Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet

Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma

Diplomski studij Šumarstvo, Uzgajanje i uređivanje šuma s lovnim gospodarenjem

II. godina, I. semestar

Akad. god. 2018./2019.

ŠUMSKI POŽARI

Dora Gortan
Antonia Iveković
SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………………………………………………...3

2. ŠUMSKI POŽARI……………………………………………………………………………3

3. VRSTE ŠUMSKIH POŽARA……………………………………………………………......5

4. NASTAJANJE ŠUMSKIH POŽARA………………………………………………………..7

4.1. Vrijeme i podneblje…………………………………………………………………7

4.2. Geološki preduvjeti za nastanak šumskih požara……………………………..........8

4.3. Tlo i šumski požari………………………………………………………………….8

4.4. Reljef i njegova uloga u šumskim požarima………………………………………..9

4.5. Vegetacija i šumski požari………………………………………………………….9

5. PROCJENE OPASNOSTI OD ŠUMSKIH POŽARA………………………………….......10

5.1. Struktura sustava procjene…………………………………………………….......11

5.2. Ustanove koje sudjeluju u sustavu procjene…………………………………........12

5.3. Struktura kanadskoga meteorološkog indeksa požara (FWIS)……………............13

5.4. Povijest gašenja požara……………………………………………………………16

6. SANACIJA I OBNOVA ŠUMSKIH POVRŠINA NAKON POŽARA……………………17

6.1. Prioriteti sanacije i obnove………………………………………………………..17

6.2. Metode sanacije i obnove………………………………………………………....18

7. LITERATURA……………………………………………………………………………...21
1. UVOD

Vatra, kao najstarije oruđe razvoja kulture i civilizacije, danas postaje sve većom prijetnjom

prirodnim izvorima kao što su šume, tlo, voda i krajolik. Razvitkom i globalnom dostupnošću

tehnologije, čovjekov utjecaj primjetan je u gotovo svakom dijelu svijeta.

Posljednjih su desetljeća šumski požari u stalnom porastu u cijelom svijetu. To se objašnjava

sve intenzivnijim prometom i sve gušćom mrežom infrastrukturnih vodova (ceste, željeznice,

elektrovodovi, naftovodi i sl.) te postupnim nezadrživim prodiranjem civilizacije u prije zatvorena,

nepristupačna i prostrana šumska područja. Svi ti utjecaji, uz povoljne ostale čimbenike (klimatske,

pedološke, vegetacijske i sl.), utječu na broj i veličinu požara.

Osim golemih materijalnih (društveno-ekonomskih) posljedica, šumski požari primarno su

snažan ekološki destabilizator u prirodi.

“...između najvažnijih problema zaštite šuma na kršu, u mediteranskoj zoni, šumske požare, bez

ikakve dileme, stavljam na prvo mjesto kao stalnu opasnost za kulture i šume ovog područja...”

(Androić, 1971)

2. ŠUMSKI POŽARI

Prema Dimitrovu (1987), šumskim se požarom naziva „stihijsko, nekontrolirano rasprostiranje

vatre po šumskoj površini bez obzira na njen intenzitet”.

Pod šumskim zemljištem, u kontekstu šumskih požara, a prema istom autoru, razumijevaju se,

osim šumskog zemljišta obraslog različitim vrstama drveća, i degradirani i devastirani tereni s

pojedinačnim stablima i grmovima, šumske enklave, livade, pasišta i poljoprivredna zemljišta brdsko-

gorskih područja, koja su zbog prirodnih osobitosti i uvjeta gospodarenja predviđena za šumsko

zemljište.

Vatrom na šumskoj površini smatraju se “sva zapaljenja i izgaranje trave i žbunja, svih vrsta

drveća i drvnih materijala, raslinja, te njihovih otpadaka, bolesnog drveća, suharaka, lišća, iglica,

češera i dr.”

3
 Šumu čini šumsko tlo obraslo drvećem, grmljem i prizemnim rašćem, gdje se trajno proizvodi

drvna tvar i općekorisna dobra izražena u ekološkim (zaštitnim) i društvenim (socijalnim) funkcijama

šume.

Sav živi ili mrtvi organski materijal koji je na šumskom zemljištu, predstavlja šumski gorivi

materijal.

Međunarodne se definicije u požarnoj terminologiji razlikuju. Goldammer (1991) daje definiciju

šumskih požara (Forest fire): “svaki požar na zemljištu definiranom kao šumsko po nacionalnoj ili

internacionalnoj klasifikaciji”. On luči i Wildland fire – “svaki požar koji nastaje na Wildland-u”, a to

su pak prirodna (šumska) područja koja nisu intenzivno iskorištavana (napuštena poljoprivredna

zemljišta s prirodnom sukcesijom, ekstenzivno zatravljena zemlja s drvnom komponentom, degradirani

šumski ekosustavi, zaštićena vegetacija, nekomercijalne šume i sl.). Autor luči i pojam Wildfire koji

predstavlja “svaki neplanirani požar ili požar što ga je izazvao čovjek, koji ne ispunjava ciljeve

gospodarenja vegetacijom i zato zahtijeva supresiju i odgovor gašenjem”. Prescribe fire je, prema

Goldammeru (1991), “svaka vatra zapaljena po preporuci (propisana vatra)”. Ona se pisano propisuje

izjavom koja definira značajke vatre, utjecaje koji su zahtijevani da bi se ispunili planirani ciljevi

upravljanja resursima.

Kontrolirani požari pale se nakon gole sječe (clean cut) radi prirodne sukcesije u obnovi čime

se i reducira potencijalni gorivi materijal u šumi. Goldammer (1991) navodi četiri glavna razloga

paljenja kontroliranih požara: 1. lov, 2. spaljivanje drvenaste vegetacije za dobivanje trave za ispašu

ili poljoprivrednu proizvodnju, 3. čišćenje polja od poljoprivrednih ostataka, 4. uklanjanje šumskih

ostataka i sirovog humusa radi regeneracije produktivnih zdravih šumskih staništa.

Požari u svojoj destruktivnoj snazi predstavljaju veliku opasnost za biljke, životinje i biološku

stabilnost tla. Osim ekonomskih i ekoloških šteta, stradavaju i ljudski životi. Jedna od glavnih

opasnosti širenja vatre jest njezina ekstenzivna (i nekontrolirana) upotreba u poljoprivredi. Tu

problematiku vezujemo i za socijalni aspekt depopulacije ruralnih područja iz kojih je stanovništvo

migriralo u gradove. Osim toga što nema tko čistiti (iskorištavati) šume, sada ih nema ni tko gasiti. To

se smatra problemom svih mediteranskih zemalja. U ostale razloge nastanka požara ubrajamo i

4
turizam, tj. izlete urbanog stanovništva u prirodu, gdje su neznanje i arogancija glavni krivac za

nastanak požara. Sljedeći su razlog gradnja vikendica unutar osjetljivih šumskih područja.

3. VRSTE ŠUMSKIH POŽARA

Više je klasifikacija vrsta šumskih požara. Svaki sustav u pojedinim zemljama daje svoju

klasifikaciju. U nas je općeprihvaćena klasifikacija Dimitrova (1987):

Prema načinu nastanka:

a) prirodni (nekontrolirani, divlji, stihijski)

b) umjetni (kontrolirani, planirani)

Planiranim se požarima obavljaju određeni poslovi u gospodarenju šumama, npr. raščišćavanje

mjesta prijašnjih sječa, paljenje različitoga drvnog otpada kao što su suha izvaljena stabla, granjevina i

sl. kao prevencija od požara, uništavanje nepoželjnog raslinja – korova; borba protiv patogenih

mikroorganizama i štetnih kukaca, olakšavanje regeneracije pomlatka drveća – poticanje izbojne snage

iz panja i poboljšanje uvjeta staništa divljih životinja. Takvi su požari uvijek pod nadzorom stručnjaka.

Druga podjela šumskih požara koja se i najčešće primjenjuje u nas nastala je na osnovi tipa

gorivog materijala. Ako šumu promatramo kroz njen morfologijski sastav kao fitocenozu u potpunom

razvoju kroz slojeve drveća, grmlja i prizemnog raslinja, uviđamo da, s aspekta požara i gašenja,

susrećemo različit gorivi materijal, koji može biti pod zemljom ili na zemlji. S takvoga gledišta šumske

požare dijelimo na:

a) podzemni požar ili požar korijenja i treseta

b) prizemni ili niski požar

c) požar u krošnjama ili visoki požar (ovršni požar)

d) požar osamljenog drveća i grmlja

5
 Podzemni požar ili požar korijenja i treseta (požar tla) zahvaća humus i tresetne slojeve, koji su

ispod šumske organske prostirke ili nerastvorenog dijela površinskoga sloja šumskoga tla. Napreduje

vrlo polagano i uporno, stvara veliku toplinu i razara materijal prilično jednolično. Požar treseta može

trajati (“tinjati”) nekoliko mjeseci. Podzemni požar može, izuzetno, nanijeti veće štete ako uništi

korijenje drveća. U krškom terenu uništava humus između kamenja i isušuje tlo, pa ugibaju stabla i

mlade biljke. Ovakav tip požara otkriva se i gasi vrlo teško. Kategoriziramo ga po jačini na sljedeći

način: H < 25 cm – slabi, 25 < H < 50 cm – srednji, 50 cm < H – jaki; (H – visina požara).

Prizemni požar nastaje kada se zapali gornji sloj šumske organske prostirke, te podstojno

grmlje i pomladak šumskoga drveća. To je najčešći tip požara koji se pojavljuje u svim tipovima šuma.

Ovisno o tipu šume (vrsta drveća, zastupljenost sloja prizemnog raslinja i grmlja, količina listinca i dr.),

nastat će određene štete u sastojini. Tako u odrasloj šumi u kojoj nema suharaka, prizemni požar tek

malo može oštetiti žilišta i debla pojedinih stabala. Najštetniji je u mladiku, u sastojinama u dobi letvika

te pogotovo u mlađim šumama četinjača, koje najčešće potpuno uništi. U starijim sastojinama, napose

četinjača, može se prenijeti u krošnje te tako prelazi u požar u krošnjama (ovršni požar). Jači prizemni

požar u šumama u kojima je drveće tanke kore oštećuje žilište stabala i tada ugiba kambij, pa se suše

stabla, a mjestimice i cijele sastojine. Za uništenje kambija dovoljna je temperatura od 54 °C. Ovakav

požar djeluje selektivno te uništava gornji sloj humusa i oslobađa znatnu količinu hraniva. To

pospješuje rast vrsta kojima se hrane životinje. Prizemni kontrolirani požari sredstvo su za “tretiranje

šuma” napose u SAD-u i Australiji te npr. radi stočarstva u Finskoj, Škotskoj, Rusiji i drugdje.

Kategoriziramo ga po jačini na sljedeći način: H < 50 cm (v = do 1 m/min) – slabi, 50 < H < 150 cm (v

= do 3 m/min) – srednji, 150 cm < H (v = >3 m/min) – jaki.

Visoki šumski požar (ovršni požar) ili, kako ga još nazivaju, požar u krošnjama stabala, ona je

vrsta požara koja u cijelosti uništava šumski ekosustav. On je donekle ograničen na šume četinjača.

Kod tzv. letećih požara u krošnjama, vatra preskače s jedne krošnje na drugu i tako brzo napreduje.

Požar u krošnjama može nastati iz prizemnog, kad zapaljeni materijal na tlu poprimi jači intenzitet.

Ovakva vrsta požara zahvaća čitava stabla, a napose krošnje, kada zbog brzog širenja požara kroz

krošnje može dostići brzinu i do 10 km/h uz pojavu velikih plamenih jezika i jake vrtložne stupove,

proizvodeći velike vatrene kovitlace s obiljem zapaljivih iskri i ugaraka. Potpomognut vjetrom, takav

6
požar može uništiti velike komplekse šuma. On je uvijek štetan jer razara zahvaćene sastojine (erozijski

procesi). Osobito lako uništava borove sastojine, napose u Sredozemlju.

Požar stabala na osami obično nastaje od groma i stabla tada čitava gore. Najčešći je u

prašumama. Često ga uzrokuju i pastiri, šumski radnici ili izletnici ložeći vatru uz drveće.

4. NASTAJANJE ŠUMSKIH POŽARA

4.1. Vrijeme i podneblje

Vrijeme se definira kao trenutno fizičko stanje atmosfere nad određenim mjestom, dok klimu

definiramo kao ukupnost meteoroloških elemenata i pojava koji karakteriziraju srednje (prosječno,

poprečno) stanje atmosfere na određenom mjestu i u određenom višegodišnjem razdoblju ili, riječima

Köppena: “vrijeme se mijenja, no klima ostaje”.

Vrijeme i klima jako utječu na ekosustav te na njihove parametre: reljef, hidrografiju,

pedologiju, vegetaciju, zoologiju i dr. Za razliku od mnogih drugih prirodnih činitelja, na vrijeme i

podneblje za sada čovjek najmanje može utjecati. Klimatski čimbenici imaju izuzetno veliku važnost u

zaštiti šuma od požara.

Poznavanje podneblja (klime) od velike je važnosti za preventivu: za realno stupnjevanje

opasnosti i klasifikaciju šumskih terena s obzirom na požarnu ugroženost te za planiranje niza

preventivnih mjera i zahvata.

Najvažniji klimatski pokazatelji koji se uzimaju u razmatranje jesu vlaga i voda (oborine), jer

su oni, uz toplinu, najznačajniji za rast i razvoj biljaka te za zapaljivo stanje gorive materije. Osim toga,

sušna ili prevlažna razdoblja u godini posebno su važna, napose u vatrogasnoj preventivi (organizaciji),

kao i u slučaju sanacije izgorjele površine.

Drugi važan parametar jesu visoke i najviše temperature. Osim toga što izravno fiziološki

oštećuju biljke i dovode do njihova uginuća, idealna su pogodnost za pripremu staništa za izbijanje i

7
brzo širenje požara. U ocjenu opasnosti od požara ulaze elementi smjera i brzine vjetra, grmljavina,

insolacija te naoblaka.

4.2. Geološki preduvjeti za nastanak šumskih požara

Geološka građa utječe na mogućnost nastanka i uspješnog gašenja na ove načine:

a) geološki odnosi ili petrografski sastav stijena utječe na tip vegetacijskog pokrova,

b) požar će mnogo prije izbiti na suhim, bezvodnim terenima koji se sastoje od vodopropusnih stijena,

c) brzo i uspjelo gašenje katkad može biti otežano zbog različitih geomorfoloških osobitosti terena,

d) nakon požara najčešće se pojavljuju nepoželjni procesi kao što su povećana erozija ili opasnosti od

onečišćenja podzemne vode.

4.3. Tlo i šumski požari

Odnos tla i šumskih požara možemo promatrati dvojako: prije izbijanja požara i nakon požara.

Tlo je jedan od ekoloških čimbenika koji definiraju određenu vegetaciju na nekom području. Također

različiti tipovi tala nisu jednako pogodni za nastanak i širenje požara. Tako npr. duboka i vlažna tla ne

pogoduju nastanku i širenju požara za razliku od plitkih tala, bogatih listincem i suših stojbinskih uvjeta

koji su pogodni za nastajanje i brzo širenje požara.

Pedološki uvjeti nastajanja i širenja požara ovise o: šumskoj prostirci i o ostalom gorivom

materijalu, dreniranosti tla, kapacitetu uskladištenja vode u tlu i o stjenovitosti terena gdje se na manjim

površinama (škrape, pukotine) akumulira prostirka. S obzirom na opasnost od nastanka i širenja požara,

tipovi tala na kršu mogu se razvrstati u dvije skupine:

a) veća opasnost od požara: rendzine, crnice, rankeri, smeđe tlo na vapnencu i dolomitu

b) manja opasnost od požara: lesivirana, eutrična i koluvijalna tla, crvenice i rigolana terasirana tla

8
4.4. Reljef i njegova uloga u šumskim požarima

Reljef, zajedno s ostalim abiotskim ekološkim čimbenicima, klimatskim, edafskim,

geomorfološkim te biotskim čimbenicima utječe na stojbinske (ekološke) prilike. Sve to zajedno čini

povezani lanac čimbenika glede sprječavanja (prevencije) požara i podizanja (kultivacije) novoga

biljnog pokrova.

4.5. Vegetacija i šumski požari

U raznolikosti i specifičnosti svake pojedine šumske sastojine (prirodne ili antropogene) očituje

se njihova potencijalna ugroženost od požara s obzirom na vrstu i količinu zapaljivoga biljnog

materijala. O sastavu fitocenoze ovisi i brzina i trajanje požara, način širenja te sanacija i regeneracija

izgorjelih površina.

Općenito je poznato da su primorske šumske fitocenoze, s obzirom na sušne klimatske uvjete te

kseromorfnu građu flornog pokrova, u pravilu lakše zapaljive od kontinentalnih šuma. Osim toga i

kemijski sastav drveća mnogo utječe na zapaljivost šume. Budući da mediteranske vrste imaju obilje

smole (četinjače) ili eteričnih ulja, ugroženije su od požara. Isto tako su uz četinjače (primorje i

kontinent) i vazdazelene šume (makije i garizi) mnogo podložnije požarima od listopadnih listača koje

su teže zapaljive i slabije podržavaju vatru.

Na pogodnost izbijanja šumskih požara utječu još i floristički sastav, uređenost šuma, provedba

uzgojnih mjera njegom, čišćenjem i prorjedom. Šume jednolična i siromašna sastava (monodominantne)

većinom su lakše zapaljive i podložne bržem širenju požara od šuma mješovitoga flornog sastava.

Razlog je tomu što se pojedina vrsta drveća i grmlja razlikuje po mogućnosti zapaljenja i podržavanja

vatre. Najugroženije su svakako monokulture i plantaže. Zbog toga se kao jedna od mjera zaštite šuma

od požara preporučuje osnivanje mješovitih kultura (nasada, polikultura). U mediteranskom dijelu

(borove sastojine) zbog velike frekvencije ljudi (turizam) veliku opasnost čine neuređene, nečišćene i

nenjegovane borove sastojine (kulture i prirodne šume), posebice uz turistička odredišta, gdje je

vjerojatnost izbijanja požara nemarom i nepažnjom golema. Isto tako smatra se da izvođenje

protupožarne prosjeke (s elementima šumske ceste ili bez njih), osim toga što čine znatan doprinos u
9
mjerama zaštite od požara (opažačka aktivnost, pristup u slučaju požara i sl.), ako se ne održavaju i ne

koriste, izrastu u vegetaciju koja je, u pravilu, veoma zapaljiva.

5. PROCJENE OPASNOSTI OD ŠUMSKIH POŽARA

Osnovni pristup svakog sistema procjene opasnosti od šumskih požara jest odgovoriti na ova tri

ključna pitanja: kada će se požar pojaviti, gdje će se pojaviti, kako će se razvijati?

Odgovor na prvo pitanje određuje požarne sezone, na drugo omogućuje određivanje područja, a

odgovor na treće sadrži mjere koje treba poduzeti radi suzbijanja požara (Dimitrov, 1987).

Na pitanje kada će se požar pojaviti nema jedinstvenog odgovora. Sezona opasnosti od požara,

odnosno razdoblje u kojemu mogu nastati šumski požari počinje otapanjem snježnog pokrivača u šumi,

a završava dugotrajnim jesenskim kišnim periodom ili ponovnim stvaranjem snježnoga pokrivača.

Ovisno o klimatskim i vegetacijskim uvjetima, vrijeme početka i završetka sezone opasnosti od požara

za određena je područja različito.

Odstupanja od srednjih klimatskih prilika za lokalna područja mogu biti presudna za pojavu

šumskih požara, koji mogu iznenaditi vatrogasne jedinice i prerasti u katastrofalne požare.

Gdje će se pojaviti požar – za procjenu opasnosti od šumskih požara za pojedine lokalitete rabe

se određeni sistemi koji se temelje na vrijednostima različitih indeksa. Indeksi moraju opisivati stanje

dviju osnovnih komponenata opasnosti:

- stanje šumskih goriva definirano njihovom vrstom, volumenom, stanjem, vlažnošću,

rasporedom i smještajem na tlu,

- rizik od požara ili vjerojatnost izbijanja požara definiran razinom aktivnosti činitelja koji

uzrokuju požar.

Stanje šumskih goriva procjenjuje se izravno (uzimanjem njihovih uzoraka) i posredno (na

temelju meteoroloških podataka). Ta procjena daje početnu vjerojatnost ili indeks požarnog rizika za

predviđanje težeg ili lakšeg početka gorenja šumskih goriva.

10
 Odgovor na treće pitanje, kako će se nastali šumski požari razvijati, zapravo je najteži odgovor

i još su uvijek u tijeku znanstvena istraživanja u više zemalja svijeta. Istraživanja fenomena šumskih

požara u svijetu rezultiralo je razvojem sistema procjene opasnosti i procjene ponašanja požara, što je

zasad vrhunsko dostignuće u preventivnoj zaštiti šuma od požara. Uloženo je dosta napora kako bi se

ispitao model maksimalnih brzina širenja požara i ponašanja vatre u šumskim gorivima. Izraz

“ponašanje” primijenjen za divlji požar obuhvaća niz karakteristika koje opisuju brzinu širenja vatre,

slojeve goriva koje zahvaća (troši), opći oblik njezina perimetra, njezin iznos otpuštanja energije duž

perimetra, način širenja i geometriju plamenova duž perimetra.

U posljednje se vrijeme radi na istraživačkim projektima u nastojanju da se što točnije

prognozira mogući razvoj šumskog požara. Razvijeni su modeli širenja vatre, na kojima će se temeljiti

organizacija rada protupožarnih službi.

Cjeloviti odgovori na tri pitanja u vezi s procjenom kada, gdje i kako veoma su potrebni za

organizaciju preventivnih mjera, a to znači za sveobuhvatne mjere radi sprečavanja nastanka požara.

Valja procijeniti kada i gdje će se požari pojaviti da bi se moglo djelovati ondje gdje je to potrebno.

5.1. Struktura sustava procjene

Općenita struktura koju bi sustav procjene šumskih požara trebao imati i kojemu sustavi u

upotrebi u različitim zemljama više ili manje odgovaraju prikazana je na slici 1. Taj sustav daje tri

razine informacija s jednim nivoom ulaznih podataka. Prva razina infomacija jesu međuindeksi koji

analizom podataka daju prijeko potrebne mjere prevencije i nužna sredstva suzbijanja. Druga razina

informacija ili krajnji indeksi određuju rizik od požara i ponašanje vatre prema stanju goriva.

Treća je razina informacija konačni odgovor na pitanja koja tvore procjene. Takav sistem može također

poslužiti za analizu općenitoga stanja na nekom području radi planiranja kontrole šumskih požara.

11
Slika 1. Općenita struktura sustava procjene rizika od šumskih požara
ČINITELJ STANIŠTE ZRAK TEREN UZROCI VRIJEME MJESTO POVIJEST
prevladavajuća vrsta drveća kiša izloženost klase mjesec regija vatra
silvikulturni uvjeti suša nagib cestine dan transport cestina
ULAZNI opterećenje gorivom vlaga sat rute
PODACI temperatura

MEĐUIN- indeks vjerojatnost komponenta uzrok trenutačni lokalni osnovni

DEKSI jačine vatre zapaljenja širenja Intenzitet rizik rizik rizik

KRAJNJI I N D E K S R I Z I K
INDEKSI PONAŠANJA VATRE PO PROSTORU I VREMENU

ODGOVOR TRENUTAČNA
OPASNOST

5.2. Ustanove koje sudjeluju u sustavu procjene

Ovisno o ovlastima i zadacima, potrebno je da u procjeni sudjeluju tri vrste tijela ili ustanova:

šumarske službe, meteorološke službe i službe sigurnosti.

Njihova suradnja zahtjeva koordinirani način rada i jednoznačne procedure. Statistika o

požarima trebala bi postojati i pri šumarskim službama, a procjene zapaljivosti goriva pri službi

sigurnosti.

Koordinacija u radu šumarskih službi i službi sigurnosti veoma je važna pri određivanju uzroka

požara i dogovaranju u vezi s procedurom za njihovo utvrđivanje na terenu. Klasifikacija uzroka požara

kao “nepoznatog” slabi izglede za buduće prognoze i njihovu upotrebu u prevenciji požara.

Iako se od meteoroloških službi dobivaju potrebne informacije, korisno je da one u

kratkoročnim prognozama daju i informacije koje mogu biti važne za nenadani razvoj požara i

opasnosti vezane uz to, kao što su promjene smjera i brzine vjetra, udari vjetra itd. Meteorološke i

šumarske službe trebale bi razmjenjivati podatke i informacije što ih dobivaju iz meteoroloških stanica

šumarskih službi.

12
5.3. Struktura kanadskoga meteorološkog indeksa požara (FWIS)

Osnovna načela i metode koje se u svijetu primjenjuju u prevenciji odnosno procjeni

opasnosti i pretkazivanja vladanja šumskih požara, temelje se na grupiranju živih i mrtvih šumskih

goriva i procjeni vlage u njima. Na osnovi tih podataka i određenih sustava izračunavanja,

dobivaju se parametri procjene opasnosti za nastanak šumskog požara, a pretkazuje se i njegovo

vladanje.

Sistem procjene opasnosti od požara kojim se koristimo u našoj zemlji jest Kanadski

sistem procjene opasnosti od šumskih požara (CFFDRS – Canadian Forest Fire Danger Rating

System), koji se sastoji od dvaju osnovnih podsistema: Kanadski sistem meteorološkog indeksa

šumskih požara (FWIS – Fire Weather Index System), koji daje numeričku procjenu relativnoga

požarnog potencijala kod standardnih tipova goriva. Sistem je baziran isključivo na vremenskim

promatranjima. Drugi glavni podsistem CFFDRS jest Kanadski sistem predviđanja ponašanja

šumskih požara (FBPS – Fire Behavior Prediction System) i sastoji se od triju komponenata: stope

širenja, potrošnje goriva i linearnog ili frontalnog intenziteta požara. Ključna razlika između ovih

osnovnih podsistema jest u tome što se sistem FBPS temelji na varijabilnom, a sistem FWIS na

standardnom gorivu.

Prvi veći podsustav CFFDRS-a bio je kanadski sustav meteorološkog indeksa šumskog

požara FWI. Sustav FWI prvo je uveden širom Kanade 1971. te je prošao nekoliko preinaka. On

daje relativne mjere vlage goriva i potencijala vladanja vatre. Odnosi se na standardnu borovu

šumu, a njime se služi i hidrometeorološka služba u Hrvatskoj.

13
Slika 2. Blok-dijagram kanadskog meterološkoga indeksa požara s englesko-hrvatskim kraticama
STRUKTURA KANADSKOG SISTEMA METEOROLOŠKOG INDEKSA ŠUMSKOG
POŽARA
POŽARNA TEMPERATURA TEMPERATURA TEMPERATURA
METEOROLOŠKA RELATIVNA VLAGA RELATIVNA VLAGA KIŠA
MOTRENJA VJETAR KIŠA TEKUĆI MJESEC
KIŠA VJETAR DULJINA DANA

ŠIFRE VLAŽNOSTOSTI šifra vlažnosti šifra vlažnosti srednjeg šifra vlažnosti kru-
GORIVA finog goriva (FFMC) goriva (DMC) pnoga goriva (DC)

indeks početnoga indeks ukupnog

širenja (ISI) goriva (BUI)
INDEKSI
PONAŠANJA
POŽARA
Indeks opasnosti od
požara (FWI)
Englesko-hrvatski ekvivalent
FFMC (Fine Fuel Moisture Code) PVFG (Pokazatelj vlažnosti finog goriva)
DMC (Duff Moisture Code) PVSG (Pokazatelj vlažnosti srednjeg goriva)
DC (Drought Code) PVKG (Pokazatelj vlažnosti krupnoga goriva)
ISI (Initial Spread Index) IPŠ (Indeks početnog širenja)
BU (Buildup Index) IUG (Indeks ukupnoga goriva)
FWI (Fire Weather Index) IOP (Indeks opasnosti od požara)

Drugi veći podsustav CFFDRS-a bio je začet u modularnu pristupu istraživanja stvarnih

obilježja vladanja vatre u specifičnim tipovima goriva od lokalne važnosti. Specifični je tip goriva

kompleks goriva dovoljne homogenosti i prostiranja na nekom području dovoljne količine, na

kome se može održati ravnotežno vladanje vatre tijekom duljeg razdoblja. Razvijeni “indeks

gorenja” ili “indeksi vladanja vatre” tijekom sedamdesetih, izdani su kao regionalni dodaci sustavu

FWI. Revidiran pristup za pretkazivanje obilježja vladanja požara u kompleksima specifičnog

goriva uveden je ranih osamdesetih. Koncept je poznat kao kanadski sustav pretkazivanja vladanja

šumskog požara, FBP.

14
 Slika 3. Struktura sustava za pretkazivanje ponašanja šumskog požara (FBP)

Tip goriva u FFMC, ISI i Postotak nagiba Visina Proteklo vrijeme

FBP sustavu BUI brzina i Smjer nagiba Širina/duljina Točkasto ili
smjer vjetra nagore Datum linijsko paljenje

↓ ↓ ↓ ↓ ↓
Sadržaj Tip i
Goriva Vrijeme Reljef vlage u trajanje
lišću prognoze

↓
KANADSKI SUSTAV PROCJENE
PONAŠANJA ŠUMSKOG POŽARA

↓ ↓
Primarne Sekundarne

Brzina širenja, Potrošak goriva,
Intenzitet čeone vatre, Opis vatre
(spaljeni udio krošnji i tip vatre)
Udaljenost širenja čeone, bočne i povratne vatre
Brzina širenja bočne i povratne vatre
Eliptično područje vatre i perimetar
Brzina rasta perimetra
Odnos duljine prema širini

Ulazi sustava FBP čine tri veće skupine varijabli koje djeluju na vladanje vatre: gorivo,

vrijeme i topografija.

Gorivo – najnovija varijanta sustava FBP daje cjelovitu terminologiju klasifikacije tipa

goriva. Tip goriva određen je kao: “identifikabilna asocijacija gorivih elemenata posebnih vrsta,

oblika, veličina, rasporeda i kontinuiteta, koja će iskazivati karakteristično vladanje požara pod

određenim uvjetima spaljivanja”. Sustav FBP ustrojio je tipove goriva u pet većih grupa (četinjače,

listače, miješana šuma, drveni otpaci, otvoreno) sa 16 izabranih tipova goriva. Od korisnika tog

sustava zahtijeva se da odabere tip goriva koji najbolje odgovara stvarnim prilikama na njegovu

području.

15
 Vrijeme – grupa ulaznih varijabli za vrijeme zahtijeva brzinu i smjer vjetra te komponente

sadržaja vlage u finom gorivu (FFMC), indeks početnog širenja vatre (ISI) i indeks gomilanja

goriva (BUI) iz sustava FWI.

Topografija – učinak nagiba važan je za širenje vatre, a postotak nagiba primjenjuje se za

izračunavanje brzine širenja vatre. Prihvaćen je novi pristup koji uzima u obzir dodatne učinke

brzine vjetra i nagiba na širenje vatre u nizu situacija. Za najnoviju inačicu sustava FBP odabran je

pristup koji upotrebljava vektore kako bi se odredila brzina širenja vatre i smjer širenja.

Sadržaj vlage u lišću – sadržaj vlage u lišću crnogorice uvelike utječe na dvije osobitosti

vladanja vatre u crnogoričnim šumama, i to u započinjanju vatre i brzini širenja vatre u krošnjama.

Sadržaj vlage u lišću varira od min. 85 % do max. 120 %, ovisno o godišnjem dobu. Razdoblje

relativno niskih vrijednosti u proljeće i rano ljeto uzima se kao proljetni minimum.

O vremenskim uvjetima koji pogoduju nastanku i širenju šumskih požara Državni

hidrometeorološki zavod, tijekom sezone, preko radija i televizije te putem novina redovito obavještava

javnost. Svrha je tih obavijesti da se u prvom redu upozore turističke organizacije, šumska

gospodarstva, elektroprivreda, vodoprivreda i ostale društvene organizacije kako bi učinile sve što

mogu da se preventivna zaštita šuma od požara s uspjehom provede, jer te organizacije od šuma imaju

najviše koristi.

Državni hidrometeorološki zavod Republike Hrvatske nosilac je zadataka da od 1.travnja do

1.listopada izračunava dnevne meteorološke indekse opasnosti od šumskih požara (IOP), a za

katastrofalnih šumskih požara, osim IOP-a, obvezno je i dostavljati vrlo kratkoročnu prognozu za

područje zahvaćeno velikim šumskim požarom, s posebnim osvrtom na procjenu smjera i brzine

vjetrova.

5.4. Povijest gašenja požara

Za detekciju (otkrivanje) požara u zaštiti šuma od požara, još 1919. godine u kanadskoj

pokrajini Quebec, rabljena su dva hidroaviona HS-21, a 1928. godine, istraživanja u procjeni opasnosti

od požara započeo je James G. Wright.

16
 U gašenju šumskih požara, zrakoplovi su prvi put sudjelovali 1931. u SAD-u kod Sacramenta u

Kaliforniji, dok je prvi put šumski požar bio bombardiran iz zraka 9. rujna 1950. godine u Kanadi, u

pokrajini Ontario.

Stručnjaci iz SAD-a i Kanade koji se bave protupožarnom zaštitom šuma sastali su se s

proizvođačima protupožarne opreme i aviona “Canadair Limited” kako bi razvili što učinkovitiju

tehnologiju (avion) gašenja požara. Slijedom toga, u listopadu 1967. godine, tvrtka “Canadair Limited”

proizvela je specijalni avion “Canadair CL-215”, koji ima dva rezervoara sa 5 346 litara vode.

U protekla dva desetljeća učinjen je velik napredak u usavršavanju sredstava i u organizaciji

zaštite šuma od požara. U pojedinim zemljama vatrogasnim su jedinicama uz raznovrsnu modernu

opremu, na raspolagnju i različiti tipovi helikoptera i transportni zrakoplovi, koji služe za izbacivanje

vode ili retardanata (poput pjene, koja udvostručuje površinu učinka, upija toplinu i produljuje vrijeme

ispravanja; po nekim procjenama, pjena je 3-5 puta učinkovitija od vode, lako se njome rukuje, jeftina

je te ne šteti okolišu) i specijalno podučenih padobranaca vatrogasaca (kao i njihove opreme) blizu

mjesta na kojem je izbio šumski požar.

Osim helikoptera i aviona te rotirajućih televizijskih kamera, koje omogućuju pregled nad

određenim šumskim kompleksom u svakom trenutku, u posljednje se vrijeme radi otkrivanja šumskih

požara upotrebljavaju i sateliti Landsat, Spot i Nimbus. U upotrebi je više satelita koji promatraju Zemlju

s različitih visina različitim instrumentima. Jedino su moguća prepreka izrazito kompaktne oblačne

strukture.

6. SANACIJA I OBNOVA ŠUMSKIH POVRŠINA NAKON POŽARA

6.1. Prioriteti sanacije i obnove

Većina autora koji su pisali o potrebi saniranja i pošumljavanja izgorjelih površina slažu se da

površine treba pošumiti, omogućiti stvaranje određenoga vegetacijskoga sklopa, čime bi se spriječila

17
erozija tla. Posebice se to odnosi na potrebe sanacije požarišta u mediteranskom dijelu, uz naša

turistička odredišta, gdje su općekorisne funkcije šuma primarne.

S melioracijskog aspekta također možemo govoriti o područjima na kojima, osim toga što

imaju priroritet u melioraciji, moramo voditi računa o biološko-ekološkim svojstvima pojedinih vrsta,

njihovim zahtjevima za stojbinskim uvjetima. Također, tu je često slučaj i gospodarske opravdanosti

saniranja takvih terena s obzirom na velika prostranstva krša. Još jedan aspekt je važan, a to je

pejsažno-estetski jer su velika prostranstva krša u području naše najintenzivnije aktivnosti

(gospodarstvo, turizam).

6.2. Metode sanacije i obnove

Iz dosadašnjih istraživanja šumarske prakse, poznate su sljedeće metode biološke sanacije

izgorjelih površina:

a) prepuštanje prirodnoj sukcesiji,

b) sadnja biljaka,

c) sjetva sjemena,

d) kombinacija prethodnih metoda.

a) Prepuštanje prirodnoj sukcesiji – u normalnim uvjetima razvitka biljni se pokrov većinom

razvija prema najsloženijim vegetacijskim tipovima (progresivna sukcesija). U našim krajevima to su

šumske klimatske i paraklimatske zajednice koje su u optimalnoj ravnoteži s prirodnim uvjetima

biološke podloge klime i tla. Obratan razvitak i promjene (regresivna sukcesija) od šume prema

jednostavnijim vegetacijskim tipovima (npr. borovi, makija, šikara, travnjaci, kamenjara) većinom su

popratne pojave i posljedica čovjekove djelatnosti (npr. sječa šuma, pašarenje, požari, onečišćenje

okoliša).

Požar uzrokuje regresivnu sukcesiju vegetacije te se na paljevinama, ovisno o tipu vegetacije

prije požara i biološko-ekološkim uvjetima, razvijaju specifični degradacijski tipovi vegetacije. Na

18
površinama izgorjelih borovih sastojina one nam mogu biti vrlo značajan pokazatelj u kojem smjeru

šumarskim zahvatima usmjeriti i potpomagati vegetaciju.

b) Sadnja biljaka – vrlo često, da bi se meliorirala izgorjela površina, primjenjuje se neka od

metoda sadnje, a koju ćemo primjenjivati ovisi o:

- izboru vrste koju ćemo saditi

- tipu i starosti sadnice (sadnice obloženog (kontejner) ili slobodnog (golog) korijena)

- vremenu pošumljavanja

- pripremi tla za pošumljavanje

- materijalnim uvjetima

Jedan od načina melioracije izgorjelih površina, napose kada nema dovoljne prirodne

sukcesije (npr. nakon višekratnih požara na istoj površini), jest i priprema tla podkopavanjem koja se

pokazala izuzetno uspješnom, posebice na vrlo teškim terenima.

c) Sjetva sjemena – često se na izgorjelim površinama primjenjuje sjetva, i to omaške ili na

hrpice, što se pokazalo uspješno u praksi. Svakako da sjetva traži da se prethodno pripremi tlo ovisno

o stupnju zakorovljenosti i degradacije (erodiranosti).

Zanimljiv način sanacije i melioracije požarišta jest i sjetva travnim smjesama (Bromus sp.,

Agropyron sp., Stipa sp. i mnoge druge).

d) Kombinacija prethodnih metoda – sjetva se može često primjenjivati kao naknadna

metoda melioracije, često u kombinaciji s prethodno obavljenom sadnjom i njegovanim izbojcima

autohtonih listača. Isto tako mogu se istodobno kombinirati i sjetva i sadnja.

Osnovna pitanja pri pošumljavanju degradiranih zemljišta postavljaju se pred znanost otkako

se ona suočava s tom problematikom. Prvo je pitanje pri planiranju pošumljavanja treba li ga

provoditi autohtonim ili alohtonim vrstama. O tome postoje kontroverzna mišljenja. Glede drugog

19
pitanja, koje se odnosi na podizanje monokultura ili polikultura, uglavnom se svi autori zalažu za

biološko-ekološki stabilnije polikulture. Za uspjeh pošumljavanja svakako je važan i kvalitetan sadni

materijal, što znači najprije osigurati kvalitetno i zdravo sjeme te adekvatnu i optimalnu tehnologiju

uzgoja sadnog materijala.

Autohtona šumska vegetacija u degradacijskom stadiju panjače ili makije apsolutno ima

neusporedivo veću ekološku vrijednost od umjetno podignutih kultura alepskog bora na šumskom

staništu.

Četinjače svoje mjesto mogu (i trebaju) naći prigodom melioracije degradiranih šumskih tala

i tala koja su izgubila svojstva šumskoga tla. To ima opravdanje u tome što borovi kao pionirske vrste

stvaraju dobre uvjete za postupni povratak autohtone vegetacije.

Pravilnim postupkom pri osnivanju borovih kultura (alepskog, crnog i dr.), a adekvatnom

njegom, dolazimo do konverzije sastojinskog oblika, tako da od čiste kulture bora, preko mješovite

sastojine bora i listača dođemo do autohtone sastojine listača sa svim njezinim pratilicama.

20
7. LITERATURA

Bićanić, D., 2005: Razvoj početne vegetacije na požarištu u kulturi alepskog bora (P. halepensis
Mill.) predjel Rudnica, šumarija Hvar, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet
De Ronde, C., and J.G. Goldammer. 2015. Wildfire Investigation. Guidelines for Practitioners. A
publication of the Global Fire Monitoring Center (GFMC). Kessel Publishing House, 131 p.

Dimitrov, T., 1990: Sistemi ocjenjivanja opasnosti od šumskih požara — pogled u budućnost,
Šumarski list, 9-10/1990, 395-403

Dimitrov, T., 1996: Kratak prikaz razvoja kanadskoga sustava ocjene opasnosti od šumskog
požara (CFFDRS) i mogućnosti primjene u našoj zemlji, Šumarski list, 5-6/1996, 267-272

Dimitrov, T., 1997: Povijest razvoja kanadskoga sustava ocjene opasnosti od šumskog požara i
mogućnost njegove primjene u drugim zemljama, Šumarski list, 11-12/1997, 657-663

Dimitrov, T. 1998: Gorenje globalne biomase, Šumarski list, 9-10, Hrvatsko šumarsko društvo,
Zagreb, 443-455

Dimitrov, T., 1999: Šumski požari u Hrvatskoj – povod za razmišljanje, Šumarski list, 9-10/1999,
461-468

Goldammer, J.G. 1993. Wildfire management in forests and other vegetation: A global
perspective. J. Disaster Management 5 (1), 3-10.

Goldammer, J.G., and M. Bruce. 2004. The use of prescribed fire in the land management of
Western and Baltic Europe: An Overview. Int. Forest Fire News No. 30, 2-13.

Nepoznat autor, 2004: Šumski požari

Rosavec, R., M. Plodinec, 2003.

Vučetić, M., T. Dimitrov, 2000: Vremenski uvjeti i šumski požari u obalnom području Republike
Hrvatske tijekom 1999., Šumarski list, 9–10/2000, 549–560

http://cwfis.cfs.nrcan.gc.ca/background/summary/fdr

https://en.wikipedia.org/wiki/Wildfire

https://en.wikipedia.org/wiki/Aerial_firefighting

https://en.wikipedia.org/wiki/Canadair_CL-215

21