Kontrola grešaka

Pošto je na odgovarajući način obilježen početak i kraj svakog okvira, dolazi se do sljedećeg
problema: kako biti siguran da su svi okviri isporučeni mrežnom sloju primaoca i to
ispravnim redom? Pretpostavimo načas da prijemnik zna procijeni da li primljeni okvir
sadrži ispravne ili pogrešne podatke. Za uslugu bez uspostavljanja direktne veze i bez
potvrde o prijemu, ne bi smetalo da pošiljalac samo isporuči okvire ne vodeći računa o
tome da li su oni stigli u ispravnom stanju. Ali za pouzdanu uslugu sa uspostavljanjem
direktne veze, to uopće ne bi valjalo.

Pouzdanost isporuke obično se obezbjeđuje tako što pošiljalac dobija neku povratnu
informaciju o tome šta se događa na drugom kraju linije. Najčešće protokol zahtijeva od
primaoca da povratno šalje kontrolne okvire s potvrdom (pozitivnom ili negativnom) o
pristiglim okvirima. Ako pošiljalac primi pozitivnu potvrdu o prijemu okvira, on zna da je
okvir stigao na odredište u ispravnom stanju. S druge strane, negativna potvrda znači da
je nešto pošlo naopako i da okvir mora da se pošalje ponovo.

Otežavajuća okolnost je i mogućnost da zbog hardverskih problema okvir potpuno nestane

(na primjer, zbog nagle provale šuma na liniji). U takvoj situaciji primalac neće uopće
reagovati jer za to nema razloga. Slično tome, ako se zagubi okvir s potvrdom, pošiljalac
neće znati kako da nastavi dalje. Ovo treba razumjeti da će se protokol u kome pošiljalac
šalje okvir i zatim čeka potvrdu o njegovom prijemu (pozitivnu ili negativnu), bespomoćno
zauvijek blokirati ako se ikada izgubi ijedan okvir zbog hardverske greške ili neispravnog
komunikacijskog kanala.

Takva mogućnost u sloju veze podataka predupređuje se uvođenjem tajmera. Kada

pošiljalac pošalje okvir, on obično pokrene i tajmer. Tajmer je podešen na vremenski
interval potreban da okvir stigne na odredište, da se tamo obradi i da potvrda o njegovom
prijemu stigne natrag. U normalnim situacijama, okvir će stići na odredište a potvrda o
njegovom prijemu stići će pošiljaocu prije isteka tog vremena, pri čemu će se tajmer po
prijemu potvrde isključiti.

Međutim, ako se okvir ili potvrda o njegovom prijemu izgube, tajmer će se poslije unaprijed
definisanog vremena automatski isključiti i ukazati pošiljaocu na potencijalni problem.
Trivijalno rješenje je da se okvir ponovo pošalje. Međutim, kada se isti okvir šalje više
puta, postoji rizik da ga i primalac primi više puta i da ga isto tako više puta proslijedi
mrežnom sloju. Da bi se to spriječilo, obično je neophodno da se okvirima koji se šalju
dodijele redni brojevi (sequence numbers), tako da primalac može da razlikuje ponovno
poslane okvire od okvira koji su stigli uobičajenim redom.

Čitava problematika rada s tajmerima i rednim brojevima okvira, koja obezbjeđuje da se

svaki okvir na odredištu prosljeđuje mrežnom sloju samo jedom, važan je zadatak sloja
veze (i slojeva viših od njega).

Kontrola toka podataka

Važnu stavku pri projektovanju sloja veze podataka (a i viših slojeva) predstavlja šta raditi
s pošiljaocem koji sistematski šalje okvire brže nego što primalac može da ih prihvati.
Takva situacija nastupa ako pošiljalac ima brz i jak računar a primalac spor i slab. Najčešće
se dešava da pametni telefon zatraži veb stranicu od mnogo jačeg servera, koji potom
bujicom podataka zasipa bespomoćni telefon sve dok ga ne zatrpa. Čak i kad se prenos
obavlja bez grešaka, primalac jednostavno ne stiže da obradi okvire brzinom kojom pristižu
i neke od njih izgubi.
Jasno je da nešto treba preduzeti kako bi se opisana situacija preduprijedila. Najčešće se
koriste dva pristupa. U prvom, upravljanju tokom na osnovu povratnih informacija
(feedback-based flow control), primalac šalje pošiljaocu povratnu poruku dozvoljavajući
mu da brže šalje podatke ili ga barem obavještavajući o tome kako izlazi s poslom. U dru-
gom pristupu, upravljanju tokom zasnovanom na ograničenju brzine (rate-basedflow
control), protokol ima ugrađen mehanizam koji ograničava brzinu slanja podataka, nezavi-
san od stanja kod primaoca.

Sistemi zasnovani na ograničenju brzine slanja koriste se samo u transportnom sloju, dok
sistemi zasnovani na upravljanju tokom na osnovu povratnih informacija koriste se i u sloju
veze i u slojevima iznad njega. Danas je ovo drugo češće, pa se hardver sloja veze u tom
slučaju pravi tako da bude dovoljno brz kako ne bi izazvao gubitke. Na primjer, za
hardversku realizaciju sloja veze u obliku mrežne kartice (Network Interface Card, NIC)
ponekad se kaže da radi „brzinom žice“, što znači da okvire može da obradi kojom god joj
brzinom stizali po vezi. Eventualno presipanje tada ne prouzrokuje sloj veze, pa ih
rješavaju viši slojevi.

Poznate su različite vrste upravljanja tokom na osnovu povratnih informacija, ali se ugla-
vnom sve zasnivaju na istom principu. Protokol sadrži strogo definisana pravila o tome ka-
da pošiljalac može da pošalje sljedeći okvir. Ta pravila često zabranjuju slanje okvira prije
nego što primalac dâ podrazumijevano ili eksplicitno dopuštenje. Na primjer, kada se uspo-
stavi veza, primalac može da poruči: „Pošalji mi sada n okvira, ali nakon što to uradiš ne
šalji okvire dalje sve dok ti to ne saopćim“.

Podsloj za kontrolu pristupa medijima

IEEE dijeli sloj veze podataka na dva podsloja:
• podsloj kontrole pristupa medijima i
• podsloj kontrole logičke veze.

U svakoj mreži u kojoj se koristi neusmjereno emitovanje, glavni problem je kako odrediti
ko će koristiti kanal u situaciji kada ima više konkurentnih korisnika. Analogija je telefonski
sastanak kojem prisustvuje na primjer šest osoba; svaki učesnik čuje sve sagovornike i
može razgovarati sa svakim od njih. Kada jedan prestane govoriti, najvjerovatnije će početi
istovremeno govoriti dva ili više ostalih učesnika – totalna zbrka. Na sastancima koji se
odvijaju uživo, zbrka se izbjegava korištenjem spoljnih sredstava (dizanjem ruke da se
dobije riječ). Međutim, ako je na raspolaganju samo jedan kanal, mnogo je teže odrediti
ko će sljedeći emitovati. Kanali za neusmjereno emitovanje ponekad se nazivaju i kanali
za višekorisnički pristup (multiaccess channels) ili kanali za slobodan (slučajan)
pristup (random access channels).

Protokoli kojima se određuje sljedeći korisnik takvog kanala pripadaju podsloju sloja veze
podataka, poznatom kao podsloj za kontrolu pristupa medijima (Medium Access
Control, MAC). Posebno je važan za LANove, pogotovo za bežične koji su po prirodi
neusmjereni. Za razliku od njih, u WANovima se koriste veze point-to-point, osim
satelitskih.

Problem dodijeljivanja kanala

Kanal za neusmjereno emitovanje, u situaciji kad na njega pretenduje više korisnika, može
biti dio bežičnog spektra u nekoj geografskoj oblasti ili samo jedna žica odnosno optičko
vlakno povezano s više čvorova, nije važno. U oba slučaja, kanal povezuje svakog korisnika
sa svim drugim korisnicima, i svaki korisnik koji potpuno zauzme kanal smeta drugim
korisnicima koji također žele da ga upotrijebe.

Statičko dodijeljivanje kanala

Klasičan način dodijeljivanja jedinstvenog kanala, kao što je telefonska linija, jednom od
korisnika je da mu se kapacitet isjecka nekim od načina multipleksiranja, npr. FDM. Ako je
N korisnika, onda se opseg dijeli na N jednakih dijelova, i svakom se dijelu dodjeljuje jedan
korisnik. Pošto svaki korisnik ima vlastito frekventno područje, znači da nema interferencije
među njima. Ovo je jednostavan i efikasan alokacijski mehanizam samo ako je mali i
nepromjenjiv broj korisnika, pri čemu svaki ima stalan tok ili veliko opterećenje saobraćaja.
Primjer su FM radio stanice. Svaka dobije dio FM opsega i koristi ga za prenos signala.

Međutim, kada je broj pošiljalaca velik i varira ili saobraćaj dolazi u naletima, FDM ima
problema. Ako je spektar podijeljen na N područja, a ima manje od N korisnika u trenutnoj
komunikaciji, veliki dio spektra koji stoji na raspolaganju je neiskorišten. S druge strane,
ako više od N korisnika želi komunicirati, neki će biti odbijeni zbog nedostatka opsega, pa
čak i u slučaju da korisnici kojima je dodijeljeno frekventno područje skoro ga i ne koriste.

Čak i pod pretpostavkom držanja broja korisnika konstantnim, dijeljenje jednog kanala u
određeni broj statičkih podkanala, u biti je neefikasno. Osnovni problem je što, u slučaju
stanja mirovanje nekih korisnika, opseg je jednostavno izgubljen. Statička alokacija se
teško uklapa u većini računarskih sistema u kojima podatkovni saobraćaj dolazi u naletima,
sa često impulsnim vrhom čiji je odnos u odnosu na ostatak njegovog grafika 1000:1. Zato
je većina kanala prazna većinu vremena.

Isti razlozi vrijede i za ostale načine statičkog dijeljenja kanala. Ako se koristi
multipleksiranje podjelom vremena (TDM) korisnicima se redom naizmenično daje prilika
da neko kratko vrijeme (N-ti odsječak vremena) koriste cijeli propusni opseg, te ako
korisnik ne koristi svoj vremenski odsječak, taj odsječak jednostavno ostaje neiskorišten.

Pretpostavke za dinamičko dodjeljivanje kanala

Prije upoznavanja sa metodama dinamičkog dodijeljivanja kanala, potrebno je detaljno

definisanje problema dodijeljivanja. U osnovi svega leži sljedećih pet ključnih pretpostavki:
1. Nezavisnost saobraćaja. Model sadrži N nezavisnih stanica (npr. računari ili
telefoni) koje generišu okvire za slanje, bilo da to radi program ili korisnik. Kada
generiše okvir, stanica se blokira i ništa ne radi sve dok okvir nije uspješno poslan.
2. Jedinstven kanal. Za sve komunikacije na raspolaganju je samo jedan kanal.
Stanice mogu samo preko njega da emituju i primaju okvire. Pretpostavlja se da su
sve stanice jednakih mogućnosti, iako im protokoli mogu dodijeljivati različite uloge
(npr., prioriteti).
3. Mogućnost otkrivanja kolizija. Ako se istovremeno emituju dva okvira, oni se
vremenski preklapaju, što dovodi do izobličenja signala. To je kolizija. Sve stanice
mogu otkriti da je došlo do kolizije. Okvir koji se preklopio sa drugim, mora se
ponovo poslati. Pri prenosu nema drugih grešaka osim kolizija.
4. Neprekidan vremenski tok ili raspodijeljeno vrijeme. Može se pretpostaviti da
je vremenski tok neprekidan, pa se paket može poslati u bilo kojem trenutku. S
druge strane može se pretpostaviti i da je vrijeme raspodijeljeno, odnosno
podijeljeno u intervale određene veličine. U to slučaju, slanje se uvijek podudara s
 početkom intervala. Vremenski interval može sadržavati 0, 1 ili više okvira, što
redom odgovara praznom intervalu, uspješno poslanom okviru, odnosno koliziji.
5. Ima ili nema osluškivanja saobraćaja na nosiocu podataka. Uz pretpostavku
da osluškivanja ima, stanica može da provjeri da li je kanal slobodan prije nego što
ga upotrijebi. Nijedna stanica ne pokušava emitovati dokle god čuje tuđi saobraćaj
na kanalu. Ako nema osluškivanja, stanice ne provjeravaju da li je kanal prazan,
već odmah emituju okvire. Tek kasnije mogu utvrditi uspješnost prenosa.

Prva je pretpostavka o uzajamno nezavisnom pristizanju okvira, kako od svake stanice

pojedinačno tako i od svih njih zajedno, te da je generisanje okvira nepredvidljivo kada,
ali stalnom učestalošću. Zapravo, ovo nije vijeran model mrežnog saobraćaja, jer je odavno
poznata činjenica da paketi, posmatrano u više vremenskih skala, pristižu u naletima. Bez
obzira na to, koriste se ovi tzv. Poasonovi modeli jer se mogu matematički riješiti. Pomoću
njih se analiziraju protokoli kako bi se ugrubo shvatile promjene njihovih performansi u
operativnom opsegu i kakvi su u poređenju s drugim protokolima.

Pretpostavka o jedinstvenom komunikacijskom kanalu je srž modela. Nema drugih

sredstava komunikacije. Stanice ne mogu „da podignu dva prsta“ da bi ih „nastavnik
prozvao“, pa se moraju iznaći bolja rješenja.

I pretpostavka o koliziji je suštinska. Stanicama treba neki način otkrivanja kolizija kako
bi preklopljene okvire ponovo poslale. U kablovskim mrežama (kanalima) hardver čvora se
može projektovati tako da otkriva koliziju kada do nje dođe. Tada stanica može
prijevremeno prekinuti emitovanje kako se izbjeglo rasipanje kapaciteta. U bežičnim
mrežama takvo otkrivanje je mnogo teže, pa se naknadno zaključuje da je došlo do kolizije
po tome što očekivani okvir s potvrdom nije stigao. U zavisnosti od signala i prijemnog
hardvera, dešava se da i dio okvira obuhvaćen kolizijom bude uspješno primljen. Međutim,
takva situacija nije uobičajena, pa se pretpostavlja da su svi okviri obuhvaćeni kolizijom
izgubljeni.

Razlog za dvije alternativne pretpostavke o vremenu je što raspodijeljeno vrijeme

poboljšava performanse, ali zahtijeva da stanice slijede zajednički radni takt ili da
međusobno sinhroniziraju djelovanje kako bi vrijeme podijelile u intervale određene
dužine, a to nije uvijek moguće ostvariti. Za konkretan sistem može vrijediti samo jedna
od njih.

Slično tome, stanice mogu ili da osluškuju ili da ne osluškuju saobraćaj na nosiocu
podataka. U kablovskim mrežama saobraćaj se uglavnom osluškuje. Međutim, u bežičnim
se to ne može izvesti djelotvorno, jer ne mogu sve stanice biti u dometu svih drugih stanica.
Slično tome, osluškivanje saobraćaja na naosiocu podataka nije moguće u slučajevima
kada stanice ne mogu komunicirati neposredno, na primjer kablovski modemi su stanice
koje moraju komunicirati preko kablovskog razvodnika.

Na kraju, nijedan protokol za višekorisnički pristup ne garantuje pouzdanu isporuku. Čak i

kad nema kolizije, primalac ko zna zašto može da pogriješi pri kopiranju okvira. Pouzdanost
obezbjeđuju drugi dijelovi sloja veze ili viši protokoli.

Protokoli za višekorisnički pristup

Postoji više algoritama za dodijeljivanje zajedničkog kanala većem broju korisnika. Ovdje
će biti predstavljeni neki od njih.
Aloha

Prvi MAC podsloj potiče sa Havaja ranih 1970-tih. Profesor Norman Abrahamson i njegovi
saradnici sa Havajskog univerziteta, pokušavali su korisnike da udaljenim ostrvima
povezati sa glavnim računarom u Honoluluu. Nije bilo mogućnosti polagati kabla na dno
Tihog okeana, pa su potražili drugo rješenje.

Upotrijebili su radio-stanice kratkog dometa, pri čemu su se za slanje okvira centralnom

računaru svi korisnički terminali koristili istu uzvodnu frekvenciju. Izumili su jednostavnu i
elegantnu metodu za rješavanje problema pristupanja kanalu. Iako je u Abrahamsonovom
sistemu ALOHA korišteno radiodifuzno emitovanje sa zemlje, osnovna ideja je primjenjiva
na svaki sistem u kome se nezavisni korisnici međusobno nadmeću za korištenje
jedinstvenog zajedničkog kanala. Biće predstavljene čista i vremenski raspodijeljena
ALOHA. One se razlikuju po tome da li je vrijeme kontinualno, kao kod čiste, ili izdijeljeno
u intervale konačne dužine u koje moraju da se uklapaju svi okviri.

Čista ALOHA

Osnovna ideja sistema ALOHA je veoma jednostavna: dozvoliti korisnicima da emituju

uvijek kada imaju podatke za slanje. Naravno da će u tom slučaju biti kolizije, i da će okviri
u koliziji biti izobličeni. Pošiljaoci moraju imati neki način da ustanove postojanje kolizije.
U ALOHI centralni računar odmah vraća svaki primjenji okvir kao odgovor, to jest
neusmjereno ga emituje svim stanicama. Dakle, ako pošiljalac osluškuje kanal, uvijek
može ustanoviti da li je njegov okvir ispravno primljen. U sistemima kao što su kablovske
lokalne mreže, pošiljalac može osluškivati već tokom emitovanja.

Kada se poslani okvir ošteti, pošiljalac čeka odgovor tokom slučajno odabranog
vremenskog intervala i zatim isti okvir jednostavno pošalje ponovo. Vrijeme čekanja mora
biti nasumično odabrano, inače će se isti okviri sudarati neprestano na isti način. Sistemi
u kojima više korisnika dijeli isti kanal na način koji može dovesti do kolizije poznati su kao
konkurentski (contention) sistemi.

Na gornjim slikama skicirano je generisanje okvira sistemom ALOHA (sivo su obilježeni

okviri koji propadaju). Svi prikazani okviri su iste veličine jer je to neophodno za postizanje
maksimalnog protoka u ovom sistemu.

Kad god dva korisnika pokušaju zauzeti kanal istovremeno (gornje slike) dolazi do kolizije
i okviri se oštećuju. Čak i ako se samo prvi bit novog okvira preklopi sa posljednjim bitom
prethodnog okvira, oba propadaju i kasnije se moraju ponovo poslati. Kontrolni zbir ne
može (i ne treba) da vodi računa da li su se okviri potpuno ili samo neznatno preklopili –
greška je greška.

U tom smislu, zanimljivo je pitanje kolika je efikasnost ALOHA kanala? Drugim riječima,
koji dio poslanih okvira izbjegne koliziju u ovim haotičnm okolnostima? Pokazalo se da je
maksimalno očekivano iskorištenje kanala oko 18.4%. Ovo znači da je 81.6% od ukupne
propusne moći mreže praktično neiskorišteno.
Vremenski raspodiljena ALOHA

Ubrzo nakon puštanja ALOHE u rad, Roberts je 1972. godine objavio metodu dupliranja
kapaciteta takvog sistema. Predložio je dijeljenje vremena u vremenske intervale
konačne dužine (slots) i da svaki interval odgovara jednom okviru. Takav pristup
podrazumijeva dogovaranje korisnika oko granica vremenskih intervala. Jedan način da se
to postigne bio bi da posebna stanica emituje odgovarajući signal na početku svakog
intervala, slično satu.

U Robertsonovoj metodi, poznatoj kao

vremenski raspodijeljena ALOHA
(slotted ALOHA) slika dole, za razliku od
Abramsonove čiste ALOHE (pure ALOHA),
stanici je zabranjeno da emituje odmah
kada korisnik otkuca novi red, već je dužna
da sačeka početak sljedećeg vremenskog
intervala. Na taj je način ALOHA kontinualnog vremena pretvorena u diskretnu. Time je
period ranjivosti prepolovljen, pa je propusnost oko 36.8%.

Postoji zanimljivost vezana za vremenski raspodijeljenu ALOHU. Naime, ovaj protokol je

razvijen sedamdesetih godina, korišten u nekoliko eksperimentalnih sistema, a potom
gotovo zaboravljen. Kada je napravljen kablovski Internet, pojavio se problem
dodijeljivanja zajedničkog kanala jednom od pretendenata i vremenski raspodijeljena
ALOHA je „izvučena iz naftalina“. Drugu varijaciju istog problema kasnije su donijeli RFID
čipovi, jer više njih može istovremeno pokušati razgovarati sa istim RFID čitačem. Opet je
pomogla vremenski rasprostranjena ALOHA (dodano joj mnogo novih ideja).

Protokoli za višekorisnički pristup uz osluškivanje saobraćaja na nosiocu

podataka

Protokoli po kojima stanice osluškuju nosioca podataka, tj. saobraćaja na njemu, i djeluju
shodno tome, nazivaju se protokoli za pristupanje uz osluškivanje saobraćaja na
nosiocu podataka (cerrier sense protocols).

CSMA protokoli s trajnim i povremenim osluškivanjem kanala

Prvi protokol za pristup uz osluškivanje nosioca podataka je 1-trajni CSMA (1-persistent

Carrier Sense Multiple Access). Kada stanica ima podatke za slanje, ona prvo oslušne kanal
kako bi utvrdila da li je zauzet. Ako se na kanalu ništa ne čuje, stanica šalje svoje podatke.
Ukoliko na kanalu ima saobraćaja, stanica čeka da on postane prazan, pa tek onda šalje
svoj okvir. Kada dođe do kolizije, stanica čeka tokom nasumično odabranog perioda i sve
počinje ispočetka. Protokol nosi ime 1-trajni, jer stanica emituje s vjerovatnoćom 1 kada
utvrdi da je kanal prazan.

Možda je očekivanje da se ovom šemom kolizija izbjegava osim u rijetkim slučajevima

istovremenog početka emitovanja, ali nije tako. Kad god se dvije stanice pripreme za slanje
dok emituje neka treća, obje će uljudno sačekati da ta emisija završi, a zatim istovremeno
početi da emituju, što odmah neizbježno izaziva koliziju. Da nisu tako nestrpljive, bilo bi
manje sukoba. Međutim, ovaj protokol ima mnogo bolje performanse od obje ALOHE, jer
su dvije pomenute stanice dovoljno pristojne da ne ometaju emitovanje treće stanice.

Drugi protokol za pristup uz osluškivanje nosioca podataka zove se CSMA protokol uz

povremeno osluškivanje saobraćaja na nosiocu podataka (nonpersistent CSMA).
Kod njega je učinjen svjestan napor da se ograniči pohlepa stanica. Kao i u prethodnom
slučaju, stanica osluškuje kanal kada hoće da pošalje okvir, i ako niko ne emituje, ona
počinje da šalje podatke. Međutim, ako utvrdi da neko već emituje, stanica neće
neprekidno osluškivati kanal da bi ga zgrabila čim taj neko završi emitovanje, već će ga
ponovo oslušnuti tek nakon nasumično odabranog vremenskog intervala. Zbog toga je
iskorištenje kanala bolje u odnosu na 1-trajni CSMA protokol, ali je vremenska zadrška
između pojedinih okvira veća.

Zadnji je p-trajni CSMA protokol (p-persistent CSMA). On se primjenjuje u vremeski

raspodijeljenim kanalima i radi na sljedeći način. Kada je stanica spremna na slanje
podataka, ona osluškuje kanal. Ukoliko utvrdi da je prazan ona emituje sa vjerovatnoćom
p. S vjerovatnoćom q = 1 – p ona odustaje do sljedećeg vremenskog intervala. Ako je i taj
interval također slobodan, ona emituje ili ponovo odustaje, s vjerovatnoćom p, odnosno q.
Taj se proces ponavlja sve dok okvir ne bude poslan ili dok neka druga stanica ne počne
da emituje. U ovom drugom slučaju, stanica koja baš nema sreće reaguje kao da je došlo
do kolizije (povlači se, čeka nasumično odabran period vremena i sve počinje ispočetka).
Ako stanica na početku utvrdi da je kanal zauzet, ona čeka sljedeći vremenski interval da
bi ponovo primijenila opisani algoritam.

CSMA protokol uz otkrivanje kolizije

Trajni i povremeni CSMA protokoli su poboljšanje u odnosu na ALOHE, jer nijedna stanica
ne emituje dok je kanal zauzet. Međutim, ako dvije stanice utvrde da je kanal prazan i
počnu istovremeno da emituju, njihovi signali će biti u koliziji. Još jedno poboljšanje bi bilo
da stanice brzo otkrivaju koliziju i odmah prekidaju emitovanje (umjesto da dovršavaju
slanje) svojih okvira, koji su ionako nepopravljivo izobličeni. Time se štedi vrijeme i
propusni opseg.

Taj protokol je poznat kao CSMA uz otkrivanje kolizije (CSMA with Collision Detection,
CSMA/CD), predstavlja osnovu popularnih lokalnih Ethernet mreža. Važno je shvatiti da je
otkrivanje kolizije analogan proces. Hardver stanice mora da osluškuje kabl dok ona
emituje. Ako se ono što čuje razlikuje od onog što šalje, ona zna da je došlo do kolizije.
Zato primljeni signal ne smije biti mali u poređenju sa emitovanim signalom, što je teško
postići u bežičnim mrežama, gdje primljeni signali mogu biti milion puta slabiji od
emitovanih. Znači, signal mora biti tako modulisan da se kolizija može otkriti (na primjer,
teško bi se otkrila kolizija dva signala napona 0 V).

Model ovog protokola prikazan

je na slici desno. U trenutku t0
stanica je dovršila slanje okvi-
ra. Sada bilo koja druga stani-
ca koja ima okvir spreman za
slanje može to i da učini. Ako
dvije ili više stanica odluče da istovremeno počnu emitovanje, biće kolizije. Kada stanica
otkrije koliziju, ona prekida emitovanje, čeka tokom proizvoljno odabranog vremenskog
intervala i tada pokušava ponovo da emituje (ukoliko nijedna druga stanica nije započela
emitovanje). Znači, model protokola CSMA/ CD se sastoji od naizmjeničnih pokušaja
pristupanja kanalu i perioda slanja podataka, uz povremenu neaktivnost kada sve stanice
miruju (na primjer, nemaju podataka za slanje).
Protokoli u kojima se izbjegava kolizija

Iako kod CSMA/CD više ne dolazi do kolizija nakon što stanica nedvosmisleno zauzme
kanal, kolizije se mogu dešavati tokom konkurentskog pristupanja. Ti sukobi se negativno
održavaju na performanse sistema. Kolizije smanjuju propusni opseg, ali i čine da vrijeme
potrebno za prenos okvira bude promjenjivo, što nije prikladno za saobraćaj u realnom
vremenu kao što je prenos govora preko Interneta. Ni CSMA/CD nije univerzalno
primjenjiv.

Znači potrebni su protokoli za rješavanje pristupanja kanalu tako da uopće ne dođe do

kolizije, čak ni tokom perioda konkurencije. U ovim se protokolima smatra da postoji tačno
N stanica, svaka programirana tako da ima jedinstvenu adresu između između 0 i N – 1.
Nije važno što će pojedine stanice u nekom periodu biti neaktivne. Smatra se također da
je kašnjenje zbog konačne brzine prostiranja signala zanemarivo. Osnovno pitanje je i dalje
isto: koja stanica preuzima kanal po završetku prethodne uspješne emisije? I dalje će se
koristiti model sa gornje slike, s njegovim ograničenim intervalima za konkurentsko
pristupanje.

Prosljeđivanje tokena

Suština ovog protokola je prosljeđivanje male poruke zvane token s jedne stanice do
sljedeće, po istom unaprijed definisanom redoslijedu. Token je pristupna riječ, odnosno
dozvola za slanje. Ako stanica u toku prijema tokena ima okvir u redu čekanja za slanje,
može ga poslati prije nego što token proslijedi sljedećoj stanici. Ukoliko stanica nema svoj
okvir u redu čekanja na slanje, odmah prosljeđuje token sljedećoj stanici.

U token ring protokolu topologija mreže definiše

redoslijed emitovanja stanica. Stanice su vezane u
prsten. Prosljeđivanje tokena do sljedeće stanice
sastoji se prosto od primanja tokena od prethodne
stanice u prstenu i njegovog slanja sljedećoj (slika
desno). I okviri se prenose u istom smjeru
prosljeđivanja tokena. Na taj način oni kruže po
prstenu i dostižu stanicu koja im je odredište.
Međutim, da okvir ne bi beskonačno kružio (kao token), neka stanica treba da ga ukloni
sa prstena. To može uraditi ona koja je bila predviđena za njegovo primanje. Treba zapaziti
da za prosljeđivanje tokena nije potreban fizički prsten, može ličiti i na bus. Tada svaka
stanica koristi bus za slanje tokena sljedećoj stanici po unaprijed definisanom redoslijedu.
Stanica koja posjeduje token može poslati jedan token po busu, kao prije. Taj se protokol
zov token bus.

Nakon slanja okvira, svaka stanica mora sačekati da svih N stanica (i ona sama) pošanje
token svojoj susjednoj stanici i da ostalih N – 1 stanica pošalje po jedan okvir, ako ga
imaju. Nisu privilegovane stanice s niskim niti one s visokim brojevima, pošto su sva mjesta
u prstenu ekvivalentna. Prije nego što protokol pređe na sljedeći korak u mreži tipa token
prstena, svaka stanica šalje token samo do susjedne stanice. Svaki token ne mora da obiđe
sve stanice prije nego što protokol pređe na sljedeći korak.

Literatura
Preuzeto iz:
Andrew S. Tanenbaum, David J. Wetherall, „Računarske mreže“, prevod petog izdanja,
Mikro knjiga Beograd, 2013.