Professional Documents
Culture Documents
Proračun Parnog Kotla
Proračun Parnog Kotla
MAŠINSKI FAKULTET
Energetsko mašinstvo
Parni kotlovi II
Akadameska 2017/18.g.
SEMINARSKI RAD
PRORAČUN PARNOG KOTLA
1 SAGORIJEVANJE _______________________________________________________________ 4
1.1 Teorijski uvod ____________________________________________________________ 4
1.2 Karakteristike uglja ________________________________________________________ 9
1.3 Proračun količine vazduha potrebne za sagorijevanje ____________________________ 10
1.4 Proračun količine suhih i vlažnih produkata sagorijevanja _________________________ 11
1.4.1 Proračun suhih produkata sagorijevanja ___________________________________ 11
1.4.2 Proračun vlažnih produkata sagorijevanja _________________________________ 12
1.5 Udio pojedinih komponenata u produktima sagorijevanja_________________________ 13
1.6 Trougao sagorijevanja – Ostwaldov trougao____________________________________ 15
1.7 Proračun entalpija produkata sagorijevanja ____________________________________ 17
2 LOŽIŠTE ____________________________________________________________________ 21
2.1 Izbor ložišta _____________________________________________________________ 23
2.2 Kotlovski gubici __________________________________________________________ 24
2.3 Proračun gubitka U7_______________________________________________________ 27
2.4 Određivanje stepena izolovanosti ____________________________________________ 28
2.4.1 Određivanje stepena izolovanosti parnog kotla za nominalni režim rada _________ 29
2.5 Određivanje indirektnog stepena iskorištenja kotla ______________________________ 29
2.6 Proračun potrebne količine goriva ___________________________________________ 30
2.6.1 Proračun potrebne količine goriva za nominalni režim rada ___________________ 30
2.7 Gasifikaciona količina goriva ________________________________________________ 31
2.7.1 Proračun gasifikacione količine goriva za nominalni režim rada_________________ 31
2.8 Proračun topline unešene u ložište i raspored prihvaćene topline __________________ 31
2.8.1 Količina topline unešene u ložište ________________________________________ 32
2.8.2 Količina topline prihvaćene u kotao ______________________________________ 32
2.8.3 Količina topline prihvaćena u zagrijaču vode (ekonomajzeru) __________________ 32
2.8.4 Količina topline prihvaćena u isparivaču ___________________________________ 33
2.8.5 Količina topline prihvaćena u pregrijaču pare _______________________________ 34
2.8.6 Količina topline prihvaćena u međupregrijaču ______________________________ 34
2.8.7 Provjera ____________________________________________________________ 35
2.8.8 Količina topline prihvaćena u zagrijaču zraka _______________________________ 35
2.9 Teorijska temperatura u ložištu _____________________________________________ 37
2.9.1 Provjera ____________________________________________________________ 37
2.10 Količina topline predate zračenjem___________________________________________ 38
2.11 Temperatura predajnika topline _____________________________________________ 39
2.11.1 Temperatura na izlazu iz pregrijača pare 2 _________________________________ 39
1
2.11.2 Temperatura na izlazu iz međupregrijača __________________________________ 41
2.11.3 Temperatura na izlazu iz pregrijača pare 1 _________________________________ 41
2.11.4 Temperatura na izlazu iz zagrijača vode ___________________________________ 43
2.11.5 Temperatura na izlazu iz zagrijača zraka 2 _________________________________ 44
2.11.6 Temperatura na izlazu iz zagrijača zraka 1 _________________________________ 45
3 TEMPERATURA NA KRAJU KOTLA ________________________________________________ 48
4 PRORAČUN GLAVNIH DIMENZIJA LOŽIŠTA _________________________________________ 50
5 PRORAČUN OZRAČENE POVRŠINE _______________________________________________ 53
5.1 Razmjena topline zračenjem ________________________________________________ 53
5.2 Proračun površine ________________________________________________________ 55
6 TEMPERATURA PARE NA ULAZU U KOTLOVSKE ELEMENTE ____________________________ 59
6.1 Temperatura pare na ulazu u pregrijač pare 2 __________________________________ 59
6.2 Temperatura pare na ulazu u međupregrijač ___________________________________ 59
6.3 Temperatura na ulazu u pregrijač pare 1 ______________________________________ 60
6.4 Temperatura na ulazu u zagrijač vode ________________________________________ 60
7 PRORAČUN KOTLOVSKIH ELEMENATA ____________________________________________ 61
7.1 Razmjena topline kondukcijom ______________________________________________ 61
7.2 Razmjena topline konvekcijom ______________________________________________ 62
7.3 Proračun pregrijača pare 2 _________________________________________________ 63
7.4 Proračun međupregrijača pare ______________________________________________ 69
7.5 Proračun pregrijača pare 1 _________________________________________________ 74
7.6 Proračun zagrijača vode ___________________________________________________ 80
7.7 Proačun zagrijača zraka 2 __________________________________________________ 83
7.7.1 Koeficijent konvekcije na strani produkata sagorijevanja ______________________ 85
7.7.2 Koeficijent konvekcije na strani zraka _____________________________________ 87
7.7.3 Koeficijent prolaza topline______________________________________________ 88
7.8 Proačun zagrijača zraka 1 __________________________________________________ 88
7.8.1 Koeficijent konvekcije na strani produkata sagorijevanja ______________________ 90
7.8.2 Koeficijent konvekcije na strani zraka _____________________________________ 92
7.8.3 Koeficijent prolaza topline______________________________________________ 93
8 PRORAČUN VENTILATORA______________________________________________________ 94
9 DINAMIKA I REGULACIJA PARNOG KOTLA _________________________________________ 95
9.1 Principi automatskog regulisanja parnih kotlova ________________________________ 96
LITERATURA _____________________________________________________________________ 99
PRILOG:
- Toplinska šema kotla
- Šema strujanja dimnih plinova, vazduha, vode i vodene pare
- Proračunska šema
- Sklopni crtež parnog kotla
2
POPIS SLIKA
Slika 1.1. Temperatura paljenja uglja ovisno o sadržaju plinovitih sastojaka __________________________ 6
Slika 1.2. Brzina ptervorbe materije u funkciji temperature __________________________________________ 6
Slika 1.3. Brzina reakcije sagorijevanja ovisno o temperature sagorijevanja _____________________________ 6
Slika 1.4. Shematski prikaz nepokretnog sloja _____________________________________________________ 7
Slika 1.5. Promjena sagorijevanja u odnosu na povecanje brzine filtracije _______________________________ 8
Slika 1.6 Promjena količine produkata sagorijevanja i viška vazduha__________________________________ 12
Slika 1.7. Dijagram procentualnog sastava suhih i vlažnih produkata sagorijevanja ______________________ 14
Slika 1.8. Ostwaldov trougao sagorijevanja ______________________________________________________ 16
Slika 1.9. Dijagram entalpija sagorijevanja ______________________________________________________ 20
Slika 2.1. Ložišta sa sagorijevanje u prostoru _____________________________________________________ 22
Slika 2.2. Shema ciklonskih ložištasa tečnim odvođenjem šljake _____________________________________ 22
Slika 2.3. Senkey-ev dijagram kotlovskih gubitaka ________________________________________________ 29
Slika 2.4. Toplinska bilansa parnog kotla ________________________________________________________ 31
Slika 2.5. Usvojeni redoslijed grijnih površina u kotlu ______________________________________________ 32
Slika 2.6. Lenzov dijagram za nominalni režim rada _______________________________________________ 47
Slika 4.1. Dimenzije ložišta ___________________________________________________________________ 51
Slika 5.1. Energija zračenja za diferencijalni sloj (lijevo) i optička gustoća (desno) _______________________ 53
Slika 5.2. Planckov zakon promjene monohromatske emisione snage u zavisnosti od latasne dužine ________ 54
Slika 7.1. Jednodimenzionalno stacionarno provođenje top0line kroz ravan zid _________________________ 61
Slika 7.2. Radijalni protok topline kroz zidove tanke cijevi___________________________________________ 62
Slika 7.3. Režimi strujanja fluida preko ravne ploče ________________________________________________ 62
Slika 7.4. Dijagram razlike temperatura za pregrijač pare 2 ________________________________________ 64
Slika 7.5. Geometrija pregrijača pare 2 _________________________________________________________ 64
Slika 7.6. Dijagram razlike temperatura za međupregrijač _________________________________________ 69
Slika 7.7. Geometrija međupregrijača __________________________________________________________ 70
Slika 7.8. Dijagram razlike temperatura za pregrijač pare 1 ________________________________________ 75
Slika 7.9. Geometrija pregrijača pare 1 _________________________________________________________ 75
Slika 7.10. Dijagram razlike temperatura za zagrijač vode__________________________________________ 80
Slika 7.11. Geometrija zagrijača vode __________________________________________________________ 81
Slika 7.12. Dijagram razlike temperatura za zagrijač zraka 2 _______________________________________ 84
Slika 7.13. Geometrija zagrijača zraka 2 ________________________________________________________ 84
Slika 7.14. Dijagram razlike temperatura za zagrijač zraka 1 _______________________________________ 89
Slika 7.15. Geometrija zagrijača zraka 1 ________________________________________________________ 89
Slika 9.1. Dinamika prijelaznog procesa pri regulaciji ______________________________________________ 95
POPIS TABELA
Tabela 1.1. Sastav goriva _____________________________________________________________________ 9
Tabela 1.2. Stvarna količina vazduha potrebna za sagorijevanje _____________________________________ 10
Tabela 1.3. Stvarna količina suhih produkata sagorijevanja _________________________________________ 11
Tabela 1.4. Stvarna količina vlažnih produkata sagorijevanja _______________________________________ 12
Tabela 1.5. Vrijednost količine kiseonika u zavisnosti od koeficijenta viška zraka________________________ 13
Tabela 1.6. Procenutalni sastav produkata sagorijevanja u zavisnosti od lambda _______________________ 14
Tabela 1.7. Entalpije produkata sagorijevanja ____________________________________________________ 18
Tabela 2.1. Klasični ozid _____________________________________________________________________ 23
Tabela 2.2 Priraštaj koeficijenta viška vazduha za nominalni i maksimalni režim rada ____________________ 23
Tabela 2.3 Kotlovski gubici ___________________________________________________________________ 24
Tabela 4.1. Predproračun površine zidova kotla __________________________________________________ 51
Tabela 4.2. Proračun površine zidova kotla ______________________________________________________ 52
3
1 SAGORIJEVANJE
- statiku sagorijevanja, u kojoj se tretiraju samo krajnji produkti nastali pir procesu
sagorijevanja i
- dinamiku sagorijevanja, koja se bavi fizičko-hemijskim procesima koji se odvijaju tokom
sagorijavanja
Za vrijeme sagorijevanja u ložištu parnog kotla, gorivo prolazi kroz pet faza:
1. zagrijavanje i sušenje,
2. isplinjavanje lakih plinovitih sastojaka,
3. paljenje na temperaturi 300-550 0C,
4. rasplinjavanje koksa,
5. izgaranje čvrstog ugljika
Ugljenik
C + O2 → CO2 + QCO2
12 kg C + 32 kg O2 → 44 kg CO2 + 406800 kJ
4
Vodonik
2H2 + O2 → 2 H2 O + Q H2 O
4 kg H2 + 32 kg O2 → 36 kg H2 O + 2x239400 kJ
Sumpor
S + O2 → SO2 + QCO2
32 kg S + 32 kg O2 → 64 kg SO2 + 298700 kJ
Kruta i tekuća goriva spremna su za proces sagorijevanja tek pošto su prešla u plinovitu fazu,
pa je potrebno u ložištu parnog kotla raspliniti gorivo, tako rasplinjeno dovesti na višu temperaturu
od temperature paljenja goriva i uz dodavanje kisika iz zraka omogućiti sagorijevanje. Kod tekućih
goriva trajanje procesa rasplinjavanja duže je od procesa sagorijevanja. Da bi se isparavanje provelo u
što kraćem vremenu potrebno je povećati vanjske površine čestica, tj. osigurati fino raspršivanje
goriva. Kod loživih ulja normalna veličina kapljica iznosi 30 do 200 µm. Rasplinjivanje i isplinjivanje
krutih goriva je, kao i isparavanje tekućih goriva, heterogena površinska reakcija, a proces
sagorijevanja kod obje vrste goriva usko je vezan s površinskom reakcijom raplinjivanja i isplinjivanja
krutih,odnosno isparavanja tekućih goriva. Za razliku od čestica tekućih goriva koje se nalaze pod
odredenom površinskom napetošću, čestice ugljena su površinski porozne, tako da se i unutrašnje
površine pora mogu uračunati u površine na kojima se obavljaju reakcije. Temperatura paljenja
ugljena kreće se prema sIici 1.1. ovisno o sadržaju plinovitih sastojaka od 500 do 800 0C za ugljen sa
10 do 60 % plinovita sadržaja. U temperaturnom području ispod 700 0C stabilnost paljenja je
nemoguće osigurati pa je uslov za siguran tok sagorijevanja održavanje temperature u području
isagorijevanja iznad minimalno 700 0C.
5
opasnosti da se na ekranskim i ostalim ogrjevnim površinama stvore naslage, odnosno nanesu velike
količine omekšane troske i pepela koje uslovljavaju zastoj u radu parnog kotla.
U dijagramu na slici 1.2. vidi se kakva ovisnost postoji između brzine pretvorbe materije, o
kojoj ovisi brzina procesa izgaranja i temperature izgaranja. Proces kao hemijska reakcija pretvorbe
materije teče brže pri višim temperaturama od mogućnosti dovoda kisika na mjesto reakcije (kinetika
pretvorbe materije), tako da isprekidane crte pokazuju stvarne brzine pretvorbe materije. Brzina
hemijske reakcije (pune crte) i stvarna brzina reakcije (isprekidane crte) poklapaju se prema slici 1.2.
samo na području niskih temperatura. Pri višim temperaturama intenzitet dobave kisika ne slijedi
brzine hemijske reakcije pa se na površini čestica ugljika uz CO2 redukcijom zbog nedostatka kisika
javlja i stvara CO.
Slika 1.1. Temperatura paljenja uglja Slika 1.2. Brzina ptervorbe materije u funkciji
ovisno o sadržaju plinovitih sastojaka temperature
Kao funkcija pretvorbe materije prikazana je na slici 1.3. brzina reakcije sagorijevanja ovisno o
temperaturi sagorijevanja. Stvarna brzina reakcije ovisi o faktorima pretvorbe materije β1 , β2 , β3 .
Područja ograničena na te faktore predstavljaju područja difuzije o kojima ovisi stvarna brzina
sagorijevanja. Brzina ∆ω razlika je između brzine kinetičkog sagorijevanja i stvarne brzine
sagorijevanja. Ta razlika pokazuje stvarne mogućnosti povećanja brzine sagorijevanja ako bi se
ostvario intenzivan dovod zraka, odnosno intenzivnije miješanje goriva i zraka, veće relativne brzine
između goriva i zraka itd. [2]
6
1.1.3. Sagorijevanje u sloju
Pri sagorijevanju u nepokretnom sloju gorivo slobodno leži na rešetki i propuhuje se zrakom.
Brzina strujanja zraka i nastalih dimnih plinova kroz sloj je takva da ne narušava strukturu sloja. Za
ispunjenje ovog uslova neophodno je da težina čestica goriva bude veća od sile dinamičkog pritiska
nastrujavanja zraka i dimnih plinova na česticu. Radi smanjenja propada kroz rešetku i smanjenja
gubitaka u letu, neophodno je koristiti veću granulaciju čestica. S druge strane nastoji se smanjiti
veličinu čestica goriva zbog veće površine za odvijanje reakcije što rezultira povećanjem brzine
sagorijevanja. U praksi se koriste ložišta za sagorijevanje u nepokretnom sloju kod kojih je veličina
čestica 20-30 mm. Pri sagorijevanju u sloju količina goriva iznosi 700-1000 kg/m2. Zbog relativno
velikih čestica proces se sagorijevanja u sloju odvija u difuznom području, u kojemu se ukupna brzina
sagorijevanja određuje brzinom dovođenja oksidanta do površine goriva.
Gorivo se na ravnoj rešetki uslijed djelovanja gravitacije i smanjenja volumena izgorjelog sloja
pomiče prema dolje. Prema oznakama sa slike 1.4. na vrhu sloja nalazi se svježe nabačeni ugljen koji
se suši i zagrijava (1). U zoni ispod njega dolazi do izdvajanja volatila i paljenja sloja (2). U sljedećoj
zoni (3) imamo izgaranje koksa tj. goriva iz kojeg su se izdvojili volatili (isparljive i sagorljive materije).
Izgaranjem koksa u ovom sloju oslobađa se najveća količina topline pa se zrak i produkti izgaranja
zagrijavaju do visokih temperatura. Nastala troska može znatno onemogućiti dovod zraka u sloj i
odvijanje procesa sagorijevanja u tom sloju. U četvrtoj zoni (4) nalazi se troska koja se hladi zrakom i
štiti elemente rešetke od velikih toplinskih opterećenja. Tako zrak, koji se dovodi ispod rešetke,
ujedno i hladi samu rešetku. Bitno je napomenuti da se strijelice na slici 1.4. odnose na: crna
strijelica-dovod goriva, prugasta strijelica-dimni plinovi, bijela strijelica-dovod zraka, siva strijelica-
pepeo.
7
mogućnost zašljakivanja i pojave visokotemperaturske korozije zbog niskih temperatura u hlađenom
sloju i ravnomjernog rasporeda temperatura. Među nedostatke sagorijevanja u sloju spadaju usko
područje opterećenja, poteškoće u ravnomjernoj raspodjeli goriva i vazduha po cijeloj površini sloja,
smanjenje stepena korisnosti usljed topline koja se gubi sa šljakom, mala elastičnost kotla.
Kod sistema za sagorevanje u letu sa suvim režimom odvođenja šljake temperatura u ložištu
se održava tako da se čestice pepela ne tope. Čestice padaju u levak, spajaju se i čine šljaku. Pomoću
posebnih uređaja šljaka se gasi u vodi, a zatim odvodi. Kod sistema sagorevanja sa odvođenjem šljake
u tečnom stanju, temperatura u ložištu se održava na nivou koji je viši od temperature topljenja, pa
se šljaka sa zidova kotla sliva na dno, odakle se vodi utečnom stanju. [1]
a) Trošenje znatne količine električne energije za sprašivanje uglja (20 do 50 kJ/kg goriva)
b) Oštećenje mlinova pri mljevenju povlači i veće troškove eksploatacije
c) Potrebna ugradnja elektrofiltera što povećava investicione troškove
d) Pri smanjenju kapaciteta kotla proces sagorijevanja je nestabilan i javlja se potreba za
uvođenjem kvalitetnijih goriva
8
1.2 Karakteristike uglja
Gorivo zadano projektnim zadatkom je „Siverić 3.2.2.“ (mrki ugalj). Na strani 3.88 knjige „Parni
kotlovi“ – Đurić [3] nalazi se procentualni sastav goriva po komponentama:
Zbog potrebe određivanja donje i gornje toplinske moći, potrebno je izraziti udjele pojedinih
komponenata u sastavu goriva prema skupu jednačina(1.4):
C N
c= = 0.524 ; n= = 0.0077
100 100
H S
h= = 0.038 ; s= = 0.0466
100 100
O A W
o= = 0.17 ; a= = 0.0796 ; w= = 0.1341 (1.4)
100 100 100
Komponenta c h o n s w a Σ
Sastav 0.524 0.038 0.17 0.0077 0.0466 0.1341 0.0796 1
Toplinska moć je ona količina topline koja se dobija pri potpunom sagorijevanju jednog
kilograma čvrstog ili tečnog goriva ili jednog mN3 gasovitog goriva.
Donja toplinska moć goriva se računa na osnovu prethodno usvojenog hemijskog sastava
goriva i predstavlja oslobođenu količinu topline pri potpunom sagorijevanju jedinice količine goriva
pod uslovima da se u produktima sagorijevanja voda nalazi u vidu pare. Izraz za računanje donje
toplinske moći je:
o MJ
Hd = 34c + 120 (h − ( )) + 10,5s − 2,5w [ ] (1.5)
8 kg
0.17 MJ
Hd = 34 ∙ 0.524 + 120 (0.038 − ( )) + 10.5 ∙ 0.0466 − 2.5 ∙ 0.1341 = 19.98
8 kg
Gornja toplinska moć predstavlja oslobođenu količinu toplinske energije pri potpunom
sagorijevanju jedinice količine goriva pod uslovom da se vlaga nalazi u tečnom stanju, i kao takvu je
računamo prema idućem izrazu:
MJ
Hg = Hd + 2.5 ⋅ w [ ] (1.6)
kg
MJ
Hg = 19.826 + 2.5 ⋅ 0.1341 = 20.32
kg
9
Donja toplinska moć je manja od gornje toplinske moći za vrijednost isparavanja odnosno
kondenzacije vlage. Razlika ove dvije toplinske moći predstavlja latentnu toplinu isparavanja koja
iznosi:
MJ
Hg − Hd = 20.32 − 19.98 = 0,335 (1.7)
kg
Faktori koji utiču na stvarnu vrijednost λ su mnogobrojni, ali se mogu podijeliti u dvije grupe:
- glavni/primarni faktori
- sporedni/sekundarni faktori
1 m3N
VLmin = ⋅ (1.867c + 0.7s − 0.7o + 5.6h) [ ] (1.9)
0.21 kg
1 m3N
VLmin = ⋅ (1.867 ⋅ 0.524 + 0.7 ⋅ 0.0466 − 0.7 ⋅ 0.17 + 5.6 ⋅ 0.038) = 5.26
0.21 kg
Tabela 1.2. Stvarna količina vazduha potrebna za sagorijevanje
λ VL
1 5.26
1.1 5.79
1.2 6.13
1.3 6.84
1.4 7.37
1.5 7.89
1.6 8.42
1.7 8.94
1.8 9.47
1.9 9.99
2.0 10.52
10
Vrijednosti stvarne količine vazduha potrebne za sagorijevanje 1kg goriva za λ = 1 − 2 sa
korakom 0,1 su prikazane u tabeli 1.2.
Ako se odredi koeficijent viška vazduha, moguće je zaključiti u kojoj se mjeri stvarni proces
sagorijevanja približava teorijskom. Teži se da se pri eksploataciji kotlovskog postrojenja procesi
sagorijevanja dešavaju uz minimalno potrebnu količinu, jer svako povećanje istog dovodi do
povećanja izlaznog gubitka (u7), koji predstavlja gubitke vezane za entalpiju dimnih plinova na izlazu
iz kotla.
Dimni plin je plin nastao kao proizvod izgaranja u peći, generatoru pare (termoelektrana),
kotlu ili bilo kojem ložištu, a predstavlja smjesu plinova nastalih oksidacijom gorivih sastojaka u
gorivu, te azota i viška kisika koji ne sudjeluju u toj hemijskoj reakciji. Minimalna teorijska količina
suhih produkata sagorijevanja se računa kao:
m3N
VSmin = VCO2 + VS2 + VN2 = 1.867c + 0.7s + 0.8n + 0.79VLmin [ ] (1.10)
kg
m3N
VSmin = 1.867 ∙ 0.524 + 0.7 ∙ 0.0466 + 0.8 ∙ 0.0077 + 0.79 ∙ 5.26 = 5.17
kg
Kako je ΔVL u funkciji od koeficijenta viška zraka, a Vs u funkciji ΔVL tada dobijamo da je Vs = f(λ) te
za λ u granicama 1 do 2 sa korakom 0,1 u tabeli 1.3. predstavljaju se vrijednosti ΔVL i Vs .
11
1.4.2 Proračun vlažnih produkata sagorijevanja
m3N
VRmin = VSmin + 11,2h + 1,244w [ ] (1.13)
kg
m3N
VRmin = 5,17 + 11,2 ∙ 0,038 + 1,244 ∙ 0,1341 = 5.76
kg
Stvarna zapremina vlažnih produkata sagorijevanja:
VR = VRmin + ΔVL (1.14)
Kako je ΔVL u funkciji od koeficijenta viška zraka, a VR u funkciji ΔVL tada dobijamo da je VR = f(λ) te
za λ u granicama 1 do 2 sa korakom 0,1 u tabeli 1.4 predstavljaju se vrijednosti ΔVL i VR
Na osnovu tabela 1.2, 1.3 i 1.4 dijagramski se mogu prikazati promjene količine suhih i vlažnih
produkata sagorijevanja. Njihova zavisnost od koeficijenta viska zraka prikazane je na slici 1.6.
12
1.5 Udio pojedinih komponenata u produktima sagorijevanja
λ λ−1 VLmin O2
1 0 5.26 0.00
1.1 0.1 5.26 0.11
1.2 0.2 5.26 0.22
1.3 0.3 5.26 0.33
1.4 0.4 5.26 0.44
1.5 0.5 5.26 0.55
1.6 0.6 5.26 0.66
1.7 0.7 5.26 0.77
1.8 0.8 5.26 0.88
1.9 0.9 5.26 0.99
2 1 5.26 1.11
13
VH2 11,2h + 1,244w 0,59
(H2 O)w = ⋅ 100% = = (1.24)
VR VRmin + (λ − 1)VLmin 5,76 + (λ − 1)5,26
Na osnovu podataka iz tabele 1.6. nacrtan je dijagram procenutalnog sastava suhih i vlažnih
produkata sagorijevanja (slika 1.7.)
14
1.6 Trougao sagorijevanja – Ostwaldov trougao
Za kontrolu rezultata analiza gasova često se koristi Ostwaldov trougao. Na osnovu podataka o
sadržaju CO2 i O2 u produktima sagorijevanja moguće je odrediti sadržaj CO i na osnovu toga donijeti
zaključak o ispravnosti sagorijevanja. Za konstrukciju trougla polazi se od jednačine (1.20) za udio
CO2 u suhim produktima sagorijevanja. Kako je:
100
(λ − 1)VLmin = V (1.25)
21 O2
Jednačina (1.20) prelazi u
1,867c
CO2 = (1.26)
100
VSmin + V
21 O2
Na isti način dolazi se do udjela kiseonika u produktima sagorijevanja:
VO2
O2 = (1.27)
100
VSmin + 21 VO2
Ako se zadnje dvije jednačine međusobno podijele i iz njih se eliminiše VO2 dobija se:
100
CO2 ∙ Vsmin + ∙ 1,867c = 1,867c (1.28)
21
Dijeljenjem jednačine (1.28) sa Vsmin i vodeći računa o maksimalnom sadržaju CO2 :
1,867c
(CO2)max = (1.29)
Vsmin
1,867 ∙ 0.524
(CO2 )max = ∙ 100% = 18.92%
5,17
15
Ako se cijela količina vazduha potrebna za potpuno sagorijevanje utroši na nepotpuno
sagorijevanje goriva tako da ugljik sagori u CO, dobijaju se produkti sagorijevanja u kojima je sadržaj
CO maksimalan, a dodatno se u produktima javlja višak O2 koji nije utrošen za sagorijevajne iz razloga
što se za nepotpuno sagorijevanje troši puno manje O2 nego za potpuno. Maksimalni sadržaj CO
računa se:
VCO VCO
COmax = ′ = ∙ 100% (1.32)
VSmin VSmin + 0,933c
1,867c
COmax = ∙ 100% = 17.29 %
5,17 + 0,933c
16
1.7 Proračun entalpija produkata sagorijevanja
I = It + IΔλ (1.30)
gdje je:
(t) (t)
I = ΣVi ⋅ ii + (λ − 1) ⋅ VLmin ⋅ iL (1.33)
gdje je:
(t)
ii - entalpija suhog vazduha, nalazi se u tabeli 3.3.1. na strani 3.207 „Parni kotlovi“ – Đurić.
iCO2 ;SO2 ;H2 0;N2 - specifična entalpija pojedinih komponenti produkata sagorijevanja.
17
Tabela 1.7. Entalpije produkata sagorijevanja
Entalpija I [kJ/kg]
produkata
Produkti sagorijevanja ZRAK
sagorijeva
t [°C] K.P.S Vi ii Vi*ii VLmin iL VLmin*iL 1,00 1,10 1,20 1,30 1,40 1,50 1,60 1,70 1,80 1,90 2,00
nja
.
CO2 0,98 170,03 166,63
H2O 0,59 150,52 88,81
100 SO2 0,03 181,37 5,99 5,26 130,04 684,01
N2 4,16 130,04 540,97
∑ 5,76 631,96 802,39
802,39 870,79 939,19 1007,59 1075,99 1144,39 1212,79 1281,20 1349,60 1418,00 1486,40
CO2 0,98 357,47 350,32
H2O 0,59 304,46 179,63
200 SO2 0,03 377,69 12,46 5,26 261,42 1375,07
N2 4,16 260,75 1084,7
∑ 5,76 1300,3 2
1627,1 1627,14 1764,64 1902,15 2039,66 2177,16 2314,67 2452,18 2589,68 2727,19 2864,70 3002,20
CO2 0,98 7
558,94 4
547,76
H2O 0,59 462,64 272,96
300 SO2 0,03 587,41 19,38 5,26 395,15 2078,49
N2 4,16 393,27 1636,0
∑ 5,76 2002,2 0
2476,1 2476,11 2683,96 2891,80 3099,65 3307,50 3515,35 3723,20 3931,05 4138,90 4346,75 4554,60
CO2 0,98 6
772,05 1
756,61
H2O 0,59 626,35 369,55
400 SO2 0,03 806,80 26,62 5,26 531,72 2796,85
N2 4,16 528,37 2198,0
∑ 5,76 2733,5 2
3350,8 3350,80 3630,48 3910,17 4189,85 4469,54 4749,22 5028,91 5308,59 5588,28 5867,96 6147,65
CO2 0,98 7
994,37 0
974,48
H2O 0,59 795,07 469,09
500 SO2 0,03 1034,9 34,15 5,26 671,56 3532,41
N2 4,16 8
666,12 2771,0
∑ 5,76 3490,5 6
4248,7 4248,79 4602,03 4955,27 5308,51 5661,75 6014,99 6368,23 6721,47 7074,71 7427,95 7781,19
CO2 0,98 4
1224,6 9
1200,1
H2O 0,59 4
968,83 5
571,61
600 SO2 0,03 1267,3 41,82 5,26 813,91 4281,17
N2 4,16 4
807,22 3358,0
∑ 5,76 4268,0 4
5171,6 5171,61 5599,73 6027,85 6455,96 6884,08 7312,20 7740,31 8168,43 8596,55 9024,66 9452,78
3 1
CO2 0,98 1704,8 1670,7
H2O 0,59 6
1334,3 6
787,25
800 SO2 0,03 3
1746,7 57,64 5,26 1107,41 5824,98
N2 4,16 3
1097,3 4565,0
∑ 5,76 6
5883,2 2
7080,6 7080,68 7663,17 8245,67 8828,17 9410,67 9993,17 10575,6 11158,1 11740,6 12323,1 12905,6
8 8 6 6 6 6 5
CO2 0,98 2203,5 2159,4
H2O 0,59 1
1722,8 4
1016,4
1000 SO2 0,03 7
2237,8 9
73,85 5,66 1409,70 7977,45
N2 4,16 4
1397,1 5812,1
∑ 5,76 4
7561,3 0
9061,8 9061,88 9859,63 10657,3 11455,1 12252,8 13050,6 13848,3 14646,1 15443,8 16241,5 17039,3
CO2 0,98 6
2716,4 8
2662,0 7 2 6 1 6 0 5 9 4
H2O 0,59 0
2132,3 7
1258,0
1200 SO2 0,03 4
2733,9 8
90,22 5,66 1719,10 9728,34
N2 4,16 8
1704,0 7088,7
∑ 5,76 3
9286,7 6
11099, 11099,1 12071,9 13044,8 14017,6 14990,4 15963,3 16936,1 17908,9 18881,8 19854,6 20827,4
CO2 0,98 5
3238,9 14
3174,1 4 7 1 4 7 1 4 7 1 4 8
H2O 0,59 1
2558,9 3
1509,7
1400 SO2 0,03 7
3223,0 9
106,36 5,26 2033,95 10698,5
N2 4,16 4
2016,7 8389,8 8
∑ 5,76 8
11037, 0
13180, 13180,0 14249,9 15319,8 16389,6 17459,5 18529,3 19599,2 20669,0 21738,9 22808,8 23878,6
CO2 0,98 70
3768,5 09
3693,1 9 5 0 6 2 8 4 9 5 1 7
H2O 0,59 4
3001,9 7
1771,1
1600 SO2 0,03 4
3726,2 4
122,97 5,26 2353,40 12378,8
N2 4,16 5
2333,7 9708,2 8
∑ 5,76 2
12830, 8
15295, 15295,5 16533,4 17771,3 19009,2 20247,1 21485,0 22722,8 23960,7 25198,6 26436,5 27674,4
CO2 0,98 45
4304,0 56
4217,9 6 4 3 2 1 0 9 7 6 5 4
H2O 0,59 3
3458,7 5
2040,6
1800 SO2 0,03 2
4237,0 4
139,82 5,26 2676,20 14076,8
N2 4,16 4
2654,4 11042, 1
∑ 5,76 3
14654, 43
17440, 17440,8 18848,5 20256,2 21663,8 23071,5 24479,2 25886,9 27294,6 28702,2 30109,9 31517,6
CO2 0,98 22
4844,1 85
4747,2 5 3 1 9 7 5 3 1 9 8 6
H2O 0,59 3
3925,5 5
2316,0
2000 SO2 0,03 4
4768,7 7
157,37 5,26 3001,94 15790,2
N2 4,16 7
2977,6 12387, 0
∑ 5,76 5
16516, 02
19607, 19607,7 21186,7 22765,7 24344,7 25923,7 27502,8 29081,8 30660,8 32239,8 33818,8 35397,9
09 71 1 3 5 7 9 1 3 5 7 9 1
19
Slika 1.9. Dijagram entalpija sagorijevanja
20
2 LOŽIŠTE
U ložištu se hemijska energija goriva pretvara u toplinsku energiju dimnih plinova. Veličina,
oblik i ostale karakteristike ložišta u najvećoj mjeri ovise o upotrijebljenom gorivu, o veličini jedinice,
o dovodu goriva i zraka za sagorijevanje itd. Osnovni zadatak ložišta jeste osiguravanje pravilnog i
potpunog sagorijevanja goriva u optimalnim uslovima, tj. s minimalnim viškom zraka. Proces
sagorijevanja goriva mora završiti u ložištu. Dimni plinovi prenose svoju toplinsku energiju
strujanjem na ogrjevnim površinama izmjenjivača topline. Toplinska energija dimnih plinova predaje
se u uobičajenih izvedbi prema slijedećem redoslijedu: cijevni sistem ogrjevnih površina isparivača
vode, pregrijača pare, zagrijača ili predisparivača vode i ogrjevne površine zagrijaiča zraka. Redoslijed
smještaja ogrjevnih površina može biti i drugačiji, a ovisi o toplinskom proračunu jedinice.
Dimni plinovi struje dimnim kanalima u sklopu generatora pare i izlaze pomoću prirodne ili
prinudne promaje u slobodnu atmosferu. Kod današnjih jedinica zrak se dovodi na rešetku ili u
gorionike pomoću ventilatora svježeg zraka (primarna promaja), a dimni plinovi se odvode iz jedinice
pomoću ventilatora dimnih plinova (sekudnarna promaja). Kod savremenih generatora pare s
tekućim gorivom često se izvode ložišta s pretlakom tako da ventilator za dovod svježeg zraka služi
ujedno i kao ventilator za odvod dimnih plinova u atmosferu. Kod manjih jedinica moguć je rad i bez
ventilatora, tj. s prirodnom promajom pomoću dimnjaka određene visine. [3]
Ložišta na ugljenu prašinu mogu se podijeliti na više vrsta, a prema načinu odvođenja šljake:
a) Jednokomorno ložište sa suhim odvođenjem šljake: (slika 2.1a) predstavlja veliku vertikalnu
komoru, obično prizmatičnog oblika, čije su stijenke prekrivene ekranima isparivačkih cijevi. Na
donjem dijelu ložište se sužava povijanjem prednjeg i zadnjeg ekrana (približno 60 o) formirajući
tzv. Hladni lijevak u kome vladjau relativno niže temperature. Čestice šljake u „hladnom“ lijevku
otvrdnjavaju i padaju u odšljakivač koji se postavlja odmah na završetku lijevka. Ako je jezgro
plamena u ovakvom ložištu postavljeno u njegovom centru onda je temperatura u blizini
ekranskih cijevi u granicama od 900oC do 1000oC što smanjuje mogućnost zašljakivanja. Toplinsko
opterećenje zapremine ložišta iznosi qV = 120 − 140 kW/m3. Primjenjuju se za ugljeve sa
većim sadržajem volatila i vlage, kao i veću razliku između temperatura omekšavanja i razlivanja
pepela. Udio ukunpnog pepela koji se odvodi u obliku šljake iznosina 5-10%
b) Jednokomorno ložište sa tečnim odvođenjem šljake: (slika 2.1b) imaju ekranske cijevi u zoni
sagorijevanja i na podu ložišta obložene vatrootpornom masom, a usljed čega se uz stijenke
ložišta postiže visoka temperatura gasova. Padajući na izolovane stijenke šljaka ostaje u tečnom
stanju i slijeva se niz stijenke na pod koji ima nagib prema otvoru kroz koji šljaka ističe u kadu sa
vodom. Usljed povišenja temperature gasova u zoni sagorijevanja (16000C – 17000C) povećava se
i toplinsko opterećenje isparivačkih površina za 20 do 30% što omogućava dostizanje visokog
stepena sagorijavanja, ali u isto vrijeme pojavljuje se značajan gubitak topline sa odvedenom
šljakom. Udio ukunpnog pepela koji se odvodi u obliku šljake raste na 20-30%
d) Dvokomorno ložište: (slika 2.1d) ima u većem stepenu izraženu podjelu komore hlađenja i
komore sagorijevanja uz tečno odvođenje šljake. Razdjeljivanje komora izvedeno je
separacijonom rešetkom izrađenom od cijevi sa šipovima i zaštićenih vatrostalnom šamotnom
masom nanesenom na šipove. Osnovna količina šlajke odvaja se u samoj komori sagorijavanja, a
dopunsko odvajanje šljake vrši se na separacionoj rešetki, odakle se sliva na pod a zatim izlazi u
kadu sa vodom gdje se hladi i granulira. U dvokomornom ložištu odvaja se i do 70% pepela u vidu
šljake.
22
2.1 Izbor ložišta
Na osnovu donje toplinske moći (Hd = 19.98 kJ/kg) dobijene preko VD obrasca za
elementarni sastav izabranog goriva iz literature [3], na strani 4.174, tabela 4.21, usvaja se ložište:
Po preporuci uzima se jedan dio tabele 3.13. na strain 3.52. iz literature [3]
Klasični ozid
Višak vazduha Priraštaj Δλ
ulaz u ložište kraj ložišta pregrijač pare zagrijač vode zagrijač zraka
12 13 14 15 16
1,2-1,23 1,24‒ 1,27 0,02‒0,05 0,02 ‒0,05 0,05
Tabela 2.2 Priraštaj koeficijenta viška vazduha za nominalni i maksimalni režim rada
23
2.2 Kotlovski gubici
Iz tabele 4.21 na strani 4.175 lietarature [3] na osnovu usvojenog ložišta, za datu vrijednost
toplinske moći goriva usvajaju se gubici u kutlovskom postrojenju prema sljedećoj tabeli.
Ovaj gubitak postoji samo kod sagorijevanja u sloju i kod kombinovanog sagorijevanja u sloju i
u letu, odnosno, samo onda ako postoji rešetka. Gorivo koje propadne kroz rešetku dijelom je
učestvovalo u procesu sagorijevanja, tako da je nesagorjeli dio goriva u ovom propadu obično osušen
i dijelom otplinut. Neizgorjeli dio goriva u propadu je koksni ostatak koji ima veću toplotnu moć nego
gorivo. Gubitak možemo predstaviti kao odnos energije koju sa sobom nosi gorivo koje je propalo kroz
rešetku u odnosu na ukupno dovedenu energiju u ložište.
33077Bp a1 33077aηA a1
u1 = = (2.1)
B ⋅ Hd (1 − a1 )Hd
Gdje je:
Stepen propada kroz rešetku daje se kao udio mineralnih materija u propadu u odnosu na
ukupne mineralne materije u gorivu. Sve veličine u ovom izrazu uglavnom se dobijaju
eksperimentalnim putem, tako da prilikom bilansiranja kotla gubitak u1, kao i ostale gubitke treba
24
pretpostaviti. Da bi se adekvatno prepostavile ove vrijednosti, treba poznavati i uticaje koji određuju
njegovu veličinu. Prvi uticajni parametar je sortiman goriva – za sitniji ugalj veličina propada je veća, a
time i gubitak. Drugi parametar je tip rešetke, koji uključuje i faktor relativnog kretanja rešetke u
odnosu na gorivo. Među ostale parametre ubrajamo fizikalne osobine uglja i pepela, zatim režim rada
kotla i sl.
Ovaj gubitak predstavlja odnos energije koju u ložištu nije oslobodilo gorivo koje je dospjelo
sagorjeti i ostalo je u šljaci i u pepelu i ukupno dovedene energije u ložište:
33077Bš a2 33077aηš a2
u2 = = (2.2)
B ⋅ Hd (1 − a2 ) ⋅ Hd
Gdje je:
Bš [kg/s] – količina šljake na izlazu iz ložišta
a2 – udio nesagorjelog u toj šljaci
ηš – stepen vezivanja ložišta
Stepen vezivanja ložišta predstavlja udio mineralnih materija u šljaci na izlazu iz kotla u
odnosu na ukupne mineralne materije u gorivu. Pri izgaranju u sloju ovaj je gubitak značajan, dok pri
sagorijevanju u letu ima niže vrijednosti. Na veličinu ovog gubitka utiču sljedeći faktori: sortiman
goriva ima određen značaj, što je zrno krupnije ovaj je gubitak veći. Procenat pepela u gorivu,
sklonost uglja ka povezivanju šljake u veće komade, relativno kretanje goriva, dogorijevanje su samo
neki od faktora koji utiču na ovaj gubitak.
33077BO a3 33077aηO a3
u3 = = (2.3)
BHd (1 − a3 )Hd
gdje su:
Bo [kg/s] – količina letećeg pepela
a3 – udio nesagorjelog u letećem peplu
ηo – stepen oslobađanja kotla
Stepen oslobađanja kotla definišemo kao odnos mineralnih materija iz goriva, koje kao leteći
pepeo napuštaju ložište i ukupnog udjela pepela u gorivu. Kod sagorijevanja u sloju ovaj gubitak je
relativno mali, jer je i stepen oslobađanja ovih ložišta također mali. Sortiment goriva utiče na ovaj
gubitak tako da za sitnije frakcije kod sagorijevanja u sloju gubitak u3 postaje veći, a kod sagorijevanja
u letu gubitak u3 zavisi od veličine zrna na koju je izvršeno mljevenje uglja, i veći je za krupnije
mljevenje. Forsiranje ložišta ima isti uticaj na gubitak i kod sagorijevanja u sloju i u letu, jer ga
povećava.
25
2.2.4 U4 ‒ gubitak usljed hemijski nepotpunog sagorijevanja
Ovaj gubitak uzima u obzir mogućnost nepotpunog sagorijevanja u kotlu. Pri tome se kao
produkti sagorijevanja mogu javiti ugljenmonoksid i ugljikovodici koji u tom obliku i izlaze iz kotla. Dio
hemijski vezane energije u njima na taj se način nije mogao iskoristiti. Po definiciji, ovaj gubitak je:
HdCO ⋅ CO + HdCmHn ⋅ Cm Hn
u 4 = ηg (2.4)
Hd
gdje je:
ηg – stepen gasifikacije goriva ηg = 1 – (u1 + u2 + u3)
CO i CmHn – udjeli ovih jedinjenja u produktima sagorijevanja
Na ovaj gubitak neposredno utiču: hemijski sastav isparljivih dijelova goriva, način dopreme i
miješanja goriva i zraka, te količina zraka dovedena gorivu za sagorijevanje.
Ovaj je gubitak neposredna posljedica gašenja užarenih čestica goriva na hladnijim ogrjevnim
površinama, čija je temperatura niža od temperature paljenja goriva. Tada se obično javlja čađ, koja
predstavlja čestice ugljika izdvojene iz goriva. Čađ se učestalije javlja na kotlovima koji rade sa nižim
pritiscima, jer je kod njih temperatura ogrjevne površine niža. Ovaj se gubitak ne proračunava, već se
određuje slobodnom procjenom. Postupci za smanjenje ovog gubitka svode se na povećanje
temperatura ogrjevnih površina.
Pri odvođenju šljake iz ložišta, šljaka izlazi sa temperaturom znatno višim nego što je
temperatura okoline. Energija koju šljaka nosi sa sobom van iz ložišta predstavlja ovaj gubitak. Prema
definiciji, ovdje gubitak predstavlja energija koju sa sobom odnosi šljaka na izlazu iz ložišta podijeljena
energijom dovedenom kotlu, tj.:
gdje je:
rš [KJ/kg] – toplota topljenja šljake
cš [KJ/kgK] – srednja specifična toplota šljake
tš [°C] – temperatura šljake na izlazu iz ložišta
t0 [°C] – temperatura okoline
Ako šljaka iz ložišta izlazi u tečnom stanju, temperatura šljake jednaka je temperaturi tečenja
šljake, međutim ako izlazi u čvrstom, tj. suhom stanju, onda je temperatura šljake niža od
temperature topljenja šljake. Kod suhog režima odvođenja šljake iz kotla, ovaj gubitak je neznatan, jer
šljaka izlazi s relativno niskom temperaturom, a osim toga ova se šljaka na izlazu iz ložišta hladi jednim
dijelom vazduha za sagorijevanje kako bi se ovaj gubitak još više smanjio. Potpuno je drugačija
situacija pri tečnom režimu odvođenja šljake (rastopljena šljaka), kada su temperature šljake na izlazu
visoke (i preko 1250°C), a hlađenje šljake na izlazu se ne smije primjenjivati, jer bi se šljaka pri tom
skrutnila.
26
2.3 Proračun gubitka U7
Gubitak u7 je gubitak koji nastaje kao posljedica nešto veće temperature dimnih plinova na
izlazu iz kotlovskih postrojenja. Po veličini najznačajniji je kotlovski gubitak. Neizbježan je i pojavljuje
se kod svih kotlovskih postrojenja. Može se odrediti na osnovnu raznih teorijskih ili empirijskih
obrazaca. Najčešće se primjenjuju idući obrasci:
VRW cpm (t g − t L )
u 7 = ηg [%] (2.6)
Hd
Gdje je:
ηg – stepen gasifikacije goriva
VRW – zapremina vlažnih produkata sagorijevanja
cpm – specifična toplina produkata sagorijevanja
tg – temperatura izlaznih gasova
tL – temperatura zraka na ulazu
Hd – donja toplinska moć goriva
Ig − Il − ig − IH2O
u 7 = ηg [%] (2.7)
Hd
Koristeći prethodno zapisani izraz, uz zanemarivanje fizičke toplie goriva i toplinskog sadržaja vlage,
može se odrediti gubitak u izlaznim gasovima za nominalni režim rada:
IgN − IlN
u7 = ηN
g [%] (2.8)
Hd
Entalpija izlaznih gasova IgN na kraju kotla izračunava se za koeficijent viška zraka na kraju kotlovskog
postrojenja, za nominalni režim rada, koji prema tabeli 2.2. iznosi λ =1,45 i temperature izlaznih
gasova, uzete sa postavke, tg = 200°C, te na osnovu tabele za entalpiju dimnih plinova (tabela 1.7),
primjenom interpolacije.
27
Interpolacija:
λ =1,45; tg = 200°C
λ − λ1 Ig − Ig11
= 12 (2.9)
λ2 − λ1 Ig − Ig11
slijedi:
λ − λ1 0,05
Ig = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 2177,16 + (2314,67 − 2177,16) ⋅ = 2245,91 kJ/kg
λ2 − λ1 0,1
Entalpija zraka unešenog iz okoline na temperaturi 20oC, za nominalni režim rada, računa se prema:
gdje su:
- Minimalna količina vazduha potrebnog za sagorijevanje VLmin = 5,26 m3 /kg
- Koeficijent viška zraka: λl = 1,45
- Specifična entalpija, za zrak na 20oC iz tabele 3.31, strana 3.207 literatura [3] il = 25,96 kJ/m3
Uz poznato Hd = 19 980 kJ/kg i usvojeni stepen gasifikacije za nominalni režim rada prema tabeli 2.3
ηg = 97,8% primjenom izraza 2.8 konačno se dobija:
2245,91 − 197,99
u7 = 0,978 ⋅ = 10,02 %
19 980
28
2.4.1 Određivanje stepena izolovanosti parnog kotla za nominalni režim rada
Stepen izolovanosti parnog kotla za nominalni režim rada, za gubitak 𝑢8N usvojen prema tabeli
2.3, prema izrazu 2.11 iznosi:
uN
8 0,5
ηN
z = (1 − ) ⋅ 100% = (1 − ) ⋅ 100% = 99.5%
100 100
Indirektni stepen iskorištenja kotla, za nominalni režim rada, za izračunati gubitk 𝑢7 i usvojene
gubitke iz tabele 2.3, određuje se prema izrazu:
∑8i=1 ui u1 + u2 + u3 + u4 +u5 + u6 + u7 + u8
ηk = (1 − ) ⋅ 100 = (1 − ) ⋅ 100 (2.12)
100 100
Na sljedećoj slici prikazan je Senkey-ev dijagram kotlovskih gubitaka koji grafički prikazuje razliku u
veličini pojedinih kotlovskih gubitaka.
29
2.6 Proračun potrebne količine goriva
gdje je:
ia – entalpija napojne vode
is – entalpija pare na izlazu iz pregrijača pare
iMPul – entalpija pare na ulazu u međupregrijač
iMPizl – entalpija pare na izlazu iz međupregrijača
ηk – stepen iskorištenja kotla
Hd – donja toplinska moć goriva, Hd = 19 980 kJ/kg
D1 – produkcija kotla, ukupni maseni protok pare
DMP – maseni protok pare kroz međupregrijač
Entalpija napojne vode (ia ) određuje se za pritisak pNV = 170 bar i temperaturu tNV = tsat-100, napojne
vode, zadanim postavkom zadatka, iz termodinamskih tablica [5]. Temperatura zasićenja za pritisak
pNV = 170 bar iznosi tsat = 352,290C iz čega slijedi da je temperature napojne vode tNV = 252,29oC. Sada
se može izvaditi entalpija napojne vode:
ia = 1097,1 kJ/kg
Entalpija na izlazu iz pregrijača vadi se za zadati pritisak ps = 135 bar i temperaturu ts = 550oC
pregrijane pare iz termodinamskih tablica [5]:
is = 3466,2 kJ/kg
Entalpije na ulazu i izlazu iz međupregrijača pare vade se pomoću zadatog pritiska na ulazu u
međupregrijač pMP = 44 bar koji se smatra konstantnim u cijelom međupregrijaču, iz termodinamskih
tablica [5] a na osnovu temperature:
30
Sada se može izračunati potrebna količina goriva za nominalni režim rada prema izrazu 2.14:
180(3466,2 − 1097,1) + 180(3549,5 − 3089,7)
BN = = 29,98 kg/s
0,85 ⋅ 19 980
gdje je:
B [kg/s] – količina goriva
ηg [%] – stepen gasifikacije goriva
Gasifikaciona količina goriva, za nominalni režim rada, prema izračunatoj količini goriva iz 2.7
i usvojenim stepenom gasifikacije iz tabele 2.3 računa se prema:
BgN = B N ⋅ ηN
g = 29,98 ⋅ 0,978 = 29,32 kg/s (2.16)
31
Na osnovu podataka sa postavke zadatka usvaja se redoslijed grijnih površina u kotlu,što je prikazano
na slici 2.5.
Za nominalni režim rada, uz poznate vrijednosti količine goriva BN i donje toplinske moći Hd, dobija se:
gdje je:
QN= 599 000,4 kW – količina toplote unešena u ložište
ηk = 85,13 % – stepen iskorištenja kotla
Zagrijač vode (ekonomajzer) služi za zagrijavanje vode za napajanje kotla. Ugrađuje se u kanal
izlaznih dimnih gasova. Ogrjevna površina zagrijača vode se određuje tako da on zagrijava vodu na
temperaturu za 20-50°C nižu od temperature ključanja u kotlu. Prije ulaza u zagrijač vode, voda za
napajanje kotla se pregrijava na temperaturi od 100-200°C, radi toga da bi se izbjeglo rošenje dimnih
gasova i korozija ogrjevnih površina zagrijača vode. Za svakih 10°C povišenja temperature napojnoj
vodi, štedi se u gorivu za oko 1%. Koristi od zagrijača su:
32
povećanje kapaciteta kotla
povećanje stepena iskorištenja kotla
kotao nije izložen uticaju hladne vode za napajanje
Po konstrukciji zagrijači vode za napajanje kolova mogu biti rebrasti i čelični. Rebraste cijevi su
horizontalno postavljene u dimni kanal i na krajevima povezane sa koljenima. Izradom rebrastih cijevi,
povećava se njihova ogrjevna površina, te i njihova čvrstoća.
Kod kotlova visokih i vrlo visokih pritisaka ugrađuju se čelični zagrijači vode. Sastoje se od glatkih cijevi
prečnika 30-50mm. Cijev su zavarene za kolektore. Kod ovih kotlova ne mogu se upotrijebiti rebrasti
zagrijači vode, pošto oni izdržavaju pritiske do 45 bar. Zagrijač vode trpi pritisak pumpe za napajanje
kotla ili pritisak kotla, a sve u zavisnosti od toga gdje je postavljen automatski uređaj za napajanje
kotla. Voda protiče brzinom od 0,2 do 0,3 m/s kroz cijevi zagrijača.
gdje je:
ie [kJ/kg] – entalpija vode na izlazu iz ekonomajzera dobijena za pritisak pk=160 bar (sa
postavke zadatka) i temperature zasićenja za isti pritisak umanjene za 10oC: 337,36oC
ie = 1567,3 kJ/kg
ia = 1097,1 kJ/kg – entalpija napojne vode izračunata u 2.6.1
N
QN
e = D1 (ie − ia ) = 180 ∙ (1567,3 − 1097,1) = 84 636 kW (2.21)
Isparivač (ili parni kotao u užem smislu) je element kotla u kojem dolazi do isparavanja vode i
na izlazu se dobiva suhozasićena ili vlažna para. Ozračeni isparivač obično obuhvata ložište i
proračunom ložišta on je potpuno određen kao element pomoću kojeg se obavlja hlađenje ložišta.
Konvektivni isparivač je element u kojem se izmjena toplote obavlja uglavnom konvekcijom, ali i
zračenje zbog visokih temperatura ima priličan uticaj. U zavisnosti od vrste kotla i konvektivni dio
isparivača je različit, a postoje i izvedbe kotlova bez konvektivnih isparivača.
Pritisak pare u isparivaču imaće konstantnu vrijednost samo u slučaju da je produkcija pare u
isparivaču jednaka količini pare što izlazi iz isparivača. Kotlovski bubanj ima zadataka separatora pare
koji odvaja suhozasićenu vodenu paru od vodenih kapljica. Pri nižim pritiscima separacija svakog
bubnja je efikasnija zbog veće razlike u gustoći pare i tečnosti, a pri višim pritiscima ovakvo odvajanje
nije dovoljno efikasno.
Q i = D1 (ix − ie ) (2.22)
gdje je:
ix = i′ + x(i′′ − i′) (2.23)
33
Vrijednost sadržaja pare koji treba biti u granicama od 0.95 do 0.98, usvaja se: x = 0,98
QN
i = 180 ∙ (2562,2 − 1567,3) = 179 078 kW
Pregrijač pare služi za prevođenje zasićene vodene pare u pregrijanu vodenu paru, ne
mijenjajući joj pritisak. Para iz doboša ili paroskupljača struji kroz snop zmijastih cijevi malog prečnika,
obično 20 – 40 mm. Ove cijevu su izložene uticaju vrelih dimnih gasova. Pregrijavanje vodene pare
vrši se iz više razloga:
pošto se pregrijavanje vrši pri nepromijenjenom pritisku, porasti će specifična zapremina pare
pošto je specifična zapremina pregrijane pare veća, njena potrošnja za pogon parnih turbina
biti će manja
pregrijavanje vodene pare povećava se njena entalpija, odnosno toplotni sadržaj, te ona u
odgovarajućim mašinama može da izvrši veći rad
ekspanzijom zasićene vodene pare obrazuju se velike količine kondenzata koje ometaju rad
mašina, što nije slučaj s pregrijanom parom.
Prema mjestu ugradnje, dijelimo ih na ozračene i konvektivne. Obzirom na konstrukciju i
način ugradnje, pregrijač pare može biti viseći, ležeći i spiralni. Cijevi pregrijača su bešavne, a izrađene
su od legiranog čelika otpornog na koroziju i visoke temperature.
gdje je:
is = 3466,2 kJ/kg – entalpija pare na izlazu iz pregrijača
ix = 2562,2 kJ/kg – entalpija pare na izlazu iz isparivača
Budući da su usvojena dva pregrijača pare, u svakom od njih se prihvata polovina ukupno prihvaćene
količine topline:
162 720
QN N
s1 = Q s2 = = 81 360 kW (2.26)
2
34
temperaturu i pregrijane i međupregrijane pare.
QN N
MP = DMP (iMPizl − iMPul ) = 180 ∙ (3549,5 − 3089,7) = 82 764 kW (2.28)
gdje je:
DMP = 180 kg/s – produkcija međupregrijača
2.8.7 Provjera
gdje je:
Q1* – zbir toplina prihvaćenih u pojedinim elementima parnog kotla
Q1 – količina topline prihvaćena u ložištu (sračunata u poglavlju 2.8.2.)
Q*1 = Q e + Q i + Q s + QMP = 84 636 + 179 078 + 162 720 + 82 764 = 509 198 kW
Greška iznosi:
Greška se javlja usljed nepreciznosti vađenja vrijednosti entalpija iz tablica i usvajanja stepena suhoće
pare x. Greška od 0.14% jeprihvatljiva.
Zagrijač zraka služi za zagrijavanje zraka potrebnog za sagorijevanje goriva u ložištu kotla. Radi
na principu iskorištavanja toplote izlaznih dimnih gasova i može da zagrije zrak na temperaturu 120 –
200°C. Ako se radi o kotlovima specijalnih konstrukcija, zagrijač zraka se ugrađuje u dimni kanal prije
zagrijača vode, te u tom slučaju zagrijava zrak na temperaturu 400 – 500°C. Povišenjem temperature
zraka za 20 – 25°C štedi se gorivo za oko 1%. Koristi od zagrijača su iduće:
dio toplote izlaznih dimnih plinova, preko zraka za sagorijevanje, vraća se u ložište kotla
zagrijan zrak ubrzava sušenje uglja, brže izdvajanje volatila, bolje i brže sagorijevanje goriva
zagrijan zrak manje rashlađuje ložište kotla
35
Sve ovo povećava produkciju pare i stepen iskorištenja kotla. Po načinu dejstva mogu biti
rekuperativni i regenerativni.
Rekuperativni zagrijači zraka su nepokreni, sagrađeni od rebrastih cijevi ili ploča, gdje s jedne
strane cijevi ili ploče struji izlazni dimni plinovi, a sa druge strane struji vazduh odnoseći toplotu. Ploče
su debljine od oko 3mm, a širina kanala iznosi 25mm.
gdje je:
IL – entaplija zagrijanog zraka pri temperaturi na izlazu iz zagrijača zraka
Il – entalpija zraka na ulazu u zagrijač zraka
Bg – Gasifikaciona količina goriva
Za nominalan režim rada na osnovu prethodno zapisanih jednačina i poznavanja koeficijenta viška
vazduha za nominalni režim rada λNul = 1,2 (tabela 2.2.) entalpija vazduha za temperaturu zagrijanog
zraka na ulazu u kotao, datom postavkom zadatka, t L =200 ℃ iznosi :
ILN = VLmin ⋅ λN
ul ⋅ iL = 5,26 ⋅ 1,2 ⋅ 261,42 = 1650,08 kJ/kg (2.33)
IlN = Vlmin ⋅ λN
ul ⋅ il = 5,26 ⋅ 1,34 ⋅ 25,96 = 163,86 kJ/kg (2.34)
Gdje je:
Na osnovu izračunatih vrijednosti entalpija i gasifikacione količine goriva (BgN = 29,32 kg/s) sada se
može izračunati toplina predata u zagrijaču vazduha za nominalni režim rada:
QN N
z = Bg ⋅ (IL − Il ) = 29,32 ⋅ (1650,08 − 163,86) = 43 575 kW (2.35)
QNz
QN N
z1 = Q z2 = = 21 787,5 kW (2.36)
2
36
2.9 Teorijska temperatura u ložištu
Teorijska temperatura u ložištu je funkcija entalpije dimnih plinova i koeficijenta viška zraka na
ulazu u ložište, tj.:
𝑡𝐹0 = 𝑓(𝐼𝐹0 , 𝜆𝑢𝑙 )
N
1
IFO = ILN + Hd ⋅ [1 − ⋅ (u4 + u5 + u6 )] (2.37)
100
N
0,1 + 0,05
IFO = 1650,08 + 19980 ∙ (1 − ) = 21 600,1 kJ/kg
100
gdje je:
Hd = 19 980 kJ/kg – donja toplotna moć datog goriva
IL = 1650,08 kJ/kg – entalpija zraka na ulazu, pri temperaturi od 200°C
u4 = 0,1 [%] – gubitak usljed hemijski nepotpunog sagorijevanja
u5 = 0,05 [%] – gubitak usljed pojave čađi
u6 = 0 – gubitak usljed fizičke toplote šljake
Temperatura tFO dobija se interpolacijom iz tabele 2.7 na osnovu koeficijenta viška zraka na ulazu u
N
ložište, λul=1,2 i izračunate entalpije IFO :
𝑡(2) − 𝑡(1)
𝑡𝐹𝑂 = 𝑡 (1) + (IN 1
FO − 𝐼𝐹 1 ) (2) (1)
(2.39)
(𝐼𝐹 − 𝐼𝐹 )
2000 − 1/00
𝑡𝐹𝑂 = 1800 + (21 600,1 − 20 256,2) = 1901,09℃
22 765,7 − 20 256,2
2.9.1 Provjera
N N
∣ BgN ⋅ ηN
z ⋅ (IF0 − Igiz ) ∣
∣
Δ = ∣1 − N ∣<2 (2.40)
D1 (is − ia ) + BgN ⋅ ηN N N N ∣
∣ z (IL − Il ) + D1 (iMPizl − iMPul )∣
Isti izraz se može napisati kao:
N N
∣ BgN ⋅ ηN
z ⋅ (IF0 − Igiz )∣
Δ = ∣∣1 − ∣<2
∣ (2.41)
∣ 𝑄1N + QN z ∣
37
gdje su predhodno izračunate vrijednosti:
Entalpija izlaznog gasa dobija se iz tabele 2.7. za temperaturu 200oC na kojoj gasovi napuštaju kotao i
koeficijenta viška zraka na krjau kotla, uzetog iz tabele 2.2. i koji iznosi λN
iz = 1,45. Slijedi da je, za
nominalni režim rada:
N
Igiz = 2245,92 kJ/kg
QN N N
0 = Bg ⋅ ηz (IF0 − IF2 ) (2.42)
QN N N
i = Qk + Q0 (2.43)
gdje je:
Qk = 0 kW – količina toplote predana konvekcijom
Qi = Q0 = 179 078 kW – količina toplote predana isparivaču zračenjem
N N
QN0 179 078
IF2 = IF0 − N
= 21 600,1 − = 15461,7 kJ/kg (2.44)
Bg ⋅ ηN
z 29,32 ∙ 0,995
N
Temperatura na kraju ložišta t F2 dobija se iz tabele 2.7. na osnovu entalpije dimnih plinova IF2 i
N
koeficijenta viška zraka na kraju ložišta koji prema tabeli 2.2. iznosi λiz = 1,24 dvostrukom
interpolacijom:
λN
iz − λ′ Ig1 − Ig11
= 12 (2.44)
λ′′ − λ′ Ig − Ig11
38
slijedi:
λ − λ′ 0,04
Ig1 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 13044,8 + (14017,06 − 13044,8) ⋅ = 13433,7 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
slijedi:
λ − λ′ 0,04
Ig2 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 15319,8 + (16369,6 − 15319,8 ) ⋅ = 15747,7 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
Iz opšteg izraza za interpolaciju:
tNF2 − 1400 N
IF2 − Ig1
= (2.46)
1600 − 1400 Ig2 − Ig1
slijedi:
15461,7 − 13433,7
tN
F2 = 1400 + (1600 − 1400) = 1573,22 𝑜 C
15747,7 − 13433,7
Q
IFIZ = IFUL − (2.47)
Bg ⋅ ηz
gdje je:
IFIZ – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz datog izmjenjivača toplote
IFUL – entalpija produkata sagorijevanja na ulazu u dati izmenjivač toplote
Q – količina toplote predana datom izmjenjivaču toplote
Bg – gasifikovana količina goriva
tN N IZL
PP2 = f(IPP ; λPP ) (2.48)
39
gdje je:
IPP – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz pregrijača pare 2
λPPIZL=1,26 – koeficijent viška zraka na izlazu iz pregrijača pare 2 (tabela 2.2)
𝑁 𝑁
𝑄𝑠𝑁 81 360
𝐼𝑃𝑃2 = 𝐼𝐹2 − = 15 461,7 − = 12 672,8 kJ/kg (2.49)
𝑁 𝑁
𝐵𝑔 ⋅ 𝜂𝑧 29,32 ⋅ 0,995
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva
IF2 = 15 461,7 kJ/kg – entalpija dimnih plinova na izlazu iz isparivača
QPP2 = 81 360 kW – količina toplote predana u pregrijaču pare 2
𝜂𝑧𝑁 = 0,995 – stepen izolovanosti
Na osnovu koeficijenta viška zraka λPPIZL=1,26 i entalpije produkata sagorijevanja 12 672,8 kJ/kg iz
tabele 1.7. interpolacijom nalazi se temperatura produkata sagorijevanja na izlazu i pregrijače pare 2:
λN
iz − λ′ Ig1 − Ig11
= 12 (2.50)
λ′′ − λ′ Ig − Ig11
slijedi:
λ − λ′ 0,06
Ig1 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 10 657,3 + (11 455,1 − 10 657,3) ⋅ = 11 135,9 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
slijedi:
λ − λ′ 0,06
Ig2 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 13 044,8 + (14 017,6 − 13 044,8 ) ⋅ = 13 628,5 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
Iz opšteg izraza za interpolaciju:
slijedi:
12 672,8 − 11 135,9
tN
PP2 = 1000 + (1200 − 1000) = 1123,3 𝑜 C
13 628,5 − 11 135,9
40
2.11.2 Temperatura na izlazu iz međupregrijača
tN N IZL
MP = f(IMP ; λMP ) (2.53)
gdje je:
N
IMP – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz pregrijača pare 2
λIZL
MP = 1,26 – koeficijent viška zraka na izlazu iz pregrijača pare 2 (tabela 2.2)
N N
QNMP 82 764
IMP2 = IPP2 − = 12 672,8 − = 9 835,8 kJ/kg (2.54)
N N
Bg ⋅ ηz 29,32 ⋅ 0,995
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva
IPP2 = 15 461,7 kJ/kg – entalpija dimnih plinova na izlazu iz pregrijača pare 2
QMP = 81 360 kW – količina toplote predana u međupregrijaču
𝜂𝑧𝑁 = 0,995 – stepen izolovanosti
Na osnovu koeficijenta viška zraka λMPIZL=1,3 i entalpije produkata sagorijevanja 9 835,8 kJ/kg iz
tabele 1.7. interpolacijom nalazi se temperatura produkata sagorijevanja na izlazu i pregrijače pare 2:
tNMP − 800 N
IMP − Ig1
= (2.55)
1000 − 800 Ig2 − Ig1
slijedi:
9 835,8 − 8 828,2
tN
MP = 800 + (1000 − 800) = 876,9 𝑜 C
11 455,1 − 8 828,2
tN N IZL
PP1 = f(IPP1 ; λPP1 ) (2.56)
gdje je:
41
IPP – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz pregrijača pare 2
λPPIZL=1,32 – koeficijent viška zraka na izlazu iz pregrijača pare 2 (tabela 2.2)
N N
QNPP1 81 360
IPP1 = IMP − = 9 835,8 − = 7 046,9 kJ/kg (2.57)
N N
Bg ⋅ ηz 29,32 ⋅ 0,995
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva
IMP = 9 835,8 kJ/kg – entalpija dimnih plinova na izlazu iz međupregrijača
QPP1 = 81 360 kW – količina toplote predana u pregrijaču pare 1
ηNz = 0,995 – stepen izolovanosti
Na osnovu koeficijenta viška zraka λPPIZL=1,32 i entalpije produkata sagorijevanja 7 046,9 kJ/kg iz
tabele 1.7. interpolacijom nalazi se temperatura produkata sagorijevanja na izlazu i pregrijače pare 2:
λN
iz − λ′ Ig1 − Ig11
= 12 (2.58)
λ′′ − λ′ Ig − Ig11
slijedi:
λ − λ′ 0,02
Ig1 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 6 455,9 + (6 884,1 − 6 455,9) ⋅ = 6 541,5 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
slijedi:
λ − λ′ 0,02
Ig2 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 8 828,2 + (9 410,7 − 8 828,2) ⋅ = 8 944,7 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
Iz opšteg izraza za interpolaciju:
slijedi:
7 046,9 − 6 541,5
tN
PP1 = 600 + (800 − 600) = 642,06 𝑜 C
8 944,7 − 6 541,5
42
2.11.4 Temperatura na izlazu iz zagrijača vode
tN N IZL
ZV = f(IZV ; λZV ) (2.61)
gdje je:
N
IZV – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz zagrijača vode
λIZL
ZV = 1,35 – koeficijent viška zraka na izlazu iz zagrijača vode (tabela 2.2)
N N
QNe 84 636
IZV = IPP1 − = 7 046,9 − = 4 145,8 kJ/kg (2.62)
N N
Bg ⋅ ηz 29,32 ⋅ 0,995
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva
IPP1 = 7 046,9 kJ/kg – entalpija dimnih plinova na izlazu iz pregrijače pare 1
Qe =84 636 kW – količina toplote predana u zagrijaču vode
ηNz = 0,995 – stepen izolovanosti
Na osnovu koeficijenta viška zraka λPPIZL=1,35 i entalpije produkata sagorijevanja 4 145,8 kJ/kg iz
tabele 1.7. interpolacijom nalazi se temperatura produkata sagorijevanja na izlazu i pregrijače pare 2:
λN
iz − λ′ Ig1 − Ig11
= 12 (2.63)
λ′′ − λ′ Ig − Ig11
slijedi:
λ − λ′ 0,05
Ig1 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 3 099,7 + (3 307,5 − 3 099,7) ⋅ = 3 203,6 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
slijedi:
λ − λ′ 0,05
Ig2 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 4 189,9 + (4 469,5 − 4 189,9) ⋅ = 4 329,7 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
43
Iz opšteg izraza za interpolaciju:
slijedi:
4 145,8 − 3 203,6
tN
ZV = 300 + (400 − 300) = 383,7 𝑜 C
4 329,7 − 3 203,6
tN N IZL
ZZ2 = f(IZZ2 ; λZZ2 ) (2.66)
gdje je:
N
IZZ2 – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz zagrijača zraka 2
λIZL
ZZ2 = 1,4 – koeficijent viška zraka na izlazu iz zagrijača zraka 2 (tabela 2.2)
N N
QNZZ2 21 787,5
IZZ2 = IZV − = 4 145,8 − = 3 398,9 kJ/kg (2.67)
N N
Bg ⋅ ηz 29,32 ⋅ 0,995
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva
IZV = 4 145,8 kJ/kg – entalpija dimnih plinova na izlazu iz zagrijača vode
QZZ2 = 21 787,5 kW – količina toplote predana u zagrijaču zraka 2
ηNz = 0,995 – stepen izolovanosti
Na osnovu koeficijenta viška zraka λPPIZL=1,4 i entalpije produkata sagorijevanja 3 398,9 kJ/kg iz
tabele 1.7. interpolacijom nalazi se temperatura produkata sagorijevanja na izlazu i pregrijače pare 2:
slijedi:
3 398,9 − 3 307,5
tN
ZZ2 = 300 + (400 − 300) = 307,9 𝑜 C
4 469,5 − 3 307,5
44
2.11.6 Temperatura na izlazu iz zagrijača zraka 1
tN N IZL
ZZ1 = f(IZZ1 ; λZZ1 ) (2.69)
gdje je:
N
IZZ1 – entalpija produkata sagorijevanja na izlazu iz zagrijača zraka 1
λIZL
ZZ1 = 1,4 – koeficijent viška zraka na izlazu iz zagrijača zraka 1 (tabela 2.2)
N N
QNZZ2 21 787,5
IZZ1 = IZZ2 − = 3 398,9 − = 2 652,1 kJ/kg (2.70)
N N
Bg ⋅ ηz 29,32 ⋅ 0,995
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva
IZZ2 = 3 398,9 kJ/kg – entalpija dimnih plinova na izlazu iz zagrijača vode
QZZ1 =21 787,5 kW – količina toplote predana u zagrijaču zraka 2
ηNz = 0,995 – stepen izolovanosti
Na osnovu koeficijenta viška zraka λPPIZL=1,4 i entalpije produkata sagorijevanja 2 652,1 kJ/kg iz
tabele 1.7. interpolacijom nalazi se temperatura produkata sagorijevanja na izlazu i pregrijače pare 2:
λN
iz − λ′ Ig1 − Ig11
= 12 (2.71)
λ′′ − λ′ Ig − Ig11
slijedi:
λ − λ′ 0,05
Ig1 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 2 177,2 + (2 314,7 − 2 177,2 ) ⋅ = 2 245,9 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
slijedi:
λ − λ′ 0,05
Ig2 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 3 307,5 + (3 515,4 − 3 307,5) ⋅ = 3 411,5 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
45
Iz opšteg izraza za interpolaciju:
slijedi:
2 652,1 − 2 245,9
tN
ZZ1 = 200 + (300 − 200) = 234,84 𝑜 C
3 411,5 − 2 245,9
46
Slika 2.6. Lenzov dijagram za nominalni režim rada
3 TEMPERATURA NA KRAJU KOTLA
IgN − ILN
u 7 = ηN
g (3.2)
Hd
Odakle je:
u7 Hd
IgN = + ILN (3.3)
ηNg
gdje je:
ILN - entalpija nezagrijanog zraka
ηNg - stepen gasifikacije
Hd - donja toplinska moć goriva
u7 - gubitak u izlaznim plinovima
gdje je:
VLmin – minimalna količina zraka
λiz – koeficijent viška zraka na kraju ložišta
iL - Specifična entalpija, za zrak na 20oC iz tabele 3.31, strana 3.207 literatura [3] il = 25,96 kJ/m3
0,1002 ∙ 19 980
IgN = + 197,54 = 2244,5 kJ/kg (3.5)
0,978
(3.5.)
Na osnovu IgN i λiz = 1.45 višestrukom interpolacijom iz tabele 7. dobijamo temperaturu gasova na
kraju kotla:
slijedi:
λ − λ′ 0,05
Ig2 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 1 075,9 + (1 144,4 − 1 075,9) ⋅ = 1 110,2 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
za tg = 200°C i λ' = 1,4 ⟹ Ig11= 2 177,2 kJ/kg
za tg = 200°C i λ'' = 1,5 ⟹ Ig12= 2 314,7 kJ/kg
Iz opšteg izraza za interpolaciju:
λN
iz − λ′ Ig1 − Ig11
= 12 (2.71)
λ′′ − λ′ Ig − Ig11
slijedi:
λ − λ′ 0,05
Ig1 = Ig11 + (Ig12 − Ig11 ) = 2 177,2 + (2 314,7 − 2 177,2 ) ⋅ = 2 245,9 kJ/kg
λ′′ − λ′ 0,1
slijedi:
2244,5 − 1 110,2
t gNK = 100 + (200 − 100) = ˛199,8 𝑜 C
2 245,9 − 1 110,2
49
4 PRORAČUN GLAVNIH DIMENZIJA LOŽIŠTA
Glavne dimenzije ložišta se određuju pomoću karakterističnih odnosa, i to na taj način što će se
usvojiti njihova vrijednost za nominalno opterećenje kotla. Iz tabele 4.24. na strani 4.190, literaura
[3] , za usvojeno ložište 1.2.1.1.4. očitavaju se vrijednosti:
QAF = 2910 [kW/m2] – specifično toplinsko opterećenje površine poprečnog presjeka ložišta
QVF = 175 [kW/m3] – specifično toplinsko opterećenje ložišnog prostora
gdje je:
QN = 599 000,4 kW – količina topline unešene u ložište (poglavlje 2.7.1.)
QVF = 175 kW/m3 – specifično toplinsko opterećenje ložišnog prostora
gdje je:
QN = 599 000,4 kW – količina topline unešene u ložište (poglavlje 2.7.1.)
QAF = 2910 kW/m2 – specifično toplinsko opterećenje površine poprečnog presjeka
VF 3 422,9
cF = = = 16,63 m (4.3)
AF 205,8
Zbog korištenja naspramnih gorionika i činjenice da poprečni presjek ložišta treba da teži kvadratu, na
osnovu preporuka iz “Parni kotlovi” – Đurić na strani 4.25, usvaja se odnos:
aF aF
= 1,03 − 1,07 ⇒ = 1,03
bF bF
Ostale dimenzije kotla određuju se na osnovu površine poprečnog presjeka i datog odnosa:
AF = aF ⋅ bF (4.4)
AF 205,8
bF = √ =√ = 14,1 m (4.5)
1,03 1,03
Odakle slijedi:
aF = 1,03 ⋅ bF = 14,5 m
50
Tabela 4.1. Predproračun površine zidova kotla
Radi postizanja optimalne raspodjele grijnih površina u ložištu kotla i prilagođavanju dimenzija
usvojenom ložištu uz zadržavanje vrijednosti VF = 3 422,9 m3 konstantnom dimenzije poprečnog
presjeka su izmjenjene tako što se dobilo na visina kotla i sada iznose:
aF = 13 m
bF = 12,6 m
cF = 20,89 m
VF = 3 422,9 m3 ≈ proračuanato s novim dimenzijama: VF= 3421,78 m3
Tabela 4.2. formirana je na osnovu dimenzija sa slike 4.1. na kojoj su prikazane usvojene dimenzije
ložišta potrebne za računanje površine Az.
51
Površine u tabeli 4.2. prema slici 4.1. su:
Az1 = 13 ∙ 16 = 208 m2
Az2 = 12,6 ∙ 14,6 = 183,9 m2
Az3 = 12,6 ∙ 16 = 201,6 m2
Az4 = 12,6 ∙ 2,5 = 31,5 m2
2,1 ∙ 1,4
Az5 = = 1,47 m2
2
Faktor ekranisanja ψ usvojen je prema literaturi [2] (prilog 4.13. na strani 535.)
52
5 PRORAČUN OZRAČENE POVRŠINE
Zračenje predstavlja dominantan vid razmjene topline u parnom kotlu. U manjim kotlovima,
gdje sagorijevaju kvalitetna goriva, zračenjem se prijemniku topline preda preko 50% ukupne topline
koju on apsorbuje. Energija koju zrači gasni sloj, odnosno plamen usljed disperzije i sopstvene
apsorpcije zraka u motnoj sredini, odnosno kroz mutni sloj određene debljine opada od vrijednosti q1
na početku sloja do vrijednosti q2 na kraju sloja i to opadanje zavisi od koeficijenta slabljenja a.
Energija zračenja za diferencijalni sloj (slika 5.1.) iznosi:
q ∙ a ∙ p ∙ ds = −dq (5.1)
a za cijeli sloj:
q 2 = q1 ∙ e−a∙p∙s (5.2)
Gdje su:
Slika 5.1. Energija zračenja za diferencijalni sloj (lijevo) i optička gustoća (desno) [1]
Pošto po definiciji koeficijent apsorpcije gasnog sloja, kao i svakog drugog fluida i čvrstog tijela
predstavlja odnos između apsorbovane i emitovane energije, onda se stepen crnoće gasnog sloja,
odnosno plamena može predstaviti u obliku:
q1 − q 2
Ag = = 1 − e−a∙p∙s = 1 − e−τ (5.3)
q1
Gdje je:
53
Činjenica potvrđena eksperimentima je da jedinična površina crnog tijela emituje zračenjem više
energije nego jedinična površina nekog drugog tijela pri jednakoj temperaturi. Ukupnja energija
emotivana u jedinici vremena sa jedinične površine crnog tijela, prema Stefan-Boltzmannovom
zakonu iznosi:
q e = σc ∙ T 4 (5.4)
Spektralna raspodjela svih talasnih dužina data je Planckovim zakonom (slika 5.2.). Prema Wienovom
zakonu zakonu što je viša temperatura to je veći dio emitovane energije u oblasti kraćih talasnih
dužina i utoliko je kraća talasna dužina pri kojoj se pojavljuje maksimum zračenja.
Slika 5.2. Planckov zakon promjene monohromatske emisione snage u zavisnosti od latasne dužine [3]
Polazne predpostavke pri razmatranju razmjene energije između površina čvrstih tijela su:
Za različite gasove sposobnost učestvovanja u razmjeni energije je različita i zavisi od prirode gasa.
Jednoatomni i dvoatomni gasovi npr. N2, O2, H2, uglavnom imaju neznatnu sposobnost emitovanja i
upijanja energije. Isto to važi i za vazduh koji je mješavina N2 i O2. Gasovi značajni za razmatranje u
pogledu termalnog zračenja su troatomni gasovi koji nastaju kao produkat sagorijevanja goriva, a to
su: vodena para H2O, ugljen-dioksid CO2 i sumpor-dioksid SO2 .
Što se tiče plamena, koji ustvari predstavlja mješavinu vrelih gasova, njegovo zračenje potiče iz dva
razloga. Izvijesno zračenje koje se manifestuje blijedoplavom bojom potiče od gasova koji se nalaze u
reakcijama i ono je slabijeg intenziteta u odnosu na dio plamena koji potiče od sagorijevanja
ugkljikovodonika. O ovom drugom slučaju u oblasti sagorijevanja pojavljuju se čestice čvrstog ugljena
kao međuprodukti procesa kao i čestike letećeg koksa i pepela. Ovakve čestice daju plamentu
zućkastu boju i imaju izrazito velik intenzitet termalnog zračenja. U praksi se plamen koji sadrži
dovoljno veliku koncentraciju črvstih čestica može smatrati crnim tijelom. [3]
54
5.2 Proračun površine
A0 398,2
ψ= = = 0,48 (5.5)
Az 830
h
x= = 0,3 (5.6)
H
gdje je:
h – rastojanje između maksimalne temperature i dna kotla
H – rastojanje između plafona i dna kotla
Koeficijent temperaturnog polja ložišta (M) ovisi od vrste ložišta i njegove geometrije, te se računa:
M= A+B⋅x (5.7)
gdje je:
A = 0,59 – empirijski koeficijent za ugalj, tj. čvrsto gorivo
B = 0,5 – empirijski koeficijent za ugalj, tj. čvrsto gorivo
gdje je:
VF = 3 422,9 m3 – zapremina ložišta (poglavlje 4.)
Az = 830 m2 – ukupna površina ložišta koja ograničava produkte sagorijevanja (tabela 4.2)
Budući da samo troatomni i višeatomni produkti sagorijevanja zrače toplinu, parcijalni pritisak samo
tih gasova uzima se u obzir:
gdje je:
(CO2)w = 14,93 [%] – procenutalni sastav vlažne komponente CO2 pri λ=1,2 (tabela 1.6)
(H20)w = 8,66 [%] – procenutalni sastav vlažne komponente H2O pri λ=1,2 (tabela 1.6)
55
Boltzmannova konstanta se određuje kao:
QN
1 599 000,4
B0 = = = 3,34 (5.11)
QN
0 179 078
gdje je:
QN
1 = 599 000,4 kW – količina toplote unešena u ložište (poglavlje 2.8)
Q0 = 179 078 kW – količina toplote prihvaćena u isparivaču (poglavlje 2.8.)
Iz literature [3] (na strani 4.185, iz tabele 4.23) usvaja se stepen crnoće ložišta, za hrapavu čeličnu
ploču, za najvišu ponuđenu temperaturu od 371oC: ε1= 0,975
gdje je:
TF0 = 1901,09 oC – teorijska temperatura u ložištu (poglavlje 2.9.)
M = 0,74 – koeficijent temperaturnog polja
c
k VS = 0,03 ⋅ (2 − ε1 ) ⋅ (0,0016 ⋅ TP1 − 0,5) ⋅ (5.13)
h
0,524
k VS = 0,03 ⋅ (2 − 0,975) ⋅ (0,0016 ⋅ 1405,2 − 0,5) ⋅ = 0,73
0,038
gdje je:
c/h = 0,524/0,038 – odnos komponenti ugljika i vodonika u gorivu
56
gdje je:
m = 0,8 – koeficijent odnosa svijetlog dijela plamena u odnosu na nesvijetli za sprašeni ugalj, uzet
prema preporukama iz literature [6] (na strani 153, iz tabele 14).
εF 0,86
ε1 = = = 0,97 (5.18)
εF + (1 − εF ) ⋅ ψ ⋅ ξ 0,86 + (1 − 0,86) ⋅ 0,48 ⋅ 0,45
gdje je:
Ψ = 0,5 – faktor ekranisanja kotla
ξ = 0,45 – stepen zaprljanosti ložišta ekrana pri loženju ugljenim prahom – vrijednost uzeta iz
literature [6] (tabela 15, strana 156.)
c
k VS = 0,03 ⋅ (2 − ε1 ) ⋅ (0,0016 ⋅ TP1 − 0,5) ⋅ (5.20)
h
0,524
k VS = 0,03 ⋅ (2 − 0,97) ⋅ (0,0016 ⋅ 1403,4 − 0,5) ⋅ = 0,74
0,038
57
Stepen crnoće potpuno ekranisanog ložišta sa sagorijevanjem u letu je sada:
εF 0,87
ε1 = = = 0,97 (5.25)
εF + (1 − εF ) ⋅ ψ ⋅ ξ 0,87 + (1 − 0,87) ⋅ 0,48 ⋅ 0,45
Pošto se dobila potpuno ista vrijednost kod ponovnog proračuna za stepen crnoće usvaja se ε1 = 0.98
2
1,76 ⋅ 1010 ⋅ 179 078 3 1 1901,09
A01 = √ ⋅ ( − 1) = 387,9m2
0,74 ⋅ 0,97 ⋅ 0,45 ⋅ 1573,22 ⋅ 1901,093 0,742 1573,22
gdje je:
Q0 = 179 078 kW – količina toplote prihvaćena u isparivaču (poglavlje 2.8.)
M = 0,74 – koeficijent temperaturnog polja
ε1 = 0,98 – stepen crnoće potpuno ekranisanog ložišta
ξ = 0,45 – stepen zaprljanosti ložišta
TF2 = 1573,22 [K] – temperatura gasova na izlazu iz isparivača (poglavlje 2.11.)
TF0 = 1901,09 [K] – teorijska temperatura dobijena u ložištu (poglavlje 2.9.)
58
6 TEMPERATURA PARE NA ULAZU U KOTLOVSKE ELEMENTE
po = 135 bar
o
t iz
pp = 550 C
is = 3466,2 kJ/kg
Količina topline prihvaćena u pregrijaču pare 2:
QN
s = 81 360 kW - sračunato u tački 2.8.5
QN
sPP2 81 360
iPul = iPiz − ⁄
N = 3466,2 − 180 = 3014,2 kJ kg (6.1)
D1
Na osnovu poznate entalpije iPul i po dobija se temperatura pare na ulazu u pregrijač pare 2:
o
t ul
pp = 399,7 C
QN
MP 82 764
iMPul = iMPizl − N = 3549,5 − 180 = 3089,7 kJ/kg (6.2)
DMP
Na osnovu poznate entalpijeiMPul i pmp dobija se temperatura pare na ulazu u pregrijač pare 2:
o
t ul
mp = 352,3 C
59
6.3 Temperatura na ulazu u pregrijač pare 1
QN
sPP1 81 360
iPP1 ul = iPP1 iz − ⁄
N = 3014,2 − 180 = 2562,2 kJ kg (6.3)
D1
Na osnovu poznate entalpije iPP1 ul i ppp dobija se temperatura pare na ulazu u pregrijač pare 2:
o
t ul
mp = 333,8 C
Entalpija vode na izlazu iz zagrijača vode (ekonomajzera) dobijena je u stavci 2.8.2. za za parametre:
t iz o
mp = 327,4 C – usvojeno u tački 2.6.
i iznosi:
ie = iZVizl = 1567,3 kJ/kg
QN
ZV 84 636
iZVul = iZVizl − N = 1567,3 − 180 = 1097,1 kJ/kg (6.4)
DZV
Na osnovu poznate entalpijeiZVul i pzv dobija se temperatura pare na ulazu u pregrijač pare 2:
o
t ul
zv = 252,3 C
60
7 PRORAČUN KOTLOVSKIH ELEMENATA
Ako su unutrašnja i spoljna površina dugačke cijevi, svaka od njih na jednoj temperaturi,
toplina će radijalno teći kroz zid cijevi. S obzirom na simetriju, svaka cilindrična površina,
koncentrična na osu cijevi predstavlja izotermsku površinu a smjer toplinskog fluksa je upravan na
svaku ovu površinu. Da bi se izračunao toplinski fluks posmatra se jedinica dužine cijevi a ne površina.
61
Integracijom izraza u granicama sa slike 7.1. dobija se:
r2
Q ln = −2πλ ∙ (t 2− t1 ) (7.3)
r1
−2πλ ∙ (t 2− t1 )
Q= r (7.4)
ln r2
1
Razmjena topline između fluida i čvrstog tijela česta je pojava u inžinjerskoj praksi, s obzirom
da su fluidi nosioci topline u raznim tehničkim uređajima, termo i rashladnim postrojenjima itd.
Konvektivni prijenos topline u fluidu ostvaruje se intenzivnim premiještanjem mikro- i makročestica
(vrtloga), dok je kondukcija molekulski prijenos topline u gasovima i tečnostima.
Količina topline razmjenjena konvekcijom zavisi od količine fluida koja se premješta normalno
ka površini ili od površine čvrstog zida, tj. od režima strujanja koje može biti laminarno, prijelazno i
turbulentno (slika 7.3.).
62
Bezdiomenzionalni brojevi značajni za konvektivni prijenos topline su :
wL υ hL
Re = ; Pr = ; Nu = (7.5)
υ a λ
Reynoldsov broj (Re) vezan je za režim strujanja fluida i predstavlja odnos inercijalni sile
prema sili uslijed molekularne razmjene impulsa.
Prandtlov broj (Pr) funkcija je čisto fizičkih osobina fluida. Karakteriše vezu između brzinskog i
temperaturnog polja u struji fluida.
Nusseltov broj (Nu) je bezdimenzionalna kombinacija veličina koje karakterišu toplotne
pojave na granici faza , definiše sličnost graničnih uslova.
Određivanje koeficijenta prijelaza topline u kotlovskoj praksi, zbog složenih procesa prijenosa
topline zračenjem i konvekcijom, zahtjevan je zadatak. Ove se poteškoće javljaju u kotlovskim
elementima sa dominantnim zračenjem ali gdje se ni konvekcija ne može isključiti.
Termički proračun čisto konvektivnih grijnih površina je tačniji i lakši od proračuna ložišta
zato što se koeficijenti prijelaza topline mogu relativno tačno odrediti. Najveća odstupanja između
proračunatih vrijednosti i vrijednosti ostvarenih u pogonu nastaju zbog netačne procjene toplinskog
otpora naslaga na grijnim površinama. [1]
Početak proračuna pregrijača pare zahtijeva usvajanje geomterije izmjenjivača topline pomoću koje se
dobija njegova površina. Prečnici su usvojeni prema literaturi [7] (čelične bešavne cijevi, strana 435).
Prečnici cijevi:
ds = 57 mm – spoljašnji prečnik cijevi
du = 50 mm – unutrašnji prečnik cijevi
Geometrijski parametri:
z =4 – broj zmija u zavjesi
m = 50 – broj zavjesa
lm = 52 m – srednja dužina zmija u zavjesi
s1 = 0.11 m – korak po širini
s2 = 0.25 m – korak po dubini
n =3 – broj savijanja cijevi u zmiji
Geometrijski parametri su usvojeni na osnovu podataka iz literature [3] (na stranicama od 4.349 do
4.353, primjeri dimenzionisanja pregrijača pare). Geometrija pregrijača pare prikazana je na slici 7.5.
63
Dodatni podaci potrebni za proračun:
Na sljedećoj slici prikazan je usvojeni koridorni raspored cijevi sa glavnim oznakama. Strujanje dimni
plinovi – para je suprotnosmjerno.
64
Uzimajući u obzir da je potrebno ostaviti prostor između ivica pregrijača i zidova kotla srednja dužina
cijevi u zimiji se koriguje tako što se od širine dimnog kanala oduzima vrijednost tog prostora:
a′ = a − 0,4 = 13 − 0,4 = 12,6 m
Prema izrazu 7.7 slijedi:
l = (n + 1) ∙ a′ = (3 + 1) ∙ 12,6 = 50,4 m
gdje je:
tSRln [°C] – srednja logaritamska temperatura izmjenjivača topline
k [W/m2K] – zbirni koeficijent prijenosa toplote
Δt v − Δt m 1023,2 − 723,6
Δt SRln = = = 864,8 °C
Δt 1023,2
ln v ln
723,6
Δt m
gdje je:
Δtv – razlika temepratura medija (produkti sagorijevanja – para) na ulazu u pregrijač pare
Δtm – razlika temperatura medija (produkti sagorijevanja – para) na izlazu iz pregrijača pare
1
k= (7.10)
1 1
+R+
α1 α2
gdje je:
α1 [W/m2K] – koeficijent prijelaza topline s produkata sagorijevanja na zid
α2 [W/m2K] – koeficijent prijelaza topline s zida na vodenu paru
R – toplinski otpor kroz stijenku cijevi i toplinski otpor usljed zaprljanosti
R = R 0 ⋅ Cd + ΔR (7.11)
gdje je:
R0 – početni koeficijent zaprljanosti cijevi u koridornom poretku pri sagorijevanju čvrstog
goriva, određuje se prema literaturi [3] (slika 4.112, na strani 4.117.) na osnovu brzine
gasova
Cd – korekcioni faktor za određivanje koeficijenta zaprljanosti pri sagorijevanju čvrstih
goriva, određuje se prema [3] (slika 4.115, na strani 4.118.)
ΔR – popravni koeficijent zaprljanosti, određuje se prema [3] (tabela 4.11, na strani
4.118)
65
Brzina gasova potrebna za određivanje R0 računa se iz izraza:
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva (poglavlje 2.7.)
VRW = 7,02 m3/kg – količina vlažnih produkata sagorijevanja dobijena za koeficijentu viška zraka
λ = 1,24 (ulaz u pregrijač pare 2, prema tabeli 2.2) interpolacijom na osnovu
tabele 1.4
tgSR – srednja temperatura produkata sagorijevanja
fg – srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja
gdje je:
AF = a ∙ b = 163,8 m2 – poprečni presjek kanala
ds = 57 mm – vanjski prečnik cijevi
m = 50 – broj zavjesa
gdje je:
α1K – koeficijent prijelaza topline konvekcijom
α1Z – koeficijent prijelaza topline zračenjem
66
αCO2 + αH2O
α1Z = (7.16)
t gUL − t gIZL
αCO2, αH2O – koeficijenti prelaza toplote usljed zračenja troatomnih gasova koji se računaju prema:
3 W
αH2O = 1,31 ⋅ 0,8 ⋅ (40 − 71,4 ⋅ 0,1938 ⋅ 0,31)0,6 (0,01 ⋅ 1348,3)2,37+1,38 √(0,1938⋅0,31) = 17 337,4
m2 K
gdje je:
S = 0,8 – prema preporukama iz literature [3] (na strani 4.327)
s = 0,38 – sloj koji zrači
tgSR = 1348,3 °C – srednja temperatura produkata sagorijevanja
pH2O = 0,1938 – parcijalni pritisak H2O u produktima sagorijevanja
pCO2 = 0,1519 – parcijalni pritisak CO2 u produktima sagorijevanja
Gdje su : a', b', c' – širina, dubina i visina komore obrazovane dvjema susjednim zavjesama.
Sada se iz izraza 7.16. može izračunati koeficijent prijelaza topline zračenjem sa troatomnih gasova na
površinu pregrijača pare:
17 337,4 + 8385,2 W
α1Z = = 57,17 2
1573,2 − 1123,3 m K
W
α1k = Cz ⋅ CΦ ⋅ α1d = 1 ⋅ 0,98 ⋅ 61,8 = 60,5 (7.20)
m2 K
gdje su koeficijenti uzeti prema literaturi [3] (dijagram na strani 4.95, slika 4.91):
Cz = f(z) = 1 – za broj redova po dubini z > 30
CΦ = f(tgSR; rH2O) = 0,98 – za rH2O = 0,1938 (udio vlage, poglavlje 1) i t gSR = 1348,3 °C
2
α1d = f(wg;ds) = 61 W/m K – koeficijent prijelaza topline
Koefcijent prijelaza topline sa produkata sagorijevanja na zid sada se može izračunati prema izrazu
7.15 :
W
α1 = 57,17 + 60,5 = 117,67 2
m K
Koeficijent α2 koji predstavlja koeficijent prijelaza topline s stjenke cijevi na vodenu paru se određuje
na sljedeći način:
67
gdje su koeficijenti uzeti prema literaturi [3] (dijagram na strani 4.99, slika 4.95):
gdje je:
D1 = 180 kg/s – produkcija pare
vp = 0,0221 m3/kg – specifična zapremina pare, dobijena iz priručnika [5] za odobreni pritisak od
135 bar i srednju temperaturu pare tpSR = (550+399,7)/2 = 474,9 °C (slika 7.4)
Pa je konačno:
α2 = 0,88 ⋅ 1890 = 1663,2 W/m2 K
QS 81 360 000
A0P = = = 1791,9 m2
k ⋅ Δt SR.ln 52,5 ⋅ 864,8
Greška iznosi:
što zadovoljava.
68
7.4 Proračun međupregrijača pare
Početak proračuna međrupregrijača pare, kao i u predhodnom slučaju za pregrijač pare 2, zahtijeva
usvajanje geomterije izmjenjivača topline pomoću koje se dobija njegova površina. Prečnici su
usvojeni prema literaturi [7] (čelične bešavne cijevi, strana 435).
Prečnici cijevi:
ds = 60,3 mm – spoljašnji prečnik cijevi
du = 50 mm – unutrašnji prečnik cijevi
Geometrijski parametri:
z =6 – broj zmija u zavjesi
m = 52 – broj zavjesa
lm =65 m – srednja dužina zmija u zavjesi
s1 = 0.11 m – korak po širini
s2 = 0.24 m – korak po dubini
n =4 – broj savijanja cijevi u zmiji
Geometrijski parametri su usvojeni na osnovu podataka iz literature [3] kao i kod pregrijača pare 2.
Geometrija međupregrijača prikazana je na slici 7.7.
a = 13 m – širina dimnog kanala
b = 12,6 m – dubinna dimnog kanala
h = 3,63 m – visina međupregrijača pare
69
Na sljedećoj slici prikazan je usvojeni koridorni raspored cijevi sa glavnim oznakama. Strujanje dimni
plinovi – para je suprotnosmjerno.
Uzimajući u obzir da je potrebno ostaviti prostor između ivica međupregrijača i zidova kotla srednja
dužina cijevi u zimiji se koriguje tako što se od širine dimnog kanala oduzma vrijednost tog prostora:
a′ = a − 0,4 = 13 − 0,2 = 12,6 m
Prema izrazu 7.7 slijedi:
l = (n + 1) ∙ a′ = (4 + 1) ∙ 12,6 = 63 m
gdje je:
tSRln [°C] – srednja logaritamska temperatura izmjenjivača topline
k [W/m2K] – zbirni koeficijent prijenosa toplote
Δt v − Δt m 576,3 − 524,6
Δt SRln = = = 550,04 °C
Δt 576,3
ln Δt v ln
m 524,6
70
Koeficijent prijenosa topline jednak je:
1
k= (7.30)
1 1
α1 + R + α2
gdje je:
α1 [W/m2K] – koeficijent prijelaza topline s produkata sagorijevanja na zid
α2 [W/m2K] – koeficijent prijelaza topline s zida na vodenu paru
R – toplinski otpor kroz stijenku cijevi i toplinski otpor usljed zaprljanosti
R = R 0 ⋅ Cd + ΔR (7.31)
gdje je:
R0 – početni koeficijent zaprljanosti cijevi u koridornom poretku pri sagorijevanju čvrstog
goriva, određuje se prema literaturi [3] (slika 4.112, na strani 4.117.) na osnovu brzine
gasova
Cd – korekcioni faktor za određivanje koeficijenta zaprljanosti pri sagorijevanju čvrstih
goriva, određuje se prema [3] (slika 4.115, na strani 4.118.)
ΔR – popravni koeficijent zaprljanosti, određuje se prema [3] (tabela 4.11, na strani
4.118)
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva (poglavlje 2.7.)
VRW = 7,12 m3/kg – količina vlažnih produkata sagorijevanja dobijena za koeficijentu viška zraka
λ = 1,26 (ulaz u međupregrijač, prema tabeli 2.2) interpolacijom na osnovu
tabele 1.4
tgSR – srednja temperatura produkata sagorijevanja
fg – srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja
gdje je:
AF = a ∙ b = 163,8 m2 – poprečni presjek kanala
ds = 60,3 mm – vanjski prečnik cijevi
m = 52 – broj zavjesa
71
Sada se sa navedenih dijagrama mogu očitati vrijednosti:
R0 = 0,72 · 10-2 m2 K/W
Cd = 1,58
ΔR = 0,00172
gdje je:
α1K – koeficijent prijelaza topline konvekcijom
α1Z – koeficijent prijelaza topline zračenjem
αCO2 + αH2O
α1Z = (7.36)
t gUL − t gIZL
αCO2, αH2O – koeficijenti prelaza toplote usljed zračenja troatomnih gasova koji se računaju prema:
3 W
αH2O = 1,31 ⋅ 0,8 ⋅ (40 − 71,4 ⋅ 0,1938 ⋅ 0,31)0,6 (0,01 ⋅ 1000,1)2,37+1,38 √(0,1938⋅0,31) = 7286,6
m2 K
gdje je:
S = 0,8 – prema preporukama iz literature [3] (na strani 4.327)
s = 0,31 – sloj koji zrači
tgSR = 1000,1 °C – srednja temperatura produkata sagorijevanja
pH2O = 0,1938 – parcijalni pritisak H2O u produktima sagorijevanja
pCO2 = 0,1519 – parcijalni pritisak CO2 u produktima sagorijevanja
Gdje su : a', b', c' – širina, dubina i visina komore obrazovane dvjema susjednim zavjesama.
Sada se iz izraza 7.16. može izračunati koeficijent prijelaza topline zračenjem sa troatomnih gasova na
površinu pregrijača pare:
7286,6 + 3322,6 W
α1Z = = 43,1 2
1123,3 − 876,9 m K
72
Koeficijent prijelaza topline konvekcijom se računa:
W
α1k = Cz ⋅ CΦ ⋅ α1d = 1 ⋅ 0,99 ⋅ 51 = 50,5 (7.40)
m2 K
gdje su koeficijenti uzeti prema literaturi [3] (dijagram na strani 4.95, slika 4.91):
Cz = f(z) = 1 – za broj redova po dubini z > 30
CΦ = f(tgSR; rH2O) = 0,99 – za rH2O = 0,1938 (udio vlage, poglavlje 1) i t gSR = 1000,1 °C
α1d = f(wg;ds) = 51 W/m2K – koeficijent prijelaza topline
Koefcijent prijelaza topline sa produkata sagorijevanja na zid sada se može izračunati prema izrazu
7.15 :
W
α1 = 43,1 + 50,5 = 93,6 2
m K
Koeficijent α2 koji predstavlja koeficijent prijelaza topline s stjenke cijevi na vodenu paru se određuje
na sljedeći način:
gdje su koeficijenti uzeti prema literaturi [3] (dijagram na strani 4.99, slika 4.95):
gdje je:
D1 = 180 kg/s – produkcija pare
vp = 0,0723 m3/kg – specifična zapremina pare, dobijena iz priručnika [5] za pritisak
međupregrijanja od 44 bar i srednju temperaturu pare tpSR = (547+352,3)/2 =
449,7 °C (slika 7.4)
Pa je konačno:
α2 = 0,88 ⋅ 1090 = 959,2 W/m2 K
73
Na osnovu dobijenih vrijednosti toplinskog otpora, koeficijenta prijelaza topline s produkata
sagorijevanja na zid, te s zida na vodenu paru, dobija se konačni koeficijent prijenosa topline, prema
izrazu 7.10. i iznosi:
1 W
k= = 40,3 2
1 1 m K
93,6 + 0,0131 + 959,2
QS 82 764 000
A0P = = = 3731,3 m2
k ⋅ Δt SR.ln 40,3 ⋅ 550,4
Greška iznosi:
što zadovoljava.
Na početku proračuna, kao kod predhodna dva kotlovska elementa, usvaja se geometrija pregrijača
pare 1. Prečnici su usvojeni prema literaturi [7] (čelične bešavne cijevi, strana 435).
Prečnici cijevi:
ds = 60,3 mm – spoljašnji prečnik cijevi
du = 50 mm – unutrašnji prečnik cijevi
Geometrijski parametri:
z =5 – broj zmija u zavjesi
m = 57 – broj zavjesa
lm =65 m – srednja dužina zmija u zavjesi
s1 = 0.11 m – korak po širini
s2 = 0.22 m – korak po dubini
n =8 – broj savijanja cijevi u zmiji
Geometrijski parametri su usvojeni na osnovu podataka iz literature [3] (na stranicama od 4.344 do
4.353, primjeri dimenzionisanja pregrijača pare). Geometrija pregrijača pare prikazana je na slici 7.7.
a = 13 m – širina dimnog kanala
b = 12,6 m – dubinna dimnog kanala
h = 5,6 m – visina pregrijača pare
74
Slika 7.8. Dijagram razlike temperatura za pregrijač pare 1
Na sljedećoj slici prikazan je usvojeni koridorni raspored cijevi sa glavnim oznakama. Strujanje dimni
plinovi – para je suprotnosmjerno.
Uzimajući u obzir da je potrebno ostaviti prostor između ivica pregrijača i zidova kotla srednja dužina
cijevi u zimiji se koriguje tako što se od širine dimnog kanala oduzma vrijednosttog prostora:
a′ = a − 0,4 = 13 − 0,2 = 12,6 m
Prema izrazu 7.7 slijedi:
l = (n + 1) ∙ a′ = (8 + 1) ∙ 12,6 = 113,4 m
75
Prema energetskoj bilansi, s druge strane površina se računa kao:
QS
A0P = (7.49)
k ⋅ Δt SRln
gdje je:
tSRln [°C] – srednja logaritamska temperatura izmjenjivača topline
k [W/m2K] – zbirni koeficijent prijenosa toplote
Δt v − Δt m 537,2 − 308,3
Δt SRln = = = 412,2 °C
Δt 537,2
ln Δt v ln 308,3
m
1
k= (7.50)
1 1
α1 + R + α2
gdje je:
α1 [W/m2K] – koeficijent prelaza topline s produkata sagorijevanja na zid
α2 [W/m2K] – koeficijent prelaza topline s zida na vodenu paru
R – toplinski otpor kroz stijenku cijevi i toplinski otpor usljed zaprljanosti
R = R 0 ⋅ Cd + ΔR (7.11)
gdje je:
R0 – početni koeficijent zaprljanosti cijevi u koridornom poretku pri sagorijevanju čvrstog
goriva, određuje se prema literaturi [3] (slika 4.112, na strani 4.117.) na osnovu brzine
gasova
Cd – korekcioni faktor za određivanje koeficijenta zaprljanosti pri sagorijevanju čvrstih
goriva, određuje se prema [3] (slika 4.115, na strani 4.118.)
ΔR – popravni koeficijent zaprljanosti, određuje se prema [3] (tabela 4.11, na strani
4.118)
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva (poglavlje 2.7.)
VRW = 7,34 m3/kg – količina vlažnih produkata sagorijevanja dobijena za koeficijentu viška zraka
λ = 1,30 (ulaz u pregrijač zraka 2, prema tabeli 2.2) na osnovu tabele 1.4
tgSR – srednja temperatura produkata sagorijevanja
fg – srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja
76
Srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja se određuje prema:
gdje je:
AF = a ∙ b = 163,8 m2 – poprečni presjek kanala
ds = 60,3 mm – vanjski prečnik cijevi
m = 57 – broj zavjesa
gdje je:
α1K – koeficijent prijelaza topline konvekcijom
α1Z – koeficijent prijelaza topline zračenjem
αCO2 + αH2O
α1Z = (7.16)
t gUL − t gIZL
αCO2, αH2O – koeficijenti prelaza toplote usljed zračenja troatomnih gasova koji se računaju prema:
3 W
αH2O = 1,31 ⋅ 0,8 ⋅ (40 − 71,4 ⋅ 0,1938 ⋅ 0,28)0,6 (0,01 ⋅ 759,5)2,37+1,38 √(0,1938⋅0,28) = 3170,4
m2 K
77
gdje je:
S = 0,8 – prema preporukama iz literature [3] (na strani 4.327)
s = 0,28 – sloj koji zrači
tgSR = 1000,1 °C – srednja temperatura produkata sagorijevanja
pH2O = 0,1938 – parcijalni pritisak H2O u produktima sagorijevanja
pCO2 = 0,1519 – parcijalni pritisak CO2 u produktima sagorijevanja
Gdje su : a', b', c' – širina, dubina i visina komore obrazovane dvjema susjednim zavjesama.
Sada se iz izraza 7.16. može izračunati koeficijent prijelaza topline zračenjem sa troatomnih gasova na
površinu pregrijača pare:
3170,4 + 1356,8 W
α1Z = = 19,3 2
876,9 − 642,1 m K
W
α1k = Cz ⋅ CΦ ⋅ α1d = 1 ⋅ 1,1 ⋅ 46 = 50,1 (7.40)
m2 K
gdje su koeficijenti uzeti prema literaturi [3] (dijagram na strani 4.95, slika 4.91):
Cz = f(z) = 1 – za broj redova po dubini z > 30
CΦ = f(tgSR; rH2O) = 1,1 – za rH2O = 0,1938 (udio vlage, poglavlje 1) i t gSR = 759,5 °C
α1d = f(wg;ds) = 44,9 W/m2K – koeficijent prijelaza topline
Koefcijent prijelaza topline sa produkata sagorijevanja na zid sada se može izračunati prema izrazu
7.15 :
W
α1 = 19,3 + 44,9 = 64,2 2
m K
Koeficijent α2 koji predstavlja koeficijent prijelaza topline s stjenke cijevi na vodenu paru se određuje
na sljedeći način:
gdje su koeficijenti uzeti prema literaturi [3] (dijagram na strani 4.99, slika 4.95):
78
gdje je:
D1 = 180 kg/s – produkcija pare
vp = 0,0157 m3/kg – specifična zapremina pare, dobijena iz priručnika [5] za pritisak pregijanja
od 135 bar i srednju temperaturu pare tpSR = (399,7+333,8)/2 = 366,8 °C (slika
7.4)
Pa je konačno:
α2 = 0,88 ⋅ 1060 = 2129,6 W/m2 K
1 W
k= = 32,4 2
1 1 m K
64,3 + 0,0149 + 2129,6
QS 81 360 000
A0P = = = 6091,9 m2
k ⋅ Δt SR.ln 32,4 ⋅ 412,2
Greška iznosi:
što zadovoljava.
79
7.6 Proračun zagrijača vode
Prečnici cijevi:
ds = 38 mm – spoljašnji prečnik cijevi
du = 32 mm – unutrašnji prečnik cijevi
Geometrijski parametri:
z =5 – broj zmija u zavjesi
m = 50 – broj zavjesa
lm =26 m – srednja dužina zmija u zavjesi
s1 = 0.11 m – korak po širini
s2 = 0.25 m – korak po dubini
n =1 – broj savijanja cijevi u zmiji
80
Na sljedećoj slici prikazan je usvojeni koridorni raspored cijevi sa glavnim oznakama.
Uzimajući u obzir da je potrebno ostaviti prostor između ivica zagrijača i zidova kotla srednja dužina
cijevi u zimiji se koriguje tako što se od širine dimnog kanala oduzma vrijednosttog prostora:
a′ = a − 0,4 = 13 − 0,2 = 12,6 m
Prema izrazu 7.7 slijedi:
l = (n + 1) ∙ a′ = (1 + 1) ∙ 12,6 = 25,2 m
gdje je:
tSRln [°C] – srednja logaritamska temperatura izmjenjivača topline
k [W/m2K] – zbirni koeficijent prijenosa toplote
Δt v − Δt m 304,7 − 131,4
Δt SRln = = = 206,04 °C
Δt 304,7
ln Δt v ln 131,4
m
81
Koeficijent prijelaza topline k koji se određuje prema obrascu:
kW
𝑘 = 𝑘 ′ (1 + 0,0006 ⋅ t Gsr ) 2
m K
Gdje je :
k' [W/m2K] – koeficijent koji se usvaja u granicama od 0.5 do 0.7
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva (poglavlje 2.7.)
VRW = 7,36 m3/kg – količina vlažnih produkata sagorijevanja dobijena za koeficijentu viška zraka
λ = 1,32 (ulaz u zagrijač vode, prema tabeli 2.2) interpolacijom na osnovu
tabele 1.4
tgSR – srednja temperatura produkata sagorijevanja
fg – srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja
gdje je:
AF = a ∙ b = 163,8 m2 – poprečni presjek kanala
ds = 57 mm – vanjski prečnik cijevi
m = 52 – broj zavjesa
gdje je:
D1 = 180 kg/s – produkcija kotla
82
Određivanje specifične zapremine (vv) zahtijeva određivanje srednje temperature i srednjeg pritiska
vode. Srednji pritisak vode usvaja se kao konstantan, odnosno njegov iznos, prema postavci zadatka je
170 [bar]. Srednja temperatura vode dobija se na osnovu obrasca:
Na osnovu ova dva podatka, iz priručnika [5] mogu se izvući vrijednost srednje specifične zapremine
vode, a ona iznosi: vv = 0,00135 m3/kg. Na osnovu dobijenih podataka slijedi:
Površina iznosi:
84 636
𝐴0P = = 760,6 m2
0,54 ⋅ 206,04
Greška:
Prečnici cijevi:
ds = 88,9 mm – spoljašnji prečnik cijevi
du = 80 mm – unutrašnji prečnik cijevi
Geometrijski parametri:
z =4 – broj zmija u zavjesi
m = 48 – broj zavjesa
lm =169 m – srednja dužina zmija u zavjesi
s1 = 0.20 m – korak po širini
s2 = 0.25 m – korak po dubini
n = 12 – broj savijanja cijevi u zmiji
83
Dodatni podaci potrebni za proračun:
Qs1 = 21 787,5 kW – količina toplote prihvaćena u zagrijaču zraka 2 (poglavlje 2.8.5.)
o
tulZZ2 =103,7 C – temperatura na ulazu u zagrijač zraka 2 (dobijeno iz energetske bilanse)
tizZZ2 = 200o C – temperatura na izlazu iz zagrijača zraka 2 (zadano postavkom)
tGul = tZV = 283,7 𝑜 C – temperatura produkata sagorijevanja na ulazu (poglavlje 2.11.4)
𝑜
tGiz = tZZ2 = 307,9 C – temperatura produkata sagorijevanja na izlazu (poglavlje 2.11.5)
84
Uzimajući u obzir da je potrebno ostaviti prostor između ivica zagrijača i zidova kotla srednja dužina
cijevi u zimiji se koriguje tako što se od širine dimnog kanala oduzma vrijednosttog prostora:
a′ = a − 0,4 = 13 − 0,2 = 12,6 m
Prema izrazu 7.7 slijedi:
l = (n + 1) ∙ a′ = (12 + 1) ∙ 12,6 = 163,8 m
gdje je:
tSRln [°C] – srednja logaritamska temperatura izmjenjivača topline
k [W/m2K] – zbirni koeficijent prijenosa toplote
Δt v − Δt m 204,2 − 183,7
Δt SRln = = = 193,8 °C (7.61)
Δt 204,2
ln v ln
183,7
Δt m
gdje je:
Δtv – razlika temepratura medija (produkti sagorijevanja – para) na ulazu u pregrijač pare
Δtm – razlika temperatura medija (produkti sagorijevanja – para) na izlazu iz pregrijača pare
𝜆
𝛼1 = 0,0267 ⋅ ⋅ 𝑅 0,8 ⋅ 𝑃𝑟0,4 ⋅ 𝐶𝑡 ⋅ 𝐶𝑙 (7.62)
𝑑ℎ 𝑒
gdje je:
λ – koeficijent prolaza topline za dati medij
dh – ekvivalentni hidraulički prečnik
Re – Reynoldsov broj
Pr – Prandtlov broj za dati medij
Ct – korekcioni faktor za računanje koeficijenta prijelaza konvekcijom
Cl – dodatni popravni koeficijent
85
Za srednju temperaturu gasova od tGsr = 345,8 °C, iz literature [3] (prema tabeli 4.9., strana 4.109,
interpolacijom) određuju se svojstva produkata sagorijevanja, i to:
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva (poglavlje 2.7.)
VRW = 7,6 m3/kg – količina vlažnih produkata sagorijevanja dobijena za koeficijentu viška zraka
λ = 1,35 (ulaz u pregrijač zraka 2, prema tabeli 2.2) na osnovu tabele 1.4
tgSR – srednja temperatura produkata sagorijevanja
fg – srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja
gdje je:
AF = a ∙ b = 163,8 m2 – poprečni presjek kanala
ds = 88,9 mm – vanjski prečnik cijevi
m = 48 – broj zavjesa
wg ⋅ dh 4,6 ⋅ 0,269
Re = = = 23 570 (7.66)
ν 52,48 ∙ 10−6
Korekcioni faktori Ct i Cl usvajaju se prema literaturi [3] (slika 4.106 na strani 4.112 i shodno preporuci
na strani 4.109, za hlađenje produkata sagorijevanja Ct iznosi 1,07).
Ct = 1,07
Cl = 1,045
0,0525
α1 = 0,0267 ⋅ ⋅ 235700,8 ⋅ 0,6450,4 ⋅ 1,07 ⋅ 1,045 = 15,38 W/m2 K
0,269
86
7.7.2 Koeficijent konvekcije na strani zraka
Procedura određivanja koeficijenta na strani zraka je ista kao i koeficijenta na strani produkata
sagorijevanja.
Za srednju temperaturu zraka od tGsr = 151,9 °C, iz literature [3] (prema tabeli 4.9., strana 4.109,
interpolacijom) određuju se svojstva zraka, i to:
gdje je:
λ = 1,2 – koeficijent viška zraka na ulazu u kotao (poglavlje 2.2.)
VLmin = 5,26 m3/kg – minimalna količina zraka koji se dovodi u kotao (poglavlje 1.4.)
Av – površina poprečnog presjeka kroz koji prolazi zrak
wg ⋅ du 191,97 ⋅ 0,08
Re = = = 527 390 (7.71)
ν 29,12 ∙ 10−6
Korekcioni faktori Ct i Cl usvajaju se prema literaturi [3] (slika 4.106 na strani 4.112)
Ct = 1
Cl = 0,92
0,0358
α2 = 0,0267 ⋅ ⋅ 527 3900,8 ⋅ 0,680,4 ⋅ 1 ⋅ 0,92 = 357 W/m2 K
0,08
87
7.7.3 Koeficijent prolaza topline
1 1 W
k= = = 12,85 (7.72)
1 1 1 1 m2 K
α1 + R + α2 + 0,01 +
15,38 357
gdje je:
R = 0,01 [W/m2K] – usvojeni toplinski otpor kroz stjenku cijevi
Provjera:
što zadovoljava.
Prečnici cijevi:
ds = 88,9 mm – spoljašnji prečnik cijevi
du = 80 mm – unutrašnji prečnik cijevi
Geometrijski parametri:
z =4 – broj zmija u zavjesi
m = 48 – broj zavjesa
lm =169 m – srednja dužina zmija u zavjesi
s1 = 0.20 m – korak po širini
s2 = 0.25 m – korak po dubini
n = 12 – broj savijanja cijevi u zmiji
88
Dodatni podaci potrebni za proračun:
Qs1 = 21 787,5 kW – količina toplote prihvaćena u zagrijaču zraka 2 (dobijena u poglavlju 2.8.5.)
o
tulZZ1 =103,7 C – temperatura na ulazu u zagrijač zraka 2 (iz pogavlja 7.7.)
tizZZ1 = 20o C – temperatura na izlazu iz zagrijača zraka 2 (temperatura okoline)
tGul = tZZ2 = 307,9 𝑜 C – temperatura produkata sagorijevanja na ulazu (poglavlje 2.11.5)
𝑜
tGiz = tgNK = 199,8 C – temperatura produkata sagorijevanja na izlazu (poglavlje 3)
89
Uzimajući u obzir da je potrebno ostaviti prostor između ivica zagrijača i zidova kotla srednja dužina
cijevi u zimiji se koriguje tako što se od širine dimnog kanala oduzma vrijednosttog prostora:
a′ = a − 0,4 = 13 − 0,2 = 12,6 m
Prema izrazu 7.7 slijedi:
l = (n + 1) ∙ a′ = (12 + 1) ∙ 12,6 = 163,8 m
gdje je:
tSRln [°C] – srednja logaritamska temperatura izmjenjivača topline
k [W/m2K] – zbirni koeficijent prijenosa toplote
Δt v − Δt m 204,2 − 179,8
Δt SRln = = = 191,7 °C (7.79)
Δt 204,2
ln v ln
179,8
Δt m
gdje je:
Δtv – razlika temepratura medija (produkti sagorijevanja – para) na ulazu u pregrijač pare
Δtm – razlika temperatura medija (produkti sagorijevanja – para) na izlazu iz pregrijača pare
λ
α1 = 0,0267 ⋅ ⋅ R 0,8 ⋅ Pr0,4 ⋅ Ct ⋅ Cl (7.80)
dh e
gdje je:
λ – koeficijent prolaza topline za dati medij
dh – ekvivalentni hidraulički prečnik
Re – Reynoldsov broj
Pr – Prandtlov broj za dati medij
Ct – korekcioni faktor za računanje koeficijenta prijelaza konvekcijom
Cl – dodatni popravni koeficijent
90
Za srednju temperaturu gasova od tGsr = 253,9 °C, iz literature [3] (prema tabeli 4.9., strana 4.109,
interpolacijom) određuju se svojstva produkata sagorijevanja, i to:
gdje je:
Bg = 29,32 kg/s – gasifikovana količina goriva (poglavlje 2.7.)
VRW = 7,86 m3/kg – količina vlažnih produkata sagorijevanja dobijena za koeficijentu viška zraka
λ = 1,4 (ulaz u pregrijač zraka 2, prema tabeli 2.2) na osnovu tabele 1.4
tgSR – srednja temperatura produkata sagorijevanja
fg – srednji poprečni presjek za prolaz produkata sagorijevanja
gdje je:
AF = a ∙ b = 163,8 m2 – poprečni presjek kanala
ds = 25 mm – vanjski prečnik cijevi
m = 83 – broj zavjesa
wg ⋅ dh 4,1 ⋅ 0,269
Re = = = 27 704 (7.84)
ν 39,81 ∙ 10−6
Korekcioni faktori Ct i Cl usvajaju se prema literaturi [3] (slika 4.106 na strani 4.112 i shodno preporuci
na strani 4.109, za hlađenje produkata sagorijevanja Ct iznosi 1,07).
Ct = 1,07
Cl = 1,05
0,0446
α1 = 0,0267 ⋅ ⋅ 277040,8 ⋅ 0,660,4 ⋅ 1,07 ⋅ 1,05 = 15,08 W/m2 K
0,269
91
7.8.2 Koeficijent konvekcije na strani zraka
Procedura određivanja koeficijenta na strani zraka je ista kao i koeficijenta na strani produkata
sagorijevanja.
Za srednju temperaturu zraka od tGsr = 151,9 °C, iz literature [3] (prema tabeli 4.9., strana 4.109,
interpolacijom) određuju se svojstva zraka, i to:
gdje je:
λ = 1,2 – koeficijent viška zraka na ulazu u kotao (poglavlje 2.2.)
VLmin = 5,26 m3/kg – minimalna količina zraka koji se dovodi u kotao (poglavlje 1.4.)
Av – površina poprečnog presjeka kroz koji prolazi zrak
wg ⋅ du 191,97 ⋅ 0,08
Re = = = 642 577 (7.89)
ν 23,9 ∙ 10−6
Korekcioni faktori Ct i Cl usvajaju se prema literaturi [3] (slika 4.106 na strani 4.112)
Ct = 1
Cl = 0,86
0,0326
α2 = 0,0267 ⋅ ⋅ 6425770,8 ⋅ 0,690,4 ⋅ 1 ⋅ 0,86 = 357,3 W/m2 K
0,08
92
7.8.3 Koeficijent prolaza topline
1 1 W
k= = = 12,64 (7.90)
1 1 1 1 m2 K
α1 + R + α2 + 0,01 +
15,08 357,3
gdje je:
R = 0,01 [W/m2K] – usvojeni toplinski otpor kroz stjenku cijevi
Provjera:
što zadovoljava.
93
8 PRORAČUN VENTILATORA
gdje je
VL = 7,54 m3/kg – stvarno potrebna količina zraka na izlazu iz kotla
(iz tabele 1.4. za λ = 1,44)
Δp = 4000 Pa – za sagorijevnje u letu, prema literaturi [6] (strana 224.)
Bg = 32,29 kg/s – gasifikovana količina goriva
Tg = 199,8 °C – temperatura gasova na izlazu iz kotla
ηv = 0,7 – koeficijent iskorištenja ventilatora
94
9 DINAMIKA I REGULACIJA PARNOG KOTLA
Parni kotlovi dostigli su stepen složenosti pri kome se njihova eksploatacija ne može ni zamisliti
bez primjene posebnih sredstava za upravljanje različitih tipova i sistema. Da bi mogao da se izvrši
racionalan izbor određenog sistema upravljanja, moraju se dobro poznavati dinamička svojstva
upravljanja. Ona se mogu dobiti pomoću eksperimentalnog istraživanja i računskim putem.
Upravljanje parnim kotlom pri promjeni radnog režima svodu se na prinudnu korekciju pojedinih
parametara (pritiska, temperature, protoka itd.) putem odgovarajućih organa za regulisanje. Ove
intervencije se mogu ostvariti ručno ili automatski. Pošto parametri pare na izlazu iz kotla moraju da
se održavaju u uskim granicama danas se koristi automatsko upravljanje jer se to ručnim ne bi moglo
postići.
Pri promjeni režima mijenjaju se određene veličine koje su međusobne zavisne i koje se poslije
prinudne intervencije ostvarene regulacionim organima u određenom vremenskom intervalu (𝜏𝑝 ) u
tzv. prijelaznom procesu umire tj. svedu na određene granice. Prijelazni proces započinje u nekom
trenutku 𝜏𝑜 (slika 9.1.) i najčešće ga karakterišu sljedeći kriterijumi kvaliteta regulacije:
95
9.1 Principi automatskog regulisanja parnih kotlova
Osnovni princip regulisanja parnog kotla svodi se na održavanje ravnoteže između dovedene i
odvedene količine topline, pri čemu se moraju održavati konstantni parametri pare (temperatura,
pritisak), konstantan nivo vode u bubnju i konstantan pritisak na izlazu iz ložišta (kod uravnotežene
promjene). Održavanje ovih veličina u toku vremena pedstavlja dovoljnu garanciju da su zadovoljeni
toplinski i maseni bilans kotla.
Pri tome se mora nastojati da se održi optimalni koeficijent viška zraka na kraju kotla da ne bi
došlo do nepoželjnog smanjenja koeficijenta korisnosti kotla.
V = α ∙ V o ∙ B = α ∙ k ∙ B ∙ Hd
Vrijednost potrebne količine goriva B može se izraziti iz toplinskog bilansa kotla i kao takva uvrstiti
u prednodnu jednačinu, dobija se:
V ηK V
α= ≈ k1
D k(is − inv ) D
Prema tome kod kotlova sa prinudnom i prirodnom cirkulacijom kod regulisanaj se moraju
održavati konstantne sljedeće veličine:
Idealna atomatska regulacija mogla bi se ostvariti smao u slučaju kada bi se pri promjeni određenih
parametara vršila istovremena trenutna promjena ostalih veličina. Ovako opisani regulaciju nije moguće
izvesti pa se ona najčešće dijeli na tri odvojena regulaciona kola:
96
9.2 Regulisanje procesa sagorijevanja
Regulisanje procesa sagorijevanja u parnim kotlovima može se ostvariti na više načina, što
zavisi od veličine i namjene kotla, ali prije svega od vrste i kvalitete goriva. Sve varijante, u suštini,
mogu da se svedu na četiri osnovne šeme.
Pri svakom poremećaju toplinske ravnoteže promjeni se pritisak pregrijane pare na izlazu iz
kotla. Promjena pritiska se zbog toga usvaja kao osnovni impuls koji se dovodi glavnom regulatoru,
povezanim sa regulatorima za gorivo i vazduh. Pri povećanju kapaciteta kotla, na prijmjer, pritiska
opada za određenu vrijednost, što rtegistruje glavni regulator i šalje naredbu regulatorima goriva i
vazduha da szrazmjerno povećaju kapacitet, preko odgovarajućih servomotora. Zbog promjene
zapremine dimnih plinova dolazi i do promjene podpritiska na kraju ložišta. Ovu promjenu registruje
regulator dimnih plinova koji djeluje na izvršni organ.
U šemi „toplina-vazduh“ koja je prikazana na slici 9.3. (lijevo) ugrađen je još jedan dopunski
impuls 𝜕𝑝/𝜕𝜏 koji određuje brzinu promjene pare u bubnju. Njima se znatno smanjuju odstupanja
koeficijenta viška vazduha u prijelaznim režimima, pošto je promjena pritiska pare praktično
proporcionalna toplinskom debilansu. Impuls od protoka pare i pomenuti dopunski impuls se
dovode u regulator goriva što predstavlja osnovnu razliku između ove i predhodne šeme.
97
U stacionarnom režimu. povratni impuls protoka goriva do regulatora goriva. ne djeluje. što
znači da će se u tom slučaju održavati kiontatan odnos između protoka pare i produkata
sagorijevanja. Regulator dimnih plinova je dinamičkom vezon spojen sa regulatorom vazduha. Čiji je
zadatak da u prijelaznim režimima skrati period debilansa između vazduha i produkata sagorijevanja.
U stacionarnom režimu ova veza ne dobija impuls.
Za četvrtu šemu, koja je prikazana na slici 9.3 (desno) karakterističan je impuls sastava dimnih
plinova (O2) koji se dovodi regulatoru goriva. Ova šema je skoro istovijetna sa prvom šemom, s
razlikom što ova sadrži i dinamičku vezu između regulatora dimnih plinova i regulatora vazduha. U
slučaju bilo kakvog poremećaja u odnosu gorivo-vazduh ili u kvaliteti goriva korekcija se vrši preko
impulsa O2.
Slika 9.3. Šema regulisanja „toplina-vazduh“ (lijevo) i sastava dimnih plinova (desno)
98
LITERATURA
99
PRILOG
100
2000
t FO
1800
1600 t F2
1400
1200
t PP2
)
Temperatura (
1000
t MP
800
t PP1
600 t'' PP2 t'' MP
t' PP2 t' PP1 t ZV
400 t' PP1 t'' ZV t ZZ2
t' MP t' ZV
200
t'' ZZ2 t ZZ1
t' ZZ2 t'' ZZ1
t' ZZ1
gorivo
napojna ventilator
pumpa
VODENA PARA
VODA
tPP1ul
pPP = 135 bar ZRAK
DIMNI PLINOVI
lPP1=1.32
tPP1
VODE
lZV=1.35
pMP = 44 bar
pMP = 44 bar
tZV
tMP
lMP=1.30
tMPul
tMPiz
NA TURBINU
tPP2
tPP2ul lPP2=1.26
pPP = 135 bar
tnv
pnv = 170 bar tzr tZZ2 tzr
tPP2iz
pPP = 135 bar lZZ2=1.40
NA TURBINU
te
pnv = 170 bar
tF2
lF2=1.24
pK = 160 bar
tPP2ul
V=197.7 m3/s
DOVOD GORIVA
B = 29,98 kg/s
tok
pK = 160 bar
te
tZZ1
lZZ1=1.45
Mjerilo -
Datum Ime
Radio M.Divko
List broj:
MA NSKI FAKULTET Marko Divko
U TUZLI 2
Broj indeksa: I-30/14
DIMNI PLINOVI PRESJEK A - A
A
z=4
A
m=50
ui 50 mm broj zavjesa, m 50
h
b
PARA
13m broj savijanja cijevi u zmiji 3
S1
S2
dubina dimnog kanala, b 12.6m 1 0.11m
DIMNI PLINOVI
12600
1.8m korak po dubini 0.25m
a
m 52m p 1804.1m2
A
DIMNI PLINOVI
PP1 ZV ZZ2
PARA
z=6
A
m=52
b
ui 50 mm broj zavjesa, m 52
h
13m broj savijanja cijevi u zmiji 4
dubina dimnog kanala, b 12.6m 0.11m
PARA
S1
1
S2
12600
DIMNI PLINOVI 3.63m korak po dubini, s2 0.24m
a
m 65m p 3721,3m2
MPP
DIMNI PLINOVI PRESJEK A - A
A
PARA
s 57 mm broj zmija u zavjesi, z 5
A
z=5
m=50
b
ui 50 mm broj zavjesa, m 57
h
PP2 13m broj savijanja cijevi u zmiji 8
S1
PARA
a
m 117m p 6119,3m2
ZZ1
DIMNI PLINOVI
A
PRESJEK A - A
s 38 mm broj zmija u zavjesi, z 5
PARA
ui 32 mm broj zavjesa, m 50
z=5
A
m=50
S1
DIMNI PLINOVI
12600
a
S2
PARA
s 88.9 mm broj zmija u zavjesi, z 4
A
ui 80 mm broj zavjesa, m 48
z=4
m=48
h
13m broj savijanja cijevi u zmiji 12
dubina dimnog kanala, b 12.6m 0.2m
S1
PARA
S2
1
DIMNI PLINOVI
8m korak po dubini, s2 0.25m
12600
a
m 169m p 8779.1m2
DIMNI PLINOVI
A
PRESJEK A - A
A
ui 80 mm broj zavjesa, m 48
z=4
13m broj savijanja cijevi u zmiji 12
m=48
h
b
S1
PARA
S2
s 57 mm Mjerilo 1:800
=0.48 ui 50 mm
2.1 13m
dubina dimnog kanala, b 12.6m Datum Ime
1.4
16m Radio M.Divko PRO NSKA A
stepen ekranisanja, 0.48
16.8
9 6 7
A B
PRESJEK A-A
PRESJEK B-B
2
5600
5
12600
3630
4
8
1800
26300
11800
12300
11780 12600
12600
12600
44450
32010
3
10720
36100
1300
11
16000
12600
10
6600
6070
B 13000
1
2100
12 A
12 1
11 MLIN ZA UGALJ 1
11200 10 DIMNI KANAL 1
9 OPLATA KOTLA 1
13000
8 1
7 1
6 1
5 1
4 1
3 1
2 1
2
1 Ao = 474,8 m 1
Datum Ime
Konst
KOTAO
Obrad LUOHUANG
Stand
(KINA)
FAKULTET U TUZLI