ESSEHIST

ČASOPIS STUDENATA POVIJESTI I DRUGIH DRUŠTVENO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

BROJ 2., GODINA 2., RUJAN 2010. E-IZDANJE

TEMA BROJA:
OSIJEK KROZ POVIJEST

FFOS
ESSEHIST
Tema broja: OSIJEK KROZ POVIJEST
broj 2, godina 2, rujan 2010.

SADRŽAJ
1 Uvodna riječ - Impressum
2 Mostovi i zidine Osijeka ~ Zvonimir Glavaš
10 Crtice iz povijesti Rimske Murse ~ Zvonimir Zvonar
13 Plemićka i velikaška obitelj Korođ ~ Dubravko Aladić
18 Tko se šetao osječkim ulicama u 16., 17. i 18. st.? ~ Perica Vujić
23 Osječka svakodnevica u prvoj polovici 19. st. ~ Marko Bagić
26 Noćni život i zabava u Osijeku na prijelazu 20. st. ~ Ivan Horvat
32 Vrijeme revolucionarnih zbivanja 1848. i 1849. god. ~ Dejan Zelenak
36 Radnički pokret u Osijeku (1867.-1920.) ~ Luka Pejić
44 Osječko srednje školstvo od 1729. do poč. 1. svj. rata ~ Sergej Filipović
52 Razvoj zdravstva do početka 2. svjetskog rata ~ Andrea Vučetić
55 Povijest sporta u Osijeku ~ Dino Kričkić
61 Osječki perivoji ~ Ana Mikolaš & Ivona Blatančić
66 Sakuntala park ~ Ana Hanđal
70 Josip Juraj Strossmayer i Osijek ~ Pavao Nujić
74 Povijesni razvoj naselja Retfale ~ Denis Njari
77 Jovan Stanisavljević Čaruga ~ Ivana Grgić-Vučemilović & Nataša Puljašić
82 Osijek na slici i na skici ~ Domagoj Tomas
85 Kelti na području Osijeka ~ dr. sc. prof. Jasna Šimić
87 Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka ~ Ervin Heine
89 Osječka crtačka škola ~ Mario Matoković
91 Seminari ISHA-e u Marburgu i Helsinkiju ~ Marko Bagić
92 O povijesti s povjesničarkom: prof. Božić-Bogović ~ Denis Njari
94 Doprinos škole Anala historiografiji ~ Domagoj Tomas
98 Knjiga - Ivana Šojat Kuči: Unterstadt ~ Perica Vujić
100 Film - Objektiv 350: Ljudi s periferije ~ Ivan Horvat
101 About Essehist ~ Luka Pejić
102 Kronologija
104 Galerija
106 Povijesna fotografija: Konjski tramvaj ~ Sanja Banjeglav
 e
Uvodna riječ
Drugi broj časopisa može označiti početak određene tradicije izlaženja što upućuje na činjenicu da
prethodni broj nije bio slučajnost, nekakav hir skupine ljudi bez volje za radom na duge staze. Naravno,
potrebno je zadržati primjerenu razinu kritičkog mišljenja te uvidjeti da se i Essehist još bori s pojedinim
''dječjim bolestima'' koncipiranja i uređivanja časopisa, Ipak, nadamo se kako će ovo ostati vrijedan
projekt budućim generacijama studenata povijesti. Na tom tragu uredništvu je iznimno drago što su se u
realizaciju ovog broja uključili i mlađi kolege od kojih su neki tek upisali fakultet.
Ideja tematskog broja zadržana je i u ovom izdanju Essehista tako da se svi objavljeni tekstovi bave
poviješću grada Osijeka. Navedena tema činila nam se posebno zanimljivom zbog mogućnosti podrobnijeg
terenskog, odnosno arhivskog istraživanja. O kvalitativnom napretku časopisa svjedoči nam i broj izvora
korištenih za pisanje radova. Okvirno govoreći, ovaj broj obuhvaća povijest Osijeka od Kelta i Rimljana
pa sve do suvremenog doba. Potrebno je napomenuti da je ovakav izbor teme broja neizbježno ograničio
mogućnost odabira vanjskih suradnika, no već sa sljedećim izdanjem i temom šireg opsega to bi trebalo
biti ispravljeno. Bez obzira na to, tekstovi književnika Ervina Heinea, umjetnika Maria Matokovića
i arheologinje Jasne Šimić iznimno su kvalitetni i zanimljivi te nam je drago što smo uspjeli ostvariti
suradnju. Osim radova vezanih uz temu broja tu se nalazi i nekoliko prigodnih tekstova poput recenzije
filma, prikaza knjige, izvješća o aktivnosti udruge ISHA-Osijek, razgovora s profesoricom Božić Bogović
itd. Kao novosti možemo izdvojiti okvire sa zanimljivostima unutar pojedinih tekstova te kompilaciju
kronoloških događanja vezanih uz temu broja.
Ovom prilikom, u ime članova udruge ISHA-Osijek, htio bih se zahvaliti svima koji su dali svoj doprinos
u izradi drugog broja časopisa studenata povijesti Filozofskog fakulteta u Osijeku. Autori tekstova,
uredništvo, recenzenti, lektori i sponzori održali su na životu ovu isključivo studentsku inicijativu čije
izlaženje u budućnosti, nadam se, neće biti upitno.
Glavni i odgovorni urednik,

h
Luka Pejić

IMPRESSUM

GLAVNI UREDNIK: DIZAJN I PRIJELOM Denis Njari ISSN

Luka Pejić Domagoj Rapčak Nataša Puljašić 1847-6236
Andrea Vučetić
UREDNIŠTVO: RECENZENTI: Dejan Zelenak KONTAKT:
Marko Bagić Dubravka Božić Bogović Zvonimir Zvonar Filozofski fakultet,
Sergej Filipović Marija Brandić Lorenza Jägera 9
Domagoj Tomas Mario Jager VANJSKI SURADNICI: 31000 Osijek, Hrvatska
Maja Vonić Slađana Josipović Ervin Heine
Perica Vujić Mario Matoković isha.osijek@gmail.com
STUDENTI SURADNICI: Jasna Šimić essehist@gmail.com
LEKTORI: Dubravko Aladić
Domagoj Kostanjevac Bojan Amanović E-IZDANJE
Jelena Lachner Ivona Blatančić Ovo digitalno izdanje ESSEHIST, OSIJEK 2010.
Maja Ljubej Sanja Banjeglav časopisa besplatno je i
Denis Njari Zvonimir Glavaš slobodno za distribuciju. Kolaž s naslovnice:
Dunja Piperković (eng) Ivana Grgić-Vučemilović Časopis je izvorno tiskan (centar) Plan vojne tvrđave i
Krunske utvrde iz 1861.
Martina Podboj Ana Hanđal u 150 primjeraka. (gore lijevo) ilustracija
Tihana Sedlar Ivan Horvat turskog Osijeka s mostom
Maja Vonić Dino Kričkić NAKLADNIK: zgrada glavne pošte
Andrea Vučetić Ana Mikolaš Filozofski fakultet ilustracija kina Urania
Perica Vujić Pavao Nujić u Osijeku fotografija Županijske ul.

b1b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
MOSTOVI I ZIDINE OSIJEKA
U ovome radu nastoji se obuhvatiti povijest mostova
i fortifikacijskih sustava (kao vitalnih dijelova jednog
gradskog naselja) na području današnjeg Osijeka, koja bi
pak reflektirala i ostale aspekte osječke povijesti. Tako je
prvo opisano keltsko, skordisko naselje na području Donjeg
grada, za koje tek pretpostavljamo kako je moglo biti
utvrđeno. Njega je naslijedila rimska Mursa, organizirana
na istom prostoru, no ipak pozamašnija, utvrđena zidanim
bedemima uz koje je sagrađen i kameni most preko Drave.
Drastičan rez u odnosu na nju napravio je srednjovjekovni
Osijek, preselivši svoje utvrđeno središte zapadnije
(prostor današnje Tvrđe), a čvrsti most mijenjajući
skelom. Osmanska okupacija zaključila je srednji vijek,
no nije drastično promijenila stanje utvrde, pomalo ju
nadograđujući, dok je uz nju sagrađen impozantan
Sulejmanov most. Habsburško oslobađanje Slavonije od
Osmanlija zapalit će taj most i drastično uzdrmati status
Osijeka, no u sljedećim će godinama donijeti golemu novu
utvrdu i nove mostove na Dravi. Propašću habsburške
Austro-Ugarske konačno će propasti i osječki sustav
fortifikacija bivajući srušen, dok će osječki mostovi na sebi
osjetiti razaranje Drugog svjetskog i Domovinskog rata, no
do danas ostati sastavni dio gradskog života i vizualnog
identiteta.
Iako je u mitološkoj
svijesti ranih vremena kao
pokretačka snaga ljudske
povijesti zabilježena
vatra, od pojma civilizacije
neodvojiv je i dijametralno
suprotan element vode kao
izvor života i jamac njegova
održanja. Još su Latini
svakoj rijeci pridavali muški
rod, jer oplođuje zemlju
i čini da rađa životom, a
davno prije nego su preuzeli
Turski Osijek, prikaz iz 17. stoljeća
pozornost reflektora povijesti, i drugi
su drevni narodi svoje civilizacije zasnivali uz vodu. No
povijest civilizacije nije samo povijest života uz vodu nego
i ovladavanja vodom, kao i ostatkom prirode. Irigracijski
kanali i vijci, vodovodi, brane, nasipi, vodenice i drugi
ljudski konstrukti obuzdavali su snagu vode, dobrog
sluge, lošeg gospodara, i pretvarali ju u napredak
zajednica. Osim što je voda (ponajprije rijeka) nudila
snagu koju je valjalo zauzdati i upotrijebiti, oblikovala je
svojim položajem i zapreke, granice, kao prirodan okvir
rasprostiranja određenoj zajednici. Pobjeđivanje tog
okvira, preskakanje te prepreke, ubrzo je postalo jedan
od glavnih zadataka graditelja u naseljima uz riječne
tokove; morali su nadvisiti vodu, sagraditi most. Od prvih
arhitektonskih uspjeha te vrste pa do danas mostovi su
b2b
Zvonimir Glavaš
ostali reprezentativne građevine nekog naselja jednako
koliko i imperativ nametnut potrebom povezivanja,
spajanja, širenja, nadvladavanja barijera i omogućivanja
protočnosti robe, ljudi i informacija.
No prirodni okviri koje za rasprostiranje nudi reljef
određenim zajednicama obično su preširoki kako bi se u
njima neomeđena smjestila sama središta naseljavanja,
žarišne točke koje oko sebe šire vlastitu domenu utjecaja. Te
točke prvenstveno su gradovi, fenomeni koji među ostalim
označavaju osvit povijesti, no sličnu ulogu preuzimala su
i njima prethodeća protourbana naselja. Ono što jedan
(u širem smislu) grad drži na okupu, što ga određuje u
odnosu na okolinu i što kondenzira njegove funkcije u
spomenutu žarišnu cjelinu ne dopuštajući im da se rasplinu
jesu fortifikacije. Naravno, fortifikacijski sustavi, bila riječ o
jednostavnim palisadama ili višestrukim bedemima, imaju
i (možda prije svega) primarnu funkciju obrane zajednice,
no nije zanemarivo ni gore spomenuto simboličko, a često
i realno određivanje grada i ne-grada (podgrađa, a zatim
okolice) tom vješto stvorenom barijerom. Zbog toga i
fortifikacije, baš kao i mostovi, oduvijek stoje kao jedan
od važnih zadataka graditelja jer o njima ovisi mnogo
toga; od opstanka naselja u nevolji, njegove unutrašnje
organizacije, ali i vanjske
reprezentacije.
Slijedom tih razmišljanja
dolazimo do neobične
istovremene sličnosti i
potpune oprečnosti tih dvaju
arhitektonskih pojavnosti
– dok mostovi spajaju,
fortifikacije razdvajaju; dok
mostovi preskaču barijere,
fortifikacije ih čine; dok
mostovi šire protočnost ljudi i
ideja, fortifikacije ih okupljaju i
zgušnjavaju; no istovremeno
oboje su reprezentativni
i neizostavni dijelovi infrastrukture
jednog grada(/naselja), pod uvjetom smještaja uz rijeku,
te uočljivi čimbenici njegove vizure.
U ovom radu promatrat ćemo, na tragu do sada
rečenog, povijest Osijeka i njemu prethodnih ovdašnjih
naselja upravo kroz perspektivu tih dvaju arhitektonskih
must-havea, mostova i fortifikacijskih sustava, koji su
svojim kontinuitetom prisutnosti itekako kompetentni
kratko ju prepričati. Naime, upravo je Osijek, smješten na
sjeveroistočnom obodu dravsko-savske mezopotamije,
na obali Drave, odličan primjer regionalnog centra
naseljavanog od niza civilizacijskih krugova u dugačkom
vremenskom kontinuumu, čija povijest bilježi (možda i
upadljivo) postojanje spomenutih objekata, a suvremenost
ih pak rabi kao zaštitni znak svog vizualnog identiteta.
OSIJEK KROZ POVIJEST e MOSTOVI I ZIDINE
NA OBODU CARSTVA – ANTIČKA MURSA
Priča o naseljima na osječkom području i njihovim
arhitektonskim obilježjima dala bi se započeti i davno prije
samog osvita povijesti, s obzirom na bogatu prisutnost
prapovijesnih kultura, no ovdje će se pregled ipak ograničiti
na ono što konvencionalno određujemo kao povijest. Ta
povijest u Osijek je došla rimskim osvajanjima, bar je
tako uobičajeno uzeti, a prije latinskih kolonista osječko
je područje bilo naseljeno protopovijesnim stanovnicima
keltsko-panonske provinencije. Što se njihova naselja tiče,
upravo je ono bilo temelj budućem rimskom, no nastankom
tog potonjeg, kao i kasnijih naselja, tragovi tog keltskog
gotovo su se posve zameli. Gledajući konkretnu temu
ovog rada, to nam keltsko naselje nije ostavilo ništa – ni
mostova, ni fortifikacija. Ipak, dok o postojanju eventualnog
mosta ne možemo konkretnije ni nagađati, s obzirom na
veličinu naselja i uobičajenu praksu gotovo je sigurno
da je određeno utvrđenje postojalo. Naime, spomenuto
naselje bilo je omeđeno Dravom sa sjevera i današnjom
Vukovarskom ulicom s juga, dok se u pravcu zapad-istok
protezalo od današnje Carinarnice pa prema Zelenom
polju (Filipović, Šimić, 1997: 24), što je u kontekstu svoga
vremena predstavljalo prilično veliku površinu. Uobičajena
praksa Skordiska na ovom prostoru, kako su pokazala
istraživanja na drugim mjestima, bila je takva naselja
na obali rijeka opasavati debelim zemljanim bedemima
zapečenim s gornje strane (bez ikakve uporabe kamenih
konstrukcija), koji bi se uzdizali nad strmo izrađenom
padinom sa širokim opkopom, a dodatna pojačanja bile
su palisade i još poneki drveni elementi. (Filipović, Šimić,
1997: 19) Otprilike takvo utvrđenje možemo zamisliti i na
gore određenom prostoru, a možda je upravo takvo, ili
slično, dočekalo i Rimljane.
Rimski se vojni logor na prostorima Osijeka
(Mursa) pojavio vjerojatno tijekom Batonova ustanka (6. –
9. pos. Kr.) u blizini postojeće keltsko-panonske naseobine,
a osobito je prosperirao i narastao za Domicijanovih i
Trajanovih pohoda. (Filipović, Šimić 1997: 69) Nakon
Trajanova osvajanja Dacije limes Carstva pomaknuo se
dalje pa u to vrijeme (početak 2. st. pos. Kr.) vjerojatno
dolazi do primjetnije demilitarizacije Murse (Pinterović
1978: 46) i njezine preobrazbe u civilno naselje. Konačnu
romanizaciju ovih područja dovršio je Trajanov nasljednik
Hadrijan, dajući u sklopu toga Mursi status kolonije pod
nazivom Colonia Aelia Mursa, vjerojatno oko 133. pos. Kr.
(Pinterović, 1978: 53) Doživljavajući tako svoj uspon, Mursa
je poprimila i svoj konačni oblik koji je moguće daleko bolje
rekonstruirati nego što je slučaj s prethodno spominjanim
keltskim naseljem. Neslaganja stručnjaka oko pojedinih
detalja rekonstrukcije ipak postoje pa tako, na tragu našeg
zanimanja, nije posve jasno kojeg su oblika i veličine bili
tadašnji bedemi. Prema Katančićevoj rekonstrukciji Mursa
je bila opasana dvostrukim bedemima s tri strane koje su
činile tri stranice kvadrata, dužine 630 metara svaka, dok
je četvrta stranica bila ona uz Dravu i stajala neutvrđena.
b3b
Prema toj bi procjeni grad imao površinu od otprilike 400
000 m2. Franjetić pak daje nešto drugačiju viziju smatrajući
kako je oblik ipak bio pravokutan, dužina stranica 680
(S-J) i 760 (I-Z) metara, što bi pak površinu grada dovelo
na oko 516 000 m2. Koja god rekonstrukcija bila točnija,
utvrda Mursa bez sumnje je bila važan fortifikacijski objekt
u kontekstu dunavskog limesa, tako da je zasigurno
predstavljala značajniji objekt. Rimska Mursa imala je
na svom području i najmanje jedan most preko Drave, a
taj je bio dio ceste u smjeru današnjeg Bilja. Katančić ga
locira kod današnjeg Ribarskog trga (nedaleko bolnice),
smatrajući kako se radilo o kamenoj konstrukciji sa šest
potpornih stupova. Vidljivi ostaci toga mosta spominju se
još sedamdesetih godina XVIII. stoljeća, a 1935. stvarali
su i probleme pri plovidbi Dravom zbog niskog vodostaja.
Te su godine uništeni ostaci dvaju stupova, dok je 1985.
uništen i ostatak čišćenjem korita miniranjem, nakon čega
su poneki spašeni kameni fragmenti preseljeni u muzej.
(Filipović, Šimić, 1997: 55) Na zalazu rimske povijesti
preko Panonije, možda baš i Mursina mosta, protutnjali
su Huni, a kao žrtva tog velikog gibanja pala je i sama
Mursa, ostajući pusta i nenaseljena. Primamljive ruševine,
još uvijek odraz nekad značajne karike limesa, opljačkali
su potom na prijelazu epohe i Gepidi, Langobardi te Avari,
ostavljajući sve gradske objekte da u ruševnom stanju
dočekaju srednji vijek. Ostaci Murse ipak će, za razliku od
ostataka prethodnih naseobina na istom području, pratiti
osječku povijest još dugo supostojeći fragmentarno s
kasnijim reinkarnacijama Grada, a dijelovi će biti i doslovce
ugrađeni u neke nove objekte. Tako će srednjovjekovni
Osijek materijal za svoju izgradnju naći upravo na
ruševinama Murse, razgrađujući vjerojatno i posljednje
ostatke njezinih fortifikacija, a građa iz istih izvora ugradit
će se i u buduću Biljsku cestu te okolne nasipe. (Filipović,
Šimić, 1997: 56)
SJAJ KOROGA– SREDNJOVJEKOVNA TVRĐAVA
Početkom srednjeg vijeka, nakon smiraja prvih seoba,
novo slavensko naselje na osječkom području dislociralo se
u odnosu na prethodna prema zapadu, u smjeru današnje
Tvrđe. (Mažuran, 1994: 49) Smješteno pored ruševina
nekadašnje Murse, vjerojatno u prvo vrijeme (otprilike u
vrijeme bugarsko-hrvatsko-mađarskih sukoba) nije imalo
pravih bedema, no svojevrsni su obrambeni sustav činili,
uz dobar položaj, iskopani jarci i zemljani nasipi, već u
skladu s aktualnom tehnikom. Pozicioniranjem križarskog
prelaska Drave spomenutog u kronici Alberta Aquensisa
na osječko područje, kako taj put rekonstruira Franjo
Rački, dolazimo do zaključka da nešto kasnije, na izmaku
ranije faze srednjeg vijeka (XI. st.), postojeće naselje nije
imalo ni izgrađen most, budući da kronika navodi kako
su križari Dravu preplovili, dok o napretku utvrde nema
podataka. Takvo će stanje, što se mosta tiče, potrajati kroz
cijeli srednji vijek, no postojanje tog objekta zamijenit će
stalni promet skelom, o čemu svjedoči već i prva isprava u
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Turski Osijek 1687., pogled na
grad s lijeve obale Drave
kojoj se Osijek pod tim imenom i spominje (tj. mađarizirano
Ezek), ona kralja Emerika iz 1196. (Mažuran, 1994: 50)
Redovito prometovanje skele donekle je nadomjestilo
postojanje mosta preko Drave pa se Osijek, kako je
vrijeme odmicalo, iz manjeg slavenskog naselja razvio u
poznato i vrlo prometno trgovačko čvorište Panonije. Od
XII. do XIV. stoljeća izvori o Osijeku ponovno šute, a u XIV. svojoj razvijenosti, koračajući prema kraju srednjeg vijeka,
stoljeću nalazimo ga u posjedu plemićke obitelji Korog pod
kojima osječka tvrđava, zasigurno u međuvremenu daleko
napredovala od one početne ranosrednjovjekovne, biva
dodatno utvrđena i pretvorena u čvrstu uporišnu točku
te obitelji za burnih dinastičkih sukoba koji su obilježili
spomenute godine hrvatske povijesti. Dobro opremljena
hranom, osječka je utvrda u to
vrijeme bila nesavladiva prepreka
protivnicima Koroga, a istovremeno
je pružala mogućnost nadziranja
širokog okolnog prostora. Stalna
veza preko Drave prema Baranji,
održavana već spomenutom skelom,
dodatno je pojačavala snagu osječke
tvrđave, budući da je potpunu opsadu
činilo nemogućom i otvarala joj velike
prometno-trgovinske prednosti.
(Mažuran, 1994: 58) Nešto detaljniju
spoznaju o izgledu utvrde Korogi
dobivamo iz druge polovice XIV.
stoljeća, kada ju nakon očeve smrti
1351. preuzima Fiip Korog Mlađi,
upamćen po tome što je svu svoju
djelatnost usmjerio, umjesto u visoku
politiku (poput svoje braće), u razvoj
svog središnjeg naselja. Tako je
na povišenoj terasi uz Dravu Filip
izgradio obiteljski dvor s citadelom
(četverokutnom, od tvrde opeke i
daščanih krovova), a samu varoš
(oppidum) opasao je novim zidom,
Pogled iz Darde na trasu Sulejmanova
opkopom i jarkom napunjenim vodom.
mosta i turski Osijek 1687.
Na osječkim zidinama dao je podići
dvoja velika vrata; zapadna za pravac iz Valpova i istočna
za promet prema Vukovu. Istočno od samog kaštela
podignuta su i manja vrata kojima se silazilo prema Dravi
i drugom najvažnijem infrastrukturnom objektu grada;
pokretnom mostu, dravskoj skeli. Odijeljeno graničnim
elementom zida, kako je to već u uvodu spominjano, s
južne (poslije i istočne te zapadne) strane utvrde smjestilo
b4b
se osječko podgrađe (neutvrđeno), skupa s obradivim
zemljištem koje je hranilo grad. Sama utvrđena varoš
pokrivala je otprilike područje današnje osječke uže Tvrđe,
dok je središnja utvrda bila nedaleko lokacije današnjeg
franjevačkog samostana. Uređena i opasana osječka
utvrda, koja je još k tome nadzirala i promet skelom (iako
je veći dio brodarine ubirala opatija Cikador), tako se po
nije razlikovala od većine srednjoeuropskih gradova,
bivajući pravo regionalno središte. (Mažuran, 1994: 60,
100) Unatoč tim sjajnim trenucima, povijesne su bujice
u jednom trenutku donijele zalaz moći i sjaja osječke
tvrđave Koroga, a isti se poklopio s izlaskom nove svjetske
sile na obzor događanja. Vijesti o nadiranju osmanske
vojske zabrinule su Osječane još
1456., kada se Mehmed II. Fatih
pokrenuo prema Smederevu i
Beogradu (Mažuran, 1994: 76),
a negdje oko 1459. nestalo je i
zadnjeg velikog člana dinastije
Koroga, Ivana. (Mažuran, 1994: 77)
Time je stvoren preduvjet slabljenju
grada koje se uklopilo u generalnu
sliku dekadencije čitave Ugarsko-
Hrvatske, nasuprot novonastajućem
imperiju koji je rastao s istoka. Od
tada neće proći ni stoljeće vremena,
a osmanske će vojske konačno
kročiti u Osijek te ih ni sjajna tvrđava
Koroga neće spriječiti da obrišu i
zamjene jedan stari svijet.
SNAŽNA VAROŠ I
SULEJMANOV MOST
U godinama koje su slijedile
Osijek je, po izumiranju Koroga,
mijenjao svoje feudalne gospodare
te se čak našao pod opsadom
u ratu za prijestolje (Vladislav
Jagelović protiv Maksimilijana
Habsburškog), no ništa se posebno po život njegovih
građana nije dogodilo. (Mažuran, 1994: 94) Bar su tako
stvari izgledale površinski, neuzimajući u obzir generalno
stanje u državi i velike turbulencije što su dolazile s istoka.
Ipak, ako su ugarsko-hrvatske vlasti ignorirale osmansku
opasnost, ona nije zaboravila na njih. U proljeće 1526.
Sulejman Kanuni pokrenuo je svoju golemu vojsku prema
OSIJEK KROZ POVIJEST e MOSTOVI I ZIDINE
Ugarskoj, a osječki se teritorij nepripremljen našao u
samom žarištu ratnih zbivanja. Dvojbeno je koliko je
značajan otpor osječka utvrda uopće mogla pružiti, no
izbor grada bio je ne suočavati zidine sa osmanskom
opsadom, već su izaslanici Osijeka i Erduta 8. kolovoza
1526. predali gradske ključeve Mustafa-paši Jahjaogluu.
(Mažuran, 1994: 96) Tjedan dana poslije u grad je stigao
i sam Sulejman, načinivši novu povijesnu prekretnicu u
odnosu na u ovom radu tematizirane objekte. Naime
turska okupacija prvobitno nije uništila mirno predanu
osječku tvrđavu, no donijela je novost glede drugog nam
zanimljivog objekta – ponovno je sagradila most. Prvobitni
osmanski most bio je građen pod neprestanom paskom
samog Sulejmana, zbog čega je i dovršen u rekordnom
roku od pet dana. Opisi iz sultanova dnevnika govore nam
kako je bio drven, 215 metara dugačak
i 1,5 metara širok, no čini se kako je kod
širine došlo do pogreške jer je ona, po
svemu sudeći, morala biti barem triput
veća. Kada su 23. kolovoza i zadnje
trupe prešle preko mosta, opustošivši
prije toga i sam grad, spalile su ga,
simbolički se odričući mogućnosti
povlačenja. Opustošeni Osijek ipak
nije dugo ostao stajati u vakuumu.
Već po povratku s Mohačkog polja
Osmanlije su ga ponovno zauzele i
odmah započele stvarati novi grad.
(Mažuran, 1994: 97)
Zanimljivost osmanske preobrazbe
Osijeka ponajprije leži u tome što
je grad posve preuređen iznutra,
osobito izgradnjom muslimanskih
bogomolja i javnih zgrada, no sama
se tlocrtna rješenja gotovo i nisu
mijenjala. Slijedom toga, i na planu
samog utvrđenja grada nije došlo
do drastičnih promjena, tako da
su zidine uglavnom zadržale svoj
prijašnji opseg, a gradska vrata svoje
pozicije (sada nazvana Valpovačka
i Beogradska). (Mažuran, 1994:
101) Ubrzo nakon ponovno izvršene Shematski plan turskoga
okupacije Kasim-paša pečujski završio Osijeka iz 1610
je popravke i vratio grad u normalno stanje, što implicira
da prethodno pustošenje ipak nije bilo totalnih razmjera te
da je ponajprije bilo usmjereno na samu citadelu. Tijekom
tih popravaka postojeće su zidine povišene hrastovom
građom, cementom, krečem i gipsom, po njima su na
više strana podignute kule i načinjeni manji prolazi, a
po cijelom sustavu utvrđenja izrađene su i puškarnice
za vatreno oružje. Tako je osječka tvrđava, u temelju
srednjovjekovno zdanje, evoluirala da zadovolji potrebe
modernijeg ratova, no nije došlo do korjenitih promjena kao
na prijelazu prethodnih epoha. (Mažuran, 1994: 108) Dvije
godine poslije nadogradnje same utvrđene varoši osječki
b5b
je sustav fortifikacija dobio i svoje proširenje. Čitave 1528.
osmanska je vlast uvozila velike količine drvene građe u
Osijek i rabila ju za izgradnju i utvrđivanje palanke (manjeg
drvenog utvrđenja) izvan zidina Osijeka. Godinu poslije,
uoči novog ratnog pohoda sultana Sulejmana, otpočeo je
još jedan veliki infrastrukturni projekt; Ibrahim-paša gradio
je novi most. Zbog visokog vodostaja gradnja tog drvenog
pontonskog mosta odužila se više nego je predviđeno, što
je natjeralo Sulejmana da čeka utaboren pod Osijekom,
dok je jedinice anadolske vojske poslao u zadatak
zatrpavanja bara i rupa u okolici kako bi olakšao buduće
infrastrukturne pothvate. I taj most uništen je odmah po
prelasku vojske na drugu stranu budući da se ponovno
očekivao trijumfalni uspjeh ravan onom na Mohačkom polju.
(Mažuran, 1994: 111) Nakon neuspjeha na tom pohodu, te
budućih neuspjeha ili djelomičnih
uspjeha, Osmanlije shvaćaju da
će im Osijek duže vremena biti
potreban kao čvrsto uporište pa
iz godine u godinu poduzimaju
pothvate dogradnje i pojačavanja
osječkih fortifikacija, ojačavajući
postojeće bedeme i kule,
dograđujući nove i opskrbljujući
grad ratnom opremom. Godine
1532. sagrađen je i treći osmanski
most preko Drave, ponovno drveni
i pontonski, no ovaj put nakon
sultanova prelaska nije spaljen,
nego je ostao u trajnom posjedu
osječke utvrde spajajući ponovno
Slavoniju s Baranjom i još jednom
ojačavajući status Osijeka kao
prometnog čvorišta. (Mažuran,
1994: 112) U međuvremenu, stalno
je nadograđivanje zidina ostavilo
i vidljivih napredaka unutar dva
desetljeća, tako da putopisac Hans
Dernschwam 1555. opisuje kameni
zid (prethodno bio od opeke)
s lošim topovskim pozicijama
(drvena kruništa i prsobrani ili
sasvim bez njih) koji je okruživao
varoš te zemljani zid s palisadama
koji je okruživao palanku u podgrađu. Iako Dernscwam
o turskom Osijeku piše vrlo pejorativno, bez sumnje se
radilo o snažnoj utvrdi u čiju se stalnu nadogradnju očito
neko vrijeme sustavno ulagalo. (Mažuran, 1994: 118)
Tu tezu potvrdila je i sljedeća veća nadogradnja koju je
proveo Mustafa-paša 1564., naređujući temeljitu obnovu
te izgradnju novog bastiona na koji su postavljeni topovi.
(Mažuran, 1994: 120) Ipak, svi ti pothvati lokalnih graditelja
pali su u sjenu pred megaprojektom koji je 1566. naredio
sam Sulejman pretvorivši Osijek u golemo gradilište.
Riječ je ponovno o mostu, četvrtom po redu, no ovaj
puta ne samo funkcionalnom nego i reprezentativnom u
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
širim razmjerima. Četiri sandžak-bega (požeški, mohački,
srijemski i smederevski) dobila su istovremeno naređenje
Velike porte da prikupe građu za sultanov pothvat, dok se
on iz Istanbula ponovno zaputio prema Panoniji. (Mažuran,
1994: 123) Kako su se vojska i sultan kretali, trebali su
ih dočekati gotovi prijelazi preko rijeka i osposobljena
infrastruktura, a o mjestu konačnog prelaska u Ugarsku
još se dvojilo. Kandidati su bili Osijek i Petrovaradin, a
previsok vodostaj onemogućio je prvobitno izvedbu
projekta na bilo kojem od tih mjesta. Konačno se Drava
povukla nešto brže nego Dunav te je kompletna građa
preusmjerena za Osijek. Za samo osam dana podignut je
veliki most od strane mnoštva seljaka te čak 800 janjičara,
a sastojao se od dvaju dijelova – pontonskog oslonjenog
o lađe na Dravi te velike drvene ceste koja je na hrastovim
stupcima vodila preko močvara do Darde (oko 8 km). Tim
mostom, koji će uskoro postati čuven po cijeloj Europi,
prošao je konačno Sulejman uz klicanje i pucnje topova
Provala generala grofa Leslea
do Osijeka 1685. godine
krećući na svoj zadnji pohod, a preko njega vraćeno mu je
i tijelo u žalobnoj povorci. (Mažuran, 1994: 127)
Najslavniji dani turskog Osijeka, osobito što se
fortifikacije i mosta tiče, završili su početkom sljedećeg
stoljeća i novih velikih ratova. Osijek tada prestaje biti
uporište za osvajanja, a postaje sve češće obrambena
točka Carstva do koje prodiru kršćanski odredi. Tako je
oko 1599. zapaljena osječka palanka i napadnuta varoš
od strane lokalnih hajduka potpomognutih generalom
Herbersteinom i kapetanom Tomom Erdödyem, a čini
se da je tih dana prvi puta oštećen i Sulejmanov most.
(Mažuran, 1994: 145) Daleko teži udarac Osijek je
zadobio u čuvenom pohodu Nikole Zrinskog 1664. kada
je on, udarivši neočekivano zimi, uspio spaliti podgrađa
Pečuha, Mohača i Šikloša, zatim osvojiti Dardu te konačno
spaliti osječku palanku i Sulejmanov most. Most je tada
još jednom postao top tema europskih razmjera, no ovaj
put svojim spektakularnim uništenjem, a ne građenjem.
(Mažuran, 1994: 153) Obnova osječkog mosta započela
b6b
je već sljedećeg mjeseca i potrajala čitavo tromjesečje, no
ukupne posljedice provale Zrinskog osjetile su se daleko
duže. (Mažuran, 1994: 163)
Privremeni mir u Osijeku prekinut je 1682. kada su po
gradu počele očite pripreme za rat, no dok se po njemu
skupljala brojna osmanska vojska i logistika, nitko nije
očekivao da će ta tvrđava uskoro promijeniti vlasnika.
Prije prelaska Sulejmanova mosta vezir Kara-mustafa iz
Osijeka je odaslao i konačnu objavu rata prema Beču,
da bi razbijanje posljednje opsade toga grada izazvalo
svojevrsni bumerang-efekt. (Mažuran, 1994: 168, 172)
Kršćanski je uzvratni udarac napredovao pomalo, no
nezaustavljivo. Slijedom toga, 1685. na red je došao i
Osijek, čiju je obrambenu snagu potukao carski zapovjednik
Lesle, spalivši podgrađe i palanku, dok samu tvrđavu nije
uspio zauzeti. (Mažuran, 1994: 175) Svu svoju obrambenu
snagu osječke su Osmanlije od tog trenutka usmjerile na
Sulejmanov most, no kada je i njega 1686. spalio Ludwig
Badenski (požar je navodno trajao čitavu noć), postajalo
je izvjesno da se ni tvrđavi bolje ne piše. Posljednje
osmanske intervencije osječke su fortifikacije doživjele
kroz ubrzano popravljanje, pojačavanje i dograđivanje
nasipa i bastiona, što je onemogućilo kršćanskoj vojsci da
Osijek zauzme izravnim udarom. (Mažuran, 1994: 180-1)
Umjesto teške opsade i borbe pod tvrđavom dogodilo se
pak ponavljanje povijesti - nakon što se krivo obaviještena
osmanska obrana raspršila od straha, osječka je tvrđava
konačno zauzeta od generala Dünnewalda 1687. bez
gotovo ikakve borbe. (Mažuran, 1994: 183) Bivša turska
utvrda pružila je 1690. zaklon kršćanskim vlasnicima
kada su se strane promijenile, a general de Croy branio
Osijek od protuudara Husein-paše, no ponovno presudnu
ulogu nisu odigrali ni topovi, ni bastioni, nego ratne varke.
Povlačenjem Huseinove vojske prema Savi razdoblje
turskog Osijeka, obilježeno izgradnjom moćne utvrde,
palanke i velebnog mosta, konačno je zaključeno.
OSIJEK KROZ POVIJEST e MOSTOVI I ZIDINE

NOVA UTVRDA I NOVI MOSTOVI U NOVOM OSIJEKU
Oslobađanje Osijeka od osmanske vlasti donijelo je
zapravo daleko dramatičniju promjenu samom gradu
nego njegov pad pod spomenutu. Veličinu, naseljenost i
gospodarsku moć odnio je rat, a novi geostrateški položaj
pretvorio je Osijek iz razvijenog trgovačko-prometnog
središta na raskrižju putova u rubno vojno uporište na
granici drugog Carstva. (Mažuran, 1996: 3) Takvo stanje
odrazilo se odmah i na osječke fortifikacije budući da ih je barutana i bunara, zvjezdolika zidna ovojnica, bastioni
vojna uprava ocijenila trošnima i zrelima za popravak, no
sredstva za isti nije mogla iznaći. Od oslobađanja nadalje
jedan od osnovnih zadataka vojnih vlasti u Osijeku bit će
upravo to – stalno popravljanje i proširenje fortifikacijskih potpukovnik von Heisse, a stanovništvo je iscrpljivano do
objekata, no jednako stalna bit će i nestašica novca i
materijala. Nakon bitke kod Slankamena 1691. konačno se
pristupilo obnovi osječke tvrđave, no spor se vodio između
koncepcije inženjera Beaulaincourta, koji je predviđao
izgradnju tvrđavskog roga
prema istoku, očuvanje
turske palanke i njezino
opasavanje zidom, popravak
postojećih turskih utvrđenja
tvrđave te izgradnju čak osam
novih bastiona, i koncepcije
Ludwiga Badenskog koji
je želio porušiti staru
gradsku tvrđavu i palanku
te sagraditi posve novo Rušenje tvrđavskih zidova
utvrđenje. Konačna odluka ispred konjaničke vojarne
vojnih vlasti bila je bliža
onoj vojvode Badenskog,
tako da je turska palanka srušena, a učinjenim zahvatima
razbijena je okvirna urbana koncepcija Osijeka aktualna
još od srednjovjekovlja. Preseljenjem dijela stanovništva
iz srušene palanke na zapad oblikovala se jezgra onoga
što će uskoro postati Gornji grad. (Mažuran, 1996:
4, 8-9) Unatoč pristizanju novca na kapaljku do kraja
1694. završena je izgradnja istočnog tvrđavskog roga
te manjih zahvata kao što su glasije, unutrašnji zidovi i
bastioni, tako da je osječka utvrda pomalo poprimala tada
zamišljeni oblik. I dok se život njezina stanovništva pomalo područje, čime je osječka utvrda dodatno dobila na
popravljao, zanimljiv je detalj kako njezinim arhitektima
puni honorar nikada nije isplaćen. (Mažuran, 1996: 10)
Nešto prije dovršetka istočnog tvrđavskog roga dovršen je
i drugi projekt ovdje nam zanimljiv – novi pontonski most
inženjera Kaiserfelda koji je zamijenio uništeni Sulejmanov, Drveni most preko Drave, sagrađen 1779., konstantno
a smjestio se nešto bliže budućem Donjem gradu (koji
je već bio u nastajanju). (Mažuran, 1996: 17) Početkom
XVIII. stoljeća Dvorska je komora stavila kao imperativ
izgradnju goleme vojne tvrđave u Osijeku, u koju su se
trebali uklopiti elementi postojeće. Tri godine stanovništvo koncesiju privatnim osobama, dok je održavanje bilo
je mučno radilo na ostvarenju preduvjeta, a ni početak
radova 1709. nije ih oslobodio bremena koje im je teretilo
svakodnevnicu. Naime, da bi se ispunio ambiciozni plan
Komore, stanovništvo je opterećeno besplatnom radnom
obvezom (ako žive u blizini) ili podavanjem u novcu
(ukoliko žive dalje). Izgradnja, povjerena zapovjedništvu
generala Von Beckersa i izvedbi inženjera Gosseaua, bila
je utoliko teža od izgradnje prijašnjih sličnih zdanja zato
što se tvrđava nije radila na slobodnom prostoru, nego
je u nju morao biti uklopljen čitavi jedan živi grad. Do
1719. dovršeni su nasipanje i utvrđivanje dravske obale,
građenje pokretnih mostova prema tvrđavskom rogu,
izrada odvodnih i obrambenih kanala, zgrada skladišta,
svetih Leopolda (jug), Inocencija i Karla (istok), Josipa i
Terezije (zapad), Vodenih, Novih i Valpovačkih vrata te
većine vojnih zgrada utvrde. Završni dio radova vodio je
krajnjih razmjera. Do 1720. dovršene su krunska utvrda na
lijevoj obali i zadnje konture vojne jezgre, a otada će ona
biti još dopunjavana civilnim i crkvenim zdanjima. Zadnja
slobodna gradilišta u osječkoj tvrđavi mahom su popunjena
do 1733., a radovi poslije toga
uključivali su još samo izradu
bastiona sv. Elizabete i dva
sv. Eugenija s dravske strane
utvrde. Nakon tog zahvata,
tvrđava je posjedovala ravno
8 bastiona. (Mažuran, 1996:
27-9) Nakon prve trećine
XVIII. stoljeća stanje osječke
fortifikacije gotovo je ostajalo
nepromijenjeno, unatoč
značajnim promjenama u
administrativnom životu
grada. Prema kraju stoljeća
dogodilo se ujedinjenje triju gradskih općina u jedinstveni
Osijek (1786.), a početkom XIX. stoljeća on je postao i
slobodnim kraljevskim gradom (1809.), no strukturalne
promjene nisu dirale u čvrste zidine osječke tvrđave. Za
Napoleonskih ratova neznatno je popravljena i učvršćena
1805. budući da je u nju dovezeno čak sedam lađa s
carskim blagom, a eventualna živost bili su i francuski
zarobljenici dopremani u nju na tamničevanje. Godine
1810. u Osijek je stigla i general-komanda za čitavo
važnosti. (Mažuran, 1996: 109) Drugi tematizirani objekt
ovog rada, most, predstavljao je u to doba Osječanima
daleko više problema nego povremeni neprilični ispadi
vojske koje je sa sobom nosilo postojanje fortifikacije.
je bio u rukama Ugarske dvorske komore, a takvo stanje
ostalo je nepromijenjeno i nakon 1809. Dvorska je komora
tako građanima naplaćivala uporabu mosta uz njihov
grad, a ubiranje mostarine često se još uz to davalo i u
preskupo i slabo primjenjivano. Takva situacija dovela je
do rušenja mosta 1821., nakon čega je Virovitička županija
naložila njegov hitan popravak, a kao privremena zamjena
organizirane su skele. Popravci mosta dovršeni su 1825.

b7b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
da bi se on ponovno urušio 1840., a
građani još jednom bili osuđeni na
uporabu trajekata. Sljedeće godine
Komora je postavila privremeni most,
no njegovo je pak postojanje bilo
obilježeno nesigurnošću i nesrećama
na koje se uporno žalila županijska
vlast. (Mažuran, 1996: 111) Tako se
u pozadini pitanja mosta, a na teret
njegovih svakodnevnih korisnika,
suptilno odigrao još jedan sukob
između slobodnog grada Osijeka,
Županije virovitičke i Dvorske komore.
Pitanje mosta u fokus će ponovno doći tek dvadesetak
godina poslije, a u međuvremenu će se dogoditi 1848. i
sve popratne pojave, tako da će ga ovaj puta razmatrati
vlada u Zagrebu. Ona je 1864. odobrila izgradnju novog
mosta preko Drave za običan i željeznički promet, no
zatražila da se s njom pričeka trasiranje željezničke
pruge. Grad s takvom odlukom nikako nije mogao biti
zadovoljan budući da je stari most oduvijek bio nesiguran,
pogotovo nakon što je vrijeme učinilo svoje, a smetao je i
prolasku parobroda za visokog vodostaja. Paradoksalno,
1870. izgrađen je samostalni željeznički most, i to još niži
od postojećeg kolnog, što je dodatno ugrozilo plovidbu
Dravom. Konačno, novi cestovni most izgrađen je 1872.
stotinjak metara zapadnije od željezničkog te je omogućio
sigurnije i efikasnije prometovanje preko rijeke. Sigurnost
pak nije resila željeznički most, čija se
drvena konstrukcija urušila 1882. skupa
s kompozicijom punom husara, da bi
1884. na njegovom mjestu bio podignut
novi, željezni most, koji je potrajao
daleko duže te nakon 1945. preuzeo
i cestovni promet, ostajući jedini čitav
nakon Drugog svjetskog rata. Kolni je
pak most osuvremenjen 1911. zidanim
stupovima i željeznom konstrukcijom, a
do tada, srećom, nije podlegao sličnoj
sudbini kao stari željeznički. (Mažuran,
1996: 183) U osvitu dvadesetog
stoljeća javlja se i prva novost nakon Vodena vrata
stoljetnog mirovanja vezana za
fortifikacijski sustav, no dok mostogradnja u to vrijeme
napreduje, osječkoj su se utvrdi odbrojavali zadnji trenuci
postojanja u grandioznom izdanju. Već zadnjih desetljeća
devetnaestog stoljeća postala je izrazito nepraktična za
sve vojne potrebe, a istovremeno se i nespretno uklapala
u rastući grad koji se sve više povezivao. Iako se o rušenju
raspravljalo još od 1905., više su vojne vlasti odbijale
takav scenarij zbog zaoštravanja stanja na svjetskoj
pozornici. Marokanske i Aneksijska kriza, Balkanski ratovi
te konačno Prvi svjetski rat produžili su osječkoj tvrđavi
neokrnjeni život još neko vrijeme, no promjene koje su
stigle obrisat će zauvijek sustav u kojem je nastala, a s
njime i njoj zapečatiti sudbinu. (Mažuran, 2000: 128)
b8b
STOLJEĆE RUŠENJA
Završetkom Prvog svjetskog
rata Osijek se, skupa s čitavom
Hrvatskom, našao u Kraljevini
Srba, Hrvata i Slovenaca, a stara
je Austro-Ugarska nestala s karte.
Veliki osječki sustav fortifikacija
bio je nepraktičan i ometao
modernizaciju urbanizacijskih
Bastioni Tvrđe procesa, no još mu se više
zamjeralo što je na neki način
simbolizirao upokojenu žuto-crnu državu. Naime, i druge su
građevine ometale srastanje gradskog tkiva (donjogradska
vojarna, ljevaonica željeza), no njihovo rušenje nije tako
upadljivo, ili uopće forsirano. Događaji s kraja 1918. jasno
su odredili sudbinu osječke tvrđave, a odluku vojnih vlasti
o rušenju podržala je i gradska vlast, želeći izmjestiti
tramvajsku prugu, dobiti mjesto za elektranu, ali i domoći
se jeftinog građevinskog materijala. Bez obzira na činjenicu
da je riječ o jedinstvenom spomeniku vojnog graditeljstva
i nekoliko stoljeća prošlosti, 1923. prionulo se rušenju
bez razrađenog i osmišljenog plana, a do 1926. tvrđava je
svedena na žalosne razmjere. Od golemog zvjezdastog
obrambenog sustava i osam bastiona preostala su
samo dva (Karlov i Eugenov) uz Dravu te kratak potez
zida. Čitavi su ostali i vodotoranj te Vodena vrata, dok
su preostala potpuno uništena. Srušene su i barutane te
oružarnice, a iz nejasnog razloga
destrukcija nije zaobišla ni krunsku
utvrdu na lijevoj obali. Prilikom
rušenja na vidjelo su izašli i neki
dijelovi srednjovjekovnog i turskog
Osijeka, no ni oni nisu pošteđeni,
s iznimkom malog fragmenta
uz cestu prema Gornjem gradu.
Nestankom tvrđavskih zidina
Osijek je prvi puta ostao otvoren
sa svih strana, što je konačno
označilo dovršetak posljednje
etape u tisućljetnom razvoju
grada. Taj dovršetak značio je i
dovršetak pojma fortifikacija na
tlu Osijeka budući da je preostali fragment nekadašnje
tvrđave definitivno izgubio takav karakter i postao tek
(stara) gradska četvrt Tvrđa. (Mažuran, 2000: 129)
Mostovi su Osijeka pak destruktivnost dvadesetog
stoljeća iskusili nešto poslije budući da su oba nadživjela
sustav u kojem su građena i čitava prošla kroz rat koji
ga je iz povijesti obrisao. Kolni most nije bio te sreće u
sljedećem, Drugom svjetskom ratu, budući da je uništen
1944. pri povlačenju njemačkih trupa, dok je željeznički,
kako je već spomenuto, tada preuzeo i njegovu funkciju.
(Mažuran, 1996: 352) Takva će situacija opterećivati
stanje prometa sve do 1962. kada je sagrađen novi kolni
most preko Drave, a 1963. i još jedan na biljskom nasipu.
OSIJEK KROZ POVIJEST e MOSTOVI I ZIDINE

Također, od entuzijasta sve više u javnost dolaze ideje o

rekonstrukciji bar još malog dijela tvrđavskog kompleksa,
dok restauracija preživjelog polako napreduje. No to su
već pitanja koja vežu sadašnjost i budućnost, njih valja
ostaviti nekome drugom da ih čita kao povijest. Nama pak
ostaje pogledati još jednom sve kroz pars pro toto modus
i uočiti kako doista pojedini objekti usko vezani za život
jednog grada mogu lijepo ilustrirati povijest čitavog grada,
regije, sustava ili epohe; prikazati sve uspone i padove,
cvjetanja i dekadencije, građenja i razaranja koja povijest
ne birajući u bujicama donosi. Utješno je vidjeti da nakon
svih tih bujica bar fragmenti trajno ostaju, omogućujući
Krunska tvrđava tako slaganje jedne velike slagalice dijakronije življenja na
nekom, u našem slučaju našem prostoru.

Godine 1977. obnovljen je napokon i stari željeznički
most, a 1980. sagrađen je viseći pješački, u blizini
novootvorenog kupališta Copacabana, koji i danas krasi
vizuru Osijeka i upotpunjuje mu vizualni identitet. Zadnji
udarac rušilačkog dvadesetog stoljeća osjetio je čitav
Osijek tijekom velikosrpske agresije 1991., kada je kao
žrtva pao i cestovni most iz 1962., a njegovu funkciju u
kriznim trenucima ovaj je put preuzeo pješački. Čim je
prestanak napada to dopustio, gradnja je novog mosta
započeta (1993.), a dovršen je i svečano otvoren 1995.,
otkada na tom mjestu stoji i danas. (Mažuran, 1996: 470)
Pričom o tzv. Dravskom mostu sagrađenom 1995.
(odnedavno Most Franje Tuđmana) zaokružit ćemo
konačno priču koju mostovi i fortifikacije pričaju o osječkoj
povijesti. Ne tako davno Osijek je dobio još jedan most,
kao sastavnicu dijela obilaznice, a ako se planovi za
budućnost ostvare, mostogradnji ni tu neće biti kraj.
a
LITERATURA
1. Filipović, Slavica; Šimić, Jasna, 1997. Kelti i Rimljani na području
Osijeka, Muzej Slavonije, Osijek.
2. Mažuran, Ive, 1994. Srednjovjekovni i turski Osijek, Zavod za
znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Osijeku;
Gradsko poglavarstvo Osijek; Školska knjiga, Zagreb.
3. Mažuran, Ive, 1996. Od turskog do suvremenog Osijeka, Zavod
za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Osijeku;
Gradsko poglavarstvo Osijek; Školska knjiga, Zagreb; autori pojedinih
poglavlja još i: Adamček, Josip; Sršan, Stjepan; Vrbošić, Josip;
Marijanović, Stanislav; Šuljak, Andrija; Brunčić, Davor i suradnici.
4. Mažuran, Ive, 2000. Grad i tvrđava Osijek, Grafika; Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera; Agencija za obnovu osječke Tvrđe,
Čakovec.
5. Pinterović, Danica, 1978. Mursa i njeno područje u antičko
doba, Centar za znanstveni rad Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, Osijek.

e Urbanistički evolucionizam ili uništavanje kulturne baštine?

Promatrajući ovdje povijest fortifikacija i mostova na osječkom području, pa posredno i urbanih

elemenata općenito, nametljiva je pojava sukcesijskog nizanja povijesnih epoha i njihovih nositelja koji
e
se gotovo u pravilu netolerantno odnose prema prethodniku. Od bogate tisućljetne povijesti naseljavanja
osječkog prostora danas je preostalo razmjerno malo materijalnih svjedočanstava, osobito in situ. Većina
materijalnih ostataka prethodnih epoha nije stradala u žaru borbe, niti od zuba vremena; mahom je slučaj
bio neobzirnog uništavanja od strane onog koji je u, uvjetno rečeno, sljedećoj epohi naselje naselio.
Postavlja se pitanje – je li to nezaobilazan, čak nužan proces evolucije određenih urbanih sredina, u skladu
s duhom vremena i potrebama stanovnika, ili je riječ o neobzirnom uništavanju kulturne baštine? Ako je
već Rimljane teško kriviti za potpuno brisanje keltskih tragova, žalosno je vidjeti što se sve stoljećima (sve
do u XX. st.) događalo s rimskom ostavštinom, prvobitno ostavljenom da propada, a zatim destruktivno
uklanjanom ili iskorištavanom za građevinski materijal, što je praksa prvobitno započeta već u srednjem
vijeku. Suprotno predrasudama, upravo je osmanlijski prodor, sam po sebi kulturni šok, donio najmanje

e
urbanističkih promjena Osijeku, no svejedno mu je vizuru posve orijentalizirao. Habsburški su graditelji
po oslobađanju Osijeka u korist izgradnje nove, moderne utvrde posve pregazili srednjovjekovnu i tursku
ostavštinu, a vjerojatno najupečatljivije i najkontroverznije narušavanje baštine dogodilo se upravo njezinim
rušenjem 1918. Da se rušenja nisu tako dosljedno i nasljedno događala, pitanje ostaje bi li Osijekom e
vladao urbanistički kaos ili bi bio jedinstvena kulturna i turistička točka regije.

b9b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
CRTICE IZ POVIJESTI
RIMSKE MURSE
Osijek, najveći grad istočne Hrvatske, korijenje svoga
nastanka nalazi još u antičkom dobu za vrijeme rimske
okupacije ovih prostora. Taj antički Osijek nosio je ime
Mursa. Nastao je na području okruženom močvarama kao
vojnički logor. O postojanju te antičke Murse govori nam
mnoštvo arheoloških nalazišta u Osijeku. Ovim radom
obradit će se neki dijelove antičke povijesti današnjeg
Osijeka, odnosno tadašnje Murse, i neka od arheoloških
nalazišta koja su dokaz o postojanju iste.
Već se prethistorijskomu
čovjeku to mjesto, gdje se nalazi
današnji Osijek, pričinilo dobrim
da se tu nastani. Njegove su
potrebe bile jako neznatne, a oko
Osijeka je zemlja plodna, pa je
bilo dosta paše za njegovu stoku;
po šumama, koje su u ono doba
skoro cijelu zemlju prekrivale, bilo
je jelena i druge lovine, a Drava i
mnoge bare krile su u sebi množinu
riba, koje je svojim mrežama
hvatao. (Brunšmid, 1900: 21) Kao
rimska kolonija puno ime joj je bilo
Colonia Aelia Mursa.
COLONIA AELIA MURSA Arheološki muzej Osijek bili isluženi vojnici, koji su tek dobili građansko
Smatra se da je ime Mursa to područje imalo i prije
dolaska Rimljana. U tomu imenu, koje nije rimsko, mogao
bi biti sadržan epihorski naziv jednoga panonskoga
plemena, koje je stanovalo na desnoj obali Drave blizu
njezina ušća u Dunav. (Brunšmid, 1900: 22)
To najveće naselje u Donjoj Panoniji nastalo je u
današnjem Donjem gradu, u susjedstvu okruženih
močvarnih područja. Povoljni je položaj ubrzao povećanje
broja stanovnika i razvoj grada u trgovačko i prometno
središte šire okolice. Kameni most preko Drave i tvrda
cesta preko močvarnih područja u Baranji povezali su
Mursu s Aquincumom (današnjom Budimpeštom) i ostalim
gradovima Gornje Panonije. Zbog toga značenja Murse
rimski je car Hadrijan, vjerojatno 124.1 godine, dodijelio
naselju status kolonije s punim civitetom (Colonia Aelia
Mursa). (Brunšmid, 1900: 21-22) Gradsko pravo i status
kolonije privukao je brojne rimske građane i veterane
rimskih vojnih jedinica. Stoga se u gradu i okolici povećala carskih ciglana, koje su tu morale biti podignute, jer se u
potražnja za različitom pa i luksuznom robom što je
izravno utjecalo na jačanje trgovačkih veza duž dunavske
granice. Mursa postaje jedno od glavnih čvorišta trgovine,
1 2
Ili možda 133.
b 10 b
Zvonimir Zvonar
ali i nadalje za Rimljane značajno vojno uporište. Vrsni
graditelji podigli su u Mursi forum, sagradili javne i upravne
zgrade, hramove, amfiteatar, kuće s podnim grijanjem i
vrtovima bogatih građana i patricija te uljepšavali grad
statuama. (Perić-Muratović, 2004: 97)
Izvanrednu strategijsku važnost današnjega grada
Osijeka, koja se u toliko slučajeva u staro i novo doba jasno
dokazala, prvi je pravo prepoznao rimski car Hadrijan.
Na svojim putovanjima, koja su ga dovela u sve krajeve
prostrane njegove države, posjetio je on i osječku okolicu,
koja mu je sigurno bila poznata još iz onoga vremena,
kada je boravio u Panoniji kao tribun druge legije i kada
je kao praetorski
legat (107. – 108.)
upravljao Donjom
Panonijom.
(Brunšmid, 1900:
23)
Time što je car
Hadrijan Mursi
podijelio kolonijalno
pravo, dobio je
grad po carevom
obiteljskom imenu
pridjevak Aelia.
Žitelji, koji su ovdje
kao rimski građani
bili naseljeni,
dijelom su, valjda,
pravo.
Kada je Hadrijan Mursu podigao na status kolonije,
indirektno nam spominje jedan kamen sa napisom2, koji
se u ožujku 1783. našao na dravskoj obali, po prilici
usred staroga grada u smočnici jedne izgorjele zgrade.
Napis zapisan na tri stope dugom, a dvije stope širokom,
na desnoj strani oštećenom mramoru, javlja da je car
Traianus Hadrianus, sin božanskoga Trajana Partijskoga,
unuk božanskoga Nerve, vrhovni svećenik (pontifex
maximus), kada je imao po sedamnaesti put tribunsku moć
(dakle godine 133.), а tri puta već bio konzulom, dao neki
posao izvesti po drugoj legiji, koja ima pridjevak adiutrix.
Nema sumnje da su te radnje, za koje su bili delegirani
vojnici spomenute, u Donjoj Panoniji stacionirane, legije,
morale biti javne, koje su se izvodile u tu svrhu, da se
grad što bolje utvrdi i da se novo zasnovana kolonija što
brže unaprijedi. I u materijalnom pogledu Carevu skrb oko
unapređenja građevina u Mursi dokazuju i cigle, potekle iz
Osijeku našlo više primjeraka s pečatima, koji svjedoče da
su carevi Hadrijan i njegov nasljednik Antoninus Pius bili
vlasnici ciglana u Mursi. (Brunšmid, 1900: 23-24)
Jedan ulomak uzidan je u dvoru u Bélyu
OSIJEK KROZ POVIJEST e RIMSKA MURSA
U kasnije rimsko carsko doba Mursa se spominje
samo u dvije prigode, kada je u njezinoj blizini došlo do
odlučujućih bitaka.
BITKE KOD MURSE
Prva se bitka odigrala za cara Gallijena, koji je godine
260. tu potukao panonskoga legata Ingenua, kojega su
moesijske legije bile proglasile za cara. Mnogo se opširnije
opisuje druga bitka kod Murse, u kojoj je 28. rujna 351.
car Constantius II. pobijedio svoga
suparnika Magnentija. (Brunšmid,
1900: 25)
Skupina zavjerenika, koju je
predvodio dvorski predstojnik
privatnih carskih dobara (comes
rei privatae) Marcelin, dala je 18.
siječnja 350. u Augustodunu3 carem
proglasiti vojničkoga komesa (comes
rei militaris) barbarskoga podrijetla
Magna Magnencija. Vladajući car
na Zapadu, Konstant (337. - 350.),
dočuvši za pobunu dok je bio u lovu
u obližnjoj šumi, odlučio je pobjeći
u Hispaniju, ali ga je na sjevernom
rubu Pirineja, kod utvrde Helena,
dostigao uzurpatorov zapovjednik
Gajzon s četom odabranih vojnika
i smaknuo. (Gračanin, 2003: 10)
Prilike su bile povoljne, jer je jedini
preživjeli zakoniti vladar, Konstantov
brat Konstancije II. (337. - 361.), bio
zauzet ratovanjem protiv Perzijanaca
na Eufratu. No Magnencijeve je
planove osujetila nova uzurpacija koja
se odigrala upravo u Iliriku. Naime, Iskopine Murse, lokalitet vojarne
ilirički zapovjednik pješaštva (magister peditum) Vetranion, objektima veoma važnim za zajednicu, koji su u naselju
kojega je na zapovjedništvo bio imenovao Konstant i
koji je ostao odan konstantinskoj dinastiji, proglašen je
carem 1. ožujka 350. u Mursi (Osijek) i odmah zatim u
Sirmiju (Srijemska Mitrovica) na poticaj Konstancijeve
sestre Konstantine, koja je živjela u Panoniji zajedno sa
svojim rođakom Vulkacijem Rufinom, prefektom pretorija
Ilirika. U međuvremenu je Magnencije stekao nadzor nad
sustavom utvrđenja koji je branio ulaz u Italiju iz Ilirika
pod nazivom Claustra Alpium Iuliarum. 10 Obaviješten
o događajima u Iliriku u sestrinu pismu, Konstancije II.
priznao je Vetraniona za sucara. (Šašel, 1992: 718)
U međuvremenu je Konstancije dobio slobodne
ruke na Istoku. Dana 28. rujna 351. car Kostancije II.
pobijedio je svoga suparnika Magnecija, koji se protiv
njega podigao u Galliji, pa je sa silnom vojskom provalio
u Panoniju, da ju otme. Konstancije dočeka neprijatelja
u gotovo nepredobitnoj poziciji kod Cibala (Vinkovci), iz
kojih se nikako ne dade izmamiti. Tek kada je Magnecije
3 4
Autun
b 11 b
pod jesen pokušao, ne bi li kakogod važnu Mursu osvojio,
prije nego što će poradi nastajućega nepovoljnoga
vremena ratovanje prekinuti i poći u zimske stanove,
odluči Konstancije, da će opsjednutom gradu poći u
pomoć. Pred zidovima Murse zametnu se veoma žestoka
bitka, u kojoj je na objema stranama palo preko 50.000
momaka. Pobjedu je jedva nekako održao Konstancije,
koji je za trajanja boja u molitvi proboravio u jednoj crkvici
izvan grada, gdje ga je mursijski biskup Valens predobio
za arijanizam. (Brunšmid, 1900: 25-26)
ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA
NA PODRUČJU OSIJEKA
Na lokalitetu u Donjem gradu4
obavljena su zaštitna arheološka
istraživanja. Lokacija se nalazi na
zaštićenom i registriranom lokalitetu
Murse. Antički su slojevi djelomice
uništeni izgradnjom Donjeg grada
od 17. st. pa do danas. Visina
recentnog sloja dosezala je i do 2,5
m. Nakon njega definirani su kanali,
bunari, otpadne jame, kasnoantička
grobnica, kosturni ukopi i veći broj
rupa čija se namjena još ne može
odrediti. (Pinterović, 1978: 5)
Jedno je od većih nalazišta
Hermanov vinograd u jugozapadnom,
rubnom dijelu Osijeka, u kojem su
uglavnom obiteljske kuće i vrtovi.
Unutar pojedinih kuća vidljivi su i
pregradni zidovi koji su unutrašnji
prostor dijelili na dvije ili tri prostorije.
Kako su najveće kuće u središtu
naselja, moguće je da je riječ o
zauzimali središnji položaj. (Šimić, 2007: 19)
Na lokalitetu kod Huttlerove tijekom arheoloških
istraživanja provedenih 2006. i 2007. pronađeni su
brojni ostaci antičke Murse. Pronađeni arheološki ostaci
pojedinih faza mogu se povezati s učestalim hipotezama
i trima pretpostavljenim graditeljskim fazama Panonije:
1. najranija faza, od početka kolonizacije i urbanizacije
Panonije, osobito za vrijeme Vespazijana, Trajana i
Hadrijana, do markomanskih ratova u drugoj polovini 2.st;
2. faza obnove porušenog u markomanskim ratovima,
obnavljanje limesa i cesta, razdoblje dinastije Severa; 3.
kasna faza, krajem 3. i početkom 4.st, odnosno vrijeme
nakon Dioklecijanovih reformi, razdoblje Konstantinove
dinastije i Valentijana I., kada se u gradovima podižu
građevine velikih dimenzija i masivnih temelja. Prvoj fazi
pripadaju brojni sustavi i građevine koje nastaju početkom
urbanizacije Murse i postaju osnovica za dalji razvoj grada.
Sustavi i objekti nastali u toj građevinskoj fazi sačuvali
Obrtnička škola
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

su pravce pružanja i funkcije te su

uz stanovite preinake i dogradnje
ograničili i uvjetovali dalji urbani
razvoj i eksploataciju prostora.
Druga faza nastaje nakon što su
germanska plemena Markomana
devastirala Mursu. Ta devastacija
mogla bi se sagledati kroz zapune
velikih drenažnih kanala i slojeve
gara. Vjerojatno je u fazi obnove,
za vrijeme dinastije Severa, došlo
do obnove komunikacijskog
sustava, koji je poštovao prethodne
smjerove, ali ne i tehnike izgradnje
cesta. Treća ili kasnoantička faza
faza je izgradnje koja se povezuje
sa Dioklecijanovim i Konstantinovim Arheološko nalazište u Donjem gradu
reformama. (Sunko, Katavić,
Jerončić, 2007: 22-25) žetoni, drške), ulomci predmeta od stakla. Istraživanja
Godine 2006. i 2007. rađena su iskapanja kod vojarne na području vojarne otvaraju pitanje konzervacije i
u Osijeku, pronađena je rimska cesta duga 35 metara. prezentacije barem dijela pronađene antičke arhitekture.
Na sjevernoj strani nalaze se tri rupe od stupova drvene (Filipović, Katavić, 2004: 10)
konstrukcije ceste, a na južnoj jedanaest. (Filipović,2007: Iz napisanog se mogu vidjeti rani počeci grada, koji
32) Vertikalni stratigrafski odnosi znatno su uništeni je prvo postojao kao vojna utvrda, položaj Murse bio je
izgradnjom infrastrukture, ceste i različitih objekata za povoljan i znatno je pridonio razvoju grada kakav je on
potrebe JNA. Ispod sloja urušenja, uglavnom krovne danas. Opisana je rana povijest Murse i razlozi njezina
konstrukcije, izražen je sakralni kompleks. Bunari na razvijanja, isto tako i neke važnije bitke koje su se dogodile
nalazištu bili su ispunjeni građevinskim materijalom, u njenoj blizini i u kojima je njen položaj imao bitnu ulogu.
ostacima životinjskih kostura, ljudskim kostima, terakotnim Na kraju su opisani neki arheološki lokaliteti u Osijeku,
figurama, keramičkim, koštanim i metalnim predmetima. koji nam dokazuju antičku povijest današnjeg Osijeka.
Pronađeno je i pet žrtvenika posvećeno bogu Silvanu. Zahvaljujuće sve češćim arheološkim pronalascima Osijek
(Filipović, Katavić, 2004: 8-9) Pokretni su arheološki je dobio i Arheološki muzej.

a
nalazi: keramičke rukotvorine (posuđe, lampice, cigle,
kalupi, podne pločice, crijepovi), kovinske tvorevine od
bronce, željeza i olova (novac, igle, fibule, narukvice,
ringovi, pinceta, noževi, harpun), koštani predmeti (igle,

LITERATURA

1. Brunšmid, Josip, 1900. Colonia Aelia Mursa, Vijesnik

arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol.4, No.1, Zagreb, str.
21.-42.
2. Gračanin, Hrvoje, 2003. Bitka kod Murse 351. i njezin
odjek, Scrinia Slavonica, Vol.3, No.1, Zagreb, str. 9.-25.
3. Hrvatski arheološki godišnjak, 2004., 1/2004,
Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine,
Zagreb.
4. Hrvatski arheološki godišnjak, 2007., 4/2007,
Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine,
Zagreb.
5. Perić - Muratović, Ljubica, 2004. Vojnički kultovi u
Mursi, Vijesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol.36,
No.1, Zagreb, str. 97. – 103.
6. Pinterović, D., 1978., Mursa i njezino područje u
antičko doba, Osijek.
7. Šašel, J., 1992. The struggle between Magnentius
and Constantius II for Italy and Illyricum, u:Opera Selecta,
Ljubljana, 716. – 727.

Arheološko istraživanje antičke Murse

b 12 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e OBITELJ KOROĐ
PLEMIĆKA I VELIKAŠKA OBITELJ
KOROĐ (KORÓGY) Dubravko Aladić
Kada se čuje riječ plemić ili velikaš, većini ljudi prva
je asocijacija prošlost. Gledaju na njih kao na bogate
veleposjednike koji su često gubili vrijeme na zabave i
viteške igre. Istina je bitno drugačija, u području
kojem je u srednjem vijeku često prijetio
neki oblik rata, kao što je to Stara Slavonija
i Hrvatska, plemići su postali bastioni obrane
svojih graničnih područja i u to doba kada
nije bila stvorena hrvatska nacija, plemićka
obitelj Korođ i ostale obitelji ostavile su pravi
dokaz domoljublja u obrani protiv Turaka i jednoj
drugačijoj vrsti borbe za vlastiti posjed, a to je
diplomacija, a ne rat.
Srednjovjekovna je povijest Osijeka
prilično nepoznata iako su se
istaknuti povjesničari poput Josipa
Bosendorfera i Ive Mažurana
bavili tim područjem. Zapravo,
to je možda razdoblje u kojem je
Osijek vjerojatno i bio na vrhuncu
moći, ponajviše zahvaljujući plemićkoj
i velikaškoj obitelji Korođ koja je njime
vladala više od sto godina i učinila ga
pravim srednjovjekovnim gradom te jakom
utvrdom. Korođi su ostali poznati u povijesti
po svom sukobu s cikadorskom opatijom
oko osječke carine, obnašanju dužnosti
mačvanskih banova i severinskog (bugarskog)
bana te po sudjelovanju Ivana II. Korođa u obrani
Beograda od Osmanlija 1456. godine. U radu će
biti prikazana povijest tog plemićkog roda i njihovu
vladavinu u Osijeku te na kraju njihovo rodoslovlje po
prvi puta nakon gotovo stotinu godina.
Grb mačvanskog bana braneći taj isti posjed 1242. godine poginuo
OBITELJ KOROĐ Ivana II Korođa
Pripadnici velikaškog roda Korođ zabilježeni su u
povijesnim izvorima najčešće u oblicima: de Chorogh, de
Korogh, de Koroug, de Korough, Korogy, Korogyi, dok se
u domaćoj literaturi za njih rabe različiti oblici obiteljskoga
imena: od preuzimanja mađarskog oblika Korođi (prema
Kórógyi), preko proširenja uporabe mjesnoga imena
na obiteljsko: Korođ ili prema latinskom, Korog, do
pohrvaćivanja u obliku od Kruga ili Kružić, na temelju
pogrešne pretpostavke da je mađarski toponim izveden
od hrvatske, odnosno staroslavenske riječi krug. Samo
se S. Pavičić, dosljedno izvodeći pridjevak od toponima,
služio oblikom Koroćski. Osim njega, jezično i povijesno
opravdani mogli bi biti oblici Korođvarski, Kolođvarski i
b 13 b
Korođgradski. Pridjevak dolazi od posjeda Korođ (Kórógy),
na kojem su u XIII. stoljeću podignuli nizinsku utvrdu čiji
se ostaci nalaze blizu sela Ivanovca južno od Osijeka,
a ne kraj današnjeg sela Korođ u Povučju.
(Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009:
632)
Dakle, kao što vidimo postoji 14 načina
pisanja njihova imena, odlučio sam se
za oblik Korođ jer smatram da se većina
plemićkih obitelji zvala po mjestu gdje im je bilo
sjedište ili po jednom od njihovih prvih posjeda, a
to je u ovom slučaju utvrda Korođ.
U užem smislu Korođi su potomci Filipa I.,
jednoga od trojice sinova kneza Kleta
(Keleda). Prema kroničarima Šimunu
de Kezi (Simon de Keszö) i Ákosu,
Klet je potjecao od Gotfrieda iz
Hersfelda koji je na saboru u
Frankfurtu u nekom metežu ubio
Henrika Raspea Tirinškog 1130.
godine, te je zbog toga morao
pobjeći u Ugarsku, gdje je kasnije dobio
posjede za sudjelovanje u vojnom pohodu
na Bosnu 1166. godine. Međutim, čini se
da su tvrdnje proizašle iz brkanja s nekom
obitelji u zapadnoj Ugarskoj. (Laszowski,
1923b: 2)
Klet je imao ženu imenom Macha,
koja je bila unuka kneza Urbasa, i s njom
je imao sinove Ladislava, Filipa I. i Grgura te
kćerku nepoznata imena, koja je bila udana za
ostrogonskog župana Vincenta iz roda Bancsa.
Već prvih desetljeća 13. stoljeća stekao je on posjed
Orljavac (Orywa) u Požeškoj županiji i
je u borbi s Mongolima. Kao i prvi, tako će
i zadnji potomak obitelji Korođ poginuti u
boju, ali protiv Osmanlija. Kletova je udovica Macha 1243.
godine prodala pola posjeda svome zetu Vincentu, što je i
potvrdio kralj Bela IV. 22. travnja 1244. u Györu. (Mažuran,
1994b: 52)
Od Filipova brata Ladislava potekli su najbliži rođaci
Korođskih, Seglački (prema posjedu Szeglak u Baranjskoj
županiji, kraj Harkanovaca) koji su bili njihov ogranak.
Treći brat Grgur imao je kćer Jolandu, udanu za Ladislava
iz roda Peč koji je bio gospodar Nevne (Levanjska Varoš).
(Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 633)
Za stečene zasluge u borbi protiv Mongola i prateći
kralja do Jadranskog mora nagradio je 6. kolovoza
1258. godine Bela IV. Kletove sinove Ladislava, Filipa I.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
i Grgura posjedom Koška, Dubrava i Čepin u Baranjskoj
i Vukovarskoj županiji, te ih izuzeo ispod sudbene vlasti
vukovskog župana. Kasnije je Filip I. 1267. godine obnašao
dužnost župana Vukovske županije na koju je vjerojatno
bio postavljen pozivanjem na vojne i druge
zasluge u kraljevoj službi. Darovnicu svoga
oca Bele potvrdio je trojici Kletovih sinova
Stjepan III. 1270. godine.
Potkraj života ostavio je 1290. godine
Grgur sve svoje posjede i posjednička prava
kćeri Jolandi. U slučaju da Jolanda i njezin
muž Ladislav nemaju potomaka, posjedi
i posjednička prava prenosili su se na
Grgurovu braću Ladislava i Filipa I. te ostale
krvne srodnike. Grgurov dio sastojao se od
trećine vlastelinstva i tvrđave Orljavac u
Požeškoj županiji, Opatovca kraj Vukovara,
tvrđave Korođ i posjeda Čepin kao i trećine
posjeda Koška blizu Našica, zatim Lipova,
Szàva i Zerna preko Drave u Baranjskoj
županiji. (Mažuran, 1994b: 53)
Prema sadržaju Grgurove oporuke
Kletovi sinovi i unuci su od 1258. godine
znatno proširili svoje posjede u Slavoniji i
Baranji, a rodbinskim vezama s Pečima i
poslije Gorjanskim i Perenyima započeli brz
uspon na društvenoj ljestvici svoga doba. Isto
tako oni su do 1290. izgradili tvrđavu Korođ,
pa će od sredine 14. stoljeća uz njihova
osobna imena stajati pridjevak de Korogh.
Nakon spora Filipovi sinovi Lovro, Filip II. i
Ladislav pred Pečuškim su kaptolom 1296.
godine dogovorili s rođacima, Ladislavovim
sinovima Ivanom, Filipom, Demetrijem i Nadgrobni spomenik
Ladislavom (II) Seglačkim, diobu svih imanja F. Korođa u Osijeku s
u Vukovskoj, Požeškoj, Baranjskoj i Tolnskoj grbom
županiji. Iako je utvrda Korođ po nasljednom pravu trebala
pripasti Seglačkima, oni su je u zamjenu za druge posjede
prepustili Filipovim sinovima, među kojima se najviše
isticao Lovro, mačonoša vojvotkinje Tomasine Morosini,
majke kralja Andrije III. Mlečanina. Sve se to dogodilo
1296. godine. Potkraj 13. stoljeća Kletovi potomci već
imaju goleme posjede u Slavoniji i Baranji i uvrštavaju se
u red krupnih velikaša u zemlji. (Mažuran, 1994b: 54)
Uskoro zatim umire Ladislav (I.) Seglački, pa je njegov
najstariji sin Ivan (I.) Seglački pred Pečuškim kaptolom dao
svojoj maćehi na uživanje posjed Thuyzen u Vukovskoj
županiji da prehrani svoje malodobne sinove, njegovu
braću, dok ne odrastu do punoljetnosti i provede se nova
podjela posjeda. Iz te je isprave vidljivo da se Ladislav
(I.) Seglački ženio dva puta i da je s drugom ženom imao
sinove Demetrija i Ladislava (II.). Ladislav (II.) Seglački je
za razliku od svoje braće stalno napredovao na ljestvici
crkvenih zvanja, pa je 1315. godine izabran za Pečuškog
biskupa i ostao je na tom položaju 30 godina. (Jozić, 1912:
183)
b 14 b
Na početku 14. stoljeća za prevlasti Gisingovaca
u zapadnim dijelovima Kraljevstva, Korođi su izgubili
matičnu utvrdu i utvrdu Nadasd u Tolnskoj županiji. Nakon
sloma velikaške oligarhije, kralj Karlo I. Robert nije utvrde
vratio Korođima nego ih je zadržao
za sebe. Zašto kralj nije bio naklonjen
Korođima te zašto ih je držao podalje
od dvora i dvorskih službi ostaje
nejasno. Najbliže istini bi bilo da su
imali vrlo utjecajne neprijatelje na
dvoru, kojima je smetala njihova
materijalna snaga i uspon u društvu.
(Mažuran, 1994b: 54)
Ubrzo nakon toga kralj Karlo I.
Robert još oštrije postupa prema
Korođima, međutim, Karlov sin i
nasljednik kralj Ludovik I. vratio je
11. svibnja 1343. biskupu Ladislavu
(II.) Seglačkom i njegovom bratu
Filipu (II.) i njihovim srodnicima sve
oduzete posjede, bez obzira na
to gdje su se oni nalazili, osobito
tvrđave Korođ i Nadasd. Vraćanjem
oduzetih posjeda i stjecanjem
kraljeve naklonosti bio je Korođima
vraćen i nekadašnji položaj u društvu,
pa su oni ponovno bili uvršteni u red
dvorskih vitezova i vodećih velikaša
u zemlji. (Mažuran, 1994b: 54)
Nakon što su im vraćeni posjedi
dolazi do sukoba s drugim velikašima:
Filip III. Korođ vodi sporove oko
posjeda Orozi, Ladislavaca Luke i
Jagodine. Osim Filipa III. Lovro I. je imao
kćer koja je bila udata za Apora Peča, iz
iz 1394. godine tog braka potekli su njihovi sinovi Ivan i
Petar. Naime, osim sporova s okolnim velikašima, Filip III.
nastojao je da i Osijek kao trgovište i prometno središte
dođe u njegov posjed što mu je i uspjelo prije 1351. godine.
Otada će Osijek postati njihovo obiteljsko gnijezdo, mjesto
stalnog boravka i sjedište vlastelinske uprave. (Mažuran,
1994b: 54)
Filip III. imao je sinove Stjepana I. mačvanskog
bana, Lovru II., Filipa IV. i Ladislava II. bugarskog bana.
Stjepan I. se prvi puta spominje 1352. godine s ocem
Filipom III. Nakon smrti kralja Ludovika I. dobiva dužnost
mačvanskoga bana 1383. goodine, ali već 1385. godine,
kada je ubijen novi kralj Karlo Drački, Ivaniš i Ladislav
Horvat te Ivan Paližna zauzeli su Požešku, Vukovsku i
Srijemsku županiju te Mačvansku banovinu. (Hrvatski
biografski leksikon sv. 7, 2009: 634)
Ban je Stjepan I. Korođ iz Ugarske u silovitom naletu
porazio Ladislava Horvata, no nakon izgubljene bitke,
Ladislavu su pomogli Ivaniš Horvat i Ivan Paližna,
potukli su Stjepana I. Korođa i prisilili ga na povlačenje
u Srijem i Mačvansku banovinu. Nakon toga Stjepan I.
OSIJEK KROZ POVIJEST e OBITELJ KOROĐ
dobiva pojačanja iz Ugarske i pobjeđuje pobunjenike kod
Požege. Međutim, time ništa nije bilo riješeno jer je u bitci
kod Gorjana 25. srpnja 1386. godine ubijen palatin Nikola
Gorjanski, a Stjepan I. odveden je u Počitelj, a kraljice
Marija i Elizabeta u Novigrad kod Zadra. (Šišić, 1902: 51)
Oslobođen je nakon pada Počitelja u svibnju 1387.,
a od lipnja je zapovijedao kraljevom vojskom pomoću
koje je porazio pobunjenike u Pobosuću, gdje je zarobio
Berislava Paližnu, Ladislava (III.) Seglačkog i Stjepana III.
Hedervaryja. Kao pobjednika kralj ga je obdario mnogim
posjedima: Nemetin, Szeglak i dr. Još se spominje kao
župan županije Krassó i Kovinske županije. Sudjelovao
je 1389. u Žigmundovu pohodu na Srbiju i u bitci kraj
Nikopolja. Uz Nikolu Treutula ponovno je bio mačvanski
ban od 1394. do svoje smrti 1397. godine. Stjepan I. imao
je pet sinova: Ivana I., Ladislava III., Stjepana II., Filipa V. i
Nikolu te je imao kćer Doroteju koja je bila udana za Petra
Voćinskoga. Ivan I. bio je meštar dvorskih konjušnika,
Stjepan II. bio je oženjen Katarinom Nemetinskom i bio
je potpisnik povelje velikaša u Brasovu 1. veljače 1427.
u kojoj podupiru reformu kraljičinih prihoda. Najviše se
istaknuo Filip V. koji je bio potpisnik ugovora iz 1402. godine
po kojem će Ugarska kruna, ako Žigmund Luksemburški
umre bez nasljednika, pripasti Albertu Habsburškom.
Također je bio tamiški i krašovski župan. Godine 1415.
na crkvenom koncilu u Konstanzi bio je u osobnoj pratnji
Žigmunda. Tamo je upoznao nekog člana obitelji Castellis
s kojim je, uzevši u obzir sličnost grbova, utvrdio da
potječu od zajedničkih predaka, što je netočno. Bio je
oženjen Jelenom Jelšavskom, kćeri palatina Eustahija
s kojom je imao sina Ivana II. i kćeri Katarinu, koja se
udala za Petra Perenyja i Mariju. Svoj je sadržajan život
Filip V. skončao 1430. godine. Njegov sin Ivan II. Korođ
spominje se od 1411. godine. Budući da je bio pristaša
kraljice Elizabete, udovice kralja Alberta Habsburškog, bio
je član kraljevskog vijeća 1439. i član kraljevske kurije
1440. godine, te kraljičin izaslanik na dvoru Valdislava I.
Jagelovića. Za vrijeme međuvlasti od Albertove smrti 27.
svibnja 1439. do dolaska Vladislava I. na vlast u svibnju
1440., vršio je dužnost mačvanskog bana. Bio je protivnik
novog kralja, ali u bitci kod Bataszeka 1441. porazili su
ga Ivan Hunjadi i Nikola Iločki. Za Ladislava V. Postuma
član je kraljevskog vijeća, a od 1447. do 1456. mačvanski
ban s Nikolom Iločkim, te istodobno baranjski, požeški i
vrbaski župan, a stolovao je u Osijeku. Sudjelovao je u
obrani Beograda za turske opsade 1456. godine. Ubrajao
se među vodeće plemiće u kralljevstvu. Ivan II. Korođ
ženio se čak tri puta: prva žena Barbara Gorjanski ubrzo
je umrla, s drugom ženom, Anom Morović, nije bio sretan
pa mu je papa na kraljevu zamolbu dao rastavu, a na
kraju se oženio Barbarom Gorjanski s kojom je imao sina
Gašpara. (Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 634)
Gašpar Korođ zadnji je muški potomak velikaške obitelji
Korođ. Spominje se 10. veljače 1459. u Budimu gdje
polaže prisegu novom kralju Matiji I. Korvinu. Najpoznatiji
je po tome što je u zbirci Kapistranovih čudesa zabilježeno
b 15 b
čudotvorno izlječenje Gašpara od crijevnoga krvarenja.
Gašpar se trebao oženiti Apolonijom Rozgony, no sam
je raskinuo zaruke zbog čega mu je kralj Matija Korvin
oduzeo sve posjede. Tek 1471. kralj je Gašparu vratio
njegove posjede, no on je već sljedeće godine poginuo
u boju s Turcima u nepoznatim okolnostima, te je tako
okončao svoj život kao i osnivač njegovog roda Klet u
borbi protiv Mongola. Nakon Gašparove smrti kralj Matija
Korvin njegove je posjede podijelio erdeljskom vojvodi
Nikoli Čuporu i Ivanu Ungoru od Nadasda. (Hrvatski
biografski leksikon sv. 7, 2009: 635)
OSIJEK – SREDIŠTE MOĆI KOROĐA
Tlocrt srednjo-
vjekovnog Osijeka
Osijek se prvi puta spominje kao posjed Korođa 1351.
godine kada su se sukobili s Cikadorskom opatijom. Datum
koji je naročito bitan za osječku povijest jest 23. kolovoza
1353. godine kada kardinal Gillermus, poglavar crkve u
Titelu, prodaje svoja posjednička prava u Osijeku Filipu
IV., Ladislavu II. i Stjepanom I. Korođu za 60 zlatnika. Od
tada su Korođi stvarni i jedini gospodari Osijeka koji je do
tada imao čak tri gospodara: cikadorsku opatiju, Korođe i
kardinala Gillermusa. (Mažuran, 1960a: 43)
Filip IV. Korođ cijeli je život posvetio uređenju Osijeka.
Na povišenoj terasi pored Drave izgradio je obiteljski
dvor i kaštel s gopodarskim zgradama i konjušnicama.
Opasao je Osijek zidom, opkopom i jarkom ispunjenim
vodom, podigao je i gradska vrata koje je povezivala
glavna ulica. Filipova su braća također podigla nekoliko
zgrada u Osijeku i tržnicu gdje su pristizali svakodnevno
poslovni ljudi, trgovci i glasnici, kao i okolni velikaši.
Župna crkva sv. Trojstva bila je pregrađena u gotičkom
slogu i pretvoren u obiteljsku grobnicu. Tako je Osijek u
drugoj polovici 14. stoljeća izrastao u središte ovog dijela
Slavonije i svojim izgledom se nije razlikovao od većine
europskih srednjovjekovnih gradova. Još je veći napredak
pojava sloja gradskog plemstva uz sloj građanstva te
začeci mjesne samouprave. (Mažuran, 1994b: 88)
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
U vrijeme dinastičkih borbi koje su opustošile veći
dio Slavonije, Osijek je prošao neokrznut zahvaljujući
prije svega Filipu IV. Korođu koji je dobro učvrstio grad
i opskrbio ga ratnim potrepštinama i hranom. Drava
u zaleđu grada i stalna veza s Baranjom bili su izrazita
prednost te u slučaju opsade ni veća vojska ne bi imala
izgleda za osvajanje Osijeka.
Osim što je bio sjedište Korođa, Osijek je bio i upravno
sjedište mačvanske banovine, a za Filipa V. i županijske
uprave. Za vrijeme bana Ivana II. Korođa u Osijeku
je boravio i njegov zamjenik na mjestu mačvanskog
bana, Nikola Iločki, jedan od najmoćnijih velikaša svoga
doba. Njihovo vojno i političko djelovanje zahtijevalo je
sastavljanje i pisanje raznih isprava za što su bili potrebni
obrazovani ljudi. Stupanj razvijenosti Osijeka najbolje je
pogledati iz činjenice da su građani Osijeka slali svoju
djecu na studije u europske gradove. Osim toga, Osijek
je u to vrijeme bio veliko kulturno, ali i vjersko žarište gdje
su hodočasnici u župnoj crkvi sv. Trojstva dobivali oprost
grijeha. (Mažuran, 1994b: 60)
SPOR S OPATIJOM CIKADOR
Osječku maltarinu, prevozarinu i pijacovinu pobirala
je cistercitska opatija u Cikadoru, koju je 1142. godine
osnovao kralj Gejza. Ta opatija danas više ne postoji. Bila
je smještena kod sela Szék kod Battaszeka u Baranjskoj
županiji. Svoje pravo na osječku carinu opatija je dokazala
vjerodostojnim donacionalnim listinama kraljeva Gejze,
Stjepana III. i Bele III. Kralj Emerik je ponovno potvrdio
cikadorskoj opatiji pravo plaćanja carine jer je nisu rado
plaćali. Ni Korođi se nisu previše brinuli o plaćanju carine.
Filip IV. i Ladislav II. okupirali su posjed Kuni i osječku
carinu. Tada je cikadorski opat Toma zaprijetio Korođima
sudskom parnicom. Uplašeni od mogućnosti sudske
parnice odlučili su se nagoditi. Na zakazanom ročištu 7.
prosinca 1351. godine pred paltina Nikolu Giletfija došli su
cikadorski opat Toma i zastupnik konventa Nikola, župnik
u Szeku, a od strane obitelji Korođ Filip III. sa sinovima.
Obitelj Korođ izjavila je da će cikadorskoj opatiji prepustiti
Dravsku prevozarinu i dvije trećine pijacovine, a ako to ne
učine, platit će kaznu od 50 maraka srebra. (Bösendorfer,
1913: 366)
Međutim, Korođi nisu održali zadanu riječ nego je opet
palatin Giletfi morao posredovati i 8. veljače 1353. sastale
su se obje strane. Konvent su zastupali Toma i Juraj, a
Korođe Filip IV. i Ladislav II. Taj su put braća Korođ izjavili
da osječka prevozarina i pijacovina pripada opatu, ali
da njima pripada cestarina. Tom su izjavom zamršeni
pravni odnosi, u novu parnicu morao se umiješati i kralj
Žigmund, kojega su Korođi izvjestili da opatija nezakonito
pobire pijacovinu i carinu osječku. Kralj je poslao svoga
opunomoćenika Nikola Bačkaja u vijeće Baranjske županije
gdje su prisustvovali Petar Čeh Levanjski i Stjepan Iločki,
mačvanski banovi. Vjerojatno podmićen, Nikola Bačkaj
javio je kralju da je pravo cikadorske opatije sumnjivo,
b 16 b
na što kralj određuje novu parnicu da se stvari konačno
riješe. Među pozvanima bio je učeni svećenik Lovro iz
Kajmada da prouči spise opatije cikadorske. Nakon što
ih je proučio, izjavio je da je njihovo pravo neosporivo.
Banovi i plemići osobno su se uvjerili u istinitost te izjave
te su izdali presudu 17. studenoga 1429. godine kojom
se priznaje pravo da opatija pobire osječku prevozarinu i
pijacovinu. Međutim, Korođi se nisu mogli s tim pomiriti pa
su i dalje ubirali sami carinu i tako je to trajalo 25 godina.
(Bösendorfer, 1913: 367)
Pred palatina Ladislava Gorjanskoga stupio je Albert
Lukalfalvi 6. rujna 1453., zastupnik opata Imbre te je
podnio tužbu da su ban Ivan II. Korođ i njegov sin Gašpar
zaplijenili osječku prevozarinu i pijacovinu, koja pripada
cikadorskoj opatiji. Da bi to mogao dokazati, izložio je
pravorijek budimskog kaptola te pečuvskog i šomođskog
kaptola. Dalje se pozivao na nagodbe od 7. prosinca
1351. i 8. veljače 1353. te na presudu mačvanskih banova
Petra Čeha Levanjskoga i Stjepana Iločkog 17. studenoga
1429. godine. (Mažuran, 1960a: 59)
Petar Poroszlo, zastupnik bana Ivana II. Korođa i
njegova sina Gašpara, izjavio je da pobiru samo jednu
trećinu prevozarine i carine, a dvije trećine pobire
cikadorska opatija. Nakon što je Petar Poroszlo uspio
dokazati da opatija doista ubire dvije trećine prevozarine
i pijacovine, a da na cestarinu nema prava, ovlastio je
palatin Nikola Gorjanski pečuvski konvent, da opatiju
uvede u posjed dvije trećine carinskoga prihoda, a
cestarinu Korođima. Dana 7. veljače 1454. pečuvski
konvent poslao je monaha Martina, koji se sastao sa
kraljevskim poslanikom i posjednicima susjednih međaša.
Konačno je 21. veljače 1454. godine pečuvski konvent
uveo opatiju u posjed dvije trećine osječke carine. Palatin
Ladislav Gorjanski potvrdio je to pravo opatiji poveljom
od 9. lipnja 1454. godine čime je pitanje osječke carine
riješeno. (Mažuran, 1960a: 59)
UTVRDA KOROĐ (KORÓGYVAR)
Sjeverno od Gorjana i nedaleko od Osijeka u ravnici
koja je nekad bila močvara zvana palača (lat. palus –
močvara) na povišenom humku stoje razvaline utvrde
Korođ (Korógyvar). Riječ je o tipičnoj nizinskoj utvrdi
(wasserburgu) na čije je mjestu još u ranijim vremenima
bila utvrda, što potvrđuju nedavno nađene rimske cigle.
Postoji više teorija o tome da je to bilo rimsko naselje, a
neki su tvrdili da ga je osnovao Ljudevit Posavski. Utvrda
je zidana od kamena i cigle, prstenastog je oblika promjera
od 40 m, sa središnjom četvrtastom kulom s debljinom
zidova od 2, 5 m. Uočljivo je da su unutarnji pregradni
zidovi bili prilagođeni za stanovanje, a pronađeni su i
srednjovjekovni gotički pećnjaci. (1)
Utvrdu su sagradili braća Ladislav, Filip I. i Grgur
Korođ prije 1290. godine kada se ona već spominje
kao utvrda Korough. Korođi su je držali u svojoj vlasti
s manjim prekidima od samog početka i bila je njihova
OSIJEK KROZ POVIJEST e OBITELJ KOROĐ

matična utvrda po kojoj su i dobili pridjevak de Korogh. mnoge ribare, a novac od prodane ribe dijelila je godišnje
Svoj je vrhunac ta obitelj doživjela polovicom 15. stoljeća, na dan sv. Luke u Osijeku siromasima i crkvi sv. Luke. To
no već Gašpar Korođ koji se odbio oženiti za Apoloniju, je činila kao zavjet za sretan povratak zaručnika. Čekala
kćer Ivana Rozgona gubi sve svoje posjede, pa i utvrdu ga je sto godina i kad su Turci nadirali, njezin zaručnik je
Korođ. Međutim, na molbu palatina Petra Perenyia koji je u obliku vukodlaka na bijelom konju odletio s njom i tako
bio oženjen Gašparovom sestrom Katarinom, te na molbu ju spasio od Turaka. To se nekako može staviti u povijesni
moćnih velikaša Gorjanskih, kontekst, uzevši u obzir da
kralj Matija Korvin vraća je više Dora bilo ženama
Gašparu sva imanja, no Gašpar i kćerima Rozgonima koji
je 1472. godine poginuo u boju su držali Korođ na kraju
s Turcima čime je kralj polovicu 15. stoljeća. Ta golema
nj. imanja predao Nikoli Čuporu utvrda tlocrtno pravilnog
Moslavačkom, a drugu polovicu kruga na sve posjetitelje i
Ivanu Ungnadu de Nadasdu. danas djeluje zbunjujuće
Ta odluka je razgnjevila sinove i nestvarno. (Laszowski,
Ivana Rozgona – Lovru, 1923a: 90)
Ivana, Stjepana i Reinalda Plemićki i velikaški
koji su smatrali da to njima rod Korođa svakako je
pripada, no već 1474. godine na neki način utemeljio
umire Nikola Čupor i Rozgoni Osijek kao srednjovjekovni
dobivaju njegovu polovicu, grad i učinio ga moćnom
drugu polovicu dobiva obitelj utvrdom i gospodarskim te
erdeljskog vojvode Ivana Pongratza Utvrda Korođvar, Ivanovac kraj Osijeka prometnim središtem istočne
de Dengelegu. Do početka 16. stoljeća izvori šute te samo Slavonije i južne Ugarske. Nakon njihove smrti Osijek gubi
možemo nagađati kako je Baltazar Banić došao u posjed na važnosti i na kraju potpada pod osmansku vlast. Tada
te utvrde koji je bio zapovjednik hrvatskih konjanika. Kada je, možda kao rijetko kada poslije, imao svoju samosvijest,

su Turci osvojili Osijek 1526. godine, granica je prolazila
upravo utvrdom Korođ koja se uspjela othrvati turskim
napadima. Tijekom vojnog pohoda Ivana Katzianera,
branitelji Korođa uspješno su oteli nekoliko topova
Turcima u njihovoj potjeri za Katzianerom. Sav je trud
bio uzaludan jer je od 1537. godine Korođ napušten. Tek
godine 1697. se spominje Korođ kao dirutum castellum
Korogyvar. Barun Zuan kupio je Korođ 1730. godine
zajedno s erdutskim vlastelinstvom, a 1745. kupnjom toga
istoga udovica palatina Ivana Pallfiyja došla je u posjed
sada već ruševine Korođ. Od tada do danas magični i
tajanstveni Korođ propada. Utvrda je spašena od daljnjeg
propadanje konzervatorskim radovima od 1967. do 1973.
godine. Narod ovu utvrdu naziva zmijskim gradom i ne
zalazi u nju. Također kruže priče da je tu zakopano blago
baruna Trenka. (1)
Najpoznatija legenda o Korođu, koja kruži u narodu, jest
o gospođi Dori koja je stanovala u toj utvrdi u kojoj je držala
a
svoju veličinu i pravedne gospodare.
LITERATURA
1. Bosendorfer, Josip, 1913. Parba radi osječke carine među
opatijom u Cikadoru i porodicom Korogi, Starine.
2. Jozić, Mijo, 1912. Obitelj grofova od Korogya. Vjesnik Županije
virovitičke, 21 (1912.) 20, 21, 22, 23.
3. Laszowski, Emilij, 1923. Grad Kolođvar. Hrvatski list, 4(1923.) 90
4. Laszowski, Emilij, 1923. Porijetlo plemića od Koroga (Kolođvara).
Hrvatski list, 4(1923.) 90
5. Macan, Trpimir (urednik), 2009. Hrvatski biografski leksikon, sv. 7,
Korođski, plemićki i velikaški rod, Zagreb, 632. – 637.
6. Mažuran, Ive, 1962. Srednjovjekovni Osijek, Matica Hrvatska,
Osijek.
7. Mažuran, Ive, 1994. Srednjovjekovni i turski Osijek, Matica
Hrvatska, Zagreb.
8. Šišić, Ferdo, 1902. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba
(1350. – 1416.), Zagreb.
INTERNET:
1. http://www.casopis-gradjevinar.hr

e Korođeve žene
e
e
Ivan II. Korođ imao je tri žene. Prva žena Barbara Gorjanski umrla je par godina nakon vjenčanja, a
Anom Morović oženio se iz prisile i stoga je bio nesretan te je Žigmund Luksemburški, uvidjevši u kakvom
je teškom emocionalnom stanju, zamolio papu da poništi njegov brak s Anom Morović, što je papa napravio
preko Pečujskog kaptola. Njegova treća žena bila je Elizabeta Gorjanski, koja je po svojim osobinama bila e
veoma slična njegovoj prvoj ženi. Stariji su povjesničari zbog njegova burnog života mislili da postoje dva
Ivana, a ne samo jedan što je kasnije, naravno, dokazano kao netočno.

b 17 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
TKO SE ŠETAO OSJEČKIM ULICAMA U
16., 17. I 18. STOLJEĆU? Perica Vujić
Bilo bi posve neracionalno reći kako Osmanilije nisu
ostavili trag u slavonskoj povijesti, a osobito da tih tragova Sulejman-hanovu džamiju. Korespondencija Pavla Bakčića
nema ni danas. Stoga ću u ovom radu pokušati opisati
kako je bila organizirana osmanska vlast u Osijeku i
Slavoniji, rat kojim su oslobođeni te vlasti, te situaciju
poslije odlaska Osmanlija.
Dva lica Osijeka najavljena u naslovu rada predstavljaju
dva ekstrema u izgledu grada, stoga ću ovim radom
nastojat pokazati moć Bečkog rata koji je izmijenio
potpuno demografsku sliku Slavonije i Osijeka. Dok je
do rata Osijek bio pretvoren u
muslimanski grad na čijim se
ulicama trgovalo i pričalo raznim
jezicima zbog prisutnosti raznih
osmanskih podanika, poslije
rata imamo sasvim novu sliku:
ulicama se sada šeću strani
vojnici i stranci koji nude svoje
razlilčite usluge. Više nema
osmanskog načina odjevanja i
govora, sad se govori njemačkim
jezikom i Osijek je jedan tipični
srednjoeuropski grad. Dogodila
se takva promjena u tako malo
godina, svega 16.
OSMANSKI OSIJEK Ilustracija osmanskog Osijeka
Već 1526. godine Osmanlije su se probili u Slavoniju,
i te iste godine oni su osvojili Osijek. Iako je ta godina
značajna za hrvatsku povijest zbog ulaska u zajednicu
s Habsburzima, u to vrijeme Osijek je imao drugih briga.
Osijek je zbog svog geografskog položaja predstavljao
značajnu točku Osmanlijama na putu prema Beču. Iako je
trebao biti samo usputna točka do Beča, Osmanlije su i u
Osijeku organizirali svoju vlast.
Osmanlije su organizirali svoju vlast u Slavoniji tako da
se najveći dio Slavonije nalazio pod upravom Požeškog
sandžaka. Taj je sandžak najprije pripadao Budimskom
ejaletu (beglerbegluku), a zatim je 1600. priključen
novoosnovanom Kaniškom ejaletu. (Mažuran, 1988: 17)
Smatra se da je Požega odabrana za središte jer je ona
bila metropolom Slavonije od njezinog samog početka.
(Matić, 1999: 241) Dok je Požega bila više upravno
središte, Osijek je imao trgovačku ulogu.
Prve vijesti o doseljavanju Osmanlija i pripadnika
islamske vjeroispovijesti većinom iz Bosne u Osijek
javljaju se još u 16. stoljeću kada je došlo do obnove
grada 1526. i 1527. Zbog povećanja pripadnika islamske
b 18 b
vjeroispovijesti grobnica obitelji Korog pretvorena je u
i kralja Ferdinanda prva je vijest, dokaz o naseljavanju
osmanskog stanovništva u Osijek, a datirana je 20. svibnja
1530. Uz njih, dolaze i Srbi kao martolozi – pomoćni vojni
odredi. (Mažuran, 1994: 187) Razlog zbog kojeg dolazi do
tako brzog naseljavanja Osmanlija u Osijek je i postojanje
skele u gradu zbog čega je Osijek bio značajno prometno i
trgovačko središte koje se, uz Ilok, Petrovaradin, Mitrovicu
i Nijemce, nalazilo na značajnom prometnom pravcu tog
dijela Carstva. O tome da se skelom odvijala jaka trgovina u
gradu, svjedoči jedini sačuvani
kanun za osječku skelu iz
1579. kojim je određeno da
se ubire Đumruk (tridesetina)
od robe koja stigne na skelu
lađom iz drugog vilajeta, te
se razvezuje ili se na skeli
vezuje i odlazi. Od soli jedna
akča po tovaru, od ulovljenih
riba desetina. Od živežnih
namirnica jedna akča od dvije
vreće. Dođe li vodom vino u
bačvama, neka se uzme kao
i onda kada dođe sa sela
kolima, po bačvi petnaest akči
od prodavača. Za preprodaju
dvanaest. (Moačanin, 2001:
76) Tekst kanuna jasno
pokazuje da se prodavala različita roba (sol, riba, vino
itd.), ali da su veze grada bile i s udaljenijim mjestima jer
se spominje roba koja dolazi iz drugog vilajeta.
Struktura se stanovništva u gradu razlikuje u 16. i 17.
stoljeću. Da bih ju mogao objasniti, najprije treba reći kako
je uopće bilo organizirano stanovništvo pod osmanskom
vlašću. Stanovništvo se dijelilo u nekoliko skupina što je
prikazano tablično (Tablica 1).
Iz Tablice 1 sasvim je jasno kako je asker imao glavnu
ulogu u stanovništvu, a to znači i u samom Osijeku, te
primjetna je posebna skupina među njima osobito stranci i
Dubrovčani koji su dolazili u Osijek zbog trgovine.
Razlika se u strukturi stanovništva u 16. i 17. stoljeću
u Osijeku očitovala u tome što se smanjio udio kršćanskih
varoši. Naime, katastarski popisi stanovništva iz 1546.,
1565. te 1579. svjedoče kako je islamizirano i osmansko
stanovništvo živjelo unutar gradskih zidina, uz njih se
nalazilo i kršćansko stanovništvo koje je boravilo na
prostoru palanke koja je predstavljala također sastavni dio
grada. Razlog zbog kojeg je došlo do smanjenja udjela
kršćanskog stanovništva u strukturi grada je izgradnja
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSIJEK U 16., 17. i 18. ST.
viši sloj: vojni vrh, vjersko-upravna
i financijska birokracija, ajani
kao lokalna elita i municipalna
administracija
Asker niži sloj: većina spahija i knezovi,
posade tvrđava, niži pripadnici
uprave, baše, imami, šejhovi
tekija, svećenici i redovnici; druga
osmanska vojska na prolazu ili
kraćem boravku
veletrgovci, domicilni i pridošlice
Građani na sajmovima, obrtnici i vjerojatno
derviši, sitni trgovci, gradski
poljoprivrednici
raja sa standardnim poreznim
Raja obvezama i raja s posebnim
(seljaštvo) zaduženjima i/ili djelomičnim
poreznim imunitetom
unutar ili izvan podjele na asker i
raju, ne plaćaju porez; osobe pod
Posebna starateljstvom, maloljetnici, invalidi,
robovi i/ili zarobljenici, stranci i
skupina podanici vazalnih država – poglavito
Dubrovčani, osobe i skupine izvan
zakona – razbojnici, uhode,...
Tablica 1: Struktura stanovništva pod
osmanskom vlašću (Moačanin, 2001: 107-109)
Sulejmanovog mosta 1566. zbog čega Osijek postaje
prometno i strateški važan, a broj će se islamiziranog
stanovništva toliko povećati da će kršćani predstavljati
neznatan udio. Taj se most u 16. i 17. stoljeću smatran
svjetskim čudom. Most se pružao preko baranjskih
močvara od Osijeka do Darde u duljini od 8 kilometara,
a navodno ga je gradilo 25 tisuća ljudi 17 do 25 dana, a
nosilo ga je 118 lađa. Zbog izgradnje mosta preko Osijeka
su išli svi osmanski pohodi i grad je postao privremeno
sjedište sandžaka, kadiluka, kapetanije i nahije. (Đurić,
1975: 55) Katastarski popis iz 1565. bilježi da Osijek
ima oko 2500 stanovnika od čega je svega 15% ili 41
kršćansko domaćinstvo, dok već popis iz 1579., znači
svega 14 godina kasnije, bilježi da je u Osijeku već između
3 i 4000 stanovnika. (Mažuran, 1994: 187-189) Sasvim je
jasno da je izgradnja mosta bila veliki mamac za islamsko
stanovništvo iz Bosne koje je dolazilo u grad, pa se broj
kršćana naglo smanjivao.
Do smanjenja udjela kršćanskog stanovništva nije došlo
samo u Osijeku nego i u Iloku, Petrovaradinu i Mitrovici
gdje su kršćanske varoši izgubile gradske knezove kao
svoje predstavnike. Ti su gradovi bili strateški važni i u
njima kršćani nisu imali ikakve porezne olakšice, zato su se
kršćanske zajednice bolje očuvale u naseljima-trgovištima
zanatsko-agrarnog karaktera. Osobita zanimanja među
kršćanima su u gradu su bila svratištari (konukdžije) i
krčmari (mehandžije i rakindžije), dok su kršćani na selu
većinom bili prijevoznici. (Moačanin, 2001: 96) U gradove
i krajiške utvrde su Osmanlije naseljavali vojne posade
koje su koje su bili isključivo sastavljene od pripadnika
islamske vjeroispovijesti. Gradove su pretvarali u islamska
b 19 b
uporišta pa je došlo do vrlo brze promjene stanovništva
„da su u jednom mahu postali pravi muslimanski gradovi i
naselja.“ (Mažuran, 1988: 19)
Promjene iz 16. stoljeća nastavile su se i u 17. jer se
val doseljavanja nije smanjivao. U priljevu islamskog,
ali i kršćanskog stanovništva, sve veći udio imali su
obrtnici i trgovci. U svim mjestima je zabilježen porast
stanovništva, a za Osijek je značajno da je svoj broj
stanovnika i utrostručio, te da je imao najveće prihode od
grada i okolice jer su osječki prihodi donosili 1621. milijun
i pol akči. Prihodi su dolazili iz triju izvora: skela, most i
sajam. Najviše prihoda je bilo od sajma, duplo manje je
donosila skela, a najmanje most što nije bilo u skladu s
njihovim radom jer most je radio tijekom cijele godine,
skela nije radila samo zimi, dok se sajam odvijao tek
nekoliko tjedana godišnje. (Moačanin, 2001: 103) Sigurno
je na porast osječkih prihoda utjecala i povoljna politička
prilika. Naime, od Žitvanskog mira do 1683. nastalo je
najduže razdoblje mirnijeg života i načina življenja, osim
kratkog ustanka raje 1607. godine kada je i ugušen.
Lokalno stanovništvo, misleći pritom na starosjedilačko
i doseljeno, prihvatilo je osmansku vladavinu u toj mjeri
da su prihvatili životne navike i način odijevanja, jezik je
zasićen turcizmima, toliko su asimirali osmanske običaje
da se izgledom i ponašanjem nisu uopće toliko razlikovali
od Osmanlija. (Mažuran, 1988: 17) Do kraja osmanske
vladavine (1680.) Osijek je postao najvećim gradom
Slavonije koji je tada mogao imati i oko 15000 stanovnika,
dok je Slavonija imala ukupno oko 200 do 220 tisuća.
(Mažuran, 1988: 24)
Dalo bi se zaključiti kako se pod osmanskom vlašću
vodio jedan idiličan život povezan s trgovinom i ulogom
Osijeka kao prometnog središta. Ali treba reći da izvan
gradova i utvrda život i nije bio tako miran. Naime,
dolaskom Osmanlija kršćani su se razbježali po Hrvatskoj
i gornjoj Ugarskoj, a ostali su bili na meti tiranina. Najviše
su na udaru bili franjevci koji su bili možemo reći trn u
oku Osmanlijama jer su vršili svete obrede u svjetovnom
odijelu i u šumama, iako mi je djelovanje bilo zabranjeno.
Mučili su ih i nabijali na kolac, boravili su u tamnicama ili
su ih pritisnuli porezima. (Matić, 1999: 241) Vrlo slikovito
je to opisao i Mažuran: „Izvan utvrđenih mjesta i gradova
život je na području Slavonije bio krajnje nesiguran i prava
avantura. Zapravo nitko nije znao odakle će ga iz potaje
pogoditi puščano zrno, gdje će iza nekog grma sjevnuti
osvetnička sablja, da li će, ako omrkne, živ osvanuti, ili
će preko noći pasti u tursko ropstvo ili u ropstvo hrvatskih
krajišnika.“ (Mažuran, 1988: 19)
RAT ZA OSLOBOĐENJE OD
OSMANSKE VLASTI (1683.-1699.)
Rat za oslobođenje Slavonije i dijelova Ugarske od
osmanske vlasti uzrokovao je velike posljedice za te
krajeve koje su se najviše odrazile na demografskoj slici
stanovništva jer je došlo do velikih promjena, tj. iseljeno je
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
stanovništvo islamske vjeroispovijesti.
Rat je počeo 1683. velikih pohodom vezira Kara Mustafe
na Beč. O tome da se Osmanlije pripremaju napasti Beč
znalo se i prije te godine. Naime, već 1682. Osmanlije
su počeli s pripremama o čemu svjedoči izvještaj Luke
Ibrišimovića zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću
kako se Osmanlije u Osijeku pripremaju prikupljajući
hranu za vojsku, utvrđuju gradove, popisuju vojnike,
dovoze topove, dok su lađe i druge ratne potrepštine već
spremne. U lipnju 1683. u Osijeku su se sastali vezir Kara
Mustafa i carsko poslanstvo pod vodstvom grofa Alberta
Caprare. Sastali su se 7. lipnja u 16h kada je veliki vezir
uručio Caprari odgovor na pismo austrijskog ministra rata
princa Hermana Badenskog koji je označio početak rata.
(Mažuran, 1988: 27) Kara Mustafa je na prostoru osječke
tržnice razapeo šatore za svoju vojsku, a odmah poslije
njegovog odlaska iz Osijeka, na tom je mjestu podignuta
gostionica „Zum wilden Mann“ po kojoj je gornjogradska
ulica dobila ime Wildemann-Gasse – Ulica divljeg čovjeka,
kojoj je u 19. stoljeću ime promijenjeno u Desatičinu
ulicu (po dobrotvorki Adeli Dessathy), a danas je to Ulica
Republike Hrvatske. (Sršan, 1996: 37)
Prema Stjepanu Sršanu (Sršan, 1996: 38-39), u ratu za
oslobođenje je došlo do dvaju oslobođenja Osijeka. Prvo
se oslobođenje dogodilo 26. rujna 1687. kada je posljednji
osmanski zapovjednik Džafer-beg napustio grad, a
u napušteni su grad ušli vojnici pod zapovjedništvom
Lodrona 29. rujna, o čemu simbolički svjedoči goblen
što se nalazi u bivškoj carskoj riznici u Beču s utkanim
napisom na dnu: POST EFFUSUM CAESUMQUE
ACERBA CLADE HOSTEM ESSECHIUM PONTEMQUE
EIUS DIRIPIT CAROLUS V 5. OKTOBRIS 1687. (Poslije
razbijenog i uništenog neprijatelja u teškoj bitki, izbavio je
Osijek i njegov most Karlo Peti, 5. listopada 1687.), dok je
drugo oslobođenje datirano 1690., a dogodilo se u petak
u 11 sati što je obilježavano do 1918. godine zvonjavom s
crkve sv. Mihovila u Tvrđi. Kako je vrijeme prolazilo, među
Osječanima se zaboravilo zašto zvoni u to vrijeme s crkve,
pa su to prozvali Nudel-Glocke (brbljanja trebaju prestati i
valja zakuhati rezance).
Treba istaknuti dvostruku narav ovog rata gdje bismo
ga mogli podijeliti na službeni i privatni rat. Službeni bi
rat činili vojnici Habsburske Monarhije koji su se borili za
oslobođenje krajeva Ugarske i Slavonije od osmanske
vlasti. U borbama oko Osijeka i u Slavoniji istaknuli su se
sljedeći generali: Jakob Lesle, Sigismund Trautmansdorf,
Johan Joseph Herberstein, ban Nikola Erdődy, vojvoda
Karlo Lotaringijski, Guido von Starhemberg, grof Souches,
Albert Caprara, Hans Dűnewald, Ferdinand Gobert grof
Aspermont, Ludwig Badenski, Maximilijan Bavarski, koji
su odnijeli značajne pobjede protiv Osmanlija i, također,
uspjeli se oduprijeti njihovim napadima kada su pokušali
ponovnim napadima iz susjedne Bosne napasti i vratiti
svoju vlast. Bitaka, pobjeda i poraza je bilo dosta na obje
strane, a kako se o ovom ratu može napisati puno, a no
nije tema ovog rada, navest ću još neke značajne bitke
b 20 b
važne za oslobođenje Osijeka: bitka za Viroviticu 1684.,
oslobođenje Miholjca u kolovozu 1685., osvajanje Budima
1686. što je osobito bilo značajno za oslobođenje Osijeka
jer dokle god su Osmanlije držali uporišta u Mađarskoj,
nije se moglo pristupiti oslobađanju Osijeka jer je postojala
mogućnost da će Osmanlije napasti iz Budima, bitka kod
Harsánya 12. kolovoza 1687., bitka kod Davora (Svinjara)
5. rujna 1688., kod Slankamena 18. kolovoza 1691. itd.
Onaj drugi privatni rat vodilo je lokalno stanovništvo
protiv Osmanlija kao jedan neorganizirani oblik borbe
čime su se osvećivali za teror koji im je nanošen. Porazi i
pobjede što Osmanlija, što habsburške vojske uzrokovala
su kretanja i kršćanskog i muslimanskog stanovništva
što se može podijeliti u dva vala kretanja čija bi granica
međaš bila 1690. godina jer do te godine veće su uspjehe
bilježili habsburški generali, dok posliije 1690. dolazi do
ponovnog napada Osmanlije. Naime, zabilježeno je kako
se i kršćansko i muslimansko stanovništvo kretalo za
vrijeme rata. Tako je nakon poraza kod Beča zabilježeno
kako se muslimansko stanovništvo počelo potajno
povlačiti i napuštati svoje odžake, kuće i kućišta krećući
se prema Savi kako bi došli do Bosne. Od povlačenja
osmanske vojske strahovalo je i kršćansko stanovništvo
jer su se bojali osvete Osmanlija, stoga su se krili u
šume i pripremali za obračun s Osmanlijama i njihovim
pomagačima, pristalicama islamske vjeroispovijesti.
(Mažuran, 1988: 28) kršćani su se povlačili iz svojih sela
te vodili osvetnički rat rušeći osmanske kuće i kućišta, a
Mažuran zaključuje: „Sve što je tuđinska vlast nametnula
i stvorila, raspada se kao kula od pijeska i satire u prah i
pepeo.“ (Mažuran, 1988: 31) U drugome valu poslije 1690.
došlo je do ponovnog bjega kršćanskog stanovništva jer su
Osmanlije krenuli u protuofenzivu kako bi vratili izgubljena
područja u Slavoniji i Mađarskoj.
U tom privatnom ratu zabilježeno je i nekoliko junaka
koji su vodili ratove protiv Osmanlija osvećujući im se.
Tako su u narodnoj predaji o hajdučkim borbama protiv
Osmanlija zabilježeni Ivan Matijević, Franjo Ilinić i Ivan
Makar koji su se istaknuli u borbama oko Virovitice, Bijelih
Stijena i Požege. (Đurić, 1975: 57-58) Naravno, zabilježeni
su i oni koji su nanosili štetu. Tako je u Osijeku 1687.
uhvaćen i obješen Perla Harambaša, famozni razbojnik
koji je mnoge godine nanosio domovini mnoga zla. Sa
svojim drugovima je obješen u pokraj Donjeg Podgrađa,
pa je po njemu taj dio grada dobio ime Perlin Varoš, ali
kako je on bio razbojnik, zapovjednici su zabranjivali da se
za taj dio koristi to ime, nego su upotrebljavali naziv Donji
Varoš ili suburbium inferius. (Matić, 1999: 242)
Posljedice su rata za Slavoniju bile katastrofalne.
Naime, ukupan broj stanovnika Slavonije jedva je prelazio
40 tisuća, što je činilo svega 20% stanovnika iz razdoblja
osmanske uprave. Prema sumarnom popisu iz 1688. koji
je obuhvaća okolicu Osijeka, Virovitice i Požege, ukupno
je 70 naseljenih, a 452 raseljena sela i naselja, od kojih je
367 kršćanskih i 85 muslimanskih. Popis iz 1696. bilježi
da je u osječkom okrugu 8 naseljenih i 313 pustih sela,
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSIJEK U 16., 17. i 18. ST.
a u požeškom okrugu 131 naseljeno i 181 pusto selo,
odnosno ukupno 139 naseljenih i 494 pustih sela i naselja.
U 8 nastanjenih sela osječkog okruga živjela su u 471 kući
3 292 stanovnika svih uzrasta koji su posjedovali 2047
komada sitne i krupne stoke, 1998 jutara oranica i 558
motika vinograda. (Mažuran, 1988: 40) Prema komorskom
popisu iz 1698. u cijeloj je Slavoniji naseljeno ukupno
491 naselja, a u kotaru Osijek 17. U isto vrijeme više od
240 sela i selišta je ostalo i dalje pusto i napušteno, a
mnoga od njih nisu poslije ni obnovljena. Broj žitelja je
cijele Slavonije 1698. bio između 70 i 80 tisuća. (Mažuran,
1988: 42)
Do konačnog je oslobođenja Slavonije došlo 1691.
poslije oslobođenja Broda, Gradiške i Pakraca, a čitav
je rat konačno završio mirom u Srijemskim Karlovcima
gdje je 26. siječnja 1699. potpisan ugovor o miru između
Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Poljske na
25 godina, dok je s Rusijom potpisan mir na 3 godine, a s
Venecijom potpisan odvojeno 7. veljače. (Mažuran, 2005:
73)
NOVI OSIJEK
Poslije oslobođenja
Osijeka od osmanske vlasti,
situacija ni u njemu, a ni u
samoj Slavoniji nije bila
idlična. Iako Sršan tvrdi
da nakon oslobođenja od
Osmanlija počinje faza
modernog razvoja Osijeka
(Sršan, 1993: 8), trebalo je
pričekati neko vrijeme da
se vlast na novoosvojenom/
oslobođenom području
organizira. Pri organizaciji General Starhemberg
vlasti dva su čimbenika
međusobno utjecala, odnosno ometala provođenje
organizacije vlasti: vojni zapovjednici koji su u Slavoniji i uklonjen s pozicije vrhovnog zapovjednika u Slavoniji. Car
gradu ostali poslije odlaska Osmanlija, te Dvorska komora
koja je trebala procijeniti situaciju i organizirati vlast.
Poslije oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti
1691. vojska se još zadržala u njoj i gradu za svaki
slučaj da Osmanlije ponovno krenu u napad, ali i da
netko drži to područje pod kontrolom s obzirom da nije
bilo još nijednog oblika organizirane vlasti. Vojnici su se
u Slavoniji zadržali i prije navedene godine, a problem je
najveći bio njihovo ponašanje. Broj vojnika koji je ostao
predstavljao je velik problem jer su se oni počeli ponašati
kao novi upravitelji iskoristivši nepostojanje javne uprave
i feudalnih gospodara. Sada su se oni ponašali kao novi
gospodari koji tuže, sude, presuđuju koliki će se porez
plaćati itd. Vlastite su odluke provodili vojnički surovo i to od vojničkog tlačenja. Osim popisa iz 1688. i 1698., kao
su koristili radi osobnog bogaćenja, poput pravih ratnih
profitera. Ponašali su se kao novi tlačitelji jer stanovništvo krštenih, vjenčanih i umrlih po kojoj je moguće pratiti i etnički
koje je ostalo poslije osmanske vlasti zbog velike sličnosti
b 21 b
s Osmanlijama: izgledom, ponašanjem, govorom, vojnike
koji su većinom bili iz austrijskih pokrajina i služili se
njemačkim jezikom, stanovništvo je i previše podsjećalo
na Osmanlije. (Mažuran, 2005: 28-29)
Uprava u Beču bila je svjesna da će poslije rata biti
svojatanja novooslobođenih/osvojenih područja, stoga je
još za vrijeme rata ta područja proglasila novom stečevinom
koja će biti pod upravom Dvorske komore, a financirat
će ju Bečki dvor i carska vlast bez ikakvog sudjelovanja
Hrvatske i Ugarske. (Mažuran, 2005: 33) Tako se na
području Hrvatske, a i Mađarske počeo stvarati teritorij
koji će biti pod upravom Beča, a s njim nije u fizičkom, tj.
graničnom kontaktu, nego izoliran i okružen neprestanim
težnjama za pripadnošću što će obilježiti iduća desetljeća
i biti predmetom prepiranja.
Sukob vojne vlasti i Dvorske komore sažeto se može
svesti na sukob dvojice: generala Gudia von Starhemberga
koji se nalazio na čelu vojnika koji su ostali u Slavoniji sa
sjedištem u Osijeku i grofa Caraffe di Stigliano kojeg je
car Leopold carskim ukazom 8. listopada i 17.
prosinca 1697. postavio na čelo povjerenstva
čiji je zadatak bio otići u Slavoniju i provesti
organizaciju komorske uprave. Odmah po dolasku
u Osijeku počele su rasprave između Caraffe i
Starhemberga: naime, Caraffa je smatrao kako
treba prvo provesti prvo provesti popis naselja,
stanovništva i zemljišta da bi se moglo dogovoriti
iznos zemaljskog poreza i provesti razdvajanje
seoskog stanovništva od graničara. General
Starhemberg nije lako pristajao na uvjete jer su
vojni zapovjednici prisvajali prihode od mitnice
i tridesetnice. Cilj je bio uspostaviti kondominij
(suvlašće) između vojne vlasti i Dvorske komore
gdje bi stanovništvo bilo podijeljeno na podložnike
pod upravom Dvorske komore, točnije državne
kmetove, i vojnike – graničare u sklopu Vojne
granice. Do konačnog je rješenja i osnivanja
Vojne granice došlo tek kad je general Starhemberg
Leopold je 25. rujna 1701. godine Caraffi dao nalog da
konačno osnuje Vojnu granicu te prostorno, društveno
i pravno razdvoji seljaštvo (Provincijal) od Vojne granice
i graničara i provede feudalizaciju Slavonije na novim
temeljima kao izvor prihoda isplatu novčanog dijela plaće
budućih graničara i njihovih zapovjednika. Za sjedište
carske komisije određen je Osijek. (Mažuran, 2005: 47-
60)
Osim problema uspostave i organiziranja vlasti,
problem je bio i nedostatak stanovništva. Naime, zbog
nepovjerenja preostalog stanovništva prema vojnicima
i novoj vlasti, ako uopće možemo govoriti o postojanju
vlasti, ono se i dalje zadržavalo u šumama strahujući
značaj izvor koji govori o strukturi stanovništva je i matica
sastav stanovništva Osijeka iz 1693. Iz podataka koje daje
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
matica jasno je da je u gradu poslije odlaska Osmanlija
osim vojnika i velik broj stranaca u gradu. U javnom životu
i vojsci govori se njemačkim, a u školama se učio latinski
jezik. Prvi službeni popis datira iz 1697. prema kojem
starosjedioci Hrvati i Mađari žive u Tvrđi, a zabilježeno
je i povećavanje broja stanovnika s njemačkog govornog
područja. Godine 1702. obavljen je drugi komorski popis
prema kojem se razlikuju tri gradske četvrti u Osijeku:
Tvrđa, Donji grad i Gornji grad, ujedno je tada sastavljena
i prva osječka gruntovna knjiga u kojoj nalazimo popis
stanovnika iz triju dijelova grada poimence što mogućuje
da se utvrdi etničku pripadnost tadašnjih građana Osijeka:
Gornji grad – 81% domaće hrvatsko stanovništvo, 10,2%
Nijemci, 2,9% Mađari i ostali 5,9%; Tvrđa – 27,8% Hrvati,
52,4% Nijemci, 6,2% Talijani, 3%
Mađari, 4,6% Čeha, 3% Francuzi i
ostali 3%; Donji grad – 54% Hrvati,
31,9% Nijemci, 6,3% Mađari, 2,3%
Česi, 0,8% Francuzi i ostali 4,7%.
(Sršan, 1996: 41-43)
Među stranim doseljenicima u
grad istaknuli su se Nijemci kojima
su i prilike u gradu išle na ruku
jer se zbog velikog broja vojnika
u gradu govorilo njemačkim
jezikom. Nijemci su u Osijek
odlazili iz Habsburške Monarhije,
a prema popisu iz 1698. u gradu
je bilo 98 kućanstava, od toga njemačkih je bilo 36. Sve su
njemačke obitelji živjele u Tvrđi, gdje se više od polovice
njemačkih obitelji u gradu bavilo uslužnom djelatnošću,
većinom trgovinom. Uz trgovce, u gradu su bili i krčmari,
a Nijemci su se bavili također i proizvodnim djelatnostima:
mesari, pekari, prerađivači kože i tkanine itd. Prema
popisu iz 1702. od 255 kućanstava, 101 je bilo njemačko,
a najviše ih je u Donjem gradu, najmanje u Gornjem,
a većinu među obiteljima u Tvrđi su činile njemačke.
U odnosu na popis iz 1698. udio obrtnika uslužnih se
djelatnosti smanjio (i dalje su prisutni krčmari i trgovci, a
javlja se i novo zanimanje – živoder), dok se broj obrtnika
proizvodnih djelatnosti povećao. Nijemci su i dalje mesari i
pekari, a kao nova se zanimanja pojavljuju mlinari i pivari,
povećao se broj obrađivača drva, rkanine i kože, a Nijemci
se bave i kemijskim djelatnostima (sapunari, staklar i
lončar). Do povećanja broja njemačkih doseljenika došlo
je zbog poboljšanja društveno-ekonomskih prilika, a to će
se nastaviti i u sljedećim godinama. (Vrbanus, 2003: 196-
200)
Kao značajni izvori za povijest Osijeka poslije
oslobođenja od Osmanlija jesu i ljetopisi franjevaca i
isusovaca koji su u grad ušli s vojnicima odmah poslije
osobođenja. Tako je u franjevačkom Ljetopisu časnog
samostana Našašća sv. Križa u Nutarnjem Osijeku
od 1686. do 1890. godine (Diarium sive prothocollum
venerabilis conventus sanctae crucis inventae essekini
intra muros ab anno 1686. usque ad annum 1890.)
b 22 b
zabilježeno kako je franjevac otac Šimun iz Bača ušao
u grad poslije carskih vojnika. On je načinio od dasaka
oltar pokraj osmanske džamije, zauzeo jednu osmansku
kućicu te dao usaditi veliki križ. Zabilježeno je u ljetopisu
kako je došlo do sukoba s prvim isusovcima u gradu koji
su im ukrali križ, ali poslije, kada su došli novi isusovci, da
više nije bilo sukoba s njima. Dobili su pravo na izgradnju
rezidencije s kojom su počeli 1699., a 1708. s crkvom.
Godine 1705. dobili su pravo izgradnje samostana, a
1719. je proširen. (Sršan, 1993: 26) Isusovački ljetopis
Ljetopis osječke misije ili družbe Isusove započet na kraju
školske godine 1763./64., vođen do 1771. godine (Diarium
missionis essekinesis societatis iesu coeptum anno
1764 scholastico exeunte 1763 usque ad annum 1771.)
bilježi kako je s vojnicima došao i
vojni kapelan, isusovac Gašpar
Dirik. Kako su se isusovci brinuli
oko vojske, bolesnika, ranjenika
itd., u pomoć dolaze još dvojica
isusovaca koji uređuju osmansku
džamiju u Tvrđi i posvećuju ju
Sv. Mihovilu. Isusovci su bili u
prednosti u odnosu na franjevce
jer ih je državna vlast priznala kao
Caraffino izvješće službene osobe i bili su plaćeni iz
o osnivanju državne blagajne. Osnovana je
Vojne granice isusovačka župa koja je formalno
redu predana 1701. godine, a
imala je dvije filijale koje su obuhvaćale Gornji i Donji grad.
(Sršan, 1993: 13) Matice koje su već spomenute kao izvori
za povijest Osijeka sastavili su upravo isusovci.
Kratko razdoblje od svega šesnaest godina u
potpunosti je promijenilo sliku Slavonije i Osijeka. Do rata
su prevladavali muslimanski običaji i način odjevanja,
a poslije rata doseljavaju se stranci koji mijenjaju jezik
i običaje. Posljedice takve nagle promjene vidljive su i
danas, iako je prošlo nekoliko stoljeća, tragovi se još vide
što u jeziku, što u običajima i govoru Slavonaca.
IZVORI I LITERATURA
1. Mažuran, Ive, 1988. Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698.
godine, JAZU Zavod za znanstveni rad, Osijek.
2. Sršan, Stjepan (ur.), 1993. Osječki ljetopisi 1686.-1945., Povijesni
arhiv u Osijeku, Osijek.
***
1. Đurić, Tomislav, 1975. Iz slavonske prošlosti XVII. stoljeća (Narodne
i hajdučke borbe protiv Turaka), Novinsko izdavačko i štamparsko
poduzeće, Varaždin.
2. Matić, Vilim, 1999. Utvrđivanje granica početkom 18. stoljeća,
Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, str. 241.-256.
3. Mažuran, Ive, 1994. Srednjovjekovni i turski Osijek, Školska knjiga,
Zagreb.
4. Mažuran, Ive, 2005. Osnivanje Vojne granice u Slavoniji 1702.,
Državni arhiv, Osijek.
5. Moačanin, Nenad, 2001. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske
vladavine, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje, Slavonski Brod.
6. Sršan, Stjepan, 1996. Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku,
Osijek.
7. Vrbanus, Milan, 2003. Struktura zanimanja njemačkih doseljenika
u Osijek potkraj 17. i početkom 18. stoljeća, Godišnjak njemačke
narodnosne zajednice, Osijek, str. 195.-202.
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSIJEK U ½ 19. ST.
OSJEČKA SVAKODNEVICA U PRVOJ
POLOVICI 19. STOLJEĆA Marko Bagić
Početkom 19. stoljeća činilo se da je Osijek na pravom
putu da postane društveno i ekonomsko središte cijele
regije. Osijek je tada ostvario najbrži tempo sveukupnog
rasta.
Godine 1786. ujedinjuju se tri gradske općine: Nutarnji
grad (Tvrđa), Gornji grad i Donji grad, općine koje su
se značajno razlikovale po svom vjerskom, etničkom i
socijalnom sastavu. Od tada Osječani pokušavaju od
kralja dobiti privilegiju slobodnog kraljevskog grada. U
međuvremenu su bili opterećeni materijalnim i ljudskim
izdacima. Za napoleonskih
ratova davali su prilog od
8000 forinti, a opskrbljivali
su i francuske zarobljenike,
kojih je u osječkim vojarnama,
pa čak i po stanovima
građana, bilo više od 2000
(Sršan, 1996:58). Francuski
zarobljenici tim su putem
donijeli i neke spolne bolesti.
Učvršćivala se osječka tvrđava
koja bi u slučaju opasnosti
mogla sačuvati dragocjenosti
iz Beča. Napoleonovim
ulaskom u Beč 1805. godine
u Osijek je dopremljena Jedna od najstarijih fotografija Osijeka,
čitava carska riznica i još mnogo pogled na današnji glavni trg (oko 1868.)
dragocjenosti privatnika iz Beča,
Graza, Trsta, Rijeke, Zagreba i Budima. Tek je treće
osječko poslanstvo uspjelo od službenog Beča pridobiti
titulu slobodnog kraljevskog grada, čije je proglašenje
obavljeno 28. kolovoza 1809. godine. Utjecaj na odluku
o dodjeli te privilegije bio je prvenstveno financijske
prirode, a ne vraćanje usluge za pomoć prilikom najezde
Napoleona. Iznos koji je trebalo platiti državnoj komori bio
je popriličan; 183.723 forinte. Kolika je bila želja da Osijek
postane slobodni kraljevski grad govori i činjenica da su
se imućniji građani obvezali platiti i za one siromašne.
Od Napoleonova zauzimanja Beča očekivalo se da bi
francuska vojska mogla doći i do Osijeka, pa je napravljen
plan obrane Tvrđe. U jeku najveće opasnosti taj plan
objavljen je Osječanima, a izazvao je šok i nevjericu,
jer je prema njemu trebalo srušiti Gornji i Donji grad radi
uspješnije obrane Tvrđe, a po toj strateškoj varijanti oko
tvrđavskih zidina trebao je biti čisti prostor na dometu topa
u dužini od dva kilometra. U ratnoj situaciji obrane grada
bila je dužnost demolirati sve na toj razdaljini. Srećom,
do toga nije došlo, pa danas imamo sačuvane mnoge
reprezentativne građevine iz toga doba.
b 23 b
Osijek tada značajno gospodarski i društveno raste.
Prema popisu stanovništa 1814. godine Osijek ima tek
nešto manje od devet tisuća stanovnika, što ga u ono
vrijeme čini prvim gradom po veličini u Hrvatskoj, većim
i od Zagreba koji tada broji oko osam tisuća stanovnika.
Osijek postaje pravi srednjoeuropski veći grad. Razlog
zašto Osijek nije ostvario i veći rast jest u tome što se
još u društveno-gospodarskom poretku držao feudalnog
i cehovskog odnosa, dok su drugi gradovi počeli
modernizirati gospodarske prilike. Prometna infrastruktura
nije zadovoljavala potrebe većeg grada kao što je Osijek;
ceste su bile loše, željeznica
dolazi tek kasnije, a promet se
najviše vodio starim vodenim
putovima. U to vrijeme veći
su se tereti prevozili rijekom
pomoću konja i ljudi, koji bi na
obali konopom vukli čamce
rijekom. Taj nogostup na obali
zvali su kopitnicom. Od 1799.
godine za cijelu Austro-Ugarsku
monarhiju postoji odredba koja
propisuje taksu za primanje u
građanstvo, pa onaj koji želi
imati status građanina mora to i
platiti. Oni koji već žive u gradu
trebaju uplatiti četiri forinte
takse, obrtnici i trgovci unutar i
izvan zemlje moraju platiti osam
forinti, dok plemići plaćaju 25 forinti. Dobivanje statusa
građanina bilo je vezano i za moralno procjenjivanje.
Kandidat je morao biti moralno neporočan, jer građansko
pravo nije mogao steći “krivokletnik, javni bludnik, svodnik,
brakolomnik, kradljivac, ubojica, skitnica, te ako je kao
seljak obečastio plemkinju”(Sršan, 2000:11). Građansko
pravo moglo se izgubiti ako se uvrijedi kralja i izda zemlju,
a kazna bi bila potpuno oduzimanje, što imovine, što
života. U prvoj polovici 19. stoljeća u Osijeku je bilo oko
tisuću građana od devet tisuća stanovnika. Najviše tih
građana su bili trgovci, i to 142, te razne zanatlije. Velika
konkurencija trgovaca značila je i mnoge sukobe. Dokazi
tomu vidljivi su iz zapisa gradske skupštine. Iz današnje
perspektive, zanimljivo je primijetiti da je u to vrijeme
među građanima bio tek jedan profesor, a čak šest pivara.
No pivarstvo je tada bila unosna gospodarska djelatnost i
gradska je uprava davala dozvole za pravljenje piva jedino
ako se obrtnik obveže da ni u jednom trenutku grad neće
ostati bez dovoljne količine piva. Pivara je bila i najstarije
manufakturno poduzeće u Osijeku. Budući da je Osijek
tada bio uglavnom trgovački i sajmišni grad, odredba i nije
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

kojoj se traži da se na nastavi govori hrvatskim jezikom

te da se njime služi na misi. Prosvjed je trajao dva dana,
a usvojena su samo ova dva potonja zahtjeva. Ostale su
odbacili s opravdanjem da se protivi školskom zakonu i
književnom programu. Za studente je vezana i jedna vijest
iz dnevnika Sebastijana Karla Redlsteina, a to je da je za
vrijeme snažnog nevremena u lipnju 1806. godine vjetar
bacio u Dravu troje studentana koji su se pritom ugušili.
Iz zapisa redovničkih dnevnika ne vidi se samo
dušebrižništvo nad narodom, već i briga za elementarne
stvari kao što je nabavka hrane i popravak crkvenih
građevina. Ono što je zanimljivo iz današnje vizure jest
briga o nabavci vina, pa vidimo da je Osječanima tada
Razglednica iz Osijeka
važnija bila cijena vina od cijene žita. Vino su često
tolko nevažna. Osijek je, uostalnom, zbog svog položaja konzumirali redovnici i građani, o čemu zorno govori
na karti monarhije početkom 19. stoljeća, bio idealan za prisutnost mnogih točionica i gostionica u gradu. Naime,
trgovinu oružjem, što legalnu, što ilegalnu. Oružje je često vino se u to vrijeme konzumiralo više kao hrana, nego kao
prodavano ustanicima u Srbiji i drugima na Balkanu. Kao piće. Bez obzira na mnogostruku uporabu vina, ostaje
važan trgovački grad, Osijek je u to vrijeme imao šest činjenica da vino redovnicima nije samo služilo u euharistiji
godišnjih sajmova na koje se dovozila roba iz Europe i i prehrani, nego su se njime utaživale i manje moralne žeđi.
Azije, a izbijali su mnogi prijepori oko mjesta i datuma Zapisi redovničkih dnevnika bilježe i moralnu osudu ljudi
održavanja. koji ne puštaju svećenike u svoju kuću da bi ih blagoslovili.
Grad Osijek se u prvoj polovici 19. stoljeća nalazio pod Svećenik tada, poput računovođe, popisuje koliko je tko
upravom Virovitičke županije, a budući da ona nije imala novca dao te upućuje pogrde onima koji mu nisu ništa dali,
pristojne vijećnice sve do izgradnje županijske zgrade u a ovdje navodim jedan primjer: “Svetinju i ne treba davati
Osijeku 1846. godine, sjednice su se održavale po raznim psima”.(Sršan, 1993:274) U svojim zapisima navode čak
dvorcima, samostanima, privatnim kućama, a ponekad i pojavu duha, tj. prikaza jedne žene koja je tražila da se
i u gostionicama. Gradske četvrti dobivale su neobične pokopa na posvećenom tlu, a ne ondje gdje je završila.
nadimke, a jedan od njih je i naziv za najomiljenije i Svako malo duh te žene dolazio bi tražiti pravdu kod jednog
najposjećenije kupalište u Osijeku - “Šang-haj”. (Živaković-
Kerže, 2001:155)
Zapisi redovničkih dnevnika obiluju prikazima malih
i velikih događaja u gradu iz kojih vidimo da se neke
stvari nikad ne mijenjaju. Tako se spominju sukobi
građana i gradskih službenika, gdje zbog prodaje jedne
kuće intervenira i vojska, a rezultati istrage poslani su
samom kralju. Spoj vojske i svećenstva izuzetan je, stoga
jednom prigodom dolazi i đakovački biskup da odriješi
ekskomunikacije neke donjogradske ribare koji su teže
izudarali vojnog svećenika. Osebujne smrtovnice nisu
rijetke u to doba (iz zapisa franjevačkog samostana u
Osijeku): “... On je pomoću svojega čuvenog znanja i radom
u znanosti vraćao zdravlje gluhima, slijepima, slomljennima
i onima koji su patili od drugih bolesti pomoću električne
mašine, te je pomogao mnogim drugim bijednicima. Eto,
nakon što je tolikim djelatnostima radio za opće dobro,
uvijek s ljubavlju, umro je u najvećoj strpljivosti na žalost
sviju danas s 53 godine, 11 mjeseci i 11 dana...”. (Sršan,
1993:133) Oporuka jednog franjevca navodi da svoje
svjetovno blago daje braći u samostanu, a pozamašan
iznos od 3000 forinti dobiva šestero studentata. Borba
učenika i studenata za svoja prava u Osijeku nije vezana
samo za nedavna zbivanja. Gimnazijalci su se 1848.
godine pobunili zbog izostavljanja hrvatske književnosti iz Ulomak iz dnevnika Sebastijana Karla Redlsteina
nastave, te su zbog toga izbivali sa same nastave. Svoje s opisom svečanog ustoličenja Osijeka kao
zahtjeve iznijeli su u 14 točaka među kojima je i stavka u slobodnog i kraljevskog grada 28. 8. 1809.

b 24 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSIJEK U ½ 19. ST.
časnika, sve dok joj želja nije bila ispunjena. Gvardijan
zapisuje taj događaj kao istinit, štoviše, potkrijepljen
svjedocima. Radi se, dakle, o tipičnoj nadnaravnoj priči
koja se događa u utvrdama. Michael Goodich objašnjava
da su religiozna i nadnaravna iskustva zapanjujuće slična
po svom sadržaju i po izrazu (Španiček, 2002:272), stoga
i ova legenda ima sve elemente srednjovjekovnih priča, a
gvardijan kao predstavnik religije dao joj je “vjerodostojnost”
u svom iskazu.
Zbog načina gradnje, a ponajviše zbog materijala
kojim su građene građevine u Osijeku, često je dolazilo
do požara. Kuće su bile drvene, a pokrivane su trskom,
šindrom ili slamom. Propisana su i protupožarna sredstva
koja svaka kuća mora imati, ali to nije spriječilo nesreće.
U požaru iz 1804. godine stradale su 24 kuće u Donjem
gradu, a 1827. stradalo je 18 kuća. Godine 1839. Osijek
dobiva prvi pravilnik o gašenju požara, kojim je predviđeno
održavanje stalne noćne straže od osam ljudi za Gornji i
Donji grad, a na majurima dvoje predviđena je straža od
dvoje ljudi, koji moraju već i kod najmanje opasnosti dići
uzbunu jer će u protivnom biti kažnjeni. (Plevnik, 1987:79)
Noćna je straža stražarila od devet sati navečer do četiri
sata ujutro, no požara je uvijek bilo. Za najhladnijih zima
čak se i Drava smrzavala, tako da se nekad po ledu moglo
rijeku prijeći pješke i s natovarenim kolima, a led je i krivac
za rušenje osječkog mosta godine 1821.
Poplave su bile poprilično česte. Drava se u Gornjem
gradu razlijevala gotovo poslije svake veće kiše, a
ponekad bi poplava zahvatila i više od 100 naselja oko
Osijeka. Takve nepogode vukle su za sobom epidemije i
bolesti, a Josip Turković u svom dnevničkom zapisu govori
kako dnevno umire 20-30 osoba te kako su mnoga sela
zatvorena zbog bolesti. Najčešće se javljala kolera, ali i
kuga. Godine 1831. došlo je do kritične situacije, jer se u
Ugrarskoj pojavila kolera pa je uvedena zabrana kretanja
ljudi i stoke. Ubrzo je i u Osijeku preventivno uvedena
zabrana kretanja, no bolest je ipak došla u grad. Kolera je
ostavila mnogobrojne žrtve, a posljedica zatvaranja grada
bila je četverostruko poskupljenje živežnih namirnica.
Najbrojniji sloj stanovništva činili su najamni radnici,
nadničari, sluge, služavke i nezaposleni (56-74%). Dio te
osječke sirotinje plaću je zarađivalo u manufakturi svile,
transportu trgovačke robe, u pivari ili u poljodjelstvu te
kao sluge u obrtu. Dolazi do potrebe stvaranja uredbi o
služinčadi pa je Magistrat 1824. godine tiskao “Uredbu
za slugeh i sluškinjah u kraljevskoj slobodnoj varoshi
Ossiku”. Odredba je propisivala kažnjavanje za sljedeće
prijestupe: često mijenjanje gospodara, lijenost, varanje,
nenajavljeni odlazak iz službe (12 batina). Poslodavci
su mogli svoje sluge “dva, tri puta... ošinuti” i istući, ali ih
nisu smjeli kažnjavati u novcu. Za veće prekršaje, kao što
su krađa, varanje i nevjernost, prijavljivani su gradskom
kapetanu, koji je bio nadležni sudac za služinčad, a
kazna bi obično bila vezanje za kameni stup te šibanje.
Nastojalo se što više smanjiti nezaposlenost u gradu pa
su uvedeni posebni nadzornici nezaposlenih osoba. Ako
b 25 b
je netko ostao nezaposlen dulje od 14 dana, nadzornik ga
je trebao poslati na prisilni rad u gradsku bolnicu, gdje bi
njegovao bolesnike. Tom odredbom htjeli su prisiliti osječku
sirotinju da ne napušta olako poslove, pa čak i da prihvate
i lošije uvjete rada kod poslodavca. (Mažuran, 1996:97)
Obrtničke radnje obično su išle u naslijeđe potomcima, a
neki su roditelji i ugovorom vezali svoju ostavštinu. Sinu
bi, ako se dobro i moralno ponašao prema roditeljima i
ostalima, ostavili u trajni posjed, a u suprotnom bi ga lišili
cijelog imetka i prognali.
U prvoj polovici 19. stoljeća u Osijeku je bilo najviše
Hrvata, ali pri popisu bi se opredjeljivali i za naziv Slavonac,
čineći time 68% ukupnog stanovništva. Druga po veličini
narodnosna skupina stanovnika su bili Nijemci koji su činili
25% stanovništva te imali veliki značaj. Kulturni utjecaj
Nijemaca osjećao se na različitim područjima; njemački se
jezik uvelike upotrebljavao, a dopisnik Gajevih Narodnih
novina primijetio je da su nazivi trgovina u Osijeku pretežno
na njemačkom. Dvije najbrojnije konfesionalne skupine su
bili katolici i pravoslavci. Katolici su živjeli u svim dijelovima
grada, a pravoslavci pretežito u Donjem gradu. Od 40-tih
godina 19. stoljeća počinje rasti broj Židova i njihov utjecaj
u trgovini.
Polovicom 19. stoljeća Osijek je bio pravo kulturno,
vjersko i prosvjetno središte, ne samo Slavonije, već i
područja od juga Bosne pa sve do Budima. To je vrijeme
označavalo početak stvaranja novog građanskog sloja i
početka kraja plemićkih titula. Svakodnevica Osječana,
prema svjedocima tog vremena, bila je doba velikih ratova
i nevolja, bolesti, nevremena, stalnih kiša i poplava, a
također suše i hladnoće, nepravilnih godišnjih doba,
oskudice, nezadovoljstva ljudi, pokvarenosti gradskih
vlasti, itd. Zaključiti možemo da se vremena mijenjaju, ali
će neke stvari uvijek ostati iste.
a
IZVORI I LITERATURA
1. Sršan, Stjepan, 2000. Gradivo za povijest Osijeka i Hrvatske, knjiga
11, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.
2. Sršan, Stjepan, 2007. Gradivo za povijest Osijeka i Hrvatske, knjiga
21, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.
3. Sršan, Stjepan, 1997. Osječki dnevnik Sebastijana Karla Redlsteina
(1804-1832), Državni arhiv u Osijeku, Osijek.
4. Sršan, Stjepan, 1993. Osječki ljetopisi 1686.-1945., Povijesni arhiv
u Osijeku, Osijek.
***
1. Mažuran, Ive, 1996. Od turskog do suvremenog Osijeka, Zavod za
znanstveni rad HAZU u Osijeku, Osijek.
2. Plevnik, Božo, 1987. Stari Osijek, Radničko sveučilište “Božidar
Maslarić”, Osijek.
3. Sršan, Stjepan, 1996. Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku,
Osijek.
4. Sršan, Stjepan, Stojčić, Tihomir, 1989. Reriaque civitas Essek
1809., Muzej Slavonije, Osijek.
5. Španiček, Žarko, 2002. Slavonski pučki proroci i sveci, Hrvatski
institut za povijest, Slavonski Brod.
6. Živaković-Kerže, Zlata, 2001. Svaštice iz staroga Osijeka, Grafika
Osijek, Osijek.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
NOĆNI ŽIVOT I ZABAVA U OSIJEKU NA
PRIJELAZU 20. STOLJEĆA Ivan Horvat
Zabava kao predmet proučavanja povijesti u hrvatskoj
historiografiji dugo vremena nije bila vrlo popularna tema,
te kao takva nije pobuđivala zanimanje istraživača, često
je smatrana trivijalnom. Ono što se često zaboravlja
jest da je povijest živa, dinamična i sveobuhvatna i da
zabava kao bitan aspekt svakodnevnog života uvelike
utječe na živote ljudi, kao i sam duh vremena u kojemu
žive. Stoga, upoznati načine i vrste zabave nekog doba,
te njihovu važnost u životima ljudi, jednako je važno kao
i upoznavanje uzroka i posljedica društveno-političkih
odnosa iz kojh oni proizlaze.
“Opasnost prijeti! Halleyev komet približava se sve
više našoj zemlji, zato bjež’mo u Srijemski podrum!”
(Vinaj; 2008: 25) Ovo upozorenje i poziv na opću paniku
koji je jednog jutra osvanuo na osječkim ulicama mogao
bi navesti i najracionalnijeg putnika namjernika da uputi
jedan brzi pogled prema nebu prije nego da petama
vjetra i uputi se u u Deszathyjevu ulicu br. 40, gdje se
smjestio Srijemski podrum. Međutim, tamo bi zatekao
tek veselo društvo koje je vlastitom namjerom, ili pak
ponukano dosjetljivim plakatom, došlo kako bi, “uz
dobru kapljicu, janjetinu i odojke na ražnju, sa veselom
svirkom tamburaša” 1. svibnja 1912. proslavilo godišnjicu
otvorenja podruma. (Vinaj, 2008: 25) To je samo jedan
djelić noćnog života u Osijeku na prijelazu 20. stoljeća,
koji je na tragu srednjoeuropske tradicije pratio sva nova
zbivanja i trendove u društvenom životu. Ono što je možda
najfascinantnije jest da je gotovo cijelo stoljeće prošlo od
nastanka ovog plakata, no sama njegova ideja i struktura
može nam puno toga reći o mentalnom sklopu ljudi i
duhu vremena u kojemu je nastao, koji su iznenađujuće
- moderni.
GOSTIONICE I KAVANE
Gostionice kao gradska okupljališta oduvijek su bile
mjesta zabave, razonode i opuštanja i kao takve imale
su vrlo važnu društvenu ulogu. One su se posjećivale
svakodnevno, tamo su se izmijenjivala iskustva, sklapala
poznanstva i poslovi, u njima se šalilo, svađalo, smijalo
i plakalo. Gostionica K topu u Tvrđi, smještena na kraju
Kuhačeve ulice prema Donjem gradu, bila je jedna od
najstarijih u gradu (Živaković-Kerže, 2001: 75), u kojoj su,
kao i u brojnim drugima, posjetioci mogli uživati u raznim
vrstama domaćih i stranih piva, vina, rakije i drugih pića.
Sa zadovoljnim mušterijama bili su zadovoljni i vlasnici,
i dok su gostioničari punili krigle, čelnici gradske uprave
zadovoljno su trljali ruke ubirući poreze i pristojbe od
prodaje pića u gradu.
b 26 b
Koliko su gostionice bile unosan posao, ne samo za
njihove vlasnike nego i za sam Osijek, svjedoči i žalba
iz 1867. za uvođenje pristojbe na istočeno pivo, uz već
postojeće pristojbe na proizvedeno pivo, koju su podigli
Aleksandar Raih, vlasnik pivare u Donjem gradu, i Cajetan
Šeper, vlasnik gornjogradske pivare. (Živaković-Kerže,
1999: 159) Nepopustljivost gradskih čelnika oko pitanja
gostionica i prihoda koje grad ima od njih, jasna je i iz
zahtjeva koji je ponovno 1891. podigao Šeper, ovaj put
s lokalnim pivarom Bauerom, tražeći dokinuće uvoznine
na domaće pivo, a povišenje uvoznine za strano pivo s
2 na 3 forinte po hektolitru. Međutim, kao i prethodni, i
taj je zahtjev odbijen. (Sršan, 2007a: 369) Dodatni prihod
gradu činile su i kazne od 10 novčića koje su gostioničari
morali plaćati ako bi radili nakon početka “policajne ure”.
(Sršan, 2007a: 29) Ponekad bi se gostionica ili krčma
našla na putu urbanističkog razvoja grada, no tada bi
se vlasniku platila odšteta i pružila nova lokacija, kao u
slučaju krčme K splavi, vlasnika Ignje Weissa, koja je
morala biti srušena 1890. zbog proširenja mitnice u blizini
kolodvora. Na prijedlog glavnog gradskog zastupnika
Adama pl. Reisnera, isplaćena mu je odšteta od otprilike
200 forinti, pomoću koje je otvorio novu krčmu nazvanu
Buva. (Sršan, 2007a: 366)
U starom Osijeku se u svakoj ulici nalazila samo
jedna gostionica, koja je toj ulici davala ime i biljeg, te je
predstavljala osnovu “teritorijalne” podjele unutar gradskih
četvrti. Tako se u današnjoj Dubrovačkoj ulici nalazila
gostionica Kod crvenog kokota, zbog čega se i ulica
nazivala Kokotova, a u Ulici Hrvatske Republike nalazila
se gostionica Kod divljega čovjeka, pa se stoga i ulica tako
zvala. Gostionica Tri ruže nalazila se u današnjoj Ružinoj
ulici, Kod sunca u Sunčanoj, a K patki u Patkinoj ulici (danas
Ulica Josipa Bösendorfera u Tvrđi). Ponekad se provodila
praksa da se samo dijelu ulice u blizini pojedine gostionice
daje ime po toj gostionici, kao u slučaju Cvjetkove ulice
koja je ime dobila po kipu sv. Florijana ili Cvjetka, čiji se
središnji dio nazivao Paunova ulica, prema gostionici K
paunu koja se tamo nalazila. Donji dio iste ulice nazivao
se Labudova jer se prema predaji starih Donjograđana
tu nalazila bara u kojoj su se kupali labudovi. (Živaković-
Kerže, 1997: 39-40)
Također, sjeverni dio Ulice sv. Petka nazivao se Zvonov
sokak po gostionici K zvonu, a sjeverni dio Banove ulice od
Podravine (današnja Kišpatićeva) do Drave dobio je naziv
Rakov sokak po gostionici Kod tri crvena raka. (Živaković-
Kerže, 1997: 42) Paromlinska ulica (današnja Huttlerova),
koja je dobila ime po Kraussovom paromlinu, do 1878.
nazivala se Janjetova ulica (Lamelgasse) po gostionici K
janjetu. (Živaković-Kerže, 1997: 43) Na uglu Ribarske i
OSIJEK KROZ POVIJEST e NOĆNI ŽIVOT I ZABAVA
Šamačke ulice nalazila se do druge polovice 20. stoljeća
stara kuća gostionice Šaran. Glasovita je po svojoj tradiciji,
jer se spominje već 1774. kada je prijestolonasljednik
Josip II. dolazeći u Osijek često nalazio zabavu baš u
toj gostionici. (Živaković-Kerže, 1997: 38) Još jedna od
najpopularnijih osječkih gostionica, koja je ujedno slovila
i za najotmjeniju, zvala se K bijelom vuku (Zum weisen
Wolfen), a nalazila se u Tvrđi u ulici Franje Kuhača 31,
gdje se, osim piva, vina i drugih alkoholnih pića, ispijala
i kava i to još od 1718. godine. (Živaković-Kerže, 2001:
77)
Za one, nešto otmjenije građane, kojima gostionice
nisu bile po njihovom ukusu, postojale su gradske kavane
u kojima su se voljeli okupljati. U
prvim desetljećima 20. stoljeća,
po uzoru na bečke i slične kavane,
u gornjogradskim se kavanama
mogla naručiti Schwartz kava, ili
Kapuziner kava (crna kava s nekoliko
kapi slatkog vrhnja), ili Melange
(kava s istom količinom kave i
mlijeka), Brauner kava (smeđa) ili
Verkhert kava (gotovo bijela). U
kavanu Casino u Županijskoj ulici
danju i noću zalazile su, uz bogate
trgovce i industrijalce, i osobe na
visokim položajima, te osobe iz
uglednih osječkih obitelji, pa je ona
uz svoju društvenu ulogu imala
i onu drugu, poslovnu, budući
da su se u njoj sklapala nova
poslovna poznanstva, dogovori i
ugovori. U kavanu su, zbog blizine
Hrvatskog narodnog kazališta,
često zalazili i domaći, ali i strani
glumci i ostali umjetnici koji su se
sa svojim putujućim družinama
zatekli u Osijeku. Međutim, budući
da početkom 20. stoljeća žene
nisu zalazile u kavanu Casino,
ta okupljanja su uglavnom bila
privilegij muškog svijeta. (Živaković-Kerže, 2004: 31)
Kako bi povećao atraktivnost i posjećenost kavane
Casino, njezin “kafeđija” Adolf Schuller predao je 1897.
gradskom poglavarstvu zahtjev za postavljanje stolova na
pločniku ispred kavane, što mu je dozvoljeno, ali samo
jednog reda stolova i to samo uvečer, pod uvjetom da
stolovi ne smetaju prolazu pješaka ispred kavane. (Sršan;
2007b: 195) Vlasnici kavana i gostionica također su često
organizirali razne filmske projekcije, okupljanja i zabave,
koje su oglašavali putem ponekad senzacionalističkih,
ali i urnebesnih plakata, poput onoga za već spomenutu
proslavu godišnjice otvorenja Srijemskog podruma, kojim
gostioničar Čika Paja poziva ljude da sklonište od zlogukog
Halleyjevog kometa pronađu baš u njegovoj gostionici.
(Vinaj, 2008: 25)
b 27 b
Još jedna vrlo popularna osječka kavana bila je ona u
Hotelu Central na glavnom gradskom trgu, čiji je prostor bio
podijeljen na odjeljke od kojih je svaki bio povjeren jednom
konobaru. Sam hotel bio je u vlasništvu veleposjednika
Cajetana Šepera, vlasnika gornjogradske pivare, koji je
1888. g. odlučio srušiti svoje svratište K zlatnom križu (Zum
goldenen Kreutz) i na istome mjestu izgraditi luksuzan
hotel s 25 soba, kavanom i velikom terasom na prvom
katu, na kojoj bi se uvečer slušala glazba. Za osječke
intelektualce, aristokraciju, trgovce, bankare, obrtnike, pa
i dame koje su počele zalaziti u kavanu Central, ona je
postala omiljenim mjestom za dnevno čitanje novina uz
pomoć dugačkih držača od mahagonija, prepričavanje
kuloarskih priča i komentiranje
aktualnih skandala. (Živaković-
Kerže, 2004: 32)
Slično se provodilo i u kavani
Hotela Royal u vlasništvu braće
Garai, za koju se kaže da je
secesijski duh Osijeka izravno
proizlazio iz nje. Izgrađena je
početkom 1905. kada i Hotel Royal,
koji predstavlja najreprezentativniju
secesijsku zgradu u Kapucinskoj
ulici. Ona je veći dio svog dobrog
glasa dugovala stalnim i posebnim
skupinama gostiju koji su imali
naviku redovito u nju zalaziti.
Slavnim danima kavane Royal
pridonijeli su osječki politički i
kulturni krugovi 20. stoljeća koji
su je izabrali za mjesto okupljanja,
ćaskanja i druženja, a stalni
posjetitelji ove kavane pripadali su
onima koji su ne samo pratili život
u svom gradu nego su i utjecali
na njega. Bili su to ugledni osječki
odvjetnici, liječnici, profesori,
inžinjeri, te posjednici i drugi.
(Živaković-Kerže, 2004: 33)
KAZALIŠNI ŽIVOT
U 19. stoljeću djelovalo je u Gornjem gradu Ignacijevo
društvo kao prvo osječko diletantsko kazalište. Zadaća
mu je bila dobrotvorna, a priređivalo bi zabave svojim
članovima. To je društvo u Osijeku osnovalo prvu
diletantsku družinu pod vodstvom Paje Kolarića i Srečka
Laya u kojoj se glumilo na njemačkom jeziku, a od 1863. i
na hrvatskom. Klupska kuća imala je i stalnu pozornicu sa
zastorom izgrađenu od drveta i postavljenu na stupove,
jer se nalazila u gornjgradskoj Podravini u blizini Drave,
pa je stalno bila izložena poplavama. (Živaković-Kerže,
2001: 203)
Prvi korak prema profesionalnom kazalištu poduzelo
je osječko Dioničko društvo za izgradnju kazališta i kasina
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

koje je 1866. godine u Županijskoj PRVI OSJEČKI KINEMATOGRAFI

ulici podiglo zgradu kazališta i kasina.
Nacrt zgrade izradio je Karlo Klausner Od svoje pojave u prosincu 1895.,
prema zamisli poznatog osječkog kinematografija se kao novi oblik
slikara Adolfa Waldingera, koji je u zabave i razonode proširila Europom
projekt svratišta Casino uključio i neviđenom brzinom. Amaterska
veliku gostionicu i kavanu te lijep vrt. i profesionalna kina nicala su
Na prvom katu djelovalo je društvo posvuda, a prvi kinematografi teško
Casino, a tu su bile i čitaonica te su se nosili s navalom gledatelja
dvorana za ples. (Živaković-Kerže, fasciniranih filmskom magijom. Od
2001: 94) samih početaka s projekcijama
Međutim, odmah po izgradnji nepomičnih fotografija, do pravih
kazališta, ono je iznajmljeno srpskom pomičnih slika, Osječani su na valu
narodnom pozorištu iz Novog Sada, ovog novog europskog i svjetskog
u čijem je najmu ostalo sve do 1907. trenda bili u prilici vidjeti većinu
U međuvremenu osječki kazališni kinematografskih ostvarenja toga
ansambl izvodio je predstave izvan doba, prvo na improviziranim
grada, uglavnom u Varaždinu i projekcijama po gostionicama,
Karlovcu. (Živaković-Kerže; 2008: hotelskim terasama, paviljonima
28) Godine 1894. kazalište dobiva i sl., a od 1912. i u prvom pravom
službeni naziv Theater der königlichen osječkom kinu - Urania. U prvim
Freistadt Essegg, odnosno Kazalište desetljećima 20. stoljeća Osječani
slobodnog kraljevskog grada Osijeka. su tako mogli pogledati domaće
Iako je bila u najmu novosadskog narodnog kazališta, i svjetske hitove kao što su Cirkus Charliea Chaplina,
zgrada je ponekad u razdoblju između 1866. i 1907. bila “velefilm” Sanfrancisko u plamenu, “prvi jugoslavenski
iznajmljivana i drugim zakupcima, pa je osječka publika film” Kroz buru i oganj, te “najveće filmsko djelo svijeta”
ipak bila u prilici vidjeti raznolik kazališni program. Tako je, Kavalir s ružom. (Vinaj, 2008: 18-19)
npr. 1896. stanoviti Vaclav Anton, bivši član zemaljskog U svibnju 1896. u gradu se pojavio Geographische
kazališta iznajmio zgradu osječkog kazališta za izvođenje Weltpanorame, koji je Osječanima pet mjeseci poslije
dvadeset opernih i operetnih prve svjetske kino predstave
predstava. (Vjesnik županije braće Lumiére u Parizu, prikazao
virovitičke, br. 22, 1896: 178) Osječka samo nepomične slike o velikim
publika također nije bila zakinuta svjetskim događajima. Iako
za najpopularnije i najzanimljivije ovo prikazivanje nema veze s
predstave toga vremena, poput pravom kinematografijom, ipak
kontroverzne Nore Henrika Ibsena, je nalikovalo filmu s pokretnim
prikaza egzotičog istoka u predstavi slikama, koji se od te godine već
Geisha, Šenoinog Zlatarevog zlata i prikazivao u Zagrebu. (Živaković-
brojnih drugih. (Vinaj, 2008: 9-11) Kerže, 1997: 139) Međutim,
Dana 7. prosinca 1907. godine već u srpnju iste godine, jedna
u kazališnoj je zgradi odigrana ekipa “Braće Lumiére” na svojoj
svečana predstava u slavu otvorenja je balkanskoj turneji, nakon
novoga Hrvatskog narodnog gostovanja u Ljubljani, Zagrebu
kazališta, kada je osječki ansambl i Beogradu, priredila i u Osijeku
HNK napokon dobio vlastitu matičnu prvu predstavu “pokretnih
kuću. Prvu osječku predstavu slika”. Filmski repertoar činili su
činila je uvertira Gundulićeve filmovi Ulazak vlaka u stanicu,
Dubravke, Ogrizovićeva dramska Rušenje zida, Dječja igranka,
ilustracija Bukovčeve slike Slava Kupanje u moru i Riblja tržnica
preporoditeljima i prvi čin Smetanine u Marsiellesu. (Živaković-Kerže,
opere Prodana nevjesta u prijevodu 2001: 215)
Augusta Šenoe. (Živaković-Kerže, Prvi osječki kinematograf
1997: 134) Od tada je osječka otvoren je 1901. kada je u Osijek
kazališna publika napokon mogla “došao neki Kraus s pravom
uživati u predstavama u izvedbi, kinoaparaturom za prikazivanje
domaćih, osječkih glumaca. filmova”, a prve projekcije

b 28 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e NOĆNI ŽIVOT I ZABAVA

održane su u gostionici Zrinjevac vlasnika Tome Rajha.

Ubrzo su se udružili Kraus i Rajh, te su nabavili veliku lanenu
ceradu i stroj na električni pogon, pa su otvorili prvo stalno
natkriveno kino, koje se po nekim svjedočenjima nalazilo u
Desatičinoj ulici (današnjoj Ulici Hrvatske Republike). Taj
je osječki kinematograf “životario” oko tri godine, nakon
čega mu se gubi svaki trag (Živaković-Kerže, 2001: 216).
Kraus i Rajh, međutim, nisu bili jedini osječki poduzetnici
koji su uvidjeli potencijal ovog novog tipa zabave. Uz njih
dvojicu, spominju se i filmske projekcije na Žitnom trgu
(današnji Gajev trg) 1903. gdje je djelovao Bioscop Narten
(Vinaj, 2008: 17), kao i projekcije u paviljonu Dragutina
F. Lifke iz iste godine, najavljivane kao “Edisonov ideal
elektro-bioskopsko kazalište za prikaz senzacionalnih
događaja u živim slikama i prirodnim bojama i veličini”.
(Vinaj, 2008: 4)
Urania kino d.d. 4. ožujka 1912. postavilo je kamen
temeljac za kinematograf Urania u Gornjem gradu u
produžetku Kolodvorske ulice. Kino je 8. srpnja 1912.
dobilo dozvolu za davanje kinematografskih predstava i
u prostorijama društva Casino u Donjem gradu, u zgradi
današnjeg Dječjeg kazališta. Zgrada gornjogradskog kina
Urania dovršena je 17. rujna 1912. s prvim upraviteljem
Antunom Orelom. U unutrašnjosti je zgrada odmah bila
osvjetljena plinskom i električnom rasvjetom iz vlastitog
generatora. (Živaković-Kerže, 1997: 140)
Prva filmska predstava u novoizgrađenom kinu
prikazana je 19. rujna 1912. Aparatom za projiciranje
kinematografskih slika upravljao je iskusni operater
Ernest Huttar, rođen u Pragu 1893. godine. U djelatne
dane prikazivana je samo jedna predstava i to u 20:30
sati, a nedjeljom i blagdanima Osječani su mogli pogledati
tri do četiri kino predstave s početkom od 14:30 do 22:15.
(Živaković-Kerže, 2001: 218) Zanimanje za kino predstave
uvelike je nadmašilo očekivanja vlasnika kinematografa,
pa je zabilježen slučaj da je gradski redar Stjepan Kantora
6. listopada 1912. tužio Antuna Orela jer je izdao u prodaju
više karata nego što je kino moglo primiti gledatelja, tako
da je u jednom slučaju na balkonu kina 12 ljudi, a u parteru
njih čak 40 bilo primorano stajati, iako su platili sjedeću
kartu. Međutim, niti ta neugodna situacija nije ih spriječila
da cijelu projekciju pogledaju do kraja. (Živaković-Kerže,
1997: 143)
Kao što je ranije spomenuto, osim kina, filmske su
se projekcije održavale ponekad na otvorenome, kao
i u osječkim hotelima i gostionicama. Tako se spominje
Royal-Biograph smješten u hotelu Royal i Apolo-kino u OSTALI OBLICI ZABAVE
bivšoj Fleitzovoj gostionici u Strossmayerovoj ulici 100.
(Vinaj, 2008: 4) Također, u zgradi Narodnog kazališta Naravno, gostionice, kavane, kina i kazališta nisu
djelovao je Kazališni kino, te ljetno Korzo kino u hotelu bila jedina mjesta gdje su Osječani mogli pronaći
Grand. (Vinaj, 2008: 23) Uz ta postojeća profesionalna i zabavu. Različite privatne zabave, koncerti, plesnjaci i
amaterska kina, Osijek je u prvim desetljećima 20. stoljeća posjeti zabavljačkih putujućih skupina - sve su to starim
dobio još nekoliko kina od kojih je prvo nakon Uranije bilo Osječanima bili razlozi za izlazak. Najstariju vijest o
kino Slavija u Cvjetkovoj ulici u Donjem gradu, koje je dolasku cirkusa u Osijek zapisao je 14. travnja 1800.
uporabnu dozvolu dobilo 26. prosinca 1920. godine. osječki župnik Josip Antun Turković riječima: „Engleski
su se jahači sa svojim kolima danas prvi put pokazali.”

b 29 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

Međutim, tada su cirkusi imali vrlo skroman program jer se

cjelokupna predstava svodila samo na jahanje. (Živaković-
Kerže, 1997: 130) Također je poznato da je Osijek 1886.
posjetio Circus Articelli, čiji su jahači i akrobati oduševili
Osječane. (Vinaj, 2008: 28) Nakon njega, u grad je 1898.
stigao najznamenitiji cirkus Barnum i Bailay, koji je došao
posebnim vlakovima i zbog svoje je veličine bio smješten
na prostranom topničkom vježbalištu u Donjem gradu. Pod
cirkuskim šatorom se u jednom danu okupljalo 20 000 ljudi,
što iz grada, što iz njegove okolice, a zanimanje za ovaj
cirkus bilo je toliko veliko da su u posljepodnevnim satima
u gradu bile zatvorene sve trgovine, uredi i gostionice.
(Živaković-Kerže, 1997: 131) Drugi cirkusi i slične putujuće
skupine pout Cirkusa Pkard i Cirkusa Renlov zabavljali su
Osječane s vremena na vrijeme svojim predstavama kao
što su “natjecanje u hrvanju između misterioznog hrvača
Crne Maske i hrvatskog Herkulesa - T. Becka.”. Osječani
su ostali zapanjeni “briljantnom predstavom svjetske
produkcije Čovjek pod autom” i fascinirani Montenegrovom
Menažerijom gdje su mogli vidjeti “velikimi zmijami,
18 lavovah, 6 divlji bengalski jaguari, obitelj morskih
medvjedah sa sjevernog pola, obitelj tako zvanih srebrnih
lavovah” i sl. (Vinaj, 2008: 28)
Balovi i plesnjaci bili su još jedan popularan oblik
zabave, te su se održavali u zato posebno izgrađenim
dvoranama, od kojih je najpoznatija ona na ulazu u
perivoj Gradski vrt, koja je zbog svoje ljepote ponekad
bila nazivana osječkim Schönbrunom. Ona je u stvari
bila zgrada streljane, izgrađena u klasicističkom stilu, a
sastojala se od gostionice, velike staklene terase i izuzetno
lijepe plesne dvorane - prve i jedine dvorane u gradu koja
je bila namijenjena samo za ples (Živaković-Kerže, 2004:
19). Kao takva, bila je posebno privlačna Osječanima iz
viših društvenih krugova, mjesto gdje se išlo vidjeti i biti
viđen, gdje čak i uobičajena pravila lijepog ponašanja nisu
bila adekvatna, nego su uzdignuta na jednu potpuno novu
razinu. Tako naprimjer, dok u Osijeku pločnici još nisu bili
u modi, pred ulazom u balsku dvoranu Gradskoga vrta u
vrijeme kišnih dana nalazile su se brojne kaljuže i blato.
Da bi posjetioci lijepi i čisti ušli u dvoranu, kavalir je morao
skinuti svečane cipele i čarape da bi bos prenio damu na
rukama u dom zabave. Zatim bi se pred ulazom obrisao,
obuo i plesni par bi dostojanstveno ušao u balsku dvoranu.
(Živaković-Kerže, 1997: 129)
Za one u potrazi za nešto intimnijim oblicima zabave,
na raspolaganju su bile javne kuće, tzv. bludilišta,
koja su bila jedina mjesta na kojima se legalno moglo
baviti prostitucijom. Ona je bila kontrolirana Statutom
o nadziranju prostitucije u gradu Osijeku, koji je točno
propisivao djelatnosti i usluge koje su se mogle pružati u
osječkim bludilištima. Taj statut, međutim, nije bio imun na
izmjene i dopune, tako je 1887. predan zahtjev gradskom
poglavarstvu da se ukine stavka koja, pod prijetnjom
gubitka ovlasti za držanje bludionice, zabranjuje u tim
ustanovama prodaju sve hrane i pića osim kave i čaja. U
istom je zahtjevu zatraženo i reguliranje smještaja osječkih

b 30 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e NOĆNI ŽIVOT I ZABAVA
bludnica, kako bi one mogle živjeti isključivo u bludilištima,
nikako u privatnim stanovima. (Sršan, 2007a: 40) Gradskih
je bludilišta bilo nekoliko, a poznat je zahtjev za izgradnju
jednokatne i prizemne zgrade za
bludilište u vlasništvu supružnika Vilima
i Elizabete Aranyoš, predan gradskom
poglavarstvu 1912. godine. Gradsko
poglavarstvo odobrilo je nacrt i izdalo
građevinsku dozvolu za zgradu koja se
nalazila u Cankarevoj ulici (današnja
Čevapovićeva) na broju 24-26 (Zbirka
odobrenih gradjevnih nacrta, Tek. br. 21,
Registraturni broj 15847. i, 1912).
Različite privatne zabave, također su
bile vrlo popularna odredišta Osječana,
pogotovo u posebnim prilikama poput
poklada, kada bi se diljem grada
organizirale krabuljne zabave, vrlo
popularne u to doba i iščekivane čitave
godine. Tako je u Osijeku 6. veljače 1926. upriličeno čak
deset pokladnih zabava, te se u svim dijelovima grada tu
noć veselilo kao nikada ranije. Članovi pojedinih osječkih
obitelji zabavljali su se na tri krabuljne zabave. Na
obrtničkoj zabavi u Royalu moglo se vidjeti tatu i mamu,
dok je omama s unukom bila na orlovskoj zabavi kod
Jelića, a otata se zabavljao na Zvonimirovoj zabavi kod
Fabijanovića. (Živaković-Kerže, 1997: 128)
No u nedostatku ekstravagantnih krabuljnih zabava,
dovoljne su bile i one nešto konvencionalnije. Naprimjer,
Adela Deszaty, rođena Horing, udovica ljekarnika
Deszatya iz Duge ulice, okupljala je 70-ih i 80-ih godina
19. stoljeća u svome domu takozvani Osječki trio. Adela
je svirala klavir, Josip Gustav Blau, bogati osječki trgovac,
violinu, a Ivan Nepomuk Hummel violončelo. U to doba
niti jedna glazbena priredba u gradu nije mogla proći
bez Hummla, koji je tada bio središnja osoba glazbenog
života. (Živaković-Kerže, 1997: 85) Takvi i drugi koncerti
bili su uobičajena pojava u Osijeku, pogotovo na državne
praznike, poput dana stupanja Franje Josipa I. na vlast i
sl., kada su bili neizostavni. Često su imali i humanitarni
karakter, tako da su uz svoju zabavnu ulogu imali i ulogu
prikupljanja novca za različite grupe ljudi i institucije u
potrebi, kao što su pučka kuhinja, crveni križ, dom za
nezbrinutu djecu, ali i u ratno-pripomoćne svrhe i sl. (Vinaj,
2008: 24-25)
Naposljetku, čak i uz sve dostupne izvore, teško je
uhvatiti duh jednog vremena gledajući ga s distance od
sto ili više godina, tako da se njegovo objašnjavanje kroz
današnje prilike može činiti uzaludnim trošenjem riječi.
Vođeni time, možda je najbolje zaključiti koristeći se
originalnim svjedočanstvom vremena, novinskim člankom
iz Vjesnika o jednoj od zabava u kavani Casino, koji nam
izvještava: “Među gostima koji se sakupiše u lijepom
broju vidjesmo podžupana g. Chauraka sa suprugom,
predsjednika sudbenog stola g. Štefanovića, pukovnika
g. Ditza itd. Premda je unapried ustanovljeno bilo da će
b 31 b
koncert biti bez plesa, nisu se mogli suzdržati mladi plesači
i plesačice, da po dovršenom programu ne zaplešu. A tko
bi imao toliko smjelosti, toliko snage i srca, da im uzkrati to
mladenačko uživanje, u kom se kad kada i
stariji pomlade? Sa Straussovim valcerom
odpočet je ples oko 11 sati, a dovršen je
oko 3 sata po ponoći. Cielo družtvo bijaše
izvanredno dobro zazpoloženo, a razišlo se
je oko 4 sata pod zoru zadovoljno. - Ovom
potrebnom zabavom dokazano je da se
može preporoditi i družtveni život u gradu
Osieku.” (Vjesnik županije virovitičke, br. 2,
1895: str. 14)
Kada bismo nešto naučili iz ovoga,
možda se današnji noćni život Osijeka
i ne bi činio toliko tmurnim kako se često
prikazuje. Mnogi sadržaji koje danas
imamo, kao što su kazališta, kina, različita
kulturnoumjetnička društva i sl. stoje na
temeljima nastalim baš u secesijsko doba na prijelazu
20. stoljeća. Međutim, kako se volimo hvaliti secesijskim
nasljeđem Osijeka, ne bi bilo na odmet imati i barem malo
secesijskog duha, a sve ostalo će doći samo. I tko zna,
kada nam Halleyjev komet ponovno priprijeti, možda
opet budemo imali mjesto na koje se možemo skloniti od
a
njega.
IZVORI I LITERATURA
1. Sršan, Stjepan (urednik), 2007a. Gradivo za povijest Osijeka i
Slavonije, knjiga XXI., Zapisnici grada Osijeka 1887. - 1895., Državni
arhiv u Osijeku, Osijek, str. 29, 40, 366, 369.
2. Sršan, Stjepan (urednik), 2007b. Gradivo za povijest Osijeka i
Slavonije, knjiga XXII., Zapisnici grada Osijeka 1896. - 1901., Državni
arhiv u Osijeku, Osijek, str. 195.
3. Vinaj, Marina, 2008. Plakat za plakat - iz zbirke Muzeja Slavonije
Osijek, Muzej Slavonije Osijek, Osijek.
4. Novogradnja prizemne i jednokatne stambene zgrade za bludilište
(RČ. 1584/9 i 10), Zbirka odobrenih gradjevnih nacrta, Tek. br. 21,
Registraturni broj 15847. i, Poglavarstvo sl. i kr. grada Osijeka, Osijek,
1912.
5. Vjesnik županije virovitičke, 15. siječnja 1895., br. 2, god. IV
6. Vjesnik županije virovitičke, 15. studeni 1896., br. 22, god. V
***
1. Živaković-Kerže, Zlata, 1997. Svaštice iz staroga Osijeka, Hrvatski
institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
Slavonski Brod; Društvo za hrvatsku povijesnicu, Osijek.
2. Živaković-Kerže, Zlata, 1999. S tradicionalnih na nove puteve -
trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu
stoljeća od godine 1868. do 1918., Hrvatski institut za povijest - Zagreb,
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod;
Društvo za hrvatsku povijesnicu, Osijek.
3. Živaković-Kerže, Zlata, 2001. Svaštice iz staroga Osijeka II.
(dopunjeno i izmijenjeno izdanje), Hrvatski institut za povijest -
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod;
Društvo za hrvatsku povijesnicu, Osijek.
4. Živaković-Kerže, Zlata, 2004. Osječka sjećanja i svaštice (20.
stoljeće) (1. dio), Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod; Društvo za hrvatsku
povijesnicu, Osijek.
5. Živaković-Kerže, Zlata, 2008. Osječka sjećanja i svaštice (20.
stoljeće) (2. dio), Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod; Društvo za hrvatsku
povijesnicu, Osijek.
Sve slike su fotografije originalnih plakata iz kataloga “Plakat za plakat”
Marine Vinaj, koje je fotografirao Marin Topić.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
OSIJEK U VRIJEME REVOLUCIONARNIH
ZBIVANJA 1848. I 1849. GODINE Dejan Zelenak
Hrvatski i mađarski narod još od potpisivanja Pacte
Convente veže zajednička povijest. Hrvatsko-ugarski
kraljevi vladali su ovim zemljama četiri stoljeća, sve
do 1526. godine, kada hrvatski, a zatim i mađarski
predstavnici za svoje vladare izabiru austrijsku kuću
Habsburg. Na početku ovog rada prikazat će se zašto
je tijekom 19. stoljeća došlo do hrvatsko-mađarskih
sukoba oko autonomije Hrvatske. Cilj rada je prikazati
hrvatsko-mađarske odnose i događanja u Osijeku 1848.
i 1849. godine, od početnih sukoba između mađarona i
narodnjaka te mijenjanja gradske vlasti, pa do zauzimanja
Osijeka od strane mađarske vojske, čime je 22. listopada
započeo otvoreni rat, i oslobođenja Osijeka od strane
carske vojske 13. veljače 1949. godine.
Slavonija je 1848. godine
bila razdijeljena na dvije
posebne administrativno-
političke i teritorijalne cjeline.
To su bile Vojna granica,
koja je na ovim prostorima
još službeno nazivana i
Slavonska vojna granica,
te područje Slavonije i
Srijema koje se nalazilo
pod civilnom vlašću. Vojna
granica bila je indirektno
podređena dvorskoj bečkoj
komori i vojnoj komandi
u Grazu, a obuhvaćala je
tri regimente ili pukovnije:
Brodsku sa središtem u
Vinkovcima, Gradišku
sa središtem u Novoj
Gradiški i Petrovaradinsku
sa središtem u Mitrovici. Ban Josip Jelačić
Područje Slavonije i Srijema koje se (1801. - 1859.)
nalazilo pod civilnom vlašću u okviru
Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a indirektno
pod Habsburškom Monarhijom i Carskim vijećem u Beču.
Civilni dio Slavonije sastojao se od triju županija: Srijemske
sa središtem u Vukovaru, Virovitičke sa središtem u
Osijeku i Požeške sa središtem u Požegi. Osijek je tada
bio jedini veći grad u Slavoniji i Srijemu. 1848. godine
imao je 13.221 stanovnika, a za njim su slijedili znatno
manji gradovi i trgovišta do 5000 stanovnika, kao što su, u
civilnoj Slavoniji i Srijemu, Požega, Vukovar, Ruma, Ilok,
Virovitica, Šid, Dalj i drugi, a u vojnoj Slavoniji i Srijemu,
Vinkovci, Brod na Savi, Gradiška, Petrovaradin, Mitrovica,
Zemun i drugi. (Balta, 2000: 7-13)
b 32 b
ZAOŠTRAVANJE ODNOSA IZMEĐU
HRVATSKE I MAĐARSKE 1848. GODINE
Mađarska nacionalna svijest posebno je jačala od
početka 19. stoljeća, tražeći svoju nacionalnu državu, koja
bi bila neovisna od politike Beča. Mađarski političari te
iste zahtjeve, koje su oni tražili, nisu uvažavali hrvatskom
narodu i kraljevstvu. Nakon što su revolucionarna zbivanja
1848. godine prisilila kralja Ferdinanda V. da 17. 3. 1848.
potvrdi mađarsku vladu odgovornu Ugarskom saboru,
dolazi do intenziviranja hrvatsko- mađarskih odnosa.
(Povijest Osijeka 2, 1996: 129) Kako je Hrvatska za
mađarsku politiku imala posebno značenje zbog veze
s Jadranskim morem i zbog vojnog potencijala kojeg je
predstavljala Vojna granica, postojala je želja
da se izbjegne međusobno zaoštravanje i
produbljivanje hrvatsko-mađarskih sukoba.
To se najbolje može vidjeti iz posebnog
proglasa Hrvatima, kojeg su uputili mađarski
nacionalisti iz Pešte krajem ožujka 1848.,
a u kojem pozivaju na izbjegavanje
međusobnih sukoba i na zajedničku borbu
protiv «tiranske austrijske birokracije»,
koja je krivac za hrvatsko-mađarske
sporove. (Sršan, 2001: 236) Usprkos ovom
proglasu Mađarski sabor u prvoj polovini
travnja 1848. donosi ustavne zakone kojima
je predviđena unitarna mađarska država,
s mađarskim kao službenim jezikom,
te s mađarskom vojskom, financijama
i diplomacijom. Prema ovim zakonima
Slavonija je trebala postati integralni dio
mađarske države i nestati kao posebna
kraljevina, dok bi Hrvatskoj formalno bila
ostavljena pokrajinska autonomija, ali u
suženom obliku. Odgovor Hrvatske strane
na ugarsku uzurpaciju stigao je vrlo brzo. Već
je krajem ožujka hrvatsko poslanstvo podnijelo
svoje zahtjeve kralju, kao što su stvaranje posebne
nacionalne hrvatske vlade, neovisne o mađarskoj vladi i
podvrgnute samo kralju. Drugi zahtjev je bio ostvarenje
teritorijalne cjelovitosti Hrvatske priključenjem Dalmacije,
Vojne granice i još nekih dijelova Banskoj Hrvatskoj.
Zahtijevalo se i osiguranje građanskih sloboda, a posebno
je važan bio zahtjev da se graničarski pukovnik Josip
Jelačić izabere za hrvatskog bana. (Sršan, 2001: 236-
237) Josip Jelačić je 23. ožujka imenovan banom, a 19.
travnja Jelačić upućuje posebnu okružnicu svim upravnim
vlastima u Hrvatskoj, kojom zabranjuje daljnje službene
odnose s mađarskom vladom dok novoizabrani Hrvatski
OSIJEK KROZ POVIJEST e REVOLUCIJE 1848.--1849.
Godinu 1848. obilježile su revolucije diljem Europe (slika: Sukob u Mađarskoj 1848.)
sabor ne raspravi o budućim državnim vezama dviju
zemalja. Tom okružnicom raskinuta je realna državna
unija Hrvatske i Ugarske, zasnovana na odlukama Sabora
iz 1790. (Povijest Osijeka 2, 1996)
STANJE U VIROVITIČKOJ ŽUPANIJI
U Osijeku i Virovitičkoj županiji situacija je bila vrlo
složena. Polarizirale su se dvije političke struje: mađaroni
i narodnjaci. Mađaroni su željeli Virovitičku županiju
u sklopu Mađarske, dok su se politički vezali za Peštu,
Ugarski sabor i mađarsku Vladu, a ekonomski za mađarski
kapital. Potporu mađaronima dali su Nijemci i Židovi, kao
i veleposjedničko plemstvo Virovitičke županije, ali oni ne
staju otvoreno uz mađarone da se ne bi zamjerili banu
Jelačiću i njegovoj narodnjačkoj politici. Narodnjaci su se
oslanjali na Zagreb, Hrvatski sabor i bana Josipa Jelačića.
Hrvati unutar Županije su se podijelili. Većinski dio Hrvata
u južnom dijelu Županije bili su skloniji banu Jelačiću,
dok je onaj manjinski dio Hrvata na sjeveru bio skloniji
politici oklijevanja, zbog čega nisu dali dovoljno snažan
otpor mađaronskoj politici. Pravi ciljevi pravoslavnog
pučanstva unutar Županije bili su politički vezani za ciljeve
srpske politike u Srbiji i Vojvodini, ali su se ipak formalno
opredijelili za bana Jelačića. (Balta, 1997: 66-67)
OSIJEK DO 22. LISTOPADA
1848. GODINE
Osijek je sredinom 19. stoljeća imao 11.721 stanovnika,
te je u ono vrijeme bio jedan od najvećih gradova u
Hrvatskoj. Tada se u gradu vodila vrlo intenzivna politička
b 33 b
borba između mađarona i narodnjaka. Hrvati su činili
53% civilnog stanovništva u Osijeku, nasuprot Mađarima,
koji su činili samo 3,6% od ukupnog stanovništva grada.
Mađaroni su imali snažnu potporu Židova i Nijemaca, koji su
činili oko 25% gradskog stanovništva, te vojske smještene
u osječkoj Tvrđi, gdje je većina časnika bila promađarski
orijentirana. (Sršan, 2001: 239) Što se tiče same podjele
grada u to vrijeme, može se reći da je na nacionalnoj,
ali i na vjerskoj i kulturnoj bazi grad bio podijeljen na tri
dijela. To su bili Tvrđa, koja je zbog pretežno mađarskih
vojnika i časnika bila mađaronsko uporište, zatim Gornji
grad, u kojem je živjelo hrvatsko, mađarsko i njemačko
stanovništvo, i koji je bio nešto bliži mađaronskoj politici,
te Donji grad, koji je zbog pretežito hrvatskog i nešto
srpskog, pravoslavnog stanovništva, uvijek bio snažno
uporište narodnjaka. (Balta, 1997: 86)
Gradsko poglavarstvo Osijeka s radošću je prihvatilo
Jelačićevo ukidanje kmetstva i uvođenje hrvatskog
jezika, a prvim gradskim zapisnikom od 28. travnja 1848.
proglašeno je pismo bana Trojedne Kraljevine od 25.
travnja 1848. Priznanje bana Jelačića od strane Gradskog
poglavarstva u Osijeku uslijedilo je 18. svibnja 1848.
(Sršan, 2001: 239) Nakon ovoga priznanja u Osijeku su
zaredali događaji koji su išli na ruku mađaronima. Najprije
je osječki gradonačelnik Alojz Schmidt, inače mađaron,
30. svibnja otišao u Budimpeštu gdje je iskazao svoju
vjernost mađarskom ministarstvu. Kao posljedica toga,
osječki gradski vijećnici zaključili su da neće slati svoje
izaslanike na Sabor u Zagreb niti će primati naredbe od
Jelačića. Mađaroni su svoju veliku pobjedu vidjeli kada je
pod pritiskom mađarske vlade kralj Ferdinand 10. lipnja
1848. objavio manifest kojim je smijenio Jelačića s banske
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
vlasti, te je imenovao generala Hrabowskog za svojega
komesara u Hrvatskoj i Slavoniji. Virovitička županija i grad
Osijek odmah su proglasili manifest o smjenjivanju bana
Jelačića te izabrali zastupnike za sabor u Pešti. Manifest
je u Osijeku otiskan u 100.000 primjeraka te je podijeljen
po cijeloj Slavoniji, što je izravno dovelo do mnogih burnih
skupština u Gradskom poglavarstvu u Osijeku. U takvom
neizvjesnom stanju Gradsko poglavarstvo 28. lipnja
objavilo je dopis nadvojvode Stjepana, ugarskog palatina,
kojim se opoziva proglas bana Jelačića kao protuustavan,
Pogled na osječku Tvrđu
te se naređuje da se u Hrvatskoj i Slavoniji mogu primati
samo naredbe mađarske vlade. Narodnjaci su u Osijeku
na objavu tog dopisa reagirali vrlo brzo, te je Gradsko
poglavarstvo objavilo dopis Odbora Hrvatskog sabora
Trojedne Kraljevine od 1. srpnja 1848. kojim se određuje
da se ne prima strana vojska u Osijek, osim one koju
odredi hrvatski ban. (Sršan, 2001: 240)
Tijekom srpnja stanje u Osijeku postaje sve kaotičnije.
Kako bi uvelo mir među narodnjake Gradsko poglavarstvo
uvelo je nekoliko mjera. Najprije je 7. srpnja formiralo
Odbor za sigurnost Osijeka, te je tako osnovana osječka
narodna garda pod gradskim zapovjedništvom. Već idućeg
dana u Osijek dolazi jedan štab dragunske pukovnije s
jednim eskadronom, koji se smjestio u Donjem gradu
kako bi primirio tamošnje narodnjake. (Sršan, 2001: 241)
b 34 b
Nadalje, Gradsko poglavarstvo smatralo je da su opasna
sva okupljanja ljudi, naročito u Tvrđi, pa je 8. srpnja
donijelo odluku da se „vašari održavaju“ na placu izvan
Tvrđe. Koliko je situacija u gradu bila ozbiljna vidi se i iz
toga što je Jelačić od 13. do 25. srpnja, kao znak protesta
protiv kraljevog manifesta o smjenjivanju Jelačića s banske
vlasti, obišao sva veća mjesta u Slavoniji, ali u Osijek
nije došao. Tih su dana u Osijek stalno stizala izvješća
o nemirima u susjednim i mađarskim županijama, što je
samo dodatno pogoršavalo napetosti u gradu. Narodnjaci
su pokušavali pružiti otpor ovim mjerama, što se najbolje
vidi kada su utjecali na odluku Gradskog poglavarstva od
16. kolovoza, da odbije dopis koji je stigao još 22. svibnja
iz Pešte, a u kojem se tražilo da se posvuda skuplja novac
za „narodnu vojsku“ jer je „Domovina u pogibelji“. (Sršan,
2001: 241) Već 19. kolovoza Osječko poglavarstvo postaje
u potpunosti mađaronsko jer tada na njegovo čelo dolaze
Josip Poszony i Franjo Svoboda, koji primaju naredbe
iz Pešte, dok gradski kapetan Dragutin Hermann prima
naredbe od mađarskog ministra rata Lazara Meszarosa.
(Balta, 1997: 84-85)
Tijekom rujna redali su se događaji koji su bili povoljni
za narodnjake u Osijeku. Najprije je 4. rujna Jelačič
održao županijsku skupštinu u Virovitici na kojoj su iz
službe udaljeni mađaroni, veliki župan Ladislav Janković,
OSIJEK KROZ POVIJEST e REVOLUCIJE 1848.--1849.
podžupan Ljudevit Szállopek i redovni bilježnik Ivan
Jurković, a za nove podžupane imenovani su Josip
Janković i Ladislav Delimanić. Konačna odluka Skupštine
bilo je poništenje mađarskih zakona i uredbi, zabrana
prepiske s mađarskim vlastima i obnavljanje Županijske
skupštine. Sada je čitava Virovitička županija bila pod
narodnjacima, osim Osijeka koji je i dalje bio podijeljen.
(Balta, 1997: 76) Drugi važan događaj zbio se 6. rujna
kada je kralj opozvao manifest o smjenjivanju bana
Jelačića od 10. lipnja 1848. Jelačić je već 11. rujna pod
carskim barjakom prešao preko Drave kod Varaždina, što
je izazvalo dodatne napetosti u Osijeku. Dana 19. rujna u
Osijeku se dogodio novi preokret kada su novi zastupnici
građana, izabrani još u kolovozu, položili zakletvu i tražili
da se i Osijek izjasni za bansku vlast i izdvojenje iz
Ugarske. Kada su Mađari na čelu s Lajosem Kossuthom
29. rujna 1848. osnovali Odbor za obranu domovine, on
je zahtijevao od svih zapovjednika tvrđava u Ugarskoj, pa
tako i od zapovjednika osječke Tvrđe generala Jovića,
da se u roku od sedam dana očituju da će se bezuvjetno
pokoravati naredbama Odbora za obranu domovine ili
će se u protivnom smatrati izdajnicima domovine. Iako
se general Jović sve do tada nastojao držati neutralno
u sukobu mađarona i narodnjaka u Osijeku, uz podršku
mađarona, te osječkih Nijemaca i većega djela vojnika,
odlučio je prisegnuti vjernost Ugarskoj. Stanje se ubrzo
mijenja kada na čelo tvrđe dolazi potpukovnik Wentzel
koji je odlučio da će osječka Tvrđa po vojnom pitanju biti
neutralna. To je i potvrdio kada nije dopustio ni majoru
Sasszyu da s devetim bataljunom mađarskih honveda
uđe u Tvrđu, kao ni majoru Čoriću koji je u Tvrđu htio
uvesti 400 graničara Petrovaradinske pukovnije. (Balta,
1997: 76)
OSIJEK DO 13. VELJAČE
1849. GODINE
Kako bi dobio vlast nad Osijekom, mađarski Odbor
za obranu domovine poslao je u Osijek grofa Kazimira
Batthyanya, na čelu 41. honvedske bojne i 5 topova,
koji su navečer 22. listopada ušli u osječku Tvrđu, te je
tako Tvrđa postala mađarsko uporište, a 25. listopada iz
Donjeg grada se povukao i major Čorić s 400 graničara
Petrovaradinske pukovnije i trima topovima. Mnogi
narodnjaci su se posakrivali nakon ovih događaja, te su
neke uspjeli pohvatati, dok je za drugima izdana tjeralica.
Ostali stanovnici pokorili su se novoj vlasti i na kuće
izvjesili mađarske zastave. Gradski čelnik Josip Poszony
tražio je 28. listopada da se sumnjivim građanima
oduzme oružje, odnosno da se razoružaju narodnjaci, te
da se ugarska garda iz Tvrđe smjesti i u ostale dijelove
grada kako bi održavala mir. (Sršan, 2001: 242) Tijekom
studenog i prosinca Osijek je počela opsjedati carska
vojska generala Trebesburga, koja je polako zauzimala
pozicije oko grada. Osijek je branilo oko 4.500 vojnika
sa 50 topova, a početkom 1849. u Osijek stiže i pukovnik
b 35 b
Foldvary s pojačanjem od oko 2.000 honveda. Na svome
vrhuncu Mađari su u Osijeku imali oko 6.000 vojnika i
60 topova, koji su branili grad, a opsjedala ih je moćnija
carska vojska na čelu s generalom Trebesburgom.
Kako je Osijek sada bio u izvanrednom stanju,
naredbom grofa Kazimira Batthyanya 21. prosinca
sužavaju se ovlasti Gradskom poglavarstvu, a javna i
policijska vlast predani su u ruke Središnjem odboru za
sigurnost u Osijeku. Osijek je sada bio zatvoreni grad, što
je ubrzo dovelo do nestašice osnovnih živežnih namirnica,
kao i sitnog novca. Naročito je poskupilo brašno i meso.
(Balta, 1997: 130-135) Kako bi riješio problem sitnog
novca, grof Kazimir Batthyany naredio je da bogati
trgovac Antun Gorjup, vlasnik stare trgovačke kuće „Ilija
Lekić“ smještene u Tvrđi, asignira novac u vrijednosti od
5.000 forinti konvecionalne monete i to 2000 forinti po 10
krajcara i 3000 forinti po 20 krajcara, koje će se izdavati
u tekućim brojevima i u konkretnoj seriji. (Sršan, 1993:
171)
Daljnja opsada grada tekla je nepovoljno za Mađare.
Dana 30. siječnja carska vojska je napala Osijek s pet
strana, te osvojila Gornji i Donji grad. Mađari su na to
iduća tri dana udarali topovima na Donji i Gornji grad
iz Tvrđe, a kada su prestali 2. veljače general Eder s
mađarskim honvedima bezuspješno je pokušao iz Tvrđe
osvojiti Donji grad. General Trebensburg pozvao je grofa
Batthyanya na predaju 3. veljače, a kada se carska vojska
počela približavati gradu i s mađarske strane, Batthyany
je pobjegao iz Osijeka za Bilje i Sombor. Sad su pregovore
s mađarske strane vodili zapovjednik Rac i satnik Glavaš,
te je 12. veljače odlučeno da će Mađari položiti oružje i
slobodno otići u Mađarsku. Tako je i napravljeno, a kada je
carska vojska, koja je tada brojila oko 30.000 vojnika, 13.
veljače ušla u Tvrđu, ondje je našla velike količine vojnih
zaliha. (Balta, 1997: 132-135)
Nakon što je mađarska vojska napustila Osijek, u
gradu je uvedeno posebno stanje, a uhićeni su brojni vođe
mađarona te su im konfiscirana imanja. Ubrzo su se vratili
i izbjegli vođe narodnjaka, a ban Josip Jelačić boravio je
u gradu od 11. do 22. svibnja 1849., te se i sam uvjerio
da je prijetnja mađarske hegemonije u gradu već odavno
a
nestala.
LITERATURA
1. Balta, Ivan, 2000. Slavonija i Srijem 1848. i 1849. godine hrvatsko-
mađarski odnosi, Privlačica, Vinkovci.
2. Balta, Ivan, 1997. Virovitička županija i grad Osijek u zbivanjima
1848. i 1849. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod
za znanstveni rad Osijek, Osijek.
3. Povijest Osijeka 2: Od turskog do suvremenog Osijeka, Zavod
za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Osijeku,
Gradsko poglavarstvo Osijek, Osijek, 1996.
4. Sršan, Stjepan, 2001. Osijek 1848./49., u: Hrvatska 1848. i 1849.:
zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, str. 235.-247.
5. Sršan, Stjepan, 1993. Osječki ljetopisi 1686.-1945., Povijesni arhiv
u Osijeku, Osijek.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

RADNIČKI POKRET U OSIJEKU

(1867.-1920.) Luka Pejić

Radnički pokret u Osijeku u drugoj polovici 19. stoljeća
razvijao se prvenstveno pod utjecajem socijalističkih ideja
koje su u grad dopirale iz Mađarske. Osijek je tada bio
jedan od najvećih i gospodarski najrazvijenijih gradova
Slavonije i Hrvatske, o čemu svjedoči intenzivna aktivnost
trgovačko-obrtničke komore i otvaranje značajnih
industrijskih postrojenja. Tada kapitalizam potiskuje
feudalne doktrine što dovodi do stvaranja novih društvenih
odnosa. Kroz svoje akcije radnici zahtijevaju reguliranje
radnog vremena, uvođenje općeg izbornog prava, slobodu
tiska itd. Cilj rada je analizirati društveno-politički kontekst bio jako žarište naprednog radničkog pokreta. Prema
djelovanja radničkog pokreta u Osijeku u razdoblju od
1867. do 1920. godine.
Uslijed pojave
industrijske revoulcije u
Europi se u 19. stoljeću
javlja nova društvena
dinamika koja postupno
iza sebe ostavlja
anakrono feudalno
gospodarstvo. Na krilima
tvorničke masovne
proizvodnje kapitalizam
doživljava uzlet a kao
njegov protuodgovor
afirmiraju se socijalističke
ideje o klasnom sustavu
i negativnim značajkama
istoga. U Velikoj Britaniji
Osječki paromlin (oko 1890.)
i Francuskoj već su
se 1830. i 1848. godine javile narodne pobune tijekom
kojih su se njihovi sudionici referirali na klasno nazivlje.
Radnička klasa, koja je pokrenula prve velike masovne
pokrete, sastojala se od obrtnika i radnika koji su radili
kod kuće i u manufakturama. Bili su ujedinjeni u zahtjevu
za ostvarivanjem sustava socijalne pravde te su se
suprotstavljali nasilnim neuravnoteženostima industrijske
revolucije. (Povijest, 14, 2008: 310-311) Ipak kritičari
kapitalističke doktrine nerijetko su se razilazili oko toga
kroz koji bi oblik revolucionarnog djelovanja trebali izraziti
vlastito nezadovoljstvo te kako bi buduće društvo trebalo
izgledati.1 Navedena društvena kretanja nisu zaobišla ni
Hrvatsku, a upravo je u Osijeku osnovano prvo radničko
društvo na ovim prostorima.
1
Obratiti pozornost na ideološke sličnosti i različitosti između ovi pišu o socijalistima i njihovim skupštinama.
radikalnog anarhističkog pokreta te marksističke struje, prije
svega iz vremena Prve internacionale (1864. – 1876.). Preporu-
čena literatura: Max Nettlau, Povijest anarhizma, DAF, Zagreb,
2000.; George Woodcock, Anarchism, Penguin Books, 1975.
GRAĐA O POVIJESTI RADNIČKOG
POKRETA U OSIJEKU
O samoj građi za povijest radničkog pokreta u Osijeku u
drugoj polovici 19. stoljeća nešto je, među ostalima, pisao
i povjesničar Ante Vukadin 1991. godine. On je smatrao
da Arhiv u Osijeku osjeća dužnost i potrebu da temeljito
istraži bogatu revolucionarnu prošlost osječkog radništva
budući da je upravo ovdje formirano prvo radničko društvo
u nekadašnjim jugoslavenskim zemljama, i jer je Osijek
njegovom mišljenju uzimajući u obzir broj objavljenih
dokumenata moguće je svestrano
proučavati povijest radničkog
pokreta u Osijeku do 1894. godine.
Posebno izdvaja rad povjesničara
Ive Mažurana za kojeg tvrdi da
je posao uistinu savjesno obavio
prilikom uređivanja zbirke izvora
o radničkom pokretu.2 Vukadin
kaže kako su dokumenti koji
predstavljaju relevantne izvore
za proučavanje ove problematike
pisani hrvatskim, njemačkim i
mađarskim jezikom. Budući da su
registrirani u službenim knjigama
gradske kancelarije možemo tvrditi
da su originalni i autentični. Svi su
dokumenti (koje je on proučavao,
nap. a.) objavljeni izvorno, sa svim
jezičnim i stilskim karakteristikama,
a Vukadin tvrdi kako je imao velikih poteškoća prilikom
transkripcije i dešifriranja pojedinih tekstova. (Vukadin,
1991: 166-167)
Povjesničar Kamilo Firinger naglašava kako je otežano
proučavanje svakog pokreta koji je djelovao protiv vlasti.
Napominje kako treba imati na umu da je bilo nezakonito i
opasno čuvati bilo kakvu dokumentaciju ili literaturu kako
„protivnik” ne bi našao ni najmanji trag. (Glas Slavonije,
Kamilo Firinger, 15. 9. 1957: 8) Tako nas ne treba čuditi da
su većinu povjesničarima vrijednih izvještaja o radničkom
pokretu u Osijeku napisali upravo policajci i ostali
predstavnici vlasti, koji su se željeli dodatno informirali o
subverzivnim radnjama nezakonitih udruženja. Vrijedne
izvore predstavljaju nam i korespodencije između osječkih
gradonačelnika, banova i drugih značajnih političara gdje
2
Mažuran je uredio značajnu zbirku izvora o radničkom pokre-
tu na području Osijeka, u razdoblju od 1867. do 1894., objav-
ljenu 1967. godine.

b 36 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e RADNIČKI POKRET
GOSPODARSKI POLOŽAJ OSIJEKA U
DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA
U 19. stoljeću se Osijek razvio kao jedno od središta
posredničkog poslovanja, zahvaljujući povoljnom položaju
uz rijeku Dravu. Do polovine 19. stoljeća ovdje se osnivaju
brojne manje radionice izvan okvira cehovskog obrta, koje
nisu vezane uz tradicionalnu tranzitnu i izvoznu žitnu ili
drvnu trgovinu. Ove manufakturne radionice osnivaju
uglavnom pojedini obogaćeni obrtnici ili trgovci iz sloja
srednjeg građanstva, te doseljenici iz drugih zemalja
koji predstavljaju preteče građanskog industrijsko-
kapitalističkoga poduzetništva. (Karaman, 1991: 9–10)
Važnu instituciju tog vremena predstavlja osječka
trgovačko-obrtnička komora koja okuplja istaknute osobe
privrednog života Osijeka.
Komora je isticala važnost
željezničke povezanosti Slavonije
s Hrvatskom, a zalagala se i za
širenje trgovinskih interesa na
područje Ugarske. Osim toga,
potiče se otvaranje kreditnih
ustanova radi pomaganja
trgovačkog poslovanja. Tada
jačaju osječke banke koje
pomaže češki kapital, a strance
posebno privlači eksploatacija
slavonskih šuma u svrhu izrade
drvne građe. (Karaman, 1991:
61–146) Hrvatski, a tako i osječki Osijek - industrijski grad
privrednici, od sredine 19. stoljeća sudjeluju (oko 1910.)
na brojnim gospodarskim izložbama u
inozemstvu ili u drugim zemljama Monarhije. Godine
1889. u Osijeku je održana gospodarska izložba. Otvorio
ju je na praznik ugarskog kralja sv. Stjepana 20. kolovoza
sâm ban. (Karaman, 1991: 71–199)
Grad Osijek imao je 1857. godine 14.344 stanovnika,
1869. broj je porastao na 17.2473, a 1890. godine u
Osijeku je živjelo 19.778 ljudi. U drugoj polovici 19.
stoljeća u Osijeku je više žena nego muškaraca jer je
dosta muškaraca odlazilo u svijet za zaradom ili su ginuli
u ratovima. Godine 1854. osnovana je moderna pivovara,
1860. otvorena je tvornica za preradu koža, a pokrenute
su i tvornice željeza, stakla i pokućstva. (Sršan, 1996: 71-
75) Godine 1856. počinje s poslovanjem tvornica šibica
Emericha pl. Reisnera i Josipa Fösmayera, zapošljavajući
do 70 radnika; nakon požara 1871. ovaj je pothvat uskoro
obnovljen i nastavlja proizvodnju. Šezdesetih godina
posluju u Osijeku dva poduzeća alata i strojeva: tvornica
poljoprivrednog oruđa i plugova Melchiora Leichta, te
tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera. Treba
spomenuti i osnivanje paromlina 1864. godine koji je
zapošljavao 40 radnika. (Karaman, 1991: 38–143)
Godine 1889. Osijek ima 20 tvornica, 242 trgovine i 1036
samostalnih obrtničkih radnji. (Plećaš, 1973: 7)
3 u Zagrebu i Osijeku od 1869. te da je on posjedovao
Zagreb je tada imao 19.857 žitelja.
b 37 b
ŠIRENJE SOCIJALISTIČKE IDEJE U
HRVATSKOJ I SLAVONIJI
Kad je početkom 19. stoljeća došlo do ubrzanog
rasta proizvodnih snaga na kapitalističkoj bazi, odnosno
industrijske revolucije u zapadnoj Europi, Hrvatska, koja
je u sklopu zemalja Habsburške Monarhije činila privredno
relativno zaostalu zemlju, imala je oko 400 raznih poduzeća.
Najveći broj tih poduzeća bio je smješten u Rijeci, Osijeku,
Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu. Josip Cazi piše kako se
kapitalistička klasa u Hrvatskoj formirala uglavnom iz
redova trgovaca, bolje stojećih obrtnika i građevinskih
poduzetnika, brodograditelja, zatim iz redova samih
feudalaca koji na svojim imanjima osnivaju kapitalistička
poduzeća itd. Oko 1880. dolazi do značajnog povećanja
broja poduzetnika u
obrtu i industriji. Osim
toga, broj radnika
se također drastično
povećava. Godine
1857. na području
Hrvatske i Slavonije
evidentirano je 13.830
radnika, da bi se kroz
trideset godina taj
broj popeo na 61.543.
(Cazi, 1962: 5-6)
Nacionalna i
ekonomska zavisnost
hrvatskih zemalja,
zakašnjeli i spor razvoj kapitalističkih
odnosa, uz zadržavanje ostataka feudalne
epohe, dat će oznaku čitavom društveno-ekonomskom
razvoju, usporedo s tim i specifične karakteristike razvoju
radničkog pokreta i ekonomskom položaju radničke klase.
(Kovačević, 1972: 389) Prema Vladi Oštriću nemoguće je
dati ujednačene zaključke i ocjene kada je riječ o razvoju
radničkog pokreta na području nekadašnjih jugoslavenskih
zemalja, ako se uzmu u obzir različiti uvjeti i utjecaji
pod kojima su se ovi formirali. (Oštrić, 1964: 144-145)
Radništvo u Hrvatskoj i Slavoniji u početku se stihijski
sukobljavalo s kapitalistima (paljenje poslovnih objekata,
spontane pobune) i do 1867. godine svaki pokušaj
organiziranja radnika sprječavan je najstrožim kaznama.
Protiv udruživanja i štrajkova bile su predviđene kazne
tamnicom, protjerivanjem, a također i tjelesne pa čak i
smrtne kazne. Radničke bratovštine mogle su djelovati
jedino pod kontrolom majstorskih cehova. Usporkos
svemu tome socijalističke ideje, pa čak i socijalistički tisak,
pedesetih i šezdesetih godina prodiru i u Hrvatsku. Strani
radnici, članovi radničkih organizacija, bili su prvi vjesnici
nadolazećih pobuna. Zato su policijske vlasti strogo pazile
na njihovo kretanje, a socijalistički tisak i literatura bili su
cenzurirani i plijenjeni. (Cazi, 1962: 9-10) Mirjana Gross
piše kako se moderni radnički pokret u Hrvatskoj razvija
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
socijalističke i anarhističke elemente. (Gross, 1957: 171)
Iako se radništvo nerijetko ideološki međusobno
razilazilo, kao njihove zahtjeve možemo izdvojiti uvođenje
općeg neposrednog izbornog prava, potpunu slobodu
tiska, javno sastajanje, zakonom propisano radno vrijeme,
nedjeljni počinak, ukidanje stalne vojske i uvođenje
narodne obrane, zabranu rada za djecu i regulirani rad
žena u tvornicama, odvajanje crkve od države i škole od
crkve. (Cazi, 1962: 21-31) Jačanjem radničkog pokreta
i borbe za skraćenjem radnog vremena dolazi do jačeg
zaoštravanja suprotnosti između radnika i poslodavaca.
Krajem 19. stoljeća sitna buržoazija osuđuje zahtjeve
socijalista kao neopravdane. (Kovačević, 1972: 96)
Socijalističke organizacije u Hrvatskoj i Slavoniji blisko
su surađivale sa sličnim
organizacijama u Austriji i
Mađarskoj. U izvještaju bečke
policije iz svibnja 1875. godine
nalazimo podatak kako su
na kongresu u Marcheggu,
koji se održao u ‘’Mađarskoj
gostioni’’, sudjelovali i osječki
delegati koji su predstavljali
120 organiziranih socijalista.
(Cazi, 1962: 21-31)
Ivan Kovačević piše kako
prva radnička društva ne
nastaju slučajno u Osijeku,
najvećem gradu Slavonije.
Osijek je već krajem 60-ih
godina 19. stoljeća sa svojih
Tvornica koža (kraj 19. stoljeća)
17.000 stanovnika značajno ekonomsko
i administrativno središte. Ovdje je središte trgovine žitom,
mlinske i drvne industrije, sjedište Virovitičke županije i
trgovačko-obrtničke komore; prometne i druge veze sa
susjednom Mađarskom su vrlo žive. (Kovačević, 1972:
153) Iako su veze osječkih i mađarskih socijalista postojale
još i ranije, tek su pripreme i osnivanje mađarske radničke
partije, čiji rad vlast nije dozvolila, a osobito izlaženje
Radničke tjedne kronike, imali jačeg utjecaja na kretanja
socijalista u Osijeku. (Kovačević, 1976: 43)
POLOŽAJ OSJEČKOG RADNIŠTVA I PRVE AKCIJE
Iz objavljene zbirke osječkih ljetopisa vrlo malo možemo
saznati o položaju radnika i njihovom pokretu u drugoj
polovici 19. stoljeća. Iz franjevačkog ljetopisa saznajemo
kako je u Osijek u veljači 1846. stigao parobrod Minerva
s ‘’poljskim emigrantima i komunistima koji su podigli
opasnu bunu Krakovu’’.4 Osječki kapucini spominju da
se 10. rujna 1895. “zbio strašan zločin’’ kada je talijanski
anarhist Luigi Luccheni ubio austrijsku caricu Elizabetu,
no to nema nikakve veze s ondašnjim socijalističkim
kretanjima u Osijeku. (Sršan, 1993: 162-338)
4 1869. godine. (Plećaš: 1973: 8) Izvori nam govore kako
Isti se ustanak ponekad naziva i posljednjim seljačkim ustan- je skupina užarijskih šegrta iz Osijeka početkom 1869.
kom u Europi.
b 38 b
Prvi poznati istup radnika u Osijeku zabilježen je 1864.
godine. Tada su vlasnici Tvornice stakla otpustili pet
stručnih radnika. O ovom sporu pisao je lokalni list Esseker
Lokalblatt und Landbote. List je objavio izjavu otpuštenih
radnika kojom se obraćaju građanima za pomoć, a
objavljen je i odgovor vlasnika tvornice koji demantiraju
navode bivših zaposlenika. Godine 1867., inicijativom
Gustava Wagnera, osnovano je Osječko radničko-
obrazovno društvo (Arbeiterbildungsverein), prvo radničko
društvo na ovim prostorima. (Plećaš: 1973: 8) Možemo
smatrati da osnivanje Osječkog radničko-obrazovnog
društva označava početak radničkog pokreta u Hrvatskoj.
(Oštrić, 1973: 99) Osnivačka skupština društva održana
je 1. studenoga. Na skupštini je usvojen statut društva i
izabrana je uprava na čelu
s Gustavom Wagnerom.
U statutu su naznačena
dva osnovna cilja društva:
obrazovni i bolesničko-
potporni. (Plećaš: 1973: 8)
Vlasti su zabranile rad društva
jer se bavilo propagandom
socijalističkih ideja. Zabrana
rada Osječkog radničko-
obrazovnog društva nije
pokolebala lokalne socijaliste.
Oni i dalje rade oko osnivanja
novog radničkog društva i
Opće radničke bolesničke i
invalidske blagajne koja je
trebala pomagati bolesne
članove. Dana 21. prosinca 1874.
održana je osnivačka skupština Obrtničko-radničkog
društva u Osijeku, a budući da nije odobren statut Opće
radničke bolesničke i invalidske blagajne, došlo je do
osnivanja Općeg slavonskog bolestne podupirajućeg
družtva u Osijeku. (Cazi, 1962: 100-103) O snazi radničkog
pokreta u Osijeku početkom 1870-ih najbolje govori
podatak da su članovi Osječkog radničko-obrazovnog
društva bili povezani s Prvom internacionalom. U izvještaju
ministra unutrašnjih poslova o djelovanju Internacionale
u Mađarskoj piše kako su i Osječani, preko svojih
mađarskih drugova, održavali kontakte s vodećim ljudima
Internacionale, među kojima je bio i Generalni sekretar
Karl Marx. U Pešti je 22. travnja 1872. počeo proces
protiv većeg broja aktivista optuženih za veleizdaju zbog
sudjelovanja u revolucionarnom socijaldemokratskom
pokretu, te zbog veza s Prvom internacionalom i Pariškom
komunom. Među uhićenima bilo je i Osječana koji su
pokrenuli štrajk solidarnosti s Pariškom komunom. Sudska
porota oslobodila je gotovo sve optužene. (Cazi, 1962:
143)
Značajnu pojavu u razvoju radničkog pokreta u
Osijeku predstavlja prvi štrajk koji je izbio 25. siječnja
OSIJEK KROZ POVIJEST e RADNIČKI POKRET
godine obustavom rada nastojala prisiliti svog gospodara
Dragutina Mergenthalera da im poveća plaće. Do toga
nije došlo, a Mergenthaler je podnio prijavu gradskom
poglavarstvu i zamolio ih da uhvate te ‘’silegije i begunce’’.
(Mažuran, 1967: 37)
Dostupni podaci govore nam kako su osječki radnici
između 1887. i 1889. godine dnevno radili između 10 i 16
sati. Tako je primjerice u osječkoj pivovari, čiji je vlasnik
bio Caetan Sepper, radni dan trajao od 5 sati ujutro do
21 navečer, uz dva sata pauze. U paromlinu se radilo u
dvije smjene, od 6 do 18 i od 18 do 6 sati, bez vremena za
odmor. U tvornici žigica Adama Reisnera radno vrijeme je
bilo od 6 do 18 sati ljeti, te od 7 do 17 sati zimi. Reisnerovi
radnici imali su sat i pol predviđenih za
odmor, ali jedino ljeti. (Kovačević, 1972:
83) Prema Obrtnom zakonu iz 1884.
djeca od 12 do 14 godina starosti smjela
su raditi najviše 10, a ona s navršenih
14 godina najviše 12 sati na dan. Žene
su imale slobodno četiri tjedna nakon
porođaja, a radni dan nije smio početi
prije 5 sati ujutro, niti se produžiti
preko 21 sat navečer. Ovom zakonu
prethodili su zakoni iz 1859. i 1872.
godine. (Kovačević, 1972: 72-77) Ipak,
navedeni su zakoni bili prilično nejasni
i slabo kontrolirani. Godine 1907.
donesene su nove zakonske odredbe
o socijalnom osiguranju (osiguranje za
slučaj nezgode), ali jačanje birokratskih
Adam pl. Reisner, osječki
tendencija krši i ograničava dotadašnja
industrijalac (1855.-1939.)
prava radnika. (Kovačević, 1972: 392)
AFIRMACIJA OSJEČKOG RADNIČKOG POKRETA
1880-IH I 1890-IH GODINA
Nakon kraćeg zatišja krajem 19. stoljeća, ili točnije
1880-ih i 1890-ih radnički pokret u Osijeku doživljava
svoju punu afirmaciju. Radnička aktivnost je na vrhuncu,
održavaju se brojni sastanci, a u grad dolaze socijalistički
agitatori iz susjednih zemalja. O tome nam svjedoči i
bogata korespodencija između bana, gradonačelnika
i ostalih političara na ključnim mjestima u Slavoniji koji
komentiraju ova događanja. Znatan poticaj oživljavanju
radničkog pokreta dali su i neki međunarodni događaji kao
što su osnivanje socijaldemokratskih staranaka Austrije
(1889.), Mađarske (1890.) i osnivanje II. internacionale
(1889.). (Plećaš, 1973: 9)
Policijski zapisnik iz 17. studenoga 1880. godine piše
kako su osječki radnici na nekom skupu držali ‘’svakojake
razdražiteljne govore, govore upravljane protiv državnom
i družtvenom redu.’’ (Mažuran, 1967: 204) Zanimljiv je i
članak iz budimpeštanskog lista Arbeiter-Wochen-Chronik,
iz 28. studenoga 1880., gdje piše kako se u Osijeku uoči
božićnih praznika pojavio plakat na kojem piše sljedeće:
Osijek će tada biti veliki grad tek onda kada se radnički
b 39 b
bataljoni iz čitava svijeta okupe na sastanku u Osijeku,
i ovdje proglase internacionalnu i interkontinentalnu
komunu. (Mažuran, 1967: 220)
Ban Pejačević dobio je 1882. godine šifrirani brzojav od
ministra unutrašnjih poslova Kolomana Tisze gdje piše da
se atentat na srpskog kralja Milana Obrenovića pripisuje
socijaldemokratskoj partiji, a njeni članovi borave u Osijeku
i Zemunu. Nakon toga osječki gradonačelnik Ivan Živanović
podnosi izvještaj banu o osječkim socijalistima i njihovim
trenutnim aktivnostima. Navodeći imena Živanović piše
kako su ‘’svi ovi na žalost pripadnici grada Osieka’’ te da
im ne mogu suditi kao strancima. Živanović kaže kako su
svi nabrojani ‘’tako rekuć propalice te jedva sebe i svoju
obitelj od svojeg zanata uzdržavati
mogu.’’ Kao jednog od vodećih osječkih
socijalista gradonačelnik izdvaja cipelara
Franju Fischera, kojeg su protjerali
iz grada pa se ovaj naselio negdje u
Čepinu. Za rođenog Osječanina Josipa
Wolfarta Živanović piše da je ‘’veoma
pogibeljan čovjek’’ koji je u stalnom
kontaktu s mađarskim i hrvatskim
socijalistima. Gradonačelnik zaključuje
izvještaj tako što kaže da će i ‘’najmanje
gibanje njihovo Vašoj Preuzvišenosti
bezodvlačno u pokornosti izviestiti.’’
(Mažuran, 1967: 266-267) Kovačević
piše kako u pokretima krajem 1880-ih
zanatlijski radnici postavljaju različite
zahtjeve u vezi povećanja i reguliranja
nadnice. Radnici sve više zahtjevaju da
se plaća prima isključivo u novcu, a ne u
naturi. Na taj način željeli su si osigurati
veću slobodu izbora i mogućnost ekonomičnije potrošnje
nadnice. (Kovačević, 1972: 128)
Početkom 1890-ih osječka socijaldemokratksa
organizacija, koja surađuje sa socijalistima iz Budimpešte,
razvija dosta živu aktivnost: prikuplja članarinu, raspačava
socijalističke listove Volksstimme i Slobodu i poduzima
agitacijska putovanja po unutrašnjosti Slavonije. Uslijed
takve aktivnosti dolazi do socijalističkog gibanja u nekoliko
mjesta Slavonije. Radnici Belišća, Valpova, Dalja bili su
povezani s osječkim socijalistima. U samom Osijeku, u
Gornjem gradu, već je tada djelovao sindikat krojačkih
radnika. (Cazi, 1962: 67)
Osječki radnici obilježili su po prvi put 1. svibanj
1893. godine. To je bila skromna proslava u kojoj su
sudjelovale malobrojne grupe radnika. Poznato je da je
povorka od šest ljudi s crvenim karanfilima krenula od
Rokove crkve Dugom ulicom (danas Strossmayerova),
preko današnjeg Trga Slobode, Županijskom ulicom do
gostionice ‘’Lovački rog’’. Oskudni izvori ne omogućavaju
da se detaljnije prikaže proslava. Ovaj događaj nije
zabilježen u socijalističkom glasilu Slobodi, a o njoj nema
tragova ni u spisima Gradskog poglavarstva. Devet
godina kasnije na prvomajskoj svečanosti sudjelovalo
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

e e
je oko 600 radnika, a policija je
zabranila procesiju kroz središte
grada. Radnici su se na lijevoj
obali Drave zadržali do kasnih
večernjih sati. Pet godina kasnije,
1907., na prvomajskoj proslavi
sudjelovalo je već pet tisuća ljudi
te se pjevala Marseljeza na četiri
jezika. (Plećaš, 1973: 10-23)
Godine 1894. radnička
aktivnost u Osijeku bila je prilično
dinamična. Osječki gradonačelnik
Rotter Rotter piše banu Khuenu da
se sastanci socijalista održavaju
u jednoj ‘’maloj gostioni’’, a
distribucija ilegalnih novina je
prilično intenzivna. (Cazi, 1958:
175-178)
Rotter piše i kako je grad
posjetio ‘’zloglasni agitator’’
Henrik Wieneke, okarakteriziran i
kao anarhist, kako bi propagirao
ciljeve socijalizma. (Mažuran,
1967: 408) Prije toga je
nadsatništvo u Budimpešti javilo
satništvu u Osijeku da će za
vrijeme božićnih blagdana 1893.
godine u Osijek stići poznati
radikalni ljevičar Henrik Wienecke
u svrhu socijalističke propagande.
U izvještaju piše kako Wienecke
ima 25 godina, da je po struci
rukavičarski pomoćnik te da je
izrazito aktivan u Budimpešti
gdje širi propagandu o radničkom
Prvomajska pjesma
Praznik rada u Osijeku obilježava se
od 1893. godine. Ovo je bila jedna od
najpopularnijih radničkih pjesama, koja
se pjevala na svim manifestacijama
(objavljeno u Svibanjskom spisu, 1898.):
Ustaj složno radeniče,
Bratsku ruku ruci daj;
Brat te zove, dan te kliče
Da proslaviš prvi maj!
Gle barjaka, gdje se vije
Tvrdom vjerom razmotan
Ura – kome srce bije
Za svečani majski dan!
Ura! kom su mužke grudi,
Tvrda stiena, kremen ljut!
Pokažimo da smo ljudi
I da znamo pravi put!
da ‘’taj agitator organizira ovdje
propagandu po velegradskom
uzoru, zalazi u susjedne obćine
skupljajuć članove i prinose, on je
duša cieloga pokreta i pogibeljniji
što je inače naobražen čovjek.’’
U svom izvještaju gradonačelnik
Osijeka tvrdi da ‘’poznavajuć
ćud agitatora Spehna da će
bezobzirno svoj cilj nastojati
provesti ma i drugi stradali.’’
Osim toga, Rotter prenosi
Spehnovo razmišljanje da je
Osijek svojevrsni El Dorado i
da socijalizam ovdje ima sjajnu
budućnost. U tekstu stoji da se
radnička skupština održala u
nekom lokalu gdje se nakupilo
200 do 300 ljudi, ‘’većinom napiti
i nasilne ćudi’’. Zanimljivo je
kako gradonačelnik ne vjeruje
da će se radnički pokret lako
suzbiti. Piše sljedeće: ‘’Gradsko
poglavarstvo uvjereno je da neće
moći zapriečiti da se socializam
i u gradu Osieku neuvreži, da
predstoje vremenom štrajkovi i
ina pomagala socialistička, nu boji
se da će se socializam pretvoriti u
propagandu čina ako se ne bude
moglo energično agitacijom na
put stati.’’ (Mažuran, 1967: 408)
U Osijeku se 26. prosinca
1894. u gornjogradskoj pivnici
održala javna skupština o pitanju

e
pokretu. U službenom prijevodu Nas nadežda još napaja općeg prava glasa. Gradski
dopisa stoji da je Wienecke Zato kroči drugu drug senator Novak izvještava nas
‘’srednjega rasta, mršav, blond Neka zora prvog maja kako je jedan od govornika bio i
vlasih, svjetlo blond brkovah, nosi U jedan nas skupi krug! krojački pomoćnik Elmaner koji je
Ustaj složno radeniče, e
jarečju bradu, i u hodanju ponješto Bratsku ruku ruci daj; smatrao da su radnici isključeni
na stranu se nagiblje.’’ (Mažuran, Brat te zove, dan te kliče iz političkog života. Govorio je i
1967: 387) Gradonačelnik Rotter Da proslaviš prvi maj! Dragutin Traunheim6, također
je u izvještaju napisao kako krojač, koji kaže kako mu govore
je ‘’revni agitator socialistički da su radnici nezreli, ali smatra
zloglasni’’ Wienecke prognan iz Osijeka, a kao dodatni da ‘’doći će vrieme gdje će se puk probuditi i progledati.’’
razlog za to vlastima je poslužila i činjenica da ovaj nije Isti se krojač i kasnije obratio okupljenima prilikom čega
imao sve putne isprave. Nakon što su ga ovdašnji socijalisti je pričao o povijesti pisma kao civilizacijskom dostignuću
otpratili do kolodvora Wienecke nije otišao za Budimpeštu te o značenju tiskovina i propagandnih materijala. Uz
već se zaputio u Dardu gdje je radnicima održao buntovan sve to on je svjestan težine cenzure koja je ovdje bila
govor. Nakon toga je otputovao u Pečuh. Rotter piše kako stroža nego u Mađarskoj, ali predlaže izdavanje lista na
je došlo do razilaženja među osječkim radnicima, a zidari njemačkom, što su radnici na kraju jednoglasno prihvatili.
su čak i pod ‘’prietnjom krvi’’ tražili da se svim strancima Za riječ se javio Robert Simon, bravar, koji je ustanovio
zabrani posao u Osijeku. Spominje se i tipograf Spehn5 koji da ‘’u Ugarskoj od 17 milijuna žitelja samo 850.000 imade
je u prepisci s anarhistima iz ostatka Europe. Rotter piše izborno pravo.’’ Simona su vlasti evidentirale kao jednog
5 6
U izvještajima se uglavnom ne spominju osobna imena U nekim izvještajima njegovo prezime se navodi kao
radnika. Frauenheim.

b 40 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e RADNIČKI POKRET

od vodećih osječkih socijalista. Skup

je zaključio Traunheim koji kaže da
oni nisu ljudi da pale crkve i da dijele
kapital. Svojim razmišljanjima daje
nam za pravo da zaključimo kako
među osječkim radnicima nije bila
popularna radikalno lijeva kritika
Crkve i negacija države: ‘’To hoće
kapitaliste kojim crkva nije sveta
koji našu djecu oskvrnjuju kako je
nedavno u Osieku slučaj bio. Država
neka svu zemlju pravedno medju
seljake razdieli...’’ (Cazi, 1958: 177-
182)
Zanimljiva je situacija iz 1895.
godine gdje se gradonačelnik
Osijeka Rotter pravda grofu
Pejačeviću kako među državnim
činovnicima u gradu nema
socijalista jer oni ‘’neimaju povoda
pridružiti se ili protežirati socialistički
pokret.’’ Kasnije je Pejačević pisao
samom Khuenu kako je kleveta
osječkog socijalista Roberta
Simona da među činovništvom ima
socijalista neistinita i zlobna. Jedino
su nezadovoljni dnevničari koji,
prema Pejačeviću, zbog svoje niske
naobrazbe lako padaju pod utjecaj
agitatora. (Cazi, 1958: 182-188)
Jedan od istaknutijih pojedinaca
koji su živjeli u Slavoniji, a čije
se djelovanje može opisati kao
socijalističko ili anarhističko, bio je i
učitelj Miloš Krpan iz Dubovika kraj
Slavonskog Broda, rodom iz sela
Lipe kraj Gospića. On je imao priliku
promatrati društvene promjene koje
su se zbivale krajem 19. stoljeća,
prije svega raspad tradicionalnih
obiteljskih zajednica/zadruga,
Naslovna stranica Narodne obrane koja piše o
osiromašenje i socijalno raslojavanje seljaka, izloženost
generalnom štrajku u Osijeku (9.5.1905.)
seljaka lihvarenju seoskih trgovaca, eksploataciju i
pustošenje prirodnih resursa, ponajviše šuma, pojavu Nekoliko dana nakon uspješno provedene prvomajske
ekonomske emigracije u prekomorske zemlje, razvoj proslave osječki radnici imali su prvo veliko iskušenje u
industrije i postupno pretvaranje seoskog u industrijski borbi s policijom. Dana 9. svibnja 1905. izbio je generalni
proleterijat. (Miloš Krpan, Izabrani spisi, 2010: 247) štrajk u znak solidarnosti s radnicima tvrtke Kaiser i
Povischyl, koji su već tri tjedna štrajkali, a sada ih je
OD GENERALNOG ŠTRAJKA DO ‘’OBZNANE’’ opkolila i policija. To je izazvalo revolt cjelokupno osječkog
proleterijata koji obustavlja posao u svim poduzećima.
Godina 1901./1902. značila je ponovno oživljavanje Tijekom generalnog štrajka došlo je do sukoba radnika
radničkog pokreta. Izvjesne ekonomske promjene u s policijom i vojskom. U sukobima je ozlijeđeno više
nešto pojačanom razvoju industrije i povećanje broja desetaka radnika, a 16-godišnji radnik Srećko Kulunčić
industrijskih radnika, jače propadanje zanatlija, odrazit ubijen je u jednom sukobu s policijom 10. svibnja. Nakon
će se na strukturu članstva socijaldemokratske stranke i gušenja štrajka uhićeni su svi istaknutiji vođe radničkog
sindikata. (Kovačević, 1972: 226) pokreta i više radnika štrajkaša. Njih 12 nakon održanog

b 41 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

procesa osuđeno je na kaznu zatvora od 14 dana do dva
mjeseca. U novinama Slobodna riječ iz 24. svibnja 1905.
objavljeno je razmišljanje jednog radnika kako ‘’radništvo
u Hrvatskoj nema zajamčenih ustavnih prava i zato je
osječkom radništvu ostalo još jedino sredstvo da protiv tih
šikana prosvjeduje: generalni štrajk.’’ (Plećaš, 1973: 19-
20)
Godine 1907. osječki radnici pokrenuli su vlastito
glasilo Volksrecht (Pravo naroda) koje zahtjeva osmosatni
radni dan, zaštitu radnika, političku ravnopravnost
hrvatskog proletarijata i opće biračko pravo, kako već
postoji u Mađarskoj. Volksrecht je odigrao značajnu
ulogu u buđenju klasne svijesti i prosvjećivanju radnika,
tada u Osijeku i Slavoniji brojne njemačke narodnosti.
List je izlazio i u Zagrebu i u Osijeku. (Plećaš, 1973: 24)
Uredništvo Volksrechta nalazilo se u Rokovoj ulici, broj
26. Sačuvan je neznatan broj primjeraka tih novina. (Glas
Slavonije, Kamil Firinger, 28. 4. 1957.: 8)
Prvi svibanj 1914. godine protekao je u znaku protiv
militarizma, za mir u svijetu i bratstvo naroda. Volksrecht
piše: ‘’Klasna borba koju vodimo, vrata su koja vode miru,
a radnička će klasa doći do mira tek kada bude svladala
svoje neprijatelje, kad bude slomila okove kapitalističkog
društvenog uređenja.’’ Opća mobilizacija odvela je na
front desetine tisuća radnika što je donekle pasiviziralo
socijalistički pokret. Osječki socijalisti oštro kritiziraju
rat koji je po njima kapitalistički i imperijalistički. Tada
ujedno i dolazi do određenog razdvajanja radništva na
nekoliko frakcija, a socijaldemokrati su napadani kao
politički oportunisti. (Plećaš, 1973: 27) Poslije Oktobarske
revolucije u Rusiji vlasti su i u Hrvatskoj i u Slavoniji
zaključile da treba ublažiti stavove prema radništvu, pa
sugeriraju proslavu radničkog praznika. Desničari su pak
predbacivali ljevičarima da razvijaju aktivnost u sindikatima
umjesto da rade na sabotiranju Monarhije. (Jović, 1985:
14)

e Radnički govori

Dana 17. veljače 1895. godine u gornjogradskoj pivovari održana je opća javna skupština protiv neza-
poslenosti. Iz policijskog izvještaja ostalo je zabilježeno poduže, ali zanimljivo izlaganje Dragutina Traun-
heima koji je rekao sljedeće: ‘’Bezposlicah ima dvie vrsti. Jedna vrst sprovadja ugodno život netreba se
e
mučit od rana jutra do kasne večeri i pije po miloj volji, reže kupone i sluša kako mu kćerka glasovir svira.
Druga vrst bezposlica muči se da posla dobije, da privredi toliko da on i obitelj od gladi neumre. Kako je
to, gorko, mnogi od nas je ove stroge zime osjetio. Mi radnici nemožemo posla dobiti, djeca naša pala su
u tifus od gladi, žene nam stenju u težkoj bolesti a nesmiljeni stanodavac tjera nas u sred zime iz stana jer
smo sa nekoliko mjesecih plaćanjem stanarine zaostali... Vidimo velik broj siromašne djece da idu sada
u ljutoj zimi u ljetnoj odjeći u školu. U školi vlada zagušljiv zrak jer neima ventilacije, kadkad lože furunu
tako da se djeca blizu peći znoje kadkad sva strepe od zime... Roditelji bez zasluge nemogu si pomoći
a koji nema dosta moralne jakosti postane zločincem, krade da si djecu nahrani... I ja sam – ne stidim
se kazati – išao prosjačiti, ali od gladi jer krasti nemogu... Stanje naše je žalosno... Ja od Božića nisam
više zaslužio od 17 fr. a imam 5 djece i bolestnu ženu... Od te nadnice mora se radnikah hraniti i odievati,
uzdržavati obitelj i školovati djecu, plaćati porez i kiriju. Jeli to moguće od te nadnice? Nije... Prvi povod
bezposlici jest kapital. Pogledajmo si radnika od poroda do smrti on je rob kapitala. Diete od 7 godina
života svoga kapital upregne da mu radi da mu hasnu vuče, neštedi ni otca mu ni mater upregne braću
i sestre. Nije prevaga radnika kriva besposlici krive su mašine u službi kapitala. Mašine rade a kod njih
radnici kroz 10 i više satih tim nastaje superprodukcija robe. Kapital imade pune magazine robe ali neima
kupacah. Zato pada ciena robe jer se bud zašto razpačiva a tima pada ciena posla i zasluga radnikah, um-
anjuje se produkcija a suvišni se radnici odpuštaju a ti postaju bezposlice... Načine kako da se pitanje rieši
propovieda socialisam. Organizirajte se radnici i vjerujte Marxu koji reče da se zajednički i mirno napred
ići mora pa će pobjeda biti radnikah. Mi se sa oblastmi slagati možemo jer one uvidjaju naše potrebe ali
kapital ih drži u rukuh pa nemogu pomoći. Zato složno napried unutar granicah zakona i mirno i naša će
biti pobjeda.’’
Sljedeći je govorio Robert Simon koji je kritizirao ‘’lijenčine’’ koji su isto bili pozvani na skup, te je re-

e
kao da on ide u rakijašnice kako bi se ugrijao, a ne kako bi se napio. Kaže: ‘’Glad tjera ljude u socializam
on agitira.’’ Simon krivi državu i vladu što narod drže u neznanju i što obrazovanje nije svima jednako
dostupno. ‘’Danas još vlada pravo jačega – kao u srednjem vieku ali u drugoj formi. Prije je robio vitez i
nosio k sebi u grad ubijajući one koji su mu se protivili – danas sjedi u uredu i pušeć cigaru diktira kazne e
koje je prije mačem diktirao. Samo je ta razlika da je narod viteza takovoga u srednjem vieku ako ga je
uhvatio objesio ili ubio a danas se mi nemožemo braniti.’’ (Cazi, 1958: 183-185)

b 42 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e RADNIČKI POKRET
Prvomajski letak iz 1910.
Izbijanje revolucije u Mađarskoj 21. ožujka 1919. godine
i stvaranje Socijalističke radničke partije Jugoslavije bili
su novi poticaji revolucioniranju osječkog proletarijata.
Tako je u noći između 26. i 27. travnja grad oblijepljen
plakatima koji pozivaju na socijalističku revoluciju. Tada
ujedno dolazi i do radikalizacije socijalističke agitacije, pa
se radnike poziva da na buržoaziju udare silom, da uzmu
puške u ruke i sl. (Plećaš, 1973: 35-36)
Na izborima za gradsko vijeće održanima 11. ožujka
1920. komunisti su postigli ogroman uspjeh. Od ukupno
4131 glasa, oni su dobili 2018 i time osigurali 20 mjesta
u gradskom vijeću. Ipak, već u svibnju iste godine
komunistima su oduzete funkcije u gradu jer, navodno,
nisu regularno položili zakletvu. U prosincu 1920. godine
vlada je donijela tzv. Obznanu7, kojom se obustavlja rad
komunističkih organizacija i zabranjuju komunističke
novine, pod sumnjom da je KPJ pripremala državni udar.
(Plećaš, 1973: 38-40) Tako su socijalisti opet stavljeni
izvan zakona te su ponovno bili izloženi progonima od
strane vlasti.
7 povijest, 1973, br. 1, str. 99-120, Institut za historiju radničkog pokreta
Obznana je dekret vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slove-
naca donesen 30. prosinca 1920. godine, čime su ograničena
demokratska prava građana ‘’u nužnoj obrani države’’. Ovaj
zakonski proglas prije svega je bio usmjeren prema suzbijanju
širanje komunističkog revolucionarnog raspoloženja koji se
pojavio na ovim prostorima nakon izbijanja Oktobarske revo-
lucije u Rusiji 1917. godine.
b 43 b
Osječki radnički pokret puno duguje socijalističkim
aktivistima iz susjednih zemalja, prije svega Mađarske.
On se razvija u duhu industrijske revolucije i formiranja
novih društvenih odnosa na bazi kapitalizma. Prema
mišljenju nekih povjesničara osnivanje Osječkog radničko-
obrazovnog društva 1867. godine označava početak
modernog radničkog pokreta u čitavoj Hrvatskoj. O tome
nam pišu i bogati izvori za proučavanje radničkog pokreta
u Osijeku. Ipak, prilikom iščitavanja dostupne literature
treba imati na umu i tendenciju povjesničara, koji su
djelovali za vrijeme komunističkog totalitarnog režima, da
spomenutu problematiku nerijetko romantiziraju. Unatoč
brojnim aktivnostima socijalistička je agitacija, barem do
kraja Prvog svjetskog rata, teško dopirala do većeg broja
ljudi, i to iz dvaju razloga. Prvi je, naravno, djelovanje
represivnog aparata dok je rješavanje širih nacionalnih
pitanja u škripcu između Beča i Pešte predstavljalo drugu
prepreku. Kako god bilo, djelovanje osječkih socijalista
nije prošlo nezapaženo na ovim prostorima.
a
IZVORI I LITERATURA
1. Cazi, Josip, 1958. Počeci modernog radničkog pokreta u Hrvatskoj,
Od prvih radničkih društava do osnivanja Socialdemokratske stranke
(1880. – 1895.), knjiga druga, Savez sindikata Jugoslavije – Republičko
vijeće za Hrvatsku, Zagreb.
2. Dedić, Dejan, 2010. Miloš Krpan, Izabrani spisi, DAF, Zagreb.
3. Mažuran, Ive, 1967. Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije:
1867-1894, Historijski arhiv u Osijeku, Osijek.
4. Gross, Mirjana, 1957. Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX.
stoljeća, izabrani izvori, Školska knjiga, Zagreb.
5. Sršan, Stjepan, 1993. Osječki ljetopisi, 1686. – 1945., Povijesni
arhiv u Osijeku, Osijek.
6. Vukadin, Ante, 1991. Arhivska građa za povijest radničkog pokreta
Osijeka - 1894. god., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 1/1991., str.
165-185
***
1. Cazi, Josip, 1962. Radnički pokret Hrvatske (1860. - 1895),
Izdavačko poduzeće ‘’Rad’’, Beograd.
2. Firinger, Kamilo, 1957. Prve radničke novine u Osijeku, Glas
Slavonije (Osijek), 28. IV. 1957., str. 8
3. Firinger, Kamil, 1957. Počeci radničkog pokreta u Osijeku, Glas
Slavonije (Osijek), 15. IX. 1957., str. 8
4. Jović, Dragiša, 1985. Radnički pokret u Slavoniji, 1918. – 1929.,
Centar za društvena istraživanja Slavonije i Baranje, Slavonski Brod.
5. Karaman, Igor, 1991. Industrijalizacija građanske Hrvatske, 1800. –
1941., Naprijed, Zagreb.
6. Kovačević, Ivan, 1972. Ekonomski položaj radničke klase u
Hrvatskoj i Slavoniji, 1867. – 1914., Institut za savremenu istoriju i NIP
Export-press, Beograd.
7. Kovačević, Ivan, 1976. Radnički pokret u Slavonskom Brodu 1873.
– 1914., Historijski institut Slavonije i Baranje, Slavonski Brod.
8. Nettlau, Max, 2000. Povijest anarhizma, DAF, Zagreb.
9. Oštrić, Vlado, 1964. O nekim pitanjima proučavanja radničkog
pokreta jugoslavenskih naroda do 1919., Putovi revolucije, 3-4 (1964),
str. 143-151, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb.
10. Oštrić, Vlado, 1973. Radnički pokret u Hrvatskoj od početaka do
godine 1914. u našoj povijesnoj književnosti, Časopis za suvremenu
Hrvatske, Zagreb.
11. Plećaš, Dušan, 1973. Prvomajske proslave u Osijeku, Centar za
kulturu i umjetnost Narodnog sveučilišta ‘’Božidar Maslarić’’, Osijek.
12. Povijest, 14, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848. –
1871.), Jutarnji list, Zagreb, 2008.
13. Sršan, Stjepan, 1996. Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku,
Osijek.
14. Woodcock, George, 1975. Anarchism, Penguin Books.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
OSJEČKO SREDNJE ŠKOLSTVO OD
1729. GODINE DO POČETKA PRVOG
SVJETSKOG RATA Sergej Filipović
Obrazovanje, odnosno školstvo, ima iznimno važnu
ulogu jer je znanje put napretka i razvoja društva. Razvoj
grada Osijeka utjecao je na razvoj osječkog školstva, što
je imalo i povratni utjecaj na daljnji razvitak samog grada.
Školstvo se dijeli na osnovno, srednje i visoko, a u ovom
radu pozornost će biti usmjerena na razvoj osječkog
srednjeg školstva u razdoblju od 1729. godine, kada
je osnovana prva gimnazija, do 1914. godine i početka
Prvog svjetskog rata. U tom se razdoblju osječko srednje
školstvo poprilično razvilo, što će se nastojati prikazati u
daljnjem tekstu.
Za vrijeme turske okupacije 1526. - 1687. godine,
osječko školstvo bilo je uništeno pa povijest osječkog
srednjeg školstva započinje relativno kasno, 1729. godine,
odnosno, 1471 godina nakon prve hrvatske gimnazije s
pravom javnosti u Lepoglavi. (Munjiza, 2009: 73)
Gimnaziju u Osijeku osnovali su isusovci, da bi ju
kasnije preuzeli franjevci, koji su se zadržali sve do 1855.
godine, kada ona prelazi u svjetovne ruke. (Sršan, 1996:
19) Dugo se čekalo na osnivanje sljedeće gimnazije, a to je
bila Realna gimnazija, koja se razvila iz male realke 1895.
godine. (Kasabašić, 1981: 119) Uz gimnazije se osnivaju
i strukovne škole, a prva je bila Crtačka (crtarska) škola,
osnovana 1787. godine. U 19. se stoljeću osnivaju Viša
trgovačka škola, Učiteljska škola, dvije šegrtske škole,
jedna u Donjem, druga u Gornjem gradu, Košaračka škola,
Glazbene škole, kao i Ženska stručna škola. (Martinčić,
2001: 41)
VELIKA GIMNAZIJA
Velika je gimnazija najstarija i najuglednija osječka
gimnazija. Nosila je ove nazive, koji su se do 1848. godine
pisali na latinskom, a u vrijeme apsolutizma od 1855. do
1860. godine na njemačkom jeziku: Kraljevska gimnazija
osječka, Cesarska kraljevska gimnazija osječka, Cesarska
kraljevska državna gimnazija osječka i na koncu Kraljevska
velika gimnazija u Osijeku, naziv koji se najdulje zadržao.
Često ju se naziva i humanističkom gimnazijom kako bi
ju se razlikovalo od drugih, realnih gimnazija. (Radman,
2001: 9)
Gimnaziju su 1729. godine osnovali isusovci, koji
su došli u Osijek odmah nakon oslobođenja od Turaka.
Gradsko poglavarstvo Osijeka 23. ožujka 1729. godine,
1
Prvu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali su pavlini 1503. godine
u Lepoglavi, no svjetovnjaci je mogu pohađati tek od 1582.,
kada ona postaje javnom ustanovom
b 44 b
vrlo vjerojatno na vlastitu molbu, a na poticaj isusovaca i
građanstva, od osječkog vojnog zapovjednika generala d’
Oduyera, primilo je obavijest: «Javnosti je stigla obavijest od
njegove presvijetle grofovske ekscelencije gosp. generala
Oduyera, zapovjednika Osijeka, da se može podići mala
Latinska škola i to u rezidenciji mnogopoštovane Družbe
Isusove, ali da u tu svrhu nije moguće kupiti nikakvu kuću
ili gradilište i na njemu graditi školu». (Mažuran, 1965:
113)
Prema sustavu isusovačkih škola, imala je i osječka
niža gimnazija četiri razreda: parva, principia, grammatica
i syntaxis. Svaki je profesor predavao u dva razreda,
a profesori su bili isusovački magistri ili patri, iako se
u početku postojanja gimnazije kao učitelj spominje i
jedan svjetovnjak, vjerojatno zbog nestašice učitelja iz
isusovačkih redova. (Matić, 1937: 5)
Ravnatelji gimnazije bili su isusovački superiori, koji su
ujedno bili i osječki župnici te članovi županijske skupštine,
a kao takvi, bili su dobro upućeni u politička, vojna, vjerska
i gradska pitanja.
Zgrada Velike gimnazije do 1737. godine
(danas Dom tehnike)
Nastava se izvodila u rezidenciji isusovaca u Tvrđi2.
Godine 1735. škola je imala 51 učenika, a tada je i
prikazan kazališni komad «Landelinus»3. Veći je broj
učenika stanovao u Tvrđi, dio ih je dolazio iz Gornjeg i
Donjeg grada, a bilo je i dosta učenika, sinova plemića iz
Slavonije koji su stanovali u Osijeku i pohađali nastavu.
Osijek je u to vrijeme imao oko 5 000 stanovnika pa
tadašnji broj od 51 redovnog učenika nije malen. (Povijest
osječke Kraljevske gimnazije od 1766. do 1838. godine,
2
Na mjestu današnjeg župnog dvora i Doma tehnike
3
Priča o djelima čestita mladića koji trijumfira nad iskvarenim
drugovima
OSIJEK KROZ POVIJEST e SREDNJE ŠKOLSTVO

Zgrada Velike gimnazije od 1765. godine
(danas Muzej Slavonije)
2001: 7)
Gimnazija je radila do 1737. godine, kad je zatvorena
zbog malog broja učenika jer je grad desetkovala kuga, a
zatim i zbog neplaćanja profesorima4. (Sršan, 2009: 16)
Kako se Osijek u 18. stoljeću ubrzano razvijao u važno
gospodarsko, upravno, trgovačko i vojno središte, opet se
javila potreba za obrazovanjem mladeži.
U siječnju 1765. godine podžupan Virovitičke županije,
barun Ivan Adamović, obavijestio je osječkog isusovačkog
superiora da je carica Marija Terezija darovala 2000 forinti
za osnivanje latinske škole u Virovitičkoj ili Srijemskoj
županiji. Već 12. veljače na sjednici Virovitičke županije
odlučeno je da se gimnazija otvori u Osijeku. Škola je
povjerena isusovcima, a za uzdržavanje dvojice profesora,
tri osječke općine obvezale su se davati 300 forinti
godišnje, kao i podići zgradu za školu. Škola je svečano
otvorena 7. studenog, a nastava se počela održavati 15.
studenog 1765. godine te je izvođena u gradskoj kući5.
(Matić, 1937: 6-8)
Ukinućem isusovaca 1773. godine, u gimnaziji se na
prvi pogled ništa nije promijenilo jer su isusovački profesori
ostali na svojim radnim mjestima kao svjetovni svećenici.
No gimnazija se morala iseliti iz gradske kuće i preseliti
Zgrada Velike gimnazije od 1882. godine
(danas Ekonomska i upravna škola)
u zgradu ukinute isusovačke misije, koja je inače bila
namijenjena za stan gradskog župnika. (Radman, 2001:
10) Školske godine 1774./1775. na mjesto profesora,
nakon odlaska sekulariziranoga isusovca Mihelića, dolazi
poznati franjevac Marijan Lanosović, koji je tako postao
prvi franjevački profesor osječke gimnazije. (Matić, 1937:
10)
Pretkraj vladanja carice Marije Terezije provedena je
reforma školskog sustava. Ratio educationis, donesen
1777. godine, dao je gimnazijama jedinstvenu osnovu. Po
novom sustavu, gimnazija je imala 3 gramatička te 2 viša
humanistička razreda. Gimnazija je tada bila praktična
škola jer se učio latinski jezik za potrebe službe u državi.
Nastavni su predmeti bili raspoređeni u tri kategorije.
Prvu su činili svima potrebni predmeti (latinski, vjeronauk,
pravopis i krasopis, aritmetika i povijest prirode), drugu
posvuda korisni predmeti (biblijska povijest, povijest
i zemljopis), a treću samo nekima potrebni ili korisni
predmeti (grčki, geometrija, pravni poredak). (Sršan, 1996:
18-19) U to vrijeme, u Ugarskoj i Hrvatskoj službeni je jezik
bio latinski te ga se u gramatičkim razredima, od ukupno
20 sati tjedne nastave, slušalo 10 sati, a u humanističkim
razredima i više. Ratio educationis zastupao je i učenje

Školska
Osijek Zagreb Senj Rijeka Varaždin Požega Karlovac Vinkovci
godina
1851./52. 119 231 122 76 142 73 55 53
1852./53. 94 280 104 93 121 72 33 108
1853./54. 122 280 88 114 131 65 40 135
1854./55. 162 315 82 75 150 56 47 161
1855./56. 195 330 80 71 173 53 45 148
1856./57. 260 344 76 90 182 60 52 184
1857./58. 279 302 82 93 200 88 60 181
1858./59. 257 312 105 105 216 88 63 206
1859./60. 247 309 115 109 255 103 59 206
Ukupno: 1735 2703 854 826 1570 658 454 1382
4
Nisu plaćale općine Gornji i Donji grad Osijek Polazak srednjih škola za trajanja apsolutizma (Cuvaj, 1910c: 222)
5
Današnji Muzej Slavonije

b 45 b
ESSEHIST
živih jezika: domaćeg (materinskog) i još dva
druga. Iako je većina učenika bila hrvatske
narodnosti, u osječkoj gimnaziji domaći jezik
bio je njemački, dok se hrvatski jezik mogao
upotrebljavati u prevođenju latinskih tekstova.
(Radman, 2001: 10)
Prema načelima iz Ratio educationisa bilo
je potrebno reformirati i osječku gimnaziju,
a s tim se počelo čak i godinu prije, odnosno
1776. Provođenje reforme povjereno je Nikoli
Škrlecu. U jesen 1777., ravnateljem osječke
gimnazije imenovan je Antun Ustia, jedan od
uglednijih članova ukinutoga isusovačkog reda.
On je u Osijeku zatekao loše stanje, na četiri
razreda bila su samo dva učitelja6, a i učenika
je bilo malo. Problem su bili i opsežni nastavni
sadržaji, nestašica školskih knjiga te loše
zdravlje učitelja. Pod hitno je trebalo zaposliti
nove učitelje. (Matić, 1937: 23-24) Nikola
Škrlec vodio je pregovore s pijaristima7 da
preuzmu obučavanje učenika u gimnaziji, no
oni su s odlukom odugovlačili i ispričavali se
da nemaju dovoljno učitelja vještih hrvatskom
jeziku niti zgradu u kojoj bi u Osijeku stanovali.
(Cuvaj, sv. 1910a: 479-480) Škrlec je tad iznio
prijedlog da se gimnazija povjeri franjevcima.
Taj je bio jednoglasno prihvaćen, a nakon
što ga je i carica odobrila, Škrlec je počeo
pregovarati s franjevačkim provincijalom.
Potpisan je sporazum kojim je dogovoreno
da će franjevci preuzeti osječku gimnaziju i
odmah za školsku godinu 1778./1779. dati tri
profesora za gramatičke razrede i jednoga koji maturirao 1894. god. jer je tri godine zanemarivao mađarski
će po potrebi zamjenjivati redovne profesore.
Oni su iste školske godine ustrojili tri gramatička
razreda, a sljedeće godine i humanistički
razred. Svaki profesor bio je plaćen 100 forinti,
a vjeroučitelji su radili besplatno. (Matić, 1937:
24-26)
Kako franjevci nisu mogli osigurati adekvatan
prostor za gimnaziju, kupljena je Čerkićeva
zgrada, koja je služila kao gimnazija od 1779.
godine. (Sršan, 1996: 19)
U osječkoj je gimnaziji postojao običaj
stipendiranja najboljih učenika i njihova slanja
na daljnje školovanje. Kako bi se davanje
stipendija proširilo, 1785. godine uvedena je
školarina koja se plaćala mjesečno. Kandidati za
stipendije bili su siromašni, ali odlični učenici.
Od školske godine 1785./1786. školska maturirao 1877. god. koje je osposobljavalo učenike za prijelaz u
godina više ne traje od 1. studenog do 1.
6
Ratio educationis određuje da jedan učitelj ne može poučava-
ti više od jednog razreda
7
Članovi katoličkog reda koji je osnovao španjolski redovnik
Sveti Josip Calasan 1597. godine. Geslo im je pietas et litterae razreda polaže ispit zrelosti (matura) kojim se stječe pravo
(milosrđe i nauke)
b 46 b
e OSIJEK 2010.
rujna, nego od 1. rujna do kraja lipnja. No
ipak, najveća novost u gimnaziji bilo je
uvođenje njemačkog jezika kao nastavnog
od 1787. godine, čime je car htio izjednačiti
sve gimnazije u Austrijskoj Monarhiji. To
je dovelo do reakcije među prohrvatskim
profesorima, nekoliko ih se odreklo službe,
pa je 1788./1789. ostao samo jedan profesor,
i to Nijemac. Tada dolaze stranci, a plaća im
se povećava. (Sršan, 1996: 19)
Nakon smrti Josipa II. ukida se njemački
kao nastavni jezik, u humanističkim razredima
sve se predaje na latinskom, a u gramatičkim
su se razredima pri učenju latinskog profesori
Hermann Bollé mogli služiti materinjim jezikom. (Radman,
2001: 11) Val germanizacije zamjenjuje val
mađarizacije. Profesori osječke gimnazije,
odupirući se mađarskom, zagovaraju
njemački kao domaći jezik opravdavajući
to njemačkom tradicijom te škole od
njezina osnutka. Godine 1792. uveden je
mađarski kao neobavezan predmet. Novom
nastavnom osnovom iz 1806., u latinskim
školama gramatički je studij ponovno
proširen na 4 godine, a mađarizacija postaje
sve agresivnija, pa je 1818. u Osijeku
održan prvi ispit iz mađarskog jezika, a on
1827. godine postaje obavezan u hrvatskim
školama. Od 1828. do 1830. godine, osječka
gimnazija bila je bez učitelja mađarskog
jezika pa je zbog tog ravnatelj škole dobio
Vjekoslav Hengl, ozbiljan ukor od Kraljevskog vijeća u Zagrebu
jezik. (Cuvaj, 1910b: 346) Ideje hrvatskog
narodnog preporoda zahvatile su i osječku
gimnaziju. Školske godine 1849./1850., ukinut
je mađarski, latinski je postao nastavnim
predmetom, a hrvatski je postao nastavnim
jezikom (Gross, 1985: 314).
Velike promjene se događaju nakon
1850. godine uvođenjem školske nastavne
osnove Nacrt za organizaciju gimnazije i
realnih škola, koju je propisao austrijski
ministar prosvjete grof Leo Thun. Po tom
nacrtu dokinut je dvogodišnji filozofski studij,
a njegovi su predmeti preneseni u gimnaziju,
koja je sa šest razreda proširena na osam,
tj. na četiri niža i četiri viša. Niža ili mala
Dragutin Neuman, gimnazija dobila je zadaću dati obrazovanje
višu ili veliku gimnaziju ili za kakvo praktično
zanimanje (činovnik, pisar i sl.). (Sršan, 1996: 20-21)
Thunova reforma također uvodi predmetnu nastavu,
gimnazija dobiva svjetovno obilježje, svećenike postupno
zamjenjuju svjetovni profesori te se na kraju osmog
OSIJEK KROZ POVIJEST e SREDNJE ŠKOLSTVO

Gimnazijska zastava

Velika je gimnazija imala i svoju zastavu. To je bila dvokra-

ka zastava veličine 85 x 123 cm, izrađena od crvenog, svilenog
damasta i obrubljena pozlaćenim resama i kićenkama na krajevima.
U sredini zastavnog polja nalazi se obostrano ušivena ovalna slika,
ulje na platnu, oivičena zlatnim okvirom. Na aversu je ikonografski
prikaz Krista s djecom, ispod čega je polukružni natpis 19 SINITE
PARVULOS VENIRE AD ME. (Pustite k meni malene) Marc. 10. 14.
42. , dok se na reversu zastave nalazi ikonografski prikaz svetog Alojz-
ija, ispod èega je polukružni natpis 18 S. ALOYSI. ORA PRO NOBIS.
(Sveti Alojzije, moli za nas) 42. (Grubišić, 2001: 62).

upisa na visokoobrazovne ustanove. Školske godine
1853./1854. otvoren je sedmi razred, a 1854./1855.
osmi, kada je polagan i prvi ispit zrelosti. Nakon što su
je franjevci vodili 76 godina, školske godine 1855./1856.
gimnazija postaje svjetovna.
Gradsko poglavarstvo Osijeka, nakon traženja
Zemaljske vlade da se izgradi nova zgrada za gimnaziju,
moli biskupa Strossmayera, 1877. i 1879. godine, za
ustupanje zemljišta za gradnju nove gimnazijske zgrade.
(Damjanović, 2006: 132) Biskup je nakon druge zamolbe
pristao, no uz ispunjavanje triju uvjeta. Zatražio je da
Osijek, kada dođe do izgradnje dječačkog sjemeništa,
ustupi prikladno zemljište biskupiji, zatim da se što prije
podigne djevojačka škola u gradu te da nova gimnazijska
zgrada bude «liepa i ukusna». (Matić, 2001: 53) Nakon
natječaja na koji je pristiglo 20 radova, izabran je onaj
pod motom Bramante Hermanna Bolléa. Nova je zgrada
gimnazije na kraju stajala 194 000 kruna, što je bio trošak
više no dvostruko veći od planiranog. (Cuvaj, 1911b: 213)
Useljenje u novu zgradu naposljetku je ostvareno 1882.
godine.
Nakon višegodišnjih pregovora, 1869. godine njihov
je prijedlog za osnivanjem realke odobren. Donesena
je odluka o osnivanju samostalne trorazredne realke o
gradskom trošku. (Cuvaj, 1911a: 96)
Realka je započela s radom 10. listopada 1870. godine,
a prvi ravnatelj bio je Franjo Zapadlo. (Sršan, 1993: 373)
Godine 1871. otvoren je drugi, a 1872. i treći razred. Kako
su u međuvremenu niže realke u Austro-Ugarskoj povišene
na četiri razreda, školske godine 1873./1874., otvoren je i
četvrti razred. Nakon završetka četvrtog razreda u Osijeku
su pošli dalje i bez dozvole Vlade, 1874. godine upisali
peti razred i tako zakoračili u veliku realku. Ubrzo je stiglo
i vladino odobrenje pa je tako Osijek konačno dobio veliku
realku sa četiri niža i tri viša razreda. Realka je tad imala
svoju knjižnicu, prirodopisnu, fizikalnu i numizmatičku
zbirku te risarska učila. (Sršan, 1996: 22)

REALNA GIMNAZIJA

Početkom 60-ih godina 19. stoljeća pojavila se potreba

za osnivanjem realke u Osijeku. Godine 1862. dolazi u
gradskoj skupštini do inicijative za osnivanjem dvorazredne
realke, na što Kraljevsko namjesničko vijeće odgovara da
bi ona trebala biti trorazredna. Cuvaj piše: «Trorazredna
realka mogla bi se spojiti s nižom gimnazijom, tako da
budući realci i gimnazijalci sve nauke u 1. i 2. razredu Zgrada Realne gimnazije
zajedno uče; u 3. bi razredu gimnazijalci nastavili učiti (danas III: gimnazija)
latinski jezik i počeli učiti grčki, a realci bi napose učili Realka se financirala iz proračuna grada Osijeka
ludžbu8, mjerstvo i mjerstveno crtanje, prostoručno crtanje do 1877. godine, kada njezino financiranje preuzima
i krasnopis». (Cuvaj, 1910d: 342) Kako je i za realku i za Zemaljska vlada. Grad Osijek je i dalje bio obvezan
gimnaziju u to vrijeme bila potrebna nova zgrada, odluka godišnje davati 3 000 forinti, a morao je podignuti i novu
o osnivanju realke je odgođena. zgradu škole, jer je škola do tada radila u više objekata u
Slavonski su velikaši 1867. godine odlučili potpomoći Tvrđi. (Kasabašić, 1996: 195) Iako je nova zgrada trebala
osnivanje realne gimnazije davanjem novčanih priloga, pri biti izgrađena u roku tri godine, natječaj je za gradnju
čemu su se osobito istakli grofovi iz porodice Pejačević. raspisan tek 1888. godine, a na isti je pristiglo 12 radova.
8 Povjerenstvo je jednoglasno zaključilo da je najbolji plan
Kemija

b 47 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
bio onaj pod motom Za Boga i domovinu, autora Moriza i
Carla Hinträgera, arhitekata iz Beča. Izgradnja je zgrade
dovršena u listopadu 1890. godine. (Matić, 2001: 55-56)
Vladinom naredbom 7. lipnja 1895. godine u Osijeku
je osnovana Kraljevska velika realna gimnazija od
osam razreda. Prema nastavnom programu koji se
počeo primjenjivati iste godine, prva su četiri razreda
bila jedinstvena, a od petog nadalje program se dijeli
na onaj za realke i onaj za gimnazije. (Kasabašić, 1996:
196) Preustrojstvo je realki u realne gimnazije završeno
1900./1901. u svih osam razreda, tako da su održani i
prvi ispiti zrelosti. Postojala su dva uvjeta za upis učenika
u prvi razred realne gimnazije. Morao je imati navršenih
10 godina te svjedodžbu o završena četiri razreda pučke
škole ili položen prijemni ispit. Upis ili školarina po jednom
polugodištu iznosila je 12 kruna, a za upis u treći i četvrti
razred realne gimnazije bila je potrebna i pismena izjava
roditelja da će učenik učiti latinski i francuski ili mađarski
jezik. Ispit zrelosti polagao se iz hrvatskog, njemačkog
i francuskog jezika, matematike, opisne geometrije te
prostoručnog risanja. (Sršan, 1996: 24-25)
U skladu s promjenama u odgojno-obrazovnom
sustavu i državnom ustrojstvu, gimnazija je mijenjala i
nazive: Samostalna realka9, Samostalna gradska realka10,
Samostalna gradska velika realka11, Kraljevska velika
realka12, Kraljevska velika realka i s njom spojena Viša
trgovačka škola13 te Kraljevska realna gimnazija i s njom
spojena Kraljevska viša trgovačka škola14. (Radman,
2001: 16)
TRGOVAČKA ŠKOLA
Osijek je polovinom 19. stoljeća velik gotovo kao
Zagreb, a po trgovačkom značaju možda i važniji. Trgovci
stoga prvi pokreću pitanje školovanja šegrta te 1853.
godine o svom trošku osnivaju Zbornu trgovačku učionicu.
(Martinčić, 2001: 41) No niži stručni kadrovi nisu mogli
zadovoljiti potrebe gospodarskog razvitka, odnosno javila
se potreba za kadrovima s višim stručnim obrazovanjem.
Početkom 1857. godine pokrenulo se pitanje osnivanja
trgovačke škole. Veliki župan, grof Petar Pejačević u tu je
svrhu sazvao konferenciju na kojoj se osigurao trošak za
prvi razred trgovačke škole (Cuvaj, 1910c: 175), no škola
ipak nije bila osnovana.
Zborna trgovačka učionica prestaje s djelovanjem
1877. godine, kada je Zemaljska vlada Hrvatske i Slavonije
dala dozvolu rabinu Jakovu Moganu da u Osijeku otvori
privatnu trgovačku školu na njemačkom jeziku. Mogan
je nastavu održavao svake večeri jedan sat, a predavalo
9 igralištem i školskim vrtom te učeničku knjižnicu.
1870.-1872. godine
10
1872.-1874. godine
11
1874.-1877. godine
12
1877.-1893. godine
13
1893.-1895. godine
14
1895.-1918. godine
b 48 b
se knjigovodstvo, trgovačka korespondencija, trgovačka
računica i mjenično pravo. (Kolar, 1997: 295-296) Ta škola
nije bila dugog vijeka, barem ne u Osijeku, jer se 1888.
godine seli u Brod, a kasnije u Mitrovicu i Petrovaradin.
Nakon što Osijek umjesto Moganove škole nije dobio novu
školu, javilo se veliko nezadovoljstvo jer je grad tada imao
brojne tvornice i velik industrijski potencijal, no nije bilo
dovoljno vještih trgovaca koji bi proizvedenu robu plasirali,
najviše u Bosnu i Srbiju.
Osječka Trgovačko-obrtnička komora u svom je
podnesku Zemaljskoj vladi 1890. godine, upozorila na
zaostajanje trgovine i obrta u Osijeku, a kao glavni uzrok
navedeno je nepostojanje dobro školovanog trgovačkog i
obrtničkog kadra, iako je u to vrijeme veliki problem bio i
zapostavljanje Osijeka, što se tiče izgradnje željezničkih
pruga. Pritisak nezadovoljnih židovskih trgovaca te
njemačkih i mađarskih zemljoposjednika urodio je plodom
pa je odlukom Hrvatsko-ugarske vlade iz 1892. godine
dopušteno osnivanje trorazredne trgovačke škole, što
je i potvrđeno odlukom Kraljevske zemaljske vlade u
Zagrebu. (Kolar, 1997: 298) Na taj je način Osijeku, ali i
cijeloj Slavoniji, osiguran trgovački kadar.
Viša trgovačka škola radila je kao jedinstvena ustanova,
no bila je u sastavu, programskoj i funkcionalnoj vezi s
Kraljevskom realkom. S radom je započela 1. rujna 1893.
godine, u prvi razred upisalo se 13 učenika, a prvi ravnatelj
bio je Franjo Devide. Godine 1909. škola dobiva dodatni
razred te postaje četverogodišnja, a od 1910. mogu je
pohađati i djevojke. Od školske godine 1910./1911. nosi
naziv Kraljevska trgovačka akademija. (Plevnik, 1987:
103)
UČITELJSKA ŠKOLA
Kraljevska muška učiteljska škola u Osijeku počela
je s radom 1. rujna 1893. godine u zgradi Donjogradske
muške škole u Crkvenoj ulici15, gdje je za njezine potrebe
preuređeno 6 prostorija na prvom katu. Uprava škole
povjerena je prvom ravnatelju Ivanu Rabaru. (Sršan, 1993:
383) Na njegov su prijedlog među profesorima osječkih
gimnazija odabrani prvi nastavnici. Uvjeti za upis u školu
bili su navršenih 15 godina, liječnička potvrda o zdravlju,
svjedodžba o završenoj maloj gimnaziji i položen prijamni
ispit.
Prve školske godine u prvi razred upisalo se 19
učenika, a do školske godine 1896./1897. upisana su sva
četiri razreda. (Radman, Lagumdžija, 2004: 12-17)
Školske godine 1901./1902. škola se uselila u svoju
novu školsku zgradu.16 Imala je veliko dvorište s uređenim
Važna se promjena dogodila školske godine
1909./1910. kada je dopušten i upis učenica te su se
zaposlile i prve nastavnice. Te godine upisala se 21
15
Danas Osnovna škola Jagode Truhelke
16
Danas zgrada Obrtničke škole
OSIJEK KROZ POVIJEST e SREDNJE ŠKOLSTVO
učenica, a već sljedeće godine broj je učenica nadmašio
broj učenika.17
U nastavnom planu škole bili su zastupljeni ovi nastavni
predmeti: «nauk vjere, pedagogija s praktičnim vježbama,
hrvatski ili srpski jezik, njemački jezik, zemljopis, povijest
i domaći ustav, matematika i geometrijsko risanje,
prirodopis, prirodoslovlje, gospodarstvo i gospodarske
radnje, slöjd radnje u radionici, krasnopis, prostoručno
risanje i modelovanje, opći nauk o glazbi i pjevanje,
glasoviranje, orguljanje, guslanje, gimnastika». Upisom
učenica u nastavnom se planu, uz zajedničke, pojavljuju
i predmeti namijenjeni samo učenicima: «gospodarstvo,
glasoviranje, orguljanje, guslanje, crkveno pjevanje»; i
predmeti namijenjeni samo učenicama: «kućanstvo, ženski
ručni rad, francuski jezik i glasoviranje» kao neobavezni
predmeti. (Radman, Lagumdžija, 2004: 13-15)
Učenici su u toj školi dobivali solidnu opću i stručnu
naobrazbu, a uz nastavu i praktični rad velika se pozornost
posvećivala i ekskurzijama.
Zgrada Kraljevske muške učiteljske škole
(danas OŠ Jagode Truhelke)
CRTAČKA (CRTARSKA) ŠKOLA
Crtačka je škola bila prva strukovna škola koja se
javlja u Osijeku, a osnovana je 1787. godine te djeluje
pod nazivom Crtarska škola. Uskoro joj se gubi svaki trag,
a opet se počinje spominjati 1799. godine i djeluje preko
70 godina, odnosno do 1872. Izvorni naziv škole bio je
Schola Graphidis Essekini. (Plevnik, 1987: 105)
U toj su školi poučavali mladež u crtanju geometrijskih
likova, počecima arhitektonskog crtanja i sjenčanju.
(Cuvaj, 1910b: 48-49) Prvi učitelj bio je Antun Müntzberger
imenovan u veljači 1800. godine, a nasljeđuju ga Franjo
Konrad Hötzendorf (1824.-1841.) i njegov sin Hugo
Konrad Hötzendorf18(1841.-1870) te Ivan Moretti (1870.).
(Plevnik, 1987: 105-106)
17
45:34
18
Od 1867. do 1868. zbog njegove bolesti besplatno ga zamje-
njuju Franjo Giragos i Josip Sabo
b 49 b
Školu su morali pohađati svi šegrti kojima je bila
potrebna vještina u crtanju. Morali su pažljivo polaziti
obuku te na kraju pokazati da su zadovoljili propisane
zahtjeve jer se bez svjedodžbe te škole nisu mogli
osloboditi za kalfe. Radovi naprednijih šegrta, ali i ostalih
učenika, uz najmanje 2 učiteljeva rada, svake godine su
se slali na uvid i ocjenu odsjeku za školstvo u Budimu.
(Cuvaj, 1910b: 305)
Polaznici škole, između ostalih, bili su: Marija
Atanisijević, Amalija Hötzendorf, Julio Bőszeti, Ivan Kugli,
Melchior Leicht, Josip Montijan, Antun Narančić, Jakov
Schwarz, Dane Pachman, Josip Zache, Adolf Waldinger
i dr.
KOŠARAČKA ŠKOLA
Privredne prilike osječke okolice, prije svega niže
podvodne površine, pogodovale su rastu vrbe koja je
služila kao sirovina za izradu košara i ostale pletene robe
od vrbova pruća. Iz toga je razloga 1885. godine osnovana
Košaračka škola, a polazili su je dječaci i djevojčice stariji
od 14 godina koji su završili pučku školu. Školovanje je
trajalo 2 godine, a za poslovođe i samostalne majstore još
2 dodatne godine.
Prve se godine u školu upisalo 19 dječaka i 5
djevojčica, a sljedećih je godina broj učenika bio približno
isti. (Kasabašić, 1996: 200)
U školi su se izrađivali različiti predmeti za kućanstvo
i osobnu upotrebu, od putnih torbi do lutaka i stolova.
Godišnje se proizvodilo više od tisuću predmeta, a škola
je svoje proizvode izlagala na više izložbi i dobila brojna
priznanja. S radom prestaje 1911. godine. (Martinčić,
2001: 41)
ŠEGRTSKA ŠKOLA
Obrtništvo je od sredine 19. stoljeća bilo vodeća snaga
razvoja grada Osijeka pa su iz tog razloga, od 1886. godine
postojale čak dvije zanatske šegrtske škole, koje su imale
zadatak obrtničkom pomlatku dati stručnu naobrazbu.
(Naših 120 godina, 2006: 7) Otvorene su zahvaljujući
Statutu za šegrtske škole, donesenom iste godine. Po
njemu je škola, s obzirom na prednaobrazbu šegrta, imala
niži odjel s jednim razredom i viši s tri razreda. Uvjet za
upis u školu bila je završena pučka škola. Oni šegrti koji
nisu završili pučku školu, nego samo pokoji razred, morali
su najprije završiti niži odjel. Postojala je mogućnost
uzimanja u naukovanje i nepismenih šegrta, za koje su bili
organizirani analfabetski tečajevi, nakon kojih bi polazili
niži odjel. (Kasabašić, 1996: 197) Stručno se obrazovanje
šegrta sastojalo od praktičnog dijela kod obrtnika i
teorijskoga u školi. Naukovalo se preko četrdeset zanata,
a najviše je bilo postolara, bravara, brijača, trgovaca,
strojara, stolara i zidara.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
GLAZBENA ŠKOLA
Tijekom 19. stoljeća u Osijeku su
glazbene škole osnivane nekoliko puta.
Osječko glazbeno društvo i njegova škola
djelovali su osam godina, od 1831. do 1839.
godine. U školi se učilo pjevanje (sopran,
alt, tenor, bas), gudalačka glazbala (gusle,
viola, violončelo) te trublja i trombon, a
ako bi se našli nadareni učenici, i orgulje
te general-bas. Sposobnim, vrijednim
i siromašnim učenicima odobravana je
besplatna poduka. (Ban, 1996: 15-16)
Godine 1861. u Tvrđi Osječko pjevačko
društvo osniva svoju školu, koja nakon
nekoliko godina prestaje s djelovanjem, ali
je obnovljena 1878. godine. Godine 1897.
Osječko dobrovoljno glazbeno društvo
također osniva školu. Uz navedene škole,
djelovalo je i nekoliko privatnih, koje su Matija Petar Katančić
osnivali učitelji glazbe. (Kasabašić, 1981:
119)
VIŠA DJEVOJAČKA ŠKOLA
Viša djevojačka škola u Osijeku
otvorena je 1. studenoga 1882. godine.
Bila je smještena u staru gimnazijsku
zgradu, koja je 1889. godine obnovljena
i svečano otvorena. Škola je tamo ostala
sve do početka Prvog svjetskog rata, kada
se morala iseliti, a zgradu je zaposjela
vojska. Prvi ravnatelj bio je Mate Grković,
a prve nastavnice Franka Holbert-Ditz i
Marija Montini19. (Plevnik, 1987: 103)
Škola je davala opće obrazovanje,
a postojali su i stručni tečajevi znanja
potrebni za vođenje kućanstva: glačanje,
krojenje, risanje, šivanje i dr. Djevojke su
iz te škole odlazile na učiteljske škole ili u Jagoda Truhelka
austrijske institute, a neke su ostajale kod
kuće i pripremale se za kućanstvo i brak.
GOTOVO TRI STOLJEĆA SREDNJEG ŠKOLSTVA
Kako je Osijek bio kulturno i prosvjetno središte
Slavonije, u njega su pristizali učenici iz cijelog tog kraja. U
osječkoj Velikoj gimnaziji do Prvog svjetskog rata maturiralo
je 193920 učenika, odnosno prosječno 17 učenika svake
godine. Po godištima su postojale velike razlike pa su tako
1789. godine maturirala samo 2 učenika, 1827. njih 31,
dok je vrhunac bio 1904. godine, kada ih je maturiralo 36.
Što se tiče Muške realne gimnazije, od njezina osnutka
19
Nakon udaje Ludarić
20
U razdoblju od 1780. do 1914., jer od 1729. do 1779. nije
vođen popis maturanata
b 50 b
do 1914. godine, maturiralo je 477 učenika,
prosječno 12 po godini s tim da je do 90-ih
godina 19. stoljeća broj učenika po godini
bio uglavnom manji od 5, a nakon toga
raste i doseže svoj vrhunac 1902. godine,
kada je maturiralo 34 učenika. Ako bi se
zbrajali maturanti obaju gimnazija, najviše
učenika je maturiralo 1905. godine, njih
65. (Pregled razvoja osječkih gimnazija od
1729. do 2000 godine, 2001: 46-49) Kada
bi se gimnazijalcima pribrojali i maturanti
strukovnih i ostalih srednjih škola, dolazimo
do brojke od nekoliko tisuća obrazovanih
ljudi, što je svakako bio temelj za društveni,
ekonomski i kulturni razvitak.
Osječko je srednje školstvo bilo
podređeno muškoj populaciji, dok je
obrazovanje ženske populacije bilo
zanemareno. To se mijenja tek krajem 19.
stoljeća, kad se počinje uviđati potreba
za obrazovanjem žena te se osniva Viša
djevojačka škola, a žene dobivaju pristup i drugim školama,
što se posebice odnosi na Učiteljsku školu.
U gotovo tri stoljeća osječkog
srednjoškolskog sustava, od 1729. do
1914. godine, pojavila su se brojna imena,
značajna, kako za Osijek, tako i za širu
okolicu. U osječkim su srednjim školama
kao profesori predavali: književnik Matija
Petar Katančić, povjesničar umjetnosti
i slikar Izidor Kršnjavi, fizičar Oton
Kučera, geofizičar i meteorolog Andrija
Mohorovičić, političar Antun Radić te
povjesničari Šime Ljubić, Rudolf Horvat,
Tadija Smičiklas i Ferdo Šišić. Od učenika
valja izdvojiti: slikara Vladimira Becića,
pjesnika Dobrišu Cesarića, odvjetnika
Kamila Firingera, političara Josipa Franka,
pisca Augusta Harambašića, poznatog
osječkog gradonačelnika Vjekoslava
Hengla, glazbenika Paju Kolarića, političara
Dragutina Neumana, kemičara i nobelovca Lavoslava
Ružičku, biskupa Josipa Juraja Strossmayera, pedagoginju
i književnicu Jagodu Truhelku i dr. (Hackenberger, 2001:
257-279)
Iz svega navedenog može se zaključiti da je osječko
srednje školstvo u razdoblju od 1729. do 1914. godine
iznimno napredovalo. Iako je napredak u početku bio spor,
u drugoj polovini 19. stoljeća on se naglo ubrzava te se
osnivaju brojne škole, što neizbježno dovodi do razvitka
a
samoga grada.
OSIJEK KROZ POVIJEST e SREDNJE ŠKOLSTVO
e e
Poznati hrvatski povjesničari
koji su predavali u osječkim gimnazijama
Šime Rudolf
Ljubić Horvat
e
Tadija Ferdo
e umjetnosti, Zagreb.
Smičiklas Šišić
IZVORI I LITERATURA
1. Cuvaj, Antun, 1910a., Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske
i Slavonije od najstarijih vremena do danas, svezak I. Od najstarijih
vremena do godine 1780., Naklada Kraljevske hrvatsko-slavonsko-
dalmatinske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Zagreb.
2. Cuvaj, Antun, 1910b., Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske
i Slavonije od najstarijih vremena do danas, svezak II. Od godine 1780.
do 2. ožujka 1835., Naklada Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske
vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Zagreb.
3. Cuvaj, Antun, 1910c., Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske
i Slavonije od najstarijih vremena do danas, svezak IV. Od 31. prosinca
1851. do 20. listopada 1860., Naklada Kraljevske hrvatsko-slavonsko-
dalmatinske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Zagreb.
4. Cuvaj, Antun, 1910d., Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske
i Slavonije od najstarijih vremena do danas, svezak V. Od listopada
1860. do 20. travnja 1868., Naklada Kraljevske hrvatsko-slavonsko-
dalmatinske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu, Zagreb.
5. Cuvaj, Antun, 1911a., Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske
b 51 b
i Slavonije od najstarijih vremena do danas, svezak VI. Od 20.
travnja 1869. do 31. svibnja 1875., Naklada Kraljevske hrvatsko-
slavonsko-dalmatinske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu,
Zagreb.
6. Cuvaj, Antun, 1911b., Građa za povijest školstva kraljevina
Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, svezak VII.
Od 31. svibnja 1875. do 31. listopada 1888., Naklada Kraljevske
hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade, Odjel za bogoštovlje i
nastavu, Zagreb.
7. Mažuran, Ive, 1965., Najstariji zapisnik općine Osijek Tvrđa,
1705.-1746., Osijek
8. Povijest osječke Kraljevske gimnazije od 1766. do 1838.
godine, 2001., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za
znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek.
9. Sršan, Stjepan, 1993., Osječki ljetopisi 1686.-1945., Povijesni
arhiv u Osijeku, Osijek.
***
1. Ban, Branka, 1996., Glazbena škola Franje Kuhača – povijest
i život, Glazbena škola Franje Kuhača, Osijek.
2. Damjanović, Dragan, Biskup Strossmayer, Iso Kršjnavi,
Herman Bollé i izgradnja zgrade Kraljevske velike gimnazije u
Osijeku, Peristil, Zbornik radova za povijest umjetnosti, 49 (2006.),
str. 129. – 150.
3. Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729. –
2000., 2001., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za
znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek.
4. Gross, Mirjana, 1985., Počeci moderne Hrvatske.
Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850.-1860., Globus,
Zagreb.
5. Grubišić, Ana, 2001., Osječka gimnazijska zastava, u:
Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729. – 2000.,
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i
umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek, str. 59. – 65.
6. Hackenberger, Dubravka, 2001., Znameniti i zaslužni
maturanti, u: Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti
1729. – 2000., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod
za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek, str. 255.
– 282.
7. Kasabašić, Miroslav, 1981., Razvoj školstva u Osijeku do 1918.,
u: Zbornik radova znanstvenog skupa Osijek kao polarizacijsko
središte, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Centar
za znanstveni rad Osijek, Osijek, str. 115. – 121.
8. Kasabašić, Miroslav, 1996., Školstvo, u: Od turskog do
suvremenog Osijeka, Zavod za znanstveni rad Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Osijeku, Osijek, str. 192. – 203.
9. Kolar, Mira, Zamolba osječke Trgovačko-obrtničke komore iz
1890. godine za otvaranje Trgovačke akademije i obrtne škole u
Osijeku, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 4 (1997.), Osijek, str.
295. – 302.
10. Martinčić, Julijo, 2001., Osvrt na osječke škole i maturante
gimnazija u Osijeku, u: Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i
maturanti 1729. – 2000., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek, str.
39. – 52.
11. Matić, Tomo, 1937., Osječka humanistička gimnazija od
osnutka do godine 1848., Jugoslavenska akademija znanosti i
12. Matić, Vilim, 2001., Zgrada Kraljevske gimnazije u Osijeku, u:
Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729. – 2000.,
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i
umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek, str. 53. – 57.
13. Munjiza, Emerik, 2009., Povijest hrvatskog školstva i
pedagogije, Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku,
Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek.
14. Naših 120 godina 1886.-2006., 2006., Strojarska tehnička
škola Osijek, Osijek.
15. Plevnik, Božo, 1987., Stari Osijek, Radničko sveučilište «Božidar
Maslarić», Osijek.
16. Radman, Ljuba; Lagumdžija, Nada, 2004., Tragovima zapisa o
prošlosti Učiteljske škole u Osijeku (1893.-1965.), u: Učiteljska škola
u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1893.-1965., Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u
Osijeku, Zagreb-Osijek, str. 9. – 36.
17. Radman, Ljuba, 2001., Pregled razvoja osječkih gimnazija od
1729. do 2000. godine, u: Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i
maturanti 1729. – 2000., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb-Osijek, str. 9.
– 20.
18. Sršan, Stjepan, 2009., Biografije učitelja i profesora osječkih
gimnazija i srednjih škola od 1855. do 1945. godine, Državni arhiv u
Osijeku, Osijek.
19. Sršan, Stjepan, 1996., Osječka gimnazija od 1729. – 1945.,
Gimnazije u Osijeku 1729. – 1945., Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, str. 15. – 26.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

RAZVOJ OSJEČKOG ZDRAVSTVA DO

POČETKA 2. SVJETSKOG RATA Andrea Vučetić
U središtu je rada zanimanje za prve korake u razvoju
zdravstvene zaštite u poslijeturskom razdoblju do početka
Drugoga svjetskog rata 1939. godine. Pritom se opisuje
postanak bolnice uz kratak osvrt na Kohlkoffer-Huttler-
Monspergovu zakladu koja je gradu Osijeku omogućila
prvu pravu bolnicu. Bolnički se život promatra preko brojnih
dokumenata koji svjedoče ne samo o izgradnji bolničke
infrastrukture već i unutrašnjem ustroju i pravilima koja
donošenjem ponekih zanimljivosti nastoje zainteresirati
ne samo povjesničare nego i sve ljubitelje povijesti.
biti sagrađena bolnica koja je sve do 90-ih godina 20.
stoljeća služila istoj namjeni. (Živaković – Kerže, 2001:
35) Sredinom 18. stoljeća spominju se i «neke kolibe
diljem grada, u koje su prihvaćani bolesnici i držani na
određeno vrijeme». Takvi su objekti bili smješteni na
udaljenijoj dravskoj obali kako bi se smanjila mogućnost
širenja epidemije. (Plevnik, 1987: 94) Međutim, o razvoju
kirurgije moglo je biti govora tek kada je u Donjem gradu
podignuta nova javna zemaljska bolnica. (Skupina autora,
1981: 475)

O počecima razvoja KOHLHOFFER-HUTTLER-

osječkog zdravstva može se MONSPERGOVA
govoriti nakon oslobođenja ZAKLADA I PRVO
Slavonije od Turaka kada SIROTIŠTE
su se u Osijeku pojavili
ranarnici koji su liječili rane Priča o osnivanju nove
i prijelome kostiju. (Skupina bolnice zapravo započinje 29.
autora, 1981: 475) Međutim, travnja 1782. godine kada su
zdravlje ljudi ugrožavali tvrđanski gostioničar Johann
su i nesnosni komarci, a Kohlkoffer, donjogradski
o tome je pisao osmanski kožar Josef Huttler i stari
putopisac Evlija Čelebija. umirovljeni isusovac Christian
Osijek nije mogao izbjeći ni Kohlkoffer-Huttler-Monspergova zakladna bolnica Monsperger učinili nešto
strašnu kugu (Plevnik, 1987: neobično, ostavivši cijeli svoj
93) koja je opustošila Gornji i Donji grad davne 1739. imetak za podizanje zavoda za djecu bez roditelja jer
godine. Spomenu li se kolera1 i epidemije gripe, posve nisu imali nasljednike kojima bi ga ostavili. Kohlkoffer-
je jasna potreba za osnivanjem bolnice i organizacije Huttler-Monspergova zaklada utemeljena je u razdoblju
zdravstvene zaštite. (Živaković – Kerže, 2001: 50) Pravi između 1782. i 1806. godine te je stavljena pod upravu
razvoj osječkoga zdravstva omogućit će upravo izgradnja zagrebačkog Namjesničkog vijeća. (Živaković – Kerže,
prve prave bolnice nakon čega će uslijediti ubrzani 1996: 32) Iako je bila predviđena izgradnja sirotišta u
razvoj u vidu specijalizacije i usavršavanja određenih kojemu bi se religiozno i moralno odgajalo djecu (Janoši,
medicinskih zahvata, što ukazuje na proporcionalan odnos 1981a: 207), takvi su planovi bili mogući tek za vrijeme
zdravstvenog razvoja i „odmicanja“ vremena. mecene Josipa Jurja Strossmayera zahvaljujući kojemu
je 3. travnja 1870. otvoreno sirotište. Prvi ravnatelj bio je
VOJNA BOLNICA U TVRĐI Ivan Humel. (Živaković – Kerže, 1996: 32)

Prvi vojni lazaret, odnosno ustanova za smještaj IZGRADNJA PRVE PRAVE

zaraženih i bolesnih, postojao je krajem 17. stoljeća u
današnjoj Kuhačevoj ulici. Kasnije će na tom mjestu
1
Poznato je da su koleru u Osijek donijeli francuski zarobljenici
u razdoblju između 1805. i 1806. godine. Isprva se pojavila u
trima kućama; u gostionicama K patki i K topu te u jednoj pri-
vatnoj kući. «Vlasti su odmah odredile karantenu kod pustare
Klisa za one koji su napuštali grad ili dolazili u Osijek.» Tako-
đer je postavljena straža na dravskom mostu i kod Valpovačkih
vrata u Tvrđi. Međutim, bliski susret s kolerom mnogi su osjetili
1836. godine kada je epidemija kulminirala. Zabilježeno je da
je samo u Gornjem gradu pomrlo 269, u Donjem gradu 312, a u
Tvrđi 22 osobe. Zbog nezdrave vode i drugih prljavština ponov-
no je došlo do zaraze 1910. godine. (Plevnik, 1987: 93 – 94)
BOLNICE, U DONJEM GRADU
U međuvremenu je povjerenstvo Zemaljske vlade
zaključilo da je potrebno što prije izgraditi novu bolnicu.
Naime, postojeća Građanska bolnica u Novom gradu
(današnji Dom umirovljenika u Divaltovoj ulici) bila je
premalena za brojne bolesnike i ubogare, a broj bolničkih
kreveta nedostatan. (Živaković – Kerže, 1996: 66) Položaj
tadašnje Građanske bolnice bio je posve neprikladan. S
jedne strane tzv. «Varoškog špitala» nalazio se građanski
kasino gdje se noću sviralo i plesalo, a s druge je postojalo
vojničko vježbalište na kojem su topnici gađali iz svojih

b 52 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e RAZVOJ ZDRAVSTVA
topova. (Plevnik, 1987: 93) Gradska skupština iskoristila
je trenutak i «podnijela molbu samom caru da dopusti
zidanje nove bolnice iz Kohlkoffer-Huttler-Monspergove
zaklade. (Janoši, 1981a: 208) Bolnica se užurbano gradila
da bi konačno bila dovršena 1874. godine. (Živaković –
Kerže, 1981: 67) Budući da Zemaljska vlada nije mogla
financirati unutrašnje uređenje, bolnica je dana na
upravljanje Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka de Paula,
«uz uvjet da o svom trošku priskrbe sve što je potrebno
za stotinu bolesnika». Na taj je način Osijek, zahvaljujući
trojici plemenitih sugrađana, dobio svoju prvu pravu
bolnicu. (Janoši, 1981a: 208)
Nije teško doznati kakva je bila ta nova gradska bolnica
jer je primarius Ferdo Knopp podnio izvještaj (1880.) u
kojemu govori kako se broj bolesnika povećavao zbog
okupacije Bosne (1878.) pa je bolnica bila prepuna. «U
prosjeku je dnevno ležalo 179 bolesnika, što je previše za
samo dva liječnika.» Ukoliko bi stopa povećanja porasla,
bilo bi potrebno nadograditi postojeću bolnicu, što se
samo dvadeset godina nakon izgradnje uistinu i dogodilo.
(Janoši, 1981a: 209)
VEDRIJI DANI NOVE BOLNICE
I VATROSLAV SCHWARTZ
Potreba za proširenjem površine bolnice dogodila
se 1893./1894. godine kada je u njezinu povijest ušao
energični i racionalni dr. Vatroslav Schwartz. Odmah je
započela izgradnja «paviljona za kužne bolesti, mrtvačnice,
ledenice, dezinfektore, novih toaleta te mnoge adaptacije
u glavnoj bolničkoj zgradi». Tako obnovljena bolnica bila je
jedna od najljepših i najuređenijih bolnica u cijeloj Austro-
Ugarskoj Monarhiji. (Živaković – Kerže, 1996: 68)
Pedantnost doktora Schwartza vidljiva je iz
lijepo uvezanih knjiga s dvjestotinjak stranica u kojima
je vrlo detaljno i precizno opisao život i rad bolnice «sa
statističkim obradama, križaljkama, tablicama i finesama
koje i danas zadivljuju». (Janoši, 1981a: 199) Vrlo je brzo
napravio red, izmijenivši osoblje i popunivši ga.2 Objavio
je kućne pravilnike za liječnike i pripravnike, no i za
bolesnike koji moraju biti razdvojeni po spolu, pristojno se
ponašati i pokoravati liječničkim uputama. Ukoliko bi došlo
do neposluha, bolesnik bi bio kažnjen postom, samicom,
otpuštanjem iz bolnice pa čak i predajom gradskom
redarstvu. Iste je godine bolnica podijeljena na 2 odjela:
Odjel za unutarnje bolesti, odnosno zametak kasnijeg
Internog odjela te Odjel za izvanjske bolesti (kasniji
Ginekološki i Oftalmološki odjel). (Janoši, 1981a: 212)
Za povijest osječkog zdravstva značajno je
uvođenje hrvatskog nazivlja za medicinske dijagnoze, no
2 predstavljala je raširenost zdravstvene pomoći nakon
Za zdravstvo u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku od
revolucionarne 1848. do 1918. karakteristično je ne samo «vrlo
oskudno znanje u prepoznavanju bolesti, uzroka bolesti i lije-
čenja» nego i veliki nedostatak liječnika i drugog zdravstvenog
osoblja. (Janoši, 1981: 4) Zato je neizmjerno značajan bio korak
dr. Vatroslava Schwartza koji je na neki način označio i zlatno
doba prve prave osječke bolnice.
b 53 b
navedeno je i više od 250 naziva bolesti koje je danas
teško identificirati, primjerice: «tučno srdce, zlić, upala
klube, pištanjak šupka, uzdrmanje mozga, sluznikavac,
vidovica, otvrda kucavicah, zakrknuće i šećernica».
(Janoši, 1981a: 213)
Zanimljivo je spomenuti knjigu Pregledanja
jela, koja je nastajala u razdoblju između 1896. i 1901.
godine jer svjedoči o brizi liječnika koji bi svakodnevno
pregledavao hranu za bolesnike i liječnike te potom bilježio
svoja zapažanja. Tako se navodi da je «govedina često
žilava, smrdljiva, od stare krave, porcije su malene, vino
kiselo ili su liječnici opet dobili stari kiseli kupus u srpnju».
(Janoši, 1981a: 214)
ZAŠTITA OD SPOLNO PRENOSIVIH BOLESTI
Budući da su spolno prenosive bolesti bile česta i
velika prijetnja normalnom zdravstvenom životu, velika se
pažnja izvan bolnice pridavala upravo njima, a pokušalo
ih se regulirati i pravnim putem. Prema Pravilniku za
bludilišta slobodnog i kraljevskog grada Osijeka (1911.)
i Naputku za pregledavanje bludnica, ustanovljeno je da
bludnica ne smije imati manje od sedamnaest godina
te da fizički i psihički mora biti spremna za tzv. «tjeranje
bluda». Čak je propisano uređenje bludilišta u kojemu
bludnice moraju biti i u koja bi liječnik dolazio dvaput
tjedno kako bi pregledao te djevojke. Zahvaljujući tome,
raširenost spolno prenosivih bolesti bila je manja, no nitko
nije mogao utjecati na tzv. osječke «štrumadle», kavanske
neregistrirane djevojke za zabavu, tzv. uličarke. (Janoši,
1981a: 215)
ZDRAVSTVO U RAZDOBLJU
OD 1918. DO 1939. GODINE
Iako je razdoblje Prvog svjetskog rata (1914. –
1918.) ostavilo pustoš, nova su revolucionarna znanstvena
otkrića s malim zakašnjenjem naišla na plodno tlo i u
Osijeku. Može se reći da je zdravstvena svijest porasla jer
se prvenstveno nastoje spriječiti bolesti, održati zdravlje,
poduzeti dostatne higijenske i epidemiološke mjere te
osigurati dobru kanalizaciju i prehranu. Usprkos dobroj
namjeri, određene mjere ipak je bilo nemoguće poduzeti
jer je Osijek okružen močvarama, nema dovoljno pitke
vode i leglo je komaraca, odnosno malarije i trbušnog
tifusa. Iako je postojala bakteriološka stanica koja je
redovito upozoravala Osječane da «broj mikroorganizama
premašuje i više desetaka puta minimalne standarde
vode za ljudsku uporabu», ta činjenica nije bitno utjecala
na problem koji je i dalje postojao. Međutim, veliki korak
Prvog svjetskog rata. Drugim riječima, medicina više nije
postojala samo zbog bogatijih društvenih slojeva, već je
bila dostupnija svima. (Janoši, 1981b: 337)
Da je zdravstvo proizvod svoga vremena
dokazuje tadašnja povijesno-politička situacija koja je
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

ostala upamćena kao ulazak u Kraljevinu Srba, Hrvata Primjerice, zabranjuje se da liječnici koji su dežurni 0 –
i Slovenaca 1918 godine. Iscrpljena Slavonija postala 24 sata taj dan napuštaju bolnicu, ne smiju koristiti poslovni
je još iscrpljenija nakon samo devet godina jer se automobil u privatne svrhe, moraju brinuti u čistoći soba
uvođenjem oblasti financijski teret i zahoda, spuštati rolete kada je žega.

zdravstvenih usluga nastojao prebaciti
na pojedinačnu oblast. «Kraljevim
ukazom (1925.) dr. Ljudevit Gaj postao
je veliki župan Osječke oblasti» te je
izložio planove Oblasti iz područja
zdravstva, socijalne i humanističke
skrbi, prosvjete i obrazovanja (1927.).
(Janoši, 1981b: 338)
Iako je i Osijek osjećao posljedice
političkih, socijalnih i privrednih
kriza, zdravstvene su prilike mnogo
bolje nego u prethodnom razdoblju
pa više nema drastičnog manjka
liječnika i drugih zdravstvenih radnika.
(Janoši, 1981b: 339) Zahvaljujući
Andriji Štamparu, «radi se intenzivno
na zdravstvenom prosvjećivanju,
socijalno-orijentaciji medicine, godine redovito kupali u doslovno
higijenskom uređenju života, zaštiti
majki i djece, zaštiti radnika, osnivanju fascinantan da su ga ubrzo usvojili
dispanzera i besplatnom liječenju».
Prema uzoru na razvijenije sredine,
u Osijeku se provodi «socijalizacija
medicine uz snažno i organizirano
prosvjećivanje naroda, odbacivanje
predrasuda, straha i nepovjerenja»,
naročito prema liječnicima i babicama.
To se postiže brojnim zakonima,
e e
Dom zdravlja
Dom narodnog zdravlja osnovan
je zahvaljujući Rockfellerovoj
zakladi 1926. godine. Sastojao se
od sljedećih odjela: Ambulante za
spolne i kožne bolesti, Dispanzera
za TBC, Školske klinike,
Ambulatorija za dojenčad i malu
djecu, Savjetovališta za trudne
majke i Stalne higijenske izložbe,
a sve su usluge bile besplatne.
(Ebling, Gmajnić, 1981: 482)
Prehlađuj se svaki dan
Pokret «Prehlađuj se svaki dan»
utemeljio je bečki liječnik Karlo
Panesch u prošlome stoljeću. U
Osijeku su ga prakticirali Ljudevit i
Ana Sziskay te Adam Miočević, tako
što su se, od 1930. godine, svake
ledenoj Dravi. Pokret je bio toliko
i drugi hrvatski gradovi, a pristalice
postoje i danas. Primjerice, od 1993.
godine, gospodin Duško Rudež,
poznat pod nadimkom «osječki
tuljan» svake godine redovito pliva
u Zimskoj luci. (Živaković – Kerže,
2001: 158)
Prvi carski rez
Ustanovljeno je da je prvi
uspješni carski rez na živoj ženi u
Također se govori o štednji lijekova i
čistoći posteljine koja se mora mijenjati
jednom tjedno. (Janoši, 1981b:
345) Knjiga bilježi da je, primjerice,
1933. godine kažnjeno neopravdano
kritiziranje hrane. «Bolesnici bacaju
previše smeća i otpadaka kroz prozore
bolnice! U kuhinju dolaze po hranu
bolesnici umjesto bolničara.» (Janoši,
1981b: 346)
Osječko se zdravstvo počelo
razvijati nakon oslobođenja Slavonije
od Turaka, no o njegovom se zamahu
može govoriti tek nakon osnivanja
prve prave bolnice (1874.) uz pomoć
financiranja Kohlkoffer-Huttler-
Monspergove zaklade. «Gradski
špitl» s vremenom je popunjavan
osposobljenijim osobljem, a kvaliteta
rada omogućivana je brojnim
pravilnicima i napucima o ponašanju
bolesnika i liječnika. Pored građanske
i vojne bolnice djelovale su ljekarne
koje imaju dugu tradiciju, a od 1926.
godine zdravstvene je usluge svojim
korisnicima pružao i Dom zdravlja.
Zaključuje se da je stopa razvoja
zdravstva u neprestanom porastu.

naredbama i uredbama te lecima,
brošurama i popularnim zdravstvenim
publikacijama. U tom je smislu
važno spomenuti: Zakon o očuvanju
narodnog zdravlja (1919.), Zakon o
osiguranju radnika (1919.), Naredbu
bana Hrvatske i Slavonije o uređenju
a
Slavoniji i Baranji izvršen u Osijeku
1694. godine i to mnogo prije nego
u ostalim krajevima naše zemlje.
(Šterijev, Utvić, 1981: 487)
Prvi «šav na srcu»
Godine 1932. obavljena je prva LITERATURA
operacija ubodne rane srca. Na
Kirurškom odjelu Opće bolnice u 1. Ebling, Zdravko, Gmajnić, Rudika, 1996.

e
Dom zdravlja, u: Ive Mažuran, Od turskog do
klaonica (1920.), Kako se sačuvati Osijeku obavio ju je primarius dr.
suvremenog Osijeka, Školska knjiga, Zagreb,
od pjegavca (1921.), Kako da se Joza Benčević na bolesniku koji str. 482. – 487.
se pokušao ubiti skakanjem kroz 2. Janoši, Krešimir, 1996. Zdravstvo 1848.
sačuvamo od spolnih bolesti (1922.), prozor. Međutim, operirani je umro – 1918., u: Ive Mažuran, Od turskog do
Zakon o suzbijanju zaraznih bolesti samo 18 sati poslije operacije. Druga
e suvremenog Osijeka, Školska knjiga, Zagreb,
(1930.), Zakon o liječnicima (1931.), je operacija srca izvršena mjesec str. 201. – 216.
dana poslije, a izvršio ju je dr. Joza 3. Janoši, Krešimir, 1996. Zdravstvo 1918.
etc. (Janoši, 1981b: 340) Jagodić. (Plevnik, 1987: 95) – 1945., u: Ive Mažuran, Od turskog do
suvremenog Osijeka, Školska knjiga, Zagreb,
str. 337. – 348.
KNJIGA NAREDABA 4. Plevnik, Božo, 1987. Stari Osijek, Izdavački
centar Revija, Osijek.
5. Skupina autora, 1981. Razvitak,
Iako je iz navedenog vidljivo da se nastojalo pravno mogućnosti i potrebe kirurgije u Osijeku, u: Zbornik radova znanstvenog
skupa «Osijek kao polarizacijsko središte», uredio Josip Roglić, Centar
djelovati na zdravstveni život izvana, nastojalo ga se za znanstveni rad, Osijek, str. 475. – 485.
urediti i iznutra, te je u bolnici postojala Knjiga naredaba 6. Šterijev, Kiril, Utvić, Vladimir, 1981. Razvitak zdravstvene zaštite
žena na području Osijeka, sadašnjost i perspektiva, u: Zbornik radova
koja je ograničavala djelovanje prema vlastitom ukusu, znanstvenog skupa «Osijek kao polarizacijsko središte», uredio Josip
želji ili nahođenju. Pisao ju je ravnatelj, no liječnici su je Roglić, Centar za znanstveni rad, Osijek, str. 487. – 489.
7. Živaković – Kerže, Zlata, 2001. Svaštice iz starog Osijeka, Hrvatski
morali potvrditi potpisom. Zahvaljujući toj knjizi, bolnički institut za povijest, Osijek.
se život mogao pročitati između redaka. (Janoši, 1981b: 8. Živaković – Kerže, Zlata, 1996. Urbanizacija i promet grada Osijeka
na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Društvo za hrvatsku povjesnicu,
344) Osijek.

b 54 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e POVIJEST SPORTA
POVIJEST SPORTA U OSIJEKU
Sport je u životu građana Osijeka uvijek imao značajnu
ulogu, od najranijih vremena pa sve do danas. Tragovi
sporta mogu se naći već u rimskoj Mursi, a povijest sporta
može se pratiti od 18. stoljeća. S obzirom na granično
područje i posebne uvjete u kojima se Osijek nalazio krajem
18. stoljeća, ne čudi činjenica da je streljaštvo prvi sport
koji ima značajniju ulogu u Osijeku. Za Osječane je sport
imao domoljubni (posebice Hrvatski sokol) i natjecateljski
karakter, ali najvažniji motiv bavljenja sportom bilo je
očuvanje zdravlja i stjecanje kondicije. Tijekom 19. stoljeća
u Osijeku se osim streljaštva razvijaju gimnastika, plivanje,
biciklizam i veslanje. U 20. stoljeću pojavljuju se novi
sportovi poput nogometa, rukometa, udičarstva i boksa.
O važnosti sporta u Osijeku svjedoče brojna sportska
društva i klubovi što je prikazano u daljnjem tekstu.
O sportskoj povijesti
rimske Murse govori
podatak o postojanju
stadiona na kojem su se
održavala natjecanja u
pet osnovnih disciplina,
u pentatlonu: bijeg, skok,
hrvanje, bacanje diska i
koplja. Postojanje ovog
stadiona ipak je još uvijek
samo pretpostavka jer
se položaj stadiona ne
može odrediti. Može se
Prvo hrvatsko-slavonsko Zemaljsko nagradno
pretpostaviti da je uz stadion
streljanje organizirano u Osijeku, 1905. godina.
postojao i hipodrom (trkalište
za konjske utrke). Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga
Carstva i dolaskom Avara i Hrvata na ove prostore nestaju
svi pisani materijali koji bi ukazivali na bilo kakvu sportsku
aktivnost na prostoru srednjovjekovnog grada Osijeka.
Razvoj suvremenih oblika tjelesnoga vježbanja, gimnastike
i sporta uopće, odvijao se u gradu Osijeku sporo i uz
dosta poteškoća. Osnovni razlog nalazio se u političkoj
ovisnosti u kojoj se nalazila Hrvatska unutar Habsburške
Monarhije. S obzirom na geografski položaj Osijeka i na
ulogu koju je imala Slavonija prema Osmanskom Carstvu,
velika pozornost posvećivala se tjelesnom odgoju zbog
povećanja fizičkih sposobnosti stanovnika.
STRELJAŠTVO
S obzirom na granično područje i posebne uvjete kojima
su bili izloženi ovi krajevi posebna pozornost posvećivala
se streljaštvu, koje se krajem 18. stoljeća u Osijeku počelo
organizirati u obliku društvene organizacije. Krajem
18. stoljeća Tvrđa gubi svoju vojnu važnost u obrani od
Osmanlija, ali se u Osijeku i dalje osjeća snažan vojnički
b 55 b
Dino Kričkić
duh. Poluvojne prilike u Osijeku nametale su potrebu vježbi
gađanja. Najpogodnije mjesto za gađanje, gdje se moglo
okupljati građanstvo, bila je velika otvorena streljana u
Gradskom vrtu u Novom gradu. (Povijest sporta grada
Osijeka, 1998: 26) Građansko streljačko društvo u Osijeku
utemeljeno je 1784. godine. Osnivačima se smatraju prvi
članovi Paul Fősmayer i Johann Koschier. Prve članove
činili su imućnije građanstvo i više činovništvo. Godine
1897. u Osijeku je osnovano novo streljačko društvo pod
nazivom Hrvatsko građansko streljačko društvo Zrinski i
Frankopan. U društvo su se učlanjivali obrtnici, trgovci i niži
građanski sloj. Članovi društva okupljali su se u prostoriji
koja se koristila za streljanu u zgradi donjogradskoga
Casina1 radi zabave i vježbi u gađanju. Članovi
Hrvatskoga građanskoga društva Zrinski i Frankopan
bili su nazočni na svim
značajnijim natjecanjima
u Gradskome vrtu, a
organizirali su 1931.
godine Prvo ‘’kraljevsko’’
gađanje. Tijekom 1913.
godine na osječkoj
streljani uvedeno je
gađanje na pomičnoga
zeca i gađanje na glinene
golubove. (Povijest
sporta grada Osijeka,
1998: 27) Početkom
Prvoga svjetskoga rata u
Građansko streljačko društvo
u Osijeku učlanjeno je samo
pet članova, a tijekom rata društvo prestaje djelovati.
Streljana u Gradskome vrtu rabljena je kao staja za konje
i skladište za vojsku. Društvo s ponovnim djelovanjem
počinje nakon rata, 1919. godine. Uoči proslave 140.
obljetnice djelovanja Građanskoga streljačkoga društva
u Osijeku Društvo je 21. srpnja 1924. godine promijenilo
ime u Građansko streljačko društvo Kralj Aleksandar.
Izbijanjem Drugoga svjetskog rata Društvo ne prestaje s
djelovanjem, ali za vrijeme NDH mjenja ime u Građansko
streljačko društvo Petar Svačić. (Povijest sporta grada
Osijeka, 1998: 31)
Početkom 1946. godine Streljačko društvo iz Osijeka
djeluje kao sekcija za streljaštvo pri FD Jedinstvo, a
Društvo broji oko sto članova. Streljaštvo se nastojalo
omasoviti te se zbog toga 1948. godine osniva streljačko
društvo na teritorijalnoj osnovi. (Sršan, 1994: 97) Godine
1952. Osječanin Antun Jelić uvršten je u državnu
streljačku reprezentaciju koja je sudjelovala na Svjetskom
streljačkom prvenstvu u Oslu te je u konkurenciji za naslov
‘’svjetskog majstora strijelca’’ osvojio zlatnu medalju.
1
Danas zgrada Dječjega kazališta na Trgu bana Jelačića
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Iste godine Jelić je u disciplini precizni pištolj nastupio
na Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Jelić je prvi osječki i
slavonski sportaš koji je nastupio na Olimpijskim igrama.
(Povijest sporta grada Osijeka, 1998: 99)
Godine 1956. održano je prvo
Prvenstvo Hrvatske u gađanju
zračnom puškom na kojem je
osječka momčad od šest strijelaca
osvojila prvo mjesto. Početkom
1979. godine osnovano je novo
Streljačko društvo ‘’Osijek 1784’’.
Streljački savez Općine Osijek
1984. godine proslavio je jubilej
200. godišnjice svoga postojanja.
Povodom toga u Osijeku su
izgrađeni novi streljački objekti
na Pampasu i održano Europsko
streljačko prvenstvo 1985. godine
(EPSO ‘85). Tom je prilikom Osijek
Prvenstvo Europe na streljani Pampas, 1985.
bio domaćin 20. prvenstva Europe
u gađanju malokalibarskim oružjem. Ovo prvenstvo ostalo
je zapamćeno kao najbolje organizirano prvenstvo starog
kontinenta, kao i po mnogobrojnim rekordima. (Sršan,
1994: 98)
90-tih godina svojim uspjesima istaknula se Mirela
Skoko koja je 1992. godine sudjelovala na Olimpijskim
igrama u Barceloni gdje je osvojila 4. mjesto u gađanju
sportskim pištoljem. Osim uspjeha na Olimpijskim igrama
Mirela Skoko osvojila je brojna odličja na međunarodnim
i državnim natjecanjima. Osim nje, legendama osječkog
streljaštva smatraju se i Jasna Šekarić i Slavko Bučanović.
(Povijest sporta grada Osijeka, 1998: 233)
GIMNASTIKA
Gimnastika je u Osijeku i
Hrvatskoj bila prisutna vrlo rano,
ali ne kao organizirano društvo.
Takav oblik tjelovježbe provodili
su njemački i austrijski časnici koji
su boravili u osječkoj Tvrđi. Pervo
društvo Gombalacah osnovano je 19.
kolovoza 1865. godine u gostionici
Danč2. To je društvo, uz streljačka
društva u Osijeku i Zagrebu, najstarije
društvo u Hrvatskoj. (Povijest sporta
grada Osijeka, 1998: 31) Društvo je
steklo popularnost jer je iste godine
održalo veliku gimnastičku svečanost.
Od grada Osijeka dobilo je vježbalište,
nabavilo gimnastičke sprave i počelo
priređivati gimnastičke priredbe.
Imalo je oko 200 članova. Osim
tjelovježbe, Društvo je osposobljavalo Osječki sokolaši na natjecanju u
svoje članove i za vatrogasnu službu. Belom Manastiru 1930. godine
2 3
Današnja Ulica Hrvatske Republike
b 56 b
Budući da su vatrogasne potrebe sve više dolazile u
prvi plan, 1872. godine u Gornjem gradu osnovano je
Dobrovoljno gombalačko (gimnastičko) i vatrogasno
društvo. Gombalačko društvo gimnasticiralo je po sustavu
njemačkog turnerstva, ali
od 1876. godine sve se više
širi sokolski pokret koji je
više odgovarao slavenskom
nacionalnom duhu.
‘’Hrvatski sokol’’ osnovan
je 1896. godine u osječkom
Gornjem gradu po uzoru na
česško sokolstvo. Osnovni
cilj novoga društva bio je
tjelovježba. Dvorana za vježbe
nalazila se u novoj pučkoj
školi3. Uz odjel za gombanje
osnovan je i ženski odjel, đački
tečaj te odjel za mačevanje.
Do 1902. godine u društvu
je vježbalo 2852 gimnastičara i mačevatelja. Do sloma
Austro-Ugarske, osječki je ‘’Hrvatski sokol’’ izrastao u
drugo po snazi gimnastičko društvo u Hrvatskoj, ponajviše
zahvaljujući poznatim sportskim entuzijastima i radnicima
Ljudevitu Sorliniju i Ivanu Krsti Dončević. Sorlini je kao vođa
osječkog Sokola i kao odličan gimnastičar popularizirao
gimnastiku, uveo gimnastičke sprave u školske dvorane,
te JE zaslužan za širenje brojnih sportova. (Sršan, 1994:
105)
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sva sokolska
društva su raspuštena. Poslije 1918. godine hrvatska
sokolska društva obnavljaju svoj rad, ali su ukinuta već
1919. godine kada se osniva opće
sokolstvo u tadašnjoj državi u sklopu
Jugoslavenskog sokolskog saveza.
Ipak, 1921. godine dolazi do rascjepa
saveza i obnavlja se rad pojedinih
društava. U Osijeku je taj rascjep
proveden tek 1924. godine kada
su opet osnovani Hrvatski sokoli u
Gornjem i Donjem gradu. Godine
1929. novosnovano Sokolsko društvo
počinje s gradnjom vlastitog doma, a
to je današnja zgrada Sokola. Godine
1939. razvijeni gimnastički sport u
Osijeku počinje slabjeti, da bi se
ugasio 1941. godine nakon okupacije
Jugoslavije.
Nakon oslobođenja zemlje 1945.
godine, sport je ponovno zaživio.
Gimnastičko društvo ‘’Osijek’’
osnovano je 21. srpnja 1948. godine.
Od toga vremena gimnastičko društvo
Osijek postaje nositelj gimnastike, ne
samo u Osijeku nego i u Slavoniji i
Današnja ulica L. Jägera
OSIJEK KROZ POVIJEST e POVIJEST SPORTA
Baranji. Prvi značajan rezultat postignut je na prvenstvu
u Beogradu 1952. godine kada je omladinska ekipa
Osijeka osvojila drugo mjesto, a Dragica Koričeć osvaja
prvo mjesto. Važno je spomenuti i 1957. godinu kada je
u Osijeku održano prvenstvo na spravama na kojem je
Miroslav Cerar postao prvakom Jugoslavije. Od osječkih
gimnastičara u ovom razdoblju treba spomenuti Dragicu
Koričec, članicu državne reprezentacije koja se natjecala
na svjetskom prvenstvu u Rimu, zatim Alozja Petrovića,
najuspješnijeg natjecatelja uopće koji je nastupao na trima grada Osijeka, 1998: 49)
svjetskim prvenstvima, dvijema olimpijadama i dvama
europskim prvenstvima te dvaput na Mediteranskim
igrama. Najveći uspjeh postigao je na europskom
prvenstvu u Luxemburgu kada je u ukupnom poretku
osvojio 13. mjesto. (Sršan, 1994: 109)
VESLANJE
Smještaj na obali Drave
utjecao je na razvoj drugih
vodenih sportova, osim plivanja,
pa se tako razvilo i veslanje.
Veslanje krajem 19. stoljeća
prelazi iz zabave u sport. U
Osijeku je 15. lipnja 1892. godine
osnovan prvi veslački klub pod
imenom ‘’Osječko veslarski
shod Drava’’. Utemeljitelji su
brodarski kapetani Bartošić i
Bartovski. Plovni park sastojao Mirna Rajle na Svjetskom prvenstvu, 1995. Saraga, veslača VK Iktus, koji
se od 5 jednosjeda, dva dvojca,
dva četverca i jednog kanua. Dravino spremište nalazilo
se uz Ribarski trg u predjelu današnje Zimske luke. Prema
povijesnim izvorima klub je djelovao do 1895. godine.
(Povijest sporta grada Osijeka, 1998: 45)
Veslački klub ‘’Neptun’’ osnovan je 10. srpnja 1907.
godine. U početku je posjedovao je dva čamca, a isticao
se po tome što su njegovi članovi nosili odjeću koja se
sastojala od klupske bijele kape s plavim štitnikom,
tamnoplavog kaputa s veslačkim dugmetima, bijele majice
s plavim obrubom, dugačkih bijelih hlača i veslačkih cipela na međunarodnim regatama u Münchenu i austrijskom
s niskom petom. Prvu regatu Neptun je organizirao 1908.
godine. Tri su veslača VK Neptun 1909. godine preveslala
prugu Osijek – Tisla u dužini od 351 kilometra, a druga
tri veslača iste su godine preveslala put od Osijeka do
Maribora. U narednim godinama veslači Neptuna veslali
su na velike ture: Osijek- Oršava i Osijek – Regensburg
u Njemačkoj (prugu od 1 033 km preveslali su u samo
14 dana). Nekolicina Donjograđana, članova VK Neptun,
kojima je bilo daleko ići u Gornji grad, potaknuli su 23.
srpnja 1932. godine osnivanje donjogradskog Veslačkog
kluba Gusar, koji već iduće godine mjenja naziv u VK
Drava. Sredinom srpnja 1935. godine VK Neptun i Oblasni
odbor Aerokluba Osijek priredili su veslačko natjecanje
između VK Neptun i VK Drava te zrakoplovni miting na
kojem su sudjelovali zrakoplovi iz Novoga Sada, Zagreba,
b 57 b
Beograda, Sarajeva, Kragujevca, Petrovaradina i Borova.
Godine 1941. veslački klubovi Drava i Neptun organiziraju
međunarodno veslačko natjecanje i državno prvenstvo.
U vrijeme Drugog svjetskog rata, sve do 1943., godine
osječki veslački klubovi organiziraju regate na rijeci Dravi.
Tako je 22. kolovoza 1942. godine u Osijeku održanu
prvenstvo NDH u veslanju. Za vrijeme Drugog svjetskog
rata veslački sport u Osijeku gotovo se ugasio, te se više
ne organiziraju regate i slična natjecanja. (Povijest sporta
Nakon završetka Drugog svjetskog rata članovi VK
Neptun osnovali su veslačku sekciju Fiskulturnog društva
Sloga. Gotovo istodobno FD Jedinstvo osnovalo je svoju
veslačku sekciju u Donjem gradu u koju su se učlanili
bivši veslači VK Drava. Prva poslijeratna veslačka regata
organizirana je 26. svibnja 1946.
godine. To je bilo prvenstvo grada
Osijeka u veslanju u kojem su
sudjelovale veslačke sekcije FD
Sloga i FD Jedinstvo. Godine
1947. u Osijeku je održano
prvenstvo Hrvatske u veslanju,
a Osijek su na tom natjecanju
predstavljali veslači FD Mladost
koji su ostvarili značajne rezultate.
(Povijest sporta grada Osijeka,
1998: 127)
U novijoj povijesti veslanja
valja izdvojiti uspjeh Ninoslava
je u reprezentacijskom četvercu
s kormilarom 1991. godine nastupio u vrlo jakoj
međunarodnoj regati u Dusiburgu. Saraga je osim
nastupa u Duisburgu nastupao i na drugim međunarodnim
regatama gdje je postigao značajne uspjehe. Silvio
Ambruš 1991. godine u utrci samaca osvojio je treće
mjesto u jakoj konkurenciji na međunarodnoj regati u
čehoslovačkim Roudnicama. Ratne prilike utjecale su
i na osječke veslače koji su sezonu 1991./92. trenirali
u Zagrebu. Godine 1993. osječki su veslači sudjelovali
Ottenheimu gdje su osvojili pet zlatnih, sedam srebrnih
i pet brončanih medalja. Iste godine Osječani su postigli
zapanjujući uspjeh na državnom prvenstvu u Zagrebu
gdje su osvojili 15 medalja, a poseban uspjeh postigla je
Mirna Rajle koja je osvojila pet zlatnih medalja. (Povijest
sporta grada Osijeka, 1998: 240)
NOGOMET
Nogomet je danas najpopularniji sport u Osijeku.
U Osijeku se pojavio mnogo kasnije nego u drugim
mjestima Hrvatske i Slavonije. Nogomet se počeo igrati
početkom 20. stoljeća, a igrali su ga gimnazijalci i studenti,
članovi nogometnih klubova iz Zagreba, Pešte i Pečuha
koji su se za vrijeme praznika vraćali u grad. Igralo se
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

neorganizirano i povremeno na igralištu koje se nalazilo Nogomet je u kasnijim godinama u Osijeku dobio sve
na tzv. ‘’Eislaufplatzu’’ nasuprot zgrade Glavne pošte. U veći broj poklonika, pa se i poslije 30-tih godina osnivaju
želj da se nogomet igra organizirano pojavio se poticaj da novi klubovi: Rapid, Gvožđar i NK Jugoslavija. Između
bi se nogomet mogao igrati u okviru nogometne sekcije dvaju ratova najzapaženije rezultate postizala je Slavija
osječkih hrvatskih sokola. koja se natjecala u prvoj ligi.
Zamisao je realizirana 1913. (Sršan, 1994: 125)
godine kada je gornjodravski Za vrijeme Drugog
Hrvatski sokol nabavio opremu svjetskog rata nogomet u
i lopte te osnovao nogometnu Osijeku doživljava pad. U
sekciju. Utemeljitelji te sekcije tom razdoblju, nogomet
bili su Ernest Schwarz i Tene se igrao na oslobođenim
Hrs. (Povijest sporta grada područjima, a nakon 1945.
Osijeka, 1998: 51) godine dolazi do oživljavanja
Prvi osječki nogometni klub, nogometa u Osijeku. Godine
imenom Športski đački klub 1963. u Osijeku je osnovan
Slavija, osnovan je 27. lipnja Nogometni savez općine
1916. godine, uzevši ime tada Osijek kao rukovodeće
slavne praške Slavije. Iste Momčad ŠK Slavija u prugastim dresovima, 1925. tijelo za nogometne
godine mađarski gimnazijalci klubove općine Osijek s 32
osnivaju Sportski mađarski akademski klub (SMAK), koji je registrirana kluba. Nogometni rezultati pokazuje uspjehe,
djelovao samo jednu godinu. Slavijaši koji nisu unovačeni a najviše se ističe NK Osijek. Taj se klub natječe u prvoj
koncem 1917. godine osnivaju Hrvatski građanski športski saveznoj ligi. Osnovan je 1945. godine, ali je spajanjem
klub (HGŠK), popularno zvani Građanski. Nakon povratka FD Udarnik i FD Jedinstvo jedno vrijeme djelovao kao SD
iz vojske 1919. godine, nogometaši bivše Slavije obnovili Slavonija. Kasnijim spajanjem sa SD Bratstvo stvoreno je
su rad ŠK Slavija. Slavija i HGŠK bili su ljuti rivali, a za sportsko društvo koje je 1947. godine nazvano Proleter.
igranje utakmica koristili su zakupljeno zemljište u Tvrđi. (Sršan,1994: 128) Prolter je 1948. godine sa zagrebačkom
Naglim porastom članstva i nogometaša pričuvna momčad ekipom FD Milicionar igrao prvo kolo kvalifikacijskog
HGŠK osnovala je u rujnu 1919. godine Radnički športski natjecanja za ulazak u drugu ligu. Nakon što su pobijedili
klub Sloga. Gotovo istodobno osječka židovska mladež zagrebačku momčad, nogometaši Proletra su za ulazak
utemeljila je Židovsko športsko i gombalačko društvo u Drugu saveznu ligu nakon borbe od 120 minuta
Makabi. Tako su u Osijeku tada djelovala četiri nogometna pobijedili i momčad Podrinja iz Šapca rezultatom 8:6.
kluba koja su često odigravala prijateljske utakmice. Godine Međutim, odlukom Izvršnog odbora FISAJ-a poništeni
1920. u Osijeku su odigrane su produžeci od 2 puta
prve prvenstvene utakmice. Prvi po 15 minuta u završnom
prvak prvenstva grada Osijeka susretu između Proletera i
je HGŠK. Osim prvenstvenih Podrinja iz Šapca, pa je u
utakmica osječki klubovi su igrali Beogradu odigrana nova
brojne prijateljske utakmice utakmica u kojoj su Osječani
većinom s pečuškim klubovima. poraženi rezultatom 4:1.
Snažan udarac razvitku Zbog toga su nogometaši
nogometa u Osijeku donijela Proletera morali igrati s
je odluka Jugoslavenskog FD Napredak iz Kruševca.
nogometnog saveza o Nakon dvaju neodlučenih
zabrani igranja s pečuškim susreta, odigran je susret
nogometnim klubovima, kao i Utakmica NK Proleter i BSK, 1955. na neutralnom terenu u
odluka Ravnateljstva osječkih škola Sarajevu gdje su Osječani pobjedili
da se zabrani igranja nogometa osječkim učenicima. rezultatom 1:0, a zatim su morali još igrati s varaždinskom
Godine 1921. osnovan je još jedan nogometni klub momčadi FD Tekstilac. Nakon dviju pobjeda FD Proleter
pod imenom ŠK Hajduk. Godinu dana poslije skupina napokon je ušao u Drugu saveznu ligu. Izgradnja stadiona
nogometaša HGŠK-a osnovala je ŠK Amater. U Donjem u Gradskom vrtu započela je 9. kolovoza 1949. godine i u
gradu osnovano je ŠD Olimpija koje je s radom počelo 23. njoj su sudjelovala sva osječka sportska društva i klubovi.
prosinca 1923. godine (52). Osim spomenutih klubova, Godine 1952. nogometaši Proletera postaju prvaci
u Osijeku su između dva rata postojali još NK Croatia, Hrvatske, a iduće sezone sudjeluju u Hrvatsko-slovenskoj
Olimpija, SD Amater, Elektra, SK Grafičar, Viktorija, Zora, ligi. U sezoni 1952./53. Proleter postaje prvakom Hrvatsko-
Mursa, Konkordija, Frankopan, SSK Jug, Bumbar i više slovenske lige te se plasirao u Prvu saveznu ligu, a
neregistriranih klubova. (Sršan, 1994: 125) najzaslužniji za to bio je nogometaš Franjo Rupnik koji je

b 58 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e POVIJEST SPORTA
u odlučnoj utakmici protiv NK Borca iz Banja Luke zabio
svih pet golova. (Povijest sporta grada Osijeka, 1998: 144)
Od 1950. godine nogometni klub postaje samostalan i kao
takav nastupa do 1962. godine, kada opet uzima svoje
staro ime Slavonija. Godine 1967. dolazi do promjene
imena te od tada pa sve do danas klub
nosi ime NK Osijek. U Prvu saveznu
ligu NK Osijek ulazi 1976. godine te
se u njoj zadržava tri godine. Nakon
jedne sezone u drugoj ligi NK Osijek
opet ulazi u prvu ligu. U sezoni
1965./66. klub je bio četvrtfinalist
kupa Jugoslavije te je nastupao na
međunarodnoj sceni. (Sršan, 1994:
129) Prvotimac NK Osijek Branimir
Iličin bio je 1971. godine uvršten u
olimpijsku nogometnu reprezentaciju
Jugoslavije. U sezoni 1985./86. NK
Osijek imao je dva člana omladinske
državne reprezentacije, Osječane
Davora Šukera i Miroslava Žitnjaka:
(Povijest sporta grada Osijeka, 1998:
144)
Godine 1992. počinje prvo nogometno Davor Šuker u dresu kugla, dalj, vis, koplje, troskok i motka. Osječka
prvenstvo Hrvatske. Zbog ratnih prilike NK NK Osijek, 1986.
Osijek sve je prvoligaške utakmice odigrao izvan Osijeka,
a prvu utakmicu odigrali su protiv NK Zagreba u Đakovu.
Na kraju sezone NK Osijek zauzeo je visoko treće mjesto.
Sezona 1994./95. bila je iznimno uspješna za nogometaše
Osijeka. Prvenstvo su završili na trećem mjestu i plasirali
se, prvi puta, u Kup UEFA, a igrali su i u polufinalu
Hrvatskoga kupa. (Povijest sporta grada Osijeka, 1998:
246) Najveći je klupski uspjeh osvajanje Kupa Hrvatske
1999. godine protiv Cibalije na Maksimiru. U Kupu UEFA
Osijek je nastupao pet puta, došavši 2000./01. do trećeg
kola. U svojim europskim nastupima pobjeđivao je i slavne
klubove: Anderlecht, Bröndby, Rapid iz Beča, Slaviju iz
Praga, a vrijedi spomenuti i nastupe protiv
londonskog West Hama i AEK-a iz Atene.
Treba izdvojiti i nastup u Srednjeeuropskom
kupu 1981/82 godine i 1:1 u Gradskom vrtu
protiv AC Milana. (1)
Među legende osječkog nogometa
ubrajaju se Gustav Lechner-Lembika, koji
je jedan od najpoznatijih osječkih sportaša,
Franjo Glazer, koji je bio najbolji prijeratni
državni vratar, Ernest Puba Dubac, Franjo
Rupnik, koji je početkom 50-tih godina
bio jedan od najboljih reprezentativaca, te Davor
Šuker, koji se istaknuo u najranijoj dobi kada je bio na prvenstvu Hrvatske, 1963.
najefikasniji igrač omladinske reprezentacije Jugoslavije,
a na Svjetskom prvenstvu 1998. bio je i najbolji strijelac
prvenstva. Davor Šuker također je najbolji strijelac u
povijesti hrvatske reprezentacije, a tijekom karijere
nastupao je za velike klubove poput Seville, Real Madrida
i Arsenala. (Povijest sporta grada Osijeka, 1998: 248)
b 59 b
ATLETIKA
Prve organizirane tragove moderne atletike u Osijeku
nalazimo u drugoj polovini 19. stoljeća kod društva Sokol.
U početku je atletika bila sport rezerviran za muškarce, ali
kasnije se i žene počinju baviti tim sportom.
Atletika se njegovala unutar različitih društava
i klubova u Osijeku. Tako je u Hrvatskom
građanskom športskom klubu, koji je osnovan
1918. godine, među ostalim sportovima bila
zastupljena i laka atletika. Atletika je najviše
bila zastupljena u sokolskim društvima,
a također i kod nogometnih klubova. Prvi
atletski klub osnovan je u Osijeku 1927.
godine pod nazivom Željezničarski atletski
klub Osijek (ŽAK Osijek). Kasnije, godine
1934. iz biciklističkog kluba Tomislav nastaje
samostalni atletski klub. U proljeće 1937.
godine klub Zrinski masovno organizira kros
trčanja u kojima su sudjelovali članovi raznih
osječkih sportskih klubova i društava. U jesen
iste godine održano je prvo javno organizirano
atletsko natjecanje u klasičnim disciplinama:
atletika prije Drugog svjetskog rata postiže
značajan napredak, a njeni predstavnici postaju članovi
državne reprezentacije. Godine 1939. Osijek dobiva svog
prvog i jedinog prijeratnog prvaka Jugoslavije Miroslava
Gala, čiji je rezultat u troskoku iznosio 13,53 m.
Poslije 1945. godine atletika je imala istaknuto mjesto
u ‘’fizičkoj kulturi i sportu’’ socijalističke Jugoslavije. U to
vrijeme propagira se masovna organizacija atletskog
sporta u Osijeku te nastaju dva kluba, Proleter i Metalac.
Značajan uspjeh ostvarili su osječki juniori 1955. godine
kada osvajaju prvenstvo Hrvatske. Godine 1962. sportski
klubovi nogometa, boksa, dizanja utega i atletike ujedinjuju
se u SD Slavonija, te od tada i atletski klub nosi novo ime
Slavonija. Poslije
toga redaju se uspjesi
koji su posljedica
kvalitetnog rada.
Članovi Slavonije
postaju prvaci
Jugoslavije, obaraju
rekorde i sudjeluju
na međunarodnim
natjecanjima.
Spomeniti ćemo
Atletičarke AK Slavonija neke osječke atletičare koji
su postigli međunarodni
uspjeh: Zdenka Kolenc-Leskovac u sprintu, Tomo Šuker
u kugli te Nevenka Mrinjek u višeboju. Petnjarić i Pavličić
bili su prvaci Europe na 400 metara, Šuker je bio prvak
Mediteran u kugli, a Osječani su osvojili i 29 naslova
prvaka Balkana i 65 naslova prvakinja Jugoslavije. (Sršan,
1994: 99)
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
PLIVANJE
Organizirano plivanje pojavljuje se u Osijeku tek u 19.
stoljeću. Prvo javno kupalište spominje se 1836. godine
kada je osnovano Riječno kupališno društvo. U gradu je
postojalo još nekoliko kupališta od kojih je najznačajnije
kupalište Copacabana na lijevoj obali Drave. Copacabana
je izgrađena 1975. godine kao rekreacijski centar s
četirima bazenima i plažom na Dravi. Godine 1870. razvilo
se prvo plivačko društvo u Donjem gradu. Poslije Prvog
svjetskog rata u Osijeku su postojali plivački klubovi Crni
plivač, Građanski, Neptun i Olimpija. Godine 1946. osniva
se Plivački klub Sloga čiji su članovi trenirali na otvorenoj
Dravi kod Zimske luke. Sljedeće godine na prvenstvu
Jugoslavije osječki plivači osvajaju prvo mjesto u prsnom
plivanju na 200 metara te u leđnom na 50 metara. (Sršan,
1994: 134)
BOKS
Boks se na području Hrvatske razvio početkom 20.
stoljeća, a u Osijeku se boksačke sekcije pri klubovima
Olimpija i Viktorija osnivaju tijekom 1920. godine. Prvi
javni nastup boksačke sekcije održan je u Osijeku 2.
veljače 1930. godine na tromeču gradova Beograd,
Subotica i Osijek. Iste godine osnovan je i prvi boksački
klub Amater. Osječki se boks 60-ih godina nalazio u
samom vrtu jugoslavenskog sporta, a osječki boksači
1962. godine postaju prvaci Hrvatske. Od zvučnih imena
osječkog boksa treba izdvojiti Marijana Vehauca. Vehauc
je prvo bio nogometaš Olimpije i Zmaja od 1922. do 1927.
godine, bio je i član Hrvatskog sokola punih pet godina,
a kao aktivni boksač nastupa od 1927. do 1939. godine.
Član je više boksačkih klubova, ali se najviše zadržao u
Osijeku i Beogradu. Godine 1937. bio je i član amaterske
reprezentacije Jugoslavije za koju je osvojio srebrnu
medalju na natjecanju u Temišvaru. Vehauc je jedan od
osnivača Boksačkog kluba Mladost, a nakon završetka
boksačke karijere postaje trener. Osim Vehauca značajni
osječki boksači bili su i Tomislav Kelava, Ivica Pavić i
Vladimir Permuš. (Bušić, 2002: 115)
RUKOMET
Rukomet se u Osijeku počinje igrati tek nakon 1918.
godine. Taj je sport uglavnom zastupljen kod žena, iako
su ga ponegdje igrali i muškarci. U početku se igrao s 11
igrača. Rukomet je u Osijeku prvo počela igrati židovska
ženska omladina, a 1920. godine osnovan je njihov klub
Makabi. Godine 1951. osniva se Hrvatska liga rukometa
u koju je uključena ženska rukometna sekcija Grafičara,
tada jedina osječka ekipa rukometašica. Godine 1956.
rukometašice su ostvarile prvi veliki uspjeh izborivši ulazak
u Prvu saveznu rukometnu ligu. Godine 1963. ostvaren
je do tada najveći rezultat kada su osječke rukometašice
osvojile 4. mjesto, a također su sudjelovale i u finalu kupa,
gdje su poražene. Iduće godine rukometašice su popravile
b 60 b
svoj rezultat i sezonu su završile na trećem mjestu.
Najznačajniji uspjeh osječke rukometašice ostvarile su
1966. godine kada su u Kumrovcu osvojile pokal Kupa
Jugoslavije. Godine 1968. SD Grafičar mijenja ime u RK
Osijek. (Živaković-Kerže, 2004: 21)
UDIČARSTVO
Ribolovne vode zanimljive osječkim udičarima bile su
početkom 20. stoljeća u vlasništvu gradske općine, pa je
na tim vodama bilo moguće udičarenje samo ako se plati
zakupnina. Takvo stanje potaknulo je osječke udičare na
osnivanje Udičarskog kluba Štuka 1920. godine. Godine
1923. osniva se Osječki ribolovni športski klub (ORŠK)
koji je brojio 165 članova. Nakon Drugog svjetskog rada
ORŠK je brojio 1524 člana te je bio najmasovnija sportska
organizacija u Osijeku, a osječki ribolovci u tom razdoblju
postižu značajne rezultate na brojnim natjecanjima.
(Zobundžija, 1973: 43)
OSJEČKI OLIMPIJCI
Osijek je kroz svoju bogatu sportsku povijest dao
mnogo vrhunskih sportaša od kojih su neki nastupali na
Olimpijskim igrama. Antun Jelić prvi je Osječanin koji
je nastupio na Olimpijskim igrama. Jelić je nastupio u
Helsinkiju 1952. godine u disciplini precizni pištolj. Darko
Zibar prvi je osječki veslač na Olimpijskim igrama. Zibar
je u Moskvi 1980. godine u četvercu osvojio 6. mjesto. Na
Olimpijskim igrama u Moskvi nastupale su i rukometašice,
a predvodila ih je Osječanka Katica Kaja Ileš. Atletičar
Novica Čanović sudjelovao je na Olimpijskim igrama
u Los Angelesu 1984. godine. Svjetska prvakinja u
gađanju zračnim pištoljem Jasna Šekarić sudjelovala
je na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Na
istim Olimpijskim igrama Slobodanka Čolović osvojila je
četvrto mjesto u trčanju na 800 metara. Na Olimpijskim
igrama u Barceloni 1992. godine Osijek su predstavljali
veslač Ninoslav Saraga i članica streljačke reprezentacije
Mirela Skoko. Skoko je osvojila četvrto mjesto u gađanju
sportskim pištoljem. U Atlanti 1996. godine Osijek je opet
predstavljao Saraga, ali i gimnastičar Aleksej Demjanov.
a
(Povijest sporta grada Osijeka, 1998: 277)
LITERATURA
1. Bušić, Zvonimir, 2002. Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa,
Hrvatski športski muzej, Zagreb.
2. Sršan, Stjepan, 1994. Povijest osječkih udruga i klubova, Povijesni
arhiv: Gradsko poglavarstvo, Osijek.
3. Zobundžija, Vladimir, 1973. Pedeset godina udičarskog sporta u
Osijeku, Osječki ribolovni športski klub, Osijek.
4. Živaković-Kerže, Zlata, 2004. Dinamičan sport na starim temeljima,
Cerna: Pauk, Osijek.
5. Povijest sporta grada Osijeka, Gradsko poglavarstvo, Osijek,
1998.
INTERNET
1. www.nk-osijek.hr
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSJEČKI PERIVOJI
OSJEČKI PERIVOJI
Omeđuje ga nepregledna ravnica, bogatstvo mu pruža
rijeka Drava, osobnost su mu stvorili njegovi ljudi, a čaroliju,
koju je osjetio svatko tko se barem jednom našao u njemu,
Osijek dobiva od svojih parkova i drvoreda. Zelenilo koje
dominira gradom, cvjetni perivoji, stoljetna stabla i šetališta
važan su dio identiteta Osijeka. Tijekom vremena brojni su
perivoji nastajali, nestajali i mijenjali svoja imena. Ono što
je utjecalo na to u prvom redu je industrijalizacija, te ratovi
kojima je grad bio pogođen. Zbog svoje ljepote i namjene,
perivoji su desetljećima bili glavna okupljališta građana, a
osim toga svojim prirodnim svojstvima pozitivno su utjecali
na čistoću vanjske gradske atmosfere. Upravo zbog toga,
grad mora biti svjestan važnosti zelenih površina kojima je
prijeko potrebna obnova.
Što se tiče terminologije, u brojnoj literaturi susrećemo
se s različitim izrazima za imenovanje uređenih gradskih
zelenih površina. Često se pojmovi park, perivoj i vrt
pojavljuju kao istoznačnice, ali ipak među njima postoje
određene razlike. Te razlike očituju se u namjeni, vlasništvu
i stilskom obilježju. „Vrtom se obično naziva prostor usko
vezan uz objekt (dvorac, vilu, palaču, kuriju), koji ga
uljepšava i upotpunjuje. Vrt ima estetsku vrijednost i znak
je raskoši i socijalnog statusa.“ (Šćitaroci, 1992: 17)
Prema Sonji Jurković (2004:13) riječ „park“ upotrebljava
se kada se odnosi na gradske prostore. Definiramo
ga kao vanjski prostor, posebno oblikovan za boravak i
šetnju većeg broja ljudi, za druženja i uživanje u prirodi.
Za razliku od vrta kojemu je korisnik poznat, park je javni
prostor za sve korisnike. Kada se spominje izraz perivoj,
misli se na visokokultivirani zeleni prostor, prostor koji je
nešto između parka i vrta, a služio je kao središnje mjesto
društvenih zbivanja. Tu su se održavale priredbe, koncerti,
predstave i slično. (Šćitaroci, 1992: 17)
Danas se površina osječkih perivoja procjenjuje na
39,4 ha što jasno očitava bogatstvo zelenih površina
grada Osijeka. (Osijek i okolica, 1998: 25)
Često se postavlja pitanje zbog čega u Osijeku ima
toliko parkova, a odgovor možemo pronaći u povijesti
b 61 b
Ivona Blatančić, Ana Mikolaš
nastanka samoga grada. Obzirom da je Osijek bio
sastavljen od više gradskih cjelina (Tvrđa, Donji grad,
Gornji grad i Novi grad) koje su bile međusobno odvojene,
parkovi su bili poveznica među njima. Na početku su ulogu
veze imali brojni drvoredi, a kasnije su se razvili parkovi
koji su povezivali određene dijelove grada u raskošnu
cjelinu. (Šmit, 1997: 98)
SJENE STARIH PERIVOJA
Iako mnogi perivoji danas svojom raskoši upotpunjuju
cjelokupnu sliku grada, većina ljudi nije upoznata s
tim gdje su se nalazili i kako su izgledali svojevremeno
najblistaviji osječki perivoji. Danas su nam preostali samo
njihovi poneki tragovi, koji kao svjedoci prošlih vremena
ne dopuštaju da padnu u zaborav. To je primjerice hrast
lužnjak u dvorištu gimnazije Gaudeamus, tisa u predvrtu
Filozofskog fakulteta te tisa na Gajevom trgu koji su bili
dio Generalskog vrta.
Gradski vrt
(Gradski perivoj, Varoški perivoj,
Gradski park, Gradska bašča, Stadtgarten)
Naziv Gradski vrt poznat je ljudima diljem Hrvatske,
a povezuju ga, kao i većina Osječana, uglavnom s
nogometnim stadionom izgrađenim na tom području
nakon II. svjetskog rata. Izgleda Gradskog perivoja malo
se još tko sjeća, ne postoji puno zapisanih podataka, a
skromne informacije dobivamo s fotografija i razglednica
iz toga vremena.
Gradski vrt smatrao se jednim od najljepših perivoja
Osijeka, bilo je to omiljeno okupljalište Osječana i središte
društvenog života, a ubraja se u najstarije europske
gradske perivoje. Nastao je najvjerojatnije 1750. godine,
utemeljen od strane gradskog poglavarstva, a uređen je
u francuskom stilu s očitim utjecajem vrtne arhitekture
parka u Schoenbrunnu. Nalazio se na području tadašnjeg
Novoga grada, omeđen današnjim ulicama Martina
Divalta sa sjevera, Woodrova Wilsona s istoka, Delničkom
ulicom s juga i Stadionskim naseljem sa zapada. (Šmit,
1997: 99)
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Izgled ovoga perivoja bio je vrlo dojmljiv što se
zamjećivalo odmah na samom ulazu. Ulazom je dominirala
raskošna klasicistička zgrada izgrađena 1804. godine.
U njoj se nalazila najveća i najljepša plesna dvorana u
Osijeku. Krasio ju je veliki kristalni empirni luster, raskošna
zrcala na zidovima, namještaj obložen crvenim baršunom
i ornamentirani parket. Zgrada je uništena u požaru 1858.
godine. Gradsko poglavarstvo na istom je mjestu podiglo
novu zgradu, ali ona svojim izgledom nije mogla parirati
prethodnoj. Nakon prvotnog oduševljenja ulazom, put je
vodio dalje u raskošni barokni perivoj s cvjetnim nasadima
različitih oblika i stazama s drvoredima povezanima u
složeni sustav šetnica s raznovrsnim detaljima poput
posebno lijepih bijelih klupa. Postojao je tu i staklenik,
zvan staklenjak, velik i dobro uređen, streljana i kuglana.
Vrt je sadržavao drveni glazbeni paviljon, drvenu sjenicu
za odmor posjetitelja, te posebno značajan secesijski
granitni zdenac osječkog arhitekta Hofbauera. Zdenac
je sagrađen 1903. godine, a darovao ga je grof Pavao
Pejačević. Nakon II. svjetskog rata ležao je u dijelovima,
sve dok nije prenesen 1970. na travnjak Šetališta
kardinala Franje Šepera (uz Dravu). To secesijsko zdanje
predstavljalo je zaštitni znak samog Gradskog vrta, a
zanimljiv je i u okvirima europske vrtne arhitekture, te je
važno da se obnovi i kao povijesni spomenik vrati na svoje
prvotno mjesto. (Gucunski, 2002: 21-26)
Prethodno spomenuti glazbeni paviljon bio je dio
bujnog zelenila, a drvored iza njega vodio u je drugi dio
vrta. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća prenesen je
u tadašnji Park kulture (Perivoj kralja Tomislava), ali je
sredinom stoljeća potpuno uništen. Vrijeme je pokazalo
da je ta odluka da se paviljon prenese bila kriva, što
je doprinijelo njegovu uništenju, a danas nam o tome
svjedoče samo poneki zapisi i fotografije. (Živaković-
Kerže, 1996: 579)
Gradski vrt
Perivojem su dominirali cvjetnjaci različitih geometrijskih
oblika, obrubljeni živicom od šimšira, drvoredi divljih
kestena, graba, javora, jablana, lipe, posebno je lijepa
bila aleja ruža. Za bilje se brinuo jedan vrtlar, a nazivan
je perivojnik, dok su na red i dobro ponašanje građana
brinuli redari. Kako je bio središte kulturnog i društvenog
života, u Gradskom vrtu su se organizirali različiti događaji
b 62 b
i svečanosti, a neke od njih su svečanost povodom
proglašenja Osijeka slobodnim kraljevskim gradom, zatim
Prva osječka gospodarska izložba te različite glazbene i
plesne manifestacije. (Gucunski, 2002: 33)
Taj najveći i najljepši osječki perivoj doživio je nesretnu
sudbinu 1950. godine kada je uništen kako bi se sagradio
nogometni stadion i nekoliko stambenih objekata.
Tadašnja vlast smatrala je takav perivoj buržujskim i
zastarjelim. Ono što se tada cijenilo bio je fizički rad koji
je bio u svakoj suprotnosti s uživanjem i šetnjama koje je
perivoj nudio. Htio se uništiti taj duh prošlih vremena koji
se smatrao dekadentnim, a bilo je moguće samo ulaganje
u budućnost. Športski objekti i stambene zgrade smatrane
su simbolom napretka. Sve je to rezultiralo sravnjivanjem
Gradskog vrta i uništenjem velikog dijela tradicije, načina
života i identiteta grada.
Generalski vrt
(Hortus generalis, Generalsgarten)
Na području Gornjeg grada prostirao se u drugoj
polovici 18. stoljeća Generalski vrt između današnje
Kapucinske ulice, Europske avenije, Jägerove ulice te na
istoku donekle prelazio Radićevu ulicu. (Plevnik, 1987:
85) U prošlosti je vrt bio ustupljen vojnim generalima na
korištenje koji su mogli po želji preuređivati određene
dijelove. Vojska je njime upravljala sve do 1883. godine
kada je nakon brojnih peticija Ministarstvu rata u Beču,
gradsko poglavarstvo dobilo dozvolu da rasparcelira prostor
Generalskog vrta i izgradi različite objekte. Poglavarstvo je
smatralo da je stvaranje tih parcela nužno za daljnji razvoj
grada, a urbanizacija koja je zatim uslijedila dovela je do
uništenja vrta. Biometrijskom metodom utvrđeno je da
su hrast lužnjak na uglu Školske i Jägerove ulice, te tise
kod Filozofskog fakulteta i na Gajevom trgu starije od 170
godina što je očit pokazatelj da su bile dio Generalskog
vrta. Kao takva, danas su ta stabla zaštićena zbog svoje
kulturno-povijesne i botaničke vrijednosti kao spomenik
hortikulture grada. (Gucunski, 1996: 579)
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSJEČKI PERIVOJI
Dvorac Pejačević
Perivoj grofa Pejačevića
u Retfali
Godine 1801. izgrađen je u Retfali dvorac, a zajedno
s njim je uređen i perivoj koji mu je pripadao. O njemu
nemamo dovoljno podataka, ali se zna da je bio uređen u
barokno – klasicističkom stilu te da je također kao i Gradski
vrt često uspoređivan sa Shoenbrunnom. (Plevnik, 1987:
85) Osječani su voljeli dolaziti u ovaj perivoj jer im je bio
bliži nego Gradski vrt ali i zbog toga što im je grofovska
obitelj dopuštala boravak u perivoju. „Priča se da su se
Osječani, kada bi nedjeljom ulazili u perivoj, uvijek duboko
naklonili prema grofovskoj obitelji, koja je običavala ljeti u
nedjeljno poslijepodne sjediti sa svojim gostima na terasi
dvorca.“ (Šćitaroci, 1998: 273)
Nakon što je vlastelinstvo naslijedio Manfred grof Clary-
Aldringen perivoj se počeo zapuštati, a nakon II. svjetskog
rata banka je rasparcelirala zemljište i uništila perivoj.
Time je perivoj sveden na svega pola hektara dok nas
danas još samo jedan stari hrast i paulovnija podsjećaju
da je u neka davna vremena na tom mjestu živio divan
perivoj. (Gucunski, 2002: 93)
PERIVOJI HRVATSKIH VELIKANA
Kao i u većini europskih gradova i u Osijeku postoji
perivojna cjelina koja je obuhvaćena zajedničkim imenom.
Tako je povodom obilježavanja 800 godina spomena imena
grada Osijeka ta cjelina dobila naziv Perivoji hrvatskih
velikana. Perivoji su dobili nazive po velikanima hrvatske
povijesti upravo zbog toga da bi se veličala opća kultura
naše zemlje i naroda. U tu cjelinu ubrajamo 10 perivoja:
Šetalište Petra Preradovića, Perivoj na Trgu Ljudevita
Gaja, Perivoj Zrinjevac, Šetalište kardinala Franje Šepera,
Perivoj kralja Tomislava, Petra Krešimira IV, kneza
Branimira, kralja Držislava, kraljice Katarine Kotromanić –
Kosača i Perivoj na Trgu bana Josipa Jelačića. (Gucunski,
2002: 45)
b 63 b
Perivoj kralja Tomislava
(Officiers garten, Garnisons garten, Spital Garten,
Festungs garten, Regiments garten, Regimentski vrt,
Pukovnijiski vrt, Pukovnijska bašta, Tomislavljav perivoj,
Park kralja Tomislava, Park kulture)
Perivoj kralja Tomislava dominira središnjim dijelom
grada Osijeka. Danas je to najveći, najstariji i najvrijedniji
perivoj u Osijeku. Iako su nešto stariji i veći Gradski
i Generalski vrt postojali i prije ovog perivoja, oni su
vremenom uništeni ili dokinuti, tako da on svojom florom i
veličinom čini zelenu okosnicu u razvoju grada.
Tijekom vremena prostor perivoja mijenjao je svoj
izgled, ali i namjenu. Tijekom 17. stoljeća to je bio dio
utvrđenog podgrađa i trgovačkog središta turskog
Osijeka. Bilo je to močvarno područje s drvenim kućama,
a prema kartama iz 18. stoljeća očigledno je da je jedan
dio korišten kao voćnjak i povrtnjak. Krajem stoljeća to
je područje bilo brisani prostor između tvrđave i ciglane.
Tek se u 19. stoljeću, nakon rušenja utvrđenih zidina,
može govoriti o pravom perivoju. Smatra se da je kao
Pukovnijski vrt (Regimentski) osnovan 1811. godine i to
od strane pukovnika Volkmanna. (Kiš, 1998:25) Tihomir
Jukić (1996.) ne dijeli to mišljenje, naime on smatra da
su u početku postojala tri zasebna vrta, a to su Oficirski,
Garnizonski i Bolnički. Jedino je Oficirski vrt sadržavao
značajke pravog perivoja, dok su druga dva mogla biti
povrtnjaci. Tek sredinom 19. stoljeća ta se tri vrta spajaju
u jedan perivoj, čemu u prilog govore i karte iz toga
vremena.
Perivoj kralja Tomislava
Tijekom vremena perivoj je mijenjao svoja nazivlja,
što je često bilo uvjetovano promjenom vlasti na ovim
prostorima, tako da je do 1925. nosio naziv Pukovnijski.
Te godine proslavljena je 1000. godišnjica hrvatskog
kraljevstva povodom čega je došlo do promjene imena
u Tomislavovo šetalište, a tijekom svečanosti u tu čast
postavljen je spomenik i zasađena je lipa kao spomen drvo
koja se tu još uvijek nalazi. Za vrijeme druge Jugoslavije,
točnije 1946. mijenja ime u Park kulture, a 1992. vraća mu
se stari naziv Perivoj kralja Tomislava. (Sršan, 2001:59)
Danas Tomislavov perivoj predstavlja veliku travnatu
površinu, možda ne dovoljno dobro iskorištenu.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Obilježavaju ga dječje igralište i staze poveznice između
Europske avenije i Tvrđe, te na drugu stranu do Drave.
Također se ističu drvoredi kestena, lipe i hrasta lužnjaka,
te središnji dio sa športskim terenima koji su nakon
proširenja u vrijeme Domovinskog rata nepovoljno djelovali
na zaštićene nasade božikovine.
Početkom 20. stoljeća slika je bila potpuno drugačija,
a između ostalog tamo su bile gostionica, plesna dvorana,
kuglana, slastičarnica i točionica sodavode. (Živaković -
Kerže, 2001: 166) Godine 1973. Perivoj kralja Tomislava,
tadašnji Park kulture, stavljen je pod posebnu zaštitu kao
spomenik prirode.
Perivoj kralja
Petra Krešimira IV.
Jedini osječki perivoj izgrađen u francuskom stilu
i očuvan kao takav do današnjih dana je onaj kralja
Petra Krešimira IV. Raskošan je to perivoj, posjećen u
svako doba godine, a posebno je lijep u proljeće, kada
cijelim parkom dominira ugođaj cvjetnog vrta. S njegove
sjeverne strane omeđuju ga bogati drvoredi Europske
avenije, južno je ulica kralja Zvonimira, dok je na zapadu
omeđen stambenim blokom. Poseban je to dio grada gdje
se priroda suptilno uklapa u gradsku jezgru i gdje se na
zanimljiv način posredstvom zelenila spaja tradicija vrtnog
umijeća i života grada.
U duhu francuskog stila vrtne arhitekture perivoj je
podijeljen u tri geometrijska dijela od kojih svaki predstavlja
posebni dio unutar cjeline. Ti geometrijski dijelovi razlikuju
se rasporedom stazica koje ih omeđuju, ali i vrstama biljaka
koje ih krase. Tako razlikujemo crnogorično i bjelogorično
drveće, te vijence ružičnjača. Posebno su lijepe cvjetne
gredice koje dominiraju perivojem i predstavljaju njegov
prepoznatljiv dio. (Gucunski, 2002: 74-77)
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća ovaj je park
bio dijelom Pukovnijskog vrta, da bi nakon njegove
parcelizacije on postao samostalan dio pod nazivom
Vijećnički trg. Naziv Vijećnički trg nastao je zbog toga što
je taj prostor bio predviđen za gradnju velebne gradske
vijećnice i kazališta, no to nikada nije realizirano. Godine
1934. mijenja se naziv u Nodilov trg da bi 1937. bio
Gradski vrt
b 64 b
Perivoj kneza Branimira
preimenovan u Trg oslobođenja i ujedinjenja. Nakon
uspostave Nezavisne Države Hrvatske ponovno se vraća
naziv Nodilov trg koji se zadržava do ponovne promjene
vlasti, a od 1946. do 1992. godine naziva se Trg maršala
Tita, kada dobiva današnji naziv Park kralja Petra Krešimira
IV. (Sršan, 2001: 57)
RAZGLEDNICA OSIJEKA NEKADA I SADA
U sklopu perivoja koji su nazive dobili prema imenima
hrvatskih velikana nalaze se i perivoj kneza Branimira te
perivoj kralja Držislava. Na mjestu današnjeg Perivoja
kralja Držislava u prošlosti se nalazio ni manje ni više nego
sam „Olimp“. Bio je to uvriježeni naziv za uzvisinu koja je
nastala na ruševinama utvrđenja starog grada Osijeka.
Na tom su se mjestu uglavnom okupljali osječki učenici
koji su taj prostor koristili za svoje svakodnevne aktivnosti,
igru i rekreaciju. Tijekom vremena taj je dio zasipavan te
nastaje perivoj 1957. godine koji se tada nazivao Park
Moše Pijade, projektiran od strane dipl. ing. Silvane
Seissel. Prvotna namjena bila je isključivo za društvene
aktivnosti, a kao novo i zanimljivo arhitektonsko ostvarenje
ovaj je perivoj predstavljao jedan od najatraktivnijih
dijelova novoga Osijeka. Ono što posebno karakterizira
ovaj dekorativni perivoj geometrijskog tlocrta glazbena je
školjka namijenjena koncertima, ružičnjak na zapadnoj
strani te secesijski spomenik palim domobranima 78.
Šokčevićeve pukovnije.
Na njegovu se zapadnu stranu naslanja Perivoj kneza
Branimira, najmanji perivoj u sklopu perivoja hrvatskih
velikana. Ovo je perivoj bogat lijepim travnjacima, visokom
vegetacijom, bez cvjetnih nasada, ali s mnogo ukrasnog
grmlja. U potrazi za igrom i odmorom, česti gosti ovog
perivoja su djeca, ali i odrasli.
Perivoj Zrinjevac smješten je između ulica Ivana
Gundulića sa sjevera, Andrije Kačića Miošića sa istoka,
Reisnerove ulice s juga i ulice J. Andrića sa zapada.
Sve do 1914. kada perivoj nastaje, na tom prostoru bilo
je gradsko Vašarište, odnosno mjesto za sajam. Još
OSIJEK KROZ POVIJEST e OSJEČKI PERIVOJI
1913. donosi se odluka da će se Vašarište preimenovati
u Trg bana Nikole Šubića Zrinskog, odnosno skraćeno
Zrinjevac, kako se naziva i danas. Bio je to perivoj prepun
gustog drveća zbog čega niže biljke i cvijeće nisu uspjevali
zbog nedostatka sunčeve svjetlosti. Godine 1956. perivoj
je rekonstruiran, neki su drvoredi porušeni, postavljena
su dječja igrališta i odmorište za starije te je zbog toga
postao puno privlačniji svim dobnim skupinama. Godine
1974. stanje se opet promijenilo i to na štetu samog
Zrinjevca. (Gucunski, 2002: 48) Počela je gradnja sportske
dvorane „Zrinjevac“ na njegovom istočnom dijelu. Gradnja
dvorane potpuno je zanemarila postojeće stanje perivoja,
smještena je vrlo bezobzirno i narušila je njegovu cjelinu, a
uništenju biljaka dodatno su pridonijeli i građevinski radovi
tih godina. Danas ovaj perivoj građani shvaćaju više kao
prolaz te nije prihvaćen kao mjesto za boravak i odmor.
(Šmit, 1997: 113)
Žitni trg naziv je za današnji Trg Ljudevita Gaja. Kao
i Zrinjevac i ovaj je trg bio vašarišno mjesto gdje se
prodavala stoka i poljoprivredni proizvodi. Kako je u kišnim
danima ovaj dio grada bio prilično nedostupan zbog loših
cesta i prilaza, građani su tražili da se uredi, a vašarište
prebaci na drugu lokaciju. Godine 1890. utemeljen je
perivoj na dijelu vašarišta, a planiralo se da se tu sagradi
zgrada kazališta, Hrvatski dom i Svetište Srcu Isusovom.
Zbog političkih previranja s kraja 20-ih godina dvadesetog
stoljeća stanje se u Hrvatskoj i u Osijeku znatno pogoršalo,
zbog čega ti planovi nisu dovršeni. (Gucunski, 2002: 52)
Perivoj je danas cestom podijeljen na dva dijela i većinom
služi studentima kao mjesto odmora za ljetnih vrućina. Isto
kao i na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na tom se mjestu
nalazi tržnica.
Donji grad krase dva perivoja. Jedan je Perivoj kraljice
Katarine Kotromanić – Kosača koji je utemeljen još 1869.
godine kao dio Gradske bolnice, a kojega su mogli koristiti
njezini korisnici kako bi si šetnjom skratili duge dane u
ustanovi. Nakon II. svjetskog rata, ograda koja je okruživala
perivoj i bolnicu je srušena te je sagrađeno dječje igralište
i odmaralište s klupama. Drugi, ali ne i manje značajan
perivoj je onaj na Trgu bana Jelačića koji čini krajnji
jugoistočni dio kompleksa Perivoja hrvatskih velikana.
(Gucunski, 2002: 89) Sam perivoj je vrlo značajan za život
Bolnički perivoj
b 65 b
stanovnika Donjeg grada što možemo zaključiti iz uvijek
popunjenih klupica za odmor.
Na početku 21. stoljeća Osijek je veliki grad, s gustim
prometom i visokom stopom naseljenosti što pridonosi
sve većem zagađenju i buci, ali i dalje posvećuje veliku
pažnju očuvanju zelenih površina. Još 1978., 1980.
i 1982. godine Osijek je dobio „Zelenu vrpcu“ kao
priznanje zelenog grada zbog brojnih povijesnih parkova
i drvoreda u samom njegovom središtu, a 1983. godine
je bio nagrađen Zlatnom plaketom kao najuređeniji grad
u tadašnjoj državi (1). Točnije, Osijek posjeduje oko 343
000 m2 uređenih gradskih površina i oko 70 km uličnih
drvoreda. (Gucunski, 1981: 558)
Njegovi perivoji postali su oaze mira u koje se njegovi
građani redovito vraćaju. Potrebno je povećati svijest o
njihovoj važnosti i očuvanju, jer dok prolazimo gradom,
šećemo njegovim parkovima često nismo svjesni njegovih
ljepota i prošlosti koju skriva. Trebamo pustiti da nam
ispričaju svoju priču i sačuvati ih za buduće naraštaje.
Ne znam hoćemo li moći sačuvati vrtove,
hoće li slikovite staze preživjeti u svijetu koji
pomamno raste, ali ako čovjek izgubi vrtove i
putove, izgubit će se i sam.
Robert Oppenheimer
a
LITERATURA
1. Gucunski, Dragica, 2002. Osječki perivoji i drvoredi, Državni arhiv,
Osijek.
2. Gucunski, Dragica, 1996. Osječki perivoji i drvoredi, u: Od Turskog
do suvremenog Osijeka, Osijek, str. 579.-580.
3. Gucunski, Dragica, 1981. Zaštita čovjekova okoliša u Osijeku i
njegov odraz na budućnost grada i regije, u: Osijek kao polarizacijsko
žarište, JAZU i Centar za znanstveni rad Osijek, Osijek, str. 553.-559.
4. Jukić, Tihomir, 1996. Perivoj kralja Tomislava u Osijeku, u: Prostor,
vol. 4., br. 1(11), str. 61.-78.
5. Jurković, Sonja, 2004. Park ostvarenje sna. Teorija vrtne umjetnosti,
Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb.
6. Kiš, Dragutin, 1998. Hrvatski perivoji i vrtovi, Prometej, Algoritam,
Zagreb
7. Osijek i okolica, 1998. nakladnik „Osječka riječ“ Osijek – „Riječ“
d.o.o. Vinkovci, Osijek.
8. Plevnik, Božo, 1987. Stari Osijek,. Radničko sveučilište „Božidar
Maslarić“ Osijek.
9. Sršan, Stjepan, 2001. Ulice i trgovi grada Osijeka, Državni arhiv u
Osijeku, Osijek
10. Šćitaroci, Bojana, Šćitaroci, Mladen, 1998. Dvorci i perivoji u
Slavoniji. Od Zagreba do Iloka, Šćitaroci d.o.o., Zagreb.
11. Šćitaroci, Obad Mladen, 1992. Hrvatska parkovna baština. Zaštita
i obnova, Školska knjiga, Zagreb.
12. Šmit, Krunoslav, 1997. Vrtna i parkovna arhitektura Osijeka na
povijesnim kartama, u: Prostor, vol. 5., br. 1(13), str. 97.-120.
13. Živaković – Kerže, Zlata, 2001. Svaštice iz staroga Osijeka,
Grafika, Osijek.
14. Živaković – Kerže, Zlata, 1996. Urbanizacija i promet grada Osijeka
na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Društvo za hrvatsku povjesnicu,
Osijek.
INTERNET
1. http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=235761&page=23
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
SAKUNTALA PARK
Park Sakuntala projektirali su Viktor Axmann i Ivan
Domes 1890. godine park na periferiji Gornjega grada. U
park je smješten kip Sakuntala koji je 1881. godine naručila
I. Krausz, a nalazio se u Pukovnijskom vrtu. Od 1896. na
sjevernom ulazu iz Kapucinske ulice u park nalaze se i dva
kipa sfingi koje je postavio Petar pl. Modesti. Osim izgleda,
park Sakuntala mijenjao je i ime, pa je tako 1913. godine
preimenovan u Preradovićevo šetalište.
Kip Sakuntale predstavlja glavni lik
u istoimenoj Kalidasinoj drami iz 5.
stoljeća, nadahnutoj Mahabharatom,
majku Bharate, kralja svijeta.
Riječima Itala Calvina, grad ne
govori svoju prošlost, on ju sadrži
kao crte dlana i, jednako tako, svaki
je dio njega istovremeno dio toga
dlana i komadić kože iscrtan sebi
svojstvenim šarama sudbine.1 Cilj
ovoga rada jest sinteza dosadašnjih
spoznaja o jednom komadiću osječke
stvarnosti koji je toliko „sadašnji“ da
smo ga prestali primjećivati i postavljati
si pitanja o njegovome postojanju, a
istovremeno dovoljno „prošli“ da nas
prenese na granice osječke povijesti
kraja 19. stoljeća i svevremenoga mita.
Riječ je o Sakuntali, parku na periferiji Gornjega grada
nastalog krajem 19. stoljeća, kipu osječke vodarice,
kćeri pustinjaka i vile u mitu na početku Mahabharate,
središnjem liku istoimene Kalidasine drame. Povijesne
činjenice 19. stoljeća i indijski mit, sakralne konotacije koje
proizlaze iz motiva svete knjige i profanost građanskoga
života samo se naizgled isključuju i proturječe si u nizu
prethodne rečenice. One podjednako pridonose izgradnji
i razumijevanju priče o osječkoj Sakuntali. Nedostatak ili
nepoznavanje izvora onemogućuju razumijevanje te priče
u potpunosti.
OSJEČKA VODARICA
Priča o osječkoj Sakuntali započinje projektiranjem
parka 1890. godine na prostoru Preradovićeva šetališta,
na periferiji Gornjega grada. Ta je periferija tada
međuprostor distanciranja Gornjeg grada od ostalih
dijelova istog gradskog tkiva s kojima ga povezuje
tramvajska arterija. Kapucinska ulica je u izgradnji. Niz
zgrada u historicističkome stilu koji započinje zgradom
1
„Grad ne govori svoju prošlost, sadrži ju kao crte na dlanovi-
ma, ispisanu duž rubova ulica, na prozorskim rešetkama, stubiš-
nim rukohvatima, gromobranskim antenama, kopljima zastava,
a svaki je isječak i sam izbrazdan ogrebotinama, urezima, utori-
ma, udubljenjima.“ (Calvino, 1998: 13)
b 66 b
Ana Hanđal
Trgovačko-obrtničke komore i koji produžuje Kapucinsku
ulicu na južnoj strani, te danas prepoznatljivi secesijski niz
kao produžetak na sjevernoj strani, tada postoje samo kao
ideja.2 Sjeverna strana budućeg produžetka Kapucinske
ulice, neizgrađena sve do početka 20. stoljeća, služila je
kao okretište konjskoga tramvaja i veliko lučko skladište
drva.
Sakuntala park i kino Urania
Na prijelazu u taj međuprostor projektirali su Viktor
Axmann i Ivan Domes 1890. godine park, nazvan
Sakuntala prema istoimenome kipu vodarice koja je
nešto ranije, odsutnog pogleda u neodređenome smjeru,
zalutala iz indijske mitologije u osječku stvarnost i
zadržala se sve do danas.3 Kao što potvrđuje natpis na
2
Palača Trgovačko-obrtniček komore izgrađena je 1894. godi-
ne, vila Bardijašević 1896. godine, vila Neumann 1897. godi-
ne, palača Sudbenog stola 1898. godine. Izgradnja secesijskoga
niza koji se sastoji od osam jednokatnih i dvokatnih najamnih
kuća s predvrtovima trajala je od 1904. do 1906. godine. Kino
Uranija, nasuprot parku Sakuntala, izgrađeno je 1912. godine.
(Ivanković, 2004: 49) Produžetak Kapucinske ulice, današnja
Ulica europske avenije, dobar je primjer pravoga značenja poj-
ma secesije koji u prijevodu s latinskog jezika znači odcjeplje-
nje, osamostaljenje; u njoj se sukobljavaju historizam, vjernost
tradiciji s jedne strane i secesijsko i moderno s druge strane, od-
nosno osamostaljenje u odnosu na tradiciju u obliku stilizacije,
asimetrije i naglašene dekorativnosti.
3
Viktor Axmann rođen je u Osijeku; Ivan Domes u Osijek je
došao iz Šleske. Obojica pripadaju isječcima, pa tako i cjelini,
grada Osijeka svojim djelovanjem; prema istom načelu Osijek
pripada njima. Domes je radio na izgradnji Evangelističke cr-
kve, Grand hotela, palače Granum, a zajedno s Axmannom pro-
jektirao je zgradu Prve hrvatske štedionice. Viktor Axmann je
projektirao kino Urania, samostan križarica u Đakovu, Sokolski
dom i druge objekte. Axmann je, kao i još neki ugledni Osje-
čani, od 1909. godine pripadao slobodnozidarskoj loži Ljubavi
OSIJEK KROZ POVIJEST e SAKUNTALA PARK
postolju kipa, Sakuntalin je
kip 1881. godine naručila
I. Krausz, a tada je bio
postavljen u Pukovnijskome
vrtu.4 Izrada je povjerena
tvrtki Ernst March Söhne
u Charlottenburgu kod
Berlina. Kip je 1890. godine
premješten u park na
periferiji Gornjega grada u
koji su, osim njega, nešto
kasnije bile smještene i
dvije kamene sfinge. Njih je
1896. godine nabavio i dao
postaviti Petar pl. Modesti, a nalazile su se na ulazu u
park iz Kapucinske ulice5 Prema pečatu na stražnjoj strani
oba su kipa, kao i Sakuntala, izrađena u Charlottenburgu
nedaleko Berlina.
PARK KAO SREDSTVO
PRENOŠENJA PORUKE
Uloga gradskoga parka značajnija je od one
koja mu se obično pridaje kada se svede na
usputnu stanicu. Riječima Renea Pecherea,
park je uređeni prostor kojim i u kojem čovjek
traži svoje mjesto u prirodi. (Obad Šćitaroci,
1999: 13) Tim slijedom razmišljanja potvrđuje
se arhetipska veza parka s praiskonskim vrtom
Dobra i Zla iz koje se nadaje njegov sakralni
potencijal. On je istovremeno kreacija čovjeka
i kreacija prirode, izdvojena prirodna oaza i
dio grada. Arhetipsku vezu i sakralni potencijal
zadržava kao uređeni dio prirode; kao dio Ime naručiteljice i i kulturnih afiniteta na kraju 19. stoljeća,
grada preuzima profani potencijal. Granice toga godina nastanka
umjetničkoga djela i potencijalno sakralnoga Sakuntalinog
prostora te profanoga gradskog tkiva, nisu I. Krausz, 1881.
bližnjega svoga čije je središte bilo u Zagrebu. Iako je u Osijeku
u tijekom 18. st. postojala slobodnozidarska loža Budnost, na
početku 20. stoljeća ona nije mogla biti ponovno konstituirana
sve dok se najmanje sedam članova nije nalazilo na III., odno-
sno majstorskom stupnju. Uvjeti za to ostvareni su 1912. godi-
ne. Viktor Axmann je bio jedan od majstora lože. Nakon Prvog
svjetskog rata promijenio je ime u Vladoje Aksmanović. Grgur
Marko Ivanković, Ante Grubišić, Ostavština osječke slobodno-
zidarske lože Budnost, Muzej Slavonije, Osijek, 2003., 52. str.
4
Pukovnijski vrt osnovao je početkom 19. stoljeća zapovjednik
osječke Tvrđe, pukovnik Volkmann. Nalazio se unutar Klasija,
dijela koji se u polukrugu prostirao južno od Tvrđe, a građen je
usporedno s njom. Vrt je služio isključivo za razonodu vojske.
Uništen je 1848. godine zbog rata, a obnovljen 1852. godine s
namjerom da postane botanički vrt. Za vrijeme Prve Jugoslavije
nazivao se Park kralja Tomislava, za vrijeme SFRJ Park kulture,
a od 1990. mu je vraćen naziv Park kralja Tomislava. (Gacun-
ski, 1996: 87)
5
Petar pl. Modesti bio je gradski satnik, mjesni sudac za Gornji
i Nutarnji grad sa sjedištem u Gornjem gradu od 1887. do 1890.,
član Gradske skupštine od 1887. do 1895. godine. (Šarlah Ča-
čić, Kretić, 2004: 4)
b 67 b
čvrste. Dojam i intenzitet
doživljaja tih granica
prilikom prijelaza ovise
o onome koji pristupa
parku, odnosno znanju
i spremnosti nezanoga
gosta na čitanje poruka
kojima ga prostor
parka dočekuje. Iz toga
proizlazi kompleksnost
parkovne kreacije,
sačinjene od prostora,
biljaka i arhitektonskih
elemenata koje je
potrebno harmonizirati u poruku. Cijeli je park sredstvo
prenošenja poruke.
I kipovi Sakuntale i sfingi su alegorija, metafora,
zagonetka i simboli određene ideje.
Odmicanjem vremena vrijednosti se gube,
sjećanja o značenjima simbola blijede,
parkovi se zapuštaju ili postaju usputne
stanice, a njihove poruke padaju u zaborav.
(Gamulin, 1999: 8) S porukama integriranima
u park je jednako kao i sa značenjem
simbola i tumačenjem mitova: ako ne
postoji eksplicitno tumačenje, možemo
nagađati; ako nagađamo, činit ćemo to iz
personalnoga kuta razine našega vremena
življenja. Teško je govoriti o porukama
parka Sakuntala, kipova Sakuntale ili sfingi
jer za njih ne postoji zapisano eksplicitno
objašnjanje njihova vremena. Možemo
govoriti o nadahnuću proizašlom iz književnih
simbolizmu sfinge kao čuvarice tajne6,
kipa, odnosno sa stajališta egipatskoga ezoterizma,
ili o Sakunatali u okvirima mita s početka
Mahabharate, odnosno sa stajališta indijske mitologije i
simbolizma, o zanimanju za misticizam i okultno na kraju
19. stoljeća koji je Zapad ponovno upoznao s tradicijskim
učenjima Istoka, ali o svemu tome u osječkome kontekstu
možemo govoriti onoliko koliko su o tome progovorili ljudi
koji su živjeli to vrijeme, odnosno vrlo malo. Ono što je
sigurno donijelo duh indijske egzotičnosti u Osijek na
kraju 19. i početkom 20. stoljeća bio je neoromantizam.
On je vezu s romantizmom održavao na tematskoj razini,
a hranio ju sklonošću prema mitskoj, dalekoj prošlosti
koja izmiče iskustvenoj i povijesnoj provjeri. Plodovi toga
u književnosti su „fantastičnost, sloboda u svrstavanju
iskustvenih podataka, ekscentričnost u smislu čežnje za
vremenskom i prostornom daljinom“. (Žmegač, 1992:
6
Italu Calvinu, na primjer, simbol sfinge predstavlja intimnu
tajnu i odnos grada prema došljacima: „Grad te ne privlači sa
svojih devet ili devedeset i devet čuda, već odgovorom na tvoje
pitanje ili pitanjem koje ti postavlja sileći te da odgovoriš, kao
Teba ustima Sfinge.“ (Calvino, 1998: 38)
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
32) Popularnost navedenoga uskrsnula je krajem 19.
stoljeća dramu u sedam činova koju je u 5. stoljeću u Indiji
napisao Kalidas, nadahut tradicijom hinduizma, tj. mitom
o Šakuntali koji se nalazi na početku epa Mahabharata.7
Popularnost Kalidasine drame, koja se ponešto razlikuje
od mita, doprla je i do Osijeka, ali nam ona ne objašnjava
ideju koja je bila nadahnuće naručiteljici za izradu kipa ili
tajnu odnosa među kipovima u kasnijem parku Sakuntala
ako ona postoji.
PROMJENA KAO OBILJEŽJE
Kao jedno od obilježja u razvoju Osijeka ističe se
prožetost njegova tkiva medijem zelenila.8 Posljedica
je to i specifičnosti njegova razvoja iz triju ujedinjenih,
ali prostorno razjedinjenih jedinica, pri čemu su parkovi
i drvoredi bili arterije i vene njihova povezivanja u jedno
gradsko tkivo. Svaki je park proces, a ne dovršena kreacija
jer mu je osnovna materija arhitekture biljka koja se mijenja,
kao i gradsko tkivo u kojemu živi. (Obad Šćitaroci, 1992:
15) Nije potrebno posebno naglašavati da se Sakuntala
park mijenjao: mijenjao se
prostor oko njega, njegova
površina, način uređivanja, pa
i ime.
Park se nazivao Sakuntala
sve do 1913. godine. Tada je na
sjednici Gradskog zastupstva,
održanoj 25. kolovoza, donijeta
odluka o imenovanju novih
i promjeni imena postojećih
ulica. Park Sakuntala i Le
maitre park od tada se
promatraju kao dio veće cjeline
i nazivaju se Šetalište generala
i pjesnika Petra Preradovića
ili Preradovićevo šetalište. Ulaz u park Sakuntala iz Kapucinske ulice
Promjene su, osim prostora i
vegetacije, zahvatile i najstatičniji dio parka, kipove. Nakon
Drugog svjetskog rata Sakuntalin kip i sfinge premješteni
su u Perivoj kralja Tomislava. (Gacunski, 1996: 86)
Ponovnim vraćanjem promijenjen je odnos među
kipovima: Sakuntala je od tada leđima okrenuta prema
sfingama koje su postavljene na istočni ulaz u park, licem
okrenute prema izlazećem suncu i sjedištu nekadašnje
slobodnozidarske lože Budnost koje se nalazilo u kinu
Uranija.9
7
U prijevodu Mahabharata znači Veliki ep o Bharatama. Bhara-
ta je ime osnivača prve indijske dinastije, zbog čega se u tradiciji je dijete, ali ne kao plijen, već da ju zaštiti. Kanva, koji se
o Indiji govori kao o zemlji Bharata. U doslovnom prijevodu sa
sanskrta taj bi naziv označavao onoga koji traga za svjetlošću,
odnosno znanjem.
8 Dušmantu je očarala Šakuntalina ljepota i traži od nje,
Dragutin Kiš je, osim navedene, istaknuo i drugu značajku
osječkih parkova i drvoreda, a to je “tradicija u odnosu na razvoj
gradskog vrtnog i parkovnog umijeća”. (Kiš, 1998: 233)
9
Više o djelovanju lože Budnost u: Grgur Marko Ivanković,
b 68 b
MIT O ŠAKUNTALI
Svaki je mit poruka i mapa ispravnog duhovnog puta
u određenoj životnoj situaciji. On progovara jezikom
simbola. U mjeri u kojoj nam je taj jezik poznat, otkriva
nam se i značenje mita. On se nudi svakome na njegovoj
razini znanja, tako da će nekome biti otkriven kao poruka,
a nekome samo kao priča. Njegova je bit je u tome da ne
služi samo slušanju ili kontemplaciji, nego da se prepozna
učinkovitost njegovih poruka. Pravilnom je razumijevanju
tih poruka, u velikom broju slučajeva, zaborav zatvorio
vrata, a u slučaju mitova Istoka i neznanje. Koje su poruke
u mitu o Šakuntali prepoznavali naručiteljica, Osječani i
usputni prolaznici, možemo samo nagađati.
Sakuntala, odnosno Šakuntala, dolazi od riječi šakunta
koja na sanskrtu označava orla, odnosno pticu koja
proriče dobru ili lošu kob. U ovome slučaju riječ je o dobroj
kobi jer je Šakuntala majka kralja svijeta i utjelovljenje
vrline predanosti, služenja, vjernosti i poniznosti. Mit o
Šakuntali započinje spominjanjem kralja Dušmante koji je
vladao cijelom zemljom u mitska vremena kada se polja
nisu orala jer je tlo samo
od sebe rađalo. Dušmanta
je bio dobar kralj, a svoju
je moć pokazao i u lovu u
kojem je, zajedno sa svojom
vojskom, pustošio šumama.
U jednoj od šuma zaustavio
se zbog gladi i žeđi, ali je,
očaran ljepotom prirode,
uskoro na njih zaboravio.
Prolazeći kroz šumu dolazi
do rijeke Malini i kolibe
mudraca Kanve. Poželio ga
je upoznati, ali ga je umjesto
mudraca dočekala njegova
kći koja mu je, prema
običaju, s velikim poštovanjem
oprala stopala. Izvijestila ga je da Kanva nije kod kuće.
Na sljedeći upit o svome podrijetlu ispričala mu je kako ju
je Kanva posvojio i odgojio kao svoje dijete. Njezin je otac
pustinjak Višvamitra, a majka vila Menaka. Naime, zbog
strogog i časnog načina života koji je Višvamitra održavao,
Indra, kralj bogova, pobojao se da bi mogao biti svrgnut
sa svojega položaja. To je razlog zašto je mudracu poslao
vilu Menaku sa zadatkom da ga, uz pomoć boga vjetra
Vaje i boga ljubavi Kame, zavede. Menaki je to i pošlo za
rukom te je nakon nekog vremena na obali rijeke Malini
rodila djevojčicu i ondje je ostavila. Jato strvinara opkolilo
kupao u rijeci, spazio je djevojčicu, nazvao ju Šakuntalom
te se od toga dana brinuo o njoj kao da je njegovo dijete.
prema običaju po kojemu je dovoljan samo međusoban
Ante Grubišić, Ostavština osječke slobodnozidarske lože,
Budnost, Muzej Slavonije, Osijek, 2003.
OSIJEK KROZ POVIJEST e SAKUNTALA PARK
Ulaz u park Sakuntala - u kutu se
jasno uočava jedna od sfingi
dogovor zaručnika, da mu pristane biti ženom, a za uzvrat
može tražiti što god želi. Šakuntala traži da sin kojega
će imati s njime postane njegov nasljednik. Kralj pristaje
i na odlasku obećaje da će poslati vojsku da ju doprati
u njegovu palaču. Kanva nije zamjerio Šakuntali što se
vjenčala u njegovoj odsutnosti. Blagoslovio je njihov brak
jer je znao da je Dušmanta uzvišena duša i da će njihov
sin jednoga dana vladati cijelom zemljom. Šakuntala je
rodila sina Bharatu koji je rastao brzo poput poluboga te
je u dobi od šest godina rukama ubijao lavove. Šakuntala
tada odlučuje poći Dušmanti u Hastinapuru i podsjetiti ga
na njegovo obećanje. Iako ga se Dušmanta dobro sjećao,
zatajio ih je i izjavio da ne zna tko su žena i dječak koji
su mu došli. Glas s neba tada je objavio Dušmanti da bi
trebao odgajati dječaka jer je Bharata njegov sin i da ne
bi trebao vrijeđati Šakuntalu jer govori istinu. Dušmanta je
tada izjavio da dječaka prihvaća bez straha jer je nebeski
glasnik pred svima potvrdio čistoću njegova podrijetla i
time otklonio sumnje koje su se mogle pojaviti u srcima
podanika. Bharata je naslijedio Dušmantu, pokorio
ostale kraljeve i postao kralj svijeta.( Purnaprajna Das,
2005: 59) Po njemu se Indija nazivala zemljom Bharata,
a od njegovih su se potomaka razvila dva roda, Kuru i
Panda, čiji je sukob uvertira u Bhagavadgitu, ep koji je dio
Mahabharate.
Za razliku od mita, u drami se pojavljuju motivi kletve i
prstena. Naime, Šakuntala, zadubljena u misli o Dušmanti,
nije uočila i iskazala poštovanje jednome brahmanu
koji ju zbog toga proklinje neka bude zaboravljena od
svoga voljenoga sve dok on ponovno ne ugleda prsten
koji joj je dao kao zalog svoje ljubavi. Na putu Dušmanti
Šakuntala se kupala u jezeru te joj je velika riba pojela
prsten. Uhvaćena riba dospijeva na kraljev dvor, kralj
ugleda prsten, sjetio se Šakuntale te prihvatio nju i sina.
(Kalidasa, 1971: 23)
b 69 b
Ostaje nepoznato je li stvaranje kipa smještenog u
parku na periferiji Gornjega grada nadahnuto popularnošću
Kalidasine drame u 19. stoljeću ili je riječ o nadahnuću
proizašlom iz prepoznavanja poruka i simbola mita
posredno oživljenog dramom ili zanimanjem za tradicijska
učenja Istoka s kojima se Zapad ponovno upoznaje u 19.
stoljeću.
a
LITERATURA
1. Calvino, Italo, 1998. Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb.
2. Gacunski, Dragica, 1996. Osječki perivoji i drvoredi, Anali Zavoda
za znanstveni rad u Osijeku, svezak 12, Osijek, 87. str.
3. Gamulin, Grgo, 1999. Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća,
Naprijed, Zagreb.
4. Ivanković, Grgur Marko; Grubišić, Ante, 2003. Ostavština osječke
slobodnozidarske lože Budnost, Muzej Slavonije, Osijek.
5. Ivanković, Grgur Marko, 2004. Secesijska arhitektura u Slavoniji
i sjevernoj Hrvatskoj, Secesija u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt,
Zagreb, 49. str.
6. Kalidasa, 1971. Oblak glasonoša, Stvarnost, Zagreb.
7. Kiš, Dragutin, 1998. Hrvatski perivoji i vrtovi, Algoritam, Zagreb.
8. Obad Šćitaroci, Mladen, 1992. Hrvatska parkovna baština, zaštita i
obnova, Školska knjiga, Zagreb.
9. Plevnik, Božo, 1987. Stari Osijek, Radničko sveučilište Božidar
Maslarić, I. C. Revija, Osijek.
10.Purnaprajna Das, 2005. Mahabharata, Udruga za promicanje
vedske kulturne baštine Lotos, Hrvatsko-indijsko društvo prijatelja,
Zagreb.
11. Šarlah Čačić, Ljiljana; Kretić, Drago, 2004. Javni spomenici na
području grada Osijeka, Konzervatorski odjel Osijek, Uprava za zaštitu
kulturne baštine, Osijek.
12. Sršan, Stjepan, 2001. Ulice i trgovi grada Osijeka, Grafika,
Osijek.
13. Sršan, Stjepan, 2005. Pozdrav iz Osijeka, Osijek na starim
razglednicama, Državni arhiv u Osijeku, Osijek.
14. Živaković Kerže, Zlata, 2001. Svaštice iz staroga Osijeka, Grafika,
Osijek.
15. Živaković Kerže, Zlata, 1996. Urbanizacija i promet grada Osijeka
na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Društvo za hrvatsku povjesnicu,
Osijek.
16. Žmegač, Viktor, 1992. Secesijski stil hrvatske književnosti oko
1900. godine, Umjetnost riječi, br. 1, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb,
str. 32.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
JOSIP JURAJ STROSSMAYER
I OSIJEK
Biskup Strossmayer bio je jedna od središnjih hrvatskih
ličnosti 19. stoljeća na intelektualnom, vjerskom, ali i
političkom polju. Osnivanjem Akademije udario je temelje
visokom obrazovanju i znanstvenom radu u Hrvatskoj.
U sjećanju je hrvatskog naroda ponajviše ostao poznat
kao njegov najveći mecena, kulturni preporoditelj,
briljantan govornik Vatikanskog koncila, humanist širokih
vidika, veliki knez Crkve, začetnik
južnoslavenske sloge i razumijevanja.
Mnoge Strossmayerove ideje nisu
ostvarene za vrijeme njegova života.
U ovom radu bit će prikazan pregled
njegova cjelokupnog životnog djela s
posebnim naglaskom na njegov odnos
s gradom Osijekom.
,,Sve za vjeru i domovinu’’ i
,,Prosvjetom k slobodi’’ gesla su koja
je Strossmayer skovao još za mladih
dana. Cijeli svoj život posvetio je
provođenju tih ideja i unpređenju vjere
i kulture. Premda su njegova najveća
djela vezana uz Zagreb i Đakovo,
njegov doprinos gradu Osijeku ne
smije se zanemariti. U 55 godina
svog biskupovanja nekoliko je puta
posjetio Osijek u raznim prilikama.
Podijelio je mnoge darovnice, od kojih
su najznačajnije one za gradnju župne
crkve i gimnazije, i prisustvovao brojnim
važnijim događajima grada Osijeka.
ŽIVOT I DJELO JOSIPA JURJA
STROSSMAYERA
Josip Juraj Strossmayer rođen je u Osijeku 4. veljače
1815. godine, u pohrvaćenoj obitelji koja vuče korjene
iz Gornje Austrije. (Smičiklas, 1906: 17) Bez obzira na
svoj silan talent, zbog neimaštine roditelja nije se mogao
školovati nigdje osim u okvirima crkve. Prvo odlazi u
sjemenište u Đakovu, a zatim u Peštu na studij filozofije i
teologije. Godine 1834., sa samo 19 godina, stječe doktorat
iz filozofije, a 1842. stječe i doktorat iz teologije u bečkom
Augustineumu. Za vrijeme studija u Pešti usvojio je ideje
Jana Kollara o ,,slavenskoj uzajamnosti’’ te pristaje uz
ilirski pokret i temeljnu misao iliraca – nacionalno jedinstvo
Južnih Slavena. Pet godina radio je kao profesor u
sjemeništu u Đakovu, a 1847. vraća se u Beč gdje postaje
dvorski kapelan i jedan od ravnatelja Augustineuma.
(Sirotković, 2005: 26) Tijekom revolucije 1848. godine
podupirao je Narodnu stranku i bana Josipa Jelačića.
b 70 b
Pavao Nujić
Borio se za ustavno i federalistično ustrojstvo države u
kojem bi se mogao jamčiti daljnji razvoj slavenskih naroda
u Monarhiji. Preporukom bana Jelačića, Strossmayer je
imenovan srijemsko-bosanskim biskupom 18. 9. 1849.
g., a ustoličen je godinu dana kasnije u Đakovu (8. 9.
1850.) u 35. godini života. U razdoblju 1860. - 1873.
Strossmayer je iznimno aktivan na političkom polju. Kao
istaknuti prvak Narodne stranke održao je više zapaženih
govora u Hrvatskom saboru tijekom saziva 1861. godine
i u razdoblju 1865. - 1867. Nakon
Hrvatsko - Ugarske nagodbe i njezine
revizije 1873. godine, javno se odrekao
daljnjeg aktivnog političkog djelovanja,
zbog sramote koju je Hrvatska
podnijela tom nagodbom. Iako
razočaran tom nagodbom, on ostaje
na čelnim pozicijama jugoslavenske
ideologije zajedno s Franjom Račkim,
predsjednikom tadašnjeg JAZU-a.
Njegovo konačno povlačenje iz javnog
života dogodilo se nakon smrti Račkog
1894. godine. (Sirotković, 2005: 26-27)
Đakovčkim biskupom bio je 55
godina. Od najranijih dana imao je
želju za ujedinjenjem katolicizma i
pravoslavlja. (Sirotković, 2005: 27)
Jedno od njegovih najzapaženijih
istupa unutar crkvenog rada zasigurno
je govor na Prvom vatikanskom koncilu
koji je sazvao papa Pio IX. u prosincu
1869. godine. Strossmayer je na tom
koncilu održao svojih pet čuvenih
govora. U petom govoru, održanom
2. lipnja 1870., podvrgao je kritici
predloženi nacrt dogme o papinskoj
nepogrešivosti. Taj govor izazvao je
zanimanje europskog i američkog
tiska te je potaknuo i drugu raspravu koncila na kojoj
Strossmayer, kao ni 54 biskupa saborske manjine, nije
prisustvovao. Tada je izglasana dogma o nepogrešivosti
pape. U svojim je ostalim govorima Strossmayer također
bio gorljiv i kritičan prema Crkvi. Lord Acton, neposredno
nakon drugog govora, okvalificirao ga je kao ,,biser
govorništva’’. (Smičiklas, 1905: 115-130)
Zasigurno najveće Strossmayerove zasluge što se
tiče hrvatskog naroda one su na kulturnom i prosvjetnom
planu. Već u ranoj fazi sročio je svoje geslo ,,Prosvjetom k
slobodi’’. (Košćak,1990: 164) Svog je idealnog suradnika
na tom polju Strossmayer pronašao u Franji Račkom
kojeg poznaje od 1849. g., a kasnije postaju i vrlo bliski
prijatelji. (Sirotković, 2005: 29) Brojne su veće biskupove
darovnice, onih manjih ima i nekoliko stotina, koje je
podijelio za razvoj kulturne baštine hrvatskog naroda. U
OSIJEK KROZ POVIJEST e J. J. STROSSMAYER
Đakovu osniva sjemenište za franjevce. Ondje je sagradio
i katedralu čija je gradnja započela 1866. g. te je trajala
punih 16 godina. U nju je uložio velike svote novca, ali
i osobnog napora. Posvetio ju je ,,slavi Božjoj, jedinstvu
crkava, slogi i ljubavi naroda svoga’’. Na sjednici je Banske
konferencije 10. prosinca 1860. g. Strossmayer predao
banu Šokčeviću zakladni list od 50 000 forinti za osnivanje
Akademije. Tim činom pokrenuta je inicijativa za osnivanje
Akademije u Zagrebu. Biskup je odmah izrazio želju da
bi se na Akademiji ,,imali stjecati i sjediniti svi bolji umovi
hrvatski, srpski, slovenski i bugarski, da viećaju kojim bi
se načinom imala najpreče stvoriti jedna narodna knjiga
na Slovljenskom jugu i kako bi imala uzeti u svoje okrilje
sve čovječje znanosti’’. Samo pitanje osnivanja Akademije
Strossmayer je službeno pokrenuo na sjednici Hrvatskog
sabora 29. travnja 1861. g. (Sirotković, 2005: 29-30)
Usprkos Strossmayerovima požurivanjima, proteklo
je nekoliko godina da odobrenja za rad zagrebačke
Akademije stigne iz Beča. Iako poprilično izmjenjena,
pravila JAZU-a su odobrena 6. ožujka 1866., kraljevim
reskriptom. (Sirotković, 2005.: 30.) Taj se dan smatra
nadnevkom osnutka Akademije. Strossmayerovim
znatnim novčanim izdacima kupljena je i vrlo bogata
knjižnica od 12 000 svezaka. Nakon osnivanja Akademije,
Strossmayer je izjavio da gradu Zagrebu treba i sveučilište
te je, neposredno nakon odobrenja za utemeljenje JAZU-
a,poslao 57 000 forinti za njegovo osnivanje. Prvo hrvatsko
sveučilište svečano je otvorio ban Ivan Mažuranić 19.
listopada 1874. g. , a dobiva naziv Kraljevsko sveučilište
Franje Josipa I. Biskup je pokrenuo inicijativu i za gradnju
Akademijine palače na Zrinjevcu na koji će se smjestiti
i njegova Galerija slika. Po Strossmayerovim željama
sagrađena je u stilu firentinske renesanse, a stajala je
oko 280 000 forinti od čega je sam Strossmayer donirao
četvrtinu. Galerija je 1884. g. primila i veliku zbirku od 256
umjetnina, a njezina je vrijednost premašivala 500 000
forinti. Prigodom otvaranja Galerije 7. studenog 1884.
Strossmayer je u Akademiji održao svoj posljednji veliki
govor. (Sirotković, 2005: 31)
Na biskupskoj stolici Đakovačko-srijemske biskupije
ostao je punih 55 godina. Preminuo je u svom biskupskom
dvoru u Đakovu 8. 4. 1905. nakon kratke bolesti.
(Smičiklas,1905: 140)
STROSSMAYER U OSIJEKU
,,Ja sam ponosan što sam rođeni Osječanin’’ riječi su
biskupa Josip Jurja Strossmayera, rođenog u gradu Osijeku
4. veljače 1815. godine. U svome rodnom gradu proveo je
prvih 16 godina burnog života kao dječak, pučkoškolac i
gimnazijalac. Svoje doživljaje u Osijeku dijelio je s bratom
Matijom, a život u rodnom gradu završava odlaskom u
đakovačko sjemenište gdje nastavlja školovanje. (Pavić,
Cepelić, 1994: 27-30) Nedugo prije njegova rođenja Osijek
je, 1809. godine, postao slobodnim i kraljevskim gradom.
Time je Osijek dobio status samouprave i sudstvo te se
b 71 b
konačno oslobodio vlasti feudalaca. (Sršan, 1993: 129) Od
novčanih obveza građanima Osijeka preostalo je jedino
plaćati državni porez. Otkupom feudalnih prava Osijek
je stekao mnoge povlastice, ali ipak visoka otkupnina
pritiskala je građane dulje od desetljeća. (Martinčić, Matić,
2005: 296)
Neposredno prije rođenja J.J. Strossmayera, 1814.
godine, u Osijeku je proveden detaljan popis građana.
Svaki dio grada popisan je zasebno, a popis se vršio po
kućama, tj. obiteljima. Ti popisi pružaju vjernu statističku
sliku grada Osijeka 1814. g. Prema popisu grad Osijek
imao je ukupno 8879 stanovnika. Donji grad broji 4014
stanovnika, Gornji grad 3604, Tvrđa 747, a najslabije
naseljen bio je Novi grad sa svega 514 stanovnika.
Tvrđa je imala najveći broj dobrostojećih i učenih ljudi.
Najzastupljeniji u Osijeku bili su trgovci i svratištari.
Tradicija se trgovanja u Osijeku ranije zasnivala na
poznatim Osječkim sajmovima koji su se održavali četiri
puta godišnje. Međutim, u to doba sajmovi više nisu bili
dostatni te se javlja potreba za sustavnijom trgovinom.
Doček J. J. Strossmayera u Osijeku, rujan 1850.
Pojavljuje se sve više gostioničara i svratištara koji se
brinu za smještaj putujućih trgovaca u Osijeku.(Martinčić,
Matić, 2005: 297)
Biskup Strossmayer tvrdio je da je dobio dvostruko
ime zbog brata blizanca koji je umro neposredno nakon
rođenja. Ta je tvrdnja kasnije podvrgnuta kritici i istražena.
Ponovnim uvidom u maticu rođenih Osijek Gornji grad,
koja se čuva u Državnom arhivu u Osijeku, pronađeno
je da jerođen i kršten 4. veljače 1815. kao Josip Juraj
(Josephus Georgius), sin Ivana (Joannis) Stroczmayera
i majke Ane, rođene Klarić. Krsni kumovi bili su Terezija
Hillgartner i njezin muž Georg (Georgius). Krštenje i
upis u knjigu obavio je Franjo Kasapović istoga dana. To
je jedini službeni trag o rođenju biskupa Strossmayera.
Šest dana kasnije kršten je Josip (Josephus), sin drugog
Ivana Krstitelja Stroczmayera i majke Marije rođene Žunić
(Xunich), čiji su kumovi bili Katarina i Matija Brigovac.
Tu se jasno vidi da Josip Juraj nije imao brata blizanca,
nego da su ovo dva odvojena slučaja. Na dan 4. veljače
1815. rođeno je samo jedno dijete u Osijeku: Josip Juraj
Strossmayer. (Mažuran, 2008: 86)
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Prema usmenoj predaji obitelji Strossmayer,
začetnik njihove obitelji bio je Pavao Strossmayer (Paul
Strassmayer) porijeklom navodno iz Linza. On je u Osijek
došao između 1746. i 1752. g. Ubrzo nakon dolaska sklopio
je brak s Jelenom 18. veljače 1753. U tom braku rodio mu
se sin Antun i tako je u gradu Osijeku nastala loza obitelji rođaci i preci, a svome bratu dao je postaviti nadgrobni
Strossmayer koja će trajati 200 godina. Prema popisu
iz 1828. godine, u Gornjem gradu živjelo je pet obitelji
Strossmayer koje imaju kuću i manju površinu obradive
zemlje. Gradsko pravo stekao je Ivan Strossmayer, otac
Josipa Jurja, po zanimanju prekupac
koji je plaćao porezno zaduženje
od 30 forinti. Njegova kuća bila je
u Šamačkoj ulici broj 49, a imala
je okućnicu površine 148 četvornih
hvati. Ona je srušena 50-ih godina
19. stoljeća, a još 1849. prema
popisu u njoj su bez sumnje živjeli
Ivan i Ana Strossmayer. Danas se
na tom mjestu nalazi istočna strana
Hotela Osijek. (Mažuran, 2008: 91-
92)
O njegovom pučkom školovanju
ne zna se puno. Prvi se podaci
nalaze u građi o pučkim školama
u Gornjem gradu iz 1858. godine.
Budući da je živio u Šamačkoj ulici,
vjerojatno je pohađao pučku školu u
Aninoj ulici, koja je kasnije prozvana
i Aninom školom. Moguće je da je
ovdje završio samo dva razreda jer
podaci iz 1805. godine tvrde da je
Anina škola imala samo prva dva
razreda, ali je moguće da je tijekom
Izgradnja Župne crkve Sv. Petra i
sljedećih 15 godina dobila i druga
Pavla (danas osječka konkatedrala)
dva. Nakon što je Josip Juraj završio
pučku školu, otac Ivan upisao ga je u četverogodišnju
gimnaziju – Gramatica schola, a po završetku gimnazije
Strossmayer nastavlja svoje školovanje u dvogodišnjoj
gimnaziji – Humanitas schola. To je bila prestižna škola
koju su osnovali isusovci još 1729. g., a od 1765. djeluje
kao latinska škola. Upravo u vrijeme njegova školovanja
uveden je mađarski jezik kao obvezni predmet u
hrvatskim školama. Ta odluka izazvala je revolt hrvatske
mladeži, a vjerojatno je ostavila i dubok trag u daljnjem
životu i djelovanju biskupa Strossmayera. Prvi je razred
Gramatice schole Strossmayer upisao 1825./1826. g. s
još 52 učenika. Bio je upisan pod rednim brojem 40 kao
„Strossmayer Josephus, Osijek, star 11 godina, otac
Joannes, građanin Osijeka“. Od ove generacije učenika,
njih 53, četverogodišnje je školovanjeuspješno završilo
svega njih sedmero. Školu Humanita schola upisao
je zajedno s 30 učenika, od kojih je 12 uspjelo završiti
dvogodišnje školovanje. (Martinčić, Matić, 2005: 302-
305) Nakon toga Josip Juraj Strossmayer nastavlja svoje
školovanje u Đakovačkom sjemeništu te tako zauvijek
b 72 b
odlazi iz Osijeka gdje će u budućnosti samo rijetkim
slučajem navratiti. Ne samo rođenjem nego i osjećajima
ostao je biskup trajno vezan za Osijek. Između ostalog,
tu je u staroj baroknoj crkvici sv. Petra i Pavla služio i
svoju prvu misu. Na Aninu groblju počivali su njegovi bliski
spomenik na kojem piše: „Mati Strossmayeru rodjenomu
dne 5. rujna 1812. preminuvši dne 30. listopada 1841. iz
ljubavi bratske Josip Juraj Biskup.“ (Mažuran, 2008: 95)
Strossmayer je posjetio Osijek 27. rujna 1850.,
neposredno prije ustoličenja za
biskupa. Dočekan je uz slavlje, a
idućeg dana posjetio je franjevački
samostan u Tvrđi. Od 12. do
15. listopada iste godine dijelio
je krizmu u Gornjem gradu,
Tvrđi i Donjem gradu. Od 7. do
10. veljače 1851. prisustvovao
je ispitu iz vjeronauka osječkih
gimnazijalaca. (Sršan, 1993: 177)
Prilikom dolaska u Osijek 21. i 22.
lipnja 1852. biskup je bio gost grofa
Petra Pejačevića u Retfali. (Sršan,
1993: 183) Od 24. do 26. 2. 1890.
Strossmayer odsjeda u Osijeku
kako bi prisustvovao predstavi
Slavljanskog, ruskog pjevača, koji
je pobudio posebno zanimanje
Osječana. (Sršan, 1993: 220)
Kad je započeo gradnju
Đakovačke katedrale, Strossmayer
je poslao dopis Namjesničkom
vijeću u Zagrebu da ono potakne
Gradsko poglavarstvo u Osijeku
i same župljane Gornjega grada na
izgradnju nove župne crkve. Za taj
projekt, crkvu kakvu je on zamišljao, trebala je golema
svota novca. Sam je priložio 10 000 forinti kao polog,
ali ipak je za početak gradnje trebalo proći gotovo tri
desetljeća. Konačno, 4. kolovoza 1894. g., započela je
izgradnja nove crkve u neogotičkom stilu s tri prostrane
lađe i vrlo visokim tornjem, kakva nigdje u Hrvatskoj nije
postojala. Dvije godine prije početka gradnje i prihvaćanja
plana crkve, napisao je Strossmayer Odboru za izgradnju:
,,Ja sam odlučno za gotički stil, a ako taj nije moguć,
onda romanski, a nipošto renaissance. Osijek je za tolike
žrtve valjda zavriedio da imade u svojoj sredini podpuni
umjetnički spomenik zašto renaissanca nije, jer renaissance
nije za crkve.’’ To golemo zdanje crkve bilo je gotovo do
kolovoza 1899. godine, dok su unutrašnji radovi još bili u
tijeku. Biskup Strossmayer odlučio je da će posvetu crkve
osobno obaviti 20. svibnja 1900. godine. Tada je imao 86
godina i taj mu je čin bio jedan od posljednjih u javnom
životu, a nakon toga u Osijek će doći još samo jednom.
Dan posvete bio je ujedno i 50. obljetnica potvrde J.J.
Strossmayera za biskupa. Vanjskim izgledom, veličinom,
OSIJEK KROZ POVIJEST e J. J. STROSSMAYER
unutrašnjim uređenjem, visinom i zvonjavom zvona nove
crkve osječki su građani bili oduševljeni i od milja su je
odmah, imajući na umu svoga biskupa koji je rođen upravo
u Osijeku, nazvali katedralom. Ona je kasnije postala
simbolom grada. (Mažuran, 2008: 95-96)
Strossmayer je prije 1879. g. postao vlasnikom
jednog zemljišta na Solarskom trgu, a imao je i kuću na
uglu Kuhačeve ulice i Tvrđavskog trga. U franjevačkim
ljetopisima spominje se da je 16. travnja 1879. biskup
došao u Osijek i odsjeo u vlastitoj kući. (Sršan, 1993: 208)
To zemljište u Tvrđi darovao je 1880. za izgradnju klasične
gimnazije. (Sršan, 1993: 211) Ta gimnazija već 1883.
počinje s radom u novoj, prostranoj dvokatnoj zgradi s
pročeljem okrenutim prema glavnome tvrđavskom trgu.
Osim toga Strossmayer je još 3. svibnja 1852. pologom
od 5000 forinti u srebru osnovao ,,vječnu zakladu’’ u
korist upravo te gimnazije u Osijeku. Time je odredio
i njezinu svrhu, korisnike i nositelje imovinskih prava.
Na njegov poticaj, i uz obilnu novčanu pomoć, počela
je 1898. izgradnja đačkog konvikta u Tvrđi. Taj konvikt
započeo je s redovnim radom već iduće godine. Načinjen
je od preinačenih par kuća povezanih u graditeljsku
cjelinu: istočno krilo okrenuto prema trgu, a južno prema
Kuhačevoj ulici. (Mažuran, 2008: 96)
U zapisima za vrijeme biskupova boravka u Osijeku,
nekih pisama i oporuke saznajemo da je imao sestru
Magdalenu, barunicu Unukić. Prema matici rođenih
Strossmayer uopće nije imao sestru. Tko je onda bila ova
žena koju on naziva svojom sestrom? Popis naroda iz
1849. g. Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka iznosi da
u kući broj 49 živi „primito dete Manda“. Magdalena Pupić
bila je posvojeno dijete koje će nakon odlaska biskupovih
roditelja u Đakovo nastaviti rasti i živjeti pod njegovom
neposrednom njegom. U svojoj oporuci nju stavlja na prvo
e e
Genealoška tablica Strossmayera (prema Ferdi Šišiću)
e e
b 73 b
mjesto te joj ostavlja svu svoju srebreninu. (Mažuran,
2008: 98 -99)
Posljednji put biskup Strossmayer javno je nastupio
u Osijeku 25. i 26. svibnja 1901. g. Bio je pokrovitelj
Hrvatskog pjevačkog društva Lipa od 1878. te se odazvao
na njegov poziv da obavi posvetu nove društvene zastave.
Iz Đakova je doputovao kočijom s četveropegom. Stigavši
u Osijek kočija je naglo skrenula na Jelačićevom trgu u
Donjem gradu i zapela između tramvajskih tračnica te
se prevrnula. Strossmayer je ispao iz kočije i lakše se
ozlijedio, ali unatoč tome, uz buran pozdrav mnoštva
građana, obavio je posvetu 26. svibnja u točno zadano
vrijeme. Nakon posvete održao je govor u kojemu je iznio
nadu u budućnost hrvatskoga naroda. (Mažuran, 2008:
100) Osijek je, poput cijelog naroda, ostao vječni dužnik
a
svome biskupu i meceni.
IZVORI I LITERATURA
1. Sršan, Stjepan, 1993., Osječki ljetopisi 1686. - 1945., Povijesni
arhiv u Osijeku, Osijek.
***
1. Mažuran, Ive, 2008. Osječki Strossmayeri-biskup Josip Juraj
Strossmayer i Osijek, u: Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet, Osijek, str. 83.
- 107.
2. Sirotković, Hodimir, 2006. Život i djelo Đakovačkog biskupa Josipa
Jurja Strossmayera, u: Josip Juraj Strossmayer - zbornik radova, HAZU,
Zagreb, str. 25. - 34.
3. Martinčić, Julijo; Vilim, Matić, 2006. Strossmayer i Osijek u doba
njegova rođenja i školovanja, u: Josip Juraj Strossmayer –zbornik
radova, HAZU, Zagreb, str. 295. - 310.
4. Pavić, Matija; Cepelić, Milko, 1994. Josip Juraj Strossmayer 1850
- 1900, Zagreb.
5. Košćak, Vladimir,1990 Josip Juraj Strossmayer – političar i mecena,
Osijek.
6. Smičiklas, Tade, 1995., Nacrt života i djela biskupa J.J. Strossmayera
i izabrani njegovi spisi: govori, rasprave i okružnice, u: Hrvatski domoljub
Josip Juraj Strossmayer - zbornik radova, HAZU, Zagreb, str. 7. - 217.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
POVIJESNI RAZVOJ
NASELJA RETFALE
Povijesna demografija od najranijih pouzdanih zapisa
iz razdoblja osmanske okupacije ukazuje na to da su
selo Retfalu (srednjovjekovnoga imena Petrus) osnovali
i nastanjivali Mađari kalvinske vjeroispovijesti. Značajnije
promjene nastupile su sredinom 18. stoljeća, kada Retfala
postaje posjedom obitelji Pejačević i u značajnijem ju
broju počinju kolonizirati Nijemci. Krajem 18. i početkom
19. stoljeća spomenuta obitelj gradi i reprezentativan
dvorac koji je i danas jednom od znamenitosti Retfale, a
to je ujedno i razdoblje kada Retfala sve
izraženije počinje težiti gradu Osijeku i
postupno dobivati urbane karakteristike.
Ipak, Retfala je definitivno postala osječkim
naseljem tek 1947. godine.
Današnje osječko naselje Retfala
izvorno je bilo srednjovjekovno selo koje
je pojedine ruralne karakteristike zadržalo
sve do suvremenoga doba. Cilj je ovoga
rada ukazati na demografski i urbanistički
razvoj te transformaciju naselja od prvoga
zabilježenog popisa sredinom 16. stoljeća,
pa sve do sredine 20. stoljeća. Izvori na
kojima se temelji rad su službeni popisi koje
su obavljale osmanska, a potom austrijska
vlast te stručna povijesna i etnološka Dvorac Pejačević u Retfali
literatura.
PETRUS – RETFALA POD OSMANLIJAMA
Arheološki ostatci i povijesni zapisi ukazuju na to da
je naselje na mjestu današnjeg osječkog naselja Retfale
postojalo još u ranom srednjem vijeku. Prvi spomen toga
naselja jest 1496. godine, a zabilježeni oblici imena bili su
Petrus, Petrocz, Petres i Petrouch. (Bösendorfer, 1910:
100) Tada je naselje bilo u vlasništvu obitelji Korog i bilo
je naseljeno mađarskim stanovništvom. Petrus (odnosno
današnja Retfala; ostale zapisane inačice imena naselja
ukazuju na to da se naselje najvjerojatnije izgovaralo /
Petruš/, a ne /Petrus/) izvorno je, dakle, selo (a ne dio
grada) koje je bilo smješteno nedaleko od srednjovjekovnog
Osijeka.
Značajnije promjene u razvoju Petrusa dogodile
su se poslije dolaska Osmanlija, odnosno od 1526.
godine. Budući da su Osmanlije imali tolerantniji odnos
prema protestantima nego prema katolicima te da je u to
vrijeme reformacija bila izrazito jaka i utjecajna, posebice
zahvaljujući manjim materijalnim obvezama prema vjerskoj
zajednici, ali i aktualnosti mnogih ideja, kalvinska je župa
osnovana u Petrusu već 1530. godine. U to je vrijeme
b 74 b
Denis Njari
u Petrusu bilo dvadeset kuća i sve su bile nastanjene
Mađarima kalvinske vjeroispovijesti. (Kerže, 2000:14)
U narednom se razdoblju selo u demografskom smislu
brzo razvijalo, budući da je osmanski popis Požeškoga
sandžaka zabilježio da je 1579. godine u Petrusu bilo
pedeset i dvije kuće te da je u selu postojao i seoski knez.
Seoski spahija bio je janjičarski aga Mustafa-čauš, a u selu
je stanovao i Mustafa-paša, čuvar osječkoga dravskog
mosta. Izuzev njih, svi ostali zabilježeni stanovnici bili su
po vjeroispovijesti kalvini, a po narodnosti Mađari, što se
može zaključiti i onomastičkom analizom popisa. (Popis
sandžaka…, 2001.)
RÉTFALU POČETKOM 18. STOLJEĆA
Nakon što su Osmanlije protjerane iz Slavonije 1687.
godine, stanovnici su u strahu od ratnih zbivanja napustili
selo Petrus i raselili se po okolnim šumama. (Plevnik,
1987: 32) Po završetku opasnosti, stanovnici su ponovno
osnovali naselje, ali ovaj put pod nazivom Rétfalu (mađ.
rét – močvara, rit, falu – selo) odnosno doslovno – Selo u
ritu. Jasno je da je selo tako imenovano zahvaljujući svom
zemljopisnom smještaju i neposrednoj blizini rijeke Drave
koja je utjecala na to da zemljište oko sela bude često
poplavljeno. (Hrvatska na tajnim…2002.)
Popis koji su obavile austrijske vlasti 1698. godine
zabilježio je u Rétfali 39 naseljenih kuća, koje su bile
izgrađene od drveta i blata (Sršan, 2000: 42), a osim
kućevlasnika zabilježeno je da su oni imali i 29 sinova
i 17 kćeri te dodatne 32 osobe koje su živjele kod njih
„na stanu“. Od pokretne imovine stanovnici su ukupno
posjedovali 4 konja, 38 volova, 22 krave, 18 junadi te 37
svinja, a ukupno su obrađivali 100 jutara oranica i oko 80
hektara livada i sjenokoša (koje su često bile poplavljene).
(Smičiklas, 1891: 61) Zanimljivo je da su u Rétfali tada
postojala četiri mlina na rijeci Dravi. (Sršan, 2000: 42)
OSIJEK KROZ POVIJEST e NASELJE RETFALA
Kalvinska crkva
Rétfalu se nastavlja razvijati i prema austrijskom iz 1736.
godine imala je ukupno 84 kuće, a njezini su stanovnici
ukupno posjedovali 33 konja, 94 vola, 67 krava i junadi
i 94 svinje, a ukupno su obrađivali 226 jutara oranice i
110 hektara livada i sjenokoša. (Mažuran, 1993: 127)
Takav porast bio je moguć budući da su susjedna manja
sela nakon protjerivanja Osmanlija opustjela, a zanimljivo
je da je Rétfalu ostalo jedno od rijetkih naselja u blizini
Osijeka koje je i dalje bilo naseljeno isključivo mađarskim
stanovništvom kalvinske vjeroispovijesti.
MAĐARSKA I NJEMAČKA RETFALA - POSJED
OBITELJI PEJAČEVIĆ
Rétfalu ostaje posjedom bečke Dvorske
komore do 1750. godine, kada prelazi u posjed
Marka III. Aleksandra baruna Pejačević, a u
vlasništvu njegovih nasljednika Rétfalu ostaje
sve do 1916. godine, kada izumire retfalski
ogranak obitelji Pejačević. Rezidenciju u
kojoj je obitelj praktično neprestano prebivala
više od stoljeća i pol, odnosno tzv. dvorac
Pejačević, građen je u razdoblju od 1796. do
1801. godine u stilu baroknoga klasicizma.
Dvorac je izgrađen kao trokrilna prizemna
zgrada kojoj je samo središnji dio izveden na
kat, što je karakteristično za kasnobarokne
i klasicističke dvorce koji su se gradili u
susjednoj Mađarskoj. S istoka i zapada
dvorište je bilo omeđeno gospodarskim
Kuća s historicističkim
zgradama, od kojih je do danas sačuvana
elementima u pročelju,
samo zapadna, s otvorenim arkadnim
S. Petofija 67.
trijemom prema dvorištu. Uz dvorac se
prostirao i perivoj veličine 17,5 hektara, između osječkoga
Gornjeg grada i naselja Rétfalu, a zahvaljujući njegovoj
uređenosti tijekom devetnaestoga stoljeća često ga se
nazivalo „osječkim Schönbrunom“. (Kerže, 2000: 14-15)
U razdoblju od 1752.-1762. godine u Rétfali je izgrađena i
b 75 b
kasnobarokna kalvinska crkva, koja je jedan od najstarijih
sakralnih objekata na osječkom području.
Znatnije etničke promjene u Rétfali se odvijaju tijekom
druge polovice osamnaestoga stoljeća, kada njezinu
glavnu ulicu (današnju Strossmayerovu) naseljavaju
Nijemci i ona se otada naziva Njemačkom Retfalom, dok u
starom dijelu (današnja ulica Šandora Petöfija) i dalje ostaju
Mađari, pa se taj dio otad naziva Mađarskom Retfalom i
takvo stanje ostaje sve do kraja Prvoga svjetskog rata.
Kao rezultat upravnih reformi cara Josipa II., godine 1786.
obavljen je popis osječkoga kotara u kojemu su zabilježeni
podatci i za Rétfalu. Po tom popisu, Mađarska Retfala
(Magyar Rétfalu) je imala 83 kuće u kojima je živjelo 572
stanovnika i svi su bili Mađari kalvinske vjeroispovijesti,
a u Njemačkoj je Retfali (Deutsche Retfalu) u 27 kuća
živjelo 456 stanovnika i svi su bili Nijemci katoličke
vjeroispovijesti. Zanimljivo je da je u Njemačkoj Retfali
zabilježeno više obrtnika nego u svim ostalim popisivanim
ruralnim naseljima zajedno; ukupno dvanaest, a to su bila
tri postolara, po dva tkalca i kolara i po jedan stolar, krojač,
lončar, kovač i bačvar. (Sršan, 2002: 200-204) Ti podatci
ukazuju na to da se posebice Njemačka Retfala polako
počela uklapati u urbanu strukturu Osijeka.
Ipak, Mađarska i Njemačka Retfala izvorno su bila
naselja prvenstveno ruralnih karakteristika, a te su se
karakteristike uglavnom održale i tijekom dvadesetoga
stoljeća. Tijekom devetnaestog stoljeća arhitektura
Mađarske Retfale bila je prepoznatljiva po tradicionalnim
panonskim kućama koje su bile zabatom okrenute prema
ulici, a trijemom otvorene prema dvorištu. Ipak, značajke
zabata tih kuća ipak su pokazivale
određene urbane elemente, što se
najviše i najčešće očitovalo u ukrasima
u žbuci u stilu historicizma te u obliku
zabata koji je ponekad bio zaobljenoga,
„volutastoga“ oblika. S druge strane,
najvažnija značajka kuća Njemačke
Retfale bila je postavljenost uzdužne
strane kuće prema ulici, uz dodatno
dvorišno krilo. (Šabić, 2002: 110)
NOVA RETFALA – PRVA POLOVICA
20. STOLJEĆA
Raspadom Austro-Ugarske mo-
narhije, retfalačko vlastelinstvo i
perivoj dvorca Pejačević postupno su
rasparcelirani i iskrčeni, a na tome je
području nastala tzv. Nova ili Horvatska
Retfala. Ta se Retfala tek 1930. godine
i fizički spojila s Osijekom i tada je
Hrvatska Retfala imala 14 ulica i dvije stotine kuća s oko
šest stotina stanovnika, koji su uglavnom radili u osječkim
tvornicama, dok su se stanovnici Njemačke i Mađarske
Retfale uglavnom i dalje nastavili baviti poljoprivredom.
Opskrba Osijeka poljodjelskim proizvodima za sve slojeve
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Retfala 1846. (iz zbirke karata Državnog arhiva u Osijeku)
gradskog stanovništva zasigurno je određenim dijelom
bila osigurana upravo s njihovih oranica. (Martinčić, 2000:
163) Iako je razvoj Retfale bio usmjeren izravno prema
gradu Osijeku još od osamnaestoga stoljeća, ukidanje
samostalne općine Retfala i njezino pripajanje u gradsku
cjelinu provedeno je tek 1947. godine. (Sršan, 1996: 88)
Relativno brz nastanak i širenje Hrvatske Retfale
tridesetih godina ujedno je i još jedna potvrda
longitudinalnosti razvoja osječke gradske strukture
(Dusparić, 2000: 355), koji je, ako ne i ranije, započeo
ujedinjenjem gradskih općina Gornjega grada, Tvrđe te
Donjega grada 1786. godine, a takav razvoj trajao je sve
do suvremenoga doba, što se očituje u činjenici da se
Osijek danas u smjeru istok-zapad proteže u gotovo 10
kilometara, a u smjeru sjever-jug svega 2 kilometra.
Osječko naselje Retfala imalo je zanimljiv povijesni
i demografski razvoj; prvenstveno zahvaljujući svom
zemljopisnom položaju odnosno neposrednoj blizini
grada Osijeka. Tako se u nepuna dva stoljeća razvilo od
seoskoga do gradskog naselja, iako je zasigurno i tijekom
ranijih razdoblja utjecaj većega urbanoga središta bio
nezanemariv. Mađarska i Njemačka Retfala uspjele su
sačuvati svoje značajke gotovo do suvremenoga doba,
u prvom redu zahvaljujući etničkoj i vjerskoj posebnosti
svojih stanovnika, ali i urbanističkoj organizaciji i donekle
„etničkoj parceliziranosti“ cjelokupnoga naselja koja je
prevladavala do sredine 20. stoljeća. Hrvatsko stanovništvo
u značajnijem broju naseljava Retfalu tek početkom 20.
b 76 b
stoljeća i to prvenstveno na „praznome“ području između
osječkoga Gornjeg grada i dvorca Pejačević, krčenjem
dvorskoga perivoja i njegovim pretvaranjem u građevinsko
a
zemljište.
IZVORI I LITERATURA
1. Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, 2002., Svezak 5.,
Virovitička županija, Zagreb.
2. Mažuran, Ive, 1993., Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736.,
Radovi HAZU, knjiga 6., Osijek.
3. Popis sandžaka Požega 1579. godine, 2001., Državni arhiv u
Osijeku, Osijek.
4. Smičiklas, Tadija, 1891., Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije
(II. dio), Zagreb.
5. Sršan, Stjepan, 2002., Kotar Osijek 1786., Državni arhiv, Osijek.
6. Sršan, Stjepan, 2000., Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i
početkom 18. stoljeća, Osijek.
***
1. Bösendorfer, Josip, 1910. Crtice iz slavonske povijesti, Osijek.
2. Dusparić, Vlatko, 2000. Urbanistički razvoj, u: Mažuran, Ive, Grad i
tvrđava Osijek, Grafika, Osijek.
3. Martinčić, Julija, 2000. Poljodjelstvo Osijeka i njegove okolice, u:
Mažuran, Ive, Grad i tvrđava Osijek, Grafika, Osijek.
4. Mažuran, Ive, 2000. Grad i tvrđava Osijek, Grafika, Osijek.
5. Plevnik, Božo, 1987. Stari Osijek, Radničko sveučilište „Božidar
Maslarić“, Osijek.
6. Sršan, Stjepan, 1996. Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku,
Osijek.
7. Šabić, Vlasta, 2002. Tradicijski život Mađara i Nijemaca u Retfali,
dijelu Osijeka, str. 105-120., u: Etnološka tribina, Vol. 32. (broj 25.),
Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb.
8. Živaković - Kerže, Zlata, 2000. Retfala: prilozi za proučavanje
povijesti grada Osijeka, Dobrovoljno vatrogasno društvo Retfala,
Osijek.
OSIJEK KROZ POVIJEST e HARAMBAŠA ČARUG
JOVAN STANISAVLJEVIĆ
ČARUGA Nataša Puljašić, Ivana Vučemilović-Grgić
Teško razdoblje nakon I. svjetskog rata i velike
promjene na karti Europe na našim područjima omogućilo
je javljanje tadašnjih junaka u očima naroda, hajduka, koji
su vodili borbu protiv vlasti u maniri engleskog Robina
Hooda i pljačkaškim pohodima dizali cijelo područje na
noge. Takve prilike stvorile su plodno tlo i najpoznatijem
„harambaši“ na području Slavonije i Like, Jovanu
Stanisavljeviću Čarugi, koji je u kratkom razdoblju uspio
izazvati divljenje i strah u narodu. Cilj je ovoga rada
donijeti osnovne podatke o životu istoimenog razbojnika,
njegovom djelovanju u družini te naposljetku o njegovom
slavnom završetku u dvorištu Sudbenog stola u Osijeku.
Jovan Stanisavljević rođen
je u obitelji seljaka Prokopija
Stanisavljevića 2. veljače
1897. godine u Barama,
danas Slavonske Bare, općini
Orahovica u Slavoniji, a obitelj
mu je u selu bila poznata pod
imenom Čaruga. Zadruga iz
koje dolazi zloglasni slavonski
harambaša bila je jedna od
najbogatijih zadružnih kuća u
virovitičkoj županiji. Jovan Stanisavljević Čaruga i oružnici
OBITELJSKO PODRIJETLO I MLADOST
Od pradavnih vremena u zadruzi Stanisavljevića-
Čaruga vladala je željezna disciplina te čvrsta i savjesna
razdioba rada i zadruga je napredovala sve dok ju nije
preuzeo Čarugin otac Prokopije za čijega je upravljanja
došlo do dekadencije jer nije umio zapovijedati ljudima
i održati čeličnu disciplinu, stoga je došlo do podjele
zadruge. Prokopije se uskoro razbolijeva, a svu brigu za
novo imanje preuzela je na sebe Jovanova majka Ika,
sve dok i sama nije umrla, nakon čega je sva briga za
imanje pala na desetogodišnjeg Čarugu. Četiri tjedna
nakon pokopa majke, otac mu se ponovno ženi. Odnos
Čaruge i njegove maćehe od početka je bio loš, a u obitelji
je radio najteže poslove što je i rezultiralo odlukom oca
da Čaruga više ne nastavi školovanje. Čaruga prkosi
odluci oca pa odlazi u Osijek na bravarski zanat koji
ubrzo napušta i odlazi u vojsku 1915. godine. Odmah pri
ulasku u vojsku biva prebačen na front gdje se suočava s
neprestanom opasnošću pa već sljedeće godine bježi iz
vojske. Pri bijegu krade cjelokupno vojno odijelo, krivotvori
dokumente i tako postaje natporučnik Fet kojega su slali
na liječenje i odmor. (Zurl, 1977: 14) U noći bijega čini
i svoje prvo ubojstvo. Naime, Čaruga je bio zaljubljen u
b 77 b
djevojku Katinku, kćer obližnjeg gostioničara, a tu se našao
neki mađarski vojnik koji joj se udvarao. Čaruga dolazi
naoružan do vojnika i ubija ga ispalivši nekoliko metaka
u vojnika. Na taj način Čaruga ostavlja vojno bojište, a
do kraja I. svjetskog rata preživljava krivotvorenjem vojnih
isprava, skrivajući se u slavonskim šumama. Vraća se kući
1918. godine i organizira „Narodnu stražu“ te kao njezin
zapovjednik dao je strijeljati ratara Stanka Bošnjaka (sada
već počinio dva ubojstva, a ima samo 22 godine) zbog
čega je, kao suučesnik u tom ubojstvu, osuđen na četiri
godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Već 1919. godine
bježi iz zatvora, gdje je bio tretiran kao običan kriminalac
i s time imao blaži zatvorski
tretman te se odmeće u
šumu dok jednoga dana
nije naišao na „Kolo gorskih
ptića“ čuvenog harambaše
Bože Matijevića iliti Crvenog
Bože, koji je u ono vrijeme s
obronaka Krndije i Papuka
često slijetao u slavonsku
ravnicu i svojim razbojstvima
tjerao strah u kosti tamošnjim
bogatašima. (Hrvatski list, br.
17, 1924: 3)
SUSRET S BOŽOM MATIJEVIĆEM
I PRIKLJUČENJE „KOLU GORSKIH PTIĆA“
Mladi Čaruga bio je brzo prihvaćen u družini u kojoj
je vladala željezna disciplina i koja se sastojala od
tada najčuvenijih razbojnika. Ubrzo nakon njegova
priključenja „Kolu gorskih ptića“, zajedno sa 23-godišnjim
zapovjednikom Božom Matijevićem sastavio je njihov
hajdučki zakon. Zakonske odredbe bile su stroge i surove,
prilagođene hajdučkom načinu života. Tu su bili propisi
krivičnopravnog karaktera koji kazuju što se sve smatra
krivičnim djelom. Uglavnom su to bila djela vezana za
dužnosti članova „Kola“ kao što su: „poštivanje discipline,
naređenja harambaše, ličnosti ortaka, čuvanje i održavanje
oružja i borbene spremnosti ortaka, udaljavanje,
izbjegavanje i bijeg iz borbe, izdaja itd. Harambaša je imao
ulogu tužitelja, a ostali članovi „Kola“ odlučuju o presudi
i izvršenju. Kazne su bile vrlo surove – podvostručena
straža, najopasnije mjesto u borbi, ukor i smrtna kazna.“
(Jovašević, 1984: 20-22)
Prilikom jednog razbojstva u kojemu je Božo Matijević
ustrijelio krčmara kojeg su pokušali opljačkati, Čaruga
je pokazao odlučnost i autoritarnost što je dovelo do
toga da je proglašen vođom družine, umjesto glasovitog
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

e e
Matijevića koji ubrzo pogiba pri opkoljenju RAZBOJNIČKA DRUŽBA JOVANA ČARUGA
šume od strane oružnika. O njegovoj pogibiji (s oružnicima, koji su ih otkrili i pohvatali:)
kolale su razne verzije. Neki su pričali da
je Božo u borbi teško ranjen pa si je sam
oduzeo život kako ne bi pao živ u ruke
žandarima, dok je prema nekim verzijama
jedan od žandara zapucao na Božu te je
zrno pogodilo ručnu bombu u njegovoj ruci
koja je zatim eksplodirala i usmrtila svoga
vlasnika. Postoji i verzija po kojoj je Čaruga
osobno ubio svoga vođu koji je bio teško
ranjen pa ga je Čaruga ubio da ne bi dopao
u ruke žandarima i odao svoje suradnike
i njihovo skrovište. U narodu se ubrzo
pročulo o pogibiji Bože Matijevića, čovjeka
koji se okrenuo protiv zakona i odmetnuo
u šumu u ime borbe za socijalnu pravdu i
zaštitu obespravljenih i osiromašenih, ali
je ubrzo, zaslijepljen vlastitom pohlepom,
potpuno zaboravio na siromahe i pretvorio
se u okorjelog drumskog razbojnika, oličenje
straha i trepeta širom Slavonije. Mir i spokoj

e
nastao nakon njegove smrti nisu potrajali za
što se osobno pobrinuo Jovan Stanisavljević
koji je ubrzo, sa svojom novom bandom
počeo harati, krijući se po šumama u
našičkom kraju, dobro čuvan od brojnih
suradnika. U Našicama je krajem 1920.
godine i službeno formirana nova razbojnička
družina. (Jovašević, 1984: 38-40)
I. RED odozdo (s lijeva na desno): Drago KOVAČEVIĆ, Nikola
PRPIĆ, Nikola MIJIĆ, oruž. narednik Josif DRONJAK, Mato KRMPOTIĆ,
oruž. desetnik Dmitar MILOVIĆ, Jovan STANISAVLJEVIĆ-ČARUG (x), e
Pavo N. PRPIĆ, oruž. narednik Stjepan BALATINAC.
II. RED (s lijeva na desno): oruž. desetnik Ljuba JAKIĆ, Stevo
ŠIKIĆ (u šajkači), Luka ŠULENTIĆ, Marko DREZGIĆ, Mile LONČAR
(jatak), Mile RUPČIĆ (jatak) i oruž. desetnik Stjepan POMPER.

OKUPLJANJE VLASTITE DRUŽINE Bilo je tu i naivnosti, neupućenosti i nemoći pred silom,

Čaruga je često mijenjao družine i suradnike, najčešće
Ličane i Dalmatince, šumske radnike. Nikada ih nije bilo
više od šest do sedam i uvijek su operirali u vojničkim
odorama. Čaruga ne krije da je pri svojim razbojstvima
nastojao uzimati od ljudi koji su omraženi u narodu ne bi
li tako stekao popularnost. Svaki puta, nakon počinjenoga
nedjela, pobjegao bi u Dalmaciju, Liku ili Bosnu dok istraga
ne bi završila. Svoje je suradnike birao vrlo pažljivo i to
tako da mnogi od njih nisu niti znali njegov pravi identitet.
Samo najsmjelijima i najsposobnijima odao bi svoje pravo
ime, dok bi ostali bili na probnom roku dok se ne pokažu
zaslužnima. (Hrvatski list, br. 11, 1924: 4)
Prema svim svojim ortacima bio je izrazito nepovjerljiv
i uvijek je s velikom dozom uzimao njihovo laskanje i
hinjenje odanosti i pokornosti te je ispod oka uvijek budno
motrio njihova kretanja, ponašanje i razmišljanja. Znao
je da mnogi čekaju svoju priliku da ga smaknu i jednoga
dana naslijede njegovo mjesto. (Arsić Ivkov, 1984: 68)
Začudo, u narodu su o njemu i njegovim pothvatima
stvorene brojne legende. Prepričavale su se o njemu
priče, nastajale su pjesme o „zaštitniku siromaha koji
napada samo bogate, baš poput onog engleskog delije
Robina Hooda.“ (Jovašević, 1984:44.)
ali najviše nezadovoljstva prilikama u novoj državi, životnim
uvjetima, nemoći vlasti da zaštiti građane i njihovu imovinu
te onemogući hajdučiju. Upravo iz tih razloga uspio je
Čaruga zadržati sliku romantičnog buntovnika protiv vlasti
iz viših pobuda.
ČARUGINO UHIĆENJE
Unatoč takvoj slici kod određenoga dijela naroda
(najviše siromašnih seljaka), godinama je veći dio Slavonije
i Hrvatske strepio pred Čarugom i njegovom družinom.
Upravo zbog toga ne čude šok i nevjerica koje je izazvala
vijest da je 26. prosinca 1924. godine u Vinkovcima uhićen
razbojnik Nikola Drezgić, koji je nakon gotovo osam dana
tajenja priznao skrivani identitet. Naime, ispostavilo se da
se radi glavom i bradom o čuvenom slavonskom razbojniku
Jovanu Stanisavljeviću Čaruzi (27 godina), rataru iz Bara
koji je pune četiri godine držao u strahu i trepetu čitavu
gornju Slavoniju. Poznati hajduk uhićen je sa svoja tri
suučesnika (Marko Drezgić iz Gračaca, Pavo Prpić iz
Karlobaga i Mato Krmpotić iz Gospića) te otpraćen pod
jakom oružanom pratnjom u Osijek. I u toj situaciji Čaruga
je ostao dosljedan sebi - budući da su ga htjeli prevesti
u Osijek u trećem razredu, Čaruga je nadoplatio razliku

b 78 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e HARAMBAŠA ČARUG
za sebe i oružnike te se vozio prema Osijeku u drugom
razredu. Nakon priznanja svoga pravog identiteta, Čaruga
je priznao i gotovo sva razbojstva počinjena u posljednje
četiri godine u virovitičkoj županiji, Tompojevcima, Gunji i
Ivankovu te ubojstvo nadšumara Pirkmayera, dok ubojstvo
narednika Tintora najodlučnije poriče što se i pokazalo
točnim kasnije u istrazi. (Hrvatski list, br. 5, 1924:3)
Čaruga je opisan kao mladi čovjek srednjega
uzrasta, obučen u solidno građansko odijelo, tipičan
slavonski Srbin, s crnim brčićima i bistrim crnim očima.
Cijela njegova pojava odavala je dojam „bistrog i
promućurnog vašarskog kartaša.“ (Hrvatski list, br. 5,
1924:3)
LAŽNI IDENTITETI
Zahvaljujući svojim mnogobrojnim prijateljima, a
ponajviše novcu, Čaruga je nabavio dokumente na
ime Nikola Drezgić te je kao takav ubrzo postao vojni
nabavljač ili kako se to tada zvalo, liferant 17. pješadijskog
puka čije je sjedište bilo u Vinkovcima. Zajedno s bratićem
Markom, nabavljao je stoku za potrebe vojske. Zauzet
tim poslovima, iznajmio je stan u Vinkovcima, u Vinkovoj
ulici. Jedno vrijeme provodi i u Zagrebu gdje se liječi od
sifilisa. (Kušan, 1991:61) Tako se s vremenom upoznao s
mnogim uglednim ljudima, među kojima je bilo i službenika
i policajaca. Toliko je Čaruga postao drzak da je sve
češće upravo s njima sjedio i pio, a oni, naravno, nisu niti
slutili koga imaju za stolom. Bio je poštovan gdje god se
pojavljivao, a u svakom društvu bio je drag gost. Tako je,
dok su pripadnici vlasti tražili Čarugu po šumama Slavonije
i gorama Papuka i Krndije, Nikola Drezgić ugodno sjedio
u Vinkovcima i s gradskom kremom uživao u blagodatima
života. (Jovašević, 1984:75-76)
Glavno pitanje postalo je kako je došlo do samoga
uhićenja, a Hrvatski list u broju 6 iz 1924. godine donosi
vijest da je slavnog razbojnika glave došla upravo žena,
šokica Manda Smolčićeva iz Retkovca. Inače, Čaruga je
imao veliku ulogu u društvenom životu Vinkovaca, gdje je
proboravio posljednje dane na slobodi, naravno, skrivajući
b 79 b
se pod lažnim identitetom. Upravo tamo ga je posjećivala
spomenuta šokica kojoj se pak predstavljao pod lažnim
imenom Milan Barić. Oružnici su jednom prilikom došli u
posjed pisma adresiranoga na Mandu od strane „Milana“
u kome se spominje pokušaj pljačke sela što ih je
dovelo do izvjesnog Nikole Drezgića za koga se kasnije
ispostavilo da je ni manje ni više doli najtraženiji slavonski
bjegunac. Po dolasku u Osijek, zadaću da ispita Čaruga
dobio je potpukovnik Stefanović kome je optuženik nakon
početnog odbijanja suradnje, odlučio ispričati čitav svoj
život. (Hrvatski list, br. 6, 1924: 3-4)
Tako je Jovan Stanisavljević istovremeno uspješno
igrao uloge hajdučkog harambaše na zlu glasu u
velikom dijelu države, vojnog liferanta Nikole Drezgića u
Vinkovcima i zaručnika Milana Barića u Retkovcima.
Čaruga je svoje uhićenje shvatio poprilično olako misleći
da ga oružnici neće prepoznati ili da će uspjeti pobjeći,
no zbog velikih mjera sigurnosti, to mu ovoga puta nije
uspjelo. Tako je pripovijedao povijest svojih pothvata sve
do 1923. godine, a vlasti za mnoga nedjela koja je priznao
nisu niti znali. Sve u svemu, priznao je tako osamnaest
nedjela koja je počinio sa svojim suradnicima, od koji je u
čak sedam razbojstava došlo do ljudskih žrtava.
REAKCIJE NA UHIĆENJE
Najveća zasluga za uhićenje Jovana Stanisavljevića
pripada oružničkom vođi postaje u Cerni, Stjepanu
Balatincu. On jest, doduše, slučajno, ali u savjesnom,
neumornom i energičnom vršenju svoje službe raskrinkao
Čarugu i njegovu družinu te ih doveo pred lice pravde.
Nakon što se pročuo glas o uhićenju, brojne općine
vukovarskog, vinkovačkog i županjskog kotara donirale
su velike svote u ime nagrade Stjepanu Balatincu jer ih
je oslobodio straha od razbojnika koji su tri godine harali
njihovim krajem. (Hrvatski list, br. 11, 1924: 4)
I nakon uhićenja i dolaska u Osijek, Jovan Čaruga
još uvijek ne prestaje biti glavna vijest u Vinkovcima,
čije je građanstvo još uvijek pod strašnim dojmom zbog
činjenice da je zloglasni razbojnik tri mjeseca boravio u
njihovoj sredini i slobodno se kretao među najutjecajnijim
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
slojevima vinkovačkog građanstva. Ljudi s kojima je
Čaruga bio u doticaju, većinom žene njegovih „ortaka“,
svjedoče o njemu kao o izrazito veseloj i humorističnoj
osobi. (Hrvatski list, br. 12, 1924:3)
Postoji zanimljiva anegdota o tome kako se, u vrijeme
kada je vladala hajka oko hvatanja Čaruge, komandir
jednoga odreda, poručnik Zutić, spremao krenuti iz
Virovitice u potragu za njim, jer se navodno skrivao u
okolici Slatine. Čaruga je zapravo mirno uživao u jednoj
kavani gdje se čak upoznao s poručnikom Zutićem, sjedio
s njim za istim stolom i pio, a da ovaj nije znao o kome se
radi. Također, i gvardijan virovitičkog samostana imao je
posla s Čarugom kojega je čak i blagoslovio na Čarugovu
zamolbu prilikom susreta u trafici, iako mu se učinio
pomalo sumnjivim. (Hrvatski list, br. 21, 1924: 4)
RAZBOJSTVO U TOMPOJEVCIMA
Od svih podviga koje je Jovan Stanisavljević izveo u
četiri godine hajdukovanja, najkrvaviji i najstrašniji je onaj
u Tompojevcima, u dvorcu vukovarskoga vlastelina grofa
Eltza. Cijela Slavonija digla se na noge zbog tragedije koja
se odigrala prilikom toga razbojstva gdje je život izgubio
vlastelinski nadšumar Franz Pirkmayer, naočigled svoje
supruge i djece. Postoje razne protuslovne verzije toga
razbojstva koje su se razjasnile tek uhićenjem Jovana
Stanisavljevića i ostalih aktera. Dva je tjedna Čaruga
planirao navedeno razbojstvo, a glavni cilj bio je ukrasti
vlastelinsku blagajnu i to subotom kada je bila puna novca
jer je nadšumar nedjeljom podmirivao račune i plaćao
radnike. Čaruga je za svoj pothvat pozvao pet suradnika:
Marka Drezgića i Matu Krmpotića, te Pavu P. Prpića
(„malog“), Pavu N. Prpića („velikog“) i Luku Šulentića.
Razbojnici su upali u dvorac za vrijeme večere, ali plan im
Iskapanje Čaruginih žrtava
pokraj Đurđenovca, 1925.
b 80 b
nije uspio kako su očekivali, došlo je do pucnjave s više
ranjenih, a nadšumar je u sukobu izgubio život. (Hrvatski
list, br. 28, 1924: 4)
Najnovije razbojstvo i krvoproliće duboko je uzrujalo i
diglo na noge cijeli kraj. Seljaci su zatražili da im se smjesta
dozvoli držanje vatrenog oružja, jer se više puta pokazalo
da ih vlast ne može zaštititi od razbojnika. Žandarmerija,
policija i vojska bili su danonoćno na nogama, a ucjena na
Čaruginu glavu povišena je na čak 120 000 dinara što je u
ono vrijeme bilo pravo bogatstvo. (Jovašević, 1984: 93)
OPTUŽNICA, SUĐENJE I PRESUDA ČARUGU
I NJEGOVIM SURADNICIMA
Nakon provedene istrage, došlo je i vrijeme
suočavanja Čaruge sa svim suradnicima. Za njega i još
šestoricu suradnika predložena je smrtna kazna. Prilikom
suočavanja došlo je do sukoba između dojučerašnjih
suradnika jer se ispostavilo da je Stanisavljević ipak
zatajio neka razbojstva u okolici Voćina i Ćeralija, dok su
ostali članovi družine sve priznali smatrajući da je Čaruga
napravio to isto. Čini se da je Čaruga zataškao navedena
razbojstva jer je prilikom jednoga od njih počinio i zločin
silovanja što je pod svaku cijenu nastojao sakriti jer bi to
ugrozilo njegovu „hajdučku slavu“ u narodu. (Hrvatski list,
br. 49, 1924: 3)
Ubrzo nakon priznanja zločina i provedene istrage,
Državno odvjetništvo u Osijeku iznijelo je zgotovljenu
optužnicu protiv Jovana Stanisavljevića Čaruge i
njegovih jedanaest ortaka. Optuženi su da su u ranijem
dogovoru i sporazumu, složivši se u razbojničku bandu,
pod vodstvom Jovana Stanisavljevića Čaruge, naoružani
vojnom opremom, počinili 28 nedjela: 2 grabežna i potajna
umorstva, 4 grabežna umorstva, 4 obična umorstva,
15 razbojstava, 1 silovanje (Čarug), 1 javno nasilje i
OSIJEK KROZ POVIJEST e HARAMBAŠA ČARUG
prekršaj lažnoga predstavljanja. Predložena je kazna
smrt vješanjem i to za Čaruga, Pavla Prpića („velikog“),
Luku Šulentića, Marka Drezgića, Matu Krmpotića, Nikolu
Mihaljevića i Ivana Selthofera. Za ostalu petoricu suradnika
(Stjepan Sikić, Nikola Prpić, Dragutin Kovačević, Marko
Bojanić i Jure Jurković) predložena je kazna teške
tamnice od deset do dvadeset godina. U obrazloženju je
navedeno da je primarni Čarugov cilj bio pljačkati da bi
nabavio novac za pisaći stroj koji bi mu pak poslužio za
propagiranje komunističkih ideja u narodu te da je pljačkao
samo bogate vlasteline za koje je smatrao da su protivnici
naroda i države. (Hrvatski list, br. 82, 1924: 4)
Optužba je sa Čaruge nastojala skinuti masku
junaka i zaštitnika i prikazati ga kao prostog zločinaca
koji niti u jednom svom nedjelu nije pokazao nikakva
junaštva već se pokazao kao izuzetno drzak, ali s druge
strane i velika kukavica jer je u svakoj situaciji uspio
izbjeći osobnoj opasnosti žrtvujući druge radi sebe, dok su
njegovi suradnici imali vrlo male koristi od pothvata koje
su za njega činili.
Čaruga je obješen 27. veljače 1925. godine u Osijeku
b 81 b
Javno je mnijenje bilo dosta podijeljeno oko Čaruge
i njegova djela pa je tako jedan dio u Čarugi i njegovoj
družini vidio pljačkaše, razbojnike i ubojice za koje niti jedna
kazna ne bi bila dovoljno oštra, dok jedan dio u Čarugi
ne vidi toliko zločinca koliko osvetnika koji se poistovjetio
sa slabima i usprotivio jakima. Prvu skupinu predstavljali
su viši slojevi društva, bogataši i građanski sloj, dok su
predstavnici druge skupine bili slabiji i siromašniji slojevi.
(Hrvatski list, br. 143, 1924: 4-5)
Epilog istrage protiv Čaruge i njegove skupine i sudskog
procesa su 4 smrtne kazne i ukupno 102 godine teške
tamnice. Na smrt vješanjem osuđeni su Stanisavljević
Čaruga, Pavo Prpić („veliki“) te Ivan Selthofer i Nikola
Mihaljević. Čaruga je proglašen krivim za dvadeset i
sedam nedjela, a oslobođen je samo od optužbe za
silovanje. (Hrvatski list, br. 145, 1924: 1)
Smrtna kazna nad Čarugom trebala je biti izvršena oko
Nove godine, no odvjetnik mu se žustro borio i žalio na
presudu u nadi da će ga uspjeti spasiti smrti.
Iako je nakon uložene žalbe nekim osuđenicima
kazna smanjena (Ivanu Selthoferu i Nikoli Mihaljeviću),
Čarugi i Prpiću Velikom presude su postale pravovaljane.
Potvrđena je kazna smrti vješanjem koja je sljedeći dan
i izvršena. (Jovašević, 1984: 128) Čaruga je vješanju
pristupio kao velikoj zabavi za narod te je za vješanje
i „prikladno“ obukao plavo ljetno odijelo, žuti kaput i
shimmy-cipele obložene sivim gamašama Vješanju je u
osječkom zatvoru, 27. veljače 1925. godine, prisustvovalo
tri tisuće ljudi, a tražila se i „karta“ više kao i komad užeta
za uspomenu. (Sablić Tomić, 2008: 75) Danas se grob
Jovana Stanisavljevića Čaruge nalazi na Aninom groblju
u Osijeku.
a
IZVORI I LITERATURA
1. Hrvatski list, nedjelja, 6. siječnja 1924., br. 5, god. V.
2. Hrvatski list, utorak, 8. siječnja 1924., br. 6, god. V.
3. Hrvatski list, nedjelja, 13.siječnja 1924., br. 11, god. V.
4. Hrvatski list, utorak, 15. siječnja 1924., br.12, god. V.
5. Hrvatski list, nedjelja, 20. siječnja 1924., br. 17, god. V.
6. Hrvatski list, petak, 25. siječnja 1924., br. 21, god. V.
7. Hrvatski list, subota, 2. veljače 1924., br. 28, god. V.
8. Hrvatski list, četvrtak, 28. veljače 1924., br. 49, god. V.
9. Hrvatski list, petak, 4. travnja 1924., br. 82, god. V.
10. Hrvatski list, četvrtak, 19. lipnja 1924., br. 143, god. V.
11. Hrvatski list, subota, 21. lipnja 1924., br. 145, god. V.
***
1. Arsić Ivkov, Marinko, 1984. Čaruga, Beogradski izdavačko-grafički
zavod, Beograd.
2. Jovašević, Dragan, 1984. Čaruga, Dečje Novine, Gornji
Milanovac.
3. Kušan, Ivan, 1991. Čaruga pamti : dnevnik harambaše, Mladinska
knjiga, Zagreb.
4. Sablić Tomić, Helena, 2008. Hrvatska autobiografska proza,
Naklada Ljevak, Zagreb.
5. Zurl, Marino, 1977. Knjiga o Jovi Čarugi i Joci Udmaniću, August
Cesarec, Zagreb.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

OSIJEK NA SLICI I NA SKICI Domagoj Tomas

NA SLICI

U ovoj ćete rubrici pronaći slike i fotografije nekolicine

reprezentativnih građevina grada Osijeka koje su mu
davale pečat i vizuru, a kojih više nema iz raznoraznih
razloga, te ih možemo gledati, kao što i naslov kaže, samo
na slici...

Stara gornjogradska
župna crkva sv. Petra i Pavla

Alois Flambach. Nažalost, sinagoga je spaljena 10.

travnja 1941., a konačno je srušena 1950. godine, te je
na njenome mjestu izgrađena stambena zgrada. Na njoj
se danas nalazi spomen-ploča na sinagogu koja je stajala
na tome mjestu.

Perivoj Gradski vrt

Manja barokna crkva podignuta 1732. godine na mjestu

današnje konkatedrale sv. Petra i Pavla. U 19. st. crkva je
postala premala i neugledna usred novih građevina. Služila
je svrsi do 1894. godine, kada je srušena radi izgradnje
spomenute neogotičke konkatedrale, tada župne crkve,
kojom su središnji Trg Ante Starčevića i Osijek dobili svoj
prepoznatljiv simbol te vizuru.

Gornjogradska sinagoga
Potreba za izgradnjom adekvatne bogomolje javila se
kao rezultat porasta broja članova osječke gornjogradske
židovske općine sredinom 19. st. Njezina izgradnja
započela je 1866. godine u Županijskoj ulici, na zemljištu
koje je grad Osijek darovao, a dovršena je 1869. godine.
Sinagoga je izgrađena u stilu ranog historicizma po
nacrtu arhitekta Theodora Sterna, dok je graditelj bio
Najveći park u gradu, nastao 1750. godine. Nalazio se u
Novom gradu, na području koje je omeđeno današnjim
ulicama Martina Divalta sa sjevera, Woodrova Wilsona s
istoka, Delničkom ulicom s juga i Stadionskim naseljem sa
zapada. U njegovu se središnjem dijelu nalazio zdenac,
malo remek-djelo secesijske vrtne arhitekture. Osijeku ga

b 82 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e NA SLICI I NA SKICI

je 1903. godine poklonio grof Pavao Pejačević, vlastelin iz

Podgorača, a njegov je autor osječki arhitekt Wilhelm Carl
Hofbauer. Gradski vrt nažalost nestaje 50-ih godina 20.
st., a zamijenjuju ga športske građevine. Navedeni zdenac
na sreću je izbjegao rušenje, te je sačuvan i prenesen na
današnje Šetalište kardinala Franje Šepera.

Njemački dom/Radnički dom

arhitektonsko djelo jednog od najvećih svjetskih arhitekata

toga doba.
Jedna od najznačajnijih osječkih javnih zgrada, sagrađena
tijekom Drugog svjetskog rata za potrebe njemačke
narodnosne skupine. Dozvola za gradnju odobrena je Projektna skica Viktora Kovačića i Huga Ehrlicha
1941. godine, no gradnja je trajala gotovo čitav rat. Ime iz 1913. godine za Hrvatsko narodno kazalište
projektanta ovog vrijednog ostvarenja nije nam poznato,
no prema nekim naznakama, mogao bi potjecati iz samog
vrha njemačkog arhitektonskog kruga toga vremena, od
arhitekta Alberta Speera ili Clemensa Klotza. Nažalost,
taj je objekt sravnjen sa zemljom 1981. godine. Time nije
samo izgubljen jedan od značajnijih primjera nacističke
arhitekture u Hrvatskoj, nego je uništena i urbanistička
matrica grada Osijeka.

g
NA SKICI

Ovdje su iz prašnjavih ladica izvučene projektne

skice moumentalnih građevina koje su se trebale graditi
u Osijeku u pojedinim razdobljima njegove urbanizacije,
no njihova gradnja nije niti počela ili je obustvaljena u
određenoj fazi, iz ovih ili onih razloga...
Projektna skica Otta Wagnera iz 1893. godine za
gornjogradsku župnu crkvu sv. Petra i Pavla
Odbor za gradnju crkve odbacio je taj projekt za izgradnju,
vjerojatno ne provjeravajući koji se arhitekt krije iza šifre
pod kojom je pristigao rad. Članovi odbora svakako bi
znali tko je Otto Wagner, najveći arhitekt bečke secesije,
koji je već u to doba bio slavan. Međutim, Wagnerov rad
nije udovoljavao glavnoj propoziciji koju je uvjetovao
pokrovitelj gradnje crkve, biskup Josip Juraj Strossmayer.
Naime, prema njegovoj želji, crkva je morala imati “gotički
stil”. Na skici Wagnerove crkve vidljiv je njegov tadašnji
prijelaz s neoklasicističkog racionalizma k estetici secesije,
te možemo samo zamisliti od kolikog bi značenja bilo imati
U Osijeku je 1907. godine osnovano Hrvatsko kazališno
društvo, čije je djelovanje prvenstveno bilo usmjereno
prema izgradnji nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.
Povodom toga, Hrvatsko kazališno društvo i gradska
uprava 1909. godine naručili su od arhitekta Viktora
Axmanna izradu položajnoga nacrta kazališta. Axmann
je u svom projektu predložio dvije varijante. U prvoj,
kazalište smješta na prostor nekadašnjega Vijećničkoga
trga, današnjega Parka kralja Petra Krešimira IV, a prema
drugoj, nešto skromnijoj zamisli, predložena je lokacija na
nekadašnjem Žitnom trgu, danas Gajevu trgu. Natječaj za
izvedbene projekte raspisan je tek tijekom 1913. godine,
a prosudba pristiglih radova početkom 1914. godine.
Prva nagrada dodijeljena je bečkom arhitektu Franzu
Suppingeru, druga Kovačiću i Ehrlichu, a treća Axmannu.
Međutim, zbog početka Prvog svjetskog rata do gradnje
nove kazališne zgrade nikada nije došlo.

b 83 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Projektna skica nepoznatog arhitekta za gradsku
vijećnicu s početka 20. st.
Krajem 19. i početkom 20. st., paralelno s gospodarskim
uzletom, Osijek je doživio i kulturni procvat. Kao rezultat tih
pojava, javila se potreba za izgradnjom primjerene zgrade
gradske vijećnice, odnosno gradskog magistrata. Sama
zgrada trebala se graditi na tadašnjem Vijećničkom trgu,
a današnjem Parku kralja Petra Krešimira IV:, koji je radi
toga i nazvan tim imenom. Koliko je vidljivo prema skici,
zgrada je trebala dominantno imati obilježja mađarske
secesije toga vremena. Međutim, Prvi svjetski rat, a zatim
i nepovoljne gospodarske prilike u novonastaloj Kraljevini
Jugoslaviji, poremetile su planiranu izgradnju gradske
vijećnice koja do danas u Osijeku nije izgrađena.
Projektna skica Alfreda Albinija iz
1928. godine za Hrvatski dom
Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 20. st.
“hrvatski domovi” bili su česti arhitektonski zadatci, čemu
razlog vjerojatno treba tražiti u općim društveno-političkim
prilikama. Tako je i u Osijeku raspisan natječaj za izradu
projektne dokumentacije Hrvatskog doma, te je utemeljeno
dioničko društvo Hrvatski dom. Prvonagrađeni rad Alfreda
Albinija trebao se graditi na današnjem Gajevom trgu,
budući da je grad uvažio molbu Hrvatskog doma d.d.
i dodijelio mu 1929. godine trećinu gradilišta na trgu.
Međutim, zbog velike gospodarske krize koja je ubrzo
uslijedila, ravnateljstvo Hrvatskog doma d.d. odustalo
je od izgradnje nove zgrade, te je 1933. godine odlučilo
kupiti palaču Maksimović na uglu današnje Radićeve i
Ulice Hrvatske Republike, u koja je od tada služila kao
Hrvatski dom.
b 84 b
Jedan od prvotnih planova Jože Plečnika
za gradnju Svetišta srca Isusova
Za izgradnju isusovačkog Svetišta srca Isusova s
pripadajućim konviktom i samostanom u Osijeku je
1936. godine osnovano posebno društvo. Društvo za
gradnju Svetišta srca Isusova za potrebe je prikupljanja
sredstava za izgradnju tog sakralnog kompleksa počelo
izdavati časopis Naše svetište. Iste godine raspisan je
i natječaj za izvedbeni projekt svetišta. Naposljetku je
1938. godine prihvaćeno rješenje sloveskog arhitekta
Jože Plečnika, inače jednog od najboljih učenika slavnog
bečkog arhitekta Otta Wagnera. Zemljište za gradnju na
Gajevom trgu darovao je grad Osijek. Nakon višegodišnjih
priprema i niza odgađanja, gradnja je konačno počela
1940. godine blagoslovom temeljnog kamena od strane
biskupa dr. Antuna Akšamovića. Međutim, neposredno
nakon završetka Drugog svjetskog rata komunistička je
vlast dala srušiti nedovršenu Plečnikovu crkvu, te time
upropastila mogućnost da Osijek dobije jedno iznimno
vrijedno arhitektonsko djelo sakralne namjene.
a
LITERATURA:
1. Andrić, Stanko, 2004. Slavonija – sažeti vodič prirodnih i
kulturnopovijesnih zanimljivosti, VBZ, Zagreb.
2. Damjanović, Dragan, 2006. Historicističke katoličke grobljanske
kapele u Osijeku, u: Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u
Osijeku, sv. 22., Zagreb – Osijek, str. 155. – 179.
3. Galović, Krešimir, 2005. Zaboravljeni događaji: Natječaj za Hrvatsko
kazalište u Osijeku početkom 20. stoljeća, u: Vijenac, br. 303., Zagreb.
4. Ivanković, Grgur Marko, 2006. Javna arhitektura grada Osijeka,
u: Osječka arhitektura 1918. – 1945., HAZU – Zavod za znanstveni i
umjetnički rad u Osijeku, Zagreb – Osijek, str. 53. – 75.
5. Kusik, Vlastimir, 2006. Wagner u Osijeku i Osijek bez Wagnera, s:
http://www.a4a.info/ArticleView.asp?article_id=903
6. Svoboda, Damir, 2000. Mrlja na obrazu grada, Matica hrvatska,
Osijek.
7. Šmit, Krunoslav, 1997. Vrtna i parkovna arhitektura Osijeka na
povijesnim kartama, u: Prostor, Vol. 5, No. 1, str. 97. – 120.
8. Uchytil, Andrej, 2006. Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija,
u: Osječka arhitektura 1918. – 1945., HAZU – Zavod za znanstveni i
umjetnički rad u Osijeku, Zagreb – Osijek, str. 187. – 201.
9. Živaković - Kerže, Zlata, Kratki povijesni prikaz gradskih četvrti i
prigradskih naselja, s: http://www.osijek.hr/index.php/cro/Osijek/Kratki-
povijesni-prikaz-gradskih-cetvrti-i-prigradskih-naselja
VANJSKI SURADNICI e KELTI
KELTI NA PODRUČJU OSIJEKA
Kelti su se u južnoj Panoniji prvi puta pojavili
najvjerojatnije tek krajem 4. st. pr. Kr., a to je bila tek jedna
od etapa njihova kretanja prema europskom jugoistoku,
tj. prema Makedoniji, Grčkoj i istočnom Sredozemlju.
Zauzimanjem panonskog Podunavlja, Kelti su željeli
osigurati zaleđe i formirati snažna vojna središta za
pohode prema jugu Balkanskog poluotoka. Nakon smrti
Aleksandra Makedonskog 323. godine, pojačao se
intenzitet naseljavanja južne Panonije i do kraja 4. st. ti su
prostori već u potpunosti bili zaposjednuti.
Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća keltska plemena
su se konsolidirala u zauzetim područjima i bila spremna
za daljnje napredovanje. To su ostvarili 279. g. pr. Kr.,
kada je poduzet veliki pohod prema jugoistoku, u kojem su
sudjelovala različita keltska plemena kao i starosjedilački
narodi – Panoni, Dačani, Tračani itd. Pohod je završio
neuspjehom i porazom kod Delfa u Grčkoj, pa se najveći
dio Kelta vratio u Panoniju. Od tada ih u povijesnim
izvorima (Strabon) nalazimo pod imenom Skordisci (Veliki
i Mali Skordisci).
Veliki Skordisci obitavali su uglavnom na području
današnje Hrvatske, na zapad otprilike do zapadnog ruba
slavonskog gorja, na sjeveru su obuhvaćali Baranju, a na
jugu Bosansku Posavinu, tj. desnu obalu Save. Skordisci
su etnički miješana populacija koju su činili starosjedilački
Panoni u zajednici s doseljenim Keltima, no vodeću ulogu
do kraja njihove samostalnosti imala je vladajuća keltska
komponenta, što je dalo izrazit pečat cjelokupnoj kulturi
toga razdoblja. Stoga vrijeme mlađega željeznog doba,
od kraja 4. st. pr. Kr. do početka 1. st. u našim krajevima,
nazivamo keltsko-latenskom kulturom.
b 85 b
Jasna Šimić
Na mjestu današnjeg Donjega grada u Osijeku, Kelti
su podigli prostrano naselje što je obuhvaćalo i dio naselja
i nekropole predkeltskih Panona. Prva istraživanja počela
su potkraj 19. stoljeća, kada je tadašnji kustos osječkog
Muzeja, Vjekoslav Celestin, prateći zemljane radove
pri gradnji vojarni i Tvornice koža u Donjem gradu i
prikupljajući nalaze, došao do prvih saznanja o Keltima i
njihovom naselju na području Osijeka.
Već od 30-ih godina 20. st., a naročito od 70-ih godina
do danas, mnogobrojna zaštitna arheološka istraživanja
na mnogim mjestima u Donjem gradu, omogućila su
relativno dobar uvid u život Skordiska na ovom području,
unatoč činjenici što je veći dio naselja nepovratno uništen
izgradnjom rimske Murse, a naročito samoga Osijeka od
18. st. nadalje.
Vjekoslav Celestin prvi je došao do saznanja
o Keltima na području Osijeka
Na temelju svih dosadašnjih istraživanja i slučajnih
nalaza, znamo da je naselje Skordiska bilo podignuto
na visokoj dravskoj obali, na zapadu otprilike do početka
Carinarnice, na jugu vjerojatno do Vukovarske ulice i
to samo u svojem zapadnom dijelu. Istočna je granica
naselja nejasna jer se pojedinačni latenski nalazi sreću na
istok sve do Zelenog polja. Područje s latenskim nalazima
dugačko je otprilike 2 km, a široko oko 0,5 km, pa nije
nerealno pretpostaviti kako se radi o dvama naseljima,
od kojih je ono zapadnije bilo veće i imalo važniju ulogu.
Sudeći prema arheološkim nalazima, to se veće naselje
prostiralo od zapadnog ruba Kliničke bolnice do Tvornice
koža na istoku, te najviše 400 – 500 m prema jugu.
Za sada još nije poznato jesu li naselja u svim
razdobljima keltsko-latenske kulture postojala na istim
mjestima i obuhvaćala istu površinu. Također nije poznato
je li, bar ono veće naselje u svojem mlađem stupnju bilo
utvrđeno, za što postoji velika vjerojatnost.
Unutar zapadnog naselja ustanovljena su dva radio-
nička središta za izradu keramike i dva za obradu kovina.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
Veliki broj keramičarskih peći otkriven je na prostoru zgrade
novoga Kirurškog odjela (istraživanja 1988. i 1989. g.) i
na mjestu vojarne južno od Kliničke bolnice (devedesete
godine 19. st.).
Talioničke peći, komadi troske i mnoštvo
stožastih grafitnih posudica za taljenje
kovina pronađeni su također na mjestu
Kirurgije te u iskopu za potrebe
Pristaništa, uz Dravu sjeverno od
Bolnice, 1934. godine.
Ostaci naselja i dijelovi
poluzemuničnih nastambi otkriveni
su i istraženi na nekoliko mjesta
u Donjem gradu, a tijekom svih
istraživanja prikupljeno je veliko
mnoštvo arheoloških nalaza: oružje,
oruđe, nakit, dijelovi nošnje, keramičke
posude i ostale izrađevine (utezi za
tkalačke stanove, pršljenci za preslice),
razne kamene, koštane i rožnate izrađevine, Keltski novac,
ostaci prehrane, novac itd., koji zajedno Skordisci, 3. - 2. st. pr. Kr.. željeznog doba, tj. do rimskih osvajanja
s onim nepokretnim nalazima, kao što su nastambe,
otpadne i skladišne jame, grobovi, peći itd. – upotpunjuje
naše znanje o životu Skordiska na području našega grada,
istočne Hrvatske, ovog dijela Europe i Kelta u cjelini.
Posebnu skupinu arheoloških nalaza čine predmeti
koji govore o prehrani žitelja naselja, kao što su npr. tri
do sada pronađene udice,
od kojih su dvije vrlo velike –
očigledno za lov krupne ribe.
O tome da su žitelji naselja
često imali ribu na jelovniku
svjedoče i nalazi ribljih
kostiju i ljusaka pronađenih
u otpadnim jamama. Velika
količina kostiju domaćih
životinja i divljači svjedoči o
njihovu nezanemarivom udjelu
u prehrani, a mnogobrojni
kameni žrvnjevi govore pak o
zastupljenosti žitarica.
Polovinom 20. st. iskopom zemlje za
Keltska keramika
potrebe ciglane na Zelenom polju otkriveno je
i, nažalost, uništeno veliko keltsko groblje, s mnogobrojnim
grobovima i bogatim grobnim prilozima, od kojih je samo
manji dio dospio u Muzej Slavonije u Osijeku. Od ukupno
53 pouzdano ustanovljena groba, četiri su bila paljevinska,
a ostali kosturni, s pokojnicima položenima u ispruženom
položaju na leđima. Među kosturnim grobovima jedan
je bio dvojni, a za dva se groba u dokumentaciji Muzeja
spominje kako su bila u kružnoj, a ne uobičajeno izduženoj
raci.
Opis jednoga od paljevinskih grobova predočava nam
bar djelomično način na koji se obavljao ukop prema tom
običaju. Spaljene kosti pokojnika nalazile su se u povećem
loncu u funkciji žare, poklopljenom zdjelicom na koju su
b 86 b
bili položeni savijeni mač s koricama i štit, od kojega je
preostao samo željezni umbo. Do žare su položena dva
koplja, a ispod nje nalazila se pojasna kopča.
U grobovima su pronađeni brojni predmeti
kojima su Skordisci opskrbljivali svoje
pokojnike za drugi život: oružje (mačevi
s koricama i opremom za vješanje na
pojas, koplja, bojni noževi, umba), nakit
(fibule, narukvice, pojasi, staklene i, u
jednom slučaju, zlatne perle, privjesci,
prsteni), keramičke posude i razni
koštani i metalni predmeti (dijelovi
odjeće i obuće, konjaničke opreme
itd.).
Sudeći prema sadržaju grobova,
ova je nekropola pripadala starijem
i srednjem razdoblju keltsko-latenske
kulture, odnosno vremenu od druge polovine
4. do završetka 2. st. pr. Kr. Međutim, kako
je naselje živjelo sve do kraja mlađeg
ovih krajeva, morala je u njegovoj blizini postojati
nekropola i iz tog vremena, no do sada još nije otkrivena.
U tom bi smislu indikativan mogao biti nalaz paljevinskog
groba, otkrivenoga 1936. godine na uglu današnje
Monspergerove ulice i Ulice cara Hadrijana, zapadno od
Kliničke bolnice.
Osim spomenutih,
moguće je postojanje još
najmanje jednoga keltskog
naselja na području što ga
obuhvaća današnji Osijek.
Naime, u Višnjevcu su 80-
ih godina 20. st. pronađene
željezne škare latenskoga
tipa, inače jedan od keltskih
izuma. Također, pri raznim
zemljanim radovima u tzv.
Mađarskoj Retfali, tj. dijelu
Retfale omeđenome na jugu
Strossmayerovom, na istoku
i sjeveru Petefijevom, a na zapadu Mlinskom
ulicom, pronađeni su 80-ih i 90-ih godina
ulomci latenskih keramičkih posuda.
Dakako da istraživanja keltsko-latenske kulture i života
Kelta na području našega grada nisu završena i puno
je nepoznanica na koje možda nikada nećemo moći
odgovoriti. Većina keltskog naselja uništena je, a sve do
sada otkriveno i istraženo samo su mali djelići njihova
života koji pokušavamo rekonstruirati i upoznati najbolje
što možemo.
a
VANJSKI SURADNICI e PRIČE IZ POVIJESTI

PRIČE IZ POVIJESTI
SREDNJOEUROPSKOGA OSIJEKA
Ervin Heine tekstove priredio: Bojan Amanović

ZABRANJENA LJUBAV
Pokraj škrabice uz Kameniti križ (danas blizu križanja
Vukovarske i Branimirove), vrlo često sam zapazio
ljubavne parove kako prevrću džepove i iz njihovih dubina
vade sitne novčiće. Pri tome se mogao uočiti pravi ritual:
prvo s novčića obrišu sitnu prašinu, a zatim ih, zatvorenih
očiju, zajednički ubacuju u škrabicu. Nakon što je novac
zazvonio u njenoj unutrašnjosti, iz njihovih međusobnih
pogleda nije bilo teško naslutiti kakve im se želje motaju
po glavi.
A osječku zaljubljenu mladost
vezala je uz Kameniti križ
priča koja je prešla u legendu.
Početkom 18. stoljeća plamtjela
je ljubav između postolareva sina
i djevojke iz bogate građanske
obitelji. Zabranjena i prije svog
začetka, ljubav se održavala na
jedino mogući način: pod velom
noći, u najskrovitijem dijelu
vrta djevojčine kuće u Gornjem
gradu. Vraćajući se jedne večeri
sa sastanka mladića je presrela
vojna patrola koja je, da nesreća
bude veća, tragala za nepoznatim
kradljivcima koji su provalili u jednu
prodavaonicu. Zatečen u njenoj
blizini, a daleko od svoje kuće,
odmah je osumnjičen za provalu
(u ta nemirna i opasna vremena
u Osijeku se održavao strogi red.
Danonoćno je djelovao prijeki
sud kako bi se grad po kratkom
postupku riješio grabežljivaca i
zločinaca).
Iako je mladić uporno poricao
svaku vezu s pljačkom, sudac
je bio još uporniji: „Pa, gdje si onda bio?“. Njegova
tvrdoglava šutnja bila je za nervoznog djelioca pravde,
kojeg s probudili usred noći, dovoljan dokaz da mladiću
otvori put prema stratištu.
Ni pri iskoračaju posljednjeg koraka otežalog od teške
sudbine koja je iznenada nemilosrdno slomila raširena
ljubavna krila – na kojima je tako lako i ugodno letjeti –
nije htio odati brižljivo čuvanu tajnu. A kako da to i učini
kada je odluka o njihovom tajnom vjenčanju bila čvršća i
od samog zagrljaja smrti.
Dva dana nakon izvršene smrtne kazne, pred sucem
se pojavila njegova djevojka i dala posmrtni alibi voljenom
mladiću. Njegov plemeniti čin potaknuo ju je da s njegovog
imena spere sramotu i da je primi na sebe, upropaštavajući
svoj vlastiti mladi život koji je ostao bez budućnosti.
Sud je nakon toga iskaza odobrio unesrećenom posto-
laru da sinu jedincu podigne na vojnom sratištu spomenik
– Kameniti križ. Od tog dana mladi parovi dolaze pored
njega zamišljajući svoj život drukčije od nesretne sudbine
koja je zadesila djevojku i mladića iz njhovog grada.
“ZAŠTO JE PIVO JOŠ UVIJEK
SKUPO?”
“Narodna obrana” još piše kako
pivari štetu trpe i zbog toga što se
ne vraćaju boce, često ih građani
prodaju ili rabe u druge svrhe...
Pivo je bilo poznato još u
pretpovijesnim vremenima.
Proizvodili su ga stari Kelti,
Germani, Slaveni i Skiti iz ječma,
pšenice, zobi i heljde. Začinjali su
ga raznim mirodijama i medom. Od
8. stoljeća glavni pivski sastojak je
hmelj.
Iako pri prvom službenom
popistu stanovništva u Osijeku
1697. carski popisivači ne
spominju nijednog pivara, u
Podgrađu (prvotni naziv za Gornji
grad) već postoji pivovara, koja
plaća godišnju carsku daću.
Budući da proizvodnja piva
potpada pod regalna kraljevska
prava, očito da se ta tekućina i u
ono vrijeme cijenila. Vidi se to i na
primjeru Matije Holzleitnera, prvog
poznatog donjogradskog pivara, kojeg pri krštenju djeteta
sa štovanjem bilježe kao gospodina.
U Donjem gradu obitelj Raith ima najduži „staž“ u
proizvodnji piva. Godine 1775. pivovaru je utemeljio Matija,
a njezino postojanje na početku Široke ulice (danas Matije
Gupca) trajalo je do u 19. stoljeće. U Gornjem gradu
obitelj Lechner drži pivovaru od 1777. godine na prostoru
od Šamačke do Kapucinske ulice.
Zanimljiva je i „prepiska“ tih dvaju pivara iz godine
1793., kada Matija Raith traži dozvolu da može prodavati

b 87 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
pivo osam dana prije i poslije gornjogradskih sajmova.
U odgovoru Lechnerovi hladnokrvo podsjećaju svog
donjogradskog kolegu „da je prastari običaj da svatko
smije svoje pivo prodavati samo ondje gdje stanuje“.
U „novije vrijeme“, točnije godine 1856., u Šamačkoj
se otvara Parna pivovara, tvornica slada i leda C. Šeper
Osijek. Početna proizvodnja iznosila je oko 600 hektolitara.
Dvadesetih godina ovog stoljeća proizvodnja piva u toj
tvornici dostiže 15. 000 hektolitara. Zapošljava 20 radnika
i tri činovnika.
Godine 1909. „Narodna obrana“ za 40 godina
uspješnog rada pivovare I. A. Bauera na svojim
stranicama iznosi pohvalu jednog građanina za pivo koje
proizvodi te činjenicu da iz njegovih (Bauerovih) usta nije
potekla nikakva uvreda na hrvatske svetinje. Proizvodnja
je skromnija nego u gornjogradskoj pivovari. Proizvodi
nekoliko stotina hektolitara. Zaposleno je pet radnika i
jedan činovnik.
Od početka 20.stoljeća skupoća piva u Osijeku stalno
je pod kritičkim okom javnosti pa se i Trgovačko-obrtnička
komor i dnevni tisak bave tim problemom. Mnoštvo je
razloga koji se navode: skupoća željezničkog prometa
kojim se transportirao ugljen iz Zenice i Pečuha, te
nepostojanje većeg tržišta, pa se pivo troši uglavnom u
našoj županiji i nešto malo u Mađarskoj. Izvoz u Bosnu,
žale se pivari, gotovo je prestao: transport na Savi gotovo
je posve isključen – obala nije valjano utvrđena – a
b 88 b
Pogled na staru osječku pivovaru
bosanska željeznica ne pruža tarifnu pogodnost, prijeko
potrebnu da bi se moglo konkurirati njihovu pivu.
U „Narodnoj obrani“ 19. kolovoza 1909. izlazi komentar
pod naslovom „Zašto je pivo još uvijek skupo?“ Poznavatelj
problematike pivarske proizvodnje u Osijeku na prvo
mjesto stavlja visoke poreze i mjesne daće. Navodi još da
pivari trpe štetu i zbog toga što se ne vraćaju boce u kojima
se dobavlja pivo mušterijama, jer se boce često prodaju i
rabe za različite druge svrhe, pa predlaže da mjerodavni
u gradu izdaju naredbu prema kojoj se boce piva ne
bi smjele upotrijebiti u drugu svrhu. Problemi prodaje
domaćeg piva povezani su i s inozemnom konkurencijom
na specifičan način... „Dok se, naime, domaće pivo otače
vazda samo u boce od 0,5 litre, koriste se za otakanje
stranog piva vrlo često boce od 0,34 do 0,35 litre, koje
se dakako uz primjereno sniženu cijenu također prodaju
u velikim količinama, te se time trošnja stranog piva na
štetu domaćeg proizvoda još više povisuje...“ Duga
tradicija proizvodnje piva u Osijeku dobra je pretpostavka
za uspješnu budućnost.
a
VANJSKI SURADNICI e CRTAČKA ŠKOLA
OSJEČKA CRTAČKA ŠKOLA
Na zapadu Europe u 18. stoljeću počela se širiti
spoznaja o umijeću risanja, odnosno crtanja, kao jednom
od najznačajnijih činitelja koji će doprinijeti kvalitetnijoj
estetskoj naobrazbi mladih obrtnika. Najveću pozornost
trebalo je posvetiti problematici uzdizanja obrtništva na
višu razinu i širenju obrtništva na nove struke. Proizvod
je morao biti kvalitetnije oblikovan, a s estetske strane
privlačniji oku konzumenta, što je za posljedicu imalo to
da su i sami obrtnici morali imati određenu razinu estetske
kompetencije pri oblikovanju proizvoda. Sredinom
stoljeća takva se spoznaja počela širiti u Austriji u vidu
osnivanja crtačkih škola te se iz nje širila na ostale zemlje.
Realizacija tih ideja, osobito ideja risarskih škola za mlade
obrtnike, u Hrvatskoj započinje u zadnjim desetljećima
18. stoljeća. Prva risarska škola u Hrvatskoj osnovana je
u Zagrebu 1781. godine, a njezin prvi učitelj risanja bio
je Ivan Mittermayer. (Švajcer, 1982: 7) Nakon otvaranja
Zagrebačke risarske škole, slijedi otvaranje risarske škole
u Varaždinu 1795. godine, dok pet godina kasnije, 1800.
godine s radom počinje risarska škola u Rumi.
Grad Osijek kao središte s razvijenim obrtom i brojnim
obrtnicima nije mogao izbjeći formiranje takve korisne i
potrebne institucije. U svibnju 1799. godine načinjen je
ugovor između grada Osijeka i studijskog nadravnateljstva
zagrebačkog literarnog okružja u Zagrebu o osnivanju
risarske škole u Osijeku, u kojem su utvrđeni materijalni
uvjeti njezinog postojanja. Tim ugovorom grad Osijek
obvezuje se osigurati risarskoj školi odgovarajući
smještaj, učitelju stan s dvije sobe, smočnicom i kuhinjom
te potreban pribor i alat za kvalitetno funkcioniranje škole.
Godine 1800. Gradska risarska škola u Osijeku počinje
s radom. Odlukom kraljevskog. namjesništva u Budimu,
na mjesto prvog učitelja crtanja postavljen je Antun
Műntzberger (rođen 1774., umro u Osijeku 8. kolovoza
1824.) te je u njoj predavao sve do svoje smrti, ukupno
24 godine. (Švajcer, 1982: 8) U tom razdoblju škola se
učvrstila kao odgojna institucija, počelo se osjećati
njezino djelovanje prije svega kroz znatan priljev
učenika, što je ponajviše bilo uvjetovano rastom
obrtničkog podmlatka u gradu. Za njegova
razdoblja najveća pozornost posvećena je
tehničkom i geometrijskom crtanju. Ipak, iz
arhivskih dokumenata možemo utvrditi da se
Műntzberger, unatoč uspjesima škole, morao
boriti s poteškoćama i da grad nije uvijek
imao razumijevanja za školu, ponajprije u
vidu materijalne i financijske pomoći.
Veliku brigu uzrokovao je i skučeni
prostor škole, odnosno
prevelik broj učenika. Tako
Műntzberger upisuje u
svoje bilješke 9. lipnja
Hugo Hötzendorf
b 89 b
Mario Matoković
1822. godine: „Škola stoga radi u dva odjeljenja, koja se
svaka dva sata izmjenjuju, a uskoro će biti potrebno i treće
odjeljenje. Budući da kalfe koji su željeli primati obuku u
crtanju, tolike godine nisu htjeli sjedjeti među šegrtima,
pa ih se radi premalenog prostora moralo odstraniti,
ostao je grad bez velikog broja obrazovanih ljudi. Ostat
će tako i ubuduće, ako u najskorije vrijeme ne dođe do
proširenja škole, k tomu nije podesno za mladež da je uz
školu gostiona, ona i učitelji moraju slušati škandalozne
psovke“. (Švajcer, 1982: 9) Nakon Műntzbergerove smrti
1824. godine, u nastavi ga na kratko vrijeme zamjenjuje
sin Antun Műntzberger, koji nije imao kvalifikacije za
mjesto učitelja. Relativno velik broj kandidata prijavio se
za rad na tom mjestu, što ukazuje na to koliko je to mjesto
bilo cijenjeno i poželjno. Namjesničko vijeće, unatoč
svim prijavljenima, predlaže za učitelja Franju Conrada
Hötzendorfa, s napomenom da ga smatra prikladnim za
posao učitelja risanja. Osječki je magistrat 10. travnja
1826. godine prihvatio prijedlog namjesničkog vijeća te
je Franjo Conrad Hötzendorf postao novi učitelj risanja
na Gradskoj risarskoj školi u Osijeku. Hötzendorf se
morao boriti s istim problemima kao i njegov prethodnik
Műntzberger, poput problema nedostatka školskog
pribora, drva za ogrjev, plaće itd. Škola je za njegova
vremena dobila i priznanje viših školskih vlasti za čisto
crtane i izvedene risarije. (Švajcer, 1982: 10) Pred sam
kraj života i teško bolestan, Franjo Conrad predlaže
gradskom poglavarstvu u Osijeku da se na njegovo mjesto
u školi postavi njegov sin Hugo Hötzendorf. Molba je bila
prihvaćena. Hugo Hötzendorf dužnost je učitelja risanja
na Gradskoj risarskoj školi u Osijeku preuzeo 21. siječnja
1841. te je na njoj predavao sve do svoj smrti, 28. veljače
1869. godine. U usporedbi s prethodnicima, Hugo je bio
najstručniji kadar od samog osnivanja škole, posjedovao
je odliku vrsnog pedagoga te je imao stvarne kvalifikacije
za to zvanje. To možemo potvrditi njegovim odlaskom u
Beč 1836. godine, nošen željom za daljnjom slikarskom
naobrazbom. Tamo se formirao pod utjecajem
„zavičajnog pejsaža“ te razvio slikarstvo
idiličnih krajeva, uključujući i figurativnu
štafelažu. Škola je za njegova djelovanja
bila na neusporedivo višem i stručnijem
nivou, za razliku od njegovih prethodnika.
Tomu u prilog ide i srebrna kolajna koju je
osječka risarska škola dobila na velikoj
gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1864.
godine, što je bio veliki uspjeh za ondašnje
vrijeme. U njegovo vrijeme kroz školu su
prošli mnogi učenici, među kojima su
najzapaženiji bili Iso Kršnjavi i
Adolf Waldinger. Poslije smrti
Huga Hötzendorfa škola
je postojala još samo
Adolf Waldinger
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

Hugo Hötzendorf - Jankovac, slap (1864)

kratko vrijeme, desetak godina, kada se njezina funkcija Hugo Hötzendorf - Kolodjvar (1852)
postepeno gasi i prelazi djelomično na gradske šegrtske
LITERATURA
škole, a djelomično na državnu realku u Osijeku. Kako je
mjesto učitelja na risarskoj školi bilo prazno, gradsko je 1. Peić, Matko, 1975. Slavonija – Likovne umjetnosti, Glas Slavonije,
biblioteka VEZ, Osijek.
poglavarstvo osnovalo posebnu komisiju za rješavanje tog 2. Švajcer, Oto, 1987 – 1988. Domaći i strani slikari XVIII. i XIX.
problema. Kao logičan izbor nametnuo se Josip Szabo, no stoljeća, Galeriji likovnih umjetnosti Osijek, Osijek.
3. Švajcer, Oto, Hötzendorf, 1982. Društvo povjesničara umjetnosti
molbe su stizale iz svih krajeva. Tek 9. rujna 1869. godine Hrvatske, knjiga XXIX., suizdavač Galerija likovnih umjetnosti Osijek,
molbe su došle na dnevni red gradskog poglavarstva i tu Zagreb.
je, na veliko razočaranje Osječana, izabran Ivan Moretti
iz Splita, dok su Szabo, pa i Waldinger otpali. Waldinger
se rezignirano morao zadovoljiti konstatacijom osječkog
dopisnika lista „Agramer Zeitung“, 4. prosinca 1869., koji
je komentirajući taj izbor napisao: „Gospodin Waldinger
mogao je iz ovog postupka gradskog zastupstva steći
osvjedočenje da Slavonija nije zemlja u kojoj se umjetnik
poštiva prema zasluzi i podupire u njezinom nastojanju.“.
(Švajcer, 1982: 12) Ivan Moretti nije dugo ostao na mjestu
učitelja u Osijeku te je 1873. napustio tu dužnost, a tada
se i Gradska risarska škola počinje gasiti.
Gradska risarska škola u Osijeku postojala je osam
desetljeća te su svi polaznici u njoj savladali osnove
geometrijskog, ornamentalnog, figurativnog i slobodnog
crtanja. Utvrdili su temeljna pravila koja vladaju u toj
disciplini, u duhu tadašnjeg shvaćanja, kojemu je uzor
bio klasicistički ideal ljepote. Rezultat postojanja škole
može se ocijeniti bezuvjetno pozitivnim jer su iz škole
niknuli brojni obrtnici i umjetnici, koji su pored svoje
stručnosti u zvanju ponijeli iz nje i naklonost prema
lijepom, prema umjetnosti, razvijajući tu
naklonost i dalje u svojem
krugu djelovanja.

Adolf Waldinger - Bilje Adolf Waldinger - Studija trave

b 90 b
DODATNE RUBRIKE e SEMINARI ISHA-E
SEMINARI ISHA-E
Seminar u Marburgu
Zašto povijest? To nije samo pitanje koji si postave
budući brucoši pri upisu na Filozofski fakultet. Životna
odluka o postanku povjesničarom u današnje vrijeme, s
obzirom na povlastice, odgovornost i plaću, čini naš posao
gotovo altruističkim zanimanjem. No jesmo li sami sebi
svrha, pokušalo se odgovoriti na seminaru Međunarodne
udruge studenata povijesti (International Students of
History Association – ISHA) održanom u Marburgu,
u Njemačkoj od 28. do 31. siječnja 2010., koji je brojio
sudionike iz devet europskih zemalja, a na kojem je
sudjelovao i predstavnik naše podružnice (ISHA-Osijek),
Marko Bagić. Tema seminara bila je Biti povjesničar: Prilike
i odgovornosti u prošlosti i sadašnjosti. Organizirane su
četiri radionice s prigodnim temama od razloga postajanja
povjesničarom, utjecaj politike i ideologija na rad
povjesničara, mogućnosti uključivanja znanja o povijesti u
mnoge vidove ljudskog bavljenja, do praktične provedbe
bolonjskog procesa. Kod potonje teme razvila se diskusija
koja je pokazala da je bolonjski proces naišao na mnogo
problema u praksi i da studenti u Hrvatskoj nisu jedini koji
imaju problema s provedbom iste. U skolpu seminara
studentima je dan uvid u prošlost historiografije u gradu
Marburgu, a samim time i pogled u istraživačku djelatnost
u institucijama koje se bave poviješću.
Integracija nove prakse u školstvu pokazala se,
očito, velikom teškoćom, a samo društveno vrednovanje
povjesničara nije u boljoj poziciji.
Integracija kroz povijest, međutim, tema je seminara
Osječka sekcija ISHA-e
b 91 b
Marko Bagić
Seminar u Helsinkiju
ISHA-e održanog u Helsinkiju od 5. do 10. travnja 2010.,
inače godišnje konferencije te organizacije. Kroz devet
radionica studenti su imali prilike razgovarati o svim
vidovima integracije kroz povijest (ekonomska, kulturna,
socijalna, europska, politička, ideološka, globalna, spolna,
manjinska...). Na tom seminaru imali su prilike sudjelovati
i svoje radove izlagati troje studenata našeg fakulteta koji
su i ujedno članovi ISHA-Osijek: Marko Bagić, Sergej
Filipović i Maja Vonić, zajedno s preko 70 studenta iz
14 europskih zemalja. Sintagma integracija u hrvatskom
javnom prostoru “iskače iz paštete” zadnjih 15 godina, a
na seminaru u Helsinkiju vidljivo je prikazana u pokušaju
stvaranja jedne, europske povijesti. Sličnosti među
temama radionica dovele su i do praktične integracije,
tj. spajanja dviju radionica u jednu. Osim međusobne,
društvene i socijalne integracije, samih sudionika seminara,
provela se i integracija seminarskih gostiju u sve slojeve
i specifičnosti finskog društva. Studenti su imali prilike
posjetiti značajne kulturne ustanove Helsinkija, ali i razna
mjesta tipična studentskom mentalitetu. Na generalnoj
skupštini ISHA-e za člana vijeća te iste organizacije
izabran je student našeg fakulteta - Marko Bagić, inače
predsjednik podružnice ISHA-Osijek.
Putovanja na međunarodne seminare dali su našim
studentima novi uvid u obrazovno stanje i mogućnostima
u Europi, a time i srušili neke dosadašnje predrasude o
vlastitoj obrazovnoj inferiornosti u usporedbi s europskim
kolegama.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
O POVIJESTI S POVJESNIČARKOM
razgovor vodio: Denis Njari
Dubravka Božić Bogović završila je studij povijesti i
sociologije pri Filozofskom fakultetu u Zadru 1998. godine.
Od 2001. godine radi kao znanstvena novakinja/asistentica
na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku,
gdje održava nastavu na preddiplomskom
studiju (na predmetima Uvod u povijesnu
znanost, Svjetska povijest ranoga novog
vijeka, Povijest naroda jugoistočne Europe
u ranom novom vijeku, Svjetska povijest 19.
stoljeća) i diplomskom studiju (na predmetima
Metodologija znanstvenoistraživačkog rada I. i
II. te na izbornim predmetima Kultura renesanse
u Europi te Europski gradovi i gradski život
u novom vijeku). Doktorsku disertaciju pod
naslovom “Bosanska ili Đakovačka i Srijemska
biskupija od Bečkoga rata do Požarevačkog
mira (1683.-1718.)” obranila je 2009. godine na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je više preglednih,
stručnih i znanstvenih radova s područja povijesti.
Postoje brojne definicije povijesti i povijesne
znanosti. Priklanjate li se Vi nečijoj definiciji ili imate
vlastitu?
Od antičkih je vremena razmišljanje o prošlosti te onima
koji se o njoj pitaju, proučavaju je i pišu o njoj uistinu dovelo
do niza definicija povijesti i povijesne znanosti koje su i
same povijesno uvjetovane pa je izdvajanje jedne od njih
nezahvalan posao. Smatram da je jedna od najpreciznijih
definicija iznesena u Hrvatskoj enciklopediji pri čemu se,
mada izvor podataka nije naveden, mogu prepoznati riječi
Mirjane Gross kada se čita da je povijest u užem smislu:
“… znanost, tj. specifičan način spoznavanja svijeta na
temelju znanstv. rekonstrukcije pov. činjenica tijekom
istraživačkoga procesa svojstvenoga povijesti, i uz
pomoć precizno izgrađenih tehnika znanstv. istraživanja.”.
Osobno, meni je srcu prirasla znatno kraća definicija
Marca Blocha prema kojoj bi povijest bila znanost čiji su
predmet “ljudi u vremenu”.
Što smatrate najvećim problemima hrvatske
povijesne znanosti?
Osim opće raširenih materijalnih i financijskih teškoća
koje ne muče samo povjesničare nego i većinu drugih
znanstvenika? Smatram da su potencijalni i konkretni
problemi s kojima se povjesničari susreću u svojem
profesionalnom radu složeni i raznovrsni, ali prije svega
ukorijenjeni u širem društvenom kontekstu pa bi njihova
prezentacija zahtijevala pomnu prethodnu analizu. Ipak,
možda bih, uz opasnost da ovo važno pitanje banaliziram
i dam mu pretjerano subjektivno viđenje, mogla ponešto
pokušati izdvojiti. Iako se ne može reći da ne postoje važni
pozitivni pomaci, čini mi se da se u hrvatskoj historiografiji
b 92 b
još uvijek nedovoljno koristi potencijal interdisciplinarnih
istraživanja i timskoga rada. Komunikacija i suradnja među
različitim, posebice srodnim znanstvenim disciplinama
imperativ je suvremenoga znanstvenog pristupa uopće,
a povijesnoj bi znanosti, kako je to već nedvosmisleno
pokazano od vremena škole oko “Analles…”,
mogla priskrbiti prošireno viđenje vlastite
znanstvene stvarnosti i znatno ju obogatiti. Samo
je po sebi razumljivo da se uz ovakav pristup
vezuje i timski rad. Mnogi među povjesničarima,
i ne samo njima, koji su dio svojega rada posvetili
promišljanjima o povijesnoj znanosti upozorili
su na mnoštvo vještina i znanja potrebnih za
sustavan pristup proučavanju prošlosti. Rijetko
se događa, a nerealno je i očekivati, da bi
one sve mogle biti sjedinjene u jednoj osobi,
pojedinačnom povjesničaru-znanstveniku.
Interdisciplinaran pristup i suradnja među
povjesničarima i drugim znanstvenicima zacijelo su
dobar put za proširenje spoznaja o već otvorenim ili
novim istraživačkim pitanjima i problemima. Također, o
prednostima koje bi donijela ozbiljna, trajna i razgranata
međunarodna suradnja ne treba posebno govoriti, osim
što bi se moglo podsjetiti da bi ovaj način funkcioniranja
povjesničarske znanstvene zajednice zasigurno dao bitan
doprinos nastojanjima da se hrvatska povijest smjesti u
europski i širi povijesni kontekst, ali i na praktičnoj razini
učinio dostupnijima povjesne izvore važne za proučavanje
hrvatske povijesti, a koji su smješteni u arhivima i drugim
institucijama izvan Hrvatske.
Instrumentalizacija i mitologizacija povijesti još
uvijek nisu prevladane. Je li realno očekivati da će
one ikad biti iskorijenjene u potpunosti i je li problem
u povjesničarima?
Ne mogu odgovoriti na pitanje je li realno očekivati da
će instrumentalizacija i mitologizacija povijesti u budućnosti
biti iskorijenjene jer je budućnost prostor otvoren za sve
moguće pravce razvoja. U svakom slučaju, povjesničari
se tome mogu nadati te u tom pravcu trebaju djelovati jer
je jedan dio odgovornosti svakako i na njima. Specifičnosti
predmeta povijesne znanosti čine povijest zanimljivom i
mnogim „običnim” ljudima, odnosno „nepovjesničarima”
koji nerijetko o njoj raspravljaju, a da pri tome nisu
nužno svjesni da ulaze u područje jedne određene
znanosti koja ima svoja stroga i precizna znanstvena
pravila s kojima oni uglavnom nisu upoznati. Njezine,
da se tako izrazim, lakoća i pristupačnost u odnosu na
neke druge, prvenstveno prirodne i tehničke znanosti
čine ju osjetljivom na zlouporabe ili pogrešne uporabe,
što posebno negativne posljedice, u svakom smislu,
može imati kada povijest postane žrtvom politizacije ili
politikanstva od strane različitih skupina ili pojedinaca,
DODATNE RUBRIKE e INTERVIEW
pa čak i samih povjesničara, koji ju koriste za promicanje
svojih interesa. Međutim, spomenuta su obilježja ujedno
i prednosti povijesne znanosti koje bi trebalo nastojati
iskoristiti za popularizaciju uistinu znanstvenoga pristupa
pitanjima prošlosti te time ujedno smanjivati prostor za
njezinu zlouporabu i omalovažavanje.
Uz ove probleme, ali i uz prethodno
pitanje, može se povezati i dojam, manje
ili više opravdan, da se među hrvatskim
povjesničarima nedovoljno pozornosti
posvećuje teorijskim i metodološkim
pitanjima, njihovoj sustavnoj obradi i
uključivanju u konkretna istraživanja.
Izbjegavanje da se vlastitom mukotrpnom
istraživačkom radu i vrijednim znanstvenim
rezultatima da teorijski i metodološki okvir
s kojim bi bila upoznata znanstvena i
šira javnost u funkciji „publike”, može
ostaviti dojam da se povjesničari i ne
služe tipičnim znanstvenim alatom te da
ni sami ne znaju kojim se intelektualnim
aparatom koriste. To nerijetko stvara
netočnu sliku prema kojoj se posao
povjesničara svodi na intuitivnu djelatnost
ili na puko „prepričavanje izvora” uz, u najboljem slučaju,
isticanje kauzalnih povezanosti i pedantno usustavljivanje
golih povijesnih činjenica. U takvim okolnostima ugled
same povjesne znanosti znatno je ranjiviji nego što je
ugled nekih drugih „pravih” znanosti. Uostalom, pitaju li
se školovani povjesničari kako to da su moguće optužbe
za, primjerice, nadriljekarstvo ili nadripisarstvo, ali ne i za
„nadripovjesničarstvo”? I treba li uopće postavljati takva
pitanja? Nisam sigurna, ali svakako bi trebalo sustavno
i na svim razinama djelovati u pravcu postizanja najviše
profesionalne razine unutar struke.
Postoji li neki povjesničar koji Vam je uzorom u
znanstvenom radu?
Zapravo ne, osim što moram priznati
da je na moj rad općenito značajan utjecaj
imao prof. dr. sc. Drago Roksandić kao
moj mentor na doktorskom studiju, a
što mi se čini prirodnom posljedicom
odnosa mentor-štićenik. Što se uzora
tiče, mogla bih ih navesti mnogo, ali bi
se to nabrajanje svelo na popis imena
poznatih povjesničara koji su predanim i
savjesnim radom davali vlastiti doprinos Predstavljanje knjige
širenju znanstvenih spoznaja.
Je li povijest Osijeka i Slavonije dovoljno istražena
(ukoliko smatrate da nije, koji su uzroci toga)?
Općenito smatram da povijest kao takva nije dovoljno
istražena, da još uvijek postoji mnoštvo djevičanski
netaknutih povijesnih izvora ili onih koji čekaju da ih se
iznova interpretira, da im se postave nova pitanja, da ih se
b 93 b
„provuče” kroz neki novi znanstveni diskurs. Ipak, što se
tiče povijesti Osijeka i Slavonije možda bi se ipak moglo
primijetiti da su nešto slabije istraženi nego je to slučaj s
nekim drugim hrvatskim krajevima. Na istraženost povijesti
nekoga kraja svakako odlučujući utjecaj ima sačuvanost
i dostupnost izvorne građe pa jedan od uzroka možda
leži u činjenici da lokalni arhivi rijetko
kada čuvaju građu stariju od 18. stoljeća.
Također smatram da bi za bolje stanje
istraženosti bilo nužno što više razvijati
i njegovati suradnju među svim lokalnim
ustanovama koje su potpuno ili djelomice
posvećene proučavanju prošlosti. Tek na
taj način i kroz kvalitetno obrazovanje
budućih naraštaja povjesničara može
se očekivati stvaranje „kritične mase”
koja bi mogla oživjeti opće zanimanje za
prošlost ovoga kraja, djelovati na izgradnji
historijske svijesti u pozitivnom smislu
tog pojma, utjecati na postavljanje sve
viših profesionalnih standarda struke
te naposlijetku dovesti do konkretnih
pozitivnih znanstvenih rezultata.
Nedavno je objavljena Vaša knjiga „Katolička crkva
u južnoj Baranji u 18. stoljeću - iz zapisa kanonskih
vizitacija”. Koji ste teorijski pristup i metodske
postupke koristili pri izradi knjige? Jeste li se suočili
s kakvim poteškoćama pri pisanju?
Osnovnu smjernicu mome radu dali su koncepti „nove
vjerske povijesti” koja religiji pristupa kao sveobuhvatnom
povijesnom i društvenom fenomenu, a što je nužno značilo
zalaženje u interdisciplinarnost, naravno, u mjeri u kojoj
je to bilo moguće i potrebno s obzirom na postavljene
istraživačke ciljeve. Većih problema pri pisanju nisam imala
prvenstveno zahvaljujući činjenici da su zapisi vizitatora,
kao povijesni izvor na kojem sam temeljila analizu i
interpretaciju, transkribirani, prevedeni
i objavljeni što općenito povjesničarima
znatno olakšava posao. Ipak, najveći
problem vidi se već u samom naslovu
knjige, odnosno u činjenici da sam se
ograničila gotovo isključivo na jednu
vrstu izvora. Međutim, nadam se da
će ova knjiga upravo biti poticaj da se
sustavno i sveobuhvatno istraži vjerska
povijest južne Baranje, možda u suradnji
s kolegama iz Mađarske…
I za kraj, što biste savjetovali studentima koji se
žele baviti znanstvenim radom?
Samo hrabro i uporno!
a
ESSEHIST
DOPRINOS ŠKOLE ANALA
HISTORIOGRAFIJI
Suvremenu historiografiju nemoguće je promatrati bez
osvrta na njezinu najutjecajniju školu, školu Anala, nastalu
između dva svjetska rata zaslugom dvojice francuskih
povjesničara, Marca Blocha i Luciena
Febvrea. Stoga ću ovdje pokušati ukratko
iznijeti doprinos te škole historiografiji,
te opisati njezin razvoj i evoluciju kroz
generacije prvenstveno francuskih
povjesničara. Nastojat ću uz to prikazati
njezin utjecaj na hrvatske povjesničare,
te ukazati na eventualne prednosti i
nedostatke njezine metodologije.
Govoreći danas o školi Anala i njezinu
doprinosu historiografiji, svakako nam se
na početku valja osvrnuti na prošlogodišnju
osamdesetu obljetnicu izlaženja časopisa
po kojem je ta historiografska škola dobila
ime, a koju smo propustili obilježiti u našem
prvom broju.
TEMELJI NOVE ZNANSTVENE
METODOLOGIJE
Naime, Annales d’histoire économique et sociale
utemeljili su Marc Bloch i Lucien Febvre
1929. godine u francuskome gradu
Strasbourgu, no ubrzo je njegovo izlaženje
prebačeno u Pariz, s obzirom da su Bloch i
Febvre prešli sa Sveučilišta u Strasbourgu u
Pariz. Časopis izlazi konstantno do danas,
mijenjajući pritom nekoliko puta ime, ali
istodobno čuvajući prefiks po kojem je
čitava historiografska škola dobila ime.
Utjecaj škole Anala na suvremenu povijesnu
znanost izniman je, s obzirom da se radi
o vjerojatno najvitalnijoj historiografskoj
školi u povijesti historiografije. Iako je
škola s vremenom evoluirala kroz nekoliko
generacija vrhunskih, prvenstveno francuskih
povjesničara, temeljne postavke koje su
zadali Bloch i Febvre nisu se promijenile,
te su i dalje aktualne u povijesnoj znanosti.
(Bertoša, 2002: 359-360)
Te su postavke, težnje, misli i savjeti prvi
puta metodološki formulirani u poznatom
nedovršenom djelu Marca Blocha Apologija historije
ili zanat povjesničara, objavljenom posthumno nakon
Drugog svjetskog rata. U njemu je jasno izražena
orijentacija prema proučavanju struktura dugog trajanja,
kao osnovna odrednica nove povijesti, za razliku od
b 94 b
e OSIJEK 2010.
Domagoj Tomas
tradicionalne historiografije, izrasle na pozitivizmu, koja
se bazirala na kronološkom nizanju povijesno značajnih
događaja i povezivanju istih u svojevrsnu povijesnu
priču. Bloch drži kako valja učiniti odmak od opisivanja
događaja i posvetiti se uzrocima, pa tako u posljednjem
poglavlju Apologije historije (Bloch,
2009: 167) kritizira pozitivizam koji je
“želio iz znanosti ukloniti ideju uzroka”.
Tako se u početnoj fazi razvoja škole
Anala politički ili društveni događaj
nakon kojega slijedi određena velika
promjena odbacuje kao mogući predmet
istraživanja u povijesnoj znanosti jer
se drži kako je određena promjena
rezultat dugotrajnih i postupnih mijena,
a sam događaj nakon kojega ona
slijedi, prema Jacquesu Le Goffu
(Bertoša 2002: 290), samo je vanjska
manifestacija te promjene. Otklon od
tradicionalne historiografije vidljiv je i
u gubljenju narativnosti, kao njezina
bitnog obilježja, te nestajanju interesa
za povijesnoznanstveno istraživanje
Marc Bloch velikih povijesnih ličnosti. Stoga je
(1866. - 1944.) razumljivo kako su se utemeljitelji škole
Anala, kao i povjesničari koji su pristajali uz
tu školu, udaljili od političke, odnosno diplomatske i vojne
povijesti, a otvorili nova poglavlja koja su
se odnosila na društvenu, gospodarsku
i demografsku povijest. (Gross, 1996:
214-220)
Iz orijentacije prema navedenim
granama povijesne znanosti proizlazi
i nastojanje analista za povezivanjem
povjesničara sa znanstvenicima s
područja sociologije, ekonomije i
demografije, u svrhu sveobuhvatnih
interdisciplinarnih istraživanja i
pojašnjavanja povijesne problematike.
Interdisciplinarnost istraživanja dobila
je novu dimenziju širenjem na etnologiju
i kulturnu antropologiju kao srodne
znanosti koje su također ušle u polje
zanimanja povijesne znanosti kakvu
zastupa škola Anala, posebice tijekom
dominacije druge generacije analista,
Lucien Febvre
60-ih i 70-ih godina 20.st. Promotrimo
(1878. - 1956.)
li temeljne postulate škole Anala koji su
prethodno spomenuti, od bavljenja strukturama dugog
trajanja pa do nastojanja da se opiše presjek čitavog
društva u okviru povijesne zbilje, jasno nam je kako škola
Anala dobrim dijelom svoj nastanak duguje strukturalizmu
i njegovoj raširenosti među društveno-humanističkim
DODATNE RUBRIKE e ŠKOLA ANALA
znanostima. (Bertoša, 2002: 298 – 299)
Utemeljiteljem struktruralizma smatra se švicarski
jezikoslovac Ferdinand de Saussure.
Njegovim kapitalnim djelom iz 1916.
(Tečaj opće lingvistike) udareni su
temelji novog znanstvenog pristupa u
jezikoslovlju, a taj će pristup, nazvan
strukturalizmom, kasnije izvršiti izniman
utjecaj na brojne društveno-humanističke
znanosti, uključujući i povijest, te dati
poticaj Marcu Blochu i Lucienu Febvreu
za novi povijesnoistraživački pristup.
(Škiljan, 1985: 55) Usudio bih se tvrditi
kako su Marc Bloch i njegovo djelo
Apologija historije ili zanat povjesničara
značajni za suvremenu povijesnu znanost
u podjednakoj mjeri kao Ferdinanad de
Saussure i njegov Tečaj opće lingvistike
za suvremeno jezikoslovlje. Stoga
bismo Apologiju povijesti mogli nazvati i Fernand Braudel
bibilijom suvremene historiografije Nije na odmet (1902. - 1985.)
spomenuti i zanimljivu podudarnost kako su
obojici velikana, Blochu i de Saussureu, navedena djela
tiskana posthumno.
PRIMJENA TEORIJSKOG KONCEPTA
Inače, škola Anala najčešće se dijeli na tri generacije
povjesničara koji su obilježili pojedina razdoblja tijekom
izlaženja časopisa Anala, odnosno
razvoja nove povijesti. Prvom generacijom
smatraju se već spomenuti Bloch i Febvre,
sami osnivači škole i utemeljitelji novoga
pristupa. Feudalno društvo Marca Blocha
možemo izdvojiti kao klasično djelo prve
generacije analista, u kojem se opisuju
društveni odnosi u feudalnom sustavu
srednjovjekovne Europe, a prevedeno je
i u nas. (Gross, 1996: 218, 240)
Druga generacija na čelu s Fernandom
Braudelom uvodi pojam povijesti
mentaliteta u povijesnu znanost, čime
doprinosi razvoju kulturalne povijesti,
odnosno uključivanju etnologije te kulturne
antropologije u domenu povijesnog
istraživanja. U svom slavnom djelu
Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. Jacques Le Goff
u povijesno istraživanje uključuje zemljopisna,
sociološka te kulturološka obilježja karakteristična
za podneblje koje opisuje. Također, posebice se u
navedenom djelu ističu teze na polju ekonomije na račun
predindustrijskog društva, gdje Braudel drži kako se
kapitalistički sustav formirao u ciklusima kroz nekoliko
stoljeća oko pojedinih gradova, odnosno gradova-država,
koji su se međusobno smjenjivali (Venecija i Genova od
sredine 13. do početka 16.st., Antwerpen u 16.st., zatim
b 95 b
Amsterdam od druge polovice 16.st. do prve polovice
18.st. i naposljetku London od sredine 18.st. do kraja
19.st.). Međutim, u posljednjem,
trećem tomu ovog kapitalnog djela,
Braudel na neki način otvara vrata
tradicionalnoj historiografiji, budući
da se kao središnji povijesni problem
ponovno javljaju događaji, konkretno,
primjerice Lepantska bitka. Tako je
početni radikalizam predstavnika škole
Anala donekle otupio oštricu prema
tradicionalnoj historiografiji, iako kod
Braudela povijesno značajni događaji
i prekretnice nisu shvaćene u maniri
klasične pozitivističke historiografije,
već u kontekstu posljedica određenog
događaja i njegova odjeka u domeni
struktura dugog trajanja. (Bertoša,
2002: 290)
Izuzev Braudela, kao predstavnika
druge generacije analista svakako nam valja
spomenuti Georgesa Dubyja, autora klasičnih
djela poput Vrijeme katedrala te Vitez, žena i svećenik,
obaju dostupnih na hrvatskom jeziku. Duby se kroz svoja
djela pokazao možda i najdosljednijim sljedbenikom škole
Anala u praksi, prvenstveno stavljajući u središte interesa
tzv. povijest svakodnevice. (Gross, 1996: 261)
Paralelno s djelovanjem Braudela, Dubyja i ostalih, 70-
ih godina 20.st. stasala je i nova generacija povjesničara,
poput Emmanuela Le Roy Ladurieja te
prethodno spomenutog Jacquesa Le
Goffa, koja će kasnije biti prozvana tzv.
trećom generacijom analista. (Gross,
1996: 259) U tom razdoblju dolazi do
svojevrsnog raslojavanja škole Anala
u nekoliko pravaca, s obzirom na
primarno područje interesa pojedinih
povjesničara. Tu se prvenstveno radi o
kulturalnoj povijesti, proizašloj iz teorije
povijesti mentaliteta, iako njezine temelje
možemo tražiti još u djelima Burckhardta
i Huizinge, te o tzv. mikropovijesti,
utemeljenoj slavnim djelom talijanskog
povjesničara Carla Ginzburga Sir i crvi:
kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća,
dostupnim i u hrvatskom izdanju. To je
djelo, kako Bertoša navodi (Bertoša, 2002:
351), zapravo studija o mentalnom svijetu i
tragičnom kraju furlanskog mlinara Domenica Scandalle
zvanog Menocchio, odnosno o njegovim mislima,
osjećajima, maštanjima i težnjama. Predmetom interesa
mikropovijesti tako najčešće biva pojedino selo ili grad,
te običan pojedinac, međutim ne treba doći u zabludu
i mikropovijest miješati s lokalnom poviješću, budući
da mikropovijest teži proučavanju i opisivanju općih
karakteristika nekog povijesnog razdoblja na temelju
ESSEHIST e OSIJEK 2010.
pojedinačnog primjera, a ne lokalnih ili regionalnih
specifičnosti u povijesti određenog područja. (Magnússon,
2006.)
Također, u ovom razdoblju Jacques Le Goff, posebice
nakon objavljenog djela Civilizacija srednjovjekovnog
zapada, ali i niza drugih studija o europskom
srednjovjekovlju, postupno u javnosti preuzima ulogu
najvišeg autoriteta za razdoblje srednjovjekovlja u
Europi, a tu ulogu zadržava sve do danas, kada dolazi
do postupnog formiranja četvrte generacije analista, oko
Rogera Chartiera. (Gross, 1996: 256)
Ipak, usprkos velikom doprinosu koji je historiografiji
dala škola Anala, kao što je i vidljivo iz prethodnog teksta,
izvan francuske historiografije nije ostavila tako dubok
trag. Izuzev poljskih povjesničara koji su prvi u većem
broju prihvatili i primjenjivali
postulate analista, te
talijanskih, koji su nešto
kasnije, potaknuti djelom
Carla Ginzburga, postali
pionirima mikropovijesti,
povjesničari iz ostalih
europskih zemalja dugo
su se držali izvan domene
strujanja škole Anala. Ovo se
prvenstveno odnosi na tzv.
velike historiografije, poput
britanske, njemačke i ruske,
iako se i tu nađe primjera
poput ruskog medievista
Arona Gureviča, koji
je u svojim djelima i istraživanjima
Georges Duby
primjenjivao postavke škole Anala, te
(1919. - 1996.)
bio dobro upoznat s djelima Le Goffa i
Dubyja. Ipak, danas se situacija postupno mijenja, kako
u spomenutim velikim historiografijama, tako i u onim
malih naroda, pa se javlja sve veći broj povjesničara koji
pristaju uz pojedine spomenute pravce u historiografiji,
proizašle iz tradicije škole Anala. (Annales school – critical
assessments, 1999: IX – XI)
Kao temeljni nedostatak pristupa škole Anala
u povijesnoj znanosti najčešće se navodi njezina
ograničenost na istraživanje povijesti predindustrijskog
društva, koja proizlazi iz njezinih metodoloških utemeljenja.
Istina, njezine su postavke najbolje primjenjive na
srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest, budući
da su dokumenti novijih povijesnih razdoblja načinjeni
modernim statističkim i deskriptivnim radom pa već sami
po sebi pružaju mogućnost kompleksnih i rafiniranih
analiza. Stoga, povjesničarima koji proučavaju razdoblje
19. i 20.st. i nije u toj mjeri bila potrebna inovacijska
metodologija analista. Prema tome, novu povijest trebali
bismo prvenstveno shvaćati kao putokaz u istraživanju
spomenutih razdoblja, s mogućnostima proširenja njezine
metodologije te primjene i na ostala povijesna razdoblja.
(Bertoša, 2002: 371)
b 96 b
ODJECI NOVE POVIJESTI U
HRVATSKOJ HISTORIOGRAFIJI
Naposljetku ćemo ukratko prikazati i utjecaj škole Anala
na hrvatsku historiografiju u cjelini, te njezinu prisutnost na
akademskoj razini danas. Početak upoznavanja hrvatskih
povjesničara s dostignućima suvremene zapadnoeuropske
historiografije, pa tako i škole Anala, svakako valja
pripisati živućoj hrvatskoj povjesničarki Mirjani Gross.
Ipak, unatoč pretplati zagrebačkog Filozofskog fakulteta
na Annales od 1957., vjerojatno potaknutoj upravo od
strane Mirjane Gross, taj je časopis bio u tom trenutku
osuđen na skupljanje prašine po policama knjižnice,
prvenstveno iz razloga metodološke nedozrelosti tadašnje
historiografije, ali i slabijeg poznavanja francuskog jezika
među hrvatskim povjesničarima. Prema
tome, rijetki su bili prikazi i iščitavanja
knjiga poznatih analista u tadašnjoj
hrvatskoj historiografiji, a teško da su i
sama njihova imena nešto više značila
hrvatskim povjesničarima. (Budak,
1999: 461)
Do određenih pomaka dolazi
objavom knjige Mirjane Gross Historijska
znanost, 1976. godine. U spomenutom
djelu (Gross, 1980: 346) autorica tvrdi
kako temeljna metodološka kategorija
povijesne znanosti “više nije država,
odnosno političko područje koje
obuhvaća pojedinačne događaje, nego
društvena struktura”. Između ostaloga,
zalagala se i za određeni spoj nedogmatskog
marksizma i braudelovskog shvaćanja vremena
i struktura, a sama ga je nazvala genetičko-
strukturalnom historijom. Knjiga je imala ogroman uspjeh,
ali je naišla i na žestoke kritike, kako od strane dogmatskih
marksista zbog buržoaskog pristupa znanosti, tako i od
tradicionalista koji su joj zamjerali tobožnje zalaganje za
zanemarivanje činjenica i olako napuštanje arhivskog
rada. U tim se napadima od strane dogmatskih marskista
posebno isticao akademik Branislav Đurđev, koji je i
kasnije upućivao velike kritike, kako samoj Mirjani Gross,
tako i općenitom shvaćanju struktura dugog trajanja kod
analista. (Metodološki problemi savremene istorije, 1987:
133) Ipak, Gross nije popuštala pred tim napadima, već
je argumentiranim člancima stala u obranu vlastitog
nedogmatskog marksističkog modela strukturalne
povijesti. (Antoljak, 2004: 834-835) Prethodno spomenuta
knjiga Mirjane Gross doživjela je i drugo izdanje, da bi
konačno temeljito dopunjena i proširena 1996. izašla pod
naslovom Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća,
traganja, gdje se uviđa autoričin odmak od marksizma.
(Budak, 1999: 462)
Skepticizam i udaljenost hrvatske historiografije od
analista dobrim se dijelom može objasniti i činjenicom
kako su tradicionalno veze s francuskom historiografijom
DODATNE RUBRIKE
i strujanjima unutar nje ble dosta slabe. Vodeći su se
hrvatski povjesničari u razdoblju između dva svjetska rata
školovali prvenstveno u Zagrebu, a zatim Beču, pa su
daleko više bili usmjereni prema njemačkom govornom
području i Srednjoj Europi. (Budak, 1999: 459)
Radovi Mirjane Gross vjerojatno su dobrim dijelom
potaknuli otvaranje hrvatskih povijesnih časopisa prema
temama iz područja metodologije povijesne znanosti,
pri čemu je prednjačio Časopis za suvremenu povijest.
Osim toga, zaslugom Igora Karamana na Zagrebačkom
sveučilištu utemeljena je Katedra
za ekonomsku i socijelnu povijest,
nastala dijelom pod utjecajem škole
Anala, ali i tradicije ekonomske i
socijalne povijesti na njemačkom
govornom području. Prva knjiga
nekog povjesničara koji je pripadao
krugu oko Anala prevedena na
hrvatski jezik bila je upravo Blochova
studija Feudalno društvo, objavljena
u Zagrebu 1958. godine. Ipak,
najutjecajnijom analističkom knjigom
u Hrvatskoj pokazala se kasnije
prevedena Le Goffova Civilizacija
srednjovjekovnog zapada, koja i
danas plijeni pozornost. (Budak,
1999: 463-464)
Porast zanimanja za dostignuća
francuske historiografije širi se
u Hrvatskoj 70-ih i 80-ih godina
20.st., kada nekolicina hrvatskih
povjesničara odlazi na specijalizaciju
u Pariz. Rezultat njihova boravka bile Mirjana Gross
su knjige napisane u duhu nove povijesti, al ii
rad sa studentima i postdiplomantima koji još intenzivnije
uvodi školu Anala u hrvatsku historiografiju. Pritom svakako
valja istaknuti ime medievista Tomislava Raukara, koji u se
u svojim radovima o hrvatskom srednjovjekovlju približio
starijoj generaciji analista. Zdenka Janeković Römer
istaknula se, pak, svojim radovima u kojima prikazuje
obiteljske odnose u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku,
gdje se oslanja na metode koje primjenjuje posljednja,
treća generacija analista. (Budak, 1999: 465)
Svakako valja istaknuti i Dragu Roksandića, koji je
u svojim radovima pretežno tematizirao Vojnu Krajinu,
promatrajući ju kao strukturu dugog trajanja (Roksandić,
1990: 19-20), te pokušavajući time razjasniti odnose
Hrvata i Srba na tom području, prateći pritom određena
dostignuća i metodološka načela tradicije nove povijesti.
Također, velik doprinos u modernizaciji povijesne
znanosti u Hrvatskoj dala je i Podružnica za povijest
Slavonije, Baranje i Srijema, osnovana u sklopu Hrvatskog
institute za povijest 1996. godine. Kroz tu je instituciju
izrasla čitava plejada vrsnih povjesničara koji su napravili
mnogo na rasvjetljavanju lokalne povijesti Slavonije,
Baranje i Srijema, od srednjeg vijeka do Domovinskog
b 97 b
e ŠKOLA ANALA
rata, koristeći pritom u metodologiji dostignuća suvremene
historiografije, između ostaloga i škole Anala.
Ipak, u osvrtu na utjecaj škole Anala na hrvatsku
historiografiju neizostavan je jedan povjesničar koji je,
baveći se lokalnom poviješću, primijenio metode analista na
način na koji to nije uspjelo niti jednom drugom hrvatskom
povjesničaru. Riječ je o Miroslavu Bertoši, povjesničaru
Istre, koji je na primjeru povijesti istarskog poluotoka
pokazao kako treba suvremenim metodama istraživati
lokalnu povijest. Baveći se lokalnom istarskom poviješću
u razdoblju ranog novog vijeka, Bertoša
se pokazao najdosljednijim hrvatskim
učenikom škole Anala. (Budak, 1999:
465)
Na koncu možemo donijeti ocjenu
kako je misao škole Anala u današnjoj
Hrvatskoj itekako živa, budući da traje
nesmiljen interes za prevođenjem knjiga
i kraćih tekstova Blocha, Braudela,
Le Goffa, Dubyja i ostalih, međutim,
njezin utjecaj nije toliko zamjetan na
svim hrvatskim sveučilištima, odnosno
fakultetima, te znanstvenim institucijama
koje se bave povijesnom znanošću.
Stoga bi općenito valjalo posvetiti više
pažnje metodologiji povijesne znanosti
i teoriji povijesti, posebice u radu sa
studentima kroz kolegije koji se nalaze
u programima studija povijesti, te
eventualnim uvrštavanjem u programe
izbornih kolegija koji bi se bavili
suvremenim metodološkim pristupima u
povijesnom istraživanju.
a
LITERATURA
1. Antoljak, Stjepan, 2004. Hrvatska historiografija, Matica hrvatska,
Zagreb.
2. Bertoša, Miroslav, 2002. Izazovi povijesnog zanata, Antibarbarus,
Zagreb.
3. Bloch, Marc, 2009. Apologija historije ili zanat povjesničara, Srednja
Europa, Zagreb.
4. Budak, Neven, 1999. Anali u hrvatskoj historiografiji, u: Zbornik
Mirjane Gross, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, Zagreb, str. 459. – 467.
5. Gross, Mirjana, 1980. Historijska znanost, Sveučilišna naklada
Liber, Zagreb.
6. Gross, Mirjana, 2001. Suvremena historiografija, Novi liber – Zavod
za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb.
7. Magnússon, Sigurður Gylfi, 2006. What is microhistory?, s: http://
hnn.us/articles/23720.html
8. Roksandić, Drago, 1990. Srpska i hrvatska povijest i «nova
historija», Stvarnost, Zagreb
9. Škiljan, Dubravko, 1985. Pogled u lingvistiku, Školska knjiga,
Zagreb.
10. Annales school – critical assessments, uredio Stuart Clark, 1999.,
sv. 2, Routledge, London.
11. Metodološki problemi savremene istorije, Institut za savremenu
istoriju, Beograd, 1987.
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

IVANA ŠOJAT KUČI: Perica Vujić

UNTERSTADT
Novi roman Ivane Šojat-Kuči Unterstadt otkrio nam je
nepoznatu priču koje su nam krile ulice osječkog Donjeg
grada. Sam spomen tih ulica omogućuje nam da radnju
smjestimo točno na određena mjesta u gradu, poznata
svim Osječanima: Sarajevska ulica, Divaltova ulica,
Snježna Gospa, Lipov hlad itd. Otkrivena je priča koju je
Donji grad toliko krio i šutio o njoj.
Glavna junakinja ovog romana Katarina, koja radi
u Zagrebu, odlučuje odjednom doći kući. I dok se tako
vozila vlakom do Osijeka, tamo negdje dok je još bila u
Koprivnici, umrla joj je majka. Došla je u grad gdje nije
imala više nikoga, osim frau Jozefine koja joj je priopćila
tragičnu vijest. Iako joj je majka umrla, Katarina nije plakala.
Nije plakala jer se nije mogla sjetiti nijednog trenutka kada
ju je majka zagrlila, držala u krilu. Sjećala se samo svih oni
pljuski koje je dobivala kada bi postavila pitanje o čijem se
odgovoru u kući šutjelo. Da, ta šutnja koja je obilježila ne
samo njezinu majku, nego i baku i prabaku, najviše joj je
smetala. Gledajući slike i zapitkujući staru Jozefinu polako
je otkrivala svoju prošlost. Smetalo joj je što je gledala
slike koje je pronašla ispod majčinog kreveta i na pola tih
slika nije znala tko se nalazi. Jer su joj prešutjeli, nisu joj
rekli ništa, nisu joj ni rekli da je imala brata Filipa koji je
umro nakon mjesec dana poslije rođenja. Saznala je za
njega kada je u kuverti pronašla pramen njegove kose
i skoro pa prislila Jozefinu da joj kaže čiji je to pramen
kose. Kopala je, kopala je što je dublje mogla mučeči
staru Jozefinu da joj kaže sve ono što su joj prešutjeli. Na
kraju je zaključila da je Jozefina samo zagrebla površinu,
da ispod mrakova koje mi je spomenula čuče neki još veći
užasi...
U ovom obiteljskom romanu opisana je povijest
osječke obitelji njemačkog podrijetla kroz sudbinu četiriju
generacija – prabake, bake, majke i kćeri. Viktorija biti samo Švabo i ništa drugo, a najbolje je od svih njih
Richter, Klara Schneider, Marija Pavković i Katarina četiri recitirala pionirsku zakletvu ne bojeći se drugarice Smilje.
su generacije koje su proživjele u Osijeku dugo razdoblje Osuđivala je tu njihovu šutnju, a i sama je šutjela, imala
od razdoblja bivše Monarhije do Domovinskog rata. Sve svoju tajnu: još kao studentica, pobacila je dijete i to nije
njih, do Katarine, povezivala je šutnja. Oni su morali rekla Slavenu, svojem dečku koji je otišao u Domovinski
šutjeti jer su bili okupatori, prljavi Švabe, kvislinzi, morali rat i nije se vratio.
su šutjeti jer ih je bilo stid, to su samo neki od argumenata U romansiranu biografiju obitelji unešeni su i dijelovi
kojima je Jozefina pokušala opravdati ponašanje njezine koji bi činili onaj historiografski sloj ovog romana. Treba
majke. Osuđivala ih je jer su joj prešutjeli Filipa, jer joj odmah reći da ovo nije povijest velikih ljudi, i zbog čega
nitko nije pričao o Greti koja je prešla na stranu partizana, se ta povijest ne može nikako uklopiti u onu Nietzscheovu
koja je nosila muške hlače i pušila, jer joj nisu rekli da koncepciju o monumentalističkom poimanju povijesti kao
se pradjed Rudolf objesio u ormaru, da je Adolf pristupio idealističko tumačenje jer na povijest on gleda kao na niz
osječkim SS-odredima, da je baka Klara bila zajedno s velikih djela koji su reprezentanti markantne ličnosti. Ovo
Jozefinom zatvorena u valpovačkom logoru gdje su im je povijest malih ljudi koji su se šetali osječkim ulicama
objema sahranjene kćeri – Elza i Terezija. Zbog toga nekoliko stoljeća i koji nam omogućuju da vidimo i položaj
što su sve krili, mrzila je što je Švabo, najviše u trenutku tog malog čovjeka u tom vremenu. Nalazimo na čiste
kada su se još kao pioniri igrali partizana i Švaba, a njoj faktografske podatke koji govore o danu rođenja i smrti
su rekli da ona nikako ne može biti partizan, ona može

b 98 b
DODATNE RUBRIKE e RECENZIJA KNJIGE
e e
O autorici...
Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u
Osijeku. Završila je gimnaziju te dvije godine
studija matematike i fizike na Pedagoškom
fakultetu. Osim u Osijeku, studirala je i u
Belgiji, gdje je provela osam godina. U Belgiji
je diplomirala francuski jezik. Osim romana
Unterstadt, objavila je roman Šamšiel
(2002.), zbirke priča Kao pas (2006.) i
Mjesečari (2008.), eseje I past će sve maske
(2006.), te zbirke poezije Hiperbole (2000.),
e
Uznesenja (2003.), Utvare (2005.), i Sofija
plaštevima mete samoću (2009.). Prevodi
s francuskog i engleskog: Amélie Nothomb,
Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, e Tko će biti sljedeći koji će zagrepsi tu površinu i otkriti
Gao Xingjiana, Pat Barker itd. Danas živi i
radi u Osijeku.
b 99 b
junaka i junakinja ove obitelji, ali nailazimo i na podatke
koji govore o Osijeku i životu u to vrijeme, npr., 14. travnja
1945. ušli su partizani u grad, Osječani su načinili drveni
plot od Retfale do Donjeg grada koji je grad štitio od
pucnjave „Bugara“ gdje su tako nazvali Bugare, Ruse i
sve one koji su napadali grad s te strane Drave, šetnje
parkom, odlasci u kazalište ili kino, Gradski vrt gdje su
se održavali koncerti. Opisana je konfiskacija, odvođenje
u logore, život u logoru, ali ništa pretjerano, u kratkim
crtama, nekoliko rečenica, gotovo neprimjetno, asimilirano
u narativnu strukturu priče, bez prekida, dovoljno da čitatelj
sebi može zamisliti situaciju.
Stil ovog romana karakterizira asimilacija
historiografskog sloja, živi dijalozi, pokazana je moć
književnosti kao mehanizma pamćenja, gdje sve to
pamćenje među likovima onemogućuje da povijest padne
u zaborav. Roman je prožet i dosjetljivim objašnjenjima
kako se neke tajne ne bi otkrile, npr. na pitanje zašto
nemaju Tita u kući, odgovaraju jer ga se ne može kupiti u
trgovinu. Nailazimo na duhovite usporedbe, npr. Dok smo
udarale po tanjurima kao svrake po smrznutom dreku...,
a najsnažije djeluje metafora bijesni konji zauzadni kojima
je opisano unutrašnje stanje bake Klare koja je čuvala
sve te tajne, držala konje pod uzdama sve dok ih nije
pustila, a tajne izašle na vidjelo. Jezik je bogat osječkim
germanizmima: hutcunt, šporet, lojtre itd. Narativna
struktura priče nije kronološka, asocijativna je, povezana
s trenutnim stanjem glavne junakinje, koja gledajući
fotografije, sjeća se nekih događaja u same detalje, dok
se nekih ne može uopće sjetiti, što ju i samu čudi.
Poslije čitanja ove knjige, pažljivije ćemo hodati
ulicama našeg Grada, misleći koju li nam još tajnu krije.
a
neku novu priču?
ESSEHIST
OBJEKTIV 350:
LJUDI S PERIFERIJE
Procesi industrijalizacije i urbanizacije
nakon 2. svjetskog rata doveli su iz
ruralnih dijelova cijele bivše Jugoslavije
u hrvatske gradove na desetke tisuća
ljudi koji su uglavnom migrirali u potrazi
za poslom. Tom pojavom na području
Osijeka 1967. godine bavi se jedna
epizoda dokumentarne serije Objektiv
350 nazvana Ljudi s periferije, poznatog
televizijskog urednika Branka Lentića.
Njegova nakana je kroz razgovor s
doseljenicima iz Like, Dalmacije, Bosne
i drugih krajeva stvoriti sliku novoga,
poslijeratnog Osijeka, pogotovo njegovih
perifernih dijelova koji više nalikuju selu
nego gradu. Već prvih nekoliko kadrova
snimanih iz zraka gledatelja ostavljaju
zatečenim. Nakon preleta iznad gradskog
centra i prepoznatljivih građevina i
parkova koji i danas postoje, okrećemo se
prema jugu očekujući poznatu nam vizuru
Sjenjaka, Novog grada i Juga 2 i odjednom
shvaćamo da ih - nema. Zaista, ti dijelovi
grada su neprepoznatljivi gotovo do te
mjere da je teško povjerovati da se radi o
vremenu od prije nepunih 50 godina. Blatne
kaljuže, kućice koje više nalikuju kolibama,
nedostatak osnovne infrastrukture i
komunalija, neadekvatni sanitarni čvorovi
i bunari, svinjci, te jata gusaka koje mirno
šetaju ulicom, karaktetistika su ranije
spomenutih dijelova grada, koji su, riječima
autora filma, arhitektonski, sociološki i
kulturološki još uvijek selo, ili selo u gradu.
U njima se stanovnici još uvijek grupiraju
prema demografskoj pripadnosti, a
demografska se slika pojedinog naselja
ili četvrti može iščitati iz naziva lokalnih
gostionica poput Sinjske alke, Kod Ličana,
Mosor i Bačvice. Oni ne izlaze često iz
sigurnih krugova obitelji i bliskih prijatelja
te njeguju stare svjetonazore, koji su
ponekad neprilagođeni životu u gradu.
Simpatično je, možda i tragikomično,
slušati odgovor jednog ispitanika na
pitanje kako se uselio u kuću u koji živi, na
što on pomalo naivno odgovara: “Prisilno,
napio se, pa uletio unutra.”. Međutim,
ima i nečega romantičnog u stihijskom
načinu na koji su doseljenici dolazili do
kuća tako što bi se preko noći okupilo
e OSIJEK 2010.
Ivan Horvat
20 do 30 prijatelja i članova obitelji, te bi
do zore podigli barem jednu sobicu, koju
je općinska inspekcija mogla ili prisilno
rušiti, ili, što bi bio češći slučaj, ozakoniti
i dopustiti vlasnicima živjeti tamo. Takav
je život nedvojbeno mnogima bio težak,
no, kako autor filma saznaje, još je više
bilo onih kojima je to bio pomak na bolje,
pogotovo stanovnicima tzv. V. rajona,
naselja montažnih kućica čija je izgradnja,
za razliku od drugih dijelova periferije
Osijeka, koliko - toliko planski provođena.
Uz doseljenike, Branko Lentić također
intervjuira i pojedine ravnatelje gradskih
institucija poput Gradske knjižnice,
SUP-a, i doma Narodnog zdravlja od kojih
saznajemo kako su djeca doseljenika puno
bolje prilagođena i integrirana u gradski
život, te da doseljavanje velikog broja ljudi
iz ruralnih krajeva nije znatno utjecalo na
porast kriminala u Osijeku. Od bilo čega
ranije viđenog na filmu, možda je čudnija
izjava ravnatelja doma Narodnog zdravlja
koji s cigaretom u ruci objašnjava razloge
epidemija trbušnih zaraza kod pridošlica,
koji za razliku od osječkih starosjedioca,
nisu razvili “ekološku ravnotežu s
mikroorganizmima u svome okolišu.”.
Kao što je ranije spomenuto, došljaci
su uglavnom izrazili svoje zadovoljstvo
svojim (pseudo)gradskim životom, iako,
intervjuirajući stanovnike Retfale, autor
saznaje kako se mnogima život u gradu
ne razlikuje od onoga na selu. Dapače,
mnogi već godinama čekaju na uvođenje
komunalija, poput vode i struje koje su
davno platili, a to nezadovoljstvo je možda
najbolje opisati koristeći se izjavom
jednog ispitanika: “Na selu sam barem
imao pločnik!”. Malo vremensko putovanje
unazad koje nam ovaj film pruža prikazuje
iznenađujuće drukčiju sliku Osijeka od one
na koju smo navikli. Međutim, gledajući
posljednje kadrove u kojima partijski
činovnik opisuje stanovnicima Retfale
što će im sve omogućiti kako bi im životi
bili lakši i bolji, postaje nam jasno - ipak
nismo toliko različiti kao što bi se moglo
zaključiti.
a
GENERAL INFORMATION e ABOUT ESSEHIST

ABOUT ESSEHIST Luka Pejić

Essehist is a magazine written word ‘’oseka’’ which means ‘’low

and edited by the students tide’’. History of Osijek goes
of history from the Faculty of back to the first Celtic settlings,
Philosophy in Osijek whose clashes of Roman emperors,
editor in chief is Luka Pejić. Main Ottoman invasions, Habsburg
purpose of the magazine is to rule, industrial revolution of
encourage students to research, the 19th century, up to modern
write, and publish their works. warfare destruction and
Its name was coined by Marko challenges of the contemporary
Bagić and it is the acronym of world. All works that are
‘’Esseg’’ (old German name for published in this issue deal
Osijek) and ‘’historia’’. Each issue with Osijek and most students
is theme-based and totalitarian have used authentic sources for
regimes were chosen to be the their research. Texts have been
central topic of the first issue corrected by colleagues who
(2009). Texts deal with Stalin’s study the Croatian language
personality, Leni Riefenstahl’s while several professors of
cinematography, works of history have reviewed them.
art made by dictators, secret In order to make our
services, and similarities between magazine better and gradually
totalitarianism and atheism, just internationalize it, we would
to name some. Cover, comic, appreciate it if you would be so
and overall design was done by kind as to send us your comments
Domagoj Rapčak. and suggestions at our e-mail
City of Osijek and its rich history is in the focus of the Essehist cover, address: essehist@gmail.com

a
second issue of Essehist. Osijek is the fourth largest city issue No. 1
in Croatia and centre of the country’s eastern region of
Slavonia. It is located on the right bank of the river Drava
and its name is believed to have been derived from the

Essehist authors and contributors at the presentation of the first issue (20/12/2009)

b 101 b
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

KRONOLOGIJA
Izbor najznačajnijih događaja iz povijesti grada Osijeka spomenutih u ovom broju Essehista

keltsko-latenska kultura 4. – 1. za vladavine cara Hadrijana

na području Osijeka st. pr. Kr. 133. Mursa dobiva status kolonije
(Colonia Aelia Mursa)
bitka kod Murse između cara 351.
Konstancija II. i Magnencija prvo spominjanje Osijeka pod
1196. mađarskim nazivom Ezek,
Korođi postaju stvarni i apsolutni kao trgovišta i prijelaza
gospodari Osijeka (posljednji veliki 1353. preko Drave
član ove obitelji umire oko 1459.)
1496. prvi spomen naselja Retfale
Sulejman Veličanstveni u
kolovozu osvaja Osijek koji će pod 1526. službeno je 1. kolovoza
osmanskom vlašću biti 161 godinu 1712. počela izgradnja goleme vojne
tvrđave pod zapovjedništvom
Isusovci otvaraju prvu gimnaziju 1729. generalfeldmaršala Johann
Stephan von Beckersa
izgrađena stara gornjogradska 1732.
župna crkva sv. Petra i Pavla 1739. Osijekom hara ‘’crna smrt’’
(kuga) i pustoši kuće
nastanak perivoja Gradski vrt 1750.
1784 utemeljeno Građansko
ujedinjuju se tri gradske općine: streljačko društvo u Osijeku
Nutarnji grad (Tvrđa), Gornji grad i 1786.
Donji grad 1800. Osječane po prvi put
posjećuje cirkus
Osijek proglašen slobodnim 1809.
kraljevskim gradom 1814. Osijek ima oko 9.000 stanovnika,
po čemu je najveći grad u
Hrvatskoj
osnovano Osječko
radničko-obrazovno društvo 1849. predala se mađarska vojska u
(Arbeiterbildungsverein), 1867. Tvrđavi i 14. veljače položila oružje
prvo radničko društvo
na ovim prostorima 1870. otvorena realna gimnazija

novčanim sredstvima
u promet pušten tramvaj s 1874. Kohlhoffer-Huttler-Monspergove
konjskom zapregom 1884. zaklade nastaje prva prava bolnica
(prvi u Hrvatskoj)

otvorena viša trgovačka škola 1893.

1894.- gradnja župne crkve
1900. sv. Petra i Pavla u Osijeku
izbio generalni štrajk 1905.
radnika, prvi u Hrvatskoj
1912. održana prva filmska
osnovan prvi osječki nogometni predstava u kinu Urania
klub imenom Športski 1916.
đački klub Slavija

b 102 b
 SPONZORI

Arkkidam d.o.o. Osijek

Državni arhiv u Osijeku

Grad Osijek

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

Karolina d.o.o.

Vodogradnja Osijek d.d.

Vodovod - Osijek d.o.o.

Žito d.o.o.

Posebna zahvala
prof. dr. Peteru Kuzmiču
Filozofskom fakultetu u Osijeku
ESSEHIST e OSIJEK 2010.

b 104 b
OSIJEK KROZ POVIJEST e ČLANAK

b 105 b
 Konjski tramvaj na glavnom trgu (snimljeno oko 1915. godine)
Kada je 1884. u promet pušten tramvaj s konjskom zapregom, Osječani su postali ponosni vlasnici prvog tramvaja u Hrvatskoj i među prvima u srednjoj Europi. Konjski tramvaj započinjao je svoju dnevnu
rutu kod crkve sv. Roka u Gornjem gradu i nastavljao preko Glavnog trga i Kapucinske ulice, te skretao u Tvrđu i prolazio kroz tvrđanski Glavni trg, pa sve do Casina u Donjem gradu, današnje zgrade
Dječjeg kazališta. Ubrzo su postavljene pobočne tračnice koje su vodile do gornjogradskog kolodvora preko kazališta ili do Gradskog vrta u Novom gradu. Ako biste se poslije kazališne predstave ili
plesne zabave u Gradskom vrtu našli bez prijevoza, bili bi bez brige jer u takvim je prilikama obično organizirana noćna vožnja. Jedini problem bio je ukoliko je vaše društvo bilo poveće jer je u tramvajskim
kolima bilo svega 16 sjedala, te je bilo strogo zabranjeno stajati u vožnji. Oni koji su sav novac potrošili na zabavi pješačili bi jer se uz kočijaša u tramvaju nalazio i kondukter. Zanimljivo je da gradski
činovnici nisu morali plaćati kartu. Približavanje kola stajalištu označavalo se zvonjavom zvončića. Osječani su s vremenom sve više koristili usluge vožnje konjskog tramvaja te se prihod od vožnje u
prvih deset godina udvostručio. Ipak, ubrzo se pokazala potreba za električnim tramvajem koji je naposljetku uveden 1926. godine. Te godine su iscrpljeni i stari konji Sultan, Doran i Cigan posljednji put
prošli osječkim ulicama vukući zadnja, cvijećem okićena kola konjskog tramvaja.
Piše: Sanja Banjeglav
Literatura
1. Zlata Živaković-Kerže, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Osijek, 1996.
2. Zlata Živaković-Kerže, Svaštice iz starog Osijeka, 2. izdanje, Hrvatski institut za povijest Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Osijek, 2001.