Professional Documents
Culture Documents
Simbolizam – druga polovina 19. veka (oko 1880, nagoveštaji i u romantizmu), Francuska, Rusija,
Nemačka i Engleska
• Duhovni izraz dekadencije (poezija duhovnog klonuća i beznađa, kult izveštačenog,
boemija)
• Odbacuju tradiciju
• Reakcija na realizam, naturalizam i parnasovce
• Forma - Slobodna forma, nagoveštaji u vidu simbola (suprotnost parnasovcima), neobičan
rečnik, pleonazmi, elipse, nedovršene rečenice (novi jezik, stih čini poeziju nejasnom,
tajanstvenom)
• Odbacuju „prazne“ reči i zamenjuju ih „punim“ (simbolima), rečima koje dobijaju dublje
značenje
• Svet je predstava pojedinca – objektivni svet je samo izvor analogija (univerzalnih analogija)
koje pesniku služe da maštom stvori novi svet
• Svaka manifestacija u objektivnom svetu ima dublje značenje i do njega treba dopreti
(misticizam) – pomoću običnog sveta pokazuju nevidljivo, metafizičko
• Za simbol se uzima pojam koji ima tradicionalne asocijacije, a onda se njegvo značenje
nadgrađuje i menja.
• Kult idealne lepote – idealni svet je stvarniji od objektivnog, empirijskog sveta (večni,
apsolutni život se odvija naporedo sa stvarnim)
• Esteticizam
• Lepota je u nagoveštaju, aluziji, sugestiji – ne u potpunom razotkrivanju
• Teme – teme preuzete iz proze, poezija se sa uzvišenog spušta na svakodnevno, banalno –
gradski život, prostitucija, pijanstvo, noćni život, prljave ulice, predgrađa...
• „Saglasja“, Šarl Bodler – prva prava tvorevina simbolizma
• „Manifest simbolizma“, Žan Moreas, 1886 – početak simbolizma
• „Kriza stiha“, 1889; „O književnoj evoluciji, 1891 – eseji, Stefan Malarme
• Artur Rembo, Pol Verlen („Pesnička umetnost“)
Modernizam
• Književne i umetničke tendencije druge polovine 19. veka
• Reakcija na pozitivizam, naturalizam i realizam
• Individualnost, subjektivnost, iracionalnost, osećajnost
• Pesimsitički doživljaj sveta i života
• Nova forma i stilska sredsva
• Odnos prema tradiciji – mitovi, legende i simboli se dovode u nov kontekst i menja se
njihovo značenje (nagoveštaj intertekstualnosti)
• Poezija – fragmentarnost, uglavnom slobodan stih, asocijativnost
• Proza – interesovanje za čovekovu podsvest, za njegov unutrašnji život, odbacuje se
hronološko pripovedanje i klasična karakterizacija, koristi se tehnika toka svesti, fokalizacija
Avangarda
• 1910 – 1939 (ili 1914 – 1939)
• Evropa, Azija, Amerika
• Tendencije - Intrenacionalizam, antitradicionalizam
• Cilj svih struja i pokreta - provokacija, polemika, pokretanje, menjanje, bunt
1
• Zajednički naziv za brojne pokrete („izme“)
• Forma - eksperimentisanje, negacija svega starog, tradicionalnog, ušemljenog, novi sistem
tehnika i formi
• Fragmentarnost, tehnika montaže i kolaža, sinkretizam, neknjiževna leksika, gubljenje
razlike između umetnosti i „neumetnosti“
• Negiraju se sve vrste normi – logičke, tematske, žanrovske, estetske, sintaksičke
• Žanrovi – najzastupljenija je poezija
• Manifesti u kojima se objašnjavaju i propagiraju koncepcije pokreta
Avangardni pravci:
• Futurizam – 1909 – oko 1920, Italija; 1910 - 1919, Rusija
o Odbacuju tradiciju i istoriju – poriču celokupnu tradiciju
o Preziru kulturne i akademske institucije, žele da ih razore
o Novi način života, odeća, obuća, kuće, zgrade
o Propagiraju i opevaju agresivnost, buntovništvo, brzinu, opasnost, hrabrost,
oduševljenje „mašinskom erom“
o Estetika - Lepo je u borbi i u agresiji, poezija je napad na nepoznate sile koje treba
da se pokore čoveku
o Nove teme - slavi se bzina, rat, nasilje, lepota mašina
o Forma – razaranje sintakse – glagoli u infinitivu, imenice bez prideva, odsustvo
predloga, matematički i muzički znakovi umseto znakova interpunkcije, reformišu
štamparsku tehniku – raznobojna mastila, različita slova, pisanje u svim pravcima
o Ukidaju metafore – klišee
o „Manifest futurizma“ – Marineti, časopis Figaro, 1909
o „O sintetičkom pozorištu“, 1919 i „Pozorište iznenađenja“, 1920 – Marineti, novine u
drami
o Novine u drami – „brzo pozorište“ – nekoliko minuta, reči i pokreta, a puno ideja,
događaja, simbola, svesti delo na trenutak vrhunca
• Ekspresionizam – 1910 – 1925, Nemačka, druge zemlje
o Odbacuju tradiciju – one struje koje prethode
o Reakcija na impresionizam (likovne umetnosti), naturalizam i neoromantizam
(književnost)
o Negiraju racionalizam, pozitivizam, logično – kauzalnu psihologiju, istorizam
o Teme – smrt, bolest, raspadanje, rat, industrijalizacija i tehnološki razvoj (sve što
narušava miran život), traženje smisla postojanja i Boga
o Forma – razaranje (da bi upotpunili svoju viziju sveta)
o Antimimetičnost – težnja da se stvarnost oblikuje, a ne da se podražava
o Ekspresionistički krik – uzbuđeni, ushićeni stav ekspresioniste prema sumornoj
stvarnosti, koji je glavna odlika književnosti ekspresionizma
o Kraće forme – lirska pesma, pripovetka, drama
o Poezija – slobodan stih i strofa, muzikalnost, asocijativnost, slike iz urbanog života,
nestvarne i fantastične slike, razaranje sintakse, lirski subjekat ima funkciju proroka,
patos, inverzija, elipse
o Drama – skokovitost radnje junak kao tip, bez motivacije, pantomima, hor:
Subjektivistička – ispitivanje podsvesti pojedinca
Društveno – angažovana – problemi dezintregracije društva, čovek se
posmatra kao društveno biće (Breht)
• Akmeizam – 1912. – 1921, Rusija
2
o Reakcija na simbolizam – vraćanje na tačno značenje reči, težnja ka jasnom izrazu,
pravilnim oblicima, uklanjanje misticizma i njeasnih aluzija, suvišnih metafora i
simbola
o Teme – iz zemaljskog sveta, prikazuju materijalno, koje je za njih jedina realnost (za
razliku od simbolista), vizuelni doživljaj predmeta
o Gumiljov, Gorodecki i Mandeljštam – definisali principe akmeizma
o Objavljivali poeziju u časopisima „Apolon i Hiperboreja“, od 1917. „Novi ceh pesnika“
• Dadaizam – 1916 – 1920, Francuska, Švajcarska, Nemačka
o Nihilistički umetnički pokret
o Ime „Dada“ – franc. Dečja reč za konja; reč je izabrana nasumice umetanjem
papirnog noža u rečnik, izražavaju revolt prema buržoaziji i Prvom sv. ratu
o Umetnost pretvaraju u antiumetnost – što besmislenije to bolje, bez principa, ne
traže ništa, sinestezija umetničkih disciplina, upotreba masovnih medija, štampanog
materijala, manifesta, jezik upotrebljen tako da nema nikakvu korisnu svrhu
o Forma – razaranje - Forme u književnosti koje izražavaju revolt – „pesme iz šešira“,
„verbalni kolaži“ – slaganje nasumično odabranih reči spojenih u nelogičnu celinu
o Imao je uticaja na razvoj nadrealizma, osnivaju ga predstavnici dadaizma
• Nadrealizam – 1923 – 1945, Francuska, pa druge zemlje
o Za razliku od dadaizma koji samo negira sve, oni postavljaju umetničke postupke i
ideje
o Osnivač Andre Breton (tri manifesta – 1924, 1930 i 1942)
o Ime – prvi upotrebio Apoliner 1917. u predgovoru za dramu „Tiresijine dojke“, a
Breton i Supo njemu u čast tako imenuju pokret (1921, „Magnetska polja“)
o Uticaj Frojda – podsvesno i san
o Mašta – dostizanje apsolutne stvarnosti (spoj jave i sna)
o Estetika - Lepo je čudesno
o Postupci – automatsko pisanje
o Odbacivanje realnog, pobuna protiv logike
o Dva perioda:
Epoha snova 1923 – 1925 – izazivanje snova u budnom stanju, automatsko
pisanje
Epoha razuma 1925 – 1945
o Najavljuje se antidrama novim dramskim ostvarenjima
3
- Svoju poetiku je zasnivao na stavovima i iskustvima iz života – zastupao je „estetiku zla“ – bio je
opsednut smrću, smatrao je da je najveće uživanje u poroku, bio je sklon svemu nastranom, uveo
je u poeziju kult ružnog, ružno kao ideal. Uvodi i temu smrti, odnosno, novo razumevanje te teme.
Ostati gord u poniženju bio je njegov životni stav i element njegove poetike.
- Estetika ružnog; lepota je uvek bizarna (svakodnevna, obična)
- Eros kao odgovor na pitanje dobra i zla u čoveku
- Promena teme i izmeštanje poezije iz prirode u grad
- Sa dvadesetak godina bio je poslat u tropske krajeve, što je bila kazna očuha i majke za to što je
uvredio generala na ručku – uspomene s tog putovanja daće obeležje pesama iz zbirke „Cveće zla“
(posebno pesma „Albatros“ - poniženje)
- 1857. – objavljuje „Cveće zla“ – bio je kažnjen novčano zbog narušavanja morala i dobrih običaja,
šest pesama nije prošlo cenzuru i nisu objavljene – „Nakit“, „Lezbos“, „Preveseloj“, „Leta“, „Proklete
žene“, „Preobražaj vampira“ (1866. su štampane, nije ih bilo ni u drugom izdanju)
- Zbirka je posvećena pesniku Teofilu Gotjeu, u kome je Bodler video najveći uzor i nedostižni ideal
- Postojale su i pozitivne kritike zbirke, posebno od strane mladih, na koje Bodler nije ostajao
ravnodušan (jedino je gajio osećanja prema majci i želeo je da joj pokaže svoj uspeh), Svinbern je
izdao pozitivnu kritiku nakon drugog izdanja zbirke sa 35 novih pesama (1861.).
- Pesme iz zbirke menjaju i formu i sadržaj romantičarskih pesama – tematika zalazi u najmračnije
delove građanskog društva, Bodler crpe teme iz svoje raskalašane svakodnevice, otkriva sklonost
ka naturalizmu.
Neke od glavnih tema su bile seks i smrt, što se smatralo skandaloznim.
Takođe je dotaknuta i lezbejska ljubav, tuga, korupcija u gradu, izgubljena nevinost, teškoća
življenja i vino.
Tema bekstva i pobune je nasleđena od romantičara, ali tek ovde dostiže potpunu tragičnost jer
Bodler kao apsolut vidi smrt, a porok je samo put do nje.
- Ne menja tradicionalni stih, samo u njega unosi jednostavnost i jasnoću, realističnost. Stih je lirski
dvanaesterac. Jezik i leksika su specifični, unosi se sintaksa svakodnevnog govora.
- „Cveće zla“ je pobuna protiv društva i izopačneih vrednosti tog društva (na ličnom planu to je
ujedno pobuna protiv očuha, koji pripada tom visokom sloju društva)
- „Cveće zla“ je ispovednica Bodlerove duše, on je svestan svog moralnog pada i fizičkog
propadanja, ali on se ne kaje jer smatra da time ne postiže ništa već da ta svest o sopstvenom
padu samo povećava tragičnost. Jedini izlaz vidi u smrti. Njegova poezija je zbog takvih elemenata
potresna, puna zabluda kojih je njegov život bio pun.
- Kompozicija – Od Poa preuzima koncepciju poezije da pesma mora biti osmišljena celina sa
početkom, krajem i pažljivo vođenim tokom. Takva je i zbirka „Cveće zla“ (slična „Kanconijeru“) –
sastoji se od pet ciklusa pesama i još sto stihova, ciklusi su, kao i pesme unutar ciklusa,
raspoređene prema smislu i asocijativno se nadovezju. Ciklusi pesama ujedno predstavljaju i etape
Bodlerovog života, alegorijsku sliku njegovog života, kretanja između života i smrti. Ova podela i
broj ciklusa nemaju dublje značenje. Pesme su uglavnom soneti, kao i u „Kanconijeru“.
- Ciklusi:
1. Splin i ideal – pitanja pesnikovog mesta u svetu, uspona i padova umetnika, a sve se svodi na
učmalost i potištenost (negativno značenje reči splin i ideal kao unutrašnja napetost), motiv
prolaznosti, ljubavna ispovest. Ovo je ujedno i najobimniji ciklus.
2. Pariske slike – dominira pejzaž modernog grada, motivi bekstva od samog sebe i od čamotinje
u iskušenja velegrada. U ciklusu Bodler suprotstavlja sećanja na Pariz nekada i sada. Doživljaj
grada nije uobičajen, drugačiji je, a pesniku prija otuđenje u gradu.
3. Vino – motivi alkohola, opijata, narkotika, prepuštanje poročnom životu (veštački rajevi), koji ne
donose zadovoljstvo, lirski subjekt nije srećniji nakon konzumiranja opijata
4. Cveće zla – motivi razvrata, telesnog uživanja, estetika ružnog, okretanje ka izgnanicima
5. Pobuna – tri pesme posvećene Kainu, Sotoni i svetom Petru (jer se odrekao Hrista)
+ Smrt – motiv smrti, viđenje smrti kao načina bekstva iz života, smrt se shvata kao neki novi
izazov. Spasenje u smrti zaslužuju umetnik, ljubavnik i siromah.
4
Čitaocu (ne spada ni u jedan ciklus, nalazi se napočetku kao obraćanje čitaocu)
Pesma nijje uobičajena za svrhu kojoj služi, Bodler čitaoca odmah na početku uvodi u atmosferu
svoje zbirke, ne štedi ga. Ljudske osobine, kao što su glupost, greh i zabluda upravljaju ljudima.
Bodler ih antropomorfizuje. Koristi iznenađujuće slike, opeva ono što je do tada smatrano ružnim –
razvratnik koji mrcvari grudi bludnice, slike crva, silovanja. Ali, svi ljudski gresi koje opeva samo
služe da bi pojačao strahotu čame, koja je najgora od svega, koju nije spoznao samo pesnik i lirski
subjekt, već i čitalac. Pominje alhemiju – interesovanje za mistično.
Još na samom početku Vitmen povezuje sadašnje i buduće generacij, stvarajući još tada osećaj
simultanosti vremena i prostora – on ljude povezuje upravo njihovim zajednikim načinom života,
istim pobudama, osećanjima, načinima funkcionisanja. On apostrofira nove generacije
predstavljajući im svoj život, svoju svakodnevicu, pokazujući pri tom da to pripada i njima, da je to i
njihov način života. On insistira na kontinuitetu trajanja na taj način što spaja prošlost, sadašnjost i
budućnost, insistira na večnosti čovečanstva i na prolaznosti vremena, koje ne staje, koje odnosi
jedne, ali donosi druge i koje upavo povezuje sve u jedinstenu celinu. On tu misao o kontinuitetu
čovečanstva povezanog vremenom upravo simultanošću naglašava – sve se stapa, povezuje,
vreme povezuje ljude u jedinstvo, ne udaljava ih („šta je zbir svih tih stotina godina između nas“).
Gradi sliku realnog čoveka, života, svakodnevic, sliku života koja se sastoji od dobra i zla, vrline i
poroka, uspon i padova. Tom slikom on aludira na jedinstvo, vezu među ljudima svih generacija.
Slavi kontinuitet života,život koji zavisi od volje i stava pojedinca („igramo istu staru ulogu koja je
ono što od nje napravimo“), a takođe i čoveka i civilizaciju koja stvara jedinstvo („bujajte gradovi“),
koja individualnosti povezuje u jedinstvenu, „večnu“ celinu.
Bruklin – mesto gde su živeli obični ljudi, a istovremeno i grad (izmeštanje poezije iz prirode).
6
Pesma napisana povodom smrti predsednika Linkolna, kome se Vitmen divio jer je za njegao on
predstavljao upravo jedinstvenost civilizacije, pošto je bio na čelu države. On je za njega
predstavljao onu vezu među ljudima koju je opevao, u koju je verovao. Ubijen je i njegovo
razočaranje i tuga su veliki. Međutim, pesma nema pesimistički ton, ona odiše vedrinom,
optimizmom, verom, opisuje lepte života i prirode - Izgrađena je na kontrastu smrti i tuge za
prijateljem i lepote života, životnih radosti i kontinuiteta. Jorgovan je simbol vaskrsnuća, proleća,
rađanja i buđenja prirode i upravo on stoji u suprotnosti sa smrću. Pesnik donosi grančicu
jorgovana na grob, što je znak njegove vere i nade u moć obnove, u neprolaznost celokupnog
života. Zvucima i slikama punim poštovanja i dostojanstva, pesnik dočarava Linkolnovu posmrtnu
povorku, ali on nijednog trenutka ne proklinje smrt. On žali za prijateljem, ali on veruje da je smrt
prirodna, da je sastavni deo života, da umrli u njoj nalaze mir, a da oni koji ostaju na zemlji pate jer
nisu svesni veličine tog mira. Tako da se njegova pesma na kraju pretvara u himnu smrti, u
hvalospev smrti koja je neizbežna, deo prirode i kontinuiteta života koji se zasniva na smrti i
rađanju, pa je zato pesnik naziva blaženom, radosnom. Ujedno je tu sadržana i njegova vera u
život, što je kulminacija njegovog osećanja. On stvara osećaj simultanosti vremena i prostora na taj
način što govori o vojnicima, ratnicima, o umrlima i povezje ih sa sadašnjim trenutkom.
POEZIJA SIMBOLIZMA
Artur Rembo
„Pijani brod“
Izmedju rušilačkog gesta i potrebe za odlaskom, izmedju kidanja svih veza na sigurnim obalama i
neizvesne avanture na neizmernoj pučini, Rembo je napisao ''Pijani brod'' kao sintezu lutalačkog
nemira predelima pesničke imaginacije i kao lucidni nagoveštaj svog pesničkog brodoloma.
Remboova imaginacija, koji u to vreme nije još nije bio video more, pored nekih knjiških izvora,
vuče svoju pravu duhovnu supstancu iz poeme ''Putovanje'', kojom Bodler završava svoje
Cveće zla. Ali dok Bodler insistira na uzaludnosti svakog odlaska ili bekstva koje bi zanemarivalo
turobnu svest o konačnosti ljudskog bića i o bolnoj ljubavi prema svim neminovnostima koje
podrazumeva život uključujući i smrt, Rembo je sav u zanosu zaslepljenog traganja za oblicima i
slikama jednog nevidjenog sveta , uveren da se životni imobilizam može izmeniti, da stvari mogu
dobiti izgled kakav im daju naši snovi. Stoga Rembo započinje svoje pesničko putovanje imitirajući
pokrete ladje koja napušta mirne vode (tj. logičkog mišljenja i konvencionalnih obrazaca
osećajnosti) i plovi prema podnebljima jarkoh boja i čudesnih sudara materije i beskraja, vidjivog i
nevidljivog. Lađa, oslobođena posade i tovara (engleskog pamuka i flamanskog žita), navigacionih
instrumenata, simbolizuje poeziju lišenu racionalnih i utilitarnih elemenata, prepuštenu
vlastitoj logici i tajnom ritualu. U sferi zaumnih pejzaža pesnik zanemaruje predstavu o vremenu
i prostoru i prati kosmička zbivanja – od kretanja zvezda i strujnog kruženja zemaljskih sokova do
diluvijalnih plima i vrtložnih vetrova – kao izraz rađanja mogućeg i nepoznatog u jednom
apokaliptičnom prolomu, u munjevitom bljesku nastanka novih izvora svetlosti i novih oblika realnog
sveta. Otkrivajući nove imaginarne prostore pesnik veruje u drugačiji poredak stvari u kome bi se
invencija uzdizala nad realnošću, čudo stvaranja nad trivijalnošću postojanja. Ta vera je,
medjutim, samo rezultat pesnikove zaslepljenosti koja – dok traje – kao i nada i san, radja
obiljem slika kojima nije potrebno ni opravdanje ni pokriće da bi pesnikova vera bila zanosna i
pesnički autentična.
1. Uvod (prelazak iz realnog u svet nadahnuća) – napuštanje realnog sveta, ravnodušnih reka,
prividnog mira, skidanje stega realnosti I raconalnosti, oslobođenje od prljavštine koja vlada u
građanskom društvu – I prepuštanje zanosu nadahnuća, prizorima I iluzijama koje ono stvra, a koje
čovek može videti samo u snu, u halucinacijama. Pesniku se pokazuje moć nadahnuća da kreira
novi svet iza stvarnosti. (1 – 8)
7
2. Traženje mira u tom iracionalnom svetu. Posmatranje svih zla u građanskom društvu, posmatra
nered, razuzdanost strasti koje se ne pokaravaju nikakvoj uravnoteženosti, koje je nemoguće
obuzdati. Posmatra društvo koje trune u prljavštini I neredu. (9 – 13)
3. Vrhunac nadahnuća I zanosa pesnika koji plovi morem mašte. Nadahnuće mu daje krila kojima
se izdiže iznad prljave stvarnosti čiju je svu ružnoću video, on želi da obajvi veličanstvenost ovog
iracionalnog sveta svima onima koji zbog svoje ograničenosti I površnosti ne mogu da vide I
podnesu njegov sjaj. (14 – 15)
4. Kraj kratkotrajnog pesničkog zanosa. Pesnik shvata da je prezren od strane društva. Svojim
nadahnućem je želeo da sruši jeftin idealizam loših pesnika, borio se protiv njih svojom poezijom
dok ga je nadahnuće vodilo. Razočaran je I žali Evropu koja svojim stegama, pravilima sputava
avanturistički duh, ubija genija, ne dozvoljava mu da vidi veličinu večnosti, što je on u zanosu
uspeo da vidi. Sangu za budućnost vidi samo u nekom drugom svetu. (16 – 22)
5. Smirena mudrost. Razočaranje navodi pesnika da shvati da ni on sam nije dosegao čarobni svet,
večnost, već da je samo maštao o njima. Vera u drugačiji poredak je samo posledica pesnikove
zaslepljenosti, koja dok traje, kao vera I san, rađa obilje pesničkih slika. Nagoveštaj kraja njegovog
nadahnuća dovodi ga do misli o tome da je bolje da propadne nego da se vrati realnom svetu,
čamotinji. Iluzija da će ograničenima otkriti tajne drugog sveta nestaje, ostavlja ih da žive sa svojim
praznoverjem I verom u taj običan svet. (23 – 25)
Motiv putovanja morem nije originalan u ovoj pesmi, to je motiv koji se dosta korisrio u 19. veku,
koji je simbol čoveka koji prolazi korz život, prikaz života kao putovanja vodom. Putovanje,
otiskivanje na more predsatvlja beg od stega stvarnosti koja je nepodnošljiva I traganje za
apsolutom. Pesme o putovanju brodom srodne su pustolovnom romanu koji doživljava procvat u
19. veku (“Mobi Dik”, “Ostrvo s blagom”, “Dvadeset hiljada milja pod morem”). Otkad je ovaj motiv
upotrebljen u Bodlerovoj pesmi “Putovanja” kao simbol ljudske sudbine, postao je omiljeni motiv
francuske lirike, brod postaje gotovo pomodna metafora lirskog subjekta.
Kod Remboa nema direktnog poređenja broda i lirskog subjekta, kao što se takvo poređenje nalazi
kod Bodlera – kod njega sam simbol broda dobija univerzalnije značenje, označava sudbinu svih
ljudi i ceo tekst postaje apsolutna metafora.
Metaforika boja - Sinestezijom se pojačavaju čulni doživljaji, sva čulna iskustva se spajaju,
mešaju i što je više čulnih doživljaja, sadržaji slika postaju nerazumljiviji, ali snažni, ekspresivni.
Značaj boja je takođe važan za potpuni doživljaj pesme, one su jarke, drečave, snažne. Ovakva
snaga metafora i izražajnost podsećaju na ekspresionizam. Boje se vezuju i za pojmove koji su
izvan čula vida, što je opet vešto iskorišćena sinestezija da bi se stvorio utisak mističnog,
apstraktnog („žuto – plavo buđenje“).
Korišćenjem množine pojačavaju se slike i odstupa se od granica realnosti (sunc a srebrna,
sedefni vali, užarena neba, džinovske zmije, Marije, Floride...) – u množini su apstraktne imenice,
vlastite.
Lirski subjekat ima ulogu vidovitog – nakon što izlazi iz sveta civilizacije on doziva vizije, u sredini
pesme lirski subjekat iznosi viđenja koja liče na vizionarska iskustva.
Prikaz prirode u pesmi nije dat objektivno, atributi uz pojmove opisuju i pokazuju pesnikovo
unutrašnje stanje, prenose se dakle na ljudska osećanja. Osim toga, ovakvim postupkom
udaljavanja od objektivne slike postiže se i otuđenje od realnog sveta. Pesnik stvara novu prirodu,
koja postaje u isto vreme i simbol njegovih osećanja (simbolizam - svet je predstava pojedinca –
objektivni svet je samo izvor analogija, simbola koji pesniku služe da maštom stvori novi svet).
Ovakav postupak sličan je ekspresionističkom – stvaranje sopstvene vizije sveta.
„Samoglasnici“
Sonet којi se u potpunosti zasniva na postupku sinestezije. Prvi distih povezuje svaki samoglasnik
sa određenom bojom, a u ostalim stihovima se ta ideja dalje razrađuje:
A se povezuje sa tamom, smradom
E je belina snegova i cvetova zove
I je crveno i povezuje se sa simbolima strasti – krv, usne
8
U je zelenilo, svežina pašnjaka i mora, mir
je plavo, istovremeno je buka i tišina.
9
Zavrni šiju rečitosti veće! Muzike još i uvek, svima!
Biće dobro skupiš li volju Neka se oseti da stih ti uzleće
I nađeš neku rimu bolju: Iz duše koja i sama kreće
Ne bdiš li nad njom, dokle će, gde će? K drugom nebu, drugim ljubavima.
10
Ta ekstaza postaje dobija intenzitet pravog erotskog porica i doživljaja, alii sve ostaje na visini
duhovne erotike. Takav odnos sa ženom pesnik je negovao i u realnom životu, odbacujući
fizička zadovoljstva kao trenutna uživanja koaj uništavaju lepotu požude.
- Patnje koje trpi zbog ljubavi lirski subjekat prihvata kao viteško ropstvo.
- Zbog neodvojivosti dobra i zla, zbog čovekove nemogućnosti da pređe granicu koja ga odvoja
od božanskog, „čistog“ – pesnik uvodi i motiv žene – dvojnice, zle svetske duše, koja je
suprotnost Divnoj Dami, a takožđ uvodi i sebi dvojnika. Međutim oni su samo senke, a lirski
subjekat ostaje ubeđen da će se njegov duh spojiti sa Večnom Damom.
- Divna Dama nakon razočarenja u ženu i ljubav ostaje smao mladalački idealizam, iluzija o
idealu i duhovnoj, čistoj ljubavi nestaje – On je svoju ženu u braku posmatrao kao boginju, kao
Divnu Dami, ali ona ga je prevarila sa pesnikom i prijateljem Andrejem Belim, to je srušilo svaki
njegov ideal, nateralo ga da se spusti na zemlju i život posmatra realnije. Njegova uverenja tada
počinju da se menjaju.
„Snežna maska“
Nove pesme:
-Panter (Tigar) – slika zveri zatvorene u kavez, sputane rešetkama. Pesnik se poigrava sa
perspektivama posmatrača i predmeta, čitalac stiče utisak da se i sam nalazi u kavezu.
-Vrteška (Karusel) – vrteška se javlja kao simbol života, počinje slikom u kojoj niz šarenih konja
(raznolikost života) odloleva smrti svojim stavom, iako je ona neizbežna. Na toj vrtešci života
nalaze se različiti ljudi. Ton pesme je veseo, sve do poslednje strofe, kada dobija melanholični i
prizvuk i kontrastira ostalim stihovima – život je besciljan, slep, a pre svega konačan, njegovo
kruženje vodi u neminovnu smrt.
POEZIJA MODERNIZMA
12
postupak je pogodan za temu koju obrađuje Eliot – prikaz raspadanja civilizacije, straha,
histerije, odsustvo vrednosti i stavova.
- Pusta zemlja je simbol uzet iz mita o svetom Gralu – sterilna zemlja, sa koje prokletstvo
neplodnosti treba da skinu čovek i žena seksualnim odnosom.
Korišćenje delova iz svetih knjiga i rečenica iz svakodnevnog, gradskog života daje pesmi
istovremeno proročanski i satirični ton. - Eliot aludira na 35 različitih pisaca, koristi 6 stranih
jezika uključujući i sanskrit.
Ovim postupcima Eliot je predočio sliku duhovne pustoši i ništavila koje je zahvatilo moderno
doba, uspevši da u svoju viziju uključi sva vremenska razdoblja i tačke u prostoru. On kroz niz
slika koja daje kroz reči različitih govornih lica, koja se nalaze u različitim situacijama i na
različitim mestima ostvaruje - utisak vanvremenosti i univerzalnosti. Eliot tradiciju shvata kao živi
mehanizam i odbacuje hronološki princip.
- Eksperimentiše zvukom, jezički je revolucionar, koristi jasan i precizan jezik, a istovremeno živ
i savremen. Specijalno bira reči koje će biti zvučne i jasne. Koristi takvu tehniku koja
podrazumeva iskazivanje misli upravo onako kako se one razvijaju u čovekovom mozgu, ne
prateći logičke faze, već smenjujući se asocijativno, brzo, kao pomoću prečica.
- Mišljenje da sa civilizacijom nešto nije u redu i da je život izgubio svoje staro dostojanstvo.
- Pesma je rekacija na saznanje da novi svet neće biti bolji od starog i da je sa ratom doneo
samo pustoš i degradaciju. Zato on slavi prošlost, herojsku pobožnost ranog hrišćanina i to
suprotstavlja kukavičluku savremene francuske buržoazije. Kao osnovno osećanje javlja se
duhovna i emocionalna izgladnelost.
- Motivi iz evropske tradicije (dante, nemački metafizičari, francuski simbolisti), mitologije,
hrišćanstva spojeni sa njegovom viskokom intelektualnošću i težnjom ka modernom.
- Eliotova pusta zemlja predstavlja opustošenost čovekove duše, duhovnu sterilnost i
nemoć, emocionalnu i duhovnu izgladnelost, mesto anarhije i sumnje, zemlju koja vapi
za novim životom. To se prikazuje preko niza prizora i ličnosti, koje se stapaju i na kraju ostaje
- jedan prizor i tri ličnosti.
Ličnosti se javljaju u različitim pojavama, međutim sve pojave se svode na tri glavna lika
Gralovog rituala:
• Kralj ribara – simbol sterilnosti zemlje; on je svestan situacije, ali nemoćan da bilo šta
učini, svaka njegova pojava u pesmi je pasivna. On je simbol modernog čoveka,
bespomoćan i osiromašen, kome je potreban izlaz iz takve stavrnosti
• Spasilac – ima dužnost da prekine prokletstvo; simbol je ideja kojima ljudi
pokušavaju da obogate svoj život. U njegovi pojavama Eliot izražava dve glavne
ljudske preokupacije: zarađivanje novca i vođenje ljubavi. Nijedna od ovih stvari ne
donosi zadovoljstvo i ispunjenost.
Spsilac se javlja i u drugom obliku kao simbol mladalačke čežnje za nečim novim – i on
je nesposoban da doprinese obnovi jer živi u snovima i maštarijama, koje ne ostvaruje.
Prvi i drugi spasilac se stapaju u pojavu Feničana Flebasa – preokupiran je novcem i
pun mladalačkog romantizma i sanjarija. On strada i time je prikazana nedovoljnost
lažnih, besmislenih spasilačkih napora. On je simbol čoveka koji je izgubljen u
praktičnim i nemaštovitim željama i jedini izlaz mu je smrt. Nije uspeo da spasi zemlju jer
su njegovi načini loši i nisu prave vrednosti života (novac, obezvređena ljubav)
• Žena – sa njom Spasilac treba da prekine prokletstvo – žena se javlja takođe kroz više
pojava, u zavisnosti od položaja Spasioca i od potreba pesme. U pesmi triju Tezinih
kćeri javlja se tri vida žene – sve se stapaju u jednu Ženu, koja treba da pomogne
Sapsiocu da obnove sterilnost u pustoši (da povrate pravu vrednost opustošenom,
degradiranom društvu), ali je to nemoguće jer su njihovi odnosi promašeni, površni itd.
Čežnja za vodom prisutna je u celoj pesmi. Voda je simbol plodnosti, obnove, ozdravljenja.
Nagoveštava se stalno kako je ona blizu, ali oni kojim aje potrebna to ne mogu da vide. Kao što
Sapsilac i Žena ne mogu da ostavre svoj zadatak jer su u njima neke drugačije pobude, tako i
13
voda ne donosi preporod već ubija Flebasa. Ovim je predstavljena ideja da ljudi sami sebe
ubijaju svojim besmislenim težnjama i preokupacijama, umesto da iskoriste svoje
sposobnosti za obnovu degradiranih vrednosti. Ljudi su preokupirani svojim poslovima,
navikama i prihvataju bez pogovora sve veće mrtvilo oko sebe, umesto da uzmu svoju
sudbinu u svoje ruke. Pesma se zato završava sa Kraljem ribara, koji je simbol modrenog,
izgubljenog, degradiranog čoveka, koji samo sedi i pita se kada će doći novi život.
POEZIJA XX VEKA
Boris Pasternak
- Bavljenje muzikom i filozofijom – osnova za rađanje izvrsnog pesnika
- Kao pesnik se formirao u vreme smene simbolizm i futurizma u Rusiji
- Najpre je bio simbolista, zatim prilazi futuristima. Nijednom od ova dva pravca nije bio potpuno
naklonjen, kao ni bilo kakvim gruupama i programima, koji vode u krajnost.
- Prihvatao je tradiciju, uzori su mu bili veliki pesnici, klasici.
- Smatra da je cilj umetnosti da dođe do objektivne slike života.
- Misao da će putem poezije potpuno spoznati, „upiti“ istinu, suštinu života.
- Teme – priroda, ljubav, otadžbina, revolucija, odnos pesnika prema životu iu umetnosti. Ono
što ga odvaja od ostalih pesnika (teme su opšte, nisu nikakva novina) jeste njegov osobeni
odnos prema ovim temama, način njihove ralizacije.
- Osnovna tema je priroda. Smatra da je poezija kao sunđer koji „upija“ stvarnost, zatim pesnik
bira pojave koje će ući u pesmu. Kod njega slika prirode nije predstava ljudskih osećanja, nema
direktnih paralelizama, pejzaž nema dvostruku funkciju – ne predstavlja stanje lirskog subjekta,
nego je sam lirski subjekat.
- Priroda nije metafora, simbolična slika života (simbolisti), ne predstavlja stanje lirskog subjekta
(romantičari). Cilj njegove pesničke slike je da otkrije suštinu života, slika pejzaža je deo
slike sveta, celokupne egzistencije – to je metonimijska slika (ne metaforična), deo
celine, deo prirode kojim pesnik prdstavlja celokupnu prirodu i život.
- Tvorac je sopstvene poetike, koja se gradi na već postojećim i na njegovom ličnom stavu –
poetika između simbolizma i futurizma sa elementima kubizma i imažinizma.
14
• Iz simbolizma: želja da se poezijom otkrivaju istine o životu; odstupanje – simboli kod
nejga ne otkrivaju metafizičke i iracionalne tajne, već ovozemaljske istine o postojanju
(ali ne prelazi u akmeiste).
• Iz futurizma: dekompozicija realnih oblika i dimenzija (?), asonantna rima (?), aktivan
odnos poezije prema životu; odstupanje – ne razlaže reči na glasovne delove iz kojih se
gubi interesobvanje za sadržaj, ne unosi u poeziju grubost proze radi stvaranja utiska,
nema kovanica
• Iz imažinizma: shvatanje da se pomoću detalnjih, neobičnih slika mogu potpuno izraziti
misli, dati objektivna predstava, ali ne prihvata njihove ekstremne zahteve (nije suština
samo u slici)
Osnovni principi poetike:
1. poezija treba da traži odgovore na pitanja o suštini života
2. metonimijski struktuirana pesnička slika – slika koja predstavom određenog dela celine
upućuje na celinu, slika je kao deo života koji upućuje na život uopšte, pomoću više takvih slika
(kao isečaka iz života) otkriva se suština postojanja (tako nekako :S)
- „Sestra moja – život“, napisana 1917, objavljena 1922 – prva uspešna zbirka kojom se
afirmisao
- Forma – pravilne rime, utveđene strofe, uređena forma koja daje bogatstvo rečniku i daje
harmoniju, red i plan najsloženijim temama
- On spaja svoj vizuelni doživljaj sa emocionalnim i tako prikazuje prizor onako kako ga je
on doživeo, želeći da ga time učini objektivnijim (nije mu cilj da pomoću prizora prikaže svoja
osećanja, kao romantičari npr, već da pomoću svog doživljaja stvori što tačniju i razumljiviju
sliku, opisuje prizor pomoću utiska koji on ostavlja na njega). Zato često njegov prikaz nekog
prizora može delovati zbunjujuće ili nelogično, ali se kasnije otkriva njegova istinitost. Na taj
način što govori onako kako oseća, on prikazuje stvarnost u datom trenutku potpuno iskreno i
tačno – sve ostalo bilo bi falsifikovanje.
- On prevazilazi vizuelno i služi se asocijacijama, radi što tačnijeg prikaza. Nekad te slike
mogu biti vrlo čudne i iznenađenje koje izazovu može odvući od smisla.
- On ne preuveličava osećanja, ona su iskrena, daju tačnost, širinu i slikovitost opisu.
- U jednoj pesmi on pokazuje način njegove upotrebe simbola – smatra da oni imaju doslovno i
simbolično značenje i da zato postoje dva tumačenja koja daju jedan jedinstveni rezultat. To
pokazuje u pesmi koja doslovno prikazuje proces stvaranja Puškinove pesme „Proork“, a pored
toga može da predstavlja i stvaralački proces uopšteno.
- U pesmi „U šumi“ vidi se njegovo shvatanje prirode kao živog, dinamičnog mehanizma.
Prolaznost je izražena ambijentom, sama priroda nad zaspalim ljubavnicima stvara časovnik
koji je naravno simbol prolaznosti, koju zaljubljeni zaboravljaju. Priroda se poistovećuje sa
vremenom, prolaznost nije apstraktna, već časovnik realno postoji. Sama priroda postaje aktivni
element dešavanja.
- Odnos prema ljubavi nagovešten je u pesmi „Ne diraj“ – ljubav menja zaljubljene, stvara svoj
svet, zato može biti i uznemirujuća, koliko i prijatna, jer narušava stvarnost, sve okreće
naopačke. Zato u mnogim pesmama on prikazuje razorni efekat ljubavi, ali je ipak prihvata
jer je prirodni proces i tako ne zalazi u pesimizam.
PROZA
PROZA MODERNIZMA
17
zaustavljen, zatim je pronađeno vreme u naslagama reminiscencija, potom je originalnom
spisateljskom tehnikom vreme osmišljeno i u stvarnost postavljeno. Na taj način Prust otvara
problem psihološkog vremena koje se s istim intenzitetom može uspostaviti, obnoviti i ponovo
doživeti. Sfera života pomera se na celokupna iskustva unatrag zahvaljujući medijumu vremena,
pri čemu se koriste mnogobrojni asocijativni putevi mišljenja.
Veza sa prošlošću uspostavlja se upotrebom određenih glagolskih oblika – perfekta I
imperfekta. To je u vezi I sa fokalizacijom – pomeranjem tačke gledišta:
o JA koje govori – imperfekat
o JA o kojem se govori – perfekat
Za narativni postupak vezano je još I afektivno sećanje – iracionalno sećanje, sećanje čula
koje nas stavlja u određen raspoloženje. Naracija se ostvaruje I iz ugla deteta, I predstavlja
pokušaj da se obnovi sećanje iz datog vremena. Vaskrsavanje prošlosti predstavlja literarni
pokušaj da se prevaziđe smrt. Pripovedački postupci su još I retrospekcija I anticipacija
(analepsa, prolepsa, metalepsa). Na taj način roman je istovremeno okrenut prošlosti I
budućnosti.
Filozofski uticaji:
- Šopenhauerova definicija umetnika
- Bergson – odnos prema subjektivnom trajanju vremena
Jedna Svanova ljubav je priča o ljubavi, usmerena na pojedinca I njegov unutrašnji svet I
osećanja. To je ljubav Svana prema kurtizani Odeti de Kresi. Istovremeno, pored psihološke
svesti, Prust daje I prikaz društvene svesti. U prikazu Svanove ljubavi Prust koristi doživljeni
govor I tok svesti – o Odetinim ljubavnicima čitalac zna isto koliko I Svan, I sa Svanovim
saznanjima rastu I čitaočeva (slično odnosu Šarla I Eme Bovari). Svanova osećanja prema
Odeti kreću se od ravnodušnosti do opsesije, dok u Odetina osećanja u opadanju. Njegova
ljubav prestaje da bude ljubav prema osobi, već opsednutost ličnim doživljajem, a simbol te
ljubavi je Ventejeva sonata. Na kraju junak uspeva da vidi sebe i postaje svestan izgubljenog
vremena.
Obrazovni roman je vrsta romana u kojem je prikazan razvoj glavnog junaka koji se
obrazovanjem i sticanjem životnog iskustva priprema za suočavanje sa svetom.
Čarobni breg korespondira sa romanom obrazovanja, a uzor je Manu bio Geteov Vilhelm
Majster (kao što je za Doktora Faustusa bio Geteov Faust). Osobine obrazovnog romana mogu
se videti u insistiranju na praćenju odnosa između pojedinca i društva. O ovoj temi Man govori
sa ironijom, koja je tipična za njegov pristup, iako neki, poput Dragana Stojanovića, to tumče
kao parodiju obrazovnog romana. Za Manovo stvaralaštvo veoma su značajne veze sa
tradicijom. Uspon junaka, pojedinca koji je nosilac određenih ideala ne vodi integraciji u društvo,
već potpunom odvajanju od njega. Ovo je vaspitni roman Manove epohe, velika kompozicija
ljudskih odnosa i ideja epohe.
Na Manovo stvaralaštvo su veliki uticaj imale teorije Ničea i Šopenhauera, posebno one koje se
tiču umetnosti:
o Niče – umetnost uvek poseduje neku vrstu neuroze, ličnost slabog karaktera kroz
literaturu izražava potisnute želje;
o Šopenhauer – seksualne neuroze se odražavaju na stvaranje književnih dela;
18
o Tomas Man – neuroza i psihopatologija umetnosti čuvaju vrstu intelektualne distance
(ironija, cinizam).
Roman Čarobni breg smešten je u vreme poslednjih osam godina pred Prvi svetski rat u
sanatorijum za plućne bolesti Berghof u Švajcarskoj. Glavni junak je Hans Kastorp, koji je kao
glavni junak obrazovnog romana krenuo na putovanje radi obrazovanja.On ne kreće u
suočavanje sa svetom, već suprotno tome, on u tu svrhu odlazi u carstvo mrtvih, koji se
paradoksalno nalazi gore (na bregu). Svet mrtvih je u kontrastu sa životom u ravnici, u njemu
vreme stoji, sve do početka rata. Hans Kastorp je u potrazi za smislom, bavi se pitanjima o
životu, smrti, ljubavi, slobodi... i odgovor može nači jedinou tom začaranom svetu. Kao junak
obrazovnog romana, Hans Kastorp ima svoje pedagoge, koji se međusobno sukobljavaju u
ličnosti glavnog junaka:
Bolest, jer se preko njene spoznaje dolazi do zdravlja.
Gospođa Šoša, u čijem se liku bolest otelovljuje bolest
Doktori Krokovski i Berens, čiji je značaj manji i povezan je sa uticajem koji na Hansa
ima gospođa Šoša.
Setembrini, književnik, veliki humanista i zapadnjak, nosilac liberalnih evropskih ideja,
glas razuma, koji ga odvraća od strasti prema gospođi Šoša. Ova dva lika stoje u
kontrastu, oni su za junaka isto što i za Dantea Vergilije i Beatriče. Oni su takođe i
nosioci razlika između istoka i zapada, iracionalnog (nagona i lepote; Pšibislav Hipe) i
racionalnog.
Nafta, totalitarni dogmatičar, čije se karakteristike očitavaju već u tome što je on jezuita,
nosilac oprečnih stavova u odnosu na Setembrinijeve.
Joahim Cimsen sa svojim pravilima koja nikada ne krši, poslušnošću i pedanterijom,
sprečava Hansa da potpuno potpadne pod uticaj strasti.
Mener Peperkorn, istovremeno Hansov suparnik i uzor, suprotnost Setembriniju i Nafti,
odnosi pobedu nad njima u Kastorpovim očima.
Svi ovi pedagoški uticaji mešaju se u sveti glavnog junaka, a on ih sve prihvata, ali nijedan do
kraja i bez rezerve. Do konačnog sažimanja dolazi u poglavlju Sneg.
Smrt je takože bitna tema ovog romana, posebno samoubistvo, koje se javlja dva puta – Nafta
gine u dvoboju sa Setembrinijem i Peperkorn koji ne može da podnese gubitak vitalnosti. Pored
toga, još mnogi junaci u romanu umiru, iako su došli na izlečenje u sanatorijum. I sam Kastorp
silaskom u svet silazu u smrt (I svetski rat).
Roman se bavi i medicinom, ljudskom anatomijom, politikom, filozofijom, umetnošću
(književnost i muzika, koja je simbol najdubljih slojeva Hansove duše), a ima i elementana
spiritizma i misticizma (prizivanje duhova, hipnoza).
Lajtmotiv je prvobitno bio muzički termin koji je označavao postupak u operama Vagnera i
njegovih sledbenika. Takav motiv vezan je za neku emociju, lik ili predmet, provlači se kroz
čitavo delo i dobija snažno asociajtivno značenje. U književnosti je to slobodan motiv, neupleten
u fabulu, koji se u delu često ponavlja sa određenom funkcijom. Za lajtmotiv je vezan postupak
ponavljanja, jer na taj način ponavljanje određene slike, događaja ili postupka postaje tehničko
sredstvo kompozicije koje doprinosi unutrašnjoj koherenciji dela, a kod modernih romanopisaca
ima metaforično ili simbolično značenje (Ventejeva sonata kod Prusta, romani Tomasa Mana,
Džejmsa Džojsa, Virdžinije Vulf...).
19
- Džojs je bio veoma obrazovan, dosta je poznavao tradiciju, koju je koristio u svojim delima.
- Zbirka „Dablinci“ izdata je u Trstu 1914. godine, kada je Džojs radio kao profesor engleskog
jezika. Prve uspehe postigao je zbirkom novela „Dablinci” iz 1914. u kojoj je nastojao da
dočara i razotkrije moralno posrnuće koje je, prema njegovom mišljenju, početkom veka
preplavilo Irsku.
- Sastoji se od 19 priča, koje nisu napisane istovremeno.
- Novele u zbirci predstavljaju isečke iz realnog, svakodnevnog života, često
naturalistički. Događaji nisu uzbudljivi i posebno dinamični, jednostavni su, svakodnevni,
trivijalni, a sva radnja se događa na unutrašnjem planu, bitan je doživljaj likova i uticaj
određenog događaja na njegovu svest. Događaji su beznačajni za okolinu, svet, ali su presudni
za ličnosti pojedinca, oni služe samo da bi vodili radnju u određenom smeru, a tek na kraju se
otkriva prava njihov potpuni značaj.
- Likovi su takođe bez posebnih osobina, obični ljudi iz običnog života.
- U zbirci «Dablinci» Džojs negira instituciju braka i instituciju religije jer propagiraju
nametnute, veštačke kanone. U pripovetkama „Sestre“ i „Mrtvi“ uočljiv je takav njegov stav.
Obe priče, prva i poslednja priča zbirke, zasnivaju se na motivu smrti, koji ima za cilj da
predstavi besmislenost ljudske egzistencije, besmislenost osećanja, života podređenih
prolaznosti i umiranju, a osuđenih na život u licemernoj i izveštačenoj sredini. Smrt je zbog toga
predstavljena kao metaforička ili stvarna, jer i oni koji su živi nekad nisu to stvarno.
U priči „Sestre“ događaj je prikazan kroz viđenje jednog dečaka – a to je smrt sveštenika, oca
Flina, koji mu je bio učitelj i prijatelj. Kroz prikaz njegovog pogreba do izražaja dolazi ljudska
površnost i briga jedino za sebe. Sestre koje su čuvale sveštenika dok govore dečkovoj tetki o
njegovoj smrti, neprestano ističu samo svoje zalaganje za njega, svoj trud, muku, žalost, uložen
napor, nema ni pomena o njegovom životu i njegovom mučenju, iako je on taj koji je stvarno
mrtav. Tek na kraju počinje priča o njemu i tim početkom priče se novela završava. Isprazni
razgovori oko kovčega samo pokazuju pokazuje apsurdnost egzistencije ljudi koji u frazama
traže smisao i utehu.
Priča „Mrtvi“ je kompleksnija. Bitna je psihologizacija junaka, njegova svest, što je posebno
istaknuto na kraju, a detalji samo služe da predstave realnu svakodnevicu. Mesto zbivanja je
dom tri rođake Gabrijela Konroja u vreme Božića. Dolazak Gabrijela i njegove žene svi željno
iščekuju, on je „zvezda večeri“. Nemoućnost komunikacije iskazana je kroz njegov lik – kroz
njegovu zabrinutost da li će slušaoci razumeti njegov govor i kasnije kroz njegov odnos sa
Gretom. Suština priče je u prikazu otuđenosti čoveka od svih, čak i od onih koje je mislio da
poznaje – Gabrijel shvata da ne poznaje dovoljno svoju ženu, da onaj koji je mrtav ima veću
moć nad njom, nego on sam. Ovakvo razrešenje je ironično jer je potvrda njegovog govora o
uzvišenosti i slavi mrtvih. Došao je do zaključka da život svakog dovodi do kraja i da tada on
ostane samo bledo, staro telo, koje je izgubilo sav svoj sjaj i da je bolje umreti u punom sjaju
nego tako kao olupina. Njegova žena je imala sećanje na svog mladog ljubavnika i on je
verovatno uvek bio ispred Gabrijela, bio je veličanstveniji, značajniji, a smrt je to sećanje učinila
i večnim.
Tok svesti – pripovedna tehnika kojom se prikazuje neprekidan sled opažaja, misli i osećanja
onako kako se on odvija u svesti junaka. Termin je prvi upotrebio Henri Džejms kada je za svest
metaforično rekao da on teče. Delovanje svesti podrazumeva ono što je razumski
nekontrolisano i procese koji su logički uređeni. U književnosti ovaj termin označava tehniku
svojstvenu modernoj prozi, mada se javlja i ranije (koriste je Tolstoj i Henri Džejms, a razvijaju
Džojs, Virdžinija Vulf i Fokner). Tok svesti podrazumeva nastojanje da se do kraja, bez piščeve
intervencije, zabeleži neprekidan razvoj junakovog mentalnog procesa u kojem se prepliću
svesno i nesvesno sa sećanjima, asocijacijama i osećanjima.
Nastaju nedoumice u razlici između termina tok svesti i unutrašnji monolog, teoretičari
imaju suprotna mišljenja o tome koji je opštiji. Jedni smatraju da je tok svesti opštiji
20
pojam i da se odnosi na svako prikazivanje junakovog unutrašnjeg sveta i da se služi
određenim postupcima:
Drugi teroretičari smatraju da je unutrašnji monolog opštiji pojam, a da se tok svesti odnosi
samo na konkretni prikaz junakovih misli i njegove svesti.
4. Perspektiva toka svesti – događaji se predočavaju putem svesti jednog junaka. Prikazuje se
beprekidan sled opažaja, misli i osećanja onako kako se odvija u junakovoj svesti. Predsatvlja
nastojanje da se bez piščeve intervencije zabeleži razvoj junakvog mentalnog precesa –
pripovedačko znanje se ograničava na svest junaka (Džojs, Fokner, Tolstoj, „Ana Karenjina“?).
Promena perspektive ili tačke gledišta ili umnožavanje tački gledišta (odnosno postojanje više
perspektiva iz kojih se posmatra) tumači se kao usavršavanje u odnosu na jednog sveznajućeg
pripovedača i vodi objektivizaciji.
Fokalizacija – predstavlja pojam koji uvodi Ženet u naratologiju, baveći se problemom tačke
gledišta i našavši u njoj nedostatke jer se perspektiva poistovećivala sa pripovedačem – prema
toj teoriji, svaki lik koji govori postaje pripovedač. Fokalizacija takođe predstavlja perspektivu iz
koje se govori od gogađajima, samo je Ženet preformulisao i predložio novu tipologiju (za
razliku od prethodne – auktorijalno pripovedanje, personalno, skriveni pripovedač...):
21
1. nulta fokalizacija – odgovara tradicionalnom auktorijalnom pripovedanju (sveznajući
pripovedač)
3. spoljašnja fokalizacija – prikazuje se junak samo spolja, bez prikaza njegove svesti,
osećanja, misli.
Mike Bal ukazuje na nedoslednost ove teorije jer spoljašnju fokalizaciju Ženet definiše preko
načina prikazivanja, a ne preko subjekta fokalizacije.
APSURDNA KNJIŽEVNOST
- Pored svih radosti koje nam život pruža, ne možemo se osloboditi apsurda
- Emotivno prazan, razočaran, apsurdni čovek postaje 'stranac' u svetu.
- Želja čoveka da sazna smisao sveta i postojanja, nemogućnost čovekovog razuma da
dosegne ta saznanja
- Postojanje čoveka u svetu koji ga ograničava svojim pravilima, sputanost koja prouzrokuje
monotoniju i stalno ponavljanje istih radnji, postupaka i situacija (stvara utisak besmislenosti
života)
- Nemogućnost izbavljenja iz postojećih situacija, nemogućnost odbacivanja nametnutih pravila,
osećaj praznine, mučnine, užasa, izgubljenosti u svetu koji ne razume pojedinca i nameće mu,
njemu nepoznate i neprihvatljive norme
- Uvek prisutna neizvesnost, nemogućnost saznavanja trajanja života, i smrt kao jedina
izvesnost, što život čini još besmislenijim i apsurdnijim
22
- Otuđenost čoveka i njegova usamljenost i nezadovoljstvo u ravnodušnom i bezosećajnom
društvu
- Svest o apsurdu i pozivanje na revolt, pobunu protiv apsurdnog života i sveta. Svest o svojoj
sudbini i revolt protiv svega postojećeg i nametnutog, protiv smrti kao jedinog izbavljenja iz
teških životnih situacija
- Želja za trajanjem uprkos svemu, želja za životom i što dužim trajanjem i postojanjem u svetu
- Samo šest meseci nakon objavljivanja romana “ Stranac ”, Alber Kami je objavio i delo “ Mit o
Sizifu “, koje predstavlja esejističko objašnjenje njegove filozofije apsurda, osmišljene i
umetnički predstavljene u “Strancu”.
- Kamija zanima trenutak Sizifovog povratka u podnožje, trenutak kada se on vraća po svoju
stenu, znajući da je iznova i iznova mora kotrljati, sve dok smrt ne označi kraj mučenja. To je taj
trenutak svesti. Čas u kome Sizif spoznaje veličinu svog života, čas kada njegova gordost,
mržnja prema bogovima i želja da, uprkos svemu, i dalje živi, stupaju na scenu.
- “ Sizifa treba da zamislimo kao srećnog.” – kaže Kami. I tako treba da ga predstavimo sebi –
kao junaka koji spoznaje da mu pripada njegova sudbina, da je svaki dan samo njegov i da je
samo njegova stvar to kako će ga on iskoristiti i proživeti. Sizif odlučuje da besmislene patnje
pretvori u rad, u nešto što će ga ispuniti i, u trenucima nadolaženja svesti koja je tako mučna, a
opet tako puna gordosti i prezira, spremna da podnese sve, samo da bi dokazala da može da
istraje,
- Veličina čoveka je u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine
- „Nema sudbine koja se ne prevazilazi prezirom“
- Merso jeste kriv, on je ubio čoveka, što je sa svake tačke gledišta pogrešno i spremno za
osudu, ali on nije osuđen na osnovu stvarnih okolnosti pod kojima je došlo do zločina, ne zbog
samog čina ubistva, već na osnovu iskrivljenih ubeđenja društva o njegovim psihičkim i
moralnim osobinama, zbog lažnog uzroka kojim je čin bio motivisan.
- Život nema vrednosti za njega, ali postaje vrednost pred licem smrti i Merso ga želi proživeti
što više može, što više, a ne što bolje – etika kvantiteta.
- Merso otkriva da ne želi da živi na način na koji mu propisuju oni koji tvrde da su mu braća, oni
koji ga ne razumeju jer nije isti kao on, i koji su spremni da osude na smrt svakog ko nije plakao
na pogrebu svoje majke. Njega se ne tiču drugi životi osim njegovog, isto kao što se njegov
život ne tiče onih koji osuđuju njegovu individualnost.
- Ništa nije važno pred licem besmisla, pred saznanjem da je na kraju svega ipak smrt i
ništavilo. Važan je samo trenutak, jedan udisaj više, jedan oset života oslobođenog straha i
nade.
- Merso odlazi u smrt svestan besmisla svog života, siguran u svoju spoznaju, sa jedinom
nadom da će biti ispraćen povicima mržnje, kao što je i sin božiji bio ispraćen, što je bilo i uslov
trijumfa njegove istine na zemlji (potvrda njegove doslednosti sebi, njegove individualnosti koju
društvo ne prihvata).
23
- Merso ne veruje u Boga, ne veruje u „drugi“ život, za njega je smrt kraj i to je jedina izvesnost.
- Mersoova etike je etika kvantiteta, isto kao u Mitu o Sizifu – živeti što duže, ne što bolje.
- Mersoove socijalne odrednice služe samo kao povod za prikaz filozofije apsurda, koja se
nejgovim likom oslikava – npr. on se ne karakteriše kao dobar ili loš službenik kada odbija
ponudu za unapređenje, već sam njegov odgovor sadrži u sebi osnove filozofije apsurda –
njemu je svejedno da li će ići jer čovek svoj život ne može da promeni i svi životi isto vrede.
- Karina Gadurek pokušava da tumači Mersoove postupke na psihološkom planu, da otkrije da
je Kami u njemu video osećajnog čoveka, dobrog službenika, moralni lik, ali da su sve te
osobine ispod površine i da se ne ukazuju površnom čitaocu upravo zato što Merso ne ume da
iskazuje osećanja. Ona detalje koristi da to pokaže, ali ipak, analizom tih Mersoovim postupaka
u određenim situacijama, pre se ipak potvrđuju postavke filozofije apsurda, čiji je on
predsatvnik, nego neke dublje psihološke karakteristike.
Karina je obraćala pažnju na pojedinačne epizode, koje bi smaostalno i mogle da dovedu do
njenih zaključaka, ali kada se delo posmatra u celini i epizode u širem kontekstu – takva
tumačenja postaju netačna.
- Ubistvo Arapina je motivisano tako da Merso postupi u skladu sa filozofijom apsurda koju
zastupa – on nema plan ubistva, pištolj dospeva u njeove ruke upravo zato da bi sprečio
prijatelja da ubije Arapina, a zatim ga on ubija, ne znajući zašto, to nije njegovo svesno
opredeljenje, on ubija zbog nečeg što je izvan njega.
- Kami sve postupke motiviše tako da iz njih proističu događaji koji će otkrivati elemente
filozofije apsurda koju Merso zastupa - njegova indiferentnost prema svemu koja i dovodi do
zločina, zločin za koji nije odgovoran, apsurdno suđenje koje zbog takvog zločina nastaje.
- Sprečavanje prijatelja da ubije nema za cilj da govori o moralu Mersoa, već da motiviše kasnije
apsurdno suđenje i zločin, da do njih dovede. Zato se na psihološkom planu može tumačiti
Mersoov lik samo ukoliko se to tumačenje podredi tumačenjima filozofije apsurda, čiji su
elementi u prvom planu i kojima se jedino može predsatviti Mersoov lik. Kami odstupa od
unutrašnje logike književnog lika, kada je potrebno da realizuje svoju koncepciju
filozofije apsurda (epizoda sa revoloverom – Merso sprečava prijatelja da ubije, što je jedino
dostupanje od nejgove gotovo dosledne karakterizacije, ali upravo je to iskorišćeno da bi se
pokazala apsurdnost njegovog narednog postupka)
Redukcija karakterizacije:
- Psihički život Mersoa je sveden samo na jednu vremensku dimenziju – sadašnjost
- Nema tehničkih novina (promena forme i tako to), nema kombinovanja raznih žanrova, nema
odsustva realistične motivacije – novina je samo utisak koji ostavlja Mersoov karakter (a što se
postiže redukcijom karakterizacije)
- Sredstva karakterizacije su tradicionalna – o njemu se saznanje na osnovu njegovih
postupaka i misli i na osnovu odnosa sa drugim ljudima i njihovih misli. To znači da je
karakterizacija phihološka. Jedino odstupanje od konvenciija takve karakterizacije je to što se
Kami suzdržava od komentara koji se očekuju (detalji, objašnjenja situacije, opravdanja,
izgovori...). Motivacije nema, ona nije skrivena kao u relističkom romanu i treba je tražiti, ona
jednostavno ne postoji i svedena je samo na elementarne reakcije tipa „Umoran sam“, „Curio
mi je znoj“ i sličlno.
- Promena književne tehnike - suzdržavanje od dublje analize, izbegavanje višeslojne analize.
Razlozi za to mogu biti:
1. skrivanje neke dublje tajne u nedorečenosti – to je uglavnom kod realista, kada se sitacija
razrešava na kraju
2. tajna uopšte ne postoji, Merso je upravo takav kakvim je prikazan, nema dublje osobenosti, i
u tome je upravo novina – Kami. Zato i dolazi do nesporazuma između njega i sudaca koji se
ponašaju kao realistički romanopisci i traže nešto iza njegovih reči, neku tajnu koja ne postoji.
Zato se govori da se Mersou sudi prema pravilima koja ne poznaje.
- Karakterizacija je redukovana jer se menja način viđenja čoveka i sveta – čovek se
posmatra kao jedan od mnoštva istih ljudi, njegova sudbina kao nametnuta, slučajna, ne može
24
da je menja, već je prihvata kao neminovnost. Uporavo zato nema razloga za dubljom analizom
koja u čoveku traži individualno i koja negov karakter izgrađuje prema njegovom delovanju. Zato
je čovek sveden na elementarno, pojednostavljen, jednostavno „doveden“ u okolinu u kojoj se
nalazi.
- Merso nema „sopstvenu filozofiju“ koja ga otuđuje od sveta. On ne preispituje sebe, on živi
„izvan“ svake filozofije, a spoznaje svoje stavove tek u razgovoru sa sveštenikom. Ali njegove
postupke ne vodi ta „filozofija“, neki određen životni stav, on jednostavno živi i svoje življenje ne
analizira.
25
Ne vraćaju se na kraju u prvobitno stanje – osuđeni su na smrt jer ne uspevaju nijednog
trenutka da spoznaju objektivni svet, reaguju mehanički, doživljavaju neuspehe.
Nesrazmera između kazne (smrt) i prosečnosti likova (koji nikako nisu bez mana, ali nisu za
takvo kažnjavanje) daje apsurdni karakter delu. Ta kazna nije doneta zbog toga što su oni
zasita krivi u objektivnom svetu, već zato što tu krivicu na kraju i prihvataju.
Kafkin ideja je u zahtevu da se pojedinac oslobodi tradicije i svesti kojom je okovan, da se
oslobodi nasleđenih predstava, prosveti i emancipuje.
- Socijalno tumačenje, ideja – kritika društvenih instiucija kao oblika degradacije društvenog
života i stvaranja otuđenosti pojedinca od društva. Slika totalitarnog režima koji guši svakog
pojedinca. Nemogućnost pristupa pravdi i zakonu (Parobola Pred zakonom). Kritika samih
institucija koje u stvari ne postoje, kritika predstavnika zakona koji su moralno degradirani,
razvratni, podmitljivi, koji čine zatvoreni krug u koji nikome pristup nije dozvoljen. Marksistički
kritičar, Đerđ Lukač, je Kafkina dela video kao odraz društvene stvarnosti.
- Psihološko tumačenje – preispitivanje sopstvene svesti, samospoznaja, traženje krivice koja je
nametnuta, neizbežna, koja se podrazumeva. Pitanje o granicama i moćima ljudskog saznanja i
mogućnosti da se spozna istina. Večita ugroženost čoveka u svetu, nemogućnost da nađe izlaz
iz lavirinta sopstvenog života – čovekov život je „proces“ iz koga ne može da se izvuče, već ga
prihvata kao neminovnost.
- Podela dužnosti je jasna. Svako u K-ovoj državi ima svoje zaduženje. Običan čovek je dužan
da ne bude kriv ili, ako već jeste, ne pita za razloge krivice već da se pomiri sa stanjem stvari,
svaki od gospode iz sobe za saslušanja ima dužnost da aplaudira ili zviždi, čuvari da čuvaju,
batinaš da bičuje...
- „Stvarnu vrednost dobrog toka jednog procesa mogu imati poštene ljudske veze“, kaže Jozefu
K. slikar Titoreli, dok ga uvodi u lavirint sudske mašinerije.
- Ipak, izvesna logičnost hapšenja da se primijetiti u početnim stranama romana . Pre svega, na
to ukazuje sam pripovedač kada tvrdi da „mora da je Jozefa K. neko oklevetao, jer je jednog
jutra bio uhapšen iako nije učinio nikakvo zlo“.
- Pitanje krivice obrađeno je u romanu sa posebnim akcentom. Iako Jozef K. nije ništa skrivio,
njegova krivica se sama razvija tokom romana. Nagoveštaj krivice imamo na kraju dela – stid I
sramota koji obuzimaju K. Gubitak javnog I privatnog – sudi se privatnom životu.
Pitanje krivice: odnos zločina I kazne
Preobražaj – zločin: Gregor Samsa nije živeo život dostojan čoveka;
kazna: pretvorio se u insekta
Krivica evoluira. Za krivični postupak nisu potrebni dokazi, oni mogu nastati u samom postupku,
krivica nije datost - ona nastaje.
- K. samo za trenutak postaje svestan koliki je put prešao od nesputanog mladog čoveka iz sale
za saslušanje do situacije u kojoj odlazi sa običnom slikaru-prosjaku sa preporukom, od njega
26
kupuje onoliko slika koliko mu ovaj nudi, da bi, zauzvrat, saznao koja od tri nužna zla želi
izabrati za sebe –
1. potpuno oslobođenje (slučaj sa ovim ishodom se, pritom, ne pamti, „ali ga je moralo biti“),
2. delimično oslobođenje
3. odugovlačenje.
- „Ljubavne veze započinju u „Procesu“ i drugim Kafkinim djelima većinom polnim aktom.
Slučajno, nasilno, neodoljivo. Sve ostalo spada u epilog. Nešto brutalno, proračunato krije se u
erotičnim situacijama. Nedostaje duševna veza“.
- Niko ne saznaje više od onoga što treba da zna - znanje je na vrhu lestvice smtrnih grehova
države iz „Procesa“. „Sve je zaposednuto organizacijama, u vertikalnom i horizontalnom pravcu
i ničeg pod nebom neba osim organizacija“.
- Revolt koji se javlja ponekad u toku procesa, nikad ne postaje delotvoran, ne pretvara se u
akciju.
Kafka pokreće probleme, ali ne nudi rešenja! Čitalac „Procesa“ nalazi se u istoj situaciji kao
Jozef K. pred sveštenikovom parabolom. K. želi konačno razrešenje, ali dobija samo različita
tumačenja. Sveštenik mu kaže: „Ja ti iznosim samo mišljenja koja o tome postoje. Ne treba da
se ne njih suviše osvrćeš. Taj spis se ne može izmijeniti, I mišljenje o kojima ti govorim često su
samo izraz očajanja zbog te nemogućnosti.“ K. zahteva da mu se bar kaže šta je od svega toga
istinito, na šta mu sveštenik odgovara da se ne mora sve smatrati istinitim, već samo nužnim.
K.-ov zaključak glasi da bi laž tada bila kamen-temeljac sveta.
Rasprava između Jozefa K. I zatvorskog kapelana ispričana je kao tumačenje priče, ali ona to
zapravo nije, jer ne daje konačne odgovore. Od priče I tumačenja očekuje se da pruže utehu
optuženom, a efekat je upravo suprotan, jer priča dovodi do spoznaje o laži kao temelju sveta.
Milivoj Solar smatra da ovaj paradoks proizilazi iz paradoksa „krivog očekivanja“ koji prati
Kafkine likove, ali se na neki svoj način iznova razrešava u novim stupnjevima smisla.
U tumačenju Kafkinog „Procesa“ može se poći od upoređivanja sa drugim književnim delom, da
bi se utvrdilo da li se Kafka bavi nekim posebnim problemom ili nečim što je svojstveno prirodi
književnosti. Njegovo delo ima nekih zajedničkih crta sa „Zločinom I kaznom“: unutrašnje dileme
glavnog junaka, atmosfera sudova, pitanje stvarne I psihičke krivice… Ali, dok Dostojevski
poštuje realističku motivaciju, kod Kafke toga nema, iz realističkog stanovišta posmatrano ceo
tok procesa je neobjašnjiv. Ginter Andres ovo objašnjava postupkom obrtanja uzroka I
posledice, što stvara apsurd: optužba izaziva krivicu, kazna je pre osude, poznavanje drugih je
pre upoznavanja.
Značenje Kafkinog dela ostvaruje se I na planu kompozicije, gde se stalnim ponavljanjem sličnih
epizoda ukazuje na određenu strukturu, koja podrazumeva pokušaj, nadu I slom očekivanja.
Jozef K. pokušava da dođe do saznanja o svom procesu, nailazi na ljude koji obećavaju pomoć
I na kraju ne saznaje ništa. Stoga bi se uslovno moglo reći da je svet u „Procesu lud“, a K.
razuman, ali je došlo do novog obrtanja stvari. Do novog obrtanja dolazi kada K. mora da
prihvati svet kao razuman, a sebe kao ludog. Da do toga nije došlo, ne bi došlo ni do kazne – K.
sam prihvata svoju kaznu I na taj način se ostvaruje I njegova krivica.
K. se uvek kreće u krug I to kretanje se odvija na dva osnovna plana:
1) Ponavljanje iste priče
2) K.-ova želja za spoznajom – K. želi da odgonetna zagonetku koja se javlja u više pjavnih
oblika iznova I Iznova u različitim kontekstima. Pravo značenjeKafka ne izražava zato
što ga ne zna, a ne zna ga zato što ga nema.
27
Istraga u romanu ne napreduje, a razlog tome je stav optuženog – on optužbu niti prihvata, niti
odbacuje. Ovde se zapravo radi o uzaludnom procesu traženja sopstvene krivice, koji ujedno
time postaje I proces osvešćenja.
Težnja je premeštena od spoljšnje ka unutrašnjoj krivici. K.-ov zločin nije etičke, nego spoznajne
prirode.
„Proces“ sam sebe shvata kao tekst koji se ne može promeniti u svojoj višeznačnosti I svako
tumačenje je izraz očajanja zbog te činjenice (= parabola u katedrali).
Smrt Jozefa K. je takođe višeznačana, jer njega očajanje obuzima tek kada odustane od
istrage: može se shvatiti kao posledica toga što je on sam prihvatio svoju presudu kada je
prestao sa traganjem.
Kafka se parabolom I alegorijom služi u konstruktivnom, ali ne I u logičkom smislu, jer ne daje
objašnjenja.
Likovi
Ljudi u romanu mogu se podeliti na ljude svakodnevice i izuzetne ljude, među kojima ne može
biti razumevanja. Razumevanje postoji jedino unutar odgovarajućih grupa: Margarita razume
Majstora i volanda, kao i Azazela, ali prezire Majstoreve kritičare; Voland i njegova družina
razumeju Majstora i Margaritu, ali preziru i muče ljude svakodnevice; ti ljudi ne razumeju
Majstora, Margaritu i Volanda, oni osporavaju pravo postojanja Volandu, pa samim tim i
Majstoru.
Majstor i Margarita žive na dva plana – u uslovnom i realnom svetu, i to je definisano
kompozicionim postupkom. Majstor je optužen da zavodi narod, i tu se stavra analogija sa
Ješuom, koji je za isto optužen u romanu. On je pre nego što je postao pisac bio sasvim običan
čovek, istoričar po obrazovanju. On je pasivan junak, i zbog toga mu je potrebna Margarita, koja
je sušta suprotnost njemu. On mu daje ime (Majstor) i podstiče ga da stvara – ona je snažna
ličnost, spremna da čini sve za svog voljenog i zato postaje domaćica na balu kod satane.
Njeno zalaganje za Fridu koja je počinila čedomorstvo – oproštaj Geteovoj Greti. Majstor i
Margarita na kraju stiču mir, a ne raj, jer nisu bezgrešni.
Bezdomni ne spada u glavne likove, on je neka vrsta posrednika između dve skupine likova,
onih izuzetnih (Majstor i Margarita) i svakodnevnih. On je, pored Margarite, jedina prava publika
29
Majstorevog romana. Njemu u Majstorevom romanu odgovara Levi Matej u svojoj ulozi
posrednika (kojem takođe odgovara i lik Margarite). Mnogi proleterski pisci sebi su davali
ovakva imena: Gorki, Gladni, i sl.
Voland nije jednostavno preuzet iz postojeće tradicije, kao đavo sofista, niti je on parodija
đavola. On ima u potpunosti ljudske osobine (postupak obrtanja). On svojim delovanjem
pomaže Majstoru i Margariti, ali posredno. On omogućava da makar jedan čovek postane
čitalac Majstorevog romana, jer Bezdomni može razumeti taj roman tek nakon susreta sa
samim đavolom. Njega ne može da promeni susret sa drugačijom književnošću, već samo sa
drugačijom stvarnošću. Jedino tako on može razmeti književnost koja nije ulepšana slika
svakodnevice.
- Čovek pokušava da tu objektivnu stvarnost „humanizuje“, tj. da je približi sebi, a kako je ona
beskonačan lavirint, on u suštini pokušava da racionalizuje iracionalno, uhvati neuhvatljivo,
ograniči beskonačno. Tim pokušajima on uspeva da snagom svoje vere „stvori“ stvarnost, ali ta
stvorena stvarnost je iluzija, imaginarno preobraćena objektivna stvarnost.
- Pošto je ovakva stvarnost samo privid, Borhes kao osnovni problem ljudskog življenja
predstavlja nemogućnost razlikovanja iluzije i stvarnosti. Ovaj problem se prenosi u književnost.
On shvata da je književnim delom nemoguće obuhvatiti objektivnu stvarnost koja je
beskonačna, te ukazuje potrebu za iluzionizmom i selektivizmom.
Zastupa teoriju kratkih književnih oblika i kritiku realizma. U svojim kratkim pričama on kritikuje
realizam, polazi od njega da bi ga parodirao i prišao fantastici. Polazi od romana da bi ga
kritikovao i stigao do kratke priče.
- Niz događaja svodi na jedan ključni događaj, izbacuje opise i digresije, rezimira fabulu.
Događaj dobija dramsku strukturu i tenziju i svodi se na neki paradoks. Likovi su podređeni
događaju, i to su likovi koji mogu biti mitološki, istorijski, likovi iz stvarnosti, likovi iz knjiga – svi
se oni mešaju i posredstvom fantastike koja meša stvarnost i privid.
- Borhes stvara dela tako što parodira realističke pisce i otvoreno priznaje čitaocu da je sve to
ipak samo fikcija. On se čak i ne trudi da izmisli svoje likove i fabule, već ih preuzima iz
književne tradicije. Samim tim što parodija proističe iz nekog drugog teksta, sa strukturne strane
nju teorija književnosti posmatra kao drugostepeni tekst, odnosno metatekst – pod njim se
podrazumeva tekst nastao na osnovu drugog teksta ili na osnovu više tekstova. On zavisi od
metakomunikacije, tj.načina prenošenja značenja ili ličnog unutrašnjeg odnosa prema
prototekstu (u parodiji je to kritički stav). Teorija intertekstualnosti za ovu pojavu koristi termin
palimpsest – tradicionalno značenje termina palimpsest (tekst napisan preko drugog teksta, ali
koji ga ne skriva potpuno, već dozvoljava da se on nasluti) povezuje sa hipertekstualnošću.
Analogijom ova dva pojma on ukazuje na činjenicu da se značenje tekstova uobličava kroz
njihov odnos sa drugim tekstovima.
30
može da se javi u različitim oblicima – kao grad, knjiga („Peščana knjiga“), reka, biblioteka ili čak
šare na tigovoj koži.
- Borhesu je sličan Servantes – obojica svesno stvaraju fikciju koju čitalac prima obustavljajući
svoju nevericu. Tako oni stvaraju delo koje istovremeno sadrži njegovo protivdelo. Parodiranjem
se dobija delo koje može biti kritika nekog književnog dela, a istovremeno može biti i
samostalno delo. Takođe, ima sličnosti i sa Poom, jer ukazuje na nemoć razuma pred
iracionalnom stvarnošću.
- Fikcije se ne ruše zbiljom, već protivfikcijama, a proces u kome se prividi mešaju pokreće se
mehanizmom dvosmislenosti.
„Alef“
Pripovetka Alef takođe je svojevrstan palimpsest: ispod tekstova ove priče razaznajemo konture
Božanstvene komedije. Borhesova verzija diskretno je parodična, ali neki elementi
nedvosmisleno upućuju na Dantea. To su pre svega silazak u podrum (pakao) i ime (kao i
ponašanje i prerana smrt) glavne junakinje Beatris. Kritičar Rodriges Monegal pronicljivo uočava
da je prezime Beatrisinog rođaka Danerija sastavljeno od prav tri i poslednja tri slova Danteovog
imena: DAN – te AligijERI, a da je ime žene kojoj je priča posvećena, Estela Kanto (estela =
zvezda, reč kojom se završavaju sva tri dela Božanstvene komedije; canto = pevanje; Estela
canto znači takođe pesvam Esteli).
Borhes koristi aluziju na Božanstvenu komediju, da bi pokazao istu težnju koju je imao
Dante - da prikaže totalitet stvarnosti (u Danteovom slučaju - onozemaljskog) i
istovremeno svoju nemogućnost da to učini. On celokupnu stvarnost vidi samo kao
iluziju, kao nizove fragmenata koji se javljaju pred njim. On nije kao Dante video ono o
čemu govori, nije prošao, niti je u mogućnosti. Ponovo se dolazi do ideje da je nemoguće
objektivno predstaviti stvarnost, da je nemoguće da ona bude „smeštena“ u književno
delo, pa je na taj način Borhes parodirao Božanstvenu komediju. On Dantea predstavlja u
liku Danerija – kritkom njegovog pokušaja prenošenja totaliteta stvarnosti u poemu, on
aludira i na Danteovo delo, za koje se kaže da ima enciklopedijski karakter. On kritikuje
realizam, njegovu ograničenost i okreće se fantastici i iluziji., kao jedinom načinu
spoznanja.
On koristi Danteovo delo takođe i da bi pojačao svoju ideju, jer u svoje delo ugrađuje i
značenje preuzetog dela, tako se dobija jedinstveno i složenije značenje.
U priči se javlja jedan od Borhesovih čestih simbola: ogledalo. Ono je za njega istovremeno
izvor straha, ali i lucidnosti.
31
čije lice niko ne može da vidi, a da ne oslepi, zapravo je varalica, a maska služi da sakrije
tragove bolesti.
Borhes u ovom delu koristi književni postupak kojim upućuje čitaoca na izvore svog dela
(Servantes), ne predstavlja ga kao svoju tvorevinu, već se udaljava od njega.
PROZA XX VEKA
Mnogi proučavaoci nazivali su „Limeni doboš“ savremenim pikarskim romanom zbog sličnosti u
pogledu forme i sadržine, ali to ipak nije u potpunosti tačno. Oskar, kao i pikaro, iznosi svoju
istoriju u formi ispovesti, i koristi se prednostima sistema u kojem živi, ali ne poštuje njegove
obaveze. Ali, Oskar, za razliku od pikara ima svoje ideale, intelekt i sposobnost da sebi podredi
svet. On upravlja okolnostima, utiče na sudbine drugih junaka, svesno učestvuje u ubistvima
Jana Bronskog i Alfreda Macerata da bi iz tih postupaka izvukao korist. Oskar je nošen
sopstvenim težnjama i ciljevima, na njega ne utiču društvene okolnosti, niti iz njih izvlači pouke.
Svoje odluke donosi potpuno samostalno. On je posmatrač cele epohe i kroz njegove priče koje
mogu zazvučati fantastično ne dobija se fantastična, već vrlo objektivna slika društva i vremena.
To se postiže pomoću upotrebe govornog jezika, od čega Gras ne odstupa ni kada govori o
najpotresnijim događajima. Na taj način se prema tim događjima stvara distanca. Oskarova
fizička veličina u kontrastu je sa njegovim duhovnim razvojem, nije on taj čija svest nije dovoljno
razvijena, već je to ostali svet, kojim vlada demagogija i oportunizam.
Društvo koje Oskar sagledava je malograđanski sloj prve polovine 20. veka u Nemačkoj i
Poljskoj. Presek ovog društva dat je kroz sliku grada Gdanjska. Neizostavna je tema fašizma i
nacionalsocializma, koje Gras kritikuje kroz događaje prikazane u romanu: smrt Jana Bronskog i
Alfreda Macerata, smrt Jevrejina Markusa, opsada poljske pošte... Ona je u sukobu sa
umetnošću, Oskar se bori protiv fašističkih ideja svojom muzikom, a to je alegorijski iskazano
kroz portret Hitlera, koji stoji naspram Betovenovog u Maceratovoj kući.
32
Magični realizam je vrsta moderne fikcije koja u sebi spaja fantastično i realistično, odnosno,
fantastični događaji predočavaju se realistično. To je mešavina fantastike, mita, komedije i
istorije. Ovim terminom najčešće se označava hispanoamerička proza, ali se kasnije proširuje i
na dela iz drugih područja u kojima se građa crpi iz folklora i mita, a slika savremenog sveta
zadržava jaku socijalnu komponentu (Markes, Borhes; Gras, Kundera, Ruždi).
Prva knjiga počinje Oskarevom ispovešću u klinici, koju počinje od biografije svoje babe Ane i
dede Koljačeka, piromana i kriminalca. Priču nastavlja istorijom ljubavi između njegove majke
Agneze i njeno dvoje ljubavnika – rođaka Jana Bronskog, kog Oskar smatra svojim ocem, i
muža Alfreda Macerata. Njih troje stalno igraju skat, kartašku igru u troje, kao simbol njihovog
ljubavnog trougla. Oskar, rođen sa potpuno razvijeni m duhovnim životom, odlučuje da prestaje
da raste, i zbog njegovog fizičkog izgleda i odbijanja da komunicira svi ga smatraju zaostalim, a
okrivljuju Macerata. Detinjstvo provodi razbijajući stakla i izloge jačinom svog glasa i navodi
ljude da kradu iz njih, podučava se iz knjiga o Geteu i Raspućinu, svira doboš koji je dobio od
majke u trećoj godini. Majka mu umire od trovanja ribom, a njegovom krivicom umiru oba
njegova oca. Doživeo je i smrt svog prijatelja Herberta Trucinskog. Bitna osoba u njegovom
životu bio je i maestro Bebra, njegov duhovni učitelj. Njegova prva ljubav bila je Marija, koja je
rodila sina kojeg je Oskar smatrao svojim, a svi drugi Maceratovim. Putovao je sa Bebrinim
pozorištem i svojom voljenom Rosvitom, za čiju je smrt takođe sebe krivio. Grupa dečaka
zvanih Isprašivači prihvatila ga je kao svog vođu misleći da je Isus. Kada je odlučio da odraste
radio je kao kamenorezac, model i džez muzičar. Još od detinjstva je imao opsesiju prema
bolničarkama i na kraju je bio okrivljen za ubistvo jedne. Našao je njen prst i dozvolio svoj
budućem prijatelju Fitlaru da ga prijavi za njeno ubistvo. Njegova priča završava se tamo gde je
i počela – u klinici, iz koje izlazi nakon pronađenih dokaza o njegovoj nevinosti. On odlazi
praćen mislima o svojoj budućnosti i Crnoj kuvarici.
Bertold Breht
- Rođen je krajem 19. veka. Dosta dugo je bio u progonstvu, gde je takođe pisao. Tek 1948.
našao je stalno stanište u Nemačkoj, gde je našao i „svoje“ pozorište u kome je prikazivao
drame pisane u izgnanstvu.
- Period u kome je živeo bio je period rata, nemira, naučnih otkrića, a glavno obeležje bila je
borba socijalizma i kapitalizma. Njegovo rano stvalaštvo naziva se „bujnim“, dosta je ukrasno,
buntovno, nihilistički orijentisano, puno izraza očaja, krikova, besa. On se tada, u početku
stvaranja, nije obazirao na politiku, nije poznavao politička dešavanja, kaže da je bio upoznat i
informisan kao i bilo koji seljak, čudio se kada su ga smeštali među progresivna imena.
- Događaj koji je promenio njegovu orijentaciju, kako političku, tako i književnu ticao se
raspitivanja i prikupljanja informacija o čikaškoj žitnoj bezi, o kojoj je hteo da napiše dramu.
Tada je shvatio da sve funkcioniše na neshvatljiv, razumom neobjašnjiv način, niko nije mogao
da objasni po kom principu se ljudima deli žito. Tada je odustao od pisanja i počeo da čita
Marksa, koji je znatno uticao na promenu njegovih pogleda – nered u društvu koji mu je do tada
delovao kao prirodna katastrofa sada je bio obrazložen ljudskim delovanjem, uticajem društva,
društvenog poretka. Sada je sva dešavanja posamtrao kroz jedan mehanizam. Shvatao je
funkcioinisanje kapitalističkog sistema i definitivno se opredelio za marksizam, tj za odbranu
socijalizma. Njegov stil pisanja se takođe promenio. „Opera za tri groša“ i „Uspon i pad grada
Mahagonija“, izvedenih 1929. I 1930. Godine predstavljali su zaokret u njegovom pisanju,
okretanje ka drugačijem „objektivnom“ pisanju.
- Tada je počela da se razvija ideja o „epskom pozorištu“, koje je suprotno „dramskom“,
aristotelovskom (koje je vrsta političkog pozorišta i antidrame):
33
• Drama ne sadrži klasični zaplet i rasplet, samo se „objašnjava“ svet
• Proizvoljan broj scena, nema činova
• Pojava songova – umetnute pesme koje komentarišu i objašnjavaju događaje
• Delo mora da ima didaktičku i političku funkciju, da utiče na gledaoca na taj način što
će u njemu stvarati kritički odnos prema dešavanjima u delu (ukida se iluzija stvarnosti) i
učiti ga da svoja saznanja primeni na sopstveni život (dok u aristotelovskom pozorištu
gledalac treba samo da se saživi sa junakom, da doživi jaku emociju i oslobodi se
strahova, osećanja, misli - katarza)
• Delo mora biti objektivno, bez ikakvih ukrasa; on je iz dela izbacivao čak i reči koje bi
mogle biti čudne, neobične; stil kojim je čitao svoja dela, bio je sličan stilu čitanja pisma,
monotonim glasom, kao saopštavanje bitnih činjenica – to se uklapalo u njegovo novo
shvatanje umetničke funkcije
• Ukidanje iluzije stvarnosti
• Pozorište ne treba da oponaša život, već gladaocima treba staviti do znanja da se
nalaze u pozorištu – maske, kulise i reflektori treba da budu očigledni
• Delo mora da utiče na gledaoca, da utiče na njegov stav prema društvu, da ga učini
boljim – cilj je uspostavljanje boljeg sveta; stvara aktivnog gledaoca (aristotelovsko
pozorište stvara pasivnog gledaoca koji je učesnik u delu, a ne objektivni posmatrač)
• Kraj dela treba da bude podstrek gledaocima da oni sami osmisle pravi završetak dela,
da nađu rešenje, da u životu „dopišu“ kraj koji treba biti bolji od onog koji su videli
• Epsko pozotište nudi sugestiju, shvata čoveka kao podložnog promenama, ne
pristaje na iluziju o večnim principima i prirodnom toku događaja – aristotelovsko
pozorište daje argumente, čoveka doživljava kao statičnu, nepromenjivu jedinku, predaje
se iluziji i misli o večnom i prirodnom
• Suprotno Aristotelu koji epsku umetnost odvaja od dramske, Breht ova dva pojma spaja,
da bi se suprotstavio celokupnoj evropskoj pozorišnoj tradiciji.
• Umetnost treba graditi na razumu, a ne na emocijama. Tek pomoću razuma moguće je
otkriti osećanja.
• Junaci su žrtve društva, utvrđenog društvenog poretka koji ne kogu da promene (u
prvoj fazi njegovog stvaralaštva junaci su žrtve prirode ili društva, ali ono je takođe
nedefinisnao, shvćeno kao neka prirodna sila)
• Tehnika oneobičavanja – Ruši se iluzija, gledalac je svestan da ne gleda život već
pozorište. Ne treba sve biti razumljivo, gledalac treba da shvati da ono što je smatrao
prirodnim ne mora biti takvo, da je sve što izgleda trajno podložno promeni. Posle
predstave on tek treba da odigra svoju ulogu u pravom životu.
• Suština je prožimanje drame i života, neodvojivost jednog od drugog i međusoban
uticaj koji vrše jedno na drugo
• Gladaoca ne sme da uzbuđuje neizvestan ishod i zbog toga svakom činu prethodi
saopštenje o budućim događajima.
„Majka Hrabrost“
- Antiratna drama
- Napisana po obrascu „epskog tetara“, a kao inspiracija poslužili su Grimelhauzenov
„Simplicisimus“ i Runebergova poema o finsko-ruskom ratu.
- Drama je smeštena u vreme Tridesetogodišnjeg rata, a glavni junaci su obični ljudi
(kantinerka, prostitutka, vojnici, seljaci, kuvar, sveštenik), nema uzvišenih junaka kao kod
34
Aristotela, nema ni tragičke krivice, već samo njihovih sopstvenih grešaka. Gledalac ne treba da
se poistovećuje sa ovim likovima, već da prema njima zauzme kritički stav.
- Drama se sastoji od 11 činova
- Glavni junak je Ana Firling sa svojom decom: mutavom Katrin, vojnikom Ajlifom i priglupim
Švajcarkom. Ona posluje zahvaljujući ratu, na taj način zarađuje za život, ali upravo radi zarade
žrtvuje živote svoje dece. Ona se moli da se ne sklopi mir da ne bi ostala bez posla. Njena
ljubav prema deci dokazana je u nekoliko navrata, ona pati kada ih izgubi, ali ne čini dovoljno da
to spreči. Njeno shvatanje života slično je onom koje je zahvatilo srednji sloj u Nemačkoj pred II
svetski rat, ali sama drama nadmašuje političke aluzije.
- Ovakvo viđenje sveta i društva iskazano je i kroz druge likove, Majka Hrabrost nije pojedinac
koji se izdvaja. Seljaci u čijem se dvorištu krije Majka Hrabrost sa Katrin ne žele da pokažu put
do grada neprijatelju sve dok im ne zaprete oduzimanjem stoke, dok ih za dobrobit sina nije
briga.
- Vera u Boga je izgubljena u besmislu života i rata – simbol toga je sveštenik koji se u ratu i
sam odriče vere da bi preživeo.
- Pesma o velikoj kapitulaciji i Pesma o Solomonu najpoznatiji su songovi ove drame.
Beketova antidrama
37