Vladimir Vidric

Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se

gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog
i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s
izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. "Jutro", dva "Pejzaža",
"Adieu", "Ex Pannonia", "Dva levita" itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije
antologije hrvatskog pjesništva.

Lirska zbivanja teku između zanosnog, čeznutljivog predanja ljepoti i punoći života i
tjeskobnih, turobnih slutnji o čovjekovim neuspjesima i smrti. Taj kontrapunkt izražavao je
Vidrić, lirski slikar krajolika,i u bojama svojih stihova. Pjesma Perun jedna je od onih u
kojima su sažeti svi životni osjećaji: ljubav prema prirodi, ženama i vinu, božanstvu,
pjesničkom pozivu. Vidrić je napisao puno stihova i u drukčijem raspoloženju. Prva pjesma u
njegovoj jedinoj zbirci, pjesma U oblacima, svojevrsni je pjesnički program, lirsko očitovanje
spoznaje da se pod težinom života čovjek odriče i svojih zanosa i uvjerenja i da zbog toga
trpi. Bol je nadahnuće u pjesmama Ex Panonija, Pomona, Mrtvac, Roblje. Vidrićevo
pjesništvo, spoj simbolističkih i ekspresionističkih elemenata antologijskom je vrijednošću
ostavilo je dubok trag i u stihovima kasnijih hrvatskih književnika.

Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog
života egipćana, židova, grka, rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna
tematika a mnogobrojne su slike pejzaža. Tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način
snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim
sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški
problem hrvatske emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije dojam u njegovoj
poeziji ostavljaju slike prirode i pejsaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljepotu,
vino, užitak. Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje
priznanje.

Jutro

Pjesma je po temi pejsažna. Njezina značenjska kompozicija temelji se na nizu auditivnih i

vizualnih pjesničkih slika. Na taj način pjesnik je jezikom kao sredstvom komunikacije
oslikao svoj doživljaj jutra. Stoga oslikavanje motiva “jutra” počiva i na igri svjetlosti. Jutro
kao doba dana predstavlja poveznicu tame i svjetla, ono je trenutno i prolazno. Svaka strofa
može se promatrati kao jedna faza jutra, i kao zasebna umjetnička slika.

Prva strofa predstavlja tamu, vrijeme koje više pripada noći nego danu. Tama je kontrast
svjetlu nadolazećeg dana u kojemu se rađaju životne radosti. U ovoj strofi nalazimo i prvi
element pripovijednog karaktera pjesme. Ona ima mjesto radnje – lug, i likove – Pana (boga
šume). Druga strofa uvodi lik Nimfa, božica vode i šume. Prisutnost mitoloških bića
svojstvena je Vidrićevoj lirici, ali u ovoj pjesmi ta bića imaju svrhu potkrijepiti magičnost
buđenja novog dana. Nimfe su “divlje plavojke” koje su se pojavile iz tame i plešu na zelenoj
travi s bijelim vijencima na glavi.

Motivi trave, cvijetnih vijenaca i rosnih kaplji predstavljaju “locus amoenus”, ljupko mjesto
arkadijskog krajolika. U drugoj strofi pjesnik igru svjetlosti nastavlja motivom “sjene došle iz
tame”. Treća strofa predstavlja postupni prijelaz na izmicanje tame: rosa se blista, sja jutarnja
zvijezda.

Jutro je za pjesnika zaustavljeni trenutak, koji predstavlja čaroliju metamorfoze tame u

svjetlo. No, sva ta čarolija u kojoj Pan svira i smije se, Nimfe plešu, rosa blista, zvijezde sjaje,
uskoro će nestati. Euforija i arkadijski motivi u prve tri strofe odražavaju pjesnikovo
ushićenje i njegov doživljaj jutra kao sadašnjeg trenutka u ljudskom životu. Jutro je kao i
sadašnjost tek kratkotrajno, a dan predstavlja budućnost. Dan umire i pretvara se ponovno u
noć i tamu, baš kao što i čovjek u budućnosti umire.

Dinamični i poletni ugođaj pjesme stoga opada u prizvuk realnosti u posljednoj strofi, u kojoj
“ide vjetar o prvom osvitu dana”. Motiv vjetra predstavlja nemir i treptaje pjesnikove duše,
njegove strahove o budućnosti i slutnje. Čarobnim opisom jutra poručuje čovjeku da treba
znati uživati u sadašnjem trenutku i promatrati sve njegove čari, jer ne znamo što budućnost
nosi.

Roblje
U pjesmi roblje Vidrić piše o robovima - obespravljenim ljudima lišenim slobode i vlastitog
ljudskog ponosa. Predočuje nam pretežito vizualnim slikama tugu, muku i jad robova. Ova
osjećajna pjesma tumači nam bijedu tih ljudi za sumraka u njihovoj lađi-kavezu, njihove
jecaje, plač, žaljenje. Pjesnik nam je u potpunosti ukazao na čovjeka u vremenima kad je on
bez nade, sam i u okovima te nam otkriva osnovnu misao pjesme: čovjek bez slobode nije
čovjek. Pjesma je pisana slobodnim stihom i raspoređena u pet katrena. Rima je isprekidana, a
raspoloženje tužno i sjetno.

Dva pejzaža
Pjesma dva pejzaža zasigurno je najznačajnije i najzanimljivije pjesnikovo dostignuće. U njoj
je prikazao stvaran život. Sastoji se od dva dijela: prvog pejzaža i drugog. U prvome pejzažu
sve vrvi od života, što zaključujemo po prvom katrenu ("U travi se žute cvjetovi, i zuje
zlaćane pčele, za sjenatim onim stablima krupni se oblaci bijele"). Upotrebljava glagole kako
bi što vjernije opisao krajolik, za razliku od drugoga u kojemu glagoli obavljaju funkciju
prikazivanja radnje. U ovoj pjesmi također je prevlast vizualnog. Zastupljen je katren i to po
tri u prvome pejzažu i pet u drugom. Stih je slobodni, a raspoloženje je vedro.

Mrtvac
U ovoj pjesmi Vidrić prikazuje prolaznost života te smrt kao važan i neizbježan čimbenik.
Pjesnik smrt doživljava kao uvijek prisutnu silu koja nikad ne gubi svoju snagu ("Ubila ga
ruka silna, vječno jaka, vječno živa...") i vječno gasi živote ("...Što živote rasipava i živote
utrnjiva"). Ta "pjesnikova" smrt utrnila je starca u ovoj pjesmi i oborila ga, prepustivši ga
mirnoći crne zemlje i vječnom pogledu u nebo. Ova pjesma spada pod posljednja pjesnikova
slikovna izražavanja. Ona je možda i najbolji pokazatelj njegovog razvijenog vizualnog
zapažanja, no i početka razvitka misaone komponente. U njoj su u pet katrena možda po prvi
put slikovna i misaona komponenta združeni u jedno.

Pompejska sličica
Pejzaž opisan u pjesmi "Pompejska sličica" još jednom se dovodi u vezu sa mističnim
boginjama Nimfama. Opisano je njihovo pojavljivanje u dubini lavorove šume, njihov izlazak
iz noćnih prebivališta i njihova igra. Dok se u prva dva katrena više najavljuje dolazak nimfi,
u druga dva je ipak dat naglasak na pejzaž. Uz vizualne slike, pojavljuju se olfaktivne i
akustične. Stih je vezan, a rima isprekidana. Ovo je još jedna od niza Vidrićevih pjesama koje
ukazuju na njegovo dobro poznavanje antike, te nju kao izvor vječne inspiracije.

Adieu
Pjesma "Adieu" nam govori o Vladimiru Vidriću. Pisao je veoma bolestan i zatvoren u
ludnici. Već tada je naslućivao svoju blisku smrt, što je utjecalo na njegovo stvaralaštvo. U
njegovim pjesmama počinju se pojavljivati demoni i sablasti, a događaji bivaju površno
zahvaćeni bez nekakvog konkretnog sadržaja. Takva pjesma je i ova. U prvoj sestini je opisao
svoje stanje: pjesnik je umoran, star i polako gubi snagu. U drugoj je prikazao svoju nemoć i
nedostatak inspiracije, te se s ovom pjesmom već polako pomiruje sa sudbinom. Pjesnik
koristi vezani stih i isprekidanu rimu. Pod utjecajem životnih uvjeta mijenja svoj stil te segubi
katren, a počinje koristiti druge vrste strofa. Radnja postaje površna, a motivacija mu više nisu
slike iz antike, tuga i patnja.