Opće odlike moderne u Hrvatskoj

Hrvatska moderna naziv je kojim se u hrvatskoj književnosti određuje raznoliko razdoblje na

prijelazu 19. u 20. stoljeće. Početak hrvatske moderne najčešće se smješta u 1890. ili 1892.
godinu, kada dolazi do znatnog slabljenja poetike realizma na ovim prostorima. Krajnjom se
godinom najčešće smatra 1914., kada izlazi zbornik drugog naraštaja pjesnika
moderne Hrvatska mlada lirika, a ponekad i 1916. ili 1917. godina, kada duh ekspresionizma
sve izrazitije prodire u hrvatsku književnu praksu. Moderna obuhvaća stilska obilježja
impresionizma, secesije, dekandentizma, simbolizma, realizma, naturalizma i neoromantizma.
Književnost osvaja visok stupanj autonomije, a u književnoj tehnici pojavljuju se brojne
inovacije koje se izmjenjuju u skladu s promjenama u vladajućoj modi. Pisci se okreću svojoj
unutrašnjosti te žele izraziti ono nedokučivo, podsvjesno i neistraženo. Zajedničke značajke
su otpor prema tradiciji, uključivanje u srednjoeuropske kulturne i književne tokove,
kritičnost i sloboda umjetničkog stvaranja.
Naziv razdoblja i stilska obilježja ne smiju se u potpunosti izjednačavati s kulturno-političkim
i naraštajnim pokretom hrvatske moderne organiziranim u Pragu i Beču između 1895. i 1903.
godine, u kojemu „mladi“ ustaju protiv tradicionalista „starih“. Pokret čini praška skupina
okupljena oko kulturno-političkog časopisa „Hrvatska misao“, bečko-zagrebačka skupina
okupljena oko književno-umjetničke smotre „Mladost“ te nadaška skupina koja se okreće
gimnazijskom časopisu „Nova nada“.
Književnokritički diskurs hrvatske moderne razvija se u dvije faze. U prvoj, koja se
vremenski podudara s trajanjem pokreta, prevladava programatsko-manifestna kritika, a
kritički osvrti usmjereni su na analizu djela iz hrvatske književne tradicije. Praška se skupina
zauzima za sociološko-psihološki pristup, a bečko-zagrebačka orijentirana je prema artističko-
estetičkom aspektu. U drugoj fazi, koja traje do kraja razdoblja, težište je na djelima nastalim
nakon 1900. godine, a središnje mjesto zauzima A.G. Matoš s esejističkom kritikom
temljenom na opisivanju dojmova. Najreprezentativniji hrvatski modernisti su Ivo Vojnović,
Janko Leskovar, Antun Gustav Matoš, Dinko Šimunović, Fran Galović, Vladimir Vidrić,
Milutin Cihlar Nehajev, Ivan Kozarac, Janko Polić Kamov i Milan Begović.

Dinko Šimunović
Dinko Šimunović (Knin, 1873 – Zagreb, 1933), hrvatski pripovjedač, u književnosti se
pojavio s pripovijetkom Mrkodol (1905). Nije sudjelovao u književnim sukobima „starih“ i
„mladih“, već je od obje strane koristio ono što je smatrao najboljim. Teme njegovih
pripovijedaka tako su vezane za regionalne i folklorne osobitosti cetinskog kraja, a temelje se
na suprotnostima između sela i grada, stranog i domaćeg, starog i novog. Nasuprot tomu,
razradio je bogate psihološke portrete i impresionističke krajolike, a sam zaplet došao je u
funkciju lika. Nedovršena pripovijetka Mrkodol groteskna je priča o zabačenom cetinskom
selu i njegovim stanovnicima koji su skloni duhovnoj letargiji. Muljika (1906) je pripovijetka
lika i ugođaja u kojoj pratimo propadanje krhke djevojke Boje koja odudara od ostalih seoskih
djevojaka. Opisi krajolika služe ocrtavanju unutarnjih stanja lika. Duga (1907) je priča o
djevojčici Srni koja je željela pretrčati ispod duge i postati dječak, no dočekala ju je smrt u
močvari. D. Šimunović otvara pitanje ženske neravnopravnosti, kao i utjecaja grada na seosko
biće. Pripovijetka Alkar (1908) donosi priču o ljubavi harambaše Rašice i njegova sina Salka
prema istoj djevojci, prožetu motivom junačke tradicije cetinskog kraja. Osim pripovijedaka,
D. Šimunović je napisao i dva romana, Tuđinac (1911) i Porodica Vinčić (1923), te dvije
autobiografske proze, Mladi dani (1919) i Mladost (1921). Smatramo ga jednim od začetnika
psihološke pripovijetke sa seoskom tematikom.Zanimljivo je kako su u Šimunovićevim
djelima glavni junaci pretežito žene (Rudica, Duga, Đerdan, Muljika itd.).

Vladimir Vidrić
Vladimir Vidrić (Zagreb, 1875 – Zagreb, 1909) hrvatski je pjesnik koji je prve pjesme objavio
još kao učenik šestoga razreda. Njegov opus možemo podijeliti u nekoliko tematsko-
motivskih linija. U prvom tematskom krugu V. Vidrić problematizira samu poeziju i
pjesnikov status (U oblacima, Plakat), pjesnik je posrednik između božanske visine i ljudske
ograničenosti. Drugi tematski krug obuhvaća pjesme s temom starine u kojima razne
mitologije i tradicije povezuje sa suvremenim čitateljem (Elije Glauko, Na Nilu, Pompejanska
sličica, Perun). Idući ciklus čine Vidrićevi pejsaži (Pejsaž I, Pejsaž II, Jutro). Slijedi erotsko-
ljubavna tematika (Dva levita, Notturno, Romanca), kojoj pripadaju i tzv. „trubadurske“
pjesme (Bosket, Adieu, Kipovi), u kojima se idealiziraju žena i njezina ljepota. Na kraju treba
spomenuti „lirske portrete“ (U oblacima, Silen, Gonzaga) koji, uz „pejsaže“, svjedoče o
povezanosti Vidrićeve lirike i slikarstva. Pjesme mu se temelje više na tematici, nego na formi
i stilu, dok kao versifikator teži jednostavnim formama. Njegovo pjesništvo tematski se
uklapa u poetiku europskog simbolizma, dok samu formaciju simbolizma ipak potkopava
impresionističkim, realističkim i folklornim elementima.
Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se
gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog
i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s
izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. "Jutro", dva "Pejzaža",
"Adieu", "Ex Pannonia", "Dva levita" itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije
antologije hrvatskog pjesništva. Suvremenici, npr. A. G. Matoš, prigovarali su mu tehničku
nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok
krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na
glavnim akcentima. Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: "Svijet
Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i
manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s
nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje
širine i dubine." Također hrvatska skladateljica Ivana Lang uglazbila je nekoliko Vidrićevih
pjesama.
Lirska zbivanja teku između zanosnog, čeznutljivog predanja ljepoti i punoći života i
tjeskobnih, turobnih slutnji o čovjekovim neuspjesima i smrti. Taj kontrapunkt izražavao je
Vidrić, lirski slikar krajolika,i u bojama svojih stihova. Pjesma Perun jedna je od onih u
kojima su sažeti svi životni osjećaji: ljubav prema prirodi, ženama i vinu, božanstvu,
pjesničkom pozivu. Vidrić je napisao puno stihova i u drukčijem raspoloženju. Prva pjesma u
njegovoj jedinoj zbirci, pjesma U oblacima, svojevrsni je pjesnički program, lirsko očitovanje
spoznaje da se pod težinom života čovjek odriče i svojih zanosa i uvjerenja i da zbog toga
trpi. Bol je nadahnuće u pjesmama Ex Panonija, Pomona, Mrtvac, Roblje. Vidrićevo
pjesništvo, spoj simbolističkih i ekspresionističkih elemenata antologijskom je vrijednošću
ostavilo je dubok trag i u stihovima kasnijih hrvatskih književnika.
 Antun Gustav Matoš
Centralnom ličnošću hrvatske moderne smatra se Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873 –
Zagreb, 1914), hrvatski pjesnik, novelist, putopisac, kritičar, feljtonist i polemičar. Bio je
sljedbenik simbolista, poklonik Baudelaireove poezije i Poeove šokantne novelistike. U
književnosti se prvi put javlja 1892. godine s pripovijetkom Moć savjesti koja naznačuje
početak hrvatske moderne. Matoševe pripovijetke sakupljene su u tri
zbirke: Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909). Prema motivima dijelimo ih
na priče o hrvatskim ljudima i prilikama (Kip domovine leta 188*, Pereci, friški
pereci…, Nekad bilo – sad se spominjalo), humoreske u domaćem i stranom ambijentu
(On, Ubio, Prijatelj), fantastičarski ciklus (Camao, Ugasnulo svjetlo, Miš) te tekstove zanosne
ljubavne čežnje (Balkon, Cvijet sa raskršća, Jesenska idila). Pripovijetke su nastajale
istodobno, a zajednički su im lirska nota i ljubavni motivi. Fantastičarski ciklus određuju
pojačana psihološka motivacija, motivi misterija ljubavi i smrti, analiza pojedinačnih
individualnih sudbina, prisustvo nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, dok su ljubavni
tekstovi natopljeni lirskom intonacijom i simbolizmom.
Motiv pejsaža, kao samostalna tema, čini sastavni dio cjelokupnog Matoševa stvaralaštva.
Svaki njegov pejsaž razvija asocijacije za promišljanje različitih problema, što najviše dolazi
do izražaja u putopisima. U esejima i putopisima (Ogledi, Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi)
plastično je ocrtao domaći krajolik, tople kurije i bregovite predjele. A.G. Matoš poezijom se
kontinuirano počeo baviti relativno kasno, tek oko 1906. godine. Njegovih osamdesetak
pjesama u zbirci su prvi puta tiskane tek 1923. godine. Vanjske odlike njegove poezije su
savršena forma soneta, muzikalnost stiha, osjećaj za sinesteziju, profinjen ritam i izmjena
govorne i pjevne intonacije. U ljubavnoj poeziji čest je motiv smrti, osjećaj prolaznosti,
sumnje i boli što je posljedica sukoba između sna i stvarnosti (Samotna ljubav, Djevojčici
mjesto igračke, Utjeha kose). Nadalje, A.G. Matoš svoja je emocionalna stanja izražavao i u
poetskim pejsažima (Jesenje veče, Notturno), kada je pisao i rodoljubne stihove (Stara
pjesma, 1908, Iseljenik, Pri svetom Kralju). Njegov polemički duh najistaknutiji je u žanru
kritike i feljtonistike. Osnovnim kriterijem za estetsko vrednovanje djela smatra
individualnost piščeva stila.
Proza
Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom "naših ljudi i
krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu
će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i
atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije
doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih
zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih
anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati
pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo
činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi
kozmopolitski karakter.
U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao
dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za
Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na
izvanjskoj slici, on uključuje aktivno svojeg autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu
koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito
po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema.
Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobiva određenu funkciju da kao povod
emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je
za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u
brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome
lirskom putopisu Oko Lobora.
Poezija
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedo od samog
početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek
oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama. Neprijeporno je da
je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o
kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom -
konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe
riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i
pjevne intonacije - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.
Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i
pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta - javljaju
se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora. Česta pojava motiva smrti
u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje
prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli -
posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama
"Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".
No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem
vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja
emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je,
istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove
ličnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", "1909.", "Iseljenik",
razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i
postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine.
Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s
objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa
poetska veličina.
Kritika
Uz iskričav polemički duh kojim se tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u
obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u
žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašeno impresionistički pristup
djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca
(Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate.
Shvaćajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i
izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko
vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta:
pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba
zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja.
No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenoga univerzalnog pristupa i
ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterij u analizi pisaca
hrvatske književnosti.
Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez
njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske
književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne
literature, ne bi bili mogući da legendarni A. G. M. nije trgnuo hrvatsku književnost iz
letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske pisane riječi.
Kritika o Ivi Andriću
Mislim da nije neopravdano prezentirati neke ranije pokušaje kritičkog pristupa djelima Ive
Andrića i analize muslimanskih likova u njegovim hronikama, romanima i pripovjetkama
Zoran Konstantinović smatra da “Andrić uopšte nije razumijevao islam kao religiju, kao
zajednicu, kao ideologiju i kao civilizaciju.”
Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti Predrag Palavestra još prije objavljivanja
Andrićeve doktorske disertacije na srpskom jeziku piše: “Ovo nerazumevanje Islama možda i
jeste razlog što Andrićeva doktorska disertacija nije objavljena na srpskohrvatskom jeziku i
potpuno je nepoznata čitaocima, kao svako delo koje je stavljeno pod sumnju i osuđeno na
ćutanje”. Akademik Palavestra u svom izlaganju “Osam vekova srpske književnosti” oprezno
kaže:”Tursko u njegovim pripovetkama i romanima nije puki dekor za univerzalnu dramu
egzistencije, već sama ta drama, osvetljena iznutra. Tursko je izvor svekolikog očajanja
hrišćanskog Balkana, kao što je praroditeljski greh bio početak biblijskog mita o izgubljenom
raju. Tu je sažeto jezgro tragičnog balkanskog arhetipa o tamnom vilajetu, gde je svaka
odluka pogrešna: ako uzmeš, pokajaćeš se; ako ne uzmeš, pokajaćeš se.”
Još dalje ide Muhsin Rizvić u razobličavanju ovog ranog Andrićeva kvazinaučnog priloga
velikosrpskom šovinizmu kada kaže “Andrić se nije nikada vratio svojoj disertaciji da produbi
svoja zapažanja kako mu je u referatu izričito sugerirao profesor Schmid jer i nije želio da se
ona objavi, pošto bi time otkrio vlastite intelektualne težnje i emocionalno-moralne motive
svojih književnih djela koja su kod Bošnjaka izazivale reakcije, nego ju je krio od javnosti i
kritičara ne želeći čak ni da govori o njoj a kamoli da je uvrsti u svoja sabrana djela, tako da je
ona, nakon kritičkog uvida u nju koji je godine 1974. učinio Radovan Vučković, štampana
poslije njegove smrti.” (Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, Ljiljan,
Sarajevo, 1995, stranica 54.).
Možda bi se moglo kazati da je mnogima jasno je da je Andrić imao pravih razloga skrivati
svoju disertaciju od javnosti jer je ona projekcija i temeljna odrednica njegove kasnije
neskrivene subjektivizirane selektivnosti, loših predrasuda i opčinjenosti njegovim
neskrivenim animozitetom prema Bosni, njenim muslimanima, islamu i svemu što je
muslimansko. Svakako, u tekstu disertacije to je izražavanje odbojnosti prema svemu što je
bosansko i muslimansko bilo maksimalno ublaženo nivoom intelektualne rasprave jednog
znanstvenog rada. Kada je, međutim, svoju mržnju i nipodaštavanje pretočio u svoja
književna djela, pripovjetke, eseje, hronike i romane Andrić nije imao nikakvih moralnih,
etičkih, intelektualnih, umjetničkih i estetskih kočnica u oslobađanju vlastitih negativnih
osjećaja prema islamu, bosanskim muslimanima, a svakako i “večitim krivcima” Turcima.
Počelo je s pripovjetkom “Put Alije Đerzeleza”, u kojoj on ironizira i na komičan način
razgoličuje mitskog junaka Aliju Đerzeleza, ali nijednom čitatelju neće promaknuti piščev,
barem na tom mjestu izražen ljudski pristup u razumijevanju erotskih problema glavnog
junaka. Samo se u toj priči, te u pripovjetci “Smrt u Sinanovoj tekiji” može govoriti o
Andrićevom makar djelomičnom razumijevanju i suspregnutom neizražavanju odurnosti,
odbojnosti ili čak odvratnosti prema bosanskim muslimanima, Turcima i islamu, dok su sva
kasnija djela duboko impregnirana prethodno navedenim osjećajima produktivnog nobelovca.
U pripovjetci “Za logorovanja” glavni lik je seksualni manijak Mula Jusuf, koj je “donedavno
bio muderiz u Sarajevu”. Oslikavajući Mula Jusufa Andrić kaže “Nosio se aljkavo i ružno.
Jedino što je na njemu uvijek bilo uredno, to je njegova prebijela, vješto i pažljivo savijena
ahmedija, u koju mu je tonulo tamnožuto i usko lice. Pričalo se kako su ga u Vlaškoj zatekli
kraj zaklane žene. Mula Jusuf može da zahvali naglom uzmaku vojske, koji je na taj dan
nastupio, da je stvar zaboravljena. Spominjala se i neka hrišćanka, sluškinja koje je lani
nestalo. Istraga zbog nje je zapela i legla, ali dok je vođena, kretala se neprestano oko
medrese. Kad je prolazio ulicama u vječnom nemiru kao da ga gone, žene su spuštale naglo
mušepke, a djeca što sjede, s velikim komadima hljeba u ruci, na avlijskim vratima, samo bi
se prevrtala u avliju. Sam je tražio da okuiše jaciju i izvijao glasom dižući glavu bijesno put
nevidljiva neba i mlada mjeseca i opet ne bi mogao da spava.”
Dalje se nastavlja opis Mula Jusufa kao seksualnog manijaka i psihopatološkog ubice
“Izobličen, mula je bjesnio. Suruk mu se zavalio sasvim na tjeme, a dah mu se pretvarao u
šištavo kliktanje: Kh,Kh,kh! I opet je obli krv, sad na drugom ramenu, a onda zalipta iz grla
mlazom. Djevojka se savi, pade i ispuni kut sobe, a mula dopade i pomiješa se vas sa njom”.
Stvarno bi se mnogi čitalac mogao upitati u kojim je dubinama svoje duše Andrić nalazio
motive i inspiraciju za pisanje ovog zadnjeg pasusa u kojem Mula Jusuf siluje priklanu
djevojku? Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu
pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili
bilo kojem drugom stranom jeziku?
Slijedi opis Mustafe Madžara u istoimenoj pripovjetci, opis homoseksualnog manijaka,
krvnika i koljača.
Andrić ovako piše o Mustafi Madžaru: “A u njemu, uoči boja pod Banja Lukom, u vrbaku
kod Crkvine, probi potiskivana podsvijest. Izađoše mu na san neka djeca s Krima. To je bilo
prije toliko godina, i nikad ih se više nije sjetio. Progoneći neprijatelja, bijahu zanoćili u
nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu. Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih
ormana skriveno četvoro djece. Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski
odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su
dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula
i pomodrila i ni jedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni
pobjegoše ne stigavši da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Čuje Ruse kako dolaze. Htio
bi da uzjaše, ali mu se uzengija mrsi i izmiče i konj otima. Probudi se znojan. Vas se zapleo u
kabanicu kidajući se i otimajući. Bilo je prohladno i smrklo se jače pred zoru. Prepasa se i
uredi, sve pljujući od bijesa i gađenja nad podlim mučenjem podmuklih i neočekivanih
snova.“ (Mustafa Madžar, 24-25).