznate činjenice o globalnom poskupljenju
hrane, na novinskoj konferenciji u Rimu, gdje se nalazi sjedište te organizacije.
Izvršna direktorica Josette Sheeran tom je prilikom rekla kako se "sposobnosti WFP-a da pomogne
ljudima smanjuju kako se povećavaju njihove potrebe", te kako sada "vidimo novo lice gladi koje ljude
istiskuje s tržišta hrane… situacije koje ranije nisu bile žurne, sada jesu".
WFP procjenjuje i da će toj agenciji za ovu godinu trebati pola milijarde dolara više nego one prethodne, odnosno 3,5 milijardi, kako
bi mogla pomagati ljudima u 78 država svijeta. Tvrde i da će najsiromašniji ljudi sada na hranu morati trošiti još veći dio svojih
bijednih prihoda, zbog čega će mnogi od njih kupovati manje hrane ili lošiju hranu, ili će se, pak, morati oslanjati na humanitarnu
pomoć.
Najpogođenije zemlje bit će Zimbabve, Eritreja, Džibuti, Gambija, Togo, Čad, Kamerun, Niger i Senegal u Africi, te na ostalim
kontinentima Haiti, Burma, Jemen i Kuba.
Uzroka krize hrane je više, a WFP spominje porast potražnje za naftom i hranom u Kini i Indiji, klimatske promjene, te sve veću
upotrebu žitarica za proizvodnju goriva, što će dovesti do dugoročnih posljedica na zalihe hrane.
Prema službenim podacima, hrana je od početka novog milenija poskupjela 75 posto, a samo prošle godine 20 posto, dok je
konzumacija mesa i soje u posljednjih deset godina u Kini porasla za 40 posto.
Posljedice rasta cijena hrane u prošlosti su se relativno lako ublažavale povećanjem proizvodnje, no ovog puta to se, po svemu
sudeći, neće dogoditi upravo zbog prenamjene žitarica u sirovine za proizvodnju goriva.
Za razliku od potrošačke košarice u razvijenim zemljama, poput SAD-a, koja tamo iznosi oko 10 posto ukupnih prihoda, u Kini ona
iznosi 30 posto, a u subsaharskoj Africi čak 60 posto. Najgore će, pak, proći ljudi u najsiromašnijim zemljama, odnosno oni ovisni o
humanitarnoj pomoći, no posljednjih godina, ako ne i desetljeća, količina takve pomoći kontinuirano se smanjuje, dijelom i zbog
toga što se pomoć vezuje uz tečaj dolara.
Urbana sirotinja, naročito u afričkim zemljama, gdje sve više ljudi napušta farmerski život i odlazi u gradove, kategorija je ljudi koja
će najviše gladovati, a jedan od razloga njihovog sve masovnijeg odlaska sa sela upravo je već spomenuta prenamjena usjeva.
Prema podacima znanstvenika s američkog sveučilišta Stanford, u sljedećih 20 godina količina kukuruza proizvedenog za
proizvodnju hrane mogla bi se smanjiti za čak jednu trećinu, dok bi afrički kontinent uslijed klimatskih promjena mogao izgubiti 18
posto obradivih površina.
PAKISTAN
ZAOKRET OD BUSHA

Čim je postao novi pakistanski premijer, Yousaf Raza Gillani iz opozicijske Pakistanske narod-
ne stranke naredio je da se iz zatvora puste suci koje je uhapsio predsjednik Perfez Musharraf. Naredio je također i da se iz kućnog
pritvora pusti predsjednik Vrhovnog suda Iftikhar Mohammad Chaudhry, koji je u takvom statusu od studenog prošle godine, kada
se suprotstavio Musharrafovom uklanjanju 60 sudaca koji su namjeravali dovesti u pitanje njegovu vladavinu.
Taj predsjednikov potez zemlju je doveo u ustavnu krizu, za kojom su uslijedile masovne demonstracije podrške opoziciji, koja je u
veljači i pobijedila na izborima.
Gillani je bio blizak suradnik krajem prošle godine ubijene Benazir Bhutto, a sada je pozvao Ujedinjene narode da istraže njezino
ubojstvo. Osim toga, zatražio je i da parlament donese specijalnu rezoluciju o isprici vlade za vješanje Zulfiqara Alija Bhutta, oca
Benazir, 1979. godine, a već se nagađa i da bi ponovno službeno ustoličenje sudaca koje je Musharraf uklonio moglo dovesti i do
optužbi protiv njega za veleizdaju, za što je predviđena smrtna kazna.
Gillani, koji je inače u zatvoru proveo pet godina, nakon što ga je Musharrafova vlada osudila zbog korupcije, ne krije da je cilj
ovog poteza i otvoreno se suprotstaviti američkoj vladi koja je više od osam godina podržavala Musharrafa. U tu svrhu, međutim,
zasigurno je efektniji jedan drugi potez pakistanskog premijera, a to je odluka da vlada započne pregovore s militantima, čiji su
napadi posljednjih mjeseci eskalirali i koji su u prvih deset tjedana ove godine izveli čak 17 samoubilačkih napada.
Budući da je Musharraf nešto ranije američkoj vojci dao zeleno svjetlo da bespilotnim letjelicama napadne pakistanska pogranična
područja u kojima se skrivaju teroristi, nova vlada, ali i obični građani, vjeruju da je eskalacija nasilja upravo osveta za američku
invaziju.
I Pakistanska narodna stranka i Muslimanska liga bivšeg premijera Nawaza Sharifa izričito su najavili da im je namjera pitanje
terorizma rješavati drugačijim metodama od onih koje je koristio Musharraf, a za što je tijekom godina od američke vlade dobio 10
milijardi dolara vojne pomoći.
Sharif je objasnio da se radi o "našim ljudima", da se problemi u obitelji ne rješavaju tako da se obitelj "poubija", te da stanovnici
pogođenih regija na taj sukob gledaju kao na nešto što im je nametnula američka administracija.
Namjera je nove vlade zabraniti ulazak stranih milicija, poput čečenskih, uzbekistanskih i afganistanskih, u zamjenu za smanjenje
prisustva pakistanske vojske u spornim područjima, no nisu najavili s kim konkretno namjeravaju pregovarati i je li među tim
ljudima i talibanski vođa Baitullah Mehsud, kojeg i američki i pakistanski dužnosnici drže odgovornim za nedavne samoubilačke
napade, za atentat na Benazir Bhutto i za suradnju s Al-Qa'idom.
Popuštanje kontrole nad spornim područjima Pakistana u svakom slučaju neće biti dobro primljeno u Washingtonu, budući da je
američka vlada bila i ostala pri stavu da su pregovori i kratkoročna primirja znak slabosti.
Za razliku od njih, Pakistanci smatraju da su se u tim, nekoć mirnim područjima, militanti okomili na ostatak zemlje u znak kazne za
alijansu s Amerikom, a nova vlada najavila je i da se više neće oslanjati na obavještajne službe i vojne strukture za koje vjeruje da
zapravo podržavaju militantne skupine.
PROMET
EPIDEMIJA NESREĆA
Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je rezoluciju kojom države članice poziva da ulože više
napora i suradnje u poboljšanje sigurnosti na cestama.
Skupština je usvojila i privremeni program za prvu konferenciju koju će UN održati na tu temu, a koja
će se, po svoj prilici, održati iduće godine u Rusiji, kao i izvještaj pod naslovom "Globalna kriza
sigurnosti na cestama", u kojemu se spominju dramatični podaci o jednom od "vodećih problema
javnog zdravlja u svijetu" i "vodećeg uzroka smrti, ozljeda i invalidnosti diljem svijeta".
U tom izvještaju stoji da svake godine 1,2 milijuna ljudi pogine u prometnim nesrećama, dok ih još nekoliko milijuna zadobije
ozljede ili neki oblik invalidnosti. Većina nesreća događa se u urbanim središtima zemalja u razvoju, a najčešće žrtve su djeca i
mladi u dobi od 10 do 24 godine, kojima su upravo prometne nesreće najčešći uzrok smrti.
Na cestama diljem svijeta svakoga dana pogine prosječno 3000 ljudi, za razliku od, primjerice, avionskih nesreća, u kojima godišnje
pogine nekoliko stotina ljudi. Sličan broj žrtava uzrokuju bolesti poput malarije i tuberkuloze, no, kako su primijetili stručnjaci, za
razliku od tih bolesti kojima se pristupa kao epidemijama, prometne nesreće iz nekog se razloga uglavnom doživljavaju kao nešto
što je neminovno i što čini dio modernog stila života.
Posebno su zabrinjavajući podaci za zemlje u razvoju, za koje se predviđa porast prometnih nesreća, jer porast broja vozača na
cestama nije popraćen mjerama za poboljšanje kvalitete cesta, ali i vozila, te prometne kulture.
Švedska, Nizozemska i Australija zemlje su s najrazvijenijim sustavom sigurnosti u prometu, a stručnjaci tvrde da se ti sustavi bez
većih problema mogu realizirati i u zemljama u razvoju, čak i ako su u pitanju siromašne zemlje.
Za sada, međutim, razlika u sigurnosti prometa između razvijenih zemalja i onih u razvoju sve je veća, a prema UN-ovim
projekcijama, ukoliko se ništa ne poduzme na poboljšanju sigurnosti u prometu, u idućih 50 godina na cestama, mahom zemalja u
razvoju, poginut će 100 milijuna ljudi.
VOGUE
MAJMUNSKA POSLA

Amerikancima nikad dosta priča o rasizmu, no uzrok posljednjeg skandala nisu opasne veze predsjedničkih kandidata s
kontroverznim klericima, već nešto bitno profanije – naslovna stranica travanjskog izdanja modnog časopisa Vogue.
Annie Leibovitz za tu je priliku fotografirala košarkaša LeBrona Jamesa kako, s euforičnim izrazom lica, jednom rukom dribla
košarkašku loptu, a drugom oko struka drži brazilsku manekenku Gisele Bündchen. Oboje izgledaju sretno i zadovoljno, i sve bi
bilo divno i krasno da se netko nije dosjetio kako fotografija podsjeća na dvije stvari koje, kažu, u sebi nose simboliku rasizma.
Jedna je skulptura francuskog kipara Emmanuela Fremieta "Gorila odnosi ženu" iz 1887. godine, a druga, bitno poznatija, scena iz
filmskog klasika "King Kong" iz 1933. godine, u kojoj čuveni predimenzionirani, ali senzibilni majmun plavušu Fay Wray nosi
prema newyorškoj zgradi Empire State Building, na koju će se malo zatim i popeti.
James nosi anonimni crni dres, a Gisele svilenu zelenu haljinu, što, kažu zabrinuti kritičari, dodatno naglašava
njegovu, valjda, majmunsku grubost, a njezinu bjelačku krhkost, no još je važnije u cijeloj priči što je LeBron
prvi Afroamerikanac koji se ikada pojavio na naslovnici Voguea, ali i tek treći muškarac u njegovoj 119
godina dugoj povijesti.
Neki kritičari stoga drže da su notorna urednica Voguea Anna Wintour i njezina fotografkinja ipak trebale
pripaziti da prvi crnac na "povijesnoj" naslovnici ne priziva u misli jednu od svakako najodvratnijih
rasističkih konotacija - crnac kao majmun, dok drugi drže da bi Vogueu možda bilo bolje da malo češće na
naslovnicama donosi fotografije ljudi koji nisu bijelci, pa bi cijela stvar prošla s manje prašine. Iz Voguea,
pak, tvrde da je namjera fotografije bila "slaviti različitost", budući da su i LeBron i Gisele "vrhunske
zvijezde u svojim igrama". "Zla" urednica i njezina umjetnica mogu se, pak, samo zadovoljno smijati, kao
uostalom i poznati košarkaš s naslovnice, kojeg nitko nije ni pitao vidi li on sebe kao majmuna.
ITALIJA
HRANOM PROTIV MAFIJE

Sicilijanska antimafijaška organizacija građana Addiopizzo započela je talijansku turneju prodaje hrane čiji proizvođači ne plaćaju
reket (pizzo) tamošnjim mafijašima.
Turneja hrane krenula je iz sicilijanskog glavnog grada Palerma, a za tu su se priliku na glavnom gradskom trgu okupili proizvođači
hrane koji ne plaćaju reket i ostalim građanima ponudili raznorazne talijanske delicije.
Ekipa bi trebala obići 22 talijanska grada, a cilj joj je uvjeriti i druge trgovce i proizvođače da prestanu plaćati pizzo. U organizaciji
turneje sudjeluje i državna agencija za borbu protiv reketarenja, koja je nedavno objavila podatak da u Palermu prosječno šest od
deset trgovaca plaća mafijaški "porez", dok je talijansko Udruženje trgovaca u maloprodaji izračunalo da mafija svakog dana od
različitih privatnika iznudi oko 200 milijuna eura, od čega 80 milijuna samo od vlasnika trgovina.
Organizacija Addiopizzo početkom mjeseca u Palermu je otvorila i prvi supermarket "slobodan od reketa", a to je ujedno i samo
jedna od aktivnosti koje ta organizacija poduzima od svog osnutka 2004. godine.
Pokrenuli su je sicilijanski studenti kojima je bilo dosta indolencije lokalnih vlasti, a prva njihova akcija sastojala se u obljepljivanju
središta Palerma naljepnicama kojima su vlasnike dućana pozvali da se odupru mafijašima.
Prvi trgovac pridružio im se tek nakon više od godinu dana, a za njim su uslijedili i brojni drugi, uključujući i vlasnike trgovina
odjećom, pizzerija, putničkih agencija, hotela, proizvođača metalnih proizvoda, i svih drugih vrsta radnji od kojih je lokalna mafija i
po nekoliko puta tjedno tražila novac, pa čak i da zaposle njihove ljude.
U slučajevima odbijanja suradnje, redovno bi uslijedile odmazde, poput podmetanja požara, razbijanja dućana, poziva "na vožnju",
ili simboličkih prijetnji, poput ljepila na ulaznim vratima. Hapšenja obično nisu davala nikakve rezultate, jer bi svjedoci bili
uplašeni, pa su osobe za koje svi znaju da se bave reketarenjem puštane na slobodu.
Unatoč hapšenju poznatog sicilijanskog mafijaškog šefa Bernarda Provenzana prije dvije godine, te činjenice da je njegova imovina
na korištenje dana civilnim organizacijama, mafijašenje se na Siciliji nastavilo, a procjenjuje se da čak 80 posto vlasnika privatnih
biznisa u Palermu i dalje plaća "zaštitu" od mafije.
Organizacija Addiopizzo posvećena je Sicilijancu Liberu Grassu, kojega je mafija ubila 1991. godine, nakon što joj se suprotstavio,
a dio prihoda od "antimafijaške hrane" koja je upravo krenula na turneju po Italiji uplatit će se u fond državne agencije za borbu
protiv reketa. Cilj organizatora akcije je da, ukoliko ona uspije u Italiji, sličnu stvar organiziraju i u New Yorku, Chicagu, Moskvi i
Barceloni.
VELIKA BRITANIJA
POLJSKA INVAZIJA
Otkad je Poljska prije nešto manje od četiri godine ušla u Europsku Uniju dva milijuna tamošnjih građana
odselilo je u Veliku Britaniju. Poljaci, međutim, više nisu tamo samo da bi se bavili vodoinstalaterstvom i
drugim, domaćoj čeljadi manje privlačnim djelatnostima, već su malo-pomalo tu zemlju preplavili i
vlastitom kulturom.
Kako javljaju britanski mediji, od 2004. godine pa do danas broj poljskih kulturnih manifestacija u
Velikoj Britaniji udvostručio se, a baš ovo proljeće trebalo bi biti naročito šaroliko. Tako je krajem veljače
krakowski kompozitor Krzystof Penderecki, zajedno s BBC-jevim simfonijskim orkestrom, premijerno
izveo svoju novu i jednu Brahmsovu simfoniju u londonskom Barbicanu, najvećem europskom umjetničkom centru, a trenutno se u
tamošnjoj nacionalnoj knjižnici prikazuje i izložba "Breaking the Rules" europske avangarde ranog 20. stoljeća, na kojoj su poljski
umjetnici zastupljeni u velikom broju.
Za nekoliko dana u Londonu će započeti i šesti po redu i dosad najveći Poljski filmski festival, dok se, za sve to vrijeme, znatan broj
poljskih književnih djela prevodi na engleski jezik. Poljski kulturni institut na čelu s Pawelom Potoroczynom organizira različite
kulturne događaje i u drugim gradovima, poput Liverpoola, Leedsa, Batha i Brightona, Poljski konzulat uskoro će se otvoriti i u
Manchesteru, a ovoljetni golemi Glastonbury festival u subotnjem večernjem terminu predstavit će i četiri poljska benda.
Najveća poljska kazališna zvijezda u Londonu trenutno je 24-godišnja Dorota Maslowska, čija se predstava "Dvoje siromašnih
Rumunja koji govore poljski" ovih dana prikazuje u londonskom kazalištu Soho. Maslowska, koja za sebe kaže da joj je "cilj uništiti
poljski jezik", utjelovljuje, kaže Potoroczyn, "tranzicijsku generaciju" u čije ime govori s "nemilosrdnom ironijom", i kao takva
izrazito je zanimljiva Englezima koji su tek počeli otkrivati kulturu bivšeg komunističkog bloka.
Poljske umjetnike ove će godine prvi put ugostiti i kazališno-glazbeni Edinburški festival, a Potoroczyn s naročitim ponosom
najavljuje i cjelotjedni umjetnički program naslovljen Cenzura kao kreativna snaga, koji će se dogoditi krajem travnja. Na njemu će,
osim najpoznatijih istočnoeuropskih umjetničkih imena, poput Andrzeja Wajde, Istvána Szabe i Jiříja Menzela, gostovati i "jedan od
najutjecajnijih poljskih komunističkih funkcionara iz 1970-ih i 1980-ih godina" kojeg su tadašnji umjetnici voljeli jer je, umjesto
cenzure za koju je tada bio zadužen, "branio umjetnost".
Tena ERCEG
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Tromblon
BILJEŽNICA ROBIJA K.

KRICI IZ SPAVAĆE
3. travnja, 2008.
Mama je tatu prodrmala na kušinu i govorila je: "Probudi se, mačak, probudi se..." Tata je otvarao
krmeljave oči sa tupajom i zbunjozom. Mama je njemu rekla: "Aj ustani, mačak, došli su nam Joža i
Eržika iz Zagreba!" Tata je u roku dz skočijo se na kušinu. Plus je iskobečijo oči i rekao je: "Molim?!"
Mama je rekla: "Diži se, kažem! Došli su nam Eržika i Joža iz Zagreba, skupa sa onim svojim debilima!
Cilu noć su putovali vlakom!" Tata je sa izneredom piljio u mamu. Onda je on rekao: "Ovo ja sanjam! Ovo
ja sanjam noćnu moru i još se nisam probudijo! Reci mi da sanjam!" Mama je rekla: "Ne sanjaš, mačak, jutro je odavno! Eno Joža i
Eržika piju kavicu u kužini i čekaju da dođeš!" Tata je uspravijo se na kušinu i dreknijo je: "Kurac ću doć! Nema šanse da ja igdi
idem iz kreveta!" Mama je raširila ruke i rekla je: "Pa moraš doć, mačak! Nemoš bit tako nepristojan, jebemu sveca, gosti će se
naljutit!" Tata je prosikćao: "Koji gosti?! Koji gosti, majketi irudove?! Oš da uletim u kužinu sa kalašnjikovim i sve živo potaracam,
a?! Jel to oš?!" Mama je rekla: "Daj molimte ne bljezgari bljezgarije! Ponašaš se ka najgora navijačka banda! Tamo gosti čekaju, a ti
se tu glupiraš! Pa šta će ljudi pomislit?" Tata je prekrižijo ruke na prsi i rekao je: "Kuri me bolac šta će oni pomislit! Ja iz ovog
kreveta ne ustajem!" Mama je napečila ruke na kukove i pitala je: "Pa šta ću reć Joži i Eržiki?" Tata je gledao u luster i rekao je:
"Reci im šta god te volja!" Mama je uvatila se za štangu od kreveta i zarežala je: "Oću im reć da mi je muž mamlaz jedan i
brezobraznik, a? Oću im to reć?" Tata je rekao: "Reci im da imam fibru!" Mama je gledala u tatu sa lakšom zbunjozom. Tata je
rekao: "Imam fibru četrdesjedan koma šest! Totalno sam bolestan i ne mogu izlazit iz sobe, to im reci!" Mama je zaškarpunila se po
vratu i rekla je: "Da si ti totalni bolesnik, to je općepoznato! Oću im reć da su te rastočila četri karcinoma i da si na samrti, a? Oću
im reć da ti je leukebija sjebala mali mozak, je li?!" Tata je pogledao koljački prema mami i rekao je: "Slušaj, reci im šta god oš, ja
iz sobe ne izlazim! Kapito?" Mama je odmaknila se od kreveta i prošapnila je: "Kapito!" Onda je ona izgibala iz sobe.
Onda je za po ure iz spavaće sobe je čulo se lagano kuckanje po vratima. Kad niko nije trznijo onda je čulo se malo jače kuckanje.
Onda je mama odgibala do spavaće i otvorila je vrata. Iza vrata je stajao tata i motavao je mami sa prstom da ugiba. Mama je njega
pitala: "Šta je bilo? Jel ti pala fibra?" Tata je njoj šapnijo: "Triba mi se popišat!" Mami je uletilo čudilo: "Kako to misliš, triba mi se
popišat?" Tata je šapnijo: "Triba mi se popišat, tako mislim!" Mama je rekla: "Pa idi se popišat, šta mi to govoriš!" Tata je pitao: "A
jel teren čist?" Mami je opet uletilo čudilo: "Kako to misliš?" Tata je šapnijo: "Mislim, jel mogu slobodno do banja?" Mama je rekla:
"Naravski da moš! Doduše, Joža se baš sad brije u banju, ali moš se ti slobodno popišat! Školjka nije zauzeta!" Tata je podviknijo:
"Jebemliti krv irudovu! Brije se u banju?!" Mama je rekla: "A brije se, bogati! Cilu noć je putova vlakom, pa se iša malo sredit!"
Tata je zarežao: "Jebemliti krv irudovu!" Mama je raširila ruke i rekla je: "Pa šta ti smeta popišat se dok se Joža brije, mačak? Pa
oba ste muški, bogati!" Tata je stiskao se za miška i dreknijo je: "Kako mi ne bi smetalo, pizdamu materina, dabimu pizda
materina!" Mama je rekla: "A šta bi ti rađe da se pišaš dok se Eržika brije? Majkemi mile, mačak, ako te ja išta kužim!" Tata je
skakućao na prstima i rekao je: "Naravski da me ne kužiš, zato šta si jedna debilka! Samo šta će meni puknit mjehur, jebate... Ma
znaš šta, popišaću se kroz ponistru!" Mama je zinila: "Molim?!" Tata je stiskao se za miškulinca i rekao je: "Jebešmi sve ako se neću
popišat kroz ponistru! U ovom trenutku ja ne vidim bolje rješenje!" Mama je stavila ruke na usta i zamuckala je: "Pa kako ćeš,
mačak, mislim... to je... to je..." Tata je podviknijo: "Lipo ću se popišat kroz ponistru, eto kako ću! Jerbo će mi inače puknit mjehur!"
Mama je nasmjehuljila se i rekla je: "Pa neš se uspit dobacit, mačak! Mislim, znaš i sam kolipacni ti je..." Tu je tata mamu pogledao
mesarski. Onda je on njoj rekao: "Oš da te puknem šakom?!" Samo onda je mama njega pogledala mesarski i dreknila je: "Pukniću
ja tebe šakom ako mi se popišaš po zidu! Jesi me čuo?! Nek mi jedna jedina kap kapne na zid i razbiću ti ćuturu!" Tata je od vune
odskočijo dva koraka unazad. Onda je on rekao: "Popeću se skroz u ponistru! Ništa neće kapat unutra!" Mama je piljila u njega sa
raširenim očima. Tata je u roku munja otvorijo ponistru. Onda je on popeo se sa kolinima skroz na dasku od poniste. Onda je on
izvadijo miškulinca iz pižame prema vanka. Onda je on rekao: "Aaaaaaaaaaahhhhh..."
Tata je piškijo kroz ponistru na ulicu. Samo onda je mama u spavaćoj zapljeskala i viknila je: "Apri-li-li-li! Apri-li-li-li!" Onda je
mama blokavala od smijade. Tata je najprvo se malo ukočenijo od strave i horora. Samo on je nastavijo sa škropijonom po ulici jer
pošto mu je bijo pun mjehurić. Mama je držala se za drob od kesa i govorila je: "Apri-li-li-li! Apri-li-li-li!" Onda je tata rekao:
"Kaj?" Mama je rekla: "Prvi april, mačak! Prvi april, prvi april! Zdigla sam te na brumu!" Tata je šarao sa mlazom i pitao je: "Kaj?"
Mama je malo zakočila sa smijačinom i rekla je: "Pa sve sam izmislila, mačak! Eržika i Joža uopće nisu došli! To mi je bila baza za
prvi april! Bereš?" Tata je držao se za miškulinca i rekao je: "Kaj? Kaj si zmislila, srčeko? Niš te ne razmem!" Sad je mama
uozbiljila se i gledala je sa turbo zbunjozom u tatu. Tata je klečao na ponistri i škropijo je po ulici bez stat. Onda je mama njega
pitala: "Šta ti to sad izvodiš, majketi?" Tata je rekao: "Kaj bi zvodil, srčeko? Niš ne zvodim!" Mama je podviknila: "Ama šta si se tu
uvatijo kajkat, čoviče, pa nisi u Zagrebu!" Tata je rekao: "Kak nisam, srčeko? Pa gde bi drugo bil?" Tu je mama začepila labrnju od
novog ošamuta. Tata je rekao: "Kaj ne viš da sam se spišal kroz prozorčeko?" Mama je dignila obe ombrve i rekla je: "Pa vidim,
glupsone, al kakve to veze ima sa Zagrebom?!" Tata je iz ponistre rekao: "Kak nema? Ak sam se spišal kroz prozorčeko, pa gde bi
drugo bil neg u Zagrebu?" Mama je opet zašutila od nekuženja. Onda je ona rekla: "Koja ti je to bolesna spika, jebate? Pa otkad to u
Zagrebu pristojni ljudi pišaju kroz ponistre?" Tata je šarao sa mlazom i rekao je: "Otkad nam dolazi Buš!"
Robi K. (IIIa)
- PROTULETJE VU MOM ZAVIČAJU
- ZNA SE!
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

Tromblon (2/3)
TO JE NAMA NAŠA BORBA DALA DA SE DJECA BOJE GENERALA!

PROTULETJE VU MOM ZAVIČAJU

KORADE PETRICE KEREMPUHA
Arpadovci, Jagelonci,
Zapoljanci, Babilonci,
Lupaju po tikvam našim
Kak hahari po truli lonci.
Turčin, Kurdi, Venecijanci,
Kuge, kugle, jogenj, žganci,
Se levente, se trumbente,
Herpaukari, poderanci,
Se nas škopi z sablom, z lanci,
Lutorani, Austrijanci,
Hapšpurgi i Anžuvini,
Serenissima, fakini,
Pšemislovci i Korvini,
Turski kolci i Tirolci,
Se po nami bluje, slini,
Z štrikom, z baltom i z tobolci.
Ježuviti, dretvosmolci
I biškupi čarnoškolci,
Titekovi probisveti,
Sanaderski evrokmeti,
Jurji Buši i Burduši,
Se nas gnete, se nas guši...
Na Horvatske branik stade
Ivan general Korade,
Pištole mu kakti gromi,
Lance kida, negve lomi!
V megli sem videl, videl sem v megli:
Seh križneh putov konec i kraj.
V čarnem avtu, po Mupu i Natu
Korade jogenj bluje kak zmaj.

PAPOVKE SEM SLAGAL

Papovke sem slagal
I rožice bral,
Horvatskoj na ponos
Sem bil general.
A žalost navek sem
Vu srcu ja kril,
Dok susede nisem
Z papovkam pobil.
Al v mojem srcu,
Tam suzah vam ni,
I če mi je teško
Papovka zvoni.
Če general sem,
Vse drugim bi dal,
Z papovke v srce
I ne bu mi žal.

UZI ZA ZAGORSKE BREGE

V jutro dišeče, gda bregi su spali,
A mesec još zajti ni štel,
Potiho sem otprl rasklimanu lesu
I šaržer ispraznil sem cel.
Cela je murja išla za menom,
Z luči vu zemlu gledeč,
Ni mogla me najti
Kak v grunt da sem propal,
A grunt im o meni
Ni rekel ni reč.
Preveč pandura po bregima luta
I vsi se pogubili več.
Gda sem ih prešel kraj najzadnje hiže,
Sam z uzijem srečan sem bil
Kaj ne bi poznala ni Božja me Mati,
Z najlonkom lice sem skril.
Vsud oko mene su ležale Rože
I kerv tekla kakti tokaj,
A ja nis ni jenput
Pogledal za sebom,
Z rafalom nis mogel
Pozdraviti kraj,
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum-bum nazaj.

VUŽGI GA BLAŽ
Najlepše biti je v zagorski kleti
Z pajdašimi stari dok rotirka svetli,
Najlepše biti je v zagorski kleti
Dok Benko se vrata otprti ne seti.
Vužgi, vužgi, vužgi ga, Blaž,
Gotni, gotni z flaše pajdaš,
Dobro, dobro, dobro ti znaš
Kulko putra na glavi imaš.
V zagorski kleti je najlepše biti,
Z prijateli stari z demižonke piti,
V zagorski kleti kak v pravem je raju,
Dok Benko te traži po celomu kraju.

HEJ, KORADE
Hej, Korade, hitite,
Vstrelite, zatrite
Stanovalce hrvaških domov!
Hej, mašinka, zagodi,
Naj popeva povsodi
Naš heroj iz svobodnih gozdov!
Kje so meje, pregrade,
Za hrvaške Korade?
Ne, za nas ni pregrad in ne mej!
Po slemenih oblačnih
In po grapah temačnih
Vse od vnuka do babe naprej!
Čez poljane požgane
Kroz kordone zjebane
Naš general prodre kot vihar!
Dokler tu so Korade,
Kdo zemljo nam ukrade?
Na Hrvaškem se zna gospodar!
- KRICI IZ SPAVAĆE
- ZNA SE!
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.
Tromblon (3/3)
GDJE SE KRIJE GENERAL KORADE?

ZNA SE!

- KRICI IZ SPAVAĆE
- PROTULETJE VU MOM ZAVIČAJU
________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Greatest Shits
GREATEST SHITS
SHIT OF THE WEEK
Složio bih se da korijeni zahtjeva za referendum o NATO-u leže u antiamerikanizmu i predstavljaju nezahvalnost prema
Sjedinjenim Američkim Državama za sve što su učinile za Hrvatsku i za poslijeratnu Europu.
dr. Ivo Sanader, premijer, u emisiji "Kako vlada Vlada" na Hrvatskom radiju
FERALOV IZRODILJSKI PROPUST

Mira Furlan je izrod, a ova presuda je sramota za Hrvatsku.

FERALOVA ZAKLADA HRVATSKOGA KUĆNOG SAVJETA
Poznavala sam Mirinu baku i majku, i one su zaista bile prekrasne žene, no to ne mogu reći za Miru Furlan. Svojim raskalašenim
načinom života, tipičnim za život jedne glumice, maltretirala je sve stanare u ulazu.
Danijela Vrhovski-Hebrang, supruga dr. Andrije Hebranga i bivša susjeda Mire Furlan, o presudi kojom je glumici omogućeno da
otkupi gradski stan, u Jutarnjem listu
FERALOVA HRVATSKA SELJAČKA STAVKA
Nedjelja je neradni dan, naveden i u ugovoru sa Svetom Stolicom, te takav konačno mora i postati u hrvatskom društvu.
FERALOVO "NEKA CRKNU SVI NAŠI DUĆANI!"
Nije nam težnja privući turiste koji će kupovati sendviče i parizer u trgovini već one koji će biti bolje platežne moći i
ručati u restoranima.
Marijana Petir, zastupnica HSS-a, na sjednici Hrvatskog sabora
FERALOVI UKUĆANI I OKUČANI

Također je teška neistina i kleveta da je "obitelj Hebrang ogorčena zbog povrata stana Miri Furlan i presudu smatra skandaloznom",
kako navodi vaš tekst. Prije svega, ne miješamo se u sudski postupak. O tome sam jedanput izjavio da je sud sigurno našao
opravdanje za napuštanje stana u statusu stanarskog prava jer je zacijelo mogao opravdati odlazak Mire Furlan u Srbiju početkom
devedesetih, koja je, prema njezinoj izjavi, živjela na dvije adrese, u Zagrebu i Beogradu, a nije se odselila. Nama je drago što je u
to vrijeme, kada mi nismo mogli ni do Okučana, ona mogla putovati na toj relaciji, što je sud očito uvažio.
FERALOVO ODLUČNO DEMENTIRANJE
Koristim priliku ispraviti i niz drugih neistina u rečenom članku, kao npr. da ja još tada nisam poznavao svoju suprugu, da smo rekli
kako je Mira Furlan "vrsna glumica" itd.
dr. Andrija Hebrang, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, u Jutarnjem listu
FERALOVA PRAZNA OSOBA
Opet čitamo da bi Crkva trebala mijenjati ime nekim svojim namjeravanim gradnjama u Zagrebu. Ali, Crkva u Zagrebu ni igdje u
Hrvatskoj baš ništa ne gradi niti išta posjeduje - zato što Katolička crkva kao pravna osoba uopće ne postoji! Baš tako, i to jednom
treba zapamtiti. Katolička crkva na cijelom svijetu, također na području Republike Hrvatske, velika je zajednica vjernika, ali se
nigdje ne spominje kao pravna osoba.
don Živko Kustić u Jutarnjem listu
FERALOVA ŽVAKA 22
U idealnom svijetu, u kojem bi građani bili izvrsno obrazovani, kvalitetno informirani o svim aspektima priključivanja NATO-u i
iznimno odgovorni prema svojim građanskim obvezama, a u uvjetima koji bi jamčili jednaku mogućnost da referendum prođe, kao i
da propadne, bilo bi moguće referendumom odlučiti o ulasku u NATO. U stvarnom svijetu to nije realno.
mr. Andrea Feldman, izvršna direktorica Instituta za demokraciju, u interviewu Slobodnoj Dalmaciji
FERALOVA LJILJANA ZELEN
Moj suprug nema ništa s tim, ja ga uopće ne vidim u toj priči. Cijelu dramu o njegovoj povezanosti s četirima ubojstvima u Zagorju
napravili su drugi. Nitko se ne pita što je s mojim suprugom i je li možda njemu netko nešto napravio. Nikome cijelo ovo vrijeme ne
pada na pamet da je možda njega netko oteo. Svi samo traže džip, a ja bih gotovo sa sigurnošću mogla reći da je njega netko oteo.
Mogao je džip otići na jednu, a moj suprug na drugu stranu. Možda sve to netko drugi radi u njegovo ime. Pa ovi ubijeni ljudi
nemaju veze s mojim suprugom.
Ljiljana Korade, supruga odbjeglog generala Ivana Korade, osumnjičenog za četiri ubojstva, u Večernjem listu
FERALOVA STOPA RATA
Ulazak Republike Hrvatske u NATO znači i da je hrvatsko gospodarstvo priznato kao posve sukladno najnaprednijim svjetskim
gospodarstvima te pouzdano za poslovanje i ulaganje.
dr. Ivo Sanader, premijer, u interviewu Privrednom vjesniku
FERALOV HOTOTOUILLE
Poraz je časna stvar, događa se, boli, no više od poraza mene boli kad vidim od koga sam izgubio... od ulice, bukača, neradnika, od
"lažnjaka" koji rade za svoj privatni džep i interes. Koje li simbolike – zbog njih ostaju nam štakornjaci u srcu Zagreba.
Tomislav Horvatinčić, poduzetnik, u interviewu Večernjem listu
FERALOVO "POLANČEC PIJE, POLANČEC ŠARCU DAJE..."
Zakon o trgovini usklađen je s Europskom Unijom, iako ni zemlje EU nisu uskladile tu problematiku.
Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, na sjednici Hrvatskog sabora
FERALOV RATNI USPUT
Ova ubojstva, ako ih je počinio general Korade, nikako se ne smiju vezati uz njegovu ulogu u Domovinskom ratu. Moramo
razlikovati Koradin ratni put od njegovih postupaka nakon rata.
Davor Domazet Lošo, umirovljeni admiral, u Večernjem listu
FERALOVA JA-NE-DAM FONDA
Čini mi se da hajka za objavom imena, prezimena, adrese, kućnog broja svih onih koji su dobili status hrvatskih branitelja ide za tim
da se stvori negativno ozračje, jedna klima koja tjera branitelje da dignu svoje udjele iz Fonda hrvatskih branitelja i oni koji
neprekidno traže objavu, za koju znaju da se ne može dogoditi, zapravo rade na likvidaciji Fonda.
Jadranka Kosor, potpredsjednica Vlade i ministrica branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, na sjednici Hrvatskog sabora
FERALOVA ŠKARANTENA
Srbi možda i nisu loši ljudi, no bizantinsko ponašanje uvuklo im se duboko u gene.
Damir Škaro, bivši boksač i saborski zastupnik HDZ-a, u Večernjem listu
FERALOV ĆIRO-RAČUN
Novac je najvažniji. I najvredniji čovjek bez novca je gotovo bolestan. Kad moje dijete Slaven Bilić kaže da mu nije važan novac,
on laže, kao i svatko drugi koji to kaže.
Miroslav Ćiro Blažević, trener NK Zagreb, na Konferenciji poslovnog uspjeha, održanoj u Zagrebu
FERALOVA GUPA GUPOST
Mene ne zanima je li Nadan Vidošević mešetario GUP-om i zlorabio njegove izmjene. To je njegov problem i to morate pitati njega.
Ivan Kuret, gradonačelnik Splita, u interviewu Novom listu
SAVEZNIČKI KUTAK
dr. Ivo Sanader, premijer, u emisiji "Kako vlada Vlada" na Hrvatskom radiju
FERALOVA HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAMJENICA
Puno je važnije što kažu građani na izborima nego jedan referendum.
FERALOV USTAVLUK
HDZ je išao na izbore s jasnom porukom biračima: mi smo za ulazak u NATO. A siguran sam da su i birači SDP-a, i HSS-a i ostalih,
birali sigurnu Hrvatsku za svoju djecu i buduća pokoljenja. U tom smislu nema potrebe za referendumom jer ni Ustav to ne
predviđa.
FERALOV NATOPIR
Ako se prikupi dovoljan broj potpisa za referendum, trebat ćemo respektirati tu činjenicu, ali morat ćemo ozbiljno raspraviti svi
zajedno kakva je to poruka koju Hrvatska šalje. Dobila je pozivnicu, a onda naknadno odlučuje želi li biti članica NATO-a.
DODVORNIČKI KUTAK
Tihomir Dujmović u Večernjem listu
FERALOVO "ROKO ZA ROKO, ZUB ZA ZUB!"
Ne mogu se oteti dojmu da bi medijski tretman odlaska Borisa Dvornika bio i veći i drukčiji da ljevičarskoj falangi nije
stao na žulj kad je 1990. godine otvoreno izabrao podršku stvaranju hrvatske države. A ne Smojinu Jugoslaviju! To mu
falanga nije zaboravila nikad, pa ga je stoga i ispratila doduše pristojno i s poštovanjem, ali s ipak suzdržanim
kolumnističkim emocijama. Njima je Smoje - najveći! Ali ne stoga jer se radi o umjetničkim kriterijima, već jer pobjedu
određuje politički svjetonazor.
FERALOVA SMOJEGLAVOST
Dvornik se pokazao kao neupitni hrvatski rodoljub, bio je politički Hrvat koji je stao uz Tuđmanov projekt stvaranja hrvatske
države. Jugonostalgičari mu nikad to neće oprostiti kao što mu ni Smoje nije oprostio.
FERALOV LIJEVI TEROR I PODESNI TENOR
Da, Dvornik je podržao stvaranje hrvatske države, Smoje nije bio uz taj projekt, i to je tužna i mučna splitska istina o kojoj jednom
valja progovoriti. Dvornik se tad razišao sa Smojom tako da mu ni na pogreb nije otišao. Mediji držanje Smoji u ratu nikad nisu
zamjerili jer je lijevi teror u medijima odradio i tu šutnju.
FERALOVA POVUCIBATINA
Glede medijskog tretmana Dvornika, osobito je bilo neukusno gledati kako stalno povezuju Batu Živojinovića i njega i inzistiraju na
pomirenju, kojeg, nota bene, nije bilo. Da, točno je da je Dvornik najavio da će posjetiti Batu, ali nikada k njemu nije otišao - što
sugerira da je tu izjavu dao uz pomoć Krauthakera i Enjingija.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Kultivator
Darko VUKOREPA: KULTIVATOR
2. travnja, 2008.
* DRUŠTVO za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta
"Besplatne elektroničke knjige" novi naslov: pjesničku zbirku "Mačje pismo" Branislava Oblučara. Za
rukopis "Mačje pismo" Branislav Oblučar 2006. godine nagrađen je Goranom za mlade pjesnike. Trenutno je
na mrežnim stranicama projekta "Besplatne elektroničke knjige" dostupno 75 naslova.

* "OD dizajna nema nikakve koristi", požalio se slavni francuski dizajner Philippe Starck, rekavši kako kani promijeniti zanimanje
jer se ne može mjeriti s "prirodnjacima". "Sve što sam stvorio sasvim je nekorisno. Sa strukturnog gledišta, dizajn je sasvim
nepotreban. Koristan je rad astronoma, biologa i sličnih zanimanja. No od dizajna nema baš nikakve koristi", rekao je dizajner
kojemu je 59 godina, u tjednika Die Zeit.
"Htio sam svojim proizvodima udahnuti malo smisla i snage. No kad sam davao i ono najbolje od sebe, to nije imalo smisla", dodao
je dizajner koji se proslavio osamdesetih godina 20. stoljeća, autor velikog broja proizvoda za široku potrošnju.
"Stvorio sam toliko stvari koje me zapravo nisu zanimale. Možda su mi sve ove godine trebale da na koncu shvatim kako nam
zapravo ništa ne treba. Još imamo previše", misli dizajner. "Čovjeku ne treba ništa materijalno, već samo sposobnost da voli,
razumijevanje, humor i moral", rekao je Starck. "Proizvodio sam materijalne stvari. Sramim se zbog toga. Ubuduće ću proizvoditi
ideje. To će biti korisnije. Za dvije godine ću prestati, to je sigurno. Radit ću nešto drugo, ne znam još točno što. Bit će to novi način
izražavanja koji će biti brži, snažniji i lakši od dizajna."
* JEAN Nouvel (62), francuski arhitekt čije hipermoderne građevine zadivljuju zbog svoje eklektične prirode
koja se oslanja na tradiciju, dobitnik je ovogodišnje nagrade Pritzker, najuglednijeg arhitektonskog priznanja
na svijetu koje mnogi nazivaju arhitektonskom Nobelovom nagradom. Nouvel se rodio i odrastao u sjeveroza-
padnoj Francuskoj. Zarana je zavolio film, te inspiraciju za arhitekturu crpi iz filmske umjetnosti uspoređujući
zaokrete u priči s načinom na koji želi da ljudi iskuse kretanje kroz njegovu arhitekturu. Kao tinejdžer je želio postati umjetnik, no u
dogovoru s roditeljima, koji su se bojali da neće moći zarađivati za život baveći se vizualnom umjetnošću, postao je arhitekt.
Svjetsku je slavu Nouvel stekao 1987. godine gradnjom istraživačkog centra Instituta arapskog svijeta (Institut du Monde Arabe).
Uslijedile su narudžbe u više od dvadeset zemalja na pet kontinenata, koje su vinule Nouvela u zvijezdu traženu među svjetskim jet-
setom. Među 200 Nouvelovih projekata koje je razmotrio sedmeročlani ocjenjivački sud sastavljen od uglednih svjetskih arhitekata,
povjesničara i profesora zaklade Hyatt, koja nagradu Pritzker dodjeljuje od 1979. godine, bili su, osim Instituta arapskog svijeta u
Parizu, i kazalište Guthrie u Minneapolisu koji nalikuje na kutiju s vanjskim ekranima na kojima se izmjenjuju scene iz prošlih
predstava tog kazališta, zatim projekt tornja Dentsu u Tokiju te tornja Agbar u Barceloni.

"Smatram da su dobro razumjeli da se ja borim za specifičnu arhitekturu naspram generičke", komentirao je Nouvel njihovu odluku.
U obrazloženju nagrade istaknuta je Nouvelova "ustrajnost, imaginacija, bogatstvo i, iznad svega, poriv za kreativno
eksperimentiranje". "Smatram da svako mjesto, svaka komisija, ima pravo na specifičan pristup u kojem dolazi do potpunog
angažmana. Uvijek tražim komad slagalice koji nedostaje, volim izraditi analizu lokacije i uvjete, a tek zatim ponuditi rješenje",
kazao je Nouvel.
* AUSTRALSKI poduzetnik otvorit će repliku Stonehenga do zimskog solsticija, 21. prosinca, na vrijeme za
poklonike New Agea. "Radim to jer mogu", odgovara Ross Smith na pitanje zašto u Australiji želi izgraditi
novi Stonehenge. Projekt vrijedan 1,26 milijuna američkih dolara, pod nazivom The Henge, sastojat će se od
101 kamenog bloka poslaganog u unutrašnji i vanjski krug i sa središnjim oltarom. "Proučio sam nacrte
izvornog Stonehengea pa će tako izgledati i The Henge", kazao je Smith. On to naziva "poslovnim
pothvatom" koji bi mogao godišnje privući između 200.000 i 300.000 turista godišnje u područje rijeke Margaret, već poznato po
finim vinima, sirevima i čokoladi.
Pravi Stonehenge, u Engleskoj, nastao je između 3000 i 1600 godine prije Krista i jedna je od glavnih turističkih atrakcija. Ima
duhovno značenje za moderne druide i sljedbenike New Agea. Njih tisuće se tamo skupljaju 21. lipnja na slavlju ljetnog solsticija
sjeverne Zemljine polutke.
* IZLOŽBA "Marija Antoaneta" u pariškom Grand Palaisu prikazat će oko 300 eksponata, od umjetničkih predmeta, namještaja,
njezina posljednjeg pisma i portreta kraljice na putu za stratište Louisa Davida, do zabilješki njezina supruga Luja XVI. u zatvoru.
"To je, prije svega, umjetnička izložba o ukusu jedne kraljice koja je živjela u trenutku kada je francuska umjetnost bila na
vrhuncu", kazao je Pierre Arrizoli-Clementel koji sudjeluje u pripremi izložbe.
Izložba počinje u Schoenbrunnu u Beču, gdje je Marija Antoaneta rođena 2. studenoga 1755., a završava u zatvorima La
Conciergerie, gdje je zatočena prije nego je 16. listopada 1793. giljotinirana.
________________________________

PARIZ: DRAŽBA ORIGINALNIH STRIP-CRTEŽA

MUZEJSKI TINTIN

Od avanturista Tintina do kauboja Luckyja Lukea, originalni crteži stripova nadiru na europsko tržište suvremene umjetnosti te
postižu visoke cijene, tvrde stručnjaci. Rad iz 1932. godine u ulju, koji je naslikao belgijski crtač stripova Herge za naslovnicu stripa
Tintin in America (Tintin u Americi), jedan je od najpoželjnijih artikala koji će se naći između 650 originalnih crteža stripova na
godišnjoj proljetnoj aukciji crtanih stripova galerije i aukcijske kuće Artcurial koja će se održati u Parizu, prenosi AFP.
Za taj je rad s početnom cijenom od 280.000 eura na prodajnome katalogu navedeno: "Muzejski primjerak.
Uzvišeno." Očekuje se da će Tintin potući rekord koji je prošle godine postigao francuski crtač stripova
znanstvene fantastike Enki Bilal s ilustracijom iz 1994. godine za strip Blue Blood, koja se prodala za 177.000
eura. Na aukciji će se, između ostalih, naći i originalni crtež tintom Luckyja Lukea, kojeg je izradio belgijski
strip-crtač Maurice de Bevere, poznatiji kao Morris, s početnom cijenom od 10.000 eura.
Portret moreplovca Corta Maltesea, talijanskog strip-crtača Huga Pratta, procijenjen je na 30.000 eura, dok su
dva originalna crteža Blueberry albuma iz 1972. godine koje je izradio Moebius procijenjena na 8000 eura
svaki. "Tržište originalnih crteža stripova cvjeta, ljudi se više ne srame kazati da skupljaju stripove", kazao je
Eric Leroy, iz galerije i aukcijske kuće Artcurial. "To je mjesto za kolekcionare koji se žele počastiti", izjavio je
Leroy, koji smatra da će javni muzeji tek morati pokazati ozbiljan interes prema umjetničkim crtežima stripova.
UMJETNOST & NOGOMET
EURO 2008: GOLA INSTALACIJA

U sklopu umjetničkog programa vezanog uz EURO 2008, bečki izložbeni prostor "Kunsthalle" pozvao je prvi put nakon gotovo
deset godina u austrijsku prijestolnicu njujorškog umjetnika Spencera Tunicka, kako bi na bečkom nogometnom stadionu "Ernst
Happel" inscenirao jednu od svojih poznatih instalacija, sazdanih od golih ljudi. Akcija će se održati 11. svibnja. U svojim
spektakularnim akcijama, održanim od New Yorka i Londona do Caracasa, Tunick je u sklopu sličnih instalacija već slikao tisuće
golih ljudi.
Godine 2007. okupio je u Mexico Cityju rekordnih 18.000 ljudi, dok se iste godine 600 ljudi popelo na
švicarski glečer Aletsch, ne bi li pred njegovim objektivom unatoč zimi goli svratili pozornost javnosti na
masivne klimatske promjene. Seriju švicarskih fotografija magazin Time je proglasio "jednom od
najboljih slika 2007.". Sudionike svojih instalacija Tunick opisuje kao "žive skulpture" ili "tjelesne
pejzaže", prkoseći svojim akcijama, po vlastitim riječima, "krutoj estetici velegradskih struktura".
Od 1994. Tunick je realizirao ukupno 75 takovih instalacija. Prvi "tjelesni pejzaž" u Beču insceniran je
1999. Austrijske željeznice najavile su da će za predstojeći happening na bečkom stadionu staviti na raspolaganje 2008 besplatnih
željezničkih karata za prijevoz sudionika akcije. (B. Perić.)
SVEMIR
ENKELAD: ZA ŽIVOT SPREMAN!

Cassinijevi instrumenti su u preletu kroz perjanice Enkeladovih gejzira ipak dobro radili te je sonda pokupila organski materijal.
Osim toga, mali je Saturnov mjesec topao i geološki aktivan. Enkelad ima "iznenađujuću organsku smjesu" koja sadrži većinu
sastojaka nužnih za život, koji dolaze iz dubine satelita i eruptiraju iz gejzira na njegovoj površini. Znanstvenici koji rade u
američko-europskoj misiji izjavili su da se osnovni elementi potrebni za život nalaze u unutrašnjosti Enkelada, a raspršuju se visoko
iznad njegove površine. Cassinijevi instrumenti su u preletu 12. ožujka otkrili vodenu paru, ugljični dioksid, ugljični monoksid,
metan, i organski materijal u koncentraciji 20 puta većoj nego su znanstvenici očekivali.
Osim toga, i temperature koje vladaju na udaljenom satelitu više su nego se pretpostavljalo, objavila je NASA. "Vodena para je
glavni sastojak te smjese ", rekao je Hunter Waite, voditelj istraživanja. "Enkelad ima toplinu, vodu i organske spojeve, neke od
najosnovnijih građevnih blokova života", kaže Dennis Matson, znanstvenik iz projekta Cassini. "U našim rukama imamo pravi
recept života, još samo moramo pronaći onaj ključni – tekuću vodu." Saturnovi mjeseci su već dugo predmet rasprave među
znanstvenicima. Pretpostavlja se da najveći među njima, Titan, podsjeća na ranu Zemlju te da može pomoći u objašnjavanju
nastanka i razvoja planeta. Enkelad, šesti najveći Saturnov mjesec, sve je iznenadio već na početku misije Cassini, kad je otkriveno
da ima "značajnu atmosferu".
"Najnovije analize preleta sonde iznad Enkelada otkrivaju da tamo ima kemijskih spojeva nalik onima pronađenim u kometima, što
dovodi do pitanja nastanka Saturna", naveo je Waite. Cassini ja blizu južnog pola Enkelada izmjerio temperaturu od minus 93°C, što
je gotovo 17 stupnjeva toplije nego kod prethodnih mjerenja tog područja. "Iznenađujuće visoke temperature mogu značiti da ispod
površine ima tekuće vode", kaže John Spencer, također član znanstvenog tima. "Ti, zaista spektakularni, podaci pomoći će nam da
razumijemo što pogoni gejzire." Enkelad u promjeru ima nešto manje od 500 kilometara, udaljen je od Saturna oko 238.020
kilometara. Dugo se vjerovalo da je hladan i neaktivan jer do njega dopire vrlo malo Sunčeve topline.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Glazba
Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA
2. travnja, 2008.
DUFFY: "ROCKFERRY"

TOVLJENJE DUŠE
Niti mjesec nije prošao otkako sam, komentirajući album mlade zvijezde imenom Adele, spomenula fenomen
serijske proizvodnje replika, s posebnim osvrtom na napore diskografske industrije da kreira "novu Amy
Winehouse", a evo s iste tekuće vrpce već stiže Duffy. Jedino me samoljubna vjera u to da tamo negdje
postoji netko tko, bog ga blagoslovio, čita sve ovo skupa, spriječila da tekst o prvijencu ove velške pjevačice
odradim "cut&paste" tehnikom. Jer tekst o Adele bi sa samo tri proste kompjutorske operacije postao
savršeno plauzibilan tekst o Duffy.
Find: Adele, Replace with: Duffy. Find: jazz. Replace with: soul. Find: BRIT School of Performing Arts.
Replace with: X Factor (britanska Story-Supernova). One imaju sličan glas, grlen, stamen i fleksibilan. Duffy
više baca na soul, Adele na jazz-pop, ali generalna retro-estetika je temelj zvuka. Dijele i rezonantnu zvučnu
pozadinu, te marketinški profil pod šifrom "Amy Winehouse prilagođena jutarnjem programu". Ekspertno promovirane, obje su
brzo zasjele na vrhove top-ljestvica. I njihove mane su slične. Ni jedna ni druga još nemaju osobnost doraslu glazbi koju izvode,
glazbi kojoj je izvorište u strasti i bolu, pa melodrame kojima ih zasipaju autori glazbe i teksta zvuče poput nasilnog tovljenja duše
visokokaloričnim emocijama.

Jedina stvarna razlika je u tome što je Duffy u svemu tome bolja. Njezina muzika do ruba plagijata nalikuje na grupu Carmel,
pogotovo izvrsni singl "Mercy". Kao velikoj ljubiteljici tog gotovo zaboravljenog benda, još nisam sigurna da li me ta činjenica
veseli ili ljuti. Producent i koautor albuma Bernard Butler, nekadašnji gitarist i kompozitor grupe Suede, virtuozno je rekreirao
njihove klasične aranžmane i produkciju na tragu 60-ih godina, i tako hibridu soula i Motowna dao privlačan, bezvremenski štih. On
sam, kao i ostali glazbenici, prepušta vodeću ulogu pjevačici. Diskretna je kabaretska svirka podupire, rađe nego da se s njome
natječe, kako je to običaj u suvremenoj pop-produkciji. Duffy je za klasu bolja od Adele, a za dvije lošija od Carmel.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Knjige
FESTIVALI, KNJIGE
2. travnja, 2008.
TREĆE IZDANJE MEĐUNARODNOG ŽENSKOG FESTIVALA "JAZZARELLA" U ZAGREBU

SVJETSKE ŽENSKE
Nakon nastupa Tamare Obrovac, američke violinistice Jenny Scheinman i izraelske multinstrumentalistice Anat
Cohen, Festival će 13. travnja zatvoriti svjetski poznata pjevačica Dianne Reeves
Ovogodišnje, treće izdanje međunarodnog ženskog festivala Jazzarella u Zagrebu, donosi mali otklon prema
dosadašnjoj praksi. Prvi put u njemu će sudjelovati, čak ga i otvoriti, naime, umjetnica iz Hrvatske – Tamara
Obrovac. To i nama omogućuje da se u najavama All Women Jazz Festivala konačno jednom oslonimo na status izvođačica koje
domaćoj publici ne treba posebno predstavljati, kao i na konstataciju da je svakako napravljen dobar izbor. Tamara Obrovac, dakle, i
njezin Transhistria Ensemble nastupit će na sceni ZeKaeMa prvog dana Jazzarelle3, u četvrtak, 10. travnja.

Sljedeće večeri nastupit će trio američke violinistice Jenny Scheinman, jedne od najuglednijih jazz umjetnika u njezinoj
instrumentalnoj kategoriji. Njezin uspon započinje 1999. godine, kada je iz Kalifornije došla u New York, gdje je prvo obilazila
klubove i slušala, da bi ubrzo potom počela u njima nastupati. Svirala je i pjevala s nizom čuvenih muzičara, među njima s Norah
Jones te sa ženskim bendom Charming Hostess. U svojem iskazu Jenny Scheinman spaja jazz, gypsy swing, folk i klezmer glazbu,
ponekad odsvira nešto od Boba Dylana, a također piše skladbe za druge izvođače.
Isti oni autoritativni časopisi koji odaju priznanje njoj, veličaju i izraelsku multinstrumentalisticu Anat Cohen.
Prošle godine svirala je na Jazzarelli u sastavu Diva Jazz Orchestra čija je stalna članica. Premda se još svrstava
u jazziste čije vrijeme tek dolazi, već je svrstavaju uz neka imena slavna po klarinetu i tenor, sopran i alt
saksofonu, a sjajna je i na flauti. Svirala je u big bandu izraelskog ratnog zrakoplovstva, dok sredinom prošlog
desetljeća nije otišla u Ameriku. Otada nastupa u nekoliko sastava istodobno, žanrovski u rasponu od dixielanda
do brazilske choro glazbe i od klezmera do afro-latina, a na ovogodišnjoj Jazzarelli nastupit će u Anat Cohen
Quartetu, 12. travnja.

Festival će u nedjelju zatvoriti svjetski najpoznatija od ovogodišnjih izvođačica, Dianne Reeves. Pjevačica jazza, gospela, soula,
R&B-ja, latin-jazza i popa, jedina je dobitnica nagrade Grammy za tri uzastopna albuma u bilo kojoj kategoriji koja uključuje
pjevače. Jedno od tih priznanja dobila je za album s muzikom iz filma "Good Night, and Good Luck" Georgea Clooneyja, u kojem i
nastupa kao pjevačica, a što se tiče filmskog pjevanja, proslavila se naročito suradnjom s redateljem Spikeom Leejem. Autorica
dvadesetak vlastitih albuma, Dianne Reeves koncertirala je i snimala s mnogim drugim čuvenim umjetnicima poput Harryja
Belafontea i Herbieja Hancocka. U Zagrebu će nastupiti s Dianne Reeves Quintetom.
I. LASIĆ
KOSTA ANGELI RADOVANI: "IZMEĐU PROROKA I RADNIKA" (OGLEDI O STOLJEĆU HRVATSKOGA KIPARSTVA),
ERASMUS, ZAGREB, 2007.

RIJEČI ZA GLUHA VREMENA

Kosta Angeli Radovani primjer je čovjeka intelektualca koji post mortem svjedoči kako je živio. U svom svijetu kulture i mikrosvijetu
kiparstva, stišavajući nemir i propitivanje u grumenu mase za oblikovanje i u pisanju. Nepotreban društvu, čak opasan, za sudruga
je odabrao dijalog s umjetnošću. Njegovo retoričko pitanje: "Da se štampam? Ako nisam važan za prošlost, ne vrijedim ni danas"
otkriva našu povijesnu narav prema kulturi. "Mučim se već sedam–osam godina da štampam izbor svojih ogleda od 1939. do
prekjučer, do jučer, do danas. Ljuto mi se osvećuje nastranost mog grafomanstva"
Napokon je objavljena knjiga koja najbolje sama ispisuje svoju recenziju. Šarmom i znanjem,
nekonvencionalnošću i sugestivnošću svoga pisca, koji je kipar pa kazuje, odmjerava, uspoređuje - iskustvom.
U biblioteci "Hrvatski suvremeni esejisti" Erasmus naklada objelodanila je knjigu izabranih zapisa Koste
Angeli Radovanija (1916.–2002.) "Između proroka i radnika". To su ogledi o stotinu godina hrvatskog
kiparstva, koje je za tisak priredio Ive Šimat Banov. Ime i ugled priređivača isto su preporuka za štivo.
Na 283 stranice knjiga pruža umjetnikove tekstove o kiparstvu, bilješku o piscu, intervjue i autointervjue,
reprodukcije. Podijeljena je u sedam poglavlja u kojima Kosta Angeli Radovani "genealoški razmatra o našoj
skulpturi", izdvaja generaciju kiparskih "asova" (B. Dešković, R. Frangeš Mihanović, F. Kršinić, A.
Augustinčić, I. Meštrović, I. Lozica…); pod naslovom "o tajni otvorena vremena" piše niz jedinstvenih
tekstova o kipu i kiparu Luju Bezerediju, bez kojih nema situiranja tog djela u povijest hrvatskog kiparstva,
zatim piše o pedesetim godinama kao raskrižjima i kontinuitetu, ali i o vlastitoj generaciji i svojim učenicima
(V. Bakić, Ksenija Kantoci, Z. Lončarić, V. Lipovac…), te o izložbama i lutanjima između dobrih i loših spomenika.
Ironični odmak
Određenog stava, počesto s ironičnim odmakom, ali uvijek polazeći od svog ljudskog i zanatskog iskustva, čak pedagoške
elokvencije i šarma, Angeli Radovani propituje, analizira, tumači i ocjenjuje hrvatsko kiparstvo u sasvim autentičnom izričaju.
Discipliniranim esejističkim izrazom i nekom odnjegovanom riječi nepokolebljivo "dosuđuje", izaziva nas na razmišljanje,
polemiku, ali i promjenu uvriježenih mišljenja. Pa je Meštrović "autokrat naše umjetnosti", a Kršinić "nije umjetnik strasti".
Upozorava na "jaz između umjetnosti i spomenika" pri čemu mu je naša suvremenost više nego zoran primjer. Poznata je njegova
teza da apstrakcija ne donosi kiparstvu epitet novog ili suvremenog već da kiparstvo je ili nije! Zanatska vještina je nezaobilazan
postulat stvaralaštva, a suvremenost ne ishodi mimo ovladanosti metjeom, kao posebna kategorija. Pobunio se i na uvriježenu
činjenicu diobe kiparstva na crno-bijelu sliku: povijesno-recentno ili avangardno–ognjištarsko.
Poglavlja s decentno povišenom temperaturom, jedno iz neslaganja, drugo iz ljubavi, su ona o pedesetim godinama 20. stoljeća, kao
i ona koje predstavljaju memento na kiparevu generaciju i njegove učenike. Svoj pogled na revolucionarne/avangardne pedesete
godine prošlog stoljeća ne projicira izvan savladanosti zanatom. Posve je jasan: "Moj je prvi napor da napišem Pedesetu onakvu
kakva je bila bez retroaktivnih manipulacija. Anatomija preokreta nije i njegova fizionomija. Meni su stvari jasne, jer ni tada nisam
mislio da je tema osnova kiparstva! Nisam razumio iz kojih se razloga mislilo da treba oduzeti masi značenje."
Obnovitelji kiparstva
Na tom tragu, a vrijeme je potvrdilo njegovu prosudbu, Radovani je kolegama-kiparima Kseniji Kantoci i Vojinu Bakiću priznao
ulogu obnovitelja poslijeratnog hrvatskog kiparstva, pripisao avangardnost djelima izvan revolucionarnog i manifestnog kruga
pedesetih godina. Sedamdesetih je godina prošlog stoljeća Angeli Radovani pisao o studentima zagrebačke Akademije primijenjene
umjetnosti, mahom svojim učenicima, čije je djelo označilo zasebno poglavlje modernog hrvatskog kiparstva. Cijelim svojim bićem
"majstori" multimedijalne zainteresiranosti radili su skulpture, objekte, keramiku, crtani film, scenografiju, slikali. Oni su homo
ludensi, zanatlije, umjetnici, poete, istraživači. Zvonko Lončarić Riba, Vasko Lipovac, Zlatko Bourek, Ante Jakić Soni… Ljubav za
art, duhovitost i radost, britki osmijeh i ovladanost zanatom, svi oni baštinili su od svog profesora.
Kosta Angeli Radovani primjer je čovjeka intelektualca koji post mortem svjedoči kako je živio. U svom svijetu kulture i mikro–
svijetu kiparstva, stišavajući nemir i propitivanje u grumenu mase za oblikovanje i u pisanju. Nepotreban društvu, čak opasan, za
sudruga je odabrao dijalog s umjetnošću. Njegovo retoričko pitanje: "Da se štampam? Ako nisam važan za prošlost, ne vrijedim ni
danas" otkriva našu povijesnu narav prema kulturi. "Mučim se već sedam–osam godina da štampam izbor svojih ogleda od 1939. do
prekjučer, do jučer, do danas. Ljuto mi se osvećuje nastranost mog grafomanstva. Ostavština moga oca bila bi dovoljna za petoricu,
a štampao je jedva jedan do dva posto!…"
Kosta Angeli Radovani ima objavljena, s ovom knjigom, tri naslova: "Kip s grivom" i "O Ivanu Meštroviću".
Rezanje mase

Po svemu izniman intelektualac, kozer i dobar kipar K. A. Radovani diplomirao je kiparstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u
Milanu, čuvenoj Breri, u klasi kipara F. Massine i grafiku uz B. Disertoria. Kao već diplomirani kipar u Zagrebu potom upisuje
kiparsku specijalku profesora Frana Kršinića i grafičku specijalku Tomislava Krizmana, na Akademiji likovnih umjetnosti.
Radio je gotovo samo dva motiva u kiparstvu: portret i akt; gradio je i spomenike. Uočavaju se dva načina modeliranja, oblim
volumenom i rezanjem mase. Skulpture odaju osebujan izraz plastičke mase. Očituju redukciju ili svođenje na bitni izraz,
oslobođenost dekorativnog i literarnog. Izradio je brojne medalje u materijalima bronce, terakote i slonovače. Autor je Rektorskog
lanca za zagrebačko Sveučilište. Godine 1950. postao je profesor kiparstva na amblematskoj zagrebačkoj Akademiji primijenjene
umjetnosti (1950.-1955.). Od 1977. redoviti je profesor na Akademiji u Sarajevu. Tek od 1992. postao je redoviti član Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti.
U siječnju 1956. do temelja mu je izgorio atelje u Zagrebu, plamen je uništio brojna umjetnička djela. Tek nekim čudom spašena je
pisana ostavština. Kostina riječ i misao za gluha vremena; zrcalna slika jednog rijetkog uma i dostojanstvenog čovjeka, koji je trajao
za umjetnost. Knjiga "Između proroka i radnika" osim što svojom naslovnom rečenicom odgonetava narav kipara i pisca, štivo je
koje budi nadu da će nas kultura, možda, jednom ponovno spasiti.
Marina BARIČEVIĆ
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Film
Dragan JURAK: FILM
2. travnja, 2008.
"IMAŠ PETLJU?" ROBA REINERA

UMIRUĆI STARCI
"Imaš petlju?" započinje kao odlična crna komedija dvojice gerijatrijskih megastarova. Morgan Freeman, kao
crni srednjostaleški automehaničar, i Jack Nicholson, u ulozi milijardera i vlasnika bolnica čija je deviza "u
svakoj sobi dva kreveta", naći će se u zajedničkoj sobi onkološkog odjela. I jedan i drugi doći će iz svojeg
paralelnog svijeta, i naći se u zajedničkom svijetu kirurških operacija, kemoterapija i smrti. Otprilike kao da gledamo "Grumpy Old
Men" u "Dying Old Men" varijanti.
Ne viđaju se baš često u hollywoodskim filmovima smrtno oboljeli (osim ako nije riječ o ljubićima). Hollywood živi od nasilnih
smrti. Bodycount je obavezan koliko i happyend. No Hollywood, zapravo, negira smrt. Fetišizira se mladost, ljepota i ovozemaljske
radosti. "Imaš petlju?", visokobudžetni srednjostrujaški film, posve neočekivano ulazi u prostor starosti i umiranja. U prvih pola sata
film gotovo ne izlazi iz bolesničke sobe, a Freeman i Nicholson su odlični u ulogama umirućih staraca kojima je ostalo tek nekoliko
mjeseci života. Međutim, tada u priču ulazi tzv. "bucket list", lista "posljednjih želja". Automehaničar će naškrabati nekoliko stvari
koje bi još želio proživjeti, bogataš će tome pridodati nekoliko stavki, i dvojica staraca ubrzo će samrtne postelje zamijeniti
padobranima i skafanderima vozača trkaćih kola.
Rob Reiner je i iskusan i pametan redatelj ("Ostani uz mene", "Misery"...). Umirući starci kojima su posljednje želje maštarije o
skakanju iz aviona, razbijanju trkaćih automobila i jurcanju svijetom, nekako se čine ispod njegove razine. No to je Hollywood. I
stari moraju biti mladi. I umirući moraju imati pubertetske želje. Šteta, jer film je na početku puno obećavao.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Virtual Tribune
Darko VUKOREPA: VIRTUAL TRIBUNE
2. travnja, 2008.
Njemačka: OSVETA HAKERA
Grupa njemačkih hakera koji se nazivaju Chaos Computer Club žestoki su protivnici najavljene biometrijske zaštite
u e-putovnicama koje bi se trebale uskoro uvesti u Njemačku. Svoje nezadovoljstvo odlučili su izraziti na prilično
inovativan način: "ukrali" su otiske prstiju njemačkog ministra unutarnjih poslova Wolfganga Schaublea i objavili ih
na tiskanoj foliji koju su isporučili uz četiri tisuće primjeraka svog časopisa Die Datenschleuder. Do otisaka su došli
nakon što ih je jedan njihov simpatizer "ukrao" s čaše iz koje je ministar pio tijekom jedne javne rasprave.
Glasnogovornica njemačkog ministarstva unutarnjih poslova nije htjela posve otkloniti mogućnost tužbe protiv
hakera CCC.
Industrija: TOSHIBA: MILIJARDE GUBITAKA

Toshiba očekuje da će gubici vezani za smrt njihova video-formata HD DVD dosegnuti 100 milijardi jena (oko 985 milijuna dolara),
objavio je poslovni dnevni list Nikkei, ne navodeći izvor informacija. Toshiba je odbila komentirati te brojke. "Kompanija trenutno
procjenjuje moguće gubitke", kazala je glasnogovornica japanske kompanije. "U slučaju da trebamo revidirati izvješće o zaradi,
javnost ćemo o tome pravovremeno obavijestiti." Toshiba je prošlog mjeseca priznala poraz u dugotrajnom ratu oko novog DVD
formata, otvorivši put Blu-ray formatu kojeg je razvio Sony i njegovi partneri. U japanskoj kompaniji najavljuju da će prestati
prodavati svoje HD DVD uređaje do kraja ožujka, napominjući da će vjerojatno samo u vezi s obustavom tog dijela poslovanja
nagomilati 50 milijardi jena gubitaka, piše Nikkei.
Online: BESPLATNI PHOTOSHOP
Adobe Systems, tvorac Photoshopa, softvera za uređivanje fotografija, ponudio je korisnicima besplatnu
verziju programa. Tvrtka se nada da će vratiti staru slavu, koju je izgubila zbog besplatnih fotoservisa.
Photoshop Express, koji je u beta verziji, lakši je za korištenje od originalne verzije Photoshopa namijenjene
profesionalcima. PE je posve web-based, pa ga korisnici mogu koristiti s bilo kojeg računala, operativnog
sustava i iz bilo kojeg preglednika. Softver smješten na mreži postaje sve popularniji. Adobe kaže da je
besplatan Photoshop Express strategija za prodaju skupljeg softvera. Nadaju se da će korisnici besplatnog Expressa kupiti isti
softver za 99 dolara, ili se pretplatiti na uslugu jednom kad se pojavi ta mogućnost…
Sigurnost: "AIR" POD KONTROLOM
Prilikom natječaja u kojem je trebalo preuzeti kontrolu nad jednim od tri prijenosna računala s operativnim sustavima Windows,
Mac OS i Linux, najlošije je prošao Appleov prijenosnik Macbook Air. Natječaj PWN2OWN završio je drugi dan kada je poznati
iPhone haker Charlie Miller provalio u Macbook Air, za što mu je trebalo svega dvije minute. Prvi dan natječaja kada su hakeri imali
pristup samo preko mreže, nitko nije ništa napravio. No drugi dan su pravila omekšana, tako da su hakeri mogli uputiti računalo na
neku web stranicu. Miller je na svoju web stranicu postavio maliciozni kod koji, kad se otvori u web pregledniku Safari, omogućuje
preuzimanje kontrole nad računalom.
Glazba: iPHONE KAO INSTRUMENT
iBand je skupina glazbenika koji koriste samo jedan instrument - iPhone (ili njemu vrlo slični iPod Touch).
Nedavno su izdali i prvi YouTube singl, a sve skupa zvuči bolje nego što bi čovjek u prvi mah mogao pomisliti. iBand
za svoje muziciranje koristi program MooCowMusic koji, iako jednostavan, pruža sasvim solidne mogućnosti, a momci
i djevojke iz iBanda doveli su ga do krajnjih granica. Marina, Seb i Roger iz iBanda znaju svirati i nekoliko
konvencionalnih instrumenata, no ovo što su napravili s iBandom je, po mnogima, nešto posebno.
________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Pisma
OTVORENO PISMO PREMIJERU SANADERU I PREDSJEDNIKU MESIĆU
ROBOVLASNIČKI NATO
3. travnja, 2008.
Sanaderu i Mesiću,
ulaskom u NATO Hrvatska zapada u još veće siromaštvo!
Socijalistička partija Hrvatske, njeni simpatizeri i prijatelji pridružuju se građanima R. Hrvatske u potpisivanju peticije za
raspisivanje referenduma, o ne ulasku R. Hrvatske u NATO-pakt. Zagovornici tvrdnje kako u Ustavu R. Hrvatske nema utemeljenja
za raspisivanje referenduma (iz samo njima znanih razloga - kalkulantskih ili kukavičluka) namjerno zaboravljaju da je ustav opći
pravni akt u kome se izražava ono što je opće dobro, ali ustav je prije svega i iznad svega i filozofski opći akt. Vaše tvrdnje da je R.
Hrvatska demokratska, pravna i pravedna, a oduzimate pravo građanima da se putem referenduma, kao neposrednog oblika
izjašnjavanja, izjasne o svojoj sudbini, ne samo da nisu demokratske, pravne i pravedne nego su nedemokratske i autoritarne.
Gospodo zagovornici ulaska R. Hrvatske u NATO, u obavezi ste građanima R. Hrvatske javno reći kakve su posljedice za R.
Hrvatsku njenim ulaskom u NATO - znamo kakvu korist od toga imate Vi i oni čije interese branite.
Socijalistička partija Hrvatske građanima ukazuje na mnoga zla. Hrvatska ulazi u vojni pakt (ratnu hobotnicu), preuzima na sebe
obavezu da brani kako svjetski robovlasnički kapitalizam, tako i svoj "zakon o privatizaciji" (nehumani kapitalizam - Mesić), dakle
da brani "imperiju srama".
Financijski izdaci poreskih obveznika (a ne Vas) za ulazak u NATO kreću se oko tri milijarde eura. Gospodo, ne mislite valjda da će
to obogatiti položaj nezaposlenih, obespravljenih, opljačkanih, eksploatiranih, degradiranih i poniženih.
Hrvatska gubi svoju neovisnost, suverenost i teritorijalnu cjelovitost (Vama su važniji Vaši parcijalni interesi, fotelje, itd.) i postat će
poligon - vojna baza snaga NATO-a:
- gradit ćete vojne baze, skladišta oružja, remontne zavode, naselja, vrtiće, škole, infrastrukture za potrebe dočasnika i časnika i
njihovih obitelji;
- rast će stopa sistemske devijacije, prodaja droge, pljačke, nasilje, prostitucija, spolne bolesti, itd.;
- RH gubi svoju poziciju kao turistička destinacija, postat će metom terorističkih organizacija što će unositi nemir i nesigurnost kod
građana (Vas će čuvati drugi ili ćete živjeti zahvaljujući "svome radu" u egzilu).
Hrvatska će morati slati svoje dočasnike i časnike da učestvuju u agresorskim (osvajačkim) ratovima, u ubojstvima civilnog
stanovništva i razaranjima materijalnih dobara, "potencijalnim neprijateljima demokracije i civilizacije", sve pod krinkom rušenja
"diktatura" (jučer Vijetnam, danas Irak, sutra Iran; tu je i duh Allendea, itd.). Hrvatska (odnosno Vi) će morati potpisati (pitanje je
koliko ćete vremenski moći kriti) dokument SAD-a o nemogućnosti proglašavanja od strane suda (za ratne zločine - Rim) pojedine
vojnike, dočasnike i časnike (eventualno) ratnim zločincima.
Očekujemo da će se građanskom neposluhu (potpisivanje peticije) pridružiti i sindikati, jer će upravo njihovo članstvo (radnici)
ulaskom Hrvatske u NATO-pakt biti neposredno egzistencijalno ugroženo s krajnjim posljedicama.
Socijalistička partija Hrvatske izražava svoje otvoreno suprotstavljanje Vama, koji ste neustavno i nedemokratski uzeli sebi za pravo
da R. Hrvatska uđe u NATO.
-- Predsjednik Gradske organizacije Socijalističke partije Hrvatske - Split, dr. sc. Pavle Vukčević

SLUČAJ MAGAŠ
MUĆAK I PUDLICA
3. travnja, 2008.
Slučaj Magaš je po mnogo čemu krunski dokaz što se može dogoditi u državi koja je pala u ruke mafije, i političkog establišmenta,
koji s lakoćom manipuliraju institucijama zaduženim za zaštitu ljudskih prava i naravno mehanizmima pravne države.
Spominje se Centar za socijalnu skrb - institucija koja je zbog svoje stručne i moralne neučinkovitost toliko puta prozivana da se
najkasnije nakon ovog slučaja s Anom Magaš, treba pod hitno provesti kadrovska i stručna reorganizacija Centara za socijalnu skrb.
Spominje se pravobraniteljica za djecu koja je, kao što to slučaj Magaš jasno dokazuje, sve drugo do ono za čega je porezni
obveznici plaćaju, jer dotična je osoba u ovom slučaju djelovala najblaže rečeno kao sramna karika u lancu kriminala i korupcije,
zbog čega se je i suđenje Ani Magaš odvijalo u najcrnjoj verziji politički režiranih sudskih procesa, s tim što je u slučaju Ane Magaš
politika dodatno kočila i ono malo pravne države na koju je mogla utjecati besramna visina honorara kojeg je potraživao njen
odvjetnik.
Nije sporno dodijeliti skrbništvo roditeljima njenog ubijenog supruga, ali su sve druge odluke pravobraniteljice za djecu čisti zločin
prema majci i djetetu, zločin zbog kojeg bi se u svakoj pravno uređenoj državi nadležno Državno odvjetništvo već davno trebalo
baviti postupcima i odlukama Centra za socijalnu skrb i pravobraniteljice za djecu. U Zadru, na veliku žalost poreznih obveznika,
postoji Državno odvjetništvo, ali je to Državno odvjetništvo isti mućak kao i njihov glavni šef Mladen Bajić, ili surogat USKOK, ili
stranačka pudlica Ana Lovrin, o kojoj će biti još govora!
Toliko o kriminalnom činu pravobraniteljice za djecu. O zadarskom Općinskom i Županijskom sudu moglo bi se puno toga reći,
pozitivnog i pohvalnog, jer nisu svi zadarski suci i sutkinje nesavjesni, korumpirani i lopovski nastrojeni, ali za razliku od drugih
zanimanja i djelatnosti u sudstvu ni deset lasta ne čine proljeće, a dovoljna je jedna jedina muha zunzara, da zapljuje i zacrvi zdravo
meso. Šteta bi bila manja, ili neznatna kada ne bi zakazala stručnost, poštenje i moral onih koji su zaduženi za to da se ta muha
zunzara odmah i hitno po otkriću odstrani sa zdravog tijela, ali i tu se ponovno postavlja pitanje stručnosti, sposobnost, morala
takozvane višeinstitucionalne kontrole u pravosuđu, među koju spada i već spomenuta Ana Lovrin, koja se čak i ponosi sa onim s
čim bi se svaki pošteni građanin i građanka, a kamo li ne nekorumpirani pravni stručnjak stidio - priznaje da je stranački vojnik.
Vrhovni je sud u ovom slučaju, makar djelomično, ispravio ono što je propustio učiniti Županijski sud u Zadru, što je ujedno i
posljedica same činjenice da se je od samog početka cijeli slučaj trebalo voditi pred nekom drugim sudom, a ne u Zadru.

-- Stjepan Tot, Slatina

________________________________
Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.