1

Stephen King

SNOVOLOVKA
2. DIO

__________________
DREAMCATCHER

2
DRUGI DIO

By

Maya

3
 PETNAESTO POGLAVLJE

Henry i Owen

HENRY GLEDA KAKO UNDERHILL KLIPŠE PREMA NJEMU NA BLJEŠTAVOJ SVJETLOSTI

reflektora. Underhill je sagnuo glavu zbog snijega i sve jačeg vjetra. Henry zine da ga
zazove, ali prije nego što je uspio to učiniti, preplavi ga - gotovo zgromi - slutnja
Jonesyja. A tad ga preplavi uspomena koja zbriše Underhilla i ovaj blještavo
osvijetljeni, snježni svijet. Odjednom je ponovno bila 1978. godina, ne listopad nego
studeni, i bilo je krvi, krvi na trsci, razbijenog stakla u močvarnoj vodi, a zatim se začuje
tresak vrata.

HENRY SE BUDI IZ DOZLABOGA KOŠMARNOG SNA - KRV, RAZBIJENO STAKLO, zasitni

mirisi benzina i goruće gume - od zvuka treska vrata i zapaha hladnog zraka. Uspravi se
i ugleda Petea kako sjedi pokraj njega. Peteova su bezdlaka prsa naježena. Henry i Pete
su spavali na podu u vrećama za spavanje jer su izgubili u igri bacanja novčića. Beav i
Jonesy su dobili krevet (poslije će se nadograditi treća spavaća soba u Rupi u zidu, ali
sad su samo dvije i Lamar ima jednu samo za sebe, božansko pravo odraslih osoba),
samo što je Jonesy sad sam u krevetu, također u sjedećem položaju, i također gleda
zbunjeno i prestrašeno.

Scooby Doo, gdje si, pomisli Henry bezrazložno dok pipajući traži naočale na
prozorskoj dasci. U nosu još osjeća miris benzina i zapaljenih guma. Imamo posla—

“Razbio se s autom”, muklo kaže Jonesy i odmakne pokrivač. Gol je iznad pasa, ali
kao Henry i Pete, spava u čarapama i dugim gaćama.

“Aha, sletio u vodu”, kaže Pete, izraza lica koji pokazuje da nema blagog pojma o
čemu govori. “Henry, ti imaš njegovu cipelu—”

“Mokasinu - ne želi."

“Beav”, kaže Jonesy i ustane iz kreveta nespretno zaglavinjavši. Jednom nogom u

čarapama pričepi Peteovu ruku.

“Au!” zavapi Pete. “Stao si mi na ruku, ti usrani trapavče, pazi kamo—”

“Zašuti”, kaže Henry pa zgrabi Petea za rame i prodrma ga. “Nemoj probuditi
gospodina Clarendona!”

Što bi bilo lako, jer su vrata sobe u kojoj spavaju dječaci otvorena. Kao i vrata na

4
drugoj strani prostrane središnje sobe, vanjska. Nije ni čudo da im je hladno: propuh je
silan. Sad kad sije Henry ponovno nataknuo oči (tako on to doživljava), vidi kako
snovolovka poigrava na hladnom studenskom povjetarcu koji dolazi kroz otvorena
vrata.

“Gdje je Duddits?” upita Jonesy omamljeno, još dremovnim glasom. “Je li izašao s
Beaverom?”

“On je u Derryju, ludonjo”, kaže Henry ustajući i navlačeći svoju termo-potkošulju.

Ne smatra da je Jonesy baš sasvim lud; i on ima osjećaj da je Duddits istom bio ovdje s
njima.

Bio je to san, pomisli on. Duddits je bio u tom snu. Sjedio je na obali. Plakao. Bilo
mu je žao. Nije htio. Ako je to itko htio, to smo bili mi.

A još se čuje plač. Čuje ga, dopire kroz ulazna vrata, nošen povjetarcem. Ali ne
plače Duddits, nego Beav.

Odu iz sobe u redu jedan po jedan, usput navlačeći komade odjeće, ne trudeći se
obuti cipele, jer bi to predugo trajalo.

Sudeći po limenom velegradu limenki piva na kuhinjskom stolu (plus predgrađu

takvih limenki na stoliću), trebalo bi puno više od dvojih otvorenih vrata i nekoliko
šapćućih klinaca da probude Beaverova tatu.

Velika granitna ulazna ploča ledena je ispod Henryjevih nogu u čarapama, hladna
na duboko bezuman način na koji je jamačno smrt hladna, ali on to jedva primjećuje.

Odmah ugleda Beavera u podnožju javora s onom čekom, kleči kao da se moli.
Golih je nogu i bosonog, shvati Henry. Ima na sebi svoju motorističku jaknu, a po
rukavima mu poput gusarske nošnje lepršaju narančaste bandane koje ga je otac natjerao
da stavi na sebe kad je Beaver ustrajao u tome da po šumi nosi tako vraški budalasto
nelovački odjevni predmet. Te njegove krpice izgledaju prilično smiješno, ali nema
ničeg smiješnog na izmučenom licu podignutom prema gotovo golim javorovim
granama. Niz Beavove obraze teku suze, kaže Henry, ali ni on nema pojma o čemu
govori. A i Henry potrči. Pete i Jonesy povedu se za njim. Dah im izlazi u bijelim
oblačićima na svježem jutarnjem zraku. Tlo pod Henryjevim nogama posuto je borovim
iglicama, tvrdo i hladno poput one granitne ploče.

Padne na koljena pokraj Beavera, prestrašen i nekako zadivljen tim suzama. Jer
Beavu se nisu oči samo zasuzile, kao junaku filma kojemu se može dopustiti da pusti
muževnu suzu-dvije kad mu ugine pas ili umre cura; Beav roni suze kao slapove
Niagare. Iz nosa mu vise dva užeta prozirnih ljeskavih bala. Takvo se što ne vidi u
filmovima.

“Fuj”, kaže Pete.

Henry nestrpljivo pogleda u njega, ali tad shvati da Pete ne gleda u Beavera nego
pokraj njega, u pušeću lokvicu izbljuvka. U njoj je zrnje sinoćnjeg kukuruza (Lamar
Clarendon strastveno vjeruje u prednosti konzervirane hrane kad je posrijedi kuhanje u
lovačkoj kući) i rezanci sinoćnje pržene piletine. Henryjev se želudac nesretno i silno
nadigne. Upravo kad se počeo vraćati na mjesto, Jonesy povrati. Zvuk je sličan glasnom
žitkom podrigivanju. Izbljuvak je smeđi.

5
 “Fuj!” ovaj put Pete gotovo vrisne.

Beaver kao da to nije ni primijetio. “Henry!” kaže on. Njegove oči, potopljene ispod
para suznih leća, goleme su i prestrašene. Kao da zure onkraj Henryjeva lica u ono što
bi trebale biti privatne odaje iza njegova čela.

“Beav, sve je u redu. Samo si ružno sanjao.”

“Naravno, ružan san.” Jonesyjev je glas mukao, grlo još obloženo povraćanom
hranom. On se pokuša nakašljati, no to zazvuči kao mukla klepka, nekako gore od
onoga što je upravo izašlo iz njega, pa se sagne i pljune. Rukama se čvrsto podbočio o
nogavice dugih gaća, a gola su mu leđa naježena.

Beav i ne pogleda u Jonesyja, a ni u Petea kad je Pete kleknuo njemu s druge strane
i nespretno ga i bojažljivo zagrlio. Beav i dalje gleda jedino u Henryja.

“Glava mu je bila otkinuta”, šapne Beaver.

I Jonesy klekne pa su sad sva trojica okružila Beava; Henry i Pete sa strane, a
Jonesy sprijeda. Jonesy na bradi ima izbljuvak. Podigne ruku da će se obrisati, ali ga
Beaver uhvati za ruku prije nego što mu je to uspjelo. Dječaci kleče ispod javora i
odjednom su jedno. Taj je osjećaj sjedinjenosti kratak, ali vrlo živ, kao i njihov san. To i
jest san, ali su sad svi budni, i taj je osjećaj racionalan, ne mogu ga zanijekati.

Sad Beav svojim jezivim suznim očima gleda u Jonesyja. Čvrsto mu steže ruku.

“Glava mu je ležala u jarku, očiju punih blata.”

“Aha”, šapne Jonesy zadivljenim i drhtavim glasom. “Isusa mu, zaista.”

“Rekao je da ćemo se još vidjeti, sjećate se?” upita Pete. “Zasebno ili svi zajedno.
Rekao je.”

Henry sve to čuje iz velike daljine, jer je ponovno u snu. Vratio se na mjesto
nesreće, u podnožje nasipa posutog smećem gdje se nalazi razmočen komad baruštine,
posljedica začepljene cijevi za odvodnjavanje. On zna to mjesto, pokraj autoceste Route
7, na staroj cesti Derry - Newport. U blatu i mulju leži prevrnut i zapaljen automobil.
Zrak smrdi po benzinu i gorućim gumama. Duddits plače. Duddits sjedi na polovici
nasipa punog smeća, drži na prsima svoju žutu kutiju s motivom Scooby Dooa i plače
kao kišna godina.

Kroz jedan od prozora prevrnutog automobila viri ruka. Tanka je, nokti nalakirani
kričavocrvenom bojom. Ostala dva putnika izletjela su iz automobila, jedan gotovo
deset metara. Taj leži na trbuhu, ali ga Henry svejedno prepoznaje po grivi plave kose
natopljene krvlju. To je Duncan, onaj koji je rekao da nikome ništa ne kažemo ili smo
mrtvi. Samo što je sad Duncan mrtav.

Nešto dopluta do Henryjeve goljenice. “Ne diraj to!” odmah će Pete, ali Henry to
ipak učini. Riječ je o mokasini od smeđeg antilopa. Ima tek toliko vremena da to
registrira, kad Beaver i Jonesy vrisnu u užasnom dječjem blagoglasju. Stoje zajedno, do
gležnjeva u mulju, obojica u lovačkoj odori: Jonesy u svojoj novoj kričavonarančastoj

6
vjetrovci, kupljenoj specijalno za ovu priliku kod Searsa 1 (gospođa Jones suznih očiju i
nitko je ne može razuvjeriti da njezin sin u šumi neće stradati od lovačkog metka, da
neće biti pokošen u cvijetu mladosti), Beaver u svojoj iznošenoj motorističkoj jakni
(Koliko zatvarača! zadivljeno je rekla Dudditsova mama i na taj način zauvijek osvojila
Beaverovu ljubav i naklonost) s narančastim bandanama svezanima po rukavima. Ne
gledaju u treće tijelo, ono koje leži odmah ispred vozačkih vrata, ali Henry to učini,
samo na trenutak (još u rukama držeći onu mokasinu, poput malog potopljenog kanua),
jer s tim tijelom nešto užasno, bitno, nije u redu, u tolikoj mjeri da isprva ne može
odrediti što. A tad shvati da iznad ovratnika mrtvačeve srednjoškolske jakne nema
ničeg. Beaver i Jonesy vrište jer su vidjeli ono što bi trebalo biti iznad njega. Vidjeli su
glavu Richieja Grenadeaua kako leži licem okrenuta prema gore i zuri u nebo iz krvlju
poprskanog nasada trske. Henry istog časa zna da je to Richie. Iako mu flaster više ne
objahuje hrbat nosa, ne može se zabuniti: to je mladić koji je onomad pokušavao
Dudditsa nahraniti komadom govna iza zgrade Braće Trackers.

Duds sjedi na nasipu i neutješno plače, a to je plač koji ti se uvuče u glavu poput
sinusne glavobolje; nastavi li plakati, Henry će poludjeti. Baci mokasinu i šljapkajući
zaobiđe zapaljeni automobil do mjesta gdje Beaver i Jonesy stoje zagrljeni.

“Beaver! Beav!” vikne Henry ali dok nije svojski prodrmao Beavera, Beaver je
nastavljao zuriti u odsječenu glavu kao začaran.

Napokon ga Beaver pogleda. “Glava mu je otkinuta”, kaže on, kao da to nije očito.
“Henry, glava mu je—”

“Zaboravi na njegovu glavu, pobrini se za Dudditsa! Neka prestane s tim svojim

groznim plakanjem!”

“Aha”, kaže Pete. Pogleda u Richiejevu glavu, taj posljednji mrtvački ukočeni
pogled, pa pogleda u stranu. Usta su mu se trzala. “Skrenut ću od toga.”

“Kao kad kreda grebe po ploči”, mrmlja Jonesy. Iznad njegove nove narančaste
vjetrovke, koža mu je boje starog sira. “Beav, učini nešto da prestane.”

“H-H-H—”

“Ne budi plačko, otpjevaj mu pjesmu, jebote!” drekne Henry. Osjeća muljevitu
vodu kako mu se cijedi kroz nožne prste. “Uspavanku, onu prokletu uspavanku!”

Na trenutak Beav izgleda kao da i dalje ne razumije, ali mu se tad oči malo razbistre
i on kaže; “O!” Odšljapka prema nasipu gdje sjedi Duddits, čvrsto stežući svoju
kričavožutu kutiju za užinu, tuleći kao što je tulio onoga dana kad su ga upoznali. Henry
vidi nešto što jedva ima vremena primijetiti; oko Dudditsovih nosnica ima skorene krvi,
a na lijevom ramenu zavoj. Iz njega nešto viri, nešto slično bijeloj plastici.

“Duddits”, kaže Beav, penjući se po nasipu. “Duddie, dobri moj, nemoj. Nemoj više
plakati, nemoj više gledati u to, nije to za tebe, to je tako gadno...”

Isprva Duddits ne obrati pozornost, već samo nastavi tuliti. Henry pomisli; Od

1 Lanac trgovina koji je 1893. osnovao Richard Sears (1863. - 1914.). Osobito su razvili katalošku
prodaju.

7
plakanja je počeo krvariti iz nosa, to objašnjava krv, ali što mu to bijelo viri iz ramena?

Jonesy je rukama pokrio uši. Pete je jednu položio na tjeme, kao da ga drži da ne
odleti u zrak. A tad Beaver uzme Dudditsa u naručje, baš kao prije nekoliko tjedana, i
počne pjevati tim visokim, kristalnim glasom za koji nikad ne biste pomislih da bi
mogao izaći iz prcknedle poput Beava.

“Bebin je brod srebrni san, plovi nadaleko i naširoko... ”

I čuda li nad blaženim čudesima, Duddits se stiša.

Govoreći kutom usta, Pete kaže: “Henry, gdje smo? Gdje smo, do vraga?”

“U snu”, kaže Henry i iznenada su njih četvorica ponovno ispod javora kod Rupe u
zidu, kleče zajedno u donjem rublju i drhture na hladnoći.

“Što?” kaže Jonesy. Odvoji se od njih da bi obrisao usta i kad se veza između njih
prekinula, stvarnost se vrati. “Što si rekao, Henry?”

Henry osjeća uzmicanje njihovih umova, stvarno ga osjeća, i misli: Nismo trebali
biti takvi, nijedan. Katkad je bolje biti sam.

Da, sam. Sam sa svojim mislima.

“Usnio sam grozan san”, kaže Beaver, kao da ga objašnjava sebi a ne ostalima.
Polako, kao da još sanja, povuče zatvarač na jednom od svojih džepova, prekopa po
njemu i izvadi Tootsie Pop2. Umjesto da je odmota, Beaver gurne u usta kraj sa
štapićem, počne ga kotrljati lijevo-desno i lagano grickati i glodati. “Sanjao sam da—”

“Ne moraš se truditi”, kaže Henry i gurne naočale više na nos. “Svi znamo što si
sanjao.” Barem bismo trebali znati, ta bili smo tamo zadrhti mu na usnicama, ali zadrži
to za sebe. Samo mu je četrnaest godina, ali je dovoljno pametan da zna da nema natrag
kad se nešto izgovori. Bačeno, odigrano, kažu kad kartaju remi ili sedmice3’ i netko
odbaci kartu koju bi samo kreten odbacio. Izgovori li on to, u tom će se slučaju morati
pozabaviti time. Ako ne, u tom će slučaju to možda... možda proći.

“Ionako ne mislim da je to bio tvoj san”, kaže Pete. “Mislim da je to bio Dudditsov
san, a mi smo svi—”

“Serem na to što ti misliš”, kaže Jonesy, tako grubo da se oni svi lecnu. “Bio je to
san, i ja ću ga zaboraviti. Svi ćemo ga zaboraviti, zar ne, Henry?”

Henry odmah kimne glavom.

“Vratimo se u kuću”, kaže Pete. Izgleda kao da mu je silno laknulo. “Noge mi se

smrz—”

“Ali ima jedna stvar”, kaže Henry i oni ga svi pogledaju nervozno. Jer kad im je

2 Lizalica koja se proizvodi od 1931. godine, prva lizalica s mekanim nadjevom, a proslavio ju je
Telly Savalas kao detektiv Kojak, koji je bio nezamisliv bez te lizalice u ustima.
3 Kartaška igra za dva ili više igrača, u kojoj je cilj riješiti se karata njihovim odbacivanjem ili prema
broju ili prema boji prethodno odigrane karte.

8
potreban vođa, Henry je taj. A ne sviđa li vam se kako ja to radim, misli on uvrijeđeno,
može netko drugi. Jer, vjerujte mi, to je prava tlaka.

“Što je?” upita Beaver, misleći Što je sad opet?

“Kad poslije odemo u Gosselinov market, netko mora nazvati Dudsa. U slučaju da
se uzrujao.”

Na to nitko ništa ne odgovori, jer su svi zanijemjeli od pomisli da moraju nazvati

svog novog retardiranog frenda telefonom. Henry pomisli da Dudditsa vjerojatno nikad
nitko u životu nije nazvao telefonom; to će mu biti prvi put.

“Znaš, vjerojatno imaš pravo”, složi se Pete... pa poklopi rukom usta kao da je
rekao nešto inkriminirajuće.

Beaver, samo u kretenskim boksericama i još kretenskijoj jakni, sad se trese kao
šiba na vjetru. Tootsie Pop poskakuje na kraju njegova prežvakanog štapića.

“Jednog ćeš se dana ugušiti time”, kaže mu Henry.

“Aha, to mi i mama kaže. A da uđemo u kuću? Smrzavam se.”

Krenu natrag prema Rupi u zidu, gdje će njihovo prijateljstvo završiti točno poslije
dvadeset tri godine.

“Što misliš, je li Richie Grenadeau stvarno mrtav?” pita Beaver.

“Ne znam i nije me briga”, kaže Jonesy. Pogleda u Henryja. “Nazvat ćemo
Dudditsa - imam telefon, a poziv možemo staviti na moj račun. “

“Vlastiti telefon”, kaže Pete. “Pravi si srećković. Gary, tvoji te starci neviđeno
maze.”

Najčešće bi ga bocnulo kad bi ga netko nazvao Gary, ali ne i jutros - Jonesy je

odveć zaokupljen. “Dobio sam ga za rođendan, a sam moram platiti međugradske
razgovore od džeparca, pa zato neka razgovor bude kratak. A poslije - to se nije
dogodilo, uopće se nije dogodilo, jeste li shvatili?”

Svi kimnu glavom. Nije se dogodilo. Uopće se nije dogod—

ZAPUH VJETRA ODBACI HENRYJA PREMA NAPRIJED, GOTOVO NA ELEKTRIČNU ogradu.

Dođe k sebi i zbaci ono sjećanje poput teškog kaputa. Nije moglo doći u nezgodnijem
trenutku (naravno, trenutak za neka sjećanja nije nikad zgodan). Bio je čekao
Underhilla, smrzla mu se kita čekajući svoju jedinu priliku da se izvuče odavde, a
Underhill je mogao proći pokraj njega dok je on stajao i sanjario, i ostaviti ga u
govnima do grla bez vesla.

Samo što Underhill nije prošao pokraj njega. Stajao je s druge strane ograde, ruku u
džepovima, i gledao u Henryja. Pahuljice su padale na prozirnu, kukcoliku gomoljastu
okruglinu njegove maske i topile se od topline njegova daha i curile niz njezinu

9
površinu poput...

Poput Beaverovih suza onomad, pomisli Henry.

“Trebali biste ući u staju zajedno s ostalima”, reče Underhill. “Ovdje vani pretvorit
ćete se u snjegovića.”

Henryju se jezik zalijepio za nepce. Život mu doslovce ovisi o tome što će reći
ovome čovjeku, a on se ne može sjetiti kako da počne. Nije mu se ni jezik mogao
razvezati.

A i čemu? raspitivao se glas u njemu - glas tame, njegove stare prijateljice. Iskreno
rečeno, čemu? Zašto im ne dopustiti da učine ono što si ionako sam namjeravao učiniti?

Jer više nije posrijedi samo on. Svejedno nikako da progovori.

Underhill ostane stajati trenutak, zagledan u Henryja, ruku u džepovima. Kapuljaču

je spustio pa mu se vidjela kratka tamnoplava kosa. Snijeg se topi na maski koju vojnici
nose a zatočenici ne, jer zatočenicima ne treba; za zatočenike, kao i za sivce, postoji
konačno rješenje.

Henry je pokušavao progovoriti, ali nije mogao. A, Bože, ovdje bi trebao biti
Jonesy a ne on; Jonesy je oduvijek bio vještiji na jeziku. Underhill će otići i ostaviti ga
da se naknadno sjeti što je sve mogao reći i što je sve moglo biti.

Ali Underhill se zadrži još trenutak.

“Ne čudim se da ste mi znali ime, gospodine... Henreid? Prezivate li se Henreid?”

“Devlin. Očitavate signal mojeg imena. Ja sam Henry Devlin.” Vrlo pažljivo, Henry
gurne ruku kroz razmak između namota bodljikave žice i jedne od glatkih žica pod
naponom. Nakon što se Underhill u nju bezizražajno zagledao otprilike pet sekundi,
Henry povuče ruku natrag u svoj dio prekrojenog svijeta. Osjećao se kao budala pa si
reče da ne bude takav glupan, nije to kao da ga je netko odjebao na nekakvom
domjenku.

Nakon što je s tim bilo gotovo, Underhill ljubazno kimne glavom, kao da i jesu na
domjenku a ne ovdje na mećavi, osvijetljeni nedavno postavljenim reflektorima.

“Znali ste kako se zovem jer je nazočnost izvanzemaljaca u Jefferson Tractu

izazvala blago izraženi telepatski efekt.” Underhill se nasmiješi. “Zvuči glupo kad se
kaže, zar ne? Ali je istina. Efekt je prolazne prirode, bezopasan i preplitak za nešto
ozbiljnije osim za društvene igre, no večeras imamo previše posla za takvo što.”

Underhillov se smiješak ne pokoleba. “Možda i jesam”, reče. “U svakom slučaju,

mislim da je vrijeme da obojica odemo u krpe i počinemo - dan je bio dug.”

Underhill krene, ali je hodao duž ograde, prema ostalim parkiranim kamp-
prikolicama. Henry je hodao ukorak s njim, iako teškom mukom; na tlu je sad bilo
gotovo trideset centimetara snijega koji je vjetar nosio u zapusima, a koji nitko nije
ugazio na strani osuđenih na smrt.

“Gospodine Underhill. Owen. Stanite minutu i saslušajte me. Moram vam reći nešto

10
važno.”

Underhill nastavi hodati niz stazu na svojoj strani ograde (također osuđen na smrt,
zar Underhill to ne zna?), glave pognute zbog vjetra, još s tim blago ljubaznim
smiješkom na licu. Ono najužasnije, znao je Henry, bilo je to što je Underhill želio stati.
Samo što mu Henry dosad nije pružio razlog da to učini.

“Kurtz je lud”, reče Henry. Još je držao korak, ali je sad čujno brektao, a njegove su
izmučene noge urlale. “Ali na lisičji način.”

Underhill nastavi hodati, pognute glave, blijeda smiješka ispod one idiotske maske.
Ubrzao je korak. Uskoro će Henry morati trčati da bi održavao korak na svojoj strani
ograde. Ako još može trčati.

“Posmicat ćete nas strojnicama”, soptao je Henry. “Trupla ubaciti u staju... staju
politi benzinom... vjerojatno iz crpke Starine Gosselina, zašto razbacivati državni
novac... a zatim puf, sve ode u dim... dvije stotine... četiri stotine... zaudarat će kao da
Udruženje ratnih veterana okreće vola na ražnju u paklu...”

Underhillova je smiješka nestalo i on još ubrza. Henry odnekud smogne snage za

žurniji korak, teškom mukom hvatajući zrak i probijajući se kroz snježne dine do
koljena. Vjetar ga je šibao po licu u kojem mu je sijevalo od bola. Poput oštrice.

“Ali, Owene... to ste vi, zar ne? ... Owene?... sjećate se one stare dječje pjesmice...
one ‘Velike buhe... dobile male buhe... da ih grizu..."4 i tako dalje... i tako dalje ad
infinitum?’... to je ovdje i to ste vi... jer Kurtz ima svog čovjeka... sebi podređenog,
mislim da se zove Johnson...”

Underhill ga ošine pogledom pa još ubrza korak. Henry nekako uspije održati
korak, ali mu se činilo da neće još dugo. U slabini ga probada. Vruće je i svakim časom
sve toplije. “To je trebao... biti vaš posao... drugi dio akcije čišćenja... Carska dolina je...
šifra... znači li vam što?”

Henry je vidio da ne znači. Kurtz jamačno Underhillu nije ništa rekao o operaciji
likvidacije glavnine Plave grupe. Carska dolina Owenu Underhillu znači frišku figu, a
sad, osim probadanja, Henry osjeti kako mu prsni koš steže nešto poput željeznog
obruča.

“Stanite... Isuse, Underhill... ne biste li mogli...?”

Underhill nastavi grabiti krupnim koracima. Underhill je želio zadržati svojih

posljednjih nekoliko iluzija. Tko bi mu mogao zamjeriti?

“Johnson... i još nekoliko... najmanje jedna žena... mogli ste među njima biti i vi da
niste zaribali... prešli ste crtu, tako on misli... a nije bilo ni prvi put... učinili ste to već, u
nekom mjestu koje se zove Bossa Nova, nekako tako...”

Henry za to bude nagrađen iznenađenim strogim pogledom. Napredak? Možda.

“Na kraju mislim... da će čak i Johnsona likvidirati... jedino Kurtz odavde odlazi

4 Aluzija na Gulliverova putovanja (1733.) Johnathana Swifta: Velike buhe na leđima imaju male
buhe da ih grizu. A male buhe imaju još manje buhe i tako ad infinitum.

11
živ... ostali.. samo hrpa pepela i kostiju... vaša vam usrana telepatija... to ne kaže, je li...
vaše salonsko čitanje misli... neće, jebote... tome... ni blizu...”

Ono probadanje u slabini sad se pojača i zarije mu se u desno pazuho poput kandže.
U istom trenutku, Henry se posklizne, zalomi rukama i zapikira nosom u snježni nanos.
Pluća mu se bjesomučno pokušaju izboriti za zrak, no umjesto toga udahnu hrpu pršića.

Henry se lamatajući rukama podigne na koljena. Kašljao je i gušio se. Underhilllova

leđa iščeznu iza zida vjetrom nošenog snijega. Ne znajući što da kaže, znajući jedino da
mu je to posljednja prilika, vrisne: “Pokušali ste se popiškiti na četkicu za zube
gospodina Rapeloewa, a kad niste uspjeli, razbili ste im pladanj! Razbili ste pladanj pa
pobjegli! Baš kao što sad bježite, usrana kukavico!”

Ispred njega, jedva se nazirući kroz snijeg, Owen Underhill stane.

NA TRENUTAK OSTANE TAMO STAJATI, LEĐIMA OKRENUT HENRYJU, KOJI JE klečao u

snijegu i soptao poput psa, a niz zajapureno lice curila mu je ledeno hladna vođa. Henry
je na neki, istodobno posredni i neposredni, način postao svjestan da ga je počela
svrbjeti ogrebotina na nozi gdje se počeo razvijati lišaj.

Naposljetku se Underhill okrene i vrati. “Kako znate za Rapeloewe? Telepatija

slabi. Ne biste smjeli biti u stanju zaći tako duboko.”

“Puno ja toga znam”, reče Henry. Osovi se na noge, pa ostane stajati tako, sopčući i
kašljući. “Jer je moja telepatija jaka. Ja sam drukčiji. Moji prijatelji i ja, mi smo svi
drukčiji. Bila su nas četvorica. Dvojica su mrtva. Ja sam zatvoren ovdje. A četvrti...
Gospodine Underhill, taj četvrti je vaš problem. Nisam ja vaš problem, ni ljudi koje
držite u staji, ni oni koje još privodite, ni vaša Plava grupa ni Kurtzovi kadrovi iz Carske
doline. Samo on.” Borio se sa sobom, ne želeći reći ime - bio si je najbliži s Jonesyjem,
Beaver i Pete su bili super, ali jedino mu je Jonesy bio intelektualno dorastao, i glede
knjiga i ideja; jedino je Jonesy mogao sanjati izvan crte i ujedno vidjeti crtu. Ali
Jonesyja nema, zar ne? Henry je u to bio prilično siguran. Jonesy je bio tamo, jedan
djelić njega bio je tamo kad je onaj crvenocrni oblak prošao pokraj Henryja, ali dosad je
njegova prijatelja već jamačno požderalo. Srce mu možda tuče, oči još vide, ali je
Jonesyjeva jezgra mrtva baš kao Pete i Beav.

“Jonesy je vaš problem, gospodine Underhill. Gary Jones iz Brooklinea, država

Massachusetts.”

“I Kurtz je problem.” Underhill to reče odveć tiho da bi ga se čulo od huke vjetra,

ali ga je Henry svejedno čuo - u glavi.

Underhill se osvrne. Henry pogledom isprati pomak njegove glave i ugleda

nekoliko ljudi kako trče niz improviziranu aleju između prikolica i kontejnera - ali nitko
blizu njih. No čitavo je područje oko trgovine i staje bilo nemilice osvijetljeno, a i
usprkos vjetru čuo je turiranje motora, mucavu riku generatora i viku ljudi. Netko je
izdavao zapovijedi megafonom. Ukupni je dojam bio sablastan, kao da su njih dvojica
mećavom zatočena na mjestu punom duhova. Oni ustrčali muškarci čak su i izgledali
kao duhovi dok su iščezavali u razigranim snježnim koprenama.

12
 “Ne možemo ovdje razgovarati”, reče Underhill. “Poslušajte me i nemojte da
moram ponoviti ijednu riječ, momak.”

A u Henryjevoj glavi, gdje je sad bilo toliko ulaznih informacija da se većina

izmiješala u nerazumljiv bosanski lonac, misao iz glave Owena Underhilla odjednom se
izluči jasna i jednostavna: Momak. Njegova riječ. Ne mogu vjerovati da sam upotrijebio
njegovu riječ.

“Slušam”, reče Henry.

ŠTAGALJ JE BIO NA DRUGOJ STRANI BAZE, NAJDALJE ŠTO SE MOGLO BITI OD STAJE, pa
iako je područje ispred njega bilo blještavo osvijetljeno kao i ostatak ovog paklenog
koncentracijskog logora, unutra je bilo mračno i slatko mirisalo na staro sijeno. I na još
nešto, nešto trpkije.

Leđima naslonjeni na zid sučelice vratima štaglja sjedila su četvorica muškaraca i

jedna žena. Svi su bili odjeveni u narančastu lovačku monduru. Dodavali su si džoint.
Štagalj je imao samo dva prozora, jedan okrenut prema konjušnici, a drugi prema ogradi
i šumi iza njega. Okna su bila prljava i malo su ublažila nemilosrdno blještavilo
reflektora. Na toj mutnoj svjetlosti lica zatočenika koji su pušili marihuanu izgledala su
siva, već mrtva.

“Hoćeš dim?” upita onaj s džointom. Progovori napregnutim, jadnim glasom,

zadržavši dim u plućima, ali velikodušno pruži džoint. Bila je to krmača od džointa,
primijeti Henry, velika kao panatela5.

“Ne. Samo želim da se svi maknete odavde.”

Pogledaju ga ne shvaćajući. Žena je bila udana za čovjeka koji je trenutačno držao

džoint. Čovjek njoj slijeva bio joj je šurjak. Ostala dvojica bila su ovdje zbog
marihuane.

“Vratite se u staju”, reče Henry.

“Nema šanse”, reče jedan od one dvojice. “Prevelika gužva. Mi smo ekskluzivniji
klub. A budući da smo došli prvi, predlažem da ako se ne želiš družiti, ti—”

“Zaražen sam”, reče Henry. Položi ruku na majicu zavezanu u čvor oko noge.
“Lišajem. Što oni nazivaju Ripleyjicom. Neki od vas su možda zaraženi... Mislim da si
ti zaražen, Charles—” On pokaže u petog muškarca, proćelavog i krupnog u vjetrovci.

“Ne!” zavapi Charles, ali su se ostali već koprcajući odmicali od njega, a onaj s
džointom (zvao se Darren Chiles, a bio je iz Newtona u državi Massachusetts) pazio je
da pritom ne ispusti marišku.

5 Vrsta duge, tanje cigare.

13
 “Aha, zaražen si”, reče Henry. “I to opako. A i ti, Mona. Mona? Ne, Marsha. Zoveš
se Marsha.”

“Nisam!” reče ona. Ustane i zalijepi se leđima za zid, gledajući u Henryja krupnim,
prestravljenim očima. Očima košute. Uskoro će sve košute ovdje uginuti, pa tako i
Marsha. Henry se nadao da ona to ne može vidjeti u njegovim mislima. “Nemam
gljivice, gospodine, svi smo ovdje nezaraženi. Samo ste vi zaraženi!”

Ona pogleda u supruga, koji nije bio krupan, ali je svakako krupniji od
Henryja. Zapravo su svi bili krupniji. Možda ne i viši, ali krupniji.

“Izbaci ga, Dare.”

“Postoje dva tipa Ripleyjice”, reče Henry, izrekavši kao činjenicu nešto što je on
samo vjerovao... ali što je više o tome razmišljao, to mu se činilo logičnije. “Nazovimo
ih primarna Ripleyjica i sekundarna Ripleyjica. Prilično sam siguran da se, ako niste
dobili veliku dozu - kroz nešto što ste pojeli, udahnuli ili nešto što se živo zavuklo u
otvorenu ranu - možete oporaviti. Možete se othrvati.”

Sad su ga svi gledali tim krupnim srnećim očima i Henry osjeti trenutak krajnjeg
očaja. Zašto se nije mogao lijepo ubiti u miru i tišini?

“Ja imam primarnu Ripleyjicu”, reče on. Odveže majicu. Nitko od njih nije želio,
osim letimice, pogledati u poderotinu na Henryjevim snijegom zaprašenim trapericama,
ali se Henry dobro zagleda za sve njih. Rana koju mu je načinio prekidač žmigavca sad
je bila puna lišajeva. Neke su niti bile dužine osam centimetara, a vršci su im lelujali
poput morskih algi na podvodnoj struji. Osjećao je kako njihovi korjenčići prodiru sve
dublje, svrbe, pjene se i muziraju. Pokušavaju misliti. To je bilo najgore od svega-lišaj
pokušava misliti.

Oni su ljudi sad uzmicali prema vratima i Henry je očekivao da će jurnuti kroz njih
čim osjete svježi dašak hladnog zraka. Umjesto toga, oni zastanu.

“Gospodine, možete li nam pomoći?” Marsha upita drhtavim dječjim glasom.

Darren, njezin suprug, je zagrli.

“Ne znam”, reče Henry. “Vjerojatno ne... ali možda i mogu. Odlazite sad. Izaći ću
za pola sata, možda i manje, ali bi vjerojatno bilo najbolje da ostanete u staji s
ostalima.”

“Zašto?” upita Darren Chiles iz Newtona.

A Henry, u čijoj je glavi postojao tek začetak zamisli - ništa slično planu - reče: “Ne
znam. Samo mi se tako čini.”

Oni odu i štagalj prepuste Henryju.

ISPOD PROZORA OKRENUTOG PREMA OGRADI NALAZILA SE PRASTARA BALA SIJENA.

Darren Chiles sjedio je na njoj kad je ušao Henry (kao posjednik marihuane, Chiles je
zaslužio najudobnije mjesto) i sad ga tamo zamijeni Henry. Sjedne ruku na koljenima i

14
istog mu se trenutka prispava, usprkos glasovima koji su mu se tumbali po glavi, te
dubokom, širećem svrbežu u lijevoj nozi (a počelo ga je svrbjeti i u ustima, tamo gdje
mu je ispao zub).

Začuje Underhilla prije nego što je Underhill progovorio s druge strane prozora;
začuje približavanje njegova uma.

“U zavjetrini sam i uglavnom u sjeni zgrade”, reče Underhill. “Pušim. Naiđe li

netko, vi niste unutra.”

“U redu.”

“Budete li mi lagali, odlazim i više nikad u svom kratkom životu nećete imati
priliku razgovarati sa mnom, naglas ili... na neki drugi način.”

“U redu.”

“Kako ste se riješili ljudi iz štaglja?”

“Zašto?” Henry bi rekao da je preumoran za ljutnju, ali se činilo da nije tako. “Je li
to bila nekakva provjera?”

“Ne budite budala.”

“Rekao sam im da imam primarnu Ripleyjicu, što je istina. Odmaglih su žurno.”

Henry posuti. “I vi ste zaraženi, zar ne?”

“Po čemu to zaključujete?” Henry ne osjeti napetost u Underhillovu glasu, a kao

psihijatar, dobro je poznavao simptome napetosti. Kakav god Underhill inače bio,
Henryju se činilo da je riječ o čovjeku izvanredno hladne glave - korak u pravom
smjeru. Također, pomisli on, nije zgorega da shvati da nema što izgubiti.

“Raste vam oko nokata, zar ne? I malo u jednom uhu.”

“Hej, zadivili biste ih u Vegasu.” Henry ugleda kako se podigla Underhillova ruka,
s cigaretom između prstiju u rukavici. Vjerojatno će vjetar popušiti najveći dio te
cigarete.

“Primarna se dobije direktno iz izvora. Prilično sam siguran da se sekundarna

dobije diranjem nečega na čemu to raste - drveću, mahovini, jelenima, psima, drugoj
osobi. Zarazite se kao što se zarazite otrovnim bršljanom. Nije to nešto što vaši sanitarci
ne bi znali. Koliko znam, te sam informacije primio od njih. Glava mi je kao satelitska
antena koja prima sve signale u sklopu besplatnih pretpremijera i ništa nije kodirano. Ne
znam odakle pola tih stvari stiže, a nije ni važno. A sad evo stvari koje vaši sanitarci ne
znaju. Sivci tu crvenu tvar nazivaju byrus, riječ koja znači ‘životvorno’. U nekim
okolnostima, iz primarnog varijeteta mogu se razviti implantati.”

“Mislite šupčeve lasice.”

“Šupčeve lasice, to je dobro. Sviđa mi se. Ispile se iz lišaja, a zatim legu jaja.
Razmnože se, izlegu još jaja, ponovno se razmnože. Barem bi tako trebalo ići. No ovdje
većina jaja ugine. Ne znam je li to zbog hladnog vremena, atmosfere ili nečeg drugog.
Ali u našem okolišu, Underhille, sve se vrti oko lišaja. To im jedino uspijeva.”

15
 “Životvorno.”

“Aha, ali slušajte: sivci ovdje imaju velikih okapanja i vjerojatno je to razlog zbog
kojeg su se tako dugo motali ovuda - pola stoljeća - prije nego što su povukli prvi potez.
Te lasice, primjerice. One bi trebale biti saprofiti... znate li što to znači?”

“Henry... to ste zaista vi? Henry? ... Henry, ima li to kakve veze s našim
sadašnjim—”

“Ima velike veze s našom sadašnjom situacijom. A ako ne želite snositi znatan dio
odgovornosti za izumiranje svekolikog života na Svemirskom brodu Zemlji - osim,
naravno, obilja međuzvjezdane kudzu loze6 - savjetujem vam da začepite i slušate.”

Tajac. A zatim: “Slušam.”

“Saprofiti su korisni paraziti. Žive u našim crijevima; namjerno ih gutamo u

dodatnim količinama u nekim mliječnim proizvodima. Primjerice, u slatkom
acidofilnom mlijeku i jogurtu. Mi tim bakterijama dajemo stanište, a oni nama nešto
zauzvrat. U slučaju mliječnih bakterija, poboljšanu probavu. Ove lasice, u normalnim
okolnostima - normalnim na nekom drugom svijetu, pretpostavljam, gdje se ekologija
razlikuje na načine koje ne mogu ni zamisliti - možda ne narastu veće od žličice za
kavu. Mislim da u žena mogu ometati reprodukciju, ali ne ubijaju. Uglavnom.
Jednostavno žive u utrobi. Dajemo im hranu, oni nama telepatiju. Tako bi trebala
izgledati ta izmjena. Samo što nas pretvaraju i u televizore. Mi smo TV Sivac.”

“A sve to znate jer jedna živi u vama?” U Underhillovu se glasu nije osjećalo
gađenje, ali ga Henry jasno osjeti u njegovoj glavi, kucka poput pipka. “Jedna od - u
navodnicima - normalnih lasica?”

“Ne.” Barem, pomisli on, tako mislim.

“Pa kako onda znate to što znate? Ili izmišljate? Pokušavate si ishoditi propusnicu?”

“Owene, u svemu tome najmanje je važno kako ja to znam, ali vi znate da ne lažem.
Vi mi možete čitati misli.”

“Znam da mislite da ne lažete. Koliko još mogu očekivati tog sranja s čitanjem
misli?

“Ne znam. Ako se lišaj raširi, bit će toga i više, ali to je sve ništa u usporedbi sa
mnom.”

“Jer ste vi drukčiji.” Sumnjičavost, i u Underhillovu glasu i u mislima. “Prijatelju,

nisam ni znao koliko drukčiji do danas. Ali zaboravimo zasad na to. Zasad samo želim
da znate da su sivci ovdje u govnima. Možda se prvi put u svojoj povijesti moraju boriti
za kontrolu. Prvo, kad se zavuku u ljude lasice nisu saprofitne nego agresivno
parazitske. Ne prestaju jesti i ne prestaju rasti. One su rak, Underhille.

A drugo, lišaj. Dobro uspijeva na drugim svjetovima, ali slabo na našem, barem
dosad. Znanstvenici i medicinski stručnjaci, organizatori ovog rodea, smatraju da ga

6 Vrsta japansko/kineskog bršljana koji dobro uspijeva i na jugoistoku SAD-a. Mora se kontrolirati,
jer može blokirati sunčanu svjetlost i tako uništiti drugu vegetaciju. Ne podnosi hladno podneblje.

16
hladnoća usporava, ali ja smatram da to nije istina, odnosno barem ne cijela. Ne mogu
reći pouzdano jer ni oni ne znaju, ali—”

“Hej, stanite malo.” Nakratko zasvijetli zaklonjeni plamičak kad je Underhill

pripalio još jednu cigaretu da je vjetar popuši. “Ne govorite o pripadnicima saniteta, zar
ne?”

“Ne.”

“Mislite da ste u kontaktu sa sivcima. Telepatski u vezi.”

“Mislim... s jednim od njih. Putem medija.”

“Onog Jonesyja kojeg ste spominjali?”

“Owene, ne znam. Nisam siguran. Stvar je u tome da oni gube. Ja, vi, ljudi koji su
danas otišli s vama do Plavca, možda nećemo poživjeti do Božića. Ne želim vas
zavaravati. Dobili smo doze visoke koncentracije. Ali—” “Ja svakako jesam”, reče
Underhill. “A i Edwards - na njemu je to iskočilo kao čarobnim štapićem.”

“Ali čak i da se ukotvi u vama, mislim da zarazu ne možete prenijeti jako daleko.
Nije tako jako zarazno. U onoj staji ima ljudi koji se nikad neće zaraziti, bez obzira na
to s koliko lišajeva zaraženih ljudi došli u dodir. A ljudi koji se zaraze njome kao
prehladom, razviju simptome sekundarnog lišaj a... ili Ripleyjice, ako vam je tako
draže.”

“Neka bude byrus.”

“U redu. Oni bi mogli prenijeti zarazu na nekoliko ljudi koji bi oboljeli od vrlo
slabog varijeteta koji bismo mogli nazvati Lišaj tri. Možda bi se mogao prenijeti i dalje,
ali mislim da bi za otkrivanje Lišaja četiri bio potreban mikroskop i nalaz krvi. A potom
ga više nema.

Ukratko ću ponoviti, zato obratite pozornost.

Prvo. Sivaca - vjerojatno samo organizama za isporuku lišajeva - više nema. Oni
koje okoliš nije ubio, poput mikroba koji su naposljetku dokusurili Marsovce u Ratu
svjetova, pobili su vaši helikopteri. Sve osim jednog, od kojeg sam - aha, sigurno je tako
- primio ove informacije. No u fizičkom smislu, ni njega nema.

Drugo. To s lasicama ne funkcionira. Poput svih karcinoma, naposljetku sami sebe

požderu. A lasice koje na vrijeme strugnu iz tankog i debelog crijeva, uginu u okolišu
koji im je nesklon.

Treće. Ni to s lišajem ne funkcionira, ne najbolje, ali ako mu se ukaže prilika, da mu

se vremena da se negdje skrije i raste u miru, mogao bi mutirati. Naučiti se uklopiti.
Možda i zavladati.”

“Uništit ćemo ga”, reče Underhill. “Pretvorit ćemo cijeli Jefferson Tract u zgarište.”

Henry samo što nije vrisnuo od jada i nešto od toga jamačno se probilo do
Underhilla, jer se začuje mukao udarac kad se Underhill trgnuo i udario leđima o tanki
zid štaglja.

17
 “To što ćete vi ovdje napraviti nema veze”, reče Henry. “Ljudi koje ste internirali
ne mogu proširiti zarazu, lasice je ne mogu proširiti, a lišaj se ne može širiti sam. Kad bi
vaši ljudi sad sklopili šatore i otišli s mirom, okoliš bi se pobrinuo za sebe i zbrisao sve
te budalaštine poput netočne jednadžbe. Mislim da su se sivci pojavili na način na koji
su se pojavili jer naprosto ne mogu u to povjerovati, jebote. Mislim da je posrijedi bila
neka vrsta kamikaza predvođena sivom inačicom vašeg Mistuh Kurtza7. Oni ne mogu
pojmiti poraz. ‘Uvijek pobjeđujemo’, smatraju.”

“Kako—”

“A tada, Underhille, u posljednjem trenutku - možda u posljednjoj sekundi - jedan

od njih naiđe na čovjeka koji se uvelike razlikuje od ostalih bića s kojima su sivci, lasice
i lišaj došli u dodir. On je vaša Mary Tifusarka. I već je izašao iz k-zone pa je sve što
ovdje činite besmisleno.”

“Gary Jones.”

“Tako je, Jonesy.”

“Po čemu je on drukčiji?”

Premda se nije želio u to upuštati, Henry shvati da će morati Underhillu nešto

ispričati.

“On, ja i još dvojica naših prijatelja - oni koji su mrtvi - nekoć davno smo poznavali
nekoga tko je bio jako drukčiji. Telepat po prirodi, bez pomoći lišaja. Učinio nam je
nešto. Da smo ga upoznali kad smo već bili malo stariji, mislim da to ne bi bilo moguće,
ali smo ga upoznali kad smo bili osobito... podložni, moglo bi se reći... tome što je on
imao. A poslije puno godina, Jonesyju se dogodilo nešto sasvim drugo. Nešto što nije
imalo veze s... s tim izvanrednim dječakom.”

Ali je Henry sumnjao da je to istina; iako je Jonesyja automobil srušio i zamalo

usmrtio u Cambridgeu, a koliko je Henry znao Duddits u životu nije bio južno od
Derryja, Duds je na neki način bio dio Jonesyjeve završne, bitne promjene. Dio i toga.
Znao je to.

“I ja bih trebao... što? Povjerovati u sve to? Progutati kao sirup protiv kašlja?”

U mirisnoj tami štaglja, Henryjeve se usnice rastegnu u neveseo osmijeh. “Owene,”

reče on, “ vi već vjerujete u to. Ja sam telepat, sjećate se? Kralj svih telepata. No pitanje
je... pitanje je...”

Henry postavi pitanje mislima.

STOJEĆI S DRUGE STRANE OGRADE, POKRAJ STRAŽNJEG ZIDA STAROG ŠTAGUA,

promrzle stražnjice, maske skinute s lica i obješene oko vrata kako bi mogao popušiti
niz cigareta koje nije želio (kupio je novu kutiju u vojnom diskontu), Owen bi rekao da

7 Tako u spomenutom djelu Josepha Conrada Srce tame domoroci oslovljavaju gospodina Kurtza.

18
mu u životu nikad nije bilo manje do smijeha... ali kad čovjek u štaglju odgovori na
njegovo sasvim razumno pitanje tako nestrpljivo izravno - vi već vjerujete u to. Ja sam
telepat, sjećate se? - iznenađenje ga ipak uspije nagnati na smijeh. Kurtz je rekao da će
telepatija, ako postane trajna pojava i raširi se, biti propast društva kakvo poznajemo.
Owen je to shvatio na pojmovnoj razini, ali je sad shvatio i na instinktivnoj.

“No pitanje je... pitanje je..

Što ćemo učiniti u vezi s tim?

Owen je vidio samo jedan odgovor na to pitanje. “Pretpostavljam da moramo u lov

na Jonesyja. Hoće li od toga biti kakve koristi? Imamo li vremena?”

“Možda imamo. Taman.”

Owen sa svojim skromnijim telepatskim mogućnostima pokuša proniknuti što stoji

u pozadini Henryjeva odgovora, ali ne uspije. Svejedno je bio uvjeren da je glavnina
toga što mu je čovjek rekao istina. Ili on samo vjeruje da je istina, pomisli Owen. Bog
zna da ja želim povjerovati da je to istina. Bilo kakav izgovor, samo da odmaglim
odavde prije početka pokolja.

“Ne”, reče Henry i prvi put se Owenu učini da se usplahirio i da nije najsigurniji u
sebe. “Neće biti pokolja. Kurtz neće pobiti između dvjesto i osamsto ljudi, ljudi o
kojima ishod ove operacije ionako ne ovisi. Oni su samo - ta, Isusa mu, oni su samo
nevini promatrači!”

Owen se ne iznenadi jako kad shvati da prilično zlurado uživa u neprilici svog
novog prijatelja; sam Bog zna koliko je Henry njega doveo u nepriliku. “Što predlažete?
Imajući na umu da ste sami rekli da je važan jedino vaš kompić Jonesy.”

“Da, ali...”

Henry se izmotava. Njegov je duhovni glas malo sigurniji od stvarnog, ali samo
donekle. Nisam mislio reći da ćemo otići i ostaviti ih da umru.

“Nikamo mi nećemo otići”, reče Owen. “Trčkarat ćemo kao dva štakora u
hangaru.” Baci treću cigaretu nakon posljednjeg simboličnog dima i zagleda se kako je
vjetar odnosi. Iza štaglja, zavjese snijega mreškale su se preko praznog pašnjaka i
taložile u visoke zapuhe uza zid staje. Pokušati krenuti bilo kamo po ovakvu vremenu
bila bi ludost. Morat ćemo uzeti motorne sanjke, barem za početak, pomisli Owen. U
ponoć možda neće biti koristi ni od terenskog vozila. Ne po ovakvu vremenu.

“Ubijte Kurtza”, reče Henry. “To je odgovor. Lakše ćemo umaknuti odavde kad ne
bude nekoga da izdaje zapovijedi, a time će se i... biološko čišćenje odgoditi.”

Owen se suho nasmije. “Iz vaših usta to zvuči tako lako”, reče on. “Agent nula nula
Underhill, s dozvolom za ubijanje.”

Pripali četvrtu cigaretu, zaklonivši rukama upaljač i vrh cigarete. Unatoč

rukavicama, prsti su mu odrvenjeli. Bilo bi dobro da brzo donesemo nekakve zaključke,
pomisli on. Prije nego što se smrznem.

“Zašto je to takav problem?” upita Henry, ali je itekako dobro znao u čemu je

19
problem; Owen je osjećao (i napola čuo) kako Henry to ne pokušava vidjeti, ne želeći
dodatno pogoršati situaciju. “Jednostavno uđi unutra i upucaj ga.”

“Ne bi išlo.” Owen Henryju pošalje kratku sliku: Freddy Johnson (i ostali tzv.
carskodolinaši) motre Kurtzov Winnebago. “Osim toga, prikolica mu je ozvučena.
Dogodi li se nešto, utrčavaju opaki momci. Možda bih ga uspio srediti. Vjerojatno ne
bih, jer je temeljito osiguran poput nekog kolumbijskog kokainskog jefea, osobito kad
je na aktivnoj dužnosti, ali možda bih uspio. Nisam ni ja za bacanje. Ali bi to značilo
samoubojstvo. Ako je mobilizirao Freddyja Johnsona, onda je vjerojatno doveo i Kate
Gallagher i Marvella Richardsona... Carla Friedmana... Jocelyn McAvoy. Opake
momke i opake cure, Henry. Ubijem Kurtza, oni ubiju mene, visoki vojni krugovi koji
povlače konce ove operacije negdje ispod planine Cheyenne pošalju novog čistača,
nekakvog Kurtzova klona koji će nastaviti tamo gdje je Kurtz stao. Ili možda postave
Kate na njegovo mjesto. Bog zna da je dovoljno luda za takvo što. Ljudi u staji možda
bi dobili još dvanaest sati da se previjaju kao piškori u loncu, ali naposljetku će ipak
gorjeti. S jedinom razlikom, lijepi moj, da ćete, umjesto da živahno jurite kroz mećavu
sa mnom, i vi izgorjeti s ostalima. U međuvremenu, vaš frend - taj Jonesy - on će već
biti u... gdje?”

“Bilo bi pametno da to zasad zadržim za sebe.”

Owen svejedno pokuša iščačkati taj podatak s ono malo svoje telepatije. Na
trenutak uhvati mutan i zbunjujući prizor - visoka bijela zgrada u snijegu, cilindrična,
poput silosa za žito - koji zatim iščezne, a zamijeni ga slika bijelog konja koji izgleda
gotovo kao jednorog kako trči pokraj nekakvog natpisa. Na njemu crvenim slovima piše
BANBURY CROSS ispod uperene strijele.

On zastenje od veselja i očaja. “Ometate mi signale.”

“Možete to i tako nazvati. A možete smatrati i da vas podučavam tehniku koju biste
trebali naučiti želite li da naš razgovor ostane tajna.”

“Hm.” Owen nije bio sasvim nezadovoljan time što se upravo dogodilo. Prvo,
tehnika ometanja telepatskih signala mogla bi mu dobro doći. A drugo, Henry zna kamo
njegov zaraženi prijatelj - nazovimo ga Tifusar Jonesy - ide. Owen je nakratko vidio
sliku tog mjesta u Henryjevoj glavi.

“Henry, poslušajte me sad.”

“U redu.”

“Evo najjednostavnijeg, najsigurnijeg plana, za vas i za mene. Najprije se, ako

vrijeme nije silno bitan faktor, obojica trebamo naspavati.”

“Može, što se mene tiče. Ja sam jednom nogom ionako u grobu.”

“A onda, oko tri sata, mogu početi dizati frku. Ova će vojna instalacija biti u
trajnom stanju visoke pripravnosti sve dok je više ovdje ne bude, ali ako se Velikom
Bratu ikad prispava, to će se vjerojatno dogoditi između četiri i šest sati ujutro. Ja ću
izvesti neki manevar da im odvratim pozornost, a mogu i izazvati kratki spoj u ogradi -
to je zapravo najlakši dio. Mogu biti ovdje s motornim sanjkama pet minuta nakon što
govno uleti u ventilator—”

20
 Owen je otkrivao da telepatija ima stanovite stenografske prednosti pred verbalnom
komunikacijom. Još dok je govorio, usput pošalje Henryju sliku zapaljenog helikoptera
tipa MH-6 Little Bird i vojnika koji trče prema njemu.

“—i krećemo.”

“I ostavimo Kurtza s grupom nedužnih civila koje planira pretvoriti u hrskavi čips?
A da ne spominjemo pripadnike Plave grupe. Koliko je to ljudi, dvije-tri stotine ili
više?”

Owen, profesionalni vojnik od svoje devetnaeste godine, a posljednjih osam godina

jedan od Kurtzovih likvidatora, pošalje dvije krute riječi niz mentalni prijenosni kanal
koji su njih dvojica uspostavili: Prihvatljivi gubici.

Iza prljavog stakla, mutno obličje Henryja Devlina se pomakne pa ustane.

Ne, odašalje on.

NE? KAKO TO MISLITE, NE?

Ne. Tako mislim.

Imate li bolju ideju?

I Owen shvati, na svoj krajnji užas, da Henry smatra da ima. Ulomci te zamisli -
bilo bi je odveć velikodušno nazvati planom - sijevnu kroz Owenovu glavu poput
blještavog razlomljenog repa kometa. Oduzme mu se dah. Cigareta mu neopaženo
padne iz prstiju i bude pometena vjerom.

Ludi ste.

Ne, nisam. Potreban nam je nekakav manevar da bismo otišli odavde, sami to znate.
A to je manevar.

Poginut će!

Neki hoće. Možda čak i veći dio. Ali im je to šansa. Jer kakve će izglede imati u
zapaljenoj staji?

Naglas, Henry reče: “A tu je i Kurtz. Bude li morao misliti o dvjestotinjak

bjegunaca - većina kojih će biti više nego sretna da ispriča prvim novinarima na koje
naiđu da je uspaničena američka vlada odobrila pokolj tipa My Laija na američkom tlu -
mi mu nećemo biti najpreča briga.”

Ne poznaš ti Abea Kurtza, pomisli Owen. Ne znaš ti ništa o Kurtzovoj crti. Naravno,
nije ni on. Ne kako spada. Do danas.

Pa ipak je Henryjev prijedlog imao nekakvog luđačkog smisla. A sadržavao je i

barem mjericu iskupljenja. Kako je ovaj beskrajni 14. studenoga odmicao prema ponoći,
a izgledi za preživljavanje do kraja tjedna se smanjivali, Owen se ne iznenadi kad shvati

21
da ideja okajanja ima nečeg privlačnog u sebi.

“Henry.”

“Da, Owene. Tu sam.”

“Oduvijek me bilo stid zbog onoga što sam onomad učinio u kući Rapeloewih.”

“Znam.”

“A svejedno sam to uporno i dalje činio. Koliko je to perverzno?”

Henry, izvrstan psihijatar, čak i nakon što su mu se misli okrenule samoubojstvu, ne

reče ništa. Perverzija je normalan oblik ljudskog ponašanja. Žalosno ali istinito.

“U redu”, naposljetku će Owen. “Možete kupiti kuću, ali ću je ja namjestiti. Može?”

“Može”, kao iz topa odgovori Henry.

“Možete li me zaista naučiti onu tehniku ometanja? Jer mislim da bi mi mogla

zatrebati.”

“Prilično sam siguran da mogu.”

“U redu. A sad poslušajte.” Owen je govorio iduće tri minute, katkad naglas, katkad
telepatski. Njih su dvojica došla do točke kad više nisu lučila ta dva modusa
komunikacije; misli i riječi postale su jedno.

22
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

DERRY

UF, VRUĆE JE U GOSSELINOVOJ TRGOVINI - JAKO VRUĆE! NA JONESYJEVU LICU

gotovo istog trenutka izbiju grašci znoja, a kad su njih četvorica stigla do javne
govornice (blizu peći, nego gdje), znoj mu se slijeva niz obraze, a ispod pazuha kao da
ima prašumu poslije tropske kiše... premda tamo još nema bogzna kakvog raslinja, tek
mu je četrnaest godina. Puste sanje, kako Pete voli reći.

Dakle, vruće je, a on je još djelomice u raljama sna, koji nije izblijedio kako ružni
snovi najčešće čine (još osjeća miris benzina i goruće gume, još vidi Henryja kako drži
onu mokasinu... i glavu, još vidi jezivu, otkinutu glavu Richieja Grenadeaua), a zatim
telefonistica dodatno oteža situaciju svojim zajebavanjem. Kad joj je Jonesy dao broj
Cavellovih, koji često nazivaju da pitaju smiju li doći k njima (Roberta i Alfie uvijek
kažu da, ali se pristoji pitati za dopuštenje, tako su ih naučili roditelji), telefonistica
upita: “Znaju li tvoji roditelji da zoveš međugradsku?” Ne izgovori te riječi otežući po
sjevernjački, već pomalo pofrancuženim tonom nekoga tko je odrastao u ovom dijelu
svijeta, gdje su prezimena Letourneau i Bissonette uobičajenija od Smith ili Jones.
Peteov tata zove ih francuskim cicijama. A sad s jednom razgovara telefonom, Bog mu
bio na pomoći.

“Dopuštaju mi međugradske pozive ako ih ja plaćam”, kaže Jonesy. Trebao je znati

da će on biti taj koji će obaviti taj razgovor. Spusti zatvarač na jakni. Bože, ovdje je
vruće kao u paklu! Jonesyju je neshvatljivo kako ti starkelje mogu sjediti oko peći.
Njegovi su se prijatelji natiskali oko njega, što je vjerojatno razumljivo - žele znati kako
će razgovor teći - ali svejedno bi Jonesyju bilo draže da se malo odmaknu. Od njihove
blizine još mu je toplije.

“A kad bih ih ja nazvala, mon fils, tvoje mere et pere, bi li oni rekli to isto?”

“Naravno”, kaže Jonesy. Znoj mu uđe u jedno oko i zapeče ga, i on ga otare kao
suzu. “Otac radi, ali bi mama trebala biti kod kuće. Devet-četiri- -devet, šest-šest-pet-
osam. Samo brzo vas molim jer—”

“Nazvat ću tvoju stranku”, kaže ona razočarano. Jonesy sklizne iz jakne, prebaci
slušalicu s jednog uha na drugo kako bi to učinio i pusti je da mu padne oko nogu poput
lokvice. Ostali još imaju svoje jakne na sebi; zapravo, Beav još nije ni otkopčao svoju
Fonzie jaknu. Jonesyju je nepojmljivo kako to podnose. Čak mu i mirisi smetaju:
Musterole, grah, laštilo za podove, kava i rasol iz bačve za kiselu zimnicu. Inače mu
gode mirisi u Gosselinovu marketu, ali danas Jonesyja tjeraju na bljuvanje.

23
 Prespajanja mu škljocaju u uhu. Tako sporo. Prijatelji su se nagurali preblizu
telefona na stražnjem zidu i stiještili ga. Dva-tri prolaza dalje, Lamar netremice gleda u
policu sa žitnim pahuljicama i trlja čelo poput čovjeka s jakom glavoboljom. S obzirom
na to koliko je piva sinoć u sebe ulio, misli Jonesy, glavobolja je logična posljedica. I
njega hvata glavobolja, s kojom pivo nema nikakve veze, samo što je tako vraški vruće
ov—

On se malo uspravi. “Zvoni”, kaže on prijateljima i odmah zažali što nije zadržao
jezik za zubima, jer su oni nagrnuli još bliže. Peteu smrdi iz usta i Jonesy pomisli; Što
radiš, Petesky? Pereš ih jedanput na godinu, htjeli to oni ili ne?

Slušalica bude podignuta kad je telefon treći put zazvonio. “Da, halo?” To je
Roberta, ali zvuči rastreseno i uznemireno a ne veselo, kao obično. Premda nije teško
zaključiti i zašto; u pozadini čuje kako Duddits tuli. Jonesy zna da Alfie i Roberta ne
doživljavaju taj plač kao Jonesy i njegovi prijatelji - oni su odrasli. Ali su mu roditelji,
osjećaju nešto i on sumnja da je ovo jedno od boljih jutara gospođe Cavell.

Isuse Bože, kako ovdje može biti tako vruće? Cime su jutros nakrcali tu vražju peć?
Plutonijem?

“Recite, tko je to?” Otresito, što je također potpuno netipično za gospođu Cavell.
Puno je puta rekla dečkima; Ako te to što si majka posebne osobe poput Dudditsa
nečemu može naučiti, onda je to strpljenje. Ali ne i jutros. Jutros zvuči gotovo kao da
joj je dozlogrdilo, što je nezamislivo. “Ako prodajete nešto, ne mogu s vama
razgovarati. Imam posla i...”

Duddits u pozadini tuli i leleče. Imate posla, živa istina, misli Jonesy. Takav je od
ranog jutra i dosad ste već sigurno prolupali.

Henry mune Jonesyja laktom u rebra i mahne mu rukom - Daj više, požuri se! - pa
premda ga je to zaboljelo, lakat je ipak koristio. Spusti li mu Roberta slušalicu, Jonesy
će se morati ponovno baktati s onom gadurom od telefonistice.

“Gospođo Cavell - Roberta? To sam ja, Jonesy.”

“Jonesy?” On osjeti njezino duboko olakšanje; toliko je silno priželjkivala da

Dudditsovi prijatelji nazovu da je napola uvjerena da joj se privida. “Stvarno si ti?”

“Aha,” kaže on, “ja i ostali.” Ispruži slušalicu.

“Bok, gospođo Cavell”, kaže Henry.

“Što ima?” dometne Pete.

“Bok, ljepotice”, kaže Beaver blentavo se smiješeći. Više-manje je zaljubljen u

Robertu od dana kad su je upoznali.

Lamar Clarendon pogleda prema zvuku sinova glasa, žmirne pa se vrati

kontemplaciji Cheeriosa8 i Shredded Wheata9. Samo izvoli, Lamar je rekao Beavu kad
mu je Beaver rekao da žele nazvati Dudditsa. Ne znam zašto biste željeli razgovarati s

8 Zobene pahuljice, proizvod General Millsa, od 1941.

9 Popularne Nestleove žitne pahuljice u obliku malih, četvrtastih pogačica.

24
tim spužvoglavcem, ali kad djeca imaju novca, onda kramari trže.

Kad Jonesy vrati slušalicu na uho, Roberta Cavell govori; “—vratili u Derry?
Mislila sam da ste u lovu u Kineu ili tako negdje.”

“Još smo tamo”, kaže Jonesy. Pogleda u svoje prijatelje i zapanji se kad shvati da se
oni gotovo i ne znoje - blago ljeskanje Henryjeva čela, nekoliko grašaka na Peteovoj
gornjoj usnici, i to je sve. Koje li Ćaknutozije. “Mislili smo... ovaj... da bismo ga mogli
nazvati.”

“Znali ste.” Glas joj je bio bezizražajan - ne netrpeljiv, ali neupitan.

“Ovaj...” Jonesy nateže svoju flanelsku košulju i hladi si prsa njome kao lepezom.

Većina bi ljudi u tom trenutku postavila tisuću pitanja, vjerojatno počevši s Kako ste
znali? ili Što mu je, zaboga? ali Roberta nije kao većina ljudi, a imala je priliku
promatrati gotovo mjesec dana kako se oni odnose prema njezinu sinu. Ona kaže:
“Pričekaj, Jonesy. Pozvat ću ga.”

Jonesy čeka. U daljini i dalje čuje Dudditsovo tuljenje i Robertu kako mu nešto
blago govori. Lijepim ga riječima nagovara da ode do telefona. Služi se riječima koje su
u kući Cavellovih postale čarobne: Jonesy, Beaver, Pete, Henry. Ono balenje se približi;
čak i preko telefona Jonesy osjeća kako mu probija glavu, tupi nož koji dere i kopa a ne
reže. Ajoj. U usporedbi s Dudditsovim plačem, Henryjev lakat izgleda kao milovanje. U
međuvremenu, stari dobri prašumski sok cijedi mu se niz vrat u potocima. Pogled
prikuje za dva napisa iznad telefona. SVI POZIVI MAX 5 MIN, glasi jedan.
PROSTAČENJE NIJE DOPUŠTENO, glasi drugi. Ispod toga netko je urezao Tko to
kaže, seratori? A tad Duddits preuzme slušalicu i ono užasno rikanje ulazi mu ravno u
uho. Jonesy žmirne, ali usprkos bolu nemoguće je ljutiti se na Dudsa. Ovdje su sva
četvorica. A tamo je on jedan, sam samcat, i usto tako neobičan. Bog ga je istodobno
kaznio i blagoslovio; Jonesyju se zavrti u glavi od same pomisli na to.

“Duddits”, kaže on. “Duddits, to smo mi. Jonesy...”

Preda slušalicu Henryju. “Bok, Duddits, ovdje Henry...”

Henry preda slušalicu Peteu. “Bok, Duds, ovdje Pete, prestani plakati, sve je u
redu...”

Pete pruži slušalicu Beaveru, koji se osvrne, pa odvuče slušalicu najdalje u kut
koliko je to žica dopuštala. Rukom zakloni donji dio slušalice kako ga oni starci kod
peći (da ne spominje svog starog, naravno) ne bi čuli i otpjeva prva dva stiha one
uspavanke. Zatim zašuti i osluhne. Uskoro ostalima pokaže krug načinjen od palca i
kažiprsta. Zatim vrati telefon Henryju.

“Duds? Ponovno Henry. To je bio samo san, Duddits. To nije bilo stvarno. U redu?
Nije bilo stvarno i prošlo je. Samo..Henry sluša. Jonesy iskoristi priliku da skine svoju
flanelsku košulju. Majica ispod nje potpuno je mokra od znoja.

Postoji sva sila stvari na svijetu koje Jonesy ne zna - primjerice, kakva je to veza
između njega i njegovih prijatelja i Dudditsa - ali zna da ne može još dugo ostati ovdje u
Gosselinovoj trgovini. Osjeća se kao da je u toj prokletoj peći, a ne da samo gleda u nju.
Ti stari prdonje oko šahovske ploče na kojoj igraju dame jamačno imaju led u kostima.

25
 Henry kima glavom. “Tako je, kao strašan film.” Sluša mršteći se. “Ne, nisi. Nitko
od nas nije. Nismo mu ništa nažao učinili. Nikome od njih.”

I tog trenutka - kao grom iz vedra neba - Jonesy zna da jesu. Nisu baš namjeravali,
ali jesu. Bojali su se da će Richie ostvariti svoju prijetnju da će ih srediti... pa su ga oni
preduhitrili.

Pete drži ispruženu ruku i Henry kaže: “Dud, Pete želi razgovarati s tobom.”

Pruži slušalicu Peteu. Pete kaže Dudditsu da sve to zaboravi, da bude hladan kao
špricer, da će se oni uskoro vratiti i svi zajedno igrati Cribbage, zekati se, bit će im ludo
i nezaboravno, ali u međuvremenu—

Jonesy podigne glavu i shvati da se tekst na jednom od natpisa iznad telefona

promijenio. Na onome slijeva i dalje piše SVI POZIVI MAX 5 MIN, ali na desnome
sad piše A DA ODEŠ VAN? SVJEŽIJE JE. To je dobar prijedlog, jako dobar prijedlog.
Nema razloga da ne ode - situacija s Dudditsom je očito pod kontrolom.

Ali prije nego što je uspio krenuti, Pete mu daje slušalicu i kaže: “Duds, želi
razgovarati s tobom.”

Jedan trenutak gotovo je odjurio glavom bez obzira, pomislivši: Dovraga i Duddits,
nek se svi nose kvragu. Ali ovo su mu prijatelji, zajedno su usnili navlas isti užasni san,
učinili nešto što nisu htjeli

(lažljivče prokleti htjeli ste i učinili ste)

i njihove oči prikovale su ga gdje jest usprkos žezi koja ga je sad stegnula oko prsa
poput gušećeg štitnika. Njihovi pogledi tvrde da je on dio ovoga i da ne smije otići dok
je Duddits još na telefonu. To su pravila igre.

To je naš san a još mu nije kraj, tvrde njihovi pogledi - ponajviše Henryjev. Počeo
je onog dana kad smo Dudsa našli iza Braće Trackers na koljenima i gotovo golog. On
vidi crtu, a sad je vidimo i mi. Pa iako je mi možda percipiramo na drukčije načine,
nekim svojim dijelom uvijek ćemo vidjeti crtu. Do smrti.

A ima još nečeg u njihovu pogledu, nečega što će ih progoniti, premda nepriznato,
do smrti i bacati sjenu i na njihove najsretnije dane. Strah od onoga što su učinili u
onome dijelu njihova zajedničkog sna kojeg se ne sjećaju.

To ga drži na mjestu i zbog toga uzima slušalicu iako ga oblijeva znoj, kuha se,
topi.

“Duddits”, kaže on. I glas mu zvuči zajapureno. “Zaista je sve u redu. Ponovno ću ti
dati Henryja jer je ovdje super vruće i moram na svježi zrak—”

Duddits ga prekine, glasom jakim i upornim. “E ii an! Ouni, e ii an! lac! lac! Oin
IAC!”

Od prvog su trenutka njihova poznanstva razumjeli njegovo frfljanje, pa ga je

Jonesy razumio i sad: Ne idi van! Jonesy, ne idi van! Sivac! Sivac! Gospodin SIVAC!”

Jonesy zine. Pogleda pokraj peći iznad koje zrak treperi od vrućine, niz prolaz gdje

26
Beaverov mamurni otac sad bezvoljno pregledava konzervirani grah, pokraj gospođe
Gosselin za starom blagajnom punom voluta i kroz izlog. Izlog je prljav i pun plakata
kojima se reklamira sve od cigareta Winston i piva Moosehead Ale do crkvenih fešti i
proslava Dana nezavisnosti još iz vremena kad je uzgajivač kikirikija bio američki
predsjednik... ali ima dovoljno nepokrivenog stakla da on vidi stvora koji ga čeka vani.
To je stvor koji mu je prišao s leđa dok je pokušavao držati kupaonička vrata zatvorena,
stvor koji mu je ukrao tijelo. Goli sivi lik stoji pokraj Citgove benzinske crpke na
besprstim nogama i zuri u nj svojim crnim očima. Jonesy pomisli; Oni zapravo nisu
takvi, nego ih mi samo takvima vidimo.

Kao da želi potvrditi njegov zaključak, gospodin Sivac podigne ruku pa je naglo
spusti. Iz jagodica njegova tri prsta u zrak poput češljike odlepršaju mrljice nečeg
crvenkastozlatnog.

Lišaj, pomisli Jonesy.

Kao da je posrijedi čarobna riječ iz neke bajke, sve stane. Gosselinova trgovina
postane mrtva priroda. A zatim se iz nje iscijedi boja i prometne u fotografiju u
tonovima sepije. Prijatelji postaju prozirni i blijede mu pred očima. Samo dvije stvari
još izgledaju kao prave: teška crna telefonska slušalica i vrućina. Omara.

“Oui E!” Duddits mu drekne u uho. Jonesy začuje dugi, zagrcnuli udisaj koji tako
dobro pamti; Duddits se priprema nešto izgovoriti što razgovjetnije. “Ounzi! Ounzi,
obudi E! Obudi E! Obudi...

... SE! PROBUDI SE! JONESY, PROBUDI SE!

Jonesy podigne glavu. Na trenutak nije ništa vidio. Kosa, teška i zamršena od znoja,
pala mu je u oči. On je odmakne, nadajući se da će ugledati svoju spavaću sobu - ili onu
u Rupi u zidu ili - još bolje - onu u svojoj kući u Brooklineu - ali nije bio te sreće. Još je
u uredu Braće Trackers. Zaspao je za stolom i usnio kako su prije puno godina nazvali
Dudditsa. San je bio prilično stvaran, ali ne i ono sa zaparom. U trgovini Starine
Gosselina uvijek je bilo hladno; bio je tvrdica što se toga tiče. Vrućina se uvukla u
Jonesyjev san jer je ovdje bilo vruće. Isusa mu, jamačno je četrdeset stupnjeva, možda i
više.

Peć je poludjela, pomisli on i ustane. Ili zgrada gori. Ovako ili onako, moram izaći.
Prije nego se skuham.

Jonesy zaobiđe stol, jedva primijetivši da se stol preinačio, jedva osjetivši da mu se

nešto očešalo o glavu kad je požurio prema vratima. Jednom rukom posegne za
okruglom kvakom, a drugom za zasunom kad se sjeti Dudditsa iz sna, kako mu govori
da ne izlazi, da ga vani čeka gospodin Sivac.

I čeka ga. Ispred samih vrata. Čeka u skladištu uspomena, koje mu sad stoji potpuno
na raspolaganju.

Jonesy raširi svoje oznojene prste na drvenim vratima. Kosa mu ponovno padne na
oči, ali on to jedva primijeti. “Gospodine Sivac”, šapne on. “Jeste U tamo vani? Jeste,

27
zar ne?”

Nema odgovora, ali gospodin Sivac jest tamo, nego što. Stoji bezdlakog zametka od
glave nagnutog u stranu, stakleno crnih očiju uprtih u kvaku, čeka da se okrene. Čeka da
Jonesy izjuri iz ureda. A tad—?

Zbogom dosadnim ljudskim mislima. Zbogom smućujućim i uznemirujućim

ljudskim emocijama.

Zbogom Jonesyju.

“Gospodine Sivac, pokušavate li me istjerati dimom?”

I dalje nema odgovora. Jonesyju nije ni bio potreban. Gospodinu Sivcu dostupne su
sve komande, zar ne? Uključujući i one koje reguliraju njegovu temperaturu. Koliko je
visoko podignuo polugicu? Jonesy nije znao, ali je znao da temperatura raste. Onaj
obruč oko prsa bio je još užareniji i teži, i jedva je mogao disati. U sljepoočnicama mu
je bubnjalo.

Prozor. A prozor?

Naglo probuđene nade, Jonesy se okrene licem prema prozoru, a leđima prema
vratima. Na prozoru je sad carevala tama - toliko o vječnom listopadskom popodnevu
1978. - a kolni prilaz koji se protezao duž špedicije Braće Trackers bio je prekriven
nemirnim snježnim zapusima. Nikad, ni kao djetetu, snijeg Jonesyju nije izgledao tako
primamljivo. Ugleda se kako izlijeće kroz prozor kao Errol Flynn u nekom starom
gusarskom filmu, kako juriša na snijeg i baca se u nj, kupa svoje užareno lice u njegovoj
blaženoj bijeloj svježini—

Da, a zatim osjećaj kako se ruke gospodina Sivca sklapaju oko njegova vrata. Na
tim su rukama samo po tri prsta, ali su snažni; učas bi gušenjem istisnuli život iz njega.
Čak i kad bi samo načinio pukotinu u prozoru, gospodin Sivac bi ušao i utovio se njime
poput vampira. Jer taj dio Jonesyjeva svijeta nije bio siguran. Taj je dio bio osvojeni
teritorij.

Hobsonov izbor10. Najebao si ovako ili onako.

“Izađi.” Gospodin Sivac naposljetku progovori kroz vrata i to Jonesyjevim glasom.

“Bit ću brz. Ne želiš se kuhati unutra... ili možda želiš?”

Jonesyju odjednom pogled padne na stol ispred prozora, stol kojeg nije ni bilo u
ovome uredu kad se on obreo u njemu. Prije nego što je zaspao, stol je bio običan,
drveni, od najjeftinije sorte kakvu biste mogli kupiti u Office Depotu11 ako pazite na
svaki dinar. U nekom trenutku - nije se mogao sjetiti točno kad - na stolu se stvorio
telefon. Običan crni telefon, svrsishodan i neukrašen kao i stol.

No sad je stol bio rolo-stol od hrastovine, blizanac stola iz njegove radne sobe u

10 Izbor u kojem morate birati između dviju podjednako nepoželjnih opcija. Prema Tobiasu
Hobsonu (1544. - 1631.), upravitelju konjušnica u Cambridgeu koji je iznajmljivao konje. Mušterije
su mogle ili uzeti konja iz prvog pregratka ili nijednog. Stoga Hobsonov izbor zapravo i nije nikakav
izbor.
11 Proizvođač uredskog namještaja za male tvrtke ili kućne urede.

28
Brooklineu. A telefon je bio plavi Trimline, poput telefona iz njegova ureda na
fakultetu. Obriše znoj s čela vrućeg poput pišaline i tad shvati što je maloprije očešao
tjemenom.

Bila je to snovolovka.

Snovolovka iz Rupe u zidu.

“Isuse Bože”, šapne on. “Ukrašavam ured.”

Naravno da ga ukrašava, a zašto i ne bi? Zar i zatvorenici koji čekaju na izvršenje

smrtne kazne ne ukrašavaju svoje ćelije? A ako u snu može dodati radni stol,
snovolovku i Trimlineov telefon, možda bi—

Jonesy zatvori oči i koncentrira se. Pokuša prizvati sliku svoje radne sobe u
Brooklineu. Na trenutak mu je to teško išlo jer ga je ometalo jedno pitanje: ako su
njegove uspomene tamo vani, kako to da ih još ima i ovdje? Odgovor je, shvati on,
vjerojatno jednostavan. Sjećanja su mu još u glavi, gdje su uvijek bila. Kutije u
skladištu su ono što bi Henry vjerojatno nazvao eksternalizacijom, način na koji on
vizualizira sve ono što gospodinu Sivcu stoji na raspolaganju.

Nema veze. Usredotoči se na ono što treba učiniti. Radna soba u Brooklineu. Vidi
radnu sobu u Brooklineu.

“Što to radiš?” postavi se gospodin Sivac. One je samodopadnosti nestalo iz

njegova glasa. “Kojeg to kurca radiš?”

Jonesy se lagano nasmiješi kad je to čuo - nije si mogao pomoći - ali ostane kod
svoje slike. Ne radne sobe općenito, nego jednog zida radne sobe... pokraj vrata, koji
vodi do male polukupaonice... da, tamo je. Honeywellov termostat. A što bi trebao reći?
Postoji li čarobna riječ, nešto kao abrakadabra?

Aha.

Još zatvorenih očiju i s tračkom smiješka na znojem oblivenom licu, Jonesy dahne:
“Duddits.”

Otvori oči i pogleda u prašni zid neodređene boje.

Termostat je bio tamo.

“DA SI PRESTAO!” VIKNE GOSPODIN SIVAC, I DOK JE PRELAZIO PREKO UREDA,

Jonesyja zapanji prepoznatljivost toga glasa: kao da sluša snimku nekog od svojih
malobrojnih histeričnih ispada (nemogući ćumez u sobama njegove djece je vjerojatna
točka njegova prsnuća). “Prekini! Ovo mora prestati!”

“Ugrizi me za rep, ljepotane”, odgovori Jonesy i veselo se nasmiješi. Koliko su puta

njegovi klinci poželjeli da mu mogu nešto takvo reći kad počne kvocati? A tad mu
padne na um pakosna pomisao. Vjerojatno nikad ponovno neće vidjeti unutrašnjost svog
dvojnog objekta u Brooklineu, ali i kad bi, bilo bi to kroz oči koje sad pripadaju

29
gospodinu Sivcu. Obraz koji bi djeca poljubila (“Au, grebe, tata!” rekao bi Misha) sad
bi bio obraz gospodina Sivca. Usnice koje bi Carla poljubila također bi pripadale
gospodinu Sivcu. A u krevetu, kad bi ga čvrsto uhvatila i navodila u sebe—

Jonesy zadrhti pa se maši termostata... baždarenog na pedeset stupnjeva. Bez

sumnje jedinog na svijetu predviđenog za tako visoke vrijednosti. Vrati ga za pola kruga
nalijevo, ne znajući što očekuje, i oduševi se kad istog trenutka osjeti dašak hladnog
zraka na obrazima i čelu. Zahvalno izloži lice lahoru pa kad ga je podigao, visoko na
jednom zidu ugleda rešetku klimatizacije. Još jedan svježi detalj.

“Kako ti to uspijeva?” gospodin Sivac vikne kroz vrata. “Zašto tvoje tijelo ne
reagira na lišaj? Kako uopće možeš biti tamo?”

Jonesy prasne u smijeh. Nije bilo načina da se suzdrži.

“Da si prestao”, reče gospodin Sivac, hladnoga glasa. Tim se glasom Jonesy
poslužio kad je Carli dao ultimatum: dušo, ih liječenje ili rastava, biraj. “Znaš, mogu
učiniti nešto gore nego pojačati grijanje. Mogu te spržiti. Ili te natjerati da samog sebe
oslijepiš.”

Jonesy se sjeti kako se kemijska zabija u oko Andyja Janasa - onog užasnog
mljaskavog prsnuća - i žmirne. Ali je on znao prepoznati blef. Ti si posljednji, a ja sam
tvoj instrument isporuke, pomisli Jonesy. Ne želiš pregrijati mašineriju. Barem dok ne
obaviš svoju misiju.

Polako ponovno priđe vratima, podsjetivši se da mora biti oprezan... jer, kao što
reče Golum za Bilba Bagginsa, bilo je to kvarno, zlato moje, jest, jako kvarno.

“Gospodine Sivac?” upita tiho.

Nema odgovora.

“Gospodine Sivac, kako sad izgledate? Kako izgledate kad ste vi? Malo manje sivo
a malo više ružičasto? Par prstiju više na rukama? Malo više dlaka na glavi? Počinju
vam nicati nožni prsti i testisi?”

Nema odgovora.

“Počinjete sličiti meni, gospodine Sivac? Misliti kao ja? Ne sviđa vam se to, je li?
Ili vam se možda sviđa?”

I dalje bez odgovora, i Jonesy shvati da gospodina Sivca nema. Okrene se i požuri
do prozora, svjestan dodatnih promjena: na jednom zidu drvorez Curriera i Ivesa12, Van
Goghova reprodukcija na drugom - Neveni, božićni poklon od Henryja - a na radnom
stolu Magic 8-Ball13 koju je držao na radnom stolu kod kuće. Jonesy jedva da je
primijetio te stvari. Želio je vidjeti što gospodin Sivac smjera, što mu je sad privuklo

12 Nathaniel Currier (1813. - 1888.) i James Merritt Ives (1824. - 1895.) izrađivali su rukom
oslikane litografije s motivima iz svakodnevice američkog života u 19. stoljeću: farme i Divlji zapad,
sportske događaje, brodove i vlakove, političare i katastrofe.
13 Plastična crna kugla, promjera deset centimetara, s okruglim bijelim poljem na kojem piše
znamenka 8, sploštena na vrhovima, pa može služiti kao držač papira. Punjena je mutnom crnom
tekućinom. Postavi joj se pitanje, prodrma je se, a na onom bijelom polju pojavi se odgovor na
postavljeno pitanje.

30
pozornost.

KAO PRVO, UNUTRAŠNJOST KAMIONA SE PROMIJENILA. UMJESTO SIVOMASLINASTE

monotonije vojnog kamiona Andyja Janasa (fascikl s dokumentima i formularima na
suvozačkoj strani, kreštavi radio ispod upravljačke ploče), sad je bio u kabini luksuznog
Dodge Rama14, s presvlakama od sivog velura i s otprilike istim brojem komandi kao
Learov zrakoplov15 Na pretincu za rukavice nalazila se naljepnica na kojoj je pisalo JA
<3 SVOG PSA. Spomenuti border koli još je bio nazočan duhom i tijelom, spavao u
udubini za noge na suvozačkoj strani, repa uredno smotanog oko sebe. Bio je to mužjak
po imenu Lad. Jonesy osjeti da bi mogao doznati ime i sudbinu Ladova gospodara, ali
čemu? Negdje sjeverno od njihove sadašnje pozicije, Janasov vojni kamion sad je stajao
pokraj ceste, a vozač ovog Dodge Rama vjerojatno leži u blizini. Jonesy nije imao
pojma zašto je pas bio pošteđen.

A tad Lad podigne rep i prdne, i Jonesy shvati zašto.

OTKRIJE DA MOŽE, AKO SE KONCENTRIRA DOK GLEDA KROZ PROZOR UREDA Braće
Trackers, gledati kroz svoje oči. Snijeg je sad još jače padao, ali kao i onaj vojni
kamion, i Dodge je bio opremljen pogonom na četiri kotača i stabilno je provrtao kroz
snijeg. U suprotnom smjeru, sjeverno prema Jefferson Tractu, vidio se lanac farova
visoko iznad ceste: konvoj vojnih kamiona. A na ovoj strani, iz lepršajućeg snijega
izroni reflektorizirani znak bijela slova, zelena pozadina: DERRY IDUĆIH 5 IZLAZA.

Gradske su ralice bile izašle na teren, pa premda gotovo da i nije bilo prometa (ne bi
ga bilo puno u ovo doba ni po lijepom vremenu), autocesta je bila prohodna. Gospodin
Sivac poveća Ramovu brzinu na šezdeset kilometara na sat. Prođu tri izlaza koji su
Jonesyju bili jako dobro poznati iz djetinjstva (KANSAS STREET, AERODROM,
UPMILE HILL/STRAWFORD PARK) pa uspori.

Odjednom, Jonesyju se učini da shvaća.

Pogleda kutije koje je dovukao u ured, uglavnom s oznakom DUD- DITS, i

nekoliko s oznakom DERRY. Ovih se posljednjih naknadno sjetio. Gospodin Sivac
smatra da svejedno raspolaže sjećanjima koja su mu potrebna - potrebnim
informacijama - ali ako je Jonesy u pravu glede toga kamo idu (a bilo je to savršeno
logično), gospodina Sivca čeka veliko iznenađenje. Jonesy nije znao bi li se veselio ili
strepio; shvati da osjeća i jedno i drugo.

Evo zelenog putokaza na kojemu piše IZLAZ 25 - WITCHAM STREET. Ruka mu

podigne Ramov prekidač žmigavca.

14 Skupi kamionet koji se počeo proizvoditi 1996.

15 Proizvođač malih mlažnjaka, najčešće za privatnu upotrebu.

31
 Na vrhu izlaznog odvojka skrene lijevo u Witchamovu, pa kilometar potom
ponovno lijevo, u Carterovu. Carterova se pružala ravno uz strmu uzbrdicu, natrag
prema Upmile Hillu i Kansaškoj ulici, s druge strane onoga što je nekoć bio pošumljeni
greben i mjesto gdje se nalazilo mnogoljudno selo indijanskog plemena Micmac. Ralica
nije prošla kroz ulicu nekoliko sati, ali pogon na četiri kotača pokazao se doraslim
situaciji. Ram je vijugao između snijegom pokrivenih grba s obje strane - automobila
koji su bili parkirani na ulici protivno gradskim propisima o parkiranju u zimskim
uvjetima.

Na polovici uspona, gospodin Sivac ponovno skrene, ovaj put na još uži prolaz
zvani Carterov vidikovac. Ram prokliže a stražnji mu se kraj zanese. Lad nakratko
podigne glavu, zacvili pa vrati njušku na podmetač za noge kad su se gume ustabilile i
zagrizle u snijeg pa povukle Ram uz ostatak uzbrdice.

Jonesy je stajao ispred svog prozora u svijet, opčinjen, i čekao da gospodin Sivac
otkrije... pa, da otkrije.

Isprva se gospodin Sivac ne zbuni kad Ramova duga svjetla na vrhu uzbrdice ne
osvijetle ništa osim još vrtložećeg snijega. Bio je uvjeren da će ga ugledati za nekoliko
trenutaka, naravno da hoće... još nekoliko sekundi i ugledat će visoki bijeli vodotoranj
koji stoji ovdje s pogledom na strmi spust prema Kansaškoj ulici, toranj oko kojega
prozori stupaju u uspinjućoj zavojnici. Još samo nekoliko sekundi...

Samo što više nema sekundi. Žvačući snijeg, Ram izbije na vrh onoga što se nekoć
zvalo Standpipe Hill. Tu su Carterov vidikovac - i još tri-četiri slične uličice -
završavale velikom neograđenom čistinom. Stigli su na najvišu, najnezaklonjeniju točku
u Derryju. Vihor je zavijao kao nečista duša, upornih sedamdeset pet kilometara na sat,
na mahove do stotinu pa i sto dvadeset kilometara. Na svjetlosti Ramovih prednjih
svjetala, snijeg je lepršao vodoravno, poput mećave bodeža.

Gospodin Sivac je sjedio nepomično. Jonesyjeve ruke skliznu s volana i skutre se uz

Jonesyjevo tijelo poput ptica pogođenih u letu. Naposljetku zamumlja: “Gdje je?”

Lijeva mu se ruka podigne, pipajući potraži ručku vrata i podigne je. Izbaci jednu
nogu pa padne na Jonesyjeva koljena u snježni nanos kad mu je vihor iščupao vrata iz
ruke. Ponovno ustane i otetura do prednjeg dijela kamioneta. Jakna se nabirala oko
njega a nogavice traperica pucketale na jakom vjetru poput jedara na buri. Temperatura
zraka rashlađenog vjetrom bila je poprilično ispod nule (u uredu Braće Trackers,
svježina se u samo nekoliko sekundi prometnula u studen), ali onom crvenocrnom
oblaku koji je sad stolovao u većem dijelu Jonesyjeva mozga i upravljao Jonesyjevim
tijelom živo se fućkalo.

“Ta gdje je?” gospodin Sivac vrisne u zavijajuće žvale mećave. “Gdje je taj usrani
VODOTORANJ?”

Nije bilo potrebe da Jonesy viče; bez obzira na mećavu, gospodin Sivac čuo bi i
šapat.

“Ha-ha, gospodine Sivac”, reče on. “Da kre-he-he-paš. Vic je na vaš račun.
Vodotornja nema od 1985.”

32
 6

JONESYJU SE ČINILO DA BI GOSPODINA SIVCA, DA JE OSTAO NA

MJESTU, SPOPAO pravi pravcati histerični napad kao neko predškolsko dijete;
vjerojatno bi se čak valjao po snijegu i ritao nogama. Unatoč upornim nastojanjima da
to ne čini, gospodin Sivac nezasitno je uživao u Jonesyjevu emocionalnom kemijskom
sklopu, bespomoćan da se tome othrve, kao da je alkoholičar koji je dobio ključ za irski
pub.

Umjesto da počne histerizirati ili bjesnjeti, on pogura Jonesyjevo tijelo preko

ogoljenog sljemena uzbrdice prema zdepastom kamenom postolju koje je stajalo tamo
gdje je očekivao da će naći skladište gradske pitke vode: dva i pol milijuna litara vode.
Padne na snijegu, nekako se osovi na noge, odšepa na Jonesyjevu bolnom kuku,
ponovno padne i ponovno ustane, cijelo vrijeme jarosno dobacujući mećavi Beaverovu
litaniju djetinjastih psovki: hebemti, ti bigulicu, popuši mi karu, glancaj mi kitu, poseri
se u kapu pa si je nabij na glavu, seljo. Iz Beaverovih usta (ili Henryjevih, ili Peteovih),
one su uvijek zvučale zabavno. No ovdje, na ovom pustom brdu, kad ih to čudovište
koje glavinja i pada a koje izgleda kao ljudsko biće urlajući sipa u ralje mećave, zvuče
užasno.

On - ona, što god gospodin Sivac bio - najzad stigne do postolja, koje se jasno
isticalo na žaru Ramovih prednjih svjetala. Bilo je visine djeteta, otprilike metar
pedeset, od jednostavnog kamena od kojeg su oblikovani mnogi zidovi u Novoj
Engleskoj. Na vrhu su se nalazile dvije figure izlivene iz bronce, dječak i djevojčica
isprepletenih ruku i pognutih glava, kao u molitvi ili tuzi.

Postolje je bilo zatrpano zapusima snijega gotovo do vrha, ali se sprijeda vidio vrh
spomen-ploče. Gospodin Sivac padne na Jonesyjeva koljena, obriše snijeg s ploče i
pročita sljedeće:

POSTRADALIMA U NEVREMENU 31. SVIBNJA 1985.

I DJECI SVOJ DJECI

S LJUBAVLJU BILL, BEN, BEV, EDDIE, RICHIE, STAN, MIKE KLUB

GUBITNIKA16

Sprejem ispisana preko toga nepravilnim crvenim slovima, također jasno vidljiva na
svjetlosti farova, pisala je dodatna poruka17:

PENNYWISE ŽIVI

16 Aluzija na likove i događaje iz Kingova romana Ono.

17 Pennywise - ime klauna-ubojice iz Kingova romana Ono.

33
 7

GOSPODIN SIVAC OSTAO JE KLEČATI I GLEDATI U TO GOTOVO PET MINUTA, NE

obazirući se na neosjetno obamiranje Jonesyjevih udova. (A zašto bi mario? Jonesy je
rent-a-car, dodaš gas do daske i gasiš opuške na otiraču za noge.) Pokušavao je dokučiti
o čemu je riječ. Nevrijeme? Djeca? Gubitnici? Tko ili što je Pennywise? A ponajviše,
gdje je vodotoranj za koji su Jonesyjeva sjećanja tvrdila da je ovdje?

Naposljetku ustane, hramajući se vrati u kamion i uključi grijanje. Na mlazu toplog

zraka, Jonesyjevo tijelo počne drhtati. Uskoro je gospodin Sivac ponovno stajao ispred
zaključanih vrata onog ureda i zahtijevao objašnjenje.

“Zašto zvučite tako srdito?” blago upita Jonesy, ali se smiješio. Može li gospodin
Sivac to osjetiti? “Jeste li očekivali da ću vam pomoći? Ta čovječe - ne znam
pojedinosti, ali imam prilično dobru sliku kakav vam je plan: za dvadeset godina, cijeli
planet je jedna velika crvenokosa kugla, je li? Nema rupe u ozonskom omotaču, ali
nema ni ljudi.”

“Da mi nisi pametovao! Da se nisi usudio!”

Jonesy se borio protiv iskušenja da draženjem izazove još jedan histerični ispad
gospodina Sivca. Bio je uvjeren da njegov nepozvani gost neće moći otpuhati vrata koja
ih dijele koliko god se napuhivao od bijesa, ali kakvog smisla ima u to se uvjeriti? Usto,
Jonesy je emocionalno iscrpljen, na rubu je živaca, a u ustima ima okus sprženog bakra.

“Kako je moguće da nije tu?”

Gospodin Sivac lupi šakom posred upravljača. Sirena se oglasi. Lad, border koli,
podigne glavu i pogleda u čovjeka za volanom krupnim, nervoznim očima. “Ne možeš
mi lagati! Imam tvoje uspomene!”

“Pa sad... nekih sam se uspio dočepati. Sjećate se?”

“Kojih? Reci mi.”

“Zašto bih?” upita Jonesy. “Što ćete učiniti za mene?”

Gospodin Sivac posuti. Jonesy osjeti kako prekapa po raznim fajlovima. A tad,
odjednom, ispod vrata i kroz ventilacijski otvor za klimatizaciju počnu prodirati mirisi.
Jonesyjeve najdraže arome: kokice, kava, majčina riblja juha. Želudac mu istog trenutka
gromko zakruli.

“Naravno, ne mogu ti obećati majčinu riblju juhu”, reče gospodin Sivac. “Ali ću te
nahraniti. A gladan jesi, zar ne?”

“S obzirom na to da mi ne štedite tijelo i šopate se mojim emocijama, bilo bi pravo

čudo da nisam”, odgovori Jonesy.

“Južno odavde je restoran - Dysart’s. Koliko se ti sjećaš, otvoren je dvadeset četiri

sata dnevno ili, drugim riječima, stalno. Ili lažeš i o tome?” “Nisam lagao”, odgovori
Jonesy. “Kao što ste rekli, ja to nisam u stanju. Vi imate sve komande, vi imate banke
podataka, imate sve osim onoga što je u ovome uredu.”

34
 “Gdje jest to tamo? Kako uopće može postojati nekakvo tamo?”

“Ne znam”, iskreno će Jonesy. “Kako znam da ćete me nahraniti?” “Jer moram”,
reče gospodin Sivac sa svoje strane vrata i Jonesy shvati da i gospodin Sivac govori
istinu. Ne doliješ li s vremena na vrijeme benzin u motor, stroj će stati. “Ali ako utažiš
moju znatiželju, nahranit ću te onime što voliš. Ako ne...”

Mirisi koji su dopirali ispod vrata promijene se, pretvore u zelenjavi, napasni vonj
brokula i prokulica.

“U redu”, reče Jonesy. “Reći ću vam što mogu, a vi me u Dysart’su počastite

palačinkama sa slaninom. Oni poslužuju doručak non-stop. Može?”

“Može. Otvori vrata da se rukujemo.”

Jonesyju iznenađenje izmami smiješak; prvi pokušaj gospodina Sivca da bude

duhovit i nije tako loš. Pogleda u retrovizor i ugleda istovjetan smiješak na ustima koja
više nisu bila njegova. To je bilo pomalo sablasno. “Možda ćemo preskočiti rukovanje”,
reče on.

“Reci.”

“Hoću, ali jedno upozorenje - prekršite li neko obećanje, više vam se neće pružiti
prilika da mi ponovno nešto obećate.”

“Imat ću to na pameti.”

Kamionet je čučao na vrhu Standpipe Hilla i blago se ljuljao na amortizerima;

prednja svjetla bacala su blještave valjke snijegom krcate svjetlosti i Jonesy ispriča
gospodinu Sivcu što zna. Bilo je to, pomisli on, savršeno mjesto za priču strave i užasa.

GODINE 1984. I 1985. BILE SU LOŠE ZA DERRY. U LJETO 1984., TROJICA ovdašnjih
tinejdžera bacila su jednog homoseksualca u Kanal i ubila ga. U idućih deset mjeseci
ubijeno je šestero djece, po svemu sudeći, bilo je to djelo nekog psihičkog bolesnika
koji bi se katkad prerušio u klauna.

“Tko je John Wayne Gacey?” upita gospodin Sivac. “Je li on ubio tu djecu?”

“Ne, on je bio netko sa srednjeg zapada Amerike sa sličnim modus operandi” reče
Jonesy. “Ne shvaćate velik broj unakrsnih veza koje moj mozak stvara, zar ne? Ali na
mjestu s kojeg vi dolazite nema puno pjesnika.”

Gospodin Sivac ne odgovori na to. Jonesy je sumnjao da on zna što je to pjesnik. Ili
da mu je stalo.

“U svakom slučaju,” reče Jonesy, “posljednje zlo koje se dogodilo bio je nekakav
neočekivani orkan. Poharao je Derry 31. svibnja 1985. Poginulo je više od šezdesetero
ljudi. Vjetar je prevrnuo vodotoranj koji se otkotrljao nizbrdo u Kansašku ulicu.” On

35
pokaže prstom desno od kamiona, gdje se tlo strmo spuštalo u tamu.

“Gotovo tri milijuna litara vode slilo se niz Upmile Hill u središte grada, koje je
pritom više-manje srušeno. Tad sam već studirao. To se dogodilo za vrijeme ispitnog
roka. Tata me nazvao i rekao mi što je bilo, ali naravno, ja sam znao - bila je to udarna
vijest diljem Amerike.”

Jonesy posuti. Razmišljao je i ogledavao se po uredu koji više nije bio prazan i
prljav, već lijepo namješten (njegova je podsvijest dodala kauč iz njegove kuće i
Eamesovu stolicu18 koju je vidio u katalogu Muzeja moderne umjetnosti, ljupka ali
izvan njegova financijskog dohvata) i prilično ugodan... svakako ugodniji od snijegom
zametenog svijeta s kojim se otimač njegova tijela trenutačno mora baktati.

“I Henry je studirao u to vrijeme. Na Harvardu. Pete se skitao po zapadnoj obali,

bio u hipi fazi. Beaver je pokušavao na koledžu na jugu Mainea. Diplomirao hašiš i
videoigrice, tako je on to poslije okarakterizirao.” Samo je Duddits bio ovdje u Derryju
kad je orkan prošao kroz grad... ali Jonesy shvati da ne želi izgovoriti Dudditsovo ime.

Gospodin Sivac ne reče ništa, ali je Jonesy jasno osjećao njegovo nestrpljenje.
Gospodina Sivca zanimao je isključivo vodotoranj. I to kako ga je Jonesy namagarčio.

“Slušajte, gospodine Sivac - ako je netko nekoga namagarčio, sami ste si krivi.
Uzeo sam nekoliko kutija s oznakom DERRY, to je sve, i unio ih ovamo dok ste se vi
zabavljali ubojstvom onog sirotog vojnika.”

“Siroti vojnici stigli su brodovima iz zraka i pobili sve pripadnike moje vrste koje
su uspjeli naći.”

“Poštedite me. Vaši kolege nisu došli ovamo da nam požele dobrodošlicu kao
novim članovima Galaktičkog književnog kružoka.”

“Bi li išta bilo drukčije da jesmo?”

“A poštedite me i hipotetičnih pretpostavki”, reče Jonesy. “Nakon onoga što ste

učinili Peteu i onom vojniku, nije mi do intelektualnog razglabanja s vama.”

“Činimo što moramo.”

“Možda je i tako, ali ako očekujete da vam u tome pomognem, onda ste ludi.”

Pas je gledao u Jonesyja još tjeskobnije, očito nenaviknut na gospodare koji živahno
razgovaraju sami sa sobom.

“Dakle, vodotoranj se prevrnuo 1985. - prije šesnaest godina - ali ti si ukrao to

sjećanje?”

“Više-manje da, iako ne mislim da bi se to priznalo na sudu, budući da su uspomene

zapravo moje.”

“Što si još ukrao?”

18 Charles Eames (1907. - 1978.), američki dizajner i arhitekt, proslavio se dizajnom stolica koje
danas imaju cijenu i od nekoliko tisuća dolara.

36
 “To ja znam, a vi trebate pogoditi.”

Začuje se snažan i mrzovoljan bubotak po vratima. Jonesyja to ponovno podsjeti na

priču o Tri praščića. Napuhavanje i puhanje, gospodine Sivac; uživajte u sumnjivim
užicima gnjeva.

Ali se gospodin Sivac očito maknuo s vrata.

“Gospodine Sivac?” zazove Jonesy. “Hej, nemojte otići ljuti, ha?”

Jonesy pretpostavi da je gospodin Sivac možda otišao u još jednu potragu za

informacijama. Vodotornja nema, ali Derry je još tu; ergo, voda za opskrbu grada mora
odnekud stizati. Zna li Jonesy lokaciju tog negdje?

Jonesy nije znao. Nejasno se sjećao da je pio puno flaširane vode nakon što se tog
ljeta vratio kući za praznike, ali je to bilo sve. Naposljetku je voda ponovno potekla iz
njihovih slavina, ali što je to značilo dvadesetjednogodišnjaku čije je najpreča briga bila
kako se zavući u gaćice Mary

Shratt? Voda je stizala, ti si je pio. Nisi razbijao glavu time odakle stiže ako od nje
nisi dobio sraćku.

Osjeća li frustriranost gospodina Sivca? Ili to samo zamišlja? Jonesy se iskreno

nadao da ne zamišlja.

To je bila dobra priča... ono što bi njih četvorica, u danima svoje potraćene
mladosti, zasigurno nazvali “brijačinom”.

ROBERTA CAVELL PROBUDI SE IZ NEKOG NEUGODNOG SNA I POGLEDA NADESNO,

napola očekujući da će ugledati samo tamu. Ali su utješne plave znamenke još žarile na
satu pokraj njezina kreveta, što znači da nije nestalo struje. Prilično čudno, s obzirom na
to kako vjetar zavija.

Plave su znamenke pokazivale 1:04 ujutro. Roberta upali noćnu svjetiljku - da

iskoristi dok još može - i otpije malo vode iz čaše. Je li ju probudio vjetar? Ružan san?
Bio je ružan, itekako, nešto o izvanzemaljcima i zrakama smrti i svi su bježali, ali joj se
činilo da je ni to nije probudilo.

Tad se vjetar naglo stiša i ona začuje što ju je probudilo: Dudditsov glas iz
prizemlja. Duddits...pjeva? Je li to moguće? Nije znala kako, s obzirom na užasno
popodne i večer koje su njih dvoje proživjeli.

“ler-av!” veći dio vremena između dva i pet - Beaver je mrtav! Duddits je naizgled
bio neutješan i naposljetku si je priskrbio krvarenje iz nosa. Strahovala je od toga. Kad
bi Duddits počeo krvariti iz nosa, ponekad bi krvarenje bilo nemoguće zaustaviti bez
odlaska u bolnicu. Ovaj ga je put uspjela zaustaviti tako što je Dudditsu nagurala vatu u
nosnice pa mu stisnula nos visoko, između očiju. Nazvala je doktora Briscoea da ga

37
upita može li Dudditsu dati jednu od njegovih žutih tableta Valiuma, ali je doktor
Briscoe bio u Nassauu, molim lijepo. Neki je drugi liječnik bio dežuran, pripravnik u
bijeloj kuti koji nikad nije vidio Dudditsa pa se Roberta nije ni trudila nazvati ga. Dala
je Dudditsu Valium, premazala njegove jadne suhe usnice i unutrašnjost usta
glicerinskom blazinicom s okusom limuna koje je volio - u ustima su mu stalno izbijali
divlje meso i čirevi. I nakon što je kemoterapija završila, čirevi su ustrajali. A
kemoterapija jest završila. Nitko od liječnika - ni Briscoe, nijedan od njih - ne želi to
priznati, pa je plastični kateter ostao, ali je s kemoterapijom svršeno. Roberta im neće
dopustiti da njezin sin ponovno proživljava taj pakao.

Nakon što je popio tabletu, legla je u krevet s njim, zagrlila ga (pazeći pritom na
lijevu stranu njegova tijela gdje se ugrađeni kateter skrivao ispod zavoja) i zapjevala
mu. Doduše, ne Beaverovu uspavanku. Ne danas.

Naposljetku se on smiri, a kad je pomislila da je zaspao, nježno mu izvuče vatu iz

nosa. Drugi komadić vate malo je zapeo i Dudditsove se oči otvore - ta predivna munja
zelene boje. Njegove su oči bile pravi Božji dar, kadšto bi pomislila, a ne ono drugo... to
što vidi crtu i sve što uz to ide.

“Ama?”

“Da, Duddie.”

“ler a ebu?”

Ona na to osjeti takvu žalost, kao i pri pomisli na Beaverovu smiješnu kožnu jaknu,
koju je toliko volio i nosio dok se nije raspala. Da je bila riječ o nekome drugome, o bilo
kome drugome, a ne o jednom od njegova četiri prijatelja iz djetinjstva, posumnjala bi u
Duddiejev predosjećaj. Ali ako Duddits kaže da je Beaver mrtav, onda je Beaver gotovo
sigurno mrtav.

“Da, dušo, sigurna sam da je na nebu. A sad spavaj.”

Dugo je ostao gledati tim svojim zelenim očima u njezine i ona pomisli da će se
ponovno rasplakati - i doista, jedna suza, krupna i besprijekorno obla, skotrlja mu se niz
neobrijani obraz. Sad mu se tako teško brijati, katkad čak i Norelco19 načini sitne rezove
iz kojih krv kapa satima. A tad on sklopi oči i ona izađe na prstima.

Nakon što je pao mrak, dok mu je pripremala zobenu kašu (svako jelo osim
najprostijeg najčešće bi izazvalo povraćanje, još jedan znak da se kraj bliži), noćna
mora ponovno počne. Ionako prestravljena sve neobičnijim vijestima koje su stizale iz
Jefferson Tracta, odjurila je natrag u njegovu sobu uzbubnjala srca. Duddits je ponovno
sjedio na krevetu, mahao glavom lijevo-desno dječjim pokretom negiranja. Ponovno je
počeo krvariti iz nosa i svakim bi trzajem njegove glave poletjele grimizne kapi.
Poprskale su mu jastučnicu, potpisanu fotografiju Austina Powersa (“Groovy, baby!20”,
pisalo je u dnu) i bočice na stolu: tekućina za ispiranje usta, Compazine21, Percocet22
multivitamini od kojih, čini se, nije bilo nikakve koristi, visoka staklenka puna onih

19 Kvalitetna vrsta trimera za bradu i brkove i brijaćih aparata.

20 Austin Powers (glumi ga Mike Myers) glavni je lik u tri filma (1997., 1999., 2002.) koja
parodiraju Jamesa Bonda. Spomenuta Powersova krilatica otprilike znači “Mala, fora si!”
21 Sredstvo za smirenje.
22 Sredstvo protiv umjerenih do umjereno jakih bolova, uzima se svakih šest sati, stvara ovisnost.

38
blazinica s okusom limuna.

Ovaj je put tvrdio da je Pete mrtav, mili (i ne odveć pametni) Peter Moore. Dobri
Bože, može li to biti istina? Išta od toga? Sve?

Taj drugi napad histeričnog žalovanja nije potrajao koliko i prvi, vjerojatno zato što
je Dudditsa već prvi iscrpio. Ponovno mu je zaustavila krvarenje - ima sreće - i
presvukla mu posteljinu, najprije mu pomogavši da sjedne na stolicu pokraj prozora.
Tamo je sjedio, zagledan u iznova razmahanu mećavu, povremeno zajecavši, a katkad
silno, plačljivo uzdahnuvši, od čega bi je zaboljelo srce. Zaboljelo bi je srce samo kad bi
ga pogledala: kako je mršav, kako blijed, kako ćelav. Dade mu kapicu Red Soxa, preko
čijeg se šilta potpisao veliki Pedro Martinez (kad umireš, dobivaš tako puno lijepih
stvari, kadšto bi pomislila), jer joj se činilo da bi ga tamo mogla zepsti glava, tako blizu
stakla, ali je Duddits ovaj put odbije staviti na glavu. Samo ju je držao u krilu zagledan
u tamu krupnim i nesretnim očima.

Naposljetku ga je uspjela nekako vratiti u krevet, gdje je ponovno zelene oči njezina
sina pogledaju sa svim svojim užasnim gasećim sjajem.

“It io a ebu?”

“Sigurna sam da jest.” Nije željela plakati, očajnički nije to željela - to bi ga moglo
ponovno nagnati u plač - ali osjeti kako joj suze naviru. Glava joj je bila bremenita od
njih, a sluznica nosa imala okus mora svaki put kad bi udahnula.

“A ebu s leom?”

“Da, dušo.”

“lim lera i Ita a ebu?”

“Da, vidjet ćeš ih. Naravno da hoćeš. Ali još je dugo do toga.”

Oči su mu se zaklopile. Roberta je sjedila pokraj njega na krevetu, zagledana u

svoje ruke, više nego tužna, više nego osamljena.

A sad žurno siđe u prizemlje i da, zaista se čulo pjevanje. Budući da je ona tako
tečno govorila dudditski (a kako i ne bi, ta to joj je drugi jezik više od trideset godina),
prevede spojene slogove i ne razmišljajući puno o njima: Scooby Doo, gdje si? Imamo
posla. Govorim ti odavno, Scooby Doo, potrebna nam je pomoć, odmah.

Ona uđe u njegovu sobu, ne znajući što da očekuje. U svakom slučaju ne to što je
zatekla: sva svjetla upaljena, Duddits potpuno odjeven prvi put od svoje posljednje (i
vjerojatno, prema riječima doktora Briscoea, zaista posljednje) remisije. Odjenuo je
svoje najdraže samtaste hlače, prsluk punjen perjem na majicu kratkih rukava sa slikom
Grincha23 i kapu Red Soxa. Sjedio je na stolici pokraj prozora i gledao u noć. Nije se
mrštio, a nije ni plakao. Gledao je u mećavu bistra oka i željno, što je podsjeti na
vrijeme davno prije bolesti koja se najavila potajičnim simptomima koje je bilo tako
lako previdjeti: kako bi se umorio i zadihao nakon što bi se kratko poigrao s frizbijem u
stražnjem dvorištu, kako bi mu i od najmanjih udaraca ostale velike masnice i kako su

23 Lik iz pjesme Theodora Seussa Geisela (1904. - 1991.), poznatog kao Dr. Seuss, autora
popularnih dječjih knjiga, o zelenom pakosnom čudovištu koje mrzi Božić i pokušava ga pokvariti,
ali mu to - dakako - ne uspije.

39
sporo blijedjele. Tako je izgledao kad...

Ali nije mogla misliti. Bila je previše usplahirena da bi mislila.

“Duddits! Duddie, što—”

“Ama! Ee oa uija uinu?”

Mama! Gdje mi je kutija za užinu?

“U kuhinji, ali, Duddie, sad je mrkla noć. Pada snijeg! Ne...”

Možeš van, tako je glasio svršetak te rečenice, naravno, ali te riječi nije mogla
prevaliti preko jezika. Oči su mu se tako krijesile, bile tako žive. Vjerojatno bi joj
trebalo biti drago što vidi tu žarku iskru u njegovim očima, tu energiju, ali umjesto toga
ona se prestravi.

“Eam uiju, eam uinu!”

Trebam kutiju, trebam užinu.

“Ne, Duddits.” Pokušava biti odlučna. “Trebaš se skinuti i vratiti u krevet. Eto što
trebaš i jedino što trebaš. Dođi. Pomoći ću ti.”

Ali kad mu je prišla, on podigne ruke i prekriži ih na svojim uskim prsima, dlana
desne ruke čvrsto prislonjena na lijevi obraz, a dlana lijeve na desni obraz. Od
najranijeg djetinjstva, to je bilo najviše što je mogao učiniti glede iskazivanja neposluha.
Najčešće bi to bilo dovoljno, pa tako i ovom prigodom. Nije ga željela ponovno
uzrujati, možda izazvati novo krvarenje iz nosa. Ali neće mu spakirati užinu u
Scoobyjevu kutiju u jedan i petnaest u noći. Bogami neće.

Povuče se do kreveta i sjedne na njega. U sobi je bilo toplo, ali je njoj bilo hladno,
čak i u debeloj flanelskoj spavaćici. Duddits polako spusti ruke, oprezno je motreći.

“Možeš bdjeti ako želiš,” reče ona, “ali zašto? Jesi li sanjao, Duddits? Ružan san?”

Možda san, ali ne i ružan. Ne s obzirom na njegov željni izraz lica i sad ga ona
prepozna; tako je često izgledao osamdesetih godina, u dobra vremena prije nego što su
Henry, Pete, Beaver i Jonesy otišli svatko na svoju stranu, počeli sve rjeđe nazivati i
svraćati još i rjeđe, u jurnjavi za svojim odraslim životima, zaboravivši na onoga koji je
morao zaostati.

Bio je to izraz koji bi imao kad bi mu njegovo posebno osjetilo poručilo da se

njegovi prijatelji dolaze igrati. Katkad bi svi zajedno otišli u park Strawford ili u
Jalovinu (nisu smjeli tamo zalaziti, ali jesu, i ona i Alfie su znali da jesu, a jedan od
njihovih odlazaka tamo doveo ih je na prvu stranicu novina). Kadšto bi ih Alfie ili netko
od njihovih mama ili tata odveo na Airport Minigolf ili u Fun Town u Newportu, i u te
dane ona bi uvijek Dudditsu spakirala sendviče, kekse i termosicu mlijeka u njegovu
kutiju s likom Scooby Dooa.

Misli da mu dolaze prijatelji. Sigurno misli da dolaze Henry i Jonesy, jer tvrdi da su
Pete i Beav—

Dok je sjedila na Dudditsovu krevetu ruku sklopljenih u krilu, iznenada joj se ukaže

40
užasan prizor. Ugleda se kako otvara vrata nakon što je netko pokucao na njih u gluho
doba noći, u tri sata ujutro; nije ih željela otvoriti, ali si nije mogla pomoći. Na pragu su
umjesto živih Dudditsovih prijatelja stajali mrtvi - Beaver i Pete - vratili su se u
djetinjstvo u kojem su živjeli onoga dana kad ih je upoznala, onoga dana kad su izbavili
Dudditsa od bogtepitaj kakve ogavne psine pa ga doveli kući neozlijeđenog. Beaver je
imao na sebi svoju motorističku jaknu s milijun zatvarača, a Pete pulover okrugla vratna
izreza kojim se toliko ponosio, a kojem je na lijevoj strani prsa pisalo NASA. Ugleda ih
hladne i blijede; pogled mrtvih očiju boje crnog grožđa bio im je zagasit i bez sjaja.
Beaver zakorači - sad joj se nije smiješio, nije ju prepoznao; kad je Joe “Beaver”
Clarendon ispružio svoje blijede ruke kao u zvjezdače, bio je krajnje poslovan. Gospodo
Cavell, došli smo po Dudditsa. Mi smo mrtvi, a sad je i on.

Ona još jače stisne ruke kad joj je kovitlac drhtaja prodrmao tijelo. Duddits to nije
vidio; ponovno je gledao kroz prozor, lica željna, iščekujućeg. Ponovno počne pjevati,
jako tiho.

“Ubi-Ubi-U, e i? Iamo ola...”

10

“GOSPODINE SIVAC?”

Nema odgovora. Jonesy je stajao kod vrata prostorije koja je sad bez ikakve sumnje
bila njegov ured, u kojoj nije ostalo ni traga Braće Trackers osim prljavštine na
prozorima (prozaičnu pornografiju djevojke zadignute suknje zamijenili su Van
Goghovi Neveni). U njemu je jačala tjeskoba. Što gad traži?

“Gospodine Sivac, gdje ste?”

Ni ovaj put nema odgovora, ali je imao osjećaj da se gospodin Sivac vraća... i da je
sretan. Kurvin sin je sretan.

Jonesyju se to nije nimalo sviđalo.

“Slušajte”, reče Jonesy, ruku - a sad i čela - i dalje pritisnutih na vrata svojega
pribježišta. “Prijatelju, imam prijedlog za vas - napola ste već čovjek; zašto se ne biste
sasvim podomaćili? Vjerojatno bismo mogli organizirati suživot i ja bih vam pokazao
što je dobro. Sladoled je dobar, pivo još bolje. Što kažete?”

Činilo mu se da je gospodina Sivca doveo u napast, onako kako samo bezoblično

stvorenje može doći u napast kad mu se ponudi obličje - pogodba iz bajke.

Međutim, ne i dovoljno.

Začuje se okretanje ključa u paljenju, rika kamionskog motora.

“Kamo idemo, druže? Naravno, pod pretpostavkom da se možemo spustiti niz

Standpipe Hill?”

Nema odgovora, samo onaj neugodni osjećaj da je gospodin Sivac tražio nešto... i
našao.

41
 Jonesy žurno priđe prozoru, pogleda van i ugleda kako su prednja svjetla kamioneta
taman pomela stup podignut u sjećanje na izgubljene živote. Ona spomen-ploča
ponovno je bila zametena snijegom, što je značilo da su se ovdje neko vrijeme zadržali.

Polako, oprezno, probijajući se kroz nanose snijega visoke do odbojnika, Dodge

Ram počne se spuštati nizbrdo.

Dvadeset minuta potom, ponovno su bili na autocesti, ponovno na putu prema jugu.

42
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Heroji

OWEN NIJE USPIO PROBUDITI HENRYJA DOZIVANJEM, jer je on

preduboko utonuo u iscrpljeni san, pa ga pozove mislima. To je postajalo lakše kako se
lišaj širio. Sad mu je rastao na tri prsta desne ruke i gotovo obrastao vrh lijeve usne
resice svojim spužvastim, svrbećim organizmom. A izgubio je i dva zuba, iako se činilo
da - barem zasad - u nastalim rupama ništa ne raste.

Kurtz i Freddy se nisu zarazili zahvaljujući Kurtzovim izbrušenim instinktima, ali

posade dvaju preživjelih helikoptera koji su sudjelovali u operaciji Plavac - Owenov i
Joea Blakeyja - bile su šugave od lišaja. Nakon razgovora s Henryjem u štaglju, Owen
je čuo glasove svojih zemljaka kako se zazivaju kroz prethodno nenaslućenu prazninu.
Zasad su uspijevali prikriti činjenicu da su zaraženi, baš kao i on; hrpa teške zimske
odjeće pomagala im je u tome. Ali to neće moći još dugo skrivati, nisu znali što da čine.

U tom pogledu, Owen je imao sreće. On je barem znao gdje treba podmetnuti rame.

Stojeći kod stražnjeg zida štaglja, s druge strane žičane ograde koja je bila pod
naponom, pušeći još jednu cigaretu koju nije želio, Owen mislima potraži Henryja i
nađe ga kako se oprezno spušta niz strmi, šipražjem obrasli obronak. Iznad njega čuo se
zvuk djece koja igraju bejzbol ili softball24. Henry je bio momčić, tinejdžer, i nekoga je
dozivao - Janey? Jolie? Nije važno. Henry sanja, a Owenu je potreban u stvarnome
svijetu. Pustio je Henryja da spava najdulje što je mogao (gotovo sat vremena dulje
nego što je namjeravao), ali ako žele krenuti na turneju, sad je vrijeme.

Henry, zazove on.

Onaj se tinejdžer trgne i osvrne. S njim je bilo još nekoliko dječaka; trojica - ne,
zapravo četvorica, jedan je zavirivao u nekakvu cijev. Vidjeli su im se samo nejasni i
teško raspoznatljivi obrisi, a Owenu ionako nije bilo do njih. Treba mu Henry, a ne ta
njegova pristava, prestrašena inačica. Owenu je potreban Henry kao odrastao muškarac.

Henry, probudi se.

Ne, ona je unutra. Moramo je izvući. Mi—

Fućka mi se za nju, tko god da je. Probudi se.

Ne, ja—

Vrijeme je, Henry, probudi se. Probudi se. Probudi...

24 Igra slična bejzbolu, samo što se igra na manjem igralištu i s većom i mekšom lopticom

43
 2

... SE, JEBOTE!

Henry se uspravi naglo udahnuvši, ne znajući tko je ili gdje se nalazi. To je bilo
loše, ali ne i najgore: nije ni znao kad je. Ima li osamnaest ili gotovo trideset osam
godina ili je negdje između? Osjećao je miris trave, čuo pucketanje palice na loptici
(palice za softball; igraju curice, curice u žutim suknjicama) i još čuje Petea kako viče
Unutra je! Narode, mislim da je unutra!

“Pete ju je vidio, Pete je vidio crtu”, promrmlja Henry. Nije znao o čemu točno
govori. San je već blijedio, a njegove živopisne slike zamjenjivalo nešto mračno. Nešto
što mora učiniti ili pokušati učiniti. Osjećao je miris sijena i nešto blažu slatko-
kiselkastu aromu marihuane.

Gospodine, možete nam pomoći?

Krupne, srneće oči. Marsha, tako se zvala. Stvari sad sjedaju na svoje mjesto.
Vjerojatno ne, odgovorio joj je, pa dodao, ali možda i mogu.

Probudi se, Henry! Sad je petnaest do četiri, vrijeme da pustiš muda a uzmeš
mudante.

Taj je glas bio jači i nametljiviji od drugih, nadjačavao ih i zatomljivao; poput glasa
iz walkmana kad su baterije nove, a ton do daske. Glas Owena Underhilla. A on je
Henry Devlin. A ako hoće pokušati izvesti ovo, sad je vrijeme.

Henry ustane, žmirne od bola u nogama, leđima, ramenima, vratu. Tamo gdje mu
mišići nisu urlali, šireći lišaj nepodnošljivo ga je svrbio. Osjećao se kao da mu je sto
godina dok nije načinio prvi korak prema prljavom prozoru, a tad zaključi da se zapravo
osjeća kao da mu je stotinu i deset.

OWEN UGLEDA HENRYJEVO OBLIČJE U PROZORU I KIMNE GLAVOM OD OLAKŠANJA.

Henry se kretao kao Metuzalem u dane kad ga sve boli, ali je Owen imao nešto za to, da
barem privremeno riješi problem. Ukrao je to iz njihova novog stacionara, u kojem je
bilo tako živo da nitko nije ni primijetio kad je ušao i izašao. A cijelo je to vrijeme štitio
prednji dio mozga dvjema blokirajućim mantrama koje ga je naučio Henry: Jaši na
drvenom konjiću do Banbury Crossa i da možemo da mož-možemo, da možemo, da
mož-možemo, o Bože veliki svemogući.

Činilo se da su dosad djelovale - nekoliko ga je ljudi čudno pogledalo, ali ga nitko

ništa nije pitao. Čak im je i vrijeme i dalje išlo na ruku, jer je mećava hučala
nesmanjenom žestinom.

Ugleda Henryjevo lice na prozoru, blijedu ovalnu mrlju koja gleda van u njega.

Nisam siguran, pošalje Henry misao. Čovječe, jedva hodam.

44
 Mogu ti pomoći. Makni se od prozora.

Henry se odmakne bez pitanja.

U jednom džepu vjetrovke, Owen je imao metalnu kutijicu (na čeličnom je

poklopcu velikim slovima pisalo USMC25) u kojoj je držao razne iskaznice kad bi bio u
nekoj akciji - kutiju mu je darovao osobno Kurtz nakon prošlogodišnje misije u Santo
Domingu, divne li ironije. U drugom je džepu imao tri kamena koja je uzeo ispod svog
helikoptera, gdje je napadao samo tanki sloj snijega.

Uzme jedan - priličnu gromadu mainskog granita - pa zastane, osupnut, kad mu

živopisan prizor ispuni mozak. Mac Cavanaugh, suborac iz Vođe Plavca, koji je u
operaciji izgubio dva prsta, sjedi u jednoj prikolici u bazi. S njim je Frank Bellson iz
Blakeyeva Plavca Tri, drugog helikoptera koji se uspio vratiti u bazu. Jedan od njih
upalio je jaku bateriju i postavio je na podnožje poput električne svijeće. Njezin jarki
žar poput spreja rasprši se u tamu. To se događa sada, ni dvadeset metara od mjesta na
kojem stoji Owen s kamenom u jednoj i čeličnom kutijom u drugoj ruci. Cavanaugh i
Bellson sjede jedan do drugog na podu prikolice. Obojica su ošugavila u nešto što
izgleda kao gusta crvena brada. Nabujali organizam rastrgao je zavoje oko batrljaka
Cavanaughovih prstiju. Imaju službene automatske pištolje, čije su djevi gurnuli u usta.
Gledaju se netremice. I slušaju si misli. Bellson odbrojava: Pet... četiri... tri...

“Dečki, ne!” vikne Owen, ali nema osjećaj da su ga čuli; njihova je povezanost
prejaka, plod odlučnosti ljudi koji su čvrsto naumili nešto učiniti. Bit će prvi pripadnici
Kurtzove jedinice koji će noćas to učiniti; Owenu se činilo da neće biti i posljednji.

Owen? To je Henry. Owen, što—

A tad se uključi u ono što je Owen vidio i zašuti, užasnut.

... dva... jedan.

Dva revolverska hica, prigušena rikom vjetra i četiri Zimmerova električna

generatora. Dvije lepeze krvi i moždanog tkiva pojave se kao čarobnim štapićem iznad
glava Cavanaugha i Bellsona na mutnoj svjetlosti. Owen i Henry ugledaju kako se
Bellsonova desna noga posljednji put trznula. Udari u valjak baterije, i na trenutak
ugledaju izobličena, lišajem poprskana lica Cavanaugha i Bellsona. A tada, kad se
baterija otkotrljala preko poda prikolice, bacajući vrteće kotače svjetlosti na aluminijsku
stijenku, slika se zacrni, poput slike na televizoru kad se izvuče utičnica.

“Isuse”, šapne Owen. “Dobri Bože.”

Henry se ponovno pojavi iza prozora. Owen mu da znak da se odmakne pa baci

kamen. Domet je bio kratak, ali u prvom bacanju on svejedno promaši i kamen se
bezopasno odbije od suncem i kišom ispranih dasaka ulijevo od cilja. Uzme drugi
kamen, duboko udahne da se smiri, i baci. Ovaj put razbije okno.

Henry, imam poštu za tebe. Stiže.

Ubaci čeličnu kutiju kroz rupu gdje se maloprije nalazilo staklo.

25 Kratica od United States Marine Corps, odnosno američki marinci.

45
 4

KUTIJA ODSKOČI OD PODA ŠTAGLJA. HENRY JE PODIGNE I OTVORI. UNUTRA su se

nalazila četiri smotuljka umotana u foliju.

Što je to?

Nešto za energiju u tabletama, otpovrne Owen. U kakvom ti je stanju srce?

Dobrom, koliko ja znam.

Dobro, jer u usporedbi s tim šitom kokain je kao Valium. U svakom paketiću su
dvije. Uzmi tri. Sačuvaj ostale.

Nemam vode.

Owen pošalje jasnu sliku konjskih zuba. Žvači ih, ljepotane - još ti je ostalo nešto
zuba, zar ne? U tome je bilo iskrenog bijesa i isprva Henry ne shvati čemu bijes, ali
onda naravno shvati. Ako je nešto trebao shvatiti u ovako ranu zoru, bio je to iznenadan
gubitak prijatelja.

Tablete su bile bijele, bez oznake imena farmaceutske tvrtke, i dozlaboga gorke kad
su mu se smrvile u ustima. Čak mu je i grlo izvodilo grimase dok je gutao.

Efekt se osjetio gotovo istog trenutka. Kad je zataknuo Owenovu kutiju s oznakom
USMC u džep hlača, broj otkucaja Henryjeva srca se udvostručio. Kad je ponovno
prišao prozoru, utrostručio se. Oči kao da su mu bubnjajući iskakale iz duplji svakim
brzim otkucajem u grudima. No to mu nije smetalo; zapravo mu je prilično godilo.
Nema više pospanosti, a bolovi kao da su odletjeli na krilima vjetra.

“Opa!” vikne on. “Popaj bi trebao čalabrcnuti nekoliko limenki ovog šita!” I
nasmije se, zato što mu je sad govor zvučao tako čudno - gotovo arhaično - i jer se tako
dobro osjećao.

A što kažeš na to da se stišaš?

U redu! U REDU!

Čak i misli kao da su mu poprimile novu, kristalnu snagu, i Henry je bio siguran da
si on to ne umišlja. Iako je svjetlo iza starog štaglja bilo nešto slabije nego u ostatku
logora, bilo je dovoljno jako da primijeti kako je Owen žmirnuo i podigao ruku do
obraza, kao da mu je netko dreknuo ravno u uho.

Oprosti, pošalje on misao.

U redu je. Stvar je u tome da si tako gromoglasan. Jamačno si obrastao tim

sranjem od gljivica.

Zapravo i nisam, odvrati Henry. Vrati mu se treptaj njegova sna: njih četvorica na
onom travnatom obronku. Ne, njih petorica, jer je i Duddits bio tamo.

Henry, sjećaš li se gdje sam rekao da ću biti?

46
 Kod jugoistočnog ugla baze. Dijagonalno od staje, skroz na drugoj strani. Ali—

Nema ali. Tamo ću biti. A želiš li i da tebe povezem odavde, savjetujem ti da i ti

budeš tamo. Sad je... Stanka kad je Owen pogledao na sat. Ako još radi, znači da je sat
na navijanje, pomisli Henry... dvije minute do četiri. Dat ću ti pola sata, a ako se ljudi u
staji dotad ne pokrenu, izazvat ću kratki spoj u ogradi.

Pola sata možda neće biti dovoljno, ustoboči se Henry. Iako je stajao nepomično i
gledao u Owenov lik na vjetrom nošenom snijegu, disao je brzo, poput trkača. Srce mu
je tuklo kao da se zaista i utrkuje.

Morat će biti, pošalje Owen. Ograda je spojena na alarm. Oglasit će se sirene.

Upaliti dodatni reflektori. Opća uzbuna. Dajem ti pet minuta nakon što govno uleti u
ventilator - što znači dok nabrojiš do tristo - i ako se ne pojaviš, ja ću reći pa-pa.

Nikad nećeš naći Jonesyja bez mene.

To ne znači da moram ostati ovdje i umrijeti s tobom, Henry. Strpljivo. Kao da

govori djetetu. Ne stigneš li do mene za pet minuta, ionako nijedan od nas više neće
imati nikakvih izgleda.

Ona dvojica koja su upravo izvršila samoubojstvo... oni nisu jedini koji su sjebani.

Znam.

Henry nakratko uhvati sliku žutog školskog autobusa kojemu sa strane tiskanim
slovima piše MILLINOCKET SCHOOL DEPT. Kroz prozore gleda četrdeset iscerenih
lubanja. To su suborci Owena Underhilla, shvati Henry. Oni s kojima je on stigao jučer
ujutro. Ljudi koji sad umiru ili su mrtvi.

Zaboravi na njih, odgovori Owen. Sad nam je prva briga Kurtzova kopnena
podrška. Osobito carskodolinaši. Ako su tu, znaj da će izvršiti naredbe i da su dobro
obučeni. A obučenost redovito pobjeđuje pometnju - zato postoji obuka. Budeš li se
motao ovuda, pretvorit će te u pečenog odojka. Imaš pet minuta nakon što se uključe
alarmi. Dok nabrojiš do tristo.

Owenovu je logiku bilo teško voljeti i nemoguće pobiti.

U redu, reče Henry. Pet minuta.

Ti ovo uopće i ne moraš činiti, reče mu Owen. Ta misao stigne do Henryja u oblozi
složenog filigrana emocija; ojađenost, krivnja, neizbježni strah - u slučaju Owena
Underhilla, ne od smrti nego od neuspjeha. Ako je istina to što kažeš, sve ovisi o tome
hoćemo li se odavde izvući nezaraženi. Da cijeli svijet izložiš pogibelji zbog onih
nekoliko stotina bijednika u staji...

Tvoj šef ne bi tako postupio, je li tako?

Owen se iznenadi, ali ne iskaže tu svoju reakciju riječima, već nekakvim stripom! u
Henryjevoj glavi. A potom, nadglasavši čak i neprekidni huk i fijuk vjetra, Henry začuje
Owenov smijeh.

E sad si me zatekao, ljepotane.

47
 U svakom slučaju, pokrenut ću ih. Ja sam majstor motivacije.

Znam da ćeš pokušati. Henry nije mogao vidjeti Owenovo lice, ali je osjetio da se
smiješi. Zatim Owen reče naglas: “A poslije toga? Ponovi.”

Zašto?

“Možda zato što je i vojnicima potrebna motivacija, osobito kad skrenu sa zadanog
kursa. I zajebi telepatiju - hoću da kažeš jasno i glasno. Želim čuti tu riječ.”

Henry pogleda u čovjeka koji je drhtao s druge strane ograde i reče: “Poslije toga
ćemo biti heroji. Ne zato što želimo, već zato što nemamo drugog izbora.”

Vani na snijegu i vjetru, Owen je kimao glavom. Kimao glavom i još se smiješio.
“Zašto ne?” reče on. “Zašto ne, jebote?”

U svojoj glavi, Henry ugleda treperavu sliku dječaka koji je iznad glave visoko
podigao pladanj. Ono što odrastao čovjek želi jest da dječak vrati pladanj na mjesto -
pladanj koji ga progoni svih tih godina i koji će zauvijek ostati razbijen.

PRESTAVŠI SANJATI JOŠ U DJETINJSTVU I STOGA NEZDRAVA DUHA, KURTZ SE probudi

kao i uvijek: jednog trenutka nigdje, a drugog potpuno budan i svjestan gdje se nalazi.
Živ i zdrav, aleluja, o da, još u prvoj ligi. Okrene glavu i pogleda na sat, ali se prokleta
stvarca ponovno pokvarila, usprkos šminkerskom antimagnetnom kućištu, i žmigajući
pokazivala 12-12-12, poput mucavca koji je zapeo na jednoj riječi. Upali svjetiljku
pokraj kreveta i pogleda na džepni sat na noćnom stoliću. Četiri nula osam.

Kurtz odloži sat, njihajem prebaci bose noge na pod i ustane. Prvo čega je postao
svjestan bio je vihor, koji je još zavijao kao pas kojemu je umro gospodar. Drugo je bila
činjenica da je onaj daleki žagor glasova u njegovoj glavi potpuno utihnuo. Telepatije je
nestalo i Kurtzu bude drago. Vrijeđala ga je na neki elementarni, dubinski način, kao što
su ga vrijeđali neki aspekti spolnosti. Pomisao da mu se netko može zavući u glavu,
doprijeti do gornjih razina njegova uma... to je bilo užasno. Sivci zaslužuju da ih se
zbriše s lica Zemlje samo zbog toga što donose taj odvratno osebujni dar. Hvala Bogu
da se pokazao prolaznim.

Kurtz zguli sa sebe svoje sive kratke hlačice za tjelovježbu i stane gol ispred zrcala
na vratima spavaće sobe pa pusti da mu pogled klizne od stopala (gdje je izbilo nekoliko
prvih kolopleta ljubičastih vena) do tjemena, gdje mu je prosijeda kosa stršila uvis
raskuštrana od spavanja. Šezdeset mu je godina, ali ne izgleda loše; popucane vene na
stopalima su najgore. A ima i vrašku bajunetu, premda se nije njome puno služio; žene
su, uglavnom, podla stvorenja koja ne znaju za odanost. Isišu čovjeka.

U dubini svog nezdravog srca, gdje je čak i njegovo ludilo bilo uštirkano, izglačano
i ne naročito zanimljivo, Kurtz je smatrao da je seks SAM. I kad se prakticira zbog
razmnožavanja, rezultat je najčešće nešto što je on zvao tumor s mozgom koji se ne
razlikuje puno od šupčevih lasica.

Sa svog tjemena, Kurtz ponovno spusti pogled, polako, tražeći najmanju mrlju

48
crvenog, rubeolsku pjegicu. Ne nađe ništa. Okrene se, pregleda najviše što je uspio
pogledom dohvatiti preko ramena, iskrenuvši vrat, no ne ugleda ništa. Raširi guzove,
opipa između njih, gurne si prst do drugog zgloba u anus, ali ne osjeti ništa osim
ljudskog tkiva.

“Čist sam”, reče on tiho dok je žustro prao ruke u maloj Winnebagovoj kupaonici.
“Čist kao suza.”

Ponovno se uvuče u kratke hlačice pa sjedne na stalak za cipele da si navuče čarape.

Nezaražen je, hvala budi Bogu, nezaražen. Dobra je to riječ nezaražen. Onog je
neugodnog osjećaja telepatije - poput znojne kože priljubljene uz drugu znojnu kožu -
nestalo. Na njemu ne uspijeva nijedna Ripleyjica; pregledao je čak jezik i desni.

Pa što ga je onda probudilo? Zašto mu u glavi zvone zvona na uzbunu?

Jer telepatija nije jedini oblik izvanosjetilne percepcije. I prije no što su sivci znali
da uopće postoji planet Zemlja, ušuškan u ovom prašnom i rijetko posjećivanom
separeu velike međuzvjezdane knjižnice, postojala je sitnica po imenu instinkt,
specijalnost uniformiranih homo sapiensa poput njega.

“Špurijus”, reče Kurtz. “Dobra stara američka špurijola.”

Obuče hlače. A zatim, još gol do pasa, podigne voki-toki koji je ležao na noćnom
stoliću pokraj džepnog sata (sad je četiri i šesnaest, vrijeme kao da juri, kao auto bez
kočnica koji se sunovraćuje nizbrdicom prema prometnom raskrižju). Voki-toki je bio
poseban digitalni uređaj, kodiran i navodno otporan na ometanje... ali jedan pogled na
njegov navodno na sve otporni digitalni sat bio je dovoljan da shvati da ništa od
ovdašnje opreme nije otporno ni na što.

Dvaput pritisne tipku SEND/SQUEAL. Freddy Johnson brzo se javi; nije zvučao
odveć pospano... o, ali sad kad je kucnuo čas konačnog obračuna, kako je Kurtz (pravim
imenom Robert Coonts, ime, ime, što je u imenu26) čeznuo za Underhillom. Owene,
Owene, pomisli on, sinko, zašto si se morao spotaknuti baš kad sam te najviše trebao?

“Šefe?”

“Pomičem akciju carskodolinaša na šest. Carskodolinaši u nula šest nula nula, javi
se i potvrdi prijam.”

Morao je slušati zašto je to nemoguće, sraćkanje koje iz Owena ne bi štrcnulo ni u

najgorem snu. Dade Freddyju četrdesetak sekundi da se ispuše pa onda reče: “Zatvori
gubac, seronjo jedan.”

Zgranuti tajac na Freddyjevu kraju.

“Nešto se kuha. Ne znam što, ali me probudilo iz tvrdog sna i zazvonilo na uzbunu.
Dakle, vas sam dečke i cure sve okupio s razlogom i ako se nadaš doživjeti večeru,
naredi im pokret. Reci Gallagherovoj da će možda morati čuvati odstupnicu. Freddy,
potvrdi prijam.”

26 Stih iz Shakespeareove drame Romeo i Julija; izgovara ga Julija (II. čin, drugi prizor, redak 47-
48), kako bi umanjila važnost činjenice da Romeo potječe iz obitelji s kojom Je njezina obitelj u
zavadi.

49
 “Šefe, primljeno. Trebate nešto znati - koliko znam, imamo četiri samoubojstva.
Možda i više.”

Kurtz se nije ni iznenadio ni ozlovoljio. U stanovitim okolnostima, samoubojstvo ne

samo da je prihvatljivo nego i plemenito - završni čin pravog džentlmena.

“Oni iz helikoptera?”

“Tako je.”

“Nitko od carskodolinaša?”

“Ne, šefe, nitko od dolinaša.”

“U redu. Gas do daske, dragoviću. Imamo problema. Ne znam o čemu je riječ, ali
znam da se sprema. Olujno nevrijeme.”

Kurtz baci voki-toki natrag na stolić i nastavi se odijevati. Želio je popušiti još
jednu cigaretu, ali ih više nije bilo.

NEKOĆ JE U STAJI STARINE GOSSELINA BILO SMJEŠTENO POVELIKO KRDO KRAVA

muzara, pa premda unutrašnjost u sadašnjem stanju možda ne bi prošla inspekciju
USDA27, zgrada je još bila u podnošljivom stanju. Vojnici su nanizali jake žarulje koje
su bacale žarku svjetlost na pregratke, muzilišta i gornje i donje sjenike. Također su
postavili nekoliko grijalica i staja se žarila od uzbibane, gotovo grozničave topline.
Henry otkopča jaknu čim je stupio u staju, ali mu svejedno po licu izbije znoj.
Pretpostavi da Owenove tablete imaju nekakve veze s tim - progutao je još jednu ispred
staje.

Prva pomisao koja mu se javila kad se osvrnuo bila je koliko staja sliči raznim
izbjegličkim kampovima koje je vidio: bosanskih Srba u Makedoniji, haićanskih
pobunjenika nakon što su se marinci Ujaka Šećera28 iskrcali u Port-au-Princeu, afričkih
azilanata koji su napustili svoju postojbinu zbog bolesti, gladi, građanskog rata ili
kombinacije svega toga. Oguglaš na takve stvari u televizijskim vijestima, ali te slike
uvijek stižu iz daleka svijeta; užas s kojim to promatraš gotovo je klinički. Ali ovo nije
bilo mjesto za koje ti je potrebna putovnica. Ovo je staja u Novoj Engleskoj. Ljudi
potrpani u nju nisu u dronjcima i prljavim dashikima29, nego u vjetrovkama kupljenima
u Bean’su30, hlačama u stilu urbane gerile od čvrstog pamuka sa šest džepova (koji tako
dobro dođu za onih nekoliko dodatnih sačmi) Banana Republic, donje rublje Fruit of the
Loom. Ali isto izgledaju. Jedina razlika koju je mogao primijetiti bila je kako oni svi još
izgledaju iznenađeno. Ovo se ne bi trebalo događati u zemlji Sprint Nickel Nightsa31.

27 Kratica od United States Department of Agriculture, odnosno američko Ministarstvo

poljoprivrede.
28 Nadimak SAD-a zbog kontrole proizvodnje šećera na Haitiju.
29 Široki pulover kričavih boja kakav nose Afrikanci.
30 Poznate trgovine skupe sportske odjeće i obuće te opreme za boravak u prirodi (ruksaci, šatori i
sl.). Imaju i katalošku prodaju.
31 Telekomunikacijska tvrtka koja daje popust na sve razgovore uz mjesečnu naknadu od šest
dolara.

50
 Logoraši su gotovo potpuno ispunili prizemlje, gdje su im prostrli sijeno (a jakne
povrh njega). Spavali su u grupicama ili obiteljima. Bilo ih je i u sjenicima, te troje ili
četvero u svakom od četrdeset pregradaka. Prostorija je bila puna hrkanja, podrigivanja i
stenjanja ljudi koji su ružno sanjali. Negdje je plakalo dijete. A čula se i šlagerska
glazba preko razglasa: za Henryja je to bila točka na bizarno i. U ovom su trenutku
osuđenici na smrt koji su dreždali u staji Starine Gosselina slušali kako zrakom, s
violinama u prvom planu, plovi verzija pjesme “Some Enchanted Evening” u izvedbi
orkestra Freda Waringa.

Nabrijanome kakav je bio, sve mu se isticalo blistavom, uskličnom jasnoćom. Sve te

narančaste jakne i kape! pomisli on. Čovječe! Noć vještica u paklu!

Bilo je tu i prilično onih crvenozlatnih gljivica. Henry ugleda lišajeve kako rastu na
obrazima, u ušima, između prstiju; ugleda ih i na gredama i na nekoliko žica na kojima
su se klatile žarulje. Prevladavajući miris bio je miris sijena, ali Henry s lakoćom ispod
njega namiriše sumporasti etilni alkohol. Osim hrkanja, puno se i prdjelo - zvučalo je
kao da šest ili sedam ozbiljno netalentiranih glazbenika prebire po tipkama tuba i
saksofona. U nekim drugim okolnostima to bi bilo zabavno... a možda čak i sad, osobi
koja nije vidjela onog stvora sličnog lasici kako se migolji i reži na Jonesyjevu krvavom
krevetu.

Koliko ih inkubira te stvorove? Upita se Henry. Odgovor vjerojatno nije važan, jer
su lasice zapravo neškodljive. Mogle bi poživjeti izvan svojih domaćina u ovoj staji, ali
vani na mećavi, gdje vjetar puše orkanskom jačinom, a temperatura je ispod nule, ne bi
imale šanse.

Mora porazgovarati s tim ljudima—

Ne, to nije u redu. Mora ih prestrašiti na mrtvo ime. Mora ih natjerati u bijeg
glavom bez obzira, premda je u staji toplo a vani hladno. Prije su ovdje držali krave;
ponovno ovdje drže krave. Mora ih ponovno pretvoriti u ljude - prestrašene, bijesne
ljude. Može on to, ali ne sam. A sat otkucava. Owen Underhill mu je dao pola sata.
Prema Henryjevoj procjeni, trećina tog vremena je već istekla.

Trebam nabaviti megafon, pomisli on. To je prvi korak.

Osvrne se, spazi proćelavu grdosiju kako spava na boku lijevo od vrata koja vode
do muzilišta, pa mu priđe da ga bolje pogleda. Činilo mu se da je to jedan od onih ljudi
koje je izbacio iz štaglja, ali nije bio siguran. Među lovcima proćelavih je ljudeskara
bilo na bacanje.

Ali je to bio Charles, i lišaj je ponovno prekrio slamom ono što je stari dobri Charlie
bez sumnje nazivao svojom “solarnom seks-pločom”. Kome treba Rogaine32 - kad ti
pomaže ovo sranje? pomisli Henry pa se veselo nasmiješi.

Charles nije loš izbor, ali je Marsha, koja je spavala u blizini držeći se za ruke s
Darrenom, gospodinom od Mariške Newtonske, još bolji. Lišaj je sad rastao niz jedan
Marshin glatki obraz. Suprug joj je još bio nezaražen, ali njezin šurjak - Bill, zove li se
tako? - bio je šugav od gljivica. Dobitnik diplome na izložbi kućnih ljubimaca, pomisli

32 Sredstvo za pospješivanje (ponovnog) rasta kose.

51
Henry.

Klekne pokraj Billa, uhvati ga za lišajem umrljanu ruku i prozbori kroz prašumu
njegovih ružnih snova. Probudi se, Bille. Ku-kuc. Moramo odavde. Pomogneš li mi,
uspjet ćemo. Probudi se, Bille.

Probudi se i budi junak.

SVE SE DOGODILO VRTOGLAVO OPOJNOM BRZINOM.

Henry osjeti kako se Billove misli dižu prema njegovima, teturavo izlaze iz noćnih
mora koje su ih oplele, posežu za Henryjem kao što se utopljenik hvata za pripadnika
spasilačke službe koji je isplivao na pučinu da ga spasi. Misli im se spoje poput spojnica
na teretnim vagonima.

Ne govori, ne trudi se, reče mu Henry. Samo slušaj. Potrebni su nam Marsha i
Charles. Nas četvero bi trebalo biti dovoljno.

Što—

Nema vremena, Billy. Krenimo.

Bill uhvati šurjakinju za ruku. Marshine se oči istog trenutka naglo otvore, kao da je
čekala na to, i Henry osjeti kako su mu se kazaljke u glavi pomaknule na višu
vrijednost. Nije razvila tako bujnu nametničku kulturu kao Bill, ali je vjerojatno bila
prirodno nadarenija za telepatiju. Uhvati Charlesa za ruku bez ijednog pitanja. Henryju
se učini da je ona već shvatila što se ovdje događa i što valja učiniti. Na svu sreću,
shvatila je i nužnost brzine. Henry će najprije nahuckati te ljude, a zatim zamahnuti
njima kao palicom.

Charles se naglo uspravi, očiju razrogačenih i izbuljenih u usaljenim dupljama.

Ustane kao da ga je netko uštipnuo za tur. Sad su svi četvero bili na nogama, držeći se
za ruke poput sudionika seanse... a kad bolje promisli, ovo otprilike i jest to.

Prepustite mi se, reče im on, i oni to učine. Kao da mu je netko u ruku stavio
čarobni štapić.

Poslušajte me, zazove on.

Glave se podignu; neki se ljudi trgnu iz dubokog sna i usprave kao da ih je netko
našpranjio.

Poslušajte me i poduprite... poduprite me! Shvaćate li? Poduprite me! Ovo vam je
jedina šansa, zato me PODUPRITE!

Oni to učine automatski poput ljudi koji zvižde neku melodiju ili plješću u ritmu.
Da im je dao vremena da razmisle o tome, vjerojatno bi bilo teže, a možda i nemoguće,
ali nije. Većina ih je spavala i on je uhvatio zaražene telepate širom otvorenih misli.

I sam postupajući instinktivno, Henry pošalje niz slika: vojnici u maskama

52
opkoljavaju staju, većina ih u rukama nosi puške, a neki i ruksake spojene na dugačke
štapove. Lica vojnika prikazao je kao karikature okrutnosti. Višestruko pojačano, oni
štapovi ispuste bujice tekućeg plamena; napalm. Zidovi i krov staje istog trenutka planu.

Henry prebaci sliku na unutrašnjost staje i metež vrištećih ljudi. Tekući plamen
prokišnjava kroz buktinju krova i pali sijeno u sjenicima. Jednom se čovjeku zapalila
kosa; neka žena gori u skijaškoj jakni još ukrašenoj kartama za žičaru iz Sugarloafa i
Ragged Mountaina33.

Sad su svi gledali u Henryja - Henryja i njegove povezane prijatelje. Samo su

telepati primali njegove slike, ali je u staji gotovo šezdeset posto ljudi bilo zaraženo, a
čak i oni koji nisu bili, osjetili su paniku: plima diže sve čamce.

Čvrsto stežući Billovu ruku jednom, a Marshinu drugom rukom, Henry ponovno
prebaci sliku na eksterijer: vatra, obruč vojnika, glas preko razglasa urla na vojnike da
paze da se nitko ne izvuče.

Zatočenici su sad na nogama, sve glasnije žamore prestrašenim glasovima (osim

dubokih telepata; oni samo zure u njega izmučenim očima na lišajem poprskanim
licima). Prikaže im kako staja u snježnom vrtlogu gori poput baklje u noći, kako vjetar
pretvara pakao u eksploziju, vatrenu stihiju, no cijevi s napalmom i dalje liju plamen, i
dalje onaj pojačani glas huška: ‘‘TAKO JE, LJUDI, SVE IH SREDITE, NE DAJTE DA
IJEDAN POBJEGNE, ONI SU RAK, A MI SMO LIJEK!”

Sad sasvim raspirene mašte, koja se pomamno hranila samom sobom, Henry pošalje
slike šačice ljudi koji su uspjeli naći izlaze ili se provući kroz prozore. Većinom su
gorjeli. Jedna je bila žena s djetetom u naručju. Vojnici su ih sve posmicali strojnicama
osim žene i djeteta koje su u bijegu pretvorili u svijeće napalma.

“Ne!" nekoliko žena vrisne uglas i Henry mučno osupnut shvati da su sve one, čak i
one bez djece, listom zamijenile lice goruće žene vlastitim.

Sad su svi bili na nogama, motali se po staji poput stoke za nevremena. Mora ih
pokrenuti prije nego što dobiju vremena da bolje promisle.

Skupivši snagu umova povezanih sa svojim, Henry im pošalje sliku trgovine.

MARKET! vikne im on. VAŠA JEDINA ŠANSA! KROZ TRGOVINU AKO MOŽETE,
SRUŠITE OGRADU AKO SU VRATA BLOKIRANA! NE ZAUSTAVLJAJTE SE, NE
OKLIJEVAJTE! IDITE U ŠUMU! SAKRIJTE SE U ŠUMI! SPALIT ĆE OVU STAJU I
SVE U NJOJ I ŠUMA JE VAŠA JEDINA ŠANSA! ODMAH, SAD!

Duboko u vrelu njegove imaginacije, na krilima tableta koje mu je Owen dao i

odašiljući slike iz sve snage - slike moguće sigurnosti tamo, a sigurne smrti ovdje, slike
jednostavne poput onih iz dječjih slikovnica - bio je tek nejasno svjestan da je počeo
naglas skandirati: “Odmah sad, odmah sad. ”

Marsha Chiles mu se pridruži pa njezin šurjak, zatim Charles, čovjek s obraslom

solarnom seks-pločom.

33
Sugarloaf je najpoznatije zimsko-sportsko središte u državi Maine, a Ragged Mountain u New
Hampshireu.

53
 “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!”

Premda imun na lišaj i stoga telepatskih sposobnosti razvijenih otprilike kao u

prosječnog medvjeda, Darren nije bio imun i na sve jače vibracije, pa i on počne
skandirati.

“Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!”

Širilo se s osobe na osobu, s grupe na grupu, panikom potaknuta zaraza priljepljivija

od lišaja: “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!”

Staja se tresla od skandiranja. Šake su složno bole zrak, poput šaka na rock-
koncertu.

“ODMAH SAD! ODMAH SAD! ODMAH SAD!”

Henry im prepusti vodstvo i da svoj obol, bodući zrak šakom i ne znajući da to čini,
izbacujući ruku u zrak najdalje što je mogao dosegnuti svojom bolnom rukom, premda
se opominjao da se na da uhvatiti u ciklon masovnog uma koji je stvorio; kad oni odu na
sjever, on će okrenuti na jug. Čekao je da nastupi trenutak nakon kojeg nema povratka -
da dođe do točke zapaljenja i spontanog trenja.

I nastupio je.

“Sad”, šapne on.

Okupi Marshine misli, Billove, Charliejeve... a zatim i ostale koje su mu bile bliske
i izrazito ugođene. Stopi ih, sabije, a potom ubaci tu jednu jedinu riječ poput srebrnog
metka u glave tri stotine sedamnaest ljudi u staji Starine Gosselina:

SAD.

Zavlada trenutak potpune tišine prije nego što se širom razvališe vrata pakla.

MALO PRIJE SUMRAKA, DESETAK STRAŽARSKIH KUĆICA S PO DVA STRAŽARSKA

mjesta (zapravo su to bili kemijski WC-i Porta-Pottyji iz kojih su iščupali pisoare i
školjke) postavljeno je u razmacima duž sigurnosne ograde. Bile su opremljene
grijalicama koje su isijavale omamljujući žar u tom skučenom prostoru pa stražari nisu
imali volje izlaziti. Svako malo jedan bi od njih otvorio vrata da pripusti snježni vrtlog
svježeg zraka, ali to je bilo najviše što su se stražari izlagali vanjskom svijetu. Većinom
su to bili mirnodopski vojnici bez razvijenih instinkata da osjete o kakvim se visokim
ulozima u ovoj operaciji radi, pa su razmjenjivali priče o seksu, automobilima,
premještajima, seksu, svojim obiteljima, svojoj budućnosti, seksu, eksperimentiranju s
pićem i drogama i seksu. Promaknula su im ona dva odlaska Owena Underhilla do
štaglja (moglo ga se vidjeti kao na dlanu iz stražarnica 9 i 10) i posljednji su shvatili da
im je pred nosom buknuo ustanak.

54
 Još sedam vojnika, momaka koji su malo dulje bili s Kurtzom te stoga premazani s
malo više masti, nalazilo se u stražnjem dijelu trgovine u zapećku i kartalo poker s pet
karata u istom uredu u kojem je prije otprilike dva stoljeća Owen pustio Kurtzu one ne
nous blessez vrpce. Šestorica kartaša bili su stražari. Sedmi je bio kolega Dawga
Brodskoga, Gene Cambry. Cambry nije mogao spavati. Razlog je bio skriven
elastičnom pamučnom znojnicom. No nije znao koliko će dugo znojnica služiti svrsi, jer
se ona crvena tvar ispod nje širila. Ne pripazi li, netko će vidjeti... a tada, umjesto da
karta ovdje u uredu, mogao bi se naći tamo u staji s ostalim anonimusima.

A bi li bio jedini? Ray Parsons u jednom uhu ima veliki komad vate. Rekao je da ga
boli uho, ali kako biti siguran? Ted Trezewski ima zavoj na jednoj mesnatoj podlaktici;
izjavio je da se raskrvario kad je prije podne postavljao bodljikavu žicu. Možda je to
istina. George Udall, u normalnijim okolnostima Dawgov nadređeni, nosio je vunenu
kapu na ćelavoj glavi i s tim sranjem izgledao kao kakav ostarjeli bijeli rapper. Možda
ispod nje nema ničeg osim gole kože, ali je ovdje pretopio za kapu, zar ne? Osobito za
vunenu.

“Dajem dolar”, reče Howie Evewrett.

“Plaćam”, reče Danny O’Brian.

Parsons plati, kao i Udall. Cambry je to jedva čuo. U glavi mu se ukaže slika žene s
djetetom u naručju. Dok je ona teturala preko snijegom zametenog ograđenog pašnjaka,
neki je vojnik pretvori u baklju napalma.

Cambry se lecne, užasnut, pomislivši da mu je taj prizor servirala vlastita nečista

savjest.

“Gene?” upita Al Coleman. “Hoćeš li platiti ili—”

“Što je to?” upita Howie, mršteći se.

“Što je što?” reče Ted Trezewski.

“Poslušaj, pa ćeš čuti”, odgovori Howie. Glupi Poljak: Cambry začuje taj
neizgovoreni popratni komentar u glavi, ali se ne obazre na to. Nakon što im je bila
skrenuta pozornost, ono se skandiranje jasno čulo, nadglasalo je vihor, brzo dobivajući
na snazi i hitnosti.

“Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad! ODMAH SAD!”

Dopiralo je iz staje, točno iza njih.

“Koji je to kurac?” Udall upita zamišljenim glasom, žmirkajući iznad stola na

rasklapanje posutog kartama, pepeljarama, žetonima i novcem. Gene Cambry iznenada
shvati da ispod te glupe vunene kape ipak nema ničega osim gole kože. Udall je
nominalno bio zapovjednik ove grupice, ali nije imao blagog pojma. Nije vidio šake
koje bodu zrak, nije čuo jaki umni glas koji je predvodio skandiranje.

Cambry ugleda usplahirenost na Parsonsovu, Everettovu i Colemanovu licu. I oni

su to vidjeli. Svijest o tome što se događa razlije im se licima, dok su nezaraženi samo
zbunjeno gledali.

55
 “Govnari će pokušati proboj”, reče Cambry.

“Ne budi glup, Gene”, reče George Udall. “Oni ne znaju što se sprema. Osim toga,
oni su civili. Samo si daju malo oduš—”

Cambry nije čuo ostatak kad mu jedna jedina riječ - SAD - propara mozak poput
motorne pile. Ray Parsons i Al Coleman žmirnu. Howie Everett vrisne od bola, ruke mu
polete do sljepoočica, koljena mu udare o stol s donje strane pa se žetoni i karte
razlete na sve strane. Novčanica od jednog dolara prizemlji se na peć i plane.

“Au, jebo te patak, vidi što si—” zausti Ted.

“Dolaze”, reče Cambry. “Dolaze ravno na nas!”

Parsons, Everett i Coleman bace se na karabinke M-4 naslonjene pokraj vješalice za

kapute Starine Gosselina. Ostali su ih gledali, iznenađeno, još tri koraka iza njih... a
zatim se začuje silan potmuo udarac kad se šezdesetak logoraša navalilo na vrata staje.
Vrata su bila zaključana izvana - velikim čeličnim, vojnim lokotima. Oni su izdržali, ali
se staro drvo rascijepi.

Zatvorenici nahrupe kroz rupu, urlajući “Odmah sad!” u snježne ralje vjetra; pritom
zgazivši nekoliko svojih.

I Cambry skoči, dohvati jednu jurišnu pušku, ali mu je tad netko ugrabi iz ruku. “Ta
je moja, seronjo”, zareži Ted Trezewski.

Probijena vrata staje i stražnji dio trgovine dijelilo je manje od dvadeset metara.
Razularena rulja preplavi taj razmak urlajući: “ODMAH SAD! ODMAH SAD!”

Stol za poker prevrne se s treskom i sranje s njega raštrka se kojekuda. Alarm se

uključi kad su prvi logoraši uletjeli u dvostruku ogradu pa se ili spržili ili se naboli kao
ribe na goleme smotuljke bodljikave žice. Nekoliko trenutaka potom, trubećem,
pulsirajućem revu alarma pridruži se juškanje sirena, opća uzbuna, koja se ponekad
naziva i Situacija triput šest, smak svijeta. U plastičnim stražarskim kućicama Porta-
Potty, iznenađena i prestrašena lica omamljeno su zirkala van.

“Staja!” netko vikne. “Krenite prema staji! Bježe!”

Stražari otrče van na snijeg, mnogi bez čizama, trčeći uz ogradu, nesvjesni da je
težina više od osamdeset kamikaza-lovaca na jelene izazvala kratki spoj u njoj i pritom
iz sveg glasa urlali “SAD” dok su se od strujnog udara trzali, pušili i umirali.

Nitko nije primijetio samotnjaka - visokog, mršavog, sa staromodnim naočalama

rožnatih okvira - koji je izašao iz staje na stražnja vrata i krenuo popreko preko snježnih
nanosa koji su ispunili pašnjak. Premda Henry nije ni vidio ni osjetio da netko obraća
pozornost na njega, svejedno potrči. Osjećao se užasno izložen pogledima pod tim
blještavim svjetlima, a od kakofonije sirene i alarma uspaničio se i napola rastrojio...
osjećao se kao kad je čuo Dudditsa kako plače, onoga dana iza špedicije Braće Trackers.

Nadao se svim srcem da ga Underhill čeka. Nije mogao vidjeti, snijeg je bio pregust
da bi vidio na drugu stranu pašnjaka, ali će skoro tamo stići pa će znati.

56
 9

KURTZ JE GOTOVO ZAVRŠIO S ODIJEVANJEM; TREBAO JE OBUTI JOŠ SAMO JEDNU

čizmu kad se oglasi alarm, a svjetla za slučaj opasnosti upale, preplavivši ovaj komad
zemlje gdje je i Bog rekao laku noć s još više jarke svjetlosti. Nije se iznenadio, a ni
zaprepastio; osjetio je samo mješavinu olakšanja i jada. Olakšanja jer je to što mu je
žderalo živce napokon izbilo na površinu, a jad što ta zajebancija nije pričekala barem
još dva sata. Još dva sata i mogao je podvući crtu pod cijeli ovaj slučaj.

Desnom rukom cimne vrata Winnebaga; u lijevoj je još držao svoju drugu čizmu. Iz
staje dopre divljačko urlanje, vojnički poklič od kojeg mu zaigra srce usprkos svemu.
Olujni je vjetar malo razblažio taj urlik, ali ne puno; čini se da su svi u tome. Iz njihovih
uhranjenih, strašljivih, ne-može- -se-to-ovdje-dogoditi redova uzdigao se Spartak - ma
vidi ti njih?

To je ta vražja telepatija, pomisli on. Njegovi uvijek besprijekorni instinkti poruče

da je vrag odnio šalu, da gleda kako jedna operacija ide u tri pičke materine, ali se
svejedno smiješio. Valjda je posrijedi ta prokleta telepatija. Nanjušili su što se
sprema... i netko je odlučio nešto poduzeti.

Dok je gledao što se događa, šarena buntovnička gomila, pretežito u vjetrovkama i

narančastim kapama, provlačila se kroz naherena, skršena vrata staje. Jedan čovjek
padne na rascijepljenu dasku i nabode se na nju kao vampir. Neki posrnu na snijegu i
završe pod nogama ostalih. Sad su sva svjetla bila upaljena. Kurtz se osjećao poput
čovjeka koji gleda boks-meč iz prvog reda. Vidio je sve.

Krilne formacije bjegunaca, pedeset ili šezdeset u svakoj, razdvoje se uredno poput
desetina na vježbalištu i izvrše juriš na ogradu s obje strane pišljive trgovine. Ili nisu
znali da kroz glatku žicu teče smrtonosna doza struje ili nisu marili. Ostatak, glavnina
snaga, izvrši juriš izravno na stražnji dio marketa koji je bio najslabiji dio vanjskog
ruba, ali to nije bilo važno. Kurtz je smatrao da će obrambena linija ionako biti
probijena.

Ni u jednom od svojih kriznih planova nije uopće uzeo u obzir mogućnost tog
scenarija: dvije ili tri stotine pretilih studenskih ratnika, s geslom Tko riskira, profitira,
kreće u samoubilački juriš. Nikad nije očekivao da bi oni učinili nešto drugo osim ostali
gdje jesu i dizali graju zbog nepoštovanja zakonskih propisa do trenutka kad bi ih
izroštiljali.

“Nije loše, dečki”, reče Kurtz. Osjeti miris neke druge paljevine - vjerojatno mu
karijera odlazi u dim - ali je njegova karijera ionako bila na zalazu, a odabrao je vrašku
operaciju za oproštaj, nije li? Što se Kurtza ticalo, mali sivci iz svemira bili su strogo
sekundarni. Kad bi on uređivao vijesti, naslov na prvoj stranici glasio bi:
IZNENAĐENJE! AMERIČKI NEW-AGEOVCI POKAZALI DA IMAJU KIČMU!
Izvrsno. Gotovo je šteta izrešetati ih.

Sirena opće uzbune zavijala je u snježnoj noći. Prvi val muškaraca stigne do
stražnjeg dijela trgovine. Kurtz gotovo da je vidio kako se cijela zgrada zaljuljala.

“Ta prokleta telepatija”, reče Kurtz, smiješeći se od uha do uha. Vidio je kako
njegovi momci uzvraćaju, prvi val iz stražarskih kućica, pa još njih iz voznog parka, iz

57
opskrbe i kontejnera koji su služili kao improvizirane vojarne. A tad osmijeh na
Kurtzovu licu počne blijedjeti, a zamijeni ga zbunjenost. “Pucajte u njih”, reče on.
“Zašto ne pucate u njih?”

Neki i jesu pucali, ali ne dovoljno njih - ni približno. Kurtzu se učini da je namirisao
paniku. Njegovi ljudi ne pucaju jer su se ustrtarili. Ili jer znaju da su oni na redu.

“Ta prokleta telepatija”, ponovi on i iznenada se iz trgovine začuje paljba iz

automatskog oružja. Prozori ureda u kojem su on i Owen Underhill održali svoj prvi
sastanak osvijetle se žarkim mucavim bljeskovima svjetlosti. Dva prozora se rasprsnu.
Neki čovjek pokuša izaći kroz drugi od ta dva prozora pa je Kurtz imao dovoljno
vremena da prepozna Georgea Udalla prije nego što je Georgea netko zgrabio za noge i
naglim trzajem povukao natrag.

Momci u uredu se barem bore, ali naravno da je tako; oni se bore za život. Momci
koji su dotrčali još su uglavnom trčali. Kurtzu je na trenutak došlo da baci čizmu i maši
se svog devetmilimetarskog pištolja. Da ubije nekoliko “klisača”. Ispuni svoju lovnu
kvotu, zapravo. Sve se ruši oko njega, zašto ne?

Zbog Underhilla, eto zašto? Owen Underhill je odigrao ulogu u ovoj strci. Kurtz je
u to bio sto posto uvjeren. Ovo je smrdjelo na prijestup, a prestupiti preko crte bila je
uža specijalnost Owena Underhilla.

Ponovno pucnjava iz Gosselinova ureda... bolni krici... pa pobjedonosni urlici.

Gotske horde - samo što ove znaju sve o računalima, piju prirodnu mineralnu vodu i
jedu salate - osvojili su svoj cilj. Kurtz tom prizoru pred nosom zalupi vrata Winnebaga
pa požuri u spavaću sobu nazvati Freddyja Johnsona. Još je nosio onu čizmu.

10

CAMBRY JE KLEČAO IZA UREDSKOG STOLA STARINE GOSSELINA KAD SE PRVI val
zatvorenika probio u ured. Otvarao je ladice u očajničkoj potrazi za pištoljem. To što ga
nije našao vjerojatno mu je spasilo život.

“ODMAH SAD! ODMAH SAD!” urlali su pristižući zatvorenici. Začuje se

čudovišni mukli udarac kao da se u stražnji dio trgovine zaletio kamion. Izvana Cambry
začuje cvrčanje kad su prvi logoraši pali na ogradu. Svjetla u uredu zatrepere.

“Držite se na okupu, ljudi!” zavapi Danny O’Brian. “Za ljubav Božju, držite se na
o—”

Stražnja vrata budu izbijena iz šarki s tolikom silinom da su sitnim koracima

otapkala natraške, zaklanjajući prvi red urlajućih muškaraca koji su zakrčili nastali
otvor. Cambry se sagne, prste ispreplete na zatiljku. Vrata padnu koso na stol ispod
kojeg se on nalazio u prostoru za noge.

Zvuk pušaka pri punoj automatskoj paljbi bio je zaglušujući u toj sićušnoj prostoriji
pa nadglasa čak i jauke ranjenika, ali Cambryju je bilo jasno da ne pucaju svi.
Trezewski, Udall i O’Brian su pucali, ali Coleman, Everett i Ray Parsons samo su stajali

58
s oružjem na prsima, ošamućena izraza lica.

Iz svog slučajnog skloništa, Gene Cambry ugleda kako zatvorenici jurišaju preko
prostorije, ugleda kako su prve dohvatili meci i odbacili poput strašila: ugleda kako je
njihova krv poprskala zidove, reklame za konzerviranu hranu i obavijesti OSHA-e.
Ugleda kako je George Udall bacio svoju pušku na dva salasta mladića u narančastom,
pa se okrenuo na peti i jurnuo prema jednom od prozora. George se napola provukao, no
tad su ga povukli natrag; muškarac s Ripleyjicom na obrazu poput madeža, zarije zube u
Georgeov list kao da je to pureći batak, a drugi muškarac utiša vrišteću glavu na drugom
kraju Georgeova tijela tako da mu je žustro zavrnuo vratom. Prostorija je bila plava od
dima baruta, ali je vidio Ala Colemana kako je odbacio pušku i pridružio se skandiranju
- “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!” A ugleda i Raya Parsonsa, inače
najmiroljubivijeg čovjeka na svijetu, kako je uperio pušku u Dannyja O’Briana i raznio
mu glavu.

Sad je situacija bila jednostavna. Sad je bilo samo zaraženi protiv imunih.

Netko s treskom odgura stol u zid. Vrata poklope Cambryja i prije nego što je uspio
ustati, ljudi potrče preko vrata i prignječe ga. Osjećao se kao kauboj koji je pao s konja
za vrijeme stampeda. Umrijet ću ispod tih vrata, pomisli on, a tad na trenutak ubojiti
pritisak popusti. On se teškom mukom podigne na koljena, odrazivši se mišićima
krcatima adrenalinom, i vrata skliznu s njega nalijevo, oprostivši se opakim bubotkom
okrugle kvake u njegov kuk. Netko ga u prolazu kresne nogom u rebra, neka mu druga
čizma očeše desno uho, a tad ustane. Soba je bila puna gustog dima, sumanuta od urlika
i krike. Četiri-pet glomaznih lovaca odbačeno je na peć, koja se otrgne od cijevi za
dimnjak i s treskom prevrne na bok, pa prospe plamene komade javorovine na pod.
Novac i igraće karte planu. Osjeti se užegao miris topećih plastičnih žetona za poker. To
su bili Rayovi, Cambry pomisli nesuvislo. Imao ih je u Perzijskom zaljevu. A i u Bosni.

Stajao je zanemaren u općoj strci. Nije bilo potrebe da se logoraši u bijegu služe
vratima između ureda i trgovine; cijeli zid se - zapravo, nejaka i tanka pregrada - srušio.
Komadi te pregrade također su se zapalili od prevrnute peći.

“Sad”, promrmlja Gene Cambry. “Sad.” Ugleda Raya Parsonsa kako trči s ostalima
prema prednjem dijelu trgovine, a Howie Everett mu je za petama. Howie zgrabi kruh
kad je potrčao niz središnji prolaz.

Kržljavi stari lovac u kapi s resicom i kaputu gurnut je na prevrnutu peć pa

pregažen. Cambry začuje njegove kreštave, cvileće krikove kad mu se lice priljubilo uz
metal pa zakuhalo.

Začuje i osjeti.

“Sad!” Cambry vikne, priznavši poraz i pridruživši se ostalima. “Odmah sad!"

Poput skakača udalj preskoči plamenove koji su lizali uvis od peći i potrči; njegov
se mali um izgubi u tom jednom velikom.

Operacija Plavac je praktički završila.

59
 11

PREŠAVŠI TRIČETVRT OGRAĐENOG PAŠNJAKA, HENRY ZASTANE, HVATAJUĆI DAH I

rukom stežući čekićajuća prsa. Iza njega je tutnjao džepni armagedon koji je on
pokrenuo; ispred sebe nije vidio ništa osim tame. Usrani Underhill zbrisao mu je, o—

Samo polako, ljepotane - polako.

Svjetla dvaput žmignu. Henry je gledao na pogrešnu stranu, to je sve; Owen je bio
parkiran malo lijevo od jugozapadnog ugla pašnjaka. Henry sad jasno ugleda četvrtaste
obrise motornih sanjki. Iza njega su dopirali krikovi, povici, naredbe, pucnjava. Ne
toliko pucnjave koliko bi očekivao, ali sad nije bio trenutak da se pita zašto.

Požuri se! zavapi Owen. Moramo odavde!

Idem najbrže što mogu - strpi se.

Henry se ponovno pokrene. Djelovanje Owenovih mamuzajućih tableta - kakav god

im bio sastav - već je slabjelo, i noge su mu otežale. Bedro ga je izluđujuće svrbjelo,
usta također. Osjećao je kako mu ta štetočina puzi po jeziku. Poput mjehurića gaziranog
pića kojih nikako da se riješiš.

Owen je presjekao ogradu - i bodljikavu i glatku žicu. Sad je stajao ispred motornih
sanjki Sno-Cat (bijelih da se ne vide na snijegu; nije ni čudo što ih Henry nije vidio), a o
kuk je podbočio automatsku pušku, pokušavajući gledati istodobno na sve strane. Zbog
višestrukih svjetala bacao je šest sjena; zrakasto su se širile od njegovih čizama poput
pomahnitalih kazaljki sata.

Owen zgrabi Henryja oko ramena. Dobro si?

Henry kimne glavom. Kad ga je Owen počeo vući prema Sno-Catu, začuje se
glasna, kreštava eksplozija, kao da je netko upravo opalio iz najvećeg karabina na
svijetu. Henry se sagne, saplete o vlastite noge i bio bi pao da ga Owen nije pridržao.

Što—

Tekući plin. A možda i benzin. Pogledaj.

Owen ga uhvati za ramena i okrene. Henry ugleda golemi ognjeni stup u snježnoj
noći. Komadići trgovine - daske, šindra, bukteće kutije Cheeriosa, baklje rola toaletnog
papira - letjeli su u zrak. Neki su vojnici to gledali, očarani. Drugi su trčali prema šumi.
U potjeri za zatvorenicima, pretpostavi Henry, premda im je u glavama začuo paniku -
Trči! Trči! Odmah sad! - koju si nije mogao objasniti. Poslije, kad je imao vremena
razmisliti, shvatit će da su i mnogi vojnici bježali. No sad mu ništa nije bilo jasno.
Stvari su se događale prebrzo.

Owen ga okrene natrag i podigne na suvozačko sjedište motornih sanjki, gurnuvši

ga pokraj viseće cerade koja je jako zaudarala po motornom ulju. U kabini motornih
sanjki bilo je blaženo toplo. Radio pričvršćen za primitivnu upravljačku ploču pijukao je
i kreštao. Jedino što je Henry uspio jasno razabrati bila je panika u glasovima. To ga
učini barbarski sretnim - sretnijim nego što je bio nakon onog popodneva kad su njih
četvorica Richieju Grenadeau i njegovim kompićima-nasilnicima utjerali strah u kosti.

60
A koliko je Henry shvaćao, upravo takvi vode ovu operaciju: škvadra odraslih Richieja
Grenadeaua, oboružanih puškama umjesto komadima suhog pasjeg govna.

Između sjedišta se nešto nalazilo, kutija s dva žmigajuća narančasta svjetla. Kad se
Henry sagnuo nad nju, znatiželjan, Owen Underhill zgrabi ceradu koja je visjela pokraj
vozačkog sjedišta, odmakne je i ubaci se u sanjke. Teško je disao i smiješio se gledajući
trgovinu u plamenu.

“Oprezno s tim, brate”, reče on. “Pazi na prekidače.”

Henry podigne kutiju, veličine otprilike Dudditsove omiljene kutije za užinu sa

slikom Scooby Dooa. Prekidači koje je Owen spomenuo nalazili su se ispod žmigajućih
svjetala. “Što je to?”

Owen okrene ključ u paljenju i motor Sno-Cata istog trenutka brundajući oživi.
Mjenjač je bio postavljen visoko i Owen ga svom snagom ubaci u prvu. Još se smiješio.
Na jarkoj svjetlosti koja je padala kroz vjetrobran motornih sanjki, Henry sad ugleda
crvenkastonarančastu nit lišaja ispod oba Owenova oka, poput maskare. Imao ga je i u
obrvama.

“Ovdje je previše svjetla”, reče on. “Malo ćemo to promijeniti.” Okrene sanjke u
iznenađujuće kliznom krugu; kao da si u gliseru. Henry, koji je još držao onu kutiju sa
žmigajućim svjetlima u krilu, zavali se u sjedištu. Odgovaralo bi mu da ne mora hodati
idućih pet godina.

Owen ga pogleda kad je krenuo sanjkama poprečno prema Swanny Pond Roadu,
sad jarku ograđenom snježnim nanosima. “Uspio si”, reče on. “Sumnjao sam da ćeš
uspjeti, iskreno to priznajem, ali ti je upalilo, jebote.”

“Rekao sam ti - ja sam majstor motiviranja.” Osim toga, pošalje on misao, većina će
njih ionako umrijeti.

Nema veze. Pružio si im priliku. A sad—

Još se čula pucnjava, ali tek kad je metak fijuknuo i odbio se od metala iznad
njihovih glava, Henry shvati da je metak bio namijenjen njima. Začuje se oštar zveket
kad se još jedan metak odbio od jedne Sno-Catove skije i Henry se sagne... kao da bi to
koristilo.

I dalje se smiješeći, Owen pokaže desno. Henry virne u tom smjeru kad su se još
dva metka odbila od zatubaste karoserije motornih sanjki sličnih kutiji tableta. Henry se
oba puta skutri; Owen i ne trepne.

Henry ugleda grozd kontejnera, nekih s logom tvrtki kao što su Sysco34 i Scott
Paper35 Ispred kontejnera nalazila se kolonija kamp-prikolica, a ispred najveće,
Winnebagove, koja Henryja podsjeti na palaču na kotačima, stajala su šestorica ili
sedmorica koji su svi pucali po motornim sanjkama. Iako je udaljenost bila velika,
vjetar jak, a snijeg još vijao, previše metaka ih je pogađalo. Drugi vojnici, neki samo
djelomice odjeveni (jedan je štemer došprintao kroz snijeg golog torza dostojnog nekog
stripovskog superheroja) pridruživali su se toj grupi. U njezinu je središtu stajao visoki

34 Vodeći američki dobavljač gotove hrane (od 1970.).

35 Proizvođač papirnatih ubrusa, maramica i toaletnog papira.

61
sjedokosi muškarac. Pokraj njega je stajao neki zdepastiji muškarac. Henry ugleda kako
je mršavko podigao pušku i opalio, naizgled se i ne potrudivši nanišaniti. Začuje se
špang i Henry osjeti kako mu je nešto prošišalo točno ispred nosa, nešto malo, opako i
zujavo.

Owen se čak nasmije. “Sjedokosi mršavko je Kurtz. On je glavni, a ta baraba zna

gađati.”

Još se metaka zujeći odbije od skija i karoserije sanjki. Henry osjeti još jednu od tih
zujećih, nasrtljivih stvarci u kabini i radio iznenada zanijemi. Razdaljina između njih i
pucača okupljenih oko Winnebaga povećavala se, ali to kao da nije ništa značilo. Koliko
je Henry mogao primijetiti, sva ta bagra zna gađati. Samo je pitanje vremena kad će ih
netko od njih pogoditi... no Owen je izgledao sretno. Henry shvati da se udružio s
nekim još suicidalnijim od sebe.

“Tip pokraj Kurtza je Freddy Johnson. Ti su mušketiri listom Kurtzovi momci, oni
koji su trebali - ups, pazi!”

Još jedan špang, još jedna fijučuća čelična pčela - ovaj put između njih - i odjednom
na vrhu mjenjača nestane kugle. Owen prasne u smijeh. “Kurtz!” vikne on. “Kladim se
da je to tvoja rupa u limu! Dvije godine do umirovljenja po sili zakona, a on još gada
kao Annie Oakley!36” Zabubnja šakom po okviru upravljača. “Ali sad su prekardašili.
Zabava je zabava, ali što je previše, previše je. Isključi im svjetla, ljepotane.”

“Ha?”

I dalje se veselo smiješeći, Owen trzne palcem prema kutiji sa žmigajućim

narančastim žaruljicama. Krivulje lišaja ispod njegovih očiju sad su Henryju izgledale
poput ratničkih boja. “Pritisni tipke, sinko. Pritisni te tipke i spusti rolete.”

12

IZNENADA - UVIJEK BI SE TO DOGODILO IZNENADA, UVIJEK KAO ČAROLIJOM - okolni

se svijet raspline i Kurtz se nađe u zoni. Kreštav fijuk mećave, bockanje snijega,
zavijanje sirene, uporni ritam alarma - svega nestane. Kurtz zaboravi na Freddyja
Johnsona pokraj sebe kao i na ostale carskodolinaše okupljene oko sebe. Usredotoči se
na odlazeći Sno-Cat i ni na što drugo. Vidio je Owena Underhilla na lijevom sjedištu,
vidio ga kroz čeličnu oplatu kabine, kao da je on, Abe Kurtz, odjednom obdaren
Supermenovim rendgenskim vidom. Udaljenost između njih bila je nevjerojatno velika,
ali to nije bilo važno. Idući metak koji ispali prosvirat će zatiljak izdajničke glave
Owena Underhilla, tog prijestupnika crte. On podigne pušku, nacilja—

Dvije eksplozije raskole noć, jedna dovoljno blizu da Kurtza i njegove ljude udarni
val pogodi kao maljem. Kontejner na kojem je pisalo INTEL INSIDE odskoči u zrak,
prevrne se u zraku i padne na Spago’s, kuharski šator. “Sveca mu!” vikne jedan od

36 Pravim imenom Phoebe Ann Oakley Mozee (1860. - 1920.), bila je izvrstan strijelac i zvijezda
Wild West Showa Buffala Billa. O njoj je napisan jedan od najpopularnijih mjuzikla svih vremena
“Annie get your gun” (glazbu je napisao Irving Berlin, a prvi put je izveden 1946.).

62
njegovih ljudi.

Nisu se pogasila sva svjetla - pola sata nije bilo dovoljno i Owen je imao tek toliko
vremena da postavi eksploziv samo na dva generatora (cijelo si vrijeme mrmljajući u
bradu “Banbury Cross, Banbury Cross, odjaši na drvenom konjiću u Banbury Cross”),
ali odbjegli Sno-Cat odjednom progutaju plamenom istočkane migoljeće sjene i Kurtz
baci pušku u snijeg ne okinuvši.

“Jebo te patak”, reče on bezizražajno. “Prekini paljbu. Prekinite paljbu, kumeki.

Prekidaj, hvaljen Isus. Svi unutra. Svi osim Freddyja. Uhvatite se za ruke i pomolite se
Bogu Ocu Svemogućemu da nas izbavi iz sranja u koje smo se uvalili do grla. Dođi,
Freddy. Življe malo.”

Ostali, njih desetak, brzim korakom odmarširaju po stubama u Winnebago, sa

zebnjom gledajući u zapaljene generatore, buktinju kuharskog šatora (već se zapalio i
susjedni intendantski šator; poslije će doći red na stacionar i mrtvačnicu). Polovica
reflektora na stupovima u bazi se pogasila.

Kurtz zagrli Freddyja Johnsona oko ramena i povede ga dvadeset koraka kroz
uskovitlani snijeg, koji je vihor sad podizao i nosio u velovima koji su izgledali poput
mistične pare. Ravno ispred njih dvojice, plamen koji je zahvatio Gosselinov market -
ono što je od njega ostalo - veselo je pucketao. Staja se već zapalila. Njezina razvaljena
vrata su zjapila.

“Freddy, voliš li Isusa? Reci mi istinu.”

Freddy je već to prošao. Bila je to mantra. Šef si je bistrio mozak. “Volim ga, šefe.”

“Kuneš se da je to istina?” Kurtz je piljio u njega. Najvjerojatnije, gledao je kroz

njega. Planirao, ako se za takve stvorove od instinkta može reći da planiraju. “I dovijeka
gorio u paklu ako lažeš.”

“Kunem se da je istina.”

“Jako ga voliš, zar ne?”

“Jako, šefe.”

“Više od svoje grupe? Više od odlaska u akciju i izvršenja zadatka?” Stanka. “Više
nego mene?”

Nisu to bila pitanja na koja bi poželio pogrešno odgovoriti ako želiš ostati živ. Na
sreću, nisu bila ni teška. “Ne, šefe.”

“Telepatija je prošla, Freddy?”

“Nešto sam osjetio, ne znam je li to bila baš telepatija, glasovi u glavi—”

Kurtz je kimao glavom. Crvenozlatni plamenovi boje Ripleyjičinih gljivica liznu

kroz krov staje.

“—ali to je prestalo.”

“A ostali iz grupe?”

63
 “Mislite na carskodolinaše?” Freddy mahne glavom prema Winnebagu.

“A na koga bih drugoga mislio, The Firehouse Five Plus Two37?

Da, na njih!”

“Čisti su, šefe.”

“To je dobro, ali i loše. Freddy, treba nam par zaraženih Amerikanaca. A kad kažem
nama, mislim na tebe i mene. Hoću Amerikance koji vrve od tog crvenog sranja,
shvaćaš li?”

“Da.” Freddy nije shvaćao zašto, ali u ovom trenutku zašto nije bilo važno. Vidio je
kako Kurtz ovladava situacijom, vidno ovladava, i lakne mu. Kad Freddy bude trebao
znati, Kurtz će mu reći. Freddy tjeskobno pogleda trgovinu u plamenu, staju u plamenu,
kuharski šator u plamenu. Situacija je bila SAM.

Ili možda nije. Ne ako Kurtz ovlada situacijom.

“Ta prokleta telepatija odgovorna je za većinu ovog,” glasno je razmišljao Kurtz,

“ali telepatija nije bila pokretač ovoga. U ovome je imao prste netko ovozemaljski,
hvaljen Isus. Freddy, a tko je izdao Isusa? Tko mu je dao izdajnički poljubac?”

Freddy je poznavao Bibliju, uglavnom zato što mu ju je Kurtz dao. “Juda

Iškariotski, šefe.”

Kurtz je brzo kimao glavom. Vršljao je pogledom na sve strane, popisivao nastalu
štetu, planirao reakciju, koju će uvelike omesti mećava. “Tako je, momče. Juda je izdao
Isusa, a Owen Philip Underhill izdao je nas. Juda je dobio trideset srebrnjaka. Nije baš
neka plaća, što kažeš?”

“Nije, šefe.” Ovaj je odgovor izrekao djelomice okrenut od Kurtza jer je nešto
eksplodiralo u opskrbnom centru. Čelična ruka stisne ga za rame i okrene natrag.
Kurtzove su oči bile razrogačene i užegle. Zbog bijelih trepavica izgledale su sablasno.

“Gledaj u mene dok ti govorim”, reče Kurtz. “Slušaj me kad ti govorim.” Kurtz
slobodnu ruku položi na kundak devetmilimetarca. “Ili ću ti prosuti crijeva po snijegu.
Noć mi je bila teška i da je nisi otežavao, krepilu, jesi me razumio? Shvaćaš na što
ciljam?”

Johnson je bio tjelesno hrabar čovjek, ali sad osjeti kako mu se nešto u želucu
okrenulo i pokušalo otpuzati. “Da, šefe, oprostite.”

“Oprošteno. Bog voli i prašta pa moramo i mi. Ne znam koliko je srebrnjaka Owen
dobio, ali ti mogu reći ovo: uhvatit ćemo ga, raširiti mu guzove i načiniti tom momku
novi šupak. Jesi li za to?”

“Da.” Freddy nije ništa na svijetu želio više nego naći osobu koja je njegov

37 Firehouse 5+2 je poluprofesionalni dixieland bend koji svira u Disneylandu čiji su članovi
odjeveni u vatrogasne uniforme.

64
prethodno sređeni svijet okrenula naglavce i jebati toj osobi mater. “Šefe, koliko je
Owenove odgovornosti u ovome?”

“Za mene dovoljno”, spokojno će Kurtz. “Freddy, imam osjećaj da tonem—”

“Ne, šefe.”

“—ali ću još nekoga povući za sobom.” Ruke i dalje oko Freddyjevih ramena,
Kurtz povede svog novog zamjenika natrag prema ‘Bagu. Tusti, gasnući stupovi vatre
označavali su mjesto gdje su se nalazili izgorjeli generatori. Underhill je to učinio -
jedan od Kurtzovih ljudi. Freddyju je to i dalje bilo teško povjerovati, ali se svejedno
počeo pjeniti. Koliko srebrnjaka, Owen? Koliko si ih dobio, izdaj niče?

Kurtz zastane u podnožju stuba.

“Freddy, kojeg od onih vojnika želiš da predvodi operaciju potrage i uništenja?”

“Gallagherova, šefe.”

“Kate?”

“Tako je.”

“Freddy, je li ona ljudožder? Osoba koju ćemo ostaviti ovdje umjesto nas mora biti
ljudožder.”

“Jede ih sirove s kupusom, šefe.”

“U redu”, reče Kurtz. “Jer ovo će biti prljav posao. Trebaju mi dvojica Ripley-
pozitivna, po mogućnosti dva Plavca. A ostali... kao sa životinjama, Freddy. Carska
dolina je sad operacija potrage i uništenja. Gallagherova i ostali trebaju ih pohvatati što
više. Vojnike i civile jednako. Od sada do sutra u podne je sezona lova. A nakon toga,
kud koji, mili moji. Osim nas dvojice, Freddy.” Svjetlost ognja obojila je Kurtzovo lice
lišajem, pretvorila mu oči u lasičje. “Ulovit ćemo Owena Underhilla i naučiti ga da ljubi
Gospoda.”

Kurtz odskakuće uza Winnibagove stube, siguran poput divokoze na utabanom i

skliskom snijegu. Freddy Johnson pođe za njim.

13

MOTORNE SE SANJKE SJURE NIZ NASIP DO SWANNY POND ROADA TAKO BRZO da se
Henryju okrenuo želudac. Sno-Cat načini polukrug pa okrene na jug. Owen je gnječio
kvačilo i mrcvario mjenjač, prebacivao sanjke iz brzine u brzinu, sve do pete. Zbog
zviježđa snijega koja su se zalijetala u vjetrobran, Henry se osjećao kao da se voze
približno brzinom zvuka. A vjerojatno voze brzinom od samo pedeset i nešto kilometara
na sat. To će im omogućiti da se maknu od Gosselinova marketa, ali je pretpostavljao da
se Jonesy kreće kudikamo brže.

Autocesta pred nama? upita Owen. Jest, zar ne?

65
 Da. Približno šest kilometara.

Morat ćemo se prebaciti u neko drugo vozilo kad tamo stignemo.

Pritom, bude li ikako moguće, nitko neće stradati. A naročito smrtno stradati.

Henry... Ne znam kako da ti to obzirno priopćim, ali ovo nije srednjoškolska

košarka.

“Nitko neće stradati. I nitko neće smrtno stradati. Barem uz vrijeme zamjene vozila.
Pristani na to ili ću se ovog časa otkotrljati kroz vrata.”

Owen ga pogleda. “Učinio bi to, zar ne? A u materinu ono što tvoj prijatelj planira
učiniti sa svijetom.”

“Moj prijatelj nije odgovoran ni za što. On je otet.”

“U redu. Nitko neće stradati u vrijeme zamjene. Bude li ikako moguće. I nitko neće
smrtno stradati. Osim možda nas. Dakle, kamo idemo?”

U Deny.

On je tamo? Posljednji preživjeli izvanzemaljac?

Mislim da jest. U svakom slučaju, imam prijatelja u Derryju koji nam može pomoći.
On vidi crtu.

Kakvu crtu?

“Nema veze”, reče Henry i pomisli: Komplicirano je.

“Kako to misliš, komplicirano? A nema nabijanja, nema igranja - što to znači?”

Ispričat ću ti dok se budemo vozili na jug. Budem li mogao.

Sno-Cat se valjao prema autocesti kao kapsula kojoj prethodi jarka svjetlost
njezinih farova.

“Ponovi mi još jedanput, što ono namjeravamo učiniti?” reče Owen. “Spasiti
svijet.”

“A reci mi što mi time postajemo - trebam to čuti.”

“Postajemo heroji”, reče Henry. A tad nasloni glavu na sjedište i sklopi oči. Zaspao
je za nekoliko sekundi.

Maja

66
 TREĆI DIO

QUABBIN

Dok uspinjali se stubama amo Sretoh čovjeka što ne bje tamo;

Ni današnjeg dana tu nije bio! Kad barem više ne bi dolazio.

HUGHES MEARNS

67
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Lov počinje

JONESY NIJE IMAO POJMA KOLIKO JE SATI KAD JE ZELENI

DYSART’SOV ZNAK zasvjetlucao u snježnoj tmini - Ramov je autosat bio pokvaren i
uporno žmirkao na 12:00 - ali je još bilo tamno i padao je gust snijeg. Izvan Derryja
ralice su gubile bitku s vijavicom. Ukradeni Ram bio je “prilično dobar tutač” kako bi
rekao Jonesyjev tata, ali je i on gubio bitku te je sve češće proklizavao i zanosio se u sve
dubljem snijegu, sve se teže probijao kroz zapuhe. Jonesy nije imao pojma kamo se
gospodin Sivac zaputio, ali Jonesy nije vjerovao da će on tamo i stići. Ne po ovakvu
nevremenu, ne u ovom vozilu.

Radio je funkcionirao, ali ne naročito; sve što je dosad kroza nj dopiralo bilo je
jedva čujno i zamućeno krčanjem. Nije čuo znak točnog vremena, ali je načuo
vremensku prognozu. Južno od Portlanda, snijeg je prešao u kišu, ali između Auguste i
Brunswicka, rekli su na radiju, pada opaka mješavina susnježice i ledene kiše. Većina
naseljenih mjesta je bez struje, a ništa bez lanaca na kotačima se ne kreće.

Jonesyju su takve vijesti bile po volji.

KAD JE GOSPODIN SIVAC OKRENUO VOLAN DA BI SKRENUO NA KOSINU IZLAZA

prema mamećem zelenom znaku, Ram se zanese i otkliže postrance te pritom podigne
silne kapljične oblake snijega. Jonesy je znao da bi on vjerojatno sletio u jarak da on
drži volan u rukama, ali ne drži. Pa premda više nije imun na Jonesyjeve emocije,
gospodin Sivac kao da je osjetno manje sklon panici u stresnim situacijama. Umjesto da
naslijepo okreće volan u smjeru suprotnom od proklizavanja, gospodin Sivac učini
suprotno, zadrži volan okrenut na tu stranu dok klizanje nije prestalo, a tad ispravi
kamionet. Pas koji je spavao u prostoru za noge na suvozačkoj strani nije se ni
probudio, a Jonesyjevo srce jedva da je brže zakucalo. Jonesy je znao da bi njemu, da
upravlja vozilom, srce sad vraški tuklo. Ali naravno, po ovakvu nevremenu on bi
automobil ostavio u garaži.

Gospodin Sivac stane na znak obvezatnog zaustavljanja na kraju izlazne ceste, iako
je autocesta Route 9 bila bespuće u oba smjera. Preko puta se nalazilo golemo
parkiralište, blještavo osvijetljeno narančastom svjetlošću lučnih svjetiljaka; pod

68
njihovom drečećom svjetlošću, vjetrom nošeni snijeg kao da se micao poput smrznutog
daha neke goleme, nevidljive zvijeri. Jonesy je znao da bi neke druge noći to
parkiralište bilo krcato brundavim šleperima, Kenworthima, Mackima i Jimmy-
Peteima38, treperavih zelenih i jantarnih svjetala u kabinama. Večeras je parkiralište bilo
gotovo pusto, osim dijela s oznakom ZA VIŠEDNEVNO PARKIRANJE OBRATITE
SE UPRAVITELJU. OBVEZNA PARKIRALIŠNA KARTICA. Tamo se nalazilo
desetak ili više teretnjaka, rubova omekšanih snježnim nanosima. U restoranu, njihovi
vozači jedu, igraju flipere, gledaju pornokanal u salonu za kamiondžije, ili pokušavaju
spavati u turobnom paviljonu iza restorana, gdje se za deset dolara dobije ležaj, čisti
pokrivač i slikovit pogled na zid od betonskih blokova. Svima se njima nedvojbeno po
glavi motaju dvije iste misli: Kad ću moći krenuti? i Koliko će me ovo koštati?

Gospodin Sivac pritisne gas, pa premda je to učinio obzirno, kako mu je savjetovao

Jonesyjev fajl o vožnji u zimskim uvjetima, sva se četiri kamionetova kotača zavrte na
mjestu i vozilo se počne trzavo pomicati u stranu, ukopavajući se.

Samo daj! Jonesy zakliče sa svog mjesta kod uredskog prozora. Hajde, ožeži! Lezi
na gas, pritisni ga do daske! Jer kad zapneš u pogonu na četiri kotača, onda si zaista
zapeo!

No tad kotači uhvate podlogu - najprije prednji, gdje je težina motora Ramu
osigurala malo više trenja - pa stražnji. Ram se otkotrlja preko Route 9 prema natpisu
ULAZ. Niže od toga nalazio se drugi na kojem je pisalo: DOBRO DOŠLI U
NAJBOLJE PRENOĆIŠTE ZA KAMIONDŽIJE U NOVOJ ENGLESKOJ. Prednja
svjetla njihova kamioneta osvijetle treći natpis, obložen snijegom ali čitljiv: MA ŠTO,
DOBRO DOŠLI U NAJBOLJE PRENOĆIŠTE ZA KAMIONDŽIJE NA SVIJETU.

Je li ovo najbolje prenoćište na svijetu? upita gospodin Sivac.

Naravno, reče Jonesy. A tad - nije si mogao pomoći - prasne u smijeh.

Zašto to činiš? Zašto proizvodiš taj zvuk?

Jonesy primijeti nešto zapanjujuće - i dirljivo i užasavajuće: gospodin Sivac se

smiješi Jonesyjevim ustima. Ne jako, samo malo, ali je to smiješak. Ne zna što je
smijeh, pomisli Jonesy. Nije znao ni što je srdžba, ali nevjerojatno brzo uči; sad ga zna
spopasti bijes prvaka.

To što ste rekli učinilo mi se smiješnim.

Što točno znači smiješno?

Jonesy nije imao pojma kako odgovoriti na to pitanje. Želio je da gospodin Sivac
doživi čitavu lepezu ljudskih emocija, jer je pretpostavljao da bi se humanizacija
njegova otimača mogla pokazati njegovom jedinom šansom - upoznali smo neprijatelja,
i on je mi, jednom reče Pogo39. Ali kako nakupini spora s drugoga svijeta objasniti što
znači smiješno? A što je zapravo smiješno u tome što se Dysart’s proglasio najboljim
prenoćištem za kamiondžije na svijetu?

38 Poznate marke teretnjaka.

39 Pogo - razborit, dobrodušan oposum - glavni junak istoimenog stripa autora Walta Kellyja, koji
vrlo često izgovara tu rečenicu.

69
 Sad su prolazili pokraj još jednog znaka, na kojem su strelice pokazivale lijevo i
desno. VELI pisalo je ispod strelice ulijevo. MIĆI ispod strelice udesno.

Koji smo mi? upita gospodin Sivac, zaustavivši se kod znaka.

Jonesy ga je mogao prisiliti da traži taj podatak, ali čemu? Mi smo miči, reče on, i
gospodin Sivac skrene desno. Kotači se malo zavrte u prazno i kamionet cimne prema
naprijed. Lad podigne glavu, okine još jedan dug i mirisan prdac pa zacvili. Donji dio
trbuha nabrekao mu je i rastegnuo se; netko tko ne zna što je na stvari, bez sumnje bi
pomislio da je posrijedi kuja koja će okotiti popriličan broj štenadi.

Na parkiralištu za miće bilo je dvadesetak automobila i kamioneta. Oni najdublje

zameteni pripadali su zaposlenicima - mehaničarima (uvijek jedan ili dvojica dežuraju),
konobaricama, kuharima. Najčišće vozilo, Jonesy primijeti vrlo zainteresirano, bio je
barutnoplavi policijski automobil utabana snijega oko krovnih svjetala. Uhićenje bi
jamačno bacilo klip pod noge planovima gospodina Sivca; s druge strane, Jonesy je već
bio nazočan na tri mjesta ubojstva, uključujući i kabinu ovog kamioneta. Nije bilo
svjedoka prvih dvaju ubojstava, a vjerojatno ni otisaka Garyja Jonesa, ali ovdje?
Naravno. Puno otisaka. Ugleda se kako stoji u nekakvoj sudnici i govori: Ali, gospodine
suče, ta je ubojstva počinio izvanzemaljac u meni. Bio je to gospodin Sivac. Još jedna
duhovitost koju gospodin Sivac ne bi shvatio.

Taj se velmoža u međuvremenu ponovno odao prekapanju po Jonesyjevoj

memoriji. Dry Farts40, reče on. Zašto ovo mjesto zoveš Dry Farts, a natpis kaže
Dysart’s?

Tako ga je zvao Lamar, reče Jonesy i sjeti se dugih, urnebesnih doručaka ovdje,
najčešće pri dolasku u Rupu u zidu ili odlasku iz nje. A ovo se izvrsno uklapa u tu
tradiciju, zar ne? I moj ga je tata tako zvao.

Je li to smiješno?

Umjereno, rekao bih. To je igra riječima, a temelji se na zvučnoj sličnosti. Igre

riječima smatraju se najnižim oblikom humora.

Gospodin Sivac parkira na najbliže osvijetljenom otoku restorana, ali daleko od

policijskog automobila. Jonesy nije imao pojma shvaća li gospodin Sivac značenje
svjetala na krovu policijskog automobila. Pruži ruku prema prekidaču Ramovih prednjih
svjetala i spusti ga. Maši se ključa u paljenju, pa zastane i ispusti nekoliko oporih
štektaja smijeha: “Ha! Ha! Ha! Ha!”

I kako je bilo? upita Jonesy, više nego blago znatiželjan. A pomalo i sa zebnjom.

“Bez veze”, odreže gospodin Sivac i ugasi motor. No tad, sjedeći tako u tami dok je
vjetar zavijao oko kabine kamioneta, on to ponovi, s malo više uvjerenja: “Ha! Ha, ha,
ha!” U svom uredskom pribježištu, Jonesy zadrhti. Bio je to jeziv zvuk, poput duha koji
se pokušava sjetiti kako je biti živo ljudsko biće.

Ni Ladu se nije svidjelo. Ponovno zacvili i tjeskobno pogleda u čovjeka za

upravljačem kamioneta njegova gospodara.

40 Suhi prdci.

70
 3

OWEN JE DRMUSAO HENRYJA DA SE PROBUDI I HENRY SE NEVOLJKO ODAZOVE.

Osjećao se kao da je zaspao tek prije nekoliko sekundi. Udovi kao da su mu bili
umočeni u cement.

“Henry.”

“Ovdje sam.” Lijeva ga noga svrbi. Usta još i više; prokleti lišaj raste mu sad i po
usnicama. On ga otare kažiprstom i iznenadi se kako se lako guli s kože. Poput kraste.

“Poslušaj. I gledaj. Možeš li gledati?”

Henry pogleda niz cestu, koja je sad bila mutna i snježno sablasna: Owen je
zaustavio sanjke uz cestu i ugasio svjetla. U glavama začuju glasove u tami, niže od
njih, slušni ekvivalent logorskoj vatri. Henry se primakne. Bila su četvorica, mladići bez
činova u... u...

Plavoj grupi, šapne Owen. Ovaj put smo mi Plava grupa.

Četiri mladića bez činova u Plavoj grupi, pokušavaju ne cvikati od straha...

pokušavaju biti odvažni... glasovi u tami... logorska vatrica glasova u tami...

Na njezinoj svjetlosti, Henry otkrije da nešto nejasno vidi; snijeg, dakako, i

nekoliko žutih žmigajućih svjetala koja osvjetljavaju ulazni odvojak autoceste. Na
svjetlosti ploče s instrumentima vidi se i poklopac kartonske kutije za pizzu. Pretvoren
je u pladanj. Na njemu su krekeri Saltines, nekoliko komada sira i višenamjenski džepni
nožić. Nožić pripada Smittyju, a svi se njime služe za rezanje sira. Što je Henry dulje
gledao, to je bolje vidio. Kao da ti se oči navikavaju na tamu, ali je to bilo nešto više od
toga: to što je vidio imalo je jezivo vrtoglavu dubinu, kao da fizički svijet odjednom
više nije sastavljen od tri dimenzije, već od četiri ili pet. A moglo se lako shvatiti i
zašto: gleda kroz četiri para očiju, istovremeno. Svi sjede stisnuti u...

Hummeru, oduševljeno će Owen. Henry, terenski džip, jebote! Usto i sa zimskom

opremom! Kladim se u što hoćeš da je ima!

Oni su mladići sjedili na hrpi, istina, ali svejedno na četiri različita mjesta, i gledali
svijet iz četiri različite perspektive, s četiri različite kvalitete vida, u rasponu od oka
sokolova (Dana iz Maybrooka u državi New York) do podnošljivog. No nekako ih je
Henryjev mozak procesuirao, baš kao što višestruke nepokretne sličice na roli filma
pretvara u pokretne filmske slike. Samo što ovo nije bilo kao film niti kao nekakva trik
trodimenzionalna slika. Bio je to potpuno nov način gledanja, kakav može dovesti do
sasvim novog načina razmišljanja.

Ako se ovo sranje proširi, pomisli Henry, i užasnut i mahnito uzbuđen, proširi li
se...

Owenov lakat bubne ga u slabinu. “A da koji dan pričekaš sa seminarom?” reče on.
“Pogledaj preko ceste.”

Henry to i učini, posluživši se svojim jedinstvenim četverostrukim vidom; sa

zakašnjenjem shvati da je učinio nešto više od pukog gledanja: pomaknuo je očne

71
jabučice onim mladićima tako da može škiljeći pogledati na drugu stranu autoceste.
Gdje ugleda još žmigajućih svjetala u mećavi.

“Cestovna blokada”, promumlja Owen. “Jedna od Kurtzovih polica osiguranja. Oba

izlaza blokirana, nema kretanja po autocesti bez propusnice. Hoću Hummera, najbolje
što nam treba po ovakvu usranom vremenu, ali ne želim uzbuniti dečke prekoputa.
Možemo li mi to?”

Henry ponovno počne eksperimentirati očima onih mladića i micati ih. Shvati da se,
čim sva četvorica ne gledaju u isto, njegov osjećaj božanskog četverodimenzionalnog ili
peterodimenzionalnog vida raspline i da mu ostane mučna, uzdrmana perspektiva s
kojom se njegova oprema za procesuiranje ne može nositi. Ali ih on uspijeva
pomaknuti. Ne puno, samo jabučice, ali...

Mislim da možemo udružimo li snage, reče mu Henry. Primakni se. I prestani

govoriti naglas. Uđi u moju glavu. Povezi se.

Henryjeva glava odjednom bude punija. Vid mu se ponovno razbistri, ali ovaj put
perspektiva nije bila duboka kao prije. Samo dva para očiju umjesto četiri: njegove i
Owenove.

Owen ubaci Sno-Cat u prvu brzinu i pužući krene ugašenih svjetala. Tiho režanje
motora izgubi se u neprekidnom vrisku vjetra. Dok su prevaljivali udaljenost koja ih je
dijelila od autoceste, Henry osjeti kako sve jače ovladava mislima ljudi ispred njih.

Sveca mu, reče Owen, napola veselo, napola zgranuto.

Što? Što je?

Ti, čovječe - kao da sam na letećem tepihu. Isuse, ala si jak.

Misliš da sam ja jak? Čekaj da upoznaš Jonesyja.

Owen zaustavi sanjke u podnožju brežuljka. Iza njega se nalazila autocesta. A k

tome i Bernie, Dana, Tommy i Smitty, koji sjede u svom terenskom džipu na vrhu južne
prilaznice i jedu sir i krekere s improviziranog pladnja. Henry i Owen sigurni su da neće
biti otkriveni. Ona četvorica mladića u džipu nisu zaražena lišajem i nemaju pojma da
su pod prismotrom.

Spreman? upita Henry.

Mislim da jesam. Ta druga osoba u Henryjevoj glavi, hladnokrvna kao toliko

spominjani špricer dok su Kurtz i ostali pucali po njima, sad je nervozna. Henry, ti vodi.
U ovoj sam akciji ja samo leteća podrška.

Krećemo.

Sljedeće što je Henry učinio, učinio je instinktivno: onu četvoricu u Hummeru nije
povezao prizorima smrti i uništenja nego oponašajući Kurtza. U tu se svrhu morao
poslužiti energijom Owena Underhilla - u tom trenutku osjetno većom od svoje - kao i
živim sjećanjem Owena Underhilla na svog glavnog zapovjednika. Taj čin povezivanja
prožme ga vrućim zadovoljstvom. I olakšanjem. Pomicati nečije oči je jedno, a ovladati
njima potpuno je nešto drugo. Usto, mladići nisu zaraženi lišajem, što ih je moglo

72
učiniti imunima. Hvala Bogu da nije.

Momci, iza one uzvisine istočno od vas su motorne sanjke, reče Kurtz. Želim da ih
vratite u bazu. Odmah sad, molim lijepo - nikakvih pitanja, nikakvih komentara, samo
krenite. Taj će vam se prijevoz učiniti malo skučenim u usporedbi s trenutačnim
smještajem, ali mislim da ćete se svi uspjeti ugurati, hvaljen Isus. A sad mičite dupeta,
Bog vas blagoslovio.

Henry ih ugleda kako izlaze, lica smirenih i praznih. On se okrene da izađe, no tad
primijeti da Owen još sjedi na vozačkoj strani Sno-Cata, razrogačenih očiju. Usnice su
mu se micale, oblikujući riječi u njegovoj glavi: A sad mičite dupeta, Bog vas
blagoslovio.

Owen! Kreni!

Owen se okrene, trgne pa kimne glavom i progura kroz ceradu koja je visjela na
njegovoj strani sanjki.

HENRY SE POSKLIZNE I PADNE NA KOLJENA, PODIGNE SE PA SE KLONULO ZAGLEDA u

ispruganu tamu. Nije daleko, Bog zna da nije, ali mu se čini da se ne bi mogao probiti ni
kroz sedam metara snježnih zapuha, a kamoli kroz stotinu i pedeset. Jajonoša uporno
hoda, pomisli on, a zatim: Učinio sam ono. To je odgovor, naravno. Koknuo sam se i
sad sam u paklu. Ovo je jajonoša u p—

Owen ga obgrli rukom... ali je to bilo nešto više od ruke. Napajao je Henryja
svojom snagom.

Hvala t—

Zahvali mi poslije. A i spavaj poslije. Zasad, ne skidaj oka s lopte.

Nije bilo lopte. Bili su tu samo Bernie, Dana, Tommy i Smitty, koji su sad grabili
kroz snijeg, kao jednored šutljivih mjesečara u kombinezonima i vjetrovkama s
kapuljačom. Odmarširaju na istok niz Swanny Pond Road prema Sno-Catu, a Owen i
Henry s mukom se počnu probijati na zapad, prema napuštenom džipu. Henry shvati da
su sir i slani krekeri također ostavljeni i u želucu mu zakruli.

Tad ugledaju Hummera ravno ispred sebe. Pokrenut će ga, najprije bez upaljenih
svjetala, u prvoj brzini i tiho, najtiše, zaobići u širokom luku žuta signalna svjetla u dnu
prilaznice, a budu li imali sreće, dečki koji čuvaju sjevernu prilaznicu neće ni primijetiti
da ih nema.

A ako nas ipak spaze, možemo li učiniti nešto da to zaborave? upita Owen. Da im
izazovemo - što ja znam - amneziju?

Henry shvati da bi vjerojatno mogli.

73
 Owen?

Što je?

Ako se ovo proširi, to bi sve promijenilo. Sve.

Nastane stanka u kojoj Owen razmisli o tome. Henry nije mislio na znanje,
uobičajenu valutu Kurtzovih šefova s vrhuške hranidbenog lanca; mislio je na
sposobnosti koje su, čini se, zadirale daleko onkraj pukog čitanja misli.

Znam, odgovori on naposljetku.

KRENU NA JUG, U MEĆAVU. HENRY DEVLIN JOŠ JE ŽVAKAO SLANE KEKSE I SIR kad
iscrpljenost pogasi svjetla u njegovoj prenapregnutoj glavi.

Zaspi s mrvicama na usnicama.

I usni Josie Rinkenhauer.

POLA SATA NAKON ŠTO SE ZAPALILA, STAJA STAROG REGGIEJA GOSSELINA BILA je
tek umiruće zmajevo oko u halabučećoj noći, koje se širilo i sužavalo u crnoj duplji
otopljenog snijega. Iz šuma istočno od Swanny Pond Roada čulo se pop-pop-pop
puščane paljbe, isprva teške, no učestalost i glasnoća su slabjele kako su carskodolinaši
(sad carskodolinaši Kate Gallagher) ganjali odbjegle zatočenike. Bilo je to kao gađanje
glinenih golubova, a neće puno golubova umaknuti. Možda dovoljno njih da sve
ispričaju, da ih sve cinkaju, ali o tome će misliti sutra.

Za to vrijeme - dok im je izdajica Owen Underhill odmicao - Kurtz i Freddy

Johnson stajali su u stožeru (samo što je to ponovno bio najobičniji Winnebago; ozračja
moći i važnosti je nestalo) i ubacivali igraće karte u kapu.

Bez telepatskih sposobnosti, ali kao i uvijek osjetljiv na vibru svojih podređenih - to
što je njegovo zapovjedništvo sad bilo svedeno na jednog jedinog vojnika nije ništa
mijenjalo na stvari - Kurtz pogleda u Freddyja i reče: “Momak, pohitaj polako - na ovoj
su pili još svi zupci oštri.”

“Da, šefe”, reče Freddy ne naročito oduševljeno.

Kurtz prstom kvrcne pikovu dvojku. Ona lelujajući padne u kapu. Kurtz zaguče kao
dijete i pripremi se za novo bacanje. Začuje se kucanje na ‘Bagovim vratima. Freddy se
okrene na tu stranu, no Kurtz ga prostrijeli pogledom. Freddy okrene glavu natrag i
odgleda kako Kurtz baca još jednu kartu. Krenula je dobro, no tad otplovi predaleko i

74
padne na šilt. Kurtz nešto promumlja u bradu pa kimne glavom prema vratima. Freddy u
sebi zahvali Bogu pa ih ode otvoriti.

Na gornjoj je stubi stajala Jocelyn McAvoy, jedna od dviju carskodolinašica. Imala

je mekani provincijski južnjački naglasak; njezino lice ispod kratko podšišane plave
kose bilo je kameno. Držala je spektakularno neregularnu izraelsku strojnicu za remen.
Freddy se upita odakle joj, no zaključi da nije važno. Štošta je postalo nevažno,
uglavnom u otprilike posljednjih sat vremena.

“Joss”, reče Freddy. “Koji tebe vražićak nosi ovamo?”

“Dovodim dva Ripley-pozitivca kako mi je naređeno.” Ponovno se začuje

puškaranje iz šume i Freddy primijeti kako je žena malko skrenula pogled na tu stranu.
Željela se vratiti na drugu stranu ceste, ispuniti svoju lovnu kvotu prije završetka igre.
Freddy je znao kako se ona osjeća.

“Pošalji ih, curo”, reče Kurtz. Još je stajao iznad kape na podu (pod je i dalje bio
jedva primjetno umrljan krvlju trećeg kuharskog pomoćnika Melrosea), još držao špil
karata u ruci, ali su mu oči bile žive i zainteresirane. “Da vidimo koga si našla.”

Jocelyn da znak automatom. Muški glas u podnožju stuba zareži: “Penjite se. I
nemojte da moram ponavljati.”

Prvi muškarac koji je prošao pokraj Jocelyn bio je visok i jako crn. Imao je
posjekotinu na jednom obrazu i još jednu na vratu. Obje su bile zakrčene Ripleyjicama.
Rasle su mu i u borama na čelu. Freddyju je njegovo lice bilo poznato, ali ne i ime.
Kurtz je, naravno, znao i lice i ime. Vjerojatno zna imena svih ljudi kojima je ikad bio
zapovjednik, pomisli Freddy, i živima i mrtvima.

“Cambry!” reče Kurtz, a oči mu bijesnu još jače. Ubaci karte u kapu, pride
Cambryju kao da će se s njime rukovati, predomisli se i umjesto toga ga pozdravi
vojnički. Gene Cambry ne uzvrati pozdrav. Izgledao je mrzovoljno i izgubljeno. “Dobro
došao u Justice League of America41.” “Uočen je kako trči kroz šumu zajedno sa
zatočenicima koje je trebao čuvati”, reče Jocelyn McAvoy, bezizražajna lica; sav prezir
bio joj je u glasu.

“Zašto ne?” upita Cambry. Pogleda u Kurtza. “Ionako biste me ubili. Sve nas pobili.
Nemojte se ni truditi lagati. Vidim vam u mislima.”

Kurtza ovo ne zbuni ni najmanje. Protrlja ruke i ljubazno se nasmiješi Cambryju.

“Momak, budi koristan i možda me potakneš da se predomislim.

Srca su načinjena da se lome, a mišljenja da se mijenjaju, slava Bogu. Koga si mi

još dovela, Joss?”

Freddy se zaprepašteno zagleda u drugu osobu. I zadovoljno. Po njegovu skromnom

mišljenju, Ripleyjica nije mogla naći bolje stanište. Gnjida ionako nikome nije bio
simpatičan.

41 Strip Michaela E. Grosta koji se počeo objavljivati 1960. godine, a u kojem su se najpoznatiji
stripovski superheroji (Batman, Superman, Wonder Woman, Flash, Martian Manhunter, Atom,
Snapper Carr) udružili u borbi protiv zla.

75
 “Zapovjedniče... šefe... ne znam zašto sam ovdje... bio sam u potjeri za bjeguncima
kad me ova... ova... oprostite ali moram reći, kad me ova revna kučka izvukla iz zone
čišćenja i...”

“Bježao je s njima”, reče McAvoyeva s dosadom u glasu. “Bježao je zajedno s

njima, a zaražen je do šupka.”

“Laž!” reče muškarac na vratima. “Totalna laž! Potpuno sam čist! Stopostotno—”

McAvoyeva naglim pokretom strgne kapu koju je njezin drugi zarobljenik imao na
glavi. Njegova prorijeđena plava kosa sad je bila kudikamo gušća i kao da je bila
obojena u crveno.

“Zapovjedniče, mogu objasniti”, reče Archie Perlmutter, glasa koji se postupno

stišavao još dok je govorio. “Znate... to je...” A tad zamukne.

Kurtz ga je gledao ozarena lica, ali je ponovno navukao masku - svi su to učinili -
pa je njegov ljubazni smiješak izgledao neobično zlokobno, kao u pedofila koji poziva
dijete u svoju kuću na kolače.

“Pearly, sve će biti u redu”, reče Kurtz. “Samo ćemo se provozati. Trebamo naći
nekoga, nekoga koga poznaš—”

“Owena Underhilla”, prošapće Perlmutter.

“Tako je, dragoviću”, reče Kurtz. Okrene se McAvoyevoj. “Donesi ovom vojniku
njegov blok. Uvjeren sam da će se bolje osjećati kad ga bude imao. A onda nastavi s
lovom, jer sam prilično siguran da si ga željna.”

“Da, šefe.”

“Ali najprije, pogledaj ovo - mali trik koji sam naučio još u Kansasu.”

Kurtz baci karte u zrak. Olujni vjetar koji je puhao kroz vrata raznese ih na sve
strane. Samo jedna padne u kapu okrenuta licem prema gore, ali je to bio pik as.

GOSPODIN SIVAC UZME JELOVNIK I PREGLEDA POPIS JELA - MESNA PITA, CIKLA,
pečena piletina, čokoladna pita - sa zanimanjem i s gotovo potpunim nerazumijevanjem.
Jonesy shvati da problem nije samo u tome što ne zna kakvog je hrana okusa; gospodin
Sivac ne zna ni što okus jest A kako i bi? Ta on je u biti samo gljiva s visokim
kvocijentom inteligencije.

Stigne konobarica ispod nepregledne visoravni zaleđene pepeljastoplave kose. Na

iskaznici na njezinu nezanemarivom poprsju piše DOBRO DOŠLI U DYSART’S, JA
SAM VAŠA KONOBARICA DARLENE.

“Bok, dušo, što izvoliš?”

“Molim kajganu sa slaninom. Hrskavo pečenom, ne mekanom.”

“Tost?”

“Može pačalinke?”

76
 Ona podigne obrve i pogleda ga preko notesa. Iza nje, za šankom, policajac je jeo
nekakav slinavi sendvič i razgovarao s pečenjarom.

“Oprostite, želio sam reći čapalinke.”

Obrve polete još više. Njezino je pitanje bilo jasno kao dan, žmigalo joj je u
prednjem dijelu mozga poput neonskog natpisa u izlogu bara: je li ovaj tip nekakav
frfljo ili je zajebava?

Stojeći kod prozora svog ureda, Jonesy se umilostivi.

“Palačinke”, reče gospodin Sivac.

“A-ha. I mislila sam si. Kavu uz to?”

“Molim lijepo.”

Ona naglo poklopi svoj notes i ode. Gospodin Sivac se istog trenutka vrati pred
zaključana vrata Jonesyjeva ureda, ponovno kipteći od bijesa.

Kako si to uspio učiniti? upita. Kako ti je to uspjelo odande? Zlovoljan mukli

udarac kad je gospodin Sivac udario o vrata. A više je nego ljut, shvati Jonesy. I
prestrašen je. Jer ako se Jonesy može umiješati, sve je ugroženo.

Ne znam, reče Jonesy, uglavnom iskreno. Ali nemojte to tako uzimati k srcu.
Uživajte u doručku. Samo sam se malo zajebavao s vama.

Zašto? I dalje bijesno. I dalje pije iz vrela Jonesyjevih emocija i uživa, premda to ne
želi. Zašto bi to učinio?

Recimo da je to bilo milo za drago za pokušaj da me skuhate u uredu dok sam

spavao, reče Jonesy.

Budući da je restoranski dio prenoćišta za kamiondžije bio gotovo prazan, Darlene

začas donese jelo. Jonesy pomisli da bi mogao provjeriti može li ovladati ustima
gospodina Sivca dovoljno dugo da kaže nešto bezobrazno (primjerice Darlene, mogu li
te ugristi za kosu?), ali odustane od toga.

Ona stavi njegov tanjur na stol, sumnjičavo ga pogleda pa ode. Gospodin Sivac,
Jonesyjevim očima zagledan u kričavožutu grudu jaja i tamne treščice slanine (ne samo
hrskave nego i pregorene, u skladu s uvaženom Dysart’sovom tradicijom), osjećao je
istu sumnjičavost.

Hajde, reče Jonesy. Stajao je kod prozora svog ureda, podsmješljivo i znatiželjno
promatrao i čekao. Je li moguće da će slanina i jaja ubiti gospodina Sivca? Vjerojatno
neće, ali bi tom otmičarskom govnu barem moglo pozliti. Hajde, gospodine Sivac,
navalite. Bon appetit, mater vam.

Gospodin Sivac zaviri u Jonesyjeve fajlove u vezi s pravilnim služenjem priborom

za jelo pa zupcima vilice podigne majušni ugrušak kajgane i ubaci ga u Jonesyjeva usta.

Ono što je uslijedilo bilo je i zapanjujuće i urnebesno. Gospodin Sivac potrpao je

sve u sebe u krupnim zalogajima, zastavši tek toliko da palačinke utopi u umjetnom
sirupu od javorova soka. Sve mu je bilo u slast, ali osobito slanina.

77
 Meso! Jonesy začuje kako on ushićeno misli - gotovo glasom stvorenja iz onih
naivnih starih filmova o čudovištima iz tridesetih godina. Meso! Meso! Okus mesa!

Smiješno... ali možda ne baš jako smiješno. Možda na neki način i užasno. Poklič
novostvorenog vampira.

Gospodin Sivac se osvrne, provjeri da ga nitko ne gleda (onaj policajac sad se bacio
na veliki komad pite od višanja) pa podigne tanjur i poliže mast s njega širokim
zamasima Jonesyjeva jezika. Za kraj poliže ljepljivi sirup s jagodica.

Darlene se vrati, natoči mu još kave, pogleda u prazne tanjure. “Dobit ćete
medalju”, reče ona. “Još nešto?”

“Slanine”, reče gospodin Sivac. Zaviri u Jonesyjeve fajlove da nađe pravilan izraz
pa doda: “Duplu porciju.”

Dabogda ti prisjelo, pomisli Jonesy, ali sad bez puno nade.

“Čovjek mora ubaciti nešto u kljun”, reče Darlene, komentar koji gospodin Sivac
nije razumio, a nije se ni potrudio potražiti u Jonesyjevim fajlovima. Stavi dva paketića
šećera u kavu, pogleda oko sebe da vidi motri li ga tko, pa ubaci sadržaj trećeg paketića
u grlo. Jonesyjeve se oči napola sklope na nekoliko sekundi dok se gospodin Sivac sav
sretan utapao u blaženstvu slatkog.

Možete to dobiti kad god zaželite, Jonesy reče kroz vrata. Sad mu se učini da zna
kako se Nečastivi osjećao kad je odveo Isusa na vrh planine i dovodio ga u napast svim
onim kraljevstvima svijeta; ni dobro, a ni loše: jednostavno radi svoj posao, prodaje
robu.

Samo što... pazi sad. Ipak mu to godi, jer zna da je načeo gospodina Sivca. Ne
otvara mu baš rak-rane, ali ga barem bocka. Izmamljuje mu znojne krvave graške želje.

Prepustite se, nukao ga je Jonesy. Postanite čovjek. Možete godinama istraživati

moja osjetila. Prilično su izoštrena; još nemam četrdeset godina.

Nema odgovora od gospodina Sivca. On se osvrne, uvjeri se da nitko ne gleda u

njegovu smjeru, ulije si umjetni sirup od javorova soka u kavu, posrče sve to pa
ponovno pogleda oko sebe da vidi stiže li mu dodatna porcija slanine. Jonesy uzdahne.
Kao da je s pobožnim muslimanom koji je nekako završio u ludom provodu u Las
Vegasu.

Na drugoj strani restorana nalazi se lučni ulaz iznad kojeg piše ŠO- FERSKI
SALON & TUŠ-KABINE. U kratkom hodniku iza njega, nalazi se niz telefonskih
govornica. Kod njih stoji nekoliko šofera, bez sumnje objašnjavaju svojim suprugama i
šefovima da se neće vratiti na vrijeme, da ih je zamela iznenadna mećava u Maineu, da
su u prenoćištu Dysart’s (upućenima poznatim kao Dry Farts, pomisli Jonesy) južno od
Derryja i da će tu vjerojatno ostati do najmanje sutra u podne.

Jonesy se okrene od uredskog prozora i njegova pogleda na prenoćište i pogleda u

svoj stol, sad pokriven njegovom starom i utješnom kramom. Bio je tu njegov telefon,
plavi Trimline. Bi li se s njega moglo nazvati Henryja? Je li Henry još uopće živ?
Jonesyju se činilo da jest. Da je Henry mrtav, bio bi osjetio trenutak njegova preminuća
- u obliku dodatnih sjena u uredu, vjerojatno. Elvis je napustio zgradu, Beaver bi često

78
rekao kad bi među umrlima primijetio poznato mu ime. Koji peh. Jonesyju se nije činilo
da je Henry napustio zgradu. Moguće je da Henry planira izvesti još koji dodatak.

GOSPODINU SIVCU DRUGA PORCIJA SLANINE NIJE PRISJELA, ALI KAD GA JE IZNENADA
spopao grč u donjem dijelu trbuha, on zdvojno zaurla: Otrovao si me! Opustite se, reče
Jonesy. Samo morate napraviti malo mjesta, prijatelju. Mjesta? Kako to—

Zašuti kad mu još jedan grč ščepa utrobu.

Hoću reći da bismo trebali požuriti u sobu za male dečke, reče Jonesy. Mili Bože,
zar iz svih tih otmica koje ste izveli šezdesetih godina ništa niste naučili o ljudskoj
anatomiji?

Darlene je ostavila račun i gospodin Sivac ga uzme.

Ostavite joj petnaest posto na stolu, reče Jonesy. To je napojnica.

Koliko je petnaest posto?

Jonesy uzdahne. I to su gospodari svemira za koje smo iz filmova naučili da ih se

trebamo bojati? Nemilosrdni zvjezdani putnici i osvajači koji se ne znaju posrati ni
izračunati napojnicu?

Još jedan grč, plus prilično tih prdac. Zasmrdio je, ali ne po eteru. Hvala Bogu na
malim stvarima, pomisli Jonesy. A gospodinu Sivcu reče: Pokažite mi račun.

Jonesy pogleda u zeleni papirić kroz prozor svog ureda.

Ostavite joj dolar i pol. A kad gospodin Sivac i dalje nije bio siguran: Prijatelju,
ovo vam je dobar savjet. Ostavite li joj više, zapamtit će vas kao čovjeka koji joj je
ostavio izdašnu napojnicu. Ostavite li joj manje, upamtit će vas kao ciciju.

Osjeti kako gospodin Sivac u Jonesyjevim fajlovima provjerava značenje riječi

cicija. A tad, bez daljnjeg prepredanja, ostavi na stolu dolar i dvije kovanice po četvrt
dolara. Sredivši to, krene prema blagajni, koja se nalazila na putu do muškog WC-a.

Onaj je policajac obrađivao onu pitu - s pomalo sumnjivom sporošću, pomisli

Jonesy - i kad su prošli pokraj njega, Jonesy osjeti kako se gospodin Sivac rastače kao
entitet (sve čovječniji entitet) i odlazi zaviriti u policajčevu glavu. Sad u Jonesyju nije
bilo ničega osim onog crvenocrnog oblaka koji je upravljao raznim Jonesyjevim
sustavima održavanja.

Brz kao munja, Jonesy zgrabi telefon sa stola. Na trenutak je oklijevao, dvoumio se.

Samo nazovi 1-800-HENRY, pomisli Jonesy.

Na trenutak se nije čulo ništa... a tad, u nekom drugom negdje, zazvoni telefon.

79
 9

“PETEOVA IDEJA”, PROMRMLJA HENRY.

Owen, za upravljačem terenskog džipa (bio je velik i glasan, ali i opremljen

golemim zimskim gumama koje su plovile kroz mećavu poput QE 242), pogleda u njega.
Henry je spavao. Naočale su mu skliznule na vrh nosa. Njegove vjeđe, sad fino
prošarane lišajem, mreškale su se od pomicanja očnih jabučica ispod njih. Henry je
sanjao. O čemu? upita se Owen. Vjerojatno bi mogao uroniti u glavu svog novog
partnera i malko pogledati, ali mu se to činilo pokvareno.

“Peteova ideja”, ponovi Henry. “Pete ju je prvi ugledao.” I on uzdahne, tako

umorno da se Owen sažali nad njim. Ne, zaključi on, ne želi imati ništa s time što se
događa u Henryjevoj glavi. Još sat vremena do Derryja, a i više ne oslabi li vjetar. Bolje
da ga pusti da spava.

10

IZA SREDNJE ŠKOLE U DERRYJU JE NOGOMETNO IGRALIŠTE GDJE JE RICHIE Grenadeau

nekad pokazivao što zna, ali je Richie već pet godina u svom grobu tinejdžerskog idola,
još jedan malogradski James Dean koji se slupao u autu. Drugi su se idoli pojavili,
izdodavali svoje lopte i otišli dalje. Sad ionako nije sezona igranja nogometa. Proljeće je
i na igralištu se sjatilo nešto slično jatu ptica - golemih crvenih ptica crnih glava. Te
vrane-mutanti krešte i brbljaju dok sjede u svojim stolicama na rasklapanje, ali gospodin
Trask, školski ravnatelj, lako ih uspijeva nadglasati: nalazi se za govornicom na
improviziranoj pozornici i ima mikrofon.

“Još nešto prije nego što vas pustim!” grmi on. “Neću vam reći da ne bacate
maturalne kape u zrak na svršetku svečanosti, jer iz iskustva znam da bi to bilo kao da
govorim u vjetar—”

Smijeh, klicanje, pljesak.

“-ali vam mogu reći da ih POKUPITE I VRATITE, U PROTIVNOM ĆETE IH

MORA TI PLATITI!”

Začuje se nekoliko ua i zvižduka; najglasniji je bio onaj Beavera Clarendona.

Gospodin Trask posljednji put preleti po njima pogledom. “Mladići i djevojke

generacije 1982., mislim da govorim u ime cijelog nastavnog zbora kad kažem da se
ponosim vama. Ovime završavamo generalnu probu pa... ”

Ostatak se izgubi, bez obzira na razglas; one crvene vrane ustanu u zapahu najlona i

42 Brod Queen Elizabeth II porinut je u more 1969., najveći je i najbrži putnički brod. posljednji
prekooceanski luksuzni brod.

80
odlete. Sutra u podne će zauvijek odletjeti; iako tri vrane koje se smiju i hvataju za dupe
putem do parkirališta gdje je parkiran Henryjev automobil to ne znaju, još je samo
nekoliko sati do završetka dječje faze njihova prijateljstva. Oni to ne znaju, a vjerojatno
je tako i najbolje.

Jonesy zgrabi Henryjevu maturalnu kapu, nabije je povrh svoje i zapali prema
parkiralištu.

“Hej, pizdo, vrati to!” Henry vikne pa zgrabi Beaverovu kapu. Beav zakokodače
kao kokoš i potrči za Henryjem, smijući se. I tako se njih trojica stušte preko travnjaka i
iza tribina; maturalne odore nadižu im se oko traperica. Jonesy na glavi ima dvije kape
čije se kićanke klate svaka na svoju stranu, Henry ima jednu (preveliku i leži mu na
ušima), a Beaver trči gologlav. Duga mu crna kosa vijori za njim, a iz usta mu viri
čačkalica.

Jonesy trči okrenut i zadirkuje Henryja (“Hajde, gospodine Košarkašu, trčiš k’o
cura”) i gotovo se nabije na Petea, koji gleda u DERRYJEVSKA DOGAĐANJA,
ostakljenu oglasnu ploču pokraj sjevernog ulaza na parkiralište. Pete, koji ove godine
neće maturirati ni iz čega jer tek završava treći razred, zgrabi Jonesyja, nagne ga
natraške poput frajera koji pleše tango s nekim prekrasnim komadom, i poljubi ravno u
usta. Obje kape skotrljaju se s Jonesyjeve glave i on vrisne iznenađeno.

“Pederu!” drekne Jonesy, mahnito si brišući usta... ali ga spopadne i smijeh. Pete je
čudan svat - tjednima se samo tiho vuče za njima, Normalni Norman, a tad ga primi žuta
minuta i učini nešto uvrnuto. Najčešće to uvrnuto slijedi nakon dva piva, ali ne i danas
popodne.

“Oduvijek sam to želio učiniti, Gariella”, sentimentalno će Pete. “Sad znaš što
zaista osjećam prema tebi.”

“Usrani pederu, ako si mi posijao trišu, ubit ću te!”

Stigne Henry, podigne svoju kapu s trave i opatrne njome Jonesyja. “Ima mrlje od
trave”, kaže Henry. “Budem li je morao platiti, učinit ću puno više od poljupca,
Gariella.”

“Nemoj davati obećanja koja ne možeš održati, blento”, kaže Jonesy. “Prelijepa
Gariella”, svečano će Henry.

Beav pristigne sav zahuktan, dašćući oko čačkalice. Uzme Jonesyjevu kapu, zaviri u
nju pa kaže: “U ovoj je mrlja od drkanja. Nisam li ih se nagledao dovoljno na vlastitoj
posteljini da ne bih znao?” Duboko udahne i zatrubi odlazećim maturantima u njihovim
derryjevski crvenim maturalnim haljama: “Gary Jones drka u svoju maturalnu kapu!
Hej, narode, poslušajte, Gary Jones drka—”

Jonesy ga zgrabi, povuče na zemlju i njih se dvojica počnu valjati u valovima

crvenog najlona. Obje kape odbačene su u stranu i Henry ih dohvati da ih ne bi
zgnječili.

“Miči se s mene!” zavapi Beaver. “Gnječiš me! Isusek-Disusek! Za Boga miloga—”

“Duddits ju je poznavao”, kaže Pete. Izgubio je zanimanje za njihovo gluparenje;

ionako ne dijeli njihovo dobro raspoloženje (Pete je vjerojatno jedini od njih koji osjeća

81
nadolazak velikih promjena). Ponovno gleda u onu oglasnu ploču. “A i mi smo je
poznavali. Ona koja je uvijek stajala ispred Akademije za degene. ‘Bok, Duddie’, rekla
bi.” Kad kaže Bok, Duddie, Peteov glas se povisi i na trenutak postane djevojački na
sladak, a ne porugljiv način. Pa premda Pete nije osobito dobar oponašatelj, Henry
odmah prepozna taj glas. Sjeti se djevojke paperjaste plave kose i krupnih smeđih očiju,
krastavih koljena, s bijelom plastičnom torbicom u kojoj se nalazila njezina užina i lutke
BarbieKen. Tako ih je uvijek zvala, BarbieKen, kao da su jedna osoba.

I Jonesy i Beav znaju koga Pete oponaša, a zna i Henry. Između njih postoji
stanovita veza, sad već godinama. Između njih i Dudditsa. Kao ni Henry, ni Jonesy ni
Beav ne mogu se sjetiti imena te plavokose curice - samo da je imala nemoguće dugo i
nespretno prezime. A bila je i zacopana u Dudstera, razlog zbog kojeg ga je uvijek
čekala ispred Akademije za degene.

Njih trojica u svojim maturalnim haljama okupe se oko Petea i zagledaju se u ploču
DERRYJEVSKA DOGAĐANJA.

Kao i uvijek, ploča je prepuna obavijesti - prodaja domaćih kolača u humanitarne

svrhe, autopraonice, probe za The Fantastiks43 u izvedbi Community Playersa, ljetni
pripremni tečajevi za upis na fakultete u Fensteru, lokalnom otvorenom sveučilištu, plus
mnogo učeničkih rukom pisanih oglasa - kupujem ovo, prodajem ono, trebam prijevoz
do Bostona poslije mature, tražim cimericu u Providenceu.

A gore, sasvim u kutu, fotografija nasmiješene djevojke sa slapovima plave kose

(sad više kovrčave a manje paperjaste), krupnih, pomalo zbunjenih očiju. Više nije
curica - Henryja uvijek iznova zaprepasti to kako su djeca s kojom je odrastao
(uključujući i njega) nestala - ali bi te tamne i zbunjene oči prepoznao bilo gdje.

NESTALA, kaže jedna jedina riječ ispod slike napisana tiskanim slovima. A ispod
toga, malo manjim slovima: JOSETTE RINKENHAUER, POSLJEDNJI PUT VIĐENA
KOD IGRALIŠTA ZA SOFTBALL U PARKU STRAWFORD, 7. LIPNJA 1982. Ispod
toga ima još teksta, ali se Henry i ne trudi pročitati ga. Umjesto toga, razmišlja o tome
kako je Derry čudan kad je riječ o nestaloj djeci - nimalo sličan drugim mjestima. Sad je
osmi lipnja, što znači da Rinkenhauerove nema tek jedan dan, a već je ta obavijest
pričvršćena visoko gore u kutu oglasne ploče (ili tamo premještena) kao da se netko
toga tek naknadno sjetio. A to nije sve. Jutros u novinama nije ništa pisalo - Henry zna
jer ih je pročitao. Zapravo je pogledom preletio naslove dok je srkao svoje žitne
pahuljice. Možda je prešutno ubačeno sasvim straga u gradsku kroniku, razmišlja on i
istog trenutka zna da je problem u tome. Ključna je riječ prešućivanje. Štošta se
prešućuje u Derryju. Primjerice, nestala djeca. Ovdje je tijekom godina nestalo
poprilično djece - dječaci to znaju, zasigurno im je to palo na pamet onoga dana kad su
upoznali Dudditsa Cavella, ali nitko o tome puno ne govori. Kao da je povremeni
nestanak nekog djeteta cijena života u tako lijepom, mirnom mjestu. Od te pomisli
Henry osjeti kako se u njega uvlači ogorčena spoznaja; isprva se pomiješa s njegovom
dotadašnjom šašavom srećom, a zatim je istisne. I ona je bila draga, sa svojim
BarbieKenom. Draga kao i Duddits. Sjeća se kako bi njih četvorica doveli Dudditsa u
školu - koliko pješačenja - i kako bi često ona stajala vani, Josie Rinkenhauer, krastavih
koljena i s velikom plastičnom torbicom: “Bok, Duddits. ” Bila je draga.

43 Najizvođeniji mjuzikl u povijesti američkih mjuzikla (autora Toma Jonesa i Harveyja Schmidta),
prema motivima djela Les Romanesques Edmonda Rostanda, priči o prvoj ljubavi između stidljive
šesnaestogodišnje djevojke i njezina sramežljivog susjeda.

82
 I još je, pomisli Henry. Ona je—

“Živa je”, mirno će Beaver. Izvadi sažvakanu čačkalicu iz usta, pogleda je, baci u
travu. “Živa i zdrava. Zar ne?”

“Aha”, kaže Pete. Još gleda u njezinu sliku, očaran, i Henry zna što Pete misli,
gotovo isto što i on: narasla je. Čak i Josie, koja je u nekom boljem životu mogla biti
cura Douga Cavella. “Ali mislim da je... ovaj...”

“U dubokim je govnima”, kaže Jonesy. Iskoračio je iz svoje odore i sad ju je

prebacio preko ruke.

“U škripcu je”, sanjivo će Pete, još zagledan u sliku. Prst mu počne palucati lijevo-
desno, tika-taka.

“Gdje?” upita Henry, ali Pete zavrti glavom. Kao i Jonesy.

“Upitajmo Dudditsa”, iznenada će Beaver. I oni svi znaju zašto. Nema potrebe za
objašnjavanjem. Jer Duddits vidi crtu. Duddits...

11

“... VIDI CRTU!” HENRY VIKNE I TRZAJEM SE USPRAVI NA SUVOZAČKOM SJEDIŠTU

terenskog džipa. Owen - koji se nalazio duboko u nekom skrovitom mjestu gdje su bili
samo on, mećava i beskrajan niz mačjih očiju, znak da je još na cesti - obamre od straha.
“Duddits vidi crtu!”

Džip se zanese prokliže pa se ustabili. “Sveca mu, čovječe!” reče Owen. “Upozori
me idući put prije nego što prolupaš, može?”

Henry prođe rukom po licu, duboko udahne pa ispusti zrak. “Znam kamo idemo i
što moramo učiniti—”

“Dobro-

“—ali ti moram ispričati jednu priču da bi razumio.”

Owen ga pogleda. “Razumiješ li ti?”

“Ne sve, ali više nego prije.”

“Pričaj onda. Imamo još sat vremena do Derryja. Je li to dovoljno?”

Henry zaključi da je to i više nego dovoljno, osobito kad razgovaraju mislima.

Počne od početka - što je sad shvaćao kao početak. Ne s dolaskom sivaca, lišaja ili
lasica, već s četvoricom dječaka koji su se nadali vidjeti fotografiju Kraljice bivših
maturantica zadignute suknje i ništa više od toga. Dok je Owen vozio, glava mu se
punila nizom povezanih prizora, sličnijih snu nego filmu. Henry mu ispriča o Dudditsu,
o njihovu prvom boravku u Rupi u zidu i tome kako je Beaver povratio na snijeg.
Ispriča Owenu o kilometrima propješačenih do škole i o Dudditsovoj inačici Cribbagea:

83
oni su igrali, a on je bilježio bodove. Pa o tome kako su odveli Dudditsa da vidi Djeda
Mraza - kakvo je to bilo ludilo. Pa o tome kako su vidjeli fotografiju Josie Rinkenhauer
na oglasnoj ploči dan prije nego što će trojica starijih dječaka maturirati. Owen ih
ugleda kako Henryjevim automobilom odlaze Dudditsovoj kući na Maple Lane;
maturalne halje i kape nabacali su na hrpu u stražnjem dijelu auta; ugleda ih kako
pozdravljaju gospodina i gospodu Cavell, koji su u dnevnom boravku s problijedjelim
muškarcem u kombinezonu derryjevske plinare i sa zaplakanom ženom

- Roberta Cavell zagrlila je Ellen Rinkenhauer i govori joj da će sve biti u redu,
ona zna da Bog neće dopustiti da se što dogodi slatkoj maloj Josie.

Ovo je jako, Owen pomisli sanjivo. Čovječe, u ovoga je telepatija tako jaka. Kako to
može biti?

Cavellovi jedva da su pogledali dječake, jer su dječaci tako česti posjetitelji Maple
Lanea 19, a Rinkenhauerovi previše užasnuti da bi ih uopće i primijetili. Nisu ni pipnuli
kavu kojom ih je Roberta ponudila. On je u svojoj sobi, dečki, kaže Alfie Cavell i
blijedo im se nasmiješi. Duddits, podigavši pogled sa svojih GI Joe44 figurica - ima ih
sve - ustane čim ih je ugledao na vratima. Duddits u svojoj sobi nikad ne nosi cipele već
papuče u obliku zeca koje mu je Henry poklonio za prošli rođendan - obožava papuče-
zečiće, nosit će ih sve dok od njih ne ostanu samo ružičaste prnje koje na okupu drži
čičak-vrpca - ali danas na nogama ima cipele. Čekao ih je i premda se po običaju sav
ozaren smiješi, oči su mu ozbiljne. Amo iemo? pita Duddits - Kamo idemo? I—

“Svi ste bili takvi?” šapne Owen. Henry mu je vjerojatno to već rekao, ali Owen
dosad nije shvaćao što je Henry želio reći. “I prije ovoga?” On si dodirne lice. Tanka
spužvica lišaja sad mu je rasla na obrazu.

“Da. Ne. Ne znam. Owene, budi tiho. Slušaj.”

I Owenova se glava iznova ispuni prizorima iz 1982.

12

KAD SU STIGLI U PARK STRAWFORD, BILO JE POLA PET. GRUPA

DJEVOJČICA U žutim majicama s natpisom ŽELJEZNARIJA DERRY je na terenu za
softball; kosu su povezale u gotovo jednake konjske repove provučene kroz otvor na
stražnjem dijelu kapa. Većinom nose zubne aparatiće. “Ma vidi ti njih, kako se kilave”,
kaže Pete i možda je zaista tako, ali u svakom slučaju izgledaju kao da se zabavljaju.
Henryju nije do zabave, ima žgaravicu i drago mu je da barem Jonesy izgleda isto tako,
ozbiljan i prestrašen. Pete i Beaver nemaju mašte koliko je crno pod noktom, no zato je
on i Gariella imaju napretek. Za Petea i Beava ovo je samo nešto u stilu Franka i Joea
Hardyja45 ili Dannyja Dunna. Ali za Henryja je to nešto sasvim drugo. Ne naći Josie
Rinkenahauer bilo bi loše (jer bi mogli, zna da bi mogli), ali naći je mrtvu...

44 Serija figurica američkih vojnika, tenkova i oružja. GI Joe je općenito naziv za pripadnike
američkih oružanih snaga.
45 Junaci serije pustolovnih knjiga za dječake (od 1927. do sredine pedesetih godina 20. stoljeća).
Frank i Joe Hardy su tinejdžeri, sinovi detektiva Fentona Hardyja, i uz pomoć svog prijatelja Cheta
Mortona domišljato rješavaju zagonetne zločine.

84
 “Beav”, kaže on.

Beaver je gledao cure. Sad se okrene Henryju. “Što je?”

“Misliš li da je još živa?”

“Ja...” Beavov smiješak izblijedi; izgleda zabrinuto. “Ne znam, čovječe. Pete?”

Ali Pete odmahne glavom. “U školi sam mislio da jest - jebiga, ona slika samo što
mi se nije obratila - ali sad...” Slegne ramenima.

Henry pogleda u Jonesyja, koji također slegne ramenima i raširi ruke: Ne znam. Pa
se Henry okrene prema Dudditsu.

Duddits zjaka u sve iza onoga što on naziva oa ike, što na dudditskom znači fora
cvikse - naočale potpuno zatvorene sa strane i s potpuno metaliziranim staklima. Henry
smatra da Duddits u oa ikama izgleda kao Ray Walston u seriji Moj najdraži
Marsovac46, ali nikad takvo što ne bi rekao Dudsu ili mu poslao tu misao. Duds nosi i
Beaverovu maturalnu kapu; osobito voli otpuhivati kićanku.

Duddits nema selektivnu percepciju; on je podjednako očaran skitnicom koji kopa

po kantama za smeće u potrazi za reciklažnom ambalažom, curama koje igraju softball i
vjevericama koje trčkaraju po granama drveća. To je jedna od stvari koje ga čine
posebnim. “Duddits”, kaže Henry. “Sjećaš se cure s kojom si išao u školu u Akademiju,
zvala se Josie? Josie Rinkenhauer?”

Duddits sluša uljudno zainteresirano jer mu govori njegov prijatelj Henry, ali se vidi
da ne prepoznaje ime, a zašto i bi? Duds se ne sjeća što je jeo za zajutrak, pa zašto bi se
sjećao curice s kojom je išao u školu prije tri ili četiri godine? Henry osjeća kako ga
preplavljuje bespomoćnost, neobično pomiješana s veselošću. Gdje im je bila pamet?

“Josie”, kaže Pete, ali ni on ne izgleda kao da se nečemu nada. “Zafrkavali smo te
da ti je cura, sjećaš se? Imala je smeđe oči... i plavu stršeću kosurinu... i...” Uzdahne
zgađeno. “Jebiga.”

“Ao anje, ui an”, kaže Duddits, jer bi im to najčešće izmamilo smiješak: staro
sranje, drugi dan. No ovaj put ne uspije pa Duddits pokuša nešto drugo: “Ea aianja, ea
ianja.”

“Aha”, reče Jonesy. “Nema nabijanja, nema igranja, tako je. Narode, možemo ga
odvesti doma, ovo nema—”

“Ne”, kaže Beaver i oni ga svi pogledaju. Beaverove su oči sjajne i zabrinute. Tako
brzo i snažno žvače čačkalicu koju ima u ustima da mu ona poskakuje između usana
poput stapnog klipa. “Snovolovka”, kaže on.

46 TV serija koja se prikazivala šezdesetih godina 20. stoljeća, s Rayom Walstonom u glavnoj ulozi
Marsovca koji je zalutao na Zemlju. Jedan ga novinar skriva kod sebe od vlade i znatiželjnih susjeda
i predstavlja ga kao svog ujaka Martina.

85
 13

“SNOVOLOVKA?” UPITA OWEN. GLAS KAO DA MU DOLAZI IZ DALJINE.

PREDNJA svjetla terenskog džipa kormilare kroz beskrajno snježno bespuće ispred
njih, koje sliči cesti jedino zbog stupajućih žutih mačjih očiju. Snovolovka, pomisli on i
ponovno mu glavu ispuni Henryjeva prošlost, gotovo ga preplavivši prizorima,
zvukovima i mirisima toga dana na rubu ljeta.

Snovolovka.

14

“SNOVOLOVKA”, KAŽE BEAV 1 ONI SE RAZUMIJU ONAKO KAKO IM SE

KATKAD dogodi, a kako misle (pogrešno, Henry će poslije shvatiti) da se svi prijatelji
razumiju. Iako nikad nisu izrijekom razgovarali o snu koji su svi usnili prigodom prvog
boravka u Rupi u zidu, oni znaju da je Beaver uvjeren da je taj san nekako skrivila
Lamarova snovolovka. Nitko od njih nije mu pokušao proturječiti, djelomice jer ne žele
osporiti Beaverovo praznovjerje vezano uz tu bezazlenu paučinu od špage, no uglavnom
jer uopće ne žele razgovarati o tom danu. Ali sad im je jasno da je Beaver naslutio
barem polovicu istine. Snovolovka ih je zaista povezala, ali ne Lamarova.
Duddits je njihova snovolovka.

“Hajde”, tiho će Beaver. “Hajde, dečki, ne bojte se. Uhvatite ga za ruke.”

I oni to i učine, premda se boje - barem malo; Beaver također.

Jonesy uhvati Dudditsa za desnu ruku, koja se silno izvještila u radu sa strojevima u
školi za učenike u privredi. Duddits pogleda iznenađeno pa se nasmiješi i sklopi prste
oko Jonesyjevih. Pete uhvati Dudditsa za lijevu ruku. Beaver i Henry se uguraju među
njih i uhvate Dudditsa oko struka.

I tako njih petorica stoje ispod jednog od golemih starih hrastova u parku Strawford,
a čipka lipanjske svjetlosti i sjena točka im lica. Sliče dečkima u dogovoru s trenerom
prije neke važne utakmice. One cure koje igraju softball u kričavožutim majicama ne
obraćaju pozornost na njih, kao ni vjeverice, kao ni onaj vrijedni cuger koji skuplja
jednu po jednu praznu limenku da bi imao za tekuću večeru.

Henry osjeća kako svjetlost polako prodire u njega i jasno mu je da su ta svjetlost

on i njegovi prijatelji; oni je stvaraju zajednički, tu ljupku čipku svjetlosti i zelene sjene,
a od svih njih, Duddits svijetli najjače. On je njihova lopta; bez njega nema nabijanja,
nema igranja. On je njihova snovolovka, on ih čini jedinkom. Henryjevo je srce puno
kako nikad više neće biti (a kako će se godine gomilati, tako će se praznina tog
nedostatka širiti i postajati sve crnja) i on misli: Da se nađe jedna izgubljena
retardirana djevojka koja vjerojatno nešto znači samo svojim roditeljima? Da se ubije
jedan nasilnik bez pameti, da se na neki način udružimo i odguramo ga s ceste i da to -
Isuse Bože - učinimo u snu? Zar je to sve? Nešto tako izvanredno, nešto tako čudesno,
za takve sitnice? Zar je to sve?

Jer ako jest - tako razmišlja u ushitu njihova sjedinjenja - kakve koristi od toga? Što

86
bi to uopće moglo značiti?

A tad tu misao, kao i ostale, otplavi silina tog doživljaja. Lice Josie Rinkenhauer
uskrsne pred njima, treperava slika najprije sastavljena od četiri percepcije i memorije...
a zatim se priključi i peta, kad je Duddits shvatio zbog koga oni podižu toliku prašinu.

Kad je Duddits dao svoj obol, slika se stostruko pojača, stostruko izoštri. Henry čuje
kako je netko - Jonesy - naglo udahnuo; i on bi učinio to isto da diše. Jer Duddits je
možda u nečemu umno zaostao, ali ne i u ovome; u ovome su oni jadni nesnalažljivi
maloumni idioti, a Duddits genij.

“O Bože moj”, Henry začuje kako je Beaver uskliknuo, glasom podjednako

ushićenim i zbunjenim.

Jer Josie stoji ovdje s njima. Zbog razlika kojima doživljavaju njezinu dob,
pretvorena je u dijete od desetak godina, starija nego što je bila kad su je prvi put zatekli
kako čeka ispred Akademije za degene, no svakako mlađa nego što je sada. Odlučili su
se za mornarsku haljinu nepostojane boje koja ciklično prelazi iz plave preko ružičaste u
crvenu pa natrag u ružičastu i plavu. Drži onu veliku plastičnu torbu iz koje vire
BarbieKen, a koljena su joj veličanstveno krastava. Ispod ušnih resica pojavljuju se i
iščezavaju naušnice u obliku bubamare pa Henry pomisli O da, njih se sjećam, a onda
se one smire u Josienu mozaiku.

Ona otvori usta i kaže Bok, Duddie. Osvrne se pa kaže Bok, narode.

A tad je iznenada nestane. Tek tako ih bude pet, a ne šest, pet momaka stoji ispod
starog hrasta dok im prastara lipanjska svjetlost črčka po licima, a uzbuđeni povici
softbolašica odjekuju u ušima. Pete plače. Kao i Jonesy. Onog cugera više nema - očito
je skupio dovoljno za svoju bocu - ali je došao neki drugi čovjek, ozbiljan muškarac u
zimskoj vjetrovci unatoč toplom vremenu. Lijevi mu je obraz pokriven nečim crvenim
što bi mogao biti madež, samo što Henry zna da to nije madež već lišaj. Owen Underhill
im se pridružio u parku Strawford, promatra ih, ali to je u redu; nitko osim Henryja ne
vidi tog posjetitelja s druge strane snovolovke.

Duddits se smiješi, ali je zbunjen suzama na obrazima dvojice svojih prijatelja. “Ao
aeš?” upita Jonesyja - zašto plačeš?

"Nije važno”, kaže Jonesy. Kad je izvukao ruku iz Dudditsove i posljednja se veza
prekine. Jonesy obriše lice, a to učini i Pete. Beav se jecajući tiho nasmije.

“Mislim da sam progutao čačkalicu”, kaže on.

“Ma nisi, eno je, pederu jedan”, kaže Henry i pokaže u travu gdje čačkalica leži
sažvakana.

“Nai Osie?” upita Duddits.

“Možeš li, Duds?” upita Henry.

Duddits se zaputi prema igralištu za softball, a oni krenu za njim u pokornom

malom roju. Duds prođe pokraj Owena, ne vidjevši ga, naravno; za Dudsa, Owen
Underhill ne postoji, barem ne još. Prođe pokraj tribina, pokraj treće baze, pokraj male
zalogajnice. Tu se zaustavi.

87
 Pokraj njega, Pete naglo udahne.

Duddits se okrene i pogleda ga, sjajnih i zainteresiranih očiju, gotovo nasmijan.

Pete je ispružio jedan prst, miče ga amo-tamo i gleda pokraj mičućeg prsta u zemlju.
Henry isprati njegov pogled i na trenutak mu se čini da nešto vidi - žarki bljesak žutog u
travi, poput boje - no tad se to raspline. Ostane samo Pete koji čini što uvijek čini kad se
služi svojim posebnim darom prisjećanja.

“Iiš tu, It?” Duddits se raspita očinski, što Henryja umalo nagna na smijeh - Vidiš
crtu, Pete?

“Aha”, kaže Pete, iskolačenih očiju. “Da, jebote.” Pogleda u ostale. “Bila je ovdje,
narode! Bila je baš ovdje!”

Prolaze kroz park Strawford, slijedeći crtu koju vide samo Duddits i Pete, dok
čovjek kojeg vidi jedino Henry hoda za njima. Na sjevernoj strani parka je klimava
daščana ograda na kojoj stoji natpis: VLASNIŠTVO ŽELJEZNICA D.B.&A. PRILAZ
ZABRANJEN! Klinci se godinama oglušuju na taj natpis, a ionako je prošlo puno godina
otkad su oni iz željeznica Derry, Bangor i Aroostook slali teretne vlakove niz odvojak
kroz Jalovinu. Ali oni vide tračnice kako se probijaju kroz otvor u ogradi; na dnu su
obronka i zahrđalo se ljeskaju na suncu.

Obronak je strm, raspomamljen od kolorita otrovne rujevine i otrovnog bršljana i na

pola obronka nađu onu veliku plastičnu torbu Josie Rinkenhauer. Sad je stara i žalosno
zgnječena - na nekoliko mjesta zakrpana izolirbandom - ali bi je Henry prepoznao bilo
gdje.

Duddits se sav sretan obruši na nju, naglim je trzajem otvori, zaviri unutra.
“Arbien!” objavi on i izvadi lutkice. Pete je u međuvremenu nastavio pročešljavati
teren, sagnut u struku, smrknut kao Sherlock Holmes na tragu profesora Moriartyja.
Pete Moore ju je i našao. Mahnito se osvrće iz prljave betonske kanalizacijske cijevi
koja viri iz zemlje i šipražja i pogledom traži ostale: “Tu je unutra!” Pete vrisne sav
izvan sebe. Osim dvije zrakaste mrlje rumenila na obrazima, blijed je u licu kao papir.
“Narode, mislim da je tu unutra!”

Ispod Derryja - grada koji se nalazi usred bivše močvare od koje zazirali i Indijanci
iz plemena Micmac koji su živjeli oko nje – postoji prastari i nevjerojatno složeni sustav
odvodnih i kanalizacijskih cijevi. Veći dio kanalizacije sagrađen je tridesetih godina,
novcem od New Deala, i uglavnom će se urušiti 1985. godine za jakog nevremena koje
će poplaviti grad i srušiti gradski vodotoranj. No sad su cijevi još tu. Ova se koso spušta
niz obronak gdje se svrdlajući ukopava u zemlju. Josie Rinkenhauer nesmotreno se
zavukla u nju, pala pa se otklizala niz pedesetogodišnje naslage mrtvog lišća. Odsklizala
se poput djeteta na toboganu i leži na dnu. Izmorila se pokušajima da se popne uz
sklisku i mrveću kosinu; pojela je dva-tri keksa koja je imala u džepu hlača pa
posljednji niz beskrajnih sati - dvanaest, možda četrnaest - proležala u smrdljivoj tami,
slušajući jedva čujni žagor vanjskog svijeta do kojeg ne može, čekajući da umre.

A sad, začuvši Peteov glas, ona podigne glavu i zazove iz sve preostale snage;
“Pomozite! Ne mogu van! Molim vas, pomozite!”

Njima ne pada na pamet da se obrate nekoj odrasloj osobi - recimo pozorniku Nellu
koji patrolira tim dijelom grada. Pomahnitali su od želje da je izvuku; postala je njihova
odgovornost. Ne žele pustiti Dudditsa unutra, zadržali su barem toliko zdravog razuma,

88
ali ostali, nakon samo trideset sekundi dogovora, načine lanac u tamu: najprije Pete pa
Beav, zatim Henry pa Jonesy, najteži od njih, kao sidro.

Na taj način oni spuznu u tamu u kojoj bazdi po kanalizaciji (osjeća se vonj još
nečega, nečega starog i nevjerojatno gnusnog); nije se spustio ni tri metra, a Henry u
onoj nečisti nađe jednu Josienu tenisicu. Gurne je u stražnji džep traperica bez
razmišljanja.

Poslije nekoliko sekundi, Pete vikne preko ramena: “Stani-stoj.”

Djevojčin plač i preklinjanje sad su jako glasni i Pete je vidi kako sjedi u dnu nagiba
obloženog lišćem. Škilji u njih. Lice joj je umrljani bijeli krug u polutami.

Rastegnu lanac još malo, pažljivo, usprkos uzbuđenju. Jonesy se stopalima odupre o
golemi komad srušenog betona. Josie ispruži ruku... napipa naslijepo... ne može
dosegnuti Peteovu ispruženu ruku... Naposljetku, kad se već čini da moraju priznati
poraz, ona se malo uspentra. Pete je zgrabi za izgrebeno i prljavo zapešće.

“Jupi!” vikne on pobjedonosno. “Imam te!”

Pažljivo je izvlače uz cijev do mjesta gdje Duddits čeka i drži njezinu torbu u
jednoj, a dvije lutke u drugoj ruci i dovikuje Josie neka se ne brine, jer su BarbieKen
kod njega. Ugledaju sunčanu svjetlost, osjete svježi zrak, i dok joj pomažu izaći iz
cijevi—

15

U DŽIPU NIJE BILO TELEFONA - DVA RADIJA ALI NIJEDAN TELEFON.

No SVEJEDNO telefon glasno zazvoni i raščiha živopisno sjećanje koje je Henry ispreo
između njih, isprepadavši ih obojicu.

Owen se lecne poput čovjeka koji se trgnuo iz dubokog sna i vozilo, čije su gume
ionako jedva prianjale za cestu, najprije prokliže a zatim se polako i teško zavrti, poput
plešućeg dinosaura.

“U tri pizde materine—”

Pokuša vozilo okrenuti u smjeru otklizavanja. No kotač se zavrti na prazno,

okrećući se s mučnom lakoćom, poput kormilarskog kola brodića koji je ostao bez
lopatice kormila. Džip otkliže natraške niz jedan jedini nesigurni vozni trak koji je ostao
na južnoj dionici autoceste 1-95 i naposljetku se nakrivljeno zaustavi u snježnom
nanosu uz unutarnji rub, a njegova prednja svjetla provrte tuljac snježne svjetlosti u
smjeru iz kojeg su došli.

Zrriiin! Zrriiin! Zrriiin! Iz vedra neba.

To je u mojoj glavi, pomisli Owen. Ja to projiciram, ali mislim da zapravo zvoni u

mojoj glavi, taj prokleti telef-—

89
 Na sjedištu između njih nalazio se pištolj, Glock. Henry ga podigne, a kad je to
učinio, zvonjava prestane. Prisloni cijev na uho, potpuno rukom obuhvativši držak.

Naravno, pomisli Owen. Logično. Netko ga zove na Glock pa si ti misli. Ništa

jednostavnije.

“Halo?” reče Henry. Owen nije mogao čuti odgovor, ali umorno lice njegova
suvozača ozari širok osmijeh. “Jonesy! Znao sam da si ti!”

A tko bi drugi bio? upita se Owen. Oprah Winfrey?

“Gdje—”

Sluša.

“Jonesy, je li htio Dudditsa? Je li zato...” Ponovno sluša. A zatim; “Vodotoranj?

Zašto... Jonesy? Jonesy?”

Henry još trenutak zadrži pištolj na sljepoočnici pa ga pogleda kao da ne shvaća o

čemu je riječ. Ponovno ga odloži na sjedište. Onog smiješka više nije bilo.

“Prekinuo je vezu. Mislim da se onaj drugi vraćao. Zove ga gospodin Sivac.”

“Tvoj je frend živ, ali ti mi baš ne izgledaš sretan zbog toga.” Henryjeve misli nisu
bile sretne zbog toga, ali više nije bilo potrebe to govoriti. Najprije je bio sretan, kao što
si uvijek sretan kad te netko simpatičan zvrcne na dobri, stari Glock, ali sad više nije.
Zašto?

“On - oni - su južno od Derryja. Svratili su nešto pojesti u prenoćište za

kamiondžije koji se zove Dysart’s... samo što je Jonesy rekao Dry Farts, kao kad smo
bili klinci. Mislim da nije toga ni bio svjestan. Zvučao je kao da se boji.”

“Za sebe? Za nas?”

Henry blijedo pogleda Owena. “Kaže da strahuje da gospodin Sivac namjerava ubiti
policajca i uzeti mu automobil. Mislim da je uglavnom u tome problem. Jebiga. ”
Henry se šakom udari po nozi.

“Ali je živ.”

“Aha”, reče Henry s izrazitim pomanjkanjem oduševljenja. “On je imun. Duddits...

sad ti je jasno to s Dudditsom?”

Ne. A sumnjam da je i tebi jasno, Henry... ali možda razumijem dovoljno.

Henry se ponovno prebaci na govor mislima - lakše je. Duddits nas je promijenio -
druženje s Dudditsom nas je promijenilo. Kad je Jonesyja pregazio onaj auto u
Cambridgeu, to ga je ponovno promijenilo. Moždani valovi ljudi koji se nađu na rubu
smrti često se promijene, vidio sam članak u Lancetu47 o toj temi prošle godine. Za
Jonesyja to jamačno znači da se taj gospodin Sivac može služiti njegovim tijelom a da
ga ne zarazi i ne istroši. Također mu je omogućilo da se othrve tome da ga gospodin

47 Ugledni britanski nezavisni medicinski stručni časopis (izlazi od 1823.).

90
Sivac podjarmi, barem zasad.

“Podjarmi?”

Kooptira. Popapa. A naglas reče: “Možeš li nas izvući iz tog snijega?”

Mislim da mogu.

“Toga sam se i bojao”, mrko će Henry.

Owen se okrene k njemu, lica zelenkasta na žaru ploče s instrumentima. “Koji te

vrag ždere?”

Isusa mu, zar ne shvaćaš? Na koliko ti načina to moram reći? “Još je tamo!
Jonesy!”

Treći ili četvrti put od početka njegova i Henryjeva pothvata, Owen je morao
premostiti raskorak između onoga što mu zna mozak i onoga što mu zna srce. “O. Tako
dakle.” Pošuti. “Živ je. Razmišlja i živi. Čak i telefonira. ” Ponovno zašuti. “Isuse.”

Owen pokuša lagano krenuti u prvoj; prijeđe petnaestak centimetara, a onda se sva
četiri kotača počnu okretati na prazno. Ubaci u rikverc i zavozi se natraške u snijeg-
hrsk. Ali se stražnji kraj automobila ipak malko podigne na utabanom snijegu, a upravo
to je Owen i htio. Kad ponovno ubaci u prvu, izletjet će iz snijega poput čepa iz boce.
Zastane trenutak kočnice pritisnute potplatom čizme. Džip je u praznom hodu moćno
hripao i podrhtavao cijelom karoserijom. Vani je vihor režao i zavijao, otpuhivao
snježne vražićke niz pustu autocestu.

“Znaš da to moramo učiniti, zar ne?” reče Owen. “Naravno, pod pretpostavkom da
ga uspijemo uhvatiti. Bez obzira na pojedinosti, njegov je opći plan gotovo sigurno opća
kontaminacija. A računica—”

“Znam računati”, reče Henry. “Šest milijardi ljudi na Svemirskom brodu Zemlja
naspram jednog Jonesyja.”

“Aha, to je računica.”

“Brojke mogu lagati”, reče Henry, ali tmurno. Nakon što brojke postanu dovoljno
velike, one ne lažu, ne mogu lagati. A šest milijardi je jako velik broj.

Owen pusti kočnicu i legne na gas. Džip se zakotrlja, ovaj put metar-dva, počne se
zanositi pa se ustabili i izvuče iz snijega ričući poput dinosaura. Owen ga okrene na jug.

Ispričaj mi što se dogodilo nakon što ste izvukli onu klinku iz kanalizacijske djevi.

Prije nego što je Henryju to uspjelo, jedan od radija ispod upravljačke ploče zakrči.
Glas koji se zatim začuo bio je jasan i glasan - njegov vlasnik mogao je baš sjediti s
njima u Hummeru.

“Owene? Jesi li tamo, dragoviću?”

Kurtz.

91
 16

TREBALO IM JE GOTOVO SAT VREMENA DA PRIJEĐU PRVIH DVADESET PET kilometara

južno od Plave baze (bivše Plave baze), ali to Kurtza nije zabrinulo. Bog će se pobrinuti
za njih, bio je prilično siguran u to.

Freddy Johnson je vozio (njihov veseli kvartet također je bio nakrcan u Hummer sa
zimskom opremom). Perlmutter je bio na suvozačkom sjedištu, lisičinama privezan za
vrata. Cambry je jednako tako bio privezan straga. Kurtz je sjedio iza Freddyja, Cambry
iza Pearlyja. Kurtz se pitao kuju li njegova dva prisilno unovačena momka telepatsku
zavjeru. Velike im koristi od toga i da je tako. I Kurtz i Freddy su spustili prozore na
svojoj strani, premda je zbog toga u džipu bilo hladnije nego u poljskom zahodu u
siječnju; grijanje je bilo na maksimumu, ali se nije moglo boriti s hladnoćom. No
otvoreni su prozori bili nužni. Bez njih, atmosfera u džipu ubrzo bi postala
nepodnošljiva, sumporna poput metanom zatrovanog rudnika. Samo što to nije bio miris
sumpora nego etera. Uglavnom je dolazio od Perlmuttera. On se meškoljio na sjedištu, a
katkad bi tiho zaječao. Cambry je bio obrastao Ripleyjicom koja je bujala poput žita
nakon proljetne kiše i zaudarao je - Kurtz je osjećao taj smrad usprkos maski. Ali je
Pearly bio najveći krivac za smrad: meškoljio se na sjedištu, pokušavao nečujno prdjeti
(jednoguzni fuljac, tako su nazivali taj manevar u maglom obavljenim danima Kurtzova
djetinjstva), pokušavao se pretvarati da taj zagušljivi smrad ne potječe od njega. Na
Geneu Cambryju gnijezde se Ripleyjice; Kurtz je imao osjećaj da se u Pearlyju, Bog bio
s njim, gnijezdi nešto drugo.

Najbolje što je mogao, Kurtz skrije te misli iza vlastite mantre. Davis i Roberts,
Davis i Roberts, Davis i Roberts.

“Molim vas, prestanite s tim!” Cambry zamoli Kurtza s desne strane. “Poludjet ću.”

“I ja”, reče Perlmutter. Promeškolji se i pobjegne mu tihi ffftt. Slično zvuku

ispuhane gumene igračke.

“Pearly, zaboga!” zakuka Freddy. Spusti svoj prozor još malo i u džip uđe kovitlac
snijega i hladnog zraka. Džip prokliže i Kurtz se ukoči, ali se vozilo ponovno ustabili.
“A da - molim lijepo - prestaneš s tim usranim analnim parfemom?”

“Kako molim?” ukočeno će Perlmutter. “Ako insinuiraš da sam pustio vjetar, u tom
ti slučaju moram reći—”

“Ništa ja ne insinuiram”, reče Freddy. “Kažem ti da prestaneš širiti smrad po autu

ili—”

Budući da nije bilo zadovoljavajućeg načina na koji bi Freddy mogao završiti svoju
prijetnju - zasad su im potrebna dva telepata, primarni i zamjenski - Kurtz se glatko
ubaci u razgovor. “Priča o Edwardu Davisu i Franklinu Robertsu je poučna, jer
pokazuje da zaista nema ništa novo pod kapom nebeskom. To se dogodilo u Kansasu, u
vrijeme kad je Kansas bio Kansas...”

Kurtz, sasvim pristojan pripovjedač, vrati ih u Kansas u doba Korejskog rata. Ed

Davis i Franklin Roberts bili su vlasnici podjednakih malih farmi nedaleko od Emporija
i od farme Kurtzove obitelji (koja se nije prezivala Kurtz). Davis, kojemu od rođenja

92
nisu baš sve daske bile na broju, svakim je danom bivao uvjereniji da mu njegov susjed,
mrski Roberts, namjerava preoteti farmu. Roberts o njemu po gradu širi kojekakve
priče, tvrdio je Ed Davis. Roberts mu truje usjeve, Roberts je pritisnuo Bank of Emporia
da sjednu na Davisovu farmu u ime hipoteke.

I što Ed Davis čini? Uhvati bijesnog rakuna i ubaci ga u kokošinjac - vlastiti. Rakun
počne klati kokoši lijevo-desno, a kad se načisto iskilavio od ubijanja, hvala budi Bogu,
farmer Davis gospodinu Rakunu raznese crno-sivu prugastu glavu.

Šutjeli su u hitajućem, rashlađenom džipu i slušali.

Ed Davis natovari sve te zaklane kokoši - i mrtvog rakuna - u stražnji dio svog
traktora International Harvester, odveze se sa svim tim na susjedovu farmu i u tamnoj
noći iskrca svoj tovar strvina u oba bunara Franklina Robertsa - i za napajanje stoke i za
ukućane. Iduće večeri, natankan viskijem i smijući se kao zloduh, David nazove svog
neprijatelja telefonom i ispriča mu što je učinio. Prilično vruće danas, ha? upita luđak,
smijući se tako jako da ga je Franklin Roberts jedva razumio. Koju ste vodu ti i one
tvoje ženske popili, Roberts? Rakunovu ili kokošju? Ja ti ne mogu kazati, jer se ne
sjećam što sam šuknuo u koji bunar! Sram me bilo!

Usta Genea Cambryja podrhtavala su u lijevom kutu kao u čovjeka koji je pretrpio
težak moždani udar. Ripleyjica koja mu je narasla duž brazde na čelu sad je tako
uznapredovala da je gospodin Cambry izgledao kao da mu je čelo raskoljeno.

“Što to govorite?” upita on. “Želite li reći da ja i Pearly nismo ništa bolji od dvije
bijesne kokoši?”

“Pripazi kako razgovaraš sa šefom, Cambry”, reče Freddy. Maska mu je

poskakivala gore-dolje na licu.

“Čovječe, zajebi to sa šefom. Ova je misija gotova.'”

Freddy podigne ruku kao da će dlanom opaliti Cambryja preko naslona sjedišta.
Cambry isprći svoje goropadno, prestrašeno lice kako bi skratio doseg. “Hajde,
seljačino, udari. A da možda najprije pregledaš ruku da nemaš na njoj kakvu
posjekotinu. Jer dovoljna je samo jedna mala.” Freddyjeva se ruka trenutak nećkala u
zraku pa se vrati na volan.

“A kad si već kod toga, Freddy, pripazi si leđa. Ako misliš da će šef ostaviti
svjedoke, onda si lud.”

“Da, lud”, toplo će Kurtz pa se zacereka. “Puno farmera poludi, odnosno poludjelo
je prije Willieja Nelsona i Farm Aida48, Bog ga blagoslovio. Stresan život,
pretpostavljam. Siroti Ed Davis završi u domu za ratne veterane - bio je sudionik II.
svjetskog rata - a nedugo poslije tog incidenta s bunarima, i Frank Roberts proda svoju
farmu, odseli se u Wichitu, zaposli se kao predstavnik Allis-Chalmersa49. Zapravo,
nijedan bunar nije bio zagađen. Roberts je pozvao inspektora da provede testove, i
inspektor je rekao da je voda dobra. Rekao je da se bjesnoća ionako ne širi na taj način.
Pitam se širi li se Ripleyjica?”

48 Willie Nelson, sad 70-godišnjak, country pjevač (poznat i po svojim pletenicama), od 1985.
jedanput godišnje priređuje koncert Farm Aid za pomoć malim farmerima, čiji se broj u Americi
smanjuje nevjerojatnom brzinom.
49 Proizvođač traktora i poljoprivrednih strojeva i opreme.

93
 “Barem biste je mogli zvati pravim imenom”, Cambry samo što nije siknuo. “Zove
se lišaj. ”

“Lišaj ili Ripleyjica, svejedno je”, reče Kurtz. “Ti tipovi pokušavaju zatrovati naše
izvore pitke vode. Zatrovati naše dragocjene životne sokove, kako je netko jednom
rekao50.”

“Kao da je vas briga za išta od toga!” sikne Pearly, a Freddy poskoči na sjedištu od
žučljivosti u Perlmutterovu glasu. “Vama je samo do toga da uhvatite Underhilla.”
Pošuti pa doda žalobnim glasom: “Šefe, vi ste zaista ludi.”

“Owen!” vikne Kurtz, živahnije od žive. “Zamalo zaboravih na njega! Gdje je on,
dečki?”

“Ispred nas”, smrknuto će Cambry. “Nasukao se u snijegu.”

“Izvrsno!” vikne Kurtz. “Sustižemo ga!”

“Nemojte se prerano veseliti. Izvlači se. Ima terenski džip, baš kao mi. U toj se
stvarci možeš provesti i kroz najopasniji geto ako znaš što radiš. A on čini se zna.”

“Šteta. Jesmo li barem malo smanjili razmak?”

“Ne baš”, reče Pearly pa se promeškolji, iskrivi lice i pusti još vjetra. “Jeeebiga”,
tiho će Freddy.

“Freddy, daj mi mikrofon. Zajednički kanal. Naš prijatelj Owen voli zajednički
kanal.”

Freddy pruži mikrofon preko ramena na njegovoj zapletenoj žici, namjesti nešto na
prijenosniku učvršćenom za upravljačku ploču, pa reče; “Pokušajte, šefe.”

Kurtz pritisne tipku sa strane mikrofona. “Owen? Jesi li tamo, dragoviću?”

Tišina, krčanje i monotono zavijanje vjetra. Kurtz se spremao pritisnuti tipku SEND
i pokušati ponovno, kad se Owen odazove - jasno i odrješito, kroz umjereno krčanje, ali
bez distorzije. Kurtzovo se lice ne promijeni - zadrži isti izraz ljubazne zainteresiranosti
- ali mu se puls ubrza.

“Ovdje sam.”

“Drago mi je čuti te, dragoviću! Baš lijepo! Procjenjujem da se nalaziš na našem

pravcu plus približno sedamdeset pet kilometara. Upravo smo prošli Izlaz 39, što znači
da je procjena u redu, što kažeš?” Zapravo su upravo prošli pokraj Izlaza 36 i Kurtz je
smatrao da njega i Owena dijeli manje od 75 kilometara. Možda upola manje.

Tišina na drugom kraju.

“Zaustavi se, dragoviću”, Kurtz posavjetuje Owena svojim najljubaznijim,

najrazboritijim glasom. “Nije prekasno da se spasi što se spasiti da. Pretpostavljam da

50 Rečenica iz Kubrickova filma Dr. Strangelove, u kojem paranoični američki general Jack D.
Ripper tvrdi da Rusi ubacuju fluor u američke vodovode sa spomenutom namjerom.

94
smo profućkali karijere, u to nema sumnje - mrtve kokosi već su u zatrovanom bunaru -
ali ako imaš plan, daj da ga i ja čujem. Ja sam star čovjek, sinko, i samo želim spasiti
malo obraza iz—”

“Prestani srati, Kurtz.” Jasno i glasno iz svih šest Hummerovih zvučnika; Cambry je
bio toliko bezobrazan da se nasmijao. Kurtz ga ošine opakim pogledom. U drugim
okolnostima, od tog bi pogleda Cambryjeva crna put posivjela od užasa, ali ovo nisu
bile druge okolnosti, druge okolnosti su zbrisane i Kurtz osjeti netipičan bodac straha.
Jedno je teoretski znati da je situacija otišla u tri pizde materine, a drugo kad ti istina
pritisne želudac poput teške vreće metala.

“Owen... momče—”

“Slušaj me, Kurtz. Ne znam je li ti u glavi ostala koja zdrava siva stanica, ali ako
jest, nadam se da me pozorno slušaš. Ja sam s čovjekom po imenu Henry Devlin. Ispred
nas je - vjerojatno sad stotinu pedeset kilometara - njegov prijatelj Gary Jones. Samo što
to više nije on. Njime upravlja izvanzemaljski entitet koji on naziva gospodin Sivac.”

Gary... Garavi, pomisli Kurtz. Poznat ćeš ih po anagramima njinim51.

“Ništa što se dogodilo u Jefferson Tractu nije važno”, poruči glas iz zvučnika.
“Kurtz, pokolj koji si planirao sasvim je suvišan - ubiješ li ih ili ostaviš da umru sami od
sebe, ovako ili onako, oni nisu prijetnja.”

“Čujete li to?” histerično upita Perlmutter. “Nema prijetnje! Nema—”

“Začepi”, reče Freddy i raspali mu jednu nadlanicom. Kurtz jedva da je to

primijetio. Sjedio je na stražnjem sjedištu uspravno kao da je progutao metlu, užegla
pogleda. Suvišan? Govori li to Owen Underhill njemu da je najvažnija misija njegova
života bila suvišna?

"-okoliš, shvaćaš li? Ne mogu živjeti u ovom ekosustavu. Osim Sivca.

Jer je on nabasao na domaćina koji je bitno drukčiji. Dakle, evo kako stvari stoje.
Kurtz, ako su ti načela ikad nešto značila - ako ti sad nešto znače -prestat ćeš nas
progoniti i pustiti nas da ovo sredimo. Da sredimo to s gospodinom Jonesom i
gospodinom Sivcem. Možda bi nas uspio uhvatiti, ali jako sumnjam da bi uspio uhvatiti
njih. Odmakli su predaleko na jug. A usto mislimo da Sivac ima neki plan. Nešto što će
upaliti. ”

“Owene, premoren si”, reče Kurtz. “Zaustavi vozilo. Treba li nešto učiniti, učinit
ćemo to zajedno. Mi ćemo—”

“Ako ti je stalo, odustat ćeš”, reče Owen mirnim glasom. “I to je to. Sve se svodi na
to. Gotovo i kraj.”

“Ne čini to, dragoviću!” vikne Kurtz. “Ne čini to, zabranjujem ti!” Začuje se vrlo
glasan škljocaj, a potom psikav muk iz zvučnika. “Prekinuo je vezu”, reče Perlmutter.
“Iščupao mikrofon. Isključio prijamnik. Nema ga.”

“Ali ste ga čuli, zar ne?” upita Cambry. “Ovo nema smisla. Opozovite akciju.”

51 Aluzija na Evanđelje po Mateju, 7:16: “Poznat ćeš ih po plodovima njinim.”

95
 Nasred Kurtzova čela kucka žila. “Kao da se mogu pouzdati u ijednu njegovu riječ,
nakon onoga što je napravio u bazi.”

“Ali govorio je istinu!” zareve Cambry. Prvi put se sasvim okrene prema Kurtzu,
razrogačenih očiju, kutova ispunjenih grudicama Ripleyjice, ili lišaja, ili kako god to
nazvali. Njegova slina poprska Kurtzove obraze, čelo, površinu maske za disanje. “Čuo
sam njegove misli! Pearly također! GOVORIO JE ČISTU ISTINU! ON—"

Ponovno se pokrenuvši sablasnom brzinom, Kurtz isuče pištolj iz futrole na ramenu

i opali. Prasak u terencu bio je zaglušujuć. Freddy iznenađeno vikne i ponovno naglo
okrene upravljač, pa terenac poprečno otkliže kroz snijeg. Perlmutter vrisne i okrene
svoje prestravljeno, crvenom bojom istočkano lice da pogleda na stražnje sjedište. Za
Cambryja, smrt je bila milostiva: mozak mu se prosuo kroz zatiljak, izletio kroz
razbijeni prozor i bio otpuhan mećavom, sve to u vremenu koje bi mu trebalo da
podigne ruku u znak prosvjeda.

Nisi znao da se to sprema, zar ne, dragoviću? pomisli Kurtz. Telepatija ti u tom nije
vrijedila ni pišljiva boba, zar ne?

“Ne” Pearly će žalosno. “Telepatija ne koristi, naročito kod nekoga tko ne zna što
će učiniti dok to već nije učinio. Nema puno koristi od telepatije kad imaš posla s
luđakom.”

Vozilo je prestalo otklizavati. Freddy je bio izvrstan vozač, i kad bi iskočio iz kože
od straha. Kurtz uperi pištolj u Perlmuttera. “Još mi jedanput reci da sam luđak. Da te
čujem.”

“Luđak”, Pearly reče istog trenutka. Usnice mu se rastegnu u smiješak i pokaže se

red zuba u kojem je sad bilo nekoliko praznih mjesta. “Luđak- -luđak-luđak. Ali me
nećete ubiti zbog toga. Ubili ste rezervu, i to je najviše što si možete priuštiti.” Glas mu
se opasno pojačavao. Cambryjevo se truplo svalilo na vrata; pramenovi kose vijorili su
mu oko unakažene glave na hladnom vjetru koji je ulazio kroz prozor.

“Tiše, Pearly”, reče Kurtz. Sad se bolje osjećao, ponovno je držao uzde u rukama.
Barem nekakva korist od Cambryja. “Čvrsto drži svoj blok i budi kuš. Freddy?”

“Da, šefe.”

“Još si na mojoj strani?”

“Sto posto, šefe.”

“Freddy, Owen Underhill je izdajica, da čujem jedno Bogu hvala na tome.”

“Bogu hvala.” Freddy je sjedio za upravljačem uspravan kao svijeća, zagledan u

snijeg i čunjeve prednjih svjetala terenca.

“Owen Underhill izdao je svoju zemlju i svoje suborce. On—”

“On je izdao vas”, reče Perlmutter, gotovo šaptom.

“Tako je, Pearly, i ne bi bilo dobro da precijeniš svoju važnost, sinko, to nikako ne
bi bilo pametno, jer nikad ne znaš što će neki luđak učiniti, sam si to rekao.”

96
 Kurtz pogleda u zatiljni dio Freddyjeve široke šije.

“Likvidirat ćemo Owena Underhilla - njega i tog Devlina, ako je Devlin još s njim.
Jasno?”

“Jasno, šefe.”

“U međuvremenu, otarasimo se suvišnog tereta, može?” Kurtz izvadi ključ od

lisičina iz džepa. Ispruži se iza Cambryja, zavuče ruku u hladetinu koja nije izletjela
kroz prozor i naposljetku nađe ručicu vrata. Otključa lisičinu i za otprilike pet sekundi
gospodin Cambry, Bogu hvala, bude vraćen u prehrambeni lanac.

U međuvremenu, Freddy je spustio jednu ruku među noge, gdje ga je vraški

svrbjelo. Kao i ispod pazuha, a—

Malko okrene glavu i ugleda kako Perlmutter zuri u njega - velike crne oči na
bezbojnom, crvenim pjegama istočkanom licu.

“Što ti gledaš?” upita Freddy.

Perlmutter se okrene bez riječi i zagleda se u noć.

B a l k a n d o w n l o a d. o r g

97
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Lov se nastavlja

GOSPODIN SIVAC NIJE SE MOGAO NASITITI LJUDSKIH EMOCIJA, GOSPODIN SIVAC

uživao je u ljudskoj hrani, ali gospodin Sivac ni u kojem slučaju nije uživao prazniti
Jonesyjeva crijeva. Odbijao je pogledati u to što je izašlo iz njega i jednostavno je
naglim trzajem ponovno navukao hlače i zakopčao ih lagano drhtavim rukama.

Isuse, zar se nećete obrisati? upita Jonesy. Barem pustite vodu, dovraga!

Ali gospodin Sivac je samo želio izaći iz pregratka. Zadrži se tek toliko da provuče
ruke ispod vode u jednom od umivaonika pa krene prema izlazu.

Jonesy se nije naročito iznenadio kad je ugledao onog policajca kako se progurao
kroz vrata.

“Zaboravio si zakopčati šlic, prijatelju”, reče policajac.

“O. Zaista. Hvala vam.”

“Stigao si sa sjevera, je li? Tamo je velika frka, kažu na radiju. Kad ga možeš čuti,
naravno. Možda ima i svemiraca.”

“Ja dolazim samo iz Derryja”, reče gospodin Sivac. “Ne bih znao ništa o tome.”

“Smijem li upitati, kojim poslom po ovakvoj noći?”

Recite mu zbog bolesnog prijatelja, pomisli Jonesy, ali osjeti bodac očaja. Ne želi
ovo ni gledati, a kamoli u tome sudjelovati.

“Bolesni prijatelj”, reče gospodin Sivac.

“Je li? Gospodine, pogledao bih vašu dozvolu i prometn—”

U tom trenutku policajčeve oči pretvore se u dvije nule. On ukočenim koracima

krene prema zidu s natpisom TUŠEVI SAMO ZA ŠOFERE KAMIONA. Zastane tamo
trenutak, tresući se cijelim tijelom, pokušavajući se othrvati... a tad snažnim, zdušnim
trzajima počne udarati glavom o pločice. Prvi udarac zbaci mu Stetson s glave. S trećim
udarcem poteče rujna krvca, najprije poprskavši svijetlosmeđe keramičke pločice
kapima, a potom ih išibavši tamnom užadi.

A budući da to nije mogao spriječiti, Jonesy se baci na telefon na svom stolu.

Nikakvog signala. Dok je jeo drugu porciju slanine ili prvi put kenjao kao čovjek,
gospodin Sivac je presjekao žicu. Jonesy je bio sam.

98
 2

UNATOČ SVOJOJ UŽASNUTOSTI - ILI MOŽDA ZBOG NJE - JONESY PRASNE U smijeh kad
su njegove ruke Dysart’sovim ručnikom obrisale policajčevu krv s keramičkih pločica.
Gospodin Sivac pronašao je Jonesyjeva znanja u vezi sa skrivanjem i/ili uklanjanjem
trupala i otkrio pravu zlatnu žilu. Kao dugogodišnji poznavatelj filmova strave i
krimića, Jonesy je na neki način bio ekspert. Čak i sad, kad je gospodin Sivac bacio
krvavi ručnik na prednji dio policajčeve krvlju natopljene uniforme (policajčeva jakna
poslužila je za umatanje unakažene glave), dio Jonesyjeva mozga vrtio je prizor
uklanjanja trupla Freddyja Milesa iz Talentiranog gospodina Ripleyja, i u filmskoj
verziji i u romanu Patricije Highsmith. Vrtjele su se i druge kasete, tako su se preklapale
da se Jonesyju zavrtjelo u glavi od silnog poniranja u materiju, kao da gleda u bezdan. A
to nije bilo ono najgore. Uz Jonesyjevu pomoć, talentirani gospodin Sivac otkrio je
nešto što mu se svidjelo više od hrskave slanine ih od napajanja iz Jonesyjeva vrela
bijesa.

Gospodin Sivac otkrio je umorstvo.

IZA TUŠEVA NALAZILA SE SVLAČIONICA. IZA SVLAČIONICA NALAZIO SE HODNIK koji

je vodio u sobe. Hodnik je bio prazan. U dnu su se nalazila vrata koja su vodila do
stražnjeg dijela zgrade, gdje se nalazila slijepa uličica sad duboko zametena vrtložećim
snijegom. Iz zapuha su izvirivala dva velika zelena kontejnera za smeće. Jedna je
svjetiljka sa sjenilom bacala blijedi žar i visoke, posrćuće sjene. Gospodin Sivac, koji je
brzo učio, pretraži policajčevo tijelo i nade ključeve. Uzme i policajčev pištolj i stavi ga
u jedan od džepova sa zatvaračem na Jonesyjevoj vjetrovci. Gospodin Sivac posluži se
onim krvavim ručnikom da podupre vrata koja su vodila u slijepu uličicu kako se ne bi
zatvorila, pa odvuče tijelo iza jednog od kontejnera.

Sve to, od policajčeva krvavog induciranog samoubojstva do Jonesyjeva ponovnog

ulaska u stražnji hodnik, potrajalo je manje od deset minuta. Jonesy se osjećao lagan i
okretan, sveg umora je nestalo, barem zasad: on i gospodin Sivac uživali su u još
jednom valu endorfinske euforije. Gary Ambrose Jones bio je barem djelomice
odgovoran za tu programsku podršku. Ne samo za upute kako se riješiti trupla, nego i za
krvožedne nagone ida ispod tankog šećernog ledenog premaza pomisli “to nije za
istač”. Gospodin Sivac sjedio je za upravljačem - Jonesyja barem nije opterećivala
pomisao da je on primarni ubojica - ali je on bio motor.

Možda zaslužujemo da nas se uništi, pomisli Jonesy dok se gospodin Sivac vraćao
kroz prostoriju s tuševima (pritom Jonesyjevim očima tražeći tragove krvi, u hodu
bacajući policajčeve ključeve u zrak i dočekujući ih na Jonesyjev dlan). Možda
zaslužujemo da nas se pretvori u crvene spore nošene vjetrom. To bi možda bilo
najbolje, Bog nam pomogao.

99
 4

ŽENA UMORNA LIKA ZA BLAGAJNOM UPITA GA JE LI VIDIO POLICAJCA.

“I jesam”, reče Jonesy. “Zapravo, pokazao sam mu vozačku i prometnu.”

“Od kasnog popodneva ovamo svraća puno murje”, reče blagajnica. “Bez obzira na
nevrijeme. I svi su vraški nervozni. Kao i ostali, uostalom. Da si želim vidjet’ raju s
drugog planeta, unajmila bi si video. ’Ste čuli nešto novo?”

“Na radiju kažu da je sve to lažna uzbuna”, odgovori Jonesy i zakopča vjetrovku.
Pogleda u prozore između restorana i parkirališta, uvjerivši se u ono što je već vidio: s
obzirom na kombinaciju mraza na prozorima i snijega, vani se nije vidio ni prst pred
nosom. Nitko iznutra neće vidjeti u čemu će se on odvesti.

“Ma je li? Stvarno?” Od olakšanja je izgledala manje umorno. Mlade.

“Aha. Dušo, nemoj skoro očekivati svog prijatelja. Rekao je da mora istovariti čudo
toga.”

Ona se namršti pa joj se čelo izbrazda između obrva. “To je rekao?”

“Laku noć. Sretan Dan zahvalnosti. Sretan Božić. Sretna nova godina.”

Jonesy se nadao da je on zaslužan za nešto od ovoga. Pokušava poslati poruku. Biti

primijećen.

Prije nego što je uspio primijetiti je li taj njegov pokušaj bio zamijećen, prizor
ispred njegova uredskog prozora se zavrti kad ga je gospodin Sivac okrenuo od
blagajne. Pet minuta potom, ponovno se autocestom vozio na jug. Lanci na policijskom
automobilu zvrndali su i zveckali, omogućujući mu da održava ravnomjernu brzinu od
šezdeset kilometara na sat.

Jonesy je osjećao kako gospodin Sivac poseže za drugim mislima pa se vraća.

Gospodin Sivac je mogao dosegnuti Henryjeve misli, ali ne i ući u njih - poput Jonesyja,
i Henry je u stanovitoj mjeri drukčiji. Nema veze; s Henryjem je neki čovjek, Overhill
ili Underhill. Od njega je gospodin Sivac uspio izvući prilično podataka. Nalaze se
stotinu kilometara iza njih, možda i više... i skreću s autoceste? Da, skreću u Derry.

Gospodin Sivac posegne i dalje i otkrije još progonitelja. Trojicu... ali Jonesy osjeti
da primarni cilj te grupe nije gospodin Sivac nego Overhill/Underhill. To mu se učini i
nevjerojatnim i neobjašnjivim, ali se činilo da je istina. Gospodinu Sivcu to je
odgovaralo. Nije se ni potrudio doznati razlog zbog kojeg Overhill/Underhill i Henry
svraćaju u Derry.

Najpreča briga gospodina Sivca bila je kako se prebaciti u drugo vozilo, ralicu, ako
mu Jonesyjeve vozačke sposobnosti budu omogućile da njome upravlja. To bi značilo
još jedno ubojstvo, ali sve ljudskijem gospodinu Sivcu to nije smetalo.

Gospodin Sivac se istom zagrijavao.

100
 5

OWEN UNDERHILL STOJI NA OBRONKU U NEPOSREDNOJ BLIZINI CIJEVI KOJA VIRI iz

lišća i vidi kako dječaci pomažu blatnoj djevojčici izbezumljena pogleda

- Josie - da se izvuče iz cijevi. Vidi kako ju je Duddits (krupan mladić ramena kao
u nogometaša i s nemoguće plavom kosom filmskog idola) povukao u zagrljaj i cmače
je po prljavom licu. Čuje njezine prve riječi: “Hoću vidjeti svoju mamu.”

To je dečkima dovoljno; ne zovu policiju, ne zovu Hitnu pomoć. Oni joj pomognu
da se popne uz brijeg, provuče kroz otvor u ogradi, prijeđe preko parka Strawford (one
cure u žutome zamijenile su cure u zelenom; ni one kao ni njihov trener ne obraćaju
pozornost na njih kao ni na njihov blatni, raščupani trofej) pa niz Kansašku ulicu do
Maple Lanea. Znaju gdje je Josiena mama. A i tata.

I ne samo Rinkenhauerovi. Kad su se dječaci vratili, automobili su parkirani duž

cijelog bloka s obiju strana kuće Cavellovih. Roberta je predložila da nazovu roditelje
Josienih prijateljica i školskih kolega: oni će sami organizirati potragu, oblijepiti grad
plakatima NESTALA DJEVOJKA, kaže ona. I to ne na polutamnim, zabačenim
mjestima (gdje plakati s imenima nestale djece u Derryju redovito završe), nego tamo
gdje ih ljudi moraju vidjeti. Robertin je zanos dovoljno snažan da upali iskru blijede
nade u očima Ellen i Hectora Rinkenhauera.

I ostali roditelji reagiraju na to - kao da su samo čekali da ih se zamoli. Pozivi su

počeli uskoro nakon što su Duddits i njegovi prijatelji zagrabili kroz vrata (igrati se,
pretpostavila je Roberta, i to negdje u blizini, jer je Henryjeva krntija od auta još
parkirana na kolnom prilazu), a kad su se momci vratili, u dnevnom boravku Cavellovih
tiska se gotovo dvadeset pet ljudi; piju kavu i puše. Henry je već vidio čovjeka koji im
se upravo obraća: odvjetnik po imenu Dave Bocklin. Njegov se sin Kendall katkad igra
s Dudditsom. Ken Bocklin također boluje od Downova sindroma; simpatičan je, ali nije
kao Duds. Uostalom, tko jest?

Dečki stoje na ulazu u dnevni boravak, a Josie između njih. Ponovno nosi svoju
veliku torbu, a BarbieKen su u njoj, pospremljeni na sigurno. Čak joj je i lice gotovo
čisto jer je Beaver, ugledavši sve one automobile na kolnom prilazu malo na njemu
poradio svojim rupčićem. (“Znate što, čudno sam se osjećao”, Beav će poslije reći u
povjerenju, nakon što se stišala sva ta galama i fukanac. “Čistim curu, ima tijelo
Playboyeve zečice, a mozak, grubo govoreći, prskalice za travu.”) Isprva ih nitko nije
primijetio osim gospodina Bocklina, a gospodin Bocklin kao da ne shvaća što vidi, jer
nastavlja govoriti.

“Dakle, ljudi, moramo se podijeliti u ekipe, recimo tri bračna para u svakoj... svakoj
ekipi... i mi ćemo... mi... mi.” Gospodin Bocklin uspori poput igračke na navijanje, a
zatim ostane stajati ispred televizora Cavellovih, zblenuto. Začuje se nervozan žamor
među na brzinu okupljenim roditeljima, koji ne shvaćaju što mu je - dosad je tako
samouvjereno zborio.

“Josie”, kaže on bezbojnim glasom bez intonacije, potpuno nenalik na njegovu

uobičajenu samouvjerenu gromkost iz sudnice.

“Da,” kaže Hecor Rinkenhauer, “tako se zove. Što je, Dave? Dobro s—”

101
 “Josie”, ponovi Dave i podigne drhtavu ruku. Henryju (a time i Owenu, koji sve to
gleda kroz Henryjeve oči) izgleda kao Duh budućih Božića koji upire prstom u grob
Ebeneezera Scroogea52.

Jedno se lice okrene... dva... četiri... oči Alfieja Cavella, goleme i zaprepaštene iza
njegovih naočala... i naposljetku lice gospođe Rinkenhauer.

“Bok, mama”, bezbrižno će Josie. Podigne torbu. “Duddie je našao moju

BarbieKen. Ja sam upala u—”

Ostatak njezine rečenice bude izbrisan ženinim radosnim vriskom. Henry u životu
nije čuo takav vrisak, pa premda je divan, nekako je i užasan.

“Ti bigulicu”, kaže Beaver... tiho, u bradu.

Jonesy drži Dudditsa, kojega je taj vrisak prestrašio.

Pete pogleda u Henryja i lagano kimne glavom: Ovo smo dobro izveli.

A Henry uzvraća kimanjem glave: Aha, jesmo.

To možda nije bio najljepši trenutak njihova života, ali je svakako na drugom
mjestu. A kad je gospođa Rinkenhauer jecajući zagrlila svoju kćer, Henry lupne
Dudditsa po ruci. Kad se Duddits okrenuo, Henry ga nježno poljubi u obraz. Dobri stari
Duddits, misli Henry. Dobri stari—

“OWEN, STIGLI SMO”, TIHO ĆE HENRY. “IZLAZ 27.”

Owenova vizija dnevnog boravka Cavellovih pukne poput mjehura od sapunice i on

pogleda u znak koji je izranjao iz snijega: DESNO PRESTROJAVANJE IZLAZ 27 -
KANSAS STREET. U ušima su mu još odjekivali sretni krici nevjerice one žene.

“Dobro si?” upita Henry.

“Aha. Barem mislim.” Owen skrene na izlazni odvojak. Hummer se probijao kroz
snijeg. Sat ugrađen u upravljačku ploču prestao je raditi baš kao i Henryjev ručni sat, ali
mu se učini da je jedva primjetno zarudjelo. “Lijevo ili desno na kraju ceste? Reci mi
sad, jer ne želim riskirati sa zaustavljanjem.”

“Lijevo, lijevo.”

Owen usmjeri vozilo lijevo ispod poskakujućeg signalnog svjetla, izvuče ga iz još
jednog proklizavanja, pa kroz Kansašku ulicu krene prema jugu. Kroz Kansašku ulicu je

52 Lik iz Dickensove knjige Božićna priča, škrtac i gramzivac, šiljasta nosa, usahlih obraza i
ukočena hoda, okrutni poslodavac. Ovo je aluzija na jednu epizodu iz spomenutog djela, kad duh
budućih Božića - kao znak upozorenja - Scroogeu pokaže nadgrobni kamen s njegovim imenom.

102
prošla i ralica, i to nedavno, ali je ulica već bila ponovno donekle zametena snijegom.

“Snijeg manje pada”, reče Henry.

“Aha, ali je vjetar opak. Raduješ se što ćeš ga vidjeti, zar ne? Dudditsa.”

Henry se veselo nasmiješi. “Malo sam nervozan, ali da.” Zavrti glavom. “Duddits,
čovječe... Duddits te odmah oraspoloži. Silan je. Uvjerit ćeš se i sam. Žao mi je samo
što ćemo tako nenajavljeno banuti u zoru.”

Owen slegne ramenima. Tome nema pomoći, poručivao je taj pokret.

“Mislim da su ovdje na zapadnoj strani već četiri godine, a nikad nisam bio u
njihovoj novoj kući.” Nesvjesno, prijeđe na razgovor mislima: Preselili su se nakon
Alfiejeve smrti.

Jeste li—A tad, umjesto riječi, slika: ljudi u crnom ispod crnih kišobrana. Groblje
na kiši. Lijes na nogarima, a na poklopcu izrezbareno POČIVAJ U MIRU, ALFIE.

Ne, reče Henry postiđeno. Nitko od nas.

Ali Henry nije znao zašto nisu otišli na ispraćaj, iako mu je pala na um fraza: Prst
se pomiče i piše; a nakon što napiše, kreće dalje 53 Duddits je bio važan (zapravo je riječ
koju traži vitalan) dio njihova djetinjstva. A nakon što se njihova veza prekinula,
povratak bi bio bolan. Bolan je jedno, a beskorisno bolan je drugo. Sad je nešto
shvaćao. Slike koje je povezivao sa svojim beznađem i rastućom izglednošću
samoubojstva - mlijeko koje curi niz očevu bradu, Barry Newman briše sa svojim XXL
turom iz njegove ordinacije - cijelo su vrijeme skrivale jednu drugu, snažniju sliku:
snovolovku. Nije li to bio stvarni vrutak njegova očaja: ta kombinacija veličanstvenosti
pojma snovolovke i otrcanosti njegovih primjena? Iskoristiti Dudditsa da nađe Josie
Rinkenhauer bilo je kao da otkriješ kvantnu fiziku samo zato da bi smislio videoigricu.
Još i gore, kao da otkriješ da kvantna fizika zapravo služi jedino za to. Naravno da su
učinili dobro djelo - bez njih, Josie Rinkenhauer umrla bi u toj cijevi poput štakora u
bačvi za skupljanje kišnice - ali, budimo realni, nisu spasili buduću dobitnicu Nobelove
nagrade za mir—

Ne mogu pratiti sve što ti je upravo prošlo kroz glavu, reče Owen, iznenada duboko
u Henryjevoj glavi, ali zvuči prilično bahato. Koja ulica?

Uvrijeđen, Henry se strogo zapilji u njega. “U posljednje vrijeme nismo svraćali k

njemu, u redu? Može li ostati na tome?”

“Da”, reče Owen.

“Ali smo mu svi slali božićne čestitke, u redu? Svake godine. Tako sam doznao da
su se preselili u Dearbornovu, Dearbornovu 41, u West Side Derryju, pa skreni u treću
ulicu desno.”

“U redu. Smiri se.”

53 Stih iz Rubaija, zbirke pjesama Omara Khayyama (1048. - 1122.), perzijskog pjesnika,
matematičara i filozofa. Otprilike znači da se ono što se dogodilo ne da ničim promijeniti.

103
 “Jebo svoju mater i dabogda crko.”

“Henry—”

“Izgubili smo vezu. Događa se. Vjerojatno se takvo što nikad nije dogodilo
gospodinu Savršenom Velmoži kao što si ti, ali nama ostalima... nama ostalima...”
Henry spusti pogled, primijeti da su mu šake stisnute pa ih prisili da se otvore.

“U redu, rekoh.”

“Vjerojatno gospodin Savršeni održava vezu sa svim svojim prijateljima iz srednje

škole, ha? Vjerojatno se nalazite jedanput na godinu da drpate ženske za grudnjake,
navijate ploče Mötley Crüea i jedete Tuna Surprise54 baš kao što su je posluživali u
školskoj kantini.”

“Ispričavam se ako sam te uvrijedio.”

“Ma, mo’š me pelcat’. Ponašaš se kao da smo ga ostavili na cjedilu.” Što su,
dakako, više-manje i učinili.

Owen ne reče ništa. Škiljio je kroz vrtložeći snijeg, tražio znak za Dearbornovu na
blijedosivoj ranojutarnjoj svjetlosti... i eno ga, točno ispred njih. Ralica koja je prošla
Kansaškom ulicom zatrpala je kraj Dearbornove, ali Owen je bio uvjeren da će se
njihov terenac uspjeti probiti.

“Nije da sam prestao misliti na njega”, reče Henry. Namjeravao je nastaviti

razgovor mislima, ali se ponovno prebaci na riječi. Razmišljanje o Dudditsu razotkriva
previše. “Svi smo mislili na njega. Zapravo, Jonesy i ja smo ga namjeravali proljetos
posjetiti. A onda je Jonesy doživio nesreću i ja sam potpuno to smetnuo s uma. Je li to
tako čudno?”

“Nimalo”, blago će Owen. Naglo okrene upravljač udesno pa ga cimne u drugu

stranu da ne prokliže, a zatim nagazi na gas. Hummer udari o ugaženi i skoreni snježni
zid dovoljno jako da obojica polete naprijed u svojim sigurnosnim pojasovima. A tad
prođu kroza nj. Owen je manevrirao volanom da ne bi udario u snijegom zametene
automobile parkirane s obiju strana ulice.

“Nije mi potrebno da mi osjećaj krivnje nabija netko tko je planirao izroštiljati

nekoliko stotina civila”, zagunđa Henry.

Owen objema nogama pritisne kočnicu i ponovno ih odbaci na njihove kolane, ovaj
put dovoljno snažno da se pojasovi zakoče. Terenac se okrene popreko na ulici i
zaustavi se.

“Začepi, jebote.”

Ne seri o stvarima koje ne razumiješ.

“Vjerojatno ću” poginuti zbog

“tebe, pa da lijepo zadržiš sve to usrano” samoživo

54 Tunjevina iz limenke s jogurtom i rajčicama.

104
 (slika razmaženog klinca izbočene donje usnice)

“racionalizirajuće sranje” za sebe.

Henry se zapilji u njega, zgranut i zapanjen. Kad je netko posljednji put tako s njim
razgovarao? Odgovor je bio vjerojatno nikad.

“Stalo mi je samo do jednog”, reče Owen. Lice mu je bilo blijedo, napeto i

iscrpljeno. “Želim naći tvog Jonesyja Tifusara i zaustaviti ga. U redu? Jebi se ti i ta
tvoja afektirana senzibilnost, jebi se ti i tvoj umor, a jebi se lijepo i ti. Ja sam ovdje.”

“U redu”, reče Henry.

“Nisu mi potrebne pouke iz moralnosti od tipa koji si planira raznijeti svoj

preobrazovani, samoživi mozak.”

“U redu.”

“I zato jebo ti svoju mater i crko.”

Tajac u terencu. Izvana dopire tek monotoni usisavački fijuk vjetra. Naposljetku
Henry reče: “Evo što ćemo. Ja ću pojebati tvoju mater pa crknuti, a zatim ti moju majku
pa crknuti. Barem ćemo izbjeći tabu incesta.”

Owen se počne smiješiti. Henry mu uzvrati smiješak.

Što rade Jonesy i gospodin Sivac? Owen upita Henryja. Vidiš li?

Henry obliže usnice. Svrbež u nozi je uglavnom prestao, ali mu je jezik bio poput
komada starog čupavca. “Ne. Odsječeni su. Sivac je vjerojatno kriv za to. A tvoj
neustrašivi vođa? Kurtz? Sustiže nas, zar ne?”

“Aha. Želimo li zadržati nekakvu prednost pred njim, trebali bismo ovo brzo
obaviti.”

“Pa onda i hoćemo.” Owen se počeše po crvenom nametniku na obrazu, pogleda

crvene komadiće koji su mu ostali na prstima pa ponovno krene.

Rekao si broj 41?

Aha. Owen?

Što je?

Bojim se.

Dudditsa?

Malo, da.

Zašto?

Ne znam.

105
 Henry tupo pogleda u Owena. Osjećam da nešto s njim nije u redu.

NJEZINO SE PONOĆNO PRIKAZANJE OBISTINILO I KAD SE ZAČULO KUCANJE NA vratima,

Roberta nije mogla ustati. Noge kao da su joj bile vodene. Noć je prošla, ali ju je
zamijenila blijeda, sablasna jutarnja svjetlost koja nije bila puno bolja, a oni su pred
vratima, Pete i Beav, mrtvi su došli po njezina sina.

Šaka se ponovno spusti na vrata, teško, i slike zazvekeću na zidu. Jedna od njih bila
je uokvirena naslovnica derryjevskog fotografija na kojoj su bili Duddits, njegovi
prijatelji i Josie Rinkenhauer, zagrljeni, nasmijani od uha do uha (kako je Duddits na toj
slici dobro izgledao, kako snažan i normalan) ispod naslova koji je glasio
SREDNJOŠKOLCI SE IGRALI DETEKTIVA I NAŠLI NESTALU DJEVOJKU.

Bam! Bam! Bam!

Ne, pomisli ona, ostat ću sjediti ovdje i naposljetku će oni otići, morat će otići, jer
se mrtve ljude mora pozvati da udu, stoga ostanem li sjediti—

No tad Duddits projuri pokraj njezina stolca za ljuljanje - trkom, a inače ga je ovih
dana i hodanje umaralo. Oči su mu krijesile nekadašnjim sjajem. Bili su to tako dobri
dečki, toliko mu sreće donijeli, ali sad su mrtvi, došli su mu kroz mećavu i mrtvi su—

“Duddie, ne!” vrisne ona, ali se on ogluši na to. Projuri pokraj te stare uokvirene
fotografije - Duddits Cavell na prvoj stranici novina, Duddits Cavell junak, čudima
nikad kraja - i ona začuje što viče kad je otvorio vrata u izdišuću mećavu:

“Eni! Eni! ENI!"

HENRY ZINE - NIKAD NIJE DOZNAO ŠTO BI REKAO, JER NIKAKVE RIJEČI NE IZAĐU iz
njegovih usta. Zgromilo ga je, zanijemio je. To nije Duddits, ne može biti - to je
nekakav njegov boležljivi ujak ili stariji brat, blijed i očito ćelav ispod svoje kapice Red
Soxa podignute visoko na tjeme. Na obrazima ima čekinje, oko nosnica kraste krvi, a
ispod očiju teške tamne podočnjake. A ipak—

“Eni! Eni! Eni!"

Visoki, blijedi neznanac na vratima baci se Henryju u naručje nekadašnjom

Dudditsovom neumjerenošću i odbaci ga natraške na snijegom pokrivenu stepenicu ne
zbog svoje težine - bio je lagan kao perce - nego zato što Henry nije bio spreman za taj
juriš. Da ga Owen nije pridržao, on i Duddits prevalili bi se u snijeg.

“Eni! Eni!”

Smije se. Plače. Obasipa ga starim dobrim dudditsovskim slinavim pusama.

Duboko u skladištu njegova sjećanja, Beaver Clarendon šapne; Kažete li, narode, ikome
da je to učinio... A Jonesy: Aha, da znamo, više se nećeš družiti s nama, krepilu. Bio je
to ipak Duddits, cmakao Henryjeve lišajem umrljane obraze... ali bljedilo Dudditsovih
obraza, što je to? Tako je mršav - ne, više nego mršav, okopnio - a što je to? Ta krv oko

106
nosnica, neugodan miris kojim mu odiše koža... ne miris kojim je odisala Becky Shue,
ne zadah lovačke kuće obrasle lišajem, ali svejedno miris smrti.

A tu je i Roberta, stoji u predvorju pokraj fotografije Dudditsa i Alfieja na

karnevalu Dani Derryja, voze se na vrtuljku, smiju se jezdeći poput orijaša na
plastičnim konjima plahovita pogleda.

Nisam bio na Alfiejevu pogrebu, ali sam poslao brzojav, pomisli Henry, prezirući
se.

Roberta, očiju punih suza, krši ruke, pa premda je nabacila koji kilogram u prsima i
na bokovima, i premda joj je kosa sad bila gotovo sasvim sijeda, to je ona, ona je još
ona, ali Duddits... mili Bože, Duddits...

Henry pogleda u nju, ruku još oko svog starog prijatelja koji je i dalje izvikivao
njegovo ime. Potapše Dudditsa po lopatici. Bila je lomna pod njegovim dlanom, krhka
poput kosti ptičjeg krila.

“Roberta”, reče on. “Roberta, Bože moj! Što mu je?”

“ALL55”, reče ona i uspije se blijedo nasmiješiti. “Zvuči kao ime deterdženta za
pranje rublja, zar ne? Kratica od akutna limfocitna leukemija. Dijagnosticirana mu je
prije devet mjeseci, a tad liječenje više nije bilo opcija. Otad se samo utrkujemo s
vremenom.”

“Eni!” Duddits klikne. Nekadašnji blentavi smiješak ozari mu sivo i umorno lice.
“Ao anje, ui an!”

“Tako je”, reče Henry i počne plakati. “Staro sranje, drugi dan.” “Znam zašto si
ovdje,” reče ona, “ali nemoj. Molim te, Henry. Preklinjem te. Nemoj mi odvesti dijete.
On umire.”

KURTZ JE UPRAVO NAMJERAVAO ZAMOLITI PERLMUTTERA ZA NAJNOVIJE IZVJEŠĆE o

Underhillu i njegovu novom prijatelju - novi se prijatelj zvao Henry, Henry Devlin - kad
Pearly ispusti dug, lelekav krik, a lice podigne prema krovu vozila. Kurtz je jednom u
Nikaragvi pomogao nekoj ženi roditi (a uvijek nas proglase negativcima, pomisli on
sentimentalno) i ovaj ga krik podsjeti na njezin, koji je čuo na obalama prelijepe rijeke
La Juvena.

“Drž’ se, Pearly!” vikne Kurtz. “Drž’ se, dragoviću! Duboko diši!”

“Jebi se!” vrisne Pearly. “Pogledaj u što si me uvalio, pokvarena pizdo! JEBI SE!"

Kurtz mu to ne zamjeri. Žene govore strahotne stvari dok rađaju, pa premda je

Pearly nedvojbeno bio pripadnik muškog roda, Kurtz je pretpostavljao da on proživljava

55 All na engleskom znači i “sve”.

107
nešto najsličnije porođaju koliko to muški porođaj može biti. Znao je da možda ne bi
bilo loše Perlmutteru skratio muke—

“Da nisi to učinio”, jaukne Pearly. Suze bola kotrljale su mu se niz obraze zarasle u
crvenu bradu. “Da nisi to učinio, ti stara gnjido.”

“Ništa se ne brini, momče”, utješi ga Kurtz i potapše Perlmuttera po drhtavom

ramenu. Ispred njih se čuo ravnomjeran zveket tutnjave ralice koju je Kurtz uspio
obrlatiti da im krči put (kako se siva svjetlost počela ponovno prosijavati u svijet,
njihova se brzina povećala na vrtoglavih pedeset kilometara na sat). Stražnja svjetla
ralice žarila su poput prljavih | crvenih zvijezda.

Kurtz se nagne naprijed i zagleda se u Perlmuttera očiju blistavih od radoznalosti.

Na stražnjem sjedištu Hummera bilo je jako hladno razbijenog prozora, ali na trenutak
Kurtz to nije primjećivao. Prednjica Perlmutterove jakne izbočila se poput balona, i
Kurtz ponovno izvuče svoj pištolj.

“Šefe, ako on—”

Prije nego što je Freddy uspio završiti rečenicu, Perlmutter zaglušujuće prdne. Silan
smrad ih zapahne istog trenutka, ali Pearly kao da to nije primijetio. Glava mu se zaklati
i padne na naslon, vjeđe napola sklope, a lice mu poprimi izraz silnog olakšanja.

“Ma idi mi u tri pizde MATERINE!” vikne Freddy i spusti prozor do kraja usprkos
propuhu koji je već kolao kroz vozilo.

Fasciniran, Kurtz je promatrao kako Perlmutterov nabrekli trbuh splašnjava. Znači,

ne još. Ne još, a možda je tako i bolje. Taj stvor koji raste u Perlmutterovu mehanizmu
mogao bi im dobro doći. Malo vjerojatno, ali ne i nemoguće. Sve stvari služe Gospodu,
piše u Svetom pismu, a to bi moglo uključivati i šupčeve lasice.

“Drž’ se, vojniče”, reče Kurtz, pomiluje Pearlyjevo rame jednom rukom, a drugom
odloži pištolj na sjedište pokraj sebe. “Samo hrabro i misli na Boga.”

“Jebeš Boga”, mrzovoljno će Perlmutter, i Kurtz se blago prenerazi. Nikad ne bi ni

sanjao da Perlmutter može biti tako prost.

Ispred njih bijesnu stražnja svjetla ralice i ona skrene u stranu.

“O-o”, reče Kurtz.

“Što da radim, šefe?”

“Zaustavi se iza nje”, reče Kurtz. Reče to veselo, ali ponovno uzme pištolj. “Vidjet
ćemo što naš novi prijatelj želi.” Premda je mislio da zna. “Freddy, što si dočuo od
naših starih prijatelja? Hvataš li njihove misli?”

Krajnje nevoljko, Freddy reče; “Samo Owenove. Ali ne i misli tipa koji je s njim,
kao ni misli tipova koje ganjaju. Owen nije na cesti. U nekoj je kući. Razgovara s
nekim.”

“U kući u Derryju?”

“Aha.”

108
 I evo vozača ralice, grabi kroz snijeg prema njima u velikim zelenim gumenim
čizmama i vjetrovci s kapuljačom koja bi dobro došla nekom Eskimu. Donji dio lica
omotao je golemim vunenim šalom čiji krajevi vijore za njim na vjetru i Kurtz nije
morao biti telepat da zna da su mu ga isplele žena ili majka.

Vozač se nagne kroz prozor i nabere nos kad je osjetio zaostali zadah sumpora i
etilnog alkohola. Sumnjičavo pogleda u Freddyja, u polusvjesnog Perlmuttera i
naposljetku u Kurtza na stražnjem sjedištu, koji se naginjao naprijed i gledao u njega
očiju blistavih od radoznalosti. Kurtz je smatrao da bi bilo pametno da pištolj zatakne
ispod lijevog koljena, barem zasad.

“Da, kapetane?” upita Kurtz.

“Primio sam radioporuku od tipa koji kaže da se zove Randall.” Vozač ralice povisi
glas da bi nadjačao vjetar. Govorio je čistim istočnjačkim sjevernjačkim naglaskom.
“Genral Randall. Izjavio je da razgovara sa mnom satelitskom vezom ravno iz
Cheyenne Mountaina u Wyomin’u.”

“To mi ime ništa ne znači, kapetane”, Kurtz reče istim veselim tonom - ne obazirući
se uopće na Perlmuttera koji zaječi: “Lažeš, kako lažeš.”

Oči vozača ralice na brzinu pogledaju u Pearlyja pa ponovno u Kurtza. “Dao mi je

šifru. Plavi izlaz. Znači li vam ona što?”

“‘Zovem se Bond, James Bond”’, reče Kurtz i nasmije se. “Netko vas zeza,
kapetane.”

“Rekao mi je da vam kažem da je vaš dio misije završen i da vam domovina

zahvaljuje.”

“Jesu li spomenuli zlatni sat, dragoviću?” upita Kurtz, iskričavih očiju.

Vozač obliže usnice. Zanimljivo, pomisli Kurtz. Vidio je trenutak kad je vozač
ralice zaključio da ima posla s luđakom. Točno taj trenutak.

“Nemam pojma ni o kakvom zlatnom satu. Samo sam vam htio reći da ne mogu
dalje s vama. Ne bez ovlasti.”

Kurtz izvadi pištolj iz skrovišta ispod lijevog koljena i uperi ga vozaču u lice. “Evo
ti ovlasti, dragoviću, s potpisom i urudžbiranom u triplikatu. U redu?”

Vozač pogleda u pištolj svojim dugim jenkijevskim očima. Nije izgledao osobito
uplašen. “Aha, čini se da je to u redu.”

Kurtz se nasmije. “Dobar momak! Jako dobar momak! A sad krenimo. I malo
ubrzaj, Bog te ima rad. U Derryju moram s nekim” - Kurtz potraži le mot juste i nađe ga
- “obaviti informativni razgovor.”

Perlmutter napola zastenje, napola se nasmije. Vozač ga pogleda.

“Ne obaziri se na njega, u drugom je stanju”, reče Kurtz povjerljivo. “Još malo i
počet će se derati da hoće oštrige i kisele krastavce.”

“U drugom stanju”, ponovi vozač savršeno bezizražajno.

109
 “Da, ali ne brini se zbog toga. Nije to tvoj problem. Problem je u tome. dragoviću—”
Kurtz se nagne naprijed, govoreći ljubazno i povjerljivo preko cijevi svog
devetmilimetarskog pištolja “—da je taj čovac kojeg moram uhvatiti sad u Derryju.
Očekujem da će se uskoro ponovno naći na cesti, pretpostavljam da zna da ga dolazim
srediti—”

“Zna, i te kako”, reče Freddy Johnson. Počeše se po vratu sa strane pa spusti ruku
među noge i počeše se i ondje.

“—ali u međuvremenu,” nastavi Kurtz, “mislim da mogu smanjiti razmak između

nas. Dakle, hoćeš li sad ubaciti svoje ostarjelo dupe u prvu ili što?”

Vozač kimne glavom i vrati se u kabinu svoje ralice. Dnevna je svjetlost sad bila
jača. Ova svjetlost vjerojatno pripada posljednjem danu mojeg života, pomisli Kurtz
blago začuđen.

Perlmutter počne tiho jaukati. Jauk je stanovito vrijeme zvučao kao režanje, a zatim
se pretvori u urlik. Perlmutter se ponovno grčevito uhvati za trbuh.

“Isuse”, reče Freddy. “Pogledajte mu trbuh, šefe. Diže se kao štruca kruha.”

“Duboko diši”, reče Kurtz i dobrostivo potapše Pearlyja po ramenu. Ispred njih,
ralica se ponovno pokrenula. “Duboko diši, momče. Opusti se. Samo se opusti i misli na
nešto lijepo.”

10

Šezdeset kilometara do Derryja. ŠEZDESET KILOMETARA IZMEĐU MENE I Owena,

pomisli Kurtz. Uopće nije loše. Dolazim po tebe, dragoviću. Trebaš u školu. Naučiti što
si zaboravio o prekoračivanju Kurtzove crte.

Poslije trideset pet kilometara, oni su još tamo - barem tako tvrde Freddy i
Perlmutter, iako je Freddy sad bio sve manje siguran. No Pearly je rekao da razgovaraju
s majkom - Owen i onaj drugi razgovaraju s majkom. Majka ga ne želi pustiti.

“Pustiti koga?” upita Kurtz, premda mu je bilo svejedno. Majka ih zadržava u

Derryju, omogućuje im da smanje razmak, pa Bog blagoslovio majku tko god bila i bez
obzira na njezine motive.

“Ne znam”, reče Pearly. Utroba mu se koliko-toliko smirila nakon Kurtzova

razgovora s vozačem ralice, ali je zvučao izmučeno. “Ne vidim. Netko je tamo, ali kao
da nema mozga u koji bih zavirio.”

“Freddy?”

Freddy zavrti glavom. “Izgubio sam Owena. Jedva čujem vozača ralice. Kao da...
ne znam... kao da gubim radiosignal.”

Kurtz se nagne preko sjedišta i izbliza pogleda Ripleyjicu na Freddyjevu obrazu. U

sredini je još bila crvenonarančasta, ali je na rubovima poprimala pepeljastu boju.

110
 Ugiba, pomisli Kurtz. Ubija je ili Freddyjev organizam ili okoliš. Owen je bio u
pravu. Neka me vrag odnese.

Premda to ništa ne mijenja na stvari. Crta je svejedno crta, a Owen ju je prekoračio.

“Raličar”, reče Perlmutter svojim umornim glasom.

“Što s njim, dragoviću?”

Samo što nije bilo potrebe da Perlmutter odgovori. Ispred njih, svjetlucajući na
snijegu nošenim vjetrom, vidio se znak IZLAZ 32 - GRANDVIEW/GRANDVIEW
STATION. Ralica iznenada ubrza i podigne lopatu. Odjednom je Hummer ponovno
vozio kroz skliski pršić, viši od trideset centimetara. Vozač se nije potrudio ni dati
žmigavac, samo je skrenuo s autoceste brzinom od sedamdeset pet kilometara i za
sobom podigao visoku lepezu snijega.

“Da pođem za njim?” upita Freddy. “Mogu ga sustići, šefe!”

Kurtz svlada snažnu želju da kaže Freddyju da krene za ralicom - sredio bi on tu

dugooku jenkijevsku gnjidu i naučio ga što se događa onima koji prekorače crtu. Dao
mu da okusi malo onoga što čeka Owena Underhilla. Samo što je ralica veća od
Hummera, osjetno veća, i tko zna što bi se moglo dogoditi upuste li se u igru
naguravanja.

“Ostani na autocesti, momče”, reče Kurtz i ponovno se zavali u sjedištu. “Misli na

glavnu nagradu.” Svejedno se s iskrenim žaljenjem zagleda za ralicom koja je skrenula
u studeno, vjetrovito jutro. Čak se ne može ni nadati da je prokleti Jenki zaradio
nametnika od Freddyja ili Archieja Perlmuttera, jer gljivice ne traju dugo.

Oni nastave vožnju. Zbog snježnih nanosa brzina im se ponovno smanji na trideset
kilometara, ali Kurtz pretpostavi da će se vremenski uvjeti poboljšati nakon što zađu
dublje na jug. Mećava je gotovo prestala.

“Usput, čestitam”, reče Freddyju.

“Ha?”

Kurtz ga potapše po ramenu. “Čini se da ti se stanje poboljšava.” Okrene se

Perimutteru. “A za tebe, momče, nisam siguran.”

11

STOTINU PEDESET KILOMETARA SJEVERNO OD MJESTA GDJE SE NALAZIO KURTZ I

manje od dva kilometra od raskrižja seoskih cesta gdje su pokupili Henryja, nova
zapovjednica carskodolinaša - žena strogo pristale vanjštine, na pragu pedesetih - stajala
je pokraj bora u dolini čije je tajno ime glasilo Potpuno čišćenje jedan. Potpuno čišćenje
jedan bila je, doslovno, dolina smrti. Cijelom njezinom dužinom ležale su hrpe
isprepletenih trupala, pretežito u lovačkoj narančastoj odjeći. Bilo ih je ukupno više od
stotinu. Ako je na truplu nađen kakav dokument, pričvrstili su ga selotejpom oko žrtvina
vrata. Većina ubijenih imala je kod sebe vozačku dozvolu, ali je tu bilo i kreditnih

111
kartica Visa i Discover, iskaznica zdravstvenog osiguranja Blue Cross i lovačkih
dozvola. Jedna žena s velikom crnom rupom na čelu bila je identificirana iskaznicom
videoteke Blockbuster.

Stojeći pokraj najveće hrpe tijela, Kate Gallagher dovršavala je prebrojavanje

ugrubo prije nego što napiše svoje drugo izvješće. U jednoj je ruci držala džepno
računalo Palm Pilot, oruđe na kojem bi joj jamačno bio pozavidio Adolf Eichmann, taj
glasoviti računovođa mrtvih. Piloti prije nisu radili, ali se činilo da je glavnina
najmodernije elektroničke opreme sad ponovno umrežena.

Kate je nosila slušalice i mikrofon koji joj je visio ispred maske. Povremeno bi
zatražila nečije pojašnjenje ili izdala zapovijed. Kurtz je odabrao nasljednicu koja je bila
vrijedna i učinkovita. Zbrojivši tijela s ovog i drugih mjesta, prema Gallagheričinoj
procjeni odstrijelili su najmanje šezdeset posto bjegunaca. Ti su anonimusi pružili otpor,
što je svakako bilo iznenađenje, ali na duže staze većina njih ne može preživjeti. To je
tako.

“Hej, Katie-Kate.”

Jocelyn McAvoy pomoli se između drveća na južnoj strani doline, spuštene

kapuljače, kratke kose pokrivene zelenim svilenim rupcem, strojnice prebačene preko
ramena. Prednjica njezine vjetrovke bila je umrljana krvlju.

“Prestrašila sam te, zar ne?” upita ona novu zapovjednicu.

“Možda si mi malo digla tlak.”

“Dakle, Kvadrant četiri je čist, možda će ti od toga malo pasti.” McAvoyičine su se

oči krijesile. “Sredili smo više od četrdeset. Jackson ima za tebe brojke, čistu istinu, a
kad smo već kod čistog, sad bi mi zaista dobro došlo jedno—”

“Oprostite? Dame?”

One se okrenu. Iz snijegom pokrivenog guštika na sjevernoj strani doline izađe

grupa od šest muškaraca i dvije žene. Uglavnom su bili odjeveni u nešto narančasto, ali
im je vođa bio zdepasti tegljač od čovjeka koji je ispod vjetrovke nosio vojnički
kombinezon pripadnika Plave grupe. Usto je nosio i prozirnu masku, iako je ispod usta
imao Ripleyjičinu kozju bradicu koja ni u kojem slučaju nije bila u skladu s pravilima
vojne službe. Svi su novopridošlice imali automatsko oružje.

Gallagherova i McAvoyeva imale su tek toliko vremena da razrogačenih očiju

pogledaju jedna u drugu kao da su uhvaćene spuštenih hlača. A tad se Jocelyn McAvoy
maši strojnice, a Kate Gallagher browningice koju je naslonila na onaj bor. Nisu ih
uspjele dohvatiti. Grmljavina pušaka bila je zaglušujuća. McAvoyeva bude odbačena
gotovo sedam metara kroz zrak. Jedna joj čizma odleti s noge.

“To je za Larryja!” vrištala je jedna u narančasto odjevena žena. “To vam je za

Larryja, kurvetine, to vam je za Larryja!”

112
 12

KAD JE PALJBA ZAVRŠILA, ONAJ ZDEPASTI MUŠKARAC S KOZJOM BRADICOM OD

Ripleyjica okupi svoju grupu kod potrbuške ležećeg tijela Kate Gallagher, koja je
diplomirala kao deveta u svojoj generaciji na West Pointu prije nego što se ogriješila o
boleštinu zvanu Kurtz. Zdepasti joj je konfiscirao pušku, koja je bila bolja od njegove.

“Uvjereni sam pristaša demokracije”, reče on. “I vi, narode, možete raditi što
hoćete, ali ja sad krećem na sjever. Ne znam koliko će mi trebati da naučim riječi himne
‘O Kanada’, ali namjeravam doznati.”

“Idem s tobom”, reče jedan od muškaraca i uskoro postane jasno da oni svi idu s
njim. Prije odlaska s čistine, vođa se sagne i izvadi Palm Pilota iz snijega.

“Oduvijek sam želio jednog ovakvog”, reče Emil “Dawg” Brodsky. “Palim se na
novu tehnologiju.”

Odu iz doline smrti smjerom kojim su došli, na sjever. Oko njih su se čuli izolirani
pucnji i rafali, ali je i operacija Potpuno čišćenje zapravo završila.

13

GOSPODIN SIVAC POČINIO JE JOŠ JEDNO UBOJSTVO I UKRAO JOŠ JEDNO VOZILO, ovaj
put ralicu poduzeća za održavanje cesta. Jonesy nije vidio kad se to dogodilo. Gospodin
Sivac, zaključivši da ne može izvući Jonesyja iz njegova ureda (barem dok sve svoje
vrijeme i energiju ne bude mogao posvetiti tom problemu), odlučio je učiniti najbolje
što je mogao, a to je da Jonesyja ogradi od vanjskog svijeta. Jonesyju se sad činilo da
zna kako se Fortunato jamačno osjećao kad ga je Montressor iz osvete zazidao u vinski
podrum56.

Dogodilo se to nedugo nakon što je gospodin Sivac ponovno krenuo policijskim

automobilom niz južni vozni trak autoceste (postojao je samo jedan, barem zasad, i
opasan za vožnju). Jonesy je u to vrijeme bio u ormaru, provodio u djelo nešto što mu se
učinilo apsolutno sjajnom idejom.

Gospodin Sivac mu je isključio telefon? U redu, on će stvoriti novi oblik

komunikacije, kao što je stvorio termostat da bi ohladio ured kad ga je gospodin Sivac
pokušao istjerati iz ureda pregrijavanjem. Zaključio je da bi faks mogao poslužiti u tu
svrhu. Zašto ne? Svi su uređaji simbolični, puke vizualizacije koje će mu pomoći da
najprije upregne, a zatim i iskoristi moći koje posjeduje više od dvadeset godina.
Gospodin Sivac je naslutio te moći i nakon početne pomutnje vrlo djelotvorno
onemogućio Jonesyja da se njima posluži. Trik se sastojao u tome da on nastavi
pronalaziti načine kako da zaobiđe prepreke gospodina Sivca, baš kao što je gospodin
Sivac iznalazio načine da ide na jug.

56
Likovi iz priče Edgara Allana Poea (1809. - 1849.), Sanduk amontillada (amontillado je vrsta
finog i skupog vina), objavljene 1846.

113
 Jonesy zatvori oči i zamisli faks poput onoga u tajništvu Odsjeka za povijest, samo
što ga je smjestio u ormar svoga novog ureda. A zatim, osjećajući se poput Aladina koji
trlja čarobnu svjetiljku (samo što se činilo da je broj želja koje su se njemu mogle
ispuniti bio neograničen, ako ne prekardaši), zamisli i hrpu papira, a pokraj nje olovku
Berol Black Beauty57 Zatim ode u ormar da vidi koliko je bio uspješan.

Na prvi pogled, prilično... iako je olovka bila pomalo sablasna; nova novcata i
djevičanski netaknuto zašiljena, ali svejedno sažvakana punom dužinom. Ali tako i
treba biti, zar ne? Beaver se služio olovkama Black Beauty još u gimnaziji u
Witchamovoj. Oni su pak rabili standardnije žute Eberhardfabersice.

Faks je izgledao savršeno; čučao je na podu ispod klupka praznih vješalica i jedne
jakne (žarkonarančaste vjetrovke koju mu je majka kupila za prvi lovački izlet, pa ga
prisilila da joj obeća - s rukom na srcu - da će je nositi u svakom trenutku koji provede
izvan kuće) i ohrabrujuće zujao.

Razočaranje se uvuklo u njega kad je kleknuo ispred uređaja i pročitao poruku u

osvijetljenom prozorčiću; ODUSTANI, JONESY, IZAĐI.

Podigne slušalicu faksa i začuje snimljeni glas gospodina Sivca; “Odu- stani,
Jonesy, izađi. Odustani, Jonesy, iza—”

Od niza snažnih udaraca, glasnih gotovo poput udara groma, on vikne i skoči na
noge. Prva mu je pomisao bila da se gospodin Sivac poslužio jednom od onih poluga za
razvaljivanje vrata kakvima se služe pripadnici specijalnih postrojbi i da se probija u
ured.

Ali nisu bila posrijedi vrata, već prozor, i na neki je način to bilo još gore. Gospodin
Sivac mu je na prozor stavio sive rolete - izgledale su čelične. Sad više nije bio samo
zatočen, nego i slijep.

S unutarnje strane roleta, lako čitljivo kroz staklo, pisalo je; ODUSTA- NI, IZAĐI.
Jonesy se nakratko prisjeti Čarobnjaka iz Oza - PREDAJ SE, DOROTHY, pisalo je na
nebu - i dođe mu da se nasmije. Ali se nije mogao smijati. Ništa nije bilo smiješno ih
ironično. Ovo je užasno.

“Ne!” vikne on. “Skini ih! Skini ih, proklet bio!”

Nije bilo odgovora. Jonesy podigne ruke, namjeravajući razbiti staklo i zabubnjati
po čeličnim roletama, ali pomisli: Jesi li lud? To on i želi! Čim razbiješ staklo, rolete će
nestati i gospodin Sivac ulazi. A tebe više nema, prijatelju.

Osjećao je kretanje - teško brundanje ralice. Gdje su sad? Kod Watervillea?

Auguste? Ili još niže prema jugu? U zoni gdje padahne nisu snijeg nego kiša? Ne,
vjerojatno ne, gospodin Sivac zamijenio bi ralicu za nešto brže da su se otarasili snijega.
Ali će ga se uskoro riješiti. Jer idu na jug.

Kamo?

Kao da sam već mrtav, pomisli Jonesy, neutješno zagledan u spuštene rolete i

57 Vrsta olovaka koje igraju vrlo važnu ulogu u Kingovu romanu “The dark hall”. Black beauty
znači “crna ljepotica”.

114
njihovu zadirkujuću poruku. Kao da sam mrtav.

14

NAPOSLJETKU JE OWEN UHVATIO ROBERTU CAVELL ZA RUKE I - JEDNIM OKOM na

brzajućim kazaljkama sata, predobro svjestan da svaka minuta dovodi Kurtza kilometar
bliže - reče joj zašto moraju povesti Dudditsa, ma kako bolestan bio. Čak i u toj
situaciji, Henry nije znao bi li uspio izgovoriti frazu sudbina svijeta možda ovisi o tome
i zadržati ozbiljno lice. Underhill, koji je cijeli život proveo noseći pušku za svoju
zemlju, mogao je i jest.

Duddits je stajao rukom obgrlivši Henryja i ushićeno gledao u njega svojim blistavo
zelenim očima. Barem se te oči nisu promijenile. Kao ni osjećaj koji su uvijek imali u
Dudditsovoj blizini - da je sve u najboljem redu ili da će uskoro biti.

Roberta pogleda u Owena. Lice kao da bi joj se postaralo svakom izgovorenom

rečenicom. Kao da je na djelu nekakva zloćudna intervalna fotografija.

“Da,” kaže ona, “shvaćam da želite naći Jonesyja - uhvatiti ga - ali što on namjerava
učiniti? I ako je došao ovamo, zašto to nije učinio ovdje?” “Gospođo, ne mogu
odgovoriti na ta pitanja—”

“Dotora”, iznebuha će Duddits. “Ouni oe dotora.”

Doktora? Owen mislima upita Henryja, usplahireno. Kakvog doktora?

Nije važno, odgovori Henry. Odjednom je njegov glas u Owenovoj glavi bio jedva
čujan. Moramo krenuti.

“Gospođo. Gospođo Cavell.” Owen je ponovno uhvati za ruke, jako nježno. Henry
je silno volio tu ženu, premda ju je prilično okrutno ignorirao posljednjih desetak
godina, i Owenu je bilo jasno zašto ju je volio. Odisala je time kao slatkim dimom.
“Moramo ići.”

“Ne. Molim vas, recite da ne morate.” Suze ponovno poteku. Ne činite to, gospodo,
Owen je želio reći. Situacija je ionako teška. Molim vas, ne činite to.

“Dolazi jedan čovjek. Jako zao. Moramo otići prije nego što on stigne.”

Robertino izbezumljeno, ožalošćeno lice ispuni odlučnost. “Dobro onda. Ako

morate. Ali ja idem s vama.”

“Roberta, ne”, reče Henry.

“Da! Mogu paziti na njega... davati mu lijekove... njegove Prednisone58... Svakako

ću ponijeti njegove vlažne blazinice za ispiranje usta i—” “Ama, i oani oje.”

58 Lijek sličan kortizonu, stabilizira preaktivni imunološki sustav.

115
 “Ne, Duddie, ne!”

“Ama, i oani oje! lunom! lunom!” Na sigurnom. Duddits se sad usplahirio.

“Zaista više nemamo vremena”, reče Owen.

“Roberta”, reče Henry. “Molim vas.”

“Dajte da i ja pođem!” zavapi ona. “On je sve što imam!”

“Ama”, reče Duddits, nimalo djetinjim glasom. “I... oani... OJE!” Ona ga pogleda
ozbiljno u oči, a lice joj splasne. “U redu”, reče ona. “Ali samo minutu. Moram nešto
donijeti.”

Ona ode u Dudditsovu sobu i vrati se noseći papirnatu vrećicu koju da Henryju.

“To su njegovi lijekovi”, reče ona. “U devet sati pije Prednisone. Nemoj mu
zaboraviti dati, u protivnom počne hripati i zaboli ga u prsima. Može dobiti Percocet
ako traži, a vjerojatno i hoće, jer ga boli kad je vani na hladnoći.”

Pogleda u Henryja s tugom, ali bez prijekora. On je gotovo poželio da ga prekori.

Bog zna da nikad nije učinio nešto zbog čega bi se osjećao ovako postiđeno. Ne samo
zato što Duddits ima leukemiju, nego zato što boluje tako dugo, a nijedan od njih to nije
znao.

“I vlažne blazinice, ali samo po usnicama jer iz desni sad često krvari pa ga
blazinice peku. Ima tu i vate za njegov nos ako bude krvario. O, i kateter. Vidiš to na
njegovu ramenu?”

Henry kimne glavom. Plastična cjevčica proviruje između zavoja. Pogled na nju
izazove u njemu neobično snažan osjećaj deja vua.

“Ako ste vani, pokrijte ga... Doktor Briscoe mi se smije, ali se ja uvijek bojim da će
se hladnoća zavući u nju... nekakvom maramom... ili rupčićem...” Ponovno je plakala, a
grcaji su joj se probijali kroz plač.

“Roberta—” zausti Henry. Sad je i on gledao na sat.

“Pazit ću na njega”, reče Owen. “Ja sam svog tatu njegovao do kraja. Znam sve o
Prednisonu i Percocetu.” I još više: jači steroidi, jača sredstva protiv bolova. A na kraju
marihuana, metadon i naposljetku čisti morfij, kudikamo bolji od heroina. Morfij,
najdjelotvorniji stroj smrti.

Tad osjeti Robertu u svojoj glavi, neobično škakljanje poput bosih nogu tako lakih
da jedva dodiruju zemlju. Škaklja, ali nije neugodno. Ona pokušava doznati je li to što
je rekao o svom ocu istina ih laž. Owen shvati da joj je to darak od njezina izvanrednog
sina, a tako se dugo služi njime da više nije ni svjesna da to čini... kao što Henryjev
prijatelj Beaver gricka čačkalice. Nije u telepatiji bila dorasla Henryju, ali je mogla
čitati misli i Owenu nikad u životu nije bilo tako drago da je rekao istinu.

“Ali nije bila posrijedi leukemija”, reče ona.

“Rak pluća. Gospođo Cavell, zaista moramo kr—”

116
 “Trebam mu donijeti još samo jednu stvar.”

“Roberta, ne možemo—” zausti Henry.

“Začas ću.” Ona jurne prema kuhinji.

Owen prvi put osjeti strah. “Kurtz, Freddy i Perlmutter - Henry, ne mogu odrediti
gdje su! Izgubio sam ih!”

Henry je odmotao vrh vrećice i zavirio u nju. Ono što je ugledao na vrhu kutije
glicerinskih blazinica s okusom limuna zaprepasti ga. Odgovori Owenu, ali glas kao da
mu je dolazio s drugog kraja neke prethodno neotkrivene - štoviše, nepretpostavljene -
doline. Postoji takva dolina, sad to zna. Udolina vremena. Neće i ne može reći da nikad
nije slutio da takva konfiguracija postoji, ali kako je zaboga mogao tako malo naslutiti?

“Upravo su prošli Izlaz 29”, reče on. “Sad su trideset kilometara iza nas. Možda i
bliže.”

“Što ti je?”

Henry zavuče ruku u smeđu vrećicu i izvadi malu rukotvorinu od špage, tako sličnu
paučini, koja je visjela iznad Dudditsova kreveta ovdje, kao i iznad kreveta u kući na
Maple Laneu prije Alfiejeve smrti.

“Duddits, odakle ti ovo?” upita on, ali je, dakako, znao. Ova je snovolovka bila
manja od one koja je visjela u dnevnom boravku u Rupi u zidu, ali je u svemu ostalom
bila njezina blizanka.

“Ier”, reče Duddits ne skidajući pogled s Henryja, kao da još nije mogao sasvim
povjerovati da je Henry ovdje. “Ier i e olao. A Oić oli jean.” Premda mu je sposobnost
čitanja misli brzo hlapila kako mu je tijelo suzbijalo širenje lišaja, Owen je to lako
razumio: Beaver mi je poslao, rekao je Duddits. Za Božić prošli tjedan. Oboljeli od
Downova sindroma imaju poteškoća s izražavanjem pojma prošlog i budućeg vremena,
i Owen je pretpostavljao da je za Dudditsa prošlost uvijek prošli tjedan, a budućnost
uvijek idući tjedan. Kad bi svi razmišljali na taj način, pomisli Owen, na svijetu bi bilo
puno manje jada i gorčine.

Henry još trenutak ostane gledati u malu snovolovku od špage pa je vrati u smeđu
papirnatu vrećicu upravo u trenutku kad se Roberta užurbano vratila. Dudditsovo se lice
rastegne u veselom osmijehu kad je vidio po što je otišla. “Oooby Doo!” klikne on.
“Ooby Doo uija!” Uzme je i poljubi u obraz.

“Owen”, reče Henry caklećih očiju. “Imam silno dobre vijesti.” “Reci.”

“Govnari su upravo nadomak Izlaza 28 nabasali na šleper čija se prikolica

ispriječila na cesti pa su morali krenuti obilaznim putem. To će ih koštati deset, možda i
dvadeset minuta.”

“Hvala Bogu. Iskoristimo ih.” On pogleda na vješalicu u kutu. Na njoj je visjela

golema plava poluduga vjetrovka s kapuljačom na čijim je leđima žarkocrvenim
slovima pisalo ZIMSKA LIGA RED SOXA. “Tvoja je, Duddits?”

“Oja!” reče Duddits smiješeći se i kimajući glavom. “Oa-akna.” A kad je Owen

117
posegnuo za njom: “Ijeli e as ad mo nali Osi.” I to je razumio, pa se naježi. Vidjeli ste
nas kad smo našli Josie.

I jest... i Duddits ga je vidio. Tek noćas ili ga je Duddits vidio onoga dana, prije
devetnaest godina? Uključuju li Dudditsove sposobnosti i neku vrstu putovanja kroz
vrijeme?

Sad nije bilo vrijeme za takva pitanja i Owenu gotovo da je bilo drago. “Rekla sam
da mu neću spakirati kutiju za užinu, ali naravno da jesam. Na kraju ipak jesam.”

Roberta pogleda u kutiju - u to kako je Duddits drži, prebacuje iz ruke u ruku dok se
teškom mukom uvlači u golemu vjetrovku, također poklon bostonskih Red Soxa. Lice
mu je bilo nevjerojatno blijedo u odnosu na kričavoplavu i još kričaviju žutu boju kutije.
“Znala sam da će otići. A da ja neću.” Pogledom pretraži Henryjevo lice. “Henry,
molim te, ne bih li ja ipak mogla poći?”

“Ako to učinite, mogli biste umrijeti njemu pred očima”, reče Henry, mrzeći
okrutnost svojih riječi, mrzeći i to kako ga je njegova dugogodišnja karijera dobro
obučila što ljudima treba reći u kojoj situaciji. “Biste li željeli da on to vidi, Roberta?”

“Naravno da ne bih.” A zatim, kao da se naknadno sjetila, reče nešto što ga ujede za
srce: “Proklet bio.”

Priđe Dudditsu, odgurne Owena i brzo povuče zatvarač na sinovoj jakni. Zatim ga
uhvati za ramena, prigne mu glavu i zagleda mu se u oči. Sićušni, oštri vrabac od žene.
Visoki, blijedi sin, koji pliva u svojoj vjetrovci. Roberta je prestala plakati.

“Budi dobar, Duddie.”

“Uem oa, ama.”

“Slušaj Henryja.”

“Ou, ama. Uam Enia.”

“Da si uvijek toplo obučen.”

“Ou.” Još poslušan, ali i malo nestrpljiv, želi krenuti, i to Henryja vrati u prošlost:
odlasci po sladoled, odlasci na minigolf (Dudditsu je ta igra iznenađujuće dobro išla od
ruke, jedino ga je Pete uspijevao donekle redovito pobjeđivati), odlasci u kino; uvijek to
slušaj Henryja, slušaj Jonesyja ili slušaj prijatelje; uvijek budi dobar, Duddie i uem oa,
ama.

Ona ga odmjeri od glave do pete.

“Volim te, Douglas. Uvijek si mi bio dobar sin i jako te volim. Daj mi pusu.”

On je poljubi. Njezina se ruka iskrade i pomiluje njegov obraz hrapav od čekinja.

Henryju je taj prizor bio teško podnošljiv, ali je ipak gledao, bespomoćan kao sve muhe
u paukovim mrežama. Svaka je snovolovka ujedno i zamka.

Duddits je još jedanput ovlaš poljubi, ali su njegove sjajne zelene oči prelazile s
Henryja na vrata. Duddits je jedva čekao da krene. Jer je znao da su ljudi koji progone
Henryja i njegova prijatelja blizu? Jer je to bila pustolovina, poput svih onih pustolovina

118
koje su njih petorica doživjeli u stara dobra vremena? Zbog oba ta razloga? Da,
vjerojatno. Roberta ga pusti i ruke joj se posljednji put maknu sa sina.

“Roberta”, reče Henry. “Zašto nikome od nas niste rekli da se ovo događa? Zašto
niste zvali?”

“Zašto nikad niste došli?”

Henry je mogao uzvratiti još jednim pitanjem - Zašto nije Duddits zvao? - ali bi to
pitanje samo po sebi bila laž. Duddits je često zvao od ožujka, kad je Jonesy doživio
nesreću. Henry se sjeti Petea, kako sjedi na snijegu pokraj prevrnutog Scouta, pije pivo i
neumorno ispisuje DUDDITS u snijegu. Duddits, nasukan u Zemlji Nedođiji umire
ovdje, Duddits koji šalje poruke a zauzvrat dobiva samo šutnju. Najzad je jedan od njih
došao, ali samo da ga odvede s vrećicom lijekova i njegovom starom žutom kutijom za
užinu. Nema obzirnosti u snovolovci. Željeli su Dudditsu samo dobro, čak i onoga
prvog dana, voljeli ga iskreno. Pa ipak se svelo na ovo.

“Pazi na njega, Henry.” Roberta pogleda u Owena. “I vi. Pazite mi na sina.”

Henry reče: “Pokušat ćemo.”

15

U DAERBORNOVOJ NIJE BILO MJESTA ZA OKRETANJE; RALICE SU NA

SVE KOLNE prilaze nabacale snijeg. Na ojačaloj jutarnjoj svjetlosti, usnule ulice
izgledale su kao neki grad u dubini aljaške tundre. Owen ubaci Hummera u rikverc i
sleti natraške niz ulicu. Glomazni stražnji kraj vozila nezgrapno se zanosio s jedne
strane na drugu. Njegov visoki čelični odbojnik kresne u nekakvo vozilo pod pokrovom
snijega parkirano uz rub pločnika, začuje se zveket razbijenog stakla, a zatim se
ponovno probiju kroz onu cestovnu prepreku od zaleđenog snijega na raskrižju i
nekontrolirano izbiju na Kansašku ulicu, okrenuti prema autocesti. Cijelo to vrijeme
Duddits je sjedio na stražnjem sjedištu, savršeno spokojan, s kutijom za užinu u krilu.

Henry, zašto je Duddits rekao da Jonesy želi doktora? Kakvog doktora?

Henry pokuša odgovor poslati telepatski, ali ga Owen više nije mogao čuti. One
pjege lišaja na Owenovu licu su pobijeljele, a kad se rastreseno počešao po obrazu,
noktima iščupa busenje tih gljivica. Koža ispod njih izgledala je ispucano i izjedeno, ali
ne i hitnije poharano. Kao kad ti prođe prehlada, čudio se Henry. Zapravo nimalo
ozbiljnije od toga.

“Owene, nije rekao doktora.”

“Dotora”, potvrdi Duddits sa stražnjeg sjedišta. Nagne se naprijed da pogleda u

zeleni znak na kojem je pisalo 95 JUŽNA DIONICA. “Ounzi oe dotora. ”

Owenovo se čelo namršti; prah ljuspica uginulog lišaja lepršajući padne poput
prhuti. “Što—”

119
 "Vodotoranj”, reče Henry i pruži ruku preko sjedišta da potapše Dudditsovo
koščato koljeno. “Pokušavao je reći da Jonesy hoće vodotoranj. Samo što to ne želi
Jonesy, već onaj drugi. Onaj kojeg zove gospodin Sivac.”

16

ROBERTA ODE U DUDDITSOVU SOBU I POČNE KUPITI NJEGOVU RAZBACANU odjeću -

izluđivalo ju je to kako odjeću sije posvuda, ali se vjerojatno više neće trebati brinuti
zbog toga. Pospremala je jedva pet minuta prije nego što je u nogama uhvati slabost pa
je morala sjesti u stolac pokraj prozora. Pogled na krevet, u kojem je Duddits provodio
sve više vremena, progonio ju je. Zagasita jutarnja svjetlost na jastuku na kojem se još
vidjelo kružno uleknuće njegove glave, bila je neiskazivo okrutna.

Henry je pomislio da je pustila Dudditsa zato što oni smatraju da budućnost cijelog
svijeta nekako ovisi o tome da nadu Jonesyja, i to brzo. Ali to nije bio razlog. Pustila ga
je jer je to Duddits želio. Umirući dobivaju bejzbolske kape; umirući također odlaze na
izlete sa starim prijateljima.

Ali je bilo teško.

Bilo je silno teško izgubiti ga.

Pritisne pregršt majica na lice kako bi izbrisala sliku kreveta, no osjeti njegov miris:
Johnson’sov šampon, Dialov sapun i najviše, najgore od svega, kremu od arnike kojom
mu je mazala leđa i noge kad bi ga boljeli mišići.

Od očaja mislima posegne za njim, pokušavajući ga pronaći s onom dvojicom koji

su došli kao iz mrtvih i odveli ga, ali njegovih misli više nije bilo.

Blokirao ih je od mene, pomisli ona. Godinama su uživali (uglavnom uživali) u

svojoj običnoj telepatiji, koja se tek malo razlikovala od telepatskih sposobnosti koje
većina majki djece s posebnim potrebama posjeduje (izraz intuitivno razumijevanje
često se mogao čuti na sastancima roditelja takve djece na koje su ona i Alfie katkad
odlazili), ali toga više nije bilo. Duddits se blokirao, a to je značilo da zna da će se
dogoditi nešto užasno.

Znao je.

Još držeći majice na licu i udišući njegov miris, Roberta ponovno zaplače.

17

KURTZ JE BIO DOBRO (UGLAVNOM DOBRO) DO TRENUTKA KAD SU UGLEDALI

narančasta signalna i plava policijska rotirajuća svjetla na sumornoj jutarnjoj svjetlosti,
a iza njih golemi šleper koji se prevalio na bok poput krepanog dinosaura. Ispred svega
toga, tako umotan da mu je lice bilo sasvim nevidljivo, stajao je policajac i mahao im da

120
skrenu s autoceste.

“Jebiga!” sikne Kurtz. Morao se oduprijeti nagonu da izvuče svoj devetmilimetarac

i počne sijati metke. Znao je da bi to bila propast - oko karamboliranog šlepera miljelo
je još policajaca - ali je svejedno osjećao želju, gotovo nesavladivu. Bili su tako blizu!
Sustizali ih, za pet rana Božjih! I da ih se na taj način zaustavi! “Jebiga, jebiga, jebiga!”

“Šefe, što da učinim?” upita Freddy. Sjedi mirno za upravljačem, ali je svoje oružje
- automatsku pušku - položio u krilo. “Provučem li se kroz iglene uši, mislim da
možemo proći s desne strane. Zdimiti za šezdeset sekundi.”

I ponovno se Kurtz morao othrvati želji da Aha, daj gas, Freddy, a ako nam netko
od plavaca stane na put, zgazi ga k’o mačku. Freddy bi se možda uspio provući... ali
možda i ne bi. Kurtz se već uvjerio u to da on nije tako dobar vozač kako si umišlja.
Poput mnogih pilota, Freddy je živio u pogrešnom uvjerenju da su njegova umijeća na
zemlji preslika njegovih umijeća u zraku. A i da se uspiju provući, registrirali bi ih. A to
nije opcija, ne nakon što je general Bezmudaš Randall zaurlao Plavi izlaz. Njegova
kartica za izlazak iz zatvora mu je oduzeta. Sad je isključivo osvetnik.

Moram učiniti što je najbolje, pomisli on. Zato mi plaćaju suhim zlatom.

“Budi dobar i kreni kuda ti pokazuje”, reče Kurtz. “Zapravo, rado bih da mu na
izlasku s autoceste mahneš i podigneš palac. Zatim nastavi voziti na jug i prvom se
prilikom vrati na autocestu.” Uzdahne. “Da ne povjeruješ.” Nagne se naprijed, dovoljno
blizu Freddyja da vidi bjeličasto paperje Ripleyjice u njegovu desnom uhu u koje šapne
ljubavnički gorljivo: “A završimo li u jarku, dragoviću, prosvirat ću ti zatiljak.” Kurtz
dotakne spojište mekane kože vrata i tvrde lubanje. “Točno ovdje.”

Izraz na Freddyjevu indijanski kamenom licu ne promijeni se. “Da, šefe.”

Zatim je Kurtz zgrabio sad već gotovo komatoznog Perlmuttera za rame i drmusao
ga sve dok Pearlyjeve vjeđe nisu zatreperile i podigle se.

“Šefe, pustite me na miru. Hoću spavati.”

Kurtz položi cijev svog pištolja na zatiljak svog bivšeg pobočnika. “A ne. Ustaj,
dušo. Vrijeme za mali informativni razgovor.”

Pearly je zastenjao, ali se i uspravio. Kad je otvorio usta da nešto kaže, na prednjicu
njegove vjetrovke skotrlja se zub. Zub je Kurtzu izgledao potpuno zdrav. Pogledaj
mama nema karijesa.

Pearly reče da Owen i njegov novi frend još miruju, da su još u Derryju. Jako
dobro. Njam-njam. Bilo mu je manje u slast dobrih petnaest minuta kasnije, kad je
Freddy potjerao terenca niz još jedan snijegom pokriveni odvojak natrag na autocestu.
To je bio Izlaz 28, samo jedna petlja od njihova cilja, ali izlaz više znači kilometre.

“Ponovno su krenuli”, reče Perlmutter. Zvučao je slabo i iznemoglo.

“Prokletstvo!” Kurtz je bjesnio, ispunjen mučnim i beskorisnim bijesom prema

Owenu Underhillu, koji je sad postao simbolom (barem za Abea Kurtza) čitave ove
jadne, uprskane operacije.

121
 Pearly silno jekne: bio je to zvuk krajnjeg, šupljeg očaja. Trbuh mu je ponovno
počeo bubriti. Grčevito se držao za nj, obraza vlažnih od znoja. Njegovo inače
neugledno lice u bolu je postalo gotovo lijepo.

Sad ispusti još jedan dug i jeziv prdac; kao da je unedogled puštao vjetar. Taj zvuk
Kurtza podsjeti na spravice koje su prije otprilike tisuću godina konstruirali u dječjem
odmaralištu, klepke koje su se sastojale od limenki i voskom premazane uzice. Zvali su
ih klopoci.

Smrad koji ispuni unutrašnjost vozila bio je zadah crvenog tumora koji je rastao u
Pearlyjevu postrojenju za preradu otpadnih tvari, a koji se najprije hranio otpadom, a
zatim i ukusnim stvarima. Prilično užasno. No nije sve tako crno. Freddyjevo se stanje
poboljšava, a Kurtz se uopće i nije zarazio tim prokletim Ripleyjicama (vjerojatno je bio
imun; u svakom slučaju, prije petnaest minuta je skinuo masku i hladnokrvno je bacio
otraga). A Pearly, premda nedvojbeno bolestan, također je koristan, čovjek s izvrsnim
radarom u šupku. Pa Kurtz potapše Perlmuttera po ramenu, ne obazirući se na zadah.
Prije ili poslije taj stvor u njemu će izaći i vrlo vjerojatno označiti kraj Pearlyjeve
iskoristivosti, ali se Kurtz neće brinuti o tome dok ne mora.

“Drž’ se”, Kurtz reče nježno. “Reci mu da ponovno zaspi.”

“Ti... usrani... idiote!” Perlmutter zasopće.

“Tako je”, složi se Kurtz. “Kako god ti kažeš, dragoviću.” Ta on i jest usrani idiot.
Ispostavilo se da je Owen kukavički kojot, a tko ga je stavio u kokošinjac?

Sad su prolazili pokraj Izlaza 27. Kurtz pogleda niz odvojak i zamisli si da vidi
tragove Owenova Hummera. Negdje gore, sjedne strane vijadukta nalazi se kuća u koju
su Owen i njegov novi prijatelj neobjašnjivo svratili. Zašto?

“Svratili su po Dudditsa”, reče Perlmutter. Trbuh mu je ponovno splašnjavao i

činilo se da su najgori bolovi prošli. Barem zasad.

“Duddits? Kakvo je to ime?”

“Ne znam. To primam od njegove majke. Njega ne vidim. On je drukčiji, šefe. Kao
da je sivac a ne čovjek.”

Kurtz osjeti kako se naježio.

“Majka razmišlja o tom Dudditsu kao o dječaku i muškarcu”, reče Pearly. To je bilo
najdobrovoljnije priopćenje koje je Kurtz dobio od njega nakon što su napustili
Gosselinov market. Perlmutter je zvučao gotovo zainteresiran, zaboga.

“Možda je retardiran”, reče Freddy.

Perlmutter pogleda u Freddyja. “Moglo bi biti. Što god bio, bolestan jest.” Pearly
uzdahne. “Znam kako se osjeća.”

Kurtz ponovno potapše Perlmuttera po ramenu. “Glavu gore, momče. A što je s

onim tipovima koje ganjaju? S tim Garyjem Jonesom i navodnim gospodinom
Sivcem?” Bilo mu je svejedno, ali je postojala mogućnost da se ruta i brzina kojom se
kreće Jones - i Sivac ako Sivac postoji izvan grozničave mašte Owena Underhilla -

122
odraze na rutu i brzinu kojom se kreću Underhill, Devlin i... Duddits?

Perlmutter odmahne glavom, pa zatvori oči i ponovno se nasloni na sjedište. Činilo

se da je plima njegove energije i zainteresiranosti splasnula. “Ništa”, reče on.
“Blokirano.”

“Možda uopće nije tamo?”

“O, nešto jest”, reče Perlmutter. “Poput crne rupe.” Sneno, on reče: “Čujem tako
puno glasova. Već šalju pojačanja...”

I zaista, kao da ga je Perlmutter svojim riječima prizvao, najveći konvoj koji je

Kurtz vidio u dvadeset godina pojavi se na sjevernoj dionici 1-95.

Najprije prođu dvije goleme ralice, velike poput slonova, jedna do druge. Njihove
su lopate poput hridi zapjenjeno odbacivale snijeg na obje strane i ogoljele oba vozna
traka sve do asfalta. Iza njih, kamioni s pijeskom, također voze u tandemu. A iza
kamiona s pijeskom, dvored vojnih vozila i teškog topništva. Kurtz ugleda umotane
obrise na plato-kamionima i shvati da to mogu biti jedino projektili. Na drugim je
kamionima bilo radarskih antena, daljinomjera, bogzna što sve ne. Raštrkani između
njih, veliki kamioni s ceradom za prijevoz vojnika, čija su prednja svjetla bliještala na
sve jačoj dnevnoj svjetlosti. Ne na stotine vojnika, nego na tisuće, spremni za bogzna
što - Treći svjetski rat, borbu prsa o prsa s dvoglavim stvorenjima ili možda s
inteligentnim kukcima iz Svemirskih ratnika59, za kugu, ludilo, smrt, sudnji dan. Ako
netko od carskodolinaša Kate Gallagher još ondje operira, Kurtz se nadao da će uskoro
prestati raditi to što rade i krenuti put Kanade. U svakom slučaju, to što bi podigli ruke u
zrak i vikali Il n’y a pas d’infection ici ne bi im pomoglo; ta je taktika već iskušana. A
sve to nema smisla. U dubini duše Kurtz je znao da je Owen u pravu barem u vezi s
jednim; ondje je sve već gotovo. Mogu zatvoriti vrata staje, Bogu hvala, ali je konj već
ukraden.

“Izolirat će ga zauvijek”, reče Perlmutter. “Jefferson Tract je upravo postao pedeset

prva država. I to policijska.”

“Još se možeš priključiti na Owena?”

“Da”, rastreseno će Perlmutter. “Ali neću još dugo. I on se oporavlja. Gubi

telepatiju.”

“Gdje je on, dragoviću?”

“Upravo su prošli Izlaz 25. Možda dvadeset pet kilometara ispred nas. Ne puno
više.”

“Da dodam malo gasa?” upita Freddy.

Izgubili su priliku da presretnu Owena zbog onog prokletog šlepera. Najmanje što
je Kurtz želio bilo je završiti u jarku i izgubiti još jednu priliku.

“Ne”, reče Kurtz. “Zasad mislim da ćemo se zavaliti u sjedištima i prepustiti njima
vodstvo.” Prekriži ruke i zagleda se u svijet bijel poput platna koji je promicao pokraj

59 Film Paula Verhoevena iz 1997. godine.

123
njih. Snijeg je prestao padati i kako budu zalazili dublje na jug, uvjeti vožnje zasigurno
će se poboljšavati.

Bila su to uzbudljiva dvadeset četiri sata. Uništio je svemirski brod, izdao ga je

čovjek kojeg je smatrao svojim logičnim nasljednikom, preživio je pobunu i ulične
nerede i, kao točka na i, s mjesta zapovjednika smijenio ga je politički korektan vojnik
koji nikad nije čuo metak ispaljen u bijesu.

Kurtzove vjeđe spuznu nadolje i sklope se. Nakon nekoliko trenutaka, zadrijema.

18

JONESY JE PRILIČNO DUGO MRZOVOLJNO SJEDIO ZA STOLOM;

KATKAD BI POGLEDAO u telefon koji više nije radio, kadšto u snovolovku koja je
visjela sa stropa (blago se njihala na nekoj jedva primjetnoj struji zraka), a ponekad u
nove čelične rolete kojima mu je onaj nitkov Sivac zagradio pogled. A i ta stalna tiha
potmula tutnjava; čuje ju u ušima, ali mu i podrhtava u guzovima dok sjedi na stolici.
Mogla je to biti prilično bučna kotlovnica koju bi trebalo servisirati, ali nije bila. Bila je
to ralica, koja je prašila uporno na jug. Gospodin Sivac za volanom, vjerojatno s kapom
zimske službe na glavi, ukradenoj najnovijoj žrtvi, mamuza ralicu, manevrira volanom
Jonesyjevim mišićima, sluša najnoviji razvoj događaja na CB-u60 Jonesyjevim ušima.

Onda, Jonesy, koliko ćeš dugo tamo sjediti i sažalijevati se?

Jonesy, koji je zgureno sjedio u stolici - zapravo kunjao - na to se uspravi. Henryjev

glas. Nije stigao telepatski - sad nije bilo glasova, gospodin Sivac je blokirao sve osim
svoga - nego iz njegove glave. Svejedno ga to zaboli.

Ne sažalijevam se; blokiran sam! Nije mu se sviđao prkosni, obranaški ton te misli;
izgovorena naglas, nedvojbeno bi zazvučala cmizdravo. Ne čujem se van, ne vidim van,
ne mogu van. Henry, ne znam gdje si ti, ali ja sam u izolacijskoj komori.

Je li ti ukrao mozak?

“Zašuti.” Jonesy se protrlja po sljepoočnicama.

Je li ti ukrao uspomene?

Ne. Naravno da nije. Čak i ovdje, s dvostruko zabravljenim vratima između njega i
onih milijardi kartonskih kutija s naljepnicama, sjećao se kako je u prvom razredu
obrisao šmrkalj o vrh pletenice Bonnie Deal (a šest godina potom zamolio tu istu
Bonnie za ples na plesnjaku organiziranom na završetku sedmog razreda), kako je pazio
kad ih je Lamar Clarendon učio igrati igru (ljudskom šljamu i neupućenima poznatu pod
imenom Cribbage), kako je vidio Ricka McCarthyja na izlasku iz šume i pomislio da
vidi jelena. Sjećao se svega toga. Možda bi se iz toga dala izvući kakva korist, ali neka
ga vrag odnese ako zna kakva. Možda zato što je ta korist prevelika, preočita.

60 Kratica od Citizens Band, radiofrekvencije za privatne građane, osobito popularan oblik

komunikacije među kamiondžijama. Uvedena sedamdesetih godina 20. stoljeća.

124
 Biti ovako zatvoren u kavezu nakon svih tih kriminalističkih romana koje si
pročitao, peckala ga je Henryjeva inačica koju je smislio njegov um. A da ne spominjem
sve one znanstvenofantastične filmove u kojima stižu izvanzemaljci, od Dana kad se
Zemlja prestala okretati61 do Napada rajčica-ubojica62. Sve to, a ti još ne uspijevaš
provaliti tog tipa? Ne možeš s neba po dimu vidjeti gdje je zapalio logorsku vatru?

Jonesy si još jače protrlja sljepoočnice. To nije izvanosjetilna percepcija, to je

njegov mozak, pa zašto ga ne uspijeva ušutkati? U stupici je, pa što bi se time
promijenilo? On je motor bez prijenosa, kočija bez konja; on je Donovanov mozak63,
koji se održava na životu u spremniku mutne tekućine i sanja beskorisne snove.

Što Sivac želi? Počni od toga.

Jonesy pogleda u snovolovku koja se njihala na jedva primjetljivim strujama toplog

zraka. Osjeti podrhtavanje ralice, dovoljno snažno da zavibriraju slike na zidovima.
Tina Jean Schlossinger, tako se zvala, i navodno je ovdje visjela njezina fotografija na
kojoj je zadignula suknju pa joj se vidi pipica; koliko je pubertetlija bilo uhvaćeno u
zamku takvog sna?

Jonesy ustane - gotovo skoči na noge - i ushoda se po uredu. Gotovo da i nije

hramao. Mećava je prošla i kuk ga je sad malo manje bolio.

Razmišljaj kao Hercule Poirot, reče si. Koristi te male sive stanice. Ostavi se zasad
svojih uspomena, razmišljaj o gospodinu Sivcu. Razmišljaj logično. Što on želi?

Jonesy stane. To što Sivac želi zapravo je očito. Otišao je do vodotornja - odnosno
mjesta gdje se vodotoranj nekoć nalazio - jer je želio vodu. I to ne bilo kakvu vodu,
nego vodu za piće. Ali vodotornja Standpipe više nema, uništen je u velikom
nevremenu 1985. - ha, ha, gospodin Sivac, tko se zadnji smije - i Derry se sad vodom
opskrbljuje sa sjevera i istoka, mjesta vjerojatno nepristupačnih zbog nevremena.
Ionako vodoopskrba nije koncentrirana na jednom mjestu. Stoga je gospodin Sivac,
nakon što je pretražio Jonesyjeve dostupne fajlove, ponovno krenuo na jug. Prema—

Odjednom mu se sve razjasni. Noge ga izdaju i on se skljoka na sag, ne obraćajući

pozornost na munju bola koja mu sijevne u kuku.

Pas. Lad. Ima li još tog psa?

“Naravno da ima”, šapne Jonesy. “Naravno da ga zlotvor ima, mogu ga namirisati

odavde. Prdi baš kao McCarthy.”

Ovaj je svijet neprijemljiv za lišaj, i žitelji ovoga svijeta pružaju otpor s

61 Film iz 1953. snimljen prema romanu Curta Siodmaka, u režiji Felixa Feista. Glavni lik, doktor
Patrick Cory, uspije kirurškim putem izvaditi mozak jednog majmuna i održavati ga živim u
spremniku u svom laboratoriju. Kad se u blizini sruši zrakoplov milijunaša Williama Donovana, on
izvadi i Donovanov mozak i održava i njega na isti način. Ali Donovanova snažna volja ovlada
Coryjevim umom i preko Coryja Donovan nastavlja sa svojim financijskim špekulacijama.
62 Film režisera Johna De Bella iz 1980., parodija filmova o krvožednim izvanzemaljcima.
63 Film iz 1953. snimljen prema romanu Curta Siodmaka, u režiji Felixa Feista. Glavni lik, doktor
Patrick Cory, uspije kirurškim putem izvaditi mozak jednog majmuna i održavati ga živim u
spremniku u svom laboratoriju. Kad se u blizini sruši zrakoplov milijunaša Williama Donovana, on
izvadi i Donovanov mozak i održava i njega na isti način. Ali Donovanova snažna volja ovlada
Coryjevim umom i preko Coryja Donovan nastavlja sa svojim financijskim špekulacijama.

125
iznenađujućim žarom koji crpe iz dubokih vrela emocija. Peh. Ali je posljednjeg
preživjelog sivca pratila sreća, neprekinut lanac sretnih okolnosti, poput nekakvog
opaljenog vegaškog igrača Crapsa64 kojeg je krenulo i koji dobiva same sedmice: četiri,
šest, osam, o dovraga - deset u nizu. Našao je Jonesyja, svoju Mary Tifusarku, osvojio
ga i pokorio. Našao je Petea koji ga je doveo do mjesta do kojeg je želio stići nakon što
je ona bljeskalica – kim - zgasnula. Zatim Andy Janas, dečko iz Minnesote. Prevozio je
dvije strvine jelena koje je ubila Ripleyjica. Od jelena gospodin Sivac nije imao nikakve
koristi... ali Janas je teglio i raspadajuće truplo jednog izvanzemaljca.

Plodeća tijela, nesuvislo pomisli Jonesy. Plodeća tijela, odakle mi to?

Nije važno. Jer je sljedeća sedmica gospodina Sivca bio Dodge Ram, s naljepnicom
JA <3 SVOG PSA. Što je Sivac učinio? Dao psu da pojede nekoliko komada sivčeva
tijela? Prislonio psu njušku na truplo i prisilio ga da udahne to plodeće tijelo? Ne,
vjerojatnije mu je dao jesti: hajde, dečko, vrijeme za klopu. Kakvim god da se procesom
lasice začinju, taj proces počinje u crijevima, a ne u plućima. Jonesy na trenutak ugleda
McCarthyja u šumi. Beaver ga je upitao Kog si boga jeo? Sviščeva govna? Na što je
McCarthy odgovorio? Grmlje... i ostalo... ni sam ne znam što... bio sam tako jako
gladan, znate...

Naravno. Gladan. Izgubljen, prestrašen i gladan. Nije primijetio crvene mrlje lišaja
na lišću nekih grmova, crvene točkice u zelenoj mahovini koju je trpao u usta, šopao se
njome jer je negdje nekad u svom pitomom o Bože moj, Bože životu pročitao da se
može jesti mahovina ako se izgubiš u šumi, da ti mahovina neće naškoditi. Inkubiraju li
svi koji progutaju malo lišaja (zrnca lišaja, gotovo premalena da se vide običnim okom,
a koja lete zrakom) jednu od onih opakih malih nemani koje su rastrgale McCarthyja pa
ubile Beava? Vjerojatno ne, kao što ni svaka žena koja se seksa bez zaštite ne zatrudni.
Ali McCarthy jest... kao i Lad.

“Zna za kućicu”, reče Jonesy.

Naravno. Kućica u Wareu, devedesetak kilometara zapadno od Bostona. A zna i

priču o onoj Ruskinji - svi je znaju; i Jonesy ju je prepričavao. Bila je odveć morbidno
dobra da je se ne bi prenosilo. Znali su je u Wareu, u New Salemu, u Cooleyvilleu i
Belchertownu, u Hardwicku, Packardsvilleu i Pelhamu. Svim okolnim mjestima. A u
okolici čega su svi ti gradići, lijepo molim?

U okolici Quabbina, eto čega. Vodocrpilišta Quabbin. Vodoopskrbnog centra za

Boston i susjedno velegradsko područje. Koliko ljudi pije vodu iz Quabbina? Dva
milijuna? Tri? Jonesy nije točno znao, ali kudikamo više nego što je ikad pilo iz zaliha
pohranjenih u vodotornju Derry Standpipe. Gospodin Sivac, koji niže sedmicu za
sedmicom, niz koji će se pamtiti, sad je samo jednu sedmicu od toga da kockarnicu
zavije u crno.

Dva ili tri milijuna ljudi. Gospodin Sivac želi ih upoznati s Ladom, border kolijem, i
s Ladovim novim prijateljem.

A ubačen u to novo hranilište, lišaj će se primiti.

64 Kockarska igra u kojoj igrači bacaju dvije kocke a dobitak se ostvaruje stanovitim brojčanim
kombinacijama, od kojih je najpoželjniji broj sedam.

126
 DVADESETO POGLAVLJE

Lov završava

NA JUG I SAMO NA JUG.

Kad je gospodin Sivac prošao izlaz za Gardiner, prvi nakon Auguste, snježni
pokrivač bio je zamjetnije tanji, a autocesta pokrivena bljuzgavicom, no ponovno širine
dva vozna traka. Vrijeme je da se ralica zamijeni nečim manje upadljivim, djelomice
zato što mu više nije potrebna, ali i zato što su Jonesyja boljele ruke budući da nije bio
naviknut na napor upravljanja golemim vozilom. Gospodinu Sivcu nije bilo do
Jonesyjeva tijela (barem si je tako govorio; zapravo je bilo teško ne osjetiti barem malo
simpatije prema nečemu sposobnom pružiti tako neočekivane naslade kao što su
“slanina” i “ubojstvo”), ali to tijelo mora izdržati još tristotinjak kilometara. Činilo mu
se da Jonesy nije u jako dobroj kondiciji za čovjeka srednje dobi. Djelomice je to bila
posljedica nesreće koju je doživio, ali je imalo i veze s njegovim poslom. On je
“akademski obrazovan”. Kao takav, uglavnom je zanemarivao tjelesnije aspekte svog
života, što je zaprepastilo gospodina Sivca. Ti su stvorovi sastavljeni od šezdeset posto
emocija, trideset posto osjeta, deset posto uma (a i tih deset posto, pomisli gospodin
Sivac, vjerojatno sam previše rekao). Zanemarivati tijelo onako kako je to činio Jonesy,
gospodinu Sivcu činilo se i svojeglavo i glupo. Ali naravno, to nije njegov problem. A
ni Jonesyjev. Ne više. Sad je Jonesy ono što je čini se odvajkada želio biti; čisti um. No
sudeći po njegovoj reakciji, zapravo mu to stanje nije naročito po volji sad kad ga je
postigao.

Na podu ralice, gdje je Lad ležao usred smeća čikova, kartonskih šalica za kavu i
zgužvanih omota sendviča, pas bolno zacvili. Tijelo mu je bilo nakazno nabreknuto,
torzo veličine bačve za kišnicu. Uskoro će pas pustiti vjetar i trbuh će mu ponovno
splasnuti. Gospodin Sivac je uspostavio kontakt s byrumom koji raste u psu i odsad će
regulirati njegovu skotnost.

Pas će biti njegova inačica onoga što njegov domaćin u mislima naziva
“Ruskinjom”. A nakon što plasira psa, njegova će zadaća biti ispunjena.

Mislima posegne za onima iza sebe. Henry i njegov prijatelj Owen sasvim su se
izgubili, poput radiostanice koja je prestala emitirati, i to ga uznemiri. Još iza njih
(upravo prolaze pokraj izlaza za Newport, devedesetak kilometara sjeverno od
sadašnjeg položaja gospodina Sivca) dolazi tročlana grupa s jednim jasnim kontaktom,
“Pearlyjem”. Taj Pearly, baš kao i pas, inkubira byruma, i gospodin Sivac njegove
signale prima bez smetnji. Bio je primao misli još jednog člana te grupe - “Freddyja” -
ali se “Freddy” izgubio. Lišaj na njemu je uginuo. Tako je rekao “Pearly”.

Evo jednog zelenog prometnog znaka: ODMORIŠTE. Tu je Burger King, koji

Jonesyjevi fajlovi identificiraju i kao “restoran” i kao “zalogajnicu”. Tu će biti slanine

127
pa njegov želudac zaguguće na tu pomisao. Da, bit će se teško odreći ovoga tijela. Ima
ono svojih prednosti, zasigurno ih ima. Ali sad nema vremena za slaninu; sad je vrijeme
za zamjenu vozila. A mora je obaviti prilično neupadljivo.

Izlaz za odmorište račvao se u dva kraka; jedan je odvojak bio za PUTNIČKA

VOZILA, a drugi za KAMIONE I AUTOBUSE. Gospodin Sivac odveze veliku
narančastu ralicu na parkiralište za kamione (Jonesyju su podrhtavali mišići od napora
okretanja velikog upravljača) i oduševi se kad ugleda još četiri ralice, gotovo jednake
njegovoj, parkirane jedna do druge. Uplovi na mjesto na kraju vrste i ugasi motor.

Mislima potraži Jonesyja. Jonesy je bio ondje, čučao u svojoj zbunjujućoj

sigurnosnoj zoni. “Što izvodiš, partneru?” promrmlja gospodin Sivac.

Nije bilo odgovora... ali je osjetio da Jonesy sluša.

“Što radiš?”

I dalje nije bilo odgovora. A što bi zapravo i mogao raditi? Zaključan je i zaklonjen
mu je vidik. Pa ipak, ne bi bilo lijepo da zaboravi Jonesyja... Jonesyja i njegov na neki
način uzbudljivi prijedlog da gospodin Sivac zaboravi na svoj prioritet - potrebu da
osjemeni - i jednostavno uživa u životu na Zemlji. Svako malo neka bi misao pala
gospodinu Sivcu na um, pismo gurnuto ispod vrata iz Jonesyjeva utočišta. Prema
navodima iz Jonesyjevih fajlova, takva se vrsta misli naziva “parolom”. Parole su bile
jednostavne i izravne. Najnovija je glasila; SLANINA JE TEK POČETAK. Gospodin
Sivac bio je uvjeren da je to istina. Čak i u bolničkoj sobi (kakvoj bolničkoj sobi? kojoj
bolnici? tko je Marcy? tko želi injekciju?), shvatio je da je život divan. Ali je njegov
prioritet bio bitan i neprekršiv: osjemenit će ovaj svijet i zatim umrijeti. A ako uzgred
čalabrcne malo slanine, još i bolje.

“Tko je bio Richie? Je li on bio u Tigersima? Zašto ste ga ubili?”

Nema odgovora. Ali Jonesy sluša. Pozorno. Gospodin Sivac mrzi što je on unutra.
Kao da ti je u grlu (usporedba potječe iz Jonesyjeva spremišta) zapela sićušna riblja
kost. Nije dovoljno velika da te uguši, ali je dovoljno velika da te “kopka”.

“Jonesy, silno mi ideš na živce.” Sad navlači rukavice, one koje su pripadale
vlasniku Dodge Rama. Ladovu vlasniku.

Ovaj put stigne odgovor. Nesnošljivost je obostrana, partneru. Pa zašto ne odete

negdje gdje vas žele? A da krenete na turneju?

“Ne mogu”, reče gospodin Sivac. Pruži ruku prema psu i Lad zahvalno onjuši miris
svog gospodara na rukavici. Gospodin Sivac mislima poruči psu da bude miran pa izađe
iz ralice i krene prema bočnom ulazu u restoran. Iza restorana sigurno se nalazi
“parkiralište za zaposlene”.

Henry i onaj drugi su vam za petama, šupljoglavče. S nosom u auspuhu. Pa se zato

opustite. Zadržite se tu koliko vas volja. Pojedite trostruku porciju slanine.

“Ne mogu me osjetiti”, reče gospodin Sivac. Dah mu se pretvarao u oblačiće

(osjećaj hladnog zraka u ustima, grlu i plućima bio je slastan, okrepljujući - čak su i
mirisi benzina i dizela bili divni). “Ako ja ne osjećam njih, ne osjećaju ni oni mene.”

128
 Jonesy se nasmije - zaista nasmije. Gospodin Sivac stane kao ukopan pokraj
kontejnera za smeće.

Pravila su se promijenila, prijatelju. Svratili su po Dudditsa, a Duddits vidi crtu.

“Ne znam što to znači.”

Naravno da znate, budalo.

“Prestani me tako zvati!” prasne gospodin Sivac.

Prestanete li se prema meni odnositi kao prema budali, možda i hoću.

Gospodin Sivac ponovno krene i zaista - iza ugla ugleda mali grozd automobila,
pretežito starih i oštećenih.

Duddits vidi crtu.

Itekako je znao što to znači; onaj po imenu Pete je također posjedovao tu

sposobnost, isti talent, premda vjerojatno ne tako izražen kao taj drugi, taj Duddits.

Gospodinu Sivcu nije se sviđala pomisao da bi ostavljao za sobom trag koji bi

“Duddits” mogao vidjeti, ali je znao nešto što Jonesy nije. “Pearly” je mislio da su
Henry, Owen i Duddits samo dvadeset dva kilometra od mjesta gdje se on - Pearly -
nalazi. Da je to tako, u tom bi slučaju Henry i Owen bih šezdeset pet kilometara iza
njega, negdje između Pittsfielda i Watervillea. Gospodin Sivac nije smatrao da bi se to
moglo okvalificirati kao “nos u auspuhu”.

Svejedno, ne bi bilo uputno zadržavati se ovdje.

Otvore se stražnja vrata restorana. Izađe mladić u uniformi koju su Jonesyjevi

fajlovi identificirali kao “kuharska kuta”, noseći dvije velike vreće smeća; očito se
zaputio prema kontejnerima za smeće. Taj se mladić zvao John, ali su ga prijatelji zvali
“Butch”. Gospodin Sivac pomisli kako bi bio užitak ubiti ga, ali je “Butch” izgledao
osjetno kršniji od Jonesyja, a usto je bio mlađi i vjerojatno puno brži. Osim toga,
ubojstvo ima i neugodnih nuspojava, od kojih je najgora ta koliko brzo ukradeni
automobil učini beskorisnim.

Hej, Butch.

Butch zastane i oprezno pogleda u nj.

Koji je auto tvoj?

Zapravo, ne njegov nego njegove majke, i to je bilo dobro. Butchova vlastita

zahrđala kanta bila je kod kuće, žrtva praznog akumulatora. Došao je u maminoj
makini, Subaruu s pogonom na četiri kotača. Gospodinu Sivcu, rekao bi Jonesy, upravo
se posrećila još jedna sedmica.

Butch spremno preda ključeve. Još je gledao oprezno (“iskričava oka i kitnjasta
repa”, kako se izrazio Jonesy, premda mladi kuhar nije imao rep, koliko je gospodin
Sivac vidio), ali svijesti nije imao. “Dobila nogom u tur”, pomisli Jonesy.

Nećeš se ovoga sjećati, reče gospodin Sivac.

129
 “Ne”, potvrdi Butch.

Vrati se na posao.

“Naravno”, složi se Butch. Podigne svoje vreće sa smećem i ponovno krene prema
kontejnerima. Kad mu završi smjena i on shvati da majčinog automobila nema, sve će
ovo vjerojatno biti gotovo.

Gospodin Sivac otključa crveni Subaru i uđe. Na sjedištu se nalazilo pola vrećice
čipsa. Gospodin Sivac ga halapljivo pojede vozeći se natrag prema ralici. Na kraju
poliže Jonesyjeve prste. Masno. Dobro. Kao slanina. Uzme psa. Poslije pet minuta,
ponovno je bio na autocesti.

Na jug i samo na jug.

NOĆ SE ORI OD GLAZBE, SMIJEHA I GROMKIH GLASOVA; ZRAK ODIŠE

MIRISOM hrenovki na žaru, čokolade, prženih kikirikija; nebo se žari od šarenog
vatrometa. A sve to povezuje, identificira, poput autograma ljeta potpisuje rock’n’roll
pjesma koja trešti iz zvučnika postavljenih u parku Strawford:

Hey pretty baby take a ride with me,

We’re gain down to Alabama on the C&C.65

Stiže najviši kauboj na svijetu, trometarski Pecos Bill66 ispod plamtećeg neba,
nadvija se nad okupljeno mnoštvo i nad klince raširenih očiju koji su od čuda zinuli
svojim od sladoleda musavim ustima; nasmijani roditelji podigli su ih u zrak ih nose na
ramenima kako bi bolje vidjeli. U jednoj ruci Pecos Bill drži šešir kojim maše; u drugoj
zastavu na kojoj piše DANI GRADA DERRYJA 1981.

We’re gona walk the tracks, stay up all night,

If we get a little bored, then we’ll have a little fight67.

“Aao e tao iok?” pita Duddits. U ruci drži tuljac plave slatke vune koji je pao u
zaborav. Dok promatra kako kauboj na štulama prolazi ispod plamtećeg, vatrometom
obasjanog neba, Dudditsove su oči raširene kao u trogodišnjaka. Dudditsu sjedne strane
stoje Pete i Jonesy, a s druge Henry i Beav. Iza kauboja stiže pratnja vestalki (ta neke su
od njih zaista djevice, čak i ljeta Gospodnjega 1981.) u šljokičastim kaubojskim
suknjicama i bijelim kaubojskim čizmama, bacaju u zrak palice kojima je osvojen Divlji
zapad.

“Ne znam kako može biti tako visok, Duds”, kaže Pete smijući se. Otrgne navoj

65 Hej curo lijepa, provozaj se sa mnom/ Idemo do Alabame s C&C-jem (kamioneti prerađeni za
utrke, s vrlo visokim kotačima).
66 Pecos Bill je legendarni kauboj, lik iz priča Edwarda O’Reillyja, izmišljen dvadesetih godina 20.
stoljeća, koji svoga konja Widowmakera hrani nitroglicerinom i bodljikavom žicom.
67 Obilazit ćemo plesnjake, bančiti cijele noći / Dosadi li nam, porječkat ćemo se.

130
slatke plave vune s tuljca u Dudditsovoj ruci i tutne ga u Dudditsova zapanjena usta.
“Sigurno čarolija.”

Svi se smiju tome kako Duddits žvače ne skidajući pogled s govedara na štulama.
Duds je sad viši od svih njih, viši i od Henryja. Ali je još klinac i sve ih čini sretnima.
On je čaroban; naći će Josie Rinkenhauer tek za godinu dana, ali oni već znaju da je on
čaroban. Nije bilo ugodno postaviti se na Richieja Grenadeaua i njegove prijatelje, ali je
to svejedno bio najsretniji dan njihovih života - svi tako misle.

Don’t say no, baby, come with me We’re gonna take a little ride on the C&C.68

“Hej, Tex!” vikne Beaver, mašući visokom kauboju svojim pokrivalom za glavu
(bejzbolska kapica Derry Tigersa). “Popuši mi karu, veliki! Hoću reći, sjedni na nju i
zavrti se!”

I oni svi krepavaju od smijeha (to je uspomena za vječno sjećanje, večer kad se
Beaver izrugivao kauboju na štulama u svečanom mimohodu u sklopu Dana grada
Derryja ispod neba koje je plamtjelo od baruta), svi osim Dudditsa, koji zuri s tim
izrazom krajnjeg čuđenja, i Owena Underhilla (Owen! pomisli Henry, rista, kako si ti
dospio ovamo?), koji izgleda zabrinuto.

Owen ga drmusa, Owen mu ponovno govori da se probudi, Henry, probudi se,

probudi...

... SE, ZABOGA! "

Henryja je iz sna naposljetku trgnula prepast u Owenovu glasu. Na trenutak je još

osjećao miris kikirikija i Dudditsove slatke vune. A tad se svijet vrati: bijelo nebo,
snijegom pokrivena autocesta, zeleni znak na kojem piše IDUĆA DVA IZLAZA
AUGUSTA. I Owen ga drmusa, a iza njih se začuje hripanje, promuklo i očajničko:
Duddits kašlje.

“Probudi se, Henry, on krvari! Molim te, probudi se, jebo—”

“Budan sam, budan sam.”

On otkopča pojas, okrene se, klekne na sjedište. Prenapregnuti mišići njegovih

bedara vrisnu negodujući, ali se Henry ne obazre na to.

Bilo je bolje nego što je očekivao. Zbog panike u Owenovu glasu očekivao je
nekakvo liptanje krvi, ali je Dudditsu iz jedne nosnice curio tek tanak mlaz krvi, a kad
bi Duddits zakašljao, iz usta bi mu izašao fini oblačić krvavih kapljica. Owen je
vjerojatno pomislio da jadni stari Duds iskašljava komade pluća, a zapravo mu je
najvjerojatnije pukla neka žilica u grlu. Što ne znači da to nije opasno. U Dudditsovu
sve osjetljivijem stanju, sve je potencijalno ozbiljno: neki zalutali virus prehlade mogao

68 Ne reci ne, dušo, pođi sa mnom / Provozat ćemo se malo u C&C-ju.

131
bi ga ubiti. Od trenutka kad ga je ugledao, Henry je znao da je Duds prošao treću bazu i
da je na putu prema posljednjoj.

“Duds!” on oštro vikne. Nešto je drukčije. Nešto je drukčije u njemu, Henry. Što?
Nema sad vremena time razbijati glavu. “Duddits, diši na nos! Na nos, Duds! Ovako!”

Henry pokaže, uvlačeći zrak kroz raširene nosnice... a kad je izdahnuo, iz nosnica
mu izlete tanke bijele niti. Poput paperja iz komuški mlječike ili sjemenki maslačka.
Lišaj, pomisli Henry. Rastao mi je u nosu, ali je sad uginuo. Perutam ga, doslovce sa
svakim dahom. A tad shvati razliku: onaj svrbež je prestao - i na nozi, u ustima i
slamarici među nogama. Usta kao da su mu još bila obložena nečijim olinjalim tepihom,
ali nisu ga svrbjela.

Duddits ga počne oponašati, udisati duboko kroz nos, i kašalj mu odmah popusti.
Henry uzme njegovu papirnatu vrećicu, nađe bočicu Robitussina, bezazlenog sirupa
protiv kašlja bez alkohola, i natoči Dudditsu koliko stane u čep. “To će ti pomoći”, reče
Henry. Sigurnost u mislima kao i u riječima; s Dudditsom, to kako zvučiš je samo jedan
aspekt stvari.

Duddits popije čep sirupa, iskrivi lice pa se nasmiješi Henryju. Kašalj je prestao, ali
je krv još curila iz jedne nosnice... te iz kuta jednog oka, primijeti Henry. To nije dobro.
Kao ni Dudditsovo silno bljedilo, primjetljivije ovdje nego dok su bili u njegovoj kući u
Derryju. Hladnoća... izgubljena noć sna... sve to nepoželjno uzbuđenje za teškog
bolesnika... nije dobro. Obolijeva od nečeg, a u pacijenta u posljednjem stadiju ALL-a i
nosna infekcija može biti kobna.

“Dobro je?” upita Owen.

“Duds? Duds je od željeza. Je li tako, Duddits?”

“O eljea”, potvrdi Duddits i napne mišić na jednoj žalobno mršavoj ruci. Od

pogleda na njegovo lice - mršavo i umorno, ali koje se svejedno pokušava nasmiješiti -
Henryju dođe da vrišti. Život je nepravedan; to je nešto što je trebao shvatiti prije puno
godina. Ali ovo je više od nepravde. Ovo je čudovišno.

“Da vidimo što je stavila unutra da dobri dječaci popiju.” Henry izvadi žutu kutiju.

“Oooby Doo”, reče Duddits. Smiješio se, ali mu je glas zvučao piskutavo i
iscrpljeno.

“Aha, imamo posla”, složi se Henry i otvori termosicu. Da Dudsu njegovu jutarnju
tabletu Prednisonea, iako još nije bilo ni osam sati, pa upita Dudditsa želi li i Percocet.
Duddits razmisli pa podigne dva prsta. Henryja nešto stegne oko srca.

“Loše je, ha?” upita on dodajući Dudditsu dvije tablete Percoceta preko naslona
sjedišta između njih. Jedva da mu je bio potreban odgovor - ljudi poput Dudditsa ne
traže dodatnu tabletu da bi se oraspoložili.

Duddits zavrti rukom - comme ci, comme ˙ça. Henry se jako dobro sjećao tog
pokreta rukom, koji je za Petea bio tipičan koliko sažvakane olovke i čačkalice za
Beavera.

Roberta je napunila Dudditsovu termosicu čokoladnim mlijekom, njemu najdražim

132
pićem. Henry mu natoči šalicu, pridrži je trenutak kad je terenac proklizao na poledici
pa mu je da. Duddits popije svoje tablete.

“Gdje te boli, Duds?”

“Tu.” Ruka na vratu. “I tu.” Ruka na prsima. Oklijevajući, i malo porumenjevši,

ruka na preponama. “I tu.”

Infekcija mokraćnih putova, pomisli Henry. Bogek moj.

“Abee omau?”

Henry kimne glavom. “Tablete pomažu. Samo im daj vremena da počnu djelovati.
Duddits, još smo na crti?”

Duddits zdušno kimne glavom i pokaže kroz vjetrobran. Henry se upita (ne prvi
put) što on to vidi. Jednom je prilikom upitao Petea, koji mu je rekao da je to nešto
poput niti, često blijede i jedva vidljive. Najbolje je kad je žuta, rekao je Pete. Žutu je
boju uvijek lakše razaznati. Ne znam zašto. Pa ako je Pete vidio žutu nit, Duddits
vjerojatno vidi široku žutu prugu, možda čak i Dorothynu stazu od žutih opeka69.

“Ako skrene na drugu cestu, reci nam, može?”

“Reem.”

“Nećeš zaspati, ha?”

Duddits odmahne glavom. Zapravo nikad nije izgledao življe i budnije, a oči su mu
se žarile na iscrpljenom licu. Henry pomisli kako i žarulje katkad misteriozno jako
zasvijetle prije nego što pregore.

“Ako ti se ipak prispava, reci mi pa ćemo stati. Dati ti malo kave. Trebaš nam
budan.”

“U edu.”

Henry se napola okrenuo, mičući svoje bolno tijelo najpažljivije što je mogao, kad
Duddits reče još nešto.

“Oin lac oe lainu.”

“Ma je li?” zamišljeno će Henry.

“Što?” upita Owen. “Nisam to razumio.”

“Kaže da gospodin Sivac hoće slaninu.”

“Je li to važno?”

“Ne znam. Owen, postoji li u ovoj olupini od auta normalan radio? Rado bih čuo
vijesti.”

69 Cestu koja vodi do grada Oza, iz knjige Čarobnjak iz Oza.

133
 Normalnije radio visio ispod upravljačke ploče i izgledao svježe ugrađen. Ne kao
dio originalne opreme. Owen pruži ruku prema njemu pa legne na kočnicu kad neki
Pontiac - pogon na dva kotača i bez lanaca - izleti pred njih. Pontiac je vrludao s jedne
strane na drugu, naposljetku se odlučio ipak još malo ostati na cesti pa odjurio. Uskoro
je prema Henryjevoj procjeni derao najmanje devedeset i odmicao im. Owen se namršti
gledajući za njim.

“Ti voziš, a ja se samo vozim,” reče Henry, “ali ako taj tip može juriti bez zimskih
guma, zašto ne možemo mi? Možda ne bi bilo loše malo smanjiti razmak.”

“Hummeri su bolji po blatu nego po snijegu. Vjeruj mi.”

“Ipak—”

“Osim toga, u idućih deset minuta proći ćemo pokraj tog tipa. Kladim se u litru
dobrog viskija. Ili će proletjeti kroz ogradu pa sletjeti niz nasip ili se zavrtjeti nasred
ceste. Bude li imao sreće, prevrnut će se na lijevi bok. Osim toga, tehnički mi bježimo
pred legalnim organima vlasti, a ne možemo spasiti svijet iza rešetaka u nekom
okružnom... Isuse!”

Ford Explorer - pogon na četiri kotača, ali prebrz za uvjete vožnje, možda i više od
sto kilometara na sat - zagrmi pokraj njih, vukući za sobom veo snježne prašine. Krovni
prtljažnik bio je krcat i pokriven plavom, nemarno zategnutom ceradom, pa je Henry
vidio što je ispod nje; prtljaga. Veći dio toga uskoro će ležati na cesti.

Sad kad se pobrinuo za Dudditsa, Henry hladnim okom pogleda autocestu. Ono što
je ugledao ne iznenadi ga. Premda je sjeverna dionica autoceste još bila gotovo prazna,
južna se brzo popunjavala... i da, na sve strane automobili koji su sletjeli s ceste.

Owen upali radio kad je neki Mercedes pohitao pokraj njih podigavši lepeze
bljuzgavice. Owen pritisne tipku za traženje postaja, nađe klasičnu glazbu, ponovno
pritisne tipku, nađe Kennyja G-ja70 kako si svirucka, pritisne treći put... i nabasa na glas.

“... divovski džoint, jebote”, reče glas i Henry i Owen se pogledaju. “Ae jeote a
aiju”, napomene Duddits sa stražnjeg sjedišta.

“Tako je”, reče Henry, a kad je vlasnik glasa čujno uvukao dim u mikrofon: “A
rekao bih i da puši debelu Bertu.”

“Sumnjam da bi Vijeće za komunikacije odobrilo,” reče DJ nakon što je dugo i

glasno izbacio dim iz sebe, “ali ako je pola od toga što čujem istina, Vijeće za
komunikacije mi je najmanja briga. Međuzvjezdana pošast, braćo i sestre, širi se među
nama, tako javljaju. Nazovite je Vrućom zonom, Mrtvom zonom ili Zonom sumraka, ali
svakako odgodite svoje putovanje na sjever.”

Još jedno dugo i glasno uvlačenje dima.

“Marvin Marsovac71 nezaustavljivo napreduje, braćo i sestre, tako javljaju iz okruga

4

70 Punim imenom Kenny Gorelick, saksofonist, izvodi melodičnu romantičnu jazz, R&B, pop/junk
glazbu.
71 Lik iz crtića (od 1948.); Marsovac (crn) odjeven kao rimski legionar. Jedini mu je cilj svojim
Iludium Q-36 Explosive Space Modulatorom pretvoriti Zemlju u prah jer mu zaklanja pogled na
Veneru.

134
Somerset i Castle. Pošast, zrake smrti, živi će zavidjeti mrtvima. Ovdje imam reklamu
za autogume Century Tire, ali u kurac s tim sranjem.” Začuje se kako se nešto razbilo.
Plastično, sudeći po zvuku. Henry je slušao, očaran. Evo je ponovno, evo tame, njegove
stare prijateljice, ali ne u glavi nego na prokletom radiju. “Braćo i sestre, ako se sad
nalazite sjeverno od Auguste, evo vam mali savjet od vašeg frenda, Osamljenog Davea
s WWVE-a: preselite se na jug. I to iz ovih stopa. A evo i malo nomadske glazbe.”

Osamljeni Dave s WWVE-a zavrti Doorse, naravno. Jim Morrison zapoje “The
End”. Owen prebaci na AM.

Naposljetku nađe vijesti. Voditelj koji ih je čitao nije zvučao shrvano, što je bio
korak naprijed, i reče da nema potrebe za panikom, što je bio dodatni korak naprijed.
Zatim odvrti najzanimljivije “bisere” iz govora američkog predsjednika i guvernera
Mainea. Obojica su rekli više-manje isto: samo mirno, narode, smirite doživljaje. Sve je
pod kontrolom. Umirujuće riječi, Robitussin za javnost. Predsjednik će američkom
narodu podnijeti potpuno izvješće u jedanaest sati prije podne po istočnom vremenu.

“Bit će to govor o kojem mi je Kurtz govorio”, reče Owen. “Samo pomaknut za

dan-dva.”

“O kakvom govoru—”

“Pst.” Owen pokaže u radio.

Nakon što je umirio slušateljstvo, voditelj ih ponovno počne uznemirivati

ponavljanjem mnogih glasina koje su već čuli od napušenog voditelja na FM-u, samo
priopćenih pristojnijim jezikom: pošast, invazija svemirskih bića ne-ljudskog podrijetla,
zrake smrti. Zatim o vremenu: snijeg s kišom, a zatim samo kiša i vjetar na mahove s
pritjecanjem toplog zraka (da ne spominjemo Marsovce-ubojice). Začuje se miiii-iiip, a
zatim počne repriza vijesti koje su upravo odslušali.

“Eaj!” reče Duddits. “Oi su oli aj as, jeate e?” Pokazivao je prstom kroz prljavi
prozor. Baš kao i Dudditsov glas, tako je i upirući prst odbijao prestati drhtati. Duddits
se sad tresao od zime, a zubi su mu cvokotali.

Owen nakratko pogleda u Pontiac - zaista je završio na snijegom pokrivenoj stazi

između sjeverne i južne dionice autoceste, pa premda se nije prevrnuo na krov, ležao je
na boku, a njegovi neutješni putnici stajali su oko njega - pa otraga u Dudditsa. Još
bljeđi, trese se od groznice, a iz jedne mu nosnice viri krvlju prošarani komad vate.

“Henry, je li on dobro?”

“Ne znam.”

“Isplazi jezik.”

“Ne bi li ti bilo bolje da gledaš c—”

“Sve je u redu, nemoj mi popovati. Isplazi jezik.”

Henry ga isplazi. Owen ga pogleda i iskrivi lice. “Izgleda gore, ali je vjerojatno
bolje. Sve je to sranje pobijeljelo.”

135
 “Kao i na posjekotini na nozi. Isto kao i na tvom licu i obrvama. Imamo sreće da
nam nije zašlo u pluća, mozak ili crijeva.” Pošuti. “Perlmutter ga ima u crijevima. U
njemu raste jedan od onih stvorova.”

“Koliko su iza nas, Henry?”

“Rekao bih trideset kilometara. Možda i manje. Pa ako bi mogao malo nagaziti na
gas... makar samo malo...”

Owen to učini, znajući da će i Kurtz to učiniti, čim shvati da je sad dio općeg
egzodusa i da postoji kudikamo manja vjerojatnost da će postati meta civilne ili vojne
policije.

“Još si u vezi s Pearlyjem”, reče Owen. “Iako tvoj lišaj ugiba, još imaš kontakt s
njim. Je li to...” On trzne palcem prema stražnjem sjedištu, gdje je Duddits sjedio
zavaljen. Njegova je drhtavica popustila, barem zasad.

“Naravno”, reče Henry. “Od Dudditsa sam primao misli davno prije svega ovoga.
Kao i Jonesy, Pete i Beaver. Jedva smo to primjećivali. Bilo je to dio našeg života.”
Aha, nego što. Baš kao sve one misli o plastičnim vrećicama, stupovima mostova i
puškama. Samo dio mog života. “Sad je to jače. Možda će s vremenom oslabjeti, ali
zasad...” Slegne ramenima. “Zasad čujem glasove.”

“Pearlyjev.”

“Medu inima”, potvrdi Henry. “I glasove drugih kod kojih je lišaj u aktivnoj fazi.
Uglavnom iza nas.”

“Jonesyja? Tvog prijatelja Jonesyja? Ili Sivca?”

Henry odmahne glavom. “Ali Pearly čuje nešto.”

“Pearly—? Kako on može—”

“Ima veći mentalni domet od mene zbog byruma—”

“Čega?”

“Onog stvora u dupetu”, reče Henry. “Šupčeve lasice.”

“O.” Owenu se odmah smuči.

“To što on čuje kao da nije ljudskog podrijetla. Mislim da nije riječ o gospodinu
Sivcu, ali bi moglo biti. Što god to bilo, prima signale.”

Neko su se vrijeme vozili u tišini. Promet je bio umjerene jakosti i neki su vozači
mahnitali (prošli su pokraj onog Explorera južno od Auguste, u jarku, i očito
ostavljenom, a prtljaga je ležala razbacana oko njega), ali je Owen smatrao da je sve u
svemu imao sreće. Zbog nevremena mnogi vozači nisu krenuli na put, zaključi on.
Možda će odlučiti bježati sad kad je snijeg prestao, ali on i Owen izbjegli su udarni val.
Mećava im je u mnogo čemu išla na ruku.

“Želim da nešto znaš”, napokon će Owen.

136
 “Ne moraš to reći. Sjediš pokraj mene - kratki domet - i još primam dio tvojih
misli.”

A Owen je pomislio da bi istog trenutka zaustavio džip i izašao kad bi smatrao da će

potjera prestati nakon što ga se Kurtz dočepa. Ali Owen zapravo nije u to vjerovao.
Owen Underhill je Kurtzov primarni cilj, ali je Henry shvaćao da Owen ne bi počinio
takvu čudovišnu izdaju da nije na nju bio primoran. Ne, Kurtz bi prosvirao Owenu
glavu pa krenuo dalje. S Owenom Henry ima barem nekakve izglede. Bez njega,
vjerojatno bi bio osuđen na smrt. A i Duddits.

“Ostajemo zajedno”, reče Henry. “Prijatelji do posljednjeg daha, kako se kaže.”

A sa stražnjeg sjedišta: “lamo osa.”

“Tako je, Duds.” Henry ispruži ruku i kratko stisne Dudditsovu hladnu ruku.
“Imamo posla.”

POSLIJE DESET MINUTA, DUDDITS POTPUNO ŽIVNE I POKAŽE PRSTOM U PRVO

odmorište poslije Auguste. Sad su zapravo već bili nadomak Lewistona. “Ta! Ta!”
vikne on, pa ponovno počne kašljati.

“Polako, Duddits”, reče Henry.

“Vjerojatno su svratili na kavu i pecivo”, reče Owen. “Ili možda na sendvič sa

slaninom.”

Ali ih Duddits usmjeri straga, na parkiralište za zaposlene. Zaustave se, a Duddits

izađe. Stajao je nepomično i nešto mrmljao trenutak-dva, krhak ispod oblačnog neba i
naizgled uzdrman svakim zapuhom vjetra.

“Henry,” reče Owen, “ne znam što to izvodi, ali ako je Kurtz zaista blizu—”

No tad Duddits kimne glavom, vrati se u Hummer i pokaže prema izlazu. Izgledao
je još umornije, ali i zadovoljno.

“Što je to bilo, zaboga?” upita Owen, smućen.

“Mislim da je Sivac zamijenio automobile”, reče Henry. “Je li tako, Duddits? Je li

zamijenio automobile?”

Duddits zdušno zakima glavom. “Uao! Uao auto!”

“Sad će se brže kretati”, reče Henry. “Owene, moraš ubrzati. Zaboravi na Kurtza -
moramo uhvatiti gospodina Sivca.”

Owen pogleda u Henryja... pa još jedanput. “Što ti je? Sav si problijedio.”

“Kako sam bio glup! Trebao sam znati od početka što govnar smjera. Jedina su mi

137
isprika umor i strah, a ništa od toga neće biti važno ako... Owene, moraš ga uhvatiti.
Krenuo je u zapadni Massachusetts, moraš ga uhvatiti prije nego što tamo stigne.”

Sad su vozili kroz bljuzgavicu, što je bilo problematično, ali ne i toliko opasno.
Owen lagano potjera terenca do stotke, najviše što se zasad usudio.

“Pokušat ću”, reče on. “Ali ako ne doživi karambol ili kvar na autu...” Owen polako
zavrti glavom. “Mislim da neće biti ništa od toga, prijatelju. Zaista.”

BIO JE TO SAN KOJI JE ČESTO SANJAO KAO DIJETE (KAD SE PREŽIVAO

COONTS), ALI samo jedanput ili dvaput nakon pubertetskih ejakulacija i
preznojavanja. U tom je snu početak jeseni; on trči kroz polje ispod punog mjeseca. Boji
se pogledati iza sebe, jer ga goni on, stvor. Trči najbrže što može, ali naravno, to nije
dovoljno, u snovima silan trud nikad nije dovoljan. Stvor ga sustigne toliko da je čuo
njegovo suho disanje i osjetio njegov poseban trpki miris.

Stigne do obale velikog mirnog jezera, iako u sušnom i bijednom kanzaškom gradu
njegova djetinjstva nije bilo nikakvih jezera. Pa premda je jezero bilo prelijepo (mjesec
je gorio u njegovim dubinama poput svjetiljke), prestrašilo ga je, jer mu se ispriječilo na
putu, a on nije znao plivati.

Padne na koljena na obali jezera - u tome je ovaj san bio jednak snovima iz
djetinjstva - ali umjesto da vidi stvorov odraz u mirnoj vodi, to užasno strašilo od
čovjeka s glavom od jute i punačkim rukama u plavim rukavicama, ovaj put on ugleda
Owena Underhilla, lica pokrivena pjegama. Na svjetlosti mjesečine lišaj je sličio
velikim crnim madežima, spužvastim i bezobličnim.

Kao dijete bi se uvijek probudio u tom trenutku (često klimava ukrućena luleka,
iako samo Bog zna zašto bi se od tako užasnog sna nekom djetetu digao pimpač), ali ga
taj put stvor - Owen - i dotakne, prijekorna pogleda u odrazu na površini jezera. Možda i
upitnog.

Jer nisi poslušao zapovijedi, dragoviću! Jer si prekoračio crtu!

Podigne ruku da odagna Owena, da makne tu ruku... i ugleda vlastitu ruku na žaru
mjesečine. Bila je siva.

Ne, reče si on, to je samo mjesečina.

Ali ima samo tri prsta - je li i to mjesečina?

Owenova ruka na njemu, dira ga, prenosi mu tu gnusnu boleštinu... i još se usuđuje
zvati ga...

138
 6

... ŠEFE. PROBUDITE SE, ŠEFE!

Kurtz otvori oči i uspravi se zaroktavši, istodobno odgurnuvši Freddyjevu ruku koja
je bila na njegovu koljenu umjesto ramenu, jer se Freddy okrenuo i ispružio ruku,
prodrmao ga za koljeno; ali svejedno je to bilo nepodnošljivo.

“Budan sam, budan.” Podigne ruke ispred lica da bi to dokazao. Nisu ružičaste kao
u male bebe, daleko od toga, ali nisu ni sive, a obje imaju uobičajenih pet prstiju.

“Koliko je sati, Freddy?”

“Ne znam, šefe - jedino znam da je još jutro.”

Naravno. Satovi su sjebani. Čak je i njegov džepni sat stao. Kurtz, žrtva modernog
doba kao i svi ostali, zaboravio ga je naviti. Kurtzu, koji je uvijek imao u najmanju ruku
solidan osjećaj za vrijeme, činilo se da bi moglo biti devet sati, što bi značilo da je
odrijemao otprilike dva sata. Nije puno, ali njemu ne treba puno. Osjeća se bolje. U
svakom slučaju dovoljno dobro da osjeti zabrinutost u Freddyjevu glasu.

“Što je, dragoviću?”

“Pearly kaže da je izgubio kontakt sa svima njima. Kaže da je Owen bio posljednji,
a da je sad izgubio vezu i s njim. Kaže da se Owen jamačno uspio othrvati
Ripleyjičinim gljivicama.”

Kurtz ugleda Perlmutterov izmučeni, prepredeni cer u širokom retrovizoru.

“Što se događa, Archie?”

“Ništa”, reče Pearly, zazvučavši osjetno pribranije nego prije Kurtzova drijemeža.
“Ja... šefe, zaista bih rado popio vode. Nisam gladan, ali—”

“Mogli bismo stati negdje i napiti se vode”, milostivo će Kurtz. “Kad bismo imali
kontakt. Ali ako smo izgubili vezu sa svima njima - i s tim Jonesyjem kao i s Owenom i
Devlinom - e pa, dragoviću, znaš ti mene. Grist ću i na samrtnoj postelji i trebat će dva
kirurga i sačmarica da popustim stisak čak i tad. Pred tobom je dug i žedan dan dok
Freddy i ja budemo jurcali po cestama prema jugu u potrazi za nekakvim njihovim
tragom... osim ako nam ti ne pomogneš. Učiniš li to, Archie, naredit ću Freddyju da
stane kod idućeg odmorišta. Osobno ću otrčati u Stop’n’Go ili Seven-Eleven72 i kupiti ti
najveću bocu vode Poland Spring u hladnjaku. Što kažeš na taj dogovor?”

Pearlyju je taj dogovor odgovarao, Kurtz je to vidio po tome kako je Perlmutter

najprije mljasnuo usnicama, a zatim ih oblizao jezikom (na Perlmutterovim usnicama i
obrazima Ripleyjice su još bile izdašne i bujne, uglavnom boje jagode, a neke
tamnocrvene boje burgundca), ali se vratio onaj prepredeni izraz. Njegove oči,
obrubljene krastama Ripleyjica, vršljale su lijevo-desno. Kurtz odjednom shvati kakav
mu je to prizor pred očima: Pearly je poludio, Bog mu pomogao. Vjerojatno luđak

72 Lanci samoposluživanja koji se najčešće mogu naći na odmorištima uz autoceste.

139
uvijek prepozna kolegu.

“Rekao sam vam istinu. Izgubio sam kontakt sa svima njima.” No Archie položi
prst na nos sa strane i ponovno lukavo pogleda u retrovizor.

“Uhvatimo li ih, mislim da postoje dobri izgledi da te izliječimo, momče.” Kurtz to

reče svojim najtrpkijim činjeničnim glasom. “Dakle, s kime još imaš kontakt? S
Jonesyjem? Ili s onim novim? Dudditsom?” Kurtz je Duddits izgovorio kao “Dud-
Duts”.

“Ne sa njim. Ni sa kim od njih. ” Ali i dalje prst na nosu, i dalje onaj lukavi izraz
lica.

“Reci mi i dobit ćeš vode”, reče Kurtz. “A nastaviš li me natezati za kitu, vojniče,
upucat ću te i iskipati na snijeg. Izvoli mi sad pročitati misli pa mi reci da ne mislim
tako.”

Pearly se još trenutak zagleda mrzovoljno u njega u retrovizoru, a tad reče: “Jonesy
i gospodin Sivac su još na autocesti. Sad su negdje kod Portlanda. Jonesy je rekao
gospodinu Sivcu kako da zaobiđe grad obilaznicom 295. Samo se ne bi moglo reći da
mu je on to baš rekao. Gospodin Sivac je u njegovoj glavi i kad nešto želi, mislim da si
to samo uzme.”

Kurtz je to slušao sve zadivljeniji, neprestano kalkulirajući.

“Tu je i pas”, reče Pearly. “Imaju psa. Zove se Lad. S njim sam u kontaktu. On je...
kao ja.” Njegov se pogled ponovno sretne s Kurtzovim u retrovizoru, samo ovaj put bez
tog prepredenog izraza. Zamijenila ga je kukavna poluprisebnost. “Mislite da zaista
postoji šansa da bih ja mogao... je li... ponovno biti čitav?”

Znajući da mu Perlmutter može čitati misli, Kurtz oprezno odgovori. “Mislim da

postoji šansa da se napokon riješiš svog tereta. Uz pomoć liječnika koji shvaća
situaciju? Da, mislim da bi to moglo ići. Velik oblak kloroforma, a kad se probudiš...
puf.” Kurtz poljubi svoje jagodice pa se okrene Freddyju. “Ako su u Portlandu, koliku
prednost imaju?”

“Možda stotinjak kilometara, šefe.”

“U tom slučaju stisni malo gas, hvaljen Isus. Nemoj da završimo u jarku, ali dodaj
malo gasa.” Sto kilometara. A ako Owen, Devlin i “Dud-Duts” znaju što zna Archie
Perlmutter, oni su još na tragu.

“Da provjerim jesam li dobro shvatio, Archie. Gospodin Sivac je u Jonesyju—”

“Da—”

“I imaju psa koji im može čitati misli?”

“Pas čuje njihove misli, ali ih ne razumije. Ipak je on samo pas. Šefe, žedan sam.”

Sluša psa kao da je riječ o radiju, jebote, iščuđavao se Kurtz.

“Freddy, sljedeći izlaz. Sve častim pićem.” Bilo mu je mrsko što mora u boks -
mrsko što će Owenu omogućiti da poveća prednost makar samo nekoliko kilometara -

140
ali mu je Perlmutter potreban. I to sretan, po mogućnosti.

Ispred njih se nalazilo odmorište gdje je gospodin Sivac zamijenio svoju ralicu za
kuharev Subaru, gdje su se i Owen i Henry također nakratko zaustavili jer je crta
skrenula na tom mjestu. Parkiralište je bilo krcato, ali njih trojica skupe dovoljno
kovanica za parkirališne automate ispred restorana.

Bogu hvala.

BEZ OBZIRA NA USPJEHE I NEUSPJEHE TAKOZVANOG “FLORIDSKOG PREDSJEDNIKA” (ta

je povijest uglavnom još nenapisana), uvijek će se pamtiti ovo: on je svojim govorom
tog jutra u mjesecu studenome uvjerio javnost da je svemirska opasnost prošla.

Postojala su razna mišljenja glede toga zašto je taj govor postigao dobre rezultate
(“Ne zbog karizme, nego zbog dobro odabranog trenutka”, prezirno je frknuo jedan
kritičar), ali jest postigao cilj. Gladni konkretnih informacija, ljudi koji su se već dali u
bijeg skrenuli su s autocesta pogledati predsjednikov govor. Trgovine tehničke robe u
trgovačkim centrima bile su krcate nijemim ljudima koji nisu skidali oka s ekrana. U
odmorištima za nabavu hrane i goriva duž 1-95 nije se moglo ništa kupiti. Televizori su
postavljeni pokraj utihlih blagajni. Barovi su se napunili. Mnogo je ljudi otvorilo vrata
svojih domova nepoznatim ljudima koji su željeli gledati govor. Mogli su ga slušati u
automobilima (kao Jonesy i gospodin Sivac) i nastaviti derati po cesti, ali samo je manji
dio ljudi to učinio. Većinom su željeli vidjeti vođino lice. Prema riječima
predsjednikovih kritičara, jedina korist od govora bila je što je spriječio širenje panike -
“Da je Porky Pig73 održao govor u tom trenutku, postigao bi isti rezultat”, bilo je
mišljenje jednog od njih. Drugi je na to drukčije gledao. “Bio je to ključni trenutak
krize”, rekao je on. “Na cesti je bilo možda šest tisuća ljudi. Da je predsjednik rekao
pogrešnu riječ, do dva popodne bilo bi ih šezdeset tisuća, a možda i šest stotina tisuća
kad bi taj val zahvatio New York - najveći val prognanika nakon Dust Bowla74.
Američki narod, a posebice žitelji Nove Engleske, obratili su se svom tijesnom većinom
izabranom predsjedniku da im pomogne... utješi ih i osokoli. On je na to uzvratio možda
najboljim obraćanjem američkoj naciji svih vremena. Nema tu velike mudrosti.”

Mudro ili ne, sociologija ili karizma, govor je bio onakav kakav su Owen i Henry i
očekivali... a Kurtz predvidio do u riječ. Govor se vrtio oko dviju jednostavnih postavki,
a obje su prikazane kao gole činjenice i predviđene da ublaže prepast koja je tog jutra
zakucala u inače samodopadnim američkim prsima. Prva je postavka bila sljedeća:
premda nisu došli mašući maslinovim grančicama i dijeleći reklamne poklon-pakete,
pridošlice nisu pokazali nikakve znakove agresivnog ili neprijateljskog ponašanja. A
druga je postavka glasila; premda su sa sobom donijeli nekakav virus, on je ograničen
na Jefferson Tract (predsjednik ga je pokazao na zelenom Chroma-Keyevu75 zaslonu

73 Lik iz crtanog filma, dobroćudni praščić u plavom kaputiću i crvenoj leptir-kravati. Počeo se
prikazivati 1935., a autor mu je Friz Frelang.
74 Godine 1932. središnji dio SAD-a zahvatio je niz pješčanih oluja koje su otpuhale površinski sloj
tla, pa je na tisuće farmera s obiteljima napustilo svoje farme i krenulo put Kalifornije u potrazi za
poslom.
75 Poznata marka pozadinskih zaslona (intenzivno zelene ili plave boje) za prikazivanje

141
vješto poput nekog meteorologa koji pokazuje frontu niskog tlaka). A čak i ondje virus
ugiba, bez ikakva posredovanja znanstvenika i vojnih stručnjaka koji se nalaze na
mjestu događaja.

“Pa iako u ovome trenutku ne možemo sa sigurnošću reći”, reče predsjednik svojem
gledateljstvu koje ga je slušalo suspregnuta daha (oni koji su se zatekli u
sjeveroistočnom koridoru Nove Engleske slušali su ga, logično, najsuspregnutijega
daha), “smatramo da su naši posjetitelji taj virus donijeli sa sobom kao što putnici
pristigli iz inozemstva mogu u svoju odredišnu zemlju u prtljazi ili na nekom kupljenom
prehrambenom proizvodu unijeti nekog kukca. Carinici paze na takve stvari, ali
naravno” - širok smiješak Velikog Bijelog Oca - “naši nedavni posjetitelji nisu prošli
kroz carinsku ispostavu.”

Da, nekoliko je ljudi podleglo virusu. Uglavnom pripadnika vojske. Velika većina
zaraženih tim virusom (“izrasline slične gljivičnoj infekciji stopala”, rekao je Veliki
Bijeli Otac) uspijevaju ga pobijediti bez ikakve pomoći. To je područje stavljeno u
karantenu, ali za ljude izvan te zone nema opasnosti, ponavljam, nema opasnosti. “Ako
ste u Maineu i napustili ste svoje domove,” rekao je predsjednik, “predlažem da se
vratite. Riječima Franklina Delaneyja Roosevelta, nemamo se čega bojati osim samog
straha.”

Ni riječi o pokolju sivaca, svemirskom brodu dignutom u zrak, interniranim

lovcima, požaru u Gosselinovu marketu, ili proboju. Ni riječi o tome kako posljednje
pripadnike Gallagheričinih carskodolinaša love kao pse (a i jesu psi, po mišljenju
mnogih; i gori od pasa). Ni riječi o Kurtzu i ni slovca o Tifusaru Jonesyju. Predsjednik
im je rekao samo onoliko koliko je bilo potrebno da se panika suzbije prije nego što
izmakne kontroli.

Većina ljudi poslušala je njegov savjet i otišla kući.

Za neke je, naravno, to bilo nemoguće.

Neki su se morali oprostiti od svojih domova.

MALA POVORKA KRETALA SE PREMA JUGU ISPOD TAMNOG NEBA, PREDVOĐENA

Subaruom boje hrđe koji Marie Turgeon iz Lichfielda više nikad neće vidjeti. Henry,
Owen i Duddits bili su osamdesetak kilometara, odnosno pedesetak minuta, iza njih.
Kad su izašli iz odmorišta Mile 81 (Pearly je halapljivo gutao drugu bocu Naye76 kad su
se ponovno ubacili na autocestu), Kurtz i njegova družina bili su otprilike stotinu deset
kilometara iza Jonesyja i gospodina Sivca, a trideset kilometara iza Kurtzove prioritetne
lovine.

Da nije bilo naoblake, neki izviđač u niskoletećem zrakoplovu mogao je vidjeti sva
tri vozila istovremeno, Subaru i oba terenca, u 11:43 po istočnom vremenu, kad je
predsjednik završio svoj govor riječima: “Bog vas blagoslovio, zemljaci Amerikanci, i

meteoroloških sinoptičkih karti.

76 Kanadska prirodna izvorska voda (od 1986.): “za energične i aktivne ljude, gladne života”.

142
Bog blagoslovio Ameriku.”

Jonesy i gospodin Sivac prelazili su preko mosta Kittery-Portsmouth u New

Hampshire; Henry, Owen i Duddits prolazili su pokraj Izlaza 9, za prilaz mjestima
Falmouth, Cumberland i Jerusalem’s Lot; Kurtz, Freddy i Perlmutter (Perlmutterov je
trbuh ponovno nabrekao; zavalio se u sjedištu, ječao i puštao ogavne vjetrove,
vjerojatno kao neku vrstu kritičkog komentara na govor Velikog Bijelog Oca) bili su
blizu izlaza za Bowdoinham na 295-ici, sjeverno i nedaleko od Brunswicka. Sva bi tri
vozila bila lako uočiti jer je puno ljudi svratilo negdje gledati predsjednika kako drži
svoje umirujuće predavanje potpomognut zaslonom Chroma-Key.

Služeći se Jonesyjevim zadivljujuće organiziranim pamćenjem, gospodin Sivac

skrene s 1-05 na 495-icu odmah nakon prelaska granice između New Hampshirea i
Massachusettsa... a u skladu s Dudditsovim naputkom, koji je Jonesyjevu rutu vidio kao
kričavožutu crtu, vodeći Hummer krene za njima. U gradu Marlboroughu, gospodin
Sivac skrenut će s 495-ice na autocestu 1-90, jednu od najvažnijih američkih prometnica
koja spaja istočni dio zemlje sa zapadnim. U Massachusettsu, zvanom “Zaljevska
država”, ta je cesta poznata pod nazivom Mass Pike77. Prema Jonesyjevim fajlovima,
Izlaz 8 nosio je natpis Palmer, UMass, Amherst i Ware. Devet kilometara od Warea
nalazio se Quabbin.

Sivčev je cilj bio Šaht 12; Jonesy je tako rekao, a Jonesy ne može lagati, premda bi
to želio. Kod Winsor Dama, na južnom rubu vodocrpilišta Quabbin, nalazi se Uprava za
vodoopskrbu i odvodnju države Massachusetts. Jonesy ga može odvesti tamo, a
gospodin Sivac obavit će ostalo.

JONESY VIŠE NIJE MOGAO SJEDITI ZA STOLOM - OSTANE LI SJEDITI, RASCMOLJIT će se.
S cendranja će bez sumnje prijeći na cmizdrenje, s tog cmizdrenja na kukanje, a jednom
kad počne kukati, vjerojatno će izjuriti iz ureda i baciti se gospodinu Sivcu u naručje,
potpuno prolupao i spreman da ga se dokrajči.

Gdje smo sad uopće? upita se. Kod Marlborougha? Skrenuli s 495-ice na 1-90?
Moglo bi biti.

Nije bilo ničega po čemu bi mogao pouzdano znati, s obzirom na to da su mu na

prozore bile pribijene rolete. Jonesy pogleda u prozor... i, ne htijući, veselo se nasmiješi.
Morao je. Riječi ODUSTANI, IZAĐI zamijenila je misao koja mu se motala po glavi:
PREDAJ SE, DOROTHY.

To sam učinio ja, pomisli on, i kladim se da bih, kad bih htio, mogao učiniti i da
rolete iščeznu.

I što onda? Gospodin Sivac stavio bi nove rolete ili zalio okna crnom bojom. Ako
on ne želi da Jonesy gleda van, Jonesy će ostati slijep. Gospodin Sivac nadzire njegov
izvanjski dio, pa to je. Glava gospodina Sivca se rasprsnula, raspršio je spore Jonesyju

77 Igra riječima: doslovce autocesta Massachusetts, ali u slobodnom prijevodu “automasovka”.

143
pred nosom - doktor Jekyll pretvara se u gospodina Byruma - i Jonesy ih je udahnuo. A
sad je gospodin Sivac...

On je trn, pomisli Jonesy. Gospodin Sivac je trn u mojem mozgu.

Nešto je pokušalo pobiti to stajalište; zapravo, oblikuje mu se suvisla disidentska

misao -Ne, sve si shvatio naopako, ti si se izvukao, pobjegao - ali je on odagna. To je
pseudointuitivno preseravanje, kognitivno haluciniranje, kao kad žedan čovjek ugleda
nepostojeću oazu u pustinji. Ovdje je pod ključem. A gospodin Sivac je tamo vani, jede
slaninu i gazduje. Dopusti li si Jonesy drukčije razmišljati, bit će žrtva prvotravanjske
šale u mjesecu studenome.

Moram ga usporiti. Ako ga ne mogu zaustaviti, postoji li način da barem ubacim

francuski ključ u mehanizam?

On ustane i obiđe ured okolo naokolo. Opseg mu je iznosio trideset četiri koraka.
Vraški kratka ekskurzija. Svejedno, ured je ipak veći od prosječne zatvorske ćelije; rulja
iz zatvora Walpole, Danvers ili Shawshank rekla bi; Puna šaka brade. Nasred prostorije,
ona se snovolovka njihala i okretala. Jonesy je jednim dijelom svog mozga brojio
korake; drugim se pitao koliko su blizu Izlaza 8 s Mass Pikea.

Trideset jedan, trideset dva, trideset tri, trideset četiri. I evo ga, ponovno iza stolca.
Vrijeme za drugu rundu.

Uskoro će stići nadomak Warea... premda neće u njega svraćati. Za razliku od one
Ruskinje, gospodin Sivac točno zna kamo želi stići.

Trideset dva, trideset tri, trideset četiri, trideset pet, trideset šest. Ponovno iza
stolca i spreman za novi krug.

On i Carla su do tridesete već imali troje djece (dijete broj četiri stiglo je prije manje
od godine dana) i nijedno od njih nije očekivalo da će u skorije vrijeme postati vlasnici
vikendice, čak ni tako skromne poput one u Osborne Roadu u North Wareu. No tad je
došlo do seizmičkog pomaka na Jonesyjevu odsjeku. Jedan je njegov dobar prijatelj
postao pročelnik i Jonesy je promaknut u zvanje izvanrednog profesora najmanje tri
godine prije svojih najoptimističnijih očekivanja. Skok u plaći bio je osjetan.

Trideset pet, trideset šest, trideset sedam, trideset osam i ponovno je iza stolca. Ovo
je dobro. Mjeri koracima ćeliju i ništa više, ali ga to smiruje.

Te je iste godine umrla Carlina baka, čiju su pozamašnu ostavštinu podijelile Carla i
njezina sestra, budući da su bakini bliski krvni srodnici iz međugeneracije pomrli. I tako
su oni dobili vikendicu i tog ljeta odveli djecu u Winsor Dam. Iz vikendice su krenuli u
jedan od redovitih organiziranih ljetnih obilazaka. Njihov vodič, djelatnik Uprave za
vodoopskrbu i odvodnju u šumskozelenoj uniformi, rekao im je da se područje oko
vodocrpilišta

Quabbin zove “slučajni prirodni rezervat” i da je postalo važno gnjezdište orlova u

Massachusettsu. (John i Misha, njihovi stariji klinci, nadali su se ugledati kojeg orla, ali
su se razočarali.) Vodocrpilište je formirano tridesetih godina poplavljivanjem triju
ruralnih područja, svakog s vlastitim malim trgovištem. U to je vrijeme zemljište oko
tog novog jezera bilo kultivirano. U šezdesetak godina nakon toga, zemljište se vratilo u
stanje u kojem je jamačno bila cijela Nova Engleska prije dolaska poljoprivrede i

144
industrije sredinom 17. stoljeća. Koloplet izrovanih, neasfaltiranih cesta protezao se duž
istočne strane jezera - jednog od najčišćih vodocrpilišta u Sjevernoj Americi, rekao im
je njihov vodič - ali je to bilo sve. Ako ste željeli otići dalje od Šahta 12 duž istočnog
odvojka, trebale su vam gojzerice. Tako im je barem rekao vodič. Zvao se Lorrington.

U njihovoj je grupi bilo još desetak ljudi, i tad su se već gotovo vratili na polazište.
Stajali su uz rub ceste koja je prolazila preko Winsor Dama i gledali na sjever u jezero
(Quabbin je bio kričavoplav na sunčanoj svjetlosti i iskrio od milijuna točkica svjetlosti;
Joey je spavao kao top u Papoose nosiljci na Jonesyjevim leđima). Lorrington je upravo
dovršavao svoju govoranciju, spremao se poželjeti im ugodan dan, kad neki tip u
tamnosivoj majici s kapuljačom i s crvenim slovima Sveučilišta Rutgers podigne ruku
kao đake i reče: Šaht 12. Nije li tamo ona Ruskinja...?

Trideset osam, trideset devet, četrdeset, četrdeset jedan i natrag iza uredske stolice.
Broji zapravo i ne razmišljajući o brojevima, nešto što inače stalno čini. Carla je rekla
da je to znak opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Jonesy nije znao je li to to, ali je
znao da ga brojenje smiruje pa počne još jednu rundu.

Lorringtonova su se usta zategnula na spomen riječi “Ruskinja”. To očito nije bio

dio predavanja; ne ubraja se u dobre vibracije koje Uprava za vodoopskrbu i odvodnju
želi da posjetitelji ponesu sa sobom. Ovisno o tome kroz kakve općinske cijevi teče
posljednjih dvanaest ili petnaest kilometara, bostonska voda možda je najčišća, najbolja
voda za piće na svijetu: to je bilo evanđelje koje su željeli širiti.

Gospodine, zaista ne znam puno o tome, rekao je Lorrington, a Jonesy je pomislio:

Bože moj, mislim da naš vodič lažucka.

Četrdeset jedan, četrdeset dva, četrdeset tri, ponovno iza stolca i spreman na još
jednu rundu. Sad malo bržim korakom. Ruku sklopljenih na leđima poput brodskog
kapetana koji hoda gore-dolje po prednjoj palubi... ili u brodskom zatvoru nakon
uspješne pobune posade. Vjerojatno ovo potonje.

Jonesy je većinu života proveo kao nastavnik povijesti i znatiželja mu je bila druga
priroda. Jednog je dana tog istog tjedna otišao u knjižnicu, potražio priču o Ruskinji u
lokalnim novinama i uspio je naći. Bila je kratka i suhoparna - reportaže o vrtnim
zabavama sadržavale su više šarolikijih pojedinosti - ali je njihov poštar znao više o
tome i bio sav sretan da može nekome ispričati. Stari gospodin Beckwith. Jonesy se još
sjećao njegovih posljednjih riječi prije nego što je ponovno ubacio svoj plavo-bijeli
poštanski kombi u prvu i otkotrljao se niz Osborneovu do sljedećeg poštanskog
sandučića; na južnoj obali jezera ljeti je bilo puno poštanskih pošiljaka koje je trebalo
raznositi. Jonesy se vratio u vikendicu, njihov neočekivani dar, pomislivši da nije ni
čudo što Lorrington nije želio govoriti o Ruskinji.

Nimalo ne bi bilo dobro za odnose s javnošću.

10

ZVALA SE ILENA ILI ELAINA TIMAROVA - NITKO NIJE SIGURAN. POJAVILA SE U Wareu

145
početkom jeseni 1995. u Ford Escortu s diskretnom žutom Hertzovom78 naljepnicom na
vjetrobranu. Ispostavi se da je automobil ukraden i raširi se priča - nepotvrđena ali
sočna - da ga je dobila na Loganu79 gdje je seks trampila za ključeve automobila. Tko
zna, moglo se tako dogoditi.

Bez obzira na to kako se dogodilo, ona je očito dezorijentirana, i nije sasvim pri
sebi. Netko se sjeća da je na obrazu imala masnicu, drugi pak da joj je bluza bila
pogrešno zakopčana. Engleski ne govori naročito, ah dovoljno dobro da kaže što želi:
upute kako da stigne do Quabbina. Zapiše ih (na ruskom) na komadiću papira. Te
večeri, kad su zatvorili cestu kroz Winsor Dam, nađu Escort prazan, na izletištu kod
Goodnough Dikea. Budući da je automobil bio tamo i idućeg jutra, dva djelatnika
Uprave za vodoopskrbu (tko zna, možda je Lorrington bio jedan od njih) i dva
djelatnika Uprave za šume krenu u potragu za njom.

Tri kilometra dalje, u Istočnoj ulici, nađu njezine cipele. Nakon još tri kilometra,
gdje Istočna ulica prestaje biti asfaltirana (zavija kroz parložinu na istočnoj obali jezera
i zapravo uopće nije ulica nego massachusettska inačica Deep Cut Roada), nadu njezinu
majicu... o-o. Tri kilometra poslije ostavljene majice Istočna ulica završava, a izrovana
šumarska staza

- Fitzpatrick Road - vodi od jezera. Tragači su se već spremali krenuti tim putem
kad jedan od njih ugleda nešto ružičasto kako visi na grani pokraj vode. Ispostavi se da
je posrijedi njezin grudnjak.

Tlo je ovdje vlažno - ne i močvarno - pa mogu slijediti njezine tragove i slomljeno

granje kroz koje se probijala, derući golu kožu na način koji oni ne žele ni zamisliti. No
dokazi ogrebene kože su tamo i oni ih moraju vidjeti, svidjelo se to njima ili ne - krv na
granama, a zatim i na kamenju dio je njezina traga.

Kilometar i pol od mjesta gdje prestaje Istočna ulica dođu do kamene zgrade koja
stoji na stjenovitoj izbočini. S koje se pogled pruža preko Istočnog odvojka u planinu
Pomery. U toj se zgradi nalazi Šaht 12, a do njega se može automobilom samo sa
sjevera. Zašto Ilena ili Elaina nije krenula sa sjevera pitanje je koje nikad neće biti
razjašnjeno.

Cjevovod koji počinje u Quabbinu proteže se stotinjak kilometara ravno na istok do

Bostona, usput prikupljajući dodatne količine vode iz vodocrpilišta Wachusett i
Sudbury (ta dva izvora su manja i ne tako čista). Nema crpki; vodovodna cijev, visoka
četiri i pol metra a široka tri i pol, ne treba crpke da bi tjerala vodu. Bostonska
vodoopskrba služi se jednostavnim gravitacijskim napajanjem, tehnikom kojom su se
stari Egipćani služili prije trideset pet stoljeća. Dvanaest okomitih šahtova pruža se
između površine i cjevovoda. Oni služe kao odušci i točke regulacije pritiska. A služe i
kao pristupne točke, u slučaju da se cjevovod začepi. Šaht 12, najbliži vodocrpilištu,
također je poznat kao usisni šaht. Tu se provjerava čistoća vode, a tu se testira i ženska
krepost (kamena kućica nije zaključana pa je često svratište zaljubljenih koji stižu
kanuima).

Na najdonjoj od osam stepenica koje vode do vrata, nađu uredno složene ženske
traperice. Na gornjoj stepenici obične bijele pamučne gaćice. Vrata su otvorena. Ona

78 Poznati lanac rent-a-car agencija.

79 Bostonski međunarodni aerodrom.

146
četvorica se pogledaju, ali nitko ništa ne kaže. Imaju prilično dobru predodžbu o tome
što će unutra zateći: jednu mrtvu Ruskinju, odjeću možete zadržati.

Ali nisu. Okrugli poklopac Šahta 12 odmaknut je u stranu tek toliko da se stvori
polumjesec tame na strani jezera. Iza njega je željezna poluga kojom se žena poslužila
da odigne poklopac - poluga je vjerojatno stajala naslonjena iza vrata, gdje ima još
nekoliko alatki. A iza poluge je Ruskinjina torbica. Na njoj se nalazi preklopna lisnica, i
to otvorena, da se vidi njezina osobna iskaznica. Na lisnici - moglo bi se reći, na vrhu
piramide - je njezina putovnica. Iz nje viri komadić papira, ispisan črčkarijama koje su
jamačno na ruskom, ili na ćirilici, ili kako se to već zove. Oni smatraju da je riječ o
oproštajnom pismu, ali prijevod je pokazao da su to bile samo one upute koje je
Ruskinja zapisala. U samom dnu napisala je: Kad cesta završi, hodaj duž obale. A tako
je i učinila, usput se razodijevajući, ne obazirući se na grane koje su je bockale i grmlje
koje ju je greblo.

Ona četvorica stoje oko djelomice pokrivenog otvora šahta, češkaju se po glavi i
slušaju brbot vode koja kreće prema bostonskim slavinama, pipcima, vodoskocima i
crijevima za polijevanje stražnjih dvorišta. Zvuk je šupalj, nekako memljiv, a za to
postoji i dobar razlog: Šaht 12 dubok je četrdeset metara. Ovi ljudi ne mogu shvatiti
zašto je ona odlučila to učiniti na način na koji je učinila, ali i predobro vide što je
učinila, vide je kako sjedi na kamenom podu, a noge joj se klate iznad šahta; izgleda kao
golaćka inačica cure na naljepnicama White Rocka80. Vjerojatno je posljednji put
pogledala preko ramena da provjeri jesu li joj lisnica i putovnica tamo gdje ih je stavila.
Želi da neki namjernik zna, i ima nečeg strašno neublaživo žalosnog u tome. Jedan
pogled preko ramena, a zatim sklizne u pomrčinu između djelomice odmaknutog
poklopca i stijenke šahta. Vjerojatno je začepila nos, poput djeteta koje poput topovske
kugle upada u bazen. A možda i nije. Ovako ili onako, nije ju bilo za manje od sekunde.
Pozdravljena budi tamo, stara moja prijateljice.

11

POSLJEDNJE RIJEČI STAROG GOSPODINA BECKWITHA O TOJ TEMI

PRIJE NEGO ŠTO se odvezao u svom poštanskom kombiju bile su: Prema onome što
sam čuo, bostonski živalj pit će ga u jutarnjoj kavi baš oko Valentinova. Tad se veselo
nasmiješi Jonesyju. Ja ne pijem vodu. Pijem piva.

U Massachusettsu, kao i u Australiji, pivo se kaže piva.

12

JONESY JE OBIŠAO SVOJ URED VEĆ DVANAEST ILI ČETRNAEST PUTA.

ZASTANE na trenutak iza uredskog stolca, rastreseno si trljajući kuk, a tad ponovno

80 U prijevodu - bijela stijena. Osvježavajući gazirani napici koji se proizvode od 1882. Na

naljepnici je Psiha, krilata i u prozirne velove ogrnuta djeva iz grčke mitologije, personifikacija
ljudske duše. Kleči na bijeloj stijeni i gleda u vodu. Izgleda otprilike kao Zvončica iz Petra Pana

147
krene, i dalje brojeći dobri stari opsesivno-kompulzivni Jonesy.

Jedan... dva... tri.

Priča o Ruskinji u svakom je slučaju bila zanimljiva, izvrstan primjer Malogradske

Jezovite Storije (uklete kuće u kojima su se dogodila višestruka ubojstva te mjesta
teških prometnih nesreća također su dobre storije); u svakom je slučaju postalo
kudikamo jasnije kakve planove gospodin Sivac ima s Ladom, nesretnim border
kolijem, ali kakve koristi on ima od toga što zna kamo se gospodin Sivac zaputio? Ta...

Ponovno do stolca, četrdeset osam, četrdeset devet, pedeset, stani malo, trenutak
samo, jebote. Prvi put kad je obišao sobu, učinio je to u samo trideset četiri koraka, zar
ne? Pa kako ih je ovaj put pedeset? Ne vuče noge, ne hoda sitnim koracima ih nešto
takvo pa kako—

Ti je povećavaš. Hodaš oko nje i povećavaš je. Jer si postao nemiran. Ta ipak je to
tvoja soba. Kladim se da bi je mogao učiniti velikom kao plesnu dvoranu hotela
Waldorf-Astoria, kad bi želio... a gospodin Sivac te ne bi mogao spriječiti.

“Je li to moguće?” dahne Jonesy. Stajao je pokraj svoje uredske stolice, jedne ruke
na leđima, poput čovjeka koji pozira za portret. Nije mu trebao odgovor na to pitanje;
oči su mu bile dovoljne. Ured jest bio veći.

Stiže Henry. Ako je poveo Dudditsa sa sobom, bit će im lako slijediti gospodina
Sivca bez obzira na to koliko često gospodin Sivac mijenjao vozilo, jer Duddits vidi
crtu. U snu ih je odveo do Richieja Grenadeaua, a poslije na javi do Josie Rinkenhauer i
sad će lako voditi Henryja, kao što oštronjuhi pas vodi lovca do lisičjeg brloga. Problem
je u prednosti, usranoj prednosti koju gospodin Sivac ima. Najmanje sat vremena.
Možda i više. A nakon što gospodin Sivac šutne psa niz Šaht 12, piši kući propalo je.
Ostalo bi dovoljno vremena da se prekine opskrba Bostona vodom - teoretski - no bi U
Henry uspio uvjeriti ikoga da učini tako drastičan, nepopularan korak? Jonesy je u to
sumnjao. A što sa svim onim ljudima u mjestima prije Bostona koji će popiti tu vodu
neposredno nakon što Sivac ubaci psa? Šest i pol tisuća ljudi u Wareu, jedanaest tisuća
u Atholu, više od stotinu pedeset tisuća u Worcesteru. Tim bi ljudima ostalo samo
nekoliko tjedana života, a ne nekoliko mjeseci. U nekim slučajevima tek nekoliko dana.

Postoji li način da uspori dripca? Omogući Henryju da ga sustigne?

Jonesy pogleda u snovolovku i uto se nešto u uredu preinači - gotovo kao da se

začuo uzdah, zvuk kakav navodno duhovi proizvode na seansama. Ali ovo nije bio duh i
Jonesy osjeti kako se naježio, a oči mu se napunile suzama. Padne mu na pamet stih
Thomasa Wolfea - O izgubljeni, kamen, list, nenađena vrata. Thomas Wolfe, čija je
postavka bila da nema povratka kući81.

“Duddits?” šapne on. Dlake na vratu mu se nakostriješe. “Duddits, ti si?”

Nema odgovora... ali kad je pogledao u stol gdje je stajao onaj beskorisni telefon,
opazi nešto novo. Ne kamen ili list, niti nenađena vrata, već ploču za Cribbage i špil
karata.

81
Američki pisac (1900. - 1938.). Spomenuti redak je iz epigrama njegova romana Pogledaj dom svoj,
anđele (1929.), dok posljednje djelo koje je napisao nosi naslov Nema povratka domu svom.

148
 Netko želi igrati Cribbage.

13

SAD GA BUBA GOTOVO STALNO. MAMA ZNA, KAŽE MAMI. ISUS ZNA, KAŽE ISUSU. Ne
kaže Henryju, i Henryja buba, Henry umoran i žalostan. Beaver i Pete SU na nebu i sjede
Bogu zdesna, Bogu Ocu Svenemogućem, stvoritelju neba i zemlje u vijeke vjekova,
Isuseka mu, hej, čovječe. Onda se i on žalosti, bili su dobri prijatelji i igrali se, ali nikad
se nisu rugali. Nekad su našli Josie i nekad su vidjeli visokog čovca, kauboja, a nekad
su se kartali.

I ovo je igra, samo što je Pete govorio Duddits, nije važno pobijediš li ili izgubiš,
nego kako igraš, samo što je ovaj put to važno, jest, Jonesy kaže da jest, Jonesy koji
slabo čuje, ali kojemu će skoro biti bolje, jako skoro. Da ga barem ne buba. Čak mu ni
Perco ne pomaže. Grlo peče, tijelo trese, a u buši buba kao kad mora kakati, nekako
tako, ali ne mora kakati, a kad kašlje, nekad ide krv. Spavao bi, ali je tu Henry i njegov
novi prijatelj Owen koji je bio tamo kad su našli Josie i oni kažu Kad bismo ga mogli
usporiti i Kad bismo ga mogli sustići pa on mora ostati budan i pomoći im ali mora
zatvoriti oči da čuje Jonesyja, a oni misle da spava, Owen kaže Ne bismo li ga trebali
probuditi, što ako gad negdje skrene, a Henry kaže Kažem ti da znam kamo ide, ali
ćemo ga svejedno probuditi kad dođemo na 1-90, za svaku sigurnost. Zasad ga pusti
neka spava, Bože moj, izgleda tako umorno. Pa ponovno, samo ovaj put u mislima: Kad
bismo barem govnara mogli usporiti.

Sklopljene oči. Ruke prekrižene na bolnim prsima. Usporeno disanje, mama kaže:
Diši polako kad kašlješ. Jonesy nije mrtav, nije na nebu s Beaverom i Peteom, ali
gospodin Sivac kaže: Jonesy je zaključan i Jonesy mu vjeruje. Jonesy je u uredu, nema
telefona i nema fakta, teško je govoriti jer je gospodin Sivac zločest i boji se. Boji se da
će Jonesy shvatiti koji je od njih zapravo zaključan.

Kad su najviše razgovarali?

Kad su se kartali.

Cribbage.

Potrese ga snažan drhtaj. Mora zapeti mozak, a to buba, osjeća kako mu krade
snagu, posljednje komadiće snage, ali je ovaj put to nešto više od igre, ovaj put je važno
tko će pobijediti a tko izguditi, pa on daje snagu stvori pločicu i stvori karte, Jonesy
plače, Jonesy misli: O izgubljeni ali Duddits Cavell nije izgubljen, Duddits vidi crtu,
crta vodi do ureda i ovaj put neće samo uticati drvene klinove u rupice na pločici.

Ne plači, Jonesy, kaže on, razgovijetno, u glavi su mu riječi uvijek takve, samo ih
njegova glupa usta sažvaču. Ne plači, nisam izgubljen.

Sklopljene oči. Prekrižene ruke.

U Jonesyjevu uredu, ispod snovolovke, Duddits igra Cribbage.

149
 14

“IMAM PSA NA VEZI”, REČE HENRY. ZVUČI ISCRPLJENO. “ONOGA NA KOJEG se i

Perlmutter priključio. Imam ga. Malo smo bliže. Isuse, kad bi barem postojao način da
ih se uspori!”

Sad je padala kiša i Owen se mogao samo nadati da će biti južno od crte smrzavanja
počne li se kiša pretvarati u susnježicu. Vjetar na mahove zapuše tako jako da se
Hummer zanjiše na cesti. Podne je i nalaze se između Sacoa i Biddeforda. Owen
pogleda u retrovizor i ugleda Dudditsa na stražnjem sjedištu, zatvorenih očiju, zabačene
glave, mršavih ruku prekriženih na prsima. Koža mu je alarmantno žuta, a tanki curak
žarkocrvene krvi teče mu iz kuta usta.

“Može li tvoj prijatelj ikako pomoći?” upita Owen.

“Mislim da pokušava.”

“Mislio sam da si rekao da spava.”

Henry se okrene, pogleda u Dudditsa pa u Owena. “Prevario sam se". reče.

15

JONESY PODIJELI KARTE, ODBACI DVIJE U TALON PA UZME DRUGI KOMPLET karata i
doda još dvije.

“Ne plači, Jonesy. Ne plači, nisam izgubljen.”

Jonesy pogleda u snovolovku, prilično siguran da su te riječi došle odande. “Ne

plačem, Duds. Samo te proklete alergije. Mislim da želiš odigrati—”

“Dvojku”, reče glas iz snovolovke.

Jonesy odigra dvojku iz Dudditsovih karata - zapravo i nije loše otvaranje - pa

odigra sedmicu iz svojih. Ukupno devet. Duddits u ruci ima šesticu; pitanje je da li da—

“Šest za petnaest”, reče glas iz snovolovke. “Petnaest za dva. Ugrizi me za rep!”

Jonesy se nasmije i protiv svoje volje. To je Duddits, ali je na trenutak zazvučao baš
kao Beav. “Hajde, pribilježi.” I zagleda se, opčinjen, kako se jedan drveni klin na ploči
podigao, zalebdio u zraku pa se ponovno smirio u drugoj rupici u Prvoj ulici.

Iznenada, on nešto shvati.

“Znao si igrati cijelo vrijeme, zar ne, Duds? Zabadao si klinove bez veze jer nas je
to nasmijavalo.” Ta mu pomisao izmami nove suze na oči. Sve te godine mislili su da se
igraju s Dudditsom, a on se zapravo igrao s njima. A onoga dana iza skladišta Braće
Trackers, tko je našao koga? Tko je koga spasio?

150
 “Dvadeset jedan”, reče on.

“Trideset jedan za dva.” Iz snovolovke. Ponovno nevidljiva ruka podigne klin i

pomakne ga za dvije rupice. “Blokiran mi je pristup njegovim mislima, Jonesy.”

“Znam.” Jonesy odigra trojku. Duddits zovne trinaesticu, a Jonesy je odigra iz

Dudditsovih karata.

“Ali tebi nije. Ti možeš razgovarati s njim.”

Jonesy odigra vlastitu dvojku i ubilježi dva boda. Duddits odigra, ubilježi bod za
posljednju kartu i Jonesy pomisli: Pobijedio me retardirani - ma vidi ti to. Samo što
ovaj Duddits nije retardiran. Iscrpljen i na samrti, ali ne i umno zaostao.

Ubilježe si bodove za svoje karte; Duddits je bio u visokom vodstvu iako je Jonesy
prvi bacao. Jonesy skupi karte i počne ih miješati.

“Jonesy, što on hoće? Što hoće osim vode?”

Ubojstvo, pomisli Jonesy. Voli ubijati ljude. Ali toga je zaista bilo dosta. Molim te,
Bože, dosta toga.

“Slaninu”, reče on.” Obožava slaninu.”

Jonesy počne miješati karte... pa se skameni kad mu Duddits ispuni misli. Onaj
pravi Duddits, mlad, snažan i oran za borbu.

16

IZA NJIH, NA STRAŽNJEM SJEDIŠTU, DUDDITS GLASNO ZASTENJE. HENRY SE okrene i

ugleda svježu krv, crvenu kao lišaj, kako mu curi iz nosnica. Lice mu je bilo iskrivljeno
u užasnom grču koncentracije. Ispod sklopljenih vjeđa, očne jabučice brzo su se
kotrljale lijevo-desno.

“Što mu je?” upita Owen.

“Ne znam.”

Duddits počne kašljati: dubok i raspinjući bronhijalni zvuk. Sitne kapljice krvi
briznu mu iz usta.

“Henry, probudi ga! U ime Isusovo, probudi ga!”

Henry prestrašeno pogleda u Owena Underhilla. Sad su se približavali

Kennebunkportu, ni trideset kilometara od granice New Hampshirea, a stotinu
sedamdeset od vodocrpilišta Quabbin. Jonesy je na zidu svog ureda imao fotografiju
Quabbina; Henry ju je vidio. A i fotografiju obližnje vikendice u Wareu.

Duddits zavapi i između napada kašlja triput ponovi istu riječ. Kapi krvi još nisu
okrupnjale, a izlazile su mu iz usta i grla, no počnu li mu pucati kapilare u plućima—

151
 “Probudi ga! Kaže da mu je slabo! Zar ne čuješ—”

“Ne govori slabina.”

“Nego što? Što?”

“Kaže slanina. ”

17

ENTITET KOJI SAD SEBE DOŽIVLJAVA KAO GOSPODINA SIVCA - GOSPODIN SIVAC biće -
imao je ozbiljan problem, ali barem za nj zna. Upozoren-oboružan, rekao je Jonesy.

U Jonesyjevim skladišnim kartonskim kutijama bilo je na stotine takvih izreka,

možda i na tisuće. Neke su gospodinu Sivcu bile potpuno nerazumljive - pametnome i
jedna dosta bila je jedna od njih, kolo sreće se okreće bila je druga - ali je upozoren-
oboružan bila dobra.

Njegov se problem mogao svesti na to što osjeća u vezi s Jonesyjem... naravno, to

što uopće nešto osjeća dovoljno je loše. Mogao bi pomisliti:

Jonesy je sad onesposobljen i ja sam riješio svoj problem; izolirao sam ga u

karantenu baš kao što je njihova vojska pokušala nas staviti u izolaciju. Slijede me -
zapravo progone - ali ako ne bude nedaća s motorom ili mi ne pukne guma, nijedna
grupa progonitelja nema većih izgleda da me sustigne. Imam preveliku prednost.

To su bile činjenice - istina - ali ga nisu veselile. Ono što ga je veselilo bila je
pomisao da bi mogao otići do vrata iza kojih je zatočen njegov nevoljki domaćin i
dreknuti: “Sredio sam te, ha? Zabio ti kajlu, zar ne?” Gospodin Sivac nije znao kakve
veze kajla, drvena ili neka druga, ima s ovim, ali bio je to emocionalni metak prilično
velikog kalibra iz Jonesyjeva arsenala - duboko je i ugodno odzvanjao uspomenama na
djetinjstvo. A zatim bi između Jonesyjevih usana isplazio Jonesyjev jezik (sad moj jezik,
pomisli gospodin Sivac s neporecivim zadovoljstvom) i “izbeljio” mu se.

A što se progonitelja tiče, želio bi skinuti Jonesyjeve hlače i pokazati im Jonesyjevo

dupe. To je besmisleno baš kao i kolo sreće se okreće, besmisleno baš kao zabiti kajlu,
ali je on to želio učiniti. To se zove “provjetravanje šupka” i on to želi učiniti.

Gospodin Sivac shvati da je zaražen ovosvjetskim lišajem. Počelo je s emocijama,

napredovalo do osjetilnosti (okus hrane pa neporecivo barbarski užitak kad je natjerao
policajca da udara glavom o keramičkim pločicama obložen zid kupaonice - šuplji,
mukli zvuk toga), a zatim se nastavilo onime što Jonesy naziva mišljenjem višeg reda.
Po mišljenju gospodina Sivca to je vic, otprilike kao da govno nazoveš prerađenom
hranom ili genocid etničkim čišćenjem. No mišljenje jest imalo nečeg privlačnog za
biće koje je od iskona postojalo kao dio vegetativnog uma, neka vrsta silno inteligentne
nesvjesnosti.

Prije nego što ga je gospodin Sivac ušutkao, Jonesy je gospodinu Sivcu predložio da
digne ruke od svoje misije i uživa kao ljudsko biće. Sad otkrije tu želju u sebi, kako se
njegov prethodno harmonični um, njegov nesvjesni um, počeo lomiti, pretvarati u

152
kakofoniju proturječnih glasova, od kojih su neki željeli A, neki B, a neki Q na kvadrat
pa podijeljen sa Z. Pomislio bi da će takvo blebetanje biti užasno, nekakva bezglavost.
Umjesto toga, uhvati se kako se naslađuje tom gungulom.

Zatim je tu slanina. Pa “seks s Carlom” koji je Jonesyjev mozak identificirao kao

čin izvanredne naslade, koji obuhvaća i senzorni i emocionalni input. Pa zatim brza
vožnja i biljar s pet kugli u O’Learyjevu baru blizu Fenway Parka82 pivo i glasna živa
glazba, Patty Loveless pjeva “Blame it on your lyin cheatin cold deadbeatin two-timin
double-dealin mean mistreatin lovin heart83” (što god to značilo). Pa prizor kad zemlja
u ljetno jutro izranja iz magle. I ubijanje, naravno. I to.

Njegov je problem sljedeći: ako uskoro ne zgotovi taj poslić, možda nikad i neće.
Više nije byrum nego gospodin Sivac. Koliko će vremena proći prije nego što odbaci
gospodina Sivca i postane Jonesy?

To se neće dogoditi, pomisli on. Ponovno stisne gas pa premda nije imao puno
snage, Subaru potegne još malo. Na stražnjem sjedištu pas zalaje... pa zatuli od bola.
Gospodin Sivac pruži misli i uspostavi kontakt s byrumom koji je rastao u psu. Brzo
raste. Gotovo prebrzo. A tu je još nešto - dodir s byrumovim umom ne pruža nikakav
užitak, nema topline koja se osjeti pri susretu srodnih bića. Byrumov um je hladan...
užegao...

“Stran”, promrmlja Sivac.

No on ipak umiri byruma. Kad bude bacao psa u vodovod, byrum još mora biti u
njemu. Bit će mu potrebno vremena za prilagodbu. Pas će se utopiti, ali će byrum
poživjeti još stanovito vrijeme, hraneći se strvinom, dok ne dođe vrijeme. Ali najprije
mora tamo stići.

Još malo.

Dok se vozio na zapad niz 1-90, pokraj gradića (vukojebina, bilo je Jonesyjevo
mišljenje, ali ne sasvim lišeno topline) poput Westborougha, Graftona i Dorothy Ponda
(približava se, možda još šezdeset kilometara), potraži mjesto gdje bi pohranio svoju
novu i tjeskobnu svijest a da mu ne stvara nevolje. Pokuša s Jonesyjevom djecom, ali
ustukne - odveć emocionalno. Ponovno pokuša s Dudditsom, ali ondje je još praznina:
Jonesy je ukrao sjećanja na Dudditsa. Naposljetku se odluči za Jonesyjev posao
profesora povijesti te njegovu specijalnost, koja je bila morbidno fascinantna: čini se da
se između 1860. i 1865. Amerika rascijepila, kao što kolonije lišaja čine potkraj svakog
razvojnog ciklusa. Bilo je svakojakih uzroka, a glavni je imao veze s “ropstvom”, ali je i
to bilo kao da govno ili izbljuvak nazoveš prerađenom hranom. “Ropstvo” ne znači
ništa. “Pravo na odcjepljenje” ne znači ništa. “Očuvanje Unije” ne znači ništa. U biti su
činili ono što tim stvorenjima polazi najbolje za rukom: “pobjesnjeli” su, što je zapravo
isto kao i “poludjeli” su, samo društveno prihvatljivije. Oh, ali u tolikoj mjeri!

Gospodin Sivac prekapao je po stotinama kutija zadivljujućeg naoružanja - krupna

topovska sačma, topovi s dvije kugle, stožasti meci, topovske kugle, bajunete, nagazne

82 Stadion bostonske bejzbolske momčadi Red Sox.

83 Pravim imenom Patricia Lee Ramey (r. 1957.), country pjevačica (“cura s planine”), poznata po
tugaljivim pjesmama. Spomenuti stih je refren iz njezine pjesme “Blame it on your heart”: Krivo je
tvoje lažljivo nevjerno hladno zabušantsko folirantsko geliptersko podlo mrcvareće voljeno srce.

153
mine - kad se neki glas umiješa.

slanina
On odagna tu misao, premda je Jonesyjev želudac zagrgljao. Da, rado bi gricnuo
malo slanine, da slanina je mesnata, masna, skliska i slasna na neki primitivni, tjelesni
način, ali sad nije trenutak. Možda nakon što se otarasi psa. A tada, bude li imao
vremena prije nego što pristignu ostali, mogao bi se nahrdati bude li mu do toga. Ali sad
nije vrijeme. Prolazeći pokraj Izlaza 10 - još samo dva - ponovno se u mislima vrati
Građanskom ratu, plavcima i sivcima koji trče kroz dim, vrište i probadaju si crijeva,
zabijaju si kajle sve u šesnaest, krešu kundacima pušaka po glavama neprijatelja,
proizvode te opojne mukle udarce i—

slanina

Želudac mu ponovno zagrglja. Slina štrcne u Jonesyjeva usta i on se sjeti Dysart’sa,

smeđih i hrskavih kriški na plavom tanjuru, koje jedeš prstima, i koje su žilave, poput
mrtvog i ukusnog mesa—

Ne mogu misliti na to.

Truba se živčano oglasi, gospodin Sivac poskoči, a Lad zacvili. Odvrludao je u

pogrešni trak, onaj koji je Jonesyjev mozak identificirao kao “pretjecajni” i on se
prestroji kako bi propustio jedan od onih orijaških kamiona koji je brži od Subarua.
Kamion zalije vjetrobran njegova autića blatnom vodom i na trenutak ga zaslijepi.
Gospodin Sivac pomisli Stići ću te ubiti te rascopati ti glavu ti nedisciplinirani južnjački
šoferu, malo ti bubnuti glavom, zabiti ti kajlu

sendvič sa slaninom
Ta misao odjekne u njegovoj glavi poput pucnja. Borio se protiv nje, ali je snaga te
misli bila nešto potpuno novo. Je li to Jonesy? Ne može biti, Jonesy nije tako jak. Ali
odjednom je imao osjećaj da se pretvorio u želudac i da je taj želudac prazan, da boli, da
žudi. Ta valjda može stati toliko da utoli glad. Ne učini li to, sletjet će s

sendvič sa slaninom! i majonezom!

Gospodin Sivac ispusti neartikulirani povik, nesvjestan da je počeo bespomoćno
sliniti.

18

"ČUJEM GA”, ODJEDNOM ĆE HENRY. ŠAKE NASLONI NA SLJEPOOČNICE, KAO DA želi

suzbiti glavobolju. “Isuse, kako boli. Silno je gladan. ”

“Tko?” upita Owen. Upravo su prešli državnu granicu Massachusettsa. Ispred

njihova automobila, kiša je padala u srebrnim, vjetrom nakošenim crtama. “Pas?
Jonesy? Tko?”

“On" reče Henry. “Gospodin Sivac.” Pogleda u Owena s naglo probuđenom

154
sumanutom nadom. “Mislim da se zaustavlja. Mislim da staje.”

19

“ŠEFE.”

Kurtz je bio na rubu da ponovno zadrijema, no uto se Perlmutter okrene - s velikim

naporom - i obrati mu se. Upravo su prošli pokraj naplatnih kućica u New Hampshireu.
Freddy Johnson je namjerno otišao na automatsku naplatu (bojao se da bi radnik u
naplatnoj kućici mogao primijetiti smrad u njihovu terencu, razbijeni stražnji prozor,
oružje... ili sve to troje).

Kurtz sa zanimanjem, pa i s divljenjem, pogleda u znojem išarano i izmučeno lice

Archieja Perlmuttera. Bezbojni sitničavi birokrat, uvijek s aktovkom u ruci kad je u
bazi, a s blokom kad je na terenu, kose uvijek uredno počešljane i kao ravnalom
povučenim razdjeljkom na lijevoj strani? Čovjek koji se nije ni za živu glavu mogao
odučiti da govori Na zapovijed. Tog čovjeka više nije bilo. Kurtzu se činilo da je
Pearlyjevo lice, premda napaćeno, dobilo na izražajnosti. Pretvara se u Ma Joad84,
pomisli Kurtz i umalo zahihoće.

“Šefe, još sam žedan.” Pearly čeznutljivo pogleda u Kurtzovu Pepsi pa se ponovno
gnusno isfulji. Ma Joad trubi u paklu, pomisli Kurtz i ovaj put zaista zahihoće. Freddy
opsuje, ali ne više zgranuto i zgađeno kao prije; sad je zazvučao pomireno sa sudbinom,
gotovo ravnodušno.

“Momak, nažalost, ovo piće je moje”, reče Kurtz. “A osim toga, i meni se malo
osušilo grlo.”

Perlmutter zausti da će nešto reći, no tad žmirne od novog bolnog grča. Ponovno
prdne, ovaj put piskutavije, ne kao trublja, nego kao nedarovito dijete koje puše u
piccolo flautu. Zaškilji, poprimi lukav izraz. “Dajte mi nešto da popijem i reći ću vam
nešto što želite znati.” Stanka. “Nešto što trebate znati.”

Kurtz razmisli. Kiša je zapljuskivala bočnu stranu automobila i ulazila kroz

razbijeni prozor. Prokleti je prozor prava jebada, hvaljen Isus, rukav jakne mokar mu je
skroz-naskroz, ali morat će to otrpjeti. Ta tko je za to odgovoran?

“Vi”, reče Pearly i Kurtz poskoči. To s čitanjem misli je tako jezivo. Misliš da si se
naviknuo, a onda shvatiš da nisi. “Vi ste odgovorni. I zato mi dajte nešto da popijem.
Šefe. ”

“Pazi na jezičinu, prdonjo”, zabrunda Freddy.

“Reci mi što znaš i dobit ćeš ostatak ovoga.” Kurtz podigne bocu Pepsi Cole,
zamigoljivši njome ispred Pearlyjeva patničkog pogleda. Kurtz pritom osjeti malo
šaljivog samoprezira. Nekoć je zapovijedao čitavim postrojbama i koristio ih za

84 Lik iz romana Johna Steinbecka (1902. - 1968.) Plodovi gnjeva, debela, sjedokosa “seoska” žena,
snažna ličnost koja uspijeva održati svoju obitelj na okupu usprkos neimaštini.

155
prekrajanje geopolitičke karte svijeta. A sad se njegovo zapovjedništvo svelo na dva
vojnika i bezalkoholni napitak. Nisko je pao. Gordost ga je dovela na niske grane, Bogu
hvala. Gord je poput Lucifera, to mu je mana, i teško je odreći je se. Taština je remen
kojim pridržavaš hlače i kad hlača više nema.

“Obećavate?” Pearlyjev crvenim maljicama obrastao jezik obliže njegove ispucane

usnice.

“Umro ako lažem”, svečano će Kurtz. “Momak, pa čitaj mi misli, jebote ja!”

Pearly se na trenutak zagleda u njega. Kurtz je u glavi gotovo osjetio njegove jezive
prstiće (sad su mu ispod svih nokata rasli mali otirači crvenih gljivica). Užasan osjećaj,
ali ga on otrpi.

Naposljetku Perlmutter kao da se uvjerio da Kurtz govori istinu. Kimne glavom.

“Sad ih bolje čujem”, reče on, a tad stiša glas do razine povjerljivog, užasnutog
šapta. “Izjeda me, znate. Jede mi drob. Osjećam ga.”

Kurtz ga potapše po ruci. Upravo su prolazili pokraj znaka na kojem je pisalo

DOBRO DOŠLI U MASSACHUSETTS. “Momak, ja ću se pobrinuti za tebe. Obećao
sam ti to, nisam li? U međuvremenu, reci mi što čuješ.”

“Gospodin Sivac staje. Gladan je.”

Kurtz je lijevu ruku još držao na Perlmutterovoj. Sad pojača stisak i njegovi se nokti
prometnu u kandže. “Gdje?”

“Blizu svog odredišta. Neki dućan.” Pjevušećim, dječjim glasom od kojeg se Kurtz
naježi, Archie Perlmutter reče: “’Najbolja meka, kog riba čeka?’” A potom, ponovno
svojim normalnim glasom: “Jonesy zna da Henry, Owen i Duddits stižu. Zato je
zaustavio gospodina Sivca.”

Pomisao na to da će Owen sustići Jonesyja/gospodina Sivca ispuni Kurtza panikom.

“Archie, slušaj me pažljivo.”

“Žedan sam”, zacvili Perlmutter. “Žedan sam, kurvin sine.”

Kurtz podigne bocu Pepsi Cole ispred Perlmutterova nosa, pa pljesne Perlmuttera
po ruci kad je ovaj posegnuo za njom.

“Znaju li Henry, Owen i Dud-Duts da su Jonesy i gospodin Sivac stali?”

“Dud-dits, beno stara!” zareži Perlmutter pa zaječi od bola i grčevito se uhvati za

trbuh koji je ponovno počeo otjecati. “Dits, dits, Dud-dits! Da, znaju! Duddits je
pridonio da gospodin Sivac ogladni! On i Jonesy su to zajedno učinili!”

“To mi se ne sviđa”, reče Freddy.

Stani u red, pomisli Kurtz.

“Molim vas, šefe”, reče Pearly. “Jako sam žedan.”

Kurtz mu da bocu; zavidnim je okom škiljio u Perlmuttera koji bocu iskapi nadušak.

156
 “495-ica, šefe”, objavi Freddy. “Što da radim?”

“Skreni na nju”, reče Perlmutter. “Pa po 1-90 na zapad.” Podrigne se glasno, ali
bezmirisno, hvala Bogu. “Stvor hoće još jednu Pepsi. Stvor voli šećer. I kofein.”

Kurtz se zamisli. Owen zna da se njihova lovina zaustavila, barem privremeno. Sad
će Owen i Henry pojuriti koliko ih kotači nose, u pokušaju da što više smanje svoj
zaostatak od devedeset do stotinjak minuta. Shodno tome, i oni moraju dati krilima
vjetra.

Svaki policajac koji im se ispriječi na putu morat će umrijeti, Bog ih blagoslovio.

Ovako ili onako, bliži se rasplet.

“Freddy.”

“Šefe.”

“Gas do daske. Neka ova gadura pokaže što zna, Bog te ima rad. Neka pokaže što
zna.”

Freddy Johnson učini kako mu je naređeno.

20

NIJE BILO STAJE, NIJE BILO OGRAĐENOG PAŠNJAKA, NI ŠTAGLJA, A UMJESTO

LOVAČKE DOZVOLE ZA NELOKALCE na plakatu u izlogu vidjela se fotografija
vodocrpilišta Quabbin iznad teksta NAJBOLJA MEKA, KOG RIBA ČEKA?, ali je
inače ta trgovinica lako mogla biti Gosselinova: iste traljave grede, ista prljavosmeđa
šindra, isti nahereni dimnjak koji pijucka dim u kišno nebo, a ispred njega ista zahrđala
crpka za benzin. Na drugom natpisu, naslonjenom na crpku piše: BENZINA NEMA,
KRIVI SU ŠEICI.

Tog ranog popodneva u mjesecu studenome, u trgovini se nalazi samo njezin

vlasnik, gospodin po imenu Deke McCaskell. Poput većine ovdašnjeg življa i on je jutro
proveo pred televizorom. Sve reportaže (uglavnom prežvakavanje istog, a budući da je
tom dijelu Sjevernih šuma bio zabranjen pristup nije bilo ni dobrih fotografija, samo
gvožđurija pješaštva, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva) bile su zagrijavanje za
predsjednikov govor. Deke je predsjednika zvao gospodin Okefenokee85, zbog usranog
načina na koji je izabran - zar dolje na Floridi nitko, jebote, ne zna brojiti? Iako on nije
iskoristio svoje pravo glasa nakon Gippera86 (e to je bio predsjednik). Deke je mrzio
predsjednika Okefenokeeja, smatrao ga licemjernim, nepouzdanim, zubatim smradom
(ali mu je ženica dobar komad) i bio mišljenja da je predsjednikov govor u jedanaest
sati po običaju bilo trla baba lan. Deke nije povjerovao ni riječi iz govora starog dobrog
Okefenokeeja. Po njegovu mišljenju, cijela je stvar vjerojatno namještaljka, sračunata
taktika da se američkog poreznog platišu strašenjem privoli da odobri viša izdavanja za
obranu, a time i više poreze. U svemiru nema nikoga, znanost je to dokazala. Jedini
“ilegalci” u Americi (osim predsjednika Okefenokeeja, dakako) jesu mučačosi koji

85 Velika močvara na jugu Georgije i sjeveru Floride.

86 Nadimak Ronalda Reagana, američkog predsjednika od 1981. do 1989.

157
preplivavaju meksičko-američku granicu. Ali su ljudi prestrašeni, sjede kod kuće i
gledaju televiziju. Šačica će ih poslije doći po pivo ili bocu vina, ali je zasad u trgovini
vladalo mrtvilo.

Deke je ugasio televizor prije pola sata - bilo bi dosta i Bogu i narodu - a kad je
zvonce iznad ulaznih vrata zacilikalo u jedan sat i petnaest minuta, on je čitao časopis s
police u dnu trgovine, gdje je natpis objavljivao ILI PUNOLJETAN ILI MARŠ VAN!
Spomenuti se stručni časopis zvao Gola optika - pošteno, budući da su sve “trebe” u
njemu zaista nosile naočale. I ništa osim toga, ali cvikse, si.

Pogleda u pridošlicu, zausti da će reći nešto kao “Kako je?” ili “Su ceste već
skliske?”, ali ne reče ništa. Osjeti ubod nelagode, popraćen iznenadnim uvjerenjem da
će ga tip opljačkati... i da će imati veliku sreću ostane li samo na tome. U ovih dvanaest
godina koliko je vlasnik trgovine, nikad nije bio opljačkan - želi li netko riskirati zatvor
za šaku dolara, u ovome kraju ima mjesta gdje se može doći do boljeg plijena. Čovjek bi
morao biti...

Deke proguta slinu. Čovjek bi morao biti lud, bio je pomislio, a možda ovaj tip i jest
lud, možda je jedan od onih manijaka koji je upravo koknuo čitavu svoju obitelj pa
odlučio malo procunjati i ucmekati još koga prije nego što podigne ruku na sebe.

Deke je bio paranoičan po prirodi (on je tupav po prirodi, rekla bi njegova bivša
žena), ali to nije ništa mijenjalo na stvari: odjednom je osjetio da mu od prve
popodnevne mušterije prijeti pogibelj. Nisu mu bili osobito dragi tipovi koji bi katkad
banuli u njegovu trgovinu i motali se po njoj, pričali o Patriotsima ili Red Soxima, ili
lovačke priče o gromadama od riba koje su ulovili u jezeru, ali da ih je sad barem
nekoliko ovdje. Zapravo, cijela družina.

Čovjek isprva ostane stajati na vratima; da, nešto zaista nije u redu s njim. Ima na
sebi narančastu lovačku jaknu, a sezona lova na jelene u Massachusettsu nije ni počela,
ali to ne mora ništa značiti. Ono što se Dekeju nikako nije svidjelo bile su ogrebotine po
čovjekovu licu, kao da je posljednja dva dana većinom proveo tumarajući po šumi, a
nije mu se svidio ni sablasni, izmučeni izraz lica. Usnice su mu se micale kao da
razgovara sam sa sobom. A bilo je tu još nešto. Siva popodnevna svjetlost koja se kosila
kroz prašni prednji izlog nekako mu se čudno ljeskala na usnicama i bradi.

Taj pizdek slini, pomisli Deke. Neka sam proklet ako nije tako.

Pridošličina glava okretala se brzim malim trzajima, no tijelo mu je ostalo na

mjestu, što Dekea podsjeti na način na koji sova stoji potpuno nepomična na grani, a
pogledom traži plijen. Deke na trenutak razmisli o mogućnosti da spuzne sa stolca i
skrije se ispod pulta, ali prije nego što je uspio učiniti nešto više osim početi razmišljati
o razlozima za i protiv takvog poteza (njegova bi vam bivša žena rekla da i nije baš brz
na pameti), čovjekova glava ponovno se trzavo okrene, ravno prema Dekeu.

Racionalni dio Dekeova uma gajio je nadu (ne sasvim artikuliranu) da on to samo
zamišlja, da su mu živci otančali od svih tih trknutih vijesti i još trknutijih glasina - o
kojima je tisak uredno i listom izvještavao - a koje su stizale iz sjevernog Mainea.
Možda ovaj samo želi pljuge, pet piva ili bocu likera od kave, ili neku slikovnicu za
bojenje, nešto da si skrati duge noćne sate u motelu u predgrađu Warea ili Belchertowna
dok vani pada susnježica.

Ta je nada zgasnula kad su im se pogledi sreli.

158
 Nije to bio pogled manijaka koji je poklao obitelj na putu u vlastito ništavilo;
gotovo da bi bilo bolje da je tako. Pridošličine oči nisu bile prazne, nego prepune. Kao
da mu je milijun misli i ideja prolazilo kroz njih, poput burzovnih telegrafskih papirnih
vrpci koje uređaji izbacuju silnom brzinom. Kao da mu cupkaju u dupljama.

Osim toga, bile su to najgladnije oči koje je Deke McCaskell vidio u svom životu.

“Zatvoreni smo”, reče Deke. Te riječi zazvuče kao graktanje, nimalo slično njegovu
glasu. “Ja i moj partner - on je otraga - zatvorili smo za danas. Zbog onoga na sjeveru.
Ja - hoću reći mi - smo zaboravili okrenuti pločicu. Mi—”

Mogao je tako nastaviti satima - pa i danima - ali ga čovjek u lovačkom kaputu

prekine. “Slanina”, reče on. “Gdje je?”

Deke je znao, tog trenutka i savršeno jasno, da bi ga čovjek ubio kad ne bi imao
slanine. Možda će ga ubiti i ovako, ali bez slanine... to svakako. Ali ima slanine. Hvala
Bogu, hvala Isusu Kristu, hvala Okefenokeeju i svim šeicima, ima slanine.

“U zamrzivaču otraga”, reče on svojim novim, čudnim glasom. Ruka koja je ležala
na časopisu bila je hladna kao komad leda. U glavi začuje šapćuće glasove koji kao da
nisu bili njegovi. Crvene misli i crne misli. Gladne misli.

Neki neljudski glas upita: Što je zamrzivač? A neki umoran glas, jako ljudski,
odgovori: Krenite niz prolaz, ljepotane. Vidjet ćete ga.

Čujem glasove, pomisli Deke. Ajme, Isuse, ne. To se događa ljudima prije nego što
prolupaju.

Čovjek prođe pokraj Dekea i niz središnji prolaz. Jako je šepao.

Kod blagajne se nalazio telefon. Deke pogleda u nj pa svrne pogled. Bio mu je na

dohvat i imao je 911 na brzom biranju, ali telefon je mogao biti baš i na Mjesecu. I da
uspije smoći dovoljno snage da se maši telefona—

Znat ću, reče onaj neljudski glas i Deke tiho zastenje bez daha. Glas je bio u
njegovoj glavi, kao da mu je netko u mozak ugradio radio.

Iznad vrata bilo je postavljeno izbočeno zrcalo, instalacija koja bi se pokazala

krajnje korisnom ljeti kad je trgovina bila puna balavaca koji su se zaputili na jezero s
roditeljima - Quabbin je samo dvadeset sedam kilometara odavde - u ribolov, na
kampiranje ili samo na piknik. Vražićci su uvijek pokušavali nešto popaliti, osobito
slatkiše i erotske časopise. Sad se Deke zagleda u zrcalo, užasnuto opčaran promatrajući
kako onaj čovjek u narančastoj jakni prilazi zamrzivaču. Stajao je tamo trenutak,
zagledavajući u nj, a zatim zgrabi ne samo jedno pakiranje slanine, već sva četiri.

Vrati se niz središnji prolaz noseći slaninu, šepajući i pogledom pretražujući police.
Izgledao je opasno, izgledao je gladno, a izgledao je i dozlaboga umorno - poput
maratonca koji trči posljednji kilometar. Dok je gledao u njega, Dekea je obuzeo isti
onaj osjećaj vrtoglavice kao kad gleda s visine. Kao da gleda u nekoliko osoba a ne
samo jednu, kao u višestrukoj ekspoziciji, čiji obrisi dobivaju i gube na oštrini. Deke se

159
nakratko sjeti filma o nekoj trknutoj ženskoj, podvojenoj na stotinjak ličnosti87.

Čovjek se zaustavi i uzme staklenku majoneze. Ponovno se zaustavi u dnu prolaza i

ugrabi štrucu kruha. Zatim ponovno pride pultu. Deke je gotovo osjećao kako mu
iscrpljenost izlazi kroz pore. Kao i ludilo.

Onaj tip spusti kupljenu robu na pult i reče: “Sendviči sa slaninom i majonezom u
bijelom kruhu. Ti su najbolji.” I nasmiješi se. Bio je to smiješak takve umorne, dirljive
iskrenosti da Deke na trenutak zaboravi na svoj strah.

Ne razmišljajući, on ispruži ruku. “Gospodine, je li vam d—”

Dekeova se ruka zaustavi kao da je naletjela na zid. Zadrhti na trenutak iznad pulta,
pa poleti i pljusne vlastito lice -pljas! Polako se odmakne i zaustavi u zraku kao
aerogliser. Četvrti i peti prst polako se priljube uz dlan.

Nemojte ga ubiti!

Izađi i spriječi me!

Natjerate li me da pokušam, mogli biste se iznenaditi!

Ti su se glasovi čuli u njegovoj glavi.

Njegova aerogliserska ruka zaplovi prema naprijed, prva dva prsta zariju mu se u
nosnice i začepe ih. Na trenutak su tamo mirovali, a onda - o Isuse Kriste premili! -
počnu rovati. Premda je Deke McCaskell imao brojne sumnjive navike, grizenje noktiju
nije bila jedna od njih. Isprva su mu se prsti odbijali pomaknuti naviše - skučeni prostor
- ali tad, kad je poteklo mazivo krvi, postali su krajnje obijesni. Migoljili se poput crva.
Prljavi nokti zariju se poput očnjaka. Gurali su se sve više, probijali tunel prema
mozgu... osjeti trganje hrskavice... začuje ga...

Prekinite, gospodine Sivac, prestanite s tim!

Odjednom su Dekeovi prsti ponovno bili njegovi. On ih izvuče iz nosa uz vlažan

buć! Krv poprska pult, gumeni podložak za vraćanje novca s logom duhana Skoal, te
goluždravu djevu s cviksama čiju je anatomiju proučavao kad je ušlo ovo stvorenje.

“Koliko ti dugujem, Deke?”

“Uzmite samo!” Još grakće kao vrana, ali sad nazalno, jer su mu nosnice začepljene
krvlju. “Čovječe, uzmite to i idite! Nosite se odavde!”

“Ne, inzistiram. Ovo je trgovina, pri čemu se roba koja posjeduje stanovitu realnu
vrijednost razmjenjuje za sredstvo plaćanja.”

“Tri dolara!” vrisne Deke. Zapadao je u stanje šoka. Srce mu je mahnito tuklo,
mišići drndali od adrenalina. Vjerovao je da taj stvor zaista odlazi, i to je silno
pogoršalo cijelu situaciju: biti tako blizu nastavka života, a svejedno znati da ti ga u
posljednji trenutak zbog nekog hira taj jebeni luđak može oduzeti.

87 Misli se na film Sybil Daniela Petrieja iz 1977., sa Sally Field i Joanne Woodward.

160
 Luđak izvadi pohabanu staru lisnicu, otvori je i počne prekapati po njoj; potrajalo je
to cijelu vječnost. Slina mu je uporno curila iz usta dok je stajao prignut nad lisnicom.
Napokon izvadi tri dolara. Stavi ih na pult. Lisnica se vrati u stražnji džep. Prekopa po
svojim iznošenim trapericama (dugo nošene pa spremljene neoprane, pomisli Deke),
iščeprka šaku kovanica i stavi tri na podložak sa Skoalom. Dvije kovanice od četvrt
dolara i jednu od deset centi.

“Ja ostavljam dvadeset posto napojnice”, reče njegova mušterija s očitim ponosom.
“Jonesy daje petnaest posto. Ovo je bolje. Ovo je više.”

“Tako je”, šapne Deke. Nos mu je bio pun krvi.

“Ugodan dan ti želim.”

“Vi... samo polako.”

Čovjek u narančastom kaputu stajao je pognute glave. Deke ga je čuo kako prebire
po mogućim odgovorima. Došlo mu je da vrišti. Naposljetku čovjek reče: “Polako
koliko se bude moglo.” Ponovno pošuti pa reče: “Rista, ne želim da nekog nazoveš.”

“I neću.”

“Kuneš se Bogom?”

“Aha. Kunem se Bogom.”

“Ja sam kao Bog”, dometne njegova mušterija.

“Aha, u redu. Što god vi—”

“Nazoveš li nekog, ja ću znati. Vratit ću se i slistiti te.”

“Neću!”

“Pametno.” On otvori vrata. Zvonce zaciliče. On izađe.

Na trenutak Deke ostane stajati na mjestu, kao da se zalijepio za pod. Zatim

munjevito zaobiđe pult i pritom bedrom snažno udari o brid. Do navečer će na tom
mjestu iskočiti golema crna masnica, ali taj trenutak on ništa ne osjeti. Zabravi i
zakračuna vrata pa zastane i zaviri kroz izlog. Ispred trgovine stajala je crvena pegla od
Subarua, poprskana blatom, koja je također izgledala kao da je prevalila brda i doline pa
je garažirana neoprana. Onaj čovjek naslaže kupljenu robu u pregib lakta, otvori vrata
pa sjedne za upravljač.

Kreni, pomisli Deke. Molim vas, gospodine, za ljubav Božju, samo krenite.

Ali nije. Umjesto toga uzme nešto - onaj kruh - i rastegne vezicu vrećice u koju je
bio umotan. Izvadi desetak kriški. Zatim otvori bočicu majoneze i služeći se prstima kao
nožem počne na kruh mazati debele slojeve majoneze. Nakon što bi namazao jednu
krišku, oblizao bi prst. Pritom bi sklopio oči, zabacio glavu, a licem bi mu se prevukao
sladostrastan izraz, zrakasto se šireći od usta. Kad je završio s kruhom, uzme jedno
pakiranje slanine i potrga papirnati omot. Zubima otvori unutarnji plastični omot i
istrese pola kilograma narezane slanine. Preklopi je i stavi na komad kruha, pa to sve
poklopi još jednom kriškom kruha. Zagrize u sendvič proždrljivo kao vuk. Onaj izraz

161
božanske naslade nije mu silazio s lica; bio je to izraz čovjeka koji uživa u
najgurmanskijem obroku života. Grlo bi mu se začvoralo sa svakim golemim
zalogajem. Tri takva ugriza i sendviča nije bilo. Kad je čovjek u automobilu posegnuo
za još dvije kriške kruha, jedna misao ispuni glavu Dekea McCaskella, žmigajući tamo
poput neonske reklame: Ovako je još bolje! Gotovo živa! Hladna, ali gotovo živa!

Deke se odmakne od vrata, polako, kao da hoda pod vodom. Sivilo dana kao da je
nahrupilo u trgovinu i prigušilo svjetla. Osjeti kako mu se noge razglavljuju i prije nego
što se prljavi daščani pod podigao njemu u susret, sivilo je prešlo u crnilo.

21

Kad SE DEKE OSVIJESTIO, PROŠLO JE NEKO VRIJEME - KOLIKO - NIJE MOGAO odrediti,
jer je Budweiserov digitalni sat iznad hladnjaka za pivo žmigao 88:88. Tri su mu zuba
ležala na podu, izbijena kad je pao, pretpostavi on. Krv oko nosa i na bradi skorila mu
se u biskvit. Pokuša ustati, ali su ga noge odbijale držati. Stoga otpuže do vrata. Kosa
mu je padala na lice. Molio se.

Molitva mu je bila uslišana. One pegle od auta nije bilo. Na njezinu su se mjestu
nalazila četiri prazna omota od slanine, bočica majoneze, tričetvrt prazna, i pola
Holsumova bijelog kruha88. Nekoliko vrana - oko vodocrpilišta bilo ih je vraški velikih -
otkrile su kruh i kljucale kriške iz potrganog omota. U daljini - gotovo već kod Route 32
- dvije ili tri sjatile su se oko zgrušane kaše slanine i musavih komada kruha. Činilo se
da je monsieuru njegov gurmanski objed teško pao na želudac.

Bože, pomisli Deke. Nadam se da si povratio želudac, ti—

Ali tad njegova utroba izvede salto i on si čvrsto poklopi rukom usta. Ukaže mu se
ogavno realističan prizor kako se zubi onog čovjeka zarivaju u sirovu, masnu mesinu
koja visi između dviju kriški kruha, siva žlundra prošarana žilama smeđeg poput
odsječenog jezika mrtvog konja. Deke se počne prigušeno podrigivati u ruku.

Na kolni prilaz skrene neki automobil - samo mu je to trebalo, mušterija u trenutku

dok se on sprema otpjevati rigoleto. Na drugi pogled, zapravo to i nije bio automobil, a
ni kamionet. Čak ni terensko vozilo. Bio je to jedan od onih prokletih Hummera, obojen
u maskirne mrlje crne i zelene boje. Dvojica sprijeda i - Deke je bio gotovo uvjeren u to
- jedan straga.

Ispruži ruku, okrene natpis OTVORENO koji je visio na vratima na ZATVORENO

pa se odmakne. Osovio se na noge, barem toliko, ali se sad osjećao opasno na rubu da se
ponovno skljoka. Vidjeli su da sam unutra, sto posto, pomisli on. Ući će i pitati kuda je
otišao onaj prvi, jer su oni potjera. Hoće njega, hoće čovjeka od sendviča sa slaninom.
A ja ću im reći. Prisilit će me. A onda ću ja—

Ruka mu se podigne ispred lica. Prva dva prsta, obložena skorenom krvi do drugog
zgloba, bila su kukasto ispružena. Drhtala su. Dekeu su izgledala kao da mu mašu. Hej,

88 Prvi proizvođač (od 1900.) koji je počeo prodavati kruh u najlonskom omotu kako bi zadržao
svježinu.

162
oči, što ima? Uživajte gledati dok možete, jer ćemo uskoro doći po vas.

Osoba na stražnjem sjedištu Hummera nagne se naprijed, reče nešto vozaču i vozilo
poskoči naprijed. Stražnji kotač prskajući prođe kroz lokvicu bljuvotaka koju je ostavila
posljednja mušterija. Zavrti se na cesti, zastane trenutak pa jurne u smjeru Warea i
Quabbina.

Kad su iščeznuli iza prvog brežuljka, Deke McCaskell počne plakati. Dok se vraćao
prema pultu (posrćući i vrludajući, ali ipak na nogama), pogled mu padne na zube koji
su ležali na podu. Tri zuba. Njegova. Mala cijena.

O da, prava sitnica. A zatim stane, zagledan u one tri dolarske novčanice koje su
još ležale na pultu. Bile su obrasle u blijedo crvenonarančasto paperje.

22

“IE OVE! OI AE!”

Owene, to sam ja, umorno pomisli Owen, ali je sasvim dobro razumio Dudditsa
(nije bilo teško nakon što ti se uho navikne): Nije ovdje! Vozi dalje!

Owen ubaci Hummera u rikverc i vrati se na Route 32. Duddits se zavali - svali - na
naslon i počne kašljati.

“Pogledaj”, reče Henry i pokaže rukom. “Vidiš ono?”

Owen je vidio. Nekoliko omota koji su promočeni tonuli u zemlju od siline pljuska.
I staklenka od majoneze. Ubaci mjenjač ponovno u prvu pa krene na sjever. Kiša koja je
dobovala o vjetrobran imala je u sebi nešto tusto što on prepozna; uskoro će ponovno
prijeći u susnježicu, a zatim - vrlo vjerojatno - u snijeg. Na rubu iscrpljenosti i
neočekivano žalostan nakon oseke telepatije, Owen shvati da najviše žali što mora
umrijeti u tako cmoljav dan.

“Koliko je sad ispred nas?” upita Owen, ne usuđujući se postaviti pravo pitanje,
jedino važno pitanje; Jesmo li već zakasnili? Pretpostavio je da bi mu Henry rekao da
jesu.

“On je tamo”, rastreseno će Henry. Okrenuo se i brisao Dudditsovo lice vlažnom

krpicom. Duddits ga pogleda zahvalno i pokuša se nasmiješiti. Pepeljastosivi obrazi sad
su mu bili znojni, a crni podočnjaci su se proširili, pa su sad izgledali kao rakunovi.

“Ako je on tamo, zašto smo mi morali svraćati ovamo?” upita Owen. Potjerao je
Hummera do stotke, jako opasno na ovoj skliskoj dionici dvosmjerne ceste, ali nije bilo
izbora.

“Nisam želio riskirati da Duddits izgubi crtu”, reče Henry. “Dogodi li se to...”

Duddits silno zaječi, uhvati se rukama oko struka i presavije se preko njih. Henry,
koji je još klečao na svom sjedištu, pomiluje vitki stup njegova vrata.

163
 “Samo mirno, Duds”, reče Henry. “Dobro si.”

Ali nije bio. Owen je to znao, a znao je i Henry. U vrućici, raspet grčevima usprkos
drugoj tableti Prednisona i još dva Percoceta, izbacujući sitne kapi krvi svaki put kad bi
zakašljao, Duddits Cavell je bio nekoliko morskih milja od dobrog. Utješna nagrada bilo
je to što je i kombinacija Jonesy-Sivac bila daleko od dobrog.

Bilo je to zbog slanine. Samo su se ponadali da će slaninom zadržati gospodina

Sivca; nitko od njih nije slutio razmjere njegove proždrljivosti. Učinak na Jonesyjevu
probavu bio je prilično predvidiv. Gospodin Sivac povratio je jedanput na parkiralištu
onog minimarketa, a prije Warea je morao stati još dva puta, gurnuti glavu kroz prozor i
uz gotovo nesavladiv potisak iskrcati kilograme sirove slanine.

Zatim je došao proljev. Svratio je na crpku Mobila na Route 9, jugoistočno od

Warea, i jedva uspio stići do muškog zahoda. Natpis ispred postaje glasio je JEFTIN
BENZIN/ČISTI ZAHODI, ali dio koji se ticao čistih zahoda u svakom slučaju više nije
odgovarao istini kad je gospodin Sivac iz njih izašao. Na Mobilovoj postaji nije nikoga
ubio, što je Henry smatrao plusom.

Prije nego što je skrenuo na prilaznicu Quabbinu, gospodin Sivac morao je stati još
dva puta i odjuriti u gnjecavu šumu, gdje je pokušao isprazniti Jonesyjeva stenjuća
crijeva. Dotad se kiša već prometnula u goleme pahulje vlažnog snijega. Jonesyjevo je
tijelo prilično oslabjelo i Henry se nadao da će se Jonesy onesvijestiti. No dosad, ništa
od toga.

Gospodin Sivac bjesnio je na Jonesyja, neprekidno ga psovao nakon što je ponovno

sjeo za volan poslije drugog odlaska u šumu. Za sve je kriv Jonesy, Jonesy ga je
namamio u zamku. Gospodin Sivac se izvolijevao ne sjetiti svoje nezasitnosti i
halapljivosti s kojom je jeo i toga kako bi između zalogaja zastao tek toliko da poliže
mast s prstiju. Henry se takvog selektivnog udešavanja činjenica - jedne istakneš, druge
sasvim zanemariš - nagledao kod svojih pacijenata. Na neki način, gospodin Sivac bio
je drugi Barry Newman.

Jer postaje sličniji ljudima, pomisli on. Baš zanimljivo.

“Kad kažeš da je on tamo,” upita Owen, “koliko tamo time misliš?”

“Ne znam. Ponovno je zagrađen, uglavnom. Duddits, čuješ li Jonesyja?”

Duddits umorno pogleda u Henryja pa odmahne glavom. “Ooin lac ueo am e ate”,
reče on - gospodin Sivac uzeo nam je sve adute - ali je to zazvučalo kao doslovan
prijevod jedne uzrečice. Duddits nije posjedovao rječnik kojim bi mogao izraziti što se
zapravo dogodilo, ali mu je Henry pročitao u mislima. Gospodin Sivac nije uspio ući u
Jonesyjevu uredsku utvrdu i uzeti im karte, ali ih je nekako izbrisao.

“Duddits, kako se držiš?” upita Owen pogledavši u retrovizor.

“Obo am”, reče Duddits i odmah počne drhturiti. U krilu je držao svoju žutu kutiju i
smeđu vrećicu s lijekovima... s lijekovima i s tom čudnom stvarcom od špage. Bio je
okružen debelom plavom jaknom s kapuljačom, ali je ipak u njoj drhtao od groznice.

Brzo propada, pomisli Owen kad je Henry ponovno počeo brisati prijateljevo lice.

164
 Vozilo prokliže na poledici, zaigra na rubu da propadne - u sudaru pri brzini od
stotinu kilometara na sat vjerojatno bi svi poginuli, a ako i ne bi, time bi se ugasila i
posljednja najmanja nada da bi mogli omesti gospodina Sivca - a tad se ponovno
ispravi.

Owen se uhvati kako mu pogled luta prema papirnatoj vrećici, a misli prema stvarci
od špage. Beaver mi je poslao. Za Božić prošli tjedan.

Pokušati da sad komunicira telepatski je, pomisli Owen, kao da ubaci poruku u
bocu, a bocu baci u ocean. Ali on to svejedno pokuša i pošalje misao - nadao se - put
Dudditsa: Sinko, kako ti to zoveš?

Iznenada i neočekivano, ugleda velik prostor, kombinaciju dnevnog boravka,

blagovaonice i kuhinje. Pitome borove daske sjajile su se premazane lakom. Na podu se
nalazio indijanski sag, a na jednom zidu tapiserija - majušni indijanski lovci okružili su
neki sivi lik, arhetipskog izvanzemaljca iz tisuća tabloida najžućeg tiska. Tu je bio i
kamin, kameni dimnjak, jedaći stol od hrastovine. Ali ono što prikuje Owenovu
pozornost (moralo je; bilo je u središtu slike koju mu je Duddits poslao i žarilo se) bila
je kreacija od špage koja je visjela sa središnje stropne grede. Bila je to Cadillac inačica
one iz Dudditsove vrećice s lijekovima, ispletena u žarkim bojama umjesto jednolične
bijele špage, ali inače posve ista. Owenu navru suze. Bila je to najljepša soba na svijetu.
On ju je tako doživio jer ju je i Duddits tako doživljavao. A Duddits ju je tako
doživljavao jer je to bila soba kamo su odlazili njegovi prijatelji, koje je on volio.

“Snovolovka”, reče umirući sa stražnjeg sjedišta, izgovorivši tu riječ besprijekorno.

Owen kimne glavom. Da, snovolovka.

A to si ti, pošalje on misao. Pretpostavljao je da Henry prisluškuje, ali da ne mari.

Poruka je bila za Dudditsa, isključivo za Dudditsa. Ti si snovolovka, zar ne? Njihova
snovolovka. Oduvijek.

U retrovizoru, Duddits se nasmiješi.

23

PROĐU POKRAJ PUTOKAZA NA KOJEM JE PISALO VODOCRPILIŠTE

QUABBIN/12KILOMETARA/RIBOLOVZABRANJEN/NEMAPRIJEVOZA/IZLETI-
ŠTE OTVORENO/PJEŠAČKE STAZE OTVORENE/PJEŠAČENJE NA VLASTITU
ODGOVORNOST. Pisalo je još nešto, ali pri brzini od stotinu dvadeset kilometara na
sat, Henry nije stigao pročitati.

“Ima li kakvih izgleda da on ostavi auto na parkiralištu i nastavi pješice?” upita

Owen.

“Nemoj se ni nadati”, reče Henry. “Vozit će dokle god bude mogao. Možda zaglibi.
Tome se možeš nadati. To bi se lako moglo dogoditi. A i slab je. Neće moći brzo
hodati.”

“A ti, Henry? Hoćeš li ti moći brzo hodati?”

165
 S obzirom na to kako je bio ukočen i kako su ga boljele noge, to je bilo logično
pitanje. “Bude li prilike,” reče on, “hodat ću najbrže što mogu. Ionako je tu Duddits.
Mislim da on neće biti sposoban za naporno pješačenje.”

Namjeravao je dometnuti, ali nije: Ni za kakvo pješačenje.

“Kurtz, Freddy i Perlmutter. Koliko su iza nas, Henry?”

Henry se zamisli. Prilično je dobro čuo Perlmuttera... a imao je kontakt i s

ljudožderom koji je haračio po njemu. Bio je poput gospodina Sivca, samo što je lasica
živjela u svijetu načinjenom od slanine. Slanina je bio Archibald Perlmutter, nekoć
satnik u oružanim snagama SAD-a. Henry nije želio taj kontakt. Odveć bola. Previše
gladi.

“Dvadeset dva kilometra”, reče on. “A možda samo osamnaest. Ali oni nisu važni,
Owene. Stići ćemo prije njih. Jedino je pitanje hoćemo li uspjeti uhvatiti gospodina
Sivca. Trebat će nam malo sreće. Ili pomoći.”

“A ako ga uhvatimo, Henry? Još misliš da ćemo postati heroji?” Henry mu se

umorno nasmiješi. “Pa, morat ćemo pokušati.”

166
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Šaht 12

GOSPODIN SIVAC ODVEZE SE SUBARUOM GOTOVO PET KILOMETARA NIZ ISTOČNU

ulicu - blatnu, izrovanu i sad pokrivenu s deset centimetara novog snijega - prije nego
što sleti u rasjed koji je načinila začepljena odvodna cijev. Subaru se srčano probio kroz
nekoliko rupčaga punih žitkog blata sjeverno od Goodnough Dikea, a na jednom mjestu
propao je do karoserije pa mu se otkinuo prigušni lonac i dobar dio ispušne cijevi, ali je
ova najnovija rupa na cesti bila previše. Automobil nosom zabode u razvalinu i zapne za
cijev, a motor koji je ostao bez prigušnog lonca kreštavo zabrenči. Jonesyjevo tijelo
bude odbačeno prema naprijed i sigurnosni pojas se zabrtvi. Ošit mu se grčevito stegne i
on bespomoćno povrati po upravljačkoj ploči: ništa kruto, samo niti žučne sline. Na
trenutak boje iščeznu iz svijeta, a rusvaj rike motora utihne. Gospodin Sivac očajnički
se borio da ostane pri svijesti, bojeći se da bi Jonesy nekako uspio ponovno preuzeti
kontrolu ako se on onesvijesti makar na trenutak.

Pas zacvili. Oči su mu još bile sklopljene, ali su mu se stražnje noge grčeći trzale, a
uši strigale. Trbuh mu se rastegnuo, koža mreškala. Njegov se trenutak bliži.

Malo-pomalo, boja i stvarnost se povrate. Gospodin Sivac nekoliko puta duboko

udahne, tetošenjem pokušavajući privoljeti svoje bolesno i nesretno tijelo da se koliko-
toliko primiri. Koliko još do odredišta? Činilo mu se da nije više daleko, ali ako je tutač
zaista zapeo, morat će pješice... a pas to ne može. Pas mora ostati spavati, a ionako je
već opasno na rubu da se ponovno probudi.

On pomiluje centre za san u nerazvijenom psećem mozgu. Pritom si obriše slinava

usta. Dijelom mozga bio je svjestan Jonesyja, koji je još u uredu, slijep za vanjski svijet,
ali koji čeka najmanju priliku da ga zaskoči i omete mu misiju. Drugim dijelom mozga -
da ne povjeruješ - rasle su mu zazubice za još hrane, za slaninom, baš za time što ga je
otrovalo.

Spavaj, prijatelju mali. Obraćao se psu, ali i byrumu. Oboje ga je po- slušalo. Lad
prestane cviljeti. Šape mu se prestanu trzati. Valići koji su se mreškali preko kože na
Ladovu trbuhu uspore se... još više... pa se zaustave. Ovo zatišje neće potrajati, ali zasad
je sve u redu. Koliko to može biti.

Predaj se, Dorothy.

“Začepi!” reče gospodin Sivac. “Ugrizi me za rep!” Ubaci Subaru u rikverc i

pritisne gas do daske. Motor zatuli i ptice prestrašeno prhnu s drveća, ali nikakve
koristi: prednji su se kotači zaglavili, a stražnji se vrtjeli u zraku.

“Jebeš sve!” drekne gospodin Sivac i tresne Jonesyjevom šakom po volanu. Isusek-
Disusek! Jebo te Pero Ždero!”

167
 Posegne mislima iza sebe, prema svojim progoniteljima, ali ne primi jasne signale,
samo osjeti njihovo približavanje. Dvije grupe, a u onoj bližoj je Duddits. Gospodin
Sivac se bojao Dudditsa, osjećao je da je on najodgovorniji za to koliko je njegova
zadaća postala besmislena i izluđujuće teška. Uspije li umaknuti Dudditsu, sve će dobro
završiti. Pomoglo bi mu kad bi znao koliko je Duddits blizu, ali ga blokiraju - Duddits,
Jonesy i onaj po imenu Henry. Njih trojica objedinili su se u sili na kakvu gospodin
Sivac nikad prije nije naišao, i gospodin Sivac se bojao.

“Ali još imam dovoljnu prednost”, reče on Jonesyju dok je izlazio. Posklizne se,
opsuje po beaverovski pa zalupi vratima. Ponovno je padao snijeg. Krupne bijele
pahulje punile su zrak kao konfetima pa se razmrljale na Jonesyjevim obrazima.
Gospodin Sivac šljapkajući zaobiđe stražnji dio automobila; čizme su mu se sklizale i
mljaskale u blatu. Na trenutak zastane da zaviri u stražnji kraj cijevi od valovitog lima
koji se dizao sa dna jarka u koji mu je automobil upao (također je donekle podlegao
uglavnom beskorisnoj, ali vraški zaraznoj radoznalosti svog domaćina) pa priđe
suvozačkim vratima. “Sredit ću tvoje usrane prijatelje malim prstom.”

Nije bilo odgovora na ovo draženje, ali on osjeti Jonesyja baš kao što je osjećao i
ostale. Jonesy je šutio, ali mu je i dalje bio kost u grlu.

Ma, zaboravi na njega. Nek’ se jebe. Pas je problem. Byrum svaki čas treba izaći.
Kako prebaciti psa?

Natrag u Jonesyjevo skladište. Na trenutak nije bilo ničeg... a tad prizor s

“vjeronauka”, na koji je Jonesy odlazio kao dijete učiti o “Bogu” i “jedinom od Boga
začetom sinu”, koji je bio neka vrsta byruma, stvoritelj kulture lišaja koju je Jonesyjev
um istodobno identificirao kao “kršćanstvo” i “govnariju”. Slika je bila vrlo jasna, iz
knjige zvane Biblija. Na njoj je bio prikazan “jedini od Boga začeti sin” kako nosi
jaganjca - gotovo kao krzno oko vrata. Jaganjčeve prednje noge visjele su s jedne strane
prsa “začetog sina”, a stražnje s druge.

Poslužit će.

Gospodin Sivac izvuče usnulog psa i omota ga oko vrata. Već mu je bio težak -
Jonesyjevi su mišići bili glupo mlohavi, da poludiš - a bit će puno gore kad stignu kamo
ide... ali će stići onamo.

Krene niz Istočnu ulicu kroz sve gušći snijeg, noseći usnulog border kolija kao
krznenu stolu.

NOVI JE SNIJEG BIO VRLO SKLIZAK, I NAKON ŠTO SU SE NAŠLI NA ROUTE 32, Freddy je
morao ponovno smanjiti brzinu na šezdeset kilometara. Kurtzu je došlo da zaurla od
jada. Još i gore, Perlmutter mu se gubio, zapadao u nekakvo polukomatozno stanje. A
sve to u trenutku kad je, proklet bio, naglo počeo hvatati signale stvora kojeg su Owen i
njegov novi prijatelj progonili, onoga kojeg su zvali gospodin Sivac.

“Previše mu se žuri da bi se skrivao”, reče Pearly. Govorio je dremovno, poput

168
nekoga na rubu da utone u san. “Boji se. Šefe, ne znam za Underhilla, ali Jonesyja...
Henryja... Dudditsa... njih se boji. A i s pravom. Ubili su Richieja.”

“Momak, tko je Richie?” Kurtzu se živo fućkalo za to, ali je želio da Perlmutter
ostane budan. Osjetio je da se približavaju mjestu gdje im Perlmutter više neće biti
potreban, ali zasad su ga još trebali.

“Ne... znam...” Posljednja se riječ pretvori u hrkanje. Vozilo im otkliže u stranu.

Freddy opsuje, pohrve se s volanom i uspije ovladati vozilom trenutak prije nego što je
Hummer upao u jarak. Kurtz i ne trepne. Nagne se i prilijepi Perlmutteru jaku pljusku.
U tom trenutku prođu pokraj trgovine koja je u izlogu imala natpis NAJBOLJA MEKA,
KOG RIBA ČEKA?

“Auuuu!” Pearlyjeve vjeđe zatrepere i podignu se. Bjeloočnice su mu sad bile

žućkaste. Kurtzu je do toga bilo kao i do Richieja. “Nemojte, šefe...”

“Gdje su oni sad?”

“Voda”, reče Pearly. Glas mu je bio slab, kao u razmaženog bogalja. Trbuh ispod
njegove vjetrovke bio je nabrekla, povremeno trzajuća planina. Ma Joad u devetom
mjesecu, Bog nas blagoslovio i čuvao od zla, pomisli Kurtz. “Vooooo...”

Oči mu se ponovno sklope. Kurtz zamahne rukom da mu ponovno dade jednu za

uho.

“Neka spava”, reče Freddy.

Kurtz pogleda u njega, podignutih obrva.

“Sigurno misli na vodocrpilište. A ako je tako, više nam nije potreban.” On pokaže
kroz vjetrobran u tragove malobrojnih vozila koja su danas popodne prošla prije njih po
Route 32. Bili su crni i mrki na pozadini novog bijelog snijega. “Tamo danas neće biti
nikoga osim nas, šefe. Samo mi.” “Bogu hvala.” Kurtz se zavali, podigne svoj pištolj sa
sjedišta, pogleda ga pa ga vrati u futrolu. “Freddy, reci mi nešto.”

“Hoću budem li mogao.”

“Kad se ovo završi, što kažeš na Meksiko?”

“Meksiko je u redu. Ako ne budemo morali piti njihovu vodu.”

Kurtz prasne u smijeh i potapše Freddyja po ramenu. Pokraj Freddyja, Archie

Perlmutter utone u još dublju komu. U donjem dijelu njegova probavnog trakta, u tom
zasitnom smetištu odbačene hrane i istrošenih mrtvih stanica, nešto prvi put otvori svoje
crne oči.

DVA KAMENA STUPA OZNAČAVALA SU ULAZ U NEPREGLEDNE HEKTARE ZEMLJIŠTA

oko vodocrpilišta Quabbin. Iza njih, cesta se sužavala u više-manje jedan vozni trak i

169
Henry je imao osjećaj da se vratio na početak. Nije u Massachusettsu, nego u Maineu,
pa premda na znaku piše prilaznica Quabbin, zapravo je ponovno na Deep Cut Roadu.
Uhvati se kako gleda u nebo boje olova, napola očekujući da će ugledati ona
poigravajuća svjetla. No umjesto toga ugleda bjeloglavog supa kako veličanstveno plovi
zrakom tako nisko da ga se gotovo moglo dohvatiti. Spusti se na najnižu granu bora i
isprati ih pogledom.

Duddits podigne glavu s hladnog stakla na kojem je počivala i reče: “Oin lac sad
oda.”

Henryjevo srce zaigra. “Owen, jesi li čuo?”

“Čuo sam”, reče Owene i potjera Hummera još jače. Vlažan snijeg ispod njihovih
guma bio je varav poput leda, a sad kad su državne ceste bile iza njih, ostao je samo
jedan par tragova koji je vodio na sjever prema jezeru.

Ostavit ćemo vlastite tragove, pomisli Henry. Stigne li Kurtz dovde, neće mu trebati
telepatija.

Duddits zastenje, grčevito se uhvati za trbuh i zadrhti čitavim tijelom. “Eni, bubin
am. Duddits bubin.”

Henry opipa Dudditsovo glatko čelo i ne svidi mu se vrućina kože. Što je sljedeće
na redu? Vjerojatno napadaji. Jedan jak napadaj mogao bi pokositi Dudditsa s obzirom
na njegovu nejakost; sam Bog zna da bi to bilo milostivo. Najbolje što bi se moglo
dogoditi. Pa ipak, bila mu je muka od te pomisli. Henryju Devlinu, potencijalnom
samoubojici. Umjesto njega, tama je progutala njegove prijatelje, jednog po jednog.

“Drži se, Duds. Skoro će svemu kraj.” Ali mu se činilo da najteži dio tek dolazi.

Duddits ponovno otvori oči. “Oin Iac - aeo. ”

“Što?” upita Owen. “Nisam to razumio.”

“Kaže da je gospodin Sivac zapeo”, reče Henry i dalje brišući Dudditsovo čelo. Da
barem na njemu ima kose koju bi trebao maknuti; sjećao se vremena kad je bilo kose.
Dudditsove lijepe plave kose. Njegov plač im je nanosio bol, zasijecao im se u glave
poput tupe oštrice, ali kako ih je njegov smijeh činio sretnima - čuli biste Dudditsa
Cavella kako se smije i stanovito vrijeme ponovno vjerovali u stare, dobre laži: da je
život dobra stvar, da životi dječaka i muškaraca, djevojčica i žena, imaju nekakvog
smisla. Da postoji svjetlost kao i tama.

“Zašto ne baci tog usranog psa u jezero?” upita Owen. Glas mu prepukne od
premora. “Zašto mora otići skroz do Šahta 12? Samo zato što je tako učinila ona
Ruskinja?”

“Mislim da mu jezero nije dovoljno sigurno”, reče Henry. “Vodotoranj u Derryju bi

poslužio svrsi, ali je cjevovod još bolji. To je crijevo dugo stotinu kilometara. A Šaht 12
je grlo. Duddits, možemo li ga sustići?”

Duddits ga pogleda svojim iznurenim očima pa odmahne glavom. Owen se od jada

udari šakom po bedru. Duddits obliže usnice. Izgovori dvije riječi gotovo šaptom. Owen
ih je čuo, ali nije razumio.

170
 “Što? Što je rekao?”

“‘Samo Jonesy.”’

“Što to znači? Samo Jonesy što?”

“Samo ga Jonesy može sustići, pretpostavljam.”

Hummer ponovno prokliže i Henry se čvrsto uhvati za sjedište. Hladna ruka poklopi
njegovu. Duddits ga je gledao očajnički prodorno. Pokuša nešto reći, ali umjesto toga
ponovno počne kašljati strašnim, vlažnim, razdirućim hropcima. Dio krvi koji mu je
prskao iz usta bio je puno svjetliji, pjenast i gotovo ružičast. Plućna krv, pomisli Henry.
Premda ga je kašljanje potresalo, Dudditsov stisak na Henryjevoj ruci nije popuštao.

“Zamisli mi ga”, reče Henry. “Možeš li mi ga zamisliti, Duds?”

Na trenutak ne bude ničega; Dudditsova hladna ruka stisne njegovu, pogleda ga

čvrsto u oči. A tad iščezne Duddits i unutrašnjost terenca kaki boje i njegov izblijedjeli
miris u tajnosti popušenih cigareta. Umjesto toga

Henry ugleda telefon - starinskog kova, s rupama raznih veličina na vrhu, jednu za
kovanice od četvrt dolara, jednu za kovanice od deset centi i jednu za kovanice od pet
centi. Čuje se žamor muških glasova i nekakvo kuckanje, nostalgično poznato. Idućeg
trenutka shvati da je to zvuk žetona na ploči za igru dama. On zapravo gleda u telefon u
Gosselinovu marketu, onaj s kojeg su nazvali Dudditsa nakon pogibije Richieja
Grenadeaua. Točnije rečeno, nazvao ga je Jonesy, jer je on jedini imao vlastiti telefonski
broj na koji se mogao prebaciti trošak poziva. Ostali su ga okružili, svi još u jaknama,
jer je u trgovini bilo jako hladno; premda je živio usred goleme šume i bio okružen
drvećem sa svih strana, Starina Gosselin ne bi bacio još koju cjepanicu na vatru, koje li
smijurije. Iznad telefona stoje dvije obavijesti. Na jednoj piše SVI POZIVI MAX 5
MIN. A na drugoj—

Začuje se škripav udarac. Dudditsa odbaci na naslon Henryjeva sjedišta, a Henryja

na upravljačku ploču. Ruke im se razdvoje. Owen je sletio s ceste u jarak. Ispred njih,
tragovi Subarua, koji su sad iščezavali pod pokrovom novog snijega, odmicali su u sve
gušći snijeg.

“Henry! Dobro si?”

“Aha. Duds? Sve u redu?”

Duddits kimne glavom, ali obraz u koji se udario crnio je zapanjujućom brzinom.
Vaša leukemija radi za vas.

Owen ubaci terenca u prvu i počne puzati uz nagib. Vozilo se naherilo pod oštrim
kutom - možda i trideset stupnjeva - ali pojuri sasvim solidno nakon što ga je Owen
izvukao iz jarka i dao gas.

“Priveži se. Ali najprije njega.”

“Pokušavao mi je nešto r—”

“Briga me što ti je pokušavao reći. Ovaj smo put dobro prošli, idući put mogli

171
bismo se prevrnuti. Priveži njegov pojas, pa svoj.”

Henry učini kako mu je rečeno, razmišljajući o onoj drugoj obavijesti iznad

telefona. Kako je glasila? Nešto o Jonesyju. Da samo Jonesy može sad spriječiti
gospodina Sivca, tako glasi Evanđelje po Dudditsu.

Što je pisalo na toj drugoj obavijesti?

OWEN JE MORAO USPORITI DO BRZINE OD TRIDESET KILOMETARA NA SAT. JAKO ga je

živciralo što mora tako puziti, ali je vlažni snijeg sad mahnito padao i vidljivost je
ponovno bila gotovo nikakva.

Trenutak prije nego što su se Subaruovi tragovi sasvim izgubili, ugledaju i Subaru,
njuške zabodene u vododerinu koja se protezala preko ceste. Suvozačka su vrata bila
otvorena, stražnji kotači u zraku.

Owen nagazi na kočnicu, isuče svoj pištolj marke Glock, otvori vrata. “Ostani
ovdje, Henry”, reče on i izađe. Prigne se i potrči prema Subaruu.

Henry otkvači pojas i okrene se Dudditsu, koji se sad opružio na stražnjem sjedištu i
soptao, a u sjedećem ga je položaju držao jedino pojas. Jedan mu je obraz bio voštano
žut, a drugog je počela plaviti krv koja se potkožno širila. Ponovno je krvario iz nosa, a
oni komadi vate koji su mu virili iz nosa natopili su se krvlju pa je iz njih kapalo.

“Duds, jako mi je žao”, reče Henry. “Ovo je fukancija.”

Duddits kimne glavom pa podigne ruke. Uspio ih je držati podignutima tek

nekoliko trenutaka, ali je Henryju značenje tog pokreta bilo sasvim jasno. Henry otvori
svoja vrata i izađe upravo u trenutku kad je Owen dotrčao natrag, Glocka sad
zataknutog za remen. Zrak je bio tako zagušen snijegom, a pahulje tako krupne, da se
teško disalo.

“Mislio sam da sam ti rekao da ostaneš gdje jesi”, reče Owen.

“Samo želim sjesti otraga s njim.”

“Zašto?”

Henry progovori smireno, premda mu glas lagano zadrhti. “Jer umire”, reče on.
“Umire, ali mislim da mi prije toga mora nešto reći.”

OWEN POGLEDA U RETROVIZOR, UGLEDA DUDDITSA U HENRYJEVU NARUČJU,

172
primijeti da su obojica vezani pa se i on veže.

“Čvrsto ga drži”, reče on. “Vraški ćemo se zadrmusati.”

Vrati se tridesetak metara, ubaci-Hummera u prvu i krene naprijed, naciljavši

prostor između napuštenog Subarua i desnog jarka. Pukotina na cesti na toj je strani
izgledala malo uža.

I zaista su se zadrmusali. Owenov pojas se zategne; primijeti kako je Dudditsovo

tijelo poskočilo u Henryjevu naručju. Dudditsova ćelava glava odbije se od Henryjevih
prsa. A tad prijeđu preko rasjeda i ponovno krenu niz Istočnu ulicu. Owen jedva
razabere posljednje fantomske obrise tragova cipela na sad bijeloj vrpci ceste. Gospodin
Sivac pješači, a oni se još voze. Uspiju li ga sustići prije nego što govnar zađe u šumu—

Ali nisu.

S POSLJEDNJIM SILNIM NAPOROM, DUDDITS PODIGNE GLAVU.

UŽASNUT I OČAJAN,

Henry shvati da se sad i Dudditsove oči pune krvlju.

Klik. Klik-klak. Pa suhi starački hihot kad je netko u dami izveo nevjerojatni
trostruki skok. Telefon ponovno dopliva u Henryjev vidokrug. Kao i natpisi iznad njega.

“Ne, Duddits”, šapne Henry. “Ne pokušavaj. Štedi snagu.”

Ali za što? Za što ako ne za ovo?

Obavijest na lijevoj strani: SVI POZIVI MAX 5 MIN. Mirisi duhana, dima drva,
rasola kisele zimnice. Ruke njegova prijatelja oko njega.

A obavijest na desnoj strani: NAZOVI JONESYJA SAD.

“Duddits...” Glas mu plovi u tami. Tama, njegova stara prijateljica. “Duddits, ne

znam kako. ”

Dudditsov glas doplovi do njega posljednji put, jako umoran, ali jasan: Brzo, Henry
- mogu izdržati još samo malo - trebaš razgovarati s njim.

Henry podigne telefonsku slušalicu s rašljastog držača. Besmisleno pomisli (no nije
li cijela situacija besmislena?) da nema kovanica... ni pišljivih pet centi. Prisloni
slušalicu na uho.

Začuje se glas Roberte Cavell, bezličan ali poslovan; “Opća bolnica Massachusetts,
izvolite?”

173
 7

GOSPODIN SIVAC JE NEŠTEDIMICE GONIO JONESYJEVO TIJELO NIZ

PUTELJAK KOJI SE protezao istočnom stranom jezera od mjesta na kojem završava
Istočna ulica; sklizao se, padao, hvatao za grane, ponovno ustajao. Jonesyjeva su
koljena bila razderana, hlače također, i natopljene krvlju. Pluća su ga pekla, srce mu
tuklo kao malj. Ali jedino što ga je zabrinjavalo bio je Jonesyjev kuk, onaj koji je
slomio u nesreći. Taj je kuk bio užarena kugla u kojoj je potmulo kuckalo i iz kojeg je
sijevao bol niz bedro do koljena ili do sredine leda niz kralježnicu. Težina psa bila je
dodatno opterećenje. Pas je još spavao, ali stvor u njemu bio je potpuno budan; u psu ga
je zadržavala jedino snaga volje gospodina Sivca. Jednom, dok se podizao na noge, kuk
mu se sasvim zakočio i gospodin Sivac morao ga je uporno udarati Jonesyjevom šakom
da bi se otkočio. Koliko još? Koliko još kroz taj prokleti, zagušujući, zasljepljujući,
vječni snijeg? I što Jonesy smjera? Smjera li uopće što? Gospodin Sivac nije se usudio
popustiti nadzor nad byrumovom vrpoljećom gladi - taj stvor nema ništa ni slično
mozgu - dovoljno dugo da ode do vrata one zaključane prostorije i osluhne.

Ispred njega se kroz snijeg pomoli fantomski obris. Gospodin Sivac sopćući zastane
i zaškilji. Potom se ponovno mukotrpno nastavi probijati, držeći psa za mlitave šape i
vukući za sobom Jonesyjevu desnu nogu.

Evo natpisa čavlom pribijenog za stablo: RIBOLOV U ŠAHTU NAJSTROŽE

ZABRANJEN. Petnaest metara niže, kamene stube penjale su se od puteljka. Šest... ne,
osam. Na njihovu vrhu nalazila se kamena kućica na kamenom temelju koji je stršio u
snježno, sivo ništavilo, gdje se nalazilo vodocrpilište - Jonesyjeve su uši čule kako voda
oblizuje kamen, zvuk koji je uspijevao nadglasati čak i hrleće, opterećeno bilo njegova
srca.

Stigao je na odredište.

Čvrsto držeći psa i crpeći posljednje atome Jonesyjeve istrošene snage, gospodin
Sivac počne se posrćući penjati po snijegom pokrivenim stepenicama.

KAD su PROŠLI IZMEĐU ONIH KAMENIH STUPOVA KOJI SU OZNAČAVALI ULAZ U

vodocrpilište, Kurtz reče: “Freddy, stani. Sa strane.”

Freddy bez pitanja učini kako mu je rečeno.

“Momče, imaš svoj automat?”

Freddy ga podigne. Dobar stari M-16, prokušan i pouzdan. Kurtz kimne glavom.

“Bočno oružje?”

“Magnum 44, šefe.”

174
 I Kurtz sa svojom deveticom, svojom omiljenom alatkom za poslove na blizinu.
Želio je da ovo bude posao na blizinu. Želio je vidjeti boju mozga Owena Underhilla.

“Freddy?”

“Da, šefe.”

“Samo želim da znaš da mi je ovo posljednja misija i da nisam mogao poželjeti

boljeg partnera.” Stisne Freddyja za rame. Pokraj Freddyja, Perlmutter je hrkao, lica Ma
Joad podignuta prema krovu vozila. Otprilike pet minuta prije nego što su stigli do
kamenih stupova ulaza, ispustio je nekoliko dugih, spektakularno smrdljivih fuljaca.
Nakon toga je Pearlyjev nabrekli trbuh ponovno splasnuo. Vjerojatno posljednji put,
pomisli Kurtz.

Freddyjeve oči veselo bijesnu. Kurtz je bio oduševljen. Čini se da i dalje zna s
ljudima.

“U redu, dragoviću”, reče Kurtz. “Punom parom naprijed i ne obaziri se na

torpeda89. U redu?”

“Na zapovijed.”

Na zapovijed je sad ponovno u redu. Sad bi mogli zaboraviti na kućni red misije.
Sad su Quantrillovi momci90; dva posljednja pripadnika kanzaške kažnjeničke bojne91
jezde zapadnom prerijom Massachusettsa.

S jedva primjetnom ali neporecivom grimasom gađenja, Freddy trzne palcem prema
Perlmutteru. “Da ga probudim, zapovjedniče? Možda mu više nema spasa, ali—”

“Čemu?” upita Kurtz. Još čvrsto držeći Freddyja za rame, on pokaže ispred njih
gdje je prilaznica iščezavala u zidu bjeline: snijeg. Prokleti snijeg koji ih proganja
cijelim putem, Smrt s kosom, samo što je odjevena u bijelo a ne crno. Subaruovi su
tragovi sad sasvim nestali, ali su se još vidjeli tragovi Hummera koji je Owen ukrao.
Budu li hitri, Bogu hvala, pratit će te tragove kao od šale. “Mislim da nam više nije
potreban, zbog čega mi je osobno kamen pao sa srca. Idemo, Freddy. Kreni.”

Vozilo zapleše stražnjim krajem pa se izravna. Kurtz izvadi pištolj i položi ga uz

nogu. Dolazim po tebe, Owene. Dolazim po tebe, dragoviću. Pripremi govor za Boga,
jer ćeš ga održati za otprilike sat vremena.

89 Poklič Davida Glasgowa Farraguta (1801. - 1870.), američkog admirala, zapovjednika

sjevernjačke flote u američkom Građanskom ratu u bitkama za New Orleans (1862.) i Mobile Bay
(1864.).
90 William Clarke Quantrill (1837.-1865.), gerilski vođa južnjačke vojske, predvodnik kaznenog
pohoda na zaselak Lawrence u Kanzasu, postaju na putu kojim su crnci s juga bježali u sjeverne
države.
91 Kanzašani su došli na osobito zao glas u američkom Građanskom ratu (1861.- 1865.) zbog
silovanja i pljački. U izvorniku jayhawker, nadimak žitelja Kanzasa, ali u slengu i naziv za
provincijalce, glupane. Jay je šojka, ptica poznata po prgavosti i nasrtljivosti prema drugim pticama.

175
 URED KOJI JE ON TAKO LIJEPO OPREMIO - OPREMIO GA IZ SVOJE GLAVE I uspomena -
sad je u rasulu.

Jonesy nemirno šepa gore-dolje, ogledava se po prostoriji, usana tako čvrsto

stisnutih da su pobijeljele, čela orošena znojem premda je ovdje vraški zahladnjelo.

Ovo je Pad Jonesyjeva ureda umjesto Pad kuće Usher92. Peć zavija i klopara ispod
njega, od čega pod podrhtava. Oblačić nečeg bijelog - možda kristalića mraza - uđe kroz
ventilacijski otvor i ostavi brašnast trokutasti trag na zidu. Na mjestu na koje je palo,
počne nagrizati drvenu oplatu, od čega je ona istodobno trunula i krivila se. Slike
popadaju jedna za drugom; skljokale bi se na pod poput samoubojica. Ona Eamesova
stolica - ona koju je oduvijek želio, baš tu - raskoli se popola kao sasječena nevidljivom
sjekirom. Oplata od mahagonija na zidovima počne se kalati i ljuštiti poput mrtve kože.
Ladice se snažno prodrmaju u svojim rupama u stolu i jedna po jedna kloparajući padnu
na pod. Rolete koje je gospodin Sivac ugradio kako bi mu zakrilio pogled na vanjski
svijet podrhtavale su i truckale se, proizvodeći uporan metalni cvilež od kojeg se Jonesy
ježio.

Vikati na gospodina Sivca i tražiti da kaže što se događa bilo bi uzaludno... a usto,
Jonesy raspolaže svim potrebnim informacijama. Usporio je gospodina Sivca, ali se
gospodin Sivac pokazao doraslim situaciji i doskočio nevolji. Viva gospodin Sivac, koji
je ili stigao do cilja ili mu je nadomak. Kako je oplata otpadala sa zidova, Jonesy ispod
nje ugleda prljave gipsane ploče: zidove ureda Braće Trackers onako kako su ga vidjela
četiri dječaka davne 1978. godine, poslagani jedan do drugog, čela prislonjenih na
staklo, dok njihov novi frend stoji iza njih kako su mu zapovjedili, čeka da oni završe to
što već rade, čeka da ga odvedu kući. Sad se uz zvuk trganja papira odlomi još jedna
drvena oplata i ispod se pokaže oglasna ploča, a na njoj samo jedna fotografija,
polaroid, pričvršćena risaćim čavlićem. Ne fotografija kraljice ljepote, ne Tine Jean
Schlossinger, već samo neke žene suknje podignute do vrška gaćica, prilično glupo.
Lijepi sag na podu iznenada se nabora poput kože i pokažu se prljave keramičke pločice
kao i oni bijeli punoglavci, kurtoni, koje su ostavili parovi koji su se ovdje dolazili ševiti
ispod nezainteresiranog pogleda polaroidne ženske koja je zapravo bila nitko, samo
proizvod isprazne prošlosti.

Koračao je gore-dolje, posrtao na svom bolesnom kuku, koji ga nije tako opako
bolio još od vremena neposredno poslije nesreće i sve mu je to bilo jasno, o da, zaista,
nego što. Kuk mu je pun iveraka i staklenih krhotina; ramena i vrat bole ga od žestokog
umora. Gospodin Sivac zlostavlja njegovo tijelo u svom završnom jurišu, a Jonesy ne
može ništa učiniti.

Snovolovka se još držala. Njihala se amo-tamo u velikim osmicama, ali je bila

čitava. Jonesy se zagleda u nju. Bio je pomislio da je spreman umrijeti, ali ne želi otići
ovako, ne u ovom smrdljivom uredu. Ispred njega, jednom su učinili nešto dobro, nešto
gotovo plemenito. Umrijeti ovdje, ispod prašnog, ravnodušnog pogleda žene pribodene
za oglasnu ploču... to mu se nije činilo pošteno. Briga ga za ostatak svijeta; on, Gary
Jones iz Brooklinea u Massachusettsu, rodom iz Derryja u Maineu, a trenutačno žitelj
Jefferson Tracta, zaslužuje bolje.

“Molim te, zaslužujem bolje od ovoga!” zavapi on zanjihanom paučinastom obrisu

u zraku, a na raspadajućem uredskom stolu iza njega zazvoni telefon.

92 Slavno djelo Edgara Allana Poea, objavljeno 1839.

176
 Jonesy se strelovito okrene na peti, zastenjavši od žarkog, složenog bola u kuku.
Telefon na koji je onomad nazvao Henryja bio je njegov uredski telefon, plavi Trimline.
Telefon koji se sad nalazio na napukloj površini stola bio je crn i nezgrapan, s okruglim
brojčanikom umjesto tipaka, a na naljepnici koja se nalazila na njemu pisalo je NEKA
TE SILA PRATI93. Bio je to telefon kakav je imao u svojoj sobi kao dijete, onaj koji su
mu roditelji poklonili za rođendan. 949-7784, broj na čiji je trošak nekad davno nazvao
Dudditsa.

On se baci na nj, ne obazirući se na kuk, moleći se Bogu da se veza ne raspline i

prekine prije nego što se on javi.

“Halo? Halo!” Ljulja se naprijed-natrag na podu koji podrhtava i titra. Čitav se ured
sad podiže i spušta poput broda na bibavici.

Od svih glasova koje je mogao očekivati, Robertin je bio posljednji. “Da, doktore,
pričekajte da vas spojim.”

Začuje se tako glasan škljocaj da ga je zaboljela glava, a potom zavlada muk.

Jonesy zastenje i upravo je namjeravao spustiti slušalicu, kad se začuje još jedan
škljocaj.

“Jonesy?” Bio je to Henry. Jedva čujan, ali nedvojbeno Henry.

“Gdje si?” Jonesy vikne. “Isuse, Henry, ured se raspada! Ja se raspadam!”

“U Gosselinovu sam marketu,” reče Henry “samo što i nisam. Gdje god ti bio,
zapravo i nisi. Mi smo u bolnici u koju su te odvezli nakon što te udario onaj auto...”
Krčanje na vezi, zujanje, a zatim se Henry vrati, zazvučavši bliže i jače. Zazvučavši
poput slamke spasa u ovom rasulu. “... ali nismo ni tamo!”

“Što?”

“Jonesy, mi smo u snovolovci! U snovolovci smo i uvijek smo i bili! Od 1978.!

Duddits je snovolovka, ali on umire! Još se drži, ali ne znam koliko...” Ponovno škljocaj
pa opet zujanje, žučljivo i naelektrizirano.

“Henry! Henry!”

"Izaći!” Sad ponovno jedva čujno. Henry zvuči zdvojno. “Jonesy, moraš izaći!
Sastat ćemo se! Trči duž snovolovke i nađimo se! Još ima vremena! Još možemo srediti
gnjidu! Čuješ li me? Možemo—”

Začuje se još jedan škljocaj i veza se prekine. Kućište njegova dječjeg telefona
pukne, raskoli se i povrati besmisleni koloplet žica. Sve su bile crvenonarančaste, redom
okužene lišajem.

Jonesy baci telefon i pogleda u zaljuljanu snovolovku, tu krhku paučinu. Sjeti se

rečenice koju su voljeli kao djeca, izvučene iz nastupa nekog komičara: Gdje si, tamo si.
Ta je rečenica bila u istoj ligi sa Staro sranje, drugi dan, možda je čak i preuzela prvo
mjesto kad su se s vremenom počeli smatrati intelektualnijima. Gdje god da jesi, tamo
si. Samo, ako je suditi po Henryjevu pozivu, to nije istina. Gdje god mislili da jesu,

93 Izreka iz serije filmova Ratovi zvijezda.

177
tamo nisu.

Oni su u snovolovci.

Primijeti da snovolovka koja se njiše u zraku iznad krša njegova stola ima četiri
središnje žbice koje se zrakasto šire iz središta. Te žbice drže na okupu mnogobrojne
spojne niti, ali ono što žbice drži na okupu je središte - jezgra u kojoj se spajaju.

Trči duž snovolovke i nađimo se! Još ima vremena!

Jonesy se okrene i jurne prema vratima.

10

GOSPODIN SIVAC JE TAKOĐER STAJAO PRED VRATIMA - ALI VRATIMA KUĆICE U kojoj
se nalazio šaht. Bila su zaključana. S obzirom na to što se dogodilo s onom Ruskinjom,
to ga ne iznenadi naročito. Jonesy je to nazivao zaključavanjem staje kad je konj već
ukraden. Da ima jedan kim sa sobom, to mu ne bi bio problem. No ni ovako se nije
odveć uzrujao. Otkrio je da je jedna od zanimljivih nuspojava emocija ta da te potiču da
misliš unaprijed, planiraš unaprijed, kako ne bi došlo do emocionalnog pregrijavanja u
slučaju da nešto krene naopako. Možda je to jedan od razloga zbog kojeg su ta stvorenja
opstala tako dugo.

Jonesyjev prijedlog da se gospodin Sivac prepusti svemu ovome -po- domaći, tako
se Jonesy izrazio, fraza koja je gospodinu Sivcu zazvučala i tajanstveno i egzotično -
nikako da mu izađe iz glave, ali gospodin Sivac odagna tu pomisao. Obavit će svoju
misiju, ispuniti prioritet. A poslije toga, tko zna? Sendviči sa slaninom, možda. I ono što
je Jonesyjev um identificirao kao “koktel”. Hladno i osvježavajuće piće, blago opojno.

Zapuh vjetra dokotrlja se s jezera i zapljusne mu lice vlažnim snijegom, na trenutak

ga zaslijepivši. Bilo je to poput praska vlažnog ručnika koji ga vrati u stvarnost, gdje ga
čeka posao.

Krene bočno ulijevo na pravokutnoj granitnoj verandici, ali se posklizne pa padne

na koljena, ne obazirući se na urlik Jonesyjeva kuka. Nije prevalio toliki put - crne
svjetlosne godine i bijele kilometre - ni da bi se skotrljao niza stube i slomio vrat, a ni
da bi se sunovratio u Quabbin i umro od hipotermije u toj hladnoj vodi.

Veranda je bila postavljena na humku tucanika. Nagnut preko lijeve strane verande,
on otare snijeg i pokuša napipati neki neuglavljeni kamen. S obiju strana zaključanih
vrata bilo je prozora, uskih ali ne i preuskih.

Zvukovi su bili prigušeni i oslabljeni vlažnom vijavicom, ali je svejedno čuo zvuk
motora koji se približavao. Čuo se još jedan, ali je taj već stao, vjerojatno na kraju
Istočne ulice. Dolaze, ali su zakasnili. Staza je duga kilometar i pol, gusto obrasla
raslinjem, skliska. Kad stignu, pas će već biti u šahtu, istodobno se utapati i porađati
byrum u vodovod.

Nađe razglavljeni kamen i izvadi ga, pažljivo, kako mu pulsirajuće tijelo psa ne bi
skliznulo s ramena. Odmakne se od ruba na koljenima pa pokuša ustati. Isprva nije

178
mogao. Čašica Jonesyjeva kuka ponovno je nabubrila i zakočila se. Naposljetku se
glavinjajući osovi, premda je bol bio neopisiv: kao da mu je sijevnuo do zuba i
sljepoočnica.

Ostane stajati trenutak, podigavši Jonesyjevu bolesnu desnu nogu malo u zrak poput
konja kojemu se u kopito zabio kamenčić, podbočivši se zaključanim vratima kućice.
Kad je bol donekle jenjao, on onim kamenom izbije staklo prozora ulijevo od vrata.
Poreže Jonesyjevu ruku na nekoliko mjesta, na jednom i duboko, i nekoliko krhotina na
gornjoj polovici prozora ostane visjeti iznad donje polovice poput giljotine s rasprodaje,
ali gospodin Sivac ne obrati na to pozornost. A nije ni osjetio da je Jonesy naposljetku
izašao iz svoje jazbine.

Gospodin Sivac se provuče kroz prozor, prizemlji na hladan betonski pod i osvrne
se.

Nalazio se u pravokutnoj prostoriji dužine desetak metara. Na drugom kraju se kroz

prozor, s kojeg bi se nekog vedrog dana nedvojbeno pružao veličanstven pogled na
jezero, sad vidjela samo bjelina, kao da je netko na njega pričvrstio plahtu. S jedne
strane prozora nalazilo se nešto slično divovskoj čeličnoj kanti, poprskanoj mrljama
crvene boje - ne lišajem, već oksidom koji je Jonesy identificirao kao “hrđa”. Gospodin
Sivac nije bio siguran, ali je pretpostavio da se u slučaju nužde u toj kanti mogu u šaht
spustiti ljudi.

Željezni poklopac, promjera metar i dvadeset, bio je na svome mjestu, točno nasred
poda. Ugleda četvrtast utor na jednoj strani i osvrne se. Na zid je bilo naslonjeno
nekoliko alatki. Jedna od njih, u krhotinama stakla razbijenog prozora, bila je željezna
šipka. Vjerojatno ista ona kojom se poslužila ona Ruskinja u sklopu priprema za
samoubojstvo.

Prema onome što sam čuo, pomisli gospodin Sivac, bostonski živalj pit će ga u
jutarnjoj kavi baš oko Valentinova.

Dohvati šipku pa bolno odšepa na sredinu prostorije. Hladan mu se dah bijelo

maglio ispred usta. Umetne kraj šipke u obliku špahtla u utor na poklopcu.

Savršeno je pristajao.

11

HENRY SPUSTI SLUŠALICU NA RAČVASTI DRŽAČ, DUBOKO UDAHNE, ZADRŽI DAH... a

zatim potrči prema vratima na kojima piše i URED i PRIVATNO.

“Hej!” stara Reenie Gosselin zakriješti iza blagajne. “Mali, vrati se! Ne možeš
unutra!”

Henry se ne zaustavi i ne uspori, ali dok prolazi kroz vrata, shvati da je on zaista
klinjo, najmanje trideset centimetra niži od svoje odrasle visine, pa premda nosi
naočale, nisu ni približno tako teške kao što će biti poslije. Dijete je, ali ispod te kacige
od kose (koja će se malko prorijediti kad prijeđe tridesetu) je mozak odrasle osobe. Ja

179
sam dva, dva, dva peperminta u jednom94, pomisli on, i kad je upao u ured Starine
Gosselina, sumanuto hihoće - smije se kao što su se smijali nekad, kad su niti
snovolovke bile blizu njezina središta, a Duddits pomicao njihove drvene klinove. Skoro
sam puknuo od smijeha, govorili su; skoro sam puknuo, da krepaš.

Uleti u ured, ali to nije ured Starine Gosselina u kojem je čovjek po imenu Owen
Underhill čovjeku koji se zapravo ne zove Abraham Kurtz pustio snimku sivaca koji
govore glasovima poznatih osoba; to je hodnik, bolnički, i Henry se nimalo ne iznenadi.
Opća bolnica Massachusetts. Uspio je.

Hodnik je memljiv, hladniji nego što bi neki bolnički hodnik smio biti, a zidovi su
poprskani lišajem. Negdje neki glas ječi Ne želim tebe, ne želim injekciju, hoću
Jonesyja. Jonesy je poznavao Dudditsa, Jonesy je umro, umro u vozilu Hitne pomoći,
Jonesy jedini može pomoći. Ne prilazi mi, ugrizi me za rep, hoću Jonesyja.

Ali on ne posluša. On je prepredena, stara Smrt i neće otići. Jer ima ovdje nekog
posla.

Hoda nevidljiv niz hodnik u kojem je tako hladno da mu se ispred usta stvaraju
oblačići daha, dječarac u narančastoj jakni koju će uskoro prerasti. Da barem ima svoju
pušku, onu koju mu je posudio Peteov tata, ali te puške nema, ostala je negdje,
zametena u vremenu zajedno s Jonesyjevim telefonom s naljepnicom iz Ratova zvijezda
(kako su mu svi zavidjeli na tom telefonu) i s Beaverovom jaknom s hrpom zatvarača i s
Peteovim puloverom sa znakom NASA-e na prsima. Prohujalo s vremenom. Neki snovi
uvenu i otpadnu, još jedna gorka životna istina. Koliko je gorkih životnih istina!

Prolazi pokraj dviju medicinskih sestara koje se smiju i razgovaraju - jedna je Josie
Rinkenhauer, odrasla, a druga je žena s fotografije koju su onomad vidjeli kroz prozor
ureda Braće Trackers. One njega ne vide jer on za njih nije ovdje; on je sad u
snovolovci, trči natrag niz svoju nit, natrag prema središtu. Ja sam jajonoša, ja sam
jajonoša, pomisli on. Vrijeme usporeno, stvarnost iskrivljena, a jajonoša uporno hoda.

Henry krene dalje niz hodnik prema zvuku glasa gospodina Sivca.

12

KURTZ JE JASNO ZAČUJE KROZ SMRSKANI PROZOR: MUCANJE PALJBE AUTOMATSKE

puške. To u njemu izazove stari osjećaj nelagode i nestrpljenja: srdžbe jer je puškaranje
počelo bez njega i straha da će završiti prije nego što on stigne tamo te da će ostati samo
ranjenici koji vape za pomoći

“Freddy, potjeraj malo jače.” Ispred Kurtza, Perlmutter je hrkao i zapadao sve
dublje u komu.

“Šefe, ispod nogu nam je prilično sklisko.”

“Svejedno ubrzaj. Imam osjećaj da smo skoro—”

94 TV reklama za peperminte Certs Two-Mints Cinnamon.

180
 Ugleda ružičastu mrlju na snježnobijeloj zavjesi snijega, poput krvi iz posjekotine
na licu koja se cijedi kroz pjenu za brijanje, a tad odbačeni Subaru iskrsne pred njima,
nosom u zemlji, trtice u zraku. U nekoliko idućih trenutaka Kurtz je morao povući sve
nelaskave zaključke o Freddyju kao vozaču. Njegov dozapovjednik jednostavno zavrne
volan udesno i pritisne gas kad je Hummer proklizao. Veliko se vozilo ispravi i poskoči
prema razlokanom dijelu ceste. Kad je naletjelo na to, odskoči silno. Kurtz poleti u zrak,
udari glavom o strop dovoljno jako da mu pred očima zarominja pljusak zvjezdica.
Perlmutterove ruke zalome po zraku poput mrtvačkih; glava mu odleti natrag pa
naprijed. Hummer prođe toliko blizu Subarua da je otkinuo ručku na suvozačkim
vratima. A potom zaore dalje punom brzinom, sad u potjeri za samo jednim parom
razmjerno svježih tragova guma.

Owene, za vratom sam ti, pomisli Kurtz. Za tvojim lijepim vratićem, dabogda
oćoravio na oba plava oka.

Jedino što ga je zabrinjavalo bio je onaj rafal. Što je to bilo? Što god da je bilo, nije
se ponovilo.

A zatim, malo niže, još jedna mrlja na snijegu. Ova je bila sivomaslinasta. Onaj
drugi Hummer. Nema ih, vjerojatno su otišli, ali—

“Ubaci šaržer i repetiraj”, Kurtz reče Freddyju malko kreštavim glasom. “Vrijeme
je da netko plati ceh.”

13

KAD JE OWEN STIGAO DO MJESTA GDJE ZAVRŠAVA ISTOČNA ULICA (ODNOSNO, ovisno
o interpretaciji, gdje uvire u Fitzpatrick Road koji vijuga na sjeveroistok), začuje Kurtza
iza sebe i pretpostavi da Kurtz čuje i njega; Hummeri nisu glasni kao Harleyji, ali
daleko od toga da su tihi.

Jonesyjevi tragovi sad su sasvim iščezli, ali je Owen vidio stazu koja se spuštala od
ceste i protezala duž obale jezera.

Ugasi motor. “Henry, čini se da ćemo odavde morati pje—”

Owen zašuti. Toliko se usredotočio na vožnju da nije ni pogledao iza sebe, čak ni u
retrovizor, pa je bio nespreman za prizor koji sad ugleda. Nespreman i zaprepašten.

Isprva je Owen bio uvjeren da su Henry i Duddits u oproštajnom zagrljaju: njihovi

neobrijani obrazi priljubljeni, oči zatvorene, lica i jakne umrljani krvlju. Nije vidio da
dišu pa pomisli da su zajedno umrli - Duddits od leukemije, a Henry vjerojatno od
srčanog udara izazvanog premorom i neprekinutim intenzivnim stresom u posljednjih
tridesetak sati - a tad ugleda jedva primjetno treptanje vjeđa. Na oba para očiju.

Zagrljeni. Poprskani krvlju. Ali ne i mrtvi. Spavaju.

Sanjaju.

Owen otvori usta da ponovno zazove Henryja, ali se predomisli. Henry je odbio

181
otići iz tabora u Jefferson Tractu dok ne oslobodi zatočene, pa premda su se jedanput
izvukli, uspjelo im je to samo uz pomoć lude sreće... ili providnosti, ako vjerujete da je
to nešto osim televizijske sapunice95. Ali sad im je Kurtz za petama, Kurtz se prilijepio
kao čičak, i kudikamo je bliže nego što bi bio da su Owen i Henry neprimijećeno
otpuzali u mećavu.

E pa to ne bih mijenjao, pomisli Owen, otvori vozačka vrata i izađe. Negdje sa

sjevera, kroz bijelu prazninu mećave, začuje se krič orla koji je zagrintao zbog vremena.
Iza njih, s juga, začuje se sve glasniji štropot Kurtza, tog zajebanog luđaka. Bilo je
nemoguće odrediti koliko je blizu zbog tog usranog snijega. Padao je tako brzo i tako
jako da je bio kao zvučna varka. Kurtz je mogao biti tri kilometra iza njih, a mogao je
biti i puno bliže. Freddy je sigurno s njim, Freddy kreten, savršeni vojnik, Dolph
Lundgren96 iz pakla.

Skližući se i posrćući, psujući snijeg, Owen zaobiđe Hummera pa otvori stražnja

vrata. Očekivao je automatsko oružje, a nadao se prenosivom raketnom bacaču. Nije
bilo ni raketnog bacača ni ručnih bombi, ali nađe četiri automatske puške MP5 te kutiju
punu dugih okvira za streljivo u obliku banane, onih u koje stane stotinu dvadeset
metaka.

U bazi je odigrao Henryjevu igru pa je sad Owen pretpostavljao da su spasili barem

nešto života, ali ovaj put to neće učiniti - ako već nije isplatio onaj prokleti pladanj
Rapeloewih, u tom će se slučaju morati suživjeti s tim dugom. I to ne zadugo, bude li po
Kurtzovu.

Henry je spavao, ili bio u nesvijesti, ili se pridružio svom umirućem prijatelju iz
djetinjstva u nekakvu čudnovatom umnom sjedinjenju. Neka. Budan, Henry bi se
mogao bojati učiniti što se mora, osobito ako je u pravu da mu je prijatelj još živ i da se
skriva u umu koji onaj izvanzemaljac sad nadzire. Owen neće oklijevati... a sad kad je
telepatije nestalo, neće čuti kako ga Jonesy preklinje da ga se poštedi ako je još u tom
mozgu. Glock je dobro oružje, ali nedovoljno pouzdano.

No MP5 će tijelo Garyja Jonesa raznijeti na komadiće.

Owen uzme jednu pušku, plus tri dodatna okvira koja utrpa u džepove na jakni.
Kurtz je sad blizu - jako blizu. Jonesy pogleda natrag prema Istočnoj ulici, gotovo
očekujući da će ugledati kako se onaj drugi Hummer pomalja poput smeđezelene
prikaze, ali zasad nije bilo ničeg. Hvaljen Isus, kako bi rekao Kurtz.

Prozori terenca već su se prevlačili snijegom, ali kad je ponovno prošao pokraj
vozila - sad trčećim korakom - ugleda nejasne obrise one dvojice na stražnjem sjedištu.
Još su čvrsto zagrljeni. “Zbogom, dečki”, reče on. “Ugodan san.” A uz malo sreće, još
će spavati kad stignu Kurtz i Freddy i liše ih života prije nego što krenu dalje za svojom
glavnom lovinom.

Owen je tako iznenada stao da se poskliznuo na snijegu. Uhvati se za Hummerov

95 U izvorniku “Providence”, TV serija (prikazuje se od 1999.) o Sydney Hansen, mladoj liječnici

(specijalistici plastične kirurgije) koja se, razočarana karijerom i životom, vraća u svoj zavičaj kako
bi ponovno našla životni smisao.
96 Plavokosi glumac švedskog podrijetla (r. 1959.), svojevremeno prvak u kick-boxingu, koji je
svoju “vikinšku” atletsku građu proslavio ulogom negativca, Rusa po imenu Drago, u 4. nastavku
Rockyja.

182
dugački poklopac motora da ne bi pao. Duddits je očito izgubljen slučaj, ali bi Owen
mogao spasiti Henryja Devlina. Moguće je.

Ne! dio njegova mozga vrisne kad je krenuo natrag prema stražnjim vratima. Ne,
nema vremena!

Ali se Owen odlučio okladiti da ima - okladiti se na cijeli svijet. Možda isplatiti još
jedan dio duga za pladanj Rapeloewih; možda i za ono što je učinio jučer (one gole sive
figure koje stoje oko svog srušenog broda podignutih ruku, kao u znak predaje); a
vjerojatno samo za Henryja, koji mu je rekao da će biti heroji i hvalevrijedno pokušavao
ispuniti to obećanje.

Nema suosjećanja za sotonu, pomisli on i s mukom otvori stražnja vrata. Ne, nimalo
suosjećanja za tog kurvina sina.

Duddits je sjedio bliže. Owen ga dohvati za ovratnik njegove široke plave vjetrovke
s kapuljačom i snažno povuče. Duddits se prevali postrance na sjedište. Kapa mu padne
s glave i pokaže se njegova sjajna ćela. Henry, ruku još oko Dudditsovih ramena,
prevali se zajedno s njim i na njega. Nije otvorio oči, samo je tiho zastenjao. Owen se
nagne i sikne Henryju u uho.

“Ne ustaj. Za ljubav Isusovu, Henry, da nisi ustao!”

Owen se povuče, zalupi vratima, odmakne se tri koraka, položi kundak puške na
bedro pa ispali rafal. Prozori Hummera poprime mliječnu boju pa se uruše. Čahure
zazvekeću oko Owenovih nogu. On ponovno pride vozilu i pogleda kroz smrskani
prozor na stražnje sjedište. Henry i Duddits još su tamo ležali, sad pokriveni krhotinama
Saf-T-Glasa97 kao i Dudditsovom krvlju i Owenu su izgledali kao dva najmrtvija
čovjeka koja je ikad vidio. Owen se nadao da će se Kurtzu previše žuriti da bi se
upuštao u podrobniji pregled. U svakom slučaju, učinio je najviše što je mogao.

Začuje glasno metalno hrskanje i veselo se nasmiješi. Sad je znao gdje se Kurtz
nalazi - stigli su do rasjeda gdje je izdahnuo Subaru. Da su barem Kurtz i Freddy nabili
to govno od auta odostraga, ali nažalost, zvuk nije bio toliko glasan. Svejedno je sad po
njemu znao gdje su. kilometar i pol iza njega, najmanje kilometar i pol. Nije loše kao
što je mislio.

“Puno vremena”, promrmlja on, i to je možda vrijedilo za Kurtza, ali što s onom
drugom stranom? Gdje je sad gospodin Sivac?

Držeći MP5 za remen, Owen krene niz stazu koja je vodila do Šahta 12.

14

GOSPODIN SIVAC OTKRIO JE JOŠ JEDNU NESIMPATIČNU LJUDSKU

EMOCIJU: PANIKU. Prešao je tolik put - svjetlosne godine kroz svemir, kilometre

97 Vrsta sigurnosnog stakla koje se smrska u milijun komadićaka a ne razbije se na velike komade,
pa se time smanjuje rizik od opasnih porezotina.

183
kroz snijeg - da bi ga sad osujetili Jonesyjevi mišići, nejaki i bez kondicije te željezni
poklopac šahta, koji je bio osjetno teži nego što je očekivao. Pritiskao je šipku sve dok
Jonesyjevi leđni mišići negodujući nisu vrisnuli od smrtne boli... i napokon bude
nagrađen kratkim migom tame ispod ruba zahrđalog željeza, te drobećim zvukom kad
se malo pomaknulo - vjerojatno ne više od tri-četiri centimetra - po betonu. A tad se
Jonesyjevi leđni mišići zakoče i gospodin Sivac otetura od šahta, kukajući kroz stisnute
zube (zahvaljujući imunitetu, Jonesyjevi su još bili na broju), pritiskujući dlanovima
donji dio Jonesyjevih leđa, kao da želi spriječiti da mu se kralježnica rasprsne.

Lad ispusti niz cvileža. Gospodin Sivac pogleda u njega i shvati da je nastao kritični
trenutak. Premda je još spavao, Ladov abdomen sad je tako izobličeno nabreknuo da mu
je jedna noga stršila ukočeno u zrak. Koža na donjem dijelu trbuha rastegnula se do
točke prsnuća, a vene pulsirale brzinom otkucaja sata. Ispod repa curila mu je
svijetlocrvena krv.

Gospodin Sivac kivno pogleda u šipku koja je stršila iz utora na željeznom

poklopcu. U Jonesyjevoj mašti ona je Ruskinja bila vitka ljepotica crne kose i tamnih
tragičnih očiju. U stvarnosti, pomisli gospodin Sivac, jamačno je bila plećata i
korpulentna. Kako bi u protivnom uspjela—

Začuje se rafal iz vatrenog oružja, zabrinjavajuće blizu. Gospodin Sivac naglo

udahne zrak i osvrne se. Zahvaljujući Jonesyju, ljudska korozija sumnje sad je bila dio
njegove prirode i on prvi put shvati da bi mogao biti osujećen - da, čak i ovdje, tako
blizu svog cilja da ga čuje, klokot uspjenjene vode koja kreće na svoje stokilometarsko
podzemno putovanje. A između byruma i čitavog ovog svijeta stoji samo okrugla
željezna ploča teška šezdeset kilograma.

Vrišteći šturu i očajničku litaniju beaverovskih psovki, gospodin Sivac srne

naprijed. Jonesyjevo se zlorabljeno tijelo trzalo naprijed-natrag na oštećenom uporištu
desnog kuka. Jedan od njih pristiže, onaj po imenu Owen, i gospodin Sivac nije se
usudio ni pomisliti da bi uspio natjerati tog Owena da okrene svoje oružje protiv sebe.
Možda da ima vremena, da postoji element iznenađenja, ali sad nema ništa od toga. A
čovjek koji dolazi usto je obučen da ubija, to mu je posao.

Gospodin Sivac skoči. Začuje se prilično čujan prasak kad je Jonesyjev zlostavljani
kuk iskočio iz natečene čašice koja ga je držala. Gospodin Sivac padne na šipku punom
težinom Jonesyjeva tijela. Rub se ponovno podigne i ovaj put poklopac sklizne gotovo
trideset centimetara preko betona. Ponovno se ukaže onaj crni polumjesec kroz koji se
provukla Ruskinja. Ne baš neki naročiti polumjesec, zapravo samo tanahno veliko slovo
C, iscrtano kaligrafskim perom... ali dovoljno za psa.

Jonesyjeva noga više nije mogla držati Jonesyjevu težinu (a gdje je Jonesy uopće?
Ni glasa od njegova problematičnog domaćina), ali nema veze. Sad može i puzati.

Gospodin Sivac na taj način prijeđe preko hladnog cementnog poda do mjesta gdje
je ležao usnuli border koli, zgrabi Lada za ogrlicu i počne ga vući prema Šahtu 12.

184
 15

DVORANA USPOMENA - GOLEMO SKLADIŠTE KUTIJA - TAKOĐER JE PRED RASULOM.

Pod podrhtava kao od beskrajnog laganog potresa. Na stropu se fluorescentna svjetla
žmigajući pale i gase pa prostorija izgleda nekako mucavo, nestvarno. Ponegdje su se
prevrnuli oni visoki stupci kartonskih kutija i zakrčili neke hodnike.

Jonesy trči najbrže što može. Prelazi iz hodnika u hodnik, potpuno se naslijepo
provlači kroz ovaj labirint. Ponavlja si da se ne obazire na prokleti kuk, on je sad ionako
samo čisti um, ali od toga koristi koliko i kad bi mu bio amputiran neki ud a on ga
pokušavao uvjeriti da prestane boljeti.

Protrči pokraj kutija s oznakom AUSTROUGARSKI RAT, MEĐULJUDSKI

ODNOSI NA POVIJESNOM ODSJEKU, DJEČJE PRIČE i SADRŽAJ ORMARA NA
KATU. Preskoči hrpu prevrnutih kutija s oznakom CARLA, dočeka se na bolesnu nogu
i vrisne od bola. Podboči još neke kutije (s oznakom GETTYSBURG) da ne bi pale i
napokon ugleda drugu stranu skladišta. Hvala Bogu; čini mu se da trči kilometrima.

Vrata nose oznaku ODJEL INTENZIVNE NJEGE i POSJETI SAMO S

PROPUSNICOM. I to je u redu, tamo su ga odveli, tamo se probudio i začuo lukavu
Smrt kako se pretvara da zaziva Marcy.

Jonesy grune kroz vrata i u drugi svijet, svijet koji prepoznaje: plavo-bijeli hodnik
intenzivne njege gdje je načinio prve bolne, nesigurne korake četiri dana poslije
operacije. Posrćući prijeđe tri metra niz pločicama obložen hodnik, ugleda mrlje lišaja
po zidovima, začuje glazbu preko razglasa izrazito ne-bolničku; premda je puštena tiho,
čini se da Rolling Stonesi izvode “Sympathy for the Devil”.

Tek što je prepoznao pjesmu, kuk mu ode u materinu. Jonesy iznenađeno vrisne i
padne na crveno-crne pločice intenzivne, grčevito se držeći za kuk. Tako se osjećao
neposredno nakon nesreće: eksplozija užarene agonije. Uvija se na podu, gleda u
svjetleće žaruljice i okrugle zvučnike iz kojih dopire ona glazba (“Anastasia screamed
in vain98”), glazba iz nekog drugog svijeta, kad je bol tako silan onda je sve neki drugi
svijet, bol pretvara materiju u sjenu, a čak i ljubav u sprdnju, to je naučio u ožujku i
mora ponovno sad učiti. Bacaka se po podu, rukama grčevito steže svoj natečeni kuk,
iskolačenih očiju, usta zategnutih u silnom grču, i jako dobro zna što se dogodilo:
gospodin Sivac. Taj mu je prokletnik ponovno slomio kuk.

A tad, daleko iz tog drugog svijeta, začuje poznati glas, dječji.

Jonesy!

Ječi, iskrivljen... ali nije jako daleko. Nije u ovom hodniku, već u nekom od
susjednih. Čiji glas? Nekog njegova djeteta? Johnov, možda? Ne—

Jonesy, moraš se požuriti! Dolazi te ubiti! Owen te dolazi ubiti!

98
Anastazija je uzalud vrištala. Aluzija na princezu Anastaziju Romanov (1901. - 1918.), najmlađu
kćer posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Cijela je carska obitelj pobijena nakon Oktobarske
revolucije. Tvrdilo se da je ona taj pokolj preživjela jer je u odjeću ušila dijamante, pa su se meci
odbili od njih.

185
 On ne zna tko je taj Owen, ali zna kome glas pripada: Henryju Devlinu. Ali ne
kakav je sad, ni kakav je bio kad ga je posljednji put vidio, kad je s Peteom krenuo u
Gosselinov market; ovo je glas Henryja s kojim je odrastao, Henryja koji je rekao
Richieju Grenadeauu da će ga tužiti ako ne prestane, da Richie i njegovi prijatelji nikad
neće uhvatiti Petea jer Pete trči kao vjetar.

Ne mogu! odgovori on, još se bacakajući po podu. Svjestan je da se nešto

promijenilo, da se još mijenja, samo ne zna što. Ne mogu, ponovno mi je slomio kuk, taj
prokletnik mi je slomio—

A tad shvati što mu se događa: bol regresira. Kao kad se videokaseta premotava
unatrag - mlijeko teče iz čaše natrag u tetrapak, cvijet koji bi uz pomoć čuda produžene
ekspozicije trebao cvjetati, zatvara se.

Razlog mu je jasan kad se pogledao i shvatio da na sebi ima onu kričavonarančastu

jaknu. Onu koju mu je majka kupila u Searsu za prvu lovačku ekskurziju u Rupu u zidu,
kad je Henry ubio jelena sam, a oni zajedno Richieja Grenadeaua i njegove prijatelje -
ubili ih snom, možda nehotice, ali su svejedno to učinili.

Ponovno je postao dijete, četrnaestogodišnji šmrkavac, i ne osjeća bol. A zašto i bi?

Kuk će slomiti tek za dvadeset tri godine. A tad mu se u glavi neke stvari s treskom
poslažu na mjesto: nikad nije ni bilo gospodina Sivca; gospodin Sivac živi u snovolovci
i nigdje drugdje. On je stvaran koliko i bol u njegovu kuku. Bio sam imun, pomisli on
ustajući. Na meni nije izbilani mrljica lišaja. U mojoj glavi nije sjećanje, već pravi duh
u stroju99. On je ja. Mili Bože, gospodin Sivac je ja.

Jonesy se koprcajući osovi na noge i potrči, gotovo izgubivši ravnotežu kad je naglo
skrenuo iza ugla. No uspio se održati na nogama; gibak je i brz kako samo
četrnaestogodišnjak može biti i ne osjeća bol, ne boli ga ništa.

Idući hodnik prepoznaje. U njemu se nalaze bolnička nosila s kotačima, a na njima

bolnička guska. Pokraj njega, koračajući fino na sitnim kopitima, prolazi jelen kojeg je
vidio onomad u Cambridgeu trenutak prije nesreće. Oko njegova baršunastog vrata visi
ogrlica, a na njoj se poput golemog talismana klati Jonesyjeva Magic 8-Ball. Jonesy
projuri pokraj jelena koji ga pogleda blagim, iznenađenim očima.

Jonesy!

Blizu, jako blizu.

Jonesy, požuri se!

Jonesy udvostruči brzinu, noge mu polete, mlada pluća dišu lako, nema lišaja jer je
imun, nema gospodina Sivca, barem ne u njemu, gospodin Sivac je u bolnici i uvijek je
tamo i bio, gospodin Sivac je nepostojeći ud koji svejedno osjećaš, za koji bi se mogao
zakleti da je još tamo, gospodin Sivac je duh u stroju, duh priključen na uređaje za
održavanje života, a taj uređaj je on sam.

Skrene za još jedan ugao. Tu su troja otvorena vrata. Malo niže od njih, kod

99
Aluzija na učenje francuskog filozofa Renea Descartesa (1596. - 1650.) o dualizmu duha i tijela:
um je duh koji živi u stroju od krvi i mesa /tijelu/.

186
četvrtih, jedinih zatvorenih vrata, stoji Henry. Henryju je četrnaest godina kao i
Jonesyju; Henry ima na sebi narančastu jaknu baš kao i Jonesy. Naočale su mu po
običaju spuznule niz nos i rukom mu daje znak da se požuri.

Požuri se! Požuri se, Jonesy! Duddits ne može izdržati još dugo! Umre li prije nego
što ubijemo gospodina Sivca—

Jonesy stigne do Henryja. Želi mu se baciti oko vrata, zagrliti ga, ali nema vremena.

Za sve sam ovo ja kriv, kaže Henryju, glasom puno piskutavijim nego što mu je
godinama bio.

Nije istina, kaže Henry. Gleda u Jonesyja s nekadašnjim nestrpljenjem koje je u

Jonesyja, Petea i Beavera ulijevalo strahopoštovanje dok su bili djeca - Henry uvijek
kao da je bio nekoliko koraka ispred njih, uvijek na rubu da jurne u budućnost i ostavi
njih za sobom. Oni kao da su ga uvijek samo zadržavali.

Ali—

Kao da kažeš da je Duddits ubio Richieja Grenadeaua, a da smo mu mi bili

suučesnici. Jonesy, on je bio što jest i učinio nas je takvima kakvi jesmo... ali
nenamjerno. Jedva da si je znao namjerno cipele zavezati, zar ne shvaćaš?

I Jonesy pomisli: “Amjei to? Amjei eniiu?”

Henry... je li Duddits—

Još se drži na životu zbog nas, Jonesy, rekao sam ti. Drži nas na okupu.

U snovolovci.

Tako je. Onda, hoćemo li stajati i prepirati se u ovom hodniku dok svijet odlazi u
materinu ili ćemo—

Ubit ćemo gada, kaže Jonesy, i maši se okrugle kvake. Iznad nje piše OVDJE
NEMA ZARAZE, IL N'Y PAS D’INFECTIONICI, i odjednom on vidi oba nemila lica
tog natpisa, poput neke Escherove100 optičke varke: pogledaš iz jednog kuta i to je istina;
pogledaš iz drugog i vidiš najčudovišniju laž u svemiru.

Snovolovka, pomisli Jonesy i okrene kvaku.

Prostorija iza vrata je pomama lišajeva, košmarna džungla obrasla povijušama,

puzavcima i lijanama ispletenima u pletenice boje krvi. Zrak zaudara po sumporu i
hladnom etilnom alkoholu, miris tekućine za paljenje motora ubrizgane u glomazni
rasplinjač u neko ciče siječanjsko jutro. Barem ne moraju misliti na šupčevu lasicu, ne
ovdje; ona se nalazi na nekoj drugoj niti snovolovke, u nekom drugom vremenu i
mjestu. Byrum je sad Ladova boljka; on je border koli s vrlo neizvjesnom budućnošću.

Televizor je upaljen, pa iako je ekran obrastao lišajem, sablasna crno- -bijela slika
uspijeva se probiti kroza nj. Neki čovjek vuče pseću strvinu preko betonskog poda.

100
Maurits Cornelius Escher (1898. - 1972.), nizozemski umjetnik koji se u svojim djelima služio
optičkim varkama u prikazu perspektive.

187
Prašan pod posut mrtvim jesenskim lišćem podsjeća na grobnicu iz nekog filma strave i
užasa iz pedesetih godina kakve Jonesy još voli gledati na svom videu. Ali ovo nije
grobnica, jer je puna šupljeg zvuka uspjenjene vode.

Nasred poda je zahrđali okrugao poklopac s utisnutim slovima VOUM;

Vodoopskrba i odvodnja - uprava Massachusetts. Ta se slova provide čak i kroz
crvenkastu nečist na ekranu. Naravno da je tako. Gospodinu Sivcu - koji je kao tjelesno
biće umro još u Rupi u zidu - ona znače sve.

Znače mu, prilično doslovce, više nego sve na svijetu.

Poklopac šahta djelomice je gurnut u stranu pa se vidi polumjesec mrkle tame.

Jonesy shvati da je čovjek koji vuče psa on sam i da pas nije sasvim mrtav. Za sobom na
betonu ostavlja trag pjenaste ružičaste krvi, a stražnje mu se noge trzaju. Kao da njima
vesla.

Pusti sad taj film, Henry gotovo zareži, i Jonesy obrati pozornost stvorenju u
krevetu, sivome stvoru kojemu je lišajem umrljana plahta navučena na prsa: golu sivu
kožu bez pora, dlaka i bradavica. Iako to sad ne vidi zbog plahte, Jonesy zna da nema ni
pupka, jer se taj stvor nikad nije ni rodio. On je dječji crtež izvanzemaljca, upecan u
podsvjesti onih koji su prvi došli u dodir s byrumom. Nikad nisu postojali kao stvarna
bića, izvanzemaljci, E.T.-ji. Sivci kao tjelesna bića odvajkada su bili kreacija ljudske
mašte, snovolovke, i ta spoznaja Jonesyju donese stanovito olakšanje. Nije jedini
nasjeo. Barem to.

Još mu nešto pruža zadovoljstvo: izraz u tim užasnim crnim očima. Izraz straha.

16

“NAPUNJENO I REPETIRANO”, TIHO ĆE FREDDY ZAUSTAVIVŠI SE IZA HUMMERA koji su

ganjali tolike kilometre.

“Izvrsno”, reče Kurtz. “Izvidi terenac. Ja ću te pokrivati.”

“U redu.” Freddy pogleda u Perlmuttera čiji je trbuh ponovno nabrekao, pa u

Owenov Hummer. Onaj rafal koji su maloprije čuli sad je bio objašnjen: Hummer je bio
svojski izrešetan. Jedino pitanje koje je ostalo neodgovoreno bilo je tko je bio pošiljatelj
a tko primatelj. Tragovi koji su vodili od terenca sve su se slabije raspoznavali zbog
gustog snijega, ali su još bili dovoljno vidljivi. Jedan par tragova. Čizama. Vjerojatno
Owenovih.

“Kreći, Freddy!”

Freddy izađe na snijeg. Kurtz ispuzne za njim i Freddy začuje kako je repetirao
pištolj. Pouzdaje se u devetmilimetarca. Pa, možda je to dobro; vješt je s njim, u to
nema sumnje.

Freddy na trenutak osjeti jezu u leđima, kao da je Kurtz nanišanio u njih. Točno u
njih. Ali to je smiješno, zar ne? Da je Owen, to bi moglo biti tako, ali Owen je nešto
drugo. Owen je prekoračio crtu.

188
 Freddy žurno krene prema Hummeru, nisko sagnut, držeći karabin u visini prsa. Ne
voli imati Kurtza iza leđa, u to nema sumnje. Ne, to nikako ne voli.

17

KAD SU DVA DJEČAKA KRENULA PREMA ZARASLOM KREVETU, GOSPODIN SIVAC

počne mahnito pritiskati tipku za poziv sestri, ali se ništa ne dogodi. Mislim da je
mehanizam do zagušenja obrastao lišajem, pomisli Jonesy. Šteta, gospodine Sivac -
loše za vas. Baci pogled na televizor i shvati da je njegovo filmsko ja dovuklo psa do
ruba otvora. Možda su ipak zakasnili, a možda i nisu. Ne može se znati. Kotač se još
okreće.

Pozdrav, gospodine Sivac, toliko sam vas želio upoznati, kaže Henry. Izvuče
lišajem onečišćeni jastuk ispod uske, bezuhe glave gospodina Sivca. Gospodin Sivac
pokuša odmigoljiti na drugu stranu kreveta, ali ga Jonesy drži na mjestu, čvrsto ga
uhvativši za njegove izvanzemaljske štapiće od ruku. Koža mu nije ni hladna ni topla.
Zapravo, na dodir uopće i nije kao koža, nego kao—

Kao ništa, pomisli on. Kao san.

Gospodine Sivac? upita Henry. Evo ovako mi poželimo dobrodošlicu kad dođete u
posjet planetu Zemlji. I stavi jastuk na lice gospodina Sivca.

Ispod Jonesyjevih ruku, gospodin Sivac počne se batrgati i bacakati. Negdje

mahnito zapiskuta monitor, kao da to stvorenje ima srce, koje je sad prestalo kucati.

Jonesy pogleda u umiruće čudovište i poželi samo da tome već jednom dođe kraj.

18

GOSPODIN SIVAC DOVUČE PSA NA ONU STRANU OTVORA KOJU JE DJELOMICE otkrio.
Kroz uski crni polukrug dopirao je postojani šuplji šum tekuće vode i zapah memljivog,
hladnog zraka.

Ako se već učiniti mora, najbolje da se učini brzo - to je došlo iz kutije s oznakom
SHAKESPEARE. Pas je sad ubrzano trzao stražnjim nogama i gospodin Sivac začuje
zvuk trganja mesa: byrum je gurao na jednom kraju, a grizao na drugom, probijao se
van. Ispod psećeg repa začuje se ono žvrgoljenje, poput srditog majmuna. Mora psa
ubaciti u šaht prije nego što byrum izađe; nije nužno da se byrum rodi u vodi, ali izgledi
da preživi bili bi kudikamo veći kad bi bilo tako.

Gospodin Sivac pokuša ugurati pseću glavu u prorez između poklopca i betona, ali
mu ne uspije. Vrat se savije, a besmisleno iskešena pseća gubica se podigne. Premda je
još spavao (ili možda bio u nesvijesti), pas nekoliko puta tiho, prigušeno zalaje.

I nikako da prođe kroz otvor.

189
 “Jebo te Pero Ždero!” vrisne gospodin Sivac. Sad jedva da je bio svjestan režećeg
bola u Jonesyjevu kuku; u svakom slučaju, nije bio svjestan da je Jonesyjevo lice
napregnuto i blijedo, bademaste oči vlažne od suza, napora i jada. No jest bio svjestan -
užasno svjestan - da se nešto događa. Događa meni iza leđa, rekao bi Jonesy. A tko
drugi? Tko drugi nego Jonesy, njegov nevoljni domaćin?

“JEBI se!” drekne on na prokletog, mrskog, tvrdoglavog, trunku prevelikog psa.

“Iđeš dolje, čuješ li? ČU—”

Riječi mu zapnu u grlu. Odjednom više nije mogao vikati, iako je svim srcem to
želio; a kako voli urlati i bubati šakom (čak i po umirućem skotnom psu)! Odjednom
nije mogao disati, a kamoli vikati. Što mu to Jonesy radi?

Nije očekivao odgovor, ali ga je dobio - nepoznati glas, pun hladnog bijesa; Evo
ovako mi poželimo dobrodošlicu kad dođete u posjet planetu Zemlji.

19

MLATARAJUĆE, TROPRSTE RUKE SIVOG STVORA U BOLNIČKOM KREVETU PODIGNU se i

na trenutak uspiju odgurnuti jastuk. Crne oči koje zure s inače bezličnog lica sad su
bezumne od straha i gnjeva. Stvor se bori za zrak. S obzirom na to da zapravo i ne
postoji - ni u Jonesyjevoj glavi, barem ne u fizičkom smislu - žestoko se bori za život.
Henry ne može suosjećati, ali razumije. Stvor želi što i Jonesy, isto što i Duddits... što
čak i Henry želi, jer unatoč njegovim crnim mislima nije li mu srce ipak nastavilo
kucati? Nisu li mu jetra nastavila ispirati krv? Nije li mu tijelo nastavilo skriveno
vojevati protiv svega, od obične prehlade do raka i naposljetku lišaja? Tijelo je ih glupo
ili beskrajno mudro, ali ovako ili onako, pošteđeno je užasnog vještičarenja uma; ono
jedino zna kako ne uzmaknuti i boriti se dok se više boriti ne može. Ako je gospodin
Sivac i bio drukčiji, više nije; želi živjeti.

Ali mislim da nećeš, kaže Henry smirenim glasom, gotovo utješnim. Mislim da
nećeš, prijatelju. I ponovno pritisne jastuk na lice gospodina Sivca.

20

GOSPODINU SIVCU OTVORI SE TRAHEJA. UDAHNE HLADNI ZRAK KUĆICE... PA JOŠ

jedanput... a zatim se traheja ponovno zatvori. Guše ga, dave, ubijaju.

Ne! Jebo vas pas! Pas vam jebo mater! NE MOŽETE TO RADITI!”

On cimne psa pa ga okrene postrance; gotovo kao kad netko kasni na avion, a
pokušava u kovčeg ugurati posljednji pozamašni predmet.

Ovako će proći, pomisli on.

Da. Hoće. Čak ako Jonesyjevim rukama bude morao prignječiti nabrekli pseći trbuh

190
i omogućiti byrumu da brizne. Ovako ili onako, taj će prokletnik proći.

Naduta lica, iskolačenih očiju, prekinuta dovoda zraka, jedne jedine debele vene
nabrekle posred Jonesyjeva čela, gospodin Sivac zagura Lada dublje u pukotinu pa
Jonesyjevim šakama počne bubnjati po psu.

Propadni, dovraga, propadni.

PROPADNI.

21

FREDDY JOHNSON UPERI KARABIN U NAPUŠTENI HUMMER, A KURTZ SE LUKAVO

postavi iza njega (ponavljao se scenarij napada na svemirski brod sivaca); čekao je da
vidi kako će se situacija razvijati.

“Šefe, dvojica su. Čini se da je Owen odlučio iznijeti smeće prije nego što je krenuo
dalje.”

“Mrtvi?”

“Meni izgledaju prilično mrtvi. Sigurno Devlin i onaj drugi, onaj po kojeg su
svratili.”

Kurtz priđe Freddyju, nakratko zaviri kroz smrskani prozor pa kimne glavom. I
njemu su izgledali prilično mrtvi: par bijelih krtica leži isprepleten na stražnjem
sjedištu, pokriveni krvlju i smrskanim staklom. Podigne pištolj da ih sredi - svakom po
metak u glavu ne bi škodilo - ali ga spusti. Owen možda nije čuo njihov automobil.
Snijeg je nevjerojatno težak i mokar - akustična deka - i to je lako moguće. Ali bi čuo
pucnjeve. Umjesto toga, okrene se prema stazi.

“Kreni, dragoviću, ja ću za tobom. Pazi gdje staješ - izgleda sklisko. A možda ga

još možemo iznenaditi. Mislim da bismo to trebali imati na umu, zar ne?”

Freddy kimne glavom.

Kurtz se nasmiješi. Smiješak pretvori njegovo lice u mrtvačku lubanju. “Momak, uz

malo sreće, Owen Underhill bit će u paklu prije nego što bude znao da je mrtav.”

22

DALJINSKI UPRAVLJAČ, PRAVOKUTNIK CRNE PLASTIKE POKRIVEN LIŠAJEM, NALAZI se

na stoliću pokraj kreveta gospodina Sivca. Jonesy ga zgrabi. Glasom koji sablasno
podsjeća na Beaverov, kaže: “Jebeš ti to” i kresne njime najjače što je mogao po rubu
stolića, poput čovjeka koji razbija ljusku tvrdo kuhanog jajeta. Daljinac se razbije,
baterije razlete i u Jonesyjevoj ruci ostane plastični štapić nazubljenog ruba. Gurne ruku

191
ispod jastuka koji Henry drži na licu batrgajućeg stvora. Oklijeva samo trenutak, sjetivši
se prvog susreta s gospodinom Sivcem - svog jedinog susreta. Okrugla kvaka
kupaoničkih vrata ostala mu je u ruci kad je šipka pukla. Osjećaj zatamnjenja kad je
stvorova sjena pala na njega. Gospodin Sivac je tamo bio itekako stvaran, stvaran kao
ruže, stvaran kao kiša. Jonesy se okrenuo i ugledao... to... što je gospodin Sivac bio prije
nego što je postao gospodin Sivac... kako stoji u onoj velikoj središnjoj sobi. Stvor iz
tisuća filmova i dokumentaraca o “neobjašnjenim misterijima”, samo star. Star i
bolestan. Čak i tad spreman za ovaj bolnički krevet na Intenzivnoj. Marcy, bio je rekao,
iščeprkavši tu riječ ravno iz Jonesyjeva mozga. Izvukavši je poput čepa. Načinivši rupu
kroz koju će ući. A tad je eksplodirao poput petarde na Novu godinu, samo što je
umjesto konfeta on posijao lišaj a...

...a ja sam zamislio ostatak. Tako je bilo, zar se? Samo još jedan slučaj
intergalaktičke shizofrenije. To je zapravo bilo to.

Jonesy! vikne Henry. Ako to namjeravaš učiniti, onda daj više!

Gospodine Sivac, priprema, pozor, pomisli Jonesy. Jer bit će gadno; došao vrag po
svo—

23

GOSPODIN SIVAC NAPOLA JE UGURAO LADOVO TIJELO U OTVOR KAD MU JONESYJEV

glas ispuni glavu.

Gospodine Sivac, priprema, pozor. Jer bit će gadno; došao vrag po svoje.

Bol zadere posred Jonesyjeva vrata. Gospodin Sivac podigne Jonesyjeve ruke,
ispusti niz krkljavih jauka koji se nikad neće uzdići na razinu krika. Ne osjeti čekinjavu,
nenaboranu kožu Jonesyjeva vrata nego vlastitu grubu put. A najjače osjeti zgranutu
nevjericu: posljednja Jonesyjeva emocija koju je isisao. Ovo nije moguće. Uvijek su
stizali brodovima svojih prethodnih žrtava, u toj starudiji; uvijek bi podigli ruke u znak
predaje; uvijek bi pobijedili. Ovo nije moguće.

A ipak nekako jest.

Byrumova svijest nije izblijedjela, već se razbudila. Na samrti, entitet nekoć poznat
kao gospodin Sivac vratio se u svoje donedavno stanje. Kako je on postajao ono (i
trenutak prije nego što će ono postati ništa), gospodin Sivac posljednji put bijesno gurne
psa. Pas propadne u otvor... ali svejedno nedovoljno da bi se sasvim sunovratio.

Byrumova posljednja jonesyjevska pomisao bila je Trebao sam prihvatiti njegov

prijedlog. Trebao sam se podoma—

192
 24

JONESY ZAREŽE POTRGANIM KRAJEM DALJINSKOG UPRAVLJAČA PO

GOLOM, podvoljastom vratu gospodina Sivca. Grlo mu se rascijepi poput usta i izađe
oblačić nečega crvenkastonarančastog, obojivši zrak bojom krvi prije nego što se sleglo
na pokrivaču u pljusku prašine i dlačica.

Tijelo gospodina Sivca trzne se jedanput, galvanski, u Jonesyjevim i Henryjevim

rukama, a zatim se usuče poput sna, što je zapravo uvijek i bilo, i prometne u nešto
poznato. Na trenutak se Jonesy ne može sjetiti u što, a tad se sjeti. Ostaci gospodina
Sivca izgledaju kao jedan od onih kondoma koje su vidjeli na podu napuštenog ureda
špedicije Braće Trackers.

On je—

— mrtav! Jonesy je namjeravao završiti rečenicu, ali ga tad propara strahotna

munja bola. Ovaj put ne u kuku nego u glavi. I grlu. Odjednom oko vrata ima užarenu
ogrlicu. A cijela je soba prozirna, neka ga vrag odnese ako nije. Gleda kroza zid u
kućicu sa šahtom, gdje pas uguran u onu pukotinu porađa opako crveno stvorenje koje
izgleda kao križanac između lasice i golemog, krvlju natopljenog crva. On jako dobro
zna što to jest: byrum.

Isprugan krvlju, fekalijama i ostacima vlastite opnaste posteljice, zureći svojim

bezumnim crnim očima (to su njegove oči, pomisli Jonesy, oči gospodina Sivca), rađa
se pred njim, isteže tijelo, pokušava se ispiliti, želi pasti u tamu i prema zvuku tekuće
vode.

Jonesy pogleda u Henryja.

Henry pogleda u njega.

Jedan kratak trenutak, prestrašeni pogledi njihovih mladih očiju se sretnu... a tad i
oni počnu iščezavati.

Duddits, kaže Henry. Glas mu dopire izdaleka. Duddits odlazi. Jonesy...

Zbogom. Možda Henry želi reći zbogom. Prije nego što je uspio, obojica se
rasplinu.

25

JEDAN TRENUTAK, KAD JONESY NIJE BIO NIGDJE, ON OSJETI VRTOGLAVICU, KRAJNJU
nepovezanost. Pomisli da je to jamačno smrt, da je osim gospodina Sivca ubio i sebe -
stavio samom sebi nož pod grlo, kako se kaže.

U stvarnost ga vrati bol. Ne u grlu, toga je nestalo i ponovno je mogao disati - čuo
je kako zrak ulazi u njega i izlazi iz njega u silnim suhim soptajima. Ne, taj je bol bio
njegov stari znanac. Bolio ga je kuk. Ščepao ga je i zavitlao natrag u svijet oko svoje

193
otečene, urlajuće osi, omotao ga poput kugle koja visi na stupu. Ispod koljena osjeti
beton, ruke su mu bile pune krzna i začuje neljudsko pijukanje. Barem je ovaj dio
stvaran, pomisli on. Ovaj je dio izvan snovolovke.

To prokleto žvrgoljenje.

Jonesy ugleda onog lasičjeg stvora kako se klati u tami, a za gornji ga svijet drži
samo rep koji se još nije otkvačio od psa. Jonesy se baci i zgrabi njegovo sklisko,
uzdrhtalo tijelo u trenutku kad se sasvim iskoprcao.

Zaljulja se natrag, u bolesnom mu kuku začekića bol. On podigne uvijajuće,

ceketavo stvorenje iznad glave poput zabavljača iz lunaparka s udavom. Stvor je šibao
tijelom lijevo-desno, škrgutao zubima po zraku, savijao se unatrag, pokušavao dohvatiti
Jonesyjevo zapešće, ali se uspije dočepati samo desnog rukava njegove vjetrovke i
potrgati ga; iz njega iscure perolaki grmići bijelog paperja.

Jonesy se zavrti na svom urlajućem kuku i ugleda čovjeka u okviru razbijenog

prozora kroz koji se gospodin Sivac provukao. Pridošlica, čije se lice izdužilo od
iznenađenja, bio je odjeven u maskirnu vjetrovku i u ruci držao pušku.

Jonesy zavitla uvijajuću lasicu najdalje što je mogao, a što nije bilo daleko. Ona
odleti možda tri metra, padne na lišćem posut pod uz vlažan, mukli udarac i odmah
počne puzati natrag prema šahtu. Pseća strvina zakrčila je dio otvora, ali ne sasvim. Bilo
je dovoljno prostora.

“Upucaj ga!” Jonesy vrisne na muškarca s puškom. “Za Boga miloga, ubij ga prije
nego što se dokopa vode!”

Ali čovjek na prozoru ne učini ništa. Posljednja nada za spas svijeta samo je stajao
otvorenih usta.

26

OWEN NIJE MOGAO POVJEROVATI SVOJIM OČIMA: NEKAKAV STVOR, NAKAZNA lasica
bez nogu. Čuti za takve stvorove je jedno, a vidjeti nešto drugo. Stvor je migoljio prema
sredini poda. Tamo je poput klina zapeo pas ukočenih šapa podignutih u zrak kao da se
predaje.

Čovjek - jamačno Jonesy Tifusar - urlao je na njega da ubije stvora, ali Owenove se
ruke nisu podigle. Kao da su bile obložene olovom. Stvor će umaći; nakon svega što se
dogodilo, to što se nadao spriječiti dogodit će mu se pred nosom. Kao da je u paklu.

Gledao je kako se stvor uvijanjem pokreće i pritom ispušta nekakve užasne

majmunske glasove koji kao da su mu se razlijegali u glavi; gledao je kako se Jonesy
očajnički nespretno bacio na stvora, u nadi da će ga uhvatiti ili barem presresti. Ništa od
toga; pas mu stoji na putu.

Owen ponovno zapovjedi rukama da podignu pušku i nanišane, ali se ništa ne

dogodi. MP5 mogao je biti baš u nekom drugom svemiru. Dopustit će da stvor umakne.
Stajat će ovdje kao stup i dopustiti da umakne. Bog mu bio na pomoći.

194
 Bog im svima bio na pomoći.

27

HENRY SE USPRAVI NA STRAŽNJEM SJEDIŠTU TERENCA, OŠAMUĆEN. IMAO JE nešto u

kosi. On to otare rukom, još pod utjecajem sna o bolnici (samo što to nije bio san,
pomisli on), a tad ga oštar bodac bola prizove donekle u stvarnost. Bilo je to staklo.
Kosa mu je bila puna stakla. Još stakla, krhotina Saf-T-Glasa, pokrivalo je sjedište. I
Dudditsa.

“Dud?”

Nema vajde, naravno. Duddits je mrtav. Jamačno. Potrošio je posljednje atome

svoje venuće snage da dovede Jonesyja i Henryja u onu bolničku sobu.

Ali Duddits zaječi. Oči mu se otvore i njihov pogled vrati Henryja sve do ove
snijegom pokrivene slijepe ulice. Dudditsove su oči bile crvene i krvave nule, oči
proročice.

“Ooby!” zavapi Duddits. Ruke mu se podignu i načine slabašan pokret kao da

nišani puškom. “Ooby Doo! Iamo osla!”

Negdje ispred njih, iz šume, začuju se dva pucnja u ime odgovora. Stanka pa treći.

“Dud?” šapne Henry. “Duddits?”

Duddits ga je vidio. Čak i kroz svoje krvave oči, Duddits ga je vidio. Henry nije to
samo osjetio; na trenutak ugleda sebe kroz Dudditsove oči. Kao da gleda u čarobno
zrcalo. Ugleda nekadašnjeg Henryja: klinac koji gleda u svijet kroz naočale rožnatih
okvira prevelike za njegovo lice, koje mu uvijek padaju na vrh nosa. Osjeti Dudditsovu
ljubav, jednostavnu i nekompliciranu emociju, nearomatiziranu sumnjom, sebičnošću ili
zahvalnošću. Henry uzme Dudditsa u naručje, a kad je osjetio lakoću tijela svog starog
prijatelja, rasplače se.

“Ti si bio srećković, rista”, reče on i poželi da je Beaver tu. Beaver bi učinio ono što
Henry nije mogao; Beav bi uspavao Dudditsa uspavankom. “Ti si bio srećković, eto što
mislim.”

“Eni”, reče Duddits i rukom dotakne Henryjev obraz. Smiješio se, a njegove su
posljednje riječi bile besprijekorno razgovijetne. “Volim te, Eni.”

28

DVA PUCNJA ODJEKNU ISPRED NJIH - KARABINSKI PUCNJI BIČEM. I TO NEDALEKO.

Kurtz stane. Freddy je bio sedam metara ispred njega, stajao pokraj ploče na kojoj je
Kurtz jedva uspio pročitati: RIBOLOV U ŠAHTU NAJSTROŽE ZABRANJEN.

195
 Treći pucanj pa tajac.

“Šefe?” promrmlja Freddy. “Ispred nas je nekakva zgrada.”

“Vidiš li ikoga?”

Freddy zavrti glavom.

Kurtz ga sustigne, čak i sad zabavljen time kako je Freddy poskočio kad mu je on
položio ruku na rame. A i s pravom. Preživi li Abe Kurtz idućih petnaest do dvadeset
minuta, namjerava se sam zaputiti u vrli novi svijet koji ga možda očekuje. Nitko ga
neće pritom usporavati; nikakvih svjedoka ove posljednje gerilske akcije. Pa premda
možda Freddy nešto sumnja, ne može znati pouzdano. Šteta da je telepatije nestalo.
Šteta za Freddyja.

“Zvuči kao da je Owen našao nekog drugog da ga ubije.” Kurtz progovori tiho u
Freddyjevo uho, u kojemu se još šepirilo nekoliko vitica Ripleyjica, sad bijelih i
sparušenih.

“Upadamo?”

“Zaboga, ne”, odgovori Kurtz. “Ne daj Bože! Smatram da je kucnuo čas - nažalost,
taj čas kucne u gotovo svakom životu - kad moramo skrenuti sa zacrtanog puta,
dragoviću. Ubaciti se medu drveće. Vidjeti tko će ostati, a tko izaći. Ako itko izađe.
Pričekat ćemo deset minuta, može? Mislim da bi deset minuta trebalo biti više nego
dovoljno.”

29

RIJEČI KOJE su ISPUNILE GLAVU OWENA UNDERHILLA NISU IMALE SMISLA, ALI su bile
vrlo razgovijetne: Scooby! Scooby Doo! Imamo posla!

Karabin se podigne. Nije ga podigao on, ali kad se sila koja je podigla pušku
povukla, Owen je lako preuzeo. Prebaci regulator paljbe na pojedinačnu, nanišani i
dvaput pritisne okidač. Prvi metak promaši, udari u beton ispred lasice i odbije se.
Polete komadići betona. Stvor uzmakne, okrene se, ugleda ga i iskesi svoja usta puna
igličastih zuba.

“Tako je, ljepotice”, reče Owen. “Nasmiješi se u objektiv.”

Njegov drugi metak prošiša točno kroz lasičin neveseli cer. Ona se prekobaci
natraške u zraku, udari o zid pa padne na beton. No čak i tako raznesene rudimentarne
glave, instinkti su joj još radili. Ponovno počne polako puzati. Owen nanišani, a kad je
naciljao u svoju metu, pomisli na Rapeloewe, Dicka i Irene. Fini ljudi. Dobri susjedi.
Ako bi ti zatrebala šalica šećera ili litra mlijeka (ili rame za plakanje, kad smo već kod
toga), uvijek si mogao otići svojim prvim susjedima i riješiti problem. Kažu da je
moždani, dijete! doviknuo mu je gospodin Rapeloew, samo što je Owen pomislio da je
on rekao da su dobili dijete. Djeca sve pobrkaju.

I tako je ovo za Rapeloewe. I za klinca koji je uporno pogrešno shvaćao.

196
 Owen opali treći put. Taj metak potrefi byruma posred tijela i prepolovi ga.
Raskomadani dijelovi trznu se... zgrče... pa smire.

Nakon što je to zgotovio, Owen zanjiše karabin u kratkom luku. Ovaj put nacilja u
čelo Garyja Jonesa.

Jonesy ga je gledao ne trepćući. Owen je bio umoran - gotovo kao pas, tako se
barem osjećao - ali je ovaj čovjek izgledao više nego iscrpljeno. Jonesy podigne svoje
prazne ruke.

“Nemaš razloga to povjerovati,” reče on, “ali gospodin Sivac je mrtav. Zaklao sam
ga dok mu je Henry držao jastuk na licu - prizor kao iz Kuma. ”

“Zar”, reče Owen. Glas mu uopće nije imao intonacije. “A gdje ste točno izvršili to
smaknuće?”

“U Općoj bolnici Massachusetts moga uma”, reče Jonesy. A tad se nasmije

najneveselijim smijehom koji je Owen ikad čuo. “U onoj po čijim hodnicima bazaju
jeleni, a na televiziji se emitira stari film s naslovom Suosjećanje za sotonu. ”

Owen se na to lagano lecne.

“Ubij me ako baš moraš, vojnice. Spasio sam svijet - priznajem, uz pomoć tvoga
gola u sudačkoj nadoknadi. Možeš me nagraditi za tu uslugu na tradicionalan način101.
Usto mi je prokletnik ponovno slomio kuk. Mali poklon na odlasku od čovječuljka
kojeg nije bilo. Bol je...” Jonesy se iskesi. “Silna.”

Owen još trenutak ostane držati podignutu pušku, a tad je spusti. “Preživjet ćeš”,
reče on.

Jonesy se nasloni na laktove, jekne, prebaci težinu najbolje što je mogao na svoj
neozlijeđeni bok. “Duddits je mrtav. Vrijedio je koliko nas dvojica zajedno - i više - a
mrtav je.” Na trenutak pokrije oči pa spusti ruku. “Čovječe, koja je ovo fukancija. Tako
bi se Beaver izrazio: Koje li fukancije. Što je, znaš, suprotno od fukanca što na
beaverovskom jeziku znači dobar provod, potencijalno, premda ne i nužno, seksualne
prirode.”

Owen nije imao pojma o čemu to čovjek govori; vjerojatno bunca. “Duddits je
možda mrtav, ali Henry nije. Jonesy, ganjaju nas neki ljudi. Opaki ljudi. Čuješ li ih?
Znaš li gdje su?”

Ležeći na hladnom podu posutom lišćem, Jonesy odmahne glavom. “Nažalost,

ponovno sam na standardnih pet osjetila. ESP se izgubio. Grci možda darove nose, ali
su to indijanski darovi.102 Nasmije se. “Isuse, zbog ovakvog bih štosa mogao izgubiti
posao. Ta ne želiš me valjda tek tako ubiti?”

101 Mučeničkom smrću nagraditi nekoga tko je spasio svijet, kao što je Isus raspet na križ.
102 Prvi dio rečenice aluzija je na stih iz junačkog epa Eneida, Marona Publija Vergilija (70. pr. Kr.
- 19. pr. Kr.), rimskog pjesnika iz Augustova doba; Timeo Danaos et dona ferentis (Čuvaj se Grka i
kad darove nose); to je rekao Laokoon o trojanskom konju. Grk je u američkom slengu ujedno i
naziv za svakog stranca i došljaka.
Drugi dio rečenice, u izvorniku Indian giver /indijanski darovatelj/ je vrlo rasistički obojen izraz u
slengu, za osobu koja najprije donese dar pa ga poslije uzme ili očekuje nešto zauzvrat.

197
 Owen tome obrati pozornosti koliko i semantičkim razlikama između fukancije i
fukanca. Stiže Kurtz, i to mu je najpreča boljka. Nije ga čuo kad je stigao, ali nije ni
čudo. Snijeg dovoljno gusto pada da priguši sve zvukove osim onih najglasnijih.
Pucnjeve, primjerice.

“Moram se vratiti na cestu”, reče on. “Ti ostani ovdje.”

“Imam li izbora?” upita Jonesy i zatvori oči. “Čovječe, da se barem mogu vratiti u
svoj topli ured. Mislio sam da to nikad neću reći, ali došao je i taj dan.”

Owen se okrene i siđe niza stube; sklizalo mu se, ali se uspije održati na nogama.
Pogledom pretraži šumu s obiju strana puteljka, ali ne previše pozorno. Leže li Kurtz i
Freddy u zasjedi negdje između ovoga ovdje i Hummera, sumnja da će imati dovoljno
vremena da nešto učini. Mogao bi ugledati njihove tragove, ali bi im tad već bio tako
blizu da bi tragovi vjerojatno bili posljednje što bi vidio. Morao se nadati da još ima
prednost, to je sve. Mora vjerovati u staru dobru ludu sreću, a zašto i ne? Bio je u puno
čupavih situacija i luđa sreća ga je uvijek izvukla. Možda će to ponov— Prvi ga metak
pogodi u trbuh, odbaci natraške i zvonasto mu nadigne stražnji dio vjetrovke. Owen
zalomi stopalima, pokušavajući ostati na nogama, a i zadržati MP5 u rukama. Nije bilo
bola, tek osjećaj da ga je nespremnog raspalila velika boksačka rukavica na šaci
podmuklog protivnika. Drugi mu metak odnese jednu stranu glave i to ga zapeče, kao da
utrljavaš alkohol obilno nanesen na otvorenu ranu. Treći ga metak dohvati visoko na
desnoj strani prsa i to je bilo piši kući propalo je; izgubi ravnotežu i karabin.

Što je Jonesy rekao? Nešto o tome kako je spasio svijet, a za to bio nagrađen na
tradicionalan način. A ovo i nije tako loše; Isusu je trebalo šest sati da izdahne, objesili
su mu posprdni natpis iznad glave, a kad je došlo vrijeme za okrepu, njemu su dali
bućkuriš od octa i vode103.

Ležao je napola na snijegom pokrivenom puteljku, a napola sa strane, nejasno

svjestan da nešto kriči, a da to nije on. Zvučalo je poput goleme raspigane šojke.

To je orao, pomisli Owen.

Uspije udahnuti, pa iako je izdahnuo više krvi nego zraka, uspije se podići na
laktove. Ugleda kako se iz guštare breza i borova pomaljaju dva lika, sagnuta, vrlo
slično borbeno-jurišnoj pozi. Jedan je bio zdepast i plećat, drugi vitak, sjedokos i
nedvojbeno poletan. Johnson i Kurtz. Buldog i hrt. Sreća ga je ipak napustila. Na kraju,
sreća to uvijek učini.

Kurtz klekne pokraj njega, iskričavih očiju. U jednoj je ruci držao trokut novina.
Bio je izgužvan i malo savijen od dugog putovanja u Kurtzovu stražnjem džepu, ali
svejedno prepoznatljiv. Kapa. Magareća kapa. “Peh, dragoviću”, reče Kurtz.

Owen kimne glavom. I jest. Veliki peh. “Vidim da si našao vremena da mi načiniš
poklončić.”

“I jesam. Jesi li barem ostvario svoj primarni cilj?” Kurtz podigne bradu prema

103 Dok je Isus visio na križu, jedan je čovjek namočio spužvu u ocat (u nekim novijim prijevodima
Biblije, u kiselo vino), nataknuo je na štap i prinio Isusovim ustima da se okrijepi. David je David
Brinkley (1920. - 2000.), a Chet je Chet Huntley (1911. - 1974.). Oni su od 1956. do 1970. vodili
polusatne političko-informativne emisije “The Huntley-Brinkley Report”, Brinkley iz Washingtona,
a Huntley iz New Yorka, koje bi redovito završili spomenutom rečenicom.

198
kućici.

“Sredio sam ga”, propenta Owen. Usta su mu bila puna krvi. On je ispljune,
pokušavajući ponovno udahnuti, no umjesto toga začuje kako je velik dio tog zraka
zahripao kroz neku novu rupu.

“Sve je dobro što se dobro svrši, nije li?” Kurtz će dobrostivo. Nježno stavi onu
novinsku kapu na Owenovu glavu. Krv je istog trenutka natopi, šireći se naviše, i oboji
u crveno članak o NLO-u.

Začuje se još jedan krič negdje iznad vodocrpilišta, vjerojatno s jednog od otoka,
zapravo brežuljaka koji strše iz namjerno potopljenog krajolika.

“To je orao”, reče Kurtz i potapše Owena po ramenu. “Momče, smatraj se sretnim.
Bog ti je poslao ratničku pticu da ti otpjeva—”

Kurtzova se glava rasprsne u maglici krvi, mozga i kosti. Owen ugleda posljednji
izraz u čovjekovim plavim očima bijelih trepavica; zaprepaštenu nevjericu. Na trenutak
Kurtz ostane klečati, a zatim se prevali ničice na ono što mu je ostalo od lica. Iza njega,
Freddy Johnson stajao je još podignutog karabina iz čije se cijevi pušilo.

Freddy, Owen pokuša reći. Nikakav zvuk ne izađe iz njegovih usta, ali mu je
Freddy jamačno pročitao s usana. Kimne glavom.

“Nisam želio, ali je baraba to namjeravao učiniti meni. Nisam mu morao čitati misli
da bih to shvatio. Ne nakon tolikih godina.”

Dovrši posao, Owen pokuša reći. Freddy ponovno kimne glavom. Vjerojatno se u
Freddyju ipak zadržalo nešto od one proklete telepatije.

Owen se gubio. Bivao sve umorniji. Laku noć, drage dame, laku noć David, laku
noć Chet104. Laku noć, mili kraljeviću105. Legne na snijeg; kao da poleđuške pada na
krevet od najmekšeg paperja. Odnekud, jedva čujno i iz velike daljine, ponovno začuje
krič onog orla. Upali su mu na teritorij, poremetili njegov snježni jesenski mir, ali
uskoro će otići. Orao će ponovno imati vodocrpilište samo za sebe.

Bili smo heroji, pomisli Owen. Neka me vrag odnese ako nismo. Jebi se ti i tvoja
kapa, Kurtz, bili smo li—

Nije čuo posljednji hitac.

30

BILO JE JOŠ PUCNJAVE, NO SAD JE VLADALA TIŠINA. HENRY JE SJEDIO NA STRAŽNJEM

sjedištu Hummera pokraj svog mrtvog prijatelja i pokušavao odlučiti što će. Izgledi da

104 David je David Brinkley (1920. - 2000.), a Chet je Chet Huntley (1911. - 1974.). Oni su od
1956. do 1970. vodili polusatne političko-informativne emisije “The Huntley-Brinkley Report”,
Brinkley iz Washingtona, a Huntley iz New Yorka, koje bi redovito završili spomenutom rečenicom.
105 Misli se na princa Hamleta. To nakon Hamletove pogibije izgovara Horacije.

199
su se oni svi međusobno poubijali bili su slabi. Izgledi da su pozitivci - ispravak, -
pozitivac - koknuo negativce bili su još slabiji.

Njegov prvi nagon nakon što je došao do tog zaključka bio je pod hitno se maknuti
iz Hummera i sakriti se u šumi. No tad pogleda u snijeg (Ne vidim li snijeg više nikad,
pomisli on, i to će biti prebrzo) pa odbaci tu ideju. Vrati li se Kurtz ili taj koji je s njim u
idućih pola sata, Henryjevi će se tragovi još vidjeti. Slijedili bi njegov trag i naposljetku
ga ubili kao bijesnog psa. Ili lasicu.

Pa uzmi onda pištolj. Ubij ih prije nego što oni ubiju tebe.

To je već bolji plan. On nije Wyatt Earp106, ali zna pucati. Pucati u ljude nešto je
sasvim drugo nego pucati u jelene, ne mora se biti psihić da bi se to znalo, ali je bio
uvjeren da bi uspio upucati te tipove a da ne bi trepnuo ako mu dođu na puškomet.

Upravo se mašio za kvaku kad začuje iznenađenu psovku, tup udarac, pa još jedan
pucanj. Ovaj je bio jako blizu. Henryju se učini da se netko poskliznuo i pao u snijeg pa
opalio iz oružja kad je tresnuo na tur. Možda se zlotvor upucao? Nada li se previše? Ne
bi li to bilo d—

Ali ne. Nije on te sreće. Henry začuje tihi roktaj kad je osoba koja je pala ustala i
ponovno krenula. Postojala je samo jedna opcija i Henry se odluči za nju. Legne na
sjedište, ponovno se obgrli Dudditsovim rukama (najbolje što je mogao), pretvarajući se
da je mrtav. Nije mislio da postoje veliki izgledi da mu ta finta uspije. Negativci su u
dolasku prošli pokraj vozila - očito, s obzirom na to da je još živ - ali im se tad od žurbe
jamačno pušilo iz dupeta. Sad će ih vjerojatno teže zavarati nekoliko rupa od metaka,
malo razbijenog stakla i krv od posljednjih krvarenja jadnog starog Dudditsa.

Henry začuje tihe, hrskave korake na snijegu. Sudeći po zvuku, samo jedan par
koraka. Vjerojatno zloglasni Kurtz. Posljednji preživjeli. Stiže tama. Smrt popodne107.
Ne više njegova stara prijateljica - sad se samo pretvara da je mrtav - ali svejednako mu
prilazi.

Henry zatvori oči... Čekao je...

Koraci prođu pokraj Hummera ne usporivši.

31

STRATEŠKI CILJ FREDDYJA JOHNSONA ZASAD JE BIO I KRAJNJE

PRAKTIČAN I krajnje kratkoročan: želio je okrenuti taj vražji džip a da ne zapne.
Uspije li mu to, želi proći pokraj one vododerine na Istočnoj ulici (gdje je dolijao
Subaru za kojim je Owen jurio) a da ne upadne u jamu. Uspije li se vratiti na prilaznicu,
to bi mu moglo trunčicu proširiti obzore. Pomisao na Mass Pike nakratko mu izroni na
površinu mozga kad je otvorio vrata šefova Hummera i zavukao se za upravljač. Pokraj

106 Šerif i revolveraš (1848. - 1929.). Najpoznatiji od četvero braće (Virgil, Morgan i James), čuvara
reda i zakona u Dodge Cityju i Tombstoneu. Sudionik glasovitog obračuna kod O.K. korala.
107 Posljednji roman Ernesta Hemingwaya, o koridi, objavljen 1932.

200
1-90 ima puno Divljeg zapada. Puno mjesta gdje se može sakriti.

Kad je zalupio vratima, smrad ustajalih prdaca i hladnog etilnog alkohola pogodi ga
poput pljuske. Pearly! Usrani Pearly! U svem tom uzbuđenju, sasvim je zaboravio na
tog malog prdonju.

Freddy se okrene, podigne karabin... ali je Pearly još bio u nesvijesti. Nema potrebe
trošiti metke. Mogao bi Perlmuttera samo izgurati na snijeg. Bude li imao sreće, Pearly
će se smrznuti a da se neće probuditi. On i onaj njegov mali pajd—

Ali Pearly nije spavao. Niti bio u nesvijesti. Ni u komi, čak ni to. Pearly je bio
mrtav. I nekako... usukan. Gotovo mumificiran. Obrazi su mu uvučeni, upali, naborani.
Očne su mu duplje duboke rupe, kao da su mu iza tankih velova sklopljenih vjeđa očne
jabučice upale u ono što je sad bilo prazno vjedro. I navaljen je na vrata pod neobičnim
kutom, jedne noge podignute, gotovo prebačene preko druge. Kao da je umro
pokušavajući izvesti uvijek popularni jednoguzi fuljac. Maskirne hlače sad su mu bile
tamne, njihove izvorne prigušene boje pretvorene u blato, a sjedište ispod njega vlažno.
Pipci mrlje koji su se širili prema Freddyju bili su crveni.

“Koji k—”

Sa stražnjeg sjedišta razlegne se zaglušujuće ceketanje; kao da slušaš moćni stereo

koji si naglo pojačao do daske. Freddy uhvati nekakav pokret kutom desnog oka.
Nevjerojatno stvorenje pojavi se u retrovizoru. Otkine Freddyju uho, a zatim nasrne na
njegov obraz, probije se kroza nj u usta i zagrize mu u desni s unutarnje strane čeljusti.
A tad šupčeva lasica Archieja Perlmuttera odgrize jednu stranu Freddyjeva lica, onako
kako bi neki gladuš otrgnuo pileći batak.

Freddy vrisne i opali iz puške u suvozačka vrata Hummera. Podigne ruku i pokuša
gurnuti stvora sa sebe, ali mu prsti skliznu po skliskoj, novorođenoj koži. Lasica se
odmakne, zabaci glavu i proguta ono što je odgrizla, kao papiga komad sirovog odreska.
Freddy zalomi prema kvaki vrata i napipa je, ali prije nego što ju je uspio povući, onaj
stvor ponovno napadne, ovaj put zarinuvši zube u mišićje na spojištu Freddyjeva vrata i
ramena. Krv šikne u mlazu kad mu se otvorila žila kucavica; brizne do krova vozila, a
zatim zakapa po podu poput crne kiše.

Freddyjeva stopala zaplešu, stišćući po širokoj papučici kočnice brzim stepom.

Stvorenje sa stražnjeg sjedišta ponovno se odmakne; trenutak kao da je promislilo, a
onda zmijski spuzne preko Freddyjeva ramena i padne mu u krilo.

Freddy vrisne još jedanput kad mu je lasica odgrizla genitalije... a zatim više nije
vrištao.

32

HENRY JE SJEDIO NA STRAŽNJEM SJEDIŠTU DRUGOG HUMMERA ZAVRNUT POPUT vijka

i gledao kako se lik za upravljačem vozila zaustavljenog iza njega trza naprijed-natrag.
Henryju je bilo drago zbog gustog snijega, a i zbog krvi koja je šiknula uvis i zalila
vjetrobran drugog Hummera i tako mu djelomice zakrilila pogled.

201
 Jer ionako je i predobro vidio.

Naposljetku se lik za upravljačem prestane micati i padne postrance. Krupna sjena

uzdigne se iznad njega, naizgled se pobjedonosno napuhavajući. Premda nije vidio,
Henry je znao što je to; vidio je to na Jonesyjevu krevetu, još u Rupi u zidu. A ono što
jest vidio bio je razbijeni prozor na Hummeru koji ih je ganjao. Sumnjao je da je stvor
silno inteligentan, ali koliko mu inteligencije treba da registrira svjež zrak?

Ne vole hladnoću. Ona ih ubija.

Doista. Ali Henry nije namjeravao stati na tome, i to ne samo zato što je
vodocrpilište tako blizu da čuje vodu kako oblizuje stijene. Ostala je hrpa starih računa,
i samo je on ostao da ih naplati. Nije ugodno kad vrag dođe po svoje, kako je Jonesy
često znao reći, ali je vrag stigao.

Nagne se preko sjedišta. Tamo nema oružja. Nagne se još malo i pritisne puce
pretinca za rukavice. Ni u njemu nema ničeg osim smeća sprovodnica, računa za benzin
i raskupusane džepne knjige s naslovom Kako biti najbolji prijatelj samome sebi.

Henry otvori vrata, stane na snijeg... i noge mu istog trenutka zaplešu po zraku.
Ljosne na tur uz mukao udarac i ogrebe si leđa na Hummerov visoki blatobran. Jebo te
Pero Ždero. Ustane, ponovno se posklizne, grčevito se uhvati za otvorena vrata i ovaj
put uspije ostati na nogama. Vukući noge zaobiđe automobil kojim je stigao, ne
skidajući pogled s njegova blizanca, parkiranog iza njega. Još je vidio onog stvora u
njemu kako se bacaka i komeša, užinajući vozača.

“Ostani gdje jesi, ljepotane”, reče Henry i prasne u smijeh. Taj smijeh zazvuči
luđački, ali ga to ne omete. “Izlegni nekoliko jaja. Ta ja sam ionako jajonoša. Vaš dragi
jajonoša iz vašeg susjedstva. Ili možda hoćeš primjerak knjige Kako biti najbolji
prijatelj samome sebi? Imam jedan.”

Sad se smijao tako jako da je jedva mogao govoriti. Tocilja se po vlažnom i

varavom snijegu poput klinca kojemu je završila nastava i koji je krenuo na obližnje
sanjkalište. Drži se čvrsto za Hummerovu bočnu stranu, samo što se nema baš što
uhvatiti nakon što se nađeš južno od vrata. Gleda kako se onaj stvor premješta i miče... a
tad ga više nije vidio. O-o. Kamo se prokletnik djenuo? U nekom blentavom Jonesyjevu
filmu, ovo je trenutak u kojem bi počela jezovita glazba, pomisli Henry. Napad ubojitih
šupčevih lasica. To ga ponovno potakne na smijeh.

Sad je bio iza vozila. Tu je puce koje se može pritisnuti da se otvore stražnja vrata...
naravno, ako nisu zaključana. Vjerojatno nisu. Nije li Owen ušao u auto tim putem?
Henry se nije mogao sjetiti. Ni za živu glavu. Očito si nije najbolji prijatelj.

I dalje se klebereći, dok su mu suze brizgale iz očiju, on pritisne to puce: stražnja

vrata poskoče i otvore se. Henry ih snažno potegne da se otvore još jače i zaviri unutra.
Puške, hvala Bogu. Vojni karabini poput onoga koji je Owen ponio sa sobom u
posljednju patrolu. Henry uzme jednu i pregleda je. Sigurnosni zapor, u redu. Regulator
paljbe, u redu. Okvir za streljivo AMERIČKA VOJSKA 5.56 KAL 120 PUNJENJA, u
redu.

“Tako jednostavno da bi se i byrum snašao”, reče Henry pa se ponovno nasmije.

Presavije se, uhvati za trbuh, posklizne se na bljuzgavici i pokuša ne pasti ponovno.
Noge su ga boljele, leda su ga boljela, a najvećma ga je boljelo srce... pa ipak se smijao.

202
On je jajonoša, on je nasmijana hijena.

Ode na vozačku stranu Kurtzova Hummera, podignute puške (pobožno se nadao da

je sigurnosni zapor podignut), dok mu je u glavi svirala jeziva glazba, ali se i dalje
smijao. Evo rezervoara za benzin, jasno se vidi. Ali gdje je Gamera108, Čudovište Iz
Dubine Svemira?

Kao da je čula tu misao - što je bilo sasvim vjerojatno, shvati Henry - lasica grune
glavom o stražnji prozor. Koji je, hvala Bogu, bio čitav. Glava joj je bila umrljana
krvlju, dlakama i komadićima ljudskog mesa. Svojim je užasnim očima crnog grožđa
zurila u Henryjeve. Je li znala da joj je na raspolaganju izlaz u nuždi? Vjerojatno. A
vjerojatno je i shvaćala da bi - posluži li se njime - to vjerojatno značilo brzu smrt.

Lasica iskesi zube.

Henry Devlin, koji je jednom osvojio nagradu Američkog psihijatrijskog udruženja

“Skrbni liječnik” za komentar objavljen u New York Timesu s naslovom “Kraj mržnje”,
uzvrati kešenjem. Godilo mu je. A zatim stvoru pokaže srednji prst. Za Beavera. I Petea.
I to mu je godilo.

Kad je podigao karabin, lasica - možda jest glupa, ali ne sasvim glupa - se sagne.
Nema veze; Henry ionako nije imao ni najmanju namjeru pokušati je upucati kroz
prozor. Ali mu je bilo drago da je na podu. Samo što bliže benzinu, dušo, pomisli on.
Prebaci regulator paljbe na rafalnu pa ispali dug rafal u rezervoar.

Zvuk pucnjave bio je zaglušujući. Na mjestu poklopca rezervoara pojavi se golema

rupa neravnih rubova, ali se trenutak ništa ne dogodi. Toliko o holivudskoj verziji toga
kako ovakvo sranje funkcionira, pomisli Henry, a onda začuje promukli šapat koji se
pojača do grlenog siktaja. Ustukne dva koraka i noge mu ponovno zaplešu po zraku.
Ovaj mu je put pad najvjerojatnije spasio vid, a možda i život. Stražnji dio Kurtzova
Hummera eksplodira sekundu potom i plamen sukne ispod vozila u velikim žutim
laticama. Stražnji kotači iskoče iz snijega. Staklo poprska snježni zrak i preleti preko
Henryjeve glave. A tad ga vrućina počne žeći i on brzo otpuže od vozila vukući karabin
za remen i mahnito se smijući. Začuje se druga eksplozija i zrak ispune vrtložeće kukice
šrapnela.

Henry se osovi na noge poput čovjeka koji se penje po ljestvama, posluživši se

nižim granama priručnog stabla kao prečkama. Soptao je i smijao se. Noge su ga
boljele, leđa su ga boljela, a imao je čudan osjećaj da je istegnuo vrat. Čitav stražnji dio
Kurtzova Hummera gutao je plamen. Čuo je stvora u vozilu kako mahnito žvrgolji dok
ga zahvaća plamen.

U širokom luku zaobiđe vozilo i stane ispred suvozačke strane plamtećeg Hummera
pa nanišani karabinom u razbijeni prozor. Stajao je tamo trenutak mršteći se, a tad
shvati zašto mu se to učinilo silno glupo. Sad su svi prozori na vozilu bili razbijeni, svi
osim vjetrobrana. Ponovno se počne smijati. Koji je on kreten! Kreten nad kretenima!

Kroz pakao ognja u Hummeru još je vidio lasicu kako glavinja poput pijanca.

108 Serija japanskih filmova o divovskoj, prahistorijskoj kornjači (“svemirskoj Godzi- li”), koja se
zbog izloženosti radioaktivnom zračenju pretvori u čudovišnog mutanta, počne uništavati sve oko
sebe, pa je namame u raketu i lansiraju na Mars. U drugim filmovima te serije, borila se protiv raznih
svemirskih čudovišta koja žele uništiti Zemlju.

203
Koliko metaka ima u okviru ako taj prokleti stvor ipak izađe? Pedeset? Dvadeset? Pet?
Koliko god da ih je, morat će biti dovoljno. Ne bi se usudio riskirati i vratiti se u
Owenovo vozilo po još jedan okvir.

Ali stvor ne izađe.

Henry je stražario pet minuta pa produžio do deset. Snijeg je padao, džip gorio, a
crni dim kuljao u bijelo nebo. Henry je stajao i prisjećao se parade za Dane grada
Derryja, kako su Gary US Bonds pjevali “New Orleans” i kako je došao visoki
muškarac na štulama, legendarni kauboj, i kako se

Duddits uzbudio i počeo skakati. Sjeti se Petea, kako stoji ispred njihove škole u
Derryju, rukama zaklanja usta tobože kao da puši, i čeka njih ostale. Pete, čiji je plan
bio postati vođa prve NASA-ine ekspedicije na Mars s ljudskom posadom. Sjeti se
Beavera i njegove fonzijevske jakne, Beava i njegovih čačkalica, Beava kako pjeva
Dudditsu, bebin čamac je srebrni san. Beava koji grli Jonesyja na Jonesyjevu vjenčanju
i želi mu sreću, govori da mora biti sretan za sve njih.

Jonesy.

Kad se Henry uvjerio da je lasica mrtva - prah i pepeo - krene niz stazu da vidi je li
Jonesy još živ. Nije gajio preveliku nadu... ali shvati da ona još postoji.

33

JEDINA JONESYJEVA VEZA S OVIM SVIJETOM BIO JE BOL I ISPRVA JE

POMISLIO DA je izmučeni čovjek čađavih obraza koji kleči pokraj njega jamačno san
ili posljednji plod njegove mašte. Jer je čovjek izgledao kao Henry.

“Jonesy? Hej, Jonesy, jesi li pri svijesti?” Henry pucne prstima Jonesyju pred
nosom. “Zemlja zove Jonesyja.”

“Henry, to si ti? Zaista?”

“Ja sam”, reče Henry. Pogleda u psa još djelomice gurnutog u otvor Šahta 12 pa u
Jonesyja. Beskrajno nježno odmakne Jonesyjevu znojem natopljenu kosu s njegova
čela.

“Čovječe, trebalo ti je...” počne Jonesy, a tad mu svijet zaigra pred očima. Zatvori
oči, usredotoči se s mukom, pa ih ponovno otvori. “... trebalo ti je poprilično da se vratiš
iz dućana. Nisi zaboravio kupiti kruh?”

“Nisam, ali sam izgubio hrenovke.”

“Kojeg li peha.” Jonesy duboko i drhtavo udahne. “Idući put idem ja.”

“Možeš se slikat’, rista”, reče Henry i Jonesy utone u tamu nasmiješen.

204
 EPILOG

DAN RADA109

Svemir, koje li strave.

NORMAN MACLEAN

109 Državni blagdan u SAD-u, prvi ponedjeljak u rujnu

205
 JOŠ JEDNO LJETO OSTALO JE IZA NAS, POMISLI HENRY. Premda nije bilo
ničeg tužnog u toj pomisli jer ljeto je bilo dobro, a i jesen će biti. Ove godine ništa od
lova, a zasigurno će ga povremeno posjetiti njegovi novi vojni prijatelji (njegovi novi
vojni prijatelji žele više od svega biti sigurni da mu po koži ne rastu crvene priraslice),
ali će jesen svejedno biti dobra. Svjež zrak, sunčani dani, duge noći.

Ponekad, u gluho doba njegovih noći, Henryjeva stara prijateljica ponovno svrati,
ali kad se to dogodi, on jednostavno ode u radnu sobu, sjedi i drži knjigu u krilu i čeka
da ona ode. Naposljetku ona to uvijek i učini. Naposljetku uvijek grane sunce. San koji
ti nije došao jednu noć, katkad ti dođe druge noći, poput ljubovce. To je naučio nakon
prošlog studenoga.

Pije pivo na trijemu Jonesyjeve i Carline vikendice u Wareu, na obali jezera Pepper
Pond. Južni rub vodocrpilišta Quabbin približno je šest kilometra sjeverozapadno od
mjesta na kojem sjedi. I naravno, Istočna ulica.

Ruka koja drži limenku Coorsa ima samo tri prsta. Dva je izgubio zbog ozeblina,
vjerojatno dok se vozio na sanjkama niz Deep Cut Road iz Rupe u zidu, možda dok je
Jonesyja vukao do preživjelog Hummera na improviziranoj indijanskoj nosiljci. Čini se
da ga je prošle jeseni zapalo da vuče ljude po snijegu, s polovičnim uspjehom.

Blizu krpice od plaže Carla Jones petlja oko roštilja. Noel, bebač, gega se otežalih
pelena oko drvenog stola njoj slijeva. U jednoj ruci veselo maše pougljenjenom
hrenovkom. Ostala tri potomka Jonesijevih, u rasponu od jedanaest do tri godine
bućkaju se u vodi, prskaju se i viču jedni na druge. Vjerojatno ima nečeg u biblijskoj
zapovijedi da se plodimo i množimo, pomisli Henry, ali mu se činilo da su Jonesy i
Carla malo s time prekardašili.

Iza njega lupnu zaštitna vrata. Izađe Jonesy, noseći kantu punu ledeno hladnog piva.
Nije strašno šepao; ovaj je put liječnik rekao zajebimo originalnu opremu i sve
zamijenio čelikom i teflonom. Ionako bi kad-tad došlo do toga, liječnik je rekao
Jonesyju, ali da ste malo bolje pazili, šefe, mogli ste izdržati još pet godina sa starom.
Operiran je u veljači, uskoro nakon što su se Henry i Jonesy vratili sa šestotjednog
“odmora” u vojno- -obavještajnom centru, a oni iz psiholoških operacija obavili svoje.

Vojska se ponudila da će platiti zamjenu kuka u znak pažnje američke vlade - neka
vrsta kode njihovim informativnim razgovorima - ali Jonesy zahvali na tome, rekavši da
ne bi želio da mu ortoped ostane bez posla, a njegovo osiguravajuće društvo bez računa.

Njih su dvojica tad jedino željela otići iz Wyominga. Smještaj im je bio ugodan
(ako ste se mogli naviknuti živjeti ispod zemlje), hrana je bila za četiri zvjezdice
(Jonesy se udebljao pet kilograma, a Henry gotovo deset), a filmovi redovito premijerni.
No ozračje je bilo trunku a la Dr. Strangelove110. Henry je puno teže podnio tih šest
tjedana nego Jonesy. Jonesy se zlopatio, ali uglavnom zbog svog miniranog kuka;
njegova sjećanja na razdoblje kad je svoje tijelo dijelio s gospodinom Sivcem u
izvanredno su kratkom vremenu izblijedjela do dosljednosti snova.

No Henryjeva su se sjećanja pojačala. Najgora su bila ona u vezi sa stajom. Ljudi

koji su ga ispitivali bili su puni razumijevanja, nijednog Kurtza među njima, ali Henry

110 “Ili kako sam se prestao brinuti i zavolio atomsku bombu”, film Stanleyja Kubricka iz 1964.
godine, crna i krajnje satirična antiratna komedija. Film je pun nesposobnih političara, ludih
znanstvenika i još luđih generala.

206
nikako da iz misli odagna Billa, Marshu i Darrena Chilesa, gospodina od Orijaškog
Džointa iz Newtona. Često su ga salijetali u snovima.

Kao i Owen Underhill.

“Pojačanja”, reče Jonesy i odloži vjedro piva. Potom se, zastenjavši i iskrivivši lice,
spusti u uleknuti stolac za ljuljanje sa sjedištem od trstike pokraj Henryja.

“Još jedno i to mi je zadnje”, reče Henry. “Vozim natrag do Portlanda za otprilike

sat vremena i ne treba mi globa zbog vožnje s promilima.” “Prespavaj kod nas”, reče
Jonesy motreći Noela. Bebač je sjeo na travu ispod stola i činilo se da si je čvrsto
naumio ugurati ostatke hrenovke u pupak.

“Dok se tvoja dečurlija svađaju do ponoći, a možda i dulje?” upita Henry. “A jedino
što mogu gledati su filmovi strave Marija Bave111?” “Više-manje sam otpisao filmove
strave”, reče Jonesy. “Večeras je festival Kevina Costnera, a počinje s Tjelohraniteljem.
”

“Mislio sam da si rekao da više ne gledaš filmove strave.” “Pametnjaković.” A tad

Jonesy slegne ramenima, nasmiješi se. “Kako god želiš.”

Henry podigne svoju limenku. “Za prijatelje kojih nema.”

Jonesy podigne svoju. “Za prijatelje kojih nema.”

Kucnu se limenkama i otpiju.

“Kako je Roberta?” upita Jonesy.

Henry se nasmiješi. “Prilično se dobro drži. Malo sam bio sumnjičav na pogrebu...”

Jonesy kimne glavom. Na Dudditsovu pogrebu stajali su joj svaki sjedne strane, i to
je bilo dobro, jer se Roberta jedva držala na nogama.

“... ali sad dolazi k sebi. Namjerava otvoriti umjetnički obrt. Mislim da je to dobra
ideja. Naravno, on joj nedostaje. Nakon Alfiejeve smrti, Duds joj je bio cijeli život.”

“I naš”, reče Jonesy.

“Da. Vjerojatno.”

“Peče me savjest jer smo ga tolike godine zanemarivali. Hoću reći, imao je
leukemiju, a mi nismo ni znali, jebote.”

“Naravno da smo znali”, reče Henry.

Jonesy ga pogleda podignutih obrva.

“Hej, Henry!” zazove Carla. “Kakvu pljeskavicu hoćeš?”

“Jestivu!” dovikne on njoj.

111 Talijanski režiser (1914. - 1980.), redatelj tzv. “giallo” filmova, talijanske inačice filmova strave.

207
 “Bit će kako želite, gospodaru. Molim te, budi dušica i uzmi dijete. Ta se hrenovka
velikom brzinom pretvara u kolač od blata. Uzmi mu je i odnesi ga njegovom tati.”

Henry siđe niza stube, iščeprka Noela ispod stola i krene s njim prema trijemu.

“Eni!” veselo vikne Noel. Sad mu je osamnaest mjeseci.

Henry stane. Prođu ga trnci. Kao da ga je oslovio duh.

“Papa, Eni! Papa!” Noel energično čvrkne Henryja po nosu svojom blatnom
hrenovkom kako bi istaknuo najvažniju postavku svoje teze.

“Pričekat ću svoju pljeskavicu, hvala”, reče Henry i nastavi hodati.

“Neće papa moju papu?”

“Eni papa svoju papu, mucko. Ali možda bih trebao pojesti tu gadost koju držiš u
ruci. A ti možeš pojesti drugu čim budu gotove.” Kao pincetom izvadi musavu
hrenovku iz Noelove ručice, pa dijete tutne Jonesyju u krilo i ponovno sjedne. Kad je
Jonesy obrisao senf i kečap iz sinova pupka, dijete je bilo na rubu sna.

“Što si mislio time ‘Naravno da smo znali’?” upita Jonesy.

“Ma daj, Jonesy. Možda smo ga zapostavili, ili pokušali zapostaviti, ali misliš li da
je Duddits ikad zaboravio nas? Nakon svega što se dogodilo, zaista to misliš?”

Jako polako, Jonesy odmahne glavom.

“Djelomice kao posljedica odrastanja - razdvajanja - ali djelomice zbog onoga s

Richiejem Grenadeauom. To je djelovalo na nas onako kako je ono s pladnjem
Rapeloewih djelovalo na Owena Underhilla.”

Jonesy nije trebao upitati što to znači; u Wyomingu su imali vremena napretek da
jedan drugom ispričaju svoje priče.

“Ima jedna stara pjesma o čovjeku koji je pokušao umaknuti Bogu”, reče Henry.
“Zove se ‘Nebeski pas’112. Duddits nije bio Bog - Bože sačuvaj - ali je bio naš pas.
Trčali smo najbrže i najdalje što smo mogli, ali—”

“Nikad nismo mogli pobjeći iz snovolovke, zar ne?” reče Jonesy. “Nijednom od nas
to nije uspjelo. A onda su došli oni. Byrum. Glupe spore u svemirskim brodovima koje
je sagradila neka druga vrsta. Jesu li oni bili to? Samo to?”

“Mislim da nikad nećemo znati. Prošle je jeseni odgovoreno samo na jedno pitanje.
Stoljećima smo gledali u zvijezde i pitali se jesmo li sami u svemiru. Sad znamo da
nismo. Jupi, ha? Gerritsen... sjećaš se Gerritsena?”

Jonesy kimne glavom. Naravno da se sjeća Terryja Gerritsena. Mornarički psiholog,

vođa wyominskog tima, koji se stalno šalio kako je tipično da ga je američka vlada

112 Pjesma Francisa Thompsona (1859. -1907.), engleskog pjesnika. Govori o čovjeku koji cijeli
život bježi od Boga, prikazanog kao psa koji slijedi naš trag i povremeno zatuli kako bi nas podsjetio
da nam je za petama.

208
poslala u mjesto gdje je najbliža voda pojilište za krave. Gerritsen i Henry su se zbližili
- možda bi se i sprijateljili da je situacija to dopuštala. S Jonesyjem i Henryjem u
Wyomingu su lijepo postupali, ali oni tamo nisu bili gosti. No Henry Devlin i Terry
Gerritsen bili su kolege po struci, a takvo što puno znači.

“Gerritsen je krenuo od postavke da je odgovoreno na dva pitanja: da nismo sami u

svemiru i da nismo jedina inteligentna bića u svemiru. Pošteno sam se namučio da ga
uvjerim da je druga postavka utemeljena na logičkoj pogrešci, kuća podignuta na
pijesku. Mislim da ga nisam uspio sasvim razuvjeriti, ali sam možda barem posijao
sjeme sumnje. Što god byrumi bili, oni nisu sagradili one svemirske brodove, a rasa
koja ih jest sagradila možda je sasvim izumrla. Možda je zapravo već pretvorena u
byrum.”

“Gospodin Sivac nije bio glup.”

“Ne nakon što ti je upao u glavu, u tome se slažem s tobom. Gospodin Sivac je bio
ti, Jonesy. Ukrao ti je osjećaje, sjećanja, ljubav prema slanini—”

“Više je ne jedem.”

“I ne čudim se. A ukrao ti je i osobnost. Koja uključuje i podsvjesne perverzije. Što

god to u tebi voli filmove Marija Bave i vesterne Sergia Leonea, što god da se fura na
strah i nasilje... čovječe, kako se gospodin Sivac palio na ta sranja. A zašto i ne bi? To
su primitivni instrumenti preživljavanja. Kao posljednji Mohikanac u neprijateljskom
okružju, hvatao se svakog oruđa koje bi mu se našlo na dohvat.”

“Gluposti.” Jonesyju se na licu vidjelo da mu se ta ideja ne sviđa.

“Nisu. U Rupi u zidu, vidio si što si očekivao da ćeš ugledati, izvanzemaljca,

kombinaciju Dosjea X i Bliskih susreta treće vrste. Udahnuo si lišaj... ne sumnjam da je
došlo do fizičkog kontakta barem u toj mjeri... ali si bio potpuno imun na to. Kao što je,
čini se - sad to znamo - imuno najmanje pedeset posto ljudi. Ono čime si se ti zarazio
bila je namjera... nekakva slijepa vjera. Jebiga, nema riječi za to, jer nema riječi za njih.
Ali mislim da te to opsjelo jer si ti povjerovao u to.”

“Želiš mi reći”, reče Jonesy gledajući u Henryja preko glave svog usnulog sina, “da
sam zamalo uništio ljudski rod jer sam imao histeričnu trudnoću?”

“Ma ne”, reče Henry. “Da je to bilo sve, prošlo bi. Bila bi to samo... fuga113. Ali je u
tebi ideja gospodina Sivca zapela poput muhe u paukovoj mreži.”

“Zapela je u snovolovci.”

“Da.”

Zašute. Uskoro će ih Carla pozvati i oni će jesti hrenovke u pecivu i pljeskavice,

salatu od krumpira i lubenice, ispod plavog štita vječno propusnog neba.

“I bi li ti rekao da je sve to bila slučajnost?” upita Jonesy. “Da su se oni slučajno

srušili u Jefferson Tractu i da sam se ja slučajno tamo zatekao? I ne samo ja. Nego ti,

113 Poremećaj izgubljenog sjećanja, uz zadržavanje vještina i sposobnosti, te uz osjećaj potrebe

stvaranja novog života, najčešće u novoj sredini.

209
Beaver i Pete. Plus Duddits, samo tristotinjak kilometara južnije, ne zaboravi na to. Jer
nas je Duddits držao na okupu.”

“Duddits je uvijek bio dvosjekli mač”, reče Henry. “Josie Rinkenhauer na jednoj
strani - Duddits nalaznik, Duddits spasitelj. Richie Grenadeau na drugoj - Duddits
ubojica. Samo što smo Dudditsu bili potrebni mi da mu pomognemo ubiti. Uvjeren sam
u to. Mi smo imali dublji podsvjesni sloj. Mi smo osigurali mržnju i strah - strah da će
nas Richie zaista dohvatiti, kako je obećao. U nama je uvijek bilo više tame nego u
Dudsu. Njegova ideja opakosti sastojala se u tome da ti odbroji bodove unatrag, a to je
bilo više u duhu zafrkancije nego nečega drugog. Premda... sjećaš li se kad je Pete nabio
Dudditsu kapu na oči pa se Duddits zaletio u zid?”

Jonesy se sjećao, mutno. U trgovačkom centru. Kad su bili mladi i kad je centar bio
mjesto kamo se izlazilo. Staro sranje, drugi dan.

“Prilično dugo nakon toga Pete je redovito gubio kad smo igrali Dudditsovu igru.
Duddits mu je uvijek odbrojavao unatrag, no nitko od nas nije to dvoje povezao.
Vjerojatno smo smatrali da je posrijedi puka slučajnost, ali u svjetlu svega što sad znam,
sklon sam posumnjati u to.”

“Misliš da je čak i Duddits znao da vrag mora doći po svoje?”

“Naučio je to od nas, Jonesy.”

“Duddits je gospodinu Sivcu osigurao uporište. Umno. ”

“Aha, ali je i tebi osigurao sklonište - mjesto kamo si se mogao sakriti od gospodina
Sivca. Ne zaboravi to.”

Ne, pomisli Jonesy, nikad to neće zaboraviti.

“S naše je strane sve počelo s Dudditsom”, reče Henry. “Postali smo čudni, Jonesy,
od trenutka kad smo ga upoznali. Znaš da je tako. Ono s Richiejem Grenadeauom bile
su samo krupne stvari, one koje su se isticale. Osvrneš li se na svoj život, sjetit ćeš se i
drugih događaja. Uvjeren sam u to.”

“Defuniak”, promrmlja Jonesy.

“Tko je to?”

“Student kojeg sam uhvatio da prepisuje uoči moje nesreće. Uhvatio sam ga iako
nisam bio tamo kad su pisali test.”

“Eto vidiš. Ali je naposljetku Duddits slomio malog sivog nitkova. A reći ću ti i još
nešto: mislim da mi je Duddits spasio život na kraju Istočne ulice. Lako je moguće da je
Kurtzovu pomoćniku, kad je prvi put zavirio u stražnji dio Hummera i ugledao nas, mali
Duddits u glavi govorio: ‘Ne brini se, stara rago, nastavi svojim putem, mrtvi su.”’

Ali se Jonesy vrati na ono o čemu su prije razgovarah. “Trebamo li povjerovati da je

byrum koji je stupio u kontakt s nama - od svih ljudi baš s nama - bila puka slučajnost?
Jer tako je mislio Gerritsen. Nikad to nije izrijekom rekao, ali je njegovo mišljenje o toj
stvari bilo i više nego očito.”

210
 “Zašto ne? Ima znanstvenika, blistavih umova poput Stephena Jaya Goulda, koji
smatraju da naša vrsta postoji zahvaljujući još dužem i ne- vjerojatnijem nizu
slučajnosti.”

“I ti u to vjeruješ?”

Henry podigne ruke. Jedva bi znao na to odgovoriti a da ne spominje Boga koji se u

posljednjih nekoliko mjeseci ponovno ušuljao u njegov život. Na mala vrata, u gluho
doba mnogih besanih noći. Ali mora li se čovjek pozvati na dobrog, starog deus ex
machina da bi to objasnio?

“Ja vjerujem da je Duddits mi, Jonesy. L’enfant c’est moi... toi... tout le monde.
Rasa, vrsta, rod; gem, set i meč. Mi smo, kad se sve zbroji, Duddits, a sve naše
najplemenitije težnje svode se na to da čuvamo žutu kutiju za užinu i da naučimo
pravilno obuti cipele - amjei to, amjei eniiu. A naši najzločestiji nagoni se u kozmičkom
smislu svode na puko odbrojavanje nečijih bodova, i to unatrag, a zatim na pretvaranje
da o tome nemamo pojma.”

Jonesy ga je gledao očarano. “Te tvoje riječi ili ulijevaju nadu ili je ubijaju. Ne
mogu odrediti što od toga.”

“A nije ni važno.”

Jonesy razmisli o tome pa upita: “Ako smo mi Duddits, tko nam pjeva? Tko pjeva
uspavanku, pomaže nam da zaspimo kad smo tužni i prestrašeni?”

“O, to još radi Bog”, reče Henry i došlo mu je da se ugrize za jezik. Izletjelo mu je,
i protiv njegove volje.

“A je li Bog spriječio i da ona posljednja lasica upadne u Šaht 12? Jer da je taj stvor
dospio u vodu, Henry—”

Tehnički je lasica koja je narasla u Perlmutteru bila posljednja, ali su to bile nijanse,
nepotrebno cjepidlačenje.

“Bilo bi problema, to ne poričem; par godina bi odluka treba li srušiti stadion

Fenway Park bila najmanja briga grada Bostona. No bi li nas to uništilo? Sumnjam. Bili
smo im nepoznanica. Gospodin Sivac je to znao; snimke tvojih izjava pod hipnozom—”

“Ne spominji mi ih.” Jonesy je poslušao dvije i smatrao da je to bila najveća

pogreška koju je učinio u Wyomingu. Slušati se kako govori kao gospodin Sivac - kako
je pod dubokom hipnozom postao gospodin Sivac - bilo je kao da sluša nekog pakosnog
duha. Bilo je trenutaka kad mu se činilo da bi mogao biti jedini muškarac na svijetu koji
zaista zna što znači biti silovan. Neke je stvari najbolje zaboraviti.

“Oprosti.”

Jonesy mahne rukom da pokaže da je sve u redu - nema problema - ali je prilično
problijedio.

“Samo želim reći da mi kao vrsta više-manje živimo u snovolovci. Mrzim kako to
zvuči, kao lažni transcendentalizam, falš, ali nemamo riječi ni za to. Možda ćemo
jednog dana morati nešto izmisliti, ali u međuvremenu nam ostaje samo snovolovka. ”

211
 Henry se okrene u stolcu. Jonesy također, malko premjestivši Noela u krilu.
Snovolovka je visjela iznad vrata vikendice. Henry ju je donio na dar, a Jonesy ju je
odmah objesio, poput seljaka katolika koji na vrata svoje potleušice pribija križ u doba
kad su živjeli vampiri.

“Možda si ih ti privukao”, reče Henry. “Ili mi. Onako kako se cvijeće okreće za
suncem ili kako se željezne strugotine poslože kad osjete privlačnu silu magneta. Ne
možemo pouzdano znati, jer se byrum silno razlikuje od nas.”

“Hoće li se vratiti?”

“O da”, reče Henry. “Oni ili neki drugi.”

Pogleda u plavo nebo dana na izmaku ljeta. Negdje u daljini, u smjeru vodocrpilišta
Quabbin, zakriči orao. “Mislim da se možeš kladiti u to. Ali ne danas.”

“Dečki!” vikne Carla. “Ručak je gotov!”

Henry uzme Noela od Jonesyja. Na trenutak im se ruke dodirnu, pogledi im se

dodirnu, a i misli im se dodirnu - na trenutak ugledaju crtu. Henry se nasmiješi. Jonesy
mu uzvrati smiješak. A tad siđu niza stube pa prijeđu preko travnjaka, zajedno, Jonesy
šepajući, a Henry s usnulim djetetom u naručju, i toga trenutka jedina su tama bile
njihove sjene koje su se vukle za njima po travi.

Lovell, Maine 29. svibnja 2000.

By

Maya

212
 AUTOROVA BILJEŠKA

Nikad nisam bio toliko zahvalan što pišem kao dok sam radio na Snovolovci (od 16.
studenoga 1999. do 29. svibnja 2000.). Tih šest i pol mjeseci trpio sam jake bolove i
knjiga mi je pomogla da ne mislim na njih. Čitatelji će primijetiti da su aspekti te
tjelesne patnje našli mjesta u mojoj knjizi, ali ono čega se najviše sjećam jest
sublimacija koju nalazimo u živopisnim snovima.

Pomoglo mi je puno dobrih ljudi. Jedna od njih bila je moja supruga Tabitha, koja
se odlučno usprotivila tome da se ovaj roman objavi pod izvornim naslovom - Rak.
Smatrala je da je i ružan i urokljiv. Naposljetku sam se priklonio njezinoj logici, pa je
ona više ne zove “ona knjiga” ili “knjiga o šupčevim lasicama”.

Također dugujem zahvalnost Billu Puli koji me s pogonom na četiri kotača odvezao
do vodocrpilišta Quabbin, te njegovoj klapi: Peteru Baldracciju, Terryju Campbellu i
Joeu McGinnu. Jedna druga grupa ljudi, koja bi vjerojatno više voljela da im ne
spominjem imena, Hummerom me odvezla iza zračne baze Nacionalne garde i
nepromišljeno mi dopustila voziti, uvjeravajući me da s tom mrcinom ne mogu zapeti. I
nisam, ali sam bio blizu. Vratio sam se poprskan blatom i sretan. Također bi željeli da
vam kažem da su Hummeri bolji za blato nego za snijeg; u tom sam pogledu romansirao
mogućnosti tih vozila kako je odgovaralo zapletu moje knjige.

Također zahvaljujem Susan Moldow i Nan Graham iz Scribnera, Chucku Verrillu,

uredniku knjige, te Arthuru Greeneu, agentu. A ne smijem zaboraviti ni Ralpha
Vicinanzu, mog agenta za prodaju autorskih prava u inozemstvu, koji je našao najmanje
šest načina kako da se na francuskom kaže “Ovdje nema zaraze”.

I posljednja primjedba. Ova je knjiga napisana najfinijim procesorom na svijetu,

Watermanovim nalivperom. Pisanje prve radne verzije tako duge knjige rukom dovelo
me u bliski dodir s jezikom na način na koji to godinama nisam bio. Čak sam jedne noći
(kad je nestalo struje) pisao uz svjetlost svijeće. U 21. stoljeću, malokad se ukaže takva
prigoda i treba uživati u svakom takvom trenutku.

A onima koji su dospjeli tako daleko, zahvaljujem što su pročitali moju priču.

Balkandownload.org

213