Sadržaj:

GÜNTER GRASS
DOK LJUŠTIM LUK
Ljuštenje ispod ljuske
Što se začahurilo
Zvao se Mitakoneštonečinimo
Kako sam se naučio bojati
Sa gostima za stolom
Nad zemljom i pod zemljom
Treća glad
Kako sam postao pušač
Berlinski zrak
Dok rak u tišini...
Što su mi poklonili za vjenčanje
Apologija jednom priznanju
GÜNTER GRASS
DOK LJUŠTIM LUK

Preveli:
Boris Perić
Helen Sinković
Nikola Trstenjak

Izdavač: V.B.Z., Zagreb, 2006.

Ljuštenje ispod ljuske

DANAS, KAO I PRIJE mnogo godina, iskušenje da se začahurim u trećem

licu i dalje me mami: Kad mu je bilo približno dvanaest godina, ali je svejedno
još obožavao sjediti majci u krilu, nešto je započelo i završilo. Ali može li se to
što je započelo i to što je isteklo tako precizno svesti na jednu točku? Što se
mene tiče, može.
Na tijesnom prostoru okončano je moje djetinjstvo, kad je tamo gdje um
odrastao na različitim mjestima istodobno izbio Drugi svjetski rat. Započeo je, to
se nije moglo prečuli, paljbom s bočne strane jednog linijskog broda i doletom
ratnih zrakoplova nad lučko predgrađe Neulahrwasser, kojem je nasuprot, kao
poljsko vojno uporište, ležala Westerplatte, uz to, nešto podalje, ciljanim hicima
iz dvaju izviđačkih oklopnih vozila u borbi za Poljsku poštu u starom dijelu
Danziga, a usput i na našem radiju, narodnom prijemniku, smještenom u dnevnoj
sobi u bifeu: u jednom prizemnom stanu, dijelu trokatne najamne zgrade na
Langfuhrer Labesswegu, željeznim riječima proglašen je kraj mojih djetinjih
godina.
Čak je i točno vrijeme htjelo biti nezaboravno. Od tog trenutka pogon u
Zračnoj luci Slobodne države, nedaleko tvornice čokolade Baltic, nije više bio
samo civilne prirode. Gledano s tavanskih prozora najamne zgrade, nad
slobodnom lukom uzdizao se crnkast dim, obnavljajući se s nastavkom napada
na laganom povjetarcu.
Ali tek što bih se želio prisjetiti daleke topovske grmljavine sa Schleswig-
Holsteina, koji je zapravo odslužio svoje kao veteran bitke kod Skagerraka,
nakon čega je bio upotrebljiv još jedino kao školski brod za kadete, i otupjela
brujanja zrakoplova, koje su nazivali štukama, jer su se visoko iznad bojišta
bočno obrušavali, ne bi li napokon u brišućem letu izbačenim bombama
pronalazili svoje ciljeve, zaokružuje se pitanje: Zašto bi se djetinjstvo i njegov
tako čvrsto datiran kraj uopće prizivali u sjećanje kad je sve što mi se događalo
od prvih i drugih zuba, zajedno s početkom školovanja, špekulanjem i
razderanim koljenima, najranijim ispovjednim tajnama i kasnijom vjerničkom
mukom, ostalo načičkano na ceduljicama, koje se otad pripisuju jednoj osobi
koja je, tek što sam je stavio na papir, odbijala rasti, pjevanjem uništavala staklo
u svakom upotrebnom obliku, uzela u ruke dvije drvene batine i zahvaljujući
svom limenom bubnju dobila ime, koje je od tog trena, prikladno za citiranje,
egzistiralo medu koricama knjige, težeći besmrtnosti na ne znam koliko jezika.
 Jer i jedno i drugo mora biti upotpunjeno. Jer bi nešto moglo nedostajati na
drzak i upadljiv način. Jer pitanje je tko je kada upao u bunar: moje tek potom
poklopljene rupe, moj nezaustavljiv rast, moje govorno komuniciranje s
izgubljenim predmetima. I neka bude naveden još i ovaj razlog: jer želim da
moja riječ bude posljednja.
Sjećanje voli djetinju igru skrivača. Ono se posvuda zavlači. Teži
uljepšavanju i rado se kiti, često bez ikakve nužde. Protuslovi pamćenju koje se
pokazuje pedantnim i osorno želi biti u pravu.
Krene li se na njega prstima, pamćenje nalikuje luku koji želi biti oljušten, ne
bi li se tako oslobodilo nešto što se može otčitati slovo po slovo: rijetko kad ono
je jednoznačno, često je ispisano naopačke ili je na neki drugi način zagonetka.
Ispod prve ljuske, koja je još pucketava i suha, nalazi se sljedeća, koja, tek
što je ogulimo, vlažna oslobađa treću, ispod koje čekaju i šapuću četvrta i peta. I
svaka daljnja iznojit će predugo izbjegavane riječi, među njima i kitnjaste
znakove, kao da ih je neki ljubitelj tajnovitosti želio začahuriti odmalena, kad je
luk još klijao.
Već se budi ambicija: ovaj škrabopis da bude dešifriran, onaj kod provaljen.
Već je opovrgnuto ono što želi opstati na istinitosti, jer često baš laž, ili njena
mlada sestrica prijevara, tvori najodrživiji dio sjećanja; zapisana ona zvuči
vjerodostojno i hvališe se pojedinostima, koje trebaju vrijediti kao fotografski
točne: Krov od katranaste ljepenke na šupi u stražnjem dvorištu naše najamne
zgrade treperio je na srpanjskoj vrelini, a kad ne bi bilo vjetra, mirisao je po
bombonima od slada...
Ovratnik moje učiteljice u pučkoj školi, gospođice Spollenhauer, bio je od
celuloida i mogao se prati, a prianjao je tako tijesno da bi joj se naborala koža na
vratu...
Djevojačke mašne nalik propelerima nedjeljom na Zoppoter Seestegu, kad bi
kapela zaštitne policije zasvirala vedre melodije...
Moj prvi vrganj...
Kad zbog vrućine nije bilo nastave...
Kad su mi se po tko zna koji put upalili krajnici...
Kad sam gutao pitanja...
Luk ima mnogo ljusaka. One postoje u množini. Tek što je oguljen, on se
obnavlja. Nasjeckan tjera suze na oči. Tek kad se guli, njegov govor je istinit. To
što se dogodilo prije i poslije moga djetinjstva, kuca na vrata oboružano
činjenicama i proteklo je gore nego što bih bio poželio, ono želi biti ispričano
čas ovako, čas onako i navodi na lažne priče.
 Kad je za trajno lijepa vremena kasno ljeti u Danzigu i okolici izbio rat,
skupio sam - tek što su poljski branitelji na Westerplatte nakon četiri dana
položili oružje - u lučkom predgrađu Neufahnwasser, do kojeg se u kratkom
roku moglo stići tramvajem preko Saspea i Brösena, šačicu gelera bombi i
granata, što će ih dječak, koji sam očito bio ja, u razdoblju u kojem će se rat
naoko sastojati samo od posebnih vijesti na radiju, mijenjati za poštanske marke,
šarene cigaretne slike, pohabane i nove knjige, među njima »Putovanje kroz
pustinju Gobi« Svena Hedina i što ja znam što još sve ne.
Onaj čije je sjećanje neprecizno, istini će se pokatkad svejedno primaknuti za
dužinu šibice bliže, makar i preko stranputica.
Uglavnom su to predmeti o koje se tare moje sjećanje, predmeti od kojih
ostaju rane na koljenima ili okus gađenja u ustima: Kaljeva peć..., prečke za
isprašivanje sagova u stražnjim dvorištima..., zahod na međukatu..., kovčeg na
tavanu..., komad jantara veličine golubinjeg jajeta...
Tko je na opipljiv način sačuvao majčinu ukosnicu ili očevu maramicu, na
čija su se četiri kraja za ljetnih vrelina vezali čvorovi, ili pak posebnu zamjensku
vrijednost različito nazubljenih gelera bombi i granata, tome će - makar i kao
zabavan izgovor - pasti na pamet priče, koje zaista nalikuju životu.
Slike koje kao dijete, a potom i kao mladić, nisam bio lijen skupljati, mogle
su se dobiti u zamjenu za bonove priložene paketićima iz kojih je moja majka
nakon što bi zatvorila trgovinu istresala cigarete. »Štapićima« je nazivala
sudionike svog umjerenog poroka, u kojem je svake večeri uživala uz čašicu
cointreaua. Kad bi bila dobre volje, uspijevalo bi joj ispuhivati u zrak kolute
dima.
Slike za kojima sam čeznuo prikazivale su u boji majstorska djela europskog
slikarstva. Tako sam zarana naučio pogrešno izgovarati imena umjetnika kao što
su Giorgione, Mantegna, Botticelli, Ghirlandaio ili Caravaggio. Golo leđno meso
polegle žene pred kojom dječačić s krilima drži ogledalo, za mene je od djetinjih
godina bilo čvrsto povezano s imenom slikara Velázqueza. Među »Anđelima
koji pjevaju« Jana van Eycka urezao mi se u pamćenje prije svega profil anđela
koji je stajao najdalje straga; rado bih imao kosu kovrčavu poput njegove ili one
Albrechta Dürera. Njegov autoportret, koji visi u madridskom Pradu, mogao sam
propitkivati do mile volje: Zašto je majstor samog sebe naslikao s rukavicama na
rukama? Zašto njegova čudesna kapa i donji nabrani dio desnog rukava imaju
tako upadljive pruge? Što ga čini tako sigurnim u sebe? I zašto mu dob - ta, tek
mu je dvadeset i šest godina - stoji napisana ispod naslikane prozorske daske?
Danas znam da je jedna služba za izradu cigaretnih slika iz Hamburg-
Bahrenfelda u zamjenu za bonove ispostavljala te najljepše reprodukcije, a - na
narudžbu - i kvadratne albume. Otkako su mi zaslugom mog galerista iz
Lübecka, koji u Königstrasse drži antikvarijat, sva tri opet pri ruci, siguran sam
da je izdanje renesansnog sveska, objavljeno trideset i osme, tiskano do četiri
stotine i pedeset tisućitog primjerka.
Dok prelistavam stranicu za stranicom, vidim se kako za stolom u dnevnoj
dobi lijepim slike u albume. Ovaj put posrijedi je kasna gotika, među slikama je
»Iskušenje svetog Antuna« Hyeronimusa Boscha: on, okružen zvijerima s
ljudskim crtama. Ozračje postaje gotovo svečano, tek što je iz žute tube poteklo
Uhu-ljepilo...
Bit će da su mnogi sakupljači, neizlječivo opsjednuti umjetnošću, u to doba
prekomjerno pušili. Ja sam se, naprotiv, okoristio svim onim pušačima kojima
bonovi ništa nisu vrijedili. Sve više slika, sakupljenih, zamijenjenih i
zalijepljenih, nalazilo se u mom posjedu. Prema njima odnosio sam se isprva
djetinjasto, a kasnije bih se i uživljavao u njih: tako je Parmigianinova visoko
iznikla Bogorodica, čija glava, propupala na dugačkom vratu, nadvisuje stupove
što u pozadini strše prema nebu, dopuštala dvanaestogodišnjaku da se poput
anđela srdačno tare o njeno desno koljeno.
Živio sam u slikama. I jer je sin tako ustrajno težio cjelokupnosti, majka ne
samo da je prilagala prihod svoje više umjerene potrošnje — predano je pušila
cigarete Orijent sa zlatnim usnikom - već i bonove što bi joj ih poneki naklonjen
kupac, koji nije mario za umjetnost, pružio preko tezge. Pokatkad bi i otac sa
službenih putovanja, na koja je odlazio kao trgovac kolonijalnom robom, kako se
to tada nazivalo, donosio sinu žuđene bonove. A i šegrti mog djeda, stolarskog
majstora, revno su pušili u moju korist. Albumi puni praznih polja među učenim
pojašnjenima bit će da su mi bili božični ili rođendanski darovi.
Napokon sam skupio sva tri albuma i čuvao ih poput pravog blaga: Plavi
album, u koji sam nalijepio slikarstvo gotike i rane renesanse; crveni, koji mi je
predočavao renesansno slikarstvo; zlatno-žuti, u kojem slike baroka nisu bile
skupljene u potpunom broju. Na moju žalost, na mjestima koja su zahtijevala
Rubensa ili Van Dycka nije bilo zalijepljeno ništa. Opskrba je bila nedostatna. S
početkom rata nastupila je oseka u blagodati bonova. Od civilnih pušača postali
su vojnici, koji su daleko od doma dimili svoj Juno ili R6. Jedan od mojih
najpouzdanijih opskrbljivača, kočijaš iz Dioničarske pivovare, pao je u borbi za
tvrđavu Modlin.
A u optjecaj su puštane i druge serije: životinje, cvijeće, sjajni prizori iz
njemačke povijesti i našminkana lica omiljenih filmskih glumaca.
 K tome su se s početkom rata svakom domaćinstvu dijelile kartice za živežne
namirnice; a na posebnim odrescima bilo je racionirano uživanje duhanskih
proizvoda. Kako sam ja, međutim, još u predratna vremena uz pomoć tvornice
cigareta Reemtsma prikupio dostatno obrazovanje iz povijesti umjetnosti,
propisana nestašica nije me pretjerano pogodila. Mnoge rupe naknadno su se
morale popunjavati. Tako mi je uspjelo da Raffaelovu Dresdensku Bogorodicu,
koju sam posjedovao u dva primjerka, zamijenim za Caravaggiova Amora.
Isplativost te trgovine pokazat će se tek kasnije.
Već kao desetogodišnji dječak mogao sam na prvi pogled razlikovati Hansa
Baldunga, kojeg su zvali Grien, od Matthiasa Grünewalda, Fransa Halsa od
Rembrandta i Filippa Lippia od Cimabuea.
Tko je naslikao Bogorodicu u ružičnjaku? A tko onu s plavom maramom,
jabukom i djetetom?
Po mojoj želji majka bi me ispitivala, prekrivajući s dva prsta imena
umjetnika, a moji odgovori bili su sigurni i točni.
Kod tih kućnih pitalica, ali i u školi, bio sam odličan kad je u pitanju bila
umjetnost, ali bih već od šestog razreda nadalje beznadno potonuo čim bi se na
rasporedu satova našli matematika, kemija ili fizika, iako sam bio spretan u
računanju u glavi, na papiru bi moje jednadžbe s dvije nepoznanice samo rijetko
imale rješenje. Do petog razreda oslanjao sam se na jedinice i dvojke iz
predmeta njemački, engleski, povijest i zemljopis. Đaku su korisni doduše bili i
višestruko hvaljeni crteži i tuševi iz puke uobrazilje ili prema prirodi, ali kad se
od četvrtog razreda nadalje u svjedodžbama počeo ocjenjivati latinski, pao sam
razred, prisiljen da godinu dana sve još jednom prožvakavam s ostalim
ponavljačima. To je zabrinulo moje roditelje, mene samog bitno manje, ta nisu li
mi se zarana otvorili putovi za bijeg u neizvjesnost?
Danas unučad, kad pati od loših ocjena ili bespomoćnog učiteljskog
koprcanja, samo donekle pronalazi utjehu u djedovu priznanju da je bio dijelom
lijen, dijelom ambiciozan, ali ispod crte ipak loš učenik. Stenju kao da moraju
tegliti pedagoški otežane kamene gromade, kao da im školovanje protječe u
kažnjeničkoj koloniji, kao da prisila učenja šikanira njihov najslađi drijemež; ali
moj san nikad nisu uspijevali remetiti strahovi sa školskog dvorišta pretvoreni u
noćne more.
Kad sam bio dijete, kad još nisam nosio crvenu kapu gimnazijalca ni
skupljao cigaretne sličice, svaki put kad se ljetu ne bi nazirao kraj, zamrljao bih
na jednoj od plaža duž Danziškog zaljeva s tornjevima različite visine i zidina od
mokrog morskog pijeska dvorce, nastanjene likovima fantastične prirode. Svaki
put more bi potkopalo moju mrljavu gradnju. Što se sastojalo od visokih
tornjeva, nečujno bi se urušilo. I svaki put iznova kroz prste bi mi protjecao
mokar pijesak.
»Mrljav dvorac«, tako se zove jedna dugačka pjesma koju sam napisao
sredinom šezdesetih godina, dakle, u vrijeme kad se četrdesetogodišnjem ocu
trojice sinova i jedne kćeri več činilo da se učvrstio u građanskom smislu; poput
junaka svog prvog romana, njegov autor stekao je ime zatvarajući svoje
dvostruko Ja u knjige i nudeći ga tako ukoričena na tržištu.
U pjesmi se radi o mom podrijetlu i zvuku Istočnog mora: »Rodom iz
Mrljava dvorca, zapadno od«, a postavljaju se i pitanja; »Rođen kad i gdje,
zašto?« Suada koja u polovičnim rečenicama zaklinje gubitak i pamćenje kao
neki ured za izgubljene stvari: »Galebovi nisu galebovi, nego.«
Na kraju pjesme, koja Svetim Puhom i Hitlerovom slikom omeđuje moje
tadašnje okruženje, prizivajući gelerima bombi i puščanom paljbom u sjećanje
početak rata, godine djetinjstva poniru u pijesku. Samo Istočno more kako na
njemačkom, tako i na poljskom i dalje govori: »Blub, pifff, pšš...«
Rat je trajao samo nekoliko dana, kad je jedan bratić moje majke, ujak Franz,
koji je kao poštar pripadao braniteljima Poljske pošte na Heveliusplatzu, nedugo
nakon prestanka kratkotrajnih borbi poput gotovo svih preživjelih na zapovijed
Nijemaca izveden pred prijeki sud i strijeljan. Vojni sudac, koji je obrazlagao,
izricao i potpisivao smrtne kazne, smio je još dugo nakon kraja rata neometano
suditi i potpisivati presude kao sudac u Schleswig-Holsteinu. Bilo je to
uobičajeno u doba kancelara Adenauera, koje nikako nije htjelo završiti.
Kasnije sam borbu za Poljsku poštu s promijenjenim osobljem prilagodio
pripovjednom načinu pisanja i pritom rječito srušio jednu kulu od karata; moja
obitelj, međutim, ostala je bez riječi, jer o iznenada odsutnom ujaku, koji je,
omiljen mimo ili unatoč svakoj politici, s djecom Irmgard, Gregorom, Magdom i
malim Kasimirom nedjeljom dolazio na kavu i kolače ili popodnevnu partiju
skata s mojim roditeljima, više nije bilo govora. Ime mu se prešućivalo kao da
nikad nije postojao, kao da je sve što se ticalo njega i njegove obitelji postalo
neizgovorljivo.
Kašupski dio rodbine s majčine strane i njihovo toplo, ljubazno brbljanje kao
da je netko - tko? - iznenada progutao.
A ni ja, iako je moje djetinjstvo okončano početkom rata, nisam se upuštao u
postavljanje pitanja.
Ili se nisam usudio pitati, jer više nisam bio dijete?
Postavljaju li, kao u bajci, samo djeca prava pitanja?
 Može li biti da sam zanijemio od straha pred odgovorom koji bi sve mogao
izvrnuti naglavačke?
To je sramota koja se pravi sićušnom, a nalazi se na šestoj ili sedmoj ljusci
svake ordinarne glavice luka, kakva nam je neprestance pri ruci i pomaže
sjećanju da se stavi u pogon. Pisat ću, dakle, o sramoti i stidu koji hrama za
njom. Rijetko korištene riječi, što sam ih u naknadnom postupku, dok mi je
pogled, čas blag, čas strog, bio uprt u dječaka kratkih hlača odrezanih iznad
koljena, pridavao svemu što se drži skriveno, njuška za mnom, a ipak je
propustilo reći zašto.
I dok dvanaestogodišnjaka još neugodno ispitujem, zahtijevajući pritom od
njega previše, u sadašnjosti, koja prolazi sve brže i brže, usuđujem se napraviti
svaki nezgrapan korak, dišem čujno, čujem se kako kašljem i živim vedro koliko
mogu ususret smrti.
Strijeljani ujak Franz ostavio je za sobom ženu i četvero djece, koja su bila
nešto starija, moje dobi i dvije do tri godine mlađa od mene. S njima se nisam
više smio igrati. Morali su iseliti iz starogradskog službenog stana na Brabanku i
otići na selo, gdje je majka između Zuckaua i Ramkaua posjedovala kućerak i
njivu. Tamo, u brežuljkastoj Kašubiji, poštarova djeca žive još i danas, mučena
uobičajenim starosnim tegobama. Njihova sjećanja sasvim su drukčija. Njima je
nedostajao otac, dok je meni moj u pretijesnom stanu bio previše blizak.
Zaposlenik Poljske pošte bio je strašljiv i zabrinut obiteljski čovjek, nipošto
stvoren da umre smrću junaka, čije će se ime kao Franciszek Krauze kasnije naći
na brončanoj spomen-ploči i tako ući u vječnost.
Kad mi je u ožujku pedeset i osme nakon dosta muke izdana viza za Poljsku,
te sam iz Pariza preko Varšave stigao u Gdanjsk, da u ruševinama ponovno
naraslog grada tragam za ostacima nekadašnjeg Danziga, odvezao sam se -
nakon što sam iza preostalih ruševnih fasada i duž Börsenske obale, potom za
čitalačkim stolom Gradske knjižnice, u okolici Pestalozzijeve škole, koja je
ostala čitava, a naposljetku i u malim stanovima dvojice preživjelih službenika
pošte pronašao i čuo dovoljno građe za pripovijedanje — na selo k preostaloj
rodbini. Tamo me je, na vratima seljačke kolibe, majka strijeljanog poštara, moja
prastrina Anna, pozdravila neoborivom rečenicom: »Mali moj Ginterčiću, kako
si mi narastao.«
Prije toga morao sam umiriti njenu sumnjičavost i pokazati na njen zahtjev
svoju putovnicu, toliko smo strani djelovali jedno drugome. Ali onda me je
odvela na krumpirište, koje danas prekrivaju betonirane uzletne i sletne staze
Zrakoplovne luke Gdanjska.
 U ljetu sljedeće godine, kad se rat već bio razbuktao u svjetski, zbog čega
smo mi đaci viših razreda za vrijeme praznika na plažama Istočnog mora prestali
prežvakavati lokalne dogodovštine i počeli naširoko krstariti onkraj njemačkih
granica, naši razgovori svodili su se neprestance i isključivo na to kako je naš
Wehrmacht zauzeo Norvešku, iako su do lipnja izvanredne vijesti na sav glas
slavile tijek pohoda na Francusku, koji je uslijedio kao munjevit rat do
kapitulacije trajnog neprijatelja: Rotterdam, Antwerpen, Dünkirchen, Pariz,
obala Atlantika... Tako je protjecala naša nastava zemljopisa, proširena
zauzimanjem teritorija: udarac za udarcem, pobjeda za pobjedom.
Ali nama su se prije i nakon kupanja i dalje samo »junaci iz Narvika« činili
vrijednima divljenja. Ležali smo u pijesku, sunčali se na obiteljskom kupalištu,
iako bismo strahovito rado bili prisutni u borbama za fjord »visoko na Sjeveru«.
Tamo smo se mogli zamrljati slavom, u mjeri u kojoj smo, siti praznika, mirisali
po Nivea-kremi.
U jeku neprestanog obožavanja junaka bilo je riječi o našoj ratnoj mornarici i
neuspjehu Engleza, onda opet o nama, od kojih su se neki, pa tako i ja, nadali da
će za tri-četiri godine, samo da rat potraje toliko dugo, doći u mornaricu - po
našoj želji kao mornari u podmornici. U kupaćim gaćama nadmetali smo se u
nabrajanju velikih vojnih djela, započinjali s uspjesima Weddigenovih
podmornica U9 u Prvom svjetskom ratu te se preko kapetana-poručnika Priena,
koji je potopio Royal Oak, ubrzo opet kitili »vruće izborenom« pobjedom kod
Narvika.
Uto jedan od dječaka po imenu Wolfgang Heinrichs, koji je rado i na opće
odobravanje pjevao balade, a na zahtjev čak i operne arije, ali mu je lijeva ruka
bila zakržljala, rako da je kao »nesposoban za mornaricu« uživao naše
nepodijeljeno sažaljenje, iznenada jasno i razgovijetno reče: »Ma, vi ste svi
poludjeli!«
Onda je moj školski drug - jer to je bio - uz pomoć prstiju svoje zdrave ruke
nabrojao sve naše razarače koji su u borbama za Narvik potopljeni ili teško
oštećeni. Poput stručnjaka ulazio je u detalje, rekavši da je jedan od naših
brodova od tisuću i osam stotina tona - spomenuo je i njegovo ime - morao biti
potopljen. Prsti jedne ruke nisu mu bili dovoljni za nabrajanje.
Svaka pojedinost bila mu je poznata, čak i naoružanje i brzina u čvorovima
engleskog bojnog broda Warspite; kao što smo uostalom i mi, kao djeca lučkog
grada, bili u stanju izverglati sve značajke naših i neprijateljskih ratnih brodova:
tonažu, brojčano stanje posade, broj i kalibar brodskih topova, broj torpednih
cijevi, godinu porinuća. Svejedno smo se čudili njegovu poznavanju borbenog
događanja oko Narvika, koje je bitno nadilazilo ono što je nama ostajalo u uhu
nakon slušanja izvješća Wehrmachta, koja su se svakodnevno čitala na radiju.
»Pa vi nemate pojma što se tamo gore na sjeveru stvarno događalo. Teški
gubici! Prokleto teški gubici!«
Uza svu začuđenost, sve smo to prihvatili, jer pitanje odakle njemu,
Wolfgangu Heinrichsu, takvo izvanredno znanje, mi nismo postavljali i ja ga
nisam postavljao.
Pedeset godine kasnije, kad je ono, što se trenutno i za silu mora dokazivati
kao »Njemačko jedinstvo«, počelo ostavljati tragove, posjetili smo Hiddensee,
rodni otok moje Ute, na kojem nema automobila. Pred obalom pripojenog Istoka
on leži dražesno izdužen između priobalnog i otvorenog mora, ugrožen manje
olujnom plimom koliko posvemašnjim turizmom.
Nakon duže šetnje poljskim putovima, u Neuendorfu smo potražili Martina
Gruhna, mladenačkog prijatelja moje žene, koji se tamo skrasio nakon što se
čamcem na vesla usudio pobjeći iz Njemačke Demokratske Republike u smjeru
Švedske i povratka u državu radnika i seljaka, na koji se odlučio godinama
kasnije. Tragovi njegovih pustolovina nisu se primjećivali na njemu, toliko je
domaćinski djelovao.
Uz kavu i kolače čavrljali smo o svemu i svačemu: njegovoj menadžerskoj
karijeri na Zapadu, čestim službenim putovanjima u Indiju, Australiju i druge
dijelove svijeta, na koja ga je slalo poduzeće Krupp. Pričao nam je o propalom
pokušaju da preko joint-venture-aranžmana uđe u posao između Istoka i Zapada
i posljednjoj zabavi koja mu je preostala, lovu ribe uz pomoć vrša u domaćim
vodama.
Onda je očigledno zadovoljan povratnik iznenada počeo pričati o jednom
znancu, koji stanuje u Viteu - jednom od triju sela na otoku - i »odlučno tvrdi«
da je zajedno sa mnom u Danzigu pohađao školu. Heinrichs mu je prezime, tako
je, a zove se Wolfgang.
Kad sam nastavio postavljati pitanja, potvrdio mi je da ima zakržljalu ruku i
da umije dobro pjevati - »Još uvijek, ali sad već vrlo rijetko«.
Potom su Ute i on razgovarali samo još o domaćim pričama s otoka, u
kojima se o živima i mrtvima govorilo na sjevernonjemačkom narječju. Martin
Gruhn, koji je vidio svijet, što mu je bio i dječački san, pokazivao nam je, ne bez
sitna ponosa, maske, šarene sagove i rezbarene fetiše koji su visjeli na zidovima.
Prije polaska popili smo još po jednu rakiju.
Na povratku kroz poljanu, Ute i ja potražili smo u Viteu kuću iza dine, u
kojoj su stanovali Heinrichs i njegova žena. Otvorio nam je visok i krupan
muškarac koji je imao poteškoća s disanjem, a prepoznao sam ga isključivo po
zakržljaloj ruci. Nakon kraćeg oklijevanja školski drugovi zagrliše se pomalo
ganuti.
Onda smo sjeli na verandu, namjerno se pretvarali da smo orni i kasnije u
četvero u jednoj gostionici večerali ribu: hrskavo pečenog lista. Nije više htio
pjevati kao ranije, primjerice Vilinskog kralja. No nije nam trebalo dugo da se
dotaknemo razgovora s plaže iz ljeta četrdesete, koji su mi desetljećima ostali
zagonetkom.
Sa zakašnjenjem želio sam čuti: »Odakle si znao više od nas, koji, kako si
rekao, nismo imali pojma? Kako si saznao točan broj razarača potopljenih ili
teško oštećenih kod Narvika? I sve ostalo što si još znao? Primjerice, da je jedna
zastarjela obalna baterija Norvežana nakon nekoliko punih pogodaka i - također
s kopna - s dva torpeda u fjordu kod Osla potopila tešku krstaricu Blücher?«
U Heinrichsovom mrkom licu zadržala se, dok je govorio, naznaka smiješka.
Otac ga je istukao kad se kod kuće rugao našoj neobaviještenosti i gluposti. No
da, njegovo hvalisanje moglo je imati posljedice. Ta, bar je potkazivača bilo u
dovoljnom broju, čak i medu đacima. Otac, koji je svaku večer slušao
neprijateljski britanski radio, stekao je znanja koja je povjerio sinu uz najstroži
zavjet šutnje.
»Tako je!« rekao je. Njegov otac bio je pravi antifašist, a ne jedan od onih
koji su se naknadno sami proglasili takvima. Izrekao je to kao da sin mora
umanjiti vlastitu vrijednost i priznati da je naknadno samoproglašen antifašist.
Onda sam slušao povijest njegovih patnji, koja je prošla pored mene,
školskog druga, kao da je netko zagušio zvuk njegove jadikovke, jer ništa nisam
pitao, jer opet nisam postavljao pitanja, čak ni kad je Wolfgang Heinrichs nestao,
kad ga iznenada više nije bilo u školi, u starom, poštovanja dostojnom
Conradinumu.
Ubrzo nakon semestarskih praznika, dok nam se preostali morski pijesak još
osipao iz kose, prijatelj nam je nedostajao ili nam nije nedostajao, jer nitko nije
imao volje opovrgnuti ispod glasa izgovoren nalaz »nestao bez traga« i jer sam
ja i opet bio progutao riječ »zašto« umjesto da je izgovorim.
Sad sam tek čuo: Heinrichsov otac, koji je za vrijeme Slobodne države bio
član USPD-a, a potom socijaldemokratski zastupnik u gradskom senatu, gdje je
oponirao tadašnjim stranačkim glavešinama Rauschnigu i Greiseru, ortakluku i
kasnijem vladajućem savezu Njemačko-nacionalnih i Nacista, bio je pod
prismotrom, a u ranu jesen četrdesete uhitio ga je Gestapo. Dospio je u
koncentracijski logor, koji je sagrađen ubrzo nakon pripojenja Danziga
Velikonjemačkom Reichu nedaleko Frisches Haffa, a nazvan je po susjednom
ribarskom selu: od Werderskog kolodvora u Danzigu u Stutthof se prigradskom
željeznicom, a od Schiewenerhorsta skelom preko Visle, moglo stići za dva-tri
sata.
Ubrzo nakon očeva uhićenja majka je odlučila počiniti samoubojstvo, na što
su Wolfgang i njegova sestra poslani baki na selo, dovoljno daleko da ih njihovi
školski drugovi zaborave. Otac je, međutim, nakon odslužene kazne u
koncentracijskom logoru dospio u kazneni bataljun koji je za vrijeme pohoda na
Rusiju u području borbi morao uklanjati mine. »Misijom bez povratka« nazivali
su taj angažman s visokom kvotom gubitaka, koji mu je, međutim, pružio priliku
da prebjegne Rusima.
Kad je u ožujku četrdeset i pete Druga sovjetska armija zauzela izgorjelu
ruševinu Danzig, s pobjednicima se vratio i otac mog školskog druga. Potražio je
i pronašao svoju djecu, s kojom je ubrzo nakon kraja rata jednim osiguranim
transportom, koji je prevozio njemačke antifašiste, napustio Poljsku i izabrao
lučki grad Stralsund u sovjetskoj okupacijskoj zoni kao buduće obitavalište
preostalog dijela obitelji.
Angažiran je kao direktor Zemaljskog vijeća. A kako doktrinarna obuka u
logoru nije naškodila njegovu političkom uvjerenju, smjesta je osnovao mjesno
udruženje socijaldemokrata, koje je naišlo na dobar odjek, ali nakon prisilnog
ujedinjenja KPD-a i SPD-a u Jedinstvenu socijalističku stranku zapao je u
poteškoće. Opirao se odozgo naređenom izjednačavanju. Šikanirali su ga i
prijetili zatvorskom kaznom, pri čemu je natuknuto i ime Koncentracijskog
logora Buchenwald, u koji su ponovno odvođeni kažnjenici.
Nekoliko godina kasnije otac Heinrichs umro je ogorčen, jer su ga vlastiti
drugovi potisnuli u prikrajak. Sin je, međutim, po završetku škole u Rostocku
studirao zajedno sa školskim drugom Martinom Gruhnom i ubrzo se istaknuo
kao znanstvenik na području ekonomije. Dok je Gruhn nakon bijega čamcem na
vesla prvo u Lundu, a potom kod Karla Schillera u Hamburgu nastavio studij
ekonomije, Heinrichs je napravio karijeru u službi vladajuće stranke, preživjevši
pritom svaku promjenu kursa, čak i onu s Ulbrichta na Honeckera. Kako je
stario, stekao je čak i određene počasti, te se kao direktor Instituta za privredne
znanosti pri Akademiji znanosti našao na tako visokom položaju da su - tek što
je pao Zid, a s njim i diktatura države radnika i seljaka - zapadnonjemački
povijesni pobjednici smatrali da ga smjesta moraju, kako se to tada nazivalo,
»evaluirati«, to jest pretvoriti ni u što.
Tako su prošli mnogi kojima su se pripisivale lažne biografije; oni s pravima
oduvijek su znali što treba biti lažno.
Kad smo posjetili prijatelja u Viteu, on je već bio teško bolestan. Njegova
žena dala je naslutiti da postoji razlog za zabrinutost, muž joj se žalio na pritisak
u prsima i teškoće s disanjem. Svejedno bi se, s vremena na vrijeme, u
Stralsundu okušao kao porezni savjetnik, naučivši pritom pronalaziti rupe u
sustavu.
Wolfgang Heinrichs, čovjek koji je propao zbog njemačkih prilika i umro
nekoliko tjedana nakon našeg posjeta od embolije pluća, ostao je povezan sa
mnom kao školski drug u okruženju mojih mladenačkih godina - za vrijeme
jedne maturalne svečanosti pjevao je »Uru« Carla Loewea i znao o ratnoj
mornarici više od svojih školskih kolega - jer mi je bilo dovoljno da ne znam
ništa ili da znam samo pogrešne stvari, jer sam se na djetinjast način pravio glup,
nijemo prihvatio njegov nestanak i ponovno izbjegao riječ »zašto«, tako da mi
danas, dok ljuštim luk, moja šutnja tutnji u ušima.
Priznajem: bila je to bol koja me nije tako jako mučila. Ali jadikovke poput:
Ah, da sam bar imao postojana oca kao Wolfgang Heinrichs, a ne jednog koji je
već trideset i šeste, kad je u Slobodnoj državi Danzigu pritisak još bio umjeren,
ušao u Stranku, jeftine su i za posljedicu, u najboljem slučaju, mogu imati smijeh
kakav ispušta podrugljivac u meni čim se oglase usporedivi izgovori: Da smo
tada... Da smo tada bili...
Ali ja ništa nisam napravio i ništa nisam bio. Ujak je nestao, školski drug nije
se vratio. Ali više je nego jasno da se onaj dječak kojem moram ostali na tragu
može pronaći svugdje gdje su se događale nevjerojatne stvari: niti godinu dana
pred početak rata. Nasilje, jarko osvijetljeno dnevnim svjetlom.
Kad su nedugo nakon mog jedanaestog rođendana u Danzigu i drugdje
gorjele sinagoge, a izlozi se raspadali u krhotine, ja doduše nisam napravio ništa,
ali sam kao znatiželjan promatrač bio prisutan kad je na Michaelissvegu,
nedaleko moje škole, Conradinuma, horda pripadnika SA-odreda opljačkala,
opustošila i pokušala zapaliti malu langfuhrsku sinagogu. Ali svjedok
prekomjerno glasnog tijeka događaja, koji je gradska policija, možda zato što se
vatra nije razgorjela, samo mirno promatrala, bio je u najboljem slučaju začuđen.
Ništa više. Koliko god se trudio čačkati po suhom lišću svojih sjećanja, ne
pronalazim ništa što bi bilo povoljno po mene. Očito nikakve sudbine nisu
pomutile godine mog djetinjstva. Prije bih rekao da sam, jer me je bilo lako
pridobiti, sudjelovao u svemu što je nudila svakodnevica, izdajući se uzbuđeno i
uzbudljivo za »Novo doba«.
Toga je bilo mnogo i bilo je primamljivo: Na radiju i u kinu pobjeđivao je
Max Schmeling. Pred robnom kućom Sternfeld u limenkama se skupljao sitniš
za Službu zimske pomoći - »Nitko neće gladovati, nitko se neće smrzavati!«
Njemački trkači - Bernd Rosemeyer - bili su najbrži u svojim srebrnim
strijelama. Ljudi su se mogli čuditi zrakoplovima Grof Zeppelin iHindenburg,
kako se visoko iznad gradova pretvaraju u motive s razglednica. Na Tjednom
pregledu naša Legija Condor pomagala je najnovijim oružjem u oslobađanju
Španjolske od crvene opasnosti. Na školskom dvorištu igrali smo se Alcázara. A
samo nekoliko mjeseci ranije oduševile su nas Olimpijske igre i blagodat
medalja koje smo osvojili. A u Tjednom pregledu Njemački Reich blistao je pod
svjetlosnim snopovima reflektora.
Još tijekom posljednjih godina Slobodne države - bilo mi je tada devet
godina - dječak koji je nosio moje ime postao je itekako dragovoljno članom
Mladog naroda, organizacije koja je po dobi prethodila Hitlerovoj mladeži. Zvali
su nas »dječarci« ili »vučići«. Na božičnom stolu želio sam vidjeti uniformu s
kapom, maramom, remenom i naramenicama.
Ne mogu se doduše sjetiti da sam bio osobito oduševljen, da bih se kao
nositelj zastavice gurao na tribinama ili ikad težio činu mladog vođe odreda,
okićenog konopcima, ali sudjelovao sam, to nije upitno, čak i onda kad bi mi
dojadili neprestano pjevanje i muklo udaranje bubnja.
Nije me privlačila samo uniforma. Željenom geslu »Mladež mora voditi
mladež!« odgovarala je ponuda: logorovanje i igre na otvorenom u obalnim
šumama, logorske vatre među stijenama uzdignutim nad mjestom okupljanja u
brežuljkastom krajoliku južno od grada, proslave dugodnevnice i jutarnja slavlja
pod zvjezdanim nebom i na šumskim proplancima, koji su se otvarali prema
istoku. Pjevali smo iz svega glasa, kao da bismo pjevanjem Reich mogli učiniti
većim i većim.
Vođa mog odreda, radnički sin iz naselja Neuschottland, nije bio ni dvije
godine stariji od mene: pravi dečko, koji je bio duhovit i mogao je hodati na
rukama. Divio sam mu se, smijao se kad se on smijao, trčao za njim, slušao ga.
Sve to mamilo me je da napustim malograđansku zagušljivost obiteljske
stege, oca, trabunjanje kupaca pred tezgom, naš tijesni dvosobni stan u kojem mi
je pripadala samo plitka niša ispod daske desnog prozora u dnevnoj sobi, i to mi
je moralo biti dovoljno.
Na njenim poprečnim daskama stajale su naslagane knjige i moji albumi za
lijepljenje sličica s umjetničkim djelima. Svoje mjesto tamo su imali plastelin za
oblikovanje prvih figura, Pelikanov crtački blok, kutija s dvanaest temeljnih
vodenih boja, poštanske marke koje sam skupljao više usput, hrpa drangulija i
moje tajne bilježnice.
Kad pogledam unatrag, malo što predmetno vidim tako jasno kao nišu ispod
prozorske daske, koja mi je godinama bila pribježište; mojoj sestri Waltraut, bila
je tri godine mlađa od mene, pripadala je lijeva niša.
Jer toliko zbog ograničenja mogu reći: Ja nisam bio samo dječarac Mladog
naroda u uniformi, koji se trudio držati korak i pritom pjevati »Naš barjak vije se
pred nama«, već i dijete koje je po čitave dane čučalo u sobi i gospodarilo
blagom iz svoje niše. Čak i u vrsti bio sam samac, koji, međutim, nikome nije
osobito zapinjao za oko; sljedbenik čije su misli uvijek tumarale negdje drugdje.
Uz to me je prelazak iz pučke škole u višu učinio Conradincem. Smio sam,
kako se govorilo, pohađati gimnaziju, nositi tradicionalnu crvenu kapu
gimnazijalca urešenu zlatnim slovom C, misleći kako postoji razlog da dignem
nos i budem ponosan što sam učenik jedne glasovite prosvjetne ustanove, kojoj
roditelji moraju u obrocima plaćati s mukom ušteđenu školarinu - na znam više
koliko je iznosila - kao mjesečno opterećenje koje bi se pred sinom samo
napominjalo.
Trgovina kolonijalnom robom, koja se bočno nastavljala na tijesan hodnik i
koju je moja majka pod imenom Helene Grass savjesno vodila sama - otac
Wilhelm, zvan Willy, dekorirao je izlog, brinuo oko nabavke kod veletrgovaca i
pisao cijene na cedulje - poslovala je što umjereno, što slabo. U doba guldena
carinska ograničenja činila su trgovinu nesigurnom. Na svakom uglu vrebala je
konkurencija. Kako bi dobila dozvolu za dodatnu prodaju mlijeka, vrhnja,
maslaca i svježeg sira, majka je morala žrtvovati polovicu kuhinje koja je
gledala na ulicu, tako da je preostala tek komora bez prozora, dostatna za
hladnjak i plinski štednjak. Sve više kupaca odvlačio je lanac dućana »Kaiserova
trgovina kavom«. Samo kad bi svi računi bili podmireni na vrijeme, trgovački
zastupnici isporučivali bi robu.
Bilo je previše kupaca koji su kupovali na dug. Posebice žene službenika
pošte, carine i policije voljele su kupovati robu na vjeru. Jadikovale su, škrtarile,
tražile rabat. Roditelji su subotom nakon zatvaranja dućana redovito jedno
drugome priznavali: »Opet smo tanki s novcem.«
Stoga bih trebao imati razumijevanja što majka za mene nije mogla svaki
tjedan izdvajati džeparac. Ali kako se mom jadikovanju nije nazirao kraj - u
mom razredu svi moji drugovi zveckali su s manje-više dovoljno sitniša dala mi
je od upotrebe pohabanu bilježnicu za osmi razred, u kojoj su stajali nanizani
dugovi svih kupaca, koji su, kako je rekla, živjeli - na vjeru«. Vidim bilježnicu
pred sobom i otvaram je.
 U bilježnici su krasopisom ispisana imena, adrese, te nedavno umanjeni ili
neprestance uvećavani iznosi u guldenima, točni u pfennig. Bilanca poslovne
žene koja ima razloga brinuti za svoju trgovinu; a vjerojatno i zrcalo općeg
gospodarskog stanja naočigled rastuće nezaposlenosti.
»U ponedjeljak dolaze predstavnici poduzeća i žele vidjeti gotovinu«,
govorila je neprestance. Nikad, međutim, majka mjesečnu školarinu sinu ili kćeri
ne bi predbacivala kao nešto čemu bi se djeca morala ponizno pokoravati. Nikad
ona ne bi rekla: Ja se žrtvujem za vas. Učinite nešto zauzvrat!
Ona, koja nije imala vremena za obazrivu pedagogiju, sračunatu na
izbjegavanje raznih vrsta kasnih posljedica - ako bi između sestre i mene došlo
do odveć bučne i prodorne prepirke, viknula bi kupcima »samo časak«, istrčala
iz dućana, nikad ne bi pitala »tko je započeo svađu«, već bi bez riječi svakom
djetetu dala po zaušnicu, ne bi li odmah potom opet srdačno posluživala kupce -
ona, koja je bila puna ljubavi i nježnosti, topla srca i ganutljiva do suza, ona,
koja bi se, kad god bi pronašla malo vremena, rado izgubila u sanjarenju,
nazivajući sve što joj je bilo lijepo »baš romantičnim«, ona, najbrižnija od svih
majki, tutnula je jednog dana svome sinu u ruke bilježnicu za osmi razred i
ponudila da će mu isplatiti pet posto utjeranih dugova u guldenima i pfennizima,
ako bi bio spreman da, oboružan samo vlastitom rječitošću - a to mi nije bila
slaba strana! - i popisom nanizanih brojki, uvijek popodne, ili kad god bih onkraj
svoje, s njena gledišta bedaste službe u Mladom narodu pronašao slobodnog
vremena, posjećivao dužnike i pozivao ih da svoje dugove, ako ih već ne mogu
vratiti odjednom, otplaćuju bar u obrocima.
Još mi je savjetovala da naročito revno koristim večer jednog sasvim
određenog dana u tjednu: »Petkom se isplaćuju plaće, onda moraš obilaziti ljude
i utjerivati novac.«
Tako sam s deset ili jedanaest godina, kao đak šestog ili petog razreda,
postao prepreden i ispod crte - nadasve uspješan utjerivač dugova. Jabukom ili
jeftinim bombonima mene se nitko nije mogao riješiti. Padale su mi na pamet
riječi kojima ću omekšati srca dužnicima. Čak bi i pobožni, laskavi ili uliznički
izgovori radom promašili moje uho. Opirao sam se i prijetnjama. Tko je htio
zalupiti vrata stana, na putu bi mu se našla moja noga. Petkom sam, s obzirom na
isplaćene tjedne zarade, nastupao naročito zahtjevno. Čak mi ni nedjelja nije bila
sveta. A tijekom malih i velikih praznika radio sam po čitav dan.
Uskoro sam obračunavao iznose koji su majku potakli da iz pedagoških
razloga sinovu pretjeranu zaradu umanji s pet na tri posto. To sam prihvatio s
gunđanjem. Ali ona je rekla: »Samo da mi ne postaneš obijestan.«
 Konačno sam svejedno imao više novca od mnogih školskih drugova, koji su
stanovali u Uphagenu ili na Steffenswegu, u vilama s dvostrukim krovovima i
stupovima poduprtim portalima, balkonskim terasama i ulazima za poslugu, čiji
su očevi bili odvjetnici, liječnici, trgovci žitaricama, čak i tvorničari ili vlasnici
brodova. Moj čisti prihod množio se u jednoj praznoj kutiji za duhan, skrivenoj u
niši ispod prozora. Kupovao sam zalihe crtačkih blokova i knjige, više svezaka
Brehmova »Života životinja«. Ovisnik o kinopredstavama odjednom si je mogao
priuštiti posjećivanje najudaljenije filmske palače Starog grada, čak i »Roxi« u
Olivaerstrasse, uključujući vožnju tramvajem tamo i natrag. Nijedna promjena
programa nije mu promakla.
Tada, u doba Slobodne države, još se davao »Foxov zvučni tjedni pregled«,
prije kulturnog žurnala i igranog filma. Fascinirao me je Harry Piel. Smijao sam
se Stanliju i Oliju. Vidio sam Charlieja Chaplina kako u ulozi tragača za zlatom
jede cipelu zajedno s vezicama. Američku dječju zvijezdu Shirley Temple
smatrao sam glupom i samo umjereno slatkom. Imao sam dovoljno novca da
više puta pogledam jedan nijemi film s Busterom Keatonom, čije me je komika
rastuživala, a tuga nasmijavala.
Je li to bilo u veljači, za njen rođendan, ili za Majčin dan? U svakom slučaju,
još prije Drugog svjetskog rata smatrao sam se sposobnim da svojoj majci
poklonim nešto posebno, neki uvozni artikl. Dugo sam stajao pred izlozima i
odmjeravao darove, uživao u mukama izbora, krzmao se između crvene ovalne
kristalne zdjele u Robnoj kući Sternfeld i električnog glačala.
Naposljetku sam se odlučio za lijepo oblikovan Siemensov proizvod, za čiju
se enormnu cijenu majka smjesta raspitala, ali ju je pred rodbinom prešućivala
kao da je posrijedi jedan od sedam smrtnih grijeha; čak ni otac, koji je bio
siguran da mora biti ponosan na marljiva sina, nije smio odati izvor mog
iznenadnog bogatstva. Nakon upotrebe, glačalo bi smjesta nestajalo u bifeu.
Praksa utjerivanja dugova donosila mi je i drugu zaradu, koja se, doduše, tek
desetljećima kasnije isplatila u upotrebljivoj prozi.
I hodajući stubištima gore-dolje, dospijevao sam u najamne zgrade u kojima
bi se na svakom katu širio drukčiji miris. Miris kojim odiše zelje u loncu
nadjačavao bi smrad rublja pri kuhanju. Jedan kat više širili su se prodorni mirisi
mačaka i dječjih pelena. Iza svakih ulaznih vrata zaudaralo je naročito snažno.
Kiselkasto ili zagorjelo, jer je domaćica uvijačem upravo oblikovala uvojke.
Mirisi starijih dama: naftalin i parfem Prastara lavanda. Zaudaranje po rakiji u
zadahu umirovljenog udovca.
Učio sam mirišući i slušajući, gledajući i osjećajući: tu su oskudica i čemer
četveročlanih radničkih obitelji, oholost i bijes upravnih činovnika, koji su vikali
na uštogljenom visokom njemačkom i iz principa nisu bili u stanju podmiriti
dugove, potreba usamljenih žena da za kuhinjskim stolom još malo pročavrljaju,
prijeteća šutnja, a potom žilava svađa među susjedima.
Sve to skupilo se kao neka vrsta jezične ušteđevine: očevi koji, trijezni ili
pijani, tuku svoje bližnje, majke koje kriješte u najvišim tonalitetima,
zanijemjela ili mucava djeca, hroptanje i trajni kašalj, uzdisaji i psovke, suze
različitih veličina, mržnja prema ljudima i ljubav prema psima i kanarincima,
beskrajna priča o izgubljenom sinu, proleterske i malograđanske priče, one na
sjevernonjemačkom narječju, prožete poljskim psovkama, i one na službeničkom
jeziku, odsječene i skraćene na dužinu hvata, one čiji je pogonski motor bila
nevjera, ali i takve u kojima sam tek kasnije prepoznao priču, priče o snažnoj
volji duha i popustljivom, slabom mesu.
To i još mnogo više - ne samo batine, koje bi mi isplaćivali pri utjerivanju
dugova - nakupilo se u meni kao zaliha za vremena u kojima bi profesionalnom
pripovjedaču ponestalo građe i uzmanjkalo riječi. Morao sam samo okrenuti
vrijeme unatrag, osjetiti mirise, razvrstati smradove, ponovno krenuti uz i niza
stube, pritisnuti zvonce ili pokucati na vrata, posebice petkom uvečer.
Moguće je da sam kroz rani dodir s valutom guldena Slobodne države, sve
do iznosa u pfennizima, a potom, od trideset i devete i izbijanja rata, kroz
utjerivanje dugova u reichsmarkama - naročito rado imao sam srebrne kovanice
od pet maraka - toliko trajno očvrsnuo u svojoj tvrdoj praksi da mi je padalo
beskrupulozno lako da za poraća, kao trgovac na crno rijetkom robom poput
kremena i žileta, a kasnije i kao autor, kod pregovaranja oko uvjeta ugovora s
izdavačima koji kao da nisu htjeli dobro čuti, ostanem zahtjevan i tvrdoglav.
S vremenom sam imao dovoljno razloga da budem zahvalan svojoj majci, jer
me je zarana naučila da se prema novcu odnosim objektivno, ma bilo to i pri
utjerivanju dugova. Ako se, dakle, u nizanju crta jednog doslovnog autoportreta,
koji su od mene iznudili sinovi Franz i Raoul, kad sam početkom sedamdesetih
godina pisao »Dnevnik jednog puža«, lapidarno kaže: »Sasvim sam dobro loše
odgojen«, time se podrazumijeva i moja praksa utjerivanja dugova.
Zaboravio sam usput spomenuti česte upale krajnika, koje su me prije i
poslije kraja mog djetinjstva doduše danima oslobađale nastave, ali su ometale i
moj pohlepni rad s mušterijama. Kad bi se donekle našao na putu ozdravljenja,
majka bi sinu u postelju donosila žumance jajeta pomiješano sa šećerom u čaši.
Što se začahurilo

JEDNA RIJEČ DOZIVA drugu. Dugovi i krivnja. Dva pojma, tako tijesno
povezana, tako čvrsto ukorijenjena u plodnom tlu njemačkog jezika, a ipak je
prvi moguće ublažiti i doskočiti mu otplatom, makar i u obrocima, kao što su to
činili majčini kupci na vjeru; dok krivnja, dokaziva, prikrivena ili samo
naslućena, ostaje zauvijek. Neprestance ona kuca na vrata, čak je i na
putovanjima bez odredišta kao čuvar mjesta uvijek već tu. Ona recitira svoju
pjesmicu, ne boji se ponavljanja, milostivo dopušta da ju se privremeno zaboravi
i prezimljuje u snovima. Ostaje kao talog, kao mrlja ne da se ukloniti, kao lokva
ne može se polizati. Zarana je naučila da ispovijedana pronađe utočište u usnoj
školjki, da se zastarjela ili već oproštena smanji do najmanje moguće mjere,
gotovo ni u što, a potom, tek što se luk, ljusku po ljusku, postupno stisnuo, ipak
ostaje trajno zapisana na najmlađim ljuskama: čas velikim slovima, čas u
sporednoj rečenici ili napomeni, čas razgovijetna i čitljiva, potom opet u
hijeroglifima, koji se, ukoliko je to uopće moguće, samo s mukom mogu
dešifrirati. Mene u čitkom obliku pogađa škrt zapis: Šutio sam.
Ali s obzirom na to da su toliki šutjeli, ostaje veliko iskušenje da se u
potpunosti zazre od vlastita zakazivanja, da se u zamjenu utuži sveopća krivnja
ili da se o sebi govori samo neiskreno u trećem licu: On je bio, vidio, učinio,
rekao, on je šutio... I to prema unutra, gdje ima mnogo mjesta za takvu igru
skrivača.
Čim prizovem nekadašnjeg dječaka, koji sam bio kad mi je bilo trinaest
godina, strogo ga saslušam i osjetim primamljivu želju da mu sudim, možda čak
i da ga osudim kao stranca čije me nevolje ostavljaju hladnim. Vidim derana
srednjeg rasu u kratkim hlačama i čarapama do koljena, koji neprestance razvlači
lice u grimase. On mi izmiče, ne želi da se sudi o njemu, da ga se osuđuje. Bježi
u majčino krilo. Viče: »Ali, bio sam dijete, samo dijete...«
Pokušavam ga umiriti i molim ga da mi pomogne dok ljuštim luk, ali on mi
uskraćuje izjave, ne dopušta da ga izrabljujem kao raniju sliku samoga sebe.
Odriče mi pravo da ga, kako kaže, »zdrobim« i to »odozgo«.
Sad stišće oči, gleda kroz uske proreze, pritišće i razvlači usne, usta su mu se
nemirno nakrivila, a on radi svoje grimase, dok u isti mah čuči nad knjigama,
nema ga i ne može ga se sustići.
Vidim ga kako čita. Jedino to radi ustrajno. Pritom kažiprstima začepljuje
oba uha, kako bi u pretijesnom stanu bio zaštićen od sestrine raspojasane buke.
Sad ona pjevuši, približava mu se. Valja mu biti pažljiv, jer ona će mu rado
zalupiti knjigu. Želi se samo igrati s njim, neprestance bi se samo igrala, ona je
poput vihora. Samo na razdaljini sestra mu je draga.
Knjige su odmalena bile ona letva koja nedostaje u njegovu plotu, rupa kroz
koju će neopazice šmugnuti u druge svjetove. Ali vidim ga kako razvlači lice u
grimase i kad ne radi ništa, već samo stoji među namještajem dnevne sobe,
djelujući pritom tako odsutno da mu majka mora doviknuti: »Kamo si opet
odlutao? Što sad opet smišljaš?«
Ali gdje sam zaista bio, kad sam samo hinio prisutnost? Koje je udaljene
prostore nastanjivao dječak lica razvučena u grimasu, a da pritom ne napusti
dnevnu sobu ili učionicu? U kojem smjeru je odmotavao svoj konac?
U pravilu sam se kretao niz vrijeme, neutaživo gladan krvlju natopljenih
iznutrica povijesti i zaluđen mrklinom srednjeg vijeka, ili bih odlazio u barokni
vremenski svijet jednog rata koji je potrajao trideset godina.
Tako su mladiću, koji se odaziva na moje ime, prolazili dani, sukladno
njegovoj želji kao slijed nastupa u različitim kostimima. Oduvijek sam htio biti
netko drugi, biti negdje drugdje, kao onaj »Baldanders«, kojeg ću samo nekoliko
godina kasnije, izgubljen u narodnom izdanju »Simplicisimusa«, susresti pri
samom kraju knjige: jeziv je to, a ipak i privlačan lik, koji dopušta skok iz
naboranih hlača mušketira u rutavu kutu pustinjaka.
Sadašnjost, puna Vođinih govora, munjevitih ratova, podmorničkih junaka i
visoko dekoriranih letačkih asova, bila mi je, sa svim njenim vojnim
pojedinostima, doduše sasvim jasna - moja znanja iz zemljopisa proširena su sve
do planina Crne Gore ili grčkih otočkih skupina, a od ljeta četrdeset i prve preko
uznapredovale linije fronte čak i do Smolenska, Kijeva ili jezera Lagoda — ali u
isti mah sam se u crvolikoj vojsci križara kretao prema Jeruzalemu, bio štitonoša
cara Barbarosse, mlatarao u lovu na Pruse oko sebe kao vitez Njemačkog reda,
papa me je ekskomunicirao, pripadao sam Konradinovoj pratnji i bez
jadikovanja propao zajedno s posljednjih Stauferom.
Slijepog za svakodnevnu nepravdu u bližoj okolici grada - između Visle i
plitkog zaljeva, udaljen samo dva sela od ladanjskog školskog doma
Conradinuma u Nickelswaldu, rastao je i rastao Koncentracijski logor Stutthof -
ljutili su me jedino zločini popovske vlasti i praksa mučenja koju je provodila
inkvizicija. Ako sam s jedne strane kliješta, užarene komade željeza i palčenice
smatrao praktičnima, s druge strane vidio sam se kao osvetnik spaljenih vještica
i krivovjeraca. Moja mržnja bila je usmjerena protiv Grgura Devetog i drugih
papa. U zapadnopruskom zaleđu tjerali su poljske seljake zajedno sa ženama i
djecom s njihovih imanja, a ja sam ostao vazal drugoga Friedricha, koji je u
Apuliji naseljavao sebi vjerne Saracene i sa svojim jastrebovima govorio
arapski.
Pogledam li unatrag, čini mi se da je nacerenom gimnazijalcu uspjelo
prenijeti svoj smisao za pravdu, pokupljen iz pročitanih knjiga, u
srednjovjekovna područja povlačenja. Bit će da se zbog toga moj prvi, opsežno
zamišljen književni pokušaj i trebao odvijati daleko od deportacije preostalih
danziških Židova u Koncentracijski logor Theresienstadt, onkraj svih bitaka u
obručima ljeta četrdeset i prve; usred trinaestog stoljeća nakanio sam satkati
tkivo svoje radnje, koju jedva da sam mogao smjestiti u udaljenije doba.
U školskim novinama “Pomozi!" bio je objavljen natječaj. Obećavale su se
nagrade za pripovjednu prozu, napisanu mladenačkom rukom.
Tako naceren dječak, odnosno moje ustvrđeno Ja, koje se, međutim,
neprestance gubilo u fikcionalnim šikarama, u svoj dnevnik nije počelo upisivati
pripovijetku, već odmah roman, koji je - to je sasvim izvjesno - trebao nositi
naslov »Kašubi«. S njima sam ipak bio u srodstvu.
Za mog djetinjstva često smo preko granice Slobodne države odlazili u
smjeru Kokoschkena i Zuckaua u posjete mojoj prateti Anni, koja je zajedno s
četveročlanom obitelji stanovala na tijesnom prostoru pod niskim stropom.
Kolač od sira, hladetina, krastavci s gorušicom i gljive, med, pečene šljive i
pileće iznutrice - želuci, srca, jetra - slatko i kiselo, ali i rakija od krumpira,
dospijevali su tamo zajedno na stol; a u isti mah svi su se smijali i plakali.
Zimi bi ujak Joseph, pratetin najstariji sin, zaprežnim saonicama dolazio po
nas. To je bilo zabavno. Kod Goldkruga prelazila se granica Slobodne države.
Ujak Joseph pozdravljao je carinike na njemačkom i poljskom, ne bi li ga čak
oni u uniformi koja je odgovarala jeziku njegova pozdrava svejedno izgrdili. To
je bilo manje zabavno. Neposredno pred početak rata izvukao je, navodno, iz
ormara poljsku zastavu i onu s kukastim križem i vikao; »Ako počne rat, ja ću se
popeti na drvo i gledati tko će doći prvi. I onda ću podići zastavu, ovu tu ili
ovu...«
Čak i kasnije, kad je proteklo dovoljno vremena, viđali smo majku, braću i
sestre strijeljanog ujaka Franza, premda samo potajice, nakon zatvaranja
trgovine. Pritom se u doba ratne privrede korisna trgovina naturalijama iskazala
kao velika pomoć: kokoši i jaja sa sela mijenjali su se za grožđice, prašak za
pecivo, konac i petrolej. U našoj trgovini stajao je, pokraj bačve sa slanim
haringama, poput čovjeka visok spremnik za petrolej s pipcem, čiji je miris
preživio kroz sve ove godine. A kao slika ostali su mi nastupi pratete Anne, kad
je svoju robu za zamjenu, očerupanu gusku, koju bi sakrila ispod suknje, jednim
pokretom ruke izvukla i bacila na tezgu: »Bit će da ima deset funti...«
Tako su mi bili poznati i govorni običaji Kašuba. Kad god bi potisnuli
staroslavensko gunđanje i svoje brige i želje iznosili na sjevernonjemačkom,
izostavljali bi članove, a da budu sigurniji, radije bi dvaput nego jednom rekli ne.
Njihov usporen govor nalikovao je ustajalom kiselom mlijeku, koje su posipali
naribanim crnim kruhom pomiješanim sa šećerom.
Od pamtivijeka, preostali narod Kašuba trajno je nastanjivao brežuljkasto
zaleđe grada Danziga, a kako su se vlasti mijenjale, nikad nije slovio kao
dovoljno njemački ili dovoljno poljski. Kad su s posljednjim ratom opet dospjeli
pod Nijemce, mnogi Kašubi ukazom su proglašeni »narodnom skupinom broj
tri«. To se dogodilo na pritisak vlasti i s mogućnošću da se dokažu, kako bi od
njih nastali punopravni Nijemci iz Reicha; mlade žene bile su pozivane u radnu
službu, a mladići poput ujaka Jana, koji se sad zvao Hannes, u vojnu.
Razumjelo bi se da izvještavam o tim nevoljama. Ali zašto sam ja radnju
svog prvenca, prožetu krvlju i ubijanjem, premjestio u doba interregnuma, u
»strašno, cara lišeno doba« trinaestog stoljeća, to se može objasniti samo mojom
sklonošću bježanju u nedostupna područja povijesti. Tako na papir nisam stavio
pokušaj pisanja staroslavenske običajne pripovijesti, već je u mom prvencu sve
vrvjelo od tajnih sudova i bezvlađa, što se nakon propasti stauferskog carstva
slilo u pripovjednu građu zasićenu nasiljem.
Od toga nije ostala nijedna jedina riječ. Ne sviće sjećanje na krvoločne scene
koje bi pogodovale krvnoj osveti. Nikakvo ime viteza, seljaka ili prosjaka nije
mi ostalo u memoriji. Ništa, ni osuda nekog popa, ni vrisak neke vještice. Ipak,
mora da je krv tekla u potocima, da je naslagano i bakljom potpaljeno tucet i više
lomača, jer su potkraj prvog poglavlja svi junaci bili mrtvi; obezglavljeni,
zadavljeni, nabijeni na kolčeve, spaljeni ili raščetvoreni. Štoviše: nije bilo nikog
čak ni da osveti mrtve.
Na književnom, tako uzoranom polju leševa moje okušavanje u
pripovjedačkoj prozi privedeno je svom prijevremenom kraju. Da dnevnik još
postoji, bio bi zanimljiv u najboljem slučaju fetišistima fragmenata.
Nije mi padalo na pamet da zadavljene, obezglavljene, spaljene i
raščetvorene, kao i sve ostale leševe koji su se klatili na hrastovim granama i
čekali da ih pojedu vrane, oživim kao sablasti, koje će u daljnjim poglavljima
plašiti preostalo pješaštvo - još nikad nisam volio priče o sablastima. Ali može
biti da me je neekonomsko ophođenje s fiktivnim personalom, kao rano iskustvo
spisateljske blokade, ponukalo da se kasnijih godina, kao autor koji pomno
kalkulira, štedljivije odnosim prema junacima svojih romana.
Oskar Matzerath preživio je kao medijski mogul. S njim je preživjela i
njegova Babka, koja je doživjela stotinu i sedmu godinu, zbog koje je, da
proslavi njen rođendan, u vremenski ukrštenom tijeku romana »Štakorica« čak
— i unatoč nevolji jakih tegoba s prostatom - uzeo na sebe štrapac putovanja u
Kašubiju.
I kako se rana smrt Tulle Pokriefke mogla samo naslutiti - zaista je
sedamnaestogodišnjakinja u visokoj trudnoći spašena s palube potopljenog
izbjegličkog brodaWilhelm Gustloff- ona je, kad je novela »Korakom raka«
napokon sazrela da bude napisana, bila spremna da se pojavi kao preživjela
sedamdesetogodišnjakinja. Ona je baka jednog mladog radikalnog desničara koji
na Internetu slavi svog »mučenika«.
Isto vrijedi za moju miljenicu Jenny Brunnies. koja je, iako teško narušena
zdravlja i zauvijek prehlađena, smjela preživjeti »Pasje godine«; kao što sam i ja
bio pošteđen, ne bih li se na drugom polju iz zgode u zgodu iznova izmišljao.
U svakom slučaju, neumjeren dječak, kojeg kao skicu mene samog valja
uvijek iznova otkrivati, nije mogao sudjelovati u natječaju što su ga raspisale
novine za školarce »Pomozi!«. Ili povoljnije po mene: na taj način ostao sam
pošteđen mogućnosti sudjelovanja u nacističkom natjecanju za književnu mladež
velike Njemačke. Jer da sam primio drugu ili treću nagradu - o prvoj da se i ne
govori — preuranjen početak moje književne karijere mogao bi se vrednovati
kao pomalo smeđ: s navođenjem izvora bila bi to više nego dobrodošla tema za
uvijek gladne feljtone. Mogli bi me svrstati u mlade naciste, s tim opterećenjem
proglasiti pristašom i utisnuti mi taj neizbrisiv pečat. Sudaca svakako ne bi
nedostajalo.
Ali opterećenje, svrstavanje i pečaćenje mogu obaviti sam. Kao član
Hitlerove mladeži ja sam ionako bio mlad nacist. Vjeran do kraja. Nisam baš
fanatično hrlio u prve redove, ali sam nepomična pogleda, refleksno uperena u
barjak o kojem se govorilo da znači »više od smrti«, ostajao u vrsti, izvježban u
držanju koraka. Nikakva sumnja nije vrijeđala vjeru, ništa subverzivno,
primjerice potajno dijeljenje letaka, ne može me rasteretiti. Nikakva šala o
Göringu nije me učinila sumnjivim. Prije bih rekao da sam domovinu vidio
ugroženu, jer su je okruživali neprijatelji.
Otkako su me užasnuli stravični izvještaji o »Bromberškoj krvavoj nedjelji«,
koji su odmah po izbijanju rata punili stupce u »Danziškoj predstraži« i
prikazivali sve Poljake kao podmukle ubojice, svaki njemački čin odmazde činio
mi se opravdanim. Moja kritika bila je u najboljem slučaju usmjerena protiv
lokalnih stranačkih glavešina, takozvanih zlatnih fazana, koji su kukavički
izbjegavali službu na fronti, postrojavali nas pred tribinama i dosađivali nam
ispraznim govorima i pritom neprestance zlorabili sveto ime Vođe, u kojeg smo
vjerovali, ne, u kojeg sam zbog nepomućene odsutnosti pitanja vjerovao tako
dugo dok se sve, kao što je pjesma pretkazivala, nije rasulo u krhotine.
Tako vidim sebe u retrovizoru. To se ne može obrisati, to ne piše na mojoj
školskoj ploči, pokraj koje, nadohvat ruke, spremno leži spužva. To ostaje. Još
uvijek, premda su s vremenom postale pomalo rupičaste, u sjećanju odjekuju
pjesme: »Naprijed, naprijed, trčite svijetle fanfare, naprijed, naprijed, mladež ne
poznaje pogibelji...«
Da rasteretim dječaka, dakle sebe, ne mogu reći čak ni: Zaveli su nas! Ne, mi
smo se dali zavesti, ja sam se dao zavesti.
Ali kad bi luk mogao šuškati, tako da se na osmoj ljusci pokažu slijepa
mjesta: ma, fino si se ti izvukao, bio si samo glup dječak, nisi učinio ništa loše,
nisi denuncirao nikog, nijednog susjeda koji je pričao cinične viceve o Göringu,
onom debelom reichsmaršalu, nisi cinkao nijednog vojnika na dopustu s fronte,
koji se hvalio da je mudro izbjegavao prilike za junačka djela zrela za viteški
križ. Ne, nisi ti prijavio onog studijskog savjetnika, koji se na nastavi povijesti u
sporednim rečenicama usudio posumnjati u konačnu pobjedu, nazvavši njemački
narod »krdom ovaca«, a k tome je kao učitelj bio još i zao, pa su ga mrzili svi
đaci.
To će biti točno: cinkati nekog kod nadglednika bloka, kod okružnog vodstva
nacionalsocijalista, ocrniti ga pred domarom ove ili one škole, to nije bila moja
stvar. Kad je, međutim, jedan učitelj latinskog, koji je kao svećenik želio da ga
oslovljavamo s monsignore, prestao strogo ispitivati latinske riječi, kad ga
odjednom više nije bilo, kad je iznenada nestao, opet sam propustio postavljati
pitanja, iako se, tek što je nestao, na sva usta na stravičan način izgovarala riječ
Stutthof.
Imao sam gotovo četrnaest godina kad su izvanredne vijesti iz našeg
narodnog prijemnika, najavljivane limenom glazbom i bubnjevima, izvještavale
o pobjedonosnim bitkama u ruskoj stepi. Dok se iz dana u dana
zloupotrebljavalo Lisztove »Les Preludes«, dogodilo se nešto što je proširilo
moja znanja iz zemljopisa, ali iz latinskog sam ostao nedovoljan.
Nakon ponovne promjene škole, vidim se kao đaka u Svetom Ivanu,
starogradskoj gimnaziji u Fleischergasse, nedaleko Gradskog muzeja i crkve
Svetog Trojstva. Ta prosvjetna ustanova, za koju se ispostavilo da ima gotičke
podrume, mamila me je tajnim hodnicima sve do »Pasjih godina«. Stoga mi
kasnije nije bilo teško likove svoga romana, učenike Eddiea Amsela i Waltera
Materna, koji su bili prijatelji i neprijatelji u isti mah, školovati upravo tamo, ne
bi li iz svlačionice dvorane za tjelovježbu pronašli put do franjevačkih
podzemnih hodnika...
A kad se moj učitelj latinskog, monsignore Stachnik, nakon nekoliko mjeseci
vratio i nastavio podučavati latinski na Svetom Ivanu, ja i opet nisam postavljao
nikakva neodloživa pitanja, iako me je pratio glas ne samo gnjevnog, već i
lajavog đaka.
Ali on mi ionako ne bi smio odgovoriti. Tako je bilo posvuda nakon puštanja
iz koncentracijskog logora. Pitanja bi Stachniku, koji je vanjštinom djelovao
nepromijenjen, samo prouzročila dodatne neprilike.
Ipak, mora da me je šutnja dovoljno opterećivala, inače sumnjam da bih
osjetio potrebu da onom učitelju latinskog i bivšem predsjedniku stranke Centra
u Slobodnoj državi, neumornom zagovorniku blažene Dorothee iz Montaua, u
romanu »Lumbur«, okrenutom iz principa prema prošlosti, postavim književni
spomenik, koji nije moguće previdjeti.
On i gotička pustinjakinja. Njegovi napori da se proglasi blaženom.
Monsignore bi pao u zanos čim bismo njenu kuru izgladnjivanja natuknuli kao
temu. Nije bilo teško izmamiti ga iz uzgajališta latinskih rečeničnih konstrukcija;
bilo je dovoljno pitati za nju, za njemu svetu Dorotheu.
Što joj je uprskalo brak s kovačem oružja?
Koja čuda joj se pripisuju?
Zašto se u katedrali u Marienwerderu dala zazidati živa?
Je li, nakon što je ubrzo izgladnjela, izgledom i dalje bila lijepa?
Sve to i njegov neprestance zakopčan ovratnik prizvao sam u sjećanje, kako
bih se spomenuo jednog učitelja latinskog.
Kasan hvalospjev mogao se monsignoreu Stachniku doduše svidjeti tek
djelomično. Iz odveć oprečnih perspektiva vrednovali smo život i smrt
izgladnjivanjem pokorne Dorothee iz Montaua. A kad sam sredinom
sedamdesetih godina sa svojom ženom putovao okolicom Münstera, kako bih za
pripovijetku »Susret u Telgteu« prikupio lokalne pojedinosti iz razdoblja baroka,
posjetili smo ga u jednom opatičkom samostanu, u kojem je nakanio provesti
starost: u prostranoj i komforno namještenoj ćeliji koja je pozivala na razgovor.
Tijekom razgovora izbjegavao sam svaki sukob na katolički uzoranom polju. S
obzirom na svoje protestantsko podrijetlo, Ute je bila pomalo začuđena mirnom
svakodnevnicom staroga gospodina, okruženog opaticama, koje su nam, u
svojim odorama koje zastiru sve, samo na ulazu izašle pred oči.
 Koketno, kako se kao učitelj latinskog nikad nije pokazivao, monsignore je
sam sebe nazvao »pijetlom u košari«. Punašniji nego što sam ga zadržao u
sjećanju, sjedio mi je nasuprot: samostanska kuhinja očito mu je godila.
U razgovoru samo smo se kratko dotakli žene, koja je napokon proglašena
blaženom. Na političkom planu još uvijek je zastupao poziciju Centra, koju je,
doduše, kod sadašnjih kršćanskih demokrata smatrao nedovoljno sačuvanom.
Pohvalio je župnika Wiehnkea, mog ispovjednika u crkvi Srca Isusova, jer taj se
svećenik »iznimno smiono« zalagao za radnike u svojoj župi. Prisjetio se
ponekog učitelja iz Svetog Ivana, primjerice direktora Škole, čija su dva sina pri
potapanju bojnog broda Bismarck, kako je rekao, »pronašla« smrt.
Opirao se pogledu u prošlost: »Teška su bila vremena, tada...« - »Ne, ne,
nitko me nije denuncirao...«
Da sam kao đak bio loš iz latinskog, blagonaklono je zaboravio.
Razgovarali smo o Danzigu u doba kad je grad sa svim svojim tornjevima i
zabatima još izgledao kao na razglednicama. Moj kratak izvještaj o ponovljenom
putovanju u Gdanjsk saslušao je s odobravanjem - »Kažu da je Sveto Trojstvo,
otkako je ponovno sagrađeno, jednako lijepo kakvo je i bilo...«, ali kad sam
natuknuo svoju šutnju iz đačkog doba, svoju nezastarjelu krivnju, monsignore
Stachnik nasmiješio se i odmahnuo rukom. Učinilo mi se da čujem Ego te
absolvo.
Iako me je moja umjereno pobožna majka samo rijetko opominjala da
odlazim u crkvu, svejedno sam odmalena odrastao izraženo katolički: križajući
se između ispovjedaonice, glavnog i Bogorodičina oltara. Monstranca i
tabernakul bile su riječi koje sam rado ponavljao zbog njihova ugodnog zvuka.
Ali u što sam vjerovao, prije no što ću početi vjerovati samo još u Vođu?
Sveti Duh činio mi se dohvatljivijim od Boga Oca zajedno sa Sinom. Oltari
krcati figurama, zatamnjene slike i tamjanom bremenit bauk langfuhrske crkve
Srca Isusova hranili su moju vjeru, koja je bila više poganske negoli kršćanske
prirode. Puteno mi se najviše približila Djevica Marija: kao Baldanders ja sam
bio anđeo koji ju je spoznao.
Osim toga, bio sam zasićen onim istinama koje su u knjigama pronalazile
svoj višeznačni vlastiti život i u čijim su gredicama klijale moje lažljive priče.
Ali što je čitao četrnaestogodišnjak?
Zacijelo nikakve pobožne traktate, pa ni propagandne napise koji su krv i tlo
stješnjivali u aliteracije. Nisam čitao sveske o Tomu Mixu, niti su mi, iz toma u
tom, bili napeti romani Karla Maya: čitalačka hrana koje mojim školskim
drugovima nikad ne bi uzmanjkalo. U prvo vrijeme čitao sam sve što bi mi se -
koje li sreće! - na majčinim policama s knjigama našlo nadohvat ruke.
Kad mi je prije dobrih godinu dana u glavnom gradu Mađarske dodijeljena
nagrada u obliku monstruoznog, olovnim sivilom optočenog kaminskog sata,
koji je izgledao kao da mi ubuduće treba pokazivati samo još »olovno vrijeme«,
upitao sam Imru Barna, lektora moje mađarske izdavačke kuće, zna li ime autora
jednog romana koji me je za mladenačkih godina dosta zbunjivao: »Iskušenje u
Budimpešti«.
Nešto kasnije iz antikvarnih zaliha dostavljena mi je ta podebela knjiga.
Napisao ju je Franz Körmendi, jedan pisac koji je u međuvremenu pao u potpun
zaborav. Objavljena trideset i treće godine kod berlinske izdavačke kuće
Propyläen, njegova knjiga na pet stotina stranica pripovijeda o muškarcima u
potrazi za osloncem i srećom, koji se nakon završetka Prvog svjetskog rata
dosađuju u kavanama, na dubljoj razini o proleterskoj revoluciji i
kontrarevoluciji, a usput i o anarhističkim bombašima. Ali uglavnom se radi o
čovjeku lišenom vlastitih korijena, koji smjerno napušta grad s obje strane
Dunava, proputuje svijet i vraća se kući s bogatom ženom, ne bi li tamo, u
Budimpešti, podlegao jednoj varljivoj, difuznoj ljubavi.
Taj roman još uvijek se čim kao da je netom objavljen, a pripadao je fondu
knjiga moje majke, nakupini šaroliko izmiješane literature, koju je sin ubrzo
iščitao i čije naslove zasad još ne želim navoditi, jer se upravo vidim kako
gladan štiva sjedim za stolom u Gradskoj knjižnici, nedaleko Više škole Svetog
Petra.
Petrova škola je moja međustanica, u koju sam premješten odlukom
Učiteljske konferencije, nakon što sam morao napustiti langfuhrski Conradinum:
prema jednom učitelju tjelovježbe, koji nas je kao đake batinao i mučio na prečki
i razboju, odnosio sam se - tako su pročitali sinom razočarani roditelji - »zlobno
i bestidno drsko«.
Ali što zapravo znači »vidim se u Gradskoj knjižnici«? U najboljem slučaju
polazi mi za rukom da na osnovi malobrojnih fotografija koje je moja majka
nakon završetka rata uspjela ponijeti sa sobom na Zapad izradim još jedan vlastit
prikaz dječaka u procesu odrastanja. Još se ne naziru prištići, protiv kojih ću se
kasnije uzaludno boriti Pitralonom i bademovim praškom, ali isturena donja
usna - moja prirođena progenija - već umanjuje djetinji izraz lica. Ozbiljan i
natmuren, nalikujem đaku koji je rano zašao u pubertet; od kojeg se može
očekivati drsko ponašanje prema učiteljima: ako ga se draži, mogao bi postati
rabijatan.
Tako se dogodilo da jedan tusti učitelj glazbe, čiju smo piskutavim glasom
otpjevanu »Divlju ružicu« pratili zvukovima i trzajima nalik na džez, izgrdi i
pro-drma mene, samo mene. na što sam ga ljevicom uhvatio za kravatu i davio
tako dugo dok se kravata, koja je zbog rata bila od papira, nije otkinuta ispod
čvora, na što je ponovno bilo razloga u izobilju da me se pošalje u drugu školu,
iz pedagoške predostrožnosti, kako je zamagljeno pisalo u ocjeni mog
ponašanja: iz Petrove škole premješten sam u Višu školu Svetog Ivana. Nije
čudo što sam se izdvajao i postao nedostupan čak i za majku.
I takav, kao na mračnoj fotografiji, vidim se ne putu prema onoj hanzeatskim
građanskim smislom obogaćenoj knjižnici, za koju bi valjalo pretpostaviti da je,
kad je grad neposredno pred kraj rata bio u plamenu, izgorjela zajedno s njime.
Ali kad sam na proljeće pedeset i osme posjetio grad Gdanjsk da se tamo bacim
u potragu za tragovima Danziga, dakle da zabilježim gubitke, Gradsku knjižnicu
pronašao sam neuništenu, unutrašnjosti još uvijek obložene istim starinskim
drvenim pločama, pa mi nije palo teško otkriti sebe, dječaka koji odrasta u
hlačama do koljena, kao korisnika knjižnog fonda za jednim od čitalačkih
stolova: Točno je, nema prišteva, ali mu kosa pada preko čela. Isturena brada i
donja usna. Hrbat nosa već je lagano pogrbljen. Još uvijek radi grimase, ali ne
dok čita.
Vrijeme se taloži sloj po sloj. Ono što je prekriveno, prepoznatljivo je u
najboljem slučaju kroz proreze. I kroz takav procijep u vremenu, koji se samo s
mukom može proširiti, vidim sebe i njega u isti mah.
Ja sam već u godinama, on je besramno mlad; on čitanjem stječe budućnost,
mene sustiže prošlost; moje brige nisu njegove; ono što njemu ne želi biti
sramotno, dakle i ne pritišće ga kao sram, ja, koji sam mu više od rođaka, sad
moram odrađivati. Između nas dvojice, list po list, nataložilo se potrošeno
vrijeme.
Dok tridesetogodišnji otac nedavno rođenih blizanaca, koji svoju isturenu
donju usnu odnedavna pokušava prekriti brkovima, traga za lokalnim
pojedinostima za trajno proždrljiv rukopis, njegovo pomlađeno Ja ne dopušta da
mu išta odvrati pozornost, pa ni gospodin u baršunastom odijelu.
Moj pogled, međutim, luta uokolo. Dok listam novine trideset i devetog
godišta, pribavljenog iz arhiva, opažam tek letimice koje su svakodnevne pojave
u »Danziškoj predstraži« zabilježene od početka rata. Vremešno Ja bilježi,
doduše, u svoju bilježnicu koji su filmovi tijekom prvog tjedna u rujnu igrali u
Langfuhru i u starogradskim kinima, primjerice u »Odeonu« na Dominikswallu
»Voda za Canitogu« s Hansom Albersom, ali moj lutajući pogled ujedno kruži
oko onog četrnaestogodišnjaka, koji sjedi tri čitalačka stola dalje, izgubljen u
bogato ilustriranoj »Knackfussovoj monografiji umjetnika«.
Pokraj njega naslagani su drugi svesci. Očito je krenuo širiti svoje znanje o
umjetnosti, stečeno uz pomoć sakupljenih cigaretnih slika. Ne dižući pogled, on
svezak posvećen Maxu Klingeru odlaže u stranu, ne bi li smjesta otvorio
sljedeći.
Dok odrasli sakupljač pojedinosti više usputno prepisuje cijene na tržnici i
burzovna izvješća iz trgovačkog dijela »Predstraže« - bamberška svila
nepromijenjeno, trgovina žitaricama s rastućom tendencijom - i prije nego što će
ga iznova užasnuti u više stupaca tiskani izvještaji o zvjerstvima, u kojima se,
stranicu po stranicu, iscrpno komentira pokolj trećeg rujna, »Bromberška krvava
nedjelja«, što su ga izveli »poljski neljudi«, on će gledati samog sebe, ne, gledat
će dječaka kako se na osnovi Knackfussovih svezaka isprva divi svestranosti
Klingera kao slikara, kipara i crtača, ali bi sad, nakon što je, čitajući sljedeći
svezak, ostao očaran Caravaggiovim razuzdanim životom, najradije bio učenik u
ateljeu Anselma Feuerbacha. Trenutačno najviše voli njemačko-rimski krug. Želi
postati umjetnik i proslaviti se, pod svaku cijenu.
Sazrelom vremenskom putniku iz Pariza, koji je, doduše, postao umjetnik, ali
se još nije proslavio, njegov mladenački sučeljenik djeluje kao da je potonuo u
Štivo. Čak i kad bi ga zazvao, on ga nijednom ne bi saslušao.
Taj susret sa samim sobom je prenosiv. Ispao iz svijeta, vidim se i na drugim
mjestima, primjerice u Jäschkentalskoj šumi ili na stubama Gutenbergova
spomenika od lijevanog željeza. Prije početka sezone nosio bih posuđene knjige
na istočnomorsku obalu i čitao šćućuren u jednoj od košara na plaži. Ali moje
najdraže mjesto bio je tavan naše najamne zgrade, u koji je kroz krovni prozor
padalo svjetlo. A u tijesnom dvosobnom stanu pronalazim sebe ispred majčinog
ormara s knjigama; prepoznajem ga jasnije nego ostatak namještaja u dnevnoj
sobi.
Bio je to ormarić koji mi je visinom sezao tek do čela. Plavi prozorski zastori
čuvali su hrptove knjiga od prejakog svjetla, letvice s ovalnim uresima krasile su
njegove daske. Sav od orahovine, navodno je bio ispitni rad jednog šegrta, koji
je u stolariji mog djeda s očeve strane stajao za stolarskom tezgom i svoje
naukovanje nedugo prije vjenčanja mojih roditelja završio izradivši komad
namještaja koji je postao vjenčani dar.
Otad je ormarić stajao desno od prozora u dnevnoj sobi, odmah do niše koja
je pripadala meni. Ispod daske lijevog prozora, koji je s boka osvjetljavao
glasovir i otvorene note, stanovali su albumi poezije, lutke i plišane životinje
moje sestre, koja niti je pravila grimase, niti je čitala, ali je zbog svoje dobre ćudi
bila tatina miljenica i nije radila gotovo nikakve psine.
Moja majka ne samo da je po isteku radnog vremena svirala polagane
klavirske skladbe već je bila i članica nekog udruženja ljubitelja knjiga - ne
znam više kojeg. U nekom trenutku njeno članstvo je isteklo, jer su nedugo
nakon izbijanja rata prestali pristizati novi svesci, koji bi obogatili fond knjiga u
njenom ormariću.
U ormariću stajali su »Demoni« Dostojevskog kraj »Kronike o
Sperlinggasse« Wilhelma Raabea, Schillerove »Sabrane pjesme« kraj »Göste
Berling« Selme Lagerlof. Nešto od Sudermanna stajalo je hrptom uz hrbat s
Hamsunovom »Gladi«, Kellerov »Zeleni Heinrich« pored »Odmora od Mene«
nekog drugog Kellera. Falladina »Sirotinjo, a što sad?« mogla se pronaći između
Raabeove »Plemenite gladi« i Stormova »Jahača na bijelcu«. Bit će da je na
Dahnovu »Borbu za Rim« bio naslonjen ilustriran svezak pod naslovom
»Rasputin i žene«, koji sam kasnije kao kontrastnu lektiru uz Goetheov »Izbor
po srodnosti« pripisao nekome tko je iz sasvim drukčijih razloga bio lud za
knjigama, ne bi li uz pomoć takvih eksplozivnih mješavina naučio malu i veliku
abecedu.
Sve to, i još više, bila je moja čitalačka hrana. Jesu li »Čiča Tomina koliba« i
»Lik Doriana Graya« pripadali književnom blagu iza prozorskih zastora? Za
čime sam Dickensovim mogao posegnuti, a za čime iz pera Marka Twaina?
Siguran sam da moja majka, koja je naočigled sve većih poslovnih briga
nalazila tek malo vremena za čitanje, poput sina nije znala da je jedan naslov u
ormariću bio medu zabranjenim knjigama: »Stud. kem. Hellene Willfuer«
spisateljice Vicki Baum. U tom romanu, koji je prije trideset i treće već izazvao
skandal, riječ je o marljivoj studentici bez ikakvih sredstava, te o ljubavi i čežnji
za smrću usred nevjerojatno idiličnog života jednog sveučilišnog gradića, ali s
obzirom na to da studentica zatrudni, i o nadriliječnicima i proizvođačima
anđela, dakle - prema paragrafu - o kažnjivom pobačaju.
Valja pretpostaviti da moja majka put hrabre studentice nije propatila kao
čitateljica, jer kad je njen četrnaestogodišnji sin sjedio za stolom u dnevnoj sobi
gdje ga ništa nije moglo odvratiti od nesreće i kasnijeg majčinstva te mlade žene,
ona me je bez pomutnje pustila da »odlutam kamo me volja«.
S vremenom pročitao sam više toga što je napisala Vicki Baum, primjerice
njen roman »Ljudi u hotelu«, prema kojem je snimljen i film. A kad sam
početkom osamdesetih godina pisanjem putopisa »Porodi iz glave ili Nijemci
izumiru« predvidio uzdržljivost samoostvaritelja bez djece i njihov do danas
slavljen ego-kult, samim tim i starenje stanovništva Savezne Republike, a kao
posljedicu trajnu krizu u mirovinskom sustavu, kao i ispraznost trajno njegovana
života udvoje, njena egzotična priča »Ljubav na Baliju« pomagala mi je pri
oslikavanju melodramatskih pozadinskih slika. Ali s tolikom predanošću i
zaboravom sebe sama, kao u dječačko doba, nikad više nisam bio podložan
pripovjedačkom umijeću Vicki Baum, koje je, navodno, samo zabavne prirode.
Čim bi večera trebala stići na stol, otac bi vikao: »Od čitanja nitko još nije
postao sit.«
Majka me je rado gledala kako čitam. Kako je poslovna, među mušterijama i
trgovačkim putnicima nadasve omiljena žena, uza svu svoju sklonost prema
sanjarskim, tugaljivim gestama bila vedre, pokatkad upravo podrugljive naravi i
često spremna za malu šalu, koju bi nazivala »vragolijom«, zabavljalo ju je da
ovom ili onom posjetitelju, pa tako i jednoj prijateljici iz zajedničkih dana
naukovanja kod »Kaiserove kave«, odsutnost sina, koji je odlutao medu otisnute
stranice knjige, dokaže nadomještajući kruh s pekmezom, u koji bih tijekom
dugotrajne lektire s vremena na vrijeme rado zagrizao, komadom sapuna
Palmolive.
Prekriženih ruku i nasmiješena, jer bila je sigurna u uspjeh svog nauma,
čekala bi rezultat zamjene. Razvedrilo bi je kad bi sin zagrizao u sapun i tek
nakon tričetvrt pročitane stranice primijetio što je to demonstrirao pred
podjednako zabavljenim posjetiteljem. Otad je okus tog artikla poznat mom
nepcu.
Bit će da je dječak s isturenom donjom usnom još često znao zagristi sapun,
jer u mom sjećanju, koje se lako gubi u varijacijama, objekti zamjene su ćas
kriške kruha s kobasicom, ćas sa sirom, čas komad kolača s grožđicama. A što se
tiče donje usne, njena isturenost bila bi mi korisna kad bih otpuhivao kosu koja
mi je pala u vidno polje. Kod čitanja to se neprestance događalo. Ponekad bi
majka sinovu kosu, koja mu je odveć meko padala niz čelo, učvrstila ukosnicom,
što bi je izvukla iz svoje brižljivo ondulirane frizure. Otrpio sam to.
Bio sam joj sve na svijetu. Koliko god da sam joj zadavao muka -
ponavljanjem četvrtog razreda, rabijatnošću višestruko isprovociranom
promjenom škole - ona je zadržala svoj nepotrošni ponos na sinčića koji čita i
crtka figurice, kojeg se samo dozivanjem može izmamiti iz retrogradnih svjetova
snova, ne bi li joj se potoni - na obostranu želju - svidio kao djetešce u njenom
krilu.
Moja pretjerivanja, koja su poput litanija započinjala riječima: »Kad jednom
budem bogat i slavan, ja ču s tobom,..«, pronalazila su put do njena uha. Mojoj
majci kao da ništa nije bilo draže nego da je hranim izdašnim obećanjima poput:
»...i onda ćemo zajedno otputovati iz Rima u Napulj...« Ona, koja je s vrelom
predanošću voljela ljepotu, pa i sve što je bilo lijepo i žalosno, koja je građanski
elegantno odjevena često sama, a ponekad s mužem kao privjeskom, odlazila u
Gradsko kazalište, nazivala bi me, kad god bih osjetio želju da joj svojim lažima
obećavam pusta putovanja oko svijeta, svojim »malim Peerom Gyntom«. Ta
pretjerana, slijepa ljubav prema hvalisavom majčinom sinčiću imala je razloge,
koji bi se vjerojatno dali pronaći u gubicima njenih mladenačkih godina.
Ako mi je obitelj mog oca, nastanjena iza sljedećeg ugla, u Elsenstrasse, gdje
je od jutra do mraka životom gospodario zvuk kružne pile iz djedove stolarije,
bila iskustveno blizu, tako da sam jedva uspijevao izmicati trajnoj obiteljskoj
svađi, isprekidanoj tek povremenim, kratkotrajnim bratimljenjima - svako malo
govorilo bi se: »S njima više ni riječi« ili »Oni nam više neće ući u stan« - djed i
baka s majčine strane, kao i majčina trojica braće i jedna jedina sestra, postali su
mi jasni isključivo preko priča i malobrojnih relikata. Izuzme li se sestra, koja se
zvala Elisabeth, ali su je svi zvali Betty, i koja se udala »u Reich«, moja majka je
bila sasvim sama.
Naravno, postojala je kašupska rodbina, ali ta je živjela na selu, nije bila
dovoljno njemačka i nije se više brojala, otkako su postojali razlozi da se
zaniječe. Njeni roditelji, koji su se kao gradski Kašubi već prilagodili
građanskim odnosima, umrli su rano: otac je nedugo nakon početka Prvog
svjetskog rata pao kod Tannenberga. Nakon što su joj dvojica sinova pali u
Francuskoj, dok je posljednjeg, također vojnika, pokosila gripa, umrla je i majka,
jer više nije željela živjeti.
Arthur je navršio samo dvadeset i tri godine. Paul je pao s dvadeset i jednom.
Alfonsa je gripa otjerala u smrt neposredno pred kraj rata, kad mu je bilo
devetnaest godina. Ali moja majka, rođena Helene Knoff, govorila je o svojoj
braći kao da su još uvijek živa.
Kad sam se jednog nedatiranog dana - je li mi bilo već četrnaest ili još uvijek
dvanaest godina? - na tavanu najamne zgrade u Labeswegu, u kojem smo
stanovali kao jedna od devetnaest najamničkih stranaka, nakanio zavaliti u svoje
mjesto za čitanje, pohabanu fotelju ispod krovnog prozora koji se mogao
otvoriti, i pritom u jednom daščanom pregratku, koji nam je među pregracima
ostalih stanovnika zgrade dodijeljen kao ostava, naišao na špagom zavezan
kovčeg, otkrio sam - ili je to bio dječak u kojem se zarana počela nakupljati
pripovjedna masa - nešto što će bitno obilježiti moj daljnji život. Među
starudijama i dotrajalim namještajem čekao me je jedan poseban kovčeg; tako
sam u svakom slučaju protumačio to što sam pronašao.
 Je li ležao ispod poderanih madraca?
Je li neki golub, koji je zabunom uletio kroz otvor na krovu, hodao po
njegovoj koži i gugutao?
Je li, kad sam ga potjerao, ostavio za sobom svjež golubinji izmet?
Jesam li odmah raspetljao čvor na konopcu?
Jesam li posegnuo za džepnim nožićem?
Je li me plašljivost priječila?
Jesam li kovčeg, koji nije bio prevelik, odnio niza stube i smjerno ga predao
majci?
Nude mi se daljnje mogućnosti. Sve su one zamjenjive: na osnovi službenih
odredbi Protuzračne obrane sredinom četrdeset i druge tavan se morao isprazniti.
Pritom je pronađen kovčeg i otvorila ga je ona ili ja, ili tko god. U njemu se
nalazila skromna ostavština dvojice braće, pale u Prvom svjetskom ratu, i onog
jednog kojeg je pokosila epidemija gripe, koja je prijatelje i neprijatelje u
jednakoj mjeri lišavala života.
Ono što mi se često pričalo, što je majka u suzama zaklinjala kao nepreboliv
gubitak, pronašlo je sad potvrdu u sadržaju kovčega: nijedan od trojice braće nije
mogao ostvariti ono čime bi se, s obzirom na sklonosti i opskrbljenost različitim
talentima, bio počeo baviti.
Podijeljena u tri hrpice, povezane po jednom svilenom trakom, njihova
ostavština jasno mi je govorila: srednji brat, Paul, htio je postati slikar i već se
bio okušao u oslikavanju kulisa za kazališne inscenacije. U kovčegu sam
pronašao kolorirane scenografije i nacrte kostima koje je izradio za operu
»Strijelac vilenjak« ili za »Letećeg Holandeza«. Možda se radilo i o
»Lohengrinu«, jer su mi pred očima još uvijek skice labuda kao upotrebljivog
mobilnog scenskog rekvizita, koje žele biti dio ostavštine mog ujaka, poginulog
nedaleko rijeke Somme. Nikakav orden nije se nalazio među listovima papira.
Najmlađi brat, Alfons, koji je umro od španjolske gripe, već je stekao
obrazovanje kuhara i želio se, s probranim sljedovima menija u glavi, u nekom
europskom glavnom gradu — Bruxellesu, Beču ili Berlinu - vinuti do mjesta
šefa kuhinje u nekom otmjenom hotelu. To je proizlazilo iz pisama koja je slao
sa sjeverno-morskog otoka Sylta, gdje je prvi i posljednji put u životu radio kao
kuhar u lječilištu; sudeći po nadnevku, bilo je to nedugo prije nego što je pozvan
u vojnu službu i u proljeće osamnaeste premješten na jedno vojno vježbalište.
U pismima koja je slao sestri Heleni pokazao se kao velik brbljavac. U
pričama iz lječilišta aludirao je na ljubavne avanture s plemenitim damama, ne bi
li porom detaljno opisivao stečeno kuharsko umijeće; hvalio je bakalar pirjan u
umaku od gorušice, vijuna na komoraču, juhu od jegulje začinjenu koprom i
druga riblja jela, koja sam kasnije, misleći pritom na ujaka Alfonsa, kuhao po
njegovim napucima.
Najstariji brat, Arthur, kojeg je majka nazivala svojim najdražim bratom,
vidio se, prije nego što će dvije godine kasnije krepati od izravna pogotka u
trbuh, već kao pjesnik ovjenčan lovorom.
Još dok je naukovao u jednoj filijali Rcichsbanke nedaleko Visoke kapije —
zgradi koja je preživjela rat i danas u raskoši utemeljiteljskog razdoblja služi
jednoj poljskoj banci - jedne danziške novine objavljivale su s vremena na
vrijeme višestrofnu, ljupko rimovanu poeziju pod njegovim imenom: dobrih
tucet proljetnih i jesenjih pjesama, jednu o Svim svetima i jednu o Božiću, koje
sam sad, kao novinske izreske, pronašao u onom kovčegu koji će utjecati na moj
daljnji životni put - tako je kasnijih godina majka vrednovala to što sam
pronašao.
A kako joj je sin također bio sklon da taj naputak shvati ozbiljno, on je
sredinom šezdesetih godina, kad je nakon preduge tlake pod bremenom teških
rukopisa romana s lakoćom napisao nekoliko kraćih pripovjedaka, kamuflirao ih
je pod imenom majčinog najdražeg brata i objavio u jednoj seriji brošura edicije
Berliner Litterarisches Colloquium kao Arthur Knoff; bilo je to zadovoljstvo
koje sam si priuštio dijelom da pripovijetke zaštitim od pakosti prevrtljivih
kritičara, dijelom da kratkom životu Arthura Knoffa priskrbim malo naknadne
slave.
Njegov prvenac - zazre li se od pjesama iz njegova ranog razdoblja, koje se
stilom približavaju Eichendorfovim stihovima - naišao je na dobrohotan odjek.
Kritičari su smatrali da otkrivenom talentu, unatoč sličnosti s jednim poznatim
autorom, mogu proreći blistavu budućnost. Jedna talijanska nakladnica rekla je,
doduše, da prijevod pripovjedaka zasad ne dolazi u obzir, ali izrazila je nadu da
se od nepoznatog autora u doglednoj budućnosti može očekivati nešto veće,
nešto poput obiteljske sage. Njegov pripovjedni talent, rekla je, nedvosmisleno
ukazuje put prema romanu.
Pripovijetke Arthura Knoffa opstale su na tržištu dva puna desetljeća,
održavši se pod pseudonimom, sve dok Klaus Rohler, u trijeznom stanju
ljubazan lektor u izdavačkoj kući Leuchrerhand, u pijanstvu nije razotkrio mog
ujaka pjesnika.
Naš tavan i njegovi daščani pregraci puni starudija i paučine. Kasnije će
Oskar Matzerath, prije nego što će ga djeca iz susjedstva tamo otkriti i mučiti,
poput mene na tom mjestu pronalaziti utočište. Odatle je on vježbao pjevanje s
daljinskim učinkom; meni je, međutim, važan bio samo preživjeli kovčeg.
Vidim sunčane mrlje na izderanoj koži. Ne, nikakav golub nije mi svojim
gugutanjem skrenuo pozornost na njega. Samo meni pripada pravo da ga u
blizini svog tajnog mjesta za čitanje otkrijem i otvorim. Nestrpljivo, džepnim
nožićem koji ima tri sječiva. Kad sam ga otvorio, zapahnuo me je miris kao da
se otvorila grobnica. Oblak prašine zaplesao je na svjetlu. To što sam pronašao
postalo je kažiputom i poslalo nalaznika na doživotno putovanje; tek sad počinje
ga hvatati umor, samo pogledi u prošlost drže ga još budnim.
Svako malo nešto bi me vuklo u sklonište. S krovnog prozora koji se mogao
otvoriti pružao se pogled na stražnja dvorišta, kestene, krov tvornice bombona
od katranaste ljepenke, sićušne vrtove, napola prekrivene šupe, prečke za
isprašivanje sagova, staje za kuniće, sve do kuća u Luisen..., Hertha... i
Marienstrasse, koje su rubile taj prostrani četverokut. Ali moj pogled sezao je
dalje. S mjesta gdje sam se susreo sa slikarom, pjesnikom i kuharom, koje je
moja majka uvijek kitila pridjevima - Paul je obično bio natmuren, Arthur često
zanesen, a Alfons uvijek veseo — slijedio sam zračnu liniju koja je vodila u
neodređenom smjeru, kao što sad, na povratnom letu, ciljano pokušavam sletjeti
upravo tamo, gdje na mene ne čeka nikakav ostatak, nikakva ulegnuta fotelja,
ništa opipljivo.
Ah, kad bih nekako uspio pronaći, ako već ne kovčeg, a onda bar kartonsku
kutiju punu mojih najranijih zapisa. Ali nije preostalo ni pola retka od prvih
pjesama, ni stranica jedinog poglavlja kašupskog romana. Preda mnom nema
nijednog crteža ni akvarela, ni onih zamršeno fantastičnih, ni onih koji se
brižljivo zavlače u mahovinom obrasle detalje zidova od opeke. Ni rimovani
stihovi ispisani Sürterlinovim pismom, ni crno-bijelo osjenčani listovi ne mogu
se pronaći u izbjegličkoj prtljazi mojih roditelja. Nijedna bilježnica puna
sastavaka, koji su. unatoč nemilim pravopisnim greškama, ocjenjivani kao
»dobri« i »vrlo dobri«. Ništa ne svjedoči o mojim počecima.
Ili bih možda trebao samog sebe uvjeravati: Kako dobro da nije preostao
nijedan komadićak papira!?
Kako bi to samo nezgodno bilo, kad bi se među izljevima mašte dječaka u
pubertetu pronašle rime koje bi, datirane s 20. travnja i nadahnute himnično
ekspresivnim stilom bardova Hitlerove mladeži, poput Menzela, Baumanna ili
Von Schiracha, još uvijek slavile nepokolebljivu vjeru u Vođu. Parovi njemačkih
rima poput »Ehre gebäre«, »Blut i Glut«, »Fanfaren i Gefahren« naknadno bi me
zacijelo užasnuli. Ili da se u fragmentu romana prvenca nahvatalo rasističkih
besmislica na račun nesretnih Kašuba: vitez Njemačkog reda izdužene lubanje
odrubljuje slavenske okrugle glave na tuceta. To i drugi proizvodi ucijepljena
mahnitanja.
U najboljem slučaju, siguran sam da se u kupu crteža, da je slučajno
pronađen, ako ne na tavanu, a onda u podrumu najamne zgrade, ne bi pronašao
nijedan list kojem bi se, kao pokušaju portreta, mogle pripisati sličnosti s visoko
dekoriranim ratnim herojima, primjerice kapetanom-poručnikom Prienom ili
lovačkim letačem Gallandom, iako sam obojicu smatrao uzornim osobama.
Što bi bilo kad bi bilo? Špekulacije koje se hrane sadržajima izgubljenih
kovčega jednako su beskorisne kao što su i žilave.
Što bi moglo izdajnički šaputati u kutiji od Persila, u koju je majka
neposredno pred prisilno preseljenje spremila potrepštine svog sina i zaboravila
je u žurbi polaska ponijeti sa sobom?
Što bi još bilo pogodno da me razgoliti, dok mi je tako potreban smokvin
list?
Budući da meni, djetetu obitelji protjerane nakon završetka rata - u usporedbi
s piscima moje generacije koji, nastanjeni na Bodenskom jezeru, u Nürnbergu ili
sjevernonjemačkoj nizini, posjeduju svoje školske svjedodžbe i rane književne
radove — nikakva ostavština iz mladenačkih godina nije ostala pri ruci, može se
zazvati samo najupitnija od sviju svjedokinja, dama zvana Sjećanje, prevrtljiva
pojava koja često pati od migrene, a k tome je bije još i loš glas da se daje
potkupiti ovisno o stanju na tržištu.
Potrebna su, dakle, pomagala, višeznačna na neki drugi način. Primjerice,
posezanje za predmetima koji, bili okrugli ili uglati, na polici iznad pulta
strpljivo čekaju da budu upotrijebljeni. Pronađene stvari, koje, zaziva li ih se
dovoljno intenzivno, počinju tiho govoriti.
Ne, nisu to nikakvi novčići ili krhotine od gline. Providnost pružaju komadi
žuti poput meda. Komadi veličine trešnje ili ovaj ovdje, velik kao pačje jaje.
Zlato moje baltičke lokve: jantar, pronađen na žalovima Istočnog mora ili
kupljen, prije dobrih godinu dana, kod onog prodavača, koji je u jednom
litavskom gradu, čije ime je nekoć glasilo Memel, držao prodajni štand pod
vedrim nebom. Prodavao je svakakvu turističku robu u brušenom ili poliranom
obliku: lančiće, narukvice, utege za otežavanje pisma, kutijice s poklopcima, ali i
sirov ili tek dijelom izbrušen jantar, sve je to bilo u njegovoj ponudi.
U društvu Jürgena i Marie Manthey stigli smo trajektom s Kurske prevlake.
Zapravo smo samo htjeli posjetiti spomenik Anke iz Tharaua i spomenuti se
pjesnika Simona Dacha. Tog vjetrovitog dana, dok su oblaci žurili nebom, ja sam
izabrao, malčice oklijevao i napokon posegnuo za jantarom.
 Svi komadi koje sam vidio ili kupio sadržavali su nešto zatvoreno u sebi. U
ovoj skamenjenoj kapljici prepoznaju se borove iglice, u onom komadićku
mahovine. U ovom ovdje ostao je zatočen komarac. Sve nožice su na broju, baš
kao i par krilca, kao da želi zujeći odletjeti.
Tek što sam komad veličine jajeta okrenuo prema svjetlu, njegova kruta,
grudasto skamenjena masa pokazuje se posvuda nastanjena sićušnim insektima.
Što se začahurilo? Ovdje je crv? Tamo zaustavljena stonoga? Samo nakon duljeg
gledanja jantar otkriva tajne koje su se smatrale dobro skrivenima.
Kad god moje drugo pomagalo, zamišljena glavica luka, ne želi ispričati
ništa ili svoje poruke jedva odgonetljivim porecima crti šifrira na vlažnoj ljusci,
ja pružam ruku prema polici iznad pulta u mojoj radionici u Behledorfu i biram
medu komadima koje tamo skladištim, svejedno jesam li ih kupio ili pronašao.
Evo, ovaj komad, žut poput meda, providan je i samo prema korastom rubu
mliječno zamućen. Ako ga dovoljno dugo držim prema svjetlu, isključim
neprestano tiktakanje u glavi i ne dopustim da mi neki dnevno-politički ili drugi
prigovor sadašnjosti odvrati pozornost, ako sam, dakle, u potpunosti sam sa
sobom, umjesto zatočenog insekta, koji je maločas još želio biti krpelj, vidim
sebe u punoj veličini: četrnaest mi je godina i gol sam. Moj penis, u opuštenom
stanju još dječački, usporediv s onim Amorovim, što ga je jedan genijalan, ali i
za ubojstvo sposoban umjetnik naslikao za jednu od mojih cigaretnih slika, želi
djelovati odraslo, tek što se iz puke obijesti ili nakon kratkotrajnog diranja
ukrutio i oslobodio glavić.
Pimpek boga ljubavi Amora, stvoren Caravaggiovom rukom, izgleda
dražesno - kao razdragan krajičak - i pretvara se da je nedužan, iako deran s
krilima upravo naceren izlazi iz kreveta, u kojem se morao dokazati kao
poticatelj ili pomagač; moj pimpek, međutim, koji se u dremljivom stanju pušta
bezopasan, odao se grijehu bez imalo humora. Uvijek budan, on želi postojano
muški prodirati, makar i u rupe na daskama drvenih kabina za presvlačenje na
kupalištu u Börsenu.
Još više otkrit će jantar ako ga se ispituje dovoljno dugo: ud, koji u svojstvu
pimpeka visi s mene ili moje slike zatvorene u smoli, nema razum i naumio je
čitav život ostati bez razuma. Još ga drevnom biblijskom upotrebom mogu
nakratko umiriti, ali već mu ruka nije dovoljna. Odlučno njegova glava - zvana
još i glavić - želi drukčiju razbibrigu i hitro oslobađanje. Uza svu pokazanu
glupost, u nuždi on postaje domišljat. Nije baš slobodan od častohleplja i
sportskih ambicija. Ponovni počinitelj, kojeg ne može zastrašiti nikakva kazna.
Dokle god sam bio katolički vjernik - prelazak na nevjerništvo odvijao se u
hodu - moj penis se dokazao kao nepotrošan predmet ispovijedi. U vezi s njim
padali su mi na pamet najsmioniji grijesi. Blud s anđelima. Čak mu je i jedna
djevičanska ovca postala dostupna. Njegova djela i nedjela začudila bi čak i mog
ispovjednika, župnika Wiehnkea, čijem uhu ništa ljudsko nije moglo biti strano.
Meni je, međutim, ispovijed pomagala da se rasteretim svega onoga što sam
samovoljnom privjesku priznavao ili pripisivao kao dobitak naslade: svakotjedno
olakšanje.
Kasnije, međutim, kad se četrnaestogodišnjak vidio u stanju apsolutne
bezbožnosti, njegov ud, koji je ostario s njim, zadavao mu je više briga nego
vojno stanje na Istočnoj fronti, gdje je dotad nezaustavljivo nadiranje naših
tenkovskih armija neposredno pred Moskvom zaustavljeno prvo u blatu, a potom
u snijegu i ledu. »Djed Mraz« spasio je Rusiju.
A što je meni pomagalo u nuždi?
U međuvremenu je cilj svih želja dobio ime. Doživio sam muku prve ljubavi,
koju nije mogao nadmašiti nikakav kasniji napadaj mahnitosti. Zubobolja nije
ništa u usporedbi s time - iako i to mučenje prate bolovi koji bujaju, splašnjavaju
i vuku se unedogled.
Kako se početak moje prve ljubavi ne može niti točno datirati, niti je doveo
do radnji čiji bi se tijek do trenutka tjelesnog dodira ili čak prodornog uzimanja u
posjed uopće mogao opisati, preostaju mi samo riječi, čije mucavo izgovaranje
dovodi do strastvenog ili bunovnog izražaja i koje su u pismima ili kao krevetna
šaputanja u upotrebi još od Goetheova »Werthera«. Ili da skratim.
Djevojku na koju je moja požuda bila usmjerena poput oštra psa susreo sam
na putu u školu. U međuvremenu staru zgradu Conradinuma nisu više koristili
samo učenici nego i učenice rekvirirane osnovne škole, koja se nekoć zvala
Škola Helene Lange.
Prije i poslije podneva nastava u učionicama odvijala se u smjenama. Na
Uphagenwegu promet se odvijao u oba smjera. Ona je dolazila, ja sam odlazio.
Ili bih iza sebe imao pet školskih sati, a ona bi morala odsjediti još jednom
toliko. Ako bi se ona umiješala u skupinu djevojčica, ja, notorni samotnjak,
pješačio sam sam. Usred nasmiješene gomile prolazio sam sa svojom školskom
torbom, ne riskirajući više od jednog pogleda.
Nije bila ni lijepa ni ružna, samo crnokosa učenica s prilično dugačkim
pletenicama. Tamno uokvireno, njeno lice činilo mi se maleno, svedeno na
točke, zarez i crticu. Usne su joj bile uske i stisnute. Obrve su joj srasle iznad
korijena nosa.
Poznavao sam ja i zgodnijih djevojaka. Jedna sestrična i ja u djedovoj
drvarnici čak smo se bavili i međusobnim opipavanjem. Jedna druga djevojčica
zvala se Dorchen, stigla je iz Bartensteina u Istočnoj Pruskoj, tako je i govorila, i
ostala je jedno ljeto.
Ne, svoju ljubav s crnim pletenicama neću zvati imenom. Možda negdje još
uvijek živi, možda je preživjela poput mene i ne želi da je kao staricu opterećuje
star muškarac koji čačka po svojim nepouzdanim sjećanjima i koji joj je još za
školskih dana na neugodan način zapeo za oko, te je naposljetku strašno
povrijedio.
Bezimena neka ostane moja prva ljubav, osim ako je posezanje za jantarom
ne razotkrije kao začahurena komarca ili pauka, koje glasno prizivam,
proklinjem i zaklinjem...
Nisam se dao smesti, ta osobina kod mene se učvrstila i do danas na ovom ili
onom polju nastoji pokazati ustrajnost. Kako smo mi đaci manje ili više točno
znali gdje su u našim učionicama prije ili poslije podne sjedile djevojke iz
osnovne škole, ostavljao sam poruke na mjestu gdje sam smatrao da sjedi ona, ta
bezdana rupa mojih želja. Pisamca sam lijepio ispod pomičnog poklopca školske
klupe. Gluposti na koje bih pokatkad dobivao i glupe odgovore. Ne, stihovi nisu
bili dio moje đačke pošte. Nije sigurno čak ni jesmo li ona i ja svoje cedulje
uopće potpisivali imenima.
To se razvuklo do dana kad sam morao promijeniti školu, nakon čega sam iz
dana u dan tramvajem broj pet odlazio iz Langfuhra u Danzig, vračajući se
nakon nastave iz Starog grada natrag u predgrađe. Uske ulice, tornjevi od opeke,
srednji vijek koji se naslućivao iza kosih zidina i fasada prepunih zabata, sve što
je povijest mogla ponuditi u skamenjenom obliku možda me nije smirivalo, ali je
u svakom slučaju odvraćalo moju pozornost, to više što mi je u Petrovoj višoj
školi jedna učiteljica crtanja u ratnoj službi po imenu Lilli postala važnija nego
što sam u zimi četrdeset i treće, prije i poslije Staljingrada, uopće mogao shvatiti.
Tek kad su, nakon što sam ponovno promijenio školu, đaci moga godišta
unovačeni kao ispomoć za Protuzračnu obranu i od tog trenutka počeli nositi
elegantne uniforme, primio sam iz ruke moje prve ljubavi pismo, koje mi je
dostavljeno vojnom poštom Baterije Kaisehrafen, gdje sam bio na obuci kao »K
šest«.
Ne znam više što je svojim krasopisom točno bila napisala, ali je svježe
uniformiran topnik bio dovoljno arogantan da žurno ispravi nekoliko
pravopisnih pogrešaka i pismo, što ga je poput učitelja ocijenio crvenom bojom,
popraćeno pisamcem moguće poetskog sadržaja vrati pošiljateljici.
Potom je moja prva ljubav zašutjela. Iako sam tada, a i dugo poslije toga, i
sam radio greške, pa ni danas nisam posve siguran kad je u pitanju pravopis, s
petnaest godina uništio sam nešto što je počelo postajati opipljivo i obećavalo
mnogo više nego što je tražio moj, po Caravaggiovim mjerilima, uvijek spreman
ud.
Uslijedila je praznina. S užitkom njegovana usamljenost. Preostala je samo
uspavana, a potom opet probuđena požuda. Ona je preživjela moje razdoblje
služenja u Protuzračnoj obrani, koje je, što se tiče života u baraci u pustom
lučkom kraju daleko od doma, pronašlo svoje mjesto u romanu »Pasje godine«:
u sasvim drugim pričama i u đačkom žargonu sasvim drugih dječaka, koji su,
međutim, poput mene, tada bili sretni što za njih nije prestala samo sve gluplja
služba u Hitlerovoj mladeži, već i škola.
U isprepletenoj radnji romana događa se, doduše, usputno i ljubav, shvaćena
kao prekomjerna nerazumnost, pa ipak, na ovom mjestu valja reći da ona mršava
djevojka po imenu Tulla Pokriefke, koja je vikendima posjećivala Bateriju
Kaiserhafen i njenu posadu, nema nikakve veze s mojom prvom ljubavlju.
Jantar pokazuje da se njime u sjećanje može prizvati više nego što bi nam
bilo drago. On konzervira što je odavno trebalo biti probavljeno, pa i izlučeno. U
njemu se zadržava sve što je u mekom, još tekućem stanju uspio zahvatiti. On
pobija izgovore. On, koji ne zaboravlja ništa, iznoseći duboko zakopane tajne na
vidjelo kao što se svježe voće nosi na tržnicu, ustrajan je u tvrdnji da je već
dvanaestogodišnjak pod mojim imenom, tada još krotak i, ako već nije vjerovao
u Boga, a onda s čvrstom vjerom u Djevicu Mariju, na nastavi katekizma
djevojci s pletenicama postao nesnosan, kao vršnjake kapelan u crkvi Srca
Isusova pripremao nas je za prvu pričest, kazneni registar ispovjednih naputaka -
što su oprostiti, što teški, a što smrtni grijesi znali smo navodno naizust. Zajedno
s jednim djevojčinim bratom navodno sam čak bio i ministrant, sa zvončićima i
kandilom, pogleda uprta u tabernakul i monstrancu.
Tako je! Dandanas znam riječi molitava kojima se otvarala misa. Dok se
brijem, poput Mulligana na početku »Uliksa« šapućem: Introibo adaltare Dei...
Povrh toga, s trinaest godina - onkraj svih čuda iz katoličke riznice trikova -
ja sam svejedno odlazio u crkvu, samo kako bih u subotu popodne mogao
vrebati djevojku: po mogućnosti u blizini ispovjedaonice, jednu klupu iza njenih
pletenica.
Čak i ispovjedne tajne odaje medeno-žut komad skamenjene smole: moja
usta otkrivala su ostarjelom svećeniku ciljne predodžbe mladenačke prakse
onaniranja tako detaljno da mi je pritom i ime djevojke, kao luke moje pohote,
skliznule s jezika i ostalo otkriveno. Iza rešetke u ispovjedaonici velečasni se na
to nakašljao.
Osim toga, navodno sam kasnije, dok je dijete s pletenicama pokraj
ispovjedaonice još sortiralo svoje grijehe, istrčao iz klupe prema oltaru Djevice
Marije, ne bih li tamo hotimice ili iz puke obijesti...
Ne, kažem, i vraćam komad s komarcem medu ostale komadiće jantara, koji
čuvaju muhe, pauke i sićušne kukce. To nisam bio ja. To piše u knjizi i istinito je
samo tamo. Za to nedjelo ne postoje dokazi, jer još nedavno, kad sam se u rano
ljeto godine 2005. s desetero izdaleka pristiglih prevoditelja i svojim lektorom
Helmutom Freilinghausom sastao u Gdanjsku, jer smo tamo namjeravali iznova
uči u trag mome prvencu, posjetili smo ovo ili ono mjesto zločina skokovito
promjenjive radnje romana, pa tako i crkvu Srca Isusova, koja je preživjela rat i
u kojoj, na mjestu do u tančine opisana oltara Djevice Marije, danas kopija Crne
djevice iz Wilne sa svojom aureolom od pozlaćenog lima širi sjaj i privlači
pobožne Poljake. Odmah do nje, iza svijeća u jednoj niši, vidjeli smo fotografije
javno preminulog pape i onog nedavno izabranog, koji je njemačkog podrijetla.
I tamo, na neogotičkom poprištu mladenačke drskosti, jedan mlad svećenik
sa zagonetnim smiješkom, koji ni u naznakama nije nalikovao velečasnom
Wiehnkeu zamolio me je da mu potpišem primjerak poljskog izdanja spomenute
knjige, na što autor u nazočnosti začuđenih prevoditelja i svog lektora nije
oklijevao staviti potpis ispod naslova; jer nisam ja taj koji je nekoć na oltaru
Djevice Marije u crkvi Srca Isusova malom Isusu odlomio kanticu za zalijevanje
cvijeća.
Bio je to netko drukčije volje. Netko tko se nikad nije odrekao zla. Netko tko
nije želio rasti...
Ja sam, međutim, rastao i rastao. Već u dobi od šesnaest godina, kad sam
došao u radnu službu, slovio sam kao narastao dječak. Ili sam metar i
sedamdeset i dva centimetra definitivno dostigao tek kad sam postao vojnik i
srećom ili slučajno preživio kraj rata?
To pitanje ne zabrinjava ni luk ni jantar. Oni žele saznati druge stvari. Što se
još sve začahurilo: što sam postiđeno progutao, promjenjivo prerušene tajne. Što
se gnijezdi poput gnjida uši medu stidnim dlačicama. Slikovito zamišljeni
prizori. Krhotine misli. Još uvijek...
Zvao se Mitakoneštonečinimo

ULOVIO SAM SE kako listam unatrag i gledao kako preskačem stranice, a

tamo, gdje su zijevale slijepe pjege, crtkam ornamente i čovječuljke. Brzo
ispričane usputne sitnice, napisane da skrenu pozornost na sebe, krenule su mi
niz ruku, ne bih li ih smjesta opet zacrnio: Ne treba mi to!
Sad nedostaju zglobni članci jednog događanja koje nitko nije zaustavio, čiji
se tijek ne može okrenuti natraške i čiji trag nijedna gumica ne može obrisati. A
ipak, čim se fatalni korak petnaestogodišnjaka u uniformi prizove u sjećanje, nije
potrebno ljuštiti luk ili ispitivati neko drugo pomagalo sjećanja. Činjenica je da
sam se dobrovoljno javio u oružanu službu. Kada? Zašto?
Budući da ne znam datum, ne mogu prizvati u sjećanje tada već nadasve
promjenljive prilike, ni nabrojati što se sve događalo između ledenog mora i
Kavkaza, istodobno s ostalim frontama, pa će se isprva u rečenice uobličiti tek
pretpostavljene okolnosti, koje su hranile i poticale moju odluku, davši joj
naposljetku i službeni oblik. Nikakve ublažujuće riječi ovdje nisu dopuštene.
Moj čin ne može se usitniti, ne bi li ispao mladenačka glupost. Nikakva prisila
odozgo nije mi sjedila za vratom. Nikakva krivnja, u koju bih sam sebe uvjerio,
primjerice zbog sumnje u Vođinu nepogrešivost, nije iziskivala da bude
iskupljena dobrovoljnim zalaganjem.
Dogodilo se to dok sam služio kao pomagač u Protuzračnoj obrani; služba
nije bila dobrovoljna, ali s obzirom na to da je označavala završetak školske
svakodnevice doživio sam je kao oslobođenje i otrpio uz umjeren dril.
Mi dječaci to smo tako doživjeli. U uniformama smo privlačili poglede.
Silno pubertirajući snažili smo domovinsku frontu. Baterija Kaiserhafen postala
nam je dom. Prema istoku prostirala se nizina do rukavca Visle, koji se nalazio
unutar vidnog polja, prema zapadu stršile su teretne dizalice, silosi za žitarice i
daleki tornjevi grada. Ispočetka je još bilo pokušaja da se nastavi sa školskom
nastavom, ali kako je ona često bila prekidana borbenim vježbama, mahom
boležljivi, stari učitelji odustali su od mukotrpnog posjećivanja naše Baterije.
Napokon su nas uzimali ozbiljno. Šest topovskih cijevi i zapovjedna
mašinerija morali su se usmjeriti prema cilju. Svrsishodno obučeni za rukovanje
vojnim spravama moći ćemo biti korisni, kad - dođe li do toga — grad i luku
bude trebalo štititi od neprijateljskih terorističkih napada: kad bi bila pokusna
uzbuna, svatko od nas u hipu bi pronašao svoj borbeni položaj.
Naše cijevi, osam cijela osam, doduše, samo su primjenjene dva ili tri puta,
kad je nekoliko neprijateljskih bombardera zapaženo noću u našem zračnom
prostoru i u svjetlu reflektora zahvaćeno kao niz ciljnih objekata. Izgledalo je to
svečano i lijepo. Ali takozvane vatrene oluje, kakve su pretrpjeli Köln, Hamburg,
Berlin ili gradovi Ruhrske oblasti i o kojima su se mogle čuti samo neprecizne
vijesti, mi nismo doživjeli. Nikakva spomena vrijedna šteta. Nedaleko
Brodogradilišta Schichau, na Fuchswallu, pogođene su dvije kuće i svega je
nekoliko ljudi poginulo. Ali rušenje jednog četveromotornog bombardera tipa
Lancester ispunilo nas je ponosom, iako njegovo obaranje nije pripisano našoj
Bateriji, već Bateriji Zigankenberg, smještenoj na južnom rubu grada. Članovi
posade, za koje se govorilo da su prilično pougljenili, navodno su bili Kanađani.
U pravilu, međutim, služba je bila dosadna, premda na drukčiji način nego
nastava u školi. Posebno su nas smetale redovite noćne straže i podučavanje iz
balistike, koje se otezalo u zagušljivoj baraci za nastavu. Pritom se javljala
dosada, koja je pozivala na povratak đačkom ponašanju. Tjerali smo šalu
izmišljajući priče o djevojkama. Tako su nam prolazili dani.
Svake druge subote i nedjelje bili bismo slobodni. Smjeli smo, tako se
govorilo, odlaziti kući »k majci«. I svaki put bi tjesnoća dvosobnog stana
pomutila moju radost zbog posjeta.
Nije tu pomagao nikakav puding od vanilije s naribanim bademima, čije je
sastojke moj otac, obiteljski kuhar po nagnuću, izvlačio iz škrtih sljedovanja i
čuvao za svečane prigode. Samo zbog mene on bi puding, nakon što bi ga
istresao iz kalupa, prelio čokoladom i servirao na stolu postavljenom specijalno
za sina.
Ali ništa slatko nije pomagalo protiv tjesnoće. Smetalo me je sve, primjerice
nedostatak kupaonice i zahoda u našem stanu. U Bateriji Kaiserhafen postojala
je bar prostorija za tuširanje i daleko od nje zahod za posadu. Jedan do drugog
čučali smo na drvenim daskama. Svatko je srao pokraj svakog. To me nije
nimalo smetalo.
Kod kuće, međutim, zahod na međukatu, što su ga koristile četiri najamničke
stranke, izazivao je kod mene sve veću nelagodu i gađenje, jer bi ga djeca naših
susjeda uvijek zaprljala ili bi bio zauzet svaki put kad bih ga žurno morao
posjetiti. Smrdljiva ćelija čije su zidove zamrljali nečiji prsti.
Poput sramote skrivao sam pred drugima taj vanjski zahod, zbog čega
nijednog školskog druga, kojima su kada i ekskluzivna zahodska školjka kod
kuće predstavljali sasvim uobičajene predmete, nikad nisam pozvao k sebi.
Samo Egon Heinert, kojem je u Luisenstrasse također smrdio vanjski zahod,
dolazio bi pokatkad i posuđivao mi knjige.
 Bila je to dvosobna rupa. Stupica mog podrijetla. Vikend-povratnika tamo je
sve stješnjavalo. Čak ni majčina ruka nije mogla izgladiti sinovu nevolju. Ako se
za njega više i nije priličilo da se u roditeljskoj spavaćoj sobi, gdje je osim toga
spavala sestra, zavuče u krevet, svejedno je boravio u dnevnoj sobi, gdje ga je
čekao kauč, raspremljen za spavanje, kao svjedok jednog bračnog života koji se
redovito odvijao u noći sa subote na nedjelju. Čuo sam ili mislio da čujem ono
što sam, premda prigušeno, odmalena zadržao u ušima, a s tim kao monstruozan
ritual i u glavi: šapat kao najavu, mljackanje, škripav kostur kreveta, jecaje
madraca ispunjenog konjskom strunom, uzdisanje, stenjanje, sve zvukove
svojstvene spolnom odnosu, koji se, ako ih se doživi u mraku, pokazuju kao
naročito upečatljivi.
Kao dijete tu sam vrevu, koja mi se događala takoreći nadohvat ruke,
prihvaćao s radoznalošću i dugo vremena bez znanja što se tamo zapravo zbiva.
Ali sad je preko dana uniformiranom pomoćniku Protuzračne obrane postalo
nesnosno ono što je slušao u pidžami, svaki put kad bi otac, tek što bi sin došao
na kratkotrajan dopust, nasrnuo na majku.
Pritom nije sigurno jesu li oni te stvari radili dok je sin u neposrednoj blizini
ležao budan na kauču. Valja pretpostaviti da se roditelji iz obzira prema sinu na
dopustu nisu koristili jedno drugim. Ali sama pomisao na zvukove, čiji se slijed,
siromašan osobitim varijacijama, doimao kao da je unaprijed propisan, redovito
bi mi otimala san.
U mraku sam savršeno jasno razaznavao svaki oblik roditeljskih nasrtaja
jednog na drugo. I uvijek bi u tom filmu, koji sam u svakom trenutku mogao
odvrtjeti pred očima, majka bila ta koja se žrtvuje: popuštala bi, dopuštala i
izdržavala do iznemoglosti.
Mržnja mamina sinčića prema vlastitom ocu, ta podsvjesna rascjepkanost,
koja je određivala već i tijek grčkih tragedija, izazivajući kod duševnog doktora
Freuda i njegovih učenika toliko uživljavanja i rječitosti, kod mene mora da je
bio, ako već ne uzrok, a onda bar dodatan poticaj da dam petama vjetra i
nestanem doslovce bilo kamo.
Sondirao sam moguće putove za bijeg. Svi su vodili u istom smjeru. Samo
što dalje odavde, na frontu, na jednu od mnogih fronti, što prije, to bolje.
Tražio sam svađu s ocem. Ali nju nisam mogao izazvati nikako, osim uz
pomoć masivnog predbacivanja, jer je otac kao iznimno miroljubiv obiteljski
čovjek, neprestance željan harmonije, običavao brzo popuštati. Njemu, koji nas
je napravio, na usnama je u korist djece uvijek blistala želja: »Vama će jednom
biti bolje...« - »Vama će jednom sigurno biti bolje nego nama...«
 Ma koliko da sam ga marljivo pretvarao u strašilo, kao podatan objekt
mržnje otac naprosto nije valjao ništa. Promatran njegovim svijetloplavim
očima, bit će da sam mu djelovao stran, kao da sam iskočio iz kukavičjeg jajeta.
Moja malena sestra nježno ga je voljela, možda ublažujući time bratovu
okrutnost.
A majka? Često bi sjedila za glasovirom, a da pritom ne bi svirala. Umorili
su je posao i škrta ponuda robe. Ili je, poput oca i sestre, bolno proživljavala
kratkotrajna izbivanja sina i brata, koji je za sebe tvrdio da može otrpjeti naročito
mnogo toga.
A opet, nesnosan dvosobni stan i zahod za četiri obitelji na međukatu nisu mi
mogli biti jedini neoboriv poticaj da se jednog neodređenog dana dobrovoljno
javim u vojsku. Moji školski drugovi odrastali su u peterosobnim stanovima s
kupaonicama i nužnicima gdje je bilo toaletnog papira u kolutima, a ne starih
novina razrezanih u kvadrate kao kod nas. Neki od njih stanovali su čak i u
pretjerano raskošnim vilama na Uphagenwegu ili u Hindenburgovoj aleji, gdje
su imali vlastite sobe, a svejedno su željeli biti daleko na fronti. Poput mene,
htjeli su sami sebe doživjeti po mogućnosti kao neustrašene u opasnosti, potapati
brod za brodom, uništavati nizove neprijateljskih tenkova ili u najnovijim
Messerschmittovim zrakoplovima skidati s neba neprijateljeve terorističke
bombardere.
Ali nakon Staljingrada fronta je posvuda uzmicala. Tko bi je, poput mog
strica Friedela, pratio šarenim pribadačama na povećanom zemljovidu,
nalijepljenom na karton, namučio bi se da na Istoku, kao i na Sjeveroistoku i u
Africi, uvijek bude u tijeku događanja. Jedino se još iz savezničkog Japana
javljalo o uspjesima u pomorskim bitkama i prodoru u Burmi. A naše
podmornice pokatkad bi izvanredne vijesti hranile brojem potopljenih
neprijateljskih brodova uz točno navođenje njihovih sumiranih bruto registarskih
tona. Na Atlantskom oceanu i u ledenom moru u čoporima su napadale zaštitne
pomorske konvoje.
Nije bilo Tjednog pregleda na kojem ne bih vidio uspješan povratak
podmornica. A kako je vojniku na dopustu, koji je nakon posjeta kinu još dugo
budan ležao na kauču, bez muke polazilo za rukom da zamisli sebe u jednoj od
podmornica teških sedam stotina i pedeset tona, vidio sam se i kao mornarički
podoficir, dok na otvorenom, uzburkanom moru držim stražu na zapovjednom
tornju: odjeven u mornaričku odjeću otpornu na vodu, zaliven morskom pjenom,
usmjeravam dalekozor prema nemirnom obzoru.
S uznapredovalom revnošću, budući ratni dobrovoljac priželjkuje
pobjedonosne pohode protiv neprijatelja, a nakon preživljene opasnosti -
neprijatelj nije štedio na vodenim bombama - povratak u neki od podmorničkih
bunkera na francuskoj obali Atlantika. Postrojen u vrstu s ostatkom posade stoji
pokraj bradatog kapetana-poručnika pod zastavicama koje označavaju
potopljene brodove. Pristanište, za koje se smatralo da je izgubljeno, pozdravlja
poletan marš vojne glazbe; na taj način posjetitelj kina vidio je nebrojeno puta
sretan povratak svojih junaka, dok su od podmornica, koje su zajedno s
posadama bile negdje potopljene, nedostajale pokretne slike.
Ne, nijedne novine nisu u meni razvile toliku vjeru u junaštvo - moji roditelji
nisu bili pretplaćeni na krutu Predstražu, već na praktične, susretljive Najnovije
vijesti - prije bih rekao da me je Tjedni pregled redovito opskrbljivao crno-
bijelim uljepšanim istinama, u koje sam nedvojbeno vjerovao.
Davali su ga prije kulturnog žurnala i glavnog filma. U langfuhrskom
Svjetlopisu ili starogradskom Ufa-Palastu u Elisabethkirchengasse gledao sam
Njemačku u neprijateljskom okruženju, samo još u obrambenoj borbi, koja se
junački vodi u beskrajnoj ruskoj stepi, na vrelom pijesku Libijske pustinje, duž
zaštitničkog Atlantskog bedema i podmornicama na svim morima svijeta, a k
tome i na domovinskoj fronti, gdje žene tokare granate, a muškarci montiraju
tenkove. Bedem protiv crvene opasnosti. Narod u sudbonosnoj borbi. Tvrđava
Europa, kako odolijeva sili angloameričkog imperijalizma; zacijelo s mnogo
gubitaka, jer je u »Danziškim najnovijim vijestima« iz dana u dan bilo sve više
osmrtnica, koje su, crno uokvirene i urešene željeznim križem, svjedočile o
vojničkim smrtima za Vođu, narod i domovinu.
Zar su se moje želje kretale u tom smjeru? Je li se zbrci mojih dnevnih
sanjarija pridodalo malo čežnje za smrću? Jesam li svoje ime htio vidjeti na taj
način crno uokvireno? Sumnjam. Bio sam, doduše, samoljubivo usamljen, ali se
u mojoj glavi nisu rojile nikakve mojom dobi uvjetovane samoubilačke misli.
Dakle, bio sam samo bedast?
Ništa ne govori o tome što se događa u glavi petnaestogodišnjeg dječaka,
koji sam od sebe želi upravo tamo gdje se vode borbe i - što je mogao naslutiti,
štoviše, što je znao čak i iz knjiga - gdje smrt neumoljivo ubire svoj danak.
Smjenjuju se naslućivanja: Je li to bio nalet uzavrelog emotivnog strujanja, želja
da djelujem samostalno, volja da što prije odrastem i postanem muškarac među
muškarcima?
Vjerojatno je pomoćniku Protuzračne obrane bilo omogućeno da preostali
vikend-dopust zamijeni za slobodnu srijedu ili četvrtak. Ovoliko je sigurno:
nakon duljeg pješačenja uzeo sam tramvaj od Heubudea do Glavnog kolodvora,
odakle sam se vlakom preko Langfuhra i Zoppota odvezao u Gotenhafen, grad
koji se za vrijeme mog djetinjstva zvao Gdingen, a na poljskom Gdynia. Izrastao
je prebrzo da bi imao povijest. Novogradnje ravnih krovova vukle su se prema
pristaništu, čija su postrojenja na dokovima i molovi ograničavali pristup
otvorenom moru. Tamo su mornarički regruti prolazili dril za upravljanje
podmornicama. Događalo se to i drugdje, u Pillau, daleko od nas. Gotenhafen se
nudio kao dohvatljivo odredište.
Oko sat vremena vožnje trebalo mi je tlo odredišta mojih želja, sračunatih na
puko junaštvo. Je li bio ožujak ili se moj odlazak odvijao po travanjskom
vremenu? Bit će da je kišilo. Nad pristaništem spustila se izmaglica. Privezan na
dok Oxhöft, tamo je stajao bivši KdF-ov brod Wilhelm Gustloff, koji je jedna
divizija podmorničkih regruta na obuci sad koristila kao ploveću vojarnu. Nisam
to točno znao. Pristup ratnoj luci i brodogradilištu bio je zabranjen.
Šezdeset godina kasnije, kad sam se s vremenskim odmakom od jednog
ljudskog života napokon mogao posvetiti pisanju novele »Korakom raka«, koja
govori o motornom brodu po imenu Wilhelm Gustloff, njegovu proslavljenom
porinuću, omiljenim krstarenjima u mirnodopskim uvjetima i ratom uvjetovanoj
preinaci u usidreni brod-vojarnu, o ponovnom isplovljavanju s ljudskim teretom
- tisuću regruta i četiri tisuće izbjeglica - te naposljetku o potapanju 30. siječnja
1945. u visini Stolpskog pruda, znao sam sve pojedinosti o katastrofi:
temperatura - dvadeset stupnjeva ispod ništice, broj torpeda - tri...
Dok sam pripovijedao o vremenski isprepletenom tijeku događanja, pišući,
međutim, ispod ruke novelu, vidio sam sebe kao podmorničkog regruta na palubi
pogođena Gustloffa. Tako se dalo naslutiti što se sedamnaestogodišnjacima prije
prerane smrti u ledenom Sjevernom moru ispod njihovih mornarskih kapa moglo
vrtjeti po glavi: djevojke koje obećavaju brzu sreću i buduća junačka djela, pri
čemu su - i u tome su mi bili jednaki - vjerovali u čudo, u konačnu pobjedu.
Pronašao sam prijavno mjesto u jednoj niskogradnji iz poljskog doba, u kojoj
se iza vrata s natpisima upravljalo i drugim stvarima, koje je valjalo organizirati,
prosljeđivati ili pohranjivati u registrima. Nakon što sam se javio na prijavnici,
rečeno mi je da sačekam dok me ne pozovu. Dvojica-trojica starijih momaka, s
kojima nisam imao previše tema za razgovor, bili su na redu prije mene.
Jedan štapski narednik i jedan brodski oficir htjeli su me se otarasiti, jer sam
zapravo bio premlad za vojnu službu: i moje godište, rekli su, još nije sazrelo.
Ono će sigurno još biti pozvano. Nema razloga za pretjeranu žurbu.
Pušili su i pili kavu s mlijekom iz trbušastih šalica. Jedan od dvojice
muškaraca što sam ih doživljavao kao starije oficire - je li to bio štapski
narednik? - zašiljio je, dok sam se predstavljao, više olovaka zaredom, kao da
radi zalihu. Ili sam tu pedantnu predostrožnost vidio u nekom filmu, a da se više
ne sjećam u kojem?
Je li pomoćnik Protuzračne obrane u uniformi ili civilu, moguće čak i u
kratkim hlačama i dokoljenicama, na pristojnoj razdaljini prema pisaćem stolu
zauzeo stav mimo: » Javljam se dragovoljno za službu u podmorničkim
jedinicama!« - ustegnuto, kao što su ga izvježbali?
Jesu li zatražili da sjedne?
Je li sam sebi djelovao hrabar, sad već u naznakama i kao junak?
Odgovara mi samo mutna slika, iz koje se ne može iščitati nikakva misao.
U svakom slučaju, mora da sam ostao ustrajan, čak i kad mi je rečeno da
trenutno ne postoji potreba za podmorničkim regrutima zbog obustave primanja
u službu.
Onda su mi rekli da se rat, kao što znamo, ne vodi samo pod morem, stoga će
pribilježiti da sam se dobrovoljno javio i proslijediti obavijest o tome ostalim
službenim mjestima. U planski novoosnovanim tenkovskim divizijama bit će,
čim dvadeset i sedmo godište dođe na red, sigurno mogućnosti za primanje.
»Samo ne budi nestrpljiv, dečko, uzet će vas dovoljno brzo..,«
Je li ratni dobrovoljac odmah postao fleksibilan: »Ako ne u podmorničke,
onda, što se mene tiče, može i u tenkovske jedinice...«
Je li se raspitivao o najnovijim gusjeničarima? »Bih li onda u borbu krenuo u
Tigru?«
Bit će da je u pitanju opet bio Tjedni pregled, koji je posjetitelju kina pružio
predvojničku naobrazbu: Rommelovi tenkovi na pustinjskom pijesku.
Moguće je i da sam se hvalisao svojim školskim znanjem, napabirčenim iz
»Weyera« i »Köhlerovog kalendara flote«.
Čak i pojedinosti o japanskim ratnim brodovima, nosačima aviona i
krstaricama, kao i njihovi uspjesi na Pacifiku, bili su mi poznati, primjerice,
osvajanje Singapura, bitka za Filipine i - što mi je brojčano do danas ostalo u
sjećanju -naoružanje i brzina u čvorovima teških krstarica Hurutaka i Kako.
Sjećanje preferira skladištenje starog željeza, dakle, predmete koji obećavaju da
će čak i u oronulom stanju sačuvati trajnost.
U nekom trenutku, narednik, koji se prema meni postavio ljubazno poput
kakva ujaka, i stariji brodski oficir očito su čuli dovoljno. Prekinuvši napadno
razgovor, obećali su da će poduprijeti moju prijavu. No da, prije toga čeka me
još i radna služba. Toga ni ratni dobrovoljci nisu pošteđeni. Samo oštro! Tamo će
nas naučiti da marljivo udaramo po drškama lopata. »Oni će vam dobrano
isprašiti guzice...«
Dok tadašnjem dječaku naređujem da se uprizori, kako bi golih koljena nad
prugastim čarapama i u cipelama s vezicama, koje je prije toga očetkao kao da
ga čeka postrojavanje, stao mirno i pritom nastojim izbjegavati slike iz druge
ruke - filmske scene, pročitano štivo - čini mi se kao da dvojicu starijih
gospodina u uniformi čujem kako se smiju, što podrugljivo, što iz sažaljenja, kao
da znaju što predstoji dječaku u kratkim hlačama. Lijevi rukav na narednikovoj
jakni bio je prazan.
Potom je prolazilo vrijeme. Navikli smo na život u barakama s krevetima na
kat. Ljeto bez Istočnog mora i kupališne sezone sporo je protjecalo. Izrazi jednog
podoficira, koji je tvrdio da je studirao filozofiju, spleli su se s našim đačkim
žargonom: »Vi psi što ste i od bitka zaboravljeni!« grdio bi nas. »Vama će se ovo
malo navlastitosti još morati izbiti iz glave.« Naš prizor navodio bi ga na to da
pred sobom vidi »bačenost hrpe govana«. Ali inače je bio bezopasan. Nije nas
tlačio. Bio je čovjek koji rado sluša samog sebe kako govori, što je kasnije
obilato koristio, sve do u maternijade »Pasjih godina«.
Iz smjera lučkog područja, gdje su kraj tvorničkih postrojenja u bijelim
hrpama ležale stvari koje je nemoguće definirati, dok su se nad njima jatile
vrane, sjeverozapadni vjetar nosio je k nama odvratan smrad. Što sam još vidio i
namirisao? Što će još imati kasnijih posljedica? jeli smo — ne znam više što.
Potkraj kolovoza dobrovoljni pomagači iz Ukrajine, skraćeno nazvani hiwi,
smješteni su u jednu novosagrađenu baraku. Nisu bili mnogo stariji od nas i
trebali su topničku posadu Baterije rasteretiti preuzimanjem usputnih djelatnosti
poput službe u kuhinji ili zemljanih radova. Navečer su sjedili tiho ispred šupa s
alatom.
Ali između bojnih vježbi i nastave iz balistike gonili smo zajedno s njima u
praonici i iza kuhinjske barake, kao i u zaklonima topova kalibra osam cijela
osam, dugorepe štakore. Jedan od naših — ili je bio hiwi - hvatao ih je golom
rukom. Nakon što bismo predočili deset odsječenih repova, dobivali bismo
različite nagrade: pomoćnici Protuzračne obrane okrugle dražeje s okusom voća,
stariji vojnici na flakovima cigarete, a hiwiji mahorku, duhan koji su voljeli
Rusi.
Ali koliko god da smo svojim lovnim podvizima uspjeli obuzdati pošast,
pobjedu nad štakorima Baterija Kaiserhafen nije mogla glasno proslaviti, pa čak
ni tiho uknjižiti kao uspjeh; bit će da su mi zbog toga desetljećima kasnije ti
neuništivi glodavci postali zahvalnom temom za čitav roman. Sanjao sam i ih
kao pojedinačne zvijeri i kao čitave horde. Ismijavali su me, jer sam se još uvijek
nadao... Oni su sve znali bolje od mene i na vrijeme se ukopali... Jedino su oni
imali talenta da prežive ljudski rod i njegovo klanje.
Nedugo nakon mog šesnaestog rođendana premješten sam s dijelom posade
Kasierhafena u stacionarnu Bateriju Brösen-Glettkau, koja je zbog zaštite
nedaleke Zračne luke od zrakoplova u niskom letu bila dodatno opremljena
četverostrukim flakovima. Tamo je bilo više kunića nego dugorepe lovine.
Slobodne sate provodio sam šćućuren u udubinama među obalnim dinama,
gdje sam, zaštićen od vjetra, škrabao jesenje pjesmice u dnevnik. Prezreo šipak,
svakodnevna dosada, školjke i svjetska bol, vjetrom donesena naplavina i jedna
gumena čizma bile su mi pogodne teme. Za maglovitih dana isplatile bi se
proživljene ljubavne patnje, pretočene u stihove. A nakon oluja moglo se uz
malo sreće u morskoj travi pronaći komadiće jantara veličine lješnjaka. Jednom
sam pronašao komad veličine oraha, u kojem je nešto poput stonoge nadživjelo
Hetićane, Egipćane, Grke, Rimsko Carstvo i što ja znam što još sve ne. Ali
mrljave dvorce od mokrog pijeska ja više nisam gradio.
Kod kuće je sve išlo ustaljenim tijekom, uvjetovanim ratnom privredom.
Svađa s ocem držala se za vrijeme kratkotrajnih vikend-dopusta u granicama: bit
će da mi se sviđalo omalovažavanje njegove osobe, jer je naprosto postojao, jer
je u odijelu s kravatom i plišanim papučama stajao ili sjedio među namještajem
u dnevnoj sobi, jer je s vječitom keramičkom posudom ispred vječite pregače
neprestance miješao tijesto za kolače, jer je on bio taj koji je stare novine pomno
trgao u četverokute da nam posluže kao toaletni papir, i jer on, proglašen
neophodnim za uzdržavanje obitelji, nije morao na frontu, pa mi je zbog toga bio
neizbježan. Ali za rođendan otac mi je darovao ručni sat marke Kienzle.
Majka gotovo da više uopće nije svirala glasovir. Njeni uzdasi nad općim
stanjem završavali su rečenicom: »Ne znam hoće li se sve to dobro svršiti.«
Jednom sam je čuo kako govori: »Šteta što je otišao Hess. On mi je bio draži
od našeg Vođe...«
Od nje se moglo čuti i ovo: »Ne znam uopće zašto su svi tako protiv Židova.
Ranije je k nama dolazio jedan trgovački putnik s priborom za šivanje.
Zuckermann se zvao, ali bio je iznimno ljubazan i uvijek mi je davao rabat...«
Nakon večere poslagala bi po stolu markice za sve vrste dodijeljenih
živežnih namirnica. Njih je uz pomoć ljepila od krumpirova brašna trebalo
zalijepiti na novinske arke. Arke je potom valjalo predati Uredu za
gospodarstvo, kako bi trgovina u skladu s predočenim markicama bila
opskrbljena novom robom. Otkako je zatvorena filijala »Kaiserove kave« na
Max Halbe Platzu, naša trgovina zabilježila je priliv mušterija.
 Često sam pomagao pri lijepljenju markica. Podloga su mi bili stari brojevi
»Danziških najnovijih vijesti«, prepuni proteklih dnevnih događaja. Bit će da su
markice za brašno i šećer prekrivale pojedina izvješća Vrhovnog zapovjedništva
Wehrmachta, u kojima je, umjesto povlačenja, izraz poravnavanje fronte
uljepšavao opću situaciju. Imena gradova koji su morali biti evakuirani
poznavao sam još iz vremena njemačkog napredovanja. Markice za mast i
jestivo ulje vjerojatno su prekrivale stranice ispunjene obavijestima o vojničkim
smrtima. One za grah, leću i grašak činile su nečitkim kinoprogram, koji se i
dalje mijenjao iz tjedna u tjedan, ili, pak, stranicu s malim oglasima.
Ponekad bi i otac pomagao. Lijepeći markice, malčice smo se zbližili. Svoju
ženu od milja je zvao »Lenchen«. Ona se njemu obraćala s »Willy«. Mene su
zvali »dečkić«. »Daddau«, moja sestra, gotovo nikad nije pomagala.
Dok se ljepilo sušilo, radio je emitirao koncert po željama, u kojem su bile
trajno nastanjene majčine omiljene ljubavne melodije: »Ah, izgubio sam je...«,
»Slušaj, kako golub zove...«, »Sam, opet sam...«, Solvegijeva pjesma: »Zima
nek ode...«, »Zvona domovine...«.
I tijekom zime fronta je uglavnom nazadovala. Izvanrednih vijesti jedva da je
još bilo. U gradu i predgrađima sve više ljudi koji su u bombardiranjima ostali
bez krova nad glavom tražilo je utočište. Među njima bila je sestra mog oca,
strina Elli, s nepokretnim mužem i kćerima blizankama, koje su mi se obje
svidjele, a posebice jedna od njih. S malo spašena imetka došli su iz Berlina u
grad, koji je ostao čitav i pošteđen rata, prikazujući se u svojoj ciglenoj starini
toliko komotnim kao da će se borbena djelovanja i dalje događati samo u velikoj
daljini.
Kako su filmske palače, kao i u mirnodopskim uvjetima, redovito mijenjale
program, posjetitelj kina koristio je vikend-dopuste za gledanje filmova, U
društvu jedne od blizanki, koje su neprestance govorile berlinskim dijalektom,
gledao sam »Pokusnog pilota Quaxa« s Heinzom Rühmannom i »Domovinu« sa
Zarah Leander. Možda su to bili i neki drugi filmovi, što smo ih gledali
stiješnjeni jedno uz drugo. Moja sestrična bila je godinu dana starija i prsti su joj
u mraku bili spretniji od mojih.
Bit će da te zime od onog potpisa, koji me je u jednoj službenoj kancelariji u
Gotenhafenu pretvorio u ratnog dobrovoljca ovog ili onog roda, nije preostalo
više do hira koji se raspršio i ostao bez posljedica. Poriv da odem, ma na koju
frontu, postajao je sve slabiji. Moja žudnja bila je manje-više usmjerena na
sasvim druge ciljeve. Čitao sam stihove Eichendorfa i Lenaua, gubio se u
Kleistovu »Kohlhaasu« i Hölderlinovu »Hyperionu« i bez razmišljanja stražario
kraj flakova. Moj pogled lutao je prostranstvom zaleđenog Istočnog mora. Tamo,
u magli sidrišta, stajali su veliki teretni brodovi, vjerojatno švedski.
Otprilike u to vrijeme, proljeće još nije bilo pravo ni započelo, stiglo mi je
vojnom poštom i ono pismo, što ga je predmet moje prve ljubavi s crnim
pletenicama sa svim žarom svoje nenadmašne ljubavi napisao učeničkom rukom
i čije sam pravopisne greške smatrao potrebnim ispraviti. Sadržaj pisma s
vremenom je izblijedio. Prije no što je stigla nastupiti, moja sreća se raspala u
krhotine.
Godinama nakon svršetka rata pregledavao sam popise Crvenog križa za
jednom nestalom osobom, a u Danziškom domovinskom listu prognanih, koji je
s vremena na vrijeme obavještavao o susretima bivših učenika Gudrunine škole,
nekoć Škole Helene Lange, tražio ime jedne djevojke koja se skrivala u
promjenjivosti svog lika, meni čas nadohvat ruke, potom opet nestvarno istinita,
u knjigama malo pod ovim, malo pod onim imenom.
Jednom, bilo je to sredinom sedamdesetih godina, učinilo mi se da je vidim
pred glavnim portalom katedrale u Kölnu, oronulu, sa šeširom nalik na posudu
za cvijeće. Prosjačila je. Kad sam je oslovio, jedna krezuba žena trabunjala je
nešto na kölnskom narječju.
A kad smo krajem devedesetih godina ponovno boravili u Gdanjsku i u
jednom tijesnom privatnom stanu pred malobrojnom publikom gledali uspjelu
izvedbu kazališne adaptacije moje pripovijetke »Zloguke žabe« kao njemačko-
poljski komorni komad, Ute i ja prošli smo nakon predstave pokraj jedne stare
zgrade na bivšem Brunshöferwegu. »Ovdje je stanovala«, rekao sam i u vlastitim
očima ispao smiješan.
To što sam izgubio, isprva jedva da sam uspio preboljeti. Potom je, međutim,
bol već postala podnošljivijom. Ta, ipak mi je preostala moja preferirana
sestrična. Što se službe tiče, bilo nam je, na dosadan način, što podnošljivo, što
dobro. Naši instruktori, ratom iscrpljeni podoficiri i narednici, bili su blagi,
zahvalni što nas, »to krdo ovnova«, mogu dovoditi u red daleko od vatrenih
linija.
Istočno more jednolično je zapljuskivalo odsjek obale u nadležnosti naše
Baterije. Za vježbu pucali smo iz malokalibarskih pušaka na kuniće i - što je bilo
zabranjeno - galebove. Uzaludno sam se borio protiv prišteva. Za kišnih dana
provodili smo slobodne sate igrajući mlin, damu ili skat.
Takvom razonodom kratili smo vrijeme tijekom čitava proljeća, koje više
nije odgađalo svoj početak, sve do ljeta, a da se pritom nije dogodilo ništa
značajno. Onda mi je, nedugo nakon regrutacije provedene u zgradi
Zapovjedništva obrambenog okruga na Wiebenwallu, na koju su se iz generacije
u generaciju morali odazvati svi vojni obveznici, uručen pečatom ovjeren poziv
u Državnu radnu službu.
Nisam ja bio jedini koji ga je primio preporučenom poštom. Bilo je to strogo
regulirano. Dvadeset i sedmo godište stiglo je na red. Rok službe: tri mjeseca.
Početak službe bio je predviđen za kraj travnja, odnosno početak svibnja. S
drugim momcima, za koje je smjesta došla obilna mlada zamjena s danziških
viših škola, razdužio sam se kao pomoćnik Protuzračne obrane, odjenuo
ponovno dokoljenice i kratke hlače, zbog čega se ni u ogledalu, ni u posjetu
prijateljima koji su imali zgodne sestre, sam sebi nisam više sviđao.
Sve to događalo se jedno za drugim u kratkim razmacima na usko
ograđenom prostoru, dok su se daleko od nas mrtvima skidale limene
identifikacijske oznake, a živućima dodjeljivala metalna odlikovanja.
Tijekom zime, sve do proljeća, moja znanja iz zemljopisa proširivale su
vijesti o kraćenju fronte na Istoku — Kijev je bio evakuiran - o borbama što su
ih Japanci i Amerikanci vodili za otoke u Tihom oceanu, a javljalo se i o
događajima u Južnoj Europi: nakon što se odmetnuo talijanski saveznik, što je
kod nas slovilo kao krajnje podla izdaja, a naši padobranci oslobodili Ducea u
Abruškim brdima -najnoviji junak zvao se Skorzeny - razbuktala se borba za
ruševine samostana Montecasino. Angloamerikanci su se iskrcali na obali poviše
Rima i proširili mostobran, za koji su se još uvijek vodile borbe kad sam morao
svući elegantnu zrakoplovnu uniformu, ne bih li se uskoro vidio u nimalo
pristaloj uniformi Državne radne službe: bila je smeđa poput govna, tako da se
slobodno moglo reći da smo ja i ostali izgledali usrano. Najsmješniji je bio
pokrov za plavu, visoko ispupčen pusten šešir s kvrgom, zbog čega smo ga, kao
da ne služi ničem drugom nego da ga se baci, zvali »dupe s drekom«.
U mojoj ranoj noveli "Mačka i miš«, koja je. tek što je objavljena, trebala biti
ocijenjena opasnom za mlade, ali je potom dopuštena kao nastavno gradivo,
čime je prepuštena interpretacijskim porivima pedagoga koji manje-više vjeruju
u nastavni plan. Joachim Mahlke kao tragikomična figura povremeno nosi taj
neugledni šešir, tako ga je pripovjedač Pilenz vidio u Olivaer Schlossparku. I
Tucheler Heide, kraj u kojem se nalazio moj logor radne službe, sastavljen od
baraka poredanih u četverokut oko gospodarske zgrade, odgovarao je nizinskom
kraju s blagim brežuljcima, gdje se odigravao razvoj Joachima Mahlkea u ratnog
heroja: »...lijepi oblaci nad brezama i leptirima koji nisu znali kamo bi. Sjajno-
tamno, okrugle bare u močvari, u kojima su se ručnim granatama mogli loviti
karasi i šarani. Priroda, gdje god bi se čovjek posrao. Kino je bilo u Tuchelu...«
Kao nadopunu valja spomenuti pješčanike, mješovitu šumu i klekovo grmlje; za
poljske partizane bio je to prikladan akcijski prostor.
Svejedno mi je vrijeme provedeno u radnoj službi ostalo u sasvim drukčijem
sjećanju. Ono se razlikuje od onog što Pilenz tjeran porivom za pisanjem govori
o Velikom Mahlkeu, ne samo u pojedinostima več po tendenciji koja me
razotkriva: propustio sam priliku da kao prvu lekciju naučim sumnjati, djelatnost
koja me je suviše kasno, ali zato temeljito, osposobila da uklonim svaki oltar i
donosim odluke onkraj vjere.
To mi ne bi svaki put padalo lako, jer su se neprestance palili kresovi nade,
koji su me pozivali da u njihovoj blizini ugrijem svoju pothlađenu ćud. U prvi
mah bila je to želja za mirom i pravdom za sve, potom potrošačka sreća
»američkog načina života«, danas bi novi papa trebao činiti čuda...
Od samog početka kao pripadnik Radne službe nisam se, kako se govorilo,
»morao pretrgnuti od rada«, jer sam okretno crtao, znao raditi s bojama i zato
slovio kao privilegiran. Zidove kantine za nastavnike i momčad, koja se nalazila
u zidanoj gospodarskoj zgradi, trebalo je ukrasiti slikama za koje su klekovo
žbunje, pojilo u kojem se zrcale oblaci i breze ravne do blago brežuljkaste
poljane trebali bili inspiracija. Poželjna, iako mi je nisu striktno naredili, bila je i
jedna sirena koja se brčka u vodi.
Kako bili mogao raditi što preciznije studije, bio sam oslobođen službe;
prijepodne sudjelovao sam, doduše, u uobičajenom drilu udaranje drške, prvo
lopate, potom karabina 98 ali sam zato poslijepodne s vodenim bojama, bocom
za vodu i Pelikanovim blokom smio napuštali logor. Lijepi oblaci, sjajno-tamna
jezerca i breze ispred ili iza nanesenih kamenih gromada ovjekovječivao sam
sitim bojama na papiru. Pritom je nastala gomila skica za kasnije ukrase,
naslikane ljepljivim bojama na zidovima kantine. Kako sam zarana bio
usredotočen na drveće, jedan osamljen hrast mogao je biti moj omiljen motiv.
Budući da sam oduvijek, čak i pod stare dane, bilo na putovanjima, bilo u
behlendorfskom voćnjaku, rado crtao akvarele prirode, ne pada mi teško vidjeti
samog sebe kako sjedim kraj ključavih močvarnih bara ili povišeno na
zaobljeno-grbavom kamenju, preostalom nakon dugog ledenog doba.
Revno sam slikao nizinske ili blago brežuljkaste krajolike, pri čemu, ako se
strogo preispitam, nisam bio sasvim slobodan od straha. Iza okruglastog
klekovog žbunja ili zaklonjeni udaljenim kamenim gromadama posvuda su
mogli vrebati partizani sa zaplijenjenim karabinima. Na nišanu strijelaca jedan
pripadnik Radne služile koji marljivo slika i radi grimase mogao hi se kao cilj
pogoditi već prvim hicem.
 Karijera ratnog dobrovoljca bila bi okončana još prije početka. Osim toga, ja
nisam bio naoružan. Karabini, skladištem nadohvat ruke, isprva su se dijelili
samo prijepodne za vježbanje i pucanje na papirnate i kartonske mete.
Koliko god da je slika mene i moje svakodnevice u Radnoj službi nestalna i
slabo osvijetljena, dijeljenje pušaka ostalo mi je bolno i precizno u sjećanju sve
do danas.
Iz dana u dan odvijala se ceremonija, koju je vodio jedan iz principa ozbiljni
niži terenski zapovjednik, u čijoj se nadležnosti nalazila i oružarnica. On je
dijelio puške, mi smo ih uzimali. Čovjek za čovjekom doživio je samog sebe s
oružjem u ruci. Očito se svaki pripadnik Radne službe trebao osjetiti počašćen,
čim bi u rukama držao drvo i metal, kundak i cijev karabina.
A bit će da smo mi dječaci i umišljali da smo muškarci, kad bismo utegnuto
stajali mirno, držeći pucaljku uz nogu. pokazujući je ili noseći na ramenu.
Moguće da smo izreku »puška je vojnikova zaručnica« uzimali doslovce,
doživljavali smo sami sebe, ako već ne oženjenima, a onda bar zaručenima
karabinom 68.
Ali ako ovdje opetovano naglašavam riječ »mi«, formiranoj i lako
povodljivoj većini suprotstavljen je jedan izuzetak, koji mi se kao lik jasnije
ocrtava pred očima nego povlašten zidni slikar, njegov marljiv kist i sve što se
inače događalo ispod što vedrog, što naoblačenog neba nad Tuchcler Heide.
Izuzetak je bio jedan visoko narasli mladić, kose plave poput pšenice, plavih
očiju i u profilu toliko izdužene lubanje da su se ljudi poput njega inače mogli
viđati samo na poučnim pločama za uzgoj nordijske rase. Njegova brada, usta,
nos i čelo dobili bi, zahvaćeni jednom linijom, ocjenu »rasno čist«. Siegfried,
nalik bogu svjetla Balduru, blistao je svjetlije od danjeg svjetla. Nikakve greške
na njemu nije bilo, ni najmanje izrasline na vratu ili sljepoočnici. Nije fuflao niti
mucao kad bi na zapovijed trebao podnijeti izvješće. Nitko nije bio izdržljiviji u
utrkama ili skokovima preko memljivih graba. Nitko drugi nije bio tako okretan
kad je trebalo munjevitom brzinom savladati strmi zid. Napravio bi pedeset
sklekova, a da se pritom ne umori. Ne bi mu padalo teško obarati rekorde na
natjecanjima. Nikakva manjkavost nije mutila njegovu sliku. Ali pravom
iznimkom, taj je mladić, čije su mi ime i prezime nestali iz sjećanja, postao
svojim odbijanjem oružja.
On nije htio udarati kundake. Štoviše: odbijao je uzeti u ruku kundak i cijev
puške. I gore od toga: kad bi mu uvijek smrtno ozbiljni niži terenski narednik
tutnuo u ruke karabin, on bi ga ispustio. On ili njegovi prsti svojim su
djelovanjem zasluživali kaznu.
 Je li postojao veći prijestup nego da se pucaljka, puška, vojnikova nevjesta,
zbog nespretnosti ili hotimičnog odbijanja zapovijedi pusti da padne u prašinu
vježbališta?
S lopatom, istinskom alatkom svakog pripadnika Radne službe, radio je sve
što bi mu se naredilo. Uspijevalo mu je da lopatu pokaže tako ispoliranu i
svijetlu da se pred njegovim nordijskim profilom sjajila poput sunčanog štita.
Djelovao je uzorno, vrijedan obožavanja. Tjedni pregled bi ga, koliko je
njemački Reich još imao upotrebljivih kina, mogao projicirati na platno kao
natprirodnu pojavu.
I što se ticalo drugarskog ponašanja, on je zavređivao svjedodžbu punu
odličnih ocjena: kolač od oraha, koji su mu slali od kuće, dijelio je dobrovoljno s
drugima i uvijek je bio spreman pomoći. Mladić, ljubazan i dobrodušan, koji je
bez jadikovanja radio sve što se od njega zahtijevalo. Po želji čistio je nakon
vlastitih i čizme svojih drugova iz spavaonice, tako strogo prema pravilima da bi
na postrojavanju čak i najstroži niži terenski narednik na njima mogao napasati
oči. Krpom i četkom za čišćenje rukovao je spretno, samo pušku nije htio uzeti u
ruku, oružje, karabin 98, u čijem je korištenju, poput svih nas, trebao biti
predvojnički obučen.
Izricane su mu sve vrste kazni, svi su s njime imali strpljenja, ali ništa nije
pomoglo. Čak i pražnjenje momčadske latrine kantom na dugačkoj dršci u kojoj
je sve vrvjelo od crva, u vojničkom žargonu ta se kazna nazivala »vrcanjem
meda«, obavljao je satima bez prigovora i savjesno, uzimajući, okružen
muhama, govna iz rupe ispod zahodske daske i puneći njima do ruba vedra za
odnošenje, ne bi li nedugo potom svježe istuširan na preuzimanju puške ponovno
odbio posegnuti za oružjem: kao na usporenom snimku vidim pušku kako pada i
uzvitlava prašinu.
Isprva smo ga ispitivali, pokušali ga nagovoriti, jer zapravo smo voljeli tog
»čudnog svata«: »Uzmi je, primi je napokon!«
Njegovi odgovori ograničavali su se na nekoliko riječi koje su uskoro
dospjele u optjecaj kao citat koji se izgovarao ispod glasa.
Ali kad je zbog njega naređena kaznena služba, u sklopu koje smo svi na
jarkom suncu tlačeni do besvijesti, svatko ga je zamrzio.
Ja sam se pokušavao razbjesniti. Očekivalo se da čemo ga se dohvatiti. To
smo i učinili. Činili smo pritisak na njega kao i on na nas.
U jednoj spavaonici pretukli su ga čak i oni dečki kojima je prije toga još
očistio čizme: svi protiv jednoga.
Kroz daščani zid između spavaonica, jer mi se urezao u sjećanje, čujem
njegove jecaje. Čujem pljuštanje kožnih remena. Netko na glas broji udarce.
Ali ni batine ni prijetnje daljnjim šikaniranjem nisu ga mogli prisiliti da
napokon uhvati pušku u ruku. Kad su neki momci pišali po njegovoj slamarici,
ne bi li ga na taj način prikazali kao nekog tko mokri u krevet, prihvatio je i to
poniženje, izrekavši u prvoj prilici ponovno svoju uobičajenu rečenicu.
Taj nečuven postupak nije se mogao zaustaviti. Iz jutra u jutro, tek što bismo
se postrojili za podizanje zastave, nakon čega bi nam niži terenski narednik
oružarnice s ujednačeno ozbiljnim izrazom lica počeo dijeliti puške, ispuštao bi
njemu namijenjen komad oružja poput poslovičnog vrućeg krumpira. Odmah
potom nepopravljiv odbijatelj zapovijedi stajao bi mirno, s rukama na šavovima
nogavica, pogleda uprtog u dalek cilj.
Ne mogu nabrojiti koliko puta je ponovio tu svoju predstavu, koja je sad već
počela iritirati i zapovjedni kadar, ali se pokušavam prisjetiti pitanja koja su mu
postavljali nadređeni sve do višeg terenskog narednika. »Zašto to radite, pripad-
niće Radne službe?« - »Kog vraga to radiš, idiote?«
Njegov odgovor, koji se nikad nije mijenjao, postao je uzrečicom i ostao mi
u sjećanju kao citat za sva vremena: »Mi tako nešto ne činimo.«
Uvijek je govorio u množini. Ni tihim, ni glasnim, već zvonkim glasom, koji
je sezao dosta daleko, isticao je u ime neke množine što točno odbija učiniti.
Moglo bi se pretpostaviti da iza njega stoji, ako ne vojska, a onda bar bataljun
imaginarnih odbijatelja, spremnih da u svako doba izgovore svoju kratku
rečenicu. Pet riječi vezalo se u jednu: Mitakoneštonečinimo.
I nakon što bi ga se pitalo, on ne bi bio nimalo jasniji, ostajao bi pri
neodređenom »tako nešto« i odbijao imenom puška razgovijetno nazvati
predmet koji nikako nije želio uzeti u ruku.
Njegov stav nas je polako mijenjao. Iz dana u dan osipalo se ono što se činilo
učvršćenim. Naša mržnja pomiješala se s čuđenjem, naposljetku i s divljenjem
prerušenim u nizove pitanja: »Kako taj idiot to samo izdržava?« - »Što ga čini
tako tvrdoglavim?« — »Zašto se ne javi bolestan, ovako sirast, kako u
međuvremenu izgleda?«
Ostavili smo ga na miru. Nije više bilo batinanja po golom dupetu. Zlobnici
medu nama, nekolicina momaka iz Elzasa i Lotaringije, koji su se glasali za
svakog drugog nerazumljivim gunđanjem, za slobodnih satova visjeli jedan kraj
drugog poput čičaka, ne bi li se prvom prilikom - nakon marširanja s prtljagom
na neprestanoj kiši - na neobičnom visokom njemačkom javljali bolesni, šaputati
su na francuskom, što im je bilo zabranjeno, nešto što bi se otprilike moglo
prevesti s »jedinstveno«.
 Odbijatelj zapovijedi stajao je na nekoj vrsti pijedestala. Štoviše: sa stajališta
naših pretpostavljenih izgledalo je kao da pod dojmom njegova pojedinačnog
odbijanja zapovijedi popušta opća disciplina. Uvedena je postrožena služba, kao
da su i nadalje svi njegovog godišta krivi za njegov neposluh.
A odbijatelja zapovijedi pritvor je naposljetku ipak oslobodio jutarnjih
nastupa. Za to je postojala jedna ćelija. »U ćorku!« glasila je zapovijed. Ali
koliko god da nam je postojano nestao s očiju, kao rupa ostao je prepoznatljiv.
Otad su vladali samo red i disciplina. Popodnevno slikanje u prirodi
naprasno je privedeno kraju. Oprao sam kistove. Zidne slike ostale su
nezgotovljene. Ljepljiva boja nikad se nije osušila. Nakon što sam izgubio
privilegij nekog tko se nije morao »pretrgnuti od posla«, kao dril mi je preostala
samo još obuka koja se usredotočavala na precizno pucanje, bacanje ručnih
granata, napad s istaknutim bajunetom i puzanje na čistini.
O njemu, koji je i dalje sjedio u pritvoru, samo bi još pokatkad bilo riječi.
Netko - je li to bio neki niži terenski narednik ili jedan od nas? - rekao je: »Taj je
sigurno Jehovin svjedok.« Ili je rečeno: »Taj je sigurno Istraživač Biblije«?
Pritom se mladić plave kose i očiju s rasno čistim profilom nikad nije
pozivao na Bibliju, Jehovu ili neku drugu svemoguću silu, već bi uvijek samo
govorio: »Mitakoneštonečinimo.«
Jednog dana ispražnjen je njegov ormarić: uglavnom privatne stvari, među
njima i poneki pobožni sveščić. Onda je nestao. Premještaj po službenoj
dužnosti, govorilo se.
Nismo pitali kamo. Ja nisam pitao. Ali svima nam je bilo jasno: on nije bio
otpušten zbog dokazane nesposobnosti, štoviše, šaputali smo: »Taj je odavno bio
zreo za koncentracijski logor«.
Neki su pokušavali biti duhoviti, ne izazvavši time previše smijeha: »Takav
luđak spada u koncertni logor!«
Netko je znao: »To je sekta, koja tako nešto ne čini. Zato su zabranjeni ti
Jehovini svjedoci.«
Tako smo govorili, iako nitko nije točno znao zašto su bili zabranjeni, o
čemu su svjedočili i što još sve nisu činili. Ali svi smo bili sigurni da je za tako
ustrajne odbijatelje zapovijedi mogla biti nadležna samo jedna adresa: Stutthof.
A kako smo za taj logor svi znali po čuvenju, smatralo se da je njemu, koji se
potajice zvao samo još »Mitakoneštonečinimo«, u Stutthofu zapravo i mjesto:
»Tamo će Mitakoneštonečinimo već dobiti što je zaslužio, zasigurno!«
Je li to bilo razumljivo samo po sebi?
Zar za njim nije prolivena nijedna suza koja bi se mogla izbrisati?
 Zar se sve nastavilo na uobičajen način?
Što mi je moglo prolaziti kroz glavu ili me iritirati na neki drugi način, kad je
s jedne strane poput zaraznog prijenosnika bolesti stavljen u karantenu, dakle,
uklonjen, a s druge nam je tako napadno nedostajao, kao da će ubuduće vidna
rupa pratiti naše vježbanje, stražarenje, puzanje na čistini, izjedanje krumpirove
juhe za dugačkim stolom, čučanje na zahodskoj gredi, čišćenje čizama, spavanje,
vlažne snove ili hitro pozivanje ruke upomoć i naprosto život na pragu započela
ljeta? A ono je bilo suho, vrelo i vjetrovito. Posvuda se taložila pješčana prašina,
prekrivajući mnoge stvari, pa tako i misli koje su me mogle neugodno grepsti.
Ali onkraj svih usputnih radnji, svedeni li sve na jednu točku, vidim sebe,
ako ne radosnog, a onda kako osjećam olakšanje zbog činjenice da je mladić
nestao. Nalet sumnje u sve što se kao vjera prikazivalo čvrstim poput stijene
polako je splašnjavao. A zatišje u mojoj glavi zacijelo nije dopustilo nijednoj
misli da se osamostali. U njoj se širilo samo tupilo. Zadovoljan sam sobom i sit.
Autoportret iz tih dana prikazivao bi me dobro uhranjena.
Ali kasnije, mnogo kasnije, kad sam za novelu »Mačka i miš« razradio
vrtoglav i neobičan lik glavnog junaka, ministranta bez oca, đaka Više škole,
majstora u ronjenju, nositelja Viteškog križa i dezertera Joachima Mahlkea,
odbijatelj zapovijedi, kojeg smo zvali Mitakoneštonečinimo, mogao mi je
poslužiti kao model u njegovu osmišljavanju, iako se Mahlke morao boriti s
prevelikom Adamovom jabučicom, dok je on djelovao savršen i bez mane, dok
je puštao pušku da mu ispadne iz ruku, polako, kao da je hotimice razvlačio
vrijeme, kako bi nam se usjeklo u sjećanje.
Kad je potom u dnevnom izvješću Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta -
prikucanom na oglasnoj ploči - objavljeno da se angloamerički neprijatelj
iskrcao na obali Atlantika, čime je ponovno prošireno moje poznavanje
zemljopisa - samo momci iz Elzasa i Lotaringije znali su pravilno izgovoriti
imena normanskih i bretonskih gradova i sela - bitka na Atlantskom bedemu
zasjenila je sve što se dotad dogodilo, dakle i njega, koji je mogao biti uzor za
uzgoj nordijske rase, a nama trn u oku.
Postrožena služba svejedno je nastavljena. Noću je partizanska uzbuna
dvaput uznemirila čitav logor, a da se nisu čuli pucnji, niti se dogodilo išta
drugo. Oko četverokuta od baraka postavljene su pojedinačne i dvostruke straže.
Kad bih na straži stajao sam, pokušavao bih ublažiti strah misaonim bijegom.
U tome sam bio izvježban. Povijest je krenula natraške i smjesta se pretvarala u
legende. Staropruska božanstva poput Perkuna, Pikolla i Potrimpa, pomerelijska
princeza Mestwina, knez Swantopolk, pa još dalje u prošlosti Goti u osvajačkom
pohodu od ušća Visle do Crnog mora; silne vojske u vremenu primjerenim
odorama nastanjivale su moje budne snove i pomagale mi da obuzdam strah od
partizana.
Osim toga, utvrđivanje logora pripadalo je opisu službe. Kopali smo rovove i
postavljali minirane barikade od bodljikave žice. Morali smo postaviti
kompliciran alarmni sustav. Ali nije se dogodilo ništa što bi nas alarmiralo, osim
da smo se bez prepoznatljiva povoda jedne nedjelje morali postrojiti u punoj
ratnoj spremi, nas dvije stotine i pedeset momaka u otvorenom kareu: ne u
svijetlosivim uniformama od driliha, već usrano smeđi, s »dupetima s drškom«
na kratko obrijanim glavama.
Na sredini dvorišta, odmah do jarbola sa zastavom, jedan vođa DRS-a, koji
je iznenada doputovao sa svojom uštogljenom pratnjom, izgovarao je odsječene
rečenice. Bilo je govora o sramoti i kukavičkoj izdaji, sramotnoj niskosti i
podlosti jedne klike plemenitih oficira, o neuspjelom, zahvaljujući providnosti
neuspjelom atentatu na našeg žarko voljenog Vodu i o osveti, nemilosrdnoj
osveti, o »iskorjenjivanju te bratije«. Potom samo još o njemu, koji je -
»istinskim čudom!« - preživio.
Nešto dužim rečenicama slavio ga je kao izabranika sudbine i pozvao nas da
mu se zakunemo na vjernost: U ovom času, odsad, od danas, sve ovisi o nama,
naročito o nama, jer se prije svih ostalih u ovom času ovdje, kao i svugdje u
Velikonjemačkom Reichu, mladež koja je prozvana po njemu poziva da ubuduće
s nepokolebljivom vjernošću i to do konačne pobjede...
Uhvatila nas je jeza. Nešto poput pobožnosti tjeralo nam je znoj iz pora.
Vođa je spašen! Još uvijek i ponovno mogli smo se uzdati u providnost.
Otpjevane su obje himne. Tri puta se vikalo Sieg Heil. Pojavila se srdžba ili
bolje rečeno besciljan bijes na još uvijek bezimene izdajnike.
Iako još nikad, ni u školi, a posebice ne u majčinoj trgovini kolonijalnom
robom, nisam susreo plemiće, pokušao sam osjetiti naređenu mržnju prema
ljudima plave krvi, pri čemu sam, međutim, zapao u potencijalan sukob sa
samim sobom, jer sam iz vremena mojih misaonih povlačenja u tamne komore
njemačke povijesti, sve do njenih svijetlih likova, sačuvao divljenje prema svim
carevima iz roda Staufera. Drugome Friedrichu rado bih bio služio kao štitonoša
u dalekom Palermu. A što se tiče seljačkih ratova, ja nisam držao stranu samo
Thomasu Müntzeru, već sam se u isti mah vidio i rame uz rame s viteškim
vođama seljaka, koji su se zvali Franz von Sickingen, Georg von Frundsberg i
Götz von Berlichingen. Ulrich von Hutten bio je moj idol, papa i svi njegovi
popovi bili su moji neprijatelji. A kad su kasnije u optjecaj ušla imena nekih
zavjerenika i atentatora - von Witzleben, von Staufenberg - nemalo sam se
namučio da zaklinjanu mržnju prema »kukavičkom plemićkom nakotu«
nastavim njegovati poput nekog ponovno naraslog bilja.
Koje li zbrke u glavama ispod kratko obrijane kose. Maločas još posve jasna,
slika šesnaestogodišnjeg pripadnika Radne službe počinje se rastakati s rubova.
Ne postaje mi više stran nego što bih u međuvremenu bio navikao, ali čini mi se
kao da moja uniformirana vlastitost želi iskrasti i nestati. Ona odustaje čak i od
svoje sjene i želi se, proizvoljno protumačiva, ubrajati među one s manjom
krivnjom.
Takvih je kasnije bilo u prevelikom broju. Ništa osim ispunjenja dužnosti
njima se nije moglo dokazati. U zborovima pjevali su: »Nema ljepše zemlje u
ovo doba...« A kao zavedeni i zaslijepljeni nizali su olakotne okolnosti, pravili se
da nemaju pojma i priznavali jedno drugome neznanje u najvišoj mjeri. Kao što
bi i meni jeftini izgovori i jahanje na jaganjcu nevinosti htjeli biti korisni, čim na
ljusci luka sitnim slovima ispisane rubne bilješke anegdotama i miljeom
zasićenim pričama odveć rječito nastoje skrenuti pozornost s onog što želi biti
zaboravljeno, a svejedno se ispriječilo na putu.
Onda s polica iznad stojećeg pulta moram skinuti najprozirniji komad
jantara, ne bih li otkrio kako se neokrnjeno konzervirala moja vjera u Vođu,
usprkos provjerljivim pukotinama na fasadama, sve većem broju tihih parola i
fronti koja je posvuda, sad već i u Francuskoj, nazadovala.
Vjerovati u njega nije bilo naporno, štoviše, bilo je strahovito jednostavno.
Ostajao je čitav i bio je to što je predstavljao. Njegov čvrst pogled koji je
pogađao svakog. Njegova vojnički siva uniforma bez ikakvih zveketavih
odlikovanja. Urešen samo Željeznim križem iz doba Prvog svjetskog rata,
naslikan u skromnoj veličini, stajao je posvuda kamo bi čovjek uperio pogled.
Njegov glas kao da je dopirao odozgo. On je preživio svaki napad. Zar nije bilo
tako da ga je štitilo nešto neshvatljivo, providnost?
Iritiralo me je u najboljem slučaju tvrdoglavo sjećanje na onog plavokosog i
plavookog mladića koji je neumorno govorio »mitakoneštonečinimo«. Otkako
ga nije više bilo, nedostajao mi je gotovo bolno: ali uzorom mi nije postao.
Ubrzo nakon atentata razdužili su nas. U prostoriji za odjeću i pribor vratili
smo nimalo elegantne uniforme i lopate, koje su na svečanom postrojavanju
posljednji put pokazane blještave poput zrcala. Potom smo se čuli kako pjevamo
pjesmu Državne radne službe: »Smeđa poput zemlje naša je odora...«
Ponovno u civilu, stidio sam se svojih golih koljena i dokoljenica koje su
neprestance klizile nadolje, djelujući sam sebi kao da me je netko vratio u đačko
doba. U ljetnom Langfuhru povratnika su sasvim nepromijenjeni dočekali
roditelji, kojima se sin, tako su rekli, učinio »malčice drukčiji«.
Prisan i omražen dvosobni stan stješnjavao me je još jače, iako je između
njegovih tapetama presvučenih zidova postalo mirnije: nedostajala je moja
sestra, njen smijeh i kovitlaci koje bi izazivalo njeno skakanje između dnevne i
spavaće sobe i oko stola za objed. Nikakva »Marjell« koja se željela igrati i
uvijek samo igrati nije mi zatvarala knjige. Samo njene lutke i plišane životinje
ostale su ispod lijeve prozorske daske.
Po nalogu Okružne uprave sva školska djeca evakuirana su na selo, kako ne
bi bila izložena terorističkim napadima rojeva neprijateljskih bombardera.
Učitelji koji su otišli s njima nastavili su s nastavom za njen i druge razrede
nedaleko ribarskog sela Heisternest na poluotoku Hela. Odatle je moja sestra
slala razglednice, bolesna od nostalgije.
Roditelji su me mazili, otac kiselom pečenkom, a majka tako što me je sa
zastalim osmjehom slušala, čim bih poželio otići s njom na putovanje u južne
zemlje, tamo gdje cvatu limuni; ali sin nije više želio biti djetešce u njenom
krilu. Strašljivo je čekala poštara. Njena mala nada skrivala se u rečenici:
»Možda će na neki način još prije biti gotovo.«
Preostalo je manje od dva mjeseca dok mi poštom nije stigao poziv za
vojsku; razdoblje koje se proizvoljno poredanim isječcima sjećanja može
označiti kao bezvoljno iščekivanje.
Kakva li nazadovanja! Kao što sam se pribojavao nakon razduživanja u
Radnoj službi, pružao sam sliku đaka viših razreda za vrijeme velikih ljetnih
praznika, samo bez plaže, ljubakanja i pipkanja među dinama, skriven iza
šipkova žbunja.
Kamo god bih došao, na komodama su stajale fotografije s crnim florom, a
napola prigušenim glasom pripovijedalo se o palim muževima, sinovima i braći.
Stari grad izgledao je oronulo, kao da očekuje da će se raspasti, ako ne odmah,
onda postupno. Za obaveznih noćnih zamračenja ulice su svojim stanovnicima
postale jezive. Posvuda plakati »Neprijatelj sluša!« i »Kradljivci ugljena«. Izlozi,
ispunjeni tek za silu robom koja se nije mogla prodati. U trgovini moje majke
jedan nadomjestak za tučeno vrhnje po imenu »Sekosan« prelazio je nezakonito
preko tezge.
Ispred Glavnog kolodvora, na Mottlauskom mostu i Skladišnom otoku,
ispred brodogradilišta Schichau, kao i duž Hindenburgove aleje, terenska
žandarmerija i patrole Hitlerove mladeži nadzirale su civilne osobe, vojnike na
dopustu s fronte i sve više djevojaka u skitnji, koje su prema običnim vojnicima i
višim činovima bile više nego otvorene. Upozoravalo se na dezertere.
Prepričavale su se pustolovne priče o nekoj omladinskoj bandi: provala u uredu
za prehranu, podmetanje požara na području luke, tajni sastanci u jednoj
katoličkoj crkvi... Sve te nevjerojatne stvari govorkale su se u vezi s tom
»staüberbandom«, koja će mi kasnije, kad ću napokon imati na raspolaganju
dovoljno riječi, kroz nekoliko poglavlja biti veoma važna.
U romanu »Limeni bubanj« jedan od vođa bande zove se »Störtebeker«. On
je preživio svršetak rata, pretvorivši se u poratnom razdoblju studijskog
savjetnika Staruscha, okolnostima prilagođenu egzistenciju nesklonu sukobima,
koja će se u jednom drugom romanu - »Lokalna anestezija« bojati boli i sve
događaje vrednovati prema mjerilu »s jedne strane - s druge strane«.
Bio sam samo slušač. U posjetima kod školskih drugova koji su, bilo
dobrovoljno ili ne, čekali poziv za vojsku kao da će on donijeti izbavljenje, s
glasinama su u optjecaj došla i imena školskih drugova koji su iznenada nestali,
odnosno, kako se to nazivalo, »zaronili«. Jedan drug, čiji je otac kao viši
policijski oficir u Rajnskoj oblasti bio službeni nadglednik, načuo je nešto o
jednoj omladinskoj bandi koja je pod imenom »Gusari runolista« harala
bombama uništenim gradom Kölnom.
Više iz navike nego iz želje odlazio sam u kino, u Tobis-Palastu u Langgasse
gledao »Romansu u molu« i uspoređivao glumicu Marianne Hoppe s naslikanim
ljepoticama s cigaretnih slika što sam ih za prohujalih godina skupljao i lijepio:
dame iz razdoblja renesanse nudile su svoj jasan profil.
Vrijeme sam kratio čas u ulicama Starog grada, čas u Jäschkentalskoj šumi,
skupljajući nepromišljeno pojedinosti koje će se sliti u masu građe što ću je
kasnije jedva razraditi. Vidim se na klupama gotičkih crkvi - od Trojstva do
Svetog Ivana - kao da mi se svaki šiljast luk i svaki stup od opeke moraju urezati
u sjećanje.
Osim toga, preostala su mi mjesta za čitanje, poglavito ono na tavanu, čiji su
drveni pregraci zajedno sa starudijama i pohabanom foteljom u međuvremenu
bili uklonjeni, jer su slovili kao zapaljivo sredstvo u slučaju napada plamenim
bombama. Ispražnjena prostorija pod krovnim gredama u očekivanju
predstojećih događaja. Zato su tamo bile nanizane kante za vodu, a uz njih,
nadohvat ruke, mlatilice i bačva s pijeskom za gašenje požara.
Ali što sam čitao ispod krovnog prozora? Zacijelo »Lik Doriana Graya«,
preživanu čitalačku hranu, koja je, uvezana u laneno platno i s kožnatim hrptom
pripadala knjižnom blagu moje majke. Wildeova obilna ponuda poroka, koji su
se međusobno nadvisivali, bila je pogodna za samozrcaljenje.
 Bit će da sam u to doba negdje posudio i Mereškovskovljeva »Leondara da
Vincija« i progutao ga na tavanu. Sjedio sam na preokrenutoj kanti za gašenje
požara i čitao više nego što sam mogao zadržati u glavi. Tako sam se rastakao u
knjigama koje su pozivale na to da u različitim krajolicima budem svaki put
netko drugi: Jörg Jenatsch, August Weltumsegler, zeleni Heimrlich, David
Copperfield ili sva tri mušketira odjednom...
Upitno je kada sam iz ormara s knjigama jednog strica izvukao »Na zapadu
ništa novo«. Je li mi ta knjiga dospjela u ruke tek dok sam kao ratni dobrovoljac
čekao poziv ili sam je čitao usporedno s Jüngerovom »Olujom od čelika«, ratnim
dnevnikom koji nam je moj učitelj njemačkog jezika u Petrovoj školi na Hansa-
platzu propisao kao pripremnu lektiru za predstojeće doživljaje na fronti?
Studijski savjetnik Littschsvater hvalio je, kao kruti veteran Prvog svjetskog
rata, doduše »fantastičnu raznobojnost« i, kako je govorio, »žestoku zornost«
mojih sastavaka, čak i njihove »izrazito okretne igre riječima«, ali prigovarao mi
je zbog »sveukupno nedostatne ozbiljnosti«, koja bi, kako je smatrao, trebala biti
primjerena »teškim sudbinskim iskušenjima domovine«.
Svejedno jesam li bio đak ili razdužen pripadnik Radne službe: roman Ericha
Marie Remarquea pronašao sam u ormaru s knjigama kod najmlađeg brata mog
oca. Taj je kao voditelj izgradnje bio zadužen za premještanje dijelova baraka -
zidova, prozora, vrata - koje su u djedovoj stolariji uz neprestance uključenu
kružnu pilu izrađivala petorica šegrta. Zbog toga stric Friedel nije bio pozvan u
vojnu službu, već je proglašen neophodnim za proizvodnju. Često je bio na
montaži, jer se u predjelu brodogradilišta i luke gradilo sve više baraka za
radnike i s istoka, koje su bile okružene bodljikavom žicom.
Pretpostavljam da moj stric nije znao da je roman »Na zapadu ništa novo«
bio među zabranjenim knjigama, kao što sam, uostalom, i ja čitao priču o
bijednom skončavanju mladih dobrovoljaca Prvog svjetskog rata, ne sluteći da je
roman proglašen zabranjenom knjigom. Do danas ne popušta zakašnjeli učinak
ranih čitalačkih iskustava. Kako par čizama mijenja nositelje... Kako krepavaju
jedan za drugim...
Svako malo autor i knjiga podsjećaju me na moju mladenačku bezumnost, a
u isti mah i na otrežnjavajuće ograničen učinak književnosti.
Kad sam sredinom šezdesetih godina s Annom i naše četvero djece proveo
ljeto u Tessinu i tamo s kćeri Laurom na šumovitim padinama tražio planinske
koze, koje su nam, kad smo ih pronašli, lizale sol iz ruku, iskoristio sam uz
posredovanje moje američke izdavačice Helen Wolff priliku da posjetim pisca
Remarquea u njegovoj starinama nakrcanoj vili na Lago Maggioreu. Pričao sam
mu o naglom smjenjivanju osjećaja tijekom moje oprečne lektire: S jedne strane,
fasciniralo me je Jüngerovo slavljenje rata kao pustolovine i muškog
dokazivanja; s druge strane mi je njegov sud kako rat svakog vojnika pretvara u
ubojicu, utjerao strah u kosti.
Stari gospodin tiho se zahihotao i proslijedio moj mladenački čitalački
doživljaj ne engleskom s pruskim naglaskom svojoj kasnoj ljubavi, bivšoj
zvijezdi nijemog filma Paulette Goddard, koja je bila jedna u nizu žena Charlieja
Chaplina.
Onda se pohvalio nekolicinom svojih starina, među kojima je bilo kineskih
vaza i bogorodica izrezbarenih od drva. Ne, nismo zajedno popili grappu.
Ali kasnije, mnogo kasnije, dok sam pisao priče za »Moje stoljeće«, ponovno
me je mamilo da u igru upletem antipode Remarquea i Jüngera. Čim su godine
Prvog svjetskog rata počele pružati pripovjednu građu, posjeo sam dvojicu
kavalira stare škole u züriškom hotelu »Storchen« za isti stol i dražio ih da
zapodjenu razgovor, prenijevši vođenje razgovora na jednu mladu povjesničarku,
koja se po švicarskom običaju pravila neutralna. Koliko god da su se obojica kao
poznavatelji vina pristojno odnosili jedan prema drugome, toliko su osorno ostali
na distanci kad se radilo o smislu ubojitih rovovskih borbi. Njihov rat nije
prestao. Pomiriti ih se nije moglo. Nešto je ostalo nedorečeno.
A ni ja — s pogledom na srebrni pladanj Lago Maggiorea - nisam priznao
Erichu Mariji Remarqueu da se petnaestogodišnji đak unatoč čitanju njegove
knjige, koja nabraja dovoljno ratu svojstvenih načina umiranja, dobrovoljno
javio u podmorničke ili tenkovske jedinice. Emigrant, sit svog zastarjelog
uspjeha, ionako je samo s gnušanjem govorio o poznatom romanu koji zasjenjuje
svaku drugu knjigu što ju je još napisao.
I onda se poziv za vojsku našao na stolu u blagovaonici, prestrašivši mog oca
i moju majku. Je li ona smjesta sjela za glasovir i odsvirala nešto iz
»Ružičnjaka«? Jesu li tek potom potekle suze?
Ne, film treba izvrtjeti unatrag: nekoliko dana prije nego što su moji roditelji
zanijemjeli zbog pečatom ovjerena papira, odvezao sam se s njima preko
Zoppota i Gotenhafena u Purzig, da posjetimo evakuiranu sestru. Do
Heisternesta nas je po stabilnom kolovoskom vremenu prevezao autobus.
Dom se nalazio u blizini mora. O tome svjedoči fotografija koju je moja
majka kroz rat i progonstvo u sačuvala obiteljskom albumu. Na svijetlom
pijesku, kakav je poluotok Hela pružao duž čitave plaže, brat i sestra sjede jedno
do drugog. Neposredno prije ili nakon kupke u Istočnom moru bratski je grlim
desnom rukom. Brat i sestra koji jedno o drugome znaju malo ili ništa. Tako
bliski jedno drugom dugo nećemo biti.
Lijepa je moja sestra, koju od djetinjih godina zovem Daddau. Smješka se.
Njen brat, još napola dječak, iako približno muškaračkih proporcija, pod svaku
cijenu želi ozbiljno gledati u optiku fotografskog aparata.
Ocu je uspjela ta naoko mirna fotografija za lijepog vremena kasnog ljeta;
bilo je to posljednje slikanje prije mog odlaska.
Jer ono u što se dugo moglo sumnjati, tek je tada postalo činjenicom, našavši
se pred nama crno na bijelom, potpisano, datirano i ovjereno pečatom: poziv u
vojnu službu. Ali što je bilo otisnuto velikim i malim slovima?
Sva pomagala zakazuju. Zaglavlje pisma ostalo je mutno. Kao da je
naknadno degradiran, čin potpisnika ne može se utvrditi. Sjećanje, inače
brbljavica koja se rado dodvorava anegdotama, pruža prazan list; ili sam ja taj
koji ne želi dešifrirati što je ostalo zapisano na ljusci luka?
Umirujuće riječi mogu se citirati po želji: Poziv i njegove posljedice, pa to je
bar sve već prožvakano, doslovce poredano i pretvoreno u knjigu. Preko sedam
stotina stranica rastegle su se »Pasje godine«. U dostatnoj mjeri ostalo je
zapisano kako netko po imenu Harry Liebenau čim postane vojnik, počinje
voditi dnevnik i s vojnog vježbališta Fallingbostel piše svojoj sestrični Tulli
pisma načičkana Lönsovim citatima, pisma u kojima će kasnije, ma kamo ga
zapovijed za polazak s Lühneburger Heide odvela na uzmičuću istočnu frontu,
tražiti riječ koja se rimuje s Tulla, ali je neće pronaći: »Još nisam vidio nijednog
Rusa. Ponekad više ne mislim na Tullu. Naše poljske kuhinje više nema. Čitam
uvijek jedno te isto. Izbjeglice začepljuju ceste, ne vjerujući više ni u što. Löns i
Heidegger griješe u mnogim stvarima. U Bunzlau su petorica vojnika i dvojica
oficira visjeli na sedam drva. Danas ujutro pucali smo po jednom komadu šume.
Dva dana nisam mogao ništa napisati, jer smo imali doticaj s neprijateljem.
Mnogi više nisu živi. Poslije rata napisat ću knjigu...«
Ali ja, kojem u rujnu četrdeset i četvrte nikakva buduća knjiga nije obećavala
silovite stranice, koji sam, međutim, bio naumio da nakupljenim trenucima
također ispunim dnevnik, sjedio sam još uvijek u kratkim hlačama na drvenoj
kupi željezničkog kupea III. razreda.
Vlak je napustio danziški Glavni kolodvor, ostavio za sobom Langfuhr i
zakotrljao se u smjeru Berlina. Kartonski kovčeg, kupljen posebno za to
putovanje, gurnuo sam u mrežu za prtljagu. U glavi mi je vladala zbrka:
zamršenija nego u uobičajenoj gužvi. Ali nijedna misao ne daje citat, ma izrekao
ga šaptom ili zamuckujući, samo poziv za vojnu službu šušti u prsnom džepu
mog preuskog prsluka.
 Majka nije htjela otpratiti sina na kolodvor. Manja od mene, zagrlila me je u
dnevnoj sobi, između glasovira i stojećeg sata kao da se rastopila: »Samo da mi
se vratiš čitav...«
Kad se Harry Liebenau opraštao od svoje sestrične Tulle Pokriefke, ona je,
kao pomoćna kondukterka u tramvaju, nosila pristalu kapicu: »Pazi da ti metkom
ne otkinu nos!«
Otac me je otpratio. Bez riječi smo se provezli tramvajem. Onda je morao
kupiti za sebe peronsku kartu. Sa svojim šeširom od velura izgledao je kao
njegovan pripadnik srednjeg staleža. Muškarac oko polovice četrdesetih, kojem
je dotle uspijevalo preživjeti rat u civilu.
Pod svaku cijenu htio je nositi moj kartonski kovčeg. On, čiji sam nestanak
priželjkivao dokle god sam odrastao, on, kojem sam pripisivao svu krivnju za
tjesnoću dvosobnog stana i zahod za četiri najamničke stranke, on, kojeg sam
svojim bodežom Hitlerove mladeži htio usmrtiti i u mislima opetovano
usmrćivao, on, koji je kasnije oponašao nekoga, pretačući znalački osjećaje u
juhe, on, moj otac kojem se nikad nisam približio nježno, već uvijek samo u
svađi, on, taj životan, neopterećen, lako zavodljiv čovjek koji se uvijek trudio
oko držanja i, kako je govorio, »čitkog i lijepog rukopisa«, koji me je volio
prema svojim mjerilima, on, rođen supružnik, kojeg je supruga zvala Willy,
stajao je kraj mene dok je vlak dolazio na peron i silovito puštao paru.
Njemu, a ne meni, potekle su suze. Zagrlio me je. Ne, insistiram na tome da
sam ja zagrlio svog oca.
Ili je došlo samo do muškog stiska ruku?
Jesmo li na riječima bili štedljivi, pa čak i škrti: »Čuvaj se, sine!«? - »Vidimo
se uskoro, tata!«?
Je li skinuo šešir dok je vlak napuštao halu? Je li zbunjeno prelazio rukom
preko svoje plave kose?
Je li mahao šeširom od velura? Ili čak maramicom, čija je četiri kraja za
velikih ljetnih vrućina vezao u čvorove i - što mi je oduvijek bilo smiješno -
nosio kao pokrov za glavu?
Jesam li mu odmahnuo kroz otvoren prozor kupea, gledajući ga kako postaje
sve manji i manji?
Jasno vidim kako je u pozadini koja se udaljavala grad sa svim svojim
tornjevima stajao pred večernjim nebom. Čini mi se i da sam čuo melodiju zvona
nedaleke crkve Svete Katarine: »Budi vazda vjeran i čestit, sve do hladnog
groba...«
Od svih crkvi u gradu, koje su tijekom poratnih godina kamen po kamen
izrastale iz ruševina, crkva Svetog Ivana, smještena malo postrance, nedaleko
rijeke Mottlau, privlačila me pri svakom posjetu mom rodnom gradu, koji se
trudio da ponovno nalikuje samom sebi. Izvana neoštećena, no iznutra izgorjela i
opustošena, ta uništena građevina od opeke desetljećima je poljskim
restauratorima služila kao magazin za ponovnu upotrebu fragmenata koji su u
detalju ostali čitavi.
Kad sam u ožujku pedeset i osme jednog preostalog starca, koji se
predstavljao kao »još uvijek njemački« pitao za crkvu, čuo sam da se - dok se
grad raspadao prvo pod kišom bombi, a potom pod tučom granata, pri čemu je i
Sveti Ivan izgorio među gorućim kućama Häker- i Johannisgasse, Neunaugen- i
Petersiliengasse — stotinu i više ljudi koji su u crkvi potražili utočište ugušilo
ili, ako ih nije zahvatio plamen, poginulo ili ostalo zatrpano pod zarušenim
zidovima, dijelovima svoda i žbukom. »Ali za to«, rekao je starac, »nitko više
neće ni da čuje...«
S druge strane, na poljskom mi je rečeno da su tek Rusi zapalili crkvu Svetog
Ivana, jer su se u nju bile sklonile mnoge žene. Tko god da je to učinio: preostale
su samo izgorjele zidine.
Kasnije su na napuklim kamenim pločama crkve koja je kao ruševina još
uvijek stajala kao i na preostalom kršu skupljali ostatke grada: kamene ukrase sa
zabata, fragmente reljefnih ploča, ograde s terasa iz Brotbänken..., Heiligen
Geist... i Frauengasse, te barokne otvore za vrata od granita. Svi ornamenti
preostali od fasade Arthushofa i sve što se inače još dalo spasiti iz razvalina
grada, svaki pronađen komad precizno je obilježen, numeriran i tek potom
uskladišten kako bi se mogao ponovno upotrijebiti.
Kad god bih se ušuljao u unutrašnjost gotičke crkve - portal nikad nije bio
čvrsto zatvoren — u prašini i kršu, kao i među uskladištenim kamenjem,
pronalazio sam ljudske kosti i koščice, pri čemu nije sigurno jesu li potjecale iz
kasnog srednjeg vijeka ili su me trebale podsjećati na žene, muškarce i djecu, za
koje se govorilo da su, dok su grad i sve crkve stajali u plamenu, poginuli u
zapaljenoj crkvi Svetog Ivana.
Nitko nije znao ništa pouzdano. Bit će da su kosti ispale iz grobnica ispod
napuklih kamenih ploča. Kosti, ma iz kojeg razdoblja bile, na prvi pogled
nalikuju jedne drugima. U crkvi Svetog Ivana, gdje su nekoć cehovi brodara, te
proizvođača bačvi i kovčega imali svoje oltare, dobrostojeći trgovci i vlasnici
brodova pokapani su do osamnaestog stoljeća ispod podnih ploča s uklesanim
natpisima.
Ma kome pripisali kosti i koščice, one su pripadale spašenom kamenju i bile
dio njihova svjedočanstva. Bit će da je zbog toga, tako se govorilo, već u
pedesetim godinama opustošena unutrašnjost crkve služila kao kulisa pri
snimanju poljskih filmova: svjetlo, koje je padalo kroz visoke, samo djelomice
daskama zabijene prozore, bilo je sa stajališta snimatelja i redatelja povoljno za
radnje filmova, jer je davalo posebno ozračje.
Za jednog od mojih posljednjih posjeta Danzigu zatekao sam crkvu Svetog
Ivana promijenjenu. Nikakvo skladište kamena, nikakve kosti ni koščice. Pod je
bio planiran, prozori ostakljeni, zidovi od opeke sanirani. Slušatelji su sjedili na
stolicama poredanim duboko u unutrašnjost prostora, kad sam čitao iz svoje
novele »Korakom raka«.
I dok se, redak po redak, odvijalo potapanje broda krcatog ljudskim teretom,
a ja sam čitajući isprobavao akustiku crkve, onaj dio mojih misli, koji se rado
kreće natraške, tragao je za onim dječakom koji je napustio grad u doba kad je
taj još stajao čitav, zajedno sa svim svojim tornjevima i zabatima.
Kako sam se naučio bojati

JE LI MI TIJEKOM vožnje prema Berlinu pred očima osvanulo sjećanje na

moje prvo putovanje u tom smjeru, skraćujući me ponovno na veličinu djeteta?
Je li to bilo trideset i šeste, godine Olimpijskih igara, ili godinu dana kasnije?
Još kao pučkoškolca transportni vlak takozvanog »Dječjeg zemaljskog
prijevoza« odvezao me je u Rajnsku oblast, gotovo do nizozemske granice.
Kako smo prevoženi u doba Slobodne države, mi djeca doživjeli smo suvremenu
inačicu lutkarskog kazališta: prvo kontrolu carinika Slobodne države, potom
dvaput poljsku carinu u drukčijim uniformama, te naposljetku na graničnoj
stanici Scheidemühl carinu Njemačkog Reicha, opet u drukčijim uniformama.
Uniformirani ljudi pozdravljali su nas na različite načine, dlanom, pa s dva prsta
na rubu kape, pa opet dlanom.
Sve to odigravalo se u kratkim razmacima. Mi djeca nosili smo oko vrata
svoje isprave u prozirnim folijama, što nas je ispunjavalo ponosom.
Kod jednog seljaka koji je držao stoku za mužnju, tovio svinje i čiji je sin
Marthias bio mojih godina, naučio sam iz pomno zaglađenih visokih gredica
izrezivati šparoge i pritom ih oštetiti što je manje moguće. Mora, dakle, da se sve
to odigralo u svibnju. Breyel se zvalo selo. Tamo se sve odvijalo još katoličkije
nego u langfuhrskoj crkvi Srca Isusova. Matthiasa i mene seljanka je svake
subote tjerala na ispovijed. Još sam vjerovao u Pakao i znao dovoljno grijehova.
Put od četverokutnog imanja do seoske škole nije ostavio tragova. I inače je
preostalo vrlo malo toga čega bih se mogao sjetiti. Ali vidim bezbroj šarenih i
sjajnih muha na bijelim pločicama obloženim zidovima seljačke kuhinje.
Najtustijim medu njima moglo se, kad bi ih se ulovio, učiniti nešto što sam kod
kuće naučio od jednog školskog druga, čija ljubav prema životinjama nije
poznavala granica: na tijelo muhe nalijepili bi se šareni konci. Bilo je lijepo
gledati ih kako polijeću s crvenim plavim i žutim repovima i takve kruže nad
kuhinjskim stolom.
Nadmećući se, Matthias i ja hvatali smo muhe rukama na kuhinjskom zidu.
»Loviti muhe je bolje nego dangubiti«, hvalila nas je baka, koja je čvrsto sjedila
u jednom naslonjaču i neprestance prebirala po svojoj krunici. Vani se prostirala
nizina. Tri crvena tornja dalje nalazila se Nizozemska.
Moje drugo putovanje u smjeru zapada moglo bi se samo s ciničkog stajališta
shvatiti kao dječji zemaljski prijevoz. Kad je vlak nakon noćne vožnje i
višestrukog zaustavljanja sa zakašnjenjem stigao u prijestolnicu Reicha, vozio je
tako sporo kao da putnike želi potaknuti da, ako več ne žele zapisivati, bar
preventivno popune kasnije rupe u pamćenju.
Toliko je preostalo: s obiju strana željezničkog nasipa gorjele su pojedinačne
kuće i blokovi kuća. Iz prozorskih rupa na gornjim katovima sukljali su
plamenovi. Potom su uslijedili pogledi u zamračene ulične provalije i stražnja
dvorišta u kojima je stajalo drveće. U najboljem slučaju vidio sam crne siluete
pojedinačnih ljudi, nikakvu strku.
Požari su slovili kao normalni slučajevi, jer se Berlin nalazio u stanju
uznapredovala svakodnevnog uništavanja. Nakon posljednjih bombardiranja
označen je prestanak opasnosti. Vlak se kotrljao sporo, pozivajući, kao da to radi
hotimice, i mene da razgledam grad.
Dotad je posjetitelj kina samo u Tjednom pregledu vidio kratke kadrove
ruševina koje su morale poslužiti kao kulise za trake ispisane parolama koje su
pozivale ljude da izdrže. Moglo se pročitati: »Nas se ne može slomiti!« ili »Naši
zidovi se lome, naša srca nikad!« i druge, slične tvrdnje.
Još nedavno na platnu gradskog Tobis-Palasta mogao se doživjeti državni
ministar propagande Goebbels kao agilan prikazivač samog sebe, kako pred
ruševinama bodri žene i muškarce koji su ostali bez krova nad glavom, stišće
ruku jednog pripadnika Protuzračne obrane crnog poput čađe i tetoši djecu koja
se zbunjeno cere.
Nedugo prije no što je moj poziv za vojsku ležao na stolu, posjetio sam
jednog ujaka s majčine strane, koji je u Tobis-Palastu radio kao kinooperater i
kojem već godinama mogu zavaliti filmske doživljaje koji, poput »Kupke na
Tenni«, nisu bili dostupni mladima. Jesam li tada već kroz otvor kraj projektora
odmah nakon Tjednog pregleda, u kojem je Goebbels ispred ruševina čavrljao s
preživjelima, gledao propagandni film »Kolberg« s Heinrichom Georgeom u
glavnoj ulozi?
Kasnije je ne znam više tko govorkao kako su neki dečki, koji su se za
vrijeme snimanja hrabri i vremenu primjereno kostimirani morali boriti protiv
Napoleonove premoći, godinu dana kasnije, kad su Kolberg, taj put bez statista,
opsjedali pravi Rusi i Poljaci, bili poslani u narodni juriš. Mnogi ga vjerojatno
nisu preživjeli, a da nitko nije snimio njihovu junačku smrt.
Na kolodvoru nitko nije mario za požare koji su bili u dosegu pogleda.
Vladala je normalna gužva: unakrsno naguravanje, grđenje, iznenadne salve
smijeha. Vojnici na dopustu vraćali su se na frontu ili stizali odatle. Djevojke iz
BdM-a dijelile su vruće napitke ili se smijuljile, dopuštajući vojnicima da ih
pipkaju.
 Koji je miris bio snažniji: nakupljen dim lokomotiva pod umjereno
oštećenim krovom kolodvorske hale ili miris paleži?
Zbunjivalo me je mnoštvo natpisa koji su ukazivali na zborna, prijavila i
upravna mjesta. Dvojica terenskih žandara, prepoznatljivih po metalnim
pločicama koje su im na lancima visjele pred prsima, zbog čega ih se iz
predostrožnosti nazivalo »psima na lancu«, pokazivali su nam put. U šalter-sali
berlinskog kolodvora — ali koji berlinski kolodvor je to zapravo bio? - gdje su
mladi vojnici moje dobi stajali u redu, izdana mi je nakon kraćeg čekanja
zapovijed za polazak, u kojoj je kao sljedeći cilj bio naveden Dresden.
Još i sad vidim znojne momke kako čekaju u redu. Radoznali smo, svima su
nam obećali pustolovine. Veseli smo. Čujem sebe kako se glasno smijem, ne
znam više čemu. Izdaje nam se popudbina, u njoj su cigarete, čak i za mene koji
sam nepušač. Hitro ih dijelim drugima. Jedan od momaka nudi mi u zamjenu
nešto čega inače ima samo za Božić: krumpire od marcipana uvaljane u kakao.
Pritisnut stvarnošću, pomišljam da sanjam.
Potom nas je zračna uzbuna otjerala u prostrani podrum kolodvora, koji se
koristio kao zračno sklonište. Tamo se ubrzo okupilo miješano društvo: vojnici i
civili, među njima mnogo djece i ranjenika na nosilima ili štakama. A usred njih
skupina artista, u koju spadaju i liliputanci: svi nose kostime; zračna uzbuna
otjerala ih je s predstave ravno u podrum.
Dok je vani grmio flak, dok su u daljini, ali i blizu nas udarale bombe,
predstava je nastavljena u podrumu: jedan gnom zadivio nas je kao žongler,
bacajući u zrak u isti mah čunjeve, lopte i šarene obruče. Nekolicina liliputanaca
izvodila je akrobatske točke. Među njima nalazila se jedna ljupka dama koja se
umjela dražesno savijati, dobacujući pritom publici poljupce i ubirući za svoje
umijeće velik pljesak. Skupinu, koja je putovala zemljom kao kazalište za frontu,
predvodio je jedan sitni starac, koji je nastupao kao klaun. Prelazeći preko
rubova nanizanih praznih i napunjenih čaša, svojim prstima proizvodio je
glazbu: nesretnu i slatku. Njegovo našminkano lice bilo je nasmiješeno. Slika
koja je ostala u sjećanju.
Ubrzo nakon prestanka opasnosti dospio sam gradskom željeznicom na drugi
kolodvor. Oko mene ponovno su gorjeli blokovi kuća, svijetli plamenovi sukljali
su iz praznih prozorskih duplji. Ponovno ruševine fasada, čitavi nizovi zgrada,
izgorjelih u bombardiranjima proteklih noći. U daljini tvornička hala,
osvijetljena iznutra kao da se u njoj održava neka svečanost. U ranu zoru vlak za
Dresden bio je spreman za polazak.
O putovanju ne znam ništa. Ni riječi o tome što mi je u putnom sljedovanju
bilo stavljeno na kruh, nikakve misli koje bi hitale naprijed ili me napadale
straga, a da bi se mogle dešifrirati. Preostaje samo da ustvrdim, zbog čega se u to
odmah može i posumnjati, da sam tek tu, u ratom još nedirnutom gradu, točnije
nedaleko Neustadta i to na gornjem katu jedne bogate građanske vile u četvrti
Bijeli jelen, saznao kojoj jedinici pripadam. Moja sljedeća zapovijed za polazak
precizirala je gdje će regrut moga imena na vojnom vježbalištu SS-a biti obučen
za oklopnog strijelca: negdje daleko u češkim šumama...
Ostaje pitanje: Je li me plašilo ono što tada u regrutacijskom uredu nisam
mogao ne vidjeti, kao što me još danas, preko šezdeset godina kasnije, u trenutku
kad ovo pišem, užasava dvostruko S?
U ljusci luka nije urezano ništa iz čega bi se mogle iščitati naznake jeze ili
čak užasa. Prije će biti da sam Waffen-SS doživljavao kao elitnu jedinicu, koja je
do na zadatak kretala tek kad bi se morala začepiti rupa u fronti, kad bi se morao
razbiti obruč poput onog oko Demjanska ili ponovno osvojiti Harkov. Dvostruka
runa na ovratniku uniforme nije mi bila zazorna. Dječaku, koji je sebe već vidio
kao muškarca, vjerojatno je najvažnije bilo u koji rod je dospio: ako već ne u
podmorničku jedinicu, o kojima izvanredne vijesti jedva još da bi izvještavale,
onda kao oklopni strijelac u diviziju koja, kao što sam saznao na zbornom mjestu
Bijeli jelen, treba biti iznova ustrojena i to pod nazivom »Jörg von Frundsberg«.
Taj mi je bio poznat kao predvodnik Švapskog saveza iz vremena seljačkih
ratova i kao »otac pješaštva«. Kao netko tko se zalagao za slobodu, za
oslobođenje. Osim toga, Waffen-SS zračio je nečim europskim: skupljeni u
divizije, Francuzi, Valonci, Flamanci i Nizozemci, mnogi Norvežani, Danci, pa
čak i neutralni Šveđani borili su se dobrovoljno na Istočnoj fronti u obrambenoj
bici koja je, kako se govorilo, trebala spasiti Zapad od boljševičke najezde.
Izgovora je, dakle, bilo napretek. A svejedno sam se desetljećima opirao da
sam pred sobom priznam tu riječ i dvostruko slovo. Ono što sam prihvatio s
glupim ponosom svojih mladenačkih godina, želio sam nakon rata prešutjeti
zbog novonarasla stida. Ali teret je ostao i nitko ga nije mogao olakšati.
Za vrijeme obuke za oklopnog strijelca, koje me je otupljivala čitavu jesen i
zimu, nije se, doduše, čulo ništa o ratnim zločinima koji će kasnije izaći na
svjetlo dana, ali tvrdnja da ništa nisam znao ne može zamagliti moj uvid da sam
bio uključen u sustav koji je planirao, organizirao i izvršavao uništenje milijuna
ljudi. Ako sam se čak i mogao razuvjeriti u postojanje djelatne sukrivnje,
preostao do danas nerazgrađen ostatak, koji se odveć uobičajeno naziva
suodgovornošću. Da ću preostale godine živjeti s time, sasvim je izvjesno.
Našao sam se među šumama, na izrovanim njivama. Snijeg je pritiskao
drveće i krovove baraka. U daljini vidio se vrh crkvenog tornja koji je nalikovao
glavici luka. Nijedna češka riječ nije se čula na bezimenom vojnom vježbalištu,
samo njemački zapovjedni govor, koji je na mrazu sezao naročito daleko.
Naša obuka na zastarjelim oklopnim vozilima - tenku III i tenku IV, koji su
bili u upotrebi u Prvom svjetskom ratu - provodila se kao ubitačna tlaka. Mislio
sam isprva da tako mora biti, ali se zaliha vreline mog prvotnog oduševljenja sve
jače i jače hladila. Nas, regrute mog uzrasta i stare vojnika, preusmjerene iz
zrakoplovstva kao tzv. Prilog Hermanna Göringa u Waffen-SS, tlačilo se iz dana
u dana, ne bi li nam na taj način, kao što su najavljivali, »dokraja slomili
kičmu«.
Sve se odvijalo kao u knjigama koje sam pročitao, ali imena čak i najgorih
tlačitelja potisnuo sam hotimice. Valjalo je naučiti skrovite trikove i izvježbati se
u nijemoj prilagodbi. Jednom mi je uspjelo da simuliranjem žutice - gutao sam
zagrijano ulje iz limenki sa sardinama - a potom i uz pomoć u logoru
rasprostranjene furunkuloze izbjegnem dril, ali vječito prepuna bolesnička
baraka pružila mi je tek privremeno utočište. Potom se mrcvarenje nastavilo.
Naši obučavatelji, koji bi prema dobi mogli proći kao mladići, ali su se
nakon godinu-dvije provedene na fronti skamenili u prerano ostarjele cinike,
htjeli su sad, u rangu nižih rojnika, odlikovani kopčama za borbu prsa u prsa i
»ordenom zamrznutog mesa«, prenijeti na nas svoja iskustva skupljena na
kubanskom mostobranu i u tenkovskoj bici kod Kurska. Provodili su to čas
zagriženo ozbiljno, čas s nemilosrdnim šalama, a pokatkad po volji. Što glasno,
što tiho zasipali su nas preuzetim žargonom, nadmećući se u smišljanju uvreda,
od kojih su neke bile sasvim nove, a neke u upotrebi još iz vojnih pradavnina.
Previše toga nije mi se zadržalo. Samo njihove metode da slome otpor
regruta ostale su mi u sjećanju kao smiješne dosjetke, iako nisam siguran jesu li
reakcije šikaniranog vojnika bile samo osvetoljubive želje ili se moj osvetnički
čin zaista odigrao, još k tome kao priča koje bi se mogla ispričati; u svakom
slučaju, poenta joj ne nedostaje.
Vidim sebe kako u ranu zoru tapkam kroz snijegom prekriven, ali još uvijek
noćno mračan komad šume, slijeva i zdesna vise mi limene kante. Tamo odlazim
trkom, vraćam se sporo. Skriveno u šumi, naznačeno osvijetljenim prozorima,
nalazi se jedno imanje nalik dvorcu, u kojem su - pretpostavlja se - smješteni
pripadnici viših službi. Jednom mi se učinilo da iz tog smjera čujem glazbu.
Danas sam pokatkad siguran da je tamo neki gudački kvartet uvježbavao nešto
od Haydna ili Mozarta, ali to nema nikakve veze s mojom pričom, koja je
protekla u tišini.
 Već danima naređuje mi se da se pobrinem za jutarnji napoj nižih i glavnog
rojnika, te da posebno za njih donesem dvije kante s kavom, koja mora biti vrela
i - neprestance podgrijavana - dostupna čitav dan. Kave ima u kuhinjskoj baraci
na drugoj strani šume. I mi, regruti, dobivamo odande neki napitak svaren od
slada ili ječma, u koji je, govorka se, umiješana i soda, kako bi se zakočili naši
nagoni. Ali ono što polovici tuceta privilegiranih nižih i glavnom rojniku moram
dostaviti u što vrelijem stanju, svoj okus zacijelo duguje pravim zrnima kave. U
svakom slučaju, iz kanti miriše po pravoj kavi.
Put tamo i natrag skraćuje napola moje vrijeme za zajutrak i ono malo što mi
preostaje da istučem i iščetkam uniformu na kojoj se skorilo blato, tako da na
jutarnjem postrojavanju svako malo upadam u oči i moram izvoditi kaznene
vježbe: trčanje u punoj ratnoj spremi i s navučenom plinskom maskom gore-
dolje po brežuljkastoj njivi, prepunoj ilovače koja se lijepi za potplate čizama;
mrcvarenje koje maskiranog regruta za čitav život opskrbljuje mržnjom.
Može se pretpostaviti da sam svoju osvetu smišljao ojađen pod zamagljenim
staklima plinske maske, opetovano do u najsitniju tančinu.
Na povratku iz kuhinjske barake zaustavljam se zaklonjen borovima s kojih
visi snijeg. U daljini, doduše, vidim svjetlucanje u prozorima imanja, ali s imanja
ne vide mene. Oko mene je mukla tišina. Jedini zvuk je moj dah.
Sad iz kanti odlijevam dva prsta kave u snijeg, spuštam ih na tlo i pišam da
ih dopunim, malo u jednu, malo u drugu kantu, dok nije dovoljno. Ostatak
završava među drvećem i ostavlja, što mogu pretpostaviti, žut trag na snijegu.
Sad počinje sniježiti i moj trag ostaje prikriven. Na zimi osjećam vrućinu.
Preplavljuje me nešto blisko osjećaju sreće.
Unutarnje šaputanje: Pa da, oni će polokati te splačine, makar i zaslađene
kockicama šećera, koje tko zna odakle imaju u zalihama. Sad odmah, već uz
zajutrak, a onda podgrijane uz ručak i večeru, kad se umore od dernjave,
posegnut će za kantama s kavom. Pogledom koji hita prema naprijed promatram
ih, niže rojnike, glavnog rojnika, brojeći njihove gutljaje jedan po jedan.
I oni su, kantu po kantu, iskapili to što sam im dostavio donekle vruće. Po
vlastitoj želji i zaista. Tko će posumnjati u to? Može se pretpostaviti čak i da mi
je ta opetovana gesta nemoći, moj svakojutarnji čin osvete, pomogao da dril, pa i
najgore šikaniranje, prebrodim uz potajni podsmjeh; u susjednoj kompaniji jedan
regrut objesio se neposredno pred kaznenu službu o remen s kutije svoje plinske
maske.
Inače sam sve što mi je bilo naređeno izvršio bez primisli, primjerice puzanje
ispod podvozja tenka za obuku. »Izmjeri razmak od tla!« glasila je zapovijed.
 Što je od mene trebalo napraviti muškarca: kratka obuka na teškom
naoružanju. Pucanje na pokretne ciljeve. Noćni marševi u punoj ratnoj spremi.
Sklekovi s karabinom u ruci. S vremena na vrijeme nagrađivali bi nas skidanjem
ušiju u jednoj posebno u tu svrhu postavljenoj higijenskoj baraci. Potom smo se
u skupinama smjeli goli istuširati, a nakon toga u logorskom kinu smijati Hansu
Moseru i Heinzu Rühmannu.
Pošta je stizala sve manje redovito. Popodne bi nas kljukali teorijom. U
nastavnoj baraci bilo je riječi o Maybachovu motoru, kakav se koristi u
tenkovima.
Nije mi ostao nijedan tehnički detalj. Do danas ne znam i ne želim voziti
automobil. Ni od Morseove abecede, koju su nam pred radiostanicom nastojali
utuviti u glavu, nije preostalo ništa.
Jednom tjedno dosađivali bismo se na jednom nastavnom satu, na kojem je
bilo riječi o životnom prostoru i svjetonazoru: krv i tlo... Od tog je preostalo
jezično smeće, koje se i danas, žilavo i tvrdokorno, može pronaći na Internetu.
Razgovjetnije, jer se može ispričati, vidim jedan događaj koji se odigrao
izvan svakodnevne tlake. Nekolicini regruta, među kojima sam bio i ja, naređeno
je da jedan za drugim dođu u ono imanje nalik dvorcu, koje mi je od mojih
jutarnjih pohoda bilo tajnovito. Posvuda, u ulaznoj hali, u kojoj je stajao
glasovir, uza zavojite stube i na zidovima jedne prostorije veličine dvorane,
visjeli su jelenji rogovi i bogato uokvirene slike na kojima su se u polumraku
nazirale lovne scene. U prostoriji nije bilo mnogo namještaja, samo jedan pisaći
stol koji je stajao na trbušasto zaobljenim nogama. Za njim je sjedio jedan naoko
ljubazni viši vođa jurišnog odreda, koji je glatko mogao biti studijski savjetnik.
Rekao mije neka stojim »na mjestu voljno« i pitao me čime bih se želio
baviti u doba nakon konačne pobjede. Sa mnom je razgovarao ljubazni ujak,
zabrinut za nećakovu budućnost.
Prešutio sam da sam siguran kako bih želio postati umjetnik i oprezno kao
cilj naveo studij povijesti umjetnosti, na što mi je ukazao na mogućnost potpore,
ukoliko bih bio spreman pohađati neku vrstu junkerske škole za rukovodeće
kadrove.
Tamo, rekao je, nacionalno svjesni muškarci sad se već obrazuju za zadatke
kojih nakon konačne pobjede svakako neće biti malo; na području prostornog
planiranja, s obzirom na nužno preseljenje strane populacije, kao rukovodeći
kadrovi u privredi, kod ponovne izgradnje gradova, u fiskalnom sektoru, možda
čak i na željenom području umjetnosti... Onda me je pitao kakvim znanjima već
raspolažem.
 Prijazni ujak za pisaćim stolom, koji je nosio naočale bez okvira i čiji mi je
čin danas upitan — je li zaista bio viši vođa jurišnog odreda? — djelovao mi je
zaista zainteresiran za moj, kako je on to nazvao, »razvoj«. I tako sam stao
razmotavati sve što se zahvaljujući mojim cigaretnim slikama i Knackiussovim
umjetničkim monografijama bilo zamrsilo u klupko. Pričao sam bez prestanka i
vjerojatno hvalisavo o Dürerovim autoportretima, insheimskom oltaru i
Tintorettovom »Čudu svetog Marka«, pri čemu sam apostolovo munjevito
obrušavanje odozgo pohvalio kao primjer smione perspektive.
Kad je nakon poprečnih skokova kroz svijet slika sažet u tri sveska moje
prikupljeno znanje bilo iscrpljeno, tako da mi je kao genij-ubojica za smione
tvrdnje preostao samo još Caravaggio, budući apsolvent junkerske škole stao je
odveć izdašno hvaliti život Anselma Feuerbacha i njemačko-rimski krug u
cjelini, te naposljetku slikara Lovisa Corintha, kojeg je Lilli Kröhnert, njegova
učiteljica crtanja na Petrovoj višoj školi nazvala genijem. Stoga je njegovo djelo
uzdigao iznad svega što je ikad bilo izloženo u »Kući njemačke umjetnosti«.
Odmahujući glavom, ljubazni ujak oprostio se od mene kratkim stiskom
ruke: očigledno sam bio nesposoban za karijeru rukovodećeg kadra nakon
konačne pobjede, jer me nikakva junkerska škola nije poštedjela drila.
Na moj sedamnaesti rođendan stigla je pošta, premda sa zakašnjenjem:
paketić vunenih čarapa i razmrvljen kolač, a u prilogu dvostruka stranica puna
neupućenosti i briga, ispisanih očevim čitkim i lijepim rukopisom. Potom su
stizala samo još pisma, a nakon Božića više ništa.
Zidne novine uvjeravale su nas da ofenziva u Ardenima protječe
pobjedonosno i da će napokon donijeti zaokret, ali uskoro se iz vojnog izvješća
dalo iščitati da je Rus prodro u Istočnu Prusku. Izvještaji o silovanjima i
ubojstvima njemačkih žena u okolici Gumbinnena zaposjeli su moje budne
snove za vrijeme teorijske nastave.
Preko dana vidjeli bismo na ledeno-jasnom nebu flote neprijateljskih
bombardera. Kao snopovi mlazova kretali su se neometano - kamo? Zapravo je
to bio lijep prizor. Ali kuda su nestali naši lovci?
Inače je bilo govora o raketama V1 i V2, te o čudima od oružja, čiju
upotrebu uskoro treba očekivati. Potkraj veljače, kad su u optjecaju bile već i
glasine o dresdenskoj plamenoj oluji, prisegnuli smo pri punom Mjesecu i na
ledenoj studeni. Zbor je pjevao prisežničku pjesmu Waffen-SS-a: »Kad svi
otkazu vjernost, mi ostajemo vjerni...«
Nedugo zatim postao sam svjedok jednog događaja u kojem se, isprva
usporeno, potom ubrzano, a naposljetku prenagljeno mogla zapaziti propast
Velikonjemačkog Reicha kao organiziran kaos.
Ali jesam li ja opazio to što je ukazivalo na blizak kraj?
Jesam li spoznao što se događalo s nama, što se događalo sa mnom?
Je li u svakodnevnoj strci moja preko dana neutaživa potreba za kutlačom
punom juhe i okrajkom vojničkog kruha, sparena sa strahovima različite jačine,
dopuštala nešto poput uvida u sveopće stanje?
Je li sedamnaestogodišnjak bio u potpunosti svjestan početka kraja, koji se
poslije nazivao »propašću«?
Kad se moj prvi pokušaj da zbrku u glavi mladog vojnika, čija je prevelika
čelična kaciga neprestance klizila, sredim i stavim na bijeli papir poretkom
šezdesetih godina ogledao u romanu »Pasje godine«, na stranicama dnevnika
tenkovskog grenadira Harrya Liebenaua ratno događanje doživljeno kao
neprestano povlačenje izmiješalo se i ukrstilo s usrdnim zaklinjanjem njegove
sestrične Tulle, za koju je na osnovi glasina slutio da se nalazi među žrtvama s
potopljenog izbjegličkog broda Willhelm Gustloff: utopila se u ledenom
Istočnom moru.
I ja sam zapisivao slične bilješke u svoj dnevnik, koji se naposljetku, zajedno
s drugom opremom i mojim zimskim kaputom, izgubio ili kod Weisswassera ili
negdje u blizini Kottbusa. Ali ako uknjižim taj gubitak, čini mi se da sam
ponovno izgubio i samog sebe.
Jer što sam za vrijeme kratkih ili izduženih stanki škrabao na papir s crtama?
Koji me je misaoni bijeg odvraćao od onog što se zaista događalo ili osipalo u
dosadi koja bi se pojavila svaki put kad bismo čekali vojnike koji su neprestano
zaostajali, vojnu kuhinju ili zapovijedi koja su nas slale čas u ovom, čas u onom
smjeni.
Je li vrijeme pred početak proljeća mom dnevniku priskrbilo ljubavne
stihove? Jesam li se samome sebi svidio u ozračju opće propasti?
I ako nijedna teško razumljiva misao ne može biti otpisana, nijedna ožujska
pjesma dešifrirana, nijedna poželjna sumnja i izgubljena dnevnika stavljena na
papir, svejedno preostaje pitanje: Što je radio obučen regrut?
Je li sjedio u tenku, ako ne kao nišandžija, onda kao punitelj topa?
Je li obučen na kartonskim metama, sad pucao na pokretne ciljeve?
Gdje sam i kad raspoređen u koju borbenu skupinu?
Isprva mi ne polazi za rukom da utvrdim pripadnika više imaginarne Divizije
Jörg von Frundsberg. Iz njegovog logora za obuku usred čeških šuma pojedine
skupine pošiljane su na udaljene destinacije hodnih kompanija. Jedna skupina
krenula je u smjeru Beča, druga je trebala sudjelovati u bici za Stettin. Nas su
teretnim vlakom prevezli noću preko Tetschcn-Bodenbache u Dresden i odatle
dalje na istok, gdje se u Donjoj Šleskoj naslućivala fronta.
Od Dresdena u sjećanju su mi ostali samo miris paljevine i pogled kroz
odškrinuta pomična vrata teretnog vagona: među kolosijecima i ispred spaljenih
fasada uzdizali su se pougljenjeni zavežljaji, naslagani na hrpe. Neki u vagonu
pretpostavljali su da su to usukani leševi. Drugi su tvrdili što ja znam što.
Svađali smo se i u razgovoru utopili užas; kao što je, uostalom, još i danas ono
što se dogodilo u Dresdenu zatrpano raznim govorkanjima.
Očito smo stigli u stvarnost, ne bismo li je odmah opet napustili ili zamijenili
za nešto što je htjelo pripadati nekoj drugoj stvarnosti. Neprestano rangirana u
oprečnim smjerovima, naša skupina napokon je pronašla dodijeljenu nam kodnu
kompaniju, čije je još nepotpuno ljudstvo bilo smješteno u jednoj evakuiranoj
školi. Školske klupe, iznesene ispred zgrade, kuhinjski vod pilio je kako bismo
imali drva za loženje. Na dvorištu su nas čekale barake, kako moj život u baraci,
započeo još dok sam bio pomoćnik protuzračne obrane, ne bi prerano završio.
Tamo smo trebali čekati na obećano naoružanje, tenkove tipa Tigar. Čekanje
se odužilo, no uz redovitu opskrbu i aljkav nadzor bilo je sasvim izdržljivo.
Pronašao sam vremena čak i da odem u kino. Jesam li ponovno gledao film »Mi
sviramo« s Ilse Werner, koja je neumorno zviždala, pružajući mi još za školskih
dana nadomjestak za džez? Ili sam sad tek gledao propagandni film »Kolberg«?
Ali kako je dugo ta šarena gomila, koju su činili pripadnici Wehrmachta i
osoblje povučeno s napuštenih uzletišta, čekala više na zakašnjelu vojnu poštu
koja, međutim, nije stizala, nego na obećane tenkove?
To vremensko razdoblje čini mi se nemoguće datirati, poput filma
sastavljenog od komadićaka različitih radnji, koji se vrti čas usporeno, potom
opet ubrzano, malo natrag, malo naprijed, neprestance puca, ne bi li sa sasvim
drugim likovima u jednom sasvim drugom filmu govorio o sasvim drukčijim
slučajnostima.
Pred očima su mi u najboljem slučaju čvrsti obrisi jedne osobe, podoficira
koji nakon dijeljenja hrane sjedi s nama za dugačkim drvenim stotom:
uobičajena svinja s fronte. Kad iznenada mora na zahod, postavlja stražu kraj
svog još punog tanjura, vadeći spretnim pokretom dvama prstima iz očne duplje
svijetloplavu staklenu kuglu i spušta je na komad mesa veličine dlana, kakav je
svakom od nas s kuhanim krumpirom, zeljem i smeđim umakom dodijeljen kao
ručak. Varirajući uzrečicu, viče: »Stakleno oko, budi pozorno!« Na što nitko za
stolom nije uspio odvratiti pogled s njegova oka, sve dok se predostrožni seronja
nije vratio sa zahoda.
 Za što se hvata sjećanje: za mrtvu prirodu, koja je htjela samo poslužiti svrsi,
bez želje da bude umjetnost. Uzgred, mnogi vojnici bili su obilježeni zaraslim
ranama ili su ravno iz lazareta dodijeljeni hodnoj kompaniji; potkraj rata svatko
je slovio kao sposoban za vojsku.
U nekom trenutku pod maskirnim mrežama nisu se, doduše, pojavili nikakvi
kraljevski Tigrovi, već samo nekoliko lovačkih Pantera. Za rukovanje tim
jurišnim oklopnim vozilima, čije se kupole ne okreću, naša skupina nije bila
dostatno obučena. Svejedno smo morali napustiti barake, sjesti u tenkove kao
popratna posada, naoružani uobičajenim karabinima, a neki i jurišnim puškama.
Fronta se navodno nalazila ispred Sagana, šleskog gradića koji je doduše
ponovno osvojen, ali su se za njega i dalje vodile borbe. Odatle bi, tako nam je
rečeno, napadom trebali rasteretiti odsječeni utvrđen grad Breslau. Ali mi smo
stigli samo do Weisswassera, gdje je nestalo rasporeda, a s njime i moje opreme
zajedno s dnevnikom i prebačenim zimskim kaputom...
Tu puca film. Koliko god ga lijepio i ponovno pokretao, ispada samo salata
od slika. Na nekom mjestu uspijevam baciti svoje pljesnive obojke i zamijeniti
ih vunenim čarapama koje smo pronašli u jednom evakuiranom vojnom
magazinu. Bilo je tamo i hrpa potkošulja i šatorskih krila za zaštitu od kiše. Za
jedne stanke u dolini rijeke dodirnuo sam rascvjetale cice-mace.
Je li se začula neka preuranjena kukavica? Jesam li brojao njeno glasanje?
A onda vidim prve mrtve. Mladi i stari vojnici u uniformama Wehrmachta.
Vise na stablima uz cestu, na lipama po tržnicama. Kartonske ploče na prsima
deklariraju obješene kao »kukavice koje potkopavaju obrambenu spremnost«.
Jedan mladić mojih godina, koji uz to poput mene razdjeljak nosi na lijevoj
strani, visi kraj jednog starijeg oficira neodređena čina, kojeg je prijeki sud
degradirao prije vješanja. Špalir leševa, kraj kojeg prolazimo uz zaglušujuću
tutnjavu gusjenica. Ne ostaju misli, samo slike.
Sa strane vidim seljake kako obraduju svoje njive, brazdu po brazdu, kao da
ih ništa ne zabrinjava. Jedan je za plug upregnuo kravu. Iza pluga lete vrane.
Potom vidim kolone izbjeglica koje začepljuju cestu: konjske zaprege među
kojima nedorasla čeljad i starice vuku i guraju prenatrpana kolica. Na kovčezima
i zavežljajima sjede djeca koja žele spasiti svoje lutke. Jedan starac vuče kolica
na kojima sva janjca žele preživjeti rat. Sakupljač slika vidi više nego što može
pojmiti.
Za vrijeme jedne stanke odlazim s jednom djevojkom koja se — u to sam
siguran - zove Susanne i izbjegla je s bakom iz Breslaua. Sad mi djevojka miluje
kosu. Dopušteno mi je da je držim za ruku, ništa više. Taj uzbudljiv događaj zbio
se u čitavoj staji jednog razrušenog seoskog gospodarstva. Promatra nas jedno
tele. Ah, kad bi ta priča bar imala poentu zbog koje bi se isplatilo žrtvovati
dosadnu istinu.
Ali ja bih u dnevnik mogao zapisati samo: »Susanne nosi ogrlicu od drvenih
perli crvenih poput trešnji...« Ili je takvu ogrlicu nosila jedna sasvim druga
djevojka, koja je imala duge pletenice i crnu, a ne plavu kosu, i čije ime ne želim
navesti?
Od onog što se događalo izvan mog vidokruga isjeckan film ne pokazuje
ništa. Kako umjesto vijesti kruže glasine, može se, doduše, čuti da su moj rodni
grad Danzig u međuvremenu zauzeli Rusi, ali ja u tom trenutku ne znam da će
središte Danziga još dugo biti hrpa ruševina iz koje će se pušiti dim, u kojoj
razvaline izgorjelih crkvi od opeke sad već čekaju fotografe, čiji je zadatak da
prije planirane obnove dokumentiraju sve štete, svaki srušen crkveni toranj,
svaki ostatak fasade, kako bi školska djeca kasnije shvatila...
U mojim mislima, međutim, nepromijenjena slika grada mogla se još uvijek
razgledavati, a tornjevi prebrojiti zdesna nalijevo. Nikakav ures na zabatima nije
nedostajao. Tu su bili putovi kojima sam odlazio u školu i vraćao se i kući.
Prisiljavao sam se i da majku vidim za tezgom u trgovini, a oca u kuhinji. Ili me
je možda mučila predodžba da su roditelji sa sestrom i premalo prtljage na kraju
ipak pronašli mjesto na Gustloffu?
Od tog trenutka u proizvoljnom nizu slika, čiju je produkciju režirala
slučajnost, pod svaku cijenu želi biti prikazana sekvenca mog prvog dodira s
neprijateljem i to bez navođenja mjesta i vremena, i bez da neprijatelja uopće
vidim.
Ostaje pretpostavka: bit će da je bila sredina travnja, kad su sovjetske armije
nakon duže artiljerijske vatre duž Odre i Nise i u našem odsjeku fronte između
Forsta i Muskaua probile njemačke linije, kako bi se osvetile za pustošenje svoje
zemlje i milijune mrtvih i kako bi pobijedile, samo još kako bi pobijedile.
Vidim naše lovačke Pantere, nekoliko streljačkih oklopnih vozila, vojnu
kuhinju i naprasno sastavljenu skupinu pješaka i oklopnih strijelaca kako u
jednom mladom šumarku zauzimaju položaj, bilo zbog protunapada, bilo da bi
stvorili obrambeni klin.
Propupalo drveće, među njima breze. Sunce grije. Pjev ptica. Sneno
iščekivanje. Netko mojih godina svira usnu harmoniku, jedan vojnik miješa
pjenu, želi se obrijati. I onda, iznenada - ili su ptice zanijemjele dovoljno glasno
da nas upozore? - nad nama zabruje Staljinove orgulje.
Ostaje malo vremena da shvatimo zašto ih tako zovu. Njihovo zavijanje,
soptanje i brujanje? Iz dvije ili tri bacačke baterije komad šume progresivno se
zasipa. Ništa ne žele poštedjeti, temeljite su, pred sobom ruše sve što je kao
mlado drvo obećavalo zaklon. Tu nije bilo uzmaka; ili ga je ipak bilo, bar što se
tiče jednog jednostavnog strijelca?
Vidim se kako, kao što sam naučio, puzim pod jednu od lovačkih Pantera. I
još netko, možda vozač, nišandžija ili zapovjednik Pantere, ispod podvozja tenka
mjeri rastojanje od tla. Naše čizme se dodiruju. Slijeva i zdesna štite nas
gusjenice. Tri minute, čitavu vječnost sviraju orgulje. Obuzet strahom pišam si u
hlače. Onda nastupa muk. Kraj mene čuje se cvokotanje zubi, u mnogih
strofama.
Prije toga, ne, prije nego što su orgulje završile sa svojim koncertom,
započelo je klepetavo cvokotanje, nastavilo se i trajalo još dok su urlici ranjenika
nadglasavali svaki drugi zvuk.
Ma koliko god da je taj vremenski razmak bio kratak, bio je sasvim dovoljan:
još u tijeku prve lekcije naučio sam se bojati. Strah je ovladao mnome. Nema
više uvježbanog puzanja, izvukao sam se ispod lovačke Pantere i sad se vidim
kako izlazim iz raskopane zemlje i trulog lišća, mješavine u koju sam, dok su
Staljinove orgulje zadavale pravila igre, zario lice i čiji ću miris zauvijek pamtiti.
Još klimav u koljenima bio sam izložen najezdi slika. Mlad šumarak oko
mene bio je razderan, breze, kao da ih je netko prelomio preko koljena. Vrhovi
drveća doveli su dio izbačenih granata do prijevremene eksplozije. Tijela su
ležala razasuta uokolo, pojedinačno i jedna preko drugih, mrtva, još živa,
skvrčena, nabodena na grane, prorešetana gelerima granata. Neka tijela
akrobatski su se svinula. Mjestimice su se mogli naći i otkinuti dijelovi tijela.
Je li to bio dječak koji je maločas još znalački svirao usnu harmoniku?
Prepoznatljiv je bio vojnik, na čijem se licu sušila pjena za brijanje...
Među njima su puzali preživjeli ili su stajali skamenjeni poput mene. Neki su
vikali, iako nisu bili ranjeni. Netko je ridao poput malog djeteta. U zapišanim
hlačama nisam davao glasa od sebe. U blizini sam ugledao rastvoreno tijelo
jednog momka s kojima sam maločas još brbljao ne znam više o čemu. Iznutrice.
Njegovo okruglo lice koje kao da se usukalo u trenutku smrti...
Ali to što ovdje pojedinačno piše pročitao sam u sličnim opisima več i
drugdje, kod Remarquea ili Célinea, kao što je već i Grimmelshausen u opisu
bitke kod Wittstocka, kad su Šveđani raskomadali Carsku vojsku, citirao
preuzete prizore strave...
Onda je kraj mene iznenada stajao onaj koji je cvokotao zubima. Uspravio se
do pune visine, nije ga više tresla groznica, štoviše, na ovratniku sam mu
prepoznao visok čin Waffen-SS-a. Viteški križ ukosio mu se ispod brade. Junak
kao iz Tjednog pregleda, koja je nas, dječake, godinama opskrbljivala junacima
slične građe.
Na mene, svjedoka njegova strašljivog cvokotanja zubima, izderao se: »Ne
stojte tu, vojniče. Skupite se. Skupite sve ljude sposobne za borbu, smjesta.
Zauzmite nove položaje. Hajde! Spremni za protunapad...«
Vidim ga kako hita preko raskomadanih tijela, mrtvih i još živih. On viče,
maše rukama, ružan je, nikakav heroj iz slikovnice, tako da bih mu naknadno
najradije zahvalio što je svojim nastupom usred pregažene borbene jedinice -
samo dva lovačka i nekoliko streljačkih tenkova djelovali su još upotrebljivo —
obezvrijedio sliku heroja, kakva mi je od školskih dana bila pred očima. Nešto se
raspada u šavovima. Konstrukcija moje vjere, u kojoj je nekoć dječak plavih
očiju i plave kose po imenu Mitakoneštonečinimo napravio lom što sam ga jedva
još zalijepio, počinje se ljuljati, no i dalje će se pokazivati stabilnom...
Potom sam pripadao samo još borbenim jedinicama koje se nisu više nikako
zvale. Raspadali su se bataljuni, kompanije. Divizije Frundsberg nije više bilo,
ukoliko je ikad postojala. Sovjetska armija prešla je u širokoj fronti Odru i Nisu.
Pregažena i izbušena, naša glavna borbena linija stajala je u najboljem slučaju
još na papiru. Ali što sam ja znao o glavnoj borbenoj liniji, što je to bilo ili
trebalo biti?
U zbrci povlačenja gledao sam da se priključim raznim razbijenim
skupinama koje su također bile u potrazi za ostacima svojih jedinica, iako dodir s
neprijateljem više nisam doživio, strah mi je neprestance bio za petama. Na
svakom koraku vojnici obješeni na drveću uz cestu upozoravali su na opasnost
koja je prijetila svakome tko nije mogao dokazati pripadnost nekoj kompaniji ili
bi s ovjerenom zapovijedi za polazak bio na putu prema ovoj ili onoj jedinici.
Srednji odsjek Istočne fronte, potisnute daleko prema zapadu, bio je pod
zapovjedništvom zloglasnog generala Schörnera. Prema »Schörnerovoj
zapovijedi« terenski žandari — psi na lancima - tragali su za vojnicima koje je,
svejedno koji čin bi imali, ukoliko ne bi raspolagali odgovarajućim naređenjima,
trebalo uhvatiti i kao zabušante, kukavice i dezertere izvesti pred prijeki sud. Na
to bi bez okolišanja bili obješeni i to tako da ih se vidjelo izdaleka. Jedna
uzrečica slovila je kao znak upozorenja: »Obilazi nas kradljivac junaka!«
Schörnera i njegove zapovijedi trebalo se bojati više nego neprijatelja.
Ne samo nakon proboja između Forsta i Muskaua već i mnogo kasnije,
Schörner je kod mene još uvijek izazivao nelagodu. Sredinom šezdesetih godina
zamislio sam kazališni komad u kojem se, pod naslovom »Izgubljene bitke«,
trebalo raditi o tom stravičnom krvoloku. Od te predstave nije bilo ništa.
Ponovno je proza imala prednost pred kazalištem. Ali i u romanu »Lokalna
anestezija«, koji je tada bio u nastanku, čija svako malo zakočena radnja zapravo
pripovijeda o zubarskom tretmanu progenije studijskog savjetnika Staruscha i
njegovim popratnim pojavama, a uz to i o jednom đaku koji iz protesta protiv
rata u Vijetnamu želi spaliti svog jazavčara Maxa, general feldmaršal Ferdinand
Schörner prisutan je pod imenom Krings; toliko trajno ta mi je zvijer, koja je bez
okolišanja davala vješati, gledala preko ramena.
Strah je bio moja prtljaga koje se nisam mogao riješiti. Krenuvši u svijet da
se naučim bojati, učio sam iz dana u dan nove lekcije. Sagnuti se, izmaknuti,
prilagoditi, smanjiti, tako se zovu lapidarne tehnike preživljavanja, koje se
moraju prakticirati bez prethodna uvježbavanja. Jao onome koji nije htio učiti.
Ponekad bi pomoglo samo još iz lukavosti uz pomoć slučaja začeto dijete po
imenu sreća.
Kasnije sam si neke situacije, iz kojih sam uspio uteći isključivo uz pomoć
sretnih slučajeva, tako dugo prizivao u sjećanje, dok se nisu zaokružile u priče,
koje su tijekom godina postajale sve dohvatljivije, nastojeći biti vjerodostojne do
posljednje pojedinosti. Ali u sve što se u ratu konzerviralo kao preživljena
opasnost može se posumnjati, čak i ako se hvališe konkretnim pričama, koje bi
željele sloviti kao istinite i pretvaraju se da ih se može dokazati kao komarca u
jantaru.
Činjenica je da sam sredinom travnja dvaput kao dio jedne naprasno
sastavljene skupine dospio iza ruskih borbenih linija. Dogodilo se to u žurbi
povlačenja. I svaki put bio sam dio izvidnice bez jasne zapovijedi. Svaki put
spasila bi me sreća, ako ne i slučajnost; obje nužde godinama su zaposjedale
moje snove, svaki put u nekoj varijaciji, kako bi ponudile mogućnost izlaza.
Takve rupe za bijeg poznavao sam iz knjiga koje sam još kao školarac više
gutao nego čitao. Studijski savjetnik Littschwager, kojem su se sviđali moji
sastavci koji su zastranjivali u područje apsurda, tutnuo mi je u ruke lako čitljivo
narodno izdanje »Pustolovnog Simplicisimusa«, s preporukom »barokni
realizam, nevjerojatno, ali istinito, kao i sve kod Grimmelshausena...«, na što
nisam mogao prestati čitati.
Moguće je, dakle, da sam se hrabrio načelom: Ako je umjetniku u
preživljavanju Simpliciusu pošlo za rukom da se uz pomoć mudrosti i sreće
kloni sveprisutnih opasnosti jednog rata koji je potrajao trideset godina i ako je,
kao u bici kod Witistocka, uz njega bio njegov brat u srcu, kojem je uspjelo da
ga prije isteka njegovog posljednjeg sata spasi od ishitrena suda bojnog
tamničara, kako bi kasnije mogao pisati i pisati, zašto onda i tebi ne bi mogla
pomoći sreća ili neki drugi brat u srcu?
Prva prilika da krepam pogođen strojnicom ili dospijem u neprijateljsko
zarobljeništvo, ne bih li potom imao priliku učiti kako se preživljava u Sibiru,
ukazala se kad se izgubljena skupina od šest ili sedam vojnika, kojom je
zapovijedao jedan narednik, upustila u pokušaj proboja iz podruma jedne
opkoljene kuće. Kuća je stajala u rusko zaposjednutom dijelu nekog sela oko
kojeg su se još vodile borbe.
Nejasno je kako smo dospjeli iza ruske linije i pronašli podrum kuće koja je
više nalikovala kolibi. Trebali smo se spasiti probojem na suprotnu stranu ceste i
ulaskom u jednu od tamošnjih kuća, koje su još uvijek branili naši ljudi. Čuo
sam narednika, nekog dugonju s ukošenom kapom, kako govori; »Sad ili nikad!«
Ime mjesta za koje smo se borili - nalazilo se u pjeskovitim Lužicama i
razvuklo se cestom u dužinu - nije spomenuto ili sam ga ja zaboravio. Kroz
podrumski prozor između stanki čula se razmjena streljačke vatre; pojedinačni
pucnji i strojnice. Ni na kojoj polici nismo pronašli ništa jestivo. Ali vlasnik
kuće, koji je očigledno pobjegao na vrijeme, mora da je bio trgovac biciklima,
koji je svoju traženu robu skladištio i skrivao u podrumu, jer je na drvenim
stalcima, s prednjim kotačima okrenutim uvis, visjelo dovoljno bicikala, koji su
svi još djelovali upotrebljivi i imali čvrsto napumpane gume. U svakom slučaju,
iziskivali su da ih se koristi.
A nas narednik mora da je pripadao kategoriji ljudi koji donose nagle odluke,
jer tek što je rekao »Sad ili nikad«, čuo sam ga kako, umjesto da viče, šaputavim
glasom izgovara; »Hajde, svako neka uzme po jedan bicikl. I onda hitro
prijeko...«
Moju doduše zbunjenu, ali svakako glasno izrečenu primjedbu: »Gospodine
naredniče, nažalost ne znam voziti bicikl«, mora da je shvatio kao lošu šalu.
Nitko se nije smijao. Nije bilo ni vremena da mu objasnim dublje razloge moje
sramotne nesposobnosti i ispričam se riječima: »Moja majka, voditeljica
trgovine kolonijalnom robom, koja posluje samo umjereno dobro, nažalost je
oduvijek imala premalo novca da mi kupi nov ili rabljen bicikl, tako da nikad
nisam imao priliku da ga na vrijeme naučim voziti, iako bi mi to u određenim
okolnostima moglo spasiti život...«
Tako se narednik, prije nego što sam se, da popravim ugled, stigao pohvaliti
svojim ranom stečenim plivačkim umijećem, ponovno našao suočen s potrebom
da naglo donese spasonosnu odluku: »Hajde, uzmite strojnicu i štitite nas
vatrom. Izvući ćemo vas odavde, kasnije...«
 Može biti da je ovaj ili onaj vojnik, tko god da si je sa stalka skinuo bicikl,
pokušao riječima umanjiti moj strah. To, međutim, nisam čuo. Na podrumskom
prozoru zauzeo sam položaj s oružjem za koje nisam bio obučen. Nesposobni
vojnik ne bi ni došao u priliku da zapuca, jer tek što su se njih petorica ili
šestorica na svojim biciklima, među kojima je bilo i ženskih modela, izvukli iz
podruma i naglo izletjeli kroz prednja dvorišna vrata, pokosila ih je vatra iz
neprijateljskih automatskih pušaka, ne sjećam se iz kojeg smjera, s ove ili s one
strane, ili s obje strane istodobno.
Mislim da sam vidio hrpu ljudi koji su se divlje koprcali, a potom samo još
trgali. Netko - dugi narednik? - prebacio se preko glave dok je padao. Onda se
nitko više nije micao. Vidio sam jedino još jedan prednji kotač kako strši iz hrpe
i vrti se i vrti.
Moglo bi, međutim, biti i da opis tog pokolja predočava naknadno stvorenu
sliku, koju sam inscenirao, jer sam još prije završne pucnjave pobjegao sa svog
položaja na prozoru podruma i ništa nisam vidio, jer nisam želio ništa vidjeti.
Bez lake strojnice koja mi je bila povjerena, naoružan samo svojim
karabinom, napustio sam kuću trgovca biciklima i neopazice šmugnuo kroz
stražnji vrt i škripava vratašca. Iza vrtova, i između njih, tražio sam zaklon u
sjeni već propupalih grmova, odšuljao se iz sela za koje su se, to se dobro moglo
čuti, još uvijek vodile borbe i iznenada naišao na tračnice neke male željezničke
linije, koje su s obje strane bile zatvorene žbunjem, izniklim na nasipima visine
čovjeka. Tračnice su vodile ravno prema pretpostavljenoj liniji fronte. Posvuda
tišina. Samo vrapci. Sjenice u žbunju.
Daleko od toga da bih bio nešto naučio od onoga narednika koji je moju
nesposobnost voženja bicikla doživio kao lošu šalu, ali moja nagla odluka da
krenem za tračnicama kao za nekim proročkim naputkom ispostavila se točnom.
Nakon nešto više od jednog kilometra pješačenja po drvenim pragovima i
šljunku, ugledao sam na jednom čitavom mostu koji se nadvio nad tračnicama
prvo džipove i kamione u kojima su sjedili pješaci i jednu haubicu koju je vukla
konjska zaprega, potom male skupine ljudi koji su se kretali pješice: nije bilo
sumnje, bili su to vojnici njemačkog kova, vidjelo se to po bezvoljnom načinu
hoda. Bez razmišljanja priključio sam se koloni, jer bi samotnjak i bez
neprijateljskog sudjelovanja, kako ne bi imao zapovijed za polazak, postao
kandidat smrti, zreo da mu se stegne omča oko vrata.
Znam da ovo ne zvuči previše vjerodostojno i jako miriše na izmišljotinu.
Ali u prilog stvarnoj jezgri ove priče o preživljavanju govori činjenica da sam se
desetljećima kasnije, kad god bi sinovi i kćeri pokušali nagovoriti oca da na
nekom šumskom puteljku i bez publike pokuša naučiti voziti bicikl, opirao
poduzeti više od jednog pokušaja. Jer tek što sam, primjerice u danskom
Ulvshale Skovu, Malteu, Hänschenu i Heleni, koji su odmalena bili navikli na
vožnju biciklima, dopustio da me povicima poput: »Ne budi kukavica!«, »Hajde,
tata!« ohrabre da i sam sjednem na bicikl, srušio se sin jedne majke kojoj je, iako
ništa nije slutila, ipak sa spasonosnim posljedicama, neprestance nedostajalo
novca da kupi »žičanog magarca«, kako je pogrdno nazivala bicikle.
Samo mojoj Uti pošlo je za rukom početkom osamdesetih godina, kad sam
se, kako je rekla, premalo kretao, da me navede da kao suvozač na jednom
nizozemskom tandemu pokažem malo hrabrosti: ona je sjedila naprijed i
upravljala; meni, koji sam sjedio straga, svidio se prizor njene kovrčave kose
kako vijori na vjetru. Tako osigurane, moje misli mogle su odlutati, a da ih
pritom ne ugrožavaju naglo donesene odluke.
Što se tiče daljnjeg tijeka mojih dana i ne znam kako proživljenih noći nakon
raspada fronte na Odri i Nisi, premotan i često krpan film isprva ne daje mnogo
podataka. Ne pomažu ni maločas još razgovorljiva ljuska luka, ni proziran
komad jantara, u kojem se jedan zatočen insekt pretvara kao da pripada
današnjici. Moram ponovno prelistati Grimmelshausena, kojem je usporediva
ratna pomutnja pomogla da se nauči bojati i osmisli pustolovina lovca iz Soesta.
Jer kao što se njegov prikaz Bitke kod Wittstocka koncentrira na rijeku Dosse i
njenu močvarnu okolicu, u kojoj krepavaju carski vojnici — tako i ja krajolik
ratnog zbivanja koji se odnosi na mene mogu prikazati kao Lužice, između
Cottbusa i Spremberga.
Očito je frontu trebalo stabilizirati i točno odatle, gdje sam ja lutao amo-
tamo, novoformiranim borbenim skupinama probiti sve tješnji obruč oko
prijestolnice Reicha. Tamo, tako se govorilo, Vođa drži položaj.
Posljedica toga bile su oprečne zapovijedi, koje su urodile zbrkanim
pokretima trupa, koje su si međusobno zakrčile putove; samo šleske izbjegličke
kolone nedvosmisleno su se pokušavale držati smjera: prema zapadu.
Ah, kako su mi početkom šezdesetih godina riječi samo lako išle niz ruku,
kad sam bio dovoljno lakomislen da činjenice proglasim lažima i napravim rimu
na sve što se htjelo opirati smislu. Brane su bile otvorene. Bujice ukroćenih riječi
prelijevale su se u kaskadama preko stranica. Na čas vrelim, čas hladnim
transparentima pomlađivali su se stari načini pripovijedanja. A od prkosne šutnje
sićušna mućenja iznuđivala su krik priznanja. Svaki prdac naišao bi na odjek. A
svaka poenta imala je zamjensku vrijednost triju žrtvovanih istina, i kako je sve
činjenično protjecalo dosljedno, dosljednosti radi i oprečno je postalo moguće.
 Tako se u posljednjem poglavlju drugog dijela »Pasjih godina« radilo o tome
da se centralno ukopanom Vođinom bunkeru, dakle i konačnoj borbi za Berlin,
pripiše neki smisao, koji je slijedio isključivo mahnitost. Potraga za odbjeglim
ovčarom koji se odazivao na ime Prinz i slovio kao Vođin najdraži pas,
zgušnjavala se jezično do te mjere da je od drhtavog Heideggerovog njemačkog
- ništa ništi neizloženo - i od nezgrapnih imenica sastavljenih govornih uzusa
Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta nastala mješavina čije je izvedeno
izobilje odnosilo sve sitničave prigovore koji bi istini padali na pamet: »Prema
Vođinoj zapovijedi očekuje se da dvadeset i peta divizija tenkovskih grenadira
zatvori rupu u fronti na području Cottbusa i osigura je od proboja pasa... Izvorna
očevidnost Vođina psa prožeta je smislom za daljinu... Ništa prožeto smislom za
daljinu pridodano je u prostoru skupine Steiner kao ništa... Ništa se odvija
između tenkovskog neprijatelja i vlastitih isturenih položaja...«
Ali tamo gdje sam ja bio ili trebao biti - rupa u fronti na području Cottbusa? -
nije bilo ni vlastitih isturenih položaja ni ikakve prepoznatljive vojne
povezanosti. Kao ništa mogla se zbiti u najboljem slučaju Divizija Frundsberg,
koju se možda pribrajalo ominoznoj skupini Steiner. Samo u žurbi okupljeni
ostaci jedinica još su reagirali na oprečne zapovijedi. Sve se raspadalo, ništa se
nije odvijalo dosljedno, sve dok se - sad se film ponovno pokrenuo i vratio me u
kadar - pojedinačnom tenkovskom strijelcu iz hira neke više sile nije dogodio
nov ratni raspored.
Nakon što nas je okupio moj stari znanac Slučaj, pripadao sam skupini od
dvanaest do petnaest vojnika, koja je, kako nije imala teškog naoružanja, trebala
biti pridodana pješačkoj udarnoj četi u sklopu jedne »misije bez povratka«, kako
se to tada nazivalo.
Budući da sam, ne znam više gdje, bio izgubio šatorsko krilo koje me je
trebalo štititi od kiše i, što je gore, karabin, naoružali su me automatskom
puškom talijanske proizvodnje, koja bi se, da je bilo povoda da je upotrijebim,
našla u vrlo nesigurnim rukama.
Sjećam se jednog okupljanja čeličnih kaciga, koje su zasjenjivala ogorčena
muškaračka i strašljiva mladalačka lica, među koja bi valjalo i ubrojiti moje -
treće slijeva - kad bi samo postojala fotografija te izgubljene gomile.
Zapovijedao nam je ponovno jedan isluženi narednik, ovaj put omalen i
plećat. Zapovijed je glasila: napredovati i tražiti kontakt s neprijateljem.
U rani sumrak kretali smo se nakon dugotrajnog lutanja jednim šumskim
puteljkom prerovanim tenkovskim gusjenicama, preko kojeg je, tako se govorilo,
prije nekoliko sati još protutnjila kolona Tigrova i streljačkih oklopnih vozila i
utaborila se negdje ispred nas kao naš najistureniji položaj.
S obje strane puta drveće se neprestance ponavljalo: smreke, samo smreke,
visoka stabla smreka zdesna i slijeva. Nismo, doduše, morali tegliti nikakvo
teško naoružanje, ali smo putem pokupili jednog starijeg čovjeka, koji je prema
povezu na rukavu morao pripadati Narodnom jurišu, i dvojicu lakše ozlijeđenih
vojnika, koji su, kao da su blizanci, obojica šepali na lijevu nogu.
Narodni jurišnik nesuvislo je trabunjao. Naizmjence se svađao s Bogom ili bi
grdio svog susjeda. Vojnike s ozljedama na nogama morali smo podupirati,
gotovo nositi. Napredovali smo veoma sporo.
Kako preko radioprijemnika još uvijek nismo imalo vijesti o isturenom
tenkovskom položaju, narednik nam je dopustio da kraj puta malo odmorimo.
Kao iskusan borac s fronte, što je očito bio, htio je sačekati izgledno povlačenje
preostalih streljačkih oklopnih vozila, nadajući se mogućnosti prijevoza, bar za
dvojicu šepavaca i pripadnika Narodnog juriša, koji je neprestance trabunjao.
Ionako smo bili izmučeni. Kao stražu na šumskom puteljku srećom nije ostavio
bilo koga nego mene, naloživši mi da držim oči otvorene.
Ponovno nastaje slika: ja sam prema vlastitoj predodžbi. Ja ispod klizave
željezne kacige, ja kako izvršavam zapovijed. Ja kako se trudim držati oči
otvorene.
Uspjelo mi je to unatoč umoru, jer nakon kratkog vremena ugledao sam u
usjeklini šumskog puteljka, u međuvremenu crnoj poput noći, svijetlu točku koja
se, kako se približavala, dijelila na dvije. Nakon propisnog prijavka: »Motorno,
vjerojatno streljačko oklopno vozilo na vidiku!«, stao sam na sredinu puta kako
bih, vidljiv izdaleka, sukladno zapovijedi zaustavio oklopno vozilo: kao ljevak
uzdignutom ljevicom.
Može biti da me je vozilo, koje se na svojim gusjenicama hitro približavalo,
zbunilo svojih upaljenim farovima, a kad se tenk zaustavio dva koraka ispred
mene, moje čuđenje dobilo je potvrdu. Jedan pogled bio je dovoljan. To je
mogao biti samo Rus, koji nije štedio svjetlo, već je bez razmišljanja...
»Ivan!«, viknuo sam skupini kraj puta, ali si nisam uzeo vremena da strijelce,
tijesno posjedale na neprijateljsko vozilo, prepoznam kao pojedince i na taj način
prvi put u životu susretnem licem u lice živog sovjetskog vojnika. Prije no što je
odjeknuo prvi pucanj, izmaknuo sam udesno, pojurio u šumsku branjevinu kraj
puta, izgubio se, no time nisam utekao pred opasnošću.
Čuo sam dernjavu na dva jezika, nadglasanu salvama iz automatskih pušaka,
dok naposljetku nisu govorili samo još kalašnjikovi.
Dok sam puzao među priljubljenim mladim smrekama i polako dobivao na
udaljenosti, granate su padale lijevo i desno po branjevini, ali ja sam ostao čitav,
što za ostatak skupine i narednika ne mogu pretpostaviti. Čak se ni narodni
jurišnik više nije svađao s Bogom, niti je više grdio susjeda, nastojeći s njime
poravnati otvorene račune. Samo još ruski glasovi, s vremenom sve dalji. Netko
se smijao, što mi se učinilo nekako dobrodušnim, jer je posvuda pucketalo suho
granje, preostali oklopni strijelac nije više želio puzati na laktima, kao što je bio
uvježbao. Pravio se mrtav, kao da će na taj način izbjeći nastavak priče, iako je
sa svojom talijanskom automatskom puškom i dva magazina puna municije i
dalje mogao sloviti kao sposoban za borbu.
Tak kad se neprijateljski tenk, za kojim su ubrzo krenuli drugi, stavio u
pokret, nastavio sam puzati, dok se branjevina nije počela pretvarati u naraslu
šumu, zasađenu u nizovima, dakle, po pruskom redu. Ne, nije me vuklo natrag,
gdje bih mogao pronaći samo leševe; osim toga, blijedo svjetlo i zvuk motora
potvrđivali su iz smjera poljskog puta neprijateljevo napredovanje.
Sve dublje zalazio sam u šumu, koja je zaista, ili je u pitanju bila samo moja
želja, iznenada bila osvijetljena svjetlošću polumjeseca koja je prosijavala kroz
napola naoblačeno nebo, tako da pojedinačni vojnik nije toliko često udarao u
stabla. Miris smole okruživao ga je, međutim, i začahurivao toliko konačno da je
zacijelo nalikovao onom insektu, koji je potrajao u mom komadu jantara i sad
tvrdi da utjelovljuje mene: uvijek nadohvat ruke leži on zajedno s drugim
pronađenim stvarima na najvišoj polici stojećeg pulta i traži da ga okrenem
prema svjetlu i ispitujem. Bio to pauk, krpelj ili kukac, uz dosta strpljenja i one
će davati informacije...
Ali što vidim kad promatram pojedinačnog oklopnog strijelca kao rano
izdanje jedne ostarjele osobe na svjetlu polumjeseca?
Izgleda kao da je utekao iz bajke braće Grimm. Sad će zaplakati. Priča u
kojoj se pojavljuje sigurno mu se ne sviđa. Radije bi nalikovao glavnom junaku
knjige koja mu je neprestance tako blizu kao da bi mogao posegnuti za njom.
Zaista: sad nalikuje onom junaku iz Grimmelshausenove staje kojemu je svijet
labirintično zatamnjena ludnica iz koje će uteći samo tintom i perom kao netko
po imenu Baldanders. Njegov trik iz đačkih dana: pravljenje riječi neka mu
željenom nastavku života.
I tako sve sto će se dalje događati niče u gredici hranjivih pretpostavki. On bi
rado bio ovaj ili onaj; ja, međutim, vidim samo nekog tko besciljno luta, tko je
između ravnomjerno naraslih stabala malo vidljiv, malo nevidljiv, ne bih li u
potrazi za slikama ponovno ga uhvatio kao vojnika pod čeličnom kacigom koja
neprestance klizi.
 Još uvijek je naoružan, automatska puška spremna je za paljbu. Poput
izdužena doboša kutija plinske maske beskorisno visi na njemu. U rancu za kruh
mrve se u najboljem slučaju ostaci posljednjeg sljedovanja koje je primio.
Čuturica mu je napola prazna. Njegov ručni sat marke Kienzle - rođendanski dan
njegova oca imao je svjetleće brojke - stao je tko zna kad.
Ah, da mu je bar sad već ona kožnata čaša i tri kockice od bjelokosti, što će
mu uskoro, po završetku rata, pripasti kao ratni plijen. S njime će on i jedan drug
njegovih godina u zarobljeničkom logoru Bad Aibling kockati za budućnost.
Joseph će se zvati taj drug i bit će tako smjeran katolik da će pod svaku cijenu
htjeti postati svećenik, biskup, možda čak i kardinal... Ali to je druga priča, čiji
je početak zalutao i ovdje, u mračnoj šumi, nema što tražiti.
Sad spava sjedećke, naslonjen na stablo. Sad se prenuo, ali ne zebe, iako mu
je kaput, koji se izgubio kod Weifiwassera, maločas još nedostajao. Sad na
dnevnom svjetlu poput stabala baca sjenu, ali ne pronalazi put iz šume, ne
primjećuje da posrće ukrug, iz ranca vadi malo razmrvljena dvopeka, otvara
čuturicu, pije, pri čemu mu čelična kaciga klizi prema potiljku. On ne zna kako
vrijeme prolazi točno u minutu, nema ništa pri ruci čime bi, kao kockom, ispitao
budućnost, čezne za drugom koji je još bezimen i uzaludno pokušava biti onaj
Simplex, koji će se uvijek znati izvući iz pogibelji i tako postati posvuda slavljen
lovac iz Soesta koji će se pri nabavci namirnica domoći hranjive lovine, među
kojom će se naći slatkog raženog kruha i zapadnofalačke šunke.
Sad žvače, dok se oko njega ponovno mrači, a šumom odzvanja krič ćukova,
gladan je i napušten pod prilično naoblačenim nebom.
Uhvaćen u tami naučit će novu lekciju, naučit će se bojati, osjetit će strah
kako ga napada sleđa, pokušat će se prisjetiti djetinjih molitvi; »Dragi Bože,
učini me kreposnim, da dospijem u Nebo«, možda će zazivati majku: »Mama,
mama!« - kao što ga izdaleka, ne sluteći što mu se događa, pokušava dozvati
majka. »Dođi, dječače! Dobit ćeš žumance pomiješano sa šećerom u čaši!«, ali
ostat će sam i napušten u mračnoj šumi dok se zaista nešto ne dogodi.
Čujem korake ili nešto na osnovi čega bi se dali naslutiti. Na tlu pucketa
granje. Neka velika zvijer? Divlja svinja? Možda jednorog?
Jesam li zastao, izbjegavajući svaki zvuk, je li u istom trenutku zastalo i to
nešto, zvijer, čovjek ili biće iz bajke, ma što god da je koračalo mračnom
šumom?
Pojavio se netko, malo blizu, potom opet malo podalje, ne bi li mi se na kraju
previše približio.
Pozor! Ne gutaj glasno! Traži zaklon iza stabala.
 Što sam sve naučio trpeći dril vojne obuke. Otkoči oružje, kao što se s druge
strane zacijelo već otkočilo neko oružje.
Dvojica ljudi koji jedan u drugom naslućuju neprijatelja. Zamislivo i kao
skica na osnovi koje će godinama kasnije nastati baletna ili filmska scena kakva
u svakom vesternu traži vrhunac napete radnje: ritualni ples tik pred posljednju
razmjenu vatre.
Kažu da pomaže ako se zvižduće u mračnoj šumi. Ja nisam zviždukao.
Nešto, možda moja daleka majka, ponukalo me je da zapjevam. Ne tragajući
među uvježbanim vojničkim pjesmama - primjerice »Erika« - i rado slušanim
filmskim šlagerima, što ih je nedavno još pjevala Marika Rökk: »Noću čovjek
nije rado sam...« - za nečim pogodnim za pjevanje, preko usana sam silom
prilike prevalio jednu dječju pjesmicu koja mi se činila primjerenom situaciji.
Pjevao sam neprestance jedan jedini stih: »Mali Hänschcn pošao sam...«, sve
dok se nije začuo odgovor na početak pjesme: »... u dalek svijet...«
Nije sigurno koliko dugo se nastavio taj naizmjeničan pjev, vjerojatno dok
signal za raspoznavanje - dva ljudska bića njemačkog jezika lutnju ovdje kroz
noću šumu - nije rekao dovoljno da obojica napustimo zaklone, oslovimo jedan
drugoga na vojničkom njemačkom i spuštena oružja dođemo jedan drugome
sasvim blizu.
Moj brat po pjesmi bio je naoružan jurišnom puškom, osjetno stariji i
nekoliko centimetara niži od mene. Bez čelične kacige, pod izgužvanom
vojničkom kapom, preda mnom je stajao sitan svat i govorio berlinskim
narječjem, kao da mu je prirođeno to usporeno temeljno raspoloženje. Nakratko
sam se prepao kad je kresnuo upaljačem: cigareta u namrgođenom,
bezizražajnom licu.
Kasnije sam saznao ovo: U tijeku rata dogurao je od pohoda na Poljsku,
preko Francuske i Grčke, te naposljetku poluotoka Krima, do kaplara. Daljnji
uspon na hijerarhijskoj ljestvici nije ga zanimao. Ništa ga nije moglo izbaciti iz
takta, što će se pokazivati u mnogim nesigurnim situacijama: bio mi je anđeo
zaštitnik i brat u srcu, posuđen od Grimmelshausena, koji me je napokon preko
polja i kroz rusku liniju fronte izveo iz šume.
Kako je kaplar za razliku od mene stigao do ruba šume i na osnovi
prepoznatljivih logorskih vatra procijenio da je neprijatelj zauzeo poljanu koja je
tamo započinjala, tražili smo mjesto koje nije bilo obasjano nikakvim
plamenom. Zapravo, on je tražio, ja sam neprestance kaskao dva koraka za njim.
Za vrijeme jedne stanke nasapunao se na nešto jačoj mjesečini i temeljito
obrijao svoju trodnevnu bradu. Ja sam svome pretpostavljenom morao
pridržavati džepno ogledalo.
Tek kada nas je jedna oranica čije su brazde vodile prema zapadu, u mrak,
nagovorila da okušamo sreću, napustili smo zaštitničku šumu. Oranica je
djelovala svježe uzorana, a završavala je iza jedne male uzvisine. Onda smo
krenuli jednim poljskim puteljkom, obrubljenim s obiju strana žbunjem, koji nas
je doveo do mosta nad nekim potokom. Most nitko nije nadzirao. Napunili smo
čuture, pili, ponovno ih napunili, on je napravio stanku da popuši cigaretu.
Tek kod nakon sljedećeg mosta - jesu li nam put presijecali rukavci
razgranate rijeke Spree? - na određenoj daljini ugledali smo vatru. U susret nam
doletješe smijeh i okrajci riječi. Ispred vatre likovi su poput silueta jurcali amo-
tamo.
Ne, Ivan nije pjevao, a nije djelovao ni kao kup potpunih pijanaca. Možda je
polovica spavala, dok su ostali...
Tek kad smo prešli još jedan most, sustigli su nas glasovi: »Stoj!« i još
jednom »Stoj!«.
Pri trećem poviku - most se već nalazio komadićak puta iza nas — moj
kaplar izda mi zapovijed: »Trči koliko te noge nose!«
I tako smo potrčali, kao što sam ja u poratnim snovima još dugo trčao,
poprečno preko polja čije su se raspucale grude zemlje lijepile za potplate
čizama, otpadale, ponovno se grudale, tako da smo, sad pod vatrom iz
automatskih pušaka i osvijetljeni svjetlećom raketom koja je parala nebo, trčali
kao na usporenom snimku, dakle, čitavu jednu izduženu filmsku sekvencu, dok
nam graba koja se provlačila uz rub oranice nije pružila zaštitu.
Rus, odnosno Ivan, kako smo mi govorili, nije nas ni pokušao tražiti.
Pucnjava se smirila. Nije više bilo raketa koje bi osvjetljivale polje. Samo još
Mjesec, s vremena na vrijeme. Jednom je kraj nas prošao kunić, skakućući tako
sporo kao da nas se ne mora bojati.
Nastavili smo preko polja, nikakve mostove nismo više morali prelaziti, a u
zora smo ugledali neko selo koje neprijatelj očito još nije bio zaposjeo, jer je u
jutarnjoj izmaglici ležalo tiho i mirno, pognuto oko crkve kao u stara vremena.
Neobično je da mi je izvješeno ili samo namrgođeno lice konjičkog kapetana
austrijskog podrijetla, koji nas je na ulazu u selo dočekao iza jedne slabo čuvane
tenkovske barikade, još uvijek pred očima i stoga, zajedno s brkovima i suznim
vrećicama, može biti opisano, iako smo s njime i njegovim narodnim jurišnicima
bili sučeljeni svega jednu minutu. Djelovao je po prirodi zabrinut, prekinuvši naš
prijavak riječima: »No..., a gdje vam je zapovijed za polazak?« tako usputno kao
da je posrijedi tek obavezna floskula.
 Jer smo bez pečatom ovjerenih papira bili takoreći slobodni za odstrel i -
strogo gledano — slučaj za prijeki sud, naredio je trojici vojnika naoružanih
sačmaricama i ručnim protutenkovskim bacačima da nas privedu i zatvore u
podrum jedne seoske kuće. Jedan od staraca naglašavao je da je načelnik sela i
vođa mjesnog seljačkog saveza.
Neobično je i da nam nitko nije oduzeo oružje. Konjički kapetan imao je
psića s biserima urešenom ogrlicom, kojeg je nosio na ruci i nježno s njime
razgovarao, kao da osim te psine na svijetu ne postoji ništa što bi zavređivalo
njegovu sućut.
A jedan od nespretnih pripadnika Narodnog juriša, koji su nas privodili,
pružio je mome kaplaru kao milostinju otvorenu kutiju cigareta, ne znam više
koje marke.
Ne znam više ni kako se zvalo to selo, u kojem smo čitavi, iako gladni, stigli
do njemačke linije i smjesta ili u doglednoj budućnosti mogli računati s prijekim
postupkom. Je li se zvalo Peterlein? Ili je neko drugo selo, kroz koje smo se
kasnije povlačili, nosilo to dražesno ime?
U hodniku su na dugačkim policama bile nanizane pune staklenke, o čijim su
nas sadržajima pismeno izvještavale rukom ispisane naljepnice. Šparoge,
krastavci, tikvice i zeleni grašak, kiseli ragu i guščji sitnež, sve je to starinskim
rukopisom bilo ispisano na naljepnicama. U bocama je bio uskladišten mutan
sok od jabuka i sok od jorgovana. U jednom kutu podruma nalazila se hrpa
krumpira koji je već počeo klijati.
Do pred povraćanje jeli smo ukuhano meso u masti iz jedne staklenke,
odgrizali komade krastavaca s gorčicom i pili sok. Potom je moj kaplar zapalio
cigaretu, što je činio samo vrlo rijetko, a kad ipak bi, onda i vrlo pobožno. Poput
moje daleke majke znao je ustima napraviti kolute dima. Ispraznio sam kutiju
plinske maske i napunio je pekmezom od jagoda ili trešnji; što će mi se kasnije
osvetiti.
Nakon što smo siti i dremljivi sat ili dva čekali na prijeki sud, ne
spomenuvši, međutim, nijednom riječju očekivanu presudu — to vrijeme u
svakom slučaju ne pamtim kao strašljivo iščekivanje - kaplar pokuša otvoriti
vrata. Nisu bila zaključana. Ključ je izvana bio gurnut u bravu. Nitko pred
vratima nije stražario. Jesmo li prestrašili nekakvu mačku ili, ukoliko je ona
zaista postojala, poremetili njen san?
Kroz kuhinjski prozor iznad podruma vidjela se tenkovska barikada. Nikakav
pripadnik Narodnog juriša nije tamo pušio svoju posljednju lulu. Nestao je
konjički kapetan zajedno sa psićem. Selo je u međuvremenu očito ispražnjeno.
Ili su se njegovi stanovnici pretvarali kao da ih nema, kao da ih nikad nije bilo.
Nas je konjički kapelan ili zaboravio ili u naletu melankolije prepustio
sudbini. Po tenkovskoj barikadi od svježe oborenih smrekinih stabala skakutati
su vrapci. Sunce je grijalo, čovjek bi najradije zapjevao od miline.
Kroz jedan procjep kraj barikade vidjele su se oranice preko kojih se u
streljačkim redovima približavao neprijatelj, rusko pješaštvo. Promatran
izdaleka, prizor je djelovao bezopasno: figure male poput igračaka. Ponovno
sam se našao na puškometu Crvene armije. Pojedine ljude još se nije moglo
prepoznati, ali razdaljina se smanjivala korak po korak. Nitko nije zapucao. Neki
od likova mojih godina, koji su se sporo približavali, zacijelo su nosili kape,
kacige ili šubare. Uniforme zemljane boje. Njihova dječačka lica. Prebrojiva
zdesna nalijevo. Svatko od njih bio je cilj.
Svoju automatsku pušku talijanske proizvodnje svejedno nisam otkočio, kao
što ni moj desetar svojom jurišnom puškom nije želio braniti selo Peterlein.
Nestali smo bez glasa. Čak i kad bi Ivan na zapovijed ili iz navike zapucao, od
nas ne bi bilo odgovora.
To se nije dogodilo iz čovjekoljublja i nikome ne služi na čast. Bit će da su
nas razum ili manjak nužnosti spriječili pri okidanju. Stoga moja uvriježena
tvrdnja kako tijekom čitavog tjedna, koliko me je rat držao u šaci, nijednom
nisam nanišanio cilj, povukao obarač i zapucao, naknadno u najboljem slučaju
može poslužiti kao umirenje za preostali stid. Ali činjenica stoji: mi zapucali
nismo. Manje je izvjestan trenutak u kojem sam jaknu svoje uniforme zamijenio
za neku koja će me manje teretiti. Je li se to dogodilo vlastitom odlukom?
Prije bih rekao da je kaplar bio taj koji mi je, pogledavši rune na ovratniku
jakne, naredio i stručnim zahvatom omogućio da zamijenim jaknu. Njemu se
moje oznake nisu mogle sviđati. Zahvaljujući meni on je, a da o tome nije
prozborio ni riječi, dospio u sumnjivo društvo.
U nekom trenutku, vjerojatno već u podrumu krcatom staklenkama ili za
vrijeme stanke, kad se nasapunao, obrijao i potom posegnuo za cigaretom, čuo
sam ga kako mi govori: »Ako bi nas Ivan svejedno zgrabio, ti si, dječače,
nadrljao sa svojim ukrasima na kragni. Nešto poput tebe strijeljaju bez pitanja.
Pucanj u potiljak i gotovo...«
Bit će da je, ne znam više gdje, »organizirao« normalnu jaknu Wehrmachta,
kako se to govorilo na vojničkom njemačkom. Nije imala rupe od metaka ni
krvavih mrlja. Čak mi je i dobro pristajala. Bez dvostruke rune više sam mu se
sviđao. A i meni se svidjela moja propisana kamuflaža.
Tako je brižljiv bio moj anđeo zaštitnik. Kao što je Simplex, unatoč pogibelji
za tijelo i dušu, imao uza se brata u srcu, i ja sam se, kao retuširana slika samog
sebe, mogao uzdati u svog kaplara.
Kasnije je uvijek ranije. On što to zovemo sadašnjošću, to letimično sad, sad,
sad, uvijek stoji u sjeni nekog proteklog sad, tako da je i bijeg prema naprijed,
zvan budućnost, moguć samo na olovnim potplatima.
Tako otežan, vidim nakon šezdeset godina kako jedan sedamnaestogodišnjak
s prenamijenjenim tobolcem plinske maske i jaknom uniforme koja kao da je
skrojena samo za njega, na strani jednog žilavog i lukavog kaplara, koji svaku
opasnost namiriše unaprijed i ni po čemu se ne vidi da je u civilu bio frizer,
nastoji pronaći vlastite jedinice u povlačenju. Pritom njih dvojica više puta
uspješno zaobilaze kontrole »pasa na lancima«. Uvijek postoje nekakve rupe.
Linija fronte rijetko kad je prepoznatljiva. Medu tisućama izgubljenih oni su
dvojica pojedinaca kojima nedostaju spasonosne isprave. Koja će skupina biti
dovoljno smoždena od borbe da ih prihvati?
Tek na cesti od Senftenberga prema Sprembergu, koja je zakrčena konjskim
zapregama prepunim izbjeglica, njih dvojica, koji su, doduše, jednako sivo
uniformirani, ali inače tako različiti, uspijevaju iskoristiti prometni čep i na
jednom improviziranom zbornom mjestu kraj ceste pridobiti žvrljotine s
pečatom, zapovijedi za polazak koje spašavaju život. Stol i stolčić stoje na
čistini. Na stolu otisnuti papiri. Na stolici sjedi neki glavni narednik, umoran od
rata, ne postavlja pitanja, već spremno potpisuje i udara pečate. I ja mu napamet
govorim ono što mi je rekao moj kaplar.
Sad smo zaštićeni, jer smo pridodani jednoj novoj borbenoj skupini, koja
isprva postoji samo na ceduljama s pečatima: obećanje na klimavim nogama.
Pred sobom, međutim, vidimo čvrste obrise pokretne vojničke kuhinje,
izdvojene iz stroja na livadi usred zbornog mjesta. Iz velikih kotlova za gulaš
puši se para. Miriše na varivo.
Sad stojimo u redu. Svi činovi su izmiješani. Ni oficiri ne smiju se gurati
preko reda. Pred kraj u slučajem određenim intervalima vlada anarhija bez
činova.
Dobivamo juhu od krumpira s mesom. Kuhar kutlačom jednom grabi odozdo
i onda još jednom, nešto manje, odozgo. Kako nam je uz rance s kruhom pri ruci
još i pribor za jelo, svatko može iz kotla dobiti po kutlaču i pol juhe.
Raspoloženje nije ni potišteno ni vedro. Tipično travanjsko vrijeme. Trenutno
sije Sunce.
Sad stojimo jedan nasuprot drugome i jedemo u jednakom ritmu. »Čovječe«,
kaže netko, tko nekoliko koraka podalje također stojećke jede juhu, »pa danas je
Adolfov rođendan! Gdje je ekstra-porcija? Ha? Čokolada, cigarete, čašica
vinjaka da se nazdravi? Heil, moj Vođo!«
Sad netko pokušava ispričati šalu, ali se pritom zapliće. Zarazan smijeh.
Kreću daljnje šale. Izrezana iz konteksta slika djeluje mirno. Nedostaje samo još
netko tko hi svirao harmoniku.
»Kako se zove ovaj kraj?«
»Lužice.«
Sad je svatko upućen: »Ovdje ima sva sila mrkog ugljena...«
U proljeće devedesete posjetio sam iz mnogih razloga nekoliko sela i gradića
između Cottbusa i Spremberga. Iako sam, pohlepan za sadašnjošću, bilježio sve
što je bilo najnovijeg datuma, moje misli svejedno su stremile unatrag.
U to doba izgledalo je kao da se jedna od posljedica rata, podjela Njemačke
na dvije države koja je potrajala preko četrdeset godina, ujedinjenjem može, ako
već ne prevladati, a onda izjednačiti u procesu približavanja. U svakom slučaju,
ta mogućnost nudila se gotovo kao čudo. Ali kako se mislilo da za spore procese
nedostaje vremena, siromašni Istok trebao je novcem biti izjednačen s bogatim
Zapadom i to brzo, brže nego što je bilo zamišljeno.
Dvaput sam doputovao u taj kraj, ostavši prvo nekoliko dana u Cottbusu,
gdje je roj trgovačkih predstavnika kao preteča kapitala već bio opsjeo hotel, a
potom, sredinom ljeta, kao cilj putovanja odabrao sam Altdöbern, gdje sam
odsjeo u pansionu kod jedne udovice s ostarjelom kćeri. Gradić s dvorcem,
dvorskim parkom, zatvorenom tvornicom, trgovinom, ženskom klinikom i
sovjetskim vojnim grobovima, poredanim i njegovanim na trgu pred crkvom. U
jednoj gostionici mogla se jesti soljanka, a potom piti pivo dostavljeno iz
Bavarske. Događalo se to neposredno pred monetarnu uniju, ali je rasprodaja te
mirno osvojene zemlje već bila započela. Posvuda se osjećala prisutnost
zapadnih poduzeća.
Meni je, međutim, važan bio jedino krajolik. Kamo god da sam pogledao, u
njemu su se vidjeli tragovi kopanja mrkog ugljena, koje je u tom kraju trajalo
već desetljećima. Na mjestima, primjerice iza Altdöbernskog dvorskog parka,
gdje su kopovi duboko spušteni, izgledalo je nekako izvanzemaljski, lunarno.
Posvuda čunjasti brežuljci od jalovine medu lokvama nepomične podzemne
vode. Nigdje ptica.
Pred rubom iskopa, odmah iza ženske klinike, pružao mi se pogled odozgo,
tako da sam olovkom i ugljenom ispunjavao list za listom, isprva gledano iz
Altdöberna, potom s ostataka sela Pritzen, kasnije, nakon promjene položaja, s
pogledom na nanizane dimnjake i rashladne tornjeve prolaznog kombinata
»Crna crpka«.
Moj blok Ingres-papira — brojao je dvadeset listova — ubrzo je bio pun.
Crtao sam zapetljane, islužene pokretne trake. Na različitim udaljenostima od
mene strugači ugljena, koji su nalik insektima čučali na rubovima jama, pružali
su mi motiv za motivom.
Pogled u ponore stvorene ljudskom rukom otkrivao mi je više nego što se
moglo vidjeti, oslobađajući riječi što će kasnije, u romanu »Široko polje«
najaviti poistočenje Zapada i druge crne prognoze, izrečene nad provalijom.
Ali onda - između crteža i crteža - film se počeo odvrtati natraške i ja sam se
našao na tragu samome sebi.
Uz rub ceste od Senftenberga prema Sprembergu valja mi, po povratku u
prošlo vrijeme, potražiti jednog oklopnog strijelca, gdje se, zastao kraj jednog
kaplara koji govori sporim berlinskim narječjem, divi krajoliku i radi grimase.
Nisam siguran u mjesto na kojem je vojnički kuhar dijelio krumpirovu juhu i
gdje smo napola napunjenih posuda stajali jedan nasuprot drugome.
Sad me grije lipanjsko Sunce, kao što me je i u travnju grijalo sunce. Sad nas
vidim kako u taktu jedemo juhu. Stojimo kraj ceste na kojoj si prolazak
međusobno otežavaju jedna tenkovska kolona koja kreće u protunapad i
izbjeglički konvoj koji se kreće u suprotnom smjeru. Na jednoj strani kolnika
nemoguće se izmaknuti. Zemljana kora strmo se odlomila.
Ispod mene iskop mrkog ugljena prostire se do suprotnog ruba. »Crno zlato«
posvuda čeka da postane hrana elektranama ili bude stiješnjeno u brikete. U ratu
i miru Lužice su bile pogodne za površinski iskop; pa tako i u godini zaokreta,
kad sam stigao i vidio više nego što se moglo vidjeti.
Tišina nad čunjevima od jalovine, nad jezerima podzemne vode. Dok sam u
doba najnovije sadašnjosti slikao krajolike nastale površinskim iskopom, bilo je
u svakom slučaju dovoljno tiho da, osluškujući unatrag u vremenu, čujem dreku
zapovjednika tenkova, buku Maybachovih motora, viku izbjeglica na
zapregama, plač djece, ali i udarce narednikova pečata i klepetanje limenih žlica
- strugali smo ostatke iz posuda za jelo - a potom i prve udarce sovjetskih
tenkovskih granata.
Između dviju žlica moj kaplar mi reče; »To su T-34.«
Ja, njegova jeka, ponovio sam: »...su T-34.«
Na suprotnoj strani poviše spuštena iskopa iz šume je izašla prebrojiva
količina tenkova. Mali poput igračaka stajali su i pucali. Promet u oba smjera,
koji je zakrčio cestu i zastao, dopustio je neprijatelju precizno ciljanje.
Detonacije su se približavale. Naši jurišni topovi — lovačke Pantere cijevi
okrenute u smjeru vožnje - morale su se okrenuti kako bi dospjele u borben
položaj. Zapovijedi, vrisci, jedni glasniji od drugih, jer sad su tenkovi pune
zaprege gurali preko ruba u spušten iskop; prevrćući ih poput kakvih starudija.
Sad vidim jednog poručnika, lijepog kao slika, kako gestikulira iz otvora na
krovu tenka, kao da golim rukama želi prokopati smjer gađanja, vidim šleske
seljake koji se ne žele odvojiti od svoje izbjegličke prtljage, vidim djecu, malu
poput lutaka, na kolima koja klize u stranu, vidim jednu ženu kako zapomaže, ali
ne čujem što viče, vidim čas daleke, čas bliske udarce granata - bešumno one
pronalaze svoje ciljeve — sad buljim, kako ne bih morao sve to gledati, u ostatak
juhe u limenoj posudi, s jedne strane još gladan, s druge začuđen promatrač,
svjedok koji ne sudjeluje u događanju koje se oko mene odvija poput nijemog
filma, sad me, međutim, jedan porez perom pretvara u Grimmelshausena,
prenesena u najnovije doba, kojem se u rijeku ubojitih ratnih godina nižu priča
za pričom, bitka za bitkom, u uhu mi šapuće tko zna koji šaptač, vidim se kako u
isti mah gledam sve što se oko mene događa, čini mi se da sanjam, ali ja sam
budan i ostajem budan, sve dok mi čeličnu kacigu, čiji se remen olabavio, sad,
upravo sad, nešto ne trga s glave i ja gubim svijest.
Vjerojatno samo nakratko, ukoliko se vrijeme moglo mjeriti. Sve što se
odmah potom događalo sa mnom i oko mene, sklapa se i briše u sablasno
nejasnim, potom opet oštro ocrtanim slikama: gotovo prazna posuda za jelo je
nestala, a nestao je i ručni sat marke Kienzle.
Gdje je moj kaplar?
Gdje su automatska puška i oba magazina?
Zašto još uvijek ili ponovno stojim?
Na desnoj natkoljenici snažno krvari rana i promače mi hlače. Remen kacige
prouzrokovao je bol u bradi. S lijevog ramena nemoćno mi visi ruka, koja
zakazuje, čim zajedno s još nekim želi pridići mog kaplara - evo ga, tu leži!
Geleri granate razmrskali su mu noge. Iznad pojasa doima se čitavim. Pogled
mu je zbunjen, pun nevjerice...
Onda mi uskovitlana pješčana prašina zastire pogled na vojničku kuhinju
koja se neoštećena puši, sve dok nas - njega nose, mene podupiru — zajedno s
još jednim ranjenikom ne ukrcavaju u sanitetsko vozilo, skraćeno zvano sanka.
Jedan bolničar uskače k nama. Drugi ranjenici ostaju iza nas, psuju, netko pod
svaku cijenu želi s nama, grčevito se hvata... Napokon se zatvaraju vrata i
povlači zasun. Sad se, što mogu samo naslutiti, drndamo u smjeru glavnog
povijališta.
Miris lizola. Bit će da sam se u tom vozilu smatrao sigurnim. Rat je napravio
stanku. U svakom slučaju, oko nas se isprva nije događalo ništa, iako smo si
sporo krčili put. Naddesetar je ležao. Njegovo maločas još glatko i ružičasto lice,
koje se neprestance sjajilo kao da je svježe obrijano, bilo je natečeno i zeleno,
dok su se na koži naslućivale kratke, oštre dlačice brade. Djelovao mi je kao da
se usukao. Noge su mu bile povijene, zamotane u gazu.
Tako je ležao na jednim nosilima, bio je pri svijesti i promatrao me, ne
pomaknuvši glavu, samo krajičcima očiju. Pokušavao je izgovarati riječi, postao
je malo razgovjetniji, te me napokon tihim, još uvijek usporenim glasom
zamolio cigaretu, koju sam zajedno s upaljačem iščeprkao iz izgužvane kutije u
njegovu prsnom džepu.
Ja, nepušač, pripalio sam mu je i ugurao među usne, čije je podrhtavanje
smjesta popustilo. Pohlepno je povukao nekoliko dimova, zatvorio oči, pa ih
uplašen ponovno otvorio, kao da sad tek shvaća u kakvom je stanju. Jedna
novina na njemu prestrašila me je: iz lica mu se mogao iščitati strah.
I onda, nakon stanke, u kojoj sam čuo samo još stenjanje drugih ranjenika i
psovke bolničara zbog manjka zavoja, čudeći se vlastitom, neobično bezbolnom
stanju, kaplar me zamoli, ne, naredi mi, da mu otkopčam hlače i gaće, te mu
zbog provjere uguram ruku između nogu.
Kad sam mu potvrdio da je sve još na mjestu, opipljivo, nacerio se, povukao
još nekoliko dimova i skliznuo u nesvijest, dišući mirno, dražesno.
To posezanje u hlače prakticirao je kasnije, kad se u pisanom obliku radilo o
obrani Poljske pošte, Oskar Matzerath, koji je tako, sa svojih pet prstića, polako
umirućem domaru Kobyelli mogao potvrditi neoštećenu muškost.
Na glavnom povijalištu su nas razdvojili. Njega su odnijeli u šator, ja sam
ostao vani. Onda je, jer su mi morali poviti natkoljenicu, još prije nego što su mi
hlače skliznule do koljena, bilo očevidnog razloga za smijeh: kutiju plinske
maske, koja je još uvijek visjela na meni, geler je razrezao po dužini, tako da je
iz njena rastvorenog bubnja istekao sav pekmez od jagoda ili trešanja i zamrljao
mi hlače. Otad bi mi se stražnjica prilijepila svaki put kad bih sjeo, pa kasnije je
privlačila i mrave, što ne bi trebalo biti smiješno.
Razrezana kutija plinske maske ostala je na povijalištu. Geler sovjetske
granate, međutim, koji me je poštedio i tako kasnijem ocu sinova i kćeri
milostivo dopustio da preživi, rado bih u punoj dužini pokazao svojoj djeci, a
kasnije i unucima: Pogledajte, kako zoran primjer lekcija koje sam ja, ratni
dobrovoljac, morao pretrpjeti kako bih naučio okusiti strah i bojati se. Pogledajte
djeco, kako je geler dugačak i nazubljen...
Tek potom povili su mi lijevo rame, koje jedva da je krvarilo, ali se u njemu
pretpostavljalo strano tijelo od metala, makar i sićušno. Rupa u novoj jakni moje
uniforme jedva se mogla pronaći. Ruku, koja se izvjesila, učvrstili su omčom.
Kako se glavno povijalište nalazilo na povoljnom položaju u blizini jednog
ranžirnog teretnog kolodvora, ne postoje slike daljnjih međustanica. Rat je za
mene prestao jednakom brzinom, kojom se oko mene odvijao.
Predvečer su nas ukrcali. Mora da je bila noć s dvadesetog na dvadeset i prvi
travnja, jer su se bolničari, jedan terenski liječnik koji nas je popisivao i lakši
ranjenici u koje sam se ubrajao i ja još uvijek žalili na nešto zbog čega se
jadikova-lo već i u okolici vojne kuhinje: izostanak ekstra-sljedovanja, koje je
tijekom svih ratnih godina bilo uobičajeno na Vođin rođendan. Nije bilo cigareta,
ni limenki sardina u ulju, ni boce dvostruko prepečene rakije za četvoricu
vojnika, ničeg...
Taj nedostatak ljutio je sve vojnike, čak i mene, koji sam bio nepušač, i činio
nam se težim od raspada Velikonjemačkog Reicha, koji se odvijao posvuda oko
nas. U gunđanje su se umiješale psovke, od kojih neke nikad ranije nisam čuo.
Teretni vlak u čijem sam jednom vagonu ležao među lakšim i težim
ranjenicima kotrljao se prema nepoznatom cilju. Često bi stajao beskrajno dugo,
pokatkad samo kratko vrijeme. Vani se u međuvremenu počelo mračiti. Više
puta su nas premještali. Samo jedna karabitna svjetiljka osvjetljavala je vagon.
Ležali smo na slami koje je mirisala na trulež, a povrh toga i na pišalinu.
Kraj mene jedan pripadnik planinske lovačke divizije čitao je neku pobožnu
knjigu. Pritom je micao usnama. Desno se netko s prostrijeljenim trbuhom
koprcao i vrištao dok nije utihnuo.
Vode nismo imali. Nikakav bolničar, koji bi slušao zapomaganje ranjenika,
nije putovao s nama. Glasovi i stenjanje, svejedno je li vlak vozio ili stajao.
Iznenadna tišina nakon posljednjeg stenjanja.
Moj lijevi susjed poluglasno je molio. Na svjetlu karabitke jedan pobješnjeli
ranjenik strgnuo je zavoje, poskočio, pao, pa ponovno poskočio, ponovno pao i
na kraju ostao ležati. Desno od mene ništa se više nije micalo.
Noći se nije nazirao kraj; za mene je potrajala do u snove prvih poratnih
godina. Ne, bol još uvijek nisam osjećao. Nakratko bih tonuo u san, ne bih li se
odmah potom prestravljen prenuo. Na kraju sam ipak odspavao, na znam koliko
dugo.
Kad se teretni vlak sa svojim teretom napokon zaustavio, preživjeli i mrtvi -
čovjek s prostrijeljenim trbuhom kraj mene - izneseni su iz vagona. Jedan
terenski liječnik, koji je ovdje vodio popis, razdvojio je lakše ranjenike od težih.
Bio mu je dovoljan jedan pogled. Kako li mu je to samo brzo polazilo za rukom.
 Prastari, čudom sačuvan stolni grad Meissen bio je osvijetljen jutarnjim
svjetlom jednog proljetnog dana. Kao u pjesmi, sve su ptice bile već tu.
Nekolicina ranjenika, medu njima i ja, halapljivo su grabili čaše sa sokom što su
nam ga dijelile djevojke iz BdM-a, koje su očito bile navikle na iskrcavanje
transporta te vrste sadržaja.
Teške ranjenike odvezli su kamionima. Mi lakši ranjenici šepali smo i
podupirali jedni druge, dok smo pješačili uzbrdo prema dvorcu, koji je bio
uređen kao lazaret. Građani grada, među njima i dosta žena, stajali su kraj puta.
Neki su pomagali onima koji nisu mogli hodati. Čini mi se kao da je i mene neka
mlada žena podupirala na putu uzbrdo.
Kad su prije godinu dana moj najstariji sin Franz, muškarac u srednjim
četrdesetim godinama, jednako odlučan kao i promjenljivih želja, i moja
najmlađa kći Nele, koja je u to doba u Dresdenu izučavala zanat primalje i
pritom se trudila prikriti bol u srcu, zajedno posjetili netom restauriran grad
Meissen, poslali su mi odatle razglednicu s panoramom grada na prednjoj strani.
Ono što je pisalo na poleđini moglo se čitati kao znak djetinje naklonosti: u
spomen mom slučajnom preživljavanju Nele i Franz -zapalili su u katedrali
svijeće.
U dvorcu su nas zbrinuli prilično oskudno. Lazaret je bio prenapučen.
Ležajevi u nuždi na svim hodnicima. Premoreni liječnici i razdražljive
medicinske sestre. Nedostajalo je, govorilo se, svega, a posebice lijekova. Tako
su mi samo obnovili povez na desnoj natkoljenici i oko lijevog ramena, u kojem
se, što je sad potvrđeno potpisom i pečatom, nalazio geler granate minimalne
veličine. U mom slučaju operacija se nije činila neophodnom, pa su uštedjeli i
injekciju tetanusa.
Izdano nam je sljedovanje kojim smo popunili rance za kruh, kakav sam i
dalje posjedovao. Nestao je samo moj ručni sat. Zato sam sad nosio vojničku
kapu, koja mi je čak i pristajala. Rado bih bio promijenio hlače zbog čije mi je
ljepljive stražnjice bilo neugodno.
S naznakom daljnjeg zbrinjavanja - injekcija, nove hlače - izdana mi je
posljednja zapovijed za polazak, u kojoj je kao odredište bio naveden lazaretni
grad Marienbad; to u literaturi često spominjano, ugledno lječilište - stari Goethe
zaljubio se tamo u mladu djevojku, dobio košaricu i u zamjenu napisao
Marienbadsku elegiju - nalazilo se negdje iza Rudogorja, daleko u Sudetskoj
oblasti.
Dok sam još čekao da mi se izda papir s pečatom - bila je to jedina žvrljotina
na kojoj se nalazilo moje ime i prezime - kaplara su u kolicima iznijeli iz
operacijske dvorane. Nos mu je bio još šiljastiji. Nikad ranije nisam ga vidio
neobrijana. Kao umotan trup bez tijela, moj anđeo zaštitnik prokotrljao se pored
mene. Spavao je, ostavljajući pitanje treba li se buđenju iz tog dubokog sna
uopće nadati ili bi ga se zapravo trebalo pribojavati.
Odvezli su ga do kraja hodnika, na čijim je zidovima visjelo srednjovjekovno
oružje: helebarde, samostrijeli, sjekire s dva sječiva, strijele, toljage i ukršteni,
povezani mačevi, pa čak i muškete, koje mora da su potjecale iz doba
Grimmelshausenova ratnog vihora; sve što je čovjek smislio ne bi li se u smjeni
doba odnosio prema drugima.
Gledao sam za svojim kaplarom. Ta slika - kako ga bešumno odvoze - koja
se na zahtjev može vratiti u kadar, odbija dati odgovor na pitanje: živi li još i ako
da, gdje? I ime mu, jer ga nikad nije izrekao, mora ostati nespomenuto.
Vojno obučen, oslovljavao sam ga, bilo u mračnoj smrekovoj šumi, bilo u
podrumu krcatom staklenkama ukuhana sadržaja, s »gospodine kaplaru«. On je
bio moj pretpostavljeni, koji bi mi, čim bih krenuo u pogrešnom smjeru, doduše
govorio ti, ali bi me inače oslovljavao sa »strijelče« i tako pozivao na red.
Njegov ton nije trpio prisnosti.
Stoga oklijevam povjerovati vlastitom sjećanju, prema kojem se, poput
junaka u onoj dječjoj pjesmici koju sam zapjevao u mračnoj šumi, sve dok nije
stigao odgovor, zvati Hans, sam sebi povremeno tepao »Hänschen« i meni u
sanitetskom vozilu, kad se uplašio gubitka nenadoknadivih dijelova tijela,
riječima: »Posegni Hänschenu u hlače« naredio da pregledam trenutno stanje
njegove muškosti.
Ne, tamo mu ništa nije nedostajalo. Ali moj anđeo čuvar nije imao brata u
srcu. Bez njega ja bih »nadrljao«. To je govorio čim hi naslutio neprilike: »Pazi
strijelče da ne nadrljaš.«
Tijekom prvih godina nakon rata, a i kasnije, dokle god su se ljudi s
amputiranim nogama neprestance viđali na ulici ili čak kao osobe umanjene
radne sposobnosti u kancelarijama sjedili za pisaćim stolovima i udarali pečate
na papire, zadržalo se pitanje: Je li to on? Bi li onaj invalidni službenik, koji je
razvučeno postavljao pitanja, a k tome bio i sitne građe, te mi, na pogledavši me
pritom, izdao dozvolu da doselim u Berlin-Charlottenburg, mogao biti Hänschen
koji je govorio berlinskim narječjem?
Ne znam kako sam prešao Rudogorje. Dijelom zacijelo vlakom, a onda, kad
vlakovi jedva da su još prometali, konjskim zapregama od mjesta do mjesta,
kojima je zaborav izbrisao imena.
Jednom sam sjedio na otvorenom kamionu s motorom na drvni plin, koji se
mučio potegnuti uzbrdo, kadli nas je iznenada jedan američki lovački
bombarder, zvan »jabo«, u brišućem letu napao i zapalio kamion, neposredno
nakon što sam ja, koji sam ga vidio kako dolijeće, skočio s kola i otkotrljao se u
jarak kraj ceste; snimanu za ratni film pod naslovom »Kad se sve raspalo u
krhotine«, tu bi scenu trebao glumiti dubler.
Potom opet slijepe pjege. Ništa što bi se dalo povezati u radnju. Nekako sam
napredovao. Ali kojim god prometalom da sam putovao, stalno sam slijedio
naputak iz moje zapovijedi za polazak, koja nije dopuštala zaobilazne putove.
Jednom, već u brdima, prenoćio sam kod jednog starog učitelja i njegove
žene, također učiteljice, koji su iza kuće uzgajali kuniće. Kako sam već bio u
vrućici, htjeli su me njegovati, dati mi civilnu odjeću i zadržati me kod sebe,
skrivenog u podrumu, dok se, kako su rekli: »Sve ovo napokon ne svrši.«
Njihov sin, čija je fotografija s crnim florom stajala na polici s knjigama, pao
je u borbi za Sevastopol. Bilo mu je otprilike dvadeset godina. Njegovo odijelo
bi mi pristajalo. Njegove knjige bile su mi nadohvat ruke. Nalik meni, razdjeljak
je na fotografiji nosio na lijevoj strani.
A ja sam - ne znam više kako - uspio stići do Karlsbada, onog drugog
lječilišta s književnom i - što se tiče Metternichovih odluka - povijesnom
pozadinom, gdje sam na otvorenoj cesti pao na koljena i ostao ležati.
Tresao sam se u vrućici. Geler u ramenu ili izostanak injekcije tetanusa tome
su zacijelo bili povod. Moja lijeva ruka ukrutila se do vršaka pršutu, ali boli se
ne mogu sjetiti.
Kako dobro da vam kod sebe imao ovjeren papir, jer kako sam kasnije čuo.
Jedan od zloglasnih »pasa na lancu« vidio je mladog vojnika kako te skutrio kraj
ceste i smjesta provjerio njegovu jedinu ispravu - zapovijed za polazak.
Oba lječilišta bili su lazaretni gradovi. Ali terenski žandar držao te odredišta
s moje isprave. Navodno da me je, jer bio sam bez svijesti, prebacio preko
stražnjeg sjedišta svog motora, privezao i odvezao ravno u susjedni lazaretni
grad Marienbad, gdje je za oklopnog strijelca zaista završio rat i gdje ga je
napokon napustio strah; iako je kasnije ovladao njegovim snom i uselio u njega
kan stalni gost
Sa gostima za stolom

KAD ME JE TERENSKI ŽANDAR isporučio u Marienbad gdje su me u

vrućici polegli u svježe napravljen krevet, Vođe više nije bilo. Govorilo se da je
pao u borbi za prijestolnicu Reicha. Njegov odlazak prihvaćen je kao nešto što se
moglo očekivati. A ni meni, čini se, nije nedostajao, jer je njegova veličina, u
koju smo se tako često zaklinjali i nitko u nju ne bi posumnjao, hlapila pod
rukama uvijek užurbanih medicinskih sestara, čiji su prsti, doduše, svojatali
samo moju lijevu ruku, ali sam ih osjećao u svakom dijelu tijela.
Ni kasnije, kad su moje rane zaliječene, a ja se zajedno s tisućama drugih
našao u prostranom logoru za ratne zarobljenike, isprva u Gornjoj Falačkoj, a
porom pod bavarskim nebom, nisam patio od odvikavanja. Nestao je kao da ga
nikad nije ni bilo, kao da nikad nije bio posve stvaran i sad se može zaboraviti,
kao da čovjek bez Vođe može živjeti sasvim dobro.
Usred mase pojedinačnih mrtvaca i njegova objavljena junačka pogibija
izgubila se i postala fusnotom. Čak su se i šale sad smjele zbijati na njegov
račun, na račun njega i njegove ljubavnice, koja se ranije nije pokazivala ni u
naznakama, ali je sad bila dobra za raspredanje glasina. Dohvatljiviji od njegova
lika, ma kamo da je uzmakao, bio je sad jorgovan u vrtu lazareta, što mu je
započeo svibanj naredio da procvjeta.
Otad je sve što se dogodilo u lazaretu ili malo kasnije u zarobljeništvu
djelovalo kao da je ispalo iz mjerljivog tijeka vremena. Disali smo u mjehuru
zraka. I što je maločas za sebe još svojatalo status činjenice, postojalo je samo
još otprilike. Samo jedno bilo je izvjesno: bio sam gladan.
Čim moja djeca i njihova djeca od mene žele čuti točne podatke o svršetku
rata. »Kako je to bilo tada?« siguran u sebe odgovaram: »Otkako sam sjedio iza
bodljikave žice, bio sam gladan.«
Ali zapravo bih morao reći: Ona, glad, zaposjela me je kao praznu kuću, kad
je unutar logora, svejedno je li u barakama ih pod vedrim nebom, postala
čuvaricom mjesta.
Glodala je. Jer o gladi se govori da može glodati. A dječak, kojeg pokušam
zamislili kao rano oštećeno izdanje sebe samog, bio je jedan od tisuća koje je taj
glodavac morio. Kao dio jedne djelomične mase sad razoružane, no već odavno
neugledne i iz koraka ispale njemačke vojske pružao sam tako jadan prizor da ni
vlastitoj majci, čak da je i bilo moguće, ne bih rado poslao fotografiju njena sina.
Uz pomoć šablona ispisali su nam na leđima natpise bijele poput vapna, koje
su bile otporne na vodu i čija nas je kratica učinila POW-ovima. Njihova jedina
djelatnost sastojala se isprva od toga da od jutra do mraka, pa još i u snovima,
budu gladni.
Naravno, moja glad nije se mogla isključiti, ali je beznačajna u naknadnoj
usporedbi s propisanom nestašicom u koncentracijskim logorima, masovnim
logorima za ruske ratne zarobljenike, koja je za posljedicu imala izgladnjivanje i
smrt stotina tisuća ljudi. Ali ja u riječi mogu pretočiti samo svoju glad. Samo ona
kao da mi je upisana. Samo sebe mogu ispitati: Kako se ona javlja? Koliko dugo
ostaje glasna?
Hodala je u mjestu, nije dopuštala ništa drugo i pritom proizvodila zvuk koji
mi se otad gnijezdi u uhu i nedostatno ga nazivaju kruljenjem u želucu.
Sjećanje se rado poziva na rupe. Što ostaje, nastupa nezvano, pod
promjenljivim imenima i voli se prerušiti. I sjećanje ponekad daje samo nejasne
informacije, koje se mogu tumačiti sasvim proizvoljno. Ono prosijava pokatkad
grubim, pokatkad finim sitom. Osjećaji i mrvice misli doslovce propadaju.
Ali što tražim, osim pukih popuna koje se daju prožvakati? Što je pokretalo
dječaka mog imena, ako više nije bilo vjere u konačnu pobjedu? Zar isključivo
nestašica?
I kako da se glodanje, što ga pripisujemo trajno nastanjenoj gladi, uopće
prizove u sjećanje? je li praznina želuca prostor koji se može naknadno popuniti?
Ne bi li bilo nužnije da se sad, pred sitom publikom, govori o aktualnim
nevoljama u afričkim masovnim logorima ili, kao u mom romanu »Lumbur«
općenito izvještavati o gladi, »kako je pisano proširivana« i nije htjela
uzmaknuti, dakle, beskrajno pričati priče o gladi?
Moje Ja ponovno se gura u prvi plan, iako ga mogu datirati tek veoma
neprecizno. ali kad me je to morila glad, kao nikad ranije i rijetko kad kasnije:
otprilike od sredine svibnja do početka kolovoza?
Ali koga se tiče ta konstatacija, koja u vremenski tijek urezuje oznaku?
Čim, što sam u međuvremenu uvježbao, unatoč svim primislima kažem Ja,
dakle pokušam iznova iscrtati svoje stanje od prije šezdesetak godina, moje
tadašnje Ja nije mi, doduše, posve strano, ali ipak se zagubilo, udaljilo poput
kakva udaljenog rođaka.
Činjenicu je da se prvi logor u koji sam primljen nalazio u Gornjoj Falačkoj,
nedaleko češke granice. Dobro uhranjeni, njegovi čuvari pripadali su 3. armiji
SAD-a: zbog svog opuštenog držanja Ameri su nam izgledali kao izvanzemaljci.
Zarobljenika je, više prema procjeni nego prema prebrojavanju, moglo biti oko
deset tisuća.
 Površinom logor je otprilike odgovarao području nekadašnjeg vojnog
vježbališta Grafeinvöhr, koje je izvan prostora ograđenog bodljikavom žicom
okruživala šuma. Izvjesna je također i moja mladenačka dob u vrijeme te
nesnosne gladi, kao da sam do pred kratko vrijeme u najnižem činu kao oklopni
strijelac trebao pripadati diviziji, koja je pod imenom »Jörg von Frundsberg«
mogla opstati samo kao legenda.
Izvagana u sklopu jedne akcije raskuživanja svih pripadnika logora, tijekom
koje sam prvi put upoznao prašak po imenu DDT, moja koščata konstrukcija
težila je jedva pedeset kilograma. Takva pothranjenost, pretpostavljali smo,
odgovarala je praksi nama namijenjena Morgenthauovog plana.
Ta kazna za sve njemačke ratne zarobljenike, nazvana imenom američkog
političara koji ju je osmislio, iziskivala je od pogođenih proračunsku škrtost:
nakon prozivke valjalo je izbjegavati svaku suvišnu kretnju, jer se dnevna
količina hrane, ograničena na osam stotina i pedeset kalorija, svodila tek na
tričetvrt litre ječmene kaše, na kojoj su plivale pojedinačne masne mrlje,
četvrtine vojničkog kruha, sićušne porcije margarina ili sira za mazanje ili žlice
marmelade. Vode je bilo u dovoljnim količinama. Ni na DDT-u se nije štedjelo.
I riječ »kalorija« bila mi je do iskustva nesnosne gladi sasvim nepoznata. Tek
me je oskudica učinila poučljivim. A kako sam znao samo malo toga, ali sam
zato uskladištio mnogo pogrešnih stvari, te sam sad na mahove postajao svjestan
razmjera moje gluposti, mora da sam nova znanja upijao poput spužve.
Čim mi netko, kao osobi označenoj skupnim pojmom za manjinu u
izumiranju zvanu »svjedoci vremena«, iz novinarske rutine počne postavljati
pitanja o kraju Trećeg Reicha, ja brzo dolazim do života u logoru u Gornjoj
Falačkoj i odveć škrto dodjeljivanih kalorija, jer bezuvjetnu kapitulaciju
Velikonjemačkog Reicha ili »slom«, kao što se ubrzo počelo govoriti, doduše
doživio kao lakši ranjenik u lazaretnom gradu Marienbadu, ali sam je tamo na
znanje primio više usputno ili je u mom nerazumijevanju registrirao kao nešto
prolazno, recimo, stanku u borbama. Tome valja pribrojati činjenicu da se iz
kapitulaciji pridodanog pridjeva »bezuvjetno« isprva nije moglo iščitati ništa
konačno.
U Marienbadu prvenstvo su imali proljetno vrijeme i tjelesnu blizina
medicinskih sestara. Fiksiran na svoju nedoraslu smušenost, osjećao sam se više
pobijeđen negoli oslobođen. Mir je bio prazan pojam, a riječ sloboda isprva
nepraktična. U najboljem slučaju osjetio sam olakšanje zbog nestanka straha
pred terenskim žandarima i drvećem pogodnim za vješanje. Neki »nulti čas«,
kojim se kasnije trgovalo kao vremenskim obratom i pismeno zajamčenom
povlasticom, meni, međutim, tada nije kucnuo.
Možda je mjesto radnje - nekoć staromodno lječilište — utonulo u
svibanjsko zelenilo, djelovalo odveć uspavljujuće da povijesni dan shvatim kao
datum koji označava kraj i početak. Osim toga, u gradu su se već danima —
poput Rusa u susjednom Karlsbadu - nalazili Amerikanci bijele i crne kože. S
radoznalošću smo pratili njihov nastup.
Došli su bešumno, u cipelama na vezanje s gumenim potplatima. Kakve li
suprotnosti prema našim bučnim vojničkim čizmama. Čudili smo se. Bit će da
mi je imponiralo i ustrajno pobjedničko žvakanje guma. I činjenica da su se
jedva kretali pješice, već su i kratke razdaljine prevaljivali džipovima, izgledala
mi je kao u filmu čija se radnja događa u dalekoj budućnosti.
Ispred naše vile, označene znakom bolnice, na straži je stajao jedan GI.
Točnije rečeno, više je čučao nego stajao, gladeći svoju strojnu pušku i zadajući
nam zagonetke: Je li bio poslan da pazi na nas ili nas je trebao štititi pred češkom
građanskom stražom, koja je sad, jer je toliko dugo ponižavana, bila željna
osvete? Meni, pobijeđenome, pobjednik je, kad sam na njemu isprobao svoje
školsko znanje engleskog, poklonio paketić guma za žvakanje.
Ali što se događalo u glavi sedamnaestogodišnjaka, koji je tjelesno želio
sloviti kao odrastao čovjek, dok su ga u bivšoj pansionskoj vili njegovale finske
medicinske sestre?
Isprva ne otkriva ništa, tu je samo vanjštinom i leži u jednom od kreveta u
nizu. Već smije ustati i prvi put zakoračiti na hodnik, pa i pred zgradu. Rana na
desnoj natkoljenici gotovo je zacijelila. Njegova lijeva ruka, koja se je uslijed
ozljede gelerom granate od ramena naniže ukrutila sve do šake, sad se mora
mijesiti, savijati i pokretati, prst po prst.
To je ubrzo bilo zaliječeno i zaboravljeno. Preostao je miris finskih Lotta,
kako se tamo nazivaju medicinske sestre: mješavina jednostavnog sapuna i
vodice za kosu s ekstraktom breze.
Rat je mlade žene iz karelijskih šuma odnio u veoma dalek kraj. Govorile su
malo, smješkale se tankoćutno, a prema meni odnosile s čvrstinom. I bit će da su
stoga njihovi praktični zahvati na prištavog dječaka, koji sam pod ljekovitim
prstima Lotta bio, ostavili snažniji dojam nego vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji
svih njemačkih vojnih snaga.
Ali čim bi svjedoka vremena desetljećima kasnije, svaki put kad bi se
značajan datum našao na kalendaru, pitali kako je doživio Dan oslobođenja,
pitanje samo propisivalo odgovor. Svejedno sam, umjesto da iz naknadnog uvida
solim pamet: »Sva stega spala je s mene, iako se tada jedva dalo naslutiti što bi
sloboda mogla značiti nama oslobođenima...« - bez okolišanja trebao reći: Bio
sam i ostao svoj vlastiti zarobljenik, jer sam od jutra do mraka, pa i u snovima
još pohlepno žudio za djevojkama, zacijelo i na Dan oslobođenja. Svaka misao
svodila se na tu jednu stvar. Dirao sam i htio da me dira.
Ta druga glad, koju se desnom rukom ipak moglo nakratko utoliti, potrajala
je duže od one koja nas je glodala. Ta je mnome ovladala tek kad su nakon
obroka u lazaretu, koji su bili zasitni i stoga mi ne opterećuju sjećanje -
pretpostavljam da smo jeli varivo, gulaš s valjušcima, a nedjeljom pečenje od
isjeckanog mesa s umakom od luka i usitnjenim krumpirima - Morgenthauovi
obroci za izgladnjivanje stali određivati našu žicom okruženu svakodnevicu.
Može biti i da su je fotografski precizan slijed slika još nedavno tako bliskih
medicinskih sestara ili žuđena slika djevojke s dugačkim pletenicama i u logoru
služili kao zavjetne ploče i tako, nijeme, ali voljne, malčice umirivale glad koja
me je glodala.
U svakom slučaju, nedostajalo mi je i jedno i drugo u isti mah. Moja nevolja
bila je dvostruke prirode. Jedna od dviju nuždi uvijek je bila budna. Pa ipak,
pogledam li unazad, ne vidim se u cijelosti izložen dvostrukoj patnji. Kao što
sam prvoj, zahvaljujući nejasnim slikovnim predodžbama, kao izliječen ljevak
mogao doskočiti desnom rukom, imao sam, ne bih li ublažio i drugu nevolju, u
pričuvi uvijek dovoljno robe za razmjenu. Ta je, doduše, u optjecaj krenula tek
kad smo iz Gornje Falačke nakratko premješteni u jedan još prostraniji masovni
logor pod vedrim nebom nedaleko Bad Aiblinga, ne bismo li se tek potom,
podijeljeni u pregledne jedinice, preselili u ogradom omeđene barake.
Tamo smo kao radne kolone došli u dodir s našim stražarima. Kad god bi se
začuli njihovi napuci, ja bih se predstavio kao prevoditelj, koji povrh toga može
ponuditi i svoju sitnu zalihu robe za razmjenu. Tako sam ponovno bio u prilici da
iskušam svoj školski engleski, nakon čega je, sasvim u smislu moje majke, od
koje sam naučio dosta poslovnih vještina, sin malo-pomalo mogao početi
trgovati.
Što sve ne stane u prazan ranac za kruh! Da se dokopam različitih objekata
za razmjenu, pomoglo mi je u Marienbadu ono gotovo dvodnevno razdoblje
bezvlašća, što smo ga iskoristili kad se raspao njemački poredak, a Amerikanci
na svojim gumenim potplatima još nisu pristigli, dok je nedostatno naoružana
češka Građanska straža oklijevala ispuniti tu prazninu i preuzeti vlast.
Otvorio se slobodan prostor za sve koji nisu bili vezani uz krevet. Lutali smo
po susjedstvu, pohlepno u potrazi za lovinom. S našom pansionskom vilom i
njenim vrtom jorgovana graničilo je zemljište na kojem je stajala zgrada koja je
sa svojim tornjićima, doksatima, balkonom i terasom također izgledala kao vila.
U njoj je do pred nekoliko sati vodstvo mjesnog NSDAP-a imalo svoje sjedište.
Ali možda je ta zgrada, škatuljasta do tavana, bila i samo filijala stranačke
uprave. U svakom slučaju, bila nam je pristupačna, otkako su mjesni šef stranke
i drugi glavešine dali petama vjetra. Može, međutim, biti i da je bila zaključana,
pa je netko morao riješiti problem obijačem.
Bilo kako bilo: svi pokretni ranjenici, dakle i ja, koji sam u međuvremenu
opet mogao koristiti lijevu ruku, pretresali su urede i službene prostorije, sobu za
sjednice, sobičak u tornju, u kojem su se gnijezdili golubovi, te naposljetku i
podrum, u kojem se nalazila jedna prostorija sa sofama i pletenim namještajem,
što su je stranački dužnosnici dali urediti za ugodna večernja druženja: na
zidovima su visjele skupne fotografije uniformiranih stranačkih drugova.
Čini mi se da sam vidio plakat »Vjera i ljepota«, na kojem su skakutavih
grudi vježbale mlade djevojke. Ali nedostajala je neizostavna Vođina slika. Nije
bilo ni zastava, ni zastavica. Nije se moglo uzeti ništa što bi imalo makar i
najmanju vrijednost. Ormari su zjapili prazni. »Ništa pitko«, psovao je jedan
narednik, čije se otkinuto desno uho začahurilo u zbirci mojih sjećanja.
Napokon sam na gornjem katu pronašao nešto. U donjoj ladici jednog
pisaćeg stola, za kojim je neki stranački glavešina imao sjedište daleko od ratnog
zbivanja, našao sam u jednoj kutiji od cigara pedesetak srebrnih znački s vjernim
prikazima okruglo pogrbljenih bunkera. Kao što mi je potvrdio i natpis ispod
minijaturnih bunkera, dokopao sam se spomenica Zapadnog bedema, omiljenih
kolekcionarskih predmeta iz predratnog vremena. Prave bunkere poznavao sam
samo kao posjetitelj kina.
Tijekom mog djetinjstva utvrđivanje zapadne granice Reicha davalo je
svojim stupnjevito postavljenim tenkovskim zaprekama i bunkerima svih
veličina Tjednom pregledu neprestance povoda za pomalo blještava slikovna
izvješća i smione komentare uz poticajnu glazbu. Sad je moja lovina zračila
nečim herojski-uzaludnim.
Nekoć su tim spomenicama od novog srebra nagrađivali osobito marljive
radnike na Zapadnom bedemu; nakon trideset i osme među njima je zasigurno
bilo i domaćih sudetskih Nijemaca, koji su se dobrovoljno istakli u gradnji
bunkera duž francuske granice. Pred očima još uvijek vidim slike iz Tjednog
pregleda: ljudi s lopatama i valjani beton. Do pred početak rata rotirajuće
miješalice hranile su se cementom.
Mi dečki s oduševljenjem smo gledali kako raste bedem protiv zakletog
neprijatelja. Kilometarske tenkovske zapreke, koje su postale dio jednog
brežuljkastog krajolika, djelovale su nam nesavladive. U unutrašnjosti bunkera
tražili smo ciljeve kroz procijepe za gledanje i vidjeli se u budućnosti, ako ne
kao podmorničku, a onda kao herojsku posadu bunkera.
Šest godina kasnije te su me značke zacijelo podsjetile na snove mog
djetinjstva i djetinje igranje bunkera, kao što se sad prisjećam svoje lovine,
skrivene u kutiji cigara, kao da se značke, sve do jedne, nalaze preda mnom.
Osim toga u ladicama nisam našao gotovo ništa, ali sam ipak uspio pokupiti
nekoliko olovka, dvije prazne bilježnice, već spomenuto srebrno blago i najfiniji
papir za pisanje, ali - iako sam baš to tražio - nikakvo Pelikanovo nalivpero.
Nisam siguran jesam li tamo pronašao gumicu i šiljilo za olovke.
Drugi su pronašli žlice za čaj, viljuške za kolače, skupljali nepotrebne stvari,
primjerice prstene za salvete. A neki su sa sobom ponijeli čak i pečate i jastučiće,
kao da bi si sad još htjeli ovjeriti službena putovanja i dopuste.
Ah da, tri kocke od bjelokosti i jedna kožnata čašica također su bili dio moje
lovine. Je li bilo vremena za neki povoljan rezultat, dvije šestice, jedna trojka ili
čak petica?
S tim kockama sam kasnije, kad su nas iz logora u Gornjoj Falačkoj preselili
u velik logor pod vedrim nebom u Bad Aiblingu, s jednim vršnjakom, za kojim
sam čeznuo još u mračnoj smrekovoj šumi, koji se zvao Joseph, a govorio je
tečnim bavarskim visokim njemačkim, kockao za okladu. Često je padala kiša.
Iskopali smo si rupu u zemlji. Dok bi kišilo, čučali bismo ispod šatorskog krila
koje je pripadalo njemu. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Poput mene, i on
je bio ministrant, on trajno, ja samo kao ispomoć. On je još uvijek vjerovao,
meni ništa više nije bilo sveto. Obojica smo imali uši. To nas nije osobito
brinulo. I on je pisao pjesme, ali se želio probiti na sasvim drukčiji način. Ali to
će se tek kasnije malo-pomalo razrasti u priču. Zasad su važne značke Zapadnog
bedema.
Zamjensku vrijednost mog iznenadnog bogatstva isprva sam mogao samo
naslućivati, ali onda, kad su me premjestili u radni logor u Bad Aiblingu, uspjelo
mi je da kao brojčano definiran član kolone, koja je morala sjeći mlade bukve,
uz pomoć mog školskog znanja engleskog - This is a souvenir from the Sigfried
Line - utopim tri sjajne značke sa Zapadnog bedema.
Našem stražaru, dobroćudnom farmerskom sinu iz Virdžinije, kojemu je
nedostajalo ratnog plijena kojim bi se kod kuće mogao pohvaliti, jedna jedina
značka vrijedila je čitav paketić Lucky Strikea, koji sam, kad sam se vratio u
logor, uspio zamijeniti za čitav hljeb vojničkog kruha. Za nepušača bilo je to više
nego dobro dnevno sljedovanje.
 Kad sam od drugog stražara, našeg crnog vozača kamiona, s kojim farmerski
sin ružičaste kože iz principa nije htio progovoriti ni riječi, za dvije značke dobio
prilično razmočen hljeb kukuruznog kruha, jedan stari desetar savjetovao mi je
da prepržim kruh. Razrezao je hljeb na kriške, prepolovio ih i položio komad po
komad na peć od ljevenog željeza, koja se ložila i ljeti, jer su ljudi iz šumske čete
uvečer od svega što su uspjeli pronaći, primjerice kopriva ili maslačka, radili
špinat. Neki su kuhali čak i korijenje.
Jedan podoficir koji je, kako je rekao, kao okupator smio provesti nekoliko
prekrasnih godina u Francuskoj, izvadio je iz ranca dodatnu hranu, tucet
koprcavih žaba, što ih je bio ulovio u jednom šumskom jezercu, razrezao ih žive
i skuhao krake sa špinatom.
Barake našeg logora, duž kojih su po dva drvena ležaja bez odijeljenih
mjesta nadomještala uobičajene krevete na kat, bile su do kraja rata nastanjene
prisilnim radnicima. Na nogama ležajeva i potpornim gredama pronašli smo
urezane natpise na ćirilici. Nekoliko vojnika, koji su prošli Kijev i Smolensk,
tvrdili su: »To su sigurno bili Ukrajinci.«
I peć je potjecala iz vremena prisilnih radnika. Bez razmišljanja vidjeli smo
sebe kao njihove nasljednike, pa smo također urezivali natpise u daske i
potporne grede: imena djevojaka koje smo željeli imati u svojoj blizini i
uobičajene svinjarije.
Moj prepržen kukuruzni kruh umotao sam u novinski papir iz posljednjih
dana rata, na kojem su bile masno otisnute parole kojima se stanovništvo
pozivalo da izdrži do kraja kao zaliha između slamarice i drvenog ležaja trebao
je obogaćivati moje dnevno sljedovanje. Tako sam štedljivo držao svoju glad u
granicama.
Kad se naša kolona sljedeće večeri vratila sa sječe drveća, od mog hljeba
kruha zajedno s novinskim papirom nije više bilo ni mrvice. Desetar, koji mi je
pomogao pri prženju kruha, prijavio je slučaj starješini barake, jednom
naredniku uobičajeno osornog načina zapovijedanja.
Na to su pretraženi ležajevi i slamarice, na kojima su zasigurno ležali već i
Ukrajinci, baš kao i odjeća svih onih koji, jer su proglašeni bolesnima ili
obavljali službu u barakama, nisu bili izvan logora na sječi drva ili uklanjanju
ruševina.
Pod slamaricom jednog natporučnika zrakoplovstva - u logoru miješali su se
jednostavni činovi s oficirskima sve do kapetana — koji se dotad držao odlučno
i britko, pronađeni su ostaci prepržena kruha zajedno s novinskim papirom.
Njegov prijestup zvao se, prema nepisanom zakonu, potkradanje druga.
Goreg zločina nije bilo. Bio je to delikt koji je iziskivao kaznu i brzo izvršenje,
lako sam bio oštećenik i prisutan kao očevidac, ne mogu se ili ne želim sjetiti je
li moja ruka, nakon što je uredno izabran sud barake osudio natporučnika,
sudjelovala u proglašenju i izvršenju kazne - udarcima Wehrmachtovim
remenima po goloj stražnjici.
Čini mi se, doduše, da još uvijek mogu vidjeti masnice na napukloj koži, ali
to bi mogla biti i naknadno naslikana slika, jer doživljaji te vrste, tek što su
postali pričama, insistiraju na vlastitom životu i rado se hvališu pojedinostima.
Nedugo zatim »tip iz zrakoplovstva«, koji je kao »prilog Hermanna
Göringa« premješten u pješaštvo, preseljen je u drugu baraku.
Prepržen kukuruzni kruh nije bio lošeg okusa, malčice slatkast, pomalo kao
dvopek. Moje značke Zapadnog bedema i dalje su mi priskrbljivale kruh za
prženje, koji sam namakao u juhu od gljiva. U jednoj niskoj zimzelenoj šumi
pronašao sam lisičice i donio, kako su mi gljive i jela što ih od njih spremaju
Kašubi odmalena bili poznati, u baraku čak i porciju rujnica, a kasnije i tikvastih
puhara. Poput lisičica pekao sam ih na žličici margarina iz dnevnog sljedovanja
na našoj željeznoj peći. Prijao mi je i špinat od kopriva. Desetar bi priložio sol i
zajedno sa mnom jeo gljive.
Otad rado kuham za goste. Za one koje mi sadašnjost dovodi u kuću, ali i za
izmišljene i prizvane iz povijesti: tako sam nedavno kao goste za stolom imao
Michela de Montaignea, mladog Heinricha Navarskog, a kao biografa kasnijeg
francuskog kralja Henrija Četvrtog starijeg od braće Mann - bilo je to malo, ali
komunikativno muško društvo, koje se rado časti citatima.
Razgovarali smo o bubrežnim i žučnim kamencima, pokolju Bartolomejske
noći, drugom bratu iz hanzeatske kuće, potom o dugotrajnoj nevolji hugenota, a
uspoređivali smo i Bordeaux s Lübeckom. Usput smo ogovarali pravnike kao
zemaljsku pošast, uspoređivali tvrdu i meku stolicu, zaklinjali nedjeljno pile u
loncu svakog čestitog Francuza i porječkali se, dok su se moji gosti nakon riblje
juhe posvetili jednom jelu od rujnica, zbog bijede prosvjetiteljstva nakon toliko
napretka. I pitanje, koje još uvijek nije zastarjelo, je li Pariz bio vrijedan sajma,
bilo nam je itekako važno. A kad sam kao dodatak sirnoj plati servirao najnoviji
urod našeg behlendorfskog oraha, pregovarali smo polemički vedro o
kalvinizmu kao majci i hraniteljici kapitalizma.
Kasniji kralj se smijao. Montaigne je citirao Livija ili Plutarha. Stariji brat
Mann ismijavao je nepotrošne lajtmotive svog mlađeg brata. Ja sam hvalio
umjetnost citiranja.
Moj prvi gost, islužen desetar, kojem sam servirao lisičarke, pričao mi je,
međutim, o ruševinama hramova na grčkim otocima, o ljepoti norveških
fjordova, o vinskim podrumima francuskih dvoraca, najvišim planinama
Kavkaza, o svojim službenim putovanjima u Bruxelles, gdje se, govorio je u
zanosu, mogu dobiti najbolji prženi krumpirići. Poznavao je pola Europe, tako
dugo već je nosio uniformu, bio oproban u borbi i prelaženju granica. Kad smo
ispraznili tanjure, zapjevao je za svog domaćina »U jednom poljskom gradiću...«
Kao što su vojna izvješća Wehrmachta doprinosila širenju mojih
zemljopisnih znanja, mom gostu, desetaru, tijek rata podario je onu
razgovorljivu otvorenost prema svijetu kakvu nam danas, u doba dugotrajnog
mira, pružaju turisti ludi za fotografiranjem na večernjim prikazivanjima
dijapozitiva. Rekao je tada i: »To bih ja sa svojom Ernom sve rado ponovno
obišao, kasnije, kad se dim od baruta bude slegao.«
Jelo od gljiva i špinat od kopriva napravili su od mene doduše domaćina, ali
pretpostavka za moju do danas preživjelu strast da ovo s onim kuham zajedno u
loncu, punim jedno drugim, prilozima posebne vrste potičem okuse i pri kuhanju
zamišljam žive i mrtve, najavila se još u ranom razdoblju nesnosne gladi, kad su
zaliječenog ranjenika istrgli iz nježnih ruku medicinskih sestara, te sam iz
lječilišta u Marienbadu dospio ravno u logor izglađivanja u Gornjoj Falačkoj.
Među deset i više tisuća ratnih zarobljenika naučio sam nakon sedamnaest
godina redovitih obroka - tek rijetko kad uzmanjkalo bi nečeg - trpjeti glad, jer je
njena riječ bila prva i posljednja, kao trajnu muku, a u isti mah je koristiti i kao
izvor vječito uzavrele inspiracije; uz povećanje maštovitosti vidno sam smršavio.
Nijedan od nas deset tisuća nije, doduše, umro od gladi, ali nam je oskudica
priskrbila asketski izgled. Čak i oni koji tome nisu bili skloni, vidjeli su se
odjednom produhovljenima. Taj privid spiritualnosti mora da je i meni dobro
pristajao: naše povećane oči doživljavao sam kao nešto više od onog što su
zaista bile i slušao zborove kako nadčulno likuju. A kako nam je glad uzrečicu
Čovjek ne živi samo od kruha s ovim ili onim naglaskom, približavala čas kao
ciničnu logorsku parolu, čas kao utješno opće mjesto, kod mnogih se pojačala
potreba za duhovnom hranom.
Nešto se događalo u logoru. Posvuda aktivnosti koje su ukidale kolektivno,
do jučer još tjeskobno tupilo. Nije više bilo kuknjave i vucaranja. Pobijeđeni su
se pribrali. I više od toga: naš totalan poraz oslobodio je snage koje su se tijekom
rata bile zatvorile u podrum, a sad su dolazile do izražaja, kao da još uvijek - ako
i na drugom polju - valja pobijediti.
Okupacijske snage trpjele su taj Nijemcima prirođen organizacijski talent
kao neumorno podastiran dokaz jedne posebne nadarenosti.
 Organizirali smo se u velikim i malim skupinama, koje su diljem logora
obrađivale po jedno polje zadataka, plodno za opće obrazovanje, užitak
umjetnosti, filozofsku spoznaju, ponovno oživljavanje vjere kao i stjecanje
praktičnih znanja. Sve to odvijalo se po rasporedu sati, u isti mah točno i
temeljito.
Na tečajevima mogao se učiti starogrčki, latinski, ali i esperanto. Radni
kružoci posvećivali su se algebri i višoj matematici. Od Aristotela preko Spinoze
do Heideggera sezao je prostor za neumjerene spekulacije i kopkajući dublji
smisao.
Zakinuta nije bila ni naobrazba za konkretna zanimanja: budući računovođe
upućivani su u dvostruko knjigovodstvo, graditelji mostova u statičke probleme,
pravnici u smicalice, ekonomi sutrašnjice u profitno orijentirane zakone tržišne
privrede i savjete burzovnih špekulanata. Sve to događalo se naočigled mira i
prostora za djelovanje koji su se mogli naslutiti.
S druge strane, kružoci su istraživali Bibliju. Čak je i uvod u budizam naišao
na auditorij. A kako je velik broj prikladnih instrumenata preživio povlačenja i
gubitke posljednjih ratnih godina, svakodnevno se okupljao orkestar usnih
harmonika, vježbao marljivo na svježem zraku i nastupao pred publikom, čak i u
nazočnosti američkih oficira i novinara pristiglih iz prekomorja. Internacionala
svih vojnika, »Lili Marleen«, nailazila je na dobar odjek, baš kao i drugi omiljeni
šlageri, ali i skladbe zrele za koncert, poput »Petrogradskih vožnji saonicama« ili
»Mađarske rapsodije«.
Uz to su postojali pjevački kružoci, a ubrzo je osnovan i a capella zbor, koji
je nedjeljom šačicu okupljenih ljubitelja glazbe usrećivao motelima i
madrigalima.
Toliko toga, a zacijelo i mnogo više, pružalo nam se svakog dana. Ta, imali
smo vremena. U masovnom logoru u Gornjoj Falačkoj nije postojala nikakva
ponuda za radne kolone, koje bi djelovale izvan logora. Nije nam bilo dopušteno
čak ni uklanjanje ruševina u neposrednoj blizini. Samo unutar ograđenog
prostora - logor mora da je nekoć bio garnizonska lokacija konjičke regimente -
smjelo se u šatorima marljivo učiti kako da se suprotstavi gladi i njenom
neprestanom glodanju.
Tek malobrojni zarobljenici nisu sudjelovali u logorskom životu. Glasno
lamentirajući, svidjeli su se sami sebi kao pobijeđeni i plakali za izgubljenim
bitkama. Neki su čak i vjerovali da bi kroz igranje u pijesku naknadno mogli
izvojevati pobjede, primjerice, u tenkovskoj bici kod Kurska ili borbama u
Staljingradu i oko njega. Mnogi su, međutim, polazili više tečajeva; primjerice,
prijepodne stenografiju, a poslijepodne srednjevisokonjemačko pjesništvo.
A što je od mene napravilo učenika? Kako sam s petnaest godina, dakle, tek
što mi je naočita uniforma pomoćnika Protuzračne obrane pristala kao salivena,
pobjegao pred školom i njenim ocjenama, razumno sam se odlučio za
matematiku i latinski, dakle, za predmete u kojima sam i u školi bio slab, te -
kako bih nadopunio postojeća znanja o umjetnosti — za niz predavanja na temu
»Ranogotičkih zavjetnih skulptura u naumburškoj katedrali«. Korisna mi je
mogla biti i terapijska grupa, koja je brinula za u logoru proširene »Poremećaje
ponašanja tijekom puberteta«. Ali mene je glad otjerala na kuharski tečaj.
Taj izazov pronašao sam, među drugim ponudama, prikucan na oglasnoj
ploči, koja je stajala ispred zgrade uprave logora. Na cedulji je, kako bi nas
privuklo, bilo nacrtano čak i lice čovječuljka s kuharskom kapom. U bivšoj
Veterinarskoj stanici konjičke regimente, taj najluđi od svih ponuđenih tečajeva
trebao je trajati po dva dvostruka sata dnevno. Papir za pisanje morali smo
donijeti sami.
Kako dobro da se u Marienbadu, kad sam se dokopao značaka Zapadnog
bedema kao budućih objekata za razmjenu, nisam dodatno obogatio samo
čašicom i kockama od bjelokosti, već i svežnjem papira A4, dvjema
bilježnicama, olovkama, šiljilom i gumicom.
Ako mi je otad sjećanje u ovom ili onom smjeru i postalo pomalo rupičasto
pa, primjerice, više ne znam jesam li svoju mladenačku bradu morao brijati još
za vrijeme života u logoru i uopće nisam siguran, kad su mi se četkica i vlastita
britvica uopće našli pri ruci, svejedno ne moram posegnuti ni za kojim od mojih
pomagala, da pred sobom vidim gotovo prazan prostor bivše Veterinarske
stanice. Zidovi su popločani bijelim pločicama do visine čovjeka. Gornji rub
omeđuje plava glazura. Isto tako siguran sam u crnu školsku ploču, nasuprot
širokog niza prozora, iako o podrijetlu tog pedagoškog komada namještaja ne
mogu reći ništa. Bit će da se ploča koristila već pri poučavanju budućih vojnih
veterinara, kad je bilo riječi o građi konja, njegovom probavnom traktu, skočnim
zglobovima, srcu, zubalu i papcima, a naravno i o bolestima tog četveronošca,
korisnog u jahačkoj i zaprežnoj službi. Kako se liječi kolika? Kad spavaju konji?
Nisam siguran ni je li učionica, koju sam prizvao u sjećanje bez ikakvih
sumnji, nakon dvostrukog sata našeg Kuharskog tečaja za početnike ostala
nekorištena ili se medu njenim zidovima uz pomoć školske ploče koja se mogla
obrisati poučavalo i drugo znanje, primjerice starogrčki. Moguće je da su se
tamo za vježbu izračunavali prvi dobici budućeg privrednog čuda, kao profitno
maksimiranje i - daleko ispred vremena - fuzije na području rudarstva ili, što je
danas uobičajena praksa, »neprijateljsko preuzimanje«. Ali moguće je i da je taj
višenamjenski prostor služio za održavanje bogoslužja ove ili one
vjeroispovijesti. Visoki prozori sa zašiljenim lukovima davali su četverokutnoj
prostoriji, koja je lagano odjekivala i nije mirisala na konje, već na lizol, notu
sakralnosti.
U svakom slučaju, mjesto događanja neprestance poziva na inscenacije, čije
se radnje gube u grananju personala koji bih mogao prizvati u sjećanje nikad mi
nije nedostajalo. Tako je tu priču potkraj šezdesetih godina u romanu »Lokalna
anestezija« studijski savjetnik po imenu Strausch jednom već nedostatno izložio,
umjesto da je uvjerljivo ispriča, premjestivši »Kuharski tečaj za početnike« u
veliki Logor Bad Aibling i odustavši od školske ploče.
Ali moja vizija je pogodna za to odveć fiktivno izlaganje, u kojom kao
kuharski majstor bezlično nastupa izvjesni gospodin Brühsam, opovrgne
uvjerljivim činjenicama; napokon, ja sam bio taj, kojeg je glad natjerala da upiše
apstraktni kuharski tečaj.
Nedvosmisleno i nezamjenjivo vidim njega, majstora, kako stoji pred
školskom pločom, iako mi se njegovo ime izgubilo iz sjećanja. Mršav, častan
apostolski lik srednje dobi, utisnut u uobičajenu vojnu odjeću, koji od svojih
učenika zahtijeva da ga oslovljavaju sa »šefe«. Na sasvim nevojnički način taj
čovjek kovrčave sijede kose iziskivao je da ga poštujemo. Njegove obrve bile su
tako dugačke da bi ih se moglo češljati.
Odmah na početku obavijestio nas je o svojom životnom putu. Preko
Bukurešta i Sofije stigao je kao traženi šef kuhinje sve do Beča. Usputno je
spominjao imena grand-hotela u drugim gradovima. U Zagrebu ili Szegedinu
navodno je bio osobni kuhar nekog hrvatskog ili mađarskog grofa. Čak i bečki
Hotel Sacher naveo je kao dokaz svoje kulinarske karijere. S druge strane, nisam
siguran je li u vagon-restoranu legendarnog Orijent-ekspresa kuhao za probrane
putnike i na taj način postao svjedokom zamršenih intriga i kompliciranih
ubojstava, koja bi čak i literarno ovjereni detektivi mogli riješiti samo uz pomoć
istančane pronicljivosti.
U svakom slučaju, naš majstor djelovao je kao šef kuhinje isključivo na
jugoistoku Europe, pa tako i u onom višenacionalnom kraju, u kojoj se ne samo
kuhinje oštro ograđuju jedna od druge, ne bi li se potom ipak izmiješale.
Ako je bilo vjerovati njegovim usputnim napomenama, potjecao je iz
najzabačenije Besarabije, dakle, bio je »osvojen Nijemac«, kako se tada
govorilo, koji je, poput ljudi njemačkog podrijetla iz baltičkih država, slijedom
pakta između Hitlera i Staljina »vraćen u Reich«. Ali što sam ja iz gluposti
svojih zelenih godina mogao znati o posljedicama pakta Hitler-Staljin, koje se
osjećaju sve do danas? Ništa, samo pogrdna klasifikacija »osvojeni Nijemac«
bila mi je tada poznata.
Ubrzo nakon početka rata, što su znali svi, pa tako i ja, u zaleđu mog rodnog
grada, dokle god je sezala Kašubija, pa sve do u Tucheler Heide, poljske seoske
obitelji protjerivane su sa svojih imanja, a umjesto njih tamo su naseljavani
baltički »osvojeni Nijemci«. Njihov široko razvaljan govor mogao se, jer je bio
sličan sjevernonjemačkom narječju, lako oponašati, to više što sam u
Conradinumu, makar i samo nakratko, dijelio školsku klupu s jednim dječakom
iz Rige.
Ali poseban njemački našeg, kako bi sam znao reći, »u topnika topa za
gulaš« degradiranog šefa kuhinje, čija je vojna karijera završila činom desetara,
mom uhu bio je stran. Govorio je »bisserl« umjesto »bisschen« (malo, napom.
prev.). Bijelo zelje zvao je »kapuster« i govorio kroz nos, slično kao popularni
filmski glumac Hans Moser, čim bi stao pred ploču da nam nešto objasni i uz to
rječito mahao rukama.
Sad bi se moglo pretpostaviti da je nas, svoje izgladnjele učenike, od samog
početka poput kakva sadističkog mučitelja zlostavljao probranim jelima,
primjerice, tefelsptizom s vrhnjem i hrenom, okruglicama od štuke, ražnjićima s
povrćem, divljom rižom s tartufima i glaziranim fazanovim prsima s kiselim
zeljem kuhanim u vinu, ali on nam je pristupio drukčije, poštenom domaćom
hranom. Na rubu svojih načelnih ekskurzija, u čijem bi se središtu redom našao
predmet zreo za klanje, zaklinjao se u jednostavne nepčane užitke.
Mi gladuši sve smo marljivo zapisivali. Čitave stranice ispunjavali smo
svojim škrabotinama. Uzmite... Dodajte... Pustite sve da se dva i pol sata...
Ah, da iz svoje Marienbadske baštine nisam izgubio bar jednu od dviju
bilježnica. Tako su mi od svih blagorječivih dvostrukih sati u krugu polaznika
tečaja, medu kojima je bilo derana poput mene, ali i zrelih očeva obitelji, u
sjećanju ostale dvije ili tri bilješke.
Bio je majstor zaklinjanja. Jednom jedinom rukom tjerao je naše tovljene
snove pod nož za klanje. Iz ničeg je izvlačio okuse. Miješao je zrak u guste juhe.
Trima riječima, izgovorenim kroz nos, razmekšao bi kamen. Kad bih danas svoje
kritičare, koji su ostarjeli sa mnom, pozvao za sto, zajedno s njim kao počasnim
gostom, on bi im mogao objasniti čudesno djelovanje slobodne imaginacije,
dakle izvođenje čarolija na bijelom papiru; ali oni bi, neizlječivi kakvi jesu, i
opet sve to znali bolje, šutke bi jeli moj slanutak s kuhanim ovnovim rebarcima,
prikupljajući žurno svoje oskudne alatke kao književnu razinu kolesterina.
 »Danas ćemo, molit ću lijepo, obraditi svinju«, uvodno je naglasio majstor i
na školskoj ploči škripavom kredom sigurnim crtama iscrtao obrise odrasle
krmače. Potom bi čekinjara, koji bi dominirao crnom površinom, razdijelio na
dijelove koji su imali imena i rimske brojke. »Broj jedan je svinjski repić i
mogao bi nam prijati kuhan u jednostavnoj juhi od leće...«
Uz to je numerirao krmačine noge, od papaka do goljenica, isto tako
pogodne za kuhanje s nečim drugim. Onda je od prednjih nogu krenuo prema
stražnjim šunkama i nastavio od vratine preko fileta sve do kotleta i trbuha.
U međuvremenu slušali smo nepobitne mudrosti: »Vratina kod svinje sočnija
je od kotleta...«
Umotanog u krušno tijesto filet je trebalo gurnuti u pećnicu. Bilo je tu još
korisnih savjeta, koje slijedim još i danas.
Nama, koji bi dnevno dobivali tek po kutlaču razvodnjene kase od ječma ili
kelja, savjetovao je da mastan rub svinjske pečenke oštrim nožem zarezujemo po
dužini i širini. »No to će dati divnu hrskavu koricu!«
Onda nas je pozorno odmjerio, zahvatio pogledom svakog, pa i mene, i
rekao: »Znam ja dobro, gospodo, molit ću lijepo, da nam sad cure sline«, ne bi li
nakon kratke stanke, u kojoj je svatko mogao čuti sebe i sve ostale kako gutaju,
iz samilosti i obzira prema našoj zajedničkoj nevolji objavio: »Ne pričajmo više
o masnoći, pričajmo sad kako se svinja kolje.«
Ako su mi bilježnice i otišle u nepovrat, glavica luka pomaže mi da u
sjećanju od riječi do riječi citiram majstorove poučke. Usmjerim li pogled
unazad, vidim ga kao vješta pantomimičara, jer se kod demonstracije klanja u
prvom redu radio o tome da »svinjinu krv« uhvatimo toplu i neprestance je
miješamo u koritu kako se ne bi zgrušala. »Miješati morate, miješati bez
prestanka!«
U skladu s njegovim napucima sjedili smo na stolčićima, kutijama ili
popločanom podu i miješali u imaginarnim koritima, nalijevo, nadesno, pa ukriž,
vrelu svinjsku krv, koja je iz zamišljene ubodne rane prvo snažno briznula, a
potom samo još kapala. Činilo nam se da čujemo krmaču kako skviči sve slabije
i slabije, da osjećamo toplinu krvi i udišemo njen miris.
Kad god bi me kasnijih godina pozivali na kolinje, razočarala bi me realnost,
jer je šepala za majstorovim zaklinjanjima i kao puko klanje bila tek slabašna
jeka njegovih riječi.
Potom smo naučili kako se izmiješana krv zajedno sa zobenom krupicom i
bosiljkom kao začinom kuha i kao gusta kasa utiskuje u očišćeno svinjsko
crijevo, koje se potom povezuje u kobasice. Na kraju nam je šef preporučio da,
prema mjeri uvriježenoj na jugoistoku Europe, »molit ću lijepo, na pet litara krvi
trideset deka grožđica« dodamo u masu za pravljenje kobasica.
Bila je to tako prodorna meka za moj budući ukus da sam čitav život silno
obožavao jesti krupičastu kašu uz kiselo zelje i usitnjen krumpir. Ne samo zato
što bi to bilo jeftino jelo za moje novčane oskudice tijekom pedesetih godina već
mi i danas u berlinskom neizbježnom Paris-Baru neodoljivo prija francuski
boudin. Među mojim omiljenim jelima je i sjevernonjemački »schwarzsauer«,
obogaćen svinjskim iznutricama. A kad pozovem goste - promjenjivu braću za
skat iz promjenjivih vremena - na stol dolazi isključivo jednostavna hrana.
Ah, koje li slasti, kad se nakon runde piva na stolu puše pečene ili pirjane
kobasice, kad čvrsto privezano crijevo pukne ili prerezano oslobodi svoj sadržaj:
grožđice i krupica pomiješani s grudasto zgusnutom krvlju. Tako je trajno onaj
besarabijski šef kuhinje u gornjofalačkom masovnom logoru izvježbao moje
nepce.
»Ali molit ću lijepo, gospodo«, rekao je, »još mogućnosti svinje nisu
iscrpljene.«
Kao što je nekoć biblijska Saloma upirala svoj dugačak prst prema glavi
Krstitelja, on je pokazivao prema kredom nacrtanoj svinjskoj glavi, koju je prije
toga, poput šunki, vrata ili repića, numerirao na školskoj ploči: »Sad ćemo raditi
izvrsnu hladetinu od svinjske glave, ali molit ću lijepo, bez tvorničke želatine...«
Uslijedio je nov poučak. Hladetina - on ju je zvao »sulz« - dobivena od
masnog tkiva, njuške i uha, mora želirati sama iz sebe. Na to je demonstrirao
postupak kuhanja prepolovljene svinjske glave, koja se u širokom loncu
prekrivena slanom vodom dva dobra sata mora krčkati na laganoj vatri, pri čemu
joj listovi klinčića i lovora, kao i jedna nerazrezana glavica luka moraju davati
okus.
Kad sam krajem šezdesetih godina, dakle u doba nabijeno protestima, kad su
se ljutnja, gnjev i srdžba mogli jeftino kupiti kao novinski naslovi i začinsko
bilje, napisao dugačku pjesmu pod naslovom »Hladetina od svinjske glave«,
dopustio sam, doduše, da se zajedno s njom kuhaju i uobičajeni začini, ali bih
svako malo dodavao »vršak noža zgrušanog, zgusnutog, preostalog gnjeva«, ne
štedeći ni na bijesu i srdžbi, koji su u doba nemoći pred nasilnim silama
prenaglo stremili uvis, osiguravajući kasnijim revolucionarima, što smo ih zvali
»šezdesetosmašima«, transparente crvene od gnjeva.
Kod uklanjanja kostiju iz polovice svinjske glave učenik, međutim, slijedi
majstora. S objema rukama u nepomičnom zraku pokazao nam je kako nakon
kuhanja ohlađeno meso i mast valja sastrugati s kosti, njušku s hrskavice,
želatinu s uha i kože, jer nikad on ne bi besciljno mlatarao rukama. Rukovao je
imaginarnom čeljusti, žlicom vadio zgrušan mozak iz lubanje, praznio očne
duplje, pokazao nam jezik, odvojen od grkljana, podigao svinjski obraz
oslobođen masne ovojnice uvis - bio je to pošten komad mesa - i počeo, dok je
sav taj prihod hitro rezao na kockice, nabrajati što uz mršav komad prsa ili vrata
još sve spada u smjesu za kuhanje: sitno nasjeckan poriluk, kiseli krastavci
nasjeckani na kolutiće, zrnca gorušice, kapari, naribana korica limuna, grubo
mljevena zrna crnog papra.
I nakon što je nasjeckao zelenu i crvenu papriku - »ali ne od ljute vrste« - i
čim je sve, na kockice nasjeckano meso i zgrnuti dodaci, još jednom uzavrelo, na
kraju je svečano, kao iz fantoma pletenke izlio svetu vodicu, dodao octa u
dupkom pun lonac, ne premalo, jer, kao što se zna, ohlađen ocat gubi na okusu.
»Sad, molit ću lijepo, ulijemo sve u zemljanu zdjelu, stavimo na hladno mjesto i
čekamo i čekamo s malo strpljenja, ta njega bar imamo dovoljno.«
Tijekom izdužene stanke, dok je naša zamišljena, idealna slika hladetine od
svinjske glave želirala sama iz sebe i bez dodatka ičeg umjetnog, i dok su se
izvan bivše Veterinarske stanice na stabilnom proljetnom vremenu bubale
latinske riječi, a na drugim tečajevima matematičke formule, on je pogledom
fiksirao svakog svog gledatelja ponaosob kao žrtvu svoga čarobnjaštva.
Kako ne bi došlo do nevjerice, kratko je trepnuo očima, kao da se sad i
majstor budi iz svoga kalorijama zasićenog sna, i rekao, ne, zaunjkao na način
već spomenutog filmskog glumca: »Sad je gotova. Više se ne ljulja u zdjeli. Sad
je, molit ću lijepo, čvrsta i gospoda za stolom mogu je rezati.«
Nakon ponovne stanke i opetovana treptanja na jeziku mu je bila budućnost:
»Prijat će kasnije, već za doručak, kad sve bude bolje i dovoljno svinje na
prodaju.«
Od svega što se izgubilo, gubitak bilježnica naročito je bolan. Da mogu
citirati iz njih, djelovao bih vjerodostojnije.
Ili ja možda nisam zapisivao, dok je majstor krčkanja, skidanja s kostiju,
razdvajanja i sjeckanja mesa, zgrtanja dodataka, na kraju obavljao još i svečano
dolijevanje octa kao neki posvećen čin?
Je li mi pisaći papir iz moje Marienbadske zalihe, na čijim sam listovima
inače škrabao samo pjesmice u kojima se pipkalo djevojačko meso, ili crtao
izgužvana lica isluženih vojnika, bio previše skupocjen za zapisivanje profanih
recepata?
Na ta pitanja smjesta stiže odgovor: koji god papir da sam koristio, bili na
njemu tragovi brisanja ili ne, pogledam li unazad, vidim sebe kako prelijećem
olovkom preko papira i čujem se kako gutam, bogat slinom, kao što su zacijelo
gutali i ostali polaznici kuharskog tečaja, ne bi li time nadglasali neprestano
javljanje unutarnjeg glodavca.
Stoga su mi majstorove lekcije ostale tako čvrsto upisane u pamćenje, tako
da kasnije, odnosno kao što je šef kuhinje, siguran u budućnost, običavao
govoriti, kad se moglo kupiti »dovoljno svinje«, nisam pisao samo pjesme koje
bi slavile hladetinu od svinjske glave već sam i svoje prijatelje - žive i prizvane
iz davnine - znao razveseliti tanjurima prepunim želirana sadržaja. Pritom bih
rijetko kad propustio priliku da okupljenom društvu za stolom - jednom sam, uz
izdavače narodne zbirke »Dječakov čarobni rok«, bio pozvao braću Grimm i
slikara Rungea - u ovoj ili onoj varijanti pripovijedam o onom apstraktnom
kuharskom tečaju, koji je svejedno nadglasao glad.
Sviđalo mi se varirati podrijetlo šefe kuhinje: čas bi potjecao iz mađarskog
Banata, onda bi mu opet rodni grad bile Černovice, gdje je tobože susreo mladog
pjesnika Paula Celana, koji se tada još zvao Antschel. A nakon Bukovine, bit će
da je ponovno Besarabija bila kraj u kojem je stajala njegova kolijevka. Toliko
razasuto živjeli su »osvojeni Nijemci«, dok uslijed pakta Hider-Staljin nisu
odvedeni kući.
Uz hladetinu katkad bih servirao pečen krumpir. Katkad bi mi prijala uz
običan komad crnog kruha. Moji promjenljivi gosti, među kojima su bili
posjetitelji iz daleka prekomorja, Europljani poput socijaldemokratske trojke
Brandt, Palme, Kreisky, ili pak prijatelji iz doba baroka - Andreas Gryphius, koji
je sve nazivao taštim, Martin Opitz, prije no što ga je pokosila kuga, ali i
Courage, uz Grimmelshausena, dok se je još zvao Gelenhausen - hladetinu od
svinjske glave rijetko kad bi ostavili nepojedenu. Servirao sam je čas kao
predjelo, čas kao glavno jelo. Recept je, međutim, uvijek bio isti.
Tijekom dvostrukih sati, koji su protjecali brzo, moj majstor ispričao nam je
još mnogo toga o krmačama, krmcima, odojcima i njihovoj uporabi. Da se kod
njega čekinjasta stoka tovila kukuruzom, da su u njegovoj domovini hrastove
šume narasle posebno za prehranu svinja, da žir proizvodi čvrsto i ne previše
masno meso, ali da zato svejedno ne treba podcjenjivati masnu ovojnicu svinje,
zbog čega se mast od utrobe u tavu uvijek ispušta zajedno s mašću iscijeđenom
iz čvaraka, da se svinjska jetra, srce i pluća mogu samljeti i - poput krvi kod
klanja -upotrijebiti za izradu kobasica - »Ali molit ću lijepo, s bosiljkom« - te da
je dimljenje slanine i šunke zapravo visoka umjetnost.
Kad smo potom svi, pa i ja, mislili da nas je svojim riječima dovoljno zasitio,
zaključno je rekao: »Sad smo, gospodo, gotovi sa svinjom. Ali prekosutra, tome
se sad već možemo radovati, neću više govoriti o čekinjastoj stoci. Obradit ćemo
svu moguću perad. Mogu vam sad već reći: Nema guske bez crnog pelina!«
Je li to zaista bilo dva dana kasnije, kad nam je njegov poučak postao pojam
za sve što nadjenutoj guski čini dobro? Bit će da je prošlo više dana, dok me je
ponovno zarobio popločan prostor bivše Veterinarske stanice, čiji odjek čujem
još i danas: dana, za kojih se nije dogodilo ništa osim beskrajne priče preživačice
gladi, zazrem li od glasina koje su na brzim nogama hitale kroz logor i pritom
rađale mladunčad.
Pribojavali smo se izručenja svih zarobljenika istočnonjemačkog podrijetla
sovjetskoj okupacijskoj sili. Englezi su, govorilo se, čitave regimente Kozaka
koji su se borili na našoj strani izručili Rusima, tako da su, ne bi li izbjegli
sovjetsku odmazdu, čitave skupine njih izvršile samoubojstvo.
Potom se opet šaputalo o predstojećim masovnim otpuštanjima. U
međuvremenu je bilo govora o prebacivanju najmlađih zatvorenika na preodgoj:
»Idemo u Ameriku!« Tamo će nam, tako su nam se rugali stariji vojnici, izbiti iz
glave preostali nacizam.
Kao parola sa zahoda najduže se održala glasina o već planiranom, a sad i
odlučenom, te uskoro aktualnom ponovnom naoružavanju svih razoružanih
ratnih zarobljenika. I to američkim oružjem: »Tenkovi Sherman i slično...«
Čuo sam jednog narednika kako govori: »Ma, naravno, odsad ćemo zajedno
s Amerima« - već smo govorili Amer i Ameri - »protiv Ivana. Ma, trebaju oni
nas. Nikad oni to neće uspjeti bez nas...«
S tim su se svi složili. Da će se jednom krenuti protiv Rusa, ta, to je bar jasno
kao Sunce. Na to se trebalo misliti ranije, kad je Ivan još stajao s druge strane
Visle. Ali tek sad, kad Adolfa više nema, pa ni drugih glavešina, poput
Goebbelsa, Himmlera i tko zna koga još, ili su nadrljali kao Göring, sad smo
opet na cijeni.
»No naše iskustvo s fronte bio bi sjajan bedem protiv crvene najezde. Mi
znamo što to znači, boriti se protiv Ivana, pogotovo zimi. O tome Amer nema
pojma.«
»Bez mene. Ja ću zbrisati prije nego što se to dogodi. Dvije godine pred
Lenjingradom, pa onda Pripjatske močvare, a na kraju na Odri, to je sasvim
dovoljno!«
Ali i ta glasina o mogućoj budućnosti - jer nekoliko godina kasnije, kad su
se, ovdje Adenauer, tamo Ulbricht, prikrpali pobjednicima, postajale su i jedna i
druga njemačka vojska - izgubila se s vremenom, a da nikad nije u potpunosti
sišla s kursa.
 Ali čak i kad je najvrelija od svih zahodskih parola još imala dovoljno
slušatelja i prenositelja - a neki oficiri već su počeli čistiti svoja odlikovanja -
ona nije uspjela zaustaviti logorsku potrebu za općom i specijalističkom
nastavom, biblijskom pobožnošću i umjetničkim užicima. Što se ticalo mene i
mojih kolega s tečaja, nitko nije želio u američkoj uniformi spašavati ni Zapad ni
bilo što drugo. Miroljubivo smo se i dalje prepuštali kulinarskom umrtvljivanju
nesnosne gladi.
Vjerojatno mi se stoga čini da je dvostruki sat na temu guske, koji je
uslijedio odmah ili ubrzo nakon obrade svinje, bio koristan za moju kasnije
iživljenu kulinarsku strast, a k tome još i bitan za moj daljnji razvoj. Pogledam li
unazad, vidim se kao zakočenog mladića, koji usrdno gladi svoju difuznu
požudu, a s druge strane, kao rano ostarjela cinika, koji je vidio raščerečene
mrtvace i vojnike kako se klate obješeni na stablima. Kao opečeno dijete, kojem
je svaka vjera, ma u što god - bilo u Boga ili u Vodu - svedena na ništicu,
priznavao sam, s izuzetkom svog kaplara s kojim sam u tmastoj šumi pjevao o
malom Hänschenu, samo još jedan autoritet: onog mršavog, već posijedjelog
čovjeka, čije su se obrve mogle češljati. On je znao kako da riječima i gestama
mojoj gladi oduzme žalac, ma bilo to i samo za nekoliko sati.
Tako je naš šef kuhinje, kojem je, dok nas je poučavao, zacijelo još mnogo
stoke za klanje dospjelo pod nož, koji je salamurio meso divljači, pretvorio
ponešto u kobasicu, te pravilno ukusno pripremao ribe i rakove, kao zaklinjuća
snaga ostao do te mjere prisutan u mom životu, da me još i danas nadzire, dok
ovnov but nadijevam češnjakom i kaduljom ili skidam kožu s telećeg jezika.
Tako sam se u njegov majstorski nadzor mogao pouzdati i kad sam se
naočigled jedne očišćene guske, što sam je za jedno Martinje u Friedenauer
Niedstrasse pripremao za večeru, na koju je bio pozvan filozof Ernst Bloch, po
pitanju nadjeva morao odlučiti između nadjeva jabuka i kestena koje je
preporučio majstor. Za što god da bih se odlučio, učeniku je bio ucijepljen
poučak: »Nema guske bez crnog pelina!«
Tada, potkraj šezdesetih godina, kad se revolucija, zahvaljujući mnoštvu
uskličnika, dokazivala bar na papiru, ja sam prednost dao pitomim kestenima.
Blochu sam, osim polovice prsa, na tanjur stavio jedno krilo, a uz to i lažljivu
koščicu, što ga je smjesta ponukalo na poduži govor. Pohvalio je nadjev od
kestena, pa Anni, meni i našoj začuđenoj djeci, isprva ubrzano, potom
razvučeno, stao pričati svoju beskrajnu bajku o nezgotovljenom čovjeku, pri
čemu se, uz Thomasa Müntzera, dotakao Karla Marxa pa, izvedena iz njegove
mesijanske poruke, Old Shatterhanda, dakle i Karla Maya, grmeći kao Mojsije s
planine, iznenada je zapjevušio jedan Wagnerov motiv, potom se prisjetio
oralnog ishodišta književnosti, šaputavo uspravnom hodu uklonio s puta
nekoliko kamena spoticanja i napokon, nakon što je jednu drugu bajku ogulio do
kosti - jesu li to bili Ivica i Marica? - podigao oglodanu lažljivu koščicu uvis,
naredio svom proročkom čelu da zasja i zakleo se u svoj često citirani princip, ne
bi li već u sljedećem trenutku započeo hvalospjev lažljivim pričama u općenitom
i posebnom smislu.
Djeca za stolom - Franz, Raoul, Laura i mali Bruno - sjedili su razjapljenih
usta i slušali našeg posebnog gosta tako pobožno, kao ja nekoć svog majstora,
besarabijskog šefa kuhinje, kad je crni pelin kao začin naredio svakom budućem
guščjem nadjevu.
Iznenada je nestao. Nigdje više nije bilo šefa kuhinje, koji bi primamljivom
gestom - »Molit ću lijepo, gospodo« - mogao umiriti našu glad. Govorilo se da je
zapovijed za njegov premještaj došla sasvim odozgo. Posljednji put viđen je
navodno u džipu, u kojem je sjedio između dvojice vojnih policajaca s bijelo
lakiranim kacigama.
U istom trenutku javile su se glasine. General Patton, koji je zapovijedao
trećom američkom armijom i čija je mržnja prema Rusima, naglašena u raznim
govorima, pothranjivala sve one zahodske parole, prema kojima će nas ponovno
naoružati i rasporediti duž nove istočne fronte, taj ah, tako dalekovidni general
zatražio je navodno da mu šef kuhinje međunarodne reputacije bude osobni
kuhar i priprema jela za njega i njegove visoko rangirane goste.
Kad je general Patton kasnije navodno poginuo u prometnoj nezgodi,
ponovno su zaživjele glasine: tvrdilo se da je ubijen, najvjerojatnije otrovan.
Kako je bio upleten u slučaj ubojstva, uhitili su njegova osobnog kuhara, našeg
majstora imaginarne kuhinje. Zajedno s njim iza brave su se našli i drugi agenti i
sumnjivi likovi. Proces protiv zavjerenika i spisi koji su se pritom vodili, zatajeni
su, međutim, na nagovor jednog njemačkog specijalista za tajne službe. Tako je
nastala građa za roman ili film iz koje su se mogle raditi kobasice.
Što se mene tiče, tek što je majstor i navodni osobni kuhar otišao, glad me je
počela glodati još oštrijim zubima. Tek sada me draži da skiciram scenarij u
kojem bi kuharsko umijeće jugoistočne Europe generala Pattona navelo da
velikim riječima zaziva ponovni rat, a mog učitelja dovelo u opasnost, jer
ratoborni glasnogovornik nije samo za ruski NKWD neprilika koju valja
likvidirati, već i zapadne tajne službe gledaju kako bi ga ušutkale: Patton govori
previše, preglasno i prerano. Patton se ne može strpjeti. Patton mora nestati,
makar i uz pomoć nadjenute guske, u koju se umjesto crnog pelina umiješa jedan
drugi začin...
Otprilike tako moglo bi se, prema scenariju, iskušati pravila Hladnog rata,
minuciozno rastegnuti trenutak rođenja »Organizacije Gehlen« kao rasadnika
ubrzo osnovane njemačke tajne službe, a k tome još i biti koristan njemačkoj
filmskoj industriji.
Tek nakon što je logor na mjestu Vojnog vježbališta Grafenwöhr djelomice
ukinut, a mi krajem svibnja kamionima prevezeni u logor na otvorenom u
gornjobavarskom Bad Aiblingu, gdje smo ukopani u zemlju živjeli ispod
šatorskih krila, dok nas nekoliko tjedana kasnije nisu rasporedili i odvezli u radni
logor, glad se utišala, jer mi je uspjelo da uz pomoć moje robe za razmjenu,
sjajnih srebrnih znački Zapadnog bedema, poboljšam kalorijama siromašna
Morgenthauova sljedovanja.
Protuvrijednost, američke cigarete, za mene se naročito isplatila, jer me
duhan još uvijek nije dovodio u iskušenje. Utržio bih kruh i maslac od kikirikija.
Jedna limenka s kilogramom konzervirane govedine našla se u prikolici mojih
sjećanja. Uz nju su debele table čokolade. Čini mi se da sam utržio i veću zalihu
Giletteovih britvica, zasigurno ne za vlastite potrebe.
Jednom zgodom — bili smo još u Logoru Bad Aibling - za tri cigarete marke
Camel dobio sam vrećicu kumina, koji sam žvakao misleći pritom na svinjetinu
sa zeljem, začinjenu kuminom: bio je to recept velikog majstora.
Malo kumina dao sam i svom drugu s kojim sam na neprestanoj kiši čučao
pod šatorskim krilom i s tri kocke kockao za našu budućnost. To je on, zove se
Joseph, govori mi — odlučno tiho, čak i nježno - i ne izlazi mi iz misli.
Ja sam htio postati jedno, on drugo.
Ja sam rekao: »Postoji više istina.«
On je rekao: »Postoji samo jedna.«
Ja sam rekao: »Ne vjerujem više ni u što.«
On bi jednom dogmom osedlao drugu.
Ja sam viknuo: »Joseph, ti sigurno želiš postati veliki inkvizitor ili nešto još
više.«
On bi svaki put bacio veći broj i pritom citirao svetog Augustina, kao da su
mu njegove ispovijesti pred očima u latinskom izdanju.
Tako smo govorili i kockali iz dana u dan, sve dok njega jednog dana nisu
otpustili, jer je stanovao u Bavarskoj, dok sam ja, koji nisam imao osiguranu
adresu i stoga bio bez boravišta, prvo odveden na raskuživanje, a potom u radni
logor.
A tamo se govorkalo o dvama događajima, koji su se nas POW-ova ticali na
različite načine: s jedne strane, bilo je riječi o bacanju dviju atomskih bombi na
japanske gradove, čija imena nikad ranije nisam čuo. Prihvatili smo taj dvostruki
udar, jer za nas je drugi događaj bio stvarniji i mi smo ga jače osjećali: dijeta što
ju je propisao američki političar Morgenthau ukinuta je kasno ljeti. Došli smo na
preko tisuću kalorija. Čak je i osmina kobasice ulazila u dnevno sljedovanje.
Od tog trenutka mogli smo se smatrati zasićenijima od svih koji su s druge
strane bodljikave žice iznosili svoju glad na crno tržište. Od radnih kolona, koje
su u Augsburgu i Münchenu uklanjale ruševine, čuli smo da tamo civili stoje u
dugačkim redovima, ne bi li dobili ono malo što se još moglo pronaći u
pekarama i mesnicama. Njima je mir dodjeljivan u sve oskudnijim obrocima;
nama iza logorske ograde bilo je sve bolje i bolje. Uživjeli smo se u to,
osjećajući se zaštićeni u neslobodi.
Neki ratni zarobljenici, posebice oni, čija su mjesta stanovanja ostala na
područjima što su ih zaposjeli Rusi ili Poljaci, čak su se i bojali otpuštanja.
Moguće je da sam i ja bio jedan od njih. Bez vijesti o ocu i majci - jesu li sa
sestrom na vrijeme izbjegli iz Danziga ili su se utopili, jer su ih ukrcali na
Gustloff? - vidio sam se pokusno bez roditelja, domovine i korijena. Uživao sam
u tom samosaželjenju, isprobavao različite uloge i odnosio se prema sebi kao
prema siročetu. Posebice noću na slamarici.
Srećom bilo je drugova moje dobi, koji su bili u sličnim situacijama. Ali više
od mame i tate nedostajalo nam je nešto, što se moglo tek nedostatno izmaštati u
ženskim obrisima: kao nadomjestak mogli smo postati pederi. I ponekad, ne,
često, mi bismo posezali jedni za drugima i dirali se.
Onda se situacija ponovno poboljšala. Zahvaljujući svom školskom znanju
engleskog, kojim sam se neometeno koristio u svakoj prilici koja bi se ponudila,
zbog čega se ono amerikaniziralo, bio sam dodijeljen jednoj radnoj jedinici koja
je na području vojarni u Zračnoj luci Fürstenfeldbruck trebala biti zadužena za
pranje suda u vojnoj kuhinji US Air Forcea. U našoj nadležnosti bili su i guljenje
krumpira te čišćenje mrkvi. Svakog jutra kamionom su nas odvozili na mjesto
koje se inače moglo pronaći samo u bajci o zemlji izobilja.
U isto vrijeme tamo je i jedna skupina DP-a, kako su se prema skraćenici
natpisa na leđima nazivale raseljene osobe, dobila posao kao Kolona za pranje i
glačanje. Pola tuceta mladih Židova, koji su zahvaljujući sretnom slučaju
preživjeli različite koncentracijske logore i željeli otići u Palestinu, ali nisu
smjeli.
Poput nas čudili su se kolike su se količine ostataka hrane, brda pire
krumpira, mast od pečene slanine i kosturi pilića kojima su nedostajali samo prsa
i bataci, iz dana u dan bacali u kante za smeće. Kako smo tu rasipnost samo
nijemo promatrali, podvojeni osjećaji mogli su se samo naslutiti. Je li moguće da
je ogledalo u kojem sam dotad sliku pobjednika vidio uljepšanu odjednom
napuklo?
Židovima i nama, koji smo bili istih godina, pripalo je, doduše, dovoljno
ostataka hrane, ali to je ujedno bilo sve što nam je bilo zajedničko. Pod
nemarnim nadzorom, tukli smo se riječima, čim bi nam stanke dale priliku za to.
DP-i su medu sobom razgovarali uglavnom na jidišu ili poljskom. Ako bi
koristili njemačke riječi, one bi glasile »Van! brzo, brzo! Mirno! Začepi gubicu!
Marš pod plin!« Jezični suveniri jednog iskustva, u koje mi nismo htjeli
povjerovati.
Naš vokabular sastojao se od ponavljanja njemačkih vojničkih fraza: »Vi
podli psi! Vi što pišate u krevet! Vas bi trebalo dovesti u red!«
Ameri su se isprva smijali našim verbalnim okršajima. Bili su to bijeli GI-
ovi, za koje smo prali sude. GI-ove susjedne jedinice pogrdno su nazivali
»nigerima«. Mladi Židovi i mi slušali smo to bez riječi, jer je naša svađa bučala
na drukčije zaoranoj oranici.
Onda su nam pristupili pedagoški. Ali američki edukacijski oficir, čovjek s
naočalama i mekim glasom, koji je uvijek nosio svježe izglačane košulje, uzalud
se trudio, to više što mi, dakle, i ja, nismo htjeli povjerovati to što nam je
predočio: crno-bijele fotografije iz koncentracijskih logora Bergen-Belsen i
Ravensbrück... Vidio sam brda leševa i peći. Vidio sam ljude koji gladuju, koji
su umrli od gladi, preživjele od kojih su preostali samo još kosturi iz jednog
drugog svijeta. Nevjerojatno.
Ponavljali smo rečenice: »I to da su učinili Nijemci?«
»Nikad to Nijemci nisu učinili.«
»Nijemci tako nešto ne čine.«
A među sobom smo govorili: »Propaganda. Sve je to samo propaganda.«
Jedan izučeni zidar, koji je s nama, koji smo slovili kao mladi nacisti, u svrhu
preodgoja bio poslan na kratki posjet u Dachau, rekao je, nakon što su nas
stanicu po stanicu proveli kroz koncentracijski logor: »Jeste li vidjeli prostorije s
tuševima, navodno za plin? Bili su svježe ožbukani, to su Ameri sigurno
naknadno ugradili...«
Prošlo je dosta vremena, dok na mahove nisam shvatio i sam sebi
oklijevajući priznao da sam neznalice ili, točnije rečeno, bez želje da išta znam,
sudjelovao u zločinu koji se s godinama neće smanjiti, koji neće zastarjeti, od
kojeg još uvijek bolujem.
 Poput gladi, o krivnji i stidu koji je prati može se također reći da glođu i to
nemilice; ali gladovao sam samo neko vrijeme, dok stid...
Moju tvrdokornost nisu razmrvili argumenti edukacijskog oficira ni prejasne
fotografije, koje nam je podastro, zakočenost je popustila tek godinu dana
kasnije, kad sam na radiju - ne znam više gdje — čuo glas svog bivšeg vođe
mladeži na razini Reicha Baldura von Schiracha. Neposredno pred objavu
presuda, nürnberškim optuženicima za ratne zločine još jednom je dana riječ.
Kako bi rasteretio Hitlerovu mladež, Schirach je naglasio njeno neznanje i rekao
da je on, samo on, znao za planirano i izvršeno masovno uništenje kao konačno
rješenje židovskog pitanja.
Njemu sam morao vjerovati. Njemu sam vjerovao još uvijek. Ali dokle god
sam u kuhinjskoj jedinici radio kao perač suda i prevoditelj, ostao sam zakočen.
Jasno, mi smo izgubili rat. Pobjednici su bili nadmoćni brojčano, tenkovima,
avionima, a uz to i kalorijama. Ali fotografije?
Svađali smo se s našim vršnjacima Židovima. »Nacisti, vi ste nacisti!« vikali
su. Mi bismo uzvraćali: »Nosite se u Palestinu!«
Onda bismo se opet na isti način smijali nama neobičnim, čak i smiješnim
Amerikancima, posebice bespomoćnom edukacijskom oficiru, kojeg smo
pitanjima o čudno prezrivom odnosu prema »nigerima« dovodili u neugodan
položaj.
Čim bismo se zasitili svađe, razgovarali bismo prljavo o ženama,
nedostupnim projekcijama naših želja. Jer ne samo mi POW-ovi već i preživjela
djeca židovskih roditelja, bili smo gladni djevojaka, svako prema svojoj
predodžbi. Ameri, koji su posvuda pokazivali svoje pin-upove, djelovali su nam
smiješno.
Jednom ili dvaput jedan od DP-ova, kojeg su zvali Ben, pružio mi je šutke
limenku punu guste masti od pečenja, odmah nakon kontrole, prije nego što smo
se popeli na kamione, jer zapravo je bilo zabranjeno odnositi ostatke hrane u
logor.
Kad pogledam unazad, vidim Bena s crvenom kovrčavom kosom. O Benu i
Dieteru bilo je riječi u jednom govoru, koji sam u svibnju šezdeset i sedme
održao u Tel Avivu. Pozvalo me je bilo Sveučilište. Tada sam imao trideset i
devet godina, i zbog svoje sklonosti da sve o čemu se predugo šutjelo nazovem
imenom, slovio kao smutljivac.
Moje izlaganje imalo je naslov »Govor o navikavanju«. Održao sam ga na
njemačkom, jer su slušatelji bili uglavnom Židovi njemačkog podrijetla. U
sklopu govora pričao sam i o Benu i Dieteru, o oprečnoj kuhinjskoj četi i
edukacijskom oficiru koji je pokušao posredovati medu posvađanim skupinama.
U mom rukopisu zvao se Hermann Mautler, trideset i osme bio je prisiljen
pobjeći iz Austrije, emigrirao je u SAD, slovio kao završen povjesničar i
vjerovao u razum. Moja pripovijetka upletena u govor, što sam ga držao pred
preživjelom publikom, išla je u detalje njegova neuspjeha. I kad je danas, nakon
gotovo četrdeset godina vremenske distance, ponovno čitam, kao da je njegov
neuspjeh srodan mojoj uzaludnosti.
Ime Hermann Mautler doduše je izmišljeno, ali tu krhku osobu, za koju više
ne znam kako se zaista zvala, vidim jasnije negoli onog zakočenog dječaka,
kojeg pokušavam prepoznati na jednom ranom prikazu samog sebe; jer i Dicter
iz moje pripovijetke samo je dio mene.
Na taj način priče se održavaju svježima, jer su nepotpune, mora ih se
utoliko bogatije izmišljati. Nikad one nisu gotove. Uvijek čekaju priliku da ih se
nastavi ili ispriča na oprečan način. Poput priče o Josephu, bavarskom dječaku,
koji je zarana otpušten iz Logora Bad Aibling i s kojim sam nekoliko rastegnutih
dana zajedno trijebio uši, na kiši pod šatorskim krilom žvakao kumin i kockao za
našu budućnost. Bio je nježan svadljivac. O njemu moram neprestance pričati,
jer je taj Joseph, naime, još iz vremena ministriranja pisao pjesme poput mene,
ali je imao sasvim drukčije planove za budućnost...
Samo priča o Benu i Dieteru smije završiti, jer je kuhinjsku četu te jeseni,
nedugo nakon mog osamnaestog rođendana, zamijenila skupina starijih vojnika.
DP-ovi su ostali još neko vrijeme, vjerojatno dok im nije pošlo za rukom pronaći
način za odlazak u Palestinu, gdje su ih kao državno obećanje čekali Izrael kao
država i rat za ratom.
Edukacijski oficir kasnije je mogao napisati knjigu o posebnim problemima
pubertetskih stanovnika logora različitog podrijetla i svom hrabrom zakazivanju.
Meni je, međutim, promjena logora pomogla da se dokopam nečeg što nisam
poznavao, a zvalo se sloboda.
U mojoj prtljazi nalazilo se samo još nekoliko značaka Zapadnog bedema, ali
tu je bila i zaliha britvica, kad sam početkom zime s drugima premješten u
Lünerburger Heide. Na vojnim kamionima vozili smo se praznim autocestama
kroz brežuljkaste, a potom nizinske krajeve, koji su se mirno širili pred nama.
Rečeno nam je da nas se premješta zbog otpuštanja. S vremena na vrijeme
minirani mostovi i pokoja olupina tenka podsjećali su nas na užase koje smo
preživjeli. Tek što smo stigli, smješteni smo u barake u logoru Munster.
Engleski stražari zanimali su se za dio moje preostale robe za razmjenu:
dražesne bunkere Sigfried Linea. A kad su me onda s ovjerenom ispravom,
dezinficiranog i opskrbljenog posljednjim dnevnim sljedovanjem otpustili u
britansku okupacijsku zonu, našao sam se na širokom prostoru, obrubljenom
ruševinama. Tamo sam trebao isprobati meni nepoznatu slobodu.
Što na prvi pogled obmanjuje: dok ljuštim luk, oči mi plivaju u suzama. Tako
će se zamutiti ono što bi pri jasnom vidu bilo čitljivo. Moj jantar jasnije zadržava
ono što se u njemu prepoznaje kao umetak: isprva kao komarac ili sićušan pauk.
Potom bi se, međutim, u sjećanju mogao pojaviti drugi umetak, geler granate
začahuren u mom lijevom ramenu, takoreći kao uspomena.
Što mi je još preostalo iz rata i vremena provedenog u logoru, osim epizoda,
koje su povezane u anegdote ili kao istinite priče žele ostati varijabilne?
Isprva nevjerica, kad su me crno-bijele fotografije prvo užasnule, a potom
ušutkale. Uz to lekcije kojima su me naučili strah i glad. A zahvaljujući
kuharskom tečaju bez pribora - zazre li se od školske ploče i tragova od krede na
njoj - mogu zamisliti ono što najjače želim, pa čak i ono što mi je nedostižno,
zajedno s mirisom i usputnim zvukovima. I više od toga: naučio sam pozvati za
stol goste, koji putuju k meni iz daljine davno prošlih vremena, nedostaju mi kao
prerano preminule osobe - primjerice, prijatelji iz mladenačkih godina - ili
govore samo iz knjiga, slove kao mrtvaci, a ipak su živi.
Oni donose vijesti s druge zvijezde, svađaju se još i za stolom ili žele biti
izbavljeni uz pomoć tobože pobožnih priča, jer su se ukrutili u srednjovjekovne
kamene kipove.
Kasnije sam rastegnuo svoje vrijeme i napisao roman »Lumbur«, u čijoj
radnji goste iz svakog stoljeća molim da sjednu kako bih im mogao servirati jela:
sehonske haringe iz Dorotheinog gotičkog doba, kao osuđenikov posljednji
obrok fileki što ih je opatica Margarethe Rusch znala pripremiti svome ocu,
bakalar u umaku od kopra, kako ga je sluškinja Agnes pirjala za boležljivog
pjesnika Opitza, Amandina juha od krumpira za Ollefritza, pa i jelo od gljiva
kojim je Sophie punila teleću glavu, što mu je Napoleonov guverner, general
Rapp, izmakao samo sretnim slučajem, i bubrezi u umaku od gorušice Lene
Stubbes, kad joj je August Bebel bio gost, a ona mu predočila svoju »Proletersku
kuharicu«...
Tada, kad je glad glodala iznutra, ja sam dobro slušao svoga majstora. Čim
su sastojci bili povoljni, na mom jelovniku našle su se juhe od zraka, okruglice
od oblaka, kokoši od vjetra. Ja, koje mi je izmaklo u ranim godinama, mora da je
bilo prazna posuda. Tko god da ju je napunio, jedan besarabijski kuhar bio je
među tim ljudima. S njim, koji govori: »Molit ću lijepo, gospodo«, rado bih
sjedio za stolom.
Nad zemljom i pod zemljom

NEMA VIŠE BODLJIKAVE žice koja je vidokrugu propisivala vodoravne i

okomite crte. Mene ili njega, s laganom prtljagom u kojoj je bilo gotovo
kilogram trampljenog čaja, premjestili su u nešto što se zvalo sloboda i bilo je
ograničeno na britansku okupacijsku zonu kao prostor za kretanje.
Ali tko je komu dao slobodu? Kako je valjalo upotrijebiti taj poklon? Što je
obećavala ta trosložna riječ koja se s pomoću mnogobrojnih pridjeva mogla
tumačiti, proširivati, sužavati, čak pretvoriti u suprotnost?
Komadići sjećanja, sad ovako, sad onako razvrstani, krnje se sklapaju. Crtam
profil osobe koja je slučajno preživjela, ne, vidim zamrljan list papira, koji sam
ja, koji bih mogao biti ja ili bih to želio postati, nejasan nacrt kasnije
egzistencije.
Netko tko još uvijek ima razdjeljak na lijevoj strani i visok je metar
sedamdeset dva. Netko u obojenoj staroj vojničkoj odjeći, tko u međuvremenu
jednom tjedno brije paperje na bradi i mora se odlučiti za ponuđenu mu slobodu:
neprohodan teren. Ipak se odvažuje na prve korake.
Osim toga, dodvoravaju se idealne predodžbe - ozbiljan, zamišljen mladić, u
potrazi za smislom među ruševinama - koje su s oklijevanjem odbačene.
Spočetka mi ne polazi za rukom skicirati sliku mojeg tadašnjeg stanja.
Premalo je sigurnih činjenica. Osamnaest mi je godina. U trenutku otpuštanja
nisam pothranjen. Nemam uši, krećem se na gumenim potplatima američkih
cipela na vezanje i, gledano unatrag, ne izgledam loše.
No je li me u svakodnevnici zarobljeničkog logora prošlo mladenačko
kreveljenje, nije sigurno. Nagomilane zalihe engleskog čaja u egzotičnoj
ambalaži, koji je tadašnji nepušač mijenjao za cigarete i srebrne značke, te
goleme količine trampljenih žileta, sve je što imam. To je, osim nekih drangulija
i papira sa žvrljotinama, sav sadržaj mog ranca. A što oslikava moj unutarnji
život?
Čini se da su bezbožnom katoliku bila poznata tada opasna pitanja vjere, za
koja istovremeno nije mario. Naslućivati u njemu skrivenog ateista, značilo bi
pripisati mu neku drugu religiju.
On mozga. O čemu misli, nikakve riječi ne mogu opisati. No podosta
izvanjskoga nije izblijedjelo: na primjer, vojničke hlače i podstavljena američka
vjetrovka rđavocrvene boje. Vunena kapa - također iz američkih vojnih zaliha -
maslinastozeleno ga grije. Izgleda gotovo kao civil.
 Da bi me otpustili, morao sam dati adresu koju mi je, šaljući pozdrave majci,
tutnuo Filip, drug moje dobi. Zgodan deran s jamicama na anđeoskom licu čiji je
smijeh bio zarazan. Kao i ja, bio je obdaren onom lakoumnošću koja nas je
učinila dragovoljcima.
On je morao ostati u zarobljeničkom logoru Munster, odakle je njegova
radna kolona brodom prebačena u Englesku. Mene su pustili, jer se u mom - kao
što je pokazalo rendgensko snimanje - lijevom ramenu u međuvremenu
začahurio geler veličine graha. Zatočen je ondje i dandanas, nalik kukcu što
uhvaćen u jantaru nadživljava vrijeme. Čim bih kao ljevak - ne bih li se, u
početku, dokazao pred Anom, a sada pred Utom - zamahnuo da bacim kamen ili
loptu, šrapnel bi slao jasne signale: Pusti to! Spavam. Budiš me...
Za razliku od Phillipa, proglasili su me nesposobnim za vađenje rudače u
velškim rudnicima ugljena. Njegovoj su majci zajamčili da će se poslije vratiti,
sasvim sigurno. Moje prvo prebivalište, kao što je stajalo u prijavi boravišta na
policiji, bilo je u Freiheit-Koln-Mülheimu, hrpi ruševina u kojoj su kao nekim
čudom ponegdje preživjele ploče s nazivom ulice. Bile su pričvršćene na ostatke
fasade ili su poput putokaza visjele na šipkama što su stršile iz šljunka. Na
gomilama šljake bujao je maslačak, koji se spremao procvasti.
Poslije, kad sam poput psa ilegalno lutao američkom i francuskom
okupacijskom zonom u potrazi za nečim jestivim, mjestom za noćenje - te
gonjen drukčijom glađu - za dodirom drugog tijela, bile su to kulise drugih
razrušenih gradova, ispred kojih su me ploče s nazivima ulica upućivale na
pogrešan put ili preko hrpa šljunka ispod kojih su vjerojatno bili zatrpani
poginuli.
U javi ili u snu: još uvijek hodam utrtim stazama između preostalih zidova,
zastajem, kao da tražim put, na brdu od šute, a medu zubima još uvijek škripuće,
jer je u zraku prašina od kamena i žbuke ...
Majka mog druga, okretna osoba obojene ili prave pravcate plavocrne kose,
koja je u cigaršpicu pušila cigaretu za cigaretom odmah me uvela u praksu
trgovine na crno. Miješana marmelada, umjetni med, američki maslac od
kikirikija, gramofonske igle i kremen, a i baterije za džepne svjetiljke, što bih
sve prethodno izvagao i prebrojio, dobro su se trampile. Osim toga, kao kapital
sam priložio i jedan dio svojih britvica, tako da sam ubrzo raspolagao
gotovinom. Od ranog jutra do kasno navečer dolazila bi klijentela s približno
istovrijednom zamjenskom robom: za maslac su se mijenjale čak i bunde, medu
njima i jedna od srebrne lisice.
U svakodnevnom mnoštvu ljudi, poput nježne lutkice ispred zamišljene
publike, plešući je skakutala Philipova sestra. Rođena iz pjesme, bila je odsjaj
svoga brata. Uz šeširiće što ih je mijenjala, nosila je svilene čarape, mirisala na
svibanjsko zelenilo, ali bila je dostupna samo dugoprstim željama. Je li moguće
da me, prolebdjevši pokraj mene poput anđela, pomilovala po kosi?
Za nadomjestak sam bježao u kino i još uvijek je vidim, veliku, luksuznu
kinodvoranu kako nepokolebljivo stoji između ruševina, u kojoj je — i u ratna i
u mirnodopska vremena — najgledaniji film na programu bila »Tužna
romanca«. U glavnim ulogama nekoć slavna, meni poznata imena: Marianne
Hoppe, Paul Dahlke te Ferdinand Marian, koji je na zao glas došao u jednom
drugom filmu, »Židov Süss«.
»Tužna romanca« koja je tjednima punila veliko danziško kino Tobis već je u
pomoćniku Protuzračne obrane budila žudnju. Svaki put kad bi se uz pjevnu
melodiju »Časak između stvarnosti i sna« na ekranu pojavila ona, Hoppica... ona
ispred izloga..., ona u iskušenju..., sama u nevolji..., njezino lice nepomućene
vedrine..., smiješak što bi joj na tren preletio usnama..., njezina ljepota, tako
neprolazna...
Prije tri-četiri godine umro je, prešavši devedesetu, idol moje mladosti.
Kao što su nekoć u kölnskoj Hoher Strasse pred kioscima s namirnicama
stajali izgladnjeli ljudi, tako sada u redu čekaju pitanja: Jesam li kao trgovac na
crno koji se zvao kao i ja i nije imao nikakav cilj u ono doba, što me učinilo
poduzetnim, pokušao produžiti prekinuto školsko doba koje bi završilo
maturom?
Jesam li bio u potrazi za naučničkim mjestom i ako jesam, u kojem obrtu?
Jesu li mi otac, majka i sestra toliko bolno nedostajali da sam ih redovito
tražio na popisima izvješenim u uredima javne uprave?
Jesam li patio samo zbog sebe ili zbog stanja u svijetu oko mene, a posebice
zbog onoga što se veliko ili malo otisnuto zvalo »njemačka kolektivna krivnja«?
Je li moguće da se moja patnja samo zaodjenuta u gubitak roditelja i
domovine što me snašao?
Koje je još gubitke trebalo oplakivati?
Luk odgovara slijepim pjegama: Ne vidim sebe ni kao učenika koji bi
pokušao upisati neku kölnsku srednju školu ni kao nekoga koga bi privlačilo
naučničko mjesto. U Uredu za evidenciju izbjeglica i osoba koje su u
bombardiranju sve izgubile nisam podnio zahtjev za pronalaženje obitelji. Majka
mi je u sjećanju, istina, ostala kao nepromijenjena slika, ali nisam patio što je
nema. Nije me mučila čežnja za domom. Nije me kopkao nikakav osjećaj
krivnje.
 Činilo se da je mladić što luta između razvalina i ruševina bio zabrinut samo
za sebe, jer drugih se briga ne sjećam. Ali nisam li to ja u neopisivoj patnji
potražio utočište u kölnskoj Katedrali? Izvana oštećen div s dva tornja ostao je
uspravan, dok je grad što se sjatio oko njegove uznositosti bio sravnjen sa
zemljom.
Sigurno je samo to da sam u proljeće uz pomoć Phillipove sestre, kojoj sam
možda postao dosadan, dobio posao na jednom imanju u donjorajnskom kraju, u
okrugu Bergheim/Erft.
Da, bilo je proljeće. Vidim sebe kako jedva priučen posrćem iza pluga ili
vodim konja na uzdi, dok seljak ore. Oranje od jutra do mraka. Hrane je bilo
dovoljno. Mučila me je, međutim, druga glad, koju nije moglo baš ništa utažiti, a
koja je hranila moju nevolju, kako bi postala još veća i nepristojnija...
S debilnim slugom spavao sam u tijesnom sobičku. Na imanju je kao muzilja
radila i djevojka iz istočne Pruske, ovamo prisilno upućena s ocem, koji je bio
dobar još samo za tovljenje svinja, ali seljak, koji je osim svinja imao dvanaest
krava i četiri konja djevojku si je već prisvojio. Sa ženom je išao samo u crkvu,
svake nedjelje, toliki je katolik bio.
Na mojoj panoramskoj kutiji-pozornici, na kojoj se stalno nešto odigrava,
visoka i snažnih kostiju, ispred vrtne ograde ili u sjeni kolnog ulaza, između
kanti za mlijeko i obasjana Suncem, stoji Elsaba, tako se zvala. Ma gdje stala,
ma kamo hodala, ma gdje se sagnula, pojavljuje se njezina slika. Njezina je
privlačnost bila toliko snažna da sam slijedeći miris staje, na njoj izbacio iz sebe
sigurno desetke pjesama, čija su mi rime ispale prilično klimavo: pjesme
naškrabane između prorjeđivanja repe i cijepanja drva.
Predio baš nije odisao liričnošću: čas Suncem obasjan, na parcele podijeljen,
čas kišom zastrt krajolik koji nije dopuštao drugih uzvisina doli crkvenih
tornjeva.
Noću slugino hrkanje, danju seljakov glas što se oštro prolamao
četverokutom dvorišta, uz to deseci krava koje je ručno muzla božica potpuno
svijetlih trepavica. To se nije dalo izdržati. Krenuo sam tako dalje, ne utaživši
glad, ma koliko da sam se na imanju najeo na tuđ račun; glad koju sam i dalje
osjećao - to je na ljuskama luka sitno ispisan tekst - bila je druge vrste.
Došao sam sve do Saarlanda, gdje mi je adresa jednog drugog druga, kojeg
su također otpustili iz logora Munster, osigurala pravu perinu u tavanskom
sobičku kućice gdje sam stanovao s njegovom majkom, što me prihvatila kao
svog sina.
To podsjeća na dom, miriše na sigurnost, ali u Saarlandu se gladovalo još
strašnije nego drugdje. Francuska okupacijska snaga željela je naknadno kazniti
sve Saarlanđane, a ne samo one koji su trideset pete glasovali za »Natrag u
Reich«. Kućica je bila jedna od onih u nizu nedaleko od Merziga.
S drugom, čije pravo ime nikada nisam saznao — zvali smo ga Kongo — i
koji je u što skorije vrijeme želio otići u francusku Legiju stranaca - već se vidio
kako se pod pustinjskim nebom bori protiv berberskih pobunjenika — u
prepunim vlakom otputovao sam na selo, sve do Hunsrücka, gdje je, kako smo
mislili, bio kraj svijeta, tako se turobno taj krajolik brežuljkao.
Takve vožnje vlakom u ono su doba bile uobičajene i zvali smo ih
nabavljačkim pohodima na selo. Preostali engleski čaj, britvice i posvuda tražen
kremen, koji su bili moj prihod od trgovine na crno u Kölnu, mijenjali smo za
krumpir i kupus. Išli smo od imanja do imanja i ponekad ostali kratkih rukava.
Osim mjerljive i brojive razmjenske robe nudio sam, međutim, još ponešto.
Kad sam vidljivo trudnoj seljanki, koja je s već udomaćenim francuskim
radnikom zadovoljno dijelila stol i postelju, lakoumno i s puno razumijevanja
prorekao budućnost iz dlana, kao honorar nas je zapao grumen ovčjeg sira i
dimljena slanina; toliko je bila zadovoljna seljanka za stolom što sam joj iz crta
dlana uspio proreći ako ne baš trajnu, a ono podužu muževu odsutnost. On se od
četrdeset treće vodio kao nestao na Istočnoj fronti, ali bio je prisutan na
fotografiji što je stajala u okviru.
Gdje sam naučio to sumnjivo umijeće? Je li mi bilo urođeno? Jesam li ga
pokupio od Cigana koji su preko granice slobodnog grada dolazili iz Poljske i u
mom djetinjstvu na langfuhrskim ulicama nisu bili traženi samo kao brusači
škara i kotlokrpe?
Vjerojatno se u Gornjoj Falačkoj, gdje sam u velikom logoru za ratne
zarobljenike radi razonode i kao sredstvo protiv stvarne gladi položio tečaj
zamišljenog kuhanja, davao tečaj na kojem je predmet čitanje iz dlana privukao
učenika poput mene?
Bilo da mi je to bilo urođeno, bilo da sam to prekopirao ili naučio, sigurno je
da nisam ni pred čim prezao kad sam u zabačenom Hunsrücku tako
profesionalno uspio zazvati pozitivan tijek budućnosti; onoliko koliko su crte
dlana jednoznačno govorile u prilog seljanki i njezinom drugu za stolom i u
postelji toliko je moje gatanje iz dlana bilo isplatljivije i kaloričnije.
Slanina ipak nije bila najveći dobitak u nabavljačkim pohodima na
Hunsrück. Seljankina šogorica, koja je u rurskoj oblasti u bombardiranju sve
izgubila i na imanju našla sklonište i posao, iskazala je posebnu naklonost prema
meni, koja nije baš ničim mjerljiva.
 Zapravo ju je moj drug Kongo, kamo god da je krenula, pratio u stopu, ali
nikad nije dobio priliku. Poprilično izgreben i psujući kao seoski sluga,
teturajući izlazi iz staje i opet se smije, jer dobre je ćudi. Plećat momak, koji je
stvari uzimao onakvima kakve jesu.
Njemu je rat trajao prekratko. Bio je nepopravljiv pustolov. Vjerojatno mi je
zbog toga bio uzor: kad je sredinom pedesetih godina u frankfurtskom
Studentskom kazalištu postavljen moj prvi komad, dvočinka »Poplava«, u njoj je
u liku legionara koji se vraća kući opisan tip sličnih osobina. Prijatelj Leo zove
ga Kongo. Prošli su Laos, Indokinu i glume izgubljenog sina...
Sreća mi se nasmiješila tek na putu do obližnjeg željezničkog kolodvora.
Šogorica seljakove žene pomogla nam je da vreću krumpira, glavice zelja,
grumen ovčjeg sira, komad ugrabljene slanine i još koješta što smo trampom
skupili kod seljaka - vrećicu suhog graha? - u ručnim kolicima prevezemo do
kolodvora.
Obasjani mjesečinom, krenuli smo na put što se na početku strmo penjao
poljem, a zatim se tri-tri i pol kilometara strmo spuštao; razdaljina i vremenskih
razmaka teško se sjetiti.
Kongo je vukao kolica i nije dao da ga zamijenimo. Mi smo hodali za njim,
najprije šutljivi, a potom smo se razbrbljali. Razgovarali smo o filmovima, ali
nismo se držali za ruke, to ne. Paru jednake visine svidjela se mlada glumica
koju je ona zvala »Knef« i tako prije drugih najavila njezinu kasniju slavu na
nebu kinematografskih zvijezda. Film koji sam nedavno gledao na Trećem
programu zvao se »Pod mostovima«.
Budući da se spori putnički vlak za Bad Kreuznach mogao očekivati tek za
više od dva sata, Kongo je legao na klupu u čekaonici i odmah zaspao. Mi smo
stajali ispred barake za koju se po oljuštenim slovima znalo da je željeznički
kolodvor. Mjesecu i oblacima žurilo se. Što se još moglo vidjeti, reći, učiniti ili
samo zaželjeti?
Mlada me žena s ručnim kolicima, što sam je doživljavao kao djevojku,
zamolila da je otpratim komad puta, ne zato što se bojala, jednostavno tako.
Mora da je to bilo u rano ljeto i da se Mjesec bližio uštapu. S obje strane
poljskog puta bile su složene hrpe netom pokošena sijena koje mi na putu do
stanice nisu ništa govorile. U pravilnom razmaku prostirale su se do ruba šume
što je poput tamnog poruba omeđivao nebo. Oblaci bi na tren zasjenili taj red, a
onda bi sijeno mamilo srebrnasto se sjajeći. A možda su nam se zgrnute hrpe
sijena neprestano nudile već na putu do željezničkog kolodvora. Sad mi se
učinilo da pokošena livada jače miriše.
 Čim smo se od stanice, zaspalog prijatelja i skupljenih zaliha udaljili onoliko
koliko bi doletio kamen - ili nam je trebalo više - spustio sam prazne tačke, a ona
me uzela za ruku. Nešto nas je s puta povuklo na obližnju hrpu sijena.
Mora da sam to zaista bio ja, koji je poslušno krenuo za njom u sijeno, jer
Inge se - ne samo zato što mi je bila prva - sjećam po ne jednoj pojedinosti.
Široko joj je lice, nalik punom Mjesecu pred sam uštap, bilo posuto pjegama. Ali
one u sijenu nisu bile važne. Poprilično je sigurno da su joj oči, koje nije
zatvorila, bile prije zelene nego sive boje. Njezine su mi se ruke, grube od rada u
polju, učinile velikim. Znale su kako da mi pomognu.
Naravno da je sijeno nezaboravno mirisalo. Budući da sam, onako izgladnio,
bio suviše požudan, morala me poučiti da budem sporiji, manje nasrtljiv i ruku
nježnih poput njenih.
Toliko je toga trebalo otkriti, što je bilo vlažno i duboko. Sve je bilo blizu,
moglo se dotaknuti, što mi se nudilo kao meko i okruglo, što se ugibalo. Za
kakve smo sve zvukove i životinjske glasove bili sposobni.
Tada nas je zapahnuo miris sijena. U njemu zarobljeni, okušali smo se u
ponavljanju. Ili je jednom bilo dovoljno? Možemo se samo nadati da se početnik
pokazao učenikom koji lako shvaća.
A zatim, nakon toga? Pretpostavimo da smo šaputali u sijenu, oboje ili samo
ja. Ne znam ni sam o čemu bi se to u sijenu moglo šaputati. Ali to da je Inge
odjednom počela govoriti, kao da se mora opravdati, to mi je ostalo u sjećanju.
Obitelj u ratnim okolnostima. Kuća u nizu na bochumskoj periferiji, srušena u
bombardiranju. Rekla je i da joj je zaručnik poginuo, dolje na Balkanu, još prije
dvije godine, jer su ondje posvuda partizani. I da bi kao rudar bio prijeko
potreban - bio bi službeno proglašen »prijeko potrebnim za rad u rudniku«
dodala je - ali tada su ga odmah pozvali u Staljingrad i valjda u inženjerce.
Najprije na obuku u Gross-Boschpol, zatim na fronti, a poslije je, kao što je
pisao, još samo gradio mostove u brdima...
Ispričala je još toga. Ali to je nestalo iz sjećanja, jednako kao i zaručnikovo
ime koje je stalno spominjala, iz navike prisno, kao da leži pokraj nje.
Zar sam to ja šaputao u sijenu? Možda nešto dubokoumno o zvjezdanom
nebu? O Mjesecu, čim bi se pojavio ili nestao? Možda i nešto poetsko, na brzinu
sklepano, jer uvijek kad bi me nešto uzdrmalo, sricao bih kratke stihove,
rimovane ili nerimovane.
Ili sam možda zamuckivao kad me pomalo zabrinuto ili iz čiste radoznalosti
upitala što želim, kojim bih se zanimanjem volio baviti? Jesam li već tada, u
sijenu, rekao: »Naravno, umjetnik!«?
 Kako se puteno sjaji ljuska ispod ljuske, to luk ne zna. Samo prazna mjesta u
unakaženom tekstu. Osim ako ne tumačim ono što, nečitljivo, izmiče pa sam
nešto pokušavam konstruirati ...
U mom sjećanju, prekrivenom slojem uvijek drukčije razvrstanog otpada,
Ingu sam, ili to samo ja tako mislim, ne znam više čime, nagnao u smijeh, ali ne
i ona mene; jer kad se početnik pokraj nje obasjan Mjesecom pred uštapom
rastužio kao životinja i nije znao od čega i zašto, nije više pomoglo ni milovanje
ni tješenje. Čini se da je i miris pokošene livade postao nepodnošljiv.
Kad smo ustali i kad je ona potražila gaćice, a ja prčkao oko gumba na
hlačama, iz nas je hrpa sijena ostala polegnuta. Zatim smo se očistili od
slamčica, ali svatko od svojih, pretpostavljam. Kad je Inga sijeno ponovno
počela slagati na hrpu, vjerojatno sam joj pomogao. Izdaleka gledano: par što
noću radi u polju.
Nakon toga je osjećaj neutješne osamljenosti nestao. Ne, nismo ni pjevali ni
pjevušili dok sam Ingi pomagao da naš krevet dovede u ravninu s drugima: četiri
marljive ruke.
Nije sigurno je li dodala: »Javi mi se razglednicom, ako želiš«, kad mi je
rekla prezime, koje je završavalo nekako poljski, na kowiak ili ski, slično
prezimenu nekog nogometaša iz Ruhrske oblasti.
To je bilo sve. Ili možda nije? Možda ipak oklijevanje, ali samo na tren?
Zatim smo krenuli u suprotnim smjerovima, ona s praznim tačkama.
Bit će da sam to bio ja, koji se već prvi put, kao da je tomu vičan, nije
osvrtao. Ono što je bilo, bilo je. »Ne okrećite se«, savjetuje jedna dječja
pjesmica i kaže pjesma koju sam napisao kasnije, mnogo kasnije.
Na kratkom ili pak dužem putu netko je ipak omirisao prste lijeve ruke, kao
da ono što je bilo dohvatljivo još prije nekoliko časaka, želi kao vlasništvo
zadržati u sjećanju.
Kad sam u čekaonici sjeo pokraj zaspalog prijatelja čije je lice Inga izgrebla,
na sebi sam još uvijek osjećao njezin miris i miris sijena. A kad smo s plijenom
što smo ga skupili na selu krenuli prema Bad Kreuznachu, Kongo se sve vrijeme
dobroćudno cerio, iako nije rekao ništa ružno...
Do danas. Prati me glas naglih odlazaka. Čemu ta žurba? Kao da sam gonjen
strahom morao bježati. To je trajalo, dok se konačno nije pojavio vlak. Vrijeme
je prolazilo neiskorišteno.
Sad kad je prekasno, pitam se: zar nisi mogao s onom koja se zvala Inge leći
na sljedeću hrpu sijena, a zatim - ubrzo ponovno gladan - na neku novu hrpu
sijena?
 Da, zašto natrag u izgladnio Saarland? U Hunsrücku, u tom kraju, ma koliko
se, Bogu iza leđa, katolički brežuljkao, mogao si se malo-pomalo udomaćiti i on
bi postao materijal za film, prikladan za seriju.
Tvoj drug Kongo i bez tebe bi odmaglio, ali opskrbljen krumpirima,
glavicama kupusa, grumenom sira i drugim što je bilo protuvrijednost za tvoje
umijeće čitanja iz dlana; on je, budući da mu nije bilo dosta rata, ionako želio
otići u Alžir ili Maroko, ne bi li ondje ostavio kosti u čast Grande Nation.
Seljakovoj bi pak ženi, od vremena do vremena, povoljnim tumačenjem crta
dlana pomogao da bezbrižno spava i da, kao što je prognozirano, lako rodi. A da
se jednog dana na dvorišnim vratima ipak pojavio seljak nestao o Rusiji... Kasni
povratnik iz rata... Vani, na vratima...
Još sam često s lijeve i desne strane polja ogrtao sijeno, ne toliko zbog mlade
žene široka lica, obasjanog mjesečinom i prepunog pjega, koliko zbog potrage za
sobom, onim izgubljenim Ja ranih godina: no ostao je samo zvuk i miris
šeprtljanja mog prvog, prežurnog pokušaja da dvoje postanu jedno tijelo; taj
napor zovemo još i ljubavlju.
Nakon toga rupe, smetnje u slici. Ništa što bi imalo okus po novim
osvajanjima ili se dalo napuhali do neke pustolovine. Ali godišnje doba
neizbrisivo mi je ostalo u sjećanju: još uvijek je rano ljeto četrdeset šeste.
Nigdje se ne zadržavajući, nastavljam put: sad sam u Weserbergerlandu, a
potom u hessenskom graničnom području američke okupacijske zone, te
naposljetku, ponovno legalno, kod Britanaca u Göttingenu, pošto sam u kraju
Norten-Hardenberg nekoliko dana bio na košti kod još jednog logorskog druga,
seljačkog sina s blagom govornom manom.
Ali nema više stogova sijena. Više se nije gatalo iz dlana za novčanu
naknadu. Ništa doli besciljnog nemira kojem nije bilo privlačno nijedno
prebivalište. No mora da sam se tu i tamo prijavio na policiji ne bih li dobio ono
osnovno, markice za hranu.
Što sam to tražio u Göttingenu? Sasvim sigurno ne Sveučilište. Od petnaeste
godine nisam školu vidio iznutra. Nastavnici su me odbijali i zato stranice mojih
rukopisa kasnije pune pučkoškolski štreberi poput gospođice Spollenhauer u
poglavlju »Satnica« u »Limenom bubnju«, ili nastavnik tjelesnog Mallenbrandt
iz »Mačke i miša«, potom siroti Starusch kao profesor u »Lokalnoj anesteziji«,
te naposljetku profesorski par bez djece, Harm i Dörte, u »Iz glave rođeni ili
zašto Nijemci izumiru«; pedagozi su mi uvijek bili zahvalna tema. Čak i jedan
dramski komad, »Trideset dva zuba«, ne govori samo o higijeni nego i o
pedagoškom ludilu.
 Izvan škole sam, istina, naučio karabin devedeset osam rastaviti na sastavne
dijelove te ga u nekoliko minuta ponovno sastaviti u pušku spremnu za paljbu,
znao sam, istina, opslužiti napravu za paljenje na Protuzračnom topu osam-
zarez-osam te tenkovsku cijev - bio sam obučen topnik - isto tako su me izdrilali
da munjevitom brzinom pronađem zaklon, da na zapovijed kažem;
»Razumijem«, te da stupam u vojničkoj vrsti; poslije sam naučio kako da ni iz
čega spravim nešto jestivo, da nanjušim opasnost, a to znači izbjegnem »oštre
pse« poljske žandarmerije, a i kako da podnesem pogled na raskomadane leševe
i dvored obješenih vojnika; od straha sam se popišao u gaće, brzo sam naučio
bojati se, u šumi sam počeo pjevati, mogao sam spavati stojećke i pobjeći u
spasonosni svijet izmišljenih priča, mogao sam bez masnoće, mesa i ribe i
ikakva povrća pripremiti ukusna pečenja i juhe te, osim toga, pozvati za stol
goste iz najdavnijih vremena, čak i pročitati budućnost iz dlana, ali od završne
školske svjedodžbe koja bi mi omogućila upis na fakultet dijelili su me svjetovi.
Tada sam na göttingenskom željezničkom kolodvoru - često sam se potucao
u blizini kolodvora prepunih ljudske vreve — susreo školskog druga iz davnih
vremena. Nisam siguran jesam li sjedio s njim u klupi, ili u klupi ispred ili iza
njega, i je li to bilo u Conradinumu, u Srednjoj školi sv. Petra ili u Gimnaziji sv.
Ivana.
Obratio mi se, očito razumno, jer krenuo sam za njim kroz grad pošteđen
ratnih bombardiranja, onamo gdje je u nužnom smještaju za izbjeglice s Istoka
živio s majkom, ali bez odrasle sestre.
Takozvane barake za nužni smještaj, polukružne i od žljebastog lima, nizale
su se u redovima između kojih se sušilo rublje. Ondje se za mene našlo samo
juhe od prekrupe s tvrdim jezgrama kupusa te poljski krevet. Njezin najstariji sin
poginuo je u borbama za samostan Monte Cassino, a muž kojeg su Rusi uhitili i
odveli u nepoznatom pravcu vodio se kao nestao. Sin koji je ostao trebao je
nadomjestiti ono što joj je nedostajalo.
Nakon nekoliko dana moj — kako je tvrdio - školski drug iz klupe,
nagovorio me da krenem u posebnu gimnaziju u kojoj se moglo nadoknaditi
propušteno te proživljene godine ponovno osvježiti marljivim biflanjem riječi.
Uvjeravao me da se ondje naknadno može mutirati u učenika te na kraju čak
položiti maturu. Da njemu, koji već ima školsku torbu, iako od umjetne kože, to
nedostaje, jednako kao što nedostaje i meni koji nosim samo taj svoj ranac. Da si
bez mature, pola čovjeka. I da su i drugi u istom sosu. »Zar ne možeš skopčati!
Čovjek bez mature je nitko i ništa.«
Izdržao sam nešto više od jednog školskog sata. Prvi smo sat prežvakavali
latinski. To je još nekako išlo. Latinski je latinski. Ali drugi je sat bio posvećen
povijesti, mojem nekad omiljenom predmetu. Njegovo područje omeđeno
širokim vremenskim lukom nudilo je dovoljno praznih prostora u kojima je moja
mašta mogla naći utočište i gdje se smjelo naseliti izmišljeno osoblje, u pravilu
odjeveno u srednjovjekovne kostime i upleteno u beskonačne ratove. Što je
čovjek? Ništa drugo doli čestica, sudionik, pasivni promatrač, komadić u
necjelovitom dijelu povijesti. Otprilike kao šarenu loptu, svaki put drukčijih
boja, koju napucavaju prema sredini livade, mora da sam se takvim vidio dok
sam ponovno grijao školsku klupu.
Iako sam zaboravio mnogo toga iz tog razdoblja mog naukovanja, na
primjer, broj učenika koji su nakon sata latinskog došli na sljedeći sat - svi su bili
stariji od nas za ratne godine - lice profesora povijesti jasno vidim: niska rasta,
žilav, s jež-frizurom i bez naočala, ali s leptir-kravatom oko vrata hodao je gore-
dolje prolazom između redova školskih klupa, okrenuo bi se na peti i odjednom
ukopao na mjestu kao po neopozivoj naredbi apsolutnog duha, te bi započeo sat
sa klasičnim pitanjem:»Gdje smo stali?«, na koje bi odmah i odgovorio:»Na
emskoj depeši.«
To je bilo u nastavnom planu. Ali ja nisam stao na emskoj depeši i
Bismarckovim muljažama. Što se mene ticala sedamdeseta-sedamdesetprva?
Moj ubrzani tečaj onoga što se zove ratno iskustvo bio je novijeg datuma. A
on je tek nedavno završio.
Njegove sam lekcije još uvijek svladavao u dnevnim i noćnim snovima.
Nigdje ja nisam stao.
Što mi je mogao ponuditi rat u kojem je njemačko jedinstvo bilo iskovano
krvlju i željezom?
Što sam ja imao s emskom depešom?
Što se još trebalo prežvakati i kojim se to nadnevcima moralo zakovati
sjećanje?
I koji je to vremenski razmak - moj? - taj profa želio izostaviti, preskočiti,
izbrisati i prešutjeti kao mučan?
Kao da je spominjanjem zlokobne depeše profesor niskog rasta izrekao za
mene ključnu riječ, ustao sam, uzeo svoj ranac - koji mi je uvijek bio nadohvat
ruke, te šutke i zauvijek napustio - nisu me zaustavile riječi pedagoških
autoriteta - ne samo razred za bivše sudionike rata koji su zaostali u školskom
gradivu nego i školu, te njezinu iz principa zaostalu malograđanštinu. Može biti
da sam čak uživao u tom svom odlasku.
Svog školskog druga, koji je sigurno maturirao i nakon toga se vjerojatno
cijeli život smatrao punovrijednom osobom, nisam više nikad sreo. Budući da
moj izdavač i tiskara imaju sjedište u göttingenskoj Düsterer Strasse, u
Göttingen uvijek rado putujem iz ne samo jednog razloga.
Iako su sve sporedne radnje upravo skicirane zgode pomalo mutne, jedan mi
se susret posebne vrste itekako urezao u pamćenje. Odmah nakon mog konačnog
napuštanja škole našao sam se u kolodvorskoj čekaonici.
Kamo sam naumio? Jesam li imao kakav plan puta?
Je li me opet nešto spontano vuklo na jug? Samo da nestanem, pa bilo i na
ilegalan način, samo u američku okupacijsku zonu gdje sam se, tražeći ga u
nekoj bavarskoj selendri između Altötinga i Freilassinga, nadao susretu sa
svojim starim drugom Josephom, ne bih li još jednom bacajući ždrijeb potražio
zgoditak u budućnosti?
Vidim sebe kako u čekaonici göttingenskog kolodvora bespomoćno tražim
slobodno mjesto na zauzetim klupama. Preko kovčega i zavežljaja. U zagušljivu
zraku prepune čekaonice. Pokraj mene - kao da sam ga odabrao - primjerak
vječnog kaplara kakvog najviše volim, u obojenoj staroj odjeći i prepoznatljivog
po dvije oznake na desnom rukavu.
Čini se da sam bio pretplaćen na takve. Kao i na onog kaplara koji me kao
žutokljunca izveo iz tamne šume, i na ovog se muškarca, koji je, istina, bio nešto
viši, koščatiji i zbijeniji, čovjek mogao osloniti. Rekao sam sebi: u nekoga tko
nikad nije želio postati podoficir čovjek se može pouzdati. Domišljat, lukav,
prefrigan, uvijek bi se izvukao. Napad, rovovski rat, borba prsa o prsa,
protunapad, povlačenje, sve je vrste ratovanja poznavao. Uvijek pronađe izlaz,
izvukao se; iako je invalid, u takvoga se možeš uzdati.
Ispružene drvene noge sjedio je pokraj mene i pušio lulu. Nešto čiji se sastav
nije mogao odrediti, duhanu samo nalik. Muškarac je izgledao kao da nije
preživio samo zadnji nego i Tridesetogodišnji, pa i Sedmogodišnji rat: neuništiv
tip. Vojničku kapu zabacio je na zatiljak. A naš je razgovor započeo otprilike
ovako: »I, dečko, ne znaš kamo bi, ha?«
Drvena se noga nije vidjela, ono što je prekrivala obojena tkanina moglo se
samo naslućivati i tek će poslije postati važno. »Da skočimo do Hannovera, i
ondje ima kolodvora? Možda ondje nešto smislimo...«
Popeli smo se, dakle, na spori putnički vlak i stojećke se truckali desetak i
više stanica. Nakon poprilična naguravanja našli smo mjesto u prepunom
odjeljku za nepušače, zbog čega se lula mog kaplara nije previše zabrinjavala.
Trava se iz nje vraški dimila.
S cigaretom u ruci iz ranca je izvukao okrajak i komad kobasice za koju je
tvrdio da je iz Eichsfelda, gdje se rade, kao što znamo, najbolje kobasice.
Nožićem, kakve su imali padobranci, rezao je prst debele kolutiće, više meni
nego sebi, jer on je i dalje pušio. Hranio je svog pajdaša, kako ga je zvao.
Koliko se sjećam, žvakao sam sušenu krvavicu u kojoj se pomalo osjećao
okus dimljene kobasice za mazanje i mesne kobasice. U svakom slučaju, on je
pušio, dok sam ja, utonuvši u zbrkane misli, žvakao i promatrao brežuljkast kraj
slijeva i zdesna.
Kad se neka gospođa koja je sjedila preko puta mene i nosila okrugli plitki
šešir iz predratnih vremena požalila na dim vrškom prsta pokazavši na pločicu s
natpisom »Zabranjeno pušenje« te je demonstrativno zakašljavši nastavila
lamentirati, kreštavim glasom pozvala čak i konduktera, a potom i druge
suputnike u odjeljku počela huškati »protiv nepristojna ometanja dimom«, pri
čemu je st u riječci »nepristojno« izgovarala na vršku jezika, na način kako to
čine Hannoveranci koji se prave otmjeni, moj je drug, koji me zvao pajdašem,
podigao desnu ruku u kojoj je držao nož što se sjajio od masti, prijeteći
zamahnuo njime te se s lulom u slobodnoj ruci jednu dugačku sekundu ukočio u
tom stavu. Zatim je oštricu noža iznenada zabio u desno bedro, gdje je nož još
dugo podrhtavao. Užasnuta, gospođa sa šeširom pobjegla je iz odjeljka. Na
njezino se mjesto odmah ubacio netko iz hodnika. Negdašnji kaplar otkočio je
nož, sklopio ga, a potom istresao duhan iz lule. Polako smo se približavali
Hannoveru.
Ono čega se sjećam spontane snimke usputnih trenutaka. Tadašnji nijemi
žderač kolutića kobasica još uvijek vidi kako podrhtava nož zabijen u drveno
bedro, ali nije siguran je li se ta zgoda dogodila tijekom vožnje vlakom od
Göttingena do Hannovera ili je kulminirala u vožnji u suprotnom smjeru, preko
Kassela pa i dalje do Münchena, gdje sam u tom predjelu Bavarske, u Marktlu
am Inn ili u nekoj drugoj selendri, htio posjetiti svog druga Josepha, s kojim sam
prije godinu dana žvakao kim, kockao se u budućnost i prepirao oko bezgrešnog
začeća. Kod roditelja ga nisam našao. Vjerojatno je već bio u nekom sjemeništu
i usavršavao se u skolastičkim stegama. Sve je ispite položio s peticama, dok
sam ja...
Osim toga, ta se priča mogla dogoditi i s nekim drugim drugom koji je imao
drvenu nogu - takvih je bilo mnogo. Nije važno je li to bila krvavica ili dimljena
kobasica za mazanje, sklopiv džepni nožić ili običan nož, na putu ovamo ili
onamo: ono što sjećanje pohranjuje i zgusnuto ima u pričuvi sklapa se u sad
ovako, a sad onako ispričanu priču i ne zabrinjava se zbog podrijetla ili drugih
dvojbenosti.
 Činjenica je da me kaplar koji je ipak imao drvenu nogu i sjedio pokraj mene
u čekaonici göttingenskog kolodvora, s obzirom na moj gubitak prebivališta - a
čim smo stigli u Hannover - savjetovao da otidem na razgovor u Burbach-kalij,
d.d. i ondje pitam za posao. »Oni traže dečke za rad u rudniku. Ondje ćeš dobiti
markice za hranu za teške fizičke radnike, imat ćeš hrane koliko hoćeš i krov nad
glavom. Napravi to, mali!«
Dva druga ispred Glavnog kolodvora u Hannoveru pokraj spomenika nekom
Ernstu Augustu na konju od bronce izrešetane šrapnelima.
Što je stariji drug savjetovao, to je i učinjeno, jer ma kakav mladi pajdaš
onomad bio ili s vremenom postao, jedno ga je iskustvo snažno obilježilo: bio je
nepovjerljiv prema svima koji su se izdavali za odrasle, ali ne i prema
prepoznatljivom tipu kaplara. Takav tip čovjeka jako je dobro poznavao otkako
ga je netko, po zanimanju frizer, izveo iz šume kroz ruske linije fronte. Kad su
nekoliko dana poslije ruski tenkovi T 34 otvorili vatru na cestu kojom smo se
povlačili, granate su kaplaru tako raznijele noge da vjerojatno nije preživio; moj
prijatelj iz kolodvorske čekaonice ipak se izvukao s jednom drvenom nogom.
Njegov je savjet valjalo poslušati.
Osim toga, svidjele su mi se riječi »pod zemljom«. Jednostavno sam poželio
zavući se u unutrašnjost zemlje, ne morati više gledati krajolike koji se brzo
izmjenjuju, pobjeći, u zemlju propasti, iščeznuti, biti otpisan, a pritom, bude li to
prijeko potrebno, duboko pod zemljom raditi težak fizički posao koji se cijenio.
Možda sam se nadao da ću pod zemljom naći ono što se na danjem svjetlu nije
moglo vidjeti.
Iz zahvalnosti za njegov savjet pajdašu s drvenom nogom poklonio sam,
prije negoli sam otišao i učinio ono što mi je savjetovao, preostale markice za
cigarete, jer još uvijek nisam bio ovisan o tim užarenim štapićima koji su bez
konkurencije imali kupovnu moć stabilne valute; oni su bili moje bogatstvo koje
se dalo izbrojiti.
Otišao sam, dakle, na razgovor, nisam morao čekati, pitao sam za posao, a
Burbach-kalij, d.d. odmah me stavio na popis svog ljudstva kao spajača
vagoneta.
Moje radno mjesto bilo je rudniku Siegfrid l., nedaleko od sela Gross Kiesen
u okrugu Sarstedt. Ondje sam zadužio karabinsku svjetiljku i drvene cipele u
vlasništvu rudnika. Mjesto za spavanje našao sam na madracu gornjeg kreveta na
kat u baraci koja se doimala već godinama nastanjena.
Selo je bilo negdje između Hildesheima i Hannovera, u ravničarskom kraju
pogodnom za uzgajanje repe. Samo se na jugozapadnom obzoru plavkasto
brežuljkao Weserbergerland. Na površinama obraslim ranoljetnim zelenilom
stršio je toranj izvoznog dizala rudarskog okna, mlin, kotlovnica s kabinom za
kupanje i svlačionicom za rudare dograđenom sa strane, a uz to zgrada Uprave
nalik vili koja je sve nadvisivala, te navezena bjelkasta jalovina, ponegdje u
obliku brežuljka zaobljena vrha, a ponegdje koso odrezana i izdužena, na koji se
iz dana u dan navozilo novo isprano kamenje, jalovina: vagoneti su se kotrljali
uglavljeni u žičaru na koluturniku. Penjali su se dupkom puni, a ispražnjeni
kotrljali nizbrdo. U sjećanje mi se usjekao njihov zvuk koji se čas stišavao, čas
postajao sve glasniji, tako da i danas, čim se vlak iz Ratzeburga preko Lüneburga
i Hannovera počinje približavati Göttingenu, gdje je tiskara mog izdavača
Stiedla, pogledom tražim bjelkaste brežuljke jalovine što strše iz obrađenih
poljoprivrednih površina te tako nadživljavaju vrijeme, a u međuvremenu su se
stopili s krajolikom. Rudarska okna, pa i ono rudnika Siegfried I., zatvorena su i
ispražnjena već prije nekoliko desetljeća.
U baraci je bilo šest soba, u svakoj sobi meni dobro poznati kreveti na kat.
Hrana u kantini bila je jednolična, ali zasitna. Osim toga, markice za hranu koje
su rudari dobivali za teški fizički rad osiguravale su dodatne namirnice:
kobasice, sir, maslac i jaja za doručak ili prije kasne smjene. Protiv
pneumokonioze svaki se dan dobivala dodatna porcija mlijeka. U rudarskom su
se oknu nosile drvene cipele. U kupaonici i svlačionici preodjenuli bismo se,
vreću s odjećom objesili o strop i otuširali se po završetku smjene.
Moje radno mjesto spajača vagoneta bilo je na glavnoj transportnoj etaži na
devetsto pedeset metara dubine. Elektrificirani vlakovi vozili su kilometrima,
prazni ili puni materijala, komada kalijeve rudače, od otvora viših etaža do
dizala u glavnom imunom oknu, kroz koje su na znak zvona pri izmjeni smjena
rudari ulazili i izlazili. Moja je zadaća bila prikopčati prazne ili pune vagonete,
otkopčati ih ispred glavnog izvoznog okna te u vožnji do sljemenskih komora u
kojima se miniralo i lomilo stijenje bogato solju, otvoriti i zatvoriti vrata
vjetrenog izlaznog hodnika. Velika strka na propuhu. Posrtanje preko tračnica.
Nekoliko sam puta razbio koljeno.
Drugi spajači naučili su me poslu. U laganoj vožnji morao sam skočiti sa
zadnjeg vagoneta, trčati pokraj vlaka, razmaknuti kožnata krila vrata za
provjetravanje, propustiti vlak, zatvoriti vrata za provjetravanje, potrčati za
posljednjim vagonetom i u trku uskočiti u njega.
Sprovodnik električne lokomotive s kojim sam bio u smjeni najčešće mi je
dao dovoljno vremena, tako da samo jedanput, ili možda dvaput, nisam stigao
uskočiti pa sam ga morao sustići pješice, sam u dugačkom oknu.
 Takav užurban redoslijed miriše na krvavo rintanje i teško zarađene markice
za dodatne namirnice, ali taj rad i nije bio tako težak, jer je u gotovo svakoj
smjeni nestalo struje koja ne bi došla i dva sata, što nije bilo ništa neuobičajeno;
redukcija struje bila je dio svakodnevnice i prihvaćali smo je kao sudbinu.
Besposleni bismo sjedili ili pokraj isključenog teretnog dizala u izvoznom
oknu ili - jer bi nas nestanak struje iznenadio u vožnji u oknu - u nekoj od
sljemenskih komora, eksplozivom izdubenih do veličine dvorane, dovoljno
velike da se u njoj i sada i ubuduće odlaže atomski otpad, kako bi zračio,
zračio...
Poslije sam završno poglavlje romana »Pasje godine« smjestio u rudnik iz
kojeg se, istina, više nije vadio kalij. Štoviše, na svim su se etažama i u
sljemenskim komorama kao izvozni proizvodi udomaćila strašila što su se ondje
proizvodila. Ukočena u poze ili mehanički pokretljiva, bila su kostimirana u
sliku ljudskog društva, prikazivala ljudsku sreću i nesreću i imala svoju cijenu.
Isporučivala su se po narudžbi i dobro se prodavala po cijelom svijetu. A kako je
čovjek na Božju sliku i priliku. Boga se moglo smatrati prastrašilom.
Kad bi nestalo struje, rudarska su okna osvjetljavale karbidne svjetiljke, pa
su naše goleme sjene poput duhova treperile po visokim zidovima sljemenskih
komora. Iz netom iskopanih rovova, sa zanijemjelih transportnih vrpci, iz dubine
komora dolazili su oni: rudari, kopači, mineri, revirski nadzornici, spajači
vagoneta i sprovodnici lokomotiva. Mješovita hrpa, što bi sjela na okup čim bi
nestala struja, od uglavnom na brzinu priučenih pomoćnih radnika i radnika koji
su tu i prije radili - neki već u dobi pred mirovinu.
Njihovo stalno brbljanje vrlo bi brzo zapelo na politici, postalo glasnije,
preraslo u svađu koja bi prestala prije nego što je izbila tučnjava samo zato što je
struja ponovno došla, rudarsko se okno opet osvjetlilo, prijenosna vrpca opet
počela drndati, a električne lokomotive ponovno zazujale. Svađa obojena
različitim dijalektima odmah bi se stišala, pa bi se zanijemjeli ili još uvijek
gunđavi radnici vratili poslu: osvjetljeni karbidnim svjetiljkama što su se ljuljale
postajali su sve manji i manji.
Za mene, koji sam samo slušao, nasumce hvatao argumente i
protuargumente, ali inače bio pasivan i nijem kao da nisam znao zinuti, te su
stanke bez struje bile naknadna nastava. U nepomičnoj vrućini rudarskog okna -
znojili smo se i kad nismo radili — pokušao sam pratiti svadljiva naklapanja, ali
nisam puno shvaćao, doimao sam se sam sebi glup i nisam se usudio išta pitati
starije rudare. Činilo mi se da su me vukli ovamo-onamo, jer bi za svađe došlo
do buntovnih okupljanja: otprilike uzevši, sukobljavale su se tri skupine.
 Najmanja skupina bila je komunistička i klasno svjesna, proricala je skori
kraj kapitalizma i pobjedu proletarijata, imala je na sve spreman odgovor i rado
je prijetila. U njoj je bio revirski nadzornik, nad zemljom vrlo ugodan muškarac
koji je blizu rudnika stanovao u obiteljskoj kući i s čijom sam najstarijom kćeri
ponekad išao u kino.
Druga i najveća skupina bahatila se izvikujući nacističke parole, tražila je
krivce za slom starog poretka, huškala pjevušeći »Zastavu gore«.... drsko
iznosila svakojake pretpostavke i nije štedjela na psovkama: »Kad bi Vođa bio
živ, sve bi vas ...«.
Treća je skupina pokušavala stišati i prijedlozima, koji su postajali sve
nezanimljiviji, smiriti svađu; s jedne je strane, bila za oduzimanje vlasništva, na
primjer Burbach-kaliju, d.d., a s druge se strane, zalagala za podržavljenje
veleindustrije pod nadzorom Sindikata. Tu su skupinu, koja se čas osipala, a čas
jačala zbog priljeva novih članova, podcjenjivali kao socijaldemokratsku, a
komunisti su je pogrdno nazivali »socijalfašistima«.
Iako mi nije bilo jasno mnogo toga o čemu se u svađi raspravljalo do
usijanja, shvatio sam, spajač vagoneta i usput bedak, da bi na vrhuncu te vječne
svađe komunistička hrpica sklopila savez s tvrdokornim nacistima da bi snagom
ujedinjenih glasova vikom nadvladali socijaldemokratski ostatak. Maločas
smrtni neprijatelji, crveni i smeđi ujedinili bi se protiv socijaldemokrata.
To se odvijalo po određenoj shemi i vrtjelo u začaranom krugu. Nakon
svakog nestanka struje nastale bi iste grupice. Nisam mogao stati ni na čiju
stranu. Kao netko bez čvrstog uvjerenja, koga je svatko na nešto nagovarao,
mogao sam pripadati sad jednoj sad drugoj grupici.
Sprovodnik moje električne lokomotive, muškarac s lakšim tjelesnim
oštećenjem, koji je kao miner doživio nezgodu i pripadao socijaldemokratima,
nad zemljom mi je, kad bismo po završetku smjene izašli iz kabine za kupnje,
objasnio taj u sebi proturječni savez: Sve se odvija kao i trideset treće, kad su
nam se suprotstavili komunjare i smeđi, pa su onda smeđi likvidirali komunjare
a potom smo ubrzo i mi došli na red. Solidarnost je brzo nestala. Da, da, oni
nikad ne uče iz povijesti. Uvijek žele sve ili ništa. A socijaldemokrate mrze, jer
smo mi u nuždi zadovoljni i s polovicom...
Ne tvrdim da me ta zorna nastava pri svjetlu karbidnih svjetiljaka
prosvijetlila, da mi je pomogla da dođem do prvih poslijeratnih, političkih
spoznaja te počnem shvaćati neke stvari, ali spajaču vagoneta polako je počelo
svitati koja je to zla družina uništila državu što su je komunisti i nacisti pogrdno
nazivali »sistemom« te što ju je naposljetku dokrajčilo.
 Iako pod zemljom od mene nije postao učeni socijaldemokrat, nad zemljom
su mi u glavu ipak utuvili neka shvaćanja, kad me moj sprovodnik lokomotive
jednog nedjeljnog prijepodneva poveo u Hannover, raščišćenu hrpu ruševina, jer
je ondje na otvorenom pred desecima tisuća govorio predsjednik
socijaldemokrata Kurt Schumacher.
Ne, nije govorio, vikao je, kao što su nekoć vikali svi političari, a ne samo
nacistički gaulajter Forster na danziškoj Maiwiese; pa ipak meni, kasnijem
socijaldemokratu i nepokolebljivom pristaši politike vječnog s-jedne-i-s-druge-
strane, urezale su se u sjećanje neke gromovite riječi, koje je ta krhka prilika,
stojeći na žarkom Suncu s praznim rukavom što je lepršao na vjetru, izvikivala
iznad desetaka tisuća glava.
Nakon dugogodišnjeg zatvora za vrijeme nacizma postao je asket. Kršćanski
se asket pročuo. Pozivao je na obnavljanje nacije. Po njegovoj čvrstoj volji iz
ruševina je trebala nastati socijalna i demokratska Njemačka. Svaka je riječ bila
udarac o željezo.
Protiv moje volje - jer galama zapravo odbija - drug me Schumacher uvjerio.
U što? S kojim posljedicama? Trebale su proći godine da se nekadašnji
spajač vagoneta nakon pokušaja skokova u utopijskoj disciplini koji ga nisu
približili cilju okrene socijaldemokratskoj mjeri koraka, kakva je otprilike bila
»politika malih koraka« Willya Brandta. A nekoliko godina poslije u »Dnevniku
jednog puža« napretku sam propisao gmizav korak. Sluzav trag. Dug put,
popločan sumnjom.
No politička ljuštura — prazna puževa kućica - u koju sam se povlačio pod
zemljom je počela pucati i propuštati. Pokušao sam zauzeti stav. Tako sam u
rudniku kalija Siegfrid I. dobio besplatne dodatne sate, koji su se različito
odrazili: kolebljivo poput igre svjetla i sjene u sljemenskim komorama visokim
kao katedrala odlučio bih se sad za nešto, sad protiv nečega, bio sam sad na ovoj,
sad na onoj strani, ali bih se oglušio svaki put kad bi me počeli nagovarati oni
koji nikad nisu prestali biti nacisti.
S jedne sam strane, pod zemljom, kad je jednom izbila svađa oko osnivanja
jedinstvene partije komunista i socijalista u sovjetskoj okupiranoj zoni, govorio
riječima svog sprovodnika električne lokomotive, koji je uvijek upozoravao na
opasnost od prisilnog jedinstva i uvijek vozio brižno sporo kad bi njegov spajač
vagoneta otvarao i zatvarao vrata za provjetravanje, a s druge mi je strane, nad
zemljom, revirski nadzornik i ljubazan otac triju kćeri rečenice iz
»Komunističkog manifesta« uspio prevesti na jezik kalorijama siromašne
stvarnosti poraća.
 Obojica su me nagovarala s promjenjivim uspjehom. Bit će da sam kao
dobar slušač raspirivao njihovu revnost. No kad danas, dakle u doba apsolutne
prevlasti kapitala te potpuno svjestan svoje nagomilane nemoći, prizovem u
sjećanje nekadašnjeg spajača vagoneta, navabim ga do svog pulta za kojim
radim stojećke, pa ga spočetka blago, a potom strogo preslušam te, njega koji
rado izbjegava odgovor, unakrsnim pitanjima dovedem u nezgodnu situaciju iz
uzgrednih napomena tog mladića u radnom odijelu od driliha može se shvatiti da
je zapravo najstarija kći revirskog nadzornika bila ono što ga je između dvije
smjene privlačilo u obiteljsku kuću s vrtom i verandom; ona je uvjeravala i bez
agitiranja.
Nije bila lijepa, ali ni bez ljupkosti. Od djetinjstva je vukla lijevu nogu.
Nesreća? Nikad nije o tomu govorila. Ili ja možda nisam slušao kad se požalila
na uzrok te vidljive boljke?
Govorila je šaptom, brzo i brzopleto, kad da nema puno vremena. Zamišljam
njezino ovalno, duguljasto lice, smeđe oči usađene blizu korijena nosa, tamnu
kosu što ravno pada. Uvijek zamišljeno, pa stoga namršteno čelo. Lepršave ruke
pratile su bujicu njezinih riječi poput drugog glasa. Jedna od omiljenih riječi bila
joj je »točno«; točnije gledano, točnije rečeno, točnije uzevši .,.
Budući da je bila na praktičnoj izobrazbi u upravi rudnika, na pisaćem je
stroju prepisala neke od mojih na brzinu sročenih pjesama. Čitajući ih redak po
redak, dobivale su na važnosti, bile su čitljive i budući optički zadovoljavajuće,
mogle su se tiskati. Prepisujući ih šutke je ispravila moje pravopisne pogreške.
Kad god smo mogli, tijesno bismo se pripijali, noga koju je vukla nije mi
smetala. Lice i lepršave ruke bile su dovoljno privlačne. Malih grudiju, stajala je
na ulazu u rudnik i čekala oca, a možda i mene. Bila je tako nježna i lagana da
sam njezino plosnato tijelo mogao podići na visinu koja mi je odgovarala i
stojeći u njega prodrijeti, čim bismo se nakon kinopredstave vratili iz Sarstedta i
na verandi ili u hodniku pokušali nekoliko minuta postati jedno tijelo.
Popeti se stubama u njezinu djevojačku sobu nisam smio. U baraku s
krevetima na kat ona nije htjela. Uvijek zabrinuta za mene, dopuštala bi da se
dogodi ono što je nakon posjeta kinu slijedilo kao završni program, bez obzira na
to je li to željela i ona ili sam to želio samo ja. A njezinoj molbi da pripazim
naučio sam udovoljiti.
Još snažnije nego u ugrabljenim trenucima na verandi ili u uskom hodniku
između ulaznih vrata i predsoblja doživjeli bismo jedno drugo na poljskim
puteljcima između njiva šećerne repe. Njezine riječi upućivanja. Razgovaralo se
bez uvijanja. Pod visokim stolcem jalovine, što se bjelkasto svjetlucao ispred
manje ili više oblačnog neba, raspričali bismo se o filmovima koje smo nedavno
gledali. Jedan se zvao »Plinska svjetiljka i sjena«, radnja tog jezovitog filma bila
je smještena u Englesku, a neki drugi, u kojem je »Knefica« igrala glavnu ulogu,
zvao se »Ubojica medu nama«.
Razgovarali smo i o Bogu kojeg nije bilo. Nadmetali smo se u
obezvrjeđivanju dogme. Dva gojenca egzistencijalizma koji za pojam što je
upravo ulazio u modu nisu dotad bili ni čuli ili su za njega čuli iz druge ruke.
Oboje su čitali »Zarathustru« i usput pokupili odabrane i uzvišene jezične
nemani poput »navlastitost« i »bačenost«. Stogova sijena u tom kraju nije bilo.
Kad je nakon prvog mraza šećerna repa sazrela za berbu, s vrećama i
košarama te motikama na kratkom dršku po mraku bismo žurno krenuli u polja.
Nismo bili jedini koji su repu vadili noću. Neprijatelji su nam bili seljaci sa
psima.
U prostranoj kuhinji revirskog nadzornika, čija je žena umrla u zadnjoj
godini rata i koji se kao udovac s tri kćeri često doimao bespomoćnim, prema
njegovim smo uputama od šećerne repe, koju smo zajedno očistili i nasjeckali, u
kotlu za iskuhavanje rublja kuhali sirup. Sjećam se neprestanog miješanja
velikom drvenom kuhačom u kotlu u kojem je brbotao sirup, mirisa i okusa
pretjerane slatkoće te troglasnog djevojačkog smijeha. Sirup smo punili u
trbušaste boce koje smo uzeli iz rudnika. Od ostataka u loncu napravili bismo
bombone u koje smo dodavali anis.
Kuhao se sirup i pjevalo se. Otac je kćeri naučio nekoliko radničkih pjesama.
Ni koncentracijski logor ni služenje na bojištu u kažnjeničkom bataljunu nisu mu
mogli oduzeti njegovu, kako bi rado rekao, »klasnu svijest«.
Kako su se zvale kćeri? Jednu od djevojaka - ali koju? — zvali su Elke.
Nekad bismo se porječkali. Ali dok smo kuhali sirup, gotovo se nikad nismo
posvadili oko politike.
Nakon mog devetnaestog rođendana, na koji je u dalekom Nürnbergu nad
ratnim zločincima izvršena smrtna presuda vješanjem, a koji sam neposredno
prije berbe repe s nekoliko rudara proveo na etaži na devetsto pedeset metara
dubine, u uredu gradonačelnika Gross Giesena našao sam ime i adresu dalekog
rođaka koji je kao prognanik sa ženom i kćerima utočište našao u Lübecku.
Jesam li mu nakon početnog oklijevanja odmah pisao?
U svim gradovima i selima okupacijskih zona u hodnicima ureda javne
uprave visjeli su popisi ljudi koji se traže, a na kojima su bila imena i nadnevci
rođenja nestalih, vrlo često i poginulih. Crveni križ i druge organizacije vodile su
računa o dostavljanju i popunjavanju tih popisa. Fotografije djece izvjesile bi se
posebno. Izbjeglice i prognanici iz Istočne Pruske, Šlezije, Pomeranije i Sudeta
te mog rodnog grada Danziga, a osim njih i vojnici svih rodova vojske i činova,
osobe koje su sve izgubile u bombardiranju te privremeno iseljeni, milijuni su
ljudi tražili jedni druge. Dojenčad bez imena čeznula je za roditeljima. Majke su
željele naći sinove i kćeri od kojih su ih odvojili u bijegu. Ispod fotografija male
djece često je stajalo samo mjesto gdje su nađena.
Tražiti i naći. Žene su se nadale povratku zaručnika i muževa. Prijatelji i
prijateljice međusobno su si nedostajali. Svatko je nekoga tražio. I ja sam tražio
roditelje i tri godine mlađu sestru po popisima koji su se svaki tjedan obnavljali.
Budući da sam protivno svakom razumu svoju obitelj još uvijek vidio kod
kuće - majku, kao da se nije ni pomaknula, iza tezge, oca kako u kuhinji miješa
tijesto za kolače, sestru s pletenicama zaigranu u dnevnoj sobi - nisam je mogao
ili želio zamisliti u tuđini: protjeranu, bez doma, bez poznatog namještaja i
uokvirenih reprodukcija ulja na zidovima, daleko od kaljeve peći koja je grijala i
dnevnu i spavaću sobu.
Je li radio još uvijek stajao na bifeu i tko je slušao koji program? Što se
dogodilo s majčinim ostakljenim ormarom za knjige, koji je zapravo bio moj?
Tko je listao po umjetničkim albumima prepunim skupljenih i uredno
zalijepljenih sličica iz kutija cigareta?
Ipak. Odmah ili možda nakon kraćeg oklijevanja pisao sam dalekim
rođacima. No prije negoli su mi rođaci, koji su nekoć živjeli u Danzig-
Schidlitzu, odgovorili, oženio se moj drug iz barake, podrijetlom iz Gornje
Šlezije. Mladenka je bila mještanka iz sela i udovica.
Jasno vidim nasmijanu plavušu čija je glava prepuna uvijača za kosu. Zatim
je vidim u vjenčanici od padobranske svile koju smo zamjenom dobili za pedeset
kilograma tešku vreću kalijeve soli.
Ja i još jedan rudar — koji je bio spajač vagoneta kao i ja - morali smo
izigravati kumove, jer se za to u selu nitko nije mogao naći. Mladenac je kao
rođeni Katovičanin govorio ondje uobičajeni poljski njemački i naučio nas
pjesmicu od nekoliko strofa od kojih se sjećam samo dvaju stihova: »Čim
Anteku na nogu buha skoči, s pištoljem će si on pomoći.«
Glasno smo slavili u prostranoj kuhinji ratne udovice. Iz Gross Giesena, iz
okolnih sela i Sarstedta nije došla ni rodbina ni susjedi. Mladenkina sestra i
roditelji iz svoje donjosaske perspektive odbili su sjediti za istim stolom sa
zetom koji je bio stranac i teška sirotinja. Tko je došao iz tuđine, i ostao bi
tuđinac.
Pretjerali smo u piću, kao da smo morali utažiti i žeđ gostiju koji nisu došli.
Mladenac, kumovi i mladenka — koja je prednjačila - trudili su se stvoriti dobru
atmosferu i proveseliti se. Uz kuhanu svinjsku vratinu pili smo alkoholna pića iz
čaša za vodu. Tko je pio puno, a tko manje, više ne znam. Na stolu je bilo dosta
krumpirove rakije i još koječega što se moglo nabaviti na crnom tržištu, čak i
liker od jaja. Toliko smo te sumnjive tekućine nalili u sebe da smo svi skupa
mogli i oslijepjeti, jer novine su svakodnevno pisale o kolektivnim trovanjima
nakon obiteljskih slavlja: kao uzrok se navodio metilni alkohol u razrijeđenoj
rakiji. Mi smo ipak i dalje nazdravljali u svoje zdravlje i zdravlje mladenaca te
na sav glas psovali goste koji nisu bili prisutni.
U neko smo se doba sve četvero strovalili u krevet nekadašnje ratne udovice.
Istina, ne oslijepljeli, već naslijepo. Što se nakon toga dogodilo među tolikim
mesom, nije željela i ne želi znati nijedna ljuska luka. Mladenka je vjerojatno
znala, osjetila ili naslutila što se jest ili nije dogodilo u preostalom dijelu noći: s
kim, s kim malo, s kim uopće ne, a s kim nekoliko puta.
Iznad uzglavlja kreveta iz prvog braka visjelo je ulje na kojem je bio lijep par
labudova ili osamljen jelen što riče.
Kad smo se sljedećeg jutra, ne, prije će biti oko podneva, probudili, netom
udata blondina već je u prostranoj kuhinji postavila stol za doručak. Mirisalo je
na jaja na oko i prženu slaninu. S osmjehom plavuše obraćala se suprugu i
obama spajača vagoneta, dok su oni, sva trojica, zurili ravno preda se i jedva
progovorili riječ, a kad bi i nešto rekli, bilo je riječi o sljedećoj, kasnoj smjeni.
Izmakla kontroli i nejasna u pojedinostima, završila je tako svadbena noć,
koja je, nad zemljom u zavjetrini tornja izvoznog dizala i u spavaćoj sobi s
pogledom na stožastu jalovinu što je sve nadvisivala, više tako ispala nego što se
dogodila. Ispod zemlje bi radnici u stankama za nestanka struje nastavili svađu u
koju se, sit ponavljanja, nisam želio miješati. Činilo se da sam svoje nekadašnje
mladenačko koketiranje s nacizmom temeljito iznojio. S tom prošlošću što se
svadljivo odužila nisam želio imati posla. Nije me mogla privući nijedna otrcana
ideja, iako je ondje gdje je nekoć jedina valjana ideja ispreplela sve i svašta,
zijevao otvor.
Ali čime se mogla popuniti pukotina koja je, iako ne i vidljiva, zjapila
iznutra? Vjerojatno je to bila neprekidna i nejasna potraga za smislom, od koje
se spajač vagoneta za dugačkih prisilnih stanki spasio tako što je, postrance,
pokraj rudara što su se svađali i osvijetljen karbidnom svjetiljkom, počeo biflati
postojane zakone i riječi mrtvog jezika te ipak postao učenikom.
Tu sam apsurdnu situaciju zadržao u tako snažnom sjećanju da i dandanas
čujem kako sprežem glagole. Nema sumnje: onaj spajač vagoneta koji na
devetsto pedeset metara ispod Zemljine kore marljivo i uporno pokušava
popraviti svoj oskudni latinski sam ja. Kao i u školi, izvodi grimase i pritom
izgovara svoju poslovicu:qui quae quod cuius cuius cuius...
Izrugujem mu se, nazivam ga »bezveznjakom«, ali on se ne da smesti,
prazninu želi nečim ispuniti, pa bio to i otpad jezika koji je njegov drug u Bad
Aiblingu znao i za koji je rekao da će »vječno vladati svijetom«. Štoviše: Joseph
je tvrdio da po čvrstim pravilima tog jezika i sanja.
Gramatiku i Rječnik posudila mi je dobronamjerna umirovljena profesorica,
koja je stanovala u biskupskom gradu Hildesheimu, pred kraj rata strahovito
razrušenom i koja mi je uz naknadu - cigarete nepušaća u tavanskom sobičku
davala privatne satove latinskog.
Slučajno sam je susreo, ne znam ni sam gdje. Nosila je naočale debelih
stakala i s mačkom u krilu sjedila u tamnocrvenom naslonjaču. »Malo latinskog
ne može škoditi«, savjetovala mi je.
Čim bih imao slobodnu smjenu, odvezao bih se k njoj autobusom. Nakon
nastave pozvala bi me na ne više nego jednu šalicu čaja od metvice.
Ali tada su dopisnice bližih i daljih rođaka okončale moj povrat nezrelog
ponašanja. U svima je pisalo isto: da su roditelji i sestra rat i prognanstvo
preživjeli bez vidljivih štetnih posljedica, da su nedavno uspjeli priječi iz
sovjetske okupacijske zone u britansku; iz Mecklenburga sa dva kovčega preko
granice. A da su ih nakon kratkog boravka u Lüneburgu gdje su utočište našli
djed i baka, budući da je sjever bio prepun, smjestili u Rajnskoj, blizu Kölna,
točnije u Okrug Bergheim/Erft.
Još je toga pisalo u dopisnicama rodbine, koja je bila razasuta posvuda: o
uništenom rodnom gradu — »Našeg Danziga više nema« - i o svem zlu koje su
pretrpjeli. I o »navodnim zločinima za koje se nije moglo znati«, pisalo je: »Ali
o svoj nepravdi koju nam je Poljak nanio šuti se...«.
Rodbina je nadalje izvještavala o nasilju koje je pretrpjela, o nestalima,
mrtvima i o djedu koji je neprestano jadikovao i nije mogao preboljeti gubitak
pilane - »kružne pile i blanjalice, i sve one okove za vrata i prozore spremljene u
podrumu ...«
Svi su se jednako žalili na sve veću opću bijedu: »To se naročito tiče nas,
prognanika, koji nigdje nismo dobro došli. A i mi smo Nijemci kao i oni...»
Rajnsku adresu gdje su moji roditelji bili smješteni dobio sam preko Ureda
gradonačelnika Gross Giesena. U svakom slučaju, i ne davši otkaz, nakon rane
smjene sjeo sam na autobus. Bilo je to, čini mi se, neposredno prije Božića ili
pak početkom nove godine. Nešto me zadržavalo. Je li to bila meni privržena
nadzornikova kći?
Ne, ne sjećam se ni suza rastanaka najstarije kćeri revirskog nadzornika, ni
da je njezin otac učeniku na iznenadnom odlasku zaželio sretan put, ali mora da
je u moju mornarsku vreću, u kojoj sam umjesto u kovčegu nosio stvari, na
odlasku dospjelo i nešto što je pripadalo tvornici, jer kad sam nakon više od
dvadeset godina ponovno putovao kroz donjosasku regiju kako bih ondje s
obzirom na predstojeće savezne izbore — radilo se o Brandtovoj »novoj istočnoj
i njemačkoj politici« — pomogao oko osnivanja biračkih inicijativa, tada sam
nakon jednog izbornog skupa u Hildesheimu socijaldemokratskom kandidatu
ispričao o svom radu kao spajaču vagoneta u rudarskom oknu i isključenjima
struje što su obilovala svađama.
Tako je saznao kad je socijaldemokratsko oklijevanje počelo određivati moju
mjeru političkih koraka. Budući da se moje opisivanje usredotočeno na poentu
drugu učinilo suviše bajkovitim ili kao dopuna romanu »Pasje godine«, nakon
mog odlaska pregledao je u Burbach-kaliju, d.d., koje je još uvijek dobro
poslovalo, popise rudara iz poslijeratnih godina. Ondje je kao jasan dokaz pisalo
da je netko mog imena napustio rudnik Siegfried I. te »sa sobom odnio drvene
cipele, vlasništvo tvornice«.
Kalij se ondje više ne vadi i više od šećerne, sadi se uljana repica. A iz
ravnog polja još uvijek strše bjelkasti brežuljci jalovine bez kojih se krajolik više
i ne može zamisliti. On podsjeća na vrijeme u kojem su krađa repe i redukcija
struje bili svakodnevnica, u kojem su se tražile markice za hranu za teške fizičke
radnike, u kojem je jedna pametna djevojka ispravila moje pravopisne pogreške,
u kojem se sloboda smjela isprobati kao verbalno krvoproliće i u kojem je na
transportnoj etaži Rudarskog okna Siegfried I. jedan bedasti spajač vagoneta
prošao svoju školu.
Iz Hannovera sam krenuo vlakom, a u Kölnu presjeo na autobus za dobro mi
poznati donjorajnski kraj. Pratila me hladnoća što nije popuštala. Svi koji su je
doživjeli nikad neće zaboraviti užasnu zimu što je uranila krajem prosinca. Nije
popuštala, donijela je gomile snijega, a temperature se nisu penjale iznad ništice.
Rijeke su se zamrznule. Vodovodne su cijevi popucale. U gradovima nije bilo
toplana. Prijevoz ugljena i koksa zapeo je. Promrznuti su gladovali, izgladnjeli
su se smrzavali.
Zima godine četrdeset šeste bila je naročito ubojita za djecu i starce koji su
živjeli sami, jer se uobičajenoj oskudici pridružio i nedostatak goriva. Pljačkali
su se transporti ugljena, sjekla stabla, vadila drvenasta sredina korijenja. U
kanalima su se zamrznule teglenice nakrcane koksom, pa su ih morali čuvati i
danju i noću. Posebni nadomjestak za toplinu bio je humor. Možda je zato na
repertoaru gradskih kazališta u Hannoveru i Kölnu bio Shakespearov San ljetne
noći u kojem su glumci jurcali u veselim scenama, a gledatelji bi se plješčući
zagrijali.
Ma kako hladan i siromašan hranom, život je išao dalje. A ja, netom
pobjegao iz vrućine rudarskog okna na devetsto pedeset metara dubine, sad sam
se nad zemljom smrzavao u vlakovima bez grijanja te hladnim i vlažnim
autobusima.
I drugi su se putnici smrzavali, no ja sam bio uvjeren da je sveprisutna
hladnoća mene naročito pogađala, ma koliko se spajač vagoneta prethodno bio
dovoljno zagrijao i do sita najeo zahvaljujući markicama za pojačanu prehranu
fizičkih radnika te usprkos tomu što mi je najstarija kći revirskog nadzornika za
put brižno isplela rukavice s jednim prstom.
A može biti i da me, koliko god se silno veselio susretu s obitelji, iznutra
obuzeo strah da bi susret s ocem i majkom mogao biti razočaravajući, da bi,
budući da su mi roditelji i sestra postali stranci, hladnoća mogla biti još veća te
da im je sin i brat postao stranac.
Čvrsto sam držao mornarsku vreću i ono što je bilo unutra, kilogram
ušteđena maslaca i trbušaste boce s repinim sirupom.
Nenajavljen, povratak izgubljenog sina trebao je biti iznenađenje. Ali kad
sam sišao s autobusa, na stanici Fliesstetten stajali su majka, otac i sestra, kao da
su oni mene htjeli iznenaditi. Zapravo su namjeravali otići u Bergheim da
potvrde isprave o doseljenju. Slučaj?
Majka je bila sigurna da je naš susret bio sudbina. U to je čvrsto vjerovala:
sve, nesreća i sreća, pa i to što sam preživio - jer zapravo sam trebao biti mrtav -
događa se prema nekoj višoj volji, određeno je sudbinom. Osim toga, neka joj je
Ciganka navodno prorekla skori povratak sina: da će »mamin ljubimac« doći
prepun darova, a pritom je mogla misliti jedino na repin sirup i maslac.
Sin se preplašio. Stajali su ondje, sirotinjski odjeveni u preširoke kapute.
Ojađena majka. Njezin šešir od velura otac je na kraju rata uspio spasiti. Sestra
bez pletenica nije više bila dijete.
Navodno sam je pozdravio kliknuvši: »Ali Daddau, pa ti postala prava mlada
dama...« A ona, koja se u slučajevima sumnje, za razliku od brata, uvijek sjeća
drukčijih stvari — kako ona kaže »bližih istini« - i dandanas tvrdi da je gatara
zaista postojala. »Zbilja, ona je sve unaprijed znala...«
Nedavno, kad smo s nekoliko unuka posjetili našu rodnu kuću koja nam je
postala strana, šećući se plažom između Gletkaua i Zoppota utonuli smo u
bratsko-sestrinski razgovor o svemu i svačemu, pa čak i o novom Papi. Dok su
djeca na žalu tražila kamenčiće od jantara, sestra je rekla: »Iako joj mama nije
dala nikakvu hranu - ni mi ništa nismo imali za jelo - Ciganka je prije tvog
dolaska mami gatala iz dlana i obećala joj: »Za tri dana vidjet ćete svog sinčića.«
Prije nešto više od dvije godine - ali kao da je bilo ne znam kako davno - dok
je Danzig sa svojim tornjevima i zabatima još bio čitav, u rujnu četrdeset četvrte,
otac me otpratio na kolodvor. Šutke je nosio moj kartonski kovčeg i okruglu
stranačku značku na odijelu. Ja sam, tada još šesnaestogodišnjak, u hlačama do
koljena i s pozivom za vojsku u gornjem džepu pretijesna kaputića stajao pokraj
njega na peronu. Majka nije željela gledati kako joj sin u vlaku za Berlin - kako
je bila uvjerena — odlazi u smrt. Sada nas je sudbina ponovno spojila.
Nismo mogli prestati grliti jedni druge. Bez riječi, ili uz pokoju bespomoćnu.
Previše se toga, i više nego što se može izreći, dogodilo u tom vremenu čiji se
početak, a ni kraj nije mogao odrediti. Mnoge smo si stvari ispričali tek puno
kasnije, jer bile su prestrašne, a mnoge nikad.
O nasilju, koje je više puta pretrpjela, majka je šutjela. Ostarjela je, počela je
pobolijevati. Od njezine vedrine i podrugljivosti malo je ostalo.
Zar bi taj oronuo čovječuljak trebao biti moj otac? On, koji je, samosvjestan i
naočit, uvijek pazio kako se drži?
Čini se da je jedino sestra bez posljedica prebrodila sve što se dogodilo.
Doimala se gotovo preodraslom. Svijetlih očiju uperenih u mene, »velikog
brata«.
Tek sam sada počeo shvaćati ono što mi posljednjih mjeseci rata, u vojnoj
bolnici, u zarobljeništvu, a zatim mojoj lutalačkoj slobodi, nikad nije bilo
dovoljno jasno, jer sam se bavio isključivo sobom i svojom dvostrukom glađu.
Gubitak je sve promijenio. Svatko je pretrpio neku štetu. Nisu samo kuće postale
ruševine. S drugom stranom rata, mirom, na svjetlo dana izašli su zločini, koji su
sad promijenili predznak i s naknadnom strahovitom silinom počinitelje
pretvorili u žrtve.
Preda mnom su stajali prognanici, doduše kao pojedinci, ali među milijunima
drugih, samo statističke brojke. Zagrlio sam preživjele, koji su se izvukli, kako
se govorilo, prošavši užas. Nekako se preživljavalo, ali...
Ništa nismo znali jedni o drugima. »Naš se dečko vratio!« doviknuo je moj
otac svima koji su silazili s autobusa i presjedali na autobus za Bergheim. Ali ja
više nisam bio onaj mladić kojeg je otac otpratio na danziški kolodvor dok su me
gromoglasnom zvonjavom pozdravljale mnoge crkve tog grada naoko
sagrađenog za vječnost.
 Mjerodavne vlasti moje su roditelje i sestru prisilno smjestile kod nekog
seljaka. Ta je prisila bila uobičajena, jer izbjeglice i prognanike rijetko je tko
dobrovoljno prihvatio. Naročito se ondje gdje nije bilo vidljivih šteta, gdje su se
kuća, staja i sjenik pozivali na nasljedno pravo, a seljaku usto nije pala vlas s
glave, nije željelo shvatiti da se s oštećenima zajedno izgubio rat koji se slavio
kao pobjednički.
Samo zato što su ga vlasti na to prisilile, vlasnik je imanja mojoj obitelji
ustupio prostoriju podijeljenu u dva dijela i s betonskim podom: prostoriju u
kojoj se nekad kuhao napoj za tovljenje svinja.
Žalbe nisu pomagale. »Vratite se onamo odakle ste došli«, bio je odgovor
seljaka sigurnog u svoj hektar, koji je katolik bio koliko i onaj od kojeg sam
pobjegao u proljeće prošle godine. Prema strancima — kako su ih zvali -
»dotepencima«, posvuda su se ponašali nepovjerljivo i neprijateljski; na tomu je
i trebalo ostati.
Vladala je opća hladnoća, ona uvjetovana vremenom penjala se iz betonskog
poda ispod kojeg nije bilo podruma. Mala zaliha krumpira smrzla se. Odmrznuti,
krumpiri su bili gnjecavi. Kuhani u ljusci ili oguljeni, bili su vodenasti, staklasti i
imali odvratan slatki okus. Izvana je dolazio smrad svinjca, a iznutra se ledeno
sjajio vanjski zid prostorije za kuhanje napoja.
Spavali smo u jednoj prostoriji. Sestra s majkom u jednom, sin s ocem u
drugom krevetu. Bilo je još skučenije nego u djetinjstvu kad smo u
langfuhrskom dvosobnom stanu nas četvero spavali u jednoj sobi, ali ondje smo
imali bijelu kaljevu peć. Ovdje je samo u predsoblju stajao štednjak od ljevanog
željeza oko kojeg bismo se navečer svi stisnuli. Potiho smo razgovarali i često
nas je spašavala znakovita šutnja.
Peć smo ložili lomljenim briketom koji je otac u naprtnjači donosio s posla.
U obližnjem površinskom rudniku smeđeg ugljena dobio je posao kao
pomoćna radna snaga u portirnici. Njegov lijep i čitljiv rukopis bio mu je
koristan. Sada je vodio bilješke i pri izmjeni smjena nadzirao izlaze i ulaze
rudara.
Drobljeni briket bio je prihod u naravi. Kad su roditeljima u blizini rudnika
napokon dali stan u selu Oberaussem, počeli su dobivati veće količine »crnog
zlata«, cijeli ugljen duguljasta oblika ili briket u obliku jajeta.
Pogon u kojem je otac našao posao bilo je industrijsko postrojenje iz čijih se
dimnjaka u redovima svojski dimilo i zvalo se Fortuna Nord, kao što je poslije
opisano u jednom od poglavlja »Limenog bubnja«, u onom u kojem na groblju
rudarskog sela Oberaussem leš premještaju u drugi grob, a Oskar Matzerath, dok
se leš polako vadi iz jame, drži monolog u kojem postavlja preinačeno
hamletovsko pitanje: »Oženiti se ili ne?«
Prošlo je negdje tjedan dana od mog, ako ne povratka kući, a ono iznenadnog
dolaska, kad se moj otac nakrcan lomljenim briketima i - kako je on mislio
-»dobrim vijestima vratio s posla. »Mali moj«, rekao je, »našao sam ti odlično
praktikantsko mjesto. U upravi. I to na najvišem katu, u Upravi pogona. Gore je
fino toplo...«
Još je nešto rekao, ne bez ponosa, a i iz brižljive dobrodušnosti, ali ne
znajući za sinove pretjerane želje. Svijetloplave oči nisu mu blistale.
Možda me ohrabrio rečenicom koja se poslije često citirala u gospodarskoj
rubrici najprodavanijih novina: »U smeđem ugljenu je budućnost!« Sasvim
sigurno je napomenuo i nešto što se nije moglo osporiti: »Budi sretan ako ti bez
završene srednje škole uopće daju neko mjesto za praktičnu izobrazbu...«
Kako li je razočaran bio moj dobronamjeran otac kad mu je sin zahvalio
ismijavanjem. Da, bojim se da sam ga ismijao, toliko različita od mojih želja,
toliko mi se smiješna učinila njegova ponuda.
»Ja, pa nekakvo uredsko piskaralo? Svašta! Nakon tri tjedna bih odmaglio, a
iz ureda možda i odnio poštanske marke. Zar želiš da postanem kriminalac?«
I tada je nezahvalni sin izrekao kamo i na što smjera samo njemu svojstvena
volja.
Ali što sam točno želio? Je li moguće da je tek očeva ljubazna prijetnja kako
će mi naći praktikantsko mjesto za činovnika moje želje usmjerila na pravi put?
S hrpom rimovanih i nerimovanih polustihova - neke je pjesme uredno
pretipkala kći revirskog nadzornika - s dobrim tucetom crteža čiji su motivi bili
poprilično vjerno prikazani drugovi iz zarobljeništva i kasnijeg života u
barakama, još više sa živopisnim prikazima minijaturno sitnih ili pak
monumentalno povećanih figura svih vrsta, golih i odjevenih, dugonogih u
stojećem položaju, nadolje okrenutih, žalosno pognutih, pa i onih napola
ljudskog, a napola životinjskog lika, na kojem se ipak nazirala glava - a zato što
je u meni oduvijek sve obilovalo figurama - želio sam postati kipar, netko tko iz
obične gline stvara likove što svojom prisutnošću, opipljivom sa svih strana,
vladaju prostorom.
Bit će da sam, prestavši se smijati, to rekao ocu, koji je glasno i uzrujano,
kako ga dotad još nikad nisam čuo govoriti, odmah počeo spominjati »kruh sa
sedam kora« i »fiksideje«.
Zapravo je imao pravo kad me upozoravao na budućnost koja me čeka.
»Posao od kojeg nema zarade u vrijeme kad nitko ne zna što će sutra biti! Izbij si
to iz glave!«
Majka koja je s obzirom na nastambu neožbukanih zidova neprestano žalila
što sa zida langfuhrskog stana nije skinula, izvadila iz okvira, smotala i u
izbjegličku prtljagu spremila reprodukciju Böcklinova ulja »Otok mrtvih«, ona,
trijezna trgovkinja kojoj je ipak sve što je umjetnost bilo sveto, ona, koja je u
svom sinu spašenom zahvaljujući isključivo sudbini vidjela kako dalje žive
njezina dva prerano odapeta brata, s jedne je strane dijelila suprugovu
zabrinutost, ali je iz predodžbe da bi njezin sinčić jednog dana mogao stvoriti
nešto lijepo, pa i tužno-lijepo, ali u svojoj tužnoj ljepoti svakako nešto
dopadljivo, crpila bar malo nade što bi joj ozarila lice, a koju je potajno gajila
čim bi bilo riječi o meni, mojim hvalisavim planovima i nerealnim obećanjima.
Njezin je smiješak ubrzo uzmaknuo pred plašljivošću koju joj je nalagao
proživljen užas. Sjedeći na niskoj stolici pokraj štednjaka i pletući za seljankinu
djecu čarape od nebojene ovčje vune, kojima bi zaradila raženo brašno i
mljevenu zob, plašljivo je posumnjala u ono što se s podsmijehom moglo nazvati
samo »na vrbi sviralom«: »Ali zlato, zar stvarno misliš da se od toga, od te
umjetnosti, kasnije može živjeti?«
U jednim sam novinama - ili je to već bio neki časopis? — naišao na
ilustriran članak u kojem je pisalo da je obližnja Umjetnička akademija u
Düsseldorfu ponovno počela s nastavom. Članak je bio od prošlog ljeta. Na
fotografiji je, okružen učenicima, bio profesor kiparstva s poni-frizurom, Ewald
Mataré.
Na drugoj se fotografiji vidjela profesorova skulptura što je na jednostavan
način prikazivala kravu kako leži, koja se svidjela mojoj majci. »Ali tko će te
bez mature primiti na pravu Akademiju? Ismijat će te! Nikad te neće primiti.«
Nisam za to mario. Ni zbog čega se nisam zabrinjavao. Desetke godina
nakon toga, kada su sinovi, ali i kćeri krenuli svojim putovima, pa i onim
zaobilaznim putovima - Laura, na primjer, nije poslušala očev savjet i mada
nadarena, nije željela postati umjetnica, nego biti i ostati samo lončarica -
prisjetio sam se kako sam se bez oklijevanja oslobodio skučenog nužnog
smještaja svoje obitelji, u kojem bi još trebalo naći mjesta i za posvađene oca i
sina, ne doživljavajući taj korak smionim pothvatom.
Tako je završilo to kratko gostovanje zbog kojeg su svi patili, a naročito
»tatina ljubimica«, moja sestra Waltraut, koju, gledano unatrag, vidim kao lijepu,
vedru pa i glupastu te po svoj prilici lišenu problema. Jamice na obrazima čim se
nasmije. Sada bez pletenica, valovita joj je kosa padala do ramena. Što je
trebalo, moglo od nje postati? Činila se neiskusno mladom. Na njoj se doista nije
vidjelo što je proživjela, a može biti i pretrpjela kad su »došli Rusi«. O tomu se
nije govorilo.
Nakon otprilike četrnaest dana života s obitelji gacao sam u svitanje s nešto
prtljage, mornarskom vrećom, kroz visok snijeg na koji su neprestano padale
nove pahulje, čas se vrtložeći, čas lebdeći zrakom. Oko četiri kilometra udaljena
Kolodvorska stanica Stommeln bila je moj cilj. Jedino su telegrafski stupovi
označavali smjer. S mukom sam se kretao putem na koji sam krenuo ne bih li -
žudeći za umjetnošću — utažio svoju treću glad.
Treća glad

OD MLADIH DANA: nije joj se moglo doskočiti, ni asketskom

umjerenošću - ograničavanjem na crno-bijelo - ni ovisnošću koja bi zamrljala
čitav papir. Čak je ni pretjerano zasićenje do gađenja na samu riječ nije moglo
ukloniti. Nikad nije bilo dovoljno. Neprestano sam žudio još.
Obična glad, za koju svatko zna, mogla se nekoliko sati obuzdati juhom od
kolerabice koja je škrtarila na masnim kolutima, čak i smrznutim krumpirom;
žudnja za tjelesnom ljubavlju, ta nezvana, zadahtana, nezajažljiva navala pohote
što se neprestano obnavljala, mogla se na neko vrijeme umrtviti kojom
ukradenom usputnom prilikom ili brzom rukom; no moja glad za umjetnošću,
potreba da si stvorim sliku svega što stoji ili se kreće, svakog predmeta koji baca
sjenu, svega nevidljivog, recimo, Duha Svetoga i njegova smrtnog neprijatelja,
kapitala - pa bilo i na način da portal papinskoga novčarskog instituta Banco di
Spirito Santo figurama ukrasim kao hram opscenoga - ta žudnja za prisvajanjem
slikovnoga nije se dala utažiti, bila je budna preko dana i u snovima, ali se, kad
sam umjetnost ili ono što sam u svojoj ograničenosti kao umjetnost doživljavao i
želio naučiti, barem na neko vrijeme namirila obećanjima.
Pošto sam istovremeno se znojeći i smrzavajući kroz snijeg do nogu prevalio
put do Željezničke stanice Stommeln, kupio kartu u jednom smjeru i bio uvjeren
da sam, tek nedavno pronašavši oca, majku i sestru, od njih pobjegao, u
Düsseldorfu me nakon spore vožnje vlakom nitko nije dočekao raširenih ruku.
Propitkujući se za put kroz grad razrušen bombardiranjem, koji ipak nije tako
strašno stradao kao Köln, Hannover, Hildesheim, pronašao sam golemu zgradu
Umjetničke akademije - zbog nanosa snijega ili redukcije struje tramvaji nisu
vozili; vrata te mračne zgradurine na rubu grada bila su, istina, širom otvorena,
ali u portirnici nije bilo nikoga tko bi mi rekao »Dobro došao!« ili »Tebe smo
čekali!«.
Najprije sam kucao na vrata, otvarao ih, lutao hodnicima ispred zatvorenih
atelijera, silazio stubama i penjao se uza njih.
Još danas čujem svoj korak, vidim kako mi se u zgradi što se pretvorila u
hladnjak na nekoliko katova gubi dah. No bio sam neumoran i pretpostavljam da
sam razgovarao sam sa sobom: »Ne daj se, izdrži! Sjeti se svog druga Josepha,
koji je rekao: »Milost nam ne pada u krilo...«, kad sam iznenada, već pri izlasku,
sreo umjetnost u liku starijeg muškarca, sličnog predodžbi umjetnika iz doba
nijemog filma. Kao i meni, i njemu je iz usta izlazio bijeli dah.
 Tek dvije godine poslije saznao sam o njemu više toga: čovjeku kojeg sam
sreo, starom muškarcu umotanom u crnu pelerinu, zakukuljenom crnim šalom i
lica zasjenjena šeširom široka oboda i od crnog filca, kakav nose umjetnici,
moglo je biti četrdeset pet godina, a zvao se Enseling i izdavao za profesora
umjetnosti sa zajamčenom doživotnom mirovinom. Vjerojatno je bio u svom
atelijeru, u kojem su se u prirodnoj veličini smrzavale gole muške i ženske
skulpture grozne bijele boje. A možda je i hladnoću svoga stana želio zamijeniti
onom na Akademiji. Odmah me pitao: »Što ovdje tražite, mladiću?«
Odgovorio sam bez okolišanja: »Želim postati kipar« ili pak »Svakako želim
postati umjetnik«?
Trenutak prisjećanja, posezanja za lukom. Naposljetku, radilo se o
sudbinskim minutama, o »uzmi ili ostavi«, ili još većoj odluci: biti ili ne biti? Što
na to kaže luk svijetlosmeđe ljuske?
Može biti da sam svojim poznavanjem umjetnosti, stečenim u mladosti
zahvaljujući cigaretnim sličicama, iživcirao priliku odjevenu u crno. No kad god
zamislim susret na stubištu, on mi, očuvan na velikoj hladnoći, ne dopušta
nikakve rekonstrukcije. Još danas čujem cijelu i kratku profesorovu obavijest:
»Zatvorili smo zbog nedostatka ugljena.«
Tada je to zvučalo konačno. Netko tko je nesumnjivo bio ja nije se dao
obeshrabriti ni otjerati. Ponovljena, moja želja da kao kipar postanem umjetnik
kao retorička je figura sigurno tako dojmljivo odjeknula prostorom da je
profesora, što su ga samo oči mladosti mogle doživjeti kao starog, uvjerila u
trajnost moje gladi.
Počeo je postavljati pitanja. Moja mu dob, čini se, nije bila važna ili mu je
bila prihvatljiva. Preko imena mog, ah, tako značajnog rodnog grada prešao je
bez komentara. Za vjeroispovijest nije pitao. Ni to da sam u doba školovanja kod
slikara Fritza Pfuhlea, poznatom po crtežima konja, na danziškoj Visokoj
tehničkoj školi pohađao večernje tečajeve crtanja nije mu izmamilo ono »aha!« u
znak priznanja.
Za moje ratno iskustvo, što se u zadnji čas pravodobno okončalo, ali je ipak
bilo veliko, nije želio ni ćuti. Ali - na sreću - nije postavio pitanje o završnoj
školskoj svjedodžbi, maturi koja je otvarala sva vrata.
Profesor Enseling mi je štoviše dao kratke upute kako da bez traženja -
najprije lijevo, a zatim desno pa ponovno nadesno - u Hindenburškoj aleji
pronađem Ured za zapošljavanje.
Rekao je da će mi ondje pomoći u pronalaženju praktikantskog mjesta za
klesara i kipara nadgrobnih spomenika. Obrtnici uvijek imaju posla. Nadgrobni
spomenici trenutačno su traženi.
Na kraju se moj savjetnik za odabir zanimanja svidio sebi u ulozi bezbrada,
ali vjerodostojna proroka: »Kad s tim budete gotovi, prijavite se kod nas za
prijemni ispit. Dotad ćemo sigurno dobiti ugljen.«
Bez pogovora. Ja, koji nakon završetka rata nisam mogao poslušati nijednu
naredbu i najviše što sam mogao prihvatiti bio je savjet isluženih starijih
vodnika, dijete rata koje je svašta prošlo i stoga neizlječivo sklono
suprotnostima, ja, koji sam mukotrpno naučio sumnjati u svako obećanje - ja - ili
ma tko u ono doba bio — postupio sam po nalogu, iako ne baš naslijepo. Riječ
proroka pokazala mi je jedini smjer kojim sam mogao krenuti. Nitko me tada -
ma čiji to glas bio - ne bi bio mogao odgovoriti od odlaska u Ured za
zapošljavanje. On je rekao, ja sam otišao.
Ah, da barem danas kad me unuci, koji su u međuvremenu završili ili će
ubrzo završiti školu te ne znaju kamo dalje, pitaju kamo da krenu i što da
započnu, pri ruci imam savjete po kojima bi se moglo bespogovorno ravnati:
»Luise, molim učini to, prije nego što...«
»Ronja, s maturom ili bez nje, trebala bi...«
»Lucas i Leon, savjetujem vam da svakako...«
»I tako, Rosanna, ne bi li poslije mogla početi...«
Kako bilo da bilo, razveselio sam se ceduljici sa službenim pečatom na kojoj
su rukom bile napisane adrese triju kamenoklesarskih radionica. Sve tri su, jer
grobne su spomenike morali izrađivati umjetnici, bile blizu gradskih groblja. Sve
se obavilo nebirokratski. Školske se svjedodžbe nisu tražile.
Sjećanje je neobično mušičavo: odjednom se snijeg otopio, velika je
hladnoća popustila. Redukcije struje prestale su, sad su vozili i tramvaji. Ostao
sam u prvoj radionici u blizini werstenskog groblja, kamo sam se došao raspitati
za praktikantsko mjesto, jer je u radionici majstora Juliusa Göbela stari kipar
imenom Singer klesao kip veličanstveno mišićavog Raspetoga, što je kao
bareljef na široj kamenoj ploči glave nagnute ulijevo tako uvjerljivo patio da s
njega niste mogli skinuti pogled.
Nije da me je oduševio Raspeti atletskog stasa uklesanog u dijabaz, već me
privukla mogućnost svladavanja tog umijeća. Pristao sam, premda mi je Göbel,
koji je prilično necehovski bio odjeven u lijepo sukneno odijelo, a poslije kamen
praktički više nije ni dotakao, pružio mogućnost što je za početak mog
naukovanja obećavala samo pravocrtni kamenoklesarski rad.
On, koji je više bio utjelovljenje prodavača nadgrobnih spomenika blaga
glasa nego obrtnički majstor, budućem je praktikantu pokazao gotove nadgrobne
spomenike što su u pravilnom redu bili posloženi ispred radionice i čekali
ožalošćenu klijentelu. Jedan se naučnik upravo spremao s uspravno postavljenih
kamenih ploča pomesti snježne kapice što su se topile.
Na pločama još nije bilo imena pokojnika i nadnevka smrti. Bez sjaja ili
blistavo ispoliran, metarski kamen, zaglavni kamen ili kamene ploče imale su
svoju cijenu. Pokojnikova obitelj koja je željela kupiti grobni kamen ne bi samo
kod Göbela naišla na piramidalno naslaganu ponudu; Bitrweg je omeđivalo
nekoliko kamenoklesarskih radionica s nadgrobnim spomenicima izloženim na
isti način. Posao s čovjekovom prolaznošću, kako o smrti ne bismo govorili bez
uljepšavanja, i u teškim se vremenima veselio povećanoj potražnji.
Göbel je nabrojio sve vrste kamenova, istaknuo razliku između pješčenjaka i
vapnenca, požalio se na nedostatak svježe odlomljenog materijala i pokazao
stare, korovom obrasle nadgrobne spomenike naslagane sa strane, na kojima je
dlijetom trebalo iskucati zastarjeli nadgroban natpis da bi se ploče ponovno
mogle upotrijebiti. Jedan je dio alata imenovao i potužio se na godinama
obustavljenu isporuku potuka za modeliranje s Videa-čeličnom jezgrom, koji se,
kao što je poznato, mogu nabaviti po visokim cijenama iz Švedske, samo za
devize.
O alatu kao što je nazubljen čekić, dlijeto za bosiranje i šarniranje, o šleskom
mramoru, belgijskom granitu, travertinu i ljušturnom vapnencu kasnije sam,
puno kasnije, napisao cijelo jedno poglavlje, kad mi je napokon pošlo za rukom
da sve to izlijem iz sebe na papir riječ po riječ i pritom, što se grobljanskih
poslova tiče, otkrijem sebe kao profesionalnog pljačkaša grobova. Stvari su,
naime, takve da književnost živi od preostalog gumba, potkovice ulanskog konja
očišćene od rđe, od ljudske smrtnosti, te vremenom ispranih grobnih kamenova.
Putniku na njegovu putu i zaobilaznom putu u smjeru umjetnosti te na
uzanim utrtim stazama između pjesništva i zbilje neprestano će račune mrsiti
»Limeni bubanj«, knjiga čiji nagomilan sadržaj baca sjenu i prije negoli je zbijen
u korice knjige i naučio hitro hodati.
Ja sam, na primjer, na poslovično strpljivom papiru oslobodio starijeg
majstorskog pomoćnika Korneffa iz Göbelova pogona i uredio mu njegovu
vlastitu majstorsku radionicu, a on je grbavog junaka mojeg prvog romana s
pomoću lastre, malja i nazubljenog dlijeta uspio naučiti neobrađenu, svježe
odlomljenu gromadu pretvoriti u izbrušen metarski kamen za jednostruk grob;
moj brbljavi junak Oskar Matzerath, kojem se ogadila trgovina na crno kao
osnova egzistencije, pokazao se učenikom jednako zainteresiranim kao i ja, koji
sam bez grbe i predživota prikladnog za roman započeo svoje naukovanje.
 Što sve ne postane materijalom za pripovijedanje. Kao primjer za preobrazbu
istinitog života u sirovom stanju u nekoliko puta korigiran tekst, koji tek u
tiskanoj inačici nalazi svoj mir, može se uzeti jedan od onih, jer im je istekao
rok, prestarjelih i odbačenih nadgrobnih kamenova, neuredno poslaganih sa
strane.
Klinasto uklesan natpis, jer tako hoće majstor Göbel, treba tako temeljito
iskucati da na pravoj strani kamena na nekog muškarca, recimo, imenom
Friedrich Gebauer - rođen 1854., umro 1923. - više ništa na podsjeća. Različitim
alatom podarit će se nov sjaj ploči od dijabaza, u koju je s imenima i nadnevcima
klinastim pismom uklesan još jedan životni vijek, ovjekovječen do istjecanja
službeno određenog roka trajanja; tako ponovno uporabljivi, oklesani su kameni
osnova našeg vremenski ograničenog života u sjećanju potomaka. Imena
prolaze, a nadgrobni natpisi — poput »Smrt su vrata života«. - u sačuvanom
četvrtastom okviru vječno će trajati i neće se morati uklanjati iskucavanjem.
I kao što bi se o materijalu proglašenom mrtvim, pa potom oživljenim,
moglo svašta reći, tako bismo mogli pripovijedati i o igri mijene živim ljudima,
ali najprije bih se ograničio na starijeg pomoćnika Korneffa, iako nije sigurno
kako se zapravo zvao.
Potkožni su ga čirevi zbilja mučili. Naročito mu je osjetljiv bio vrat,
izbrazdan natečenim ožiljcima. Svako proljeće, pa tako i početkom četrdeset
sedme, na vratu mu je izbilo nekoliko apcesa, što su prije toga jednako
nezamislivi koliko opipljivi, natekli do veličine golubljeg jajeta i obećavali punu
čašicu gnoja. Čim bi Korneffovi čirevi počeli klijati, naučnici bi drsko pjevali:
»Zima ode, Korneffa u vratu bode...!«
Osim toga, točno je da je Göbel, čija je tvrtka u romanu nazvana
jednostavnim imenom Wöbel, istaknuo ime svoje kamenoklesarske radionice
velikim slovima ispisanim na ploči. Više trgovac nego klesarski majstor, znao je
kako da nekoliko godina poslije, dokupivši pilanu za rezanje kamena - izvan
grada, u Holthausenu - ponešto novoizgrađenih zgrada opremi fasadom od
travertina i mramornim podovima; njegov munjevit uspon na počecima
privrednog čuda bila bi priča za sebe.
Kad sam potpisao Praktikantski ugovor, tvrtka Göbels zanimala me iz još
jednog razloga; osim smiješne mjesečne plaće od sto starih maraka - jednako
škrt bio je majstor Korneff prema praktikantu Oskaru - meni, već iskusnom
gladovatelju, dvaput tjedno obećano je varivo s mesom uz zajamčenu dodatnu
porciju.
U kući sagrađenoj tik uz radionicu Göbelsova je žena kuhala juhe začinjene
svakojakim začinskim travama. Za mene je to bila starija gospođa telećeg
pogleda, kojoj je pristajala pletenica ovijena oko glave, kakvu je nekoć nosila
voditeljica ženskog zdruga. Iako nije imala djece, trebalo joj je prikačiti medalju
što su je u prijašnja vremena dobivale majke za mnogobrojno potomstvo, tako je
veličanstveno ispunjavala prostor, uvijek zaokupljena time da nahrani sve
muškarce koji su bili na njezinoj košti.
Kad bi se nadgrobni spomenici prodavali seljacima s lijeve obale Rajne, kao
platežno sredstvo u naravi priznavalo bi se deset kilograma plodova mahunarki,
usto velik komad slanine i nekoliko neočišćenih kokoši. U zamjenu za crveni
majnski pješčenjak za dvostruki grob posrećio bi se ovan zreo za klanje, čija su
rebarca i mekano meso potrbušnice završili u varivu.
Uzglavni kamen za dječji grob otišao je za dvije martinjske guske; prijala
nam je masna juha od sitnine - krilaca, vrata, srca i želudaca.
Nahranila bi sve koji su pod krovom radionice gutali kamenu prašinu: tri
slabašna naučnika, dvojicu majstorskih pomoćnika šleskog podrijetla,
specijaliziranih za slikopis za grobove i usto braću, starijeg majstorskog
pomoćnika Korneffa, kipara Singera i mene, početnika sigurna nastupa kojem je
jedan od dvojice šleske braće odmah savjetovao da se ne smatra nečim
posebnim, moguće umjetnikom.
Poslije mi je pričao o Bresslauu, najprije netaknutom, a potom uništenom
borbama koje su se vodile do samog kraja. Pritom nije toliko oplakivao
nebrojene mrtve što su ležali na ulicama i koje su trupe za čišćenje zakopavale u
masovne grobnice, koliko činjenicu da za te silne leševe nije mogao napraviti
nijedan jedini grobni kamen.
Šleska braća bila su upućena u književnost. Napamet su znali epigrame
Angelusa Silesiusa i uklesavali ih u kamen: »Čovječe, budi bit, svijet uminut će,
jer slučaj nestaje, bit pak ostat će«.
Tako sam postao suradnik na praktičnoj izobrazbi u tvrtci Göbel. Jedini
problem bilo je moje prebivalište. Donesena prtljaga, mornarska vreća i ranac
koji sam još uvijek nosio na leđima, govorili su dovoljno o praktikantovu
beskućništvu. Budući da sam po majčinoj strani bio katoličkog podrijetla i
Göbelu sam, kad me pitao koje sam vjeroispovijesti, znao navesti jedinu što je
donosila spasenje, pomoć se brzo našla.
Iz svog ureda telefonirao je očito Bogu Ocu, preporučio me na najvišem
mjestu kao nekoga tko je prave vjere i osigurao mi mjesto za spavanje ako ne u
Raju, a ono u njegovoj podružnici, u Caritasovu domu na Rather Broichu.
Od Stanice Bittweg, koju je, kao što sam rekao, omeđivalo nekoliko kameno-
klesarskih radionica, pa i tvrtka Moog, specijalizirana za pješčenjak i bazalt, a
koja se u »Limenom bubnju« vodi pod nazivom Pogoni C. Schmog, do mog se
budućeg doma lako moglo doći tramvajem uz samo jedno presjedanje na
Schadow-platzu. Kao da me je zahvaljujući majčinom zagovoru čuvao anđeo
čuvar, sve se predivno posložilo bez mog sudjelovanja.
Sjećanje nam dragovoljno i besplatno svašta nudi - toliko se toga događa
istodobno - i prepušta čitatelju na izbor: da se još zadržim na klesarskoj radionici
ili da lupkajući čekićem ispitam svoje unutarnje stanje? Je li sada vrijeme za
pogled unatrag na danziška groblja, dakle prijevremeno posezanje za
pripovijetkom »Zle slutnje«, koju ću kasnije napisati, ili da se odmah smjestim u
svom novom domu?
Caritasov dom Düsseldorf Rath vodili su franjevci. U blizini
Mannesmannove tvornice poprilično stradale u bombardiranju troje-četvero
otaca i šestero braće poslužitelja vodili su brigu o ustanovi koja se ranije skrbila
za putujuće naučnike, a zatim sve više beskućnike i stare muškarce koji su živjeli
sami. Dvadesetih godina redovnici su se skrbili čak i za jednog serijskog
ubojicu. Budući da potreba nikada nije jenjavala, kompleks zgrada omeđen
niskim zidom i žicom te nekim čudom neoštećen preživio je kao karitativna
ustanova sve smjene vlasti.
Poglavar na čelu tog poduzeća bio je otac Fulgentius. Mrzovoljni mantijaš
srednjih godina koji me pri upoznavanju nije pitao za snagu moje vjere, nego mi
naredio da pročeprkam po sanduku s poklonjenom odjećom što je zaudarao na
plijesan, jer je želio da »novi priljev« - mladić u obojenim starim vojničkim
krpama - odjene civilnu odjeću. Osim toga, nedostajale su mi moje hlače od
driliha za rad u Gobeiovoj radionici; do te je mjere spajač vagoneta u rudarskom
oknu istrošio svoju radnu odjeću.
Od pete do glave, sasvim sam solidno obnovio svoju garderobu. Poglavar je
iz sanduka izvukao i dva para gaća te dvije rezervne košulje, pa pulover, očito
ispleten od raznobojnih ostataka vune, koji me još dugo morao grijati. Osim toga
otac me Fulgentius natjerao da uzmem i plavu kravatu s uzorkom na crvene
točkice: »Za nedjelju«, rekao je ciljajući na moguć posjet kapelici u sklopu
Caritasova doma.
Sva mi je odjeća pristajala. Moj nov izgled mora da je bio besprijekoran, jer
čim se, kao da je ormar za odjeću, sjećanje otvori, osim izglačanih prazničnih
hlača ondje visi i moj prvi poslijeratni sako s jasno vidljivim uzorkom riblje
kosti.
Smještaj u stambenom traktu glavne zgrade, na čijoj je solidnoj gradnji
trebalo zahvaliti osamdesetim godinama devetnaestog stoljeća nije nudio ništa
novo, u najboljem slučaju bio je inačica onoga na što sam bio naviknut. Mjesto
za spavanje našao sam, kao i kad sam bio pomoćnik Protuzračne obrane,
pomoćnik u Državnoj radnoj službi, zatim oklopni strijelac, ratni zarobljenik i
konačno spajač vagoneta na madracu gornjeg kreveta na kat. Još su četiri kreveta
bila u prostoriji bez prozora, u kojoj su, kako se navečer moglo vidjeti, stanovali
studenti i naučnici mlade dobi, ali nekoliko godina stariji od mene. Kao i ja,
žudjeli su za djevojkama i neprestano razgovarali o ženama i njihovim tjelesnim
obilježjima. No u najboljem su se slučaju s pokojom naklonjenom djevojkom
mogli samo prošetati obližnjom grafenberškom šumom, što je u zimi četrdeset
sedme, kao i sve uokolo, bila okovana ledom.
Osim toga, te su staze vodile do onog lječilišta i bolnice u kojoj je nekoliko
godina poslije jedan pacijent svog njegovatelja Brunu zamolio za pet stotina
listova nedužna papira, što je imalo i svoje posljedice.
Iza naše spavaonice u sredini kuće i bez prozora, koja se nije mogla riješiti
mirisa mladih muškaraca, ali je, dobro zagrijana, uvijek držala toplinu, bila je
ćelija jednog brata-poslužitelja, čije sam redovničko ime zaboravio. Vrlo dobro
se sjećam te visoke, uvijek užurbane prilike koja se, u svećeničkoj halji što je
lepršala zrakom, doimala kao da leti.
Doživljavali smo ga kao anđeosku pojavu, pogotovo njegove uvijek
zakrvavljene oči, što su ostavljale dojam kao da vide Djevicu Mariju, čak i onda
kad bi nadgledale profane stvari kao što je podjela dnevnog obroka kruha. Na
užetu oko redovnikova pasa visio je svežanj ključeva koji su izdaleka
najavljivali njegov dolazak i odlazak. Nikad ga nisam vidio da sjedi. Stalno je
bio u pokretu. Žurio se kao da hodajući ovamo-onamo slijedi neki zov. Nitko
nije znao nad koliko se brava na vratima rasprostirala njegova vladavina.
Taj brat-poslužitelj koji se činio tako bezvremenski da mu nismo mogli
odrediti dob neprimjetno je, ali s uvijek ljubaznom prodornošću nadzirao ne
samo nas, kojima je, kao što je govorila pločica na vratima, bio zabranjen
»posjet žena« nego i dvoranu prepunu staraca što su stalno hripali i teško disali.
Ako ih nije bilo stotinu, onda ne bitno manje od sedamdeset. Kabine za spavanje
poredane u dugačkom nizu te njihovi stanari koji su desetljećima umirali i
neprestano dolazili bili su utjelovljenje Caritasova staračkog doma.
Kroz prozorčić na zglob redovnik-nadglednik i noću i danju imao je pregled
nad dvoranom i onemoćalim, beživotnim starcima, koje bi na trenutke uzbibao
nemir, napadaj kašlja što se skokovito širio ili pak iznenadna svađa.
I u snu smo ga čuli kako kroz okance govori kao da nekoga uspavljuje ili kao
da govori djeci. Po naglasku se moglo naslutiti da dolazi iz Sauerlanda.
Redovnik bez imena ponekad bi mi dopustio da pogledam kroz okance. Ono
što sam vidio, tu mnogostruku oronulost ljudske egzistencije, toliko mi se
usjeklo u pamćenje da sebe, glavom i bradom, sa svojim neizlječivim pušačkim
kašljem vidim u jednoj od sedamdeset do stotinu kabina za spavanje: kao osobu
kojoj je potrebna doživotna njega, povjerenu nadzoru braće poslužitelja.
Ponekad bi me, kad bih unatoč zabrani ispod pokrivača pušio lulu, redovnik
ukorio tihim, ali odlučnim glasom.
S druge strane naše spavaonice bila su vrata kroz koja je samo on smio ući u
blagovaonicu za starce. Njezini visoki prozori gledali su na dvorište, ljeti
zasjenjeno stablima kestenova. Ispod kestenova bile su klupe na kojima su
uvijek sjedili starci što su patili od kašlja ili astme.
Dvojica svećenika koji su radili u kuhinji, za doručak bi na srni stavili velik
lonac s kašom od krupice. U krupicu bi se umiješalo mlijeko u prahu koje su
poslala kanadska braća po vjeri. Unatoč neprestanim gunđavim pritužbama kaša
na mlijeku je i dalje nepopravljivo imala okus po zagorjeloj krupici. Ponekad
slabije, ponekad jače zagorjela, krupica na mlijeku tvrdoglavo je zadržala okus
koje nepce nije moglo zaboraviti.
Nakon nas krupicom na mlijeku nahranili bi starce. Kroz okno na vratima
blagovaonice redovnici zaduženi za kuhinju kutlačom su dijelili obroke. I oni su
se starcima obraćali kao da se brinu o djeci.
Budući da mi je Caritasov dom Rather Broich godinama osiguravao jeftin
stan i hranu, mogu reći da se moj doručak sve do novčane reforme, ali i nakon
tog događaja koji je sve promijenio, i dalje sastojao od spomenute krupice na
mlijeku, dvije kriške miješanog kruha, malčice margarina i - svaki put različite
količine - kaše od šljiva, umjetnog meda ili gumastog sira za mazanje.
Ponekad bismo nedjeljom ili redovito na velike crkvene blagdane, na
primjer, Tijelovo, dobili kuhano jaje. Za ručak bi nam poslužili pečenu mesnu
štrucu ili pileći frikase, čak i drhtavi žele ili puding od vanilije. Večera je,
naprotiv, opet bila jednolična i nije bila vrijedna spomena.
Studenti koji su išli na predavanje te naučnici i praktikanti koji su išli na
posao dobili bi u plitkoj limenoj posudi s poklopcem, kohšale, porciju variva
koje je, međutim, bilo previše bezukusno da bi mu se mogli odrediti sastojci.
Markice za hranu zadržala je kuhinja. Kako bilo da bilo, bili smo siti. Dali bi
nam samo markice za odjeću i cigarete.
Tako opskrbljen svakog sam se dana vozio na posao. U usporedbi s općom
neimaštinom izvan Caritasova doma zapravo bi mi bilo dobro da se moja
sekundarna glad nije tako nametljivo javljala u bilo koje doba, a posebice za
vožnje tramvajem.
Uvijek prepun tramvaj dolazio bi iz smjera Düsseldorf-Rath, stao bi blizu
doma i zvoneći vozio od stanice do stanice sve do Schadowplatza, gdje sam
presjedao na tramvaj za Bilk i werstensko groblje.
Nikad ne bih našao mjesto za sjedenje. Neispavani, budni, nijemi i brbljavi,
zgurani su se vozili putnici oba spola. Slušao sam, mirisao i gledao sve što je
nudilo rajnsko narječje: priče i anegdote, miris iznošene odjeće i - zbog netom
okončana rata - više žena nego muškaraca.
Kad bih stao pokraj mladih djevojaka, napola se namjerno gurajući, a napola
zato što su me drugi gurali, progurao bih se među odrasle žene. Iako među njima
nisam baš bio stiješnjen, hlače su mi se ipak trljale o žensku odjeću. Pri svakom
zaustavljanju i kretanju tramvaja približila bi se tkanina tkanini, a ispod tkanine
meso mesu.
Iz zimskih kaputa i postavljenih kaputića isparavalo se, ali u proljeće se
jedna o drugu trljala tanja odjeća. Koljena su se sudarala. Podignute do držaka,
gole podlaktice, ruke, suviše bi se približile jedne drugima.
Nije ni čudo da bi se za te polusatne vožnje do posla moj ionako samostalan i
nadasve nadražljiv penis napola ili sasvim ukrutio. Presjedanje jedva da bi ga
malo smirilo, pa su mi zbog njega hlače bile stalno pretijesne. Nisam ga mogao
obuzdati čak ni intenzivnim razmišljanjem o nečem drugom. Sitog od krupice na
mlijeku, sada me mučila druga glad.
I tako iz dana u dan. Stalno sam se stidio i bojao da bi ta glomazna stvarčica
nekome mogla zasmetati ili, još gore, izazvati nečije glasne psovke.
Ali nijedan putnik u suknji i bluzi kojem sam se suviše približio nije se
rasrdio. Nitko nije kondukterima na uho došapnuo pritužbu gledajući pritom
prema meni. Samo je vlasnik tog buntovnog klipana bio svjestan pobune u
svojim hlačama, ali istovremeno i svoje nemoći.
No sad su se putnici već poznavali iz viđenja. Uvijek bi u isto vrijeme ulazili
u tramvaj, što je više-manje bio točan. Usudili bi se na pokoji smiješak, koji bi
brzo nestao i uskoro se ponovno nazreo na usnama. Putnici bi si kimnuli i ma
koliko i dalje stranci, zbližavali se jedni s drugima.
Iz čavrljanja djevojaka i žena, koje je često prekidao hihot, saznao bih ili
naslutio da rade u robnim kućama, telefonskom uredu, na traci u Klöcknerovim
pogonima, uredima. Odlučno sam se gurao među zaposlene, rijetko sam se trljao
o kućanice.
Od jeseni počela me svakojutarnja gužva gurati prema dvjema učenicama
Glumačke škole. Obje su nosile haljine s cvjetnim uzorkom. Poprilično se
prenemažući i ne obazirući se na putnike oko sebe, razgovarale su o Hamletu i
Faustu, o poznatom Gründgensu, jednako poznatoj Flickenschildici i još
poznatijoj Hoppici, dakle tadašnjim velikanima düsseldorfskog kazališta: o
sumnjivom majstoru umjetnosti pretvaranja, utjelovljenju predajom sačuvane
kazališne discipline, koji je ulijevao poštovanje i bio moj idol što sam ga na
filmskom platnu sreo još u školsko doba.
Slušajući svakodnevne kazališne tračeve, s drugom se glađu javila i glad za
umjetnošću uopće, tako da bih najradije bio porazgovarao o Grabbesovoj »Šali,
satiri, ironiji«, komadu koji se tada možda i igrao; no samo sam šutio i
priljubljivao se uz gojenice glumačkog poziva, koliko god plosnate i koščate bile
u ono kalorijama siromašno doba; u svojoj brbljavoj revnosti nisu osjetile što im
se, zbog nekog dubljeg značenja i zahvaljujući mojoj nevjerojatno snažnoj mašti,
događalo: istovremeno ili silovito jednoj pa drugoj.
Obje su željele izgledati kao Gretchen ili Kätchen. Očekivale su da znam
dijelove naučenih monologa. Kotrljavo r Flickenschildtove uspjele su naučiti.
Ali da bi sličile Hoppici, nedostajalo im je zrelosti. Njezina žuboreća bujica
riječi. Nikad nismo izmijenili ni riječi.
Kad je poslije Gründgens na pomoćnoj sceni postavio Sartreov komad
»Muhe«, činilo mi se da kao gledatelj vidim na sceni, usred nemirnog kora,
kostimirane u kukca, svoje površine za trljanje.
Bilo je tu i uredskih namještenica i djevojaka iz telefonskog ureda među koje
sam se gurao i koje bi također mene pritijesnile te me tako mučno i ujedno
ugodno dovodile u nepriliku. Lica se i ne sjećam. No jedna od djevojaka imala je
široko razmaknute oči kojima je ravnodušno gledala pokraj mene.
Tek bi me pri pogledu na blistavo polirane nadgrobne kamenove, složene na
slobodnom prostoru ispred klesarske radionice na Bitrwegu, što su ondje čekali
da se u njih klinastim pismom uklešu imena i nadnevci, prošlo polusatno jutarnje
uzbuđenje za vožnje tramvajem. Okus zagorjele krupice također bi nestao.
Svoj lončić s varivom predao bih majstorovoj ženi da ga s onima kipara
Singera, starijeg pomoćnika Korneffa, šleske braće koja su se bavila slikopisom
te slabunjavih naučnika prigrije na vrućoj pari.
Samo sam utorkom i petkom na posao odlazio bez njega u rancu. Bili su to
dani ne samo hranjivih nego i ukusnih juha od mesa i povrća, koje su, međutim,
kad je riječ o naučnicima, pa i meni, imale cijenu koju je odmah valjalo platiti.
Tik uz skladište kamena majstorova je žena, koja je bila seljačkog podrijetla,
dolazila s lijeve obale Rajne te očito voljela životinje, u pregratku nalik na staju,
osim pet kokoši sorte leghorn, držala kozu koja je davala mlijeko i svakog dana
zahtijevala zelenu krmu. Uz čupavu dlaku koza je nosila ružičasto vime. Izraz
lica nije joj bio bez oholosti. Nije sigurno je li doista davala mlijeko, ali kad
pitam luk on tvrdi da bi majstorova žena pomuzla puno vime mlijeka.
Iz dana u dan naučnici i ja naizmjenično smo kozu morali voditi onamo gdje
je rastao i ponovno izrastao korov. Između nadgrobnih spomenika više nije bilo
ni trave ni djeteline, jer su se ondje šetale kokoši i tako mi dale motiv za
nadolazeća vremena - »Perad na središnjem groblju« zove se pjesma - ali iza
živice bilo je dovoljno korova.
Čim bi koza popasla travu i djetelinu, čak i koprive uz Bimveg, za ispašu bi
još ostao kolosijek tramvajske linije koja je vodila do Werstena i dalje do
Holthausena. S jedne i druge strane pruge bilo je hrane dovoljno za nekoliko
dana.
Naučnici i šegrti, kako ih je zvao Korneff, s oholom životinjom na užetu bez
problema bi izvršili svoju podnevnu dužnost, iako im je to oduzimalo dobar dio
podnevne stanke. Jedan od naučnika, koji je nosio naočale i kojem je rad s
kamenom teško padao - poslije se zaposlio na pošti, gdje je kao činovnik
navodno napravio karijeru — ostajao je i duže nego što se tražilo i nakon
predviđene stanke.
Za mene je ta šetnja s kozom, koja se uostalom zvala Genoveva, bila prava
muka. Općenito, a i zbog gledalaca. Usporedno s tramvajskom prugom iza
stabala se protezala zgrada Gradske bolnice; bolnice su, naime, vrlo često blizu
groblja i prodavaonica nadgrobnih spomenika. Preko prostora ispred glavnog
ulaza ulazilo je i izlazilo mnogo ljudi, ne samo posjetitelja na ulasku u Bolnicu i
izlasku iz nje.
Pod stablima bi se u podnevnoj stanci u paru ili veselim skupinama često
raspričale medicinske sestre. Kako li su samo cvrkutale! Prizor mladića s
tvrdoglavom kozom kod njih je izazivao više od smiješka.
Morao sam podnositi dovikivanja, k tomu zajedljiva. Odjeven u radnu
odjeću, često zamrljani drilih i u stalnoj svađi sa svojeglavom kozom što me
uvijek vukla u drugom smjeru i pritom glasno meketala, radio sam od sebe
bezveznjaka ili sam se, takvim sam sebi učinio. Nalik svetom Sebastijanu što
privlači strelice svojih neprijatelja bio sam meta zajedljivih komentara.
Tada me vjerojatno moja plahost spriječila da podrugljivim medicinskim
sestrama u blistavim bijelim uniformama, što su im lijepo pristajale, odgovorim
jednako drsko i tako im začepim usta. Stidio sam se te bih, netom izvan dometa
zlih jezika, šutnuo kozu Genovevu.
 Onaj tko je uvjeren da je prikovan za stup srama, smišlja osvetu, koja je u
pravilu udarac u prazno ili - u mojem slučaju - psovka u rukavicama: progutane
uvrede, psovke, koje su zapravo trebale biti dozivanje.
Moje podnevno pokazivanje imalo je odgovarajuće posljedice: dok je prema
potonjem zapisu junaku romana, Oskaru Matzerathu, koji je u doba hranjenja
koze patio od smetnji u rastu i liječio se u bolnici, odmah pošlo za rukom jednu
od sestara što su ga njegovale pozvao na spoj, a čim su ga zdravog iz Bolnice
otpustili, sestru Gertrudu čak na kavu i kolače, meni pak nije padala na um
nijedna privlačna riječ. Bio sam tragikomičan privjesak neukrotive koze s
vimenom što se ljuljalo. Oskar je umio lijepo oblikovati rečenice, a ja sam šutio
kao zaliven.
On, koji je dobro prodavao čak i svoju grbu, imao je ideja na bacanje; meni
su napamet padali samo nezgrapni i stoga nerazumljivi pokreti.
Njemu bi prastari trikovi umjetnosti zavođenja na najljupkiji način kliznuli s
usana; mene se u najboljem slučaju moglo čuti kako gutam, gutam riječi.
Ah, da sam barem bio drzak poput Oskara! Da mi je bila njegova
oštroumnost! Usto, pratio me i peh. Jednom kad mi je već na vrhu jezika bila
lijepa riječ za sestru što se šetala sama i imala lice Djevice Marije, a ja u pričuvi
imao još laskavih riječi, koza koju su mi natovarili na vrat počela je glasno i
dugo pišati.
Što da učinim? Da gledam u stranu? Potražim sklonište iza nadgrobnih
spomenika uz tramvajsku prugu? Kako da se pravim da s tim nemam veze?
Sve je bilo uzalud. Pišanje koze muzare zvana Genoveva nije i nije
prestajalo.
Pri pomisli na to i danas bi me oblilo crvenilo stida da istovremeno u
sjećanje ne mogu prizvati nešto što može zaustaviti beskrajni mlaz kozje
mokraće: ubrzo sam, iako na drukčije pognojenom hranilištu, zabilježio uspjeh, i
to na podijima plesnih dvorana »Wedig« i »Lavlji zamak«. Kao plesač bio sam
omiljen. Uspjeh postignut plesanjem na mladim nogama isplatio se kasnije u
pjesmama starcu koji je uvjeren da je još uvijek dovoljno okretan za »Posljednje
plesove«, pa bio to i trajni »Tango mortale«.
Divlji ples na kraju tjedna. Preko tjedna sam prema Korneffovim uputama
učio kako da drvenim maljem koji su zvali batom za modeliranje jednakomjerno
izvodim udarac za udarcem. Ukucavao bih i dlijetom obrađivao površine na
grubo oklesanom vapnencu i belgijskom granitu. Ubrzo sam šleski mramor,
dovoljno velik za dječji grob, duž cijelog ruba uspio uokviriti žlijebom. Usudio
sam se izrađivati čak i ovuluse kojima je trebalo ukrasiti naručen metarski
kamen za grob nekog umirovljenog profesora.
Stari me Singer naučio da s pomoću tronožnog postolja, strojem za
punktiranje, prenesem točku po točku s gipsanog modela Raspetoga na glomazni
komad dijabaza tako da iskucavam kamen. Pokretna igla montirana na tronožac
mjerila je na modelu korpusa najniže i najdublje točke. Tronožac bih neprestano
prenosio s gipsa na kamen kako bi se uzele mjere. Kad bi se prenijelo ono što je
bilo najizražajnije, kamen se morao iskucavati, a zatim oklesavati žljebastim
dlijetom, da bi se što točnije pogodilo mjesto gdje je udarila igla. Onomu tko je
pritom zabušavao, Singer bi pogledom preko ruba naočala odmah ušao u trag.
On, koji je u mladosti isklesao spomenik Bismarcku, naučio me kako da kamenu
podarim lice.
Od udaranja batom zaradio sam žuljeve, a od dlijeta mi je koža otvrdnula.
Stvrdnjavali su se mišići lijepi kao slika. Izgledao sam cehovski, kao pravi
majstor, pa sam u nadolazećim vremenima sam sebe uvjeravao da u nuždi,
recimo u slučaju političkog prevrata, službenog uvođenja cenzure ili službene
zabrane pisanja, mogu kao kamenoklesar uvijek prehraniti obitelj: to mi je
uvjerenje pomoglo da samosvjesno sačuvam svoj mir. Jer zna se: budući da smrt
ne zna za odmor, i u teškim se vremenima traže nadgrobni spomenici: Göbelovi
jednostruki i dvostruki grobovi izvrsno su se prodavali.
Klesali smo dakle udarac po udarac. Pritom sam gutao oblačiće što su se
dizali iz belgijskog granita i sumporasto zaudarali po staračkom prdežu. Na kraju
tjedna kameni se prah otresao: sa subote na nedjelju cijelu se noć plesalo.
To bi počinjalo ovako: redovnik koji je nadzirao starce što su kašljali i nas,
korisnike kreveta na kat, brat koji je u halji što je lepršala zrakom i sa
zveketavim ključevima oko pasa posluživao od jutra do mraka, subotom navečer
tiho bi stajao između dovrataka širom otvorenih vrata svoje ćelije i u predanoj bi
pobožnosti gledao kako se uređujemo za izlazak u grad.
Ja bih odjenuo crne hlače što sam ih iščeprkao iz sanduka sa starom odjećom
oca Fulgentiusa. Brat koji je radio u praonici rublja izglačao bi ih na crtu.
Odjeven u sako s uzorkom riblje kosti, mora da sam izgledao kat) profesionalan
plesač. U našoj sobi s deset kreveta zrcala nažalost nije bilo.
Postariji student, tip starijeg vodnika, koji je studirao za inženjera i poslije
kao menadžer u Mannesmannu znao iskoristiti povoljan razvoj poslova s
cijevima, naučio me svezati poveći čvor na kravati. Neki su cipele tako ulaštili
da su se sjajile, drugi bi kosu učvrstili zašećerenom vodom. Svi su izgledali kao
naslikani.
Naš redovnik u tihoj bi pobožnosti dlanove uvukao u rukave svoje halje i,
ukrućen, pogledom pratio grupicu što je bučno, kao da nas ondje očekuje ne
znam kakvo blago, kretala na subotnju čagu.
Bio sam dobar u tomu. Od ranih sam dana naučio plesati. Na Pučkim sam
slavljima na Zinglerovoj visoravni ili u girlandama okićenoj sali omiljenog
langfuhrskog restorana Kleinhammerpark prije i nakon rata prisustvovao ne
samo kao promatrač i sakupljač pojedinosti za kasnije zapise. Tek što bi se niže
građanstvo iz predgrađa odjeveno u civilnu odjeću ili u uniforme tamnosmeđe
boje skupilo radi zabave ili međusobne svađe, ja, trinaestogodišnjak, voden
osamljenim zaručnicama vojnika, već sam učio plesati, pa sam Rheinländer i
onestep, fokstrot, engleski valcer, čak i tango naučio vrlo rano, tako da sam na
plesnim podijima poratnih godina bio vrlo tražen.
Svirao je neki diksilend-sastav što bi između Shoeshineyboya, Tiger Raga i
Hebabariba po želji zasvirao čak i tango. Plesnih rupčaga bilo je posvuda, u
podrumima düsseldorfškog starog grada, u Gerresheimu, i blizu Grafenberga,
prigradskom mjestu nedaleko od šume gdje zahvaljujući pacijentima ovisnim o
sjećanju slavu nije steklo samo lječilište i bolnica; šuma je i prema meni bila
uslužna: u društvu pokoje djevojke iz telefonskog ureda pasioniran bi plesač
pokraj šumskih staza pronašao kakvu klupu što je pozivala ili - pokraj puta -
priželjkivan ležaj presvučen mekom mahovinom.
»Drvce, promijeni se« ili igra slijepog miša, nejasna su to, samo osjetom
opipa potpomognuta sjećanja, što nestaju u tamnim rupama. Nijednog se imena
više ne sjećam, osim imena djevojke koja se zvala Helma, bila prsata i koja me,
kad su u »Lavljem zamku« pri naglo prigušenom svjetlu dame birale, pozvala da
otplešemo fokstrot te mi nakon toga ostala privržena.
Bilo je to vrijeme ludovanja za plesom. Mi, poraženi, postali smo ovisnici o
oslobađajućoj glazbi transatlantskih pobjednika, koje bi sloboda trajala koliko i
jedan blues: Don't fence me...
Valjalo je slaviti to što smo preživjeli i zaboraviti sve okolnosti izazvane
ratom. Ono što je bilo sramotno ili užasno i vrebalo nas s leđa, na to nismo
mislili. Prošlost i njezin brežuljkast krajolik nastao od masovnih grobnica
poravnao bi se u noći sa subote na nedjelju.
Tek pošto mi je mnogo godina poslije pošlo za rukom gledati na te događaje
s određenim odmakom te pustiti mog kasnijeg pacijenta lječilišta i bolnice
Grafenberg u već spomenutom »Lavljem zamku« uz zvuke »Rosamunde«
otplesati onestep, Oskar je dobio priliku da bez uvijanja govori i doslovno piše o
svemu onome što sam ja iz tjedna u tjedan prešućivao i potiskivao kao mučno:
napasti što sada, nakon pola stoljeća, kucaju na vrata i žele ući.
 Sjećanje počiva na sjećanju, koje se opet trudi prizvati sjećanje, lako sliči
luku koji sa svakom otpalom ljuskom otkriva ono davno zaboravljeno, sve do
mliječnih zuba najranijeg djetinjstva; njegova oštrina noža poslužit će u drugu
svrhu, nasjeckan, luk nam na oči tjera suze što zamagljuju pogled.
Odmah se pronalazim i jasnije vidim na klupama ispod kestenovih stabala
koja su ljeti zasjenjivala dvorište Caritasova doma. Svaki put sjedim ondje s
drugim starcem i pokušavam njegovo lice prenijeti na papir.
Olovkom crtam ugasle oči spuštenih kapaka i podočnjake, suhe uši što se na
rubovima lome i krzaju, usta koja neprestano nešto mumljaju. Crtam čelo,
izbrazdanu oranicu, a potom golu lubanju ili lubanju uokvirenu kosom rijetkom
poput paperjastog oblačića, tanku kožu na kosti sljepoočice koja podrhtava te
vrat, komad izgužvane debele kože.
Mekom olovkom i njezinim finim prahom mogu se lijepo modelirati nosni
hrbat i vilica, ovješena donja usna. Poprečne debele crte i uzdužne bore
ocrtavaju čelo. Crte što ih olovka vuče, postaju deblje ili se stanjuju. Stvarajući
ono što je obavijeno sjenama iza stakala naočala. Dva grotla: nosne šupljine iz
kojih vire sive dlake. Beskonačno mnogo sivih tonova između crnog i bijelog:
moj kredo.
Od djetinjstva sam crtao olovkom. Gledani izbliza, smišljeno mračni i
ispucali zidovi od cigle. Uvijek s gumicom za brisanje pri ruci, sve dok se ne bi
potrošila, razmrvila, zbog čega sam kasnije, puno kasnije to olovci pripadajuće
pomoćno sredstvo opjevao u ciklusu: »Moja gumica i Mjesec, oboje se
stanjuju.«
Na klupama Caritasova doma pozirali su mi starci u poluprofilu i kao po
naredbi gledali u uvijek istom smjeru. Mnogi su patili od astme. Njihov pištavi
dah. Ponekad bi nesuvislo govorili, a kroz te bi se priče poput duhova provlačili
Prvi svjetski rat, Verdun, inflacija. Nagradio bih ih svojom valutom, cigaretama:
platio bih im dvjema ili trima cigaretama, koje su oni odmah nakon poziranja ili
dužeg napadaja kašlja popušili do samog filtara.
Budući da još uvijek nisam bio pušač, u svako sam doba bio platežno
sposoban, a moje je rezerve duhana najviše iscrpio crtanje prema modelu. Samo
mi je jedan starac plamenocrvene valovite kose i brade jednom pozirao badava,
kako je rekao, »samo zbog umjetnosti!«.
Crtaću ispod kestenovih stabala, ma koliko bio marljiv, nedostajao je kritički
savjet. Da sam nastavnici slikanja na zamjeni, koja je na početku totalnog rata
kao odgojiteljica umjetnosti vrlo brzo premještena u Staljingrad, barem mogao
pokazati neke crteže u olovci na grubom crtaćem papiru, za koje je samo
kameno-klesarski praktikant vjerovao da su dobri.
Kad mi je bilo četrnaest godina, u Srednjoj školi sv. Petra držala je satove
crtanja. Svake je subote trebala održati nastavu gomili neotesanih prostaka, koji
su se pretvarali da su nezainteresirani, a neki su po papiru risali kosmate pizde i
čovječuljke s pimpekima natprosječne duljine.
Na ravnodušni dio razreda profesorica se nije obazirala - nedorasli klipani u
grupicama igrali bi skat ili prespavali blok-sat - a ostatak razreda zaposlila bi
vježbama crtanja perspektive. Bavila se s ono dvoje-troje svojih učenika koji su
pokazali makar malo dara za crtanje.
Imao sam sreću da se toliko trudila. Štoviše, pozvala me u Zoppot u svoj
vrtni atelje. Udana za nekog puno starijeg pravnika, koji je iza linija Istočne
fronte u zaleđu služio kao kvartirmajstor, mlada je žena stanovala u kućici
zarasloj u korov,, gdje sam je posjetio nebrojeno puta.
U kratkim hlačama ili u dugoj zimskoj uniformi Hitlerove mladeži
tramvajem bih se vozio preko Oliva prema Glettkauu, odakle bih nestrpljivo
trčao preko dina na plaži ili zapjenjenim rubom morskog žala, no ne bih među
naplavljenim morskim algama tražio jantar, nego bih prije prvih gradskih vila u
Zoppotu skrenuo nalijevo. Pokraj grma koji je počinjao pupati i na kojem se u
kasno ljeto crvenio šipak. Vrtna su vrata škriputala.
U verandi koju je, baš kako treba, obasjavalo sjeverno svjetlo vidim krupne
zbijene skulpture i portrete glava u gipsu ili još vlažnoj glini. Iza toga zastrti
slikarski stalak. Vidim nju u pregači zamrljanoj komadićima gipsa, s cigaretom u
ruci.
Dolazila je iz Königsberga, ali svog učitelja nije našla na tamošnjoj Likovnoj
akademiji nego na danziškoj Visokoj tehničkoj školi: profesora Pfuhlea,
poznatog crtača konja, kod kojeg sam poslije i ja pohađao tečaj za laike.
Kosa joj je bila glatka i kratko ošišana na frizuru koja je već odavno izišla iz
mode. Srednjoškolac mog imena sasvim je sigurno barem malčice bio zaljubljen
u Lilli Kröhnert. Ali bez pogleda, bez ikakvih dodira. Njezina me je blizina
drukčije zbunjivala.
>Na stoliću s pušačkim priborom - moja je učiteljica neprestano pušila -
možda je nenamjerno, a možda smišljeno ostavila kup otrcanih umjetničkih
časopisa te zabranjenih kataloga.
Učenik je dakle listao časopise i u njima vidio zabranjene Dixove, Kleeove,
Hoferove i Feiningerove slike te Barlachove skulpture - učenika Samostanske
škole koji čita — i Lehmbruckovu ženu koja kleči.
Vidio sam još toga. Ali što točno? Sigurno je samo da me oblila vrućina.
Toliko me ono što nikada prije nisam vidio oduševilo i istovremeno užasnulo.
Sve je to bilo zabranjeno, bilo je »izrođena umjetnost«.
Posjetitelju kina Filmski žurnal neprestano je pokazivao što se u Trećem
Reichu smatra lijepim: kipari Breker i Thorak jedan su drugoga nadmašivali
mišićavim mramornim kipovima junaka u natprirodnoj veličini.
Lilli Kröhnert, pušačica, čiji me srebrni pogled iritirao, mlada žena s bubi-
firizurom i dalekim suprugom, moje voljena nastavnica, koja mi je pokazivala
ono što je zabranjeno, jednog Lehmbrucka, na primjer, ali upućivala i na kipare
koje je vlast tolerirala, kao što su Wimmer i Kobe, izlagala se opasnosti da je
njen, kao što je mislila, ne baš nenadaren učenik prijavi. Izdaja je bila uobičajena
stvar. Bila je dovoljna anonimna prijava. U ono doba pravovjerni gimnazijalci
svoje bi nastavnike — kao što se godinu dana poslije to dogodilo mom profesoru
latinskog, monsinjoru Stachniku - strpali u Stutthof, koncentracijski logor.
Ona je rat preživjela. Kad sam početkom šezdesetih s petogodišnjim
sinovima blizancima, Franzom i Raulom, putovao kroz Schleswig-Holstein i kod
Cordesa u Kielu jedne večeri čitao iz svog romana »Pasje godine«, sutradan sam
u Flensburgu susreo Lilli i njezina supruga, koji je uspio preživjeti rat. Još uvijek
je pušila i smješkala se dok sam joj zahvaljivao za njezino smiono poučavanje o
umjetnosti.
Ah, da mi je barem mogla pomoći kritikom, kad sam, još nepušač, pod
kestenovim stablima u olovci crtao muškarce što kašlju, a čije sam poziranje
platio cigaretama ...
Kad je moja primarna glad bila utažena bezukusnim Caritasovima juhama
čijeg se okusa ipak sjećam, a drugu glad, što je za vožnje tramvajem radnim
danom rasla, i nakon subotnje čage ublažile privržene plesačice, ostala je treća
glad, žudnja za umjetnošću.
Vidim se na jeftinim mjestima u Gründgensovu kazalištu - je li već te godine
na programu bio Goetheov »Tasso« ili tek sljedeće godine? - ili kako se zamalo
utapam u bujici slika na izložbama koje su neprestano dolazile: Chagall,
Kirchner, Schlemmer, Macke i tko još?
U Caritasovu me domu otac Stanislav hranio Rilkeom, Traklom, baroknim
pjesnicima koje je odabrao te najranijim ekspresionistima. Čitao sam knjige što
ih je sve vrijeme nacizma otac Stanislav uspio sačuvati u franjevačkoj knjižnici.
U pratnji pristupačne profesorske kćeri — pobjegla je s ocem iz Bunzlaua -
barem bih u trajanju koncerta u dvorani Roberta Schuhmanna utažio svoju
žudnju za svim što draži oko i uho.
No čitateljska strast i pasivno konzumiranje umjetničkih proizvoda samo su
povećali moju glad za umjetnošću i ponukali me da i sam počnem stvarati.
Iz mene su, dakle, potekli metri pjesama: moj lirski metabolizam. Nakon
završetka posla u Göbelovoj kamenoklesarskoj daščari klesao sam prve male
figure u vapnencu: ženska torza i jednu ekspresivnu žensku glavu. Pelikanov
crtaći blok i dalje su punili astmatični starci: listovi s raznolikim, punim ožiljaka,
bezizražajnim, ugaslim licima koja su bila kost i koža. Neobrijana ili s bradom,
žmirkava ili suznih očiju, gledala me je starost. Čim vrijeme vratim unatrag i
predočim si klupe pod kestenovim stablima obasjane jasnim proljetnim, ljetnim
ili jesenjim svjetlom vidim se kako crtam napola budna lica što na mojim
papirima navještaju smrt.
Budući da su se nepušačeve rezerve smanjile, nije sigurno jesam li i svoje
drugove iz sobe crtao kao modele. Može biti da je na papir dospio i mrzovoljan
izraz lica te ožiljci od boginja poglavara Caritasova doma, oca Fulgentiusa, i
Rilkeov poklonik otac Stanislav, tankoćutan muškarac lagana koraka, koji je
najviše volio citirati stihove iz »Prkosna slavuja«, redovnika i baroknog pjesnika
Speea von Langenfelda. Kad bih barem imao list papira na kojem bi se u
anđeoskom liku moglo prepoznati našeg užurbanog brata nadglednika, čiji je
pogled uvijek očekivao neko Marijino čudo. No u mnoštvu zagubljenih papira
sasvim su sigurno samo crteži staraca.
Nakon godine provedene kod Juliusa Göbela, starijeg pomoćnika Korneffa,
kipara Singera i njegova stroja za punktiranje na tronožnom postolju, nakon
variva što se dobivalo dvaput tjedno i nakon što sam dovoljno dugo vodao kozu
na užetu, praktikant je pomislio da treba promijeniti pogon u kojem je naukovao.
Što dalje od meketave životinje, što dalje od stroja za punktiranje i svih
korpusa atletski građenog Krista, što dalje od mramornih Djevica što u
kontrapostu stoje na Mjesečevu srpu, što dalje od granita ispoliranog do
nemogućeg sjaja i ruža slomljenih peteljki koje sam u obliku medaljona
uklesavao na dječje nadgrobne spomenike. Više nikad nisam želio vidjeti kokoši
što kljucaju između grobnih kamenova.
Privlačio me je velik pogon tvrtke Moog što se nalazio na kraju Bittwega.
Ondje se pretežno obrađivao pješčenjak, travertin i bazalt, što su se netom
odlomljeni dopremali iz eifelskih kamenoloma. Ondje neće biti kamenja s
natpisom, što se nakalemljuju na grob. Ondje neću imati kozu za vratom.
Nije bilo lako oprostiti se od Korneffa i njegova šarma starijeg majstorskog
pomoćnika. U proljeće smo na grobljima prepunim ptica na grobne temelje
postavili nekoliko jednostrukih i trostrukih nadgrobnih spomenika na postolju.
Vidjeli smo kako premještaju leševe koji su poželjeli u drugi grob. Uz njega se
posao s nadgrobnim spomenicima dao izdržati. S njim se moglo lijepo ogovarati.
Budući da je Korneff poslije dobio priliku da s pomoćnikom Oskarom
Matzerathom postavlja mramorne ploče i ploče od dijabaza sve do poglavlja
»Fortuna Nord« i bude svjedokom željenih premještanja leševa u drugi grob, te
da s Oskarom - što je preporučio i meni - svoju kohšale s varivom u podne preda
u grobljanskom krematoriju na podgrijavanje, tema umjetničke izrade grobnih
kamenova te propisa korištenja groblja iscrpljena je; dalo bi se još jedino
govoriti o pjesništvu i stvarnosti; tko je koga naveo da nešto kaže, tko točnije
laže, Oskar ili ja, komu na kraju svega treba vjerovati, što ponegdje nedostaje i
tko je komu vodio pero.
Kako onaj gospodin Matzerath nikad nije bio namješten u tvrtki Moog,
nadam se da me kasni porod mojih ranih godina neko vrijeme neće proganjati.
Koliko god privlačno bilo vlastoručno pomesti ljuske jajeta vlastitih
potomaka uzgojenih u inkubatoru, na lopatici za smeće u pravilu se nađu samo
ostaci sumnjiva podrijetla: pravdaštvo jednog zanovijetala, nekoć odbačene
ideje, koje bi trebalo oživjeti, na primjer, glasina da se, ubrzo pošto sam uz
blagoslov kipara Singera otišao iz tvrtke Göbel, koza Genoveva tragajući jednog
podneva traganja za hranom istrgla jednom od naučnika iz ruke, udarila u trk i
posljednji put zameketala pod tramvajem što je vozio prema Bilku.
Göbelova žena, starija gospođa telećeg pogleda, navodno je sumnjala da se
Genoveva, ojađena, pod tramvajske kotače bacila zbog mog odlaska.
Prvih mjeseci u tvrtki Moog ja sam kao i drugi naučnici i obrtnički
pomoćnici izvršavao zadatke kojih u kamenu isklesani rezultati nisu služili
stvaranju grobljanske aure. Sada je valjalo ukloniti ružne tragove rata, što su se
još vidjeli u gradskim parkovima i kraljevskim vrtovima.
Skulpturama od vapnenca kojima su šrapneli raznijeli glave ili ih pretvorili u
jednoruke invalide trebalo je prema fotografijama ili gipsanim predlošcima
vratiti, na primjer, otkinutu glavu božice Dijane, ili pak jednu od Meduzinih
glava. Valjalo je nadomjestiti izgubljene udove i prepolovljene anđeoske glavice.
Kod tvrtke Moog naručivao se putto, figurice dražesnih ručica, prepune mesnatih
zadebljanja i jamica na obrazima te guste kovrčave kose. Vrlo dalekovidno,
vlasnik tvrtke uspio se svidjeti gradskim vlastima.
Zahvaljujući naučnicima što su dolazili iz starih kamenoklesarskih obitelji,
naučio sam da pogrešan udarac u kamenu ostavlja trajan i nepopravljiv trag ako
se lukavo ne prikrije. Tako smo dane provodili popravljajući ratne štete, dakle
krpareći. Recept za kit za kamen, koji nije smio biti ni premastan ni presuh, kao
poslovnu tajnu koju treba čuvati, dao mi je na rastanku majstor Singer.
 No kad je riječ o umjetnosti, stvarnom predmetu moje trajne gladi, stvorio
sam svoja mjerila tek kad je nepoznati naručitelj dao napraviti nekoliko kopija
devedeset centimetara visokog torza. Upravitelj tvrtke držao se tajanstveno dok
je odmotavao model brižljivo zamotan u vuneni pokrivač.
Gipsana je figura dala naslutiti da je njezin autor nekad poznati, štoviše
sjajan kipar Wilhelm Lehmbruck, čije su skulpture u doba nacističke vladavine
bile protjerane iz svih muzeja; njega sam susreo još kao učenik profesorice Lilli
Kröhnert, čije sam umjetničke časopise listao. Ona ga je smatrala »velikim
umjetnikom«.
No kod Mooga se ime Lehmbruck nije spominjalo. Samo se šuškalo o
podrijetlu gipsanog modela. Jedan od naučnika šalio se; »Od jednoga napravi
tri...«
Toliko se kamenova od vapnenca obrađivalo. Narudžba je očito došla od
umjetnika koji se bavio trgovinom krivotvorenih umjetnina što ih je na crnom
tržištu prodavao kao originale. U onim poratnim godinama bilo je mnogo
neupućenih kupaca, domaćih skorojevića ili onih koji su se vratili iz Amerike:
počelo je vrijeme krivotvorina.
Te tri kopije izrađene u svijetlom vapnencu u svakom su se slučaju prodale i
prije nego što ih je zgotovljene i postavljene na drvene nogare naručitelj
preuzeo.
Torzo bez ruku prikazivao je tijelo od sredine bedra do vrha glave, blago
nagnute u stranu. Nagnuta zdjelica nagovještavala je kontrapost. Lehmbruck
srednje faze, nastao neposredno prije početka Prvog svjetskog rata vjerojatno u
Parizu.
Na već uobičajeni smo način brojne olovkom zabilježene točkice s površine
gipsanog modela prenijeli na kamen. Pritom smo se kao i uvijek poslužili
tronožnim strojem za punktiranje s pokretnom iglom.
Stari majstor Moog osobno je nadgledao kako radimo. Naučnici iz obitelji
koji su se tradicionalno bavili kamenoklesarstvom znali su, istina, puno trikova,
ali čim se pojavio debeli Moog, više nije bilo zabušavanja. Dvama prstima
podigao bi svoje naborane kapke, provjerio svaku pojedinost, a potom spustio
jedan pa drugi kapak, nalik Budi. Nikad si nije pomogao strojem i šiljkom
učvršćenim na pomičnoj metalnoj ručici, pa ipak mu nijedna pogreška ne bi
promakla.
Na svoju sramotu moram priznati da sam na toliko mirnoj, a ipak razigranoj
površini leda na torzu poprilično fušerski radio. Kip je trebalo doraditi. To znači;
kameni sloj koji je nedostajao između lopatica trebalo je ujednačiti, ali ono što se
cjelokupnoj površini oduzelo, toga više nije bilo.
Tko zna tko danas uživa u jednoj od kopija, u mom Lehmbrucku: klijenti
nekadašnjeg nepoznatog naručitelja ili - nakon što su kipovi preprodani - neki
potonji vlasnik lažnog originala; no u meni još uvijek tinja želja da njega,
Wilhelma Lehmbrucka, koji si je ubrzo po završetku Prvog svjetskog rata
oduzeo život, zamolim za razumijevanje i oproštenje.
Ah, kad bih barem ponekad mogao isprobati svoju uspješnu metodu
zamišljenog pozivanja i njega, kojeg je Lilli Kröhnert hvalila kao neusporedivo
najvećega, sa slikarima Mackeom i Morgnerom, što su mladi izgubili život kod
Perthes-les-Hurlus i Langemarcka, okupiti oko zamišljenog stola.
Na papiru bismo započeli razgovor o onomu što je tada bilo aktualno - kako
li se samo oduševljeno išlo u rat — a potom i o umjetnosti. O tomu u što se
pretvorila. Kako je preživjela sve zabrane i ubrzo se, netom se oslobodivši
vanjskih stega, svela na doktrinu i nestala u apstraktnom.
Smijali bismo se instalacijskim tričarijama i pomodarskim ispraznostima,
mahnitanju za videom, jurcanju s jednog društvenog događaja na drugi, smeću
proglašenom svetinjom, prenatrpanoj praznini uvijek samo prisutnog
umjetničkog pogona.
Svoje goste na godišnjem odmoru na koji ih je poslala smrt razveselio bih
kao domaćin i kao kuhar. Najprije bi na stol došla riblja juha od glava mladog
bakalara, začinjena svježim koprom. Potom bih im poslužio janjeći but nadjeven
češnjakom i kaduljom, uz leću kuhanu u vodi začinjenoj mažuranom. Na kraju
bismo jeli kozji sir i orahe. Nazdravili bismo punim čašama aquavita i sve živo
izgovarali.
Lehmbruck, vestfalijski šutljivac, govorio bi u kratkim rečenicama. August
Macke, koji je rado čavrljao, pripovijedao bi o doživljaju svjetla i drugim
pustolovinama na kratkom putovanju u Tunis - s Kleeom i Louisom Moillietom -
onda, u travnju četrnaeste godine, nekoliko mjeseci prije početka Prvog
svjetskog rata. A Wilhelm Morgner vjerojatno bi nam objasnio koje bi slike bio
naslikao - možda i apstraktne — da ga puščano zrno u Flandriji nije...
Ali ni riječi o Lehmbruckovoj nesretnoj ljubavi prema kazališnoj ljepotici,
ženi-djetetu, glumici Elisabeth Bergner. Navodno se zbog nje odlučio na
samoubojstvo, u što sumnjam. To rat u njegovoj glavi, kao i u glavama mnogih
drugih, nikad nije prestao...
Nakon jela vjerojatno bi se pružila prigoda da Lehmbrucku zahvalim, iako ga
nitko nije pitao, on, majstor mog naukovanja, postavio mi je mjerila zbog kojih
sam naučio ne uspjeti u svojoj nakani...
 A zatim? Zatim je došla novčana reforma. Taj je nadnevak razdvojio vrijeme
na ono prije i poslije nje. Ona je okončala jedno razdoblje i svakome obećala
nov početak. Poništila je jednu vrijednost i razmetala se novom vrijednošću. Bilo
je pukih siromaha koji su se zahvaljujući njoj prometnuli u skorojeviće. Ugasila
je crno tržište. Obećala je slobodno tržište i stvorila trajno bogatstvo, ali i trajno
siromaštvo. Svetkovala je novac i sve nas pretvorila u potrošače. Sve u svemu,
poslovi su počeli cvasti pa je narastao i broj narudžaba u kamenoklesarskoj
radionici na Bittwegu, gdje je cijene donedavno određivala trampa i plaćanje u
naturi.
Neposredno prije nadnevka s kojim se sve promijenilo tvrtka Moog dobila je
narudžbu za popravak fasade na zgradi jedne banke kojoj su ratna oštećenja još
uvijek nagrđivala obraz. Gospoda bankari očito su se stidjeli svoje fasade.
Naslućivan događaj trebalo je dočekati uljepšane vanjštine, u dogovorenom roku
i prema troškovniku.
Mjesta na kojima su granate oštetile blokove od ljušturnog vapnenca trebalo
je isklesati dlijetom i zamijeniti ih četverokutnim komadićima tog vapnenca;
pričvršćeni pričvrsnicama i zaglađenih fuga, stopili bi se s fasadom. Kako se
zvao naručitelj? Pretpostavimo da je to bila Dresdenska banka, koju su nedavno
prekrstili u Rhein-Ruhr banku.
Iz tog vremena ostala mi je jedna jedina fotografija. Prikazuje mladića na
visokoj građevinskoj skeli od željeza kako gleda na svijet kao da ga želi
obuhvatiti pogledom. Da bi pokazao koje je struke, u lijevoj ruci cehovski drži
drven malj, a u drugoj dlijeto.
Tu nenamještenu snimku vjerojatno je napravio neki kolega. Na pozadini
fotografije udubina isklesana u fasadi daje naslutiti kakva je veličanstvena fasada
od prirodnog kamena napravljena na prednjoj strani Dresdenske banke.
Unutrašnjost je izgorjela, ali četiri kata preživjela su tepihe bombi pa je banka
sada žudjela za svježim kapitalom i novim profitom.
Mladi kamenoklesar stoji sam, jer upravitelj te novčarske utvrde, koja je
služila svakom sustavu, pa i onom koji je počivao na organiziranom zločinu, nije
želio da ga fotografiraju i zadovoljio se tim da omogući uklanjanje vidljivih
oštećenja na fasadi. Valjalo je ponovno steći ugled, ako ništa drugo, ono barem
izvana.
Mršav mladić sa šiltericom, odjeven u radno odijelo od driliha što
samosvjesno stoji na građevinskoj skeli i gleda na svijet, neposredno prije
novčane reforme, sam ja. Portret čovjeka koji radi.
Gornji katovi Banke, ispred kojih sam se visoko na skeli na crno-bijeloj
fotografiji sam sebi doimao stranim, ali i prepoznatljivim, nisu još bili useljivi,
jer je na njima još bilo tragova požara, ali dvorana sa šalterima u prizemlju ubrzo
je trebala biti otvorena za rad s klijentima.
Na katu iznad sjedili su kamenoklesari i u podnevnoj stanci žlicom grabili
ručak iz lončića. Budući da je strop između prizemlja i prvog kata na jednom
mjestu bio probijen i tek za nuždu zakrpan gredama, između proreza širokih
poput prsta mogla se vidjeti dvorana sa šalterima.
Vidio sam kako nekoliko dana prije »dana D« na dugačkim stolovima
namještenici novčanice i kovanice nove valute slažu, broje, vežu u snopove i
pakiraju u veće pakete, kako bi se pravodobno pripremili za početak
čudotvornog isplaćivanja novca, čijim sam svjedokom bio.
Rukom produženom od silne želje čovjek bi najradije bio posegnuo, zabacio
udicu. S nekoliko bih kolega bio postao, ako ne baš kriminalac, onda, prema
brižno smišljenom planu, dobročinitelj i Robin Hood, koji usrećuje siromašne,
toliko su nas privlačili ti najnoviji artikli vjere.
Do tog vremena moja je satnica na gradilištu iznosila devedeset pet pfenniga.
S prekovremenim satima nabrao bih tjednu plaću od pedeset starih maraka,
no one su ubrzo izgubile vrijednost.
Jesam li mogao slutiti da će se dolje, u dvorani sa šalterima Dresdenske
banke kao i na tisućama drugih mjesta za isplatu, ubrzo isplaćivati budućnost i
da će ona odsad imati svoju cijenu?
Odjednom se moglo dobiti sve, gotovo sve. Dojučerašnji oskudno opremljeni
izlozi sada su se šepirili već otprije nagomilanom robom. Onaj tko je imao nešto
u rezervi, brzo je došao do novog novca. Sve je izgledalo tako kao da je
oskudica bila hinjena i samo varljiv relikt prošlosti. Budući da je sve što je
prošlo izgubilo vrijednost, svatko je, ne baš bez teškoća, gledao naprijed.
Ne znam što sam kupio za četrdeset novih maraka koje su mi isplatili kao
predujam na koji je u ime žmirkave pravednosti svatko imao pravo. Možda
prave Faber-Castellove olovke i novu gumicu? Ili Schminckeovu kutiju s
dvadeset četiri vodene boje?
Sav je novac vjerojatno potrošen na put do Hamburga, na koji sam pozvao
majku. Htjela je posjetiti svoju sestru Betty i tetu Marthu, ženu najstarijeg brata -
ujaka Alfreda - koji je bio policajac te sa sestričnom i bratićem nekoć živio u
naselju s kućama u nizu u Hohenfriedwegu, a sada negdje na sjeveru, u Stadeu.
Hamburške ruševine posvuda su izgledale kao i ruševine u Kölnu. Kad bi
čovjek malo bolje pogledao, uočio bi visoke dimnjake koji su ostali cijeli, dok su
stambene zgrade bile srušene.
 Iznenadilo nas je što je radilo Gradsko kazalište.
Budući da je majka oduvijek voljela kazalište, bez obzira na to je li se davala
opera, opereta ili drama - s majkom sam u danziškom Gradskom kazalištu
gledao bajku »Snjeguljica« - navečer smo otišli pogledati Strindbergov komad
»Otac« s Hermannom Speelmansom u glavnoj ulozi. Majka je plakala kad se
zastor spustio. Rođaka koje smo posjetili više se ne sjećam, no u sjećanju mi je
ostala vožnja vlakom onamo i natrag.
Vidim kako na putu onamo, pošto smo prošli kroz razrušenu Ruhrsku oblast,
s naše lijeve strane promiče vestfalijska ravnica, koja se doima kao da se ništa
nije dogodilo. I majku vidim kako sjedi meni preko puta i šuti.
Ne sviđaju joj se moja pitanja i pokušava mi skrenuti pozornost na krajolik
što je »pravi praznik za oči«: »Pogledaj te sočne livade, krave na njima...«
Ja ipak pitam: »Kako je bilo kad su došli Rusi? Što se zaista dogodilo? Zašto
Daddau govori samo o lijepim stvarima? A i tata rijetko govori? Što se dogodilo
Daddau? Što se tebi dogodilo? Jesu li vas Rusi...? A kad su došli Poljaci ...?«
Ali majka šuti. U najboljem slučaju čujem njezin odgovor: »To je sada
prošlo. Naročito što se tiče tvoje sestre. Ne ispituj toliko. Time se ništa neće
promijeniti. Na kraju smo imali i malo sreće... Eto, živimo... Što je bilo, bilo je.«
A onda me majka na povratku zamolila da ne budem tako strog i osoran
prema ocu; da je i on doista mnogo propatio i sve izgubio, dućan, koji je toliko
volio, koliko i ona; da se ne tuži i da se samo zabrinjava zbog gospodina sina; da
je lijepo kad ih dođem posjetiti, iako, nažalost, rijetko: »Molim te, idući put bez
svađe.« U ono što je prošlo ne treba dirati. »Budi malo ljubazniji prema njemu.
Mogli bismo odigrati koju partiju skata. Tako se veseli kad dođeš...«
U ono malo godina koje su joj preostale moja majka nijednom rečenicom ni
riječju nije dala naslutiti što se odigralo u praznom dućanu, dolje u podrumu ili
negdje drugdje u stanu, gdje i koliko su je puta silovali ruski vojnici. A o tomu
da se, ne bi li poštedjela kćer, ponudila kao nadomjestak, sestra je tek nakon
njezine smrti samo natuknula. Nedostajale su riječi.
Ni ja nisam mogao prozboriti o onomu što me je podmuklo vrebalo s leđa:
Pitanjima koja nikad nisam postavio... o izgubljenoj vjeri..., logorskim vatrama
Hitlerove mladeži..., želji da junački poginem kao kapetan podmornice Prien...,
I to dragovoljno..., pomoćniku u Državnoj radnoj službi kojeg smo zvali
Mitakoneštonečinimo..., kako je vođa zahvaljujući providnosti preživio...,
prisegi Waffen-SS-a na užasnoj hladnoći: »Kad svi prestanu biti vjerni, mi ćemo
i dalje biti vjerni...« I kad su Staljinove orgulje otvorile vatru po nama: onoliki
mrtvi, većina mladih, i nezrelih kao i ja..., kad sam kao žutokljunac od straha
počeo pjevati u šumi, dok nisam čuo odgovor..., starijem vodniku koji me spasio
i kojem su obje noge, dok je mene još na vrijeme ruska tenkovska granata... I da
smo do samog kraja vjerovali u konačnu pobjedu..., crnokosoj djevojci s
pletenicama koja je lakše ranjenog vojnika pipkala sve do u buncave snove...,
gladi što je razdirala..., igra kockicama.... I kad je na fotografijama, nevjerojatno
je: Bergen-Belsen, na hrpu naslagani leševi - pogledati, odvratiti pogled,
pogledati, ne odvratiti pogled, samo zato što je to, brzo izrečeno, nevjerojatno...
Ne, nisam se osvrtao ili sam se osvrtao preko ramena, samo nakratko i u
strahu. Otkako su mi za moj kamenoklesarski posao na gradilištu plaću po satu
isplaćivali u istom iznosu, ali u novoj valuti, a poslije se kasnije taj iznos
povećao za sedam pfenniga, živio sam još samo u sadašnjosti, gledao sam, kako
sam bio uvjeren, samo naprijed. Posla je bilo dovoljno.
Ubrzo nakon nestanka stare valute tvrtka Moog se razveselila novim
narudžbama izvan grobljanskog područja. Općenito, posao s fasadama doživio je
konjunkturu. Iza brzo podignutih građevinskih skela za plaću na akord tragovi su
se brzo uklanjali. Na svjetlo su dana stupili prvi izrodi kasnije uobičajene
umjetnosti izrađivanja fasada. Naročito omiljen bio je travertin. Vođi drag
mramor.
Usput smo nakon radnog vremena velikim pločama šarenog ukrasnog
mramora oblagali jednu mesnicu čiji su zidovi i pultovi morali biti glatki i
šareni. Oko vila koje su kupili skorojevići podizali smo zidove od travertina.
Samo se umjetnošću nisam stigao baviti. Sve ratom obogaljene skulpture
dobile su ponovno glave, patele i lijepo naborane tkanine. Lehmbruckov torzo
koji je odavao moj pogrešan rukopis netko je kupio kao original. Ni Caritasovi
starci nisu mi više željeli pozirati ispod kestenovih stabala jer su se cigarete sad
mogle kupiti bez točkica.
Koliko god da sam neprestano bio oran za kupnju, zveckao novcem i
poklonima iznenađivao roditelje, mojoj trećoj gladi nije se moglo doskočiti ni
dodatnim novcem zarađenim prekovremenim satima. Tražile su se samo fasade.
Tada je konačno došla obavijest s Umjetničke akademije.
S mapom punom crteža u olovci - galerijom staraca koji su mi između dva
napadaja kašlja ljubazno pozirali - te tri male plastike, ženskim torzima kao
slobodnoj interpretaciji Lehmbrucka te ekspresivnom djevojačkom glavom - u
propisanom sam se roku prijavio za prijemni ispit na Umjetničkoj akademiji te
prijavi priložio dobru svjedodžbu o završenom praktikantskom stažu, koju je
potpisao majstor Moos.
Usto, otac Fulgentius, kao što je rekao svom najdražem stanaru na hrani, za
jutarnje se molitve posebno pomolio za dobar ishod mog prijemnog ispita, i to
svetom Antunu, koji je kao obojena gipsana figura stajao u Caritasovoj kapelici i
bio mjerodavan za štošta.
Kad sam mu ispričao kako je ishod prijemnih ispita bio neizvjestan do samog
kraja, jer su od dvadeset sedam prijavljenih primili samo dvoje, i da je Ispitna
komisija vidjevši crteže portreta, moj dar, istina, ocijenila kao obećavajući, ali da
je praksa koju sam završio kao kamenoklesar i kipar nadgrobnih spomenika bila
odlučujuća za moje primanje na akademiju, da profesor Mataré, međutim, više
nije bio voljan primiti nove učenike te ću stoga prvi semestar studija kiparstva
upisati kod stanovitog, meni nepoznatog, profesora Magesa, poglavar Caritasova
doma na Rather Broichu ponudio mi je drugu mogućnost kako da služim
umjetnosti.
S njim sam često vodio razgovore u kojima mi je valjalo objasniti ili s
pomoću tvrdnji učiniti prihvatljivima čudo Božje milosti, dublji smisao Trojstva
i druge misterije, ali i bogougodnost franjevačkog siromaštva.
Ta čavrljanja s jednim nevjernikom - katkad bi sebi i meni natočio čašicu
likera - podsjećali su me na razgovore koje sam u ratnom zarobljeništvu vodio sa
drugom Josephom, što je isto tako poput psa tragača koji neprestano njuška
pokušao pronaći moju izgubljenu djetinju vjeru u Srce Isusovo i blagoslovljenu
Majku Božju, pri čemu se već tada vrlo dobro služio teološkim pronicavostima.
Kao što mi je u velikom zarobljeničkom logoru u blizini Bad Aiblinga
govorio Joseph, tako mi se sada, mada ne tako učeno kao njegov bavarski
kolega, nego prepredeno, domišljato i uvjeravajući me, obraćao otac Fulgentius.
U doksatu glavne zgrade, koji je zvao uredom, mladiću što je bio njegov najdraži
podstanar na hrani, oslikavao je sliku budućnosti čije su srednjovjekovne
dimenzije bile neobično privlačne i podsjećale me na moje pučkoškolske
fantazije.
Ukratko, rekao je, u središnjem samostanu franjevačkog reda u poodmakloj
je dobi umro brat kipar, otac Lukas. S krovnim prozorima, nogarima za
modeliranje i sandukom punim gline ostala je, eto, radionica koja ima natkriven
vanjski prostor što se pruža sve do samostanskog vrta. Da je jednako tako u
radionici dovoljno alata i veliko skladište kamena što čeka kiparsku ruku. Da
zahvaljujući skromnom darivanju u radionici, ima mramora iz kamenoloma u
Carrari, koji je u svoje vrijeme najviše volio veliki Michelangelo. Trebalo bi se,
dakle, odlučiti. Da će vjera koju nemam sasvim sigurno za rada na Madoninim
kipovima rasti i učvrstiti se, čim nakon zgotovljene Madone dobijem narudžbu
za izradu jednog svetog Franje i svetog Sebastijana. Te da uz pobožni
samoprijegor i ustrajnu marljivost prosvjetljenje u pravilu ne izostaje. Ostatak —
da to zna iz vlastitog iskustva - milost je Božja.
Na moje sumnje u tako zamišljenu budućnost te s tim vezane pobožne želje
samo se smiješio. Tek kad sam spomenuo svoju sekundarnu glad, nazvao je
neizlječivo kroničnom, štoviše, svoju opsjednutost djevojkama, zrelim ženama,
ženom po sebi oslikao kao sotonsku pohotu te pritom nadmašio i iskušenja
svetog Antuna u vezi s bludom - kakav je sa životinjama i vilenjacima prikazan
u flamanskoj radionici Hyeronymusa Boscha — odustao je otac Fulgentius od
svojih uzaludnih napora. »Ah da, put«, rekao je i dlanove uvukao u rukave
redovničke halje; redovnici to uvijek čine kad ih uznemiruje vrag.
Ipak, desetljećima nakon toga, kad mi je, budući sam neprestano stvarao,
uspjeh postao navikom, slava dosadnom, a zavist zemljaka bila jednako toliko
odvratna koliko i smiješna, kad se svađa na političkom polju s protivnicima iz
lijeve i desne zasjede privremeno iscrpla, kad sam kao umjetnik s dva zanimanja,
kao suprug, otac, vlasnik kuće i porezni obveznik, uz to nositelj nagrade i
hranitelj sve veće obitelji, vjerovao da u svom životu tako čvrsto stojim na obje
noge, da sam se i u sanjama i budan bavio razmišljanjima o bijegu; pitao sam se
kako bi moj život bio protekao da sam već u zarobljeničkom Logoru u Bad
Aiblingu, igrajući se kockicama, poslušao svog druga Josepha, koji je u
međuvremenu postao biskup, uzeo njegove dogmatske pilule protiv sumnje,
obnovio svoju djetinju vjeru te se - s akademskom naobrazbom ili bez nje -
poslušavši poglavarev savjet, spočetka za probu, poslije kao novak, a potom s
položenim zavjetom, povukao u samostansku kiparsku radionicu koju mi je otac
Fulgentius toliko hvalio.
Ja kao svećenik. Koje bih redovničko ime dobio? Kakve bih skulpture, osim
onih naručenih skulptura svetaca, napravio? Bih li i ja, kao nekoć naumburški
majstor, na postolje postavio i spario svjetovne darovatelje iz gospodarstva i
politike; ovdje kancelar Adenauer uz bok nadarenoj istraživačici javnog
mišljenja, gospođi Noelle-Neumann, ondje debeli Ludwig Erhard spojen s
dugonogom filmskom zvijezdom Hildegard Knef? Onda bih radije bio izrađivao
reljefe za vrata katedrala: pad u Pakao. Ili Adama i Evu, revne, ispod drva
spoznaje, jer im se Istočni grijeh počeo sviđati.
Istina, bio bih prije svega sit, a treće, postao bih koliko-toliko pobožan
umjetnik, ali druga glad, neprestana opsjednutost tuđim mesom u ponuđenoj ili
potraženoj prilici uvijek bi me nanovo navela na pogrešan put i učinila me
svjetskim čovjekom kojem nema spasa.
Kako sam postao pušač

TKO JE ZBOG posla prisiljen godinama izrabljivati sam sebe, koristi se

ostacima. Nema ih puno. Ono što se zahvaljujući dostupnim pomoćnim
sredstvima dade oblikovati, preoblikovati, naposljetku skokovito unaprijed ili
unatrag ispripovijedati, već su poput proždrljivih nemani progutali romani i
izlučilo se u bujicama riječi. Nakon lirskog uslijedio je epski metabolizam.
Nakon toliko prljavštine — što li sve ne doprinosi uspjehu - niknula je nada da
sam konačno postao šupljinom, očistio se pisanjem.
Ipak je tu puno ostataka koje je sačuvao slučaj: na primjer, iskaznica izdana u
zimskom semestru četrdeset osme-četrdeset devete. Ovjerena je žigom
Umjetničke akademije u Düsseldorfu. Ovdje je, svinuta, izlomljena, oštećena, a
na njoj u veličini fotografije propisane za putnu ispravu slika mladića čije smeđe
oči i tamna kosa daju naslutiti južnjačko podrijetlo, prije Balkan nego Italiju.
Trudeći se da izgleda građanski, nosi kravatu, ali lice mu odaje raspoloženje
kakvo je nakon rata bilo u modi kao egzistencijalizam te u neorealističkim
filmovima određivalo gestikulaciju i mimiku, toliko, od Boga odbačen, turobno i
povučen u sebe gleda u objektiv.
Nema sumnje, podaci o osobi te vlastoručni potpis, do kojeg očito drži, na
slovima ispod crte potvrđuju ono što se moglo naslućivati: meni stran mračan
tip, ja sam kao student Akademije u prvom semestru. Kravata vjerojatno potječe
iz sanduka s poklonjenom odjećom karitativno angažiranog oca Fulgentiusa.
Vlastoručno sam je svezao u deblji čvor da bih se na brzinu slikao u dućanu
imenom Fotomaton. Vidim se na slici glatko izbrijane brade i s pravilno
izvučenim razdjeljkom; sve u svemu, ništa što bi dalo prostora nagađanjima.
Sklonost egzistencijalizmu prilijepljena meni i meni sličnima - ili što se pod
tim već razumijevalo — bio je proizvod uvezen iz Francuske, prilagođen
njemačkim okolnostima pod ruševinama, a mogao se nositi poput maske i
pristajao je nama koji je smo preživjeli »mračne godine« - kako se opisivala
nacistička vladavina; ona je pripomogla toj tragičnoj pozi. Ovisno o tomu koliko
je loše bio raspoložen, pojedinac se nalazio ili na raspuću ili pred ponorom.
Jednako ugroženo bilo je cijelo čovječanstvo. To opće raspoloženje prikladnim
su citatima zaokružili pjesnik Benn i filozof Heidegger. Za ostatak se pobrinula
temeljito isprobana smrt od atomske bombe, koja se vrlo brzo opet mogla
očekivati.
Toj živoj sezonskoj rasprodaji pripadala je i cigareta ovješena o donju usnu.
Sa strane bi pokazivala smjer i njihala se, upaljena ili ne, dok se u dugim noćnim
razgovorima ljudski bitak kod svođenja računa sažimao na »bačenost svega
bitkujućega«. Raspravljalo se o smislu i besmislu, o pojedincu i masi,
pjesničkom Ja i svenazočnom ništavilu. Kao retorička figura služilo je
samoubojstvo ili, kako su ga zvali, smrt po slobodnoj volji. Pušiti u društvu i
razmišljati o njoj, bila je stvar dobrog odgoja.
Nije isključeno da je mladić na fotografiji veličine one na putnim ispravama
za takvih dubokoumnih razgovora, što bi znali doći do granica apsurda, kao i svi
drugi s kojima je sjedio postao ovisnik o pijenju čaja, a tek onda pušač, no teško
mi je odrediti dan mog dugo odgađanog posezanja za cigaretom.
Općenito, kronološki tijek priče žulja me poput steznika. Ah, kada bih barem
mogao odveslati natrag na neki žal Baltičkog mora gdje sam kao dijete od
pješčanih kapi gradio dvorce... Da mi je još samo jednom sjediti ispod tavanskog
prozora i čitati, zaboraviti samoga sebe, kao nikad više poslije... Ili da mi je sa
drugom Josephom ponovno sjediti ispod šatorskoga krila i kockati se u
budućnost, kao onda kad sam bio mlad i neiskusan...
No kako bilo, imao sam dvadeset jednu godinu, smatrao se odraslim i još
uvijek bio uvjereni nepušač kad su me s jednom djevojkom iz Krefelda, čije je
skulpture životinja - srne i ždrebad - Prijemna komisija povoljno ocijenila, stavili
u kiparsku klasu profesora Seppa Magesa. Nas dvoje bili smo najmlađi.
Netko me, vjerojatno otac Fulgentius, uvjerio da grožđani šećer ima jednako
okrepljujući učinak kao i duhan, jer on me je njime i opskrbio: donacija
kanadske braće i svećenika poslužitelja.
Upalo mi je u oči da su u atelijeru svi drugi, pa i mladić koji je u ratu izgubio
oko, bili pušači. I žena koja nam je bila model za akt, punašna domaćica, pušila
je u stankama nakon polusatnog poziranja u kontrapostu, iako bih joj uvijek
ponudio groždanog šećera.
Jedna od učenica, žena u godinama s visoko natapiranom frizurom kakvu su
još u ratu pogrdno nazivali »frizura iz zračnog skloništa«, a koja je pokušala
majčinski se brinuti o meni, damski je pušila cigarete u cigaršpicu. Njezina
prijateljica, kojoj je profesor povlađivao - možda mu je bila ljubavnica —
nervozno je pušila cigarete što bi ih sama smotala, a ugasila u grumenu gline čim
bi Mages ušao u studentski atelijer. Svi su dimili, jedan od studenata čak je pušio
lulu.
Vjerojatno sam kao prerevan početnik odmah ili vrlo brzo od njih pokupio
posezanje za cigaretom ili vlastoručno motanje, kao što sam pokupio bijele kute
u kakvima su svi učenici i učenice u polukrugu stajali ispred glinenih skulptura
na stalku, gledali prema goloj domaćici što je stajala na povišenom i lopaticama
za modeliranje te omčama za glinu upuštali se u svaki detalj tijela. Nimalo
različito od medicinskih sestra i dežurnog liječnika, u bijelim su kutama čekali
šefa odjela; jer i Mages bi se pojavio odjeven u bijelo, čak mu je i beretka bila
bijela.
U hlačama od driliha koje sam pronašao u karitativnom sanduku sa starom
odjećom i puloveru od ostataka vune kričavih boja sam se sebi činio
drugorazrednim. Budući da je sinu cehovsko odijelo toliko upadljivo
nedostajalo, majka je - ponosna na svog, kako je govorila, »svježe pečenog
studenta kiparstva« - od bijele plahte, poderane samo na gornjem i donjem
dijelu, skrojila blistavo bijelu kutu. Na fotografijama iz onog doba vidim se tako
odjeven.
Od moje kasno započete pušačke karijere puno se jasnije sjećam prvog
zadatka koji sam dobio kao početnik: u glini je trebalo napraviti kopiju gipsane
starorimske ženske glave u natprirodnoj veličini, koju je profesor Mages našao u
Akademijinu kabinetu s antičkim skulpturama i, da tako kažem, naprtio mi je na
vrat.
Teret glinene mase na drvenom postolju nosio je kostur od željeznih cijevi,
na koji su pričvršćeni ukriženi drveni štapići, takozvani leptiri. Glavu s gustom
kovrčavom frizurom i usto u blagom profilu okrenutu nalijevo, teško je bilo
prikazati.
Pomogao sam si šestarima i viskom, zato što se po ramenima naslućivala
lagana zakrenutost tijela. Usto radio sam u meni novom materijalu, vlažnoj i
mekanoj glini, koja se zamatala u mokre krpe čim bismo navečer napustili
atelijer.
Budući da sam se zanosio sasvim drukčijim licima i tijelima, u sebi sam
psovao, ali sam toliko više znanja stjecao, koliko sam dulje gipsani odljev s
blago naglašenim podbratkom imao kao zadatak. Radoznalo sam istraživao i
pronašao ljepotu u skrivenim pojedinostima, na primjer u luku očnog kapka i
korijenu usnih resica.
Praktikant koji je radio kao kamenoklesar i kipar nadgrobnih spomenika
morao je iskucavati tvrd kamen; sada sam u prvom semestru učio nanositi meku
masu na kostur skulpture, oblikovati sivozelenu glinu i, sam sebi nalikujući
Bogu Ocu, modelirati ako ne Adama, a ono Evinu glavu.
Dani zaposlene užurbanosti, jer negdje je bilo neko slavlje - Martinje? - a
potom opet tišina i koncentracija u staroj Akademijinoj zgradi. Kopija je
polagano poprimala oblik, nalikovala gipsanoj sestri. Povremeno pak crteži
aktova i crnačke studije muškog kostura sa svim kostima na tijelu, koji su
studenti zvali Tünnes ili Schäl: dva lika popularna u Rajnskoj, o čijem junačkom
životu je bilo nebrojeno šala.
A grad je imao što ponuditi: stalno nove izložbe u umjetničkom paviljonu.
Slikare rajnske secesije, skupine »Mlada Rajnska«, ekspresioniste, zbirku
»Majke Ey«, düsseldorfške lokalne veličine. Vidio sam radove Gollera,
Schriebera, Mackeranza, kipara Juppa Rübsama. U modi je bio slikar Pudlich.
Na jednoj muzejskoj izložbi izloženi su akvareli Paula Kleea, koji je na
Akademiji predavao sve dok ga nacisti nisu smijenili. Navodno je u našem
atelijeru prije odlaska u Pariz u majstorskoj klasi jednog profesora Janssena
studirao Wilhelm Lehmbruck. I druge legende: August Macke je ovdje, iako vrlo
kratko, učio što se naučiti dalo. Rano preminuli u naponu stvaralačke snage,
imena što su se bojažljivo izgovarala.
Ponekad bih se odvažio otići u druge atelijere, gdje se, na primjer, genijem
držalo neobičnog sveca imenom Jospeh Beuys, no koji je bio samo jedan od
učenika Ewalda Mataréa; tko bi tada slutio da će zahvaljujući njemu cijene
umjetnog meda, različitih masnoća i filca skočiti u nebesa?
Ili bih se odvažio na kratak posjet menažeriji Otta Pankoka, u čijem su
zaštićenom lovištu talenti bujali poput samoniklih biljaka i u koji su ulazile ili
izlazile cijele ciganske obitelji. Ondje nitko nije nosio bijelu kutu.
U klasi kipara Enselinga, što me onako kratko i jasno savjetovao u vezi s
mojim zanimanjem, nabasao sam na Norberta Krickea, koji se, vjerno ga
oponašajući, trudio dostići svog profesora pa je žive gole djevojke pretvarao u
gole djevojke od gipsa, sve dok se nekoliko godina poslije nije zasitio golišavica
i otada dekorativno oblikovanim skulpturama od žice služio duhu vremena.
Činilo se da su ponovno u modi geniji koji nisu htjeli priznati da je
»moderna« od Arpa do Zadakina već zastarjela. Bez imalo stida oponašatelji su
se smatrali posebnima.
Jesam li se i ja možda pokušao uzdići u nadzemaljske visine? Ili je moja glad
za umjetnošću već bila utažena, budući da sam bio siguran da će jedne jasle
uvijek biti barem napola pune?
Vjerojatno me moja obrtnička izobrazba radom u kamenu što je pružao otpor
sačuvala od umišljanja da sam genijalan. A i Mages me, koji je dolazio iz falačke
kamenoklesarske obitelji, držao na kratkoj uzdi. Osim toga, nešto vrlo svjetovno,
što stoji na vrhu popisa njemačkih vrlina, tjeralo me dalje: marljivost.
Živio sam, istina, još uvijek u deseterokrevetnoj sobi Caritasova doma na
Rather-Broichu do koje nije dopiralo svjetlo dana, ali je moj pravi dom bio
prostrani studentski atelijer s visokim prozorima što su gledali na sjever,
ispunjen mirisom gline, gipsa i mokrih krpa. Još sam iz vremena izobrazbe za
kamenoklesara bio naviknut rano ustajati pa sam i sada bio prvi od studenata
koji bi stao pred stalak za modeliranje te posljednji koji bi svoj rad omotao
vlažnim krpama. Gdje bih inače mogao biti - pa i samo nekoliko sati - sam sa
sobom? Ne, nisam bio sam: svih se deset prstiju bavilo podatnom masom,
ilovačom. Postajalo je moguće spoznati nešto nalik sreći.
Samo se tako može objasniti da sam subotom navečer, neposredno prije
zatvaranja Akademije, na velikoj staklenoj stijeni atelijera ostavljao odškrinut
donji prozor za provjetravanje kako bih, popevši se po grbavoj fasadi od
prirodnog kamena u nedjelju ujutro kroz njega ušao u atelijer.
To zvuči vratolomno i kao dobar materijal za filmsku scenu: strastvena
nerazumnost penjača po fasadi ili neki drugi Luis Trenker koji se penje po
sjevernoj stijeni Eigera. Kako su kiparske radionice, gipsaonica i ljevaonica
bronce bili u prizemlju, moje je nedjeljno penjanje bilo prava igra; bit će da ga
nisam izmislio, nego prekomjerno provodio u djelo. Nikome to nije smetalo. Čak
je i podvornik tvrdio da ništa nije vidio.
Negdje sredinom prvog semestra uspio sam jednu od svojih plesnih
partnerica iz »Lavljeg zamka« nagovoriti na nedjeljni planinarski izlet kako bi
mi u slabo zagrijanom atelijeru, no ipak djelomično ogrijana električnim
Suncem, pozirala na pokretnoj drvenoj ploči. Budući da mi je bila privržena,
popela se i pozirala, iako ne baš bez pritužaba.
Za razliku od naše domaćice koja nam je pozirala radnim danom, čije je
nabujalo meso odgovaralo idealnoj predodžbi francuskog starog majstora
Maillola i mojeg učitelja, moja plesačica s kraja tjedna što je drhtureći stajala u
kontrapostu, bila je mršave konstitucije. Jasno joj se vidjela ključna kost, kosti
zdjelice i kralježnica. Na blagim iksericama stajala je preda mnom, a ja sam
njezinu ukrućenu ljepotu prikazao u pravom svjetlu.
Nervozne ćudi, briznula bi u plač čim bi joj stajanje u ukočenoj pozi postalo
prenaporno. Radio sam brzo i šutke. Čim bi se počela vrpoljiti, umjesto stanke,
ponudio bih joj grožđani šećer. Gusta kovrčava kosa i stidne dlake plamtjele su
crvenom bojom.
Na tako sebičan način tadašnji je student mog imena došao do svoje prve
skulpture. Nakon završena posla i spuštanja po fasadi - atelijer nam nikad nije
poslužio kao ljubavno gnijezdo - tramvajem bismo se odvezli do Grafenberga,
gdje bi nakon ponoći počinjalo vrijeme ragtimea. Svoj kiparski model i kao
plesačicu sam lako vodio, bila je gipka i brza.
 Prema njezinim mjerama - je li se zvala Elisabeth? - nastalo je u glini još
nekoliko predložaka od kojih se jedan sačuvao kao gipsani odljev - djevojka s
jabukom - poslije izliven i u bronci. Prema tim tajnim skicama te uz nadzor
najčešće mrzovoljna profesora s beretkom, oblik je poprimila moja prva veća
skulptura, djevojka koja se smiješi, visoka gotovo metar.
Daleko od majolovske zaobljenosti, stoji opuštenih ruku i lordotične
kralježnice. Mages je to dopustio. Njemu, za kojeg se govorilo da je za nacizma
napravio nekoliko ratnih spomenika i dva divovska snagatora na Berlinskom
olimpijskom stadionu, svidjela se moja poluvisoka. Štoviše: zimi četrdeset
devete na pedesetu djevojka koja se budalasto smiješi te jednako visoka
skulptura puno jačih kukova, koju je oblikovala moja kolegica Trude Esser,
naknadno su proglašene najboljim semestarskim radovima i prikazane u
Akademijinu godišnjaku. Snimljen sprijeda, obojen, bronci nalik, gipsani odljev
nakošeno i drsko stoji u kontrapostu. Djevojka koja se smiješi dobila je cijelu
jednu stranicu.
Objavljivanje Akademijine brošure, koja mi tada nije bila osobito važna,
dobiva važnost tek kad gledam unatrag, jer je sve do majčine smrti — umrla je
od raka krajem siječnja pedeset četvrte - bila jedini dokaz i znak mog dotad još
nepotvrđenog umjetničkog bića. Ona koja je uvijek u strahu i zabrinuta
podnosila njegove »ludosti« i njegov, sudeći prema obećavajućim putovanjima,
kako je govorila, »život s glavom u oblacima« te je slijepo vjerovala u svoga
sina, imala je sada nešto što je rođacima i susjedima mogla s ponosom pokazati:
»Pogledajte, što je napravio moj dečko ...«
Samo se naslutiti može da je ta jedna fotografija mojoj majci postala ikona.
Ah, da sam joj barem mogao ponuditi više: nešto za pokazivanje po njezinoj
želji. Ali moji crteži kistom i perom njoj su bili strašni i jezovito mračni. Poslije
sam po njezinoj želji od prijatelja Franza Wittea posudio uljane boje i vjerno
predlošku na podloženom prešpanu naslikao njezino najdraže cvijeće, astre —
svoje jedino ulje.
Već više od dvije godine roditelji su stanovali u malom, ali zimi dobro
grijanom dvosobnom stanu s prostranom kuhinjom u vlasništvu tvornice, blizu
rudnika smeđeg ugljena Fortuna Nord, u Oberaussemu, selu u kojem su živjeli
većinom rudari. Najamnina je bila mala. Polako se skupilo i nešto namještaja.
Kad god bih došao u posjet, uglavnom nenajavljen i iznenadan, na
pomoćnom stoliću pokraj kauča ležao je Akademijin godišnjak. Majka ga je
otvorila na pravoj strani, kao da je znala da ću doći. Uvijek je nešto očekivala od
svog sinčića, koji se sada dokazao i u njoj ponovno probudio nadu.
 Vidljiv dokaz uspjeha te tiskana imena autora vjerojatno su smirili trajnu
svađu između oca i sina te stišali ton našeg međusobnog ophođenja. Moja sestra,
koja je već godinu dana prije počela učiti za trgovca u düsseldorfskoj Marijinoj
bolnici, mogla je za naših zajedničkih posjeta roditeljima uživati u obiteljskom
miru potpomognutom fotografijom: taj je mir trajao čak i onda kad bi otac ili sin
igrajući za kuhinjskim stolom skat izgubio s »grandhandom«; tu sam igru još
kao dijete naučio od majke, koja nas je na nju strastveno izazivala i u njoj rijetko
izgubila.
Čuvala je Akademijinu brošuru. Vjerojatno mi je zato ta, ni metar visoka,
skulptura djevojke što se neprestano smiješi sve do danas ostala tako važna, iako
sam prema njoj, kao i svim drugim figurama koje su bile srednje visine, bio
toliko ravnodušan da sam ih pri prvom preseljenju, krajem pedeset druge, sve
ostavio u atelijeru, pa je osirotjelu jednometrašicu uzeo jedan kolega.
Javio se tek deset godina poslije, kad sam već stekao slavu, ime i novac, pa
se njezin brončan odljev pobrinuo za nastavak njezina života. Isto se dogodilo i
sa skicom »Djevojke s jabukom«, rezultatom mog penjanja po fasadi. Edith
Schaar, koja je u našem atelijeru kratko vrijeme pozirala, a poslije u sjevernoj
Njemačkoj i Španjolskoj stvarala kao svestrana umjetnica, nakon mog
iznenadnog odlaska spasila je taj gipsani odljev što me, bez obzira na opipljive
predmete, vrlo nejasno, poput slabo osvijetljenih fotografija, podsjeća na jedno
vrijeme.
Premalo je toga uhvatljivog. U međuprostorima trepere svakojaka
raspoloženja. Ono što je moglo biti potmulo tjeskobno ili lako poput igre,
neodređeno je. Nijedan me događaj ne prikazuje kao glavni lik ili nekoga tko
pati. Isto tako ne sjećam se što je tada u meni budilo bolna sjećanja. Luk pruža
otpor. Samo se može naslućivati što se događalo izvan studentskog atelijera i
mog karitativnog smještaja. A i sebe vidim samo kao jednu od mnogih skica,
vrlo različitu od originala.
Student umjetnosti u drugom, a zatim i trećem semestru vjerojatno je, osim
što je bio zaluđen umjetnošću i na mahove ovisan o uvijek novim utjecajima koji
su se brzo smjenjivali, i dalje bio gladan ljubavi i lud za plesom, no nejasno je
jesam li u onim godina političkog raskola u zemlji, početka Hladnog rata i
dalekog rata u Koreji stao na ovu ili onu stranu, a ako i jesam, tada je nejasno s
kojim argumentima. Bilo je to doba uzaludnih parola Ami go home.
Sjećam se jedino osjećaja gađenja koje se tada u meni javlja prema tipovima
skorojevića kojima je odgovaralo gospodarsko čudo što je najprije uhvatilo
korijenje u Düsseldorfu. Moj vječni pobunjenički stav je činjenica. No je li
mladić koji je u međuvremenu stekao pravo glasa izašao na prve savezne izbore?
Sumnjam. Potpuno usredotočen na sebe i egzistencijalna pitanja, slabo sam
mario za dnevnu politiku. Kad je ponovno naoružavanje postalo opća tema, a
potom i činjenica, osoba koja je kao mladić sudjelovala u ratu, dijete koje je
svašta prošlo, u najboljem se slučaju mogla svrstati u »pokret-bez-mene«, koji je
istina protestirao u masi, ali politički bio pasivan.
Kancelar Adenauer doimao se poput maske iza koje se skrivalo sve ono što
sam mrzio: licemjerje koje se smatralo kršćanskim, refreni lažnog zaklinjanja u
nedužnost i javna neporočnost maskirane zločinačke bande. Usred svog tog
krivotvorenja jedino se nedostatak novca činio stvarnim. Spletke iza kulisa i
katoličko spletkarenje izdavali su se za politiku. Tvrtka Henkel čije je sjedište
bilo u Düsseldorfu proizvela je prašak za rublje »Persil«, od kojeg potječe riječ
»čist kao Persil«. Zahvaljujući njemu, mnogi su očistili svoje smeđim drekom
prekrivene prsluke. Počeli su se sami sebi sviđati kao čistunci na sigurnim
položajima.
A socijaldemokrati? Socijaldemokrat Kurt Schumacher, kojeg sam kao
spajač vagoneta vidio i slušao ispred kulisa razrušenog Hannovera i kojeg danas
ubrajam u zaboravljene veličine, početkom pedesetih godina preplašio me
svojim nacionalnim zanosom. Gadilo mi se sve što je mirisalo na naciju.
Demokratske koještarije arogantno sam odbijao. Bez obzira na to koja se politika
nudila, bio sam protiv svega. Ono što mi je u rudniku kalija na devetsto pedeset
metara dubine utuvljivano u glavu kao socijaldemokratski stavovi sada to, po
svemu sudeći, više nije bilo to. Samo je sebe vidio i osjećao taj egoman kojeg
sam nerado susretao, a da sam ga i bio susreo, bili bismo se posvadili.
U noćnim razgovorima za kojih se pilo puno čaja i pušilo udisale su se i
fraze koje je egzistencijalizam nudio po sniženim cijenama. Ponovno je bilo
riječi o cjelini, ali - kao što smo vjerovali - na višoj razini. Kad bismo se
sukobili, onda to nije bilo zato što se žestoko raspravljalo o zločinima prošlog
rata ili o tadašnjim stranačkim prepirkama, više smo se brčkali u plitkim vodama
pojmovne neodređenosti.
Možda se u tim noćnim mlaćenjima prazne slame mogao nazreti antifašizam
i filosemizitam. U tom postupku nadoknađivanja propušteni je otpor imao kao
posljedicu samo nadmoćnu odvažnost i junaštvo koje se nije moralo dokazati. Po
svemu sudeći, i ja sam, kao i drugi, bio junak samo na jeziku, čije fraze sjećanje,
ta kanta za smeće, na sreću nije pohranila.
To se malo promijenilo tek pod utjecajem mog novog učitelja, Otta Pankoka;
ali Sepp je još uvijek bio moj cijenjen učitelj, iako se ni po čemu nije isticao niti
je bitno obilježio moj rad. O umjetnosti nikad nije govorio. U svom čvrstom i
nepokolebljivom poimanju forme isticao je jednostavnost. Početkom šezdesetih
objavio je knjigu pod naslovom »Granitni spomenici«, u kojoj je na poučan
način i jezikom jasnim poput isklesana kamena opisao pojam jednostavnosti.
Pod njegovim sam nadzorom i dalje marljivo radio i pekao zanat.
Ali kakva je bila moja svakodnevnica izvan atelijera? Čitao sam ono što se
moglo posuditi i što bi mi tutnuo otac Stanislav. Na tržištu su se pojavili jeftini
Rowolthovi romani u novinskom rotacijskom tisku: Faulknerovo »Svjetlo u
kolovozu«, Greenovo »Srce stvari«. Pisao sam pjesme koje su čas bile pod
utjecajem Trakla, čas pod utjecajem Ringelnatza, ili pak obojice. Prehranjivao
sam se u Caritasovu domu. Uređujući povremeno izloge te pomažući na
gradilištima kao kamenoklesarski radnik, zaradio bih još ponešto novca. Na
pučkim zabavama streljačkih društava na obali Rajne crtao bih portrete tustih
pivopija i njihovih rasplesanih supruga; dvije marke po komadu. To je bilo
dovoljno za mjesečnu tramvajsku kartu, ulaznicu za kino i kazalište, subotnji
ples te - naposljetku - za duhan.
Ili sam pušač postao tek kad mi je zdravstveno i mirovinsko osiguranje mog
oca, koji je još uvijek radio kod donjorajnskih ugljenokopa smeđeg ugljena,
dodijelilo stipendiju od pedeset maraka?
U svakom sam slučaju počeo redovito pušiti kad je mladić mog imena
zaključio da mora početi pušiti. Duhan koji sam najviše volio zvao se crni
Krauser, bio je sitno rezan i prikladan za motanje cigareta. Tvornički
proizvedene cigarete, na primjer Rothhändle ili Reval, nisam si mogao priuštiti
čak ni u paketu od 5 komada.
Pušio sam onako kako sam to već bio naučio. No nikakva me kriza nije
učinila ovisnikom o nikotinu. Ni ljubavni jadi ni načelne sumnje nisu me na to
nagnale. Vjerojatno su žustre rasprave i njihov dublji smisao što je žuborio na
površini u meni probudile želju da barem kao pušač pripadam zajednici i da kao
i svi njezini članovi pušim duhan ili cigarete; to me je učinilo ovisnikom ili,
ljepše rečeno, okorjelim pušačem.
Crni Krauser mogao se kupiti u tuljcima, izvana plavim, iznutra srebrnim,
koje sam u odgovarajućem džepu hlača uvijek imao nadohvat lijeve ruke. Ručno
motanje cigareta pokupio sam nad zemljom od starijih vojnika, a pod zemljom
od rudara, tako da je spajač vagoneta za svog sprovodnika električne lokomotive
u zalihi uvijek imao barem desetak rukom motanih cigareta.
Sredinom sedamdesetih, kada me je preplašilo pušenjem izazvano suženje
krvnih žila na nozi pa sam prešao na lulu, napisao sam pod naslovom »Ručno
motane« nadgrobno slovo svojoj dugogodišnjoj praksi: »Neposlušna duhanska
vlakanca valja u motanju temeljito odstraniti. Tek kad od čvrsto stiješnjenog
duhana papirić trbušasto nabubri, jezikom ćemo, ali ne brzo, već oprezno i
pomno te pritišćući ga o kažiprst, navlažiti gumom presvučen rub papirića...«
U svom sam pogrebnom govoru nahvalio »nizozemski papir za cigarete, čiji
rub nije presvučen gumom nego ljepilom« i na kraju naveo posebnu prednost
rukom motanih cigareta: »... opušci vlastoručno motanih cigareta uvijek su
pomno ugašeni; moja me pepeljara svakodnevno izvještava o tome napreduje li
moja kriza.«
Kad gledam iz današnje perspektive i svoj dosadašnji život podijelim u tri
dijela - onaj nepušača, pušača rukom motanih cigareta i pušača lule - tada je
nepušač u ratu i prvim poratnim godinama bio u boljem položaju. Trgovanje
dobivenim sljedovanjem cigareta te kasnije cigaretama koje su se dobivale na
markice imalo je svoje prednosti - ponekad se na crnom tržištu za jednu
»aktive«, kako se zvala tvornički proizvedena cigareta, moglo dobiti jaje - pušač
je pak svoju dobit mogao bilježiti samo kao kratkotrajan užitak povlačenja
dimova, porok kojeg se nisam želio riješiti.
Tek kad je pedesetogodišnjak kojem je motanje cigareta postalo opsesijom i
zamjenskom ritualnom radnjom na liječnički savjet odustao od svakodnevne
prakse motanja i uvlačenja dima cigareta, prešao je s pomoću nekoliko već
rabljenih primjeraka dobivenih od tobožnjeg prijatelja na lulu, koju i dandanas
ispuštam iz ruke i ugaslu zaboravljam samo onda kad u glini oblikujem figure -
ljudi i životinja - i kad mi je svih deset prstiju zadovoljno.
Poslije se moglo samo nagađati: Da sam se posvetio samo kiparstvu i da se
nisam upustio u jednoručno pisanje ili dvoručno kucanje epski nabujalih
rukopisa, što potiče na nervozno posezanje za cigaretom — jedno sam vrijeme
pušio čak cigare i cigarilose — sada ne bih morao braniti to svoje pravo pred
odgojiteljima nacije, koji su svoj fanatizam, istina, uljuđeno ograničili, i to na
zabranu uživanja nikotina, pa čak i nepopravljivim pušačima dopustili pušenje u
usko ograničenim zonama; ali tko zna koja će im dobronamjerna kazna ubrzo ili
već sutra pasti na pamet?
A i ja bih kao neporočan nepušač, koji se pravodobno ostavio opsesivna
pisanja manje kašljao, ne bih morao iskašljavati sivu sluz te bih bez bolova u
lijevoj nozi lakše hodao... Ali ostavimo to!
Još kao nepušač - ili neposredno nakon što sam se odao tom užitku kojem se
ne nazire kraj — pod nadzorom mrzovoljnog profesora Seppa Magesa, koji je
jednom dnevnom obilazio i ispravljao ono što su studenti napravili te pritom
izdavao šture naredbe, naučio sam kako da vlažnu glinastu površinu skulpture
što duže održim hrapavom, jer preuranjena glatkoća, rekao je, vara oko. »To
samo izgleda gotovo«, neprestano je prigovarao.
Tu sam metodu primijenio u pisanju rukopisa tako da bih tekst uvijek nanovo
razbarušio i mijenjao ga iz inačice u inačicu. Još uvijek pišem stojeći za pultom,
jer mi je stajanje navika koju sam stekao za stalkom za modeliranje. Mages nije
trpio sjedenje.
Bio sam njegov učenik do kraja pedesetih. Dotad je zgotovljeno nekoliko
mršavih djevojaka ili su samo izgledale gotove. Za vrijeme naukovanja, kada
sam tvrdoglavo odbijao prema predlošcima u pravilu debeljuškastih ili debelih
modela i dalje oponašati majolovske skulpture, jedan je kolega — ratni veteran
sa staklenim okom - svaki dan zviždukao teme i motive iz svih Beethovenovih
simfonija, čak i one iz klavirskih koncerata.
Njegova tehnika zviždukanja bila je nevjerojatno savršena. Suite i sonate, i
sve što nudi klasika od Bacha do Brahmsa, lijepo bi i jasno zviždukao tako da
sam, od tog doba i nadalje, mogao razlikovati treću od pete simfonije, Schuberta
od Schuhmanna. Zviždukao je s prigušenom strašću, dakle ni preglasno ni
pretiho. Na zahtjev svojih kolega ponovio bi lako pamtljive melodije, ovaj ili
onaj adagio, »Kreutzerovu sonatu«, »Malu noćnu muziku«. Mogao je, ako se
bez notornog pretjerivanja dobro sjećam, odzviždukati gotovo cijele dijelove
Bachove »Umjetnosti fuge«.
Zviždučući motive koje su drugi studenti poznavali, a ja dotad još nikada
nisam bio čuo, ratni je veteran lopaticom za modeliranje dugo izravnavao
površinu glinene ženske figure koja hoda i koja je u svojoj prirodnoj veličini
nalikovala staroegipatskoj mumiji, sve dok ga neki odzviždukani adagio ne bi
ponukao da je nazubljenim alatom ohrapavi. Zviždučući potom sporiju dionicu,
površinu skulpture opet bi izgladio. Gore-dolje klizila je njegova lopatica za
modeliranje.
Samo kad bi Mages krenuo u svečani korektivan obilazak napravljenih
skulptura, virtuoz bi prekinuo svoj koncertni program.
Tako sam usput stjecao glazbenu naobrazbu, i bio bih, onakav gladan znanja,
od zviždača još više naučio da između mene i mog učitelja nije došlo do načelne
rasprave.
Ne da sam tražio svađu. I profesor se doimao zadovoljnim mnome i mojom
svakodnevnom marljivom prisutnošću. Kad je gipsani model napravljen
njegovom rukom - bareljef visoke žene koja kleči - trebalo prenijeti u ljušturni
vapnenac, čak me zamolio da za uredno plaćenu satnicu pomognem u ulici
Mannesmannufer, gdje je njegov kamen trebao ukrašavati glavni ulaz vladine
zgrade. Rok za završetak radova bližio se. Popeo sam se, dakle, na skelu te s još
dva naučnika tvrtke Küster klesao ljušturni vapnenac iz Grenzheimera, stijenu
čija je tvrdoća podmuklo varirala.
Kad sam međutim odlučio da nakon nekoliko djevojaka u stojećem stavu
izrađenih u glini, napravim žensku figuru što leži širom razmaknutih bedara,
Magesu se tako neprikrivena vagina nije svidjela, niti mu se, kako je rekao,
svidio taj »vulgarni položaj« što je narušavao »jednostavnu i zatvorenu« formu.
Preporučio mi je da bedra spojim.
Kad je učenik odbio povinovati se pravilima pristojnosti i profesorovu
nametanju forme, profesor je bio prisiljen donijeti odluku: »Nešto slično se pod
mojim nadzorom neće raditi.« Dodao je: »Nikad i ni u kom slučaju!«
Ili je čak postao nasilan i ono što je s njegova gledišta previše zjapilo,
spojio? Glina je mekana, popušta.
Sjećanje stavlja na raspolaganje različite inačice koje se mogu tumačiti sad
njemu sad meni u korist. Ja tvrdim da sam odmah nakon njegova korektivnog
zahvata vratio stari otvoreni položaj žene koja leži, jer glina, kao što znamo,
popušta.
Sukob se u svakom slučaju odvijao potiho, ali prema čvrstim načelima.
Budući da nismo od gline, nijedan nije popuštao. Pokušaji posredovanja ratnog
veterana sa staklenim okom i nadarenog zviždača što se smatrao
glasnogovornikom klase bio je bezuspješan.
Promijenio sam dakle učitelja. Mages mi je čak pomogao pri prebacivanju u
atelijer Otta Pankoka. Ništa me više nije vuklo Mataréu, kod kojeg je oko
dominantnog Josepha Beuysa sve bilo nekako previše asketski kršćansko, pa i
antropozofsko. Činilo se kako je, štoviše, došlo vrijeme da se oslobodim stege
nastavničkih uzora i potražim svoj put ili zaobilazan put.
Pankok nije bio kipar i radio je gotovo isključivo u crno-bijeloj tehnici u
ugljenu ili drvoreze, govorilo se čak da je slijep za boje, ali je privlačio učenike
koji su se željeli izraziti ekspresivno, kao i ja odnedavna, te koji su bili
svojeglavi. I dalje sam prijateljevao sa starim kolegama: Beate Finster,
neprimjetnim cvjetićem što je i dalje uporno cvao, a posebice s Trude Esser i
njezinim lijepim Manfredom, sjevernofrizijskim Vikingom kovrčave kose kojeg
su kasnije - što je opet priča za sebe — oteli i odveli u Pariz.
Mom novom učitelju moglo je biti oko četrdeset pet godina, ali je zbog
prerano osijedjele brade izgledao starije, a u svom nagomilanom dostojanstvu
pomalo i kao Bog Otac, iako ga nije bio glas biblijske strogoće, nego prije osobe
slobodnog i strpljivog ophođenja s učenicima, zbog čega ga nisu doživljavali kao
učitelja, već kao nekoga tko im je bio uzor.
Bit će da su tako nepokolebljivo, pa stoga i praćeni podrugljivcima, u
javnosti nastupali ili, točnije, pojavljivali se prvi kršćani. Iz njega je zračilo nešto
blago revolucionarno. Stoga su mi njegova pacifistička opredjeljenja, vidljiva u
drvorezu »Isus razbija pušku« koji podiže glas protiv ponovnog naoružanja
Njemačke i posvuda se vješao kao plakat, dugo vremena bila uzor, a to znači sve
do prosvjeda protiv ruskih i američkih raketa srednjeg dometa u osamdesetima,
pa i kasnije: jer kad sam krajem prošlog stoljeća zahvaljujući velikoj novčanoj
nagradi osnovao zakladu u korist naroda Roma i Sinta, malo je nedostajalo da
nagradu Zaklade, koja se uručuje svake dvije godine nazovem Otto Pankok.
Nacisti su mu zabranili slikati i izlagati. Povremeno je živio i putovao s
Romima, pa je u nebrojenim drvorezima i crtežima u ugljenu prikazao život te
manjine što su je oduvijek progonili te naposljetku desetkovali. Kako je
poznavao svoje Cigane, njihove je nevolje i strahove prenio u niz slika Muke
Kristove: velike crteže prepune sivih tonova između crnog i bijelog.
Cigani, mladi i stari, bile su sve njegove osobe. Preživjeli iz Auschwitz-
Birkenaua, to malobrojno pleme, ulazili su ne samo u atelijer Ota Pankoka nego
i u atelijere njegovih učenika, a potom opet odlazili. Oni su bili nepregledna
Pankokova obitelj.
Bili su više od modela. Živjeli su s nama u vrijeme u kojem su se naočigled
obnavljala stara i, kako smo se nadali, nestala načela društvenog poretka, koja su
sad u novom svjetlu došla do pravog izražaja; mi smo se pak ponašali kao
neodgojena djeca restauracije.
Zastor i mijenjanje scena u kazalištu, gdje glavni likovi, ovisno o sjećanju,
nastupaju kostimirani sad ovako, sad onako te bez ustručavanja, kao da su
izmišljeni, uzimaju stvari iz prostorije za rekvizite. Budući da je u okružju i pod
zaštitom dobroćudnog muškarca dojmljivo kovrčave brade baš sve bilo moguće i
zamislivo kao motiv za sliku, poslije je, u zamahu stvaralaštva, mjesto u
Pankokovoj menažeriji našao i jedan izmišljeni lik. Iz poglavlja u poglavlje on je
živio svoj roman koji je proždirao vrijeme. U svakom je poglavlju bio u središtu
događanja. Pasivno ili aktivno bio je ovo ili ono. Osim toga, Oskar Matzerath je
u atelijeru kojeg se sjećam kao nekog rezervata, pozirao za novac.
Tražen od slikara i kipara, bio je prikladan za ekspresivne i simbolične
prikaze. I više od toga: malen rastom i opremljen grbom, utjelovljivao je ludilo
vremena koje je prošlo i koje je tek dolazilo. Kako je bio ovo i ono, mogao je
istovremeno biti i suprotnost svemu tomu. Tko ga je susreo, našao bi se ispred
konkavnog zrcala. Čim se on pojavio, svi koji su mu bili preblizu, poprimili bi
drugi lik.
Tako je Otto Pankok, koji ga je želio vidjeti kao model i preoblikovati,
postao vlastita karikatura i profesor Kuchen što udiše ugljenu prašinu. Čim bi
Oskar čuo kako sibirsko pero crtača škripuće na papiru, nacrtao bi sliku suprotnu
crtačevoj, na kojoj su riječi zacrnjele sve ono što bi mu ušlo u vidokrug.
Slična mu se stvar događala s profesorovim učenicima, na čijim je slikarskim
stalcima model značio stil. Samo je Cigane zaobilazio u širokom luku, jer se
pribojavao da bi mogli prozreti njegove domišljate igre riječima i slikama te da
će - čega se naročito bojao — s njega skinuti čaroliju.
Pa i ja, Pankokov učenik koji je sve upijao, nisam samo bio izostavljen u
onim poglavljima u kojima profesor Kuchen udiše ugljenu prašinu nego sam se,
općenito uzevši i izgubio u beskonačnom jezičnom metežu što je, naposljetku
potkresan na roman, došao na tržište knjiga.
Bio sam obični pisaći pribor koji prati smjerove radnje i ništa ne smije
zaboraviti, ni činjenice izlivene u betonu ni sve ono hinjeno što bi se pojavilo u
protusvjetlu: Oskarove nastupe.
On je određivao tko mora umrijeti, a tko nekim čudom smije preživjeti.
Oskar je bio taj koji me prisilio da još jednom osjetim duhovno ozračje mojih
ranih godina. On mi je dao potpunu slobodu da sve što se izdavalo za istinu,
stavim pod upitnik. On, personificirana kriva usporedba, naučio me da sve što je
krivo, vidim lijepim. On, ne ja, Pankoka je preoblikovao u Kuchena te
dobrodušnog pacifista pretvorio u vulkan čiji bi izljevi dojmljivom silinom
zatamnjeli svaki papir. Njegova je nazočnost izazivala orgije u crnom. On je
vidio crno, zacrnjivao, njegova je grba bacala noćno crne sjene.
Valja napomenuti da je Oskar Matzerath kao model pozirao i Magesu te ga
odmah prekrstio u profesora Maruhna. Nekoliko mojih učenika, kojima je i kod
Kuchena i Maruhna pokazivao grbu, poslije su mu poslužili kao predložak u
njegovoj pomami pisanja koja je svega imenovala, na primjer moj prijatelj Franz
Witte s kojim sam pod Pankokovim blagim nadzorom dijelio atelijer; njega je u
romanu kao »von Vittlara« dopala sablasna uloga. A prijatelj Geldmacher, o
kojem će se još pričati, pretvorio se u Kleppa, kuhara špageta prikovanog za
krevet koji je kao komunist obožavao englesku kraljicu i svirajući flautu,
izmiješao Internacionalu i God save the Queen.
Autor, istina, malo-pomalo postaje ropski podložan svojim izmišljenim
likovima, ali ipak mora odgovarati za njihova djela i nedjela. Iako me Oskar, s
jedne strane, lukavo razvlastio, s druge mi je strane, dobrotvorski nadmoćno
prepustio autorska prava za sve ono što se u njegovo ime događalo. I ko piše, taj
sam sebe otpisuje. Samo Porezna uprava ne želi priznati da je autorova
egzistencija puka tvrdnja te da kao fikcija ne podliježe porezu.
Mora se isto tako priznati da mi teško pada dokazivim činjenicama u sjećanje
prizvati moje tadašnje razdoblje. Jer kao i u drugim zgodama, upadaju mi u riječ
čim pokušam prijeći na stvar. Kao javno potvrđen junak romana Oskar ustrajava
na svojem pravu prvorođenstva i kad god se pruži prilika za posao zamjene, traži
od mene da ga obavim u poslovično bescjenje.
Oskar ustrajava na pravu prednosti, sve zna bolje i ruga se mojem
šupljikavom sjećanju: kod njega, kao što možemo pročitati, luk se sam sebi sviđa
u drugoj funkciji i drugom značenju.
Da bih se rasteretio i oslobodio svoje maloljetnosti, koju sam si sam skrivio,
bez okolišanja prelazim na moja prva velika putovanja. To su mi omogućili
dugački ljetni praznici što su trajali od srpnja do rujna.
Od pedeset prve svaki je građanin Savezne Republike Njemačke mogao
podnijeti zahtjev za izdavanje putovnice. Zahtjevi za vizu odobravali su se u
kratkom roku. Novac potreban za putovanje zaradio sam kao kamenoklesar na
gradilištu, a i prethodne sam zime uštedio nešto novca surađujući na opremanju
karnevalskih kola: napravljeni od žičane mreže presvučene platnom za vreće i
učvršćeni gipsom, na našim su se kolima u ritmu glazbe svenjemački, ruku pod
ruku, njihali Adenauer i Ulbricht. Još mi je u uhu karnevalski šlager iz onih
vremena: »Tko će li to platiti, tko će smoći toliki novac...«
Materijalno sam se, međutim, osigurao oblaganjem fasada pločama od
ljušturnog vapnenca i travertina. Obnavljali su se i prozorski parapeti od
prirodnog kamena. Satnica je bila marka i sedamdeset pfenniga.
Sredinom srpnja bio sam spreman za put. Roditeljima sam, ako ne pisma,
obećao puno razglednica. Naprtnjača mi je bila lagana: košulja, rezervne čarape,
kutija s vodenim bojama, kutijica prepuna kistova i olovaka u boji, blok za
skiciranje, nešto knjiga. Vreću za spavanje jeftino sam kupio u dućanu gdje se
rasprodavala odbačena oprema američke vojske. Ondje su se mogle kupiti i
cipele iz doba pobjedonosnog napredovanja, a koje su sada trebale poslužiti kao
cipele za pješačenje.
Slijedeći njemački iskonski nagon, vuklo me kao nekoć Teutone i
Hohenstaufene te njemačke Rimljane, obožavatelje umjetnosti, u Italiju. Daleki
cilj bio je Palermo, gdje sam se za svojih sanjarskih pohoda udomaćio još kao
dječak, kao štitonoša i sokolar drugoga Friedricha, te kad je Staufenima došao
kraj dospio u Konradovu pratnju.
 No na prelazak Alpa gonila me i jedna druga rana, čija se bol nije mogla
ublažiti ni revno izlučenim pjesmama ni pojačanim uživanjem nikotina: moja
prva velika ljubav — ako ne računam školsko ljubavno ludilo - odlučila je
privesti se kraju.
Ona, Annerosa, također je studirala kiparstvo. Sivih ili plavih očiju, meni je
bila lijepa, a tada sam već znao zašto. Bila je odjevena u lepršave suknje i
dolazila iz Stuttgarta, gdje je bila učenica kipara Bauma. To se dogodilo u
ožujku, svakako u doba godine koje je proljeće više hinilo nego naviještalo, ali i
pozivalo na promjene.
Neposredno prije našeg susreta napokon sam bez prevelikog pozdravljanja
otišao iz Caritasova doma na Rather Broichu. U Jülicher Strasse našla se prazna
kupaonica s kadom bez vodovodnog priključka, no namještena komodom i
poljskim krevetom.
Budući da mi je sestra, koja je praktičnu izobrazbu započela u upravi
Marijine bolnice, isposlovala besplatan objed, sada su se za mene karitativno
skrbile sestre franjevke pa sam našao i prigodu da s pokojom medicinskom
sestrom na plesnom podiju podijelim slobodno vrijeme i u Jülicher Strasse
nakratko opteretim podstanarski poljski krevet. U nastanjenoj je kupaonici, osim
toga, bio tepih od kokosovih vlakana koji sada ne bih želio nadugo i naširoko
opisivati, jer u riječ mi opet upada Oskar i želi se smjestiti na konak, želi biti
sudionik.
Druženje s medicinskim sestrama u Jülicher Strasse bilo je kratkog daha.
Prekinulo se iznenada čim mi je Annerose dospjela u vidokrug, iz kojeg je
odmah protjeran svaki ženski pridošlica. Još sam samo nju vidio, želio vidjeti. I
kao što to u takvoj inačici sužavanja pogleda biva, sve se svelo na posjedovanje.
Odmah i prenagljeno dao sam se na to da nam izgradim prostrano gnijezdo.
Kupaonica bez vodovodnog priključka bila je pretijesna i osim toga, unaprijed
negativno obilježena.
Uz pomoć slikara i glazbenika Horsta Geldmachera te zidarskog majstora
Wernera Kappnera, susjeda iz mog langfuhrskog dječačkog doba, gornji sam kat
jedne staje u Düsseldorf-Stockumu počeo preuređivati u atelijer; naša
beskućnička ljubav trebala je naći utočište, a i ja bih, nakon tolikih godina
provedenih u barakama i sobama prepunim kreveta na kat, prvi put imao svoja
četiri zida.
U svakom slučaju, koliko ljubav, toliko i koristoljublje poticalo je moju
sklonost prema građenju, što je i kasnije uvijek tražila prigodu da najprije
ruševni atelijer u Berlin-Schmargendorfu, zatim veliki atelijer u Friedenauer
Niedstrasse te jednu radionicu u Marschdorf Wewelsllethu, pa ovdje mali atelijer
na danskom otoku Møn na Baltičkom moru, ondje staru zgradu u Portugalu i
naposljetku staju u Behlendorfu svrsishodno preuredi i proširi u atelijer, da bih
sebi i samo sebi osigurao prostor za sve one iz glave rođene.
Dobar dio materijala, cement, gipsane ploče, šuplje građevinske kamenove,
metalne okvire za tavanski prozor i vrata do kojih su vodile vanjske stube od
željeza, našao se na nenadziranim gradilištima ili ga je jeftino, čudnim putovima,
uspio pribaviti moj susjed iz djetinjstva što je od policijskog sina napredovao do
zidarskog majstora.
Stube smo za sitniš kupili od jednog poduzetnika koji je rušio stare kuće.
Geldmacher je nabavio peć cjevasta oblika i nekoliko metara cijevi koje su
provučene kroz vanjski zid trebale poslužiti kao odvodni dimnjak. Uz pomoć
oca, koji je kao uposlenik ugljenokopa smeđeg ugljena velik dio prihoda još
uvijek dobivao u naravi, dobio sam pošiljku briketa koji sam već u proljeće
spremio za zimu.
Zgrada staje jeftino se mogla dobiti na korištenje i bila je u stražnjem
dvorištu jedne zgrade sa stanovima za iznajmljivanje, čijim smo se zahodom u
prizemlju smjeli koristiti. U dvorištu je venulo drvce, ne znam više koje vrste.
Geldmacher je sa svojim flautama, gajdama i primaljskim kovčegom punim
slikarskog pribora stanovao u prednjoj prostoriji. Annerose i ja krov nad glavom
našli smo u atelijeru s krovnim prozorom i za vedra vremena brojali zvijezde
iznad nas. Krevet u okviru za razapinjanje platna bio je položen na četiri cigle.
Noću i danju, dok su naša četiri uda virila iz jednog tijela, iz susjedne nas je sobe
pratio Geldmacherov blues na blok-flauti, varijacija dječjih pjesmica.
Naša ograničena sreća potrajala je do početka ljeta. Annerose i ja, lijepo smo
se mogli zagrijati i u ono hladno godišnje doba, a i želju za stalnim
sjedinjavanjem jedva da bismo bili utažili - da se moja prva ljubav nije naprasno
okončala.
Majka moje drage, prijeteća opasnost iz daljine i od samog početka, svojoj je
naposljetku poslušnoj kćeri u bujici pisama i brzojava naredila da se iz tih stopa
vrati u Stuttgart, smjesta!
Novinski su izresci trebali posvjedočiti o kakvim je strašnim događajima
čitala u dnevnim novinama. Cijeli jedan članak pisao je o djevojci koju je ubio
neki kamenoklesar, i to silovitim udarcima vlastitim alatom, željeznim čekićem i
dlijetom, o čemu su pak svjedočile fotografije. Pa sam bez imalo okolišanja i
rukopisom pobjesnjele majke proglašen kamenoklesarskim ubojicom. I da je,
usto, kao što se moglo pročitati u priloženom novinskom članku, ubojica bio s
istoka i ljevak.
Annnerose je, istina, oklijevala cijelu jednu noć i pola dana, ali majka je
pobijedila. Srceparateljski rastanak. Zamalo gotov atelijer s tavanskim prozorom
činio mi se užasno praznim. Preširok krevet. Švapski naglasak koji mi je
nedostajao. Njezini kratki, snažni prsti. Bez ikakve nježnosti, kao riba na suhom,
ostao je bijedan pas što zavija, a čiji cvilež mogu samo pokušati opisati; no
uzaludni su svi pokušaji da odgonetnem misli napuštenoga.
Dotad je on, nakon što bi se brzo zasitio, bez pozdrava napuštao djevojke i
žene. Sad je on bio napušten i gurnut na sporedan kolosijek.
Prijatelj Geldmacher, koji bi do kasno u noć iz različitih blok-flauta mamio
njemački džez nije me mogao utješiti, ma kako virtuozno »Na zdencu pred
dvorišnim vratima« pretvorio u blues.
Preuređivanje atelijera malo mi je olakšalo muke. Čak sam zbirku maraka
prepunu rijetkih maraka slobodnog grada, koju je moja majka uspjela spasiti u
kaosu progona, s pazikućom Umjetničke akademije uspio mijenjati za opremu za
atelijer. Iz podrumskog inventara svoje vlastite kuće odvojio je stalak za
modeliranje, dvije pokretne ploče, nekoliko metalnih šestara i jedan slikarski
stalak koji još i danas, a da ne znam čiji je, stoji u mojoj u radionici u
Behlendorfu.
Ali čak ni ta trampa, baš ništa nije moglo nadomjestiti gubitak moje drage,
osim, možda, putovanja.
Brzo sam podnio zahtjev za vizom. Dok sam je čekao, na gradilištima sam
radio fasade. U kožnoj vrećici na goloj koži nosio sam oko tristo maraka.
Odlazak na put sličio je bijegu.
Autostopom sam brzo napredovao prema jugu, dok me prisilno ludilo nije
nagnalo da na odmorištu uz autocestu kod Stuttgarta hrabro zaustavim zalet.
Sišavši s autoceste, kombijem sam se odvezao u središte grada. Adresa je
glasila: Hasenbergsteige. Uzbrdo sam se popeo do zimzelenim raslinjem
zakrivene vile u kojoj je iz straha od krvožednog klesara, što su joj ga drugi
utjerali u kosti, moja voljena potražila utočište te, popustivši nagovaranjima zle
majke, ondje bila zatočena.
Jesam li htio izigravati princa koji spašava dragu?
Je li me gonila želja za osvetom ili ono malo nade?
Čim se film počne vrtjeti unatrag te stane, vidim se kako u sumrak - ili je bila
noć? - stojim pred rđavim zatvorenim vrtnim vratima što su se ovjesila u
šarkama. Viticama ukrašeno kovano željezo kojim tresem i tresem. Lamatajući
rukama, tražim da me puste unutra, glasno psujem i majku i kćer, fućkam dvama
prstima. Nitko ne dolazi da mi barem odškrine vrata. Opet psovke. Zatim
moljakanje, preklinjanje, možda i suze.
Sada želim vidjeti ono što se na filmu vraćenom na početak ipak ne vidi:
ljutita mladića što vrtna vrata podiže iz šarki i objema ih rukama baca u vrt pred
vilom s preplašenim stanarima.
Bit će da sam u mladosti bio toliko jak. I siguran sam da je taj pobjesnjeli
divljak doista takvom silinom zavitlao vratnicama. Toliko me bolio gubitak da
nisam znao kamo sa svojom suvišnom ljubavlju.
Ali film je tekao potpuno drukčije: u romanu »Pasje godine« iz osvete
zaslijepljene bijesom netko je, ali ne ja, vrtna vrata podigao iz šarki i tresnuo
njima - simbolična bačenost — o zemljište jednog filozofa s vunenom kapicom
dugačka vrha, ali to se zbilo u podnožju Schwarzwalda zbog sasvim drukčijih
razloga, dok sam ja u stuttgarskoj ulici Hasenbergsteige stajao spuštenih ruku
ništa ne poduzimajući.
Mladić je nijemo stajao ispred zatvorenih vrtnih vrata i gledao osvijetljen
prozor u potkrovlju, budući da je - sad sam siguran - do vile došao noću, te se
gušeći u svom jadu uzalud nadao da će vidjeti njemu poznat profil. Nitko se nije
micao iza zavjesa. Nije se čuo ćuk. Ni slavuj nije zaćurlikao.
Auti i kamioni koje sam mijenjao, od Innsbrucka čak i jedan motor, mene su
i moju bol što se sa svakim zaustavljanjem osjetno smanjivala preko prijevoja
Brenner dovezli u zemlju gdje limuni cvatu.
Prevalio sam velik put. U kombijima na tri kotača, u kolima s magarećom
zapregom, u Fiatovu topolinu, u ono doba omiljenom dvosjedu. Duž čizme dolje
i natrag. Čak do Sicilije, otoka koji sam cijeli proputovao i gdje sam se između
Sirakuse i Palerma obreo u predjelu što je doista bio samo predio. Sjene niotkud,
a ja satima čekam da naiđe koji auto, koja kola, nešto na kotačima, kadli iz jedne
udoline iskrsne skupina naoružanih ljudi što su mi se polako primicali i nimalo
nisu nalikovali nekom lovačkom društvu, nego više seoskim glasonošama
mafije, sve dok nisu okružili stranca sa slamnatim šeširom, koji je izazivao
čuđenje.
Ispraznio sam naprtnjaču i posložio svoju skromnu imovinu. Pošto me vođa
odjeven u dugačku suknju nalik svećeničkoj halji ispitao odakle dolazim i kamo
idem, podignutim je karabinom zaustavio dvosjed, kad se konačno, a što drugo
nego topolino, pojavio na vidiku i počeo nam se vozeći uzbrdo približavati.
Njezin preplašen vozač, seoski liječnik, prebacio je nametnutog mu suvozača do
Caltanissette i ondje ga ostavio na glavnom trgu.
I druge pustolovine koje sam svojoj djeci često pripovijedao u previše
inačica da bih se sada mogao odlučiti za onu pravu, na primjer onu u kojoj mi se,
slijedom njezine dramatične radnje, karabinom njemačkog podrijetla, meni iz
prakse poznatim K 98, dakle, plijenom ugrabljenim u ne tako davnim
vremenima okupacije, pomaže da nađem prijevoz. Na kraju krajeva, navodno je
upravo mafija kojom je iz New Yorka izdaleka upravljao šef i kum Lucky
Luciano pomogla američkim desantnim trupama u ratnoj godini četrdeset trećoj
da zauzmu otok.
Mjesni su članovi tog »časnog društva« rasprostranjenog po cijelom otoku
očito procijenili da sam siromašan i pobožan hodočasnik: skrušen romar na putu
k svetoj Rozaliji čije je sjedište, kao što je poznato, u Palermu. Pa su mi
pomogli. Iz Caltanissette me bez ikakve prisile, do mog cilja prebacio neki
kamiondžija.
Prije toga sam proputovao Toskanu i Umbriju, došao do Rima, u galeriji
Uffizi konačno u originalu vidio ona umjetnička djela — Tizianovu »Veneru iz
Urbina« i Botticellijevo »Rođenje Venere« te u palači Pitti Sodomina »Svetog
Sebastijana« čije se strelicama probodeno tijelo lijepo bolno svija ispred drva i
krajolika — koja su me zahvaljujući cigaretnim sličicama u boji, još kao dijete
učinila ovisnima o umjetnosti. Bez imalo napora vidim sebe ispred slike
muškarca s kvrgom na nosu i u crvenom šeširu kojeg je u profilu naslikao Pietro
della Francesca.
Noćio sam u prenoćištima za mlade i samostanima, pod stablima maslina ili
između trsova vinove loze, ponekad i na klupama u parkovima. U studentskim
sam menzama jeo jeftina jela od tijesta, juhe od kruha s masnim kolutima i
tripice na napuljski, dakle moje prve fileke, sirotinjsko jelo koje se posvuda u
svijetu pripravlja od četvrtog kravljeg želuca zvanoga burag, što iščetkan i dobro
opran nalikuje frotirskom ručniku.
Kasnije sam to jelo kao varivo s rajčicom, češnjakom i bijelim grahom
posluživao gostima do kojih mi je stalo: na primjer, majstoru naumburške
katedrale i njegovim modelima koji su svi bili iz građanskih i seljačkih obitelji
što su se na ratom osvojenoj zemlji početkom trinaestog stoljeća naselili na obali
rijeke Saale.
Oni, glavom i bradom, pomogli su majstoru kad je u klesanom kamenu
morao podariti lik grofici Gerburg i grofu Konradu, markgrofu Hermannu i
njegovoj nasmijanoj Reglindis, zamišljenom darovatelju Thimu von Küstrizü te
naposljetku drugom Ekkerhardu i njegovoj ženi nerotkinji, u cijelom svijetu
poznatoj kao Uta von Naumburg.
Kad je zapadni kor dobio skulpture darovatelja, poslije nazvane
ranogotičkima, bijelog graha i rajčice nije bilo. No za moje se goste isto tako
moglo skuhati jelo od svježeg boba i fileka, kojima sam se hranio u rimskim
pučkim kuhinjama.
To je jelo kušala čak i žena jednog bačvara, lijepa Gertruda, koja je poslužila
kao model za nepristupačnu Utu von Naumburg; namrgođen kočijaš, na čiju je
sliku i priliku oblikovan grof Skizzo, fileka se nije mogao nasititi, a zlatareva
kćerkica Walbruga, čije je jamice od smijeha dobila poljska kraljevska kći,
tražila je dodatnu porciju.
Još u doba DDR-a, kad su mi vlasti te pedantno izolirane zemlje dopustile da
čitam u Magdeburgu, Erfuhrtu, Jeni i Halleu - bilo je to dvije godine prije pada
Zida — Uta i ja smo posjetili naumburšku katedralu. Dok smo se divili figurama
darovatelja na povišenom i dok je Uta gledala Utu, jedna je stručnjakinja skupini
posjetitelja pokušala objasniti realsocijalističku pozadinu u kamenu isklesanih
figura: »Majstor svjesno nije prikazao kanonizirane svece, nego je prema
predlošku radnog i već tada klasno svjesnog čovjeka...«.
Gospođa, naš turistički vodič, potom je zaključila da čak ni fašistički
propagandni kult oko Ute nije mogao umanjiti njezinu vjerno prikazanu ljepotu.
Na odlasku sam čuo Reglindis kako se smije.
Kad sam krenuo na put u Italiju, uza se sam imao tri adrese. Jedna je bila:
Hasenbergsteige u Stuttgartu i nju sam vrlo brzo obišao. Drugu mi je pribavila
moja sestra Walrraut, koja je završila školovanje u trgovačkoj struci i sada u
blizini Rima pomagala pobožnim sestrama jednog reda pod čijom je paskom
osim nekoliko bolnica te matične kuće u Aachenu bilo i nekoliko inozemnih
filijala.
Rimska je filijala vodila dnevni boravak za školsku djecu u kojem je moja
sestra pomagala časnim sestrama. Neprestano su nešto užurbano radile, kopale u
samostanskom povrtnjaku i činilo se da nemaju vremena za molitvu. Čak je i
poglavarica pomagala, slagala rublje, brala masline. Samostan otvorenih vrata i
radišne skrbi.
Na putu na Siciliju te na povratku kući smjestile su me u sporednoj zgradi, a
to znači u redovničku ćeliju s pogledom na Albansko gorje. Svaku me večer
dočekao vrč vina. Jelo bi donijela punašna časna sestra rodom iz Vestfalije koja
je radila u kuhinji i koja bi svaki put prije negoli bi se otkoturala iz sobe izjavila
nešto blagotvorno.
Nevjerniku je na primjeru još uvijek prazne čaše obasjane i ispunjene kosim
svjetlom jedne sunčane zrake na, za sve vjekove, valjan način objasnila čudo
bezgrešnog začeća. Kao da iznosi dokaz, prstom je uprla u svjetlom prožetu čašu
što je ostala cijela.
Tako je večernjoj sunčanoj zraci pripisana arkanđeoska odlučnost, a tolika se
snaga vjere izgovarala vestfalijski obojena.
Pošto mi je, daleko od bilo kakve seksualnosti, dala to nebesko objašnjenje,
časna se sestra što je pomagala u kuhinji smiješila takvim prozirnim smiješkom
kao da je i ona od stakla te svakog trena pripravna na čudo. Dlanove bi zatim,
kao da je sve rečeno, uvukla u rukave oprave što ju je štitila.
Čim bi časna sestra otišla, otpio bih vina iz neoštećene čaše. Pritom mi se
glavom sasvim sigurno vrzmalo nešto razvratno. Ipak sam ja bio taj koji se kao
dječak zamislio u ulozi arkanđela koji nije samo naviještao. Ali kad je mene,
svog sudruga, u logoru za ratne zarobljenike moj drug Joseph pri igri kockicama
pokušao uvjeriti u jedinu pravu vjeru, hulio sam Djevicu i nabrajao instrumente
za mučenje kojima su u ime Majke Božje mučili ljude obaju spolova.
Moja se sestra doimala sretnom među marljivim časnim sestrama. Svoju
djetinju vjeru, koju je izgubila nakon proživljenog vojničkog nasilja ponovno je
našla: to će imati posljedice.
Treću mi je adresu prije polaska tutnula Dina Vjerny, energična osoba, koja
se iz Pariza kao posljednji model Aristida Maillola bavila živahnom trgovinom
njegovim skulpturama.
U Düsseldorf je došla ne bi li gradu prodala jednu broncu u prirodnoj
veličini. Gola djevojka za koju je ona poslužila kao model poslije je izložena na
postolju u Kraljevskom vrtu.
Nama, očaranima njezinim nastupom kao da je prirodni spektakl, navečer bi
pjevala njemačke i ruske revolucionarne pjesme. Pritom je trajno zbunjivala mog
prijatelja Geldmachera, a Trudi Esser preotela voljenog Manfreda i odvela ga u
Pariz gdje je postupno počuo gubiti sluh.
Meni, kojeg su nedavni ljubavnih jadi učinili otpornim na napasti takve
vrste, neopazice je dala adresu svog bivšeg supruga, koji je u Vili Medici u Rimu
bio na francuskoj stipendiji i ništa nije radio. Dina Vjerny natuknula mi je: »Voli
goste...«.
I doista: bez okolišanja je primio gosta. U njegovim praznim i neiskorištenim
atelijerima mora da sam se brzo snašao te sam počeo raditi na jednoj bisti, jer ta
je zgoda potkrijepljena fotografijom na kojoj se u obliku gipsane glave kovrčave
kose jasno vidi moj bezbrižan i besposlen domaćin. Skulptura djeluje
ekspresivno i nedovršeno poput skice nekog pauna.
Za dugačkom pločom - antiknim mramornim stolom - s njim i drugim
stipendistima jeo sam obroke od nekoliko jela; njihov se rad na umjetničkim
proizvodima svodio na beskrajne razgovore u kojima sam razumio jedino
kretnje. Pušilo se prije, između i nakon obroka. Neki redatelj Novog vala, kako
je uskoro nazvan francuski film, skrivenom je kamerom mogao zabilježiti
prizore svojstvene onom vremenu.
Smještena iznad Španjolskih stuba, Vila Medici nalikovala je sanatoriju za
izmorene umjetnike. Već nakon nekoliko koraka u prostranim vrtovima kamene
bi vas klupe pozivale na predah.
Danju sam hodao rimskim ulicama i više nego što mi je vrućina dopuštala.
Hladno je bilo jedino u crkvama i kapelicama. Što li sve nisam vidio: svaki
zdenac, svaki ostatak stupa postao bi metafora. Mnoštvo svećenika u crnim
haljama postali bi brzo narisani kroki. Crtao sam golubljim ili galebovim perom
koje sam umakao u razrijeđeni kineski tuš. Sve je bilo zadivljujuće, postajalo
motivom: kljusad što se odmara, djeca kako se igraju na cesti i rublje na
dugačkoj užadi. Debela žena na balkonu. Prazni trgovi bez sjena.
Kupio sam slamnati šešir. Pušaču su Nazionale bile najjeftinije cigarete, osim
ako mu bivši suprug Dine Vjerny što je poput protjeranog kraljevića stolovao u
Vili Medici nije ponudio Gauloise. Od mojih zaliha crnog Krausera nije ostala ni
mrvica.
Svaki dan poklon. Daleko sam, i to prema vlastitim željama, došao na svom
prvom putovanju, koje je, istina, vremenski bilo ograničeno, ali nikad nije
prestalo, jer sve do svojih poznih godina svako mi se putovanje - sa Utom sam
obišao gotovo sve kontinente, proputovao Kinu, Indiju, Meksiko... - činilo
doduše pomno isplanirano, ali predvidljivo isplativo i ipak nekako jeftino, čim
bih ga usporedio sa svakodnevnim obogaćivanjima na mom prvom izletu niz
talijansku čizmu i natrag po njoj.
Živio sam, a to znači, neprestano sam upijao, nisam se mogao nasititi i
uzalud sam pokušavao izbirljivo smanjiti preveliku ponudu. Zadivljeno bih
stajao ispred bogatog mramora i ushićen ispred etrurskih bronci veličine dlana,
čitao sam Vasarija u Firenci i Arrezzu, u Palači Pitti i rimskoj Palači Borghese
gledao više sličice iz cigareta nego raskošno uramljene originale.
Crtao sam sve što su krajolik, ulice i trgovi nudili te, kao i uvijek, izbacivao
iz sebe pjesme u kojima sam dočaravao nepomičnu vrućinu podnevne tišine ili
zdenac u sjenovitu parku. Sretan i nesretan pratio sam tragove slikara njemačko-
rimskog kruga, Fohra, koji se mlad utopio u Tiberu, sklapao prolazna
prijateljstva, na raskrižjima susretao ljude i pozdravljao se s njima, prisiljen na
štednju priuštio bih si tek tu i tamo kuglicu sladoleda od limuna, laka koraka
trčao sam uza Španjolske stube, dopustio sestri da me snimi sa slamnatim
šeširom na glavi kako bih kao dokaz imao još koji autoportret, u jednom
umbrijskom samostanu za stan i hranu restaurirao oštećenu gipsanu figuru
Madone s djetetom, pustio da me navečer šetači nose trgovima Perugie, pod
nadstrešnicom od vinove loze i svjetlom golih žarulja plesao s Engleskinjom
koja se činila kao da je stvorena po uzoru na Botticellijeve anđele, izgubio se u
labirintu napuljskih ulica, otkuda sam majci napisao dugo pismo puno
pojedinosti živih boja, što je u njoj probudilo njezine neispunjene čežnje, kao
crtač reklama za butan u Mesini sam zaradio novca za nekoliko sljedećih dana, a
opkoljen seoskim mafijašima, izdavao sam se - kao što sam kasnije često
pripovijedao - za hodočasnika na putu u Palermo, na što su mi poklonili rajčice i
kozji sir.
Činio sam se sam sebi slobodnim poput ptice, odabranim u toj svojoj
nezasitnoj želji za putovanjem, na pustolovan način u naročito povoljnom
položaju, ali bio sam samo jedan od tisuća mladića koji su u prvim poratnim
godinama iskušavali slobodu prema svojoj predodžbi tako što su prešli preko
konačno otvorenih granica te besciljno krenuli prema cilju, autostopom ili, kako
se to ovdje zvalo, s mezzo fortuna, u Assisi, Pompeje, Agrigenti i bogzna kamo
sve ne. Susretao sam putnike s naprtnjačama koji su prije sedam godina u
uniformi, ove ili one vojske, preživjeli bitku za samostan Monte Cassino ili su se
pri savezničkom iskrcavanju na plaži Anzio-Nettuno borili jedni protiv drugih, a
sada su u civilnoj odjeći i jednako miroljubivo željeli obići nekadašnje mjesto
zločina. Vidio sam putokaze što su vodili na vojna groblja u formacijama,
ruševine što su u međuvremenu brzo obrasle. More je bilo mlako.
I razne sam djevojke susretao putem, koje su iz Švedske, Kanade, Škotske na
put krenule same ili u paru te su odasvuda slale razglednice u Haparand,
Toronto, Glasgow. Nisam, međutim, bio slobodan ni za jednu od njih, jer još
uvijek sam bio zarobljenik čari vitkosti po švapskim mjerilima. Tek se u
Palermu, gdje se navodni hodočasnik nije, kao što je obećao seoskim
mafijašima, obratio svetoj Rozaliji, nego je kao gost student primljen na
Akademiju lijepih umjetnosti u kiparsku klasu profesora Rossonea moja duša
otvorila za jednu njegovu učenicu. Zasun se otvorio, zavjesa se razmakla. Kako
da kažem: na prvi pogled...
Moglo joj je biti sedamnaest i nju i njezinu ljupkost tako su čuvali da sam joj
samo u sjenovitim crkvenim klupama isključivo riječima, i to s vrlo malo njih i
bez ikakva poznavanja gramatike, mogao dati naslutiti što sve u njoj vidim, čime
se zanose moje želje, koliki bih jad svog srca uz pomoć njezine djetinje blizine
uspio potisnuti te zbog čega me njezina čuvana ljepota toliko boljela. Naravno
da sam ljubio i sam zvuk njezina imena.
Kad mi je uz Rossoneovo dopuštenje Aurora pozirala za jedan portret u glini,
s nama su sve vrijeme bili njezin namrgođen brat ili njezina baka što bi kadikad
drijemala. Preostali su nam samo pogledi. Ali vrhovi bi se prstiju dotakli. Nešto
bismo si uspjeli reći s pomoću pokoje engleske riječi. Ali ono što se moglo
nazreti kao početak neke ljubavi ostalo je lagano poput perca lebdjeti u zraku;
skicirao sam i Aurorin portret prenaglašeno izduženih crta, koji je, odmah po
mom odlasku, u gipsu dao izliti jedan od Rossoneovih učenika.
Ja sam otišao - ona je ostala. Ali još i danas, nakon više od pedeset godina
razdvojenosti, prekinute samo jednom, početkom šezdesetih godina, a što je
dovelo do nečeg o čemu radije ne bih, do danas se jedno drugome javljamo i
nismo ništa zaboravili, ni sumračnu skrovitost crkve, ni riječi što smo si šaputali,
ni trenutke površne blizine.
Što bi bilo da sam ostao u Palermu, zamislivo je u nekom sasvim drukčijem
filmu, koji se pod nebom Sicilije odvija kao tragikomedija, zamišljena da traje
sve do drhturave starosti. A i ono što je na tom otočnom smetlištu ostalo od
Grka, Saracena, Normana i Staufena zgusnulo bi se u materijal za neki moj epski
razgranat roman. Želje koje su dovoljne same sebi i koje se ne moraju ispuniti.
A Danzig? Što bi mi iz perspektive Palerma moglo pasti na pamet o tom
izgubljenom gradu?
Kad sam u smjeru Cefalùa krenuo kući i u prvom kamionu koji je
autostoperu ponudio suvozačko mjesto otvorio paketić što sam ga dobio kao
popudbinu, našao sam u njemu, osim peciva i sušenih smokava, šest kuhanih
jaja. Tako je skrbna bila Aurora, moja neostvarena ljubav što poput stranog tijela
u jantaru nadživljava vrijeme.
U Düsseidorf sam se vratio sredinom rujna točno na početak semestra.
Zamalo gotov atelijer u stockumskoj Kirchstrasse više se nije činio beživotnim i
napuštenim. Odmah sam u glini napravio kao ploča tanku bistu svetog Franje u
profilu te figurice u glini koje su izgledale kao da su etrurske. Osim toga, ondje
je bio i Frulica, prijatelj Geldmacher, s mnoštvom svojih instrumenata i mirisom
ito bi nadjačao sve druge.
Moj plijen s putovanja - crteže i akvarele - Pankok je površno i
dobronamjerno primio na znanje. Mnogi njegovi učenici došli su izdaleka i imali
što pokazati.
Pogled unatrag na putovanje Italijom do ovog mi je trena dopuštao da
preskočim jednu sporednu radnju koja se, obilujući likovima, poslije
osamostalila te je dala hranu za roman koji proždire gotovo sve, tako da se za
ovo izvješće u najboljem slučaju mogu upotrijebiti ostaci.
Na fotografijama koje je snimio brat Trude Essner Geldmacher, ja i Franz
Witte pušimo kratke cigarete nalik cigarama. Važni smo sami sebi, svatko u
svojoj ulozi.
Ah, moji prijatelji! Obojica mi još uvijek nedostaju. Nijedan nije doživio
starost. Njihov talent i oni sami odveli su se u ludilo; da ih preživim, ipak sam
bio dovoljno jak.
Prijateljstvo s Horstom Geldmacherom, zvanom Frulica, te moje neprestano
uživanje u ragtimeu i bluesu dovelo je do osnivanja džez trija. Treći je bio
gitarist i svirač bendža Günther Scholl, koji je studirao za profesora umjetnosti i
nakon završena studija odmah postao nastavnik crtanja; čovjek koji je uvijek bio
dobre volje.
Ja sam svirao udaraljke pa me je dopao sasvim običan predmet što se
upotrebljavao od najranijih vremena džeza — New Orleans ! - rifljača, na čijem
bih valovitom limu naprscima na osam prstiju udarao ritam.
U »Czikosu«, poput crijeva uskom starogradskom restoranu na dva kata te
pseudomađarskog ugođaja, muzicirali smo triput tjedno. U preostale je dane bio
angažiran jedan Ciganin na cimbalu i njegov sin koji je svirao kontrabas.
Stiješnjeni ispod stuba što su vodile na kat, iscrpljivali smo se za besplatan
obrok i malu plaću do iza ponoći pred skorojevićkom publikom u kojoj su sjedili
priznati umjetnici i njihovi sljedbenici. A budući da su se gostioničarka i
gostioničar doimali poput likova neke romaneskne radnje, poslije su poslužili za
onu sporednu radnju kada je Oskar Matzerath limeni bubanj zamijenio rifljačom.
Podčinio je svoje likove baš onako kako mu je odgovaralo pa je »Czikosu« u
dužini jednog poglavlja, čiji je naslov »Podrum k luku«, dao preveliko značenje,
i to tako što je koliko ukočenim toliko i života žednim gostima tog probranog
lokala s pomoću kuhinjskih daščica i noževa na oči izmamio suze: usitnjen luk
bio je posebno sredstvo za čišćenje, prikladno da se poratno društvo kojem se
kasnije pripisivala »nesposobnost tugovanja« učini šupljikavim.
Sve se, naime, odvijalo ovako. Za svoje ste se novce mogli dobrano natuliti.
Izbrojene suze donijele bi olakšanje. Platežno sposobni gosti naposljetku bi
posuti gugutava djeca što su poslušno pratila Oskarove udarce po bubnju. Iz
čega se može zaključiti da je od svih proizvoda polja i vrtova luk najprikladniji
za književnu uporabu. Bilo da ljusku po ljusku pomaže sjećanju, omekšava i
potiče suzne žlijezde, alegoričan je ovako ili onako, a što se tiče »Podruma k
luku«, bio je koristan za posao.
O tomu se nema što više reći. Ono što se unosno pretvori u književnost
govori samo za sebe. Ipak, iako je »Podrum k luku« po svemu sudeći nadživio
»Czikosa«, još uvijek osjećam težak miris lokala s bezobrazno visokim cijenama
koji je vodio Otto Schuster; petrolejske svjetiljke davale su mu ugođaj i
prigušeno svjetlo.
Nas trojica povremenih glazbenika rijetko smo imali stanke za odmor. Tek
nakon ponoći, kad bi otišli zadnji gosti, natrpali bismo se szegedinskog gulaša.
Pušio sam umjereno, pio previše: lozovaču i šljivovicu, rakije kojima su nas
častile kreštave dame. Bučan pogon u kojem su se cijene, poučene takozvanim
privrednim čudom, naučile penjati se.
Zapustio sam se. Akademija me rijetko vidjela. Noć bi progutala sljedeći
dan. Prazna naklapanja. Zadah loše rakije. Ružna lica gostiju što brišu jedno
drugo. Rupe u šupljikavom sjećanju. Ipak, kao kroz mliječno staklo, nazire se
ono čega se koliko-toliko mogu vjerodostojno prisjetiti: nas trojica - Geldmacher
i njegova svirka flaute do promuklosti, Scholl s iskrzanim, ulubljenim bendžom i
ja sa svojom rifljačom na kojoj čas škrto, čas brzo određujem ritam - doživjeli
smo kasan posjet ugledna gosta.
Nakon jednog džez-sessiona rasprodanog tjednima unaprijed idola naših
ranih dana i njegovu pratnju nanio je put u »Czikos«. Mora da je s poprilične
udaljenosti od pet-šest stolova slušao našu inačicu džeza i da mu se svidjela
Fruličina prodorna erupcija flaute čiji su zvukovi, kako bilo da bilo, bili
neobični.
Ugledan je gost, naime, zamolio da taksijem, kako se poslije pričalo, iz
hotela dovezu trubu, odjednom je jasno pogledao prema našem kutu ispod stuba
što su vodile na kat — i evo ga vidim - s trubom na ustima penje se k nama koji
za slabu plaću sviramo u kreštavoj buci, priključuje se Fruličinu mucavom tonu
flaute te zakolutavši pritom očima započinje svoj solo na koji, ali ovaj put na alt-
flauti, odgovora naš solist imenom Geldmacher, nastavlja na sazvučje drva i
lima, Satchmo od glave do pete, kakvoga znamo sa žuđenih ploča, radija i
izlizanih crno-bijelih fotografija. Sad poklapa trubu rukom i povlači se,
beskrajno dugačak trenutak svoj zvuk ponovno priključuje onome našeg trija,
meni i mojim naprscima dopušta drukčiji ritam, bodri Schollov bendžo, izaziva
opće razdragano klicanje, a čim je naš moneymaker završio svoj ples na žici, ali
ovaj put na pikolo-flauti, s krikom trube koji odaje priznanje odvaja se od nas, te
ljubazno i pomalo svisoka se naklonivši svakom posebno, odlazi.
Kakva li važna izazova! Ne Schollov bendžo, ne moji naprsci na valovitom
limu, nego je mamac bio Frulica kojem je onako usput polazilo za rukom nakon
kraćeg intoniranja presaditi njemačke narodne pjesme poput iseljenika što čeznu
za daljinom u Alabamu. On je svojom inačicom »Lovca iz Kurpfalz-a« — ili je
to bila božična pjesma »O, Tannenbaum!«? — uspio naći put do uha Luisa
Armstronga.
Kako se samo hrabro, ali nevjerojatno sigurno spojio taj kvartet. Svirali smo,
istina, kratko, pet ili sedam minuta učetvero — zar sreća može duže trajati? - ali
taj nastup o kojem ne svjedoči nijedna flash-fotografija još uvijek vidim i čujem.
Kao pohvala našim zabavnim naporima ona mi je važnija od kasnije dobivenih
nagrada, čak i od one vrlo velike, dobivene u biblijskoj dobi, koja mi je priredila
ironično suzdržano veselje i otad mi je prišivena kao dodatno zanimanje.
Da, čak ako se mislilo da me profesionalna deformacija i navela na to da
gledajući unatrag, još jednom doživim ono što je na papiru već vjerodostojno i
trajno, čak ako se, dakle, u suhoparnoj stvarnosti taj susret vrijedan slušanja
navodno i nije zbio, za mene je on postao slika, dohvatljiv i trajan, on kao zlato
trube slobodan od bilo kakva tumačenja te oslobođen svake sumnje što niječe.
U Pankokovoj menažeriji malo se toga događalo, osim što su moji pokušaji
bijega i oni Franza Wittea na platno ili papir hrabro propadali. Nikakvih drugih
čuda nismo doživjeli, osim onog kad bi Trude Essner za svoje gladne prijatelje
skuhala riblju juhu od neizbrojivih glava sleđa, kao kod čudesnog umnažanja
broja riba.
Neobično promijenjena, kao da se dogodilo pravo čudo, iz Rima i
oslobođena samostanske paske vratila se moja sestra. Na užas roditelja htjela se
zarediti.
Otac je jadikovao, majka počela pobolijevati. Ja sam pio, iako nisam bio
žedan. Franz Witte počeo je buncati. Ljutit, Geldmacher se ozlijedio udarivši
glavom o zid koji je bio zbiljski tvrd. U Koreji i gdje još sve nije rat. Izluđivali
smo od sebe samih, živjeli na kredu, a ona skorojevićka bagra šepirila se svojim
imetkom.
U »Czikosu« bih ipak dobio pokoju napojnicu pa sam ljeti pedeset druge
mogao krenuti na svoj drugi velik put. Štedio sam cijelu zimu, želio sam otići,
otići iz Düsseldorfa, grada što se izdavao za »mali Paris« čiji su se umjetničići
na lokalnim slikarskim feštama kostimirali u boeme.
U to sam doba nekoliko tjedana istovremeno, a i naizmjence, s jednom pa
drugom, bio s dvije lako vodljive plesačice kao ostavštinom proplesanih
karnevalskih slavlja. Jedna iza druge dolazile bi u posjet u atelijer u stockumskoj
Kirchstrasse, gdje bih im poslužio jela iz tave koja sam pripremao na cjevastoj
peći: začinjenu zečju sitninu, svinjske bubrege na kiselo, pečena konjska jetra i
još štošta čime bih znao preplašiti svoje plesačice.
 Jedna dugonoga, a druga skladno građena, no činilo se da moje srce ili, bolje
rečeno, njegove izbice još uvijek nisu nastanjive, ma koliko objema djevojkama
u radosti i prigodi bio dvostruko vjerno privržen. Završile su krojački nauk i sada
su željele - još uvijek nejasno izraženog dara - služiti umjetnosti.
Sve u svemu, bili smo si dovoljni. A budući da bez posjedovanja još nismo
mogli; naša međusobna druženja protjecala su ne bez napetosti, ali ipak bez
tragičnih završetaka. Voljeli smo se do daljnjega.
Obje su završile tečaj kod jednog francuskog pantomimičara u »Mostu«.
Institutu za kulturu koji je subvencionirala britanska okupacijska snaga, jedna od
njih, Brigitta, poslije je, kad sam i ja već digao sidro, otišla za svojim učiteljem u
socijalistički lager i u Istočnom Berlinu ostvarila karijeru kao koreografkinja; no
već je u moje vrijeme ime počela naglašavati na francuski način, što njezinoj
rajnskoj vedroj naravi nije teško padalo.
Druga je pak, iako iz Pomeranije, očaravala svojom krhkošću, a
hulahupkama otrovnozelene i ljubičaste boje Kraljevsku aleju pretvorila je u
pistu koja diktira modu, no još je neko vrijeme u Düsseldorfu ostala vjerna
pantomimi. Mnogo godina poslije, u jednom romanu koji se u međuvremenu
dosta citirao, poslužila je kao muza za lik Ulle, dok se s onu stranu književnosti
zvala Jutta, a zbog njezina smo je izgleda svi zvali andelčićem; za mene se tako
nježno zove i danas, kad se nas dvoje staraca pozdravljamo izdaleka.
Moj put po Francuskoj planirao sam bez Brigitte i Jutte, koje su se u
međuvremenu mogle doživjeti još samo kao usporena pantomimičarska kretnja.
Pred zrcalom bi vježbale razne vrste hoda i krivile vratove.
Ponovno sam putovao autostopom i na putu do Pariza, a potom između
Sredozemnog mora i obale Atlantika, premorenim vozačima kamiona najčešće
glumio suvozača. Često sam morao pjevati da ne bi zaspali.
U zoru sam na glavnoj tržnici uz hale kojih danas više nema vrlo lako našao
prijevoz za dalje, bilo u smjeru Marseilla, Cherbourga ili Biarritza. Kamo god da
sam putovao autostopom — do plaža jednog ili drugog mora - uvijek sam se
vraćao u Pariz gdje bih našao razne smještaje, na početku jedno prenoćište za
mlade prepuno stjenica u blizini Porte-de-la-Chapelle, a onda sam se smjestio
kod jednog prevoditelja Kleista imenom Katz u stanu s pogledom na Saint-
Sulpice.
Na zabavan način on je poludio od meteža riječi u krvožednim dramama, sve
bi vrijeme iz njihovih isječaka prizivao Amazonke koje ubijaju muškarce te bi
svakog pozdravljao s povikom; »Moj labud poje smrt Penthesilea«. Stolovao je u
kavani »Odeon« s monoklom na oku, zbog čega mi je bilo neugodno. Ma koliko
se rado znao raspričati, toliko je škrt bio na riječima čim bi se postavilo pitanje o
njegovu podrijetlu ili uopće, o tomu kako je preživio rat.
U nuždi bih prespavao kod francuskih vršnjaka koji su u Alžiru i Maroku
odslužili vojsku i bili obilježeni na meni prepoznatljiv način; na kojoj god
mješavini jezika to bilo, uvijek smo se razumjeli. Tko je vidio mnogo mrtvih,
tomu je svaki nov dan dobitak.
Jedno sam vrijeme našao besplatan smještaj u tavanskoj sobici s pogledom
na krovove i dimnjake, ali sam zauzvrat morao prati sude dokraja i nasilno
posvađenom bračnom paru stare plemićke loze Saint-Georges.
Njihov bi dvoboj svakog jutra buknuo u salonu i preko hodnika se
rasplamsavao do kuhinje. Nijem i pokušavajući ih gestama smiriti, često sam
stajao između njih dvoje dok su se, ne obazirući se na mene, gađali tanjurima
koje sam upravo oprao ili su još bili prljavi.
Prema kuharici su se uvijek odnosili ljubazno i prijateljski, dok bi sav bijes
ostavljali za vrijeme kad sam prao suđe. Njihov je dvoboj - rijetko su se susretali
-očito zahtijevao svjedoke.
Ponekad bi se gađali čak noževima i viljuškama, pa sam monsieru jednom
morao povezati porezotinu na lijevoj ruci. Zbog nedostatna znanja jezika samo
se moglo naslućivati što je raspaljivalo svađu dvoje bacača i dovodilo je do
usijanja: možda neka svađa oko nasljedstva koja je započela još u davna
vremena, možda još za progona Hugenotta ili ranije, u doba Rata ruža koji nije
imao kraja.
Osim toga su se monsieur i madame oslovljavali s Vi.Svađa se odvijala
službeno. Sve sam mogao pjevajući popratiti komentarom, kao jedan od likova u
komadu za troje. Moj prijatelj Katz bio bi redatelj.
Tko je pomeo krhotine? Vjerojatno ja, ravnodušnog izraza lica.
Svakodnevno uništavanje tanjura vjerojatno me nije pogađalo, jer svađa Saint-
Georgesovih odvijala se poput rituala u vrijeme koje je ionako bilo prepuno
svađa. Teza se suprotstavljala protiv teze. Ne može se reći da tada još nisam
čitao Camusa, ali prepirke između Sartrea i Camusa bile su glavna tema
razgovora, iako više frazerski nego utemeljeno na citatima. Riječi je bilo o
apsurdu po sebi i legendi o Sizifu, sretnom guraču kamena.
Vjerojatno me time zarazio Katz koji je bez napora prelazio s Kleista na
Camusa, s Kierkegaarda na Heideggera i s njih obojice na Sartrea. Katz je
obožavao beznadno.
U svađi između tadašnja dva boga egzistencijalističkog učenja o boljitku
koja je trajala godinama i nadilazila sve granice isprva sam oklijevajući, a
kasnije žestoko stao na Camusovu stranu, štoviše, meni koji sam bio nepovjerljiv
prema bilo kakvoj ideologiji i nisam pripadao nijednoj vjeri guranje kamena
postala je svakodnevna disciplina. Takav mi se momak sviđao. Kažnjenik kojeg
su bogovi prokleli i koji je u apsurdnost čovjekove egzistencije siguran kao što
je siguran u izlazak i zalazak Sunca te koji stoga zna da kamen koji će dogurati
do vrba neće ondje osuti ležati, za mene je prerastao u sveca vrijednog divljenja.
Junak s onu stranu nade i očaja. Netko koga nemiran kamen čini sretnim. Netko
tko nikad ne odustaje.
U Parizu sam, iako usput i ispod ruke, pokušao misliti stranački, dakle u
razgovorima koje smo vodili u bistrou, s Katzom ili bez njega, zastupati neka
svoja stajališta. Odnosi političkih snaga polako su postajali mjerljivi. Umiješao
bih se u razgovor, ako je bilo potrebno, posvadio se sa samim sobom i živio od
jeftine hrane: prženih krumpirića i boudina, neke vrste francuske krvavice.
Od papirnatog plijena s mog putovanja po Francuskoj, osim knjige skica,
ostala je gomila crteža: listovi na kojima sam galebovim perom i bambusovom
trskom gotovo neprekinutom linijom crtao glave žena i muškaraca s kojima sam
se putem, u kavanama, na klupama u parku i u podzemnoj željeznici zbližio na
onoliko dugo koliko je trajalo skiciranje. Tu je i dvadesetak akvarela na
pakpapiru. Motivi su glave sa šeširom i bez njega, figure do pojasa, ali i
prigradske ulice. Nekoliko sam puta vodenim bojama slikao Kanal Saint-Martin
sa svim njegovim mostovima i prizore iz bistroa, koji su na svakom listu bili
drukčiji i odavali utjecaje od Piccasoa preko Dufya do Soutina. Veće izražajne
snage, ti se listovi razlikuju od impresija u tušu kakve sam prošle godine slikao
putujući Italijom. Brzo zgotovljene majstorije i pokušaji da nađem sebe ili
nekoga tko bih želio biti. Ali tko sam želio biti?
Ono što sam putem napisao, bilo je traženje u mraku. Ciklus pjesama koje se
vrte oko teme Odisejeva kormilara nisu vrijedne spomena. Nakon toga slijedi
beskonačno duga pjesma u kojoj se kršćanski svetac, suvremenik, uzdiže do
junaka apsurdnog: mladi zidar odriče se sredstava za život, prekida sve
obiteljske i društvene veze, postaje alternativac i na glavnom trgu rodnoga grada
podiže stup s kojeg gleda na svakodnevnu vrevu, dakle ima pregled nad
svijetom, kako bi ga sa svog povišenog položaja mogao zasipati klevetama
prepunim metafora. Jedino majci dopušta da ga hrani.
Taj ep u stihovima, opskrbljen i primjereno načičkan njemačkim ranim
ekspresionistima te Apollinaireom i Garcíom Lorcom, iako snagatorski i
nadmoćno započet, ali nikada završen, valja spomenuti samo zato što se statični
kršćanski asket u sljedećim godinama i dugotrajnom procesu vrenja pretvorio u
mobilnu figuru iz glave rođenu, koja iz suprotne perspektive - pogledom što
dopire do visine stola - kleveće svijet, doduše u prozi.
Pred kraj putovanja po Francuskoj krenuo sam kući zaobilaznim putem.
Jedna me adresa namamila u Švicarsku. Dospio sam tako u kanton Aargau, u
gizdavo čist gradić Lenzburg.
Posjetio sam glumicu Rosemarie Loss koju sam sreo u jednom
düsseldorfskom kinu - igrala su »Djeca Raja«. Vjerojatno me u našim užurbanim
zagrljajima i neprestanim verbalnim dvobojima doživjela kao nepopravljiva
gladuša, jer mi je nakon odlaska slala pakete pune švicarskih proizvoda: Frulica
Geldmacher i ja veselili bismo se napitku Ovomaltine, čokoladi za kuhanje, siru
za ribanje i sušenom goveđem butu. Zahvalio bih svojim platežnim sredstvom:
kratkim i dugačkim pjesmama.
U Lenzburgu je živjela kod roditelja, zajedno s obitelji svoje sestre.
Obiteljska se kuća ni po čemu nije razlikovala od drugih kuća u naselju. Otac je
bio poštar, član knjižarske gilde i socijaldemokrat. Njezina prijateljica koja je
jednog ugodnog popodneva došla u oproštajni posjet na kavu i kolače potjecala
je iz buržujske obitelji, bilo joj je devetnaest godina, kretala se naglašeno naglo
poput buduće plesačice visoko uzdignute glave na dugu vratu i izjavila, iako je
uopće ništa nisam pitao, da neće postati učiteljica kao što to žele roditelji, nego
da će otići ravno u Berlin da bi ondje kod Mary Wigmann, poznate pedagoginje
studirala ekspresivan ples koji se pleše bosonog.
Kakva hrabra odluka izrečena na biranom književnom njemačkom! Na što
sam ja spontano izrekao nešto što je već duže vrijeme bila moja neodređena
želja: pred okupljenom obitelji Loss i, štoviše, pred budućom štićenicom
plesačke umjetnosti izjavio sam da i ja u što skorije vrijeme želim preseliti u
Berlin te da mi zapadnonjemačka klima ne odgovara.
Tako je započeo neobavezan razgovor koji je imao posljedice. Jedno od nas
dvoje pretpostavilo je da ćemo se u Berlinu možda susresti, Berlin je, doduše,
velik grad u kojem se čovjek lako izgubi, ali ako se slučajno...
Budući da sam u Francuskoj - za dugih čekanja na daljnji prijevoz - stalno
crtao kokoši, usporedio sam nagle pokrete buduće plesačice s načinom hoda
promatrane peradi; usporedba koju sam odmah, ali uzaludno želio izraziti kao
kompliment.
Zatim se uz kavu i kolače opet razgovaralo o Berlinu. Preda mnom je
Annemarie Loss izjavila da je na moju najavljenu promjenu prebivališta, tog
nadahnuća što je došlo odozgo, sigurno utjecalo i srce.
Poslije, kad je Anna već otišla - morala se s još nekim pozdraviti — počeli su
me socijaldemokratski podbadati: da gospođica koja voli putovati potječe iz
solidne i pristojne obitelji koja je zahvaljujući trgovini željezom na razuman
način sačuvala i povećala imetak. Očito dobra prilika. Naročito za sirotinju iz
Njemačke...
Može biti da je ironijom prikrivena ljubomora prepirku obojila slutnjom -
Rosemarie i ja kao svadljiv par iscrpili bismo se koliko s užitkom, toliko i brzo -
dok sam ja opušteno i siguran u svoju ovisnost, uvježbanim pokretima pušio
cigarete Parisienne što su mi ih ponudili u zelenoj kutijici.
U svakom slučaju, obiteljski je skup, što na književnom što na švicarskom
njemačkom, još uvijek vodio živ razgovor, kad je trogodišnji dječak, sin sestre
moje vidovite kinoprijateljice, ušao u prostoriju drvenim palicama bubnjajući po
bubnju obješenom oko vrata.
Udario bi dvaput desno i jednom lijevo. Ne osvrćući se na okupljene odrasle
prišao je stolu, nekoliko ga puta obišao neprestano pritom bubnjajući. Nije se
dao smesti ni ponuđenom čokoladom ni budalastim povicima, izgledao je kao da
prozire sve i svakoga, okrenuo se na peti i istim putem izašao iz sobe.
Nastup koji je imao odjeka, slika koja je ostala. Trebalo je, međutim,
vremena da se zasun konačno otvori, da se sve ono što pluta morem kao
naplavina slika otvori i pretvori u riječi koje sam od djetinjstva spremao u svoju
kasicu prasicu.
Ma koliko kratak njezin nastup bio, Anna Schwarz ostavila je za sobom više
od imena.
Moja dotad samo nejasna želja da napustim Düsseldorf, kolijevku
gospodarskog čuda, njegov pivom omamljen pogon Staroga grada te sav cirkus
genija s Umjetničke akademije, neočekivano se razbudila. U Berlinu sam želio
potražiti novog, zahtjevnog i, kako sam napisao u prijavi za prijem,
»bezuvjetnog« učitelja te u nešto oštrijoj klimi disciplinirati svoje lutajuće
talente.
U rano ljeto, još prije puta u Francusku, posjetio sam izložbu kipara Karla
Hartunga, gdje su me naročito privukle male skulpture monumentalna izraza.
Kod njega sam se, profesora na berlinskoj Visokoj školi likovnih umjetnosti,
natjecao priloživši crteže, fotografije nekoliko gipsanih odljeva, mapu prepunu
pjesama te kratak životopis u obliku pisma. U kasnu jesen stigao je potvrdan
odgovor.
Nisam se previše opraštao. Majka je jadikovala: »Tako daleko.« Otac je
Berlin nazvao »gradom opasnog življenja«, ne samo zbog političke situacije.
Sestra se baš spremala skočiti u aachensku matičnu kuću i zaželjela mi je »Božji
blagoslov«.
U stockumskom atelijeru sasušila se još uvijek nedovršena glava svetog
Franje i novoetrurske skulpturice. Bio sam potišten. Otići iz Düsseldorfa nije
bilo teško.
Nakon proslavljene novogodišnje noći Frulica Geldmacher, Scholl s gitarom
i sin Ciganina što je svirao cimbal, sa svojim kontrabasom u rano su me jutro
ispratili na kolodvor. I Franz Witte bio je s nama. Svi su pušili kratke cigarete
kao da im je to zadnja. Još jednom naša inačica džeza. Rifljača i naprsci ostali su
na peronu. I još je toga ondje ostalo.
Prvog siječnja pedeset treće, usred zimskog semestra krenuo sam na put
međuregionalnim vlakom: s malo prtljage, ali prepun riječi i unutarnjih likova
koji još uvijek nisu znali kamo.
Berlinski zrak

AH, MOJI PRIJATELJI! Dok je vlak kretao, Franz Witte još uvijek je
izvodio lakrdije. Ludirao se na peronu, vjetropir, u neprestano drukčijim pozama,
neuhvatljiv. Čas se šepireći na dugim nogama, ždral, čas nemiran, kao da će
poletjeti, odmagliti. Onda bi ipak stao, zaostao, opet zamijenjen sam sobom,
Baldanders, kakav je u knjizi, ali sada je poprimio oblik na slikama koje ga
prikazuju bojama što se mijenjaju, naposljetku neprirodno izduženog: neki drugi
El Greco.
Donedavno smo dijelili mali atelijer u kojem su učenici Otta Pankoka smjeli
biti zasebno, zajedno ići različitim putovima; on kao plesač iznad nijansi duginih
boja; moji su tragovi tekli i ukrižavali se crno na bijelom.
Ponekad bih ga promatrao kako s nekoliko kistova istovremeno pripovijeda
legende svetaca dočaravajući svetačku krv što škropi kao vodoskok.
Na svojim platnima govorio je savršeno čisto — crveno uz plavo, žuto uz
zeleno — ali inače bi se njegov govor zaplitao i uzvrtložio u poeziju prozračne
ljepote što bi, tek zapisana, odmah ishlapjela.
Riječima je znao gomilati oblake i te kule od oblaka postupnim iščezavanjem
slogova opet srušiti. Onako krhak, zvao je sam sebe zveckavim anđelom, čijoj se
volji ne može suprotstaviti ništa čvrsto. Kuhinjskim nožem s užitkom bi uništio
svoje slike.
Ubrzo nakon mog odlaska na novogodišnje jutro - ili se to dogodilo kasnije,
nakon godine dana — navodno ga je, kao što se od davnina gađa, u zatiljak
pogodila cigla.
Pričalo se o tučnjavi u düsseldorfskom Starom gradu. Onda se pak govorilo
da je neki šaljivac, imenom Franz Witte, duž Kraljevske aleje po snijegom
prekrivenim krovovima gusto parkiranih automobila, preko opela, borgwarda,
mercedesa i ispupčenih volkswagena, plesao svoj svečani ples. Budući da je
plesač lagano poskakivao i nježno se spuštao, nije oštetio lim ni najednom autu.
Kasnije je to i potvrđeno. Ali da ga je navodno, dok je skakao s krova na
krov i pritom se kreveljio - a u tome je bio stručnjak - u zatiljak pogodila cigla -
ili možda kamen iz pločnika? Nakupljeni bijes jednoga od vlasnika automobila
tako je okončao njegove skokove ni u što.
Poslije, kad je vanjska rana zarasla, odveli su ga u Grafenberg: ondje ga
prisilno smjestili, jer je njegovo sumnjivo ponašanje već nekoliko puta
primijećeno. Te godine, nakon mog odlaska, posjetio sam ga u lječilištu i bolnici.
Donio sam slatkiše. Činio se još izgubljenijim. Tiho je i čudno govorio, prstom
pokazujući krošnje iza prozorskog stakla na hodniku.
Kroz taj prozor je Franz, razmažen miljenik bogova, jednog dana, navodno,
skočio. Sa zaletom, kroz hodnik, ne obazirući se na staklo. Još je jednom želio
letjeti, postati ptica ili zrak, vjetar u krošnjama.
Po njemu, mom mrtvom prijatelju, zove se jedan od mojih sinova i po onom
ujaku koji je u Poljskoj pošti protivno svojoj volji postao junakom. Taj i onaj
Franz. Dok je moj vlak kretao u praskozorje, Francek je, kako smo ga zvali,
ostao na peronu.
Pokraj Franza Wittea, koji bi se uvijek nemiran vrpoljio, stajao je nepomično
Horst Gledmacher, čije ime dovodi u zabludu: iako mu je svašta polazilo za
rukom - mogao je slikati objema rukama i iz svojih flauta četirima prstima
izmamiti nevjerojatne tonove - nije imao dara da zaradi novac.
Njegovim sam obećavajućim imenom ipak preplašio majku kad sam joj na
plašljivo postavljeno pitanje od čega njezin sinčić kao umjetnik namjerava
živjeti, čime, na primjer, kani kupiti mjesečnu tramvajsku kartu: »Od čega ćeš si,
molim te lijepo, kupiti duhan i još štošta?« - kao odgovor nehajno spomenuo
Geldmacherovu i moju spretnost u radu s bojama: Mi u tren oka napravimo
svakojake stvari koje »izgledaju kao prave«.
Nije ni čudo da je jadna majka pri spomenu imena mog prijatelja odmah
pomislila na najgore, podrumsku tiskaru krivotvorenog novca u kojem je vidjela
ne samo tog Geldmachera nego kao njegova pomagača i svog nesretnika od sina.
Pretpostavljala je da u tom kažnjivom poslu tiskanja novca — bilo novčanica
bilo kovanica - i ja imam svoje prste.
Poslije, ili točnije, godinama nakon njezine smrti, sestra mi je pričala kako je
majka, čim bi začula zvono na ulaznim vratima stana u Oberaussemu,
preplašeno očekivala seoskog policajca ili, još gore, kriminalističkog službenika.
A Geldmacher je bio opasan samo za sebe i svoju glavu kojom bi, a da ga
nitko to nije tražio, udarao o ožbukane ili gole zidove. To se događalo u
nepravilnim razmacima. Inače je bio blage ćudi i upadljivo ljubazan čovjek, koji
bi ceremonijalno pozdravljalo nekoliko puta i pomno otirao cipele ne samo pri
ulasku u tuđi stan, nego isto tako temeljito i pri izlasku iz stana.
Njegovi usporeni dolasci i odlasci bili su kao po nekim čudnim propisima:
kad je dolazio, kad je odlazio, uvijek bi kucao. Ali za svoje flaute imao je isto
tako malo strpljenja kao i za svoju glavu. Često sam ga znao vidjeti kako ih
jednu po jednu razbija i komadićke baca s mosta na Rajni, a potom za njima
plače.
 Nikad nije svirao prateći notni zapis, ali dječje, božične i kuhinjske pjesmice
njegova bi glazba tako lijepo oživjela skakutavim ritmovima pjesama crnih
berača pamuka da biste povjerovali da je ispred njega netom napisana partitura.
Osim toga, kao spretan bi dekorater sa strašću za detalj najobičniju starogradsku
krčmu pretvorio u salon sa Divljeg zapada, koji se mogao upotrijebiti za film, ili
u brodske kabine raskošno opremljenog parobroda na Mississipiju; osim što je
bio grad dobro potkožene klijentele, Düsseldorf je bio i grad iluzionističke
gastronomije.
On je bio John Brown i istodobno majka Johna Browna, bio je Old Moses i
Buffalo Bill. Kao Jona sjedio je utrobi kita i plakao sa Shenandoah,
poglavičinom kćeri, ne bi li rijeka došla izvoru. Puno prije nego li je pop art
došao u modu, on je bio njezin tajni izumitelj. Crnim je obrisima obrubljivao
plohe snažnih boja.
U onoj godini kad je objavljen »Limeni bubanj« i kad me, kako mi je
prorekla jedna čistačica gatajući mi iz taloga kave, počela pratiti sumnjiva slava,
Dietera Wellershoffa, tadašnjeg lektora u izdavačkoj kući Kiepenheuer, uspio
sam nagovoriti da među naslove koji će se izdavati uvrsti i Knjigu džez slika i
notnih zapisa »O Susanna« koju je napisao Horst Geldmacher. Ta odavno
rasprodana knjižica u poprečnom formatu u kojoj je na scenu postavio blues,
crnačke duhovne pjesme i gospel može se pronaći još samo u antikvarijatima i
na internetskim stranicama.
Frulica je izdržao dulje od Franza Wittea. Početkom šezdesetih godina, kad
sam se počeo gubiti u rukopisu »Pasje godine«, posjetio nas je u Berlinu u
Karlsbader Strasse, već natečen od previše piva.
U onoj napola razrušenoj zgradi što se unatoč proživljenim ratnim
strahotama doimala cijela nastanjena, čak i njezin trošni tavan, prestrašio je
Annu, sinove i malenu Lauru što se rodila u godini podizanja Zida, ozbiljno
dijete koje bi se samo tu i tamo nasmiješilo.
I on sam ustrašen i gonjen strahom, strašio je i plašio druge.
Tvrdio je da ga progone, iz prostorija bi izlazio hodajući natraške, izbjegavao
je pločnike, pokušavao je izbrisati svoje tragove na pločniku, uništiti otiske
prstiju, na galeriji mog atelijera skrivao se od opasnog crnog čovjeka te me
molio da mu kupim posebnu, pa stoga skupu kameru, kako bi mogao, šapatom
mi je objasnio, kroz nogavicu hlača snimati pločnik.
Plakao je i smijao se istovremeno. Gore nego ikada udarao bi čelom o zid,
bez flauta je bio izgubljen, jednog je dana nestao i više se nikad nije pojavio.
Kratko prije toga imao je lucidnu fazu u kojoj smo zajedno u čast Willya
Brandta - tadašnjeg gradonačelnika Zapadnog Berlina - snimili ploču: on na
flautama što ih mijenja, od diskant do alt-flaute, a ja s tucet pjesama iz svoje
treće knjige »Skretnički trokut«, u kojem je moj kredo »Askeza«,
Šteta, zagubila se vrpca na kojoj je on krajem pedesetih za baletni libreto koji
sam napisao za Annu, »Guska i pet kuhara«, napisao sentiš-glazbu visokih
potisnih tonova. Praizvedba je bila u Aix-les-Bains, ali nažalost bez Anne.
Sve je nestalo. Ostalo je samo nekoliko ploča, primjeraka iz zbirke, koje
ljubomorno čuvam. Kao i dva prijatelja koja su ostala iza mene, tako su i moja
sjećanja trajna: prepun zatvor iz kojeg nikoga ne puštam.
Jesmo li se dogovorili? Ili je opet slučaj sve režirao? Meni preko puta sjedio
je netko kome je valjalo oprezno pristupiti. Jedan od nas dvojice mogao je isto
tako sjesti u neki drugi odjeljak vagona u regionalnom vlaku za Berlin.
Ludwig Gabriel Schrieber, zvan Lud, bio je dvije godine stariji od mene. Kao
slikar i kipar pripadao je generaciji umjetnika koji su trideset treće bili previše
nezreli da bi ih odmah zabranili. Kad slike više nije mogao izlagati u galeriji
Stuckert ili kod »Majke Ey«, počeo je rat i on je postao vojnik.
Nedavno su ga namjestili kao profesora u Grunesvaldstrasse gdje je u zgradi
što je ostala cijela obrazovao buduće profesore slikarstva. Poznavao sam ga kao
gosta koji je u »Czikosu« puno pio. Najčešće bi sjedio sam i između dva gutljaja
ovlažio čelo lozovačom, kao da se mora ponovno krstiti.
Jednom, vjerojatno u jednoj stanci, odložio sam rifljaču, naprske i odvažio se
obratiti mu se. Kad je čuo da u Berlinu želim studirati u Hartungovoj klasi,
iznenađujuće susretljivo savjetovao mi je da uz obaveznu mapu s radovima
priložim i rukom pisano pismo: da to izgleda lijepo i ostavlja dobar dojam o
osobi.
Sad sam sjedio njemu preko puta. Pušio je Rothändle, a ja sam od svojih
zaliha crnog Krausera motao grozno tanke cigarete. Gledali smo jedan pokraj
drugoga.
U Düsseldorfu, gdje je bio poznat kao vrlo razdražljiv tip, kojeg su se bojali
jer je bio lake ruke, posjetio je ljubavnicu koja je u braku bila još samo na
papiru. I Lud je živio odvojeno od žene.
Dok je vlak kretao, na peronu je vjerojatno stajala njegova ljubavnica, kao
što su ondje stajali i moji prijatelji što su me ispratili s bendžom, flautom i
kontrabasom.
Lud bi tu i tamo uzdahnuo, šutio je. Ja sam vjerojatno htio započeti razgovor,
ali nisam se usudio. Putovao je između Berlina i Düsseldorfa, atelijera i
ljubavnice.
 Njegovo usko lice bilo mi je poznato iz površnih susreta, a profil
zahvaljujući malim drvenim skulpturama koje je izrađivao. Itta, kako mu se
zvala ljubavnica, sasvim ga je sigurno dopratila barem do kolodvora, ako ne i do
perona.
Tek se Ruhrskoj oblasti počelo pomaljati blijedo siječanjsko jutro. Lud je
prijateljevao sa slikarima Gollerom, Macketanzom, Groteom. Razdoblje
nacističke vladavine omelo je njihov razvoj. Prekasno su se pokušali osloboditi
utjecaja svojih uzora. Na njihovim se slikama nježni kolorit morao boriti protiv
stroge kompozicije.
Još čuvam dva Schrieberova akvarela nastala u engleskom zarobljeništvu:
parkovi u svijetlim, štedljivo nanesenim tonovima. Poslije, kad smo se već
sprijateljili, nakon tri-četiri čašice prepečenice, počeo bi pričati o izgubljenim
godinama pa bi ga uhvatio bijes i kao nadomjestak bi vanjskim bridom šake
premlatio nedužne goste.
Za vožnje vlakom jedva smo prozborili. Jesmo li spavali? Sumnjam. Je li u
međuregionalnom vlaku bio vagon-restoran? Ne.
U jednom trenutku - već u snijegom obavijenoj Donjoj Saskoj - pokušao mi
je u natuknicama objasniti nešto što je imalo veze s promjenama na tijelu.
Pretpostavio sam da novim slojem gipsa želi povećati opseg jednoj od svojih
skulptura. Naposljetku se moglo naslutiti da je njegova ljubavnica trudna.
Odjednom je počeo pjevušiti, a onda pjevati nešto katoličko, čiji je tekst otprilike
slavio dolazak jednog Emanuela; no njegov i Ittin sin kasnije je dobio ime
Simon.
I Ludova je žena iz strogog profila imala uzano lice i istaknuti čeon luk iznad
očiju smještenih blizu korijena nosa. Na otvaranju jedne izložbe vidio sam je,
napuštenu i nijemu, u gomili što je naklapala.
Kad nas je u Marienbornu DDR-ovska policijska vlakopratnja zatražila
isprave, sve je proteklo bez nekih neprilika, tako smrknuto i oklijevajući je Lud
predočio svoje isprave.
Obojica smo putovali s malo prtljage. U otrcani primaljski kovčeg medu
košulje i čarape stavio sam obrtnički alat, između ostalog kamenoklesarsko
dlijeto, svitak crteža, mapu prepunu pjesama, zamotan komad janjećeg pečenja i
kruh s kimom, popudbina iz »Czikosa«. Nosio sam odijelo iz Caritasovih
vremena.
Kad bih samo znao što mi se vrzmalo po glavi osim želje da promijenim
prebivalište te nagona da pobjegnem iz Düsseldorfa što me gušio. Čime god si
pokušao pomoći, u sjećanju mi ne odzvanja nijedna misao.
 Prisutan sam samo vanjštinom: primaljski kovčeg na polici iznad sjedala i
mladić u odijelu s uzorkom riblje kosti. No siguran sam da mi je za vožnje sa
Zapada na Istok od navale kreštavih misli pucao mozak: toliko glomaznog
otpada među onim o čemu mozgam, toliko prešućene buke; vidio sam kako iza
stakala regionalnog vlaka promiču prilike nalik strašilima — iz glave rođeni,
koji mi nisu davali mira.
Moj sugovornik je opipljiv pa stoga nedvojben. Ludwig Gabriel Schrieber
kojeg sam tek kasnije, pošto smo najprije pokušali biti, a potom i postali
nerazdvojni prijatelji, nazvao Lud.
Tako skraćenog imena, ali i proširenog u Ludowski, Ludström, prelat
Ludewik, kompa Ludrichkait, pa krvnik Ladewik ili drvorezbar Ludwig
Skriever, koje se iz stoljeća u stoljeće mijenjalo, utkao sam ga u priču i učinio
sudionikom romana »Lumbur«, na kojem sam se pišući ga sredinom
sedamdesetih godina dobrano namučio. Jedno od kraćih poglavlja zove se »Lud«
jer mi je prijatelj, dok sam pisao i pisao, umro.
Otad mi Lud nedostaje. Otad Lud živi u mom sjećanju, jer se od njega ne
mogu rastati. Kao što sam to već opisao, upoznao sam ga u ranim berlinskim
godinama kad smo se puno družili, a na mahove i previše zbližili. »Kao da hoda
protiv jakog vjetra. Iz predostrožnosti mrzovoljan kad ulazi u zatvoren prostor,
atelijer pun učenika. Čelo i jagodične kosti izbočene, ali sve lijepo izgravirano.
Meke rijetke vlasi. Crvenih očiju, jer je neprestano puhao vjetar. Nježan oko usta
i nosnica. Čedan poput njegovih crteža u olovci...«
Otprilike takav - kako sam ga skicirao u grubim crtama i na nekoliko fino
izrezbarenih crteža - iako dvadeset godina mlađi nego u vrijeme kad mu pišem
zagrobno slovo - sjedio mi je preko puta u regionalnom vlaku za Berlin. Oblaci
dima u odjeljku u kojem osim nas nema nikoga.
Je li bilo prehladno ili prevruće?
Je li već tu, nalik nekom uništavatelju slika, bjesnio protiv apstraktnih slikara
ili tek poslije, u prvom razgovoru za šankom?
Jesmo li podijelili janjeće pečenje i kruh s kimom?
Pokraj nas je promicao krajolik prekriven tankim slojem snijega. Budući bez
ljudi, napućen onim izmišljenima. Od Magdeburga, čiji su se ostaci ruševina
mogli naslućivati, Lud je počeo govoriti: o sinu koji je, u to je siguran, njegov i
koji bi se, glasno opjevan, trebao zvati Emanuel; o hetitskoj umjetnosti i velikoj
formi koju smo izgubili; o Mikeni i vedrini minojskog umjetničkog obrta. U
napola izgovorenim rečenicama govorio je o etrurskoj bronci, potom se opet
vratio na južnofrancuske romaničke skulpture i vojsku koju je najprije služio
ondje, pa u Norveškoj i na fronti ledenog mora - gdje »Ivana u maskirnim
bijelim odorama za snijeg nisi mogao vidjeti« - te bi na kraju, nakon znakovita
spominjanja naumburške katedrale i njezinih ranogotičkih skulptura, opet došao
na Grčku, ne spominjući svoje služenje vojske na nekoliko grčkih otoka, nego
veličajući arhaičku strogoću, smirenu formu te njezinu unutarnju vedrinu koja
nas iritira do dandanas. Zakasnili smo, mi smo samo naraštaji koji slijede,
Ptolemejevići ...
Između europskih etapa svog, čini se, samo umjetnošću zaluđenog služenja
vojske, ne posežući pritom za punom čašicom, iz svoje omiljene knjige,
»Ulenspiegel«, citirao je zdravicu starog Baasa: Tis tydt van te beven de
klinkaert...
On koji je dobro mogao popiti, mogao se opijati i riječima.
Zatim je došao Potsdam i otrijeznio nas. Peron prepun narodne policije.
Saski što ga je glas s razglasa preveo u naredbodavni njemački. Na zahtjev
graničnog policajca pokazali smo isprave i ubrzo smo se vozili kroz područje
Zapadnog Berlina: borove šumice, kolonije malih vrtova, prve ruševine.
Ludwig je cijelo vrijeme šutio i uzdisao iz navike, kad je odjednom, bez
vidljiva razloga, zaškrgutao zubima, postavši tako potonjem autoru romana
predloškom za lik »škrgutavca«, te mi je onako usput, dok je vlak ulazio na
Stanicu Zoologischer Garten, ponudio da prenoćim u njegovu atelijeru u
Grunewaldstrasse.
Odakle je znao da trebam smještaj? Je li se možda bojao da ću ga ostaviti,
okruženog njegovim nezgotovljenim skulpturama i samog sa sobom?
Ondje smo, ali bez Ulenspiegelovih citata, iz čaša za vodu pili stopostotnu
prepečenicu i jeli ono što je za slučaj nužde sa sobom donio: u čajnoj kuhinji na
električnom je kuhalu u tavici ispržio dimljenu skušu na jajima, začinjenim solju
i paprom.
Zaspao sam čim sam legao na jednu od dvije klupe, koje su u atelijeru stajale
sa strane, ali sam ga ipak vidio kako između zamotanih gipsanih skulptura
brusnim papirom uređuje jednu gipsanu bistu što je u profilu sličila njegovoj
ljubavnici.
Sljedećeg sam dana u Schlüterstrasse našao sobu koju je za dvadeset maraka
mjesečno iznajmljivala udovica potpuno bijele ondulirane kose. »Razumije se,
bez posjeta dama«, rekla je.
U sobi namještenoj nekorisnim namještajem na raspolaganju mi je bio golem
krevet iz djedovih vremena. Ura na zidu stajala je i vjerojatno tako trebala
jamčiti da vrijeme ne prolazi. Rečeno mi je: »Samo ju je moj suprug smio
navijati, nitko drugi, čak ni ja«.
Kaljevu peć udovica je obećala naložiti na kraju tjedna, uz naknadu, naravno.
Odnedavna mi je mirovinsko osiguranje mog oca povećalo stipendiju s
pedeset na šezdeset maraka mjesečno. Osim toga, vlasnica se »Czikosa« - Otto
Schuster u jednoj je nesreći poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima - isprsila
za portret supruga koji sam napravio u reljefu. Platio sam najamninu i udovici
dao dodatan novac.
Pretjerano nakićena fasada velike kuće sa stanovima za iznajmljivanje, kojoj
sam sada mogao zahvaliti što imam stalnu adresu, ostala je cijela, geleri su je
samo djelomično oštetili. Kad je susjedna zgrada krajem rata stradala u
bombardiranju, poput preostalih kutnjaka ostala je kuća s ulice te dvorišna
zgrada. Poslije, s početkom proljeća, s prozora sobe vidio sam kestenovo stablo
puno sjajnih pupoljaka što se održalo u tijesnom dvorištu.
Preko puta kuće sa stanovima za iznajmljivanje od cijele je razrušene kuće
ostala samo fasada, dok slijeva i zdesna više nije bilo ruševina već gole površine
po kojima je vjetar kovitlao sada snijeg, a kasnije prašinu što ju je rako
ravnomjerno raznosio po cijelom gradu da mi je, ma kamo pošao — do obližnje
Visoke škole na Steinplarzu ili u Ured za prijavljivanje boravka — između zubi
škriputala ciglena prašina.
Cijeli je Berlin, i u Istočnoj i u Zapadnoj okupacijskoj zoni, bio prekriven
kamenom prašinom. No čim je pao snijeg, zrak se doimao onim pravim
berlinskim, kakav su opjevavali u pjesmama kao čist i bez prašine: na radiju
moje gazdarice koji je stajao u kuhinji drečao je neprolazan šlager: »To je
berlinski zrak, zrak, zrak...«
Tek nakon deset godina napisao sam dugačku pjesmu »Govor velike žene što
čisti ruševine« i koja u zadnjoj strofi izgovara amen: »...Razasut je
Berlin/Prašina se kovitla, zatim opet flauta/Velika žena što čisti ruševine svetica
je.«
Sve je bilo prostranije, prepuno rupa i podsjećalo na kraj rata. Puno prostora
između pogorjelih zidova. Gotovo nijedne nove građevine, ali zato puno daščara
i kioska. Kurfürstendamm se uzaludno trudio izgledati poput elegantne
promenade. Samo sam u Hardenbergstrasse između Glavnog kolodvora
Zoologischer Garten i stanice podzemne željeznice Am Knie, poslije
preimenovane u Ernst Reuter Platz, blizu Steinplatza vidio jednu građevinsku
skelu iza koje je u svoj svojoj ružnoći stršila četverokatna Berlinska banka.
Kod Aschingera se za nekoliko pfenniga mogla pojesti juha od graška —
koliko je čovjek htio - i mala duguljasta peciva, zemičke. Sve je bilo jeftinije,
čak i papir za pisma tvrtke Max Krause: »Piši meni, piši njoj, piši na papiru
MK!« govorila je reklama koju neću zaboraviti i koja se nalijepljena na autobuse
na kat vozila iz jednog u drugi dio grada.
Ovdje sam. Netom pristigao, sa sebe sam stresao sve što me u Düsseldorfu
tištalo. Ili sam oduvijek bio takav, s lakoćom odbacivao teret, nisam se osvrtao
za sobom, i čim bih negdje stigao, ondje sam bio i prisutan?
No kako bilo, zgrada Visoke škole likovnih umjetnosti, ili kraće VŠLK, tako
me prihvatila kao da je to samo po sebi razumljivo te kao da je samo radi mene u
ratu uspjela ostati čitava. Ni Karl Hartung, moj novi učitelj, nije bio previše
rječit. Predstavio me svojim učenicima, također i modelu za aktove, koji se
upravo odmarao i pleo nešto nalik čarapi.
Dodijelili su mi jednu kukicu na koju sam vješao svoje hlače od driliha i
dobio sam prazan stalak za modeliranje. Lothar Mesner koji je podrijetlom bio iz
Saarlanda, i isto kao i ja, sam motao cigarete ponudio mi je svoj duhan.
Prihvatilo me jedno muško društvo, kojem se jedina Hartungova učenica, Vroni,
malo krupnije grade, mogla samo pribrojiti.
Iza glavne zgrade Visoke škole i stabala u unutarnjem dvorištu bili su
atelijeri profesora kiparstva Scheibea, Sintenisa, Uhlmanna, Gonda, Dierkesa,
Heiligera i Hartunga, te atelijeri njihovih učenika. S prozora našeg atelijera iza
neobrađenog zemljišta slijeva se mogla vidjeti zgrada Tehničkog sveučilišta, a
zdesna na jednom uglu Glazbena akademija. U daljini su se nazirale preostale
niske ruševine, napola zarasle u grmlje.
Glinene skulpture koje su Hartungovi učenici izrađivali prema modelu
izgledale su samobitno, iako oblikovane prema volji majstora. Jedina je učenica
aktu žene što leži podarila nabujale proporcije svog tijela. Činila se
najdarovitijom od svih nas.
U našem je atelijeru vladala trijezna atmosfera. Nikakvih boemskih
izvolijevanja, nitko se nije pokušavao nametnuti kao genij. Najmlađi učenik,
Gerson Fehrenbach, potjecao je iz jedne schwarzwaldske obitelji drvorezbara.
Dvoje ili troje dolazilo je Istočnog Berlina i na obližnjem se Tehničkom
sveučilištu prehranjivalo najjeftinijom hranom u studentskoj menzi za
Istočnjake. Fehrenbach mi je pokazao gdje mogu u blizini, kod Butter-
Floffmanna, jeftino kupiti kruh, jaja, margarin i sir za mazanje.
Već sam prvi tjedan na električnom kuhalu - čašćenje zbog primanja u klasu
-za sve kolege ispekao haringe koje sam prethodno uvaljao u brašno, a kojih se
kilogram mogao kupiti za trideset pet pfenniga. Otad sam ih krajem tjedna
kupovao svježe na tržnici i njima se prehranjivao.
 Čim sam došao, počeo sam raditi, osim na jednom aktu prema modelu koji
stoji, i nešto po svom odabiru, kokoš vrlo zatvorena oblika koja je u kalupu za
lijevanje gipsa izlivena od žarkocrvene lončarske gline, te ispečena kao moja
prva terakota tankih stijenki. Crtanje kokoši po Francuskoj naknadno je
djelovalo; kao što su me kokoši i kokoti još dugo, sve do pjesme »Prednosti
kokoši od vjetra« poticali na crtanje i pisanje poezije.
Nakon jednog od svojih korektivnih obilazaka Hartung nam je, koji se inače
trudio biti suzdržan prema učenicima, ispričao kako je posjetio pariški atelijer
rumunjskog kipara Brancusija. »Dok sam služio kao vojnik u okupatorskoj
vojsci«, ispravio se. Da ga se Brancusijev jezik forme, »zgušnjavanje osnovne
forme« silno dojmio. Zatim je, pokazavši na moju kokoš što je upravo nastajala,
ponovio jednu od svojih standardnih rečenica; »Priroda, a opet svjesno!«
Poput sjevernog svjetla koje je ulazilo kroz prozore atelijera, tako je trijezno
govorio. Isto takva bila mu je i crna brada: uredno podšišana i oblikovana. Netko
tko je sam sebe stalno disciplinirao. Pojam »apstraktno« koji je u međuvremenu
već ušao u modu umio je povezati sa svakim tijelom i predmetom. To što sam
pritom i dalje radio figurativno, odgovaralo je njegovoj predodžbi apstraktnog.
No nije mu se svidio miris pečenih haringa što je kroz vrata prostorije, koja nas
je dijelila, prodro do majstorskog atelijera, ali je shvatio našu tešku situaciju i
velikodušno nas je počastio kosanim odrescima i krumpirovom salatom
kupljenom kod Butter-Hoffmanna. Prijateljevao je sa Schrieberom i tolerirao
njegov sve veči utjecaj koji je ovaj kasnije imao na njegove učenike.
Jednom, još u siječnju, budući da su me primili usred semestra, morao sam
naknadno izaći na usmeni dio prijemnog ispita. Ravnatelj Visoke škole likovnih
umjetnosti, Karl Hofer, koji isprva nije progovorio ni riječi, i trojica ili više
profesora vodili su pomalo ispitivački razgovor u kojem se profesor Gonda
naročito zanimao za moje pjesme što sam ih sam priložio mapi s likovnim
radovima. Hvalio je dosta mjesta iz ciklusa pjesama o kršćanskom asketu na
stupu i citirao neke metafore u genitivu, ocijenivši ih »smionima, iako malo
preslobodnima«, što je u meni izazvalo nelagodu, budući da sam vjerovao kako
sam taj način lirskog slikovnog izražavanja prevladao.
Iz ironičnih primjedaba drugih profesora moglo se shvatiti da je Gonda prije
dosta godina napisao roman, koji je čak objavljen. Osim toga, Gonda se divio
Rilkeu. Na što sam ja, onako usput, spomenuo »Zapise Maltea Lauridsa
Briggea«, koje sam u svojoj čitalačkoj gladi pročitao zahvaljujući ocu
Stanislavu.
Tako smo došli na Rilkea kao tajnika i biografa kipara Augustea Rodina.
Gonda i ja počeli smo se nabacivati citatima. Ne znam više što je citirao on, a što
ja, vjerojatno je to bilo nešto iz pariške pjesme Vrtuljak: »A onda katkad dođe
bijeli slon...«
Okupljeno profesorsko društvo, u kojem je bio i Hartung, samo je šutjelo,
dok Hofer nije prekinuo svoju šutnju i kratko izjavio da bi to bilo dovoljno jer je
nov student primljen, te da bi o Rilkeu mogli beskonačno dugo razgovarati.
Još i danas se čudim tom ispitu koji to nije bio, te dobronamjernoj ocjeni
pjesama koje su sve i sva vrijeđale svojim pretjeranom ovisnošću o metaforama;
možda su novom studentu, kojeg su doživjeli kao budućeg pjesnika što obećava,
malo progledali kroz prste.
Još je nevjerojatnije bilo strpljenje kojim je Karl Hofer, što je usamljen
sjedio usred tog profesorskog društva, podnio moj spočetka bojažljiv, a zatim
vrlo samosvjestan nastup. Ja bih sebe bio puno strože preslušao.
Dobro se sjećam Hoferova lica obilježena gubitkom. Prisutan i istovremeno
odsutan, predsjedao je okupljenima, kao da mu njegove slike izgorjele u noćnom
bombardiranju ne daju mira, kao da u mislima mora ponovno naslikati sliku po
sliku.
Rijetko sam ga vidio, a i kad sam ga vidio, tada je velikim koracima grabio
hodnicima Visoke škole. Ubrzo je s jednim umjetničkim autoritetom ušao u
svađu koju nije preživio i do dandanas riješio.
Već sam prvog dana u ulaznoj dvorani Visoke škole slijeva primijetio
telefonsku govornicu. Laknulo mi je, vidjevši da je zauzeta. Kao da mi je pao
teret s leđa kad sam vidio dvoje-troje ljudi kako ispred nje čekaju u redu.
Uvježbao sam bojažljivo izbjegavati njihove poglede. Jer čim bi se govornica
ispraznila i pozivala da uđem, dospio sam u iskušenje: Sada, sada, sada...
Nekoliko sam puta u nju ušao i skupivši hrabrost, okrenuo broj što sam ga
znao napamet, ali bih nakon prvog signala slobodne linije odmah poklopio
slušalicu. Jedanput se ili možda dvaput javila tajnica, ali s druge stane žice nije
čula glas. Uzalud sam potrošio sav sitniš.
No telefonsku govornicu nisam mogao dugo zaobilaziti. Čekala je, bila je
strpljiva, činilo se da me očekuje, mene koji oklijevam: klopka što vreba. Ubrzo
mi je počela lebdjeti pred očima, još na putu prema Steinplatzu ili na unutarnjem
dvorištu Visoke škole, čim bih izašao iz atelijera.
Dolazila mi je u susret, pratila me. U snovima podstanara u Schlüterstrasse
bila je otvorena i zvala ga da uđe. Pretvorila me u svog stanara kojeg mami
pločica s brojevima. U snovima sam čuo znak zauzete linije. I samo je u snovima
netko odgovorio na poziv pa bi se zapodjenuo veseo razgovor što bi potrajao.
 To kako sam se ponašao, moglo se donekle nazvati kukavičlukom. Brojku po
brojku ponavljati cijeli broj poput dijelova svete krunice i ništa ne učiniti,
pomoglo bi samo nakratko.
Jednom, kad sam stao u red ispred govornice, pomogao mi je površni flert s
jednom učenicom iz Sintenisove klase, koja se zvala Kristina i imala u sebi nešto
od ždrebeta: kosu svezanu u dugačak rep. Čovjek bi je najradije bio pomilovao
po glavi, ništa više. Kad je, dakle, ona prije mene ušla u govornicu, nestao je
netko tko je nalikovao meni i užasno se bojao obvezujućih riječi.
Jednako toliko koliko sam strašljivo čuvao svoju još svježu ljubav, i koliko
mi je neproživljena i skrivena ispod nježnih riječi trebala biti dovoljna, toliko
sam i uživao u svom oklijevanju, pa se svega što slijedi valjalo bojati i to izbjeći;
jer kad god bih se nakanio ući u kabinu, znao sam, budeš li sada žrtvovao dva
groša, okrenuo brojku po brojku, pokorno odslušao signal slobodne linije, čuo
kako se javlja tajništvo Mary Wigman studija te ljubazno ili kratko pita što želiš,
budeš li, dakle, rekao ime i prezime osobe s kojom žurno želiš razgovarati i
pričekao da ona plešući doskakuće te na najljepšem književnom njemačkom
pita: »Molim«, gotov si, nema više natrag, vezan si, jer si prisilno stavljen na
uzicu. Više nećeš moći samo tako nestati, štoviše nešto ti se počinje približavati i
postaje živa osoba, ime koje je dosad bilo nepoznato.
No pošto sam preko telefona s gojenicom plesne umjetnosti, Annom
Schwarz, razmijenio nekoliko kratkih rečenica, dogovorili smo naš prvi
sastanak. Tako je to brzo išlo. Bio je dovoljan jedan telefonski poziv.
Koliko god se mučio s nadnevcima rođenja naše djece i djece naše djece još
uvijek se sjećam tog nadnevka: sreli smo se 18. siječnja 1953. Je li moguće da se
ja, koji se jasno sjećam važnih povijesnih događaja, kao, na primjer, bitaka i
sklapanja mira, te se još i danas pomažem danom osnivanja Drugog Reicha
prema Bismarckovoj volji, čim pomislim na onaj leden dan - je li bila subota ili
nedjelja? - ne mogu jasno sjetiti kako je protekao.
Dogovorili smo se da ćemo se naći u trinaest sati ispred izlaza iz podzemne
željeznice kod stanice Zoologischer Garten. Budući da od doba mog ranjavanja,
između Senftenberga i Spremberga i gubitka mog sata marke Kienzle, nisam na
sebi nosio ništa što bi više ili manje točno pokazivalo koje je doba dana, puno
sam prerano stajao ispod kolodvorskog sata, hodao neodlučno gore-dolje, došao
u iskušenje, a zatim mu se na trenutak ipak odupro i na šanku na jednoj od
daščara u nizu preko puta popio dvije rakije, zbog čega mi je dah zaudarao kad
je Anna došla i izgledala kao da joj je manje od dvadeset.
Njezin hod imao je nešto nespretno dječačko. Nos joj je pocrvenio od
hladnoće. Što sam tog podneva i cijelog popodneva trebao započeti s tim
curičkom? Odvući je u podstanarsku sobu, u kojoj je udovica zabranila posjet
žena, nije mi padalo na pamet, ako i jest, onda kao nešto što je najstrože
zabranjeno. Mogli smo otići u obližnje kino u Kant Strasse, ali baš je igrao
vestern. Učinio sam dakle nešto što još nikad nisam učinio, ljubazno sam pozvao
gospođicu Schwarz na kavu i kolače kod Schillinga u Tauentziehenstrasse, ili
možda kod Kranzlera na Kudammu.
Riječima ne mogu reći kako i gdje smo svladali to dugo popodne?
Pretpostavljam da smo čavrljali: »I kako napreduje ekspresivni ples? Jeste li već
kao dijete plesali balet? A kakva je vaša nova učiteljica, Mary Wigman? Stroga i
zahtjevna, kao što ste i željeli?«
Ili smo možda razgovarali o neokrunjenim krajevima poezije, o Brechtu,
preko, u istočnom dijelu grada i o Bennu ovdje na Zapadu? Jesmo li malo i
politizirali?
Ili sam već pri prvom susretu nakon prvog komada kolača, i ne misleći na
posljedice, bez ustručavanja rekao da sam pjesnik?
Nalik tragaču za zlatom mogu tresti i tresti sito sa zlatom: vjerojatno nije
ostala nijedna blistava riječca, nikakva duhovitost ni odjek neke smione
metafore. Ni koliko smo komada kolača ili možda čak torte ovdje ili ondje
umlatili, ni to nije zabilježeno na ljusci luka. Ovako ili onako, vrijeme nam je
nekako prošlo.
Pravi susret s Annom počeo je tek navečer, kad smo otišli na čagu u tada
poznatu plesnu rupčagu »Jajetova ljuska«. Kad bih rekao da smo plesali, onda to
ništa ne bi značilo. Našli smo se plešući, to je već bliže onomu kako je bilo. Kad
gledam unatrag na šesnaest godina našeg braka, morao bih zapravo priznati: Baš
bliska, tako da bismo postali jedno i bili kao stvoreni jedno za drugo, Anna bi mi
bila samo kad bismo plesali, ma koliko se mi ljubimo trudili jedno se drugomu
približiti. Prečesto nismo zamjećivali jedno drugo, lutali smo uokolo, tražeći
nešto čega nije bilo ili je bilo samo fantom. A kad smo postali roditelji - vezani
obavezama - a ipak izgubili jedno drugo, još su nam samo djeca bila bliska,
posljednji Bruno, koji nije znao gdje da ostane.
Sastav iz »Jajetove ljuske« varirao je između diksilenda, raga i swinga.
Potpuno smo se predali plesu. I to s lakoćom kao da smo cijeli jedan život prije
toga zajedno vježbali. Par kao bogomdan. Drugi plesači prepustili su nam
prostor u sredini. Nismo ni primijetili da nas promatraju. Mogli smo tako plesati
cijelu jednu vječnost, udaljeni jedno od drugog ili pripijeni, kratko se pogledavši
i lagano dodirnuvši prstima, svaki sam, a onda se ponovno pronaći, zajedno se
okrenuti, na nogama koje su to, samo to, htjele; zaigrani ili se smrtno ozbiljni
razdvojiti te ponovno spojiti, podići, lebdjeti, brzi od misli, sporiji od vremena
što prolazi.
Nakon zadnjeg bluesa, negdje oko ponoći otpratio sam Annu na tramvaj.
Živjela je kao podstanarka u Schmargendorfu. Između dva plesa navodno sam
joj rekao; »Oženit ću se tobom«, na što je ona spomenula svog prijatelja za kojeg
se vezala, što je pak mene navodno potaklo da kažem: »Nema veze. Pričekat
ćemo.«
To su laki počeci koji nadoknađuju sve ono teško što slijedi nakon toga.
Ah, Anna, koliko smo vremena proveli zajedno. Kolike rupe koje se ne daju
ničim popuniti, koliko toga što bi valjalo zaboraviti. Sve ono što nam se
dogodilo, a da to nismo željeli pa se moralo prihvatiti kao nešto što je žarko
željeno. Čime smo usrećili jedno drugo. Što smo smatrali lijepim. Što je bilo
lažno. Zbog čega smo se međusobno otuđili, povrijedili. Zašto sam te još dugo, i
to ne samo iz ljubavi prema umanjenicama, zvao »Anči«, i opet i opet.
Za nas su govorili da smo par iz priče. Doimali smo se nerazdvojni i stvoreni
jedno za drugo i bili smo to: istog ranga. Ti namjerno ponosna, ja izvježbano
samosvjestan. Na slikama što se brzo izmjenjuju par prikladan da ga hvale,
vidim nas dvoje, kao jedno. U kazalištima na Istoku i Zapadu, gdje smo gledali
»Kavkaski krug kredom« i »Čekajući Godota« ili u kinu na Steinplatzu gdje smo
gledali francuske klasike »Hôtel du Nord«, »Djevojku sa zlatnim šljemom« i
»Čovjeka zvijer«. Još uvijek te nisam, kako si rekla, izluđivao. S Ludom
Schrieberom smo kod Leydicka ispijali čašu za čašom i ostali tako dugo dok me
pijanog nisi morala odvući kući. Ti si mene posjećivala u studentskom atelijeru,
gdje te Hartung zvao »Muza švicarska«, a ja sam tebe gledao kako plešeš
bosonoga u školi Mary Wigman. Nisi znala kuhati, dokazao sam ti kako je
jeftina i ukusna ovčetina s lećom i kako se lako meso haringe odvaja od kosti. A
kad bih propustio zadnji tramvaj i želio kod tebe prenoćiti, nadali smo se da
tvoja gazdarica, debela oštrokondža, ništa neće primijetiti.
Naši zajednički prijatelji: Ulli i Herta Harters kojima smo sve i sva
izgovarali. Rolf Szymanski kojeg smo zvali Titus i s kojim sam se pijan kao
letva popišao ispred ulaza Berlinske banke, uvjeren da je ta nova zgrada javni
zahod, nakon čega smo morali platiti veliku prekršajnu kaznu od pet maraka.
Kasnije Hans i Maria Ram. koji su napravili tvoje prve plesne snimke, ti pod
jakim svjetlom u baletnoj suknjici i baletnim papučicama; već si tada željela
napustiti ekspresivan ples i prijeći na klasični balet, iako su ti ristovi i noge bili
prekratki.
 Češće nego što sam ja to želio, gledali smo baletne predstave u Kazalištu
Hebbel: sve one prebrojive piruete i zadivljujući grand jetés. Ulli i ja fućkali
smo čim bi se zastor spustio.
I na papiru smo željeli biti isprepleteni: napisao sam libreto za jednu plesnu
scenu u kojoj mladić s visokom kapom sa štitnikom u bijegu trči ovamo-onamo
po sceni, policajci su mu za petama te naposljetku nalazi utočište ispod suknje
balerine kostimirane u seljanku, koja si mogla biti ti, opasnost prolazi, nakon
čega dolazi do završnog pas de deux. vulgarno komično i daleko od svake
klasične strogoće.
Taj nacrt koji nikad nije uprizoren kasnije je postao prozom te je skokovitim
usporenim snimkama i pantomimičarskom radnjom kao u nijemom filmu unio
pokret u prvo poglavlje »Limenog bubnja«.
Voljeli smo umjetnost. Kad smo sredinom lipnja stajali na rubu još uvijek
pustog Potsdamer Platza i odande gledali kako radnici bacaju kamenje na
sovjetske tenkove, nismo napustili američki sektor, nego smo ostali na njegovu
istočnom rubu te doživjeli moć i nemoć iz takve blizine da su pokreti bacanja
kamena i njihovo odbijanje ostali duboko u sjećanju; zbog čega sam dvanaest
godina poslije napisao svoju prvu njemačku tragediju »Plebejci probaju
ustanak«, u kojem pobunjeni radnici nemaju nikakav plan i besciljno se vrte u
krugu, dok intelektualci, kojima plan pomaže da pronađu prave riječi, ne
uspijevaju zbog svoje oholosti.
Tada smo promatrali. Više od toga nismo se usudili. Jer je tebi, koja si
dolazila iz sigurnog švicarskog lovišta, vlastiti strah bio nešto novo; moj je
prizvao užas što sam ga davno prošao. Vrsta tenka bila mi je poznata: T 34.
Nakon što smo dovoljno dugo gledali, zaključili smo da moramo ići, učiniti
nešto, kao na primjer, kamenjem gađati tenkove, čovjek uspijeva samo u
snovima. A mi smo imali nas dvoje i umjetnost. To gotovo da je bilo dovoljno.
Kupili smo mali šator za dvoje. Bio je narančastocrvene boje. S tim smo
šatorom smotanim u naprtnjaču tog ljeta namjeravali krenuti put Juga. Ah,
Anna...
Dok rak u tišini...

OVAJ PUT IDEMO PREKO prijevoja Gotthard. No prije nego što smo se
Anna i ja međusobno oprobali za našeg prvog zajedničkog autostopiranja,
posjetili smo moje roditelje, a potom i sestru koja se nalazila u franjevačkom
samostanu u Aachenu gdje je stupila u novicijat. Ovo putovanje pred odlazak na
put i nadalje boli.
Sive kože, zasjenjenih očiju, majka je izgledala bolesno, a otac zabrinuto.
Oboje je patilo, jer im se činilo da su kćer zauvijek izgubili. Svoj jad ipak nisu
pokazivali. Trudili su se da nas prihvate srdačno, ali ipak su bili pomalo
iznenađeni. Nešto slično još nikad nisam učinio, doveo pred roditelje neki od
svojih, kako ih je majka nazivala, »trofeja«. Skučeni uvjeti stanovanja u kuhinji
koja je služila kao dnevni boravak Anni su bili strani. Dio namještaja kupila je
sestra od ušteđene plaće.
Pokušavam se prisjetiti našeg nastupnog posjeta, ali sam nesiguran jer jedva
da mogu zamisliti položaj kuhinjskog ormara, boju zavjesa, pod: je li bio od
borovih dasaka ili prekriven sintetičkim materijalom neodredive boje? Je li
stolnjak imao kukičan obrub? Zašto smo jeli u kuhinji, a ne u lijepo namještenoj
sobi? Ili je bilo obratno?
Zamišljam Annu kako stoji pokraj štednjaka koji se loži briketima iz rudnika
mrkog ugljena Fortuna Nord, hoće li ona primijetiti da kuhinjski stol nije, kako
je to uobičajeno, prekriven stolnjakom od voštanog platna. Vjerojatno je otac za
najavljen posjet skuhao jedno od svojih najdražih jela: Konigsbergške valjuške u
slatkokiselom umaku od kapara sa slanim kuhanim krumpirom.
Nudi Anni da proba »jednu žličicu umaka«. Majka trčkara amo-tamo, ne zna
što bi rekla. Anna pak pristojno sjedi za stolom i odgovara, kako je naučila u
školi, na najljepšem književnom njemačkom na pitanja koja pokušavaju
rasvijetliti tu zemlju čuda, Švicarsku, toliko udaljenu od rata. Zatim gleda kroz
prozor u smjeru rudnika i vidi dimnjake iz kojih suklja gust dim.
U neko doba, najkasnije pred sam rastanak, majka je sina u spavaćoj sobi
pozvala u stranu, te mu nasamo rekla: »Ali prema gospodični Anni ne smiješ se
odnositi kao obično, mislim, kao prema bilo kojoj drugoj. Ona je iz dobre kuće,
to se odmah vidi...«
O sestri jedva da smo ili tek oprezno razgovarali, jer se mutna vodurina briga
tek bila malo slegnula, pa je bolje bilo ne mutiti je. Mora da sam rekao nešto
nepromišljeno poput: »Ako je tamo sretna...«
 Osvrćem se kao da mi je zadnji put, vidim astre koje sam naslikao, gledam
novonabavljeni namještaj, komad po komad. Gledam komodu u roditeljskoj
spavaćoj sobi, na kojoj stoji uramljena sestrina slika: smiješi se, vide joj se
jamice na licu i nosi haljinu s cvjetnim uzorkom.
Sada čujem oca: »S postulatom je, kako one to nazivaju, sada gotovo. Sada
je novakinja, naša mala Marjell. Zove se sestra Raffaela...«
Postoji i jedna slika nje kao opatice. Bijelo-crno uokvireno lice doima se
djetinjasto. Na slici djeluje ponosno, ali i zabrinuto, pristaje li joj taj novi kostim.
Tijelo joj se ne vidi, kao da više ne smije postojati. S lijeve i desne strane
prerušene kćeri stoje roditelji, oboje nose šešire. Djeluju zbunjeno, kao da im tu
nije mjesto.
Od kraja pedesetih godina pa sve u šezdesete moje prozne i pjesničke
tekstove nastanjivale su opatice: »Čarolije s Kristovim nevjestama« zove se
ciklus pjesama koje su na papir dospjele istovremeno kad i slike. »One su
stvorene samo za vjetar. / Uvijek jedre a da nisu ni dubinu vode izmjerile...«
Tušem sam crtao opatice kao naizmjeničnu igru crno i bijelog na velikoj
površini. Debelim namazom kista slikam ih na arcima velikog formata: opatice
koje kleče, lete, skakuću i krstare prema obzoru, u vjetar, dominantne kao
poglavarice i okupljene na euharistijskim kongresima, pojedinačno i u parovima,
obnažene sve do krilatog pokrova na glavi, dugujem nesreći svoje sestre, koja je,
pobožna, nasjela organiziranom licemjerju, te je kao novakinja Raffaela
preplašeno koračala ususret zavjetima kada smo je Anna i ja posjetili u matičnoj
kući u Aachenu.
Pod teškim plaštem odore stajala nam je preko puta u unutarnjem dvorištu i
plakala. Oko nas četverokut okružen zidovima od stare opeke do žljebova
obraslih u bršljan. Cvjetne gredice u dvorištu obrubljivale su ravno porezane
šimširove živice uz kružne puteljke. Sve je bilo na svom mjestu. Bez korova.
Puteljci pograbljani. Čak su i ruže mirisale na običan sapun.
Pričekali smo da se isplače. Zastajkujući, kao da mora odvagnuti svaku riječ,
iz nje je provalio jad: Da je samostanski život zamišljala sasvim drukčije... kao
prije dvije godine u Italiji, kao socijalni rad... Ondje je sve bilo tako franjevački
radosno..., da se ovdje pak neprestance mora moliti, biti poslušna, čak se i biče-
vati... Kažnjavaju ih za najmanji prekršaj, sve je grijeh..., a ona, eto, rado
zvižduče i preskače po tri stube odjednom... Da, čak je i to zabranjeno... I sve se
mora pojesti do kraja, debele kriške kruha s kosanom masti... Ne, od pomoći
siromašnima i bolesnima ni traga, uvijek samo pokora, sabranost i takve stvari...,
da odavde odmah želi što prije otići... Da, još danas...
 A zatim, nakon kratkog oklijevanja, još uvijek očiju prepunih suza: »Ali naša
nadzornica, ta je stroga, kažem vam, itekako stroga...«
Zamolio sam, dakle, ili bolje rečeno, zahtijevao razgovor sa zatvorskom
službenicom koja je ulijevala toliki strah. Odlučnim je koracima grabila prema
nama unutarnjim samostanskim dvorištem i zahtijevala da je Anna i ja zovemo
sestra Alfons Maria, tako da nam se u sjećanje urezala kao biseksualna instanca,
a istovremeno i kao onaj arkanđeo čiji je glavni posao bio da odozgo vodi
popravnu ustanovu.
Zahtjev da se moja sestra otpusti iz samostana od nje se odbio, kao da ništa
nije bilo ni izrečeno. Govorila je o iskušenjima i napastima, koji su nam poznati i
kojima se srce vjernika mora naučiti oduprijeti. »Zar ne, sestro Raffaela?«
Zatvoren četverokut samostanskog prostora čekao je da njime odjekne riječ.
Čulo se samo glasno cvrkutanje vrabaca. Novakinja je šutjela. Arkanđeo s
naočalama progovorio je umjesto nje pomno naglašavajući riječi: »Započet
ćemo devetodnevnu molitvu i tako osnažene pronaći svoj mir...«
Anna i ja zaprepastili smo se vidjevši da mojoj sestri na naredbu što su je
izgovorila ta uzana ustašca nije palo na pamet ništa doli poniznog kimanja. U
staklima naočala Alfons Marie zrcalila se pobjeda.
A mi smo otputovali. Nakon isteka devetodnevnog roka pismo ispisano
dječjim rukopisom objasnilo nam je kako su molitve i ponizno preispitivanje
sebe bili dovoljno snažni da se snagom vjere odoli iskušenjima općenito, a
zahvaljujući Božjoj milosti posebice onim Sotoninim, te da se donese odluka o
povlačenju u samostan. Mene, brata, iako neizrečeno, dopala je uloga Vraga.
Kao odgovor nije preostalo ništa drugo do pisma, koje će, kako se moglo
pretpostaviti, na znanje primiti nadzornica novakinja. Bio sam prijeteće jasan
kad sam odredio rok kraći od devet dana. Odbije li se otpuštanje iz
samostanskog uzništva, najavio sam ponovni posjet. No moja je sestra kasnije
tvrdila da se nije radilo o pismu, nego o brzojavu, čiji je prijeteći sadržaj polučio
rezultate.
Bilo pismom bilo brzojavom, moja je prijetnja uspjela odškrinuti vrata
sustava prinude okruženog zidovima boje opeke. Tek što je otpuštena, sestra,
koja za vrijeme samostanskog uzništva očigledno nije izgubila smisao za
ovozemaljske potrebe, otišla je frizeru, koji je za malo novca - nisu je otpravili s
više od milostinje — ali vrlo vješto kosi skraćenoj prema opatičkim mjerilima
uspio dati bar naznaku frizure. »Tako djevojko«, navodno je rekao, »sad opet
možeš među ljude«.
Bolesna majka i potišten otac u dvosobnom stanu osjetili su bar malo radosti.
Ali ona nije potrajala: nekad izrazito živahna kći, po povratku kući nije se više
smijala.
Kada smo sestra i ja u proljeće ove godine što upravo prolijeće negdje oko
Duhova s dijelom šire obitelji posjetili grad Gdansk, ne bismo li bacili pogled na
Danzig i naše djetinjstvo - pozvao sam starije unuke, Laurinu kćer Luisu i njenu
braću blizance Lucasa i Leona, Brunovu kćer Ronju i Raoulovu najstariju kćer
Rosannu, uz to i Friedera, prijatelja blizanaca, u razgledavanje grada i predgrađa
Wrzeszcz, negdašnjeg Langfuhra, te na susret s našim kašubskim rođacima -
čavrljali smo o svemu i svačemu pa i o njenoj samostanskoj zgodi koja se
dogodila prije više od pedeset godina, dok su djeca na žalu Baltičkog mora što
su ga zapljuskivali valovi tražila kamičke jantara.
Činilo mi se da je sestra Alfons Maria, nemilosrdna nadzornica novakinja,
još uvijek proganja. Još je čudnije bilo to što je očuvala svoju katoličku vjeru,
naravno, uz provjereno ljevičarsko skretanje negdašnje primalje i sindikalne
dužnosnice. S odgovarajućom sumnjom gledala je i na novoizabranog Papu
Benedikta: »Da je i deset puta Nijemac, tomu se zbilja ne mogu veseliti.« A
nakon kratke stanke: »Eh, da su ovaj put izabrali nekog brazilskog kardinala ili
nekoga iz Afrike...«
Dok smo nas dvoje staraca - ona nabita i poprilično zaokružena stasa, ja
pogrbljen i trapava koraka - lagano gacali pješčanom plažom između Glettkaua i
Zoppota, a djeca su, Leon neumorno na čelu, Lucas sanjarski za njim, Rosanna
dugih, tankih nogu brza kao i uvijek, Luisa oklijevajući, a Ronja mjesečarski
čvrsto uprta pogleda, tražila kamičke u morskoj travi, složili smo se u ocjeni da
je umiranje posljednjeg, poljskog Pape, besramno javno prikazivanje smrti.
Ja sam rekao »odvratno«, a ona »nečuveno«.
Dosjetio sam se i gorih pridjeva; ona je prešutjela nekoliko njih koji bi moje
možda i nadmašili.
A zatim sam joj, pošto smo jednom iz perspektive onog drugog pokušavali
osvježiti sjećanja na zgode iz našeg djetinjstva, pričao o tomu kako sam se kao
sedamnaestogodišnjak u golemom logoru za ratne zarobljenike s jednim
vršnjakom za kiše sklonio pod šatorsko krilo te kako smo, budući obojica gladni,
u nedostatku hrane žvakali kumin.
Moja sestra načelno ne vjeruje mojim pričama. Sumnjičavo je nakosila glavu
kada sam rekao da se taj sudrug zvao Joseph, da je govorio bavarskim
naglaskom te da je bio zagrižen katolik.
»Pa što«, rekla je, »takvih je mnogo«.
Uvjeravao sam je kako se onoj koja jedina donosi spasenje nitko nije znao
ulagivati s tako dubokoumnim fanatizmom, a opet s tako nježnom ljubavlju kao
moj sudrug Joseph. »Bio je, ako se dobro sjećam, iz okolice Altöttinga.«
Njezino je nepovjerenje raslo; »Je li to istina? Zvuči pretjerano, baš kao neka
od tvojih pripovjedaka!«
Rekao sam; »Pa, ako te moj logoraški život pod bavarskim nebom ne
zanima...«
Ona će na to; »Ma, pričaj onda...«
Kako bih bio što uvjerljiviji, priznao sam da sam pomalo nesiguran: »Mi
dečki bili smo samo dvojica među tisućama«, ali onda nisam htio isključiti
mogućnost kako je sudrug Joseph, kojega su kao i mene mučile uši i s kojim
sam, neprestano gladan, žvakao kumin iz papirnate vrećice, ali čija je vjera bila
čvrsta poput nekadašnjih bunkera Atlantskog bedema, zapravo bio izvjesni
Ratzinger, koji danas kao Papa želi biti nepogrešiv, iako na meni poznat plah
način, što bi zbog svoje blage ustrajnosti trebao biti naročito učinkovit.
Na to se moja sestra nasmijala onako kako se mogu smijati samo primalje
kada nisu na dužnosti: »Ovo je opet jedna od tvojih tipičnih izmišljenih priča
kakvima si još kao dijete uspavljivao majku.«
»Ipak«, nadodao sam, je li se zaigrani momčić, s kojim sam početkom lipnja
četrdeset pete u logoru Bad Aibling za lijepa vremena gledao bavarske Alpe, a
za kišovitih dana čučao ispod šatorskog krila, doista zvao Ratzinger, ne bih se
mogao zakleti, ali to da je htio postati svećenik, da ga nisu zanimale djevojke te
da je odmah nakon otpuštanja iz ratnog zarobljeništva namjeravao studirati te
proklete dogmatske gluposti, to je istina. I to da je taj Ratzinger, koji je
prethodno bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, a sada kao pontifeks vodi
glavnu riječ, u velikom logoru Bad Aiblingu doista bio jedan od nas deset tisuća,
također je istina.« Tako je barem, tvrdio sam, ne bih li bio što vjerodostojniji,
pisalo u Bildu.
A zatim sam, dok su djeca, ne znajući ništa o mom ranom susretu s
katoličkom fundamentalnom teologijom, čeprkala po morskoj travi, a Luisa,
Rosanna i Frieder ponosno pokazivali svoj sitan plijen, pričao sestri o onoj kutiji
za cigare punoj značaka sa Siegfridove linije i o tri koštane kockice, koje sam
zajedno s lončićem od tvrde kože neposredno nakon ili prije kraja rata oprašio u
jednoj povoljnoj prigodi: »Budući da mi, taj Joseph i ja, obično nismo imali
drugog posla, kockali smo za okladu, tj. u našu budućnost. Ja sam već tada htio
postati umjetnik i slavan, a on biskup i sam vrag zna što još. Pritom smo se
pretvarali da uloge možemo i zamijeniti.«
Može biti da sam pred sestrom, koja me voljela s nesmanjenim
nepovjerenjem, malo i pretjerao kada sam se kleo da smo Joseph i ja ispod
nijema neba nad glavom, na kojem je on znao točnu adresu nebeskog
prebivališta, a ja vidio tek ništavilo što zjapi, pisali pjesme što su se razmetale
riječima, a koje nam ipak nisu bile dovoljne, pa smo konačnu odluku o tome tko
će biti što, prepustili kocki. A i zato što sam, ne bih li razljutio svog sudruga,
odrješito tvrdio da čak i nevjernik može postati Papa, što povijest Crkve
dokazuje.
»Tja«, rekoh kako bih zaokružio svoje izlaganje o ranim godinama, »Joseph
je dobio tri boda više od mene. Nazovi to nesrećom ili srećom. Tako sam ja,
nažalost, postao samo pisac, a on... Ali da sam ja dobio dvije šestice i jednu
peticu, danas bih ja, a ne bi on bio...«
Sestri se oteo kratak povik: »Zbilja lažeš koliko si širok!« Potom je
zanijemjela, prešutjevši neku od svojih neoborivih primjedaba. Slutio sam da
želi još nešto reći.
Prije no što smo stigli do Zoppota gdje smo prešli na šetalište, a djeca jedni
drugima pokazivala svoj ulov komadićaka jantara velikih poput zrna riže, moja
je sestra, pogledavši me preko ruba naočala, glasno postavila pitanje bi li od
našeg obiteljskog izleta i lijepog putovanja za Duhove s dragim unucima bilo
išta da je kojim slučajem njezin brat, a ne taj Joseph, postao papa. »Ili možda
želiš reći da bi ti i kao papa imao toliku djecu?«
Potom smo nastavili prekapati po pretincima naših mladih dana te se kao i
obično uzajamno prisjećali; kada sam nadzornicu novakinja, sestru Alfons
Mariu, nazvao »kvazipobožnim govnom« oboje smo, jednako raspoloženi,
udarili u smijeh.
Što je bilo prije, što poslije? Luku redoslijed nije pretjerano bitan. Ponekad
su u njega upisani kućni brojevi, lako pjevni glupavi šlageri ili pak naslovi
filmova, primjerice »Grešnica«, pa i imena legendarnih nogometaša, ali rijetko u
dan točni podaci. Moram zato priznati, čim je riječ o vremenu, da sam mnogo
toga što je pravodobno počelo ili završilo, ja skužio sa zakašnjenjem.
Što sam stariji, to štaka kronologije postaje krhkija. Čak i kada počnem listati
požutjele umjetničke kataloge, jer ipak su od neke pomoći, ili kada bih na
Internetu pokušao skupiti informacije u pokojem primjerku časopisu Mjesečnik
iz sredine pedesetih godina, ono za što bi se moglo tvrditi da je događaj koji me
obilježio, i dalje ostaje nejasno.
Samo jedno je sigurno: prije nego što smo Anna i ja s narančastocrvenim
šatorom krenuli na put u smjeru juga, u Berlinu je izbila prepirka među
umjetnicima koja je trajala do iduće godine, ne, čak i dulje, i nakon smrti Karla
Hofera, a trebala bi dandanas iritirati nekadašnje avangardiste, takva se načelna
prepirka vodila oko »moderne«; ja sam se pritom sa strane odlučio za jednu
stranu.
Gnjevan, jer je bio povrijeđen, Hofer je branio figurativno slikarstvo,
određeno slikom čovjeka, u opreci prema navodno apsolutnoj prednosti
apstraktnih slika, čiji su način izražavanja etiketirali kao neformalno slikarstvo i
u umjetničkim katalozima hvalili kao najmoderniju modernu.
Njegov se protivnik zvao Will Grohmann i bio je likovni kritičar po čijem je
mišljenju vrijedilo samo ono što je prema Hoferovoj prosudbi kao posljedicu
imalo »otklizavanje u izmaglicu ništavila«. U člancima je pisao protiv
prevladavajuće netrpeljivosti i drznuo se upozoravati na približavanje
»nacističkoj državi gaulajtera«.
Ne po službenoj dužnosti, kao ravnatelj naše Visoke škole, već kao osamljen
borac, starac je udarao sve oko sebe: smatrao je da je umjetnost ugrožena
»plošnim dekoraterima«, kakav je bio Kandinsky, a branio je Paula Kleea,
kojega je u usporedbi s Rusom i njegovim »šareni kičem« smatrao »slikarom
pjesnikom«.
Na to su ga mnogi proglasili »okoštalim i zaostalim«, »zagriženim
protivnikom moderne« i konačno »reakcionarem«. Riječi, pojmovi, raznorazni
novostvoreni -izmi međusobno su se natjecali. Razmirica se proširila i na Savez
umjetnika. Iz njega su počeli istupati članovi.
Kada je Hofer naposljetku optužio i Ameriku kao zemlju iz koje potječu
najnovije dogme - ondje je vrijedno i unosno ono što je novo po sebi ili novo
uime novoga - optužili su ga da je prikriven komunist, a istovremeno se rodila i
jedna druga sumnja, koja je, istina - a u ono je vrijeme to bilo uobičajeno - ubrzo
prešućena, ali desetljećima nakon tog obnovljena. Arhivisti su tvrdili da je
američka tajna služba CIA iz političke računice podupirala apstraktno i
takozvano neformalno slikarstvo zbog njihove dekorativne bezopasnosti, a i
zbog toga što bi se tako pojam »moderne« vrlo vjerojatno trajno vezao samo uz
Zapad.
Kada se iz današnje perspektive prisjetim te rasprave i pokušam je
vrednovati, uviđam koliko je raskol između Hofera i Grohmanna, slikara vjernog
ljudskom liku i ondašnjeg apsolutnog slikarskog autoriteta, odredio smjer mog
slikarskog rada; kao što sam u prepirci između Camusa i Sartrea, koja je odredila
moj kasniji politički stav, postao Camusov pristaša, tako sam se sada opredijelio
za Hofera.
Njegov poklik: »O, sveti Kleeu, kad bi samo znao što se sve radi u tvoje
ime!« postao je citat. A njegov apel nama, studentima likovnih umjetnosti iz
ranih pedesetih, kojima je ukazivao na to »da središnji problem likovnih
umjetnosti jest i da će ostati čovjek i ljudskost, ta vječna drama«, odzvanja mi u
ušima i u mojim poznim godinama, ma kako to patetično zvučalo.
Vjerojatno se zbog toga prilično dobro sjećam kako je na mene utjecala ta
prepirka, koja je učitelje i učenike Visoke škole likovnih umjetnosti i nakon
Hoferove smrti, pa i do izbora njegova nasljednika dijelila u tabore, i to ne samo
zato što sam sudjelovao u štrajku studenata protiv izbora jedne umjetničke nule
koja je trebala doći na Hoferovo mjesto.
Kada je Karl Hartung zaključio kako je došlo vrijeme da nekoliko crteža
kredom, među njima i »Skakavce nad gradom« i »Kukca K« - slike temeljene na
pjesmama - predam Savezu umjetnika ne bi li ih izložili na sljedećoj godišnjoj
izložbi, nakon nekoliko me tjedana morao sa žaljenjem izvijestiti da je žiri,
istina, prepoznao kvalitetu crteža, ali ih je kao »previše figurativne« ipak izuzeo
iz odabira.
Otad se držim što dalje od svih dogmatskih ograničavanja, hulim sve
nedodirljive autoritete, uključujući i onoga koji je s pijedestala, na koji su ga
uzdigli mediji, literarno nebo želio mjeriti jedino svojim mjerilima, te sam se
pomirio s rizikom da kao samotnjak moram prkositi duhu vremena. To je imalo
posljedice: moja umjetnička djela mogla su se afirmirati samo na samostalnim
izložbama i uvijek onkraj moda koje su se izmjenjivale; tako su ostala na
margini sve do danas.
Već od prve godine studija u Berlinu krenuo sam vlastitim putem. Umjesto
rada prema modelu — uobičajenog akta djevojke u kontrapostu, uz koji sam
trebao naučiti ono što se kasnije mora naučiti - krupna kokoš, zatim tijelo ptice
istegnuto u štap, te list izlomljena oblika određivali su smjer mog razvoja. Crtež
ribe temeljio se na prvim crtežima u knjizi »Lumbur«, a u pjesmama kao što su
»Vergl pred Uskrs«, »Poplava«, tekstovima koji su me potaknuli da napišem svoj
prvi kazališni komad, pronašao sam onaj zaigran ton koji sam dosad samo tražio;
tome je pogodovao berlinski zrak prepun ciglene prašine.
Uz to, pokretala me i ljubav: pisao sam i crtao za Annu, koja se sasvim
predala plesu. Kad je Mary Wigman, njezina učiteljica trebala napraviti
koreografiju za »Venerin brijeg« na Bayreuthskom festivalu, Tannhauser je,
hodočasteći medu razuzdanom hrpom bosonogih, a i drukčije razgolićenih
djevojaka, trebao doživjeti uzvišen užitak.
Kad je došlo vrijeme, Ulli Harter i ja posjetili smo njegovu ženu Hertu i
Annu neposredno prije generalne probe. Istina, obje su štićenice plesne
umjetnosti patile od uvježbavanja toptanja, no bile su željne pozornice i nastupa.
Jednom smo Ulli i ja u nekom parku vidjeli neobično obučene spodobe koje
su stajale svaka zasebno. Sa samtenim beretkama na glavama i zaogrnute crnim
plaštevima, nalik zakašnjelim Wagnerovim sljedbenicama, dirigirale su
nevidljivim orkestrima, a činilo se da im je iza leđa mnogobrojna publika. Neke
su si pomagale notnim zapisom rasprostrtim na notnom stalku što su ga donijele
sa sobom, a druge su notni zapis znale napamet.
Od Bayreutha i odvratnog prenemaganja skorojevićke svjetine oko
monstruoznog kultnog štaglja ostalo mi je samo gađenje što izaziva podsmijeh.
Napuhana i nakinđurena novčana aristokracija u frakovima dolazila se
pokazivati. A sjećanje na jedan ispočetka bezazlen izlet u okolne šume zapisano
je na jednoj od netom oljuštenih lukovih ljusaka.
Nakon duže šetnje bajkovito mračnom mješovitom šumom odjednom smo
izbili na livadu na kojoj se, najavljena bukom i puhačkom glazbom, za dugačkim
stolovima odvijala zabava streljačkog društva. Skupilo se mnoštvo ljudi. Bili su
odjeveni u nošnje i nosili su šešire ukrašene čupercima dlake divokoza.
Posjetitelji su na štandovima mogli gađati naslagane limenki i gađati limene
pločice, ali i osvojiti umjetne cvjetove i druge nagrade.
Nišaniti u ljude naučio sam već u ranoj dobi, ali ipak nikada nisam pucao.
Sada su preda mnom bili bezazleni ciljevi, a s njima i zračno oružje punjeno
streljivom i najmanjeg kalibra. Ispočetka sam oklijevao posegnuti za kundakom,
dodirnuti puščanu cijev. No ipak sam prišao jednom štandu ne bih li za Annu
pogodio ružu.
Brižno i usredotočen na svoj cilj, poravnao sam nišan i mušicu, te okidač
pritisnuo do položaja za okidanje, ali moj je hitac, usmjeren prstom sudbine,
pogodio glinenu cjevčicu u kojoj je kao nagrada strijelcu bila ponosna roda. U
kljunu je držala košaricu u kojoj su bili polegnuti blizanci. To je bilo prije pojave
pilule i početka kontracepcijskog doba.
Tko se više preplašio? Čak ni ruža koju sam osvojio odmah nakon toga Annu
nije mogla utješiti. Taj proročanski nagovještaj sinova Franza i Raoula rođenih
tri godine poslije nije se mogao sprati ni pivom, koje se ovdje pilo u velikim
vrčevima, ni aluzijama na Walta i Vulta, blizance koji u roman »Lude godine«
unose živahnost. Ni spominjanjem rodnog mjesta Jeana Faula, obližnjeg gradića
Wunsiedela, nisam uspio ironizirati posljedice mog fatalnog hica. Za Annu više
nikad nisam smio gađati ruže.
Samo godinu dana ranije Bayreuth je bio tek obećanje što je prijetilo
obistiniti se. Neposredno nakon ustanka radnika u istočnom dijelu grada i pred
smrt berlinskog gradonačelnika Ernsta Reutera započeli su semestralni praznici.
Anna je otputovala u Švicarsku, a ja sam nešto kasnije s našim šatorom u prtljazi
autostopom također krenuo prema jugu.
U Lenzburgu je Anna — ne znam ni sam kojim riječima — pripremila svoje
roditelje na moj dolazak; primili su me s gostoljubivom suzdržanošću. No taj
siromah koji je iz Njemačke doputovao s naprtnjačom i u hlačama od samta bio
im je više nego stran. Kako bih ublažio dojam koji će ostaviti moj izgled,
prethodno sam obrijao bradu, izraslu više iz hira nego radi egzistencijalističke
samostilizacije. Sam sebi djelovao sam obnaženo, čim bi me počeli odmjeravati.
Annine sestre, jedna nešto starija, druga mnogo mlađa, olakšale su mi prve
korake u tom meni neobičnom okruženju.
Dok je obitelj, kao da sam u nastupnom posjetu, sa mnom sjedila na terasi
kuće koja je odavala bogat građanski sloj, a pripadala baki, udovici, s očeve
strane, što se kao kalvinistička Francuskinja s juga udala u zwinglijansku obitelj,
iznad moje se glave - kao da me nema - razgovaralo na francuskom. Jedva da je
koja riječ doprla do pridošlice koji se osjećao kao da mu je dodijeljena pogrešna
uloga u nekom pristojnom obiteljskom komadu i pritom pio razvodnjen čaj,
grickao previše keksa, te zbunjeno gledao u smjeru udaljene boce šljivovice ili u
vrt, iza čijih su obližnjih grmova rododendrona bila vrata što su vodila na ulicu u
smjeru Willdegga, Brugga.
Odande sam stigao autostopom. Vrata su mamila na bijeg. Zašto ne sada i
odmah? Preko ograde terase moglo bi se skočiti u vrt; ionako sam bio dovoljno
okretan za brze odlaske.
Nego što! Iz mjesta, bez zaleta. I onda trk. Nekoliko koraka preko travnjaka
kroz vrata na cestu, zaustaviti prvi ili prvi sljedeći auto ili nekog kamiondžiju
obližnje tvornice marmelade Hero, i već sam utekao nemilom odmjeravanju,
ponovno nesputan, slobodan.
Što uopće tražim ovdje? Koji bi to dokaz milosti mogao izbaviti mene,
tvrdokornog skeptika? Poganski se katolik medu Zwinglijancima i kalvinistima
osjećao kao da je zalutao, nalik rastrganom papisti iz vremena hugenotskih
ratova.
Uza sve to, nijedne čašice šljivovice na dohvatu. Pobjeći, samo uteći!
Već sam kriomice opipavao gornji džep kratkog kaputa - u kojem je bila
putovnica — već sam — u mislima - skakao, a samo su noge još oklijevale, već
sam duboko udahnuo i pogledao, ne bez straha, prema Anni, koja je možda sa
mnom suosjećala i slutila zlo, kad mi se baka okrenula licem uokvirenim
srebrnim kovrčama, te me, bez naočala, veselo i iz puke znatiželje stala fiksirati
pogledom, a zatim mi se, neprestance se smješkajući, obratila na književnom
njemačkom s jedva zamjetnim akcentom, dok joj je kovrčava kosa podrhtavala:
»Kako čujem od Borisa, svog sina, vi studirate lijepe umjetnosti u negdašnjem
glavnom gradu carstva. U mladosti sam poznavala jednog letača balona, koji je
također bio iz Berlina...«
Isti je čas moj još maločas planiran, štoviše, u mislima već uspio bijeg bio
odgođen. Više nisam imao izbora, jer sam se od tog trena zahvaljujući bakinim
riječima, osjetio prihvaćen u jednoj sasvim solidnoj obitelji, koja se zasnivala na
posjedu, sukladno običajima zemlje skromno živjela od kamata te se, što se tiče
mog podrijetla, tradicionalno pokazala vrlo tolerantnom, kao da Nantski edikt,
zahvaljujući lošem raspoloženju Kralja Sunca, nikad i nije bio ukinut.
I tako sam se prepustio, iako siguran u mogućnost još neisprobanog skoka i
bijega na poznat teren; osim toga, potomka berlinskog letača balona, kada mu je
postao važan odgovarajući smještaj, što znači kad je potisnuo sve ostale
mogućnosti, zaokupljao je narančastocrven šator kojim smo Anna i ja kanili u
Italiju.
Utvrdili smo točan nadnevak odlaska. Naprtnjače su bile spakirane. U
prtljazi smo imali staromodne turističke vodiče. Ponijeli smo i Burkhardtovu
»Kulturu renesanse u Italiji«, koja je dodatno trebala razviti naš smisao za lijepo.
No prije nego što smo krenuli na put, Anna je morala ukloniti majčine sumnje u
vezi noćenja u šatoru objašnjenjem, koje je u svojoj naivnosti bilo nenadmašno,
da nas, naime, dijele dva šatorska stupa. To samo govori majci Greti Schwarz u
prilog: povjerovala je kćeri.
Dospjeli smo do Capo Circeo i još dalje na jug do Napulja. Ipak, gdje god
postavili šator - na plaži, pod pinijama, među napuštenim zidinama - jedno
drugome smo se približili više nego je to dopuštala zamišljena linija između
šatorskih stupova. No kako naša ljubav do današnjeg dana pripada samo Anni i
meni, pa stoga ne dopušta opisivanje ili drukčiju jasnu upotrebu riječi, što se
šatora tiče, sjećam se tek nekoliko krvavocrvenih mrlja na ceradi, koje nije
mogla isprati nijedna kiša, budući da smo, ne razmišljajući o posljedicama, šator
podigli ispod dudova stabla prepunog prezrelih plodova.
Jednom nas je, dok smo kuhali na plaži — riba je bila jeftina — preplašila
skupine mladih fašista pozdravljajući pozdravom Mussoliniju, njihovom Duceu.
Momci u crnim košuljama skupili su nam naplavljeno drvo za vatru. Bili su
jednako nedokazivi kao i ja nekoć u smeđoj košulji Hitlerove mladeži; kao i
sedmolist, i korov ponovno raste, uvijek nanovo cvate, širi se, a plodno tlo za
njega nije bila samo Italija.
 Ma koliko puno toga proputovali, nismo baš mnogo vidjeli, jer smo se Anna
i ja još uvijek međusobno otkrivali i divili jedno drugomu. Bili smo sami sebi
dovoljna senzacija i rijetko bi nešto bilo dovoljno zanimljivo da nam odvrati
pozornost od nas samih. Čak i pri crtanju i slikanju vodenim bojama, sjedili
bismo stisnuti jedno uz drugo.
Na putu onamo i natrag: osim uobičajenih zgoda pri stopiranju — Anna se
bojala jednog Napolitanca i njegova suvozača te mi tutnula džepni švicarski nož
- i susreta s jednim bradatim redovnikom kapucinskog reda, koji nam je u
katakombi za koju je bio zadužen ponosno i glasno se smijući, tako da je sve
odjekivalo, pokazao svoju zbirku mrtvačkih lubanja, u sjećanju mi je ostao
jedino posjet slikaru Giorgiu Morandiju kojega smo veoma poštovali.
Bili smo dovoljno mladi i drski da se raspitamo gdje stanuje te da ga
nenajavljeni posjetimo u njegovoj kući u Bologni. Primile su nas majstorove
sestre.
Budući je Anna prilično tečno govorila talijanski i spomenula ime švicarskog
kolekcionara umjetnina Floresheima, koji je poznavao jednu od njenih teta te
slovio kao jedan od sakupljača Morandijevih djela, te budući da smo na pitanje
jesmo li »Americani« odgovorili niječno, dvije su nas užurbane dame pustile u
majstorov atelijer. No umjetnik nam je mogao pokazati samo prazna lanena
platna, što su klinovima bila nategnuta na okvirima, ali nas je, vragolanski se
smijuljeći, uvjeravao da su sve nenaslikane slike — bilo ih je dvanaestak i više
— već prodane, naravno, »Americanima«.
Na stolovima i policama u verandi koju je koristio kao atelijer vidjeli smo
samo vaze, vrčeve i boce poslagane u skupine, koje su na niskim postoljima pred
razapetim platnima odavale neki proizvoljan red. One koje su nekada služile kao
modeli za tipične Morandijeve mrtve prirode s vremenom je prekrila prašina,
tako da su ti vrčevi, boce i vaze, ovako prekriveni sivosmeđim slojem prašine i
složeni u skupine, dali naslutiti minimalističku draž majstorovih slika.
Nosio je naočale okruglih stakala i smješkao se dok smo se mi iščuđavali
pojavnosti i naslijeđu njegove umjetnosti kojoj smo se toliko divili. Između vaza
i boca nakupila se, štoviše nastanila, paučina. U današnje bi se vrijeme, ovako
prašnjave i posložene, kao konceptualna umjetnost svidjele nekome skromnijeg
razumijevanja umjetnosti te bi nesumnjivo pronašle i kupca.
Majstorove sestre odjevene u crno ispratile su nas ponudivši nam zelen,
užasno sladak liker, koji smo pili iz čašica. Trebao sam ga zamoliti za probne
otiske njegovih bakroreza. Možda bi stari gospodin bio dobre volje i darežljiv, pa
bi Anna ili ja još sada posjedovali neki njegov potpisan list. Napustili smo
Bolgonu, taj grad studenata, crven i mastan.
U Napulju smo u blizini luke naišli na skupinu uplakanih njemačkih izviđača
kojima su ukrali naprtnjače i koji su sada htjeli kući, samo što brže kući. Šareno
rublje visjelo je iznad ulice između redova kuća. Horde bučne djece. Znali bismo
se izgubiti u uskim ulicama i naići na procesije, čiju smo pogansku katoličku
pompu poznavali iz neorealističkih filmova. Osjećao se smrad ribe i trulog voća.
Očigledno nismo doživjeli ništa drugo što bi se zadržalo u sjećanju; osim što
sam na pošti trebao podići majčino pismo.
Ona, kojoj sam u njezinim mladim danima obećavao bajkovita putovanja na
jug, u zemlju gdje limuni cvatu, sve do Napulja, ona, koja je svog sinčića, koji je
toliko obećavao, obično zvala imenom kazališnog heroja čiji luk života, nakon
što se oljuštila ljuska za ljuskom, više nije imao jezgru koja bi imala neki
smisao, ona, koja je nakon mojih razmetljivih obećanja poput majke Peera Gynta
ostala kratkih rukava, ona, koja je cijeli život žudila za lijepim i točno znala što
ona smatra lijepim, radovala se što njen »dragi dečko« ponovno — kako je
napisala - »ima sreću vidjeti svu tu ljepotu«, i osim toga, u pratnji jedne »tako
dražesne mlade gospođice iz dobre obitelji«.
Tek je na kraju pisma koje me opominjalo »neka budem obziran prema
gospodični Anni« spomenula bolesti; »Jednostavno nikako da krene na bolje« -
što naravno nisam mogao previdjeti, ali nisam shvatio dovoljno ozbiljno, jer sve
što se nakon toga dogodilo, bilo je odlučeno bez obzira na majčine patnje.
Odmah po našem povratku u Lenzburg, Annin me otac zamolio da kao
muškarci razgovaramo u četiri oka. Navodno je, za vrijeme naše odsutnosti, od
berlinske gazdarice svoje kćeri dobio pismo puno sumnjivih optužaba. Da iako
ne pridaje važnost zlogukom ogovaranju, ipak je očigledno da sam u više
navrata prenoćio u sobi njegove kćeri, pa je prema mišljenju njegove supruge,
kojemu bi se i on priključio, naš odnos, koji je nesumnjivo proistekao iz moje
naklonosti prema njihovoj kćeri, potrebno i ozakoniti. Poštedio nas je dodatnih
riječi.
Stajali smo pokraj police prepune knjiga, čije sam naslove na hrptima
pokušavao odgonetnuti. Anninom ocu ovaj je razgovor bio nelagodan. Meni ne,
već samim tim što sam bez okolišanja rekao da i amen.Nakon toga razgovaralo
se samo još o nadnevku vjenčanja.
Boris Schwarz, otac triju kćeri, rado bi nas bio, ako ne odmah, a ono što
prije, još prije kraja godine vidio vjenčane. No ja se nisam htio ženiti u samtenim
hlačama, a pogotovo ne u svom iznošenom odijelu iz düsseldorfskih Caritasovih
vremena, već sam u zimskom semestru namjeravao zaraditi dovoljno novca da
se lijepo uredim, kako bih u novokupljenom odijelu mogao kročiti u lenzburški
Matični ured. I Anni je odgovaralo da to bude u proljeće iduće godine. Prije toga
je za jedan kolokvij željela uvježbati solo ples prema jednom Bartokovu
klavirskom komadu.
Tako smo se lakomisleno, kao da je riječ o guranju sirupa protiv neke dječje
bolesti, upustili u brak. Nije to ništa strašno. Dakle, riješimo to čim brže.
Odredili smo jedan dan u travnju. Ja sam se protivio dvadesetom, ali je moj
budući tast smatrao da je za njega kao Švicarca ovaj nadnevak, ma kako ga u
Njemačkoj držali neumjesnim, bez ikakvih političkih konotacija, a osim toga, ja
sam, kako je bio čuo od svoje kćeri, kao mlad vojnik, dvadeseti travanj četrdeset
pete, iako lakše ranjen, ipak sretno preživio.
Taj trgovac željezom duboko ukorijenjenih načela i oficir uvijek pripravne
Švicarske vojske zapravo je bio blage naravi. Bilo je očito da mu teško pada
činiti na nas pritisak. No čim se, kako bih još jednom provjerio svoje
neopterećeno da, ponovno vidim kako stojim pred njim, u mom se ponašanju,
kao pojedinca koji je brzopleto postao mladoženja, nije mogla zamijetiti prisila.
Bez opterećenja sam spreman održati čvrsto zadano obećanje. Vidim se pogleda
uperenog u budućnost, uređenog od glave do pete i s cvijetom u zapučku.
Ono što je uslijedilo odvijalo se prebrzo, pa je to vremenski gotovo
nemoguće dovesti u red, pogotovo zato što je mojoj majci, u daljini, preostalo
vrijeme prolazilo sasvim drugačije, u bolovima.
Ne mogu se sjetiti je li mi onaj ormar prepun knjiga mojeg tasta i punice već
zadnjih tjedana u Lenzburgu ili tek slijedeće godine postao važniji od braka
sklopljenog ispred zida prekrivenog policama s knjigama. Bilo kako bilo, sasvim
sam se zadubio u čitanje. Klabundova »Mala povijest književnosti«, potom dva
sveska skupocjenog, u meku kožu uvezanog izdanja »Uliksa« Jamesa Joycea,
koje je objavila nakladnička kuća Rhein iz Züricha, u prijevodu Georga Goyerta.
Čuvam ih još i danas. Annina majka, koja je do duboke starosti - navršila je
sto i četiri godine - mnogo čitala, ocijenila je Joycea preteškim i, za njen ukus,
»suviše razmrvljenim«. Poklonila mi je oba sveska, ne sluteći što je to jezično
čudo, popraćeno i drugim štivom kojim sam se hranio, potaknulo, a onda mi je
nešto poslije Annin ujak Paul, čudak koji je s brižnom sestrom stanovao u
velikoj vili, u čijem je dvorištu držao majmuna na lancu, posudio »Berlin
Alexanderplatz« Alfreda Döblina, dakle, roman autora, kod kojeg sam kasnije,
čitajući knjigu za knjigom, krenuo u nauk i kojemu sam u čast utemeljio jednu
nagradu.
Našlo se tu i Frans Masereelovo ilustrirano izdanje »Ulenspiegela« Charlesa
de Costersa. Nabijena mješavina ispripovijedanih radnji koja je trebala postati
pokretačka snaga moje još uvijek sputane manije pisanja.
I što sve još prije ili kasnije u Lenzburgu nisam pročitao, kao da sam prije
vjenčanja morao nakupiti zalihe, koje ću kasnije još dulje vrijeme moći
prežvakavati: »Manhattan Transfer« Dos Passosa, »Zavedeno razmišljanje«
Czeslawa Milosza, Churchillova sjećanja, koja su me podsjetila na rat iz
perspektive pobjednika, te ponovno pročitan »Zeleni Heinrich« Gottfrieda
Kellera. Taj sam roman kao dječak pronašao na polici s knjigama moje majke,
čiji je rakom zahvaćeni donji dio tijela sada bio podvrgnut zračenjima.
Ili sam pak, za vrijeme dok je majka patila, ovu ili onu knjigu čitao tek u
Berlinu? Zar me nije Ludwig Gabriel Schrieber prisilio da kao njegovu lektiru za
dušu i tijelo čitam »Ulenspiegelove dogodovštine« i one njegova kompanjona
Lamme Goedzaka? Jer Lud bi, koji je za pijančevanja nakon svake čaše postajao
sve veći katolik i pritom proklinjao inkviziciju, kao da ona još uvijek postoji,
nazivajući je vražjim djelom, napivši se za dugim Leydickesovim šankom,
uskliknuo: Tis tydt van te beven de klinkaert, što bi otprilike trebalo značiti
»vrijeme je da se zvecka čašama«. I zatim bi, kao da je to bila ključna riječ
ispijenu čašu tresnuo o pod i razbio je u tisuću krhotina.
No tko god me naveo na taj put pripovijedanja koji nema kraja - ispočetka je
to bio profesor Littschwager, koji je svog učenika cijepio Grimmelshausenovim
Simplicissimusom — polica s knjigama kod ženinih roditelja bio je Annin
miraz; brak s njom učinio me bogatijim.
Bäumliacker, kako se zvala kuća s vrtom u Lenzburgu, donio mi je još jednu
dodatnu vrijednost: Annine dvije sestre. Starija, Helen Maria, lako me mogla
zavesti, što je potajno i činila, dok je mlada, Katharina, bila bucmasta šiparica i
još je išla u školu.
Kao što me ta širom otvorena polica s knjigama potaknula da cijeli život
pišem pripovijetke s različitom količinom istinitog sadržaja i da nit, čim pukne,
odmah ponovno povezem, tako me već desetljećima, neću reći vjerno, nego
neizbježno prati fiksacija na tri sestre: Veronika Schröter, majka moje kćeri
Helene također je srednja od triju saskih sestara; Ingrid Krüger, kojoj
zahvaljujem kćer Nele, odrasla je kao najmlađa u jednom thürinškom kućanstvu
s tri djevojčice; dok je predpomeransko dijete s otoka, Ute, koja je unatoč svoj
zbrci ostala uz mene i u moju veliku obitelj dovela svoje sinove Maltea i Hansa,
bila najstarija od triju liječničkih kćeri.
Ne, nema više trija koji bih mogao nabrojati, osim ako ne pridodam i tri kćeri
revirskog nadzornika, od kojih je najstarija bila privržena spajaču vagoneta u
rudniku, no zahvaljujući tolikim trijadama mogao bih si zviždukati odgovarajuću
sudbinsku melodiju; ali Vrag je - ili je to bio onaj moj drug Joseph koji je nekad
žvakao kumin, a danas je Papa? - rekao: »Sve je to slučajno!«, kad sam, nekad
davno, kako bih doznao što me u budućnosti očekuje sa ženama, prilikom
bacanja kocki četiri ili pet puta zaredom bacio po tri trojke.
Sestre su, slične gracijama, mahale kada sam se iz Lenzburga preko Brugga,
ponijevši među prtljagom i narančastocrven šator s murvinim mrljama,
autostopom uputio prema Berlinu. Nisam li trebao krenuti zaobilaznim putem,
možda posjetiti roditelje u Oberaussenu?
Majka je kod kuće još patila, ali je sada autobusom putovala u Köln kako bi
je tamo zračili, i opet zračili.
U Berlinu sam tijekom jeseni i zime, radeći za jedno pogrebno poduzeće s
pomoću gipsane smjese izrađivao posmrtne maske pokojnika. Tako sam uspio
zaraditi dovoljno novca da u robnoj kući u zapadnom dijelu grada kupim
odgovarajući crn sako i uz njega hlače s uzorkom na tanke pruge te jednu
srebrnosivu kravatu što je pristajala uz crne polucipele, a koje kasnije nikad više
nisam obuo. Iako bez ikakvih sredstava, barem sam kao ženik želio dobro
izgledati.
Ono što se događalo prije i nakon svadbe, dok je istovremeno počelo drugo
događanje, što je teklo svojim ritmom, započinjalo ili završavalo, samo nakratko
bilo prekinuto užurbanom selidbom i vijestima o patnji moje majke - sada je
ležala u bolnici u Köln-Nippesu - ono što me kasnije umalo rastrgalo, učinilo
nepokretnim, oslobodilo i od tada prešlo na papir ili poprimilo oblik u glini,
donijelo mi sitniš i prvi uspjeh - prodaja jedne brončane figure veličine ruke u
obliku rakovice - sve to zapravo ima svoj tijek i izdaje se za nanizane događaje
koji prekrivaju jedni druge, ali uvijek žele istovremeno biti nazočni i izboriti se
za svoje prvenstvo.
Negdje u vrijeme kada smo Anna i ja u blizini Rosenecka u izlogu trgovine
radiouređajima po prvi put vidjeli kako nešto crno-bijelo treperi na televiziji i
dok je još umjetnička rasprava između Karla Hofera i Willa Grohama potresala
Visoku školu likovnih umjetnosti sve do gipsaonice, moju su majku stacionarno
liječili, a mi smo se preselili u Schmargendorf, gdje je našoj gazdarici,
njemačkoj Ruskinji, njezina čistačica, koja je dolazila iz istočnog dijela grada
kako bi zaradila nešto zapadnog novca, proricala budućnost iz taloga kave. Meni
doduše nije prorekla smrtni slučaj u obitelji, ali zato mnogo slave i ugleda:
»Glasnik sreće vas prati...«
Stanovali smo u velikoj sobi i kuhinju dijelili s ostalima. A istodobno ili za
vrijeme dok sam ja pisao četverce ili crtao životinje, a Anna plesala bosa uz
Bartokovu glazbu ili dok smo sjedili u kinu i gledali francuske filmove tridesetih
godina, u daljini je polako umirala moja majka.
Bili smo prisutni kada su se, čas u Istočnom, čas u Zapadnom Berlinu, među
stranački podijeljenom publikom vodili razgovori koje je raspirivao Hladni rat, a
za to vrijeme zima nije bila ni naročito oštra ni blaga. I dok su rasprave između
Istoka i Zapada sve više produbljivale istu brazdu, vidjeli smo Berta Brechta
kako nasmiješen i kao bez mišljenja o Korejskom ratu ili atomskom uništenju
sjedi na podiju. I dok je jadni B.B., još nijem, žvakao svoju cigaru, a
intelektualni su zastupnici svjetskih sila - Melvin Lesky, Zapad, Wolfgang
Harich, Istok - onoj suprotnoj strani nabrajali zločine i jedni drugima prijetili
prvim atomskim udarom, moju je majku izjedao rak.
Kupili smo rabljen hladnjak, prvu stvar koju smo kupili kao par - njena
utroba je izgarala od zračenja.
Plesali smo kad god nam se za to pružila prilika i vjerovali da je biti mlad
sve na svijetu - njezin donji dio tijela pretvarao se u ranu koja više nije mogla
zacijeliti.
Zapravo bih htio ispripovijedati sve što se do našeg vjenčanja odigralo jedno
za drugim ili istovremeno; no njezino usporeno umiranje, o kojem ne znam ništa,
odvijalo se onkraj našeg vremena i bez popratnog događaja.
Ono o čemu se u prepirkama između Istoka i Zapada raspravljalo - tu je,
primjerice, uvijek iznova bilo riječi o žrtvama staljinizma i o približnom broju
žrtava atomskih bombi u Hiroshimi i Nagasakiju - o Auschwitzu ni riječi -možda
je, kao otprilike prije godinu dana Staljinova smrt, pokretalo svijet; umiranje
moje majke odvijalo se u tišini.
Moj učitelj Hartung, koji se jednom tjedno pridružio muškom društvu koje se
na Bavarskom trgu okupljalo oko pjesnika Gottfrieda Benna, tom je načelno
nedostupnom majstoru pokazao nekoliko mojih pjesama ne bi li ih ovaj ocijenio;
moja majka, koja je ležala u sasvim drugačijem društvu, nije sudjelovala u toj
značajnoj predaji mojih rimovanih i nerimovanih stihova.
A kad mi je zatim sestra pisala - ili je to bio otac? - neka dođem, odmah, jer
bliži se kraj, kratko nakon što mi je Hartung rekao kako je Benn moje pjesme
nazvao »obećavajućima«, ali na to izjavio: »Vaš će učenik kasnije pisati prozu«,
otputovao sam međuregionalnim vlakom bez Anne u Köln, gdje je moja majka
umirala u bolnici Svetog Vincenta.
Uspjela me prepoznati. Stalno je tražila da je sin poljubi. I ja sam ljubio
njezine usne izobličene od bola, čelo, nemirne ruke.
 Njezin su krevet iz sobe s više kreveta odvukli u ostavu koja je služila kao
soba za umiranje: rupčaga bez prozora u kojoj na zidu nije visjelo čak ni
obavezno raspelo. Na stropu je, čini mi se, gorjela žarulja od četrdeset vata.
Majka više nije mogla govoriti, ali je micala suhim usnama. Ja sam njoj
govorio, ne znam više što. I otac i sestra bili su ondje. Izmjenjivali smo se uz
nju, vlažili joj usta. Čim bih ostao nasamo s njom, šaputao bih joj na uho. Po
mogućnosti uobičajena obećanja, istu staru pjesmu: »Kada budeš ponovno
zdrava, nas ćemo dvoje... U pravcu sunčanog juga... Ma da, onamo gdje cvatu
limuni... Gdje je lijepo, gdje je posvuda lijepo... Do Rima, pa i dalje, do
Napulja... Možeš mi vjerovati, mama...«
Povremeno su dolazile medicinske sestre i opatice s krilatim kapama.
Uzimale su zavoje, termofore, kolica, i žurile su se.
Kasnije sam, zbog njihovih krilatih kapa, sestre milosrdnice sprijeda i iz
profila crtao u olovci, ugljenu ili perom.
Jedna od časnih što su dolazile i odlazile, užurbano nam je, a da je nismo išta
pitali, obećala: »Dragi će Bog uskoro izbaviti napaćenu dušu...«
Jesam li donio cvijeće, astre koje je naročito voljela? O tome luk ne želi ništa
znati.
Dok sam ja - ne znam koliko dugo - sjedeći pored nje spavao, ona je umrla,
rekao je otac tiho jecajući: »Lenchen, moja Lenchen...«
Ona, iz koje sam ispuzao i odmah stao vrištati, jedne nedjelje, u što me
uvijek uvjeravala, »ti si nedjeljno dijete...«, ona, kojoj sam još kao
četrnaestogodišnjak sjedio u krilu, majčin sin koji je od ranih dana gajio svoj
kompleks, ona, kojoj sam obećavao bogatstvo i slavu, zaklinjao se, obećavao
zvijezde, ona, koja me poučila da dugove njezinih kupaca utjerujem u malim
obrocima: »Petkom moraš kucati, dok još nisu potrošili cijelu tjednu plaću«, ona,
moja utješno dobra i moja iznad svake mjere loša savjest, ona, kojoj sam
zadavao gomilu briga i strahova, što su se množili poput zečeva, ona, kojoj sam
od utjeranih dugova za Majčin dan poklonio električno glačalo - ili se radilo o
kristalnoj zdjeli? - ona, koja nije htjela sa mnom do Glavnog kolodvora kada
sam, glup dječak, dobrovoljno postao vojnik: »U smrt te šalju...«, ona, koja nije
progovorila ni riječ kada sam u vlaku iz Kölna za Hamburg htio saznati što joj se
dogodilo kad su došli nasilni Rusi: »Sve to što je bilo loše, treba zaboraviti...«,
ona, kojoj sam virio u karte dok smo kartali skat, i koja je navlaženim palcem
brojala papirnate novce i markice za namirnice, ona, koja je sa svih deset prstiju
svirala polagane klavirske komade i koja je za mene slagala knjige, koje sama
nije čitala, hrbat do hrpta, ona, od čija je tri brata ostalo tek onolika koliko stane
u kovčeg srednje veličine i koja je vidjela kako njena braća nastavljaju živjeti u
meni: »To si sve naslijedio od Arthura i Paula, a malo i od Alfonsa...«, ona, koja
mi je miješala šećer i žumanjke, ona, koja se smijala kada sam zagrizao sapun,
ona, koja je pušila orijentalne cigarete, pri čemu je ponekad uspijevala otpuhivati
kolutove dima, ona, koja je vjerovala u mene, njezino nedjeljno dijete — zbog
čega je Akademijin godišnjak otvarala uvijek na istom mjestu - ona, koja je
meni, svom sinčiću sve dala, a malo primila, ona, koja je moja radost i moja
tuga, i koja mi, čim počnem pisati kao ranije ili pišem kao sada, još i nakon smrti
gleda preko ramena i govori: »Prekriži to, to je odvratno«, a ja bih je samo
rijetko poslušao, a i tada bi već bilo prekasno - ona, koja me u bolovima rodila i
umirući u bolovima oslobodila kako bih pisao i opet pisao, ona, koju sada na
bijelom papiru želim probuditi poljupcima kako bi sa mnom, samo sa mnom
pošla na putovanja i vidjela ljepote, i jedino ljepote i kako bi konačno mogla
reći: »Da sam još ovo mogla vidjeti, tako lijepo, tako lijepo...«, ona, moja majka,
umrla je 24. siječnja 1954. Ali ja sam plakao tek kasnije, mnogo kasnije.
Što su mi poklonili za vjenčanje

NA POGREBU na seoskom groblju Oberaussem stajao sam do sestre, a ona

do oca. Po odlasku iz samostana, sestra se uspjela zaposliti tek na nižem radnom
mjestu u administraciji jedne bolnice u Kolnu. Patila je, ne znajući što da učini.
Netko bi morao ublažiti njenu bol, ali tko, otkako joj Bog više nije bio dostupan?
Majka je nestala zajedno s lijesom, na koji je uz glasan odjek padala zemlja.
Brat je razmišljao samo o sebi i svojoj odvažno stečenoj sreći. Neopterećen kao
uvijek, udaljio se od svega. Činilo mi se da se otac, koji je poput sestre ostao bez
utjehe, smanjio, ako ne i usukao.
Izgledao je kao da neće moći dugo podnijeti toliku napuštenost: i zaista,
ubrzo nakon smrti njegove žene, otac je s jednom udovicom, koja je, kao i on
kasnije, primala mirovinu, počeo živjeti u nevjenčanom braku. Bio je zadovoljan
na svoj način i tako mu je prolazilo vrijeme. Povremeno bi si njih dvoje nešto
priuštilo, autobusom su odlazili na umirovljeničke izlete čas ovamo, čas onamo.
Rajnom uzvodno u Bacharach na kušanje vina, ili u Spa u Belgiji, gdje bi u
kasinu, uz sitan dobitak ili gubitak, stavljali na kocku svoju neveliku ušteđevinu.
Godinama kasnije, kad sam, kako je on to rekao, »sebi stvorio ime«, otac je
tvrdio da je ponosan na svog sina, u kojeg je, kao što me uvjeravao, promatrajući
me netremice svojim plavim očima, on »oduvijek vjerovao«. A ja sam govorio:
»Da, tata, što bih ja bio bez tebe.« Naši kasniji susreti bili su miroljubivi, kad bi
zajedno s novom ženom, svojom »Klärchen«, posjećivao nas i djecu. Dok je ona,
gospođa Gutberlett, na sofi u Niederstrasseu listala ilustrirane časopise, Anna,
koja se svojski trudila, i ja igrali smo s njim skat.
Ali na groblju u Oberaussemu jedan drugome jedva da smo imali što reći.
Možda pogled na grobove čovjeka učini nijemim, ali su zato dimnjaci Elektrane
Fortuna Nord, iz kojih je sukljao gust dim, sve vrijeme govorili jedno te isto:
život teče dalje, život teče dalje...
Osim toga, stajali smo sred nadgrobnih spomenika od dijabaza, šleskog
mramora, kamena vapnenca i belgijskog granita, smještenih medu živicama, koji
su lako mogli potjecali iz radionice Göbel, iako je majstor Korneff zajedno sa
mnom u nekoliko susjednih sela, ali nikad u Oberaussemu, premještao i na
postolja montirao zidove od jednog do tri sloja, koje smo obično isporučivali
kombijem tvrtke.
Susjedi i očevi kolege stajali su s nama oko groba. Nisam siguran je li kišilo,
sniježilo ili su se uokolo nalazili samo ostaci snijega. Ne znam tko je došao, a
tko nije. Od pogreba sa svećenikom i samo jednim ministrantom nije ostalo ni
spomena. Bio sam prazan ili sam se samo rako osjećao. Uzaludno sam
pokušavao sam pustiti suzu. Ali što to uopće znači?
A kad je uplakana sestra - već smo bili izašli iz groblja — upitala: »Što će
biti sa mnom? Kad bih samo znala što da učinim?« brat joj nije znao odgovoriti,
tako snažno sam bio obuzet samim sobom, jedino sobom.
Otac je umro u ljeto sedamdeset i devete u osamdesetoj godini života. Kad
sam stigao, lijes je još bio otvoren: izgledao je dobro, njegovan kao i uvijek i
ljubazan prema svakom. Pokopan je u Opladenu, gdje leži udovica Gutberlett,
koja je umrla prije njega. Svaki put kad bi me vidio, mislio je da me mora
podsjetiti: »Samo tako nastavi, dječače!«
U novčaniku je držao pozitivne kritike mojih knjiga, koje redom nije
pročitao. Moj sin Raoul, koji je naukovao s ciljem da postane elektroničar za
uređaje pri Westdeutscher Rundfunku u Kölnu - i tada svojom dugom
kovrčavom kosom pokušavao nalikovati svom dugokosom, kovrčavom idolu
Franku Zappi - ponekad je zajedno s prijateljima posjećivao djeda kako bi
zajedno igrali skat, koji je bio njegova sitna strast.
Sredinom šezdesetih, kada se na krajnjoj desnici pojavio NPD sa svojim
zastarjelim, prekjučerašnjim parolama, pitao sam ga kome je taj put dao glas na
saveznim izborima. Rekao je: »Socijaldemokratima, naravno, kao i uvijek«, a
nakon kratke stanke uvjereno je dodao, »inače bi mi ti uskratio financijsku
pomoć«. Tako dobro smo se u to vrijeme razumjeli.
Nekoliko godina prije očeve smrti, kad mu je već trebala dodatna njegu, Ute
i ja došli smo po njega. Uživao je u dugoj vožnji automobilom, odbijao
»odrijemati« i samo uokolo gledao bujne pašnjake i krave, posvuda krave.
U Wewelsflethškoj gostionici sjedio je satima i kunjao. Oko podneva, prije
nego što bi se Bruno, Malte i Hans gladni i bučni vraćali iz škole, sjedio bi blizu
štednjaka na kojem se kuhao krumpir. »Oduvijek sam volio slušati kako klokoće
u loncu«, govorio bi, »nekad, dok sam još kuhao za Lenchen, pa i za
Klärchen...«
Više mu se nije dalo previše govoriti, bio bi zadovoljan ako bi ga Ute
poljubila za laku noć - »ali u usta, kako treba«.
A moja sestra? Pitanje koje mi je postavila na Oberaussemskom groblju ili
kratko nakon majčina pogreba, još sam često imao prilike čuti: »Što će biti sa
mnom? Kad bih samo znala što da učinim?«
Potkraj travnja, odmah nakon vjenčanja na koje je došla u Lenzburg, odvezla
se s Anom i sa mnom u vikendicu Anninih roditelja u Tessinu, gdje je svoju tugu
pokušala utopiti u ogromnim količinama švicarske čokolade, bilo mliječne, bilo
blago gorke, to joj nije bilo važno, ali osim toga nije znala što bi učinila osim da
plače pri tako lijepom vremenu.
Njena uporna jadikovka podrazumijevala je nešto socijalno, što bi trebalo
pomoći drugima, i to ne na bilo koji način, već praktično i odmah.
A kad nas je u jesen pedeset i četvrte posjetila u Berlinu, tek što smo se
vratili s putovanja po Francovoj mrzovoljno zatvorenoj Španjolskoj, zahvaljujući
kojem sam, kao svoju prvu prozu, napisao pripovijetku »Moja zelena livada« -
tada smo već stanovali u suterenskom stanu uz Dianasee - i dalje nam je
postavljala isto pitanje koje je jednako žurno iziskivalo odgovor, sve dok nakon
jednog odlaska u kino, kad nas je sve troje htjelo prijeći preko Budapesterstrasse,
ali smo bili prisiljeni pričekati da se uključi zeleno svjetlo, na njeno preklinjuće
»što?« nisam dao odgovor, koji nije zvučao kao bratski savjet, već više kao
naređenje.
Zahvaljujući iznenadnom nadahnuću, povikao sam, više otresito nego s
razumijevanjem: »Prokleto bilo, čemu to cendranje! Postani primalja, djece će
uvijek biti!«
I tako je postala primalja, nakon što je u hannoverskoj Zemaljskoj bolnici za
žene završila potrebno školovanje.
Prema gruboj procjeni, u Rheydtu, bonnskoj Sveučilišnoj klinici i
sauerlandskom Lüdenscheidu pomogla je pri porodu četiri tisuće novorođenčadi.
Godinama se njena marljiva aktivnost očitovala u praktičnim potezima i
svrhovitim riječima, te je naposljetku postala viša primalja i učiteljica, koja se
ujedno kao predsjednica upravnih vijeća više bolnica, zalagala za poboljšanje
radnih uvjeta i plaća radnika.
I dandanas putuje kao izaslanica u Seniorsko vijeće svog sindikata. Kao
odlučna osoba, koja u prigodnim trenucima može dovoljno popiti, koju naša
djeca i unuci vole, a čak je se i malo boje, i koja uza sve to kao katolička
socijaldemokratkinja prijateljuje s opaticom, sestrom Scholastikom - koju zovu i
Scholli - ona zastupa čvrste stavove. Do u visoku starost ona posvuda pronalazi
povoda da se posluži svojim grubim humorom, ali i da bude prkosna, te na taj
način zagovornicima ovozemaljski sankcionirane nepravde kaže svoje mišljenje.
»Iskreno, ovo smatram zaista zaprepašćujućim!« jedna je od njenih, uvijek istih,
rečenica.
S mojom najmlađom kćeri Nele, koja je u međuvremenu također postala
primalja, brine zbog sve niže stope novorođenih. Tješe se međusobno: »No na
sreću imamo dovoljno stranaca, koji se brinu za pomladak...«
 Tako jedna riječ, izgovorena uz rub ceste dok smo čekali da prođe crveno
svjetlo, može postati putokazom koji će čovjek pratiti dok je živ; što me
podsjeća na onog profesora Enslinga, koji mi je one ledene zime četrdeset i
sedme, kad je Umjetnička akademija u Düsseldorfu bila zatvorena zbog
nestašice ugljena, ukazao na jedini ispravan put.
Postoji jedna fotografija s mog vjenčanja s Annom — ona je u bordo-
crvenom kostimu, a ja u prugastom odijelu. Smješkamo se jedno drugome, kao
da smo upravo izveli neku naročito veselu psinu.
Njoj je dvadeset i jedna godina, meni dvadeset i šest. Kada je o tom riječ, ne
propuštamo priliku naglasiti kako još ne moramo biti sasvim odrasli. Vjenčane
prstene nosimo na lijevoj ruci, njihova vrijednost je u zlatu. Ipak, kako sam
smatrao da je Anna već čvrsto u mom posjedu, za mene je najvredniji dobitak od
tog ishitrenog braka došao u obliku jednog svadbenog dara, onog prijenosnog
stroja za pisanje marke Olivetti, tipa »lettera«, koji me je, ako ne odmah, a onda
malo-po-malo učinio piscem.
Njemu sam ostao vjeran gotovo dokraja. Njega nisam ni mogao, ni htio
ostaviti. Prema svom »letteri« ophodio sam se s pažnjom. O njemu ovisim i
dandanas. Uvijek je o meni znao više nego što sam ja htio znati o sebi. Svoje
mjesto pronašao je na jednom od mojih postolja i tamo me čeka sa svim svojim
tipkama.
Priznajem: kasnije sam isprobao i druge modele - reklo bi se: imao sam afere
- ali Olivetti i ja uvijek smo ostajali privrženi jedan drugome, čak i nakon što ga
više nije bilo u prodaji. Mogao se pronaći još samo na buvljacima. Povremeno bi
mi netko, uz srdačnu naklonjenost, kako se znalo reći, poslao poneki islužen
primjerak, primjećujući, kao posljednji blagoslov, da je njegovo vrijeme već
odavno isteklo. To nije bila istina.
Moj vječni »lettera«. Lako se popravlja, stoga je trajne naravi. Izgleda
diskretno elegantno. Plavo-sivi lim njegove kutije nikad ne rđa. Njegov lagan
udarac, podatan mom načinu tipkanja s dva prsta, ugodan je za uho. Ponekad
neko slovo ostane uglavljeno i uči me strpljenju, kao što i sam pokazuje
strpljivost, kad uvijek iznova činim pogreške.
Istina, ima on i svoje mušice. Vrpca s tintom često zapinje. Ipak, u jedno sam
siguran: on stari, ali ne zastarijeva. Njegovo klepetanje kroz otvoren prozor
nadaleko razglašava da smo živi, da je nas dvoje još uvijek živo: Slušajte! Naš
dijalog ne želi prestati. Osjećam se u dovoljnoj mjeri katolikom da mu se
ispovijedam.
Trenutno postoje tri pisaća stroja tipa »lettera«, koja su svoje mjesto našla na
postoljima u Portugalu, Danskoj i u Behlendorfškoj radionici. Trojno brinu da
moj tijek pripovijedanja negdje ne zapne. Pogledam li jedan, drugi ili treći,
odmah mi nešto pada na um; a oni već bratski brbljaju: ponekad živahno,
ponekad sa stankama.
Sva tri su moja mehanička nadahnuća. Drugih nemam. U knjizi pjesama
»Pronađene stvari za nečitače«, koja je izašla krajem prošlog stoljeća, i gdje u
pjesmama nastalim prema vlastitim akvarelima nabrajam i više od svog imetka,
posvetio sam im jedan četverostih. Nikada portugalski Olivetti nije ljubomoran
na onaj danski, ili Behlendorfski na dvojicu stranaca. Ja im ostajem odan, jedino
njima, jer me troglasno vole.
Ma koliko se na tržištu pojavilo novina i najsuvremenijih novotarija, ništa od
toga nije me uspjelo zavesti. Nijedan električni pisaći stroj ni računalo nisu bili
dovoljno zavodljivi da istisnu ijedan od mojih Olivettija; kao što s druge strane
nikome nije pošlo za rukom da mene zbrine na otpadu kao »staro željezo«.
Kada bi sredinom sedamdesetih godina u ostatku mog života kućni
blagoslov, s vremena na vrijeme postao upitan, i kad mi krov nad glavom više
nije bio siguran - zbog čega rukopis »Lumbura« nije ni znao, što mu se događa -
pobjegao sam iz Berlina s jednim Olivettijem u kovčegu laka koraka u London,
gdje sam pronašao smještaj kod Eve Figes, jedne drage kolegice. Dakle, stroj je
lupetao drugdje, sve dok se zahvaljujući Uti nisam ponovno okućio.
Istina je, nježno sam postupao s njim. Pomišljajući na neke osobe, nikad ga
nisam proklinjao umjesto neke od njih. Nikada nisam izgovorio ružnu riječ, kad
bih bio previše lijen da promijenim vrpcu s tintom, zbog čega je otisak
izblijedio. Nikad ga nisam nikome posuđivao.
On mene također nije ostavljao na cjedilu, ma što da se od njega tražilo.
Primjerice, promjena klime nakon dugih letova. U Kalkuti, gdje smo se nastanili
na duže vrijeme, morao je podnositi vlagu i vrućinu, pa čak i kukce koji su mu
ulazili u utrobu kako bi se tamo razmnožavali. No daleko gore bile su godine
koje su tome prethodile.
Tek što sam početkom osamdesetih, kad mi se ljudski rod učinio zauvijek
prolaznim, u pisanju napravio stanku, koja je potrajala četiri godine tijekom
kojih sam još samo sa svih deset prstiju oblikovao lončarsku glinu u skulpture,
sva tri stroja tipa »lettera« osjećala su se napušteno. Prekrila ih je prašina, sve
dok mi, prvo u potezima kistom na žarko-bijelim listovima gline, a zatim rukom
naškrabane u jednom podebelom praznom svesku, nisu pale na pamet
apokaliptične priče i pripovijetke s ugođajem rastanka, koje su zatim pod
naslovom »Štakorica«, u uskim recima dospjele na papir, tipkane dakle, malo
ovdje, malo ondje, a u konačnoj inačici ondje. Dan za danom. Arak za arkom...
I tako već pet desetljeća. Nakon rukopisne inačice slijede dvije do tri tipkane.
Olivetti je podnosio sve: novele i romane, naizmjence i prigodno, kao za
oporavak, pjesme, zatim opet suhoparne SPD-ove predizborne govore, a - od
osamdesetdevete - i govore o politici jeftino kupljenog njemačkog jedinstva.
Na njemu sam, bez namjere da ga povrijedim, iskaljivao svoj gnjev. Kada
sam, pak, u svojoj procjeni prijevare s poduzećem Treuhand ostao poprilično
usamljen, držao sam se, nakon što su utihnule sve »Zloguke žabe«, čvrsto svog
pisaćeg stroja tipa »lettera«, na što je roman »Široko polje« samo rastao i rastao,
dok nije bio dovoljno prostran da razvrstan otpad dvostoljetne njemačke
povijesti i moga junaka Theodora Wuttkea — zvanog Fonty — obuhvati
duhovitim čavrljanjem. No kako u to vrijeme vrpce s tintom za moj prijenosni
pisači stroj marke Olivetti vite nisu bile u prodaji, uhvatila bi me ako ne
egzistencijalna, a onda bar materijalna kriza pisanja.
Ali kada smo nakon toga Ute i ja bili u posjeti u Madridu najstariji medu
tamošnjim organiziranim Gitanosima. koji su stanovali na rubu grada, u blizini
otpada, počasno mi je dodijelio plemićku oznaku u obliku štapa za hodanje,
izrađenog od cijevi, koji će mi, a jer sve teže idem pješice, zasigurno uskoro
koristiti - neki mladi ljudi poklonili su mi, nakon što su u novinama pročitali
članak koji je ironizirao moje staromodne spisateljske navike, paketić pun
tvornički novih vrpca s tintom, kako bi me zbrinuli za budućnost...
Ipak, moj prvi Olivetti, svadbeni dar koji sam dobio od Margot, sestre mog
tasta, i Ursu, njenog muža, a trenutno ga čuva moj najmlađi sin Bruno, kao da je
dio mene, imao je poseban udarac: na njemu sam tipkao one pjesme, koje su
uskoro trebale biti otisnute u mojoj prvoj knjizi »Prednosti vjetrenih kokoši«.
Nastale su kao bez napora, jer se ni na jednoj ljusci luka ne mogu dokazati
mrlje znoja ili drugi tragovi rada. Siguran sam da je jezgra ovih pjesama bila
vlažna suterenska rupčaga s prozorom u dvorište u jednoj vili, u koju smo Anna i
ja uselili, a na čijem su gornjem katu, koji je zajedno s tornjićem i doksatom
izgorio za vrijeme rata, stanovali još samo promjenljivo vrijeme i golubovi.
Ovo poluruševno zdanje otkrili smo između Königsallee i u šaš obrasla
jezera Dianasee. Nije bilo teško za malo novca unajmiti podrumsku rupčagu koja
je nekoć bila dio pazikućina stana. Iznad nas stanovali su samo još jedan
profesor i njegova žena, s kojima smo se pozdravljali.
Tamo smo živjeli skučeno, ali s velikim slobodnim prostorom koji je vodio u
zarasli vrt, sretni ili ushićeni kao u nekoj bajci koja obećava sretan završetak.
Anna se tamo osjećala kod kuće više nego ja, jer je njoj, nakon zaštićenog
djetinjstva u sigurnom ograđenom prostoru Švicarske, naša idilična ruševina
davala privid slobode. Zasigurno je u svojim mislima bila daleko manje izvan
kuće nego ja. Ljeti je prozor, preko čije se prozorske daske moglo zakoračiti u
vrt, čitavu večer bio otvoren u smjeru zalaska Sunca.
Na štednjaku s dva plamenika kuhao sam jela od leće, a u tavi od ljevanog
željeza nudio zelene haringe i sve ostalo što se moglo jeftino pronaći: krvavice,
bubrege ovna, svinjsku plećku. Nedjeljom, kad bismo očekivali goste, pirjao sam
goveđe srce punjeno suhim šljivama. Ovnovim rebarcima na stolu su se kao
jesensko jelo pridružili »Grah i kruške«. Tako se zvala jedna od pjesama koje
sam na Olivettiju tipkao u čistopis. »Pošast komaraca« zvala se druga, a nastala
je zahvaljujući obližnjem jezeru koje je pogodovalo njihovu lijeganju.
Posjećivali su nas prijatelji. Hans i Maria Rama, koji su smatrali da našu
ljubav treba ovjekovječiti na crno-bijelim fotografijama. I opet vam te
sprijateljio i jednim flautistom, ovaj put kovrčave kose, koji je okružen mladim
djevojkama sa mozartovskim uvojcima, puhao u srebrnu flautu: Aurele Nicolet,
Annina druga, na bojnom kolosijeku odložena, trajna, ali nikad zaživjela ljubav
Dolaziti su Härterovi; s kojima se moglo dobro ogovarati druge, Fridtjof
Schliephacke, student arhitekture koji je kasnije napravio nacrt za sjedeći
namještaj i jednu po njemu nazvanu stojeću svjetiljku u Studentskom selu
Eichkampf; tijekom dana trijezan kipar Schreiber i njegov učenik Karl
Oppermann, koji je nadugo zatim u velikoj tvrtci Mljekara Bolle dodatno
zarađivao kao stručnjak za reklamu i kasnije mi pomogao pri jednom poslu:
jubilej tvrtke - sedamdeset i pet godina od osnutka - i otvorenje Bolleovog prvog
samoposluživanja trebalo je proslaviti prigodnom svečanom publikacijom.
Iako sam na svom Olivettiju, svadbenom daru, pod naslovom »Preobraćati
pogane ili prodavati mlijeko?« napisao nekih šest-sedam stranica, koje su zatim
u visokoj nakladi - navodno se radilo o tristo pedeset tisuća primjeraka - otisnute
i nasumce ubačene u poštanske sandučiće, te na taj način podijeljene zapadno-
berlinskim domaćinstvima: mom prvom velikom čitateljstvu.
Ipak, bio je to samo usputni proizvod, čiji ogledni primjerak ne posjedujem,
kako bih iz njega mogao citirati, a koji je veselim doskočicama slasno Carla
Bollea, prvog i legendarnog prodavača svježeg mlijeka u jednom velegradu -
»Bolle na mljekarskim kolima!«, koji mi je donio tri stotine maraka, te ga je
trideset godina kasnije ta još uvijek profitabilna tvrtka za daleko viši honorar
ponovo otisnula: moja mliječna bajka koju su masovno dijelili i koja je na taj
način potvrdila vidovitu prosudbu Gottfrieda Benna o mojim pjesmama: »On će
kasnije pisati prozu...«
 Unatoč tome, Olivetti je i dalje izbacivao pjesmu za pjesmom. Imao sam svoj
ton, ili je neki zalutali ton bez vlasnika pronašao mene. Jednog dana, među
pjesmama koje su sakupljene ležale u mapi, Anna i moja sestra - koja je bila u
posjeti - odabrale su njih šest i poslale ih na Radiostanicu Süddeutcher
Rundfunk, jer je ona, kako se moglo pročitati u novinama, raspisala natječaj u
lirsko djelo. Zajedno su me nagovorile da se odvažim na taj pokušaj. Njihov
odabir sadržavao je pjesmu »Ljiljani iz sna«, koja je po mojoj procjeni bila
pretrpana metaforama.
Tako nagrada uskoro nije pripala najljepšoj himni pušača »Credo«, ni lirskoj
inventuri »Otvoren ormar«, čak ni »Grahu i kruškama«, već anemičnom cvijeću,
ljiljanima koje sam uzgajao u svom inače zdravom snu, a koji su osvojili treću
nagradu i, prisjećam se s preciznošću ekonoma, donijeli mi tristo pedeset maraka
naknade. Bio mi je plaćen i prvi let avionom u Stuttgart na dodjelu nagrade i
natrag
Novcem od nagrade kupio sam kod Peek & Cloppenburga konfekcijski
zimski kaput. Preostali novac dostajao je za asfaltno-sivu suknju od mohera,
koju smo Anna i ja kupili kod Horna, u najotmjenijoj trgovini na
Kurfürstendammu, i to kao da je posrijedi samo po sebi razumljiva stvar, kao da
smo znali da nikad više nećemo živjeti u oskudici. Tu suknju, što se materijala
tiče, u sjećanju mogu opipati još dandanas, a sjećam se i kroja i duljine: toliko
lijepo se Anna kretala u prihodu od mojih pjesama.
Tako je mogla započeti bajka, koju nisam napisao ja, a koja ne pripada ni
onima one koje su skupljala braća Grimm. U najboljem slučaju takvu bajku
mogao bi izmisliti Hans Christian Andersen: Bio jednom jedan ormar u kojem je
sjećanje visjelo na vješalici za odjeću...
Još uvijek stoji otvoren preda mnom i strofu po strofu šaputavim glasom
recitira što se nalazi dolje, a što gore, što je gotovo novo, a što iznošeno.
Naš ormar, koji smo nabavili od kramara, a u kojem je sada visjela Annina
suknja od mohera, bio je uzak i jednostavan. Kad je bio otvoren, pripovijedao je
o »bijelim kuglama koje spavaju u džepovima« i sanjaju moljce, o »zvjezdanima
i drugom zapaljivom cvijeću«, o »jeseni koja postaje haljinom...«
I tako je bajka, za koju se ne može sa sigurnošću reći tko ju je napisao,
postala stvarnost: Bio jednom jedan kipar kojem su usput i u prigodi padale na
pamet pjesme među kojima i pjesma »Otvoren ormar«. Kada je za jednu drugu
pjesmu dobio manju nagradu, u isti mah je za svoju najdražu i za sebe kupio
jednu suknju i jedan kaput. Tada je počeo vjerovati da je pjesnik.
Bajka se nastavila: Pjesnik, koji je ujedno bio i kipar, te oblikovao kokoši,
ptice, ribe i ostale životinje, odazvao se, s pjesmama u džepu, brzojavnom
pozivu, poslanom u proljeće pedeset i pete u suterenski stan njegove vile-
ruševine. U divlje zaraslom vrtu vile cvao je jorgovan. Navečer je pred otvoren
prozor vjetar s obližnjeg jezera donosio komarce.
Brzojav je potpisao čovjek po imenu Hans Werner Richter. On je mladog
pjesnika, uz nekoliko riječi u brzojavnom stilu pozvao da odmah dođe na jedno
drugo, daleko veće jezero, na Wannsee, u kuću Rupenhorn, gdje na njegov poziv
zasjeda Grupa 47. Oskudan tekst završavao je naredbom: »Pjesme donesite sa
sobom!«
Kako bismo bajku učinili vjerodostojnijom reći ćemo: jedan od članova žirija
koji mi je dodijelio nagradu za lirsko djelo ustvrdio je da sam nadaren i
preporučio me kao sudionika zasjedanja čovjeku po imenu Richter, no taj je do
tog trenutka oklijevao da me pozove.
Tako je pjesnik poljubio svoju mladu ženu plesačicu, strpao, da ostanemo
dosljedni bajci, sedam ili devet pjesama u džep, odvezao se autobusom tamo,
pronašao kuću Rupenhorn i u raskošnu vilu, u kojoj je nekad stanovao neki
visoko pozicionirani nacist, zakoračio rano poslijepodne, u trenutku kada su
pripadnici Grupe osnovane četrdeset i sedme godine bili na stanci za kavu i
pametno razgovarali međusobno i jedni mimo drugih; takvo što također bi se
moglo naći u nekoj bajci, na primjer Andersenovoj.
O postojanju ove skupine i tom što je drži na okupu, ja sam, kao kipar koji je
vjerovao da je pjesnik, znao samo površne informacije iz novina. O godini
četrdeset i sedmoj imao sam, pak, čvrste predodžbe, temeljene na iskustvu: tada,
kada se činilo da najoštrija od svih zima nikad neće proći i kada je bilo više
neostakljenih prozora nego što se moglo kupiti prozorskih stakala, počeo sam,
kao kiparski naučnik, šiljatim, zupčastim i oštrim dlijetom prerađivati svoj prvi
šleski mramor u dječji nadgrobni spomenik, a usput sam pisao pjesme, koje su
bile tek odjeci riječi i od kojih mi nije ostao ni redak.
Za postavljenim stolovima u gostinskoj sobi vile na Wannseeu sjedile su
dame i gospoda. Pili su kavu, jeli posipane kolače i uglas pametno razgovarali.
Kako nikog od okupljenih pjesnika nisam poznavao, sjeo sam, da nastavimo s
bajkom, za jedan od slobodnih stolova i vjerojatno razmišljao o toj četrdeset i
sedmoj godini, na čijem je početku Umjetnička akademija u Düsseldorfu bila
zatvorena zbog nedostatka ugljena; toliko je oštra bila ta zima.
Servirka s pregačom i kapicom pristupila je stolu za kojim sam sjedio
podjednako izgubljen i zamišljen, i upitala novog gosta je li i on pjesnik. Ovo
pitanje pogodilo me ravno u srce.
 Kada je princ iz bajke beskrupulozno odgovorio s »da«, servirka mu je
povjerovala na riječ, naklonila se, te uz šalicu kave donijela i komad kolača
posipanog mrvicama, koji je bio istog okusa kao kolač posipan mrvicama kakav
je pekla žena kiparskog majstora Göbela. Ona je imala jednu kozu koju je
nazvala Genoveva, i koju sam na proljeće četrdeset i sedme, na užetu morao
voditi na pašu, ostavljajući pritom otužan dojam.
Priča s kozom, koje sam se sjetio, djelovala mi je poput bajke, i mogao sam
je usporediti s bajkom koja je upravo započela, premda ja više nisam ostavljao
otužan dojam, već bi se prije moglo reći da sam zračio samopouzdanjem, poput
nekog tko ništa ne može izgubiti, već jedino dobiti sve što poželi, baš kao onaj
vojnik iz Andersenove bajke »Kresivo«, koji se iz rata vraća kući i ostvaruje
svoju sreću.
Ono što sam vidio i doživio doimalo se čudnovato i nestvarno ili je, pak, bilo
pretjerano stvarno. Neke od okupljenih ipak sam poznavao po imenu. Od
Heinricha Bölla čitao sam ne znam više što. Svidjelo mi se nekoliko pjesama
Güntera Eicha. Od onoga što su pisali Wolfgang Koeppen i Arno Schmidt
pročitao sam više, ali oni nisu pripadali Grupi. Böll i Eich bili su za međuratne i
ratne godine stariji od kipara koji je u sebi vidio pjesnika.
Zatim je uz moj stol stao, da bajci ponovno damo zamah, jedan okrugao
čovjek bujnih obrva i stroga pogleda. Htio je znati što ja radim među piscima
koji ispijaju kavu i pritom pametno zbore, tko sam ja, odakle dolazim. Kasnije je
rekao da mu se pridošlica zbog svog izgleda učinio sumnjivim. Zato je na mene
morao gledati kao na mračnog momka kojem bi se mogle pripisati zle namjere i
mogućeg provokatora za kojeg bi se moglo posumnjati da će pokušati omesti
skup pisaca.
Tek kad sam izravnao i predočio pozivni brzojav, splasnula je njegova
strogost. »Znači tako, to ste Vi. Istina, za popodne nam nedostaje još jedan
pjesnik.«
Potom je čovjek po imenu Richter, koji se u ovoj bajci pojavljuje kao neki
novi kralj Droždobradi i koji me je milostivo pozvao da popunim prazninu, ali
na kome se nije moglo primijetiti da će uskoro postati literarni poočim mladog
pjesnika, tekao: »Odmah nakon stanke za kavu čitat će taj i taj, pa onda
Bachmannica, pa netko drugi. A zatim - kako Vam je ono ime? - zatim ste Vi na
redu.«
Nisam znao tko su bili taj i taj ili netko drugi. Samo o Bachmannici, koju su
zvali »Bachmannica«, čuo sam nekoliko nejasnih pohvala.
Potom je najavio: »Nakon toga slijede kritike. Tako je to uobičajeno u
Grupi.«
Čovjek po imenu Richter zasigurno se pri odlasku još jednom okrenuo prema
mladom pjesniku, te ga uputio: »Ali čitat ćete jasno i glasno!«
Toga sam se pridržavao čitav život, kad god bih čitao pred publikom. Moj
drug Joseph, koji je četrdeset i sedme godine bio student filozofije i dogmatike
na Seminaru za svećenike u Friesingu, čitao mi je, pak, dok smo u logoru Bad
Aibling čučali pod šatorskim krilom, iz svoje crno uvezene knjižice pobožne
stvari tako tihim, gotovo muklim glasom da sam ja za vrijeme jedne drukčije
ispletene bajke već bio sklon povjerovati kako od njega nikad neće biti ništa.
Sve je proteklo kako je pripovjedač bajke Richter bio najavio. Jedan meni
nepoznat autor čitao je svoju prozu prije Bachmannice, poslije nje jedan drugi,
meni također nepoznat autor ponudio je svoj prozni tekst, a sve koji su čitali
tekstove, tek što su zatvorili mape s rukopisima, kritizirali bi članovi Grupe:
oštro, resko, opravdano i promašeno.
To je bilo uobičajeno. Već se na prvom susretu Grupe, koja se kasnije
prozvala po godini kada je održan, čitalo i odmah potom kritiziralo. Mladom
pjesniku, dok je još bio kiparski naučnik, Peter Stanislaus, čuvar knjižnice
Caritasova doma Rather Broich, čitao je pjesme Georga Trakla, koje su bile vrlo
tužne i vrlo lijepe, a lako se mogle i oponašati.
Jedan od kritičara koji je nastupao u bajci koja nije htjela završiti nije,
doduše, bio car, ali se tako prezivao, a ime mu je bilo Joachim. Mogao je biti
mojih godina, ali govorio je - iako s istočnopruskim prizvukom — tako
književno i čisto, da sam se postidio svog introvertiranog zamuckivanja i
zašutio, iako bih mu rado bio proturječio.
Potom, kad je Bachmannica, koja mi je izgledala poput preplašene
djevojčice, počela čitati, štoviše, isplakivati svoje, sve u svemu, lijepe pjesme —
tako se barem doimao njen drhtavo žalopojan ton - rekao sam samome sebi, ako
će se sada taj Kaiser što govori bez ijedne greške, okomiti na ovu potpuno
zaplašenu Bachmannicu, kao što je učinio i s prethodnim, meni nepoznatim
autorom, zatražit ćeš riječ i stati na stranu plačljive ili barem plakanju bliske
pjesnikinje, pa makar i zamuckujući, jer je u jednoj od njenih pjesama koja se
zvala »Objasni mi ljubavi« nalik pozivu u pomoć stajao stih: »Kamen zna kako
da smekša drugi kamen!«
No, pokazalo se da je taj Kaiser, kojem je u godini osnivanja Grupe, baš kao
i nekadašnjem kiparskom naučniku, moglo biti tek dvadeset godina, ali koji je
ubrzo potom, dok sam ja još brusio škriljac, kao student u Frankfurtu na Majni
kod Adorna učio govoriti bez pogreške i raščlanjivati sve, uključujući i
dijalektiku bajki braće Grimm, bio kamen koji je moguće smekšati, pa je tako za
sve Bachmanničine pjesme nalazio riječi pohvale: navodno se mogao prepoznati
»razvoj prema velikoj formi«.
Slično je inače govorio i načitan franjevac Petar Stanislaus, kada mi je
svečano na srce položio sveščić Traklovih pjesama. Tako je mladi pjesnik šutio i
otvorio usta tek kad je sjeo na stolicu pored čovjeka po imenu Richter, te »jasno i
glasno«, kako mu je za vrijeme stanke za kavu bilo savjetovano, pripadnicima
Grupe 47 čitao svoje pjesme, sedam ili devet komada, među njima »Otvoren
ormar«, »Poljska zastava« i »Tri Očenaša«.
I tako je bajka dobila nastavak: Bio jednom jedan mladi kipar, koji je po prvi
put u životu nastupio kao pjesnik. Učinio je to neustrašeno, jer je bio siguran u
svoje pjesme što odišu berlinskim zrakom. A zahvaljujući tome što je, kako su
mu savjetovali, svaki redak iznosio jasno i glasno, svi koji su ga slušali, mogli su
razumjeti svaku riječ.
Potom se ono što je pročitao hvalilo na sva usta. Netko je govorio o
»pristupu grabežljivca« i usudio se dati prosudbu, koju su ostali kritičari
prihvatili i - trudeći se oko daljnjih usporedbi - varirali svako na svoj način.
Moguće je, doduše, da je netko, možda sam car, kojem je ime bilo Joachim,
upozorio da se ne pretjeruje s pohvalama. No i sam čovjek gustih obrva, po
imenu Richter, koji je sjedio do stolice namijenjene čitaču, što su ga u razgovoru
nazivali »električne stolice«, izgledao je zadovoljan, u svakom slučaju tvrdio je
da je čuo »osvježavajuće nov ton«, te je ponovno izrazio želju da čuje ime kipara
koji je nastupao kao pjesnik, jer bi ga svaki put nanovo zaboravio, ali sad je
smatrao da ga je potrebno upamtiti zajedno s prezimenom; te je naposljetku tom
čovjeku, kojem sam kasnije, mnogo kasnije, posvetio svoju pripovijetku »Susret
u Telgteu«, omogućeno da čuje kako se zovem.
Kad je mladi kipar, koji je po novome slovio za pjesnika, ustao sa stolice,
bajka još uvijek nije htjela završiti. U isti mah našao se okružen s pola tuceta
urednika iz nakladničkih kuća, koji su se predstavljali kao »Naklada Hanser,
Naklada Piper, Naklada Suhrkamp, Naklada S. Fischer«. Razgrabili su tih sedam
ili devet pjesama koje je pjesnik kod kuće u jednoj vlažnoj podrumskoj rupčagi
pretipkao na svom prijenosnom pisaćem stroju marke Olivetti i koje je
zahvaljujući podloženom indigo papiru imao u duplikatu.
Nijedan list nisu htjeli ispustiti iz ruke, obraćajući mu se u množini: »Javit
ćemo vam se...«, »vrlo skoro ćemo vam se javiti...«, »ubrzo će vam se netko
obratiti...« - dovevši ga time u napast da povjeruje kako će vrlo skoro za njega
početi, ako ne zlatno, a onda barem srebrno doba.
 Potom se bajka ni dalje nije htjela zaokružiti, jer od lektora obećavajućih
nakladničkih kuća nisam poslije čuo ni glasa. Samo je jedan čovjek ukošena lika,
koji se predstavio kao Walter Höllerer, izdavač Literarnog časopisa »Akzente«,
otisnuo nekoliko pjesama, kao što je i obećao.
Još slavljen kao pjesnik, kipar je ponovno zamrljao ruke glinom i gipsom,
kadli se bajka ipak nastavila. Urednik u nakladničkoj kući Luchterhand, koji je
tvrdio kako su ga u metežu, koji je nastao nakon čitanja nepoznatog mladog
pjesnika, drugi urednici laktovima potisnuli u stranu, ljubazno je upitao jesam li
ja kao autor, ukoliko se odavno nisam obećao Nakladi Suhrkamp ili Nakladi
Hanser, još uvijek slobodan. On, Peter Frank, htio bi, ako prilike budu dopuštale,
objaviti izbor mojih pjesama.
O, lijepa li početka kojim će se ujedno okončati pjesnikov bezimeni bitak i
prikrivena nevinost: »Ah, sva sreća, što nitko ne zna, da se zovem Cvilidreta...«
Peter Frank, tih i uvijek malo postrance nagnut čovjek, koji je govorio s
austrijskim naglaskom, došao je u našu idiličnu ruševinu i, pošto sam mu
pokazao listove s lirskim slikovnim motivima, odmah pokazao spremnost da -
kako sam predložio - u knjigu bude uvršteno i tucet crteža perom, te da mi za
njih - kako sam zahtijevao - bude isplaćen dodatan honorar. Čak je u ime
nakladnika Eduarda Reifferscheida bio suglasan sa zatraženim honorarom od
dvanaest i pol posto maloprodajne cijene svakog prodanog primjerka; ovaj
slobodno zatražen postotak trebao je kasnije učvrstiti temelje mog materijalnog
bitka.
Nakladnička kuća koja je, kako sam čuo, ustvari izdavala stručnu pravničku
literaturu i jedno djelo sa slobodnim listovima, i to ne bez uspjeha, navodno je
namjeravala, prema izričitoj želji nakladnika, poticati njemačku poslijeratnu
književnost, zbog čega su nakladnički podupirali časopis »Texte und Zeichen«,
koji je, pak, izdavao poznati autor Alffed Andersch. Tamo bi mogle osvanuti
neke od odabranih pjesama, unaprijed otisnute i »zasigurno« ponovno dodatno
plaćene. Ah, kako je dobro da me moja jadna majka već zarana naučila da s
novcem postupam razborito.
No kad sam potom, da bajku privedemo kraju, potpisivao ugovor u kojem mi
se za likovno oblikovanje omotnog lista osiguravao dodatni honorar, previdio
sam, od silne revnosti i još uvijek bajkovito sretan zbog prve knjige mladog
pjesnika, opcijsku klauzulu, one sitno tiskane paragrafe, koji su me obavezivali
da svoju sljedeću knjigu najprije ponudim Nakladi Luchterhand.
Je li uopće bilo pomisli o sljedećoj knjizi? Je li osim »Poplave«, igrokaza u
dva čina, jednočinke »Još deset minuta do Buffala« i skica za kazališni komad u
četiri čina, koji se trebao zvati »Ujače, ujače« i biti moj doprinos apsurdnome,
postojalo išta, što bi uopće moglo nalikovati knjizi? Ili da postavimo pitanje
drugim riječima: jesam li svoj prvi nastup ocijenio kao događaj koji bi se u
bliskoj budućnosti mogao ponoviti?
Vjerojatno ne. Pjesme sam pisao otkako znam za sebe. Pisao sam ih i
odbacivao. Nikad ne bih silio na objavljivanje svega što je nastalo kao posljedica
mog pukog poriva prema pisanju. Koliko god da sam se u mlađim danima
samouvjereno vidio na nekoj budućoj sceni, toliko mi je bila očigledna i
nedostatnost svih mojih dotadašnjih uradaka tintom.
Samo su pjesme, nastale na berlinskom zraku, bile istinski moje, htjele biti
izgovorene, pročitane, otisnute. Jednako tako, oni crteži perom za englesku
brošuru, koja je pod naslovom »Prednosti vjetrenih kokoši« trebala postati moja
prva knjiga, nisu ilustriran prilog, već ih treba smatrati grafičkim nastavkom i
anticipacijom pjesama.
Nastali perom, precizno iscrtani, od mnoštva skica na kojima filigrana perad
biva zametena vjetrom, pauci uranjaju u čaše, a skakavci zauzimaju jedan grad i
u isti mah postaju hrana prorocima. Također, jedna lutka škilji i zato je strijele ne
pogađaju. Škare koje cvrkuću lete. Na plaži leže nakupine ušiju. I komarči po
ljudskoj mjeri postaju slikovne metafore. U sebi svojstvenom, predmetnom
pogledu na svijet, riječ i crtež istjecali su iz iste tinte.
Čim se prisjetim mjesta u kojem sam izvodio svoje čarolije na papiru,
podrumskog stana u ruševini iz Drugog svjetskoga rata uz Berlinski Dianasee,
čini mi se da sam, a da nisam ni tražio, na predodređenoj dvostrukoj traci
pronašao nešto primjereno mojoj osobnoj egocentrici i mom unutarnjem
podsmijehu, zbog čega se autoru objavljivanje njegovih pjesama i crteža učinilo
tako besramno samorazumljivim; tako se i prvotisak, doduše sukladno ugovoru,
ali ipak prema svim željama, odvijao kao u bajci, iako su u roku od tri godine
prodana samo 735 primjeraka.
Tek je kasnije, do u pojedine stihove i polovične retke, postalo jasno koliko
su te pjesme snažno najavljivale moju drugu knjigu. Od »Škole za tenore«, u
kojoj se prvi put iskušava rasprskavanje čaša putem pjevanja, do zaključne
pjesme »Vjetrene kokoši«, u kojoj se pod naslovom »Limena glazba« dovodi u
pitanje jedno dijete: »...na glavi kaciga od pročitanih novina«, javljaju se motivi,
koji ukazuju na nešto, što u igrama crvenog i bijelog, bijelog i crvenog još uvijek
leži skriveno u pjesmi »Zastava Poljske«.
Sve se ovo moglo smatrati i samo vježbama za razgibavanje prstiju koje su
prije svega same sebi dostatne. Čak i kad sam pola godine kasnije, na zasjedanju
Grupe 47, čitao prvu prozu, plod našeg putovanja Španjolskom prethodne
godine, pod naslovom »Moja zelena livada«, nije se moglo naslutiti da će kroz
tijek pripovijedanja »gol i osjetljiv«, sve do u monumentalnost uzvišen puž utrti
put novoj prozi; puzeći sluzavim tragom on će kasnije htjeti mjeriti politička
polja, a napredak odvratiti od sna o »velikom skoku«.
No ispočetka je sve ostajalo na naznakama, opipavanjima i nesvjesnom
anticipiranju, za koje ne postoje objašnjenja. U svakom slučaju možemo
pretpostaviti, da je silovita količina materijala ležala nagomilana, da je stoga u
kratkim signalima pokušavala doći do zraka i time učinila prepoznatljivim nešto
nestrukturirano, nešto što nije htjelo, još uvijek nije htjelo izaći na svjetlo dana.
Pisao ja ili crtao, čitavom artistikom u kojoj sam se u međuvremenu
izvještio, izbjegavao sam ili skakutavo obilazio očevidne ponore, nikada mi nije
nedostajalo izlika da prisvojim materijale koji su slavili stanje mirovanja: proza,
koja je, hranjena Kafkom, bolovala od anoreksije; kazališne scene u kojima se
jezik zaljubljuje u igru skrivača, igre riječi koje pohotno porađaju nove igre
riječi.
Tako bih se produktivno oboružao listićima papira i na sjednicama Grupe 47
novim umjetničkim djelima svaki put izazvao zanimanje, samo da mi je bilo
moguće zaobići masu oblutaka njemačke, a time i vlastite prošlosti. Ali ona mi
je ležala na putu. Zbog nje sam se spoticao. Nikako je nisam mogao izbjeći. Za
mene kao da je bila propisana, pa ipak, ostala mi je nepregledna, s jedne strane,
tek netom ohlađeno polje lave, a s druge već odavno skrućen bazalt, koji je
nalegao na još starije naslage. Ipak, željela je da je se odnosi sloj po sloj, sortira,
imenuje; zahtijevala je riječi. Još uvijek je nedostajala početna rečenica.
Ladice se sada moraju zaključati, slike okrenuti motivima prema zidu, zvučni
zapisi s kaseta moraju se obrisati, a fotografije, na kojima sam iz jedne u drugu
sve stariji, zakopati u foto-albume. Ropotarnica prepuna pohranjenih rukopisa i
nakupljenih nagrada mora biti zapečaćena. Sve što je pri tvorenju riječi ostalo
višak, što je dospjelo u knjige, što je u slojevima prašine donijelo slavu i zastaru
razmiricama, sve to treba maknuti iz vidnog polja kako bi, uz pomoć ovako
rasterećenog sjećanja, u fokus mogao doći onaj mladić koji oko pedesetpete
godine malo nosi beretku, malo šiltericu, i pokušava sa što manje riječi
oblikovati početnu rečenicu.
Bez istinske namjere on svoju okolinu, određenu zemljanim mirisom ilovače
i sadrenom prašinom, zapravo nije napustio, već proširio prema van, kako bi
odsad mogao biti aktivan na literarnom području. Ta tjelovježba zove se špaga.
Je li me, zbog prejakog naprezanja, gotovo rastrgala?
 Dotad sam samo sa slikarima i kiparima visio za šankom uz pivo i rakiju;
sada me se pak moglo vidjeti kako do zore s književnicima sjedim uz crno vino.
Maločas sam još slušao kako je Lud Schrieber, po ne znam koji put,
proklinjao svoj bitak i djelo, bijedu nestalih Ptolomejevića, a ujedno i arhaičnu
veličinu; no u posljednje vrijeme sve više sam osluškivao što govore moji
književnici vršnjaci. Akrobacije riječima Hansa Magnusa Enzensbergera, bile su
vrijedne divljenja. Puštao sam da me tijek riječi Martina Walsersa odnosi u
nepoznato.
Moj učitelj Karl Hartung me doduše škrtim riječima proglasio majstorskim
učenikom, no dobar dio mog vremena prolazio je u jednoj trošnoj rupetini u
blizini Dianaseea, u kojoj je uvijek nezasitan, klepetav i štektav Olivetti gutao
arke papira formata A4.
Sjedio sam na dvije stolice. Trebalo bi nanizati ostale primjere mog nemira,
pa ipak, takvo sporadično nabrajanje ne bi dalo oštru kontinuiranu sliku: ja
samog sebe ne mogu shvatiti, ili bar ne u cijelosti, već samo djelomično, u
krhotinama. Na jednoj fotografiji sjedim pored uspravne brončane skulpture koja
izdužena nalikuje ptici, a u jednoj pjesmi u prozi literarnog papirnatog podrijetla
stoji: »Pet ptica. Njihovo se djetinjstvo zvalo: biti stup, bacati sjenu, svakom psu
biti ugodan, biti prebrojen...«
Anna je, pak, bila opsjednuta samo skokovima i okretima, čak i nakon što je
napustila utočište Mary Wigman, prešla k Tatjani Gsovsky, i oprostila se, dakle,
nogama što neprekidno bole od bosonogog izražajnog plesanja, ne bi li se
podvrgla torturi klasičnog baleta.
Kad sam iduće godine - tada više nisam bio u Berlinu - za Höllererov
»Akzente« pisao svoj prvi esej, koji je pod naslovom »Balerina« doveo do ovdje
plakatirana, ondje iza zrcala skrivena izjavljivanja ljubavi, usporedio sam bol i
radost obiju plesnih vrsta i na kraju se zagrijao za Kleistovu marionetu,
Kokoschkinu priglupu lutku u prirodnoj veličini i Schlemmerove trijadične
figurine.
A onda je Anna, nakon vlažne i hladne zime, počela pobolijevati. Idilična
podrumska rupetina u kojoj je za život udvoje ljeto bilo prekratko, naškodila je
njenim bubrezima i mjehuru. Spužva na vanjskom zidu. Sve je mirisalo na
plijesan. Prozor se nije mogao dokraja zatvoriti. Uza sve to, iz peći, čija je dimna
cijev vodila kroz vanjski zid na otvoreno, izlazio je dim.
Ja sam htio da preselimo. Anna je, pak, htjela ostati. A kad smo početkom
pedeset i pete svoj namještaj, koji se sastojao od škrinja, uskog jednostavnog
ormara i dvostrukog madraca ukrcali u unajmljen kombi, nije se mogla odvojiti
od pogleda kroz prozor na šikaru u vrtu, na susjednu vilu-ruševinu, kao ni od
besplatnih zalazaka Sunca; tako se trajno tamo bila ugnijezdila.
Dok su kroz zapadni prozor u prostoriju dopirale ukošene zrake oskudnog
Sunčevog svjetla, ona je svaki put iznova mela podne daske, kako bismo mogli
reći: »Kad smo selili iz Königsallee u Uhlandstrasse, unajmljenu podrumsku
rupu ostavili smo čistu kao suza.«
A onda, a onda? Onda se dogodilo ovo, a nakon toga ono. Ali prije toga, u
studenom pedeset i pete, dok još nismo preselili u centar zapadnog Berlina i
postali urbani, došao je dan moje prve izložbe, o čemu se nešto kasnije moglo
čitati u novinama...
No na taj način zaglibio bih u nabrajanju, a za konačnu bilancu trebalo bi
dovesti u red ono što se prisilom u red dovesti ne može. Uz to, i drugi su pisali o
ovome i onome, pa i o još više toga, navodeći nadnevke i mjesta točnim
redoslijedom, pisali o onome što sam bio, što sam sad i što ću biti kasnije.
Otprilike ovako: »Od 19. listopada do 8. studenog u Galeriji Lutz & Meyer u
Neckarstrasse 36 u Stuttgartu izloženi su crteži i plastike mladog i nadarenog...«
Pa naravno. Tako su se stvari nastavile. Otad nadalje sve je pobrojano i
datirano, stoji otisnuto i poredano u recima, vrednuje se školskim ocjenama.
Moji počeci obećavaju mnogo, moje kazalište je siromašno radnjom, pjesme
skurilne i zaigrane, proza nemilosrdna ili kakva već, kasnije, pak, moje političko
verbalno upletanje postaje preglasno i, kao sažetak, poimence se navode sve
moje životinje: prednosti ranih kokoši, hod kasnog raka, opširno obiteljsko
stablo psa, spašen lumbur i njegova riblja kost, mačka koja drži miša na oku,
štakorica, o kojoj sam snatrio, mukač koji sam postao, i napokon puž koji nas je
sustigao, prestigao i nečujno odmiče...
Kao što je već prorekla čistačica naše Schmargendorfske gazdarice, koja je
dolazila iz istočnog dijela grada kako bi čitala budućnost iz taloga kave: Počeo
sam si stvarati ime. Činilo mi se da su, sukladno davnim pravilima zanata, moje
godine naukovanja završile, a samo godinama lutanja nije se vidio kraj.
Anna i ja napustili smo Berlin u kasno ljeto pedeset i šeste. Moj svadbeni
dar, prijenosni pisaći stroj marke Olivetti, bio je dio prtljage. S malo novca u
džepu, ali što se mene ticalo, iznutra bogat figurama, sada sam u Parizu tražio
neku početnu rečenicu, prinudno dovoljno kratku da probije branu koja zadržava
nagomilan pritisak i pokrene bujicu riječi. Anna je, pak, namjeravala i dalje
patiti pod duhovnim vježbama klasičnog baleta. Kod Madame Nore na Place
Pigalle željela je naučiti kako da izvede čistu piruetu i kako da stoji na vrhovima
prstiju, a da se pritom ne zanjiše.
 U Parizu smo isprva stanovali u Rue Alibert, nedaleko Kanala Saint-Martin,
gdje je sniman jedan od naših omiljenih filmova, »Hotel du Nord« s Arletty i
Louisom Jouvetom. Prodali smo naš berlinski namještaj koji se sastojao od
škrinja, uskog jednostavnog ormara i dvostrukog madraca, pa se s lakom
prtljagom dali u potragu za stanom.
Pariz je bio prazan, što je uobičajeno za kolovoz. Na Kanalu Saint-Martin,
između splavnica i mostova koji su uvijek drukčije zakrivljeni, pronašao sam
jednu klupu, otprilike na istom mjestu gdje je Gustave Flaubert, odmah na
početku romana »Bouvard i Pécuchet«, svog junaka posjeo na klupu, takoreći,
početnom rečenicom.
Potom smo preselili u jedan drugi pariški gradski okrug i stanovali u Rue de
Chatillon, gdje smo kraće vrijeme čuvali atelje jednog švicarskog kipara. Anna
se, dok smo još bili u Berlinu, uz pomoć jedne prijateljice plesačice, prijavila na
natječaj kod Blue Bell Girls, ali njene noge su za taj revijski ples, kojem se u
Parizu toliko dive, bile ili malo prekratke ili nedovoljno duge.
Ispočetka u Parizu nisam mogao pronaći mir, jer smo tražili stan, a ja k tome
i riječi za rečenicu koja će mi otvoriti sva vrata. Ili sam već tada, prekidan
potragom za stanom i riječima, u Olivettija utipkavao svoju himnu »Balerini«?
U svim novinama i pariškim predgrađima bio je prisutan trenutni rat; no za
mene nikako da završi onaj posljednji, koji je započeo u Danzigu, kad je borbom
za Poljsku poštu došao kraj mome djetinjstvu. Ali još uvijek je nedostajala
početna rečenica.
Na kraju nam je Annin otac u Avenue d’Italie kupio jednu dvorišnu
nadogradnju, čije su dvije gornje sobe bile spojene uskim hodnikom, koji je, pak,
graničio s malom kuhinjom i kupaonicom s kadom za sjedenje. Ispod nas
stanovao je jedan radnik sa ženom i djetetom. Svi prozori gledali su na dvorište
okruženo neprijavljenim radionicama.
U ložionici donjeg kata odmah sam si uredio radionicu sa stalkom i kolom, i
rasprostro u Berlinu započete rukopise: peteročinku »Zli kuhari« i nekolicinu
proznih skica, koje unatoč promjeni mjesta boravka, još uvijek nisu znale kojim
smjerom da krenu. Djevojku po imenu Chantal redovito je u stanu ispod nas
tukla radnikova žena, a ja sam zbog tog napisao jednu pjesmu pod naslovom
»Točno na vrijeme«.
Kad sam nedavno u Parizu sa svojom kćeri Helene, koja pokušava ostaviti
dojam kao glumica, pred devetsto germanista, doputovalih iz čitava svijeta,
izvodio naš program »Dječakov čarobni rog« uz glazbu Stephana Meiera, našao
sam vremena za kratak posjet Avenue d’Italie III. Danas dvorište bez radionica
izgleda zgodno, neki nadaren vrtlar posvuda je zasadio biljke. U nekadašnjoj
ložionici još uvijek stoji moj tadašnji stalak, kraj čije sam površine za pisanje -
ne znam koliko često - vjerovao, da sam pronašao početnu rečenicu.
Anna i ja smo u Parizu čuli vijesti iz daleka, da su u Istočnom i Zapadnom
Berlinu, kratko jedan nakon drugog, umrli Gottfried Benn i Bert Brecht i čime
svoje mnogobrojne epigone ostavili kao siročad. Napisao sam jednu pjesmu kao
nekrolog za obojicu.
A za vrijeme dok je u Parizu Alžirski rat slavio svoj odjek plastičnim
bombama, a mi u pariškim kinima gledali sovjetske tenkove na ulicama
Budimpešte, koji su nas podsjetili na tenkove što su pred nekoliko godina zasjeli
na berlinskom Potsdamer Platzu, konačno sam pred vlažnim zidom, u mojoj
radionici, koja je ujedno bila i ložionica za naša dva sobička, pronašao početnu
rečenicu: »Priznajem: ja sam stanar ustanove za njegu i oporavak...«.
U Parizu smo zaboravili Berlin.
U Parizu sam se sprijateljio s Paulom Celanom.
U Parizu sam, nakon što sam pronašao početnu rečenicu, pisao poglavlje za
poglavljem.
U Parizu su se skulpture sušile i osipale s konstrukcije.
U Parizu bi nam uvijek iznova ponestalo novca.
Iz Pariza sam zbog tog morao autostopirati u Zapadnu Njemačku, kako bih
na radijskim postajama u Kölnu, Frankfurtu, Stuttgartu i Saarbrückenu za
gotovinu prodao nekolicinu pjesama noćnim programima, ne bismo li slijedeća
tri mjeseca imali dovoljno novca za svježe sardine na tržnici, ovnova rebarca,
leću, dnevni baget i papir za pisaći stroj.
Ali kako sam u Parizu uspio postati neumoran tvorac riječi?
Sedamdeset i treće godine napisao sam »ogled o osobnoj stvari« pod
naslovom »Pogled unatrag na Limeni bubanj - ili: Autor kao upitan svjedok«. U
njemu se opisuje naš boravak u Parizu, te se postavlja pitanje oko poriva prema
dugotrajnom pisanju romana, na koje se odgovara ovako: »Najpouzdaniji
pokretač vrlo je vjerojatno bilo moje malograđansko podrijetlo, to zasićenošću
lošim zrakom potaknuto, prekidom gimnazijskog obrazovanja — ostao sam na
nižim razredima srednje škole - pojačano megalomansko htijenje da se podigne
nešto neprevidivo.«
Postojali su i drugi porivi, no, istina je: nakon što sam u Parizu pred zidom s
kojeg je tekla voda pronašao početnu rečenicu, nije mi ponestalo riječi. Pisanje
od rana do kasna nije mi padalo teško. Arak za arkom. Riječi i slike su se gurale,
gazile jedne po drugima, jer je toliko toga htjelo biti omirisano, kušano, viđeno,
imenovano. A za vrijeme dok sam u caféima trinaestog okruga i u ložionici
škrabao poglavlje za poglavljem, zatim tipkao u Olivettija i istovremeno
održavao prijateljstvo s Paulom Celanom, koji je o sebi, neizrecivosti u svojim
pjesmama i svojoj patnji znao govoriti samo svečano i dostojanstveno, kao da je
postavljen među svijeće, postali smo, zahvaljujući blizancima, sinovima Franzu i
Raoulu, roditelji, nešto, što ni u Berlinu ni u Parizu nismo naučili biti.
Blizanci su vrištali pojedinačno ili uglas, na što sam ja, njihov otac, nakon
svog tridesetog rođendana, pustio brkove, što je, pak, tijekom godina urodilo
mnoštvom autoportreta, crtanih olovom, u obliku bakropisa, izgriženih u
bakrenim pločama, kao litografije otisnute od solnhofenskog kamena: ja s
brkovima i puževom kućicom u oku, ja nasuprot lumburu; ja s čavlima od lijesa i
mrtvom pticom; ja, kako mi sanja štakor, ja sa šiltericom i mukačem, ja brkat,
skriven iza kaktusa i napokon ja s prepolovljenim lukom i nožem.
U Parizu su brkovi bili uobičajena stvar. U Parizu smo kupili rabljena kolica
i s dovoljno mjesta za naše nejednake blizance. Naši su se malobrojni pariški
prijatelji čudili, jer smo se Anna i ja više nego naglo, kao u nekom kazališnom
komadu bez probe pojavili u ulozi roditelja. A Paul Celan, čiji se jad mogao
ublažiti tek na nekoliko sati, hrabrio me je kad bi rad na rukopisu počeo
zastajkivati zbog dviju cvilidreta i usprkos zidu s kojeg teče voda.
Ubrzo nakon rođenja blizanaca Konrad Adenauer je na saveznim izborima
osvojio apsolutnu većinu, na što se Njemačka, iz pariške perspektive, u cijelosti
zacrnila i unazadila kao kakav recidivan počinitelj.
Za vrijeme stanki u pisanju crtao sam opatice, pri čemu su prednost imale
Vincentinerice, čije su mi krilate kape bile pred očima od smrti moje jadne
majke i u kölnskoj bolnici Sv. Vincenta, a koje sam sada skicirao u pariškom
metrou ili u Luksemburškom vrtu. Tamo u blizini Rilkeova vrtuljka ponekad bi
mi uspjelo Paula Celana izmamiti iz krugova u kojima je samog sebe
doživljavao progonjenim, iz kojih, kako je mislio, nije mogao pobjeći.
U Parizu smo, čim su Franz i Raoul prohodali, kupili drvenu dječju gajbu, a
u kolovozu smo s našim, sad već gotovo jednogodišnjim blizancima otputovali u
Švicarsku, gdje sam s obzirom na tessinske planinske kulise, čiji odraz treperi na
vrućini, svoj Olivetti hranio poglavljima u kojima su se naslage snijega spuštale i
jedna na drugu, a Baltičko more nadaleko ležalo pod ledenim pokrivačem.
Kad smo se vratili u Pariz, Anna je plesala pod paskom stroge Madame
Note, a ja sam za to vrijeme pisao, ali ipak jednim uhom pazio na blizance. S
vremena i na vrijeme doputovao bi prijatelj Höllerer, naškrabao nekoliko
dopisnica ljubičastom tintom, razaslao ih po cijelom svijetu i kupio Anni haljinu
koju smo nazvali Höllerova haljina.
Iz Pariza sam u proljeće pedeset i osme preko Varšave otputovao u Gdanjsk i
tamo tražio tragove svog izgubljenog grada. Sjedio sam u Gradskoj knjižnici
koja je ostala neoštećena i vidio sebe kao četrnaestogodišnjaka kako sjedim u
njoj.
Stalno sam nešto pronalazio, pa tako i svoju kašupsku pratetu Annu, kojoj
sam, postavši u međuvremenu stranac i odrastao, morao pokazati putovnicu.
Kod nje je mirisalo na kiselo mlijeko i sušene gljive. Kod nje sam se prisjetio
više stvari, nego što sam ih mogao obuhvatiti u jednoj knjizi.
S putovanja u Poljsku donio sam, dakle, u Pariz čitave zalihe otkrića:
pjenušavi prašak za pripremu napitka, buku o Velikom petku i stalci za prašenje
tepiha, put bijega poštara što dostavlja novce, koji je preživio bitku za Poljsku
poštu, odlaske u školu i iz nje, godišta časopisa koje je pohranila Gradska
knjižnica, kinoprograme iz jeseni trideset i devete. K tome, još i šaputanje u
ispovjedaonicama, natpise nadgrobnim spomenicima, miris Baltičkog mora i
komadićke jantara, koji se mogu pronaći duž morskog žala između Brösena i
Glettkaua.
Na taj način sve se pretvorilo u riječ i time zadržalo svježinu, jer je u Parizu
bilo pohranjeno kao pod staklenim zvonom. Tako sam se iscrpio, a ipak nisam
bio sasvim ispražnjen, pisao sam, doduše, još svojeručno, ali sam u
međuvremenu postao samo još alatka koja sluša svoje likove, naročito jednog,
koji se — ne znam zašto - zvao Oskar. Uopće, znam reći tek vrlo malo toga, pita
li me se kako je nešto nastajalo i nastaje; osim kad bih morao lagati...
Kada sam u listopadu iste godine iz Pariza preko Münchena putovao u jedno
bavarsko ili švapsko mjesto po imenu Grossholzleute, kako bih tamo pred
okupljenom Grupom 47 čitao poglavlja »Široka suknja« i »Fortuna Nord«,
autoru jednog približno završenog romana dodijeljena je nagrada Grupe:
prikupljeno je četiri tisuće i pet stotina maraka, koje su spontano darovali
nakladnici: moja prva velika svota, koja mi je pomogla da sve u miru još jednom
utipkam u Olivettija, takoreći u čisto.
Novac od nagrade također nam je priskrbio lijepo oblikovan gramofon tvrtke
Braun, koji smo nazvali »Snjeguljičin lijes«. Kupio sam ga u Münchenu nakon
jednog čitanja na radiju i dovezao u Pariz, a na njemu bismo svako malo slušali
»Proljetnu žrtvu« Igora Stravinskog i Bartókovog »Modrobradog«. Više nismo
bili siromašni i mogli smo si priuštiti teleća jetra i gramofonske ploče.
U Parizu smo Anna i ja plesali otvoreno, tijesno pripijeni jedno uz drugo. U
Parizu smo bili sretni i nismo slutili koliko dugo će to potrajati. U Parizu je na
vlast došao De Gaulle, a ja sam se naučio bojati nasilnih pendreka francuske
policije. U Parizu sam kao promatrač postajao sve više političan. U Parizu, pred
zidom s kojeg teče voda, u moja se pluća uglavilo mnoštvo tuberkuloma, koje
sam tek u Berlinu uspio izliječiti. U Parizu su mi blizanci na Avenue d’Italie
pobjegli u različitim smjerovima, tako da nisam znao za kojim bih prvo potrčao.
U Parizu nije bilo pomoći Paulu Celanu. U Parizu uskoro više nismo mogli
ostati.
Kad je potom na jesen pedeset i devete roman »Limeni bubanj« objavljen u
prvom izdanju, Anna i ja smo iz Pariza otputovali na Frankfurtski sajam knjiga,
gdje smo plesali do jutra.
Kad smo pak sljedeće godine ostavili Pariz za sobom i ponovno se, sada kao
obitelj, u Berlinu nastanili u jednoj poluruševini, odmah sam u Karlbaderstrasse,
gdje mi je od pet soba pripala jedna, počeo ponovno crtati i pisati, jer sam sa
Olivettijem, svojim svadbenim darom, već iz Pariza uzeo nov zalet...
Otad sam tako živio stranicu po stranicu i od knjige do knjige. Pritom sam
iznutra ostao bogat figurama. Ali da bih o tom pričao, nedostaje mi luka i volje.
Apologija jednom priznanju

Kada je objavljen Limeni bubanj, Günter Grass imao je trideset dvije godine,
studirao je kiparstvo, bavio se grafikom, ali se izdržavao radeći teške fizičke
poslove. Bio je socijalni autsajder, doseljenik u Berlinu, koji je poput milijuna
Nijemaca nakon rata ostao bez prava na zavičaj. Tipična njemačka sudbina: s
jedne strane sjećanje na vlastitu odgovornost (ili krivnju - u Jaspersovom
značenju te riječi) bilo je imperativno u procesu denacifikacije društva i svakoga
pojedinca, a s druge strane je tolikim ljudima bilo zabranjeno sjećati se svojih
zavičaja koji su ostali u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj,
Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji... Bilo je nemoguće istovremeno prolaziti kroz
katarzu i žaliti za napuštenim zavičajem. Pravo na domotužje Nijemcima će
ostati uskraćeno sve do pada Berlinskoga zida. Istina, Grass će doživjeti i taj
cinizam sudbine da bude proglašen za počasnoga građanina rodnoga Danziga
(Gdanjska).
U Limenom bubnju Grass je ispričao priču koju će srednjoškolski nastavnici i
kritičari rado tumačiti kao alegoriju. Dječak Oskar Matzerath navršio je tri
godine kada je odlučio da više ne raste. I nije rastao u vrijeme kada su
centrumaši uz asistiranje ostarjelog maršala Hindenburga Njemačku predali
Hitleru, niti je rastao u vrijeme nacističkih zločina, njemačkoga ratnog uspona i
pada. Ostao je trogodišnjak, i larmao je uz svoj limeni bubanj i kada su, u eri
poslijeratnog oporavka, bivši tihi susjedi i simpatizeri nacizma nastojali
zaboraviti na svoju krivnju. Oskar Matzerath bio je tu da Nijemce podsjeća u šta
su to odrasli. Nije to bila nikakva alegorija, kako su nas učili nastavnici na
satovima školske lektire, nego je Grass u roman pretočio svoju najveću
mladenačku čežnju. Oskar je bio Günterov vršnjak, a on je pod svaku cijenu, pa i
po cijenu društvenoga prezira, svoj život želio vremeplovom vratiti na uzrast
trogodišnjaka, i u tom času prestati rasti. Veliki pisci umiju oko svoje privatne
frustracije, čežnje, sumnje ili nade, čak i ako se ona čini posve blesavom,
ispričati veliku priču. Limeni bubanj veliki je njemački roman, najvažnija
književna i društvena prekretnica, nakon Buddenbrookovih, a Günter Grass je u
drugoj polovici stoljeća značio ono što je Thomas Mann značio u prvoj polovici.
Obojica su bili njemački iskupitelji, i njihov značaj neusporedivo je veći od
značaja koji mogu imati pojedini književnici, pa i sama književnost. Naročito u
malim narodima, koji pojam povijesnoga iskupljenja na tumačenje prepuštaju
lokalnim biskupima i seoskim župnicima. Srećom po Europu (a možda i po
književnost), Nijemci su veliki narod.
Ovih dana je, čini mi se, Günter Grass do kraja razotkrio zašto je, ako ovo
tumačenje previše ne zalazi u ljudsku intimu, nakon Drugoga svjetskog rata
poželio uskočiti u vremeplov i konačni pad vajmarske Njemačke dočekati kao
Oskar Marzerath. Priznao je, naime, ono o čemu ćemo čitati u njegovoj
autobiografiji, da se 1944, još uvijek kao šesnaestogodišnjak, pred sam pad
Trećega Reicha, htio prijaviti u podmorničku jedinicu, ali kako više nisu primali
podmorničare završio je kao dobrovoljac u SS trupama. Premda do kraja rata
nije ispalio ni metka, činjenica je, koja ga cijeli život muči, da je pripadao
zločinačkoj organizaciji, i da joj je svjesno pristupio. Premda u ratu nije ispalio
metka, Günter Grass mir nije dočekao kao nevin čovjek. Poput svih članova SS-
a, bio je kriv, a njegova je krivnja trebala biti odvagnuta pred sudom. Ne bi
završio u zatvoru, ali bio bi stigmatiziran. Činjenica što je Günter Grass izbjegao
svoju stigmu kod dijela njemačke javnosti ovih je dana izazvala ozbiljnu
nervozu. Traže da mu se oduzme Nobelova nagrada.
Ljudi su prvih dana po priznanju bili zgroženi, ponavljali su da je priznanje
velikog pisca došlo prekasno. Ali kada je zapravo bilo na vrijeme? Da je Günter
Grass svoje sudjelovanje u SS-u javno predočavao u vrijeme kada je s drugim
nobelovcem, Heinrichom Bellom, osnivao Grupu 47, njegovo priznanje niti bi
izazvalo šok, niti bi ikome, osim sudu, išta značilo. Tih ranih poslijeratnih
godina Njemačka je bila nesvjesna svoje krivnje i više povrijeđena ponašanjem
britanskih, američkih i sovjetskih saveznika u posljednjim mjesecima pred
Hitlerov pad, nego što bi ikome bilo odiozno to što je neki književno nadareni
mladić bio esesovac. Da je, pak, svoje ratne grijehe objavio nakon što je s
Limenim bubnjem postao slavan, dakle ranih šezdesetih, kada je u Njemačkoj, ali
uglavnom samo na ljevici, počelo probijati saznanje o veličini i zastrašujućem
sadržaju njemačke krivnje, tada Grassova objava opet ne bi značila ništa, osim,
paradoksalno, distanciranja od vlastite, lijeve političke pripadnosti.
Saznanje o nacističkoj pogubi, kao i o potrebi kolektivnog i osobnog
suočenja s prošlošću, prodiralo je sporo i trebala su proći desetljeća prije nego
što je i posljednji razumni Nijemac shvatio razmjere zla počinjenog u njegovo
ime. Medu najzaslužnijima za suočenje s moralnim i civilizacijskim
konzekvencama vlastite prošlosti bio je upravo Günter Grass. Nijedan političar,
osim možda Willyja Brandta, u tome se ne može mjeriti s Grassom, što je, opet,
prirodno, jer su Nijemci i u tom smislu kulturna nacija, premda to nipošto ne
znači da su pojedinačno manje budale od nas ostalih. No, samo je kod Nijemaca
bio moguć i taj paradoks da upravo Grass pola svoga života pripremao situaciju
u kojoj će njegovo priznanje esesovske prošlosti zvučati tako strašno i moralno
nepodnošljivo. Da nije bilo njega i njegovih drugova, uglavnom književnika i
drugih kulturnjaka, nečija bi esesovska adolescencija bila posve neprozirna i
nevažna stvar. Recimo, kao što je neprozirno i nevažno to kada se netko hvali
svojim ustašlukom, ili kada, kao akademik Jelčić, ističe književnu genijalnost
poglavnika Pavelića. Günter Grass pripremao je desetljećima svoje stratište i bio
je u tome silno temeljit.
Je li taj čovjek danas moralna vertikala kakvom se činio do prije nekoliko
dana? Premda na ovakva pitanja treba krajnje oprezno odgovarati, ja vjerujem da
jest! Isticanje najosobnije zamjenice u ovakvoj je tvrdnji nužno, jer iza nje ne
stoji objektivni sud. Moralna vertikala vazda je subjektivni doživljaj onih kojima
se tako vertikalnom ukazala. Otkrivajući svoju esesovsku prošlost, Günter Grass
zapravo je do posljednje konsekvence doveo priču iz Limenog bubnja, ili možda
razlog zbog kojega je ta priča napisana. Limeni bubanj je ustvari priznavanje
krivnje, i konstatacija da je sav moralni integritet društva ostao na jednom
svjesno retardiranom trogodišnjaku. Takav zaključak valja potvrditi i životom, a
ne samo književnošću. Nikada nitko ne bi razotkrio esesovsku prošlost Güntera
Grassa da on sam to nije učinio.
Pisac će sljedeće godine navršiti osamdesetu pa njegovo priznanje ne može
imati nikakvu praktičnu svrhu. Grass je ateist, radikalni i nepokajani, i posve je
sigurno da nije progovorio da bi zatražio finalni oprost grijeha. Njegovi razlozi
su načelne prirode, kao i uvijek kada bi reagirao na društvene teme. Premda
javno otkriva koliko ga boli način na koji ga po priznanju čereče, čini se da je,
ipak, u svakome trenutku svjestan svoje veličine. To je još jedna važna sličnost s
Thomasom Mannom, kako u književnome, tako i u životnom smislu. Mann je
bio svjestan svoje veličine i onda kada je cijelu Njemačku imao protiv sebe.
Njemačka je tada bila sramota Thomasa Manna, a on je bio veći od nje. Danas je
svoju sramotu Günter Grass iznio pred cijelu Njemačku. Prethodno je s nje
skinuo sramotu i učinio je tako velikom. Eto, to je, čini mi se, bit priče o
esesovskoj prošlosti jednoga pisca usred jedne velike kulture. Ali možemo li i mi
Hrvati išta od toga primiti kao poučak? Sumnjam. Jer ako je suditi po novinama,
a novine su još uvijek najbolji svjedoci vremena, ono što je njemačkoj kulturi
moralna vertikala Güntera Grassa, to su hrvatskoj kulturi gaćice Jelene Rozge.
Kolovoza 2006.
Miljenko Jergović