Gljivice- uzročnici bolesti

Istraživački rad iz biologije

Varaždin, travanj 2016.

 UVOD

Gljivice su organizmi koje ubrajamo u gljive mješinarke (Ascomycota) koje tvore najveće
koljeno gljiva. Potpuno su prilagođene životu na kopnu i dosegle su najviši stupanj razvoja.
Općenito govoreći, gljivice su formirane od vegetativnog nitastog tijela micelija,
sastavljenog od mnoštvo nizova identičnih stanica zvanih hife te reproduktivnog sistema
zvanog plodište. U plodištu se razvijaju spore, koje pri idealnim uvjetima rasta proizvode
nove stanice hife. Većina se mješinarki razmnožava spolno (Slika 2.) fiziološki različitim
askosporama koje se razvijaju u posebno oblikovanoj mješinici (Slika 1.) pa ih stoga dijelimo
na muške i ženske spore ( + i – spore). Svaka mješinica sadrži po osam spora, a pri
razmnožavanju dolazi do izmjene spolne i nespolne generacije. U povoljnim uvjetima dolazi
do klijanja spora pri čemu nastaju muški i ženski miceliji (gametofiti), ovisno o tome jesu li
nastali iz + ili – spore. Muški gametofit nosi muške, a ženski gametofit nosi ženske rasplodne
organe. Spajanjem rasplodnih organa nastanu sporofiti u čijim sporangijima redukcijskom
diobom nastaju haploidne spore. Do vegetativnog razmnožavanja dolazi najčešće u
nepovoljnim uvjetima i tada govorimo o pupanju.

Slika 1. Askus ( mješinica) s askosporama

Slika 2. Dio razvojnog ciklusa

Najvećim dijelom gljivice su saprofitske gljive, ali među njima ima i parazita. Gljivice su
često patogeni organizmi i uzrokuju bolesti gljiva, životinja i ljudi. Češće se nalaze kod biljaka
nego kod životinja. Gljivične infekcije nastaju najčešće kod organizama oslabljenog imuniteta
ili kada je mikroflora domaćina naglo promijenjena.
 Ovu sam temu odabrala zbog velikog interesa prema bolestima, njihovim uzročnicima i
liječenju. Proučavajući patogene gljivice s kojima se gotovo svakodnevno susrećemo,
namjera mi je saznati na koji način možemo sebe, biljke i životinje najlakše zaštiti od
gljivičnih bolesti.
MATERIJALI I METODE RADA

Istraživajući po internetu prikupila sam brojne podatke za ovaj rad, a dodatne informacije
potražila sam u udžbeniku biologije za drugi razred gimnazije.
REZULTATI

Nakon istraživanja literature, za ovaj sam rad odabrala sveukupno dvadeset gljivica te ih
opisala i bolesti koje uzrokuju. Od odabranih dvadeset gljivica, deset uzrokuje bolesti na
čovjeku, dvije gljivice kao domaćina uzimaju životinje, a nešto rjeđe čovjeka, dok osam
gljivica napada biljke.

1. Aspergillus (Slika 3.)

Aspergillus predstavlja najčešće plijesni u okolišu. Često se nalaze u raspadajućoj

vegetaciji (kompost), na česticama prašine u zraku, a ponekad ju nalazimo i u bolničkim
sobama ili bolničkim aparatima. Infekcije obično nastaju udisanjem spora ili direktnim
prodorom kroz oštećenu kožu te gljivice jako brzo prodiru u krvne žile. Ova je gljivica sklona
inficirati plućne šupljine koje su ostale nakon preboljelih bolesti pluća. Često se znaju stvarati
gljivične lopte (aspergilome) koje se hitno moraju ukloniti kirurškim zahvatom.

Plućna aspergiloza uzrokuje kašalj, stvaranje aspergiloma u sinusima i vrućicu. Od ostalih

se simptoma svakako ističu promjene na koži (najčešće na području nosa), sluznici i zubnome
mesu. Ako se zakasni s dijagnozom i liječenjem, bolest jako brzo napreduje.

Slika 3. Aspergillus

2. Blastomyces dermatitidis (Slika 4.)

Gljivica Blastomyces dermatitidis raste kao plijesan na sobnoj temperaturi u tlu

obogaćenom životinjskim izlučevinama te u vlažnome i kiselome organskome materijalu.
Uzročnik je bolesti blastomikoze (Gilchristova bolest) koja je nalik uobičajenoj upali pluća.
Udahnute spore se u plućima pretvaraju u mikroorganizme nalik pupoljcima. Infekcija može
ostati lokalizirana na plućima, ali se može proširiti i na ostale organe uključujući kožu,
prostatu, testise, bubrege, kralješke, mozak, sluznicu nosa.

Blastomikoza može proći potpuno nezamjetno i spontano, ali ovisno o imunitetu, može
prijeći u izrazito agresivnu infekciju. Prvi simptom je suh kašalj, a potom slijede i bol u
prsnome košu, vrućica i hladan znoj. Najlakši oblik blastomikoze obuhvaća samo promjene
kože u obliku sitnih prištića (papula) koje mogu biti usamljene ili se polako šire kožom koja je
bila najjače izložena utjecaju uzročnika bolesti.

Najčešća područja zaraze nalaze se u Sjevernoj Americi (područje Mississipija, New York-a
i južne Kanade). Infekcija se također javlja i u Africi.

Slika 4. Blastomyces dermatitidis

3. Coccidioides immitis (Slika 5.)

Coccidioides immitis uzrokuje plućnu bolest kokcidioidomikozu koja najčešće prolazi

spontano. No, infekcija se često preseli na okolna tkiva i tamo uzrokuje promjene tkiva.
Nakon ulaska u tijelo, Coccidioides immitis se pretvaraju u velike loptaste nakupine koje se
postepeno povećavaju, a potom pucaju te svaka oslobađa mnoštvo sitih spora koje, ako su
dovoljno izdržljive, mogu stvarani nove nakupine. Kokcidioidomikoza se može razviti u
primarnu ili u progresivnu kokcidioidomikozu.

Primarna kokcidioidomikoza najčešće prolazi bez simptoma, ali se u nekim slučajevima

ipak mogu pojaviti simptomi kao što su vrućica i kašalj, a nešto rjeđe moguća je i grlobolja.
Kod progresivne kokcidioidomikoze simptomi se razvijaju nekoliko tjedana ili mjeseci, a
najčešći je simptom nagli gubitak težine. Progresivna kokcidioidomikoza češće se pojavljue
kod muškaraca nego kod žena, lako zahvaća osobe zaražene HIV-om, trudnice te ljude starije
životne dobi.

Neliječena kokcidioidomikoza gotovo u većini slučajeva kasnije uzrokuje meningitis,a

kako infekcija može zahvatiti i određene kosti, uklanjanje zaraženih dijelova je nužno kako bi
se spriječio niz ostalih bolesti.

Slika 5. Coccidioides immitis

4. Cryptococcus neoformans (Slika 6.)

Kriptokokoza je plućna infekcija koja nastaje udisanjem zemlje zagađene gljivicom

Cryptococcus neoformans. Bolest se najčešće javlja u muškaraca starijih od 40 godina.
Kriptokokoza u pravilu zahvaća moždane ovojnice ili pluća, te se mogu uočiti promjene na
moždanoj ili plućnoj ovojnici (tzv. lezije) no one spontano prolaze. Prisutnost povišene
temperature je rijetka kod zaraženih osoba. Simptomi su slični simptomima meningitisa, a
uključuju glavobolju, nejasan vid, depresiju i česte promjene raspoloženja. Može se uočiti i
pojava prištića na koži koji sliče aknama.

Bolesnicima koji nisu zaraženi HIV-om ne mora biti potrebno liječenje ako nisu uočene
snažne promjene na koži, kostima ili drugim organima. HIV pozitivnim bolesnicima liječenje
je obavezno te često terapiju uzimaju doživotno.
 Slika 6. Cryptococcus neoformans

5. Candida Albicans (Slika 7.)

Ova se gljivica normalno nalazi u ustima, rodnici i probavnom traktu bez da dovodi do
bilo kakvih simptoma. Ipak, u određenim slučajevima (stres, pad imuniteta) može doći do
prekomjernog umnožavanja ovog mikroorganizma te do razvoja bolesti kandidijaze. Iako je
kandidijaza najčešće posljedica navedenih stanja, ne možemo zanemariti njen mogući
prijenos nezaštićenim spolnim odnosom. Najčešći simptomi kod žena su crvenilo, svrbež,
grudast vaginalni iscjedak i bol prilikom mokrenja ili spolnog odnosa, a slični se simptomi
očitavaju i kod muškaraca. Kao posljedica svrbeža mogu nastati ogrebotine što kasnije
dovodi do bakterijskih infekcija.

Osim na genitalnom području, kandidijaza se može razvijati i na području usne šupljine

gdje se pojavljuju mliječno-bijele naslage. Ovakav oblik kandidijaze najčešće nastaje kao
posljedica dugotrajnog liječenja antibioticima.

Liječenje kandidijaze se provodi u svrhu olakšavanja simptoma te se simptomi rješavaju u

90% slučajeva. Vrlo je korisno istodobno liječiti i partnera.

Slika 7. Candida Albicans

 6. Tinea pedis (Slika 8.)

Nedovoljna higijena, cjelodnevno nošenje zatvorene obuće i pojačano znojenje mogu

dovesti do razvoja učestale gljivične infekcije stopala koju poznajemo pod nazivom atletsko
stopalo. Uzročnik je gljivica Tinea pedis. Bolest se najčešće prenosi u vlažnim objektima gdje
je dozvoljno hodanje bosih nogu. Prenosi se ljuščicama kože koje otpadnu sa zaražene
osobe te sadrže infektivne gljivične elemente. Atletsko stopalo manifestira se suhom i
perutavom kožom (Slika 9.), a kod težih oblika javljaju se crvenilo i ranice uz svrbež ili
peckanje. Infekcija se uglavnom razvija na tabanima, ali mogući je i prijenos na gornji dio
stopala. Sama infekcija može se prenijeti i na ruke, prepone te na nokte kada oni zadobivaju
mutan izgled i šire vrlo neugodan miris.

Liječenje započinje očuvanjem čistoće i suhoće stopala kako gljivice više ne bi imale
idealne uvjete za razvoj. Drugi dio liječenja obuhvaća liječenje kremama i prašcima.
Redovitim pridržavanjem preporučenih mjera prevencije moguće je izbjeći ovu neugodnu
gljivičnu infekciju stopala koja nerijetko zahtjeva dugotrajno i uporno liječenje.

Slika 8. Tinea pedis Slika 9. Simptom atletskog stopala

7. Trichophyton rubrum (Slika 10.)

''Gljivice'' na noktima, tj. gljivične infekcije noktiju su promjene noktiju uzrokovane

gljivicom Trichophyton rubrum. To je najčešća bolest noktiju i započinje kao gljivična infekcija
stopala, koja se potom proširi te zahvati i nokte. Najčešći simptom je zadebljanje i promjena
boje nokta. Obično nema bolova niti drugih tjelesnih simptoma. No, ako se ne liječi, može
doći do upale kože ispod ili oko nokta. Gljivična infekcija ima nekoliko oblika, a kod najčešćeg
oblika gljivica Trichophyton rubrum ulazi u nokat na rubu te se polako širi prema korijenu
nokta. Nokta tada poprima prljavo žutu boja i počinje se odvajati od podloge (Slika 11.).
Također može doći do mrvljenja nokta ili potpunog odvajanja i otpadanja. Pri ostalim
oblicima vidljive su bijele mrljice na vanjskoj površini nokta koje je moguće izljuštiti.

Liječenje obuhvaća uklanjanje bolesnog dijela nokta, a potom nanošenje lijeka za

suzbijanje gljivica i gljivičnih infekcija na nokte i okolnu kožu.

Zarazi su najviše podložne osobe starije životne dobi, sportaši, bolesnici sa šećernom
bolešću ili psorijazom te osobe kod kojih je zapaženo pojačano znojenje. Kako bi se spriječio
razvoj gljivica Trichophyton rubrum na stopalima, važno je održavati higijenu stopala i
izbjegavati prekomjerno izlaganje vlazi.

Slika 10. Trichophyton rubrum

Slika 11. Zadebljanje nokta

8. Histoplasma capsulatum (Slika 12.)

Histoplasma capsulatum raste kao plijesan u prirodi ili kad se uzgaja u na sobnoj
temperaturi, no na temperaturi od 37°C pretvara se u male (promjera 1 do 5 µm) kvasnice.
Kvasnice su mikroorganizmi koji su prirodno prisutni na površini svih živih bića. Infekcija ove
gljivice naziva se histoplazmoza i nastaje udisanjem spora plijesni koja se nalazi u prašini ili
tlu bogatom izmetom ptica. Nakon dužeg izlaganje, može doći do brojnih komplikacija, ali
obično zaražene osobe niti ne primijete infekciju pa stoga rijetko zatraže pomoć liječnika.
Bolest započinje kašljem, povišenom tjelesnom temperaturom i bolovima u prsima. Kod ove
bolesti postoje tri oblika, a simptomi su im vrlo slični. Kod nekih oblika može doći do
mršavljenja, umor i pogoršanja općeg stanja, a katkad se infekcija proširi i na nadbubrežnu
žlijezdu. Teži oblici ove bolesti nose i kobnije posljedice. Naime, kod nekih oblika dešavaju se
karakteristične promjene na plućima, kašalj postaje sve gori, a pacijent na kraju može ostati
invalid. Gubitak vida također je jedan od rjeđih posljedica.

Histoplazmoza se javlja diljem svijeta, a žarišna područja su dolina rijeke Mississippi,

Florida i Teksas.

Slika 12. Histoplasma capsulatum

9. Eumycetoma (Slika 13.)

Gljivice Eumycetoma su vrlo široko rasprostranjene: rastu na otpalom lišću, u skladištima

žita, sijenu i drugim materijalima biljnog podrijetla, a često su i sastavni dio mikroflore usne
šupljine. Spore se mogu pronaći u tlu i zraku tijekom cijele godine. Udisanjem stižu u organe
dišnog sustava, a ulazak gljivica mogući je i kroz ogoljelu kožu. Infekcija se lako može širiti
dodirom na okolna područja.

Prvi simptom je potkožni čvor, tj. nastaje micetom koji je bezbolan i tamniji od ostatka
kože. Infekcija polako napreduje mjesecima ili čak godinama, a postupno se širi na susjedne
mišiće,tetive i kosti te ih deformira ili razara. Razaranjem onemogućava se funkcija
zahvaćenih udova. Kod uznapredovanih faza bolesti udovi izgledaju otečeno s cističnim
područjima.

Liječenje traje i do deset godina. Nažalost, kod neliječenih slučajeva može doći do smrti
jer se kod pacijenta počinje razvijati sepsa. Ako kod liječenja nema vidljivih poboljšanja ili se
stanje pogoršava, neophodno je amputirati zahvaćene udove kako bi se spriječio razvoj
ostalih infekcija i razvoj sepse.
 Ova je bolest najzastupljenije u južnom SAD-u kod muškaraca u dobi od 20-40 godina
zbog njihove stalne izloženosti vanjskim uvjetima na poslu.

Slika 13. Eumycetoma

10. Sporothrix schenckii (Slika 14.)

Sporothrix schenckii je gljivica koja je pronađena na grmu ruža, lišajevima i biljnim

truležima. Ovo je saprofitna plijesan kojom se najčešće zaraze ljudi koji se bave
hortikulturom, vrtlari, cvjećari i poljodjelci nakon što su došli u doticaj s materijalom koji
sadrži Sporothrix schenckii.

Zarazom nastaje bolest sporotrihoza koja se manifestira potkožnim čvorićima koji se

mogu javiti na bilo kojemu dijelu tijela, no najčešće zahvaćaju jednu šaku i ruku. Čvorići nisu
bolni pri pritisku. Kroz nekoliko tjedana čvorići se počinju povećavati i postaju pomični
prilikom pritiska.

Liječenje nije zahtjevno, ali je izrazito važno jer kod zanemarenih slučaja česta je pojava
sepse.

Slika 14. Sporothrix schenckii

 11. Microsporum canis (Slika 15.)

Microsporum canis je prilagođen životu na životinjama, najčešće na psima i mačkama.

Oboljenja uzrokovana ovim gljivicama češća su u toplijim i vlažnijim sezonama, no u našim su
sredinama prisutne su kroz cijelu godinu. Mlade su životinje sklonije zarazi od odraslih
jedinki. Zaraza se događa na oštećenim područjima kože i pripomažu joj neishranjenost i
glistavost životinja. Stoga je najvažnije da životinja bude čista, uredna i redovito cijepljena.

Javljaju se promjene na koži glave i nogu u obliku crvenih, okruglih mrlja na kojima nema
dlaka (Slika 16.). Bolest i bez liječenja nestaje u roku od 1 do 3 mjeseca, no upravo radi
širenja zaraze trebalo bi početi s terapijom čim se pojavi sumnja na gljivičnu infekciju.
Ukoliko su promjene na koži minimalne, koriste se samo posebni šamponi. Moguća je i
terapija tabletama koja traje 2-8 tjedana.

Slika 15. Microsporum canis Slika 16. Promjene na koži

12. Trichophyton mentagrophytes (Slika 17.)

Trichophyton mentagrophytes prodire dublje u kožu mačka i psa, najčešće u području

šapa, nosa ili tjemena. Bolest se zove trihofitoza. Na koži se mogu uočiti kružne, lagano
uzdignute promjene koje se mogu odvojiti, a ozlijeđena koža će ostati otečena, vlažna i
jarkocrvena.

Terapija može uključivati mazanje kremama koje sprječavaju razvoj gljivica ili korištenje
određenih šampona. Za vrijeme ove bolesti ne preporučuje se šišanje jer gljivice najbolje
uspijevaju na mladoj dlaci. Uz liječenje vrlo su važne higijenske navike: držanje okoline u
kojoj životinja boravi čistom i pranje ruku nakon diranja životinje.

U ljudi, na vlasištu se javljaju žarišta okruglog oblika na kojima je kosa djelomično

slomljena sa sivkastim ljuskicama ili duboka žarišta u obliku okruglastih izbočenja iz kojih
ispada kosa. Može se pojaviti i povišena tjelesna temperatura. Na neobrasloj koži vide se
okruglasta crvena žarišta uzdignutog ruba s ljuskicama, a promjene mogu svrbjeti. Terapija
traje dva do četiri tjedna i uključuje korištenje krama ili šampona.

Slika 17. Trichophyton mentagrophytes

13. Erysiphe necator (Slika 18.)

Ova je gljivica prvi put zabilježena u Londonu, a potom se proširila čitavom Europom i
uzrokuje jedno od najraširenijih gljivičnih oboljenja vinove loze. Na zaraženim biljkama
pojavljuju se pepeljaste prevlake, ponajprije na lišću i stabljikama. Pepeljaste prevlake
intenzivnije se pojavljuju na donjim listovima, iako se pepelnica može pojaviti na svim
nadzemnim biljnim dijelovima. Kako se bolest razvija, šire se pa mogu prekriti cijelu biljku, a
zaraženi listovi i biljni dijelovi požute, suše se i otpadaju. Pepelnica se lako pojavljuje i razvija
u uvjetima visoke vlage i povoljnih temperatura (25-28°C). Kiše joj ne odgovaraju jer ispiru
spore s biljaka. No, samo nekoliko dana bez kiše dovoljno je da se pepelnica intenzivno
proširi u povrtnjacima, voćnjacima i poljoprivrednim nasadima.

Kako bi se vinogradi zaštitili od pepelnice, potrebno je koristiti plodorede i gnojidbu

dušikom. Za suzbijanje koriste se razni fungicidi.
Slika 18. Erysiphe necator

14. Plasmopora viticola (Slika 19.)

Spore gljivice Plasmospora viticola razvijaju se u lisnom tkivu te u otpalom lišću

prezimljuju zimu. Na proljeće počinju klijati stvarajući jednu krupnu sporu iz koje izlaze
manje spore. Kapi kiše prenose te spore na vlažno lišće vinove loze. Neko vrijeme nakon
zaraze, na lišću se počinju pojavljivati uljaste pjege. U idealnim uvjetima počet će se razvijati
konidije koje će izbijati kroz puči i tvoriti prevlaku na listovima. Ova je bolest nama poznata
pod nazivom peronospora ili plamenjača i također može zahvatiti i ostale dijelove vinove
loze kao što su cvjetovi i grozdovi. Grozdovi i lišće poprimaju tamne i prljave boje, počinju se
sušiti i otpadati sa stabljike.

Za uspješnu zarazu temperatura tla treba iznositi najmanje 8°C, a list treba biti promjera
5-10 cm. Jedini uspješan način borbe protiv gljivice Plasmospora viticola je korištenje
kemijskih sredstava.

Slika 19. Plasmospora viticola

 15. Botrytis cinerea (Slika 20.)

Razvoju ove gljive pogoduju prohladna i vlažna razdoblja s temperaturama oko 15°C, a
uzročnik je sive plijesni i napada brojne jednogodišnje i trajne biljne vrste. Botrytis cinerea
može inficirati gotovo čitavu biljku – sjeme, lukovicu, presadnice, stabljiku, list, cvijet i cvjetni
pup. Jedino je korijen pošteđen zaraze. Najprepoznatljiviji simptom je formiranje obilne sive
pahuljaste prevlake na bolesnim dijelovima. Suzbijanje sive plijesni nije lagano ni
jednostavno zbog širokog kruga domaćina koje gljivica može nastaniti i vrlo povoljnih uvjeta
razvoja u zatvorenim prostorima kao što su npr. staklenici.

U našoj zemlji dopušteno je malo kemijskih tvari koje se mogu korisititi za suzbijanje sive
plijesne. Zato je važno brinuti o mjerama kojima se smanjuje vlažnost zraka u plastenicima i
staklenicima jer se na taj način onemogućuje razvoj ove gljivice.

Slika 20. Botrytis cinerea

16. Puccinia heterospora (Slika 21.)

Ova gljivica najčešći je uzročnik hrđe biljaka iako ju mogu uzrokovati i gljivice rodova
Uromyces i Phragmidium. Od hrđa posebno su ugroženi ruže, slijez, grah i ribiz. U kasno
proljeće na naličjima lista nastaju sitni, bijeli prištići koji prođu nezapaženo, a potom se
pojavljuju smeđi jastučići koji kasnije pocrne. Pjege mogu biti kružno raspoređene ili
razbacane na naličju, a na licu lista pojavljuju se svjetložućkaste pjege koje su u sredini bez
boje. Razvoju bolesti pogoduje visoka temperatura i visoka vlažnost zraka.
Potrebno je uklanjati zaražene dijelove biljke ili prskati čajem od preslice.

Slika 21. Puccinia heterospora

17. Nectria galligena (Slika 22.)

Krajem zime i tijekom proljeća, Nectria galligena otpušta askospore. Askospore su u

proljeće kremasto bijele boje, a kasnije tijekom godine pocrvene (Slika 23.). Takve crvenkaste
povrede centrirane su oko rana nastalih rezidbom, mrazom i drugim tehničkim oštećenjima
te se polako razvija rak kore drveća. Biljka nastoji zarasti rane, ali to obično ne uspijeva i
bolest prodire duboko u tkivo, rane se povećavaju što rezultira sušenjem grana,a ponekad i
cijelog stabla.

Rak kore najviše najviše poteškoća uzrokuje u planinskim područjima. Razvoju bolesti
pogoduje temperatura od 15° C i vlažna kora. Razvoj bolesti može trajati nekoliko dana,
tjedana ili čak nekoliko mjeseci.

Ako se bolest razvila, suzbijanje se provodi intenzivnom rezidbom kojom se uklanjaju sve
grane sa simptomima ove bolesti. Odrezane zaražene grane potrebno je spaliti. Nastale rane
preporučuje se premazati pastom te se preporuča prskanje pripravcima na osnovi bakra.

Slika 22. Nectria galligena Slika 23. Askospore

 18. Monilia fructigena (Slika 24.)

U obliku micelija, gljivica Monilia frucitigena preživljava zimu. U proljeće iz micelija se

razvijaju jastučići koji sadrže konidije i ovdje započinje razvoj bolesti zvane smeđa trulež
plodova. Pomoću vjetra, kiše ili insekata, konidije se prenose na mlade i zrele plodove
uzrokujući male i smeđe mrlje koje postepeno prekrivaju cijelu površinu kožice ploda. Tkivo
ispod pjege truli i potpuno propada. Plodovi se mogu zaraziti prilikom rasta i potom padaju
na tlo ili u skladištu. Zaraženi plodovi nazivaju se „mumije“.

Infekciji odgovaraju vlaženje plodova ili visoka vlažnost zraka i temperatura od oko 28° C.
Ova bolest se posebno naglo širi iza dugotrajnih kiša koje se jave iza dugog i toplog razdoblja
jer plod naglo buja što uzrokuje stvaranje sitnih pukotina koja su ulazno mjesto za infekciju
gljivicom. Također, svako mehaničko oštećenje uzrokovano vremenskim nepogodama ili
napadom insekata potpomaže razvoj ove bolesti.

Nakon zaraze, potrebno je sakupiti sve zaražene plodove, a mjesta skladištenja održavati
čistima i urednima te redovito pregledavati ubrane plodove kako bi se spriječila zaraza.

Slika 24. Monilia fructigena

19. Venturia inaequalis (Slika 25.)

Venturia inaequalis jako dobro preživljava zimu te već u veljači može doći klijanja konidija
koji su se razvili iz micelija koji se nalaze u udubljenima na kori grančica. Uzročnik je
krastavosti koja najjače pogađa jabuke. Zaraza se često prenosi vjetrom.

Krastavost se može javiti na lišću u obliku hrđavih i crnih okruglih pjega s nejasnim
rubovima. Takve se pjege često znaju spojiti u veće pjege koje prekrivaju lišće koje pod
utjecajem ove bolesti postaje kržljavo i potom otpada. Na plodovima bolest se također
očituje u obliku pjega, pritom plod ostaje nerazvijen i počinje mu pucati kožica.

Kako je ova bolest iznimno česta, kao zaštita se koristi prskanje fungicidima.

Slika 25. Venturia inaequalis

20. Stigmina carpophilla (Slika 26.)

U vrijeme blagih zima gljivica Stigmina carpophilla može prezimiti u pupovima ili na
zaraženim otpalim listovima. Zaraza se ostvaruje kroz puči ili ožiljke na granama koji su
nastali nakon otpadanja lišća. Bolest nam je poznata kao šupljikavost lista, a najčešće pogađa
breskve i ostale koštićave voćne vrste.

Najočitije promjene se javljaju na listovima, a plodovi su rijetko zaraženi. Na plojki lista

javljaju se tamnocrvene, ljubičaste do narančaste pjege obrubljene tankim tamnijim
pojasom. Pjege kasnije propadaju i nastanu šupljine (Slika 27.). Veličina pjege varira od 3 – 5
mm. Listovi s velikim brojem pjega često otpadnu.

Zbog visokih temperatura i odsutnosti kiše tijekom ljeta nema infekcije, ali one nastaju
kasnije u kišnim razdobljima jeseni i početka zime. Infekcija se može smanjiti rezidbom
zaraženih dijelova tijekom zime i njihovim iznošenjem iz voćnjaka. Međutim, to nije dovoljno
već je uz to potrebna i kemijska zaštita fungicidima.
Slika 26. Stigmina carpophilla Slika 27. Šupljine zaraženog lista
RASPRAVA

Danas postoje brojni proizvodi za suzbijanje gljivica biljaka. Njihovo je djelovanje brzo i
učinkovito te se mogu vrlo lako nabaviti. Poznati su nam pod nazivom fungicidi. Iako su
djelotvorni, s druge su strane, kao i većina takvih preparata, štetni za okoliš. Obično loše
djeluju na tlo te ono postaje iscrpljeno i slabije plodno.

Kod liječenja gljivičnih bolesti kod čovjeka primjenjuju se posebni lijekovi zvani
antimikotici. Važno je pridržavati se određene terapije kako ne bi došlo do komplikacija i
djelovanja lijeka na gljivice koje su prirodni stanovnici našeg tijela.
ZAKLJUČAK

Na temelju rezultata istraživanja, zaključila sam kako postoji mnoštvo vrsta gljivica koje
imaju točno određene uvjete u kojima dolazi do njihova razvijanja i razmnožavanja. Vrlo su
raširene u okolišu te je stoga teško zaštiti sebe, biljke i životinje od zaraze. Biljke su često
podložne gljivičnim bolestima pa je važno uvijek ukloniti zaražene dijelove ili ih spaliti. Pošto
čovjek kao i životinje uzima biljke kao osnovu prehrane, on mora sprječavati gljivične
infekcije biljaka.

Pridržavanjem općih higijenskih mjera, te izbjegavanjem mjesta na kojima postoji

opravdana bojazan od infekcije, redovitim pregledavanjem kućnih ljubimaca velika je
vjerojatnost da ćemo izbjeći moguće gljivične infekcije.

Najvažnije je naučiti kako se ponašati u određenim prostorima, kako se zaštiti i na taj

način smanjiti korištenje različitih proizvoda za suzbijanje gljivica.
LITERATURA

Dolenec Z., Rusak G., Živi svijet 2. Zagreb: Profil, 2013., 84.-87.

http://www.stetoskop.info/Micetom-1177-c35-sickness.htm?b9

http://www.ferarica.com/hr/5048/gljivicna-oboljenja/

http://www.adiva.hr/gljivicne-bolesti-zajednicke-ljudima-i-zivotinjama.aspx

http://pinova-meteo.com/hr_HR/primjena/prognoznimodeli/pepelnica-vinove-loze

http://www.pajdas-zlatar.hr/peronospora.htmhttp://pinova.hr/hr_HR/baza-
znanja/vocarstvo/zastita-vocnjaka/zastita-jabuke/bolesti-jabuke/smeda-trulez-plodova-jabuke

http://pinova.hr/hr_HR/baza-znanja/vocarstvo/zastita-vocnjaka/zastita-jabuke/bolesti-
jabuke/krastavost-lista-i-ploda-jabuke

http://www.vasdoktor.com/medicina-od-a-do-z/dermatologija/237-gljivine-infekcije-koe-tinea

http://mojcvijet.hr/bilje/vrtlarski-savjeti/najcesce-bolesti-i-stetnici-u-vrtu/

http://www.eurogarden.rs/zatita-biljaka

http://www.biovrt.com/article/Bolesti-biljaka.html

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/aspergiloza

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/blastomikoza

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/kandidijaza-
invazivna_

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-
prirucnik/infektologija/gljivice/kokcidioidomikoza

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/kriptokokoza

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/histoplazmoza

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/mukormikoza

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/infektologija/gljivice/micetom