POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA

Definicija: Sustav pravnih pravila kojima se uređuju odnosi između subjekata međunarodnog prava.
SUSTAV PRAVNIH PRAVILA pretpostavlja da ono u svojoj ukupnosti nema praznina. Ipak, praznine u rijetkim
slučajevima postoje, kao što je to slučaj s pravilima o razgraničenju gospodaarskog i epikontinentalnog
pojasa u pravu mora između susjednih država. Odgovarajući propisi iz Konvencije o pravu mora iz 1982.
upućuju stranke da to razgraničenje urede sporazumno na temelju međunarodnog prava “radi postizanja
pravičnog rješenja”.
NA PRAVNI NAČIN uređuje odnose među svojim subjektima – za razliku od pukog običaja, različitih pravila
kurtoazije ili pravila nastala tradicijom koje nemaju pravni značaj (povreda takvih pravila ne povlači
odgovornost prema međunarodnom pravu). Pravila učtivosti mogu se s vremenom transformirati u
obvezatna pravna pravila i obratno.
Pojam SUBJEKTA MEĐUNARODNOG PRAVA kroz povijest bi je podložan promjenama– danas su to nosioci
prava i obveza:
– neovisne (suverene) države
– “međuvladine” međunarodne organizacije osnovane od država
– priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost (PRIVREMENI SUBJEKTI
međunarodnog prava s ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću)
Sposobnost subjekta međunarodnog prava je da može samostalno isticati svoje zahtjeve prema drugim
subjektima, sklapati međunarodne ugovore i druge poslove te samostalno snositi odgovornost za
međunarodno protupravna djela.

Međunarodno javno pravo i međunarodno privatno pravo dvije su različite grane prava. Međunarodno
privatno pravo unutrašnje je državno pravo koje uređuje pitanja granica pravnih sustava u prostoru.

Međunarodno pravo uvelike se razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država:

– subjekti unutarnjeg prava su čovjek pojedinac i pravne osobe, a subjekti međunarodnog prava su
suverene države i međuvladine organizacije
– glavni izvori unutarnjeg prava su Ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi središnja državna vlast,
a glavni izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća pravna načela i neke vrste jednostranih
akata država
– unutarnje pravo je pretežito pravo subordinacije, jer su njegovi subjekti podčinjeni pravu koje
propisuje državna vlast, a međunarodno pravo je pravo koordinacije, jer se ono stvara, mijenja i
primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu uglavnom podčinjeni svojom
voljom
– za razliku od unutarnjeg prava, međunarodno pravo nema centraliziranih organa za osiguranje i
izvršenje njegovih pravila. Ne poznaje ni sudske organe koji su nadležni za sve njegove subjekte

1
Država žrtva oružanog napada ima pravo na samoobranu, a to je najvažniji izuzetak pravila koje zabranjuje
prijetnju ili upotrebu oružane sile.

PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA

Da bi razumjeli narav i izvore međunarodnog prava, valja navesti najznačajnije podjele međunarodnih
pravnih pravila. U međunarodnom pravnom poretku ne postoji hijerarhija normi i pravnih akata kao u
unutrašnjem pravu država. Ipak sva pravila tog prava nisu od istog značaja, niti imaju jednaku prostornu
važnost.
1. Podjela s obzirom na prostornu važnost: pravila općeg i partikularnog (posebnog) međunarodnog
prava.
Pravila općeg međunarodnog prava primjenjuju se u čitavoj međunarodnoj zajednici država, dakle
domašaj njihove primjene nije porstorno ograničen.
Pravila posebnog međunarodnog prava su ona čiji je domašaj primjene ograničen na poseban krug
država i drugih subjekata, uvijek je to uži krug od međunarodne zajednice.

2. Podjela s obzirom na domašaj važnosti pojedinih pravila međunarodnog prava. Dijele se na

apsolutno obvezujuća (JUS COGENS) te na dispozitivna (JUS DISPOZITIVUM).
Jus cogens su obvezujuća pravila kod kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje, bilo koje drugo
pravilo koje je u suprotnosti sa imperativnim pravilom ništavo je. Jus cogens pravila su pravila koja
nalažu poštivanje temeljnih ljudskih prava (pravila koja zabranjuju genocid, ropstvo, načelo zabrane
diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi, pravo na slobodu, pravedno suđenje, čovječno postzpanje
sa uhićenim osobama,..).
Za razliku od njih, jus dispozitivum pravila se mogu mijenjati i dokidati novim zajedničkim
sporazumom (mnoga opća pravila diplomatskog i konzularnog prava, pravila o sukcesiji država glede
državne imovine,..)

3. Podjela s obzirom na oblik (formu) u kojem se očituju: pravila u pisanom obliku i pravila koja nisu u
pisanom obliku. Pravila koja nisu u pisanom obliku mogu biti običajna pravila, ugovori sklopljeni u
usmenom obliku, ali se i ona uglavnom potvrđuju nekim pisanim aktom. U ratu je moguće sklapati
ugovore i znacima.

ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEG PRAVA

Postoje dva shvaćanja pitanja odnosa unutarnjeg i međunarodnog prava: dualističko i monističko.
Prema dualističkom shvaćanju, međunarodno i unutarnje pravo dva su odvojena, ali ravnopravna i
međusobno neovisna pravna poretka. Ukoliko se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan
međunarodnom zakonu, onda će se taj zakon i primjenjivati (ali to ne isključuje odgovornost te države kao
subjekta međunarodnog prava zbog kršenja njene međunarodne obveze). Prema tome, međunarodna

2
pravila moraju se prethodno transformirati u zakone i druge akte i ona tada obvezuju državne organe samo
po toj osnovi.
Prema monističkom shvaćanju, međunarodno i unutarnje pravo su dijelovi jedinstvenog pravnog poretka
koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutarnjeg prava neke države i međunarodnog prava.
Propisi međunarodnog prava utječu na propise unutarnjeg i obratno. Pristaše ovog shvaćanja sukobljavaju
se glede pitanja temelji li se međunarodno pravo na unutarnjem (primat unutarnjeg prava) ili obratno
( primat međunardonog prava ).

IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

Izvori međunarodnog prava su izvori prava i obveze za stranke nekog akta. Znači ugovor je izvor uzajamnih
prava i obveza njegovih stranaka, jednostrani akt je izvor obveza koje je neka država njime jednostrano
preuzela ili prava koja je njime stekla.

Glavni izvori međunarodnog prava su:

– OBIČAJ
– OPĆA NAČELA PRAVA- općenitije naravi i neodređenijeg sadržaja od običajnih pravila i ugovora u
pismenom obliku
– UGOVORI
– NEKI JEDNOSTRANI AKTI DRŽAVA

U pomoćne izvore međunarodnog prava spadaju sudska praksa i znanost (doktrina). Pomoćni izvori se ne
primjenjuju već služe iznalaženju glavnih izvora.

1. OPĆA NAČELA PRAVA

Pravna načela najopćenitije naravi koja su zajednička svim pravnim porecima i svim vrstama prava. Bez tih
načela ne bi bio moguć pravni poredak. Načela:

– Načelo PACTA SUNT SERVANDA – ugovori se trebaju poštivati - Svaki međunarodni ugovor koji je na
snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri – slobodno preuzete ugovorne obveze
moraju se u dobroj vjeri izvršavati
– Načelo DOBRE VJERE (BONA FIDES) – odnosi se na izvršavanje ugovornih obveza, izvršavanje
pravomoćnih sudskih presuda, tumačenje pravnih propisa,..
– Načelo SVAKO PROTUPRAVNO DJELO POVLAČI ODGOVORNOST PO PRAVU I DUŽNOST
POČINITELJA DA NAKNADI POČINJENU ŠTETU (protupravnost djela isključuju: samoobrana-
dopuštena je uporaba i fizičke sile, PROTUMJERE (DOPUŠTENE REPRESALIJE) kao odgovor na
protupavni čin druge strane, VIŠA SILA, NESREĆA, STANJE NUŽDE )

3
 – Načelo da UGOVOR NE STVARA NI OBVEZE NI PRAVA ZA TRĆE DRŽAVE BEZ NJIHOVA PRISTANKA
– Načelo AKO JEDNA STRANKA UGOVORA PRESTANE IZVRŠAVATI NEKI UGOVOR, DRUGE STRANKE
IMAJU PRAVO SUSPENDIRATI NJEGOVO IZVRŠENJE I DOKONČATI GA U ODNOSU NA DRŽAVU
KRŠITELJICU
– Načela koja PONIŠTAVAJU PRISTANAK DAN NA UGOVORNU OBVEZU (MANE PRI OČITOVANJU
VOLJE: bludnja, prevara, korupcija pregovarača, prisila nad pregovaračem, ..)
– Načelo da se NIKOME NE MOŽE OSPRAVATI SVOJE VLASTITO PONAŠANJE
– Načelo da NITKO NE MOŽE NA DRUGOGA PRENIJETI VIŠE PRAVA NEGO ŠTO IH SAM IMA
– Načelo ZASTARE
– Načelo o ZABRANI BOGAĆENJA BEZ PRAVNE OSNOVE
– Načelo o DUŽNOSTI POŠTOVANJA STEČENIH PRIVATNIH PRAVA
– Načelo NEOVISNOSTI I NEPRISTRANOSTI SUDBENOG TIJELA
– Načelo RAVNOPRAVNOSTI I OBOSTRANOG SASLUŠANJA STRANAKA
– LITISPENDENCIJA – o istoj stvari ne može se voditi postupak istodobno pred dva sudska tijela
– KONAČNA PRESUDA MORA SE U DOBROJ VJERI IZVRŠITI I O PRESUĐENOJ SE STVARI NE MOŽE
VODITI NOVA PARNICA
– PRESUDA MORA BITI OBRAZLOŽENA
Ako bi se neko sudbeno tijelo očito ogriješilo o neko od tih općih načela postupka, to mi moglo imati za
posljedicu ništavost izrečene presude.
U međunarodnom pravu ova su načela potvrđena u konvencijama o kodifikaciji, poput BEČKE KONVENCIJE
O PRAVU UGOVORA IZ 1969., te statutima i poslovnicima stalnih sudskih tijela poput Međunarodnog suda
u Haagu.

2. OBIČAJI U MEĐUNARODNOM PRAVU

Najstariji izvor prava. Za razliku od općih načela prava koja su zajednička svim pravnim porecima,
međunarodna običajna pravila specifična su samo za međunarodno pravo.
Nastaju u praksi država i drugih subjekata međunarodnog prava, a svrha im je pravno uređenje konkretnih
međunarodnih odnosa.

Dva elementa bitna za nastanak običajnog pravnog pravila:

– materijalni i objektivni element, tj.opća praksa
– subjektivni i psihološki element, tj.svijest o obvezi takvog ponašanja
PRAKSA ili ponavljano vršenje. Osim toga što je stalna, ta praksa treba biti jednoobrazna (istovjetna) i
kontinuirana.
OPINIO JURIS – praksa subjekata međunarodnog prava može biti stalna, jednoobrazna i kontinuirana, ali da
nikad ne preraste u običajno pravno pravilo. Važni su i motivi u vršenju određene prakse. Znači važno je

4
postojanje svijesti o obvezi takvog ponašanja, jer slijedi sankcija ako se tako ne ponašamo.
Običajno pravo valja razlikovati od pukog običaja. Običajno pravo nastaje ponavljanim vršenjem kroz duže
vrijeme, koje prati pravna svijest. Dakle, uvijek je potrebna svijest o tome da je određeno ponašanje u
skladu s pravilima međunarodnog prava.

3. UGOVOR KAO IZVOR MEĐUNARODNOG PRAVA

PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA
Među svim izvorima međunarodnog prava ugovor ima nesumnjivih prednosti:
Budući da se najveći broj ugovora sklapa u pismenom obliku, njihove stranke mogu na precizan način izraziti
svoje međusobne odnose.
Neki oblici međunarodne suradnje mogu se urediti samo pisanim ugovornim pravilima: prilikom osnivanja
nove međunarodne organizacije, ugovori o trgovini, o ograničenju naoružanja,..
Najveći broj ugovora sklapa se u pisanom obliku, stoga pravne obveze iz tih ugovora nije potrebno posebno
dokazivati, jer o njima postoji pisani akt. Ipak, može doći do sporova o tumačenju.
Pravo međunarodnih ugovora grana je općeg međunarodnog prava koja propisuje pravila o sklapanju
ugovora, njihovu stupanju na snagu, o rezervama na ugovore, primjeni, tumačenju, izmjenama, ništavosti i
prestanku ugovora. Ta pravila kodificirana su u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora iz 1969.
Međunarodnim ugovorima subjekti međunarodnog prava uređuju međusobne odnose.

POJAM I VRSTE UGOVORA

Međunarodni ugovor je svaki sporazum sklopljen između dvaju ili više subjekata međunarodnog prava, koji
je uređen međunarodnim pravom, bez obzira na njegov naziv (ugovor, konvencija, protokol, pakt, akt,
sporazum, povelja, memorandum, statut,..).
Da bi ugovor mogao ostvarivati namjeravani pravni učinak po međunarodnom pravu, potrebno je da se
ispune sljedeći uvjeti:
1. Sve stranke ugovora moraju biti subjekti međunarodnog prava

2. Predmet ugovora ne smije biti pravno nedopustiv, a pravno nedopustiv je onaj ugovor:
- kojeg je materijalno nemoguće izvršiti ili
- koji je u sukobu sa nekom imperativnom normom općeg međunarodnog prava (jus cogens)

3. Izražena volja stranaka u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Stoga su ništavi ugovori u
kojima postoje mane pri očitovanju volje neke od stranaka

4. Opće međunarodno pravo ne propisuje nikakav određeni oblik ugovora, iako se najveći broj sklapa u
pisanom obliku
Svi ugovori na snazi jednako obvezuju sve njihove stranke. U načelu ne postoji hijerarhija između ugovora

5
kao hijerarhija pravnih normi i pravnih akata u unutarnjem pravu. Djelomični izuzetak od toga je Povelja UN-
a.
Podjela ugovora, vrste:

1.) Podjela s obzirom na formu u kojoj su sklopljeni. Osim pismeno, ugovori mogu biti sklopljeni u
usmenom obliku, dok se u oružanim sukobima ugovori mogu sklapati i znacima i svi oni jednako
obvezuju njihove stranke. Danas su rijetki ugovori koji nisu u pisanom obliku i najčešće se o njima
sastavlja zapisnik

2.) Podjela s obzirom na broj ugovornih stranaka:

- dvostrani – između dvije stranke
- mnogostrani – više stranaka i kasnije im mogu pristupiti i druge države
- višestrani – više stranaka, njihov broj ne može se proširiti

3.) Ugovor-zakon i ugovor-pogodba:

- UGOVOR ZAKON – Volja ugovornih stranaka jedinstvena je i usmjerena prema istom cilju. Takvim
ugovorima sve njegove stranke preuzimaju iste pravne obveze
- UGOVOR POGODBA – Volja njegovih stranaka različitog je sadržaja, ali usmjerena prema istom
cilju i uzajamno se nadopunjuju (npr,kupoprodaja)

4.) Ugovori-ustavi međunarodnih organizacija- Ovi ugovori imaju dvije različite funkcije. Za države
njihove stranke oni nisu bitno različiti od ostalih ugovora. Međutim, ugovorom te vrste rađa se novi
subjekt međunarodnog prava. Za sve organe te organizacije i za samu organizaciju on je od
temeljnog tj. Ustavnog značenja.

5.) Politički sporazumi (gentlemen's agreements)- Nije ugovor nego sporazum između bilo kojih
organa država koji ga smatraju obveznim po međunarodnom pravu, ali ga namjeravaju izvršiti pa ga
doista i izvršuju.
- Sporazum posebne vrste koje države sklapaju s namjerom da se obvežu samo moralno ili politički,
ali da one tim putem ne preuzmu nikakve pravne obveze

SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA

1. Sve suverene države subjekti su međunarodnog prava, te one imaju neograničenu sposobnost
sklapanja svih vrsta ugovora
2. Federalne jedinice imaju sposobnost sklapanja ugovora, ako se na tu sposobnost pristaje u
saveznom ustavu i u njemu propisanim granicama
3. Država Vatikanskog Grada ima sposobnost sklapanja međunarodnih ugovora, budući da je priznata

6
 kao poseban subjekt međunarodnog prava
4. Međuvladine organizacije- imaju ograničenu sposobnost sklapanja ugovora. Ravnaju se načelom
specijalnosti, tj. Države koje su ih osnovale daju im određene ovlasti čije su granice određene
funkcijom zajedničkih interesa. Stoga je i ugovorna sposobnost organizacije UN-a ograničenija od
sposobnosti sklapanja ugovora bilo koje njene države članice

5. Ustanici u nekom oružanom sukobu – za razliku od država i međuvladinih organizacija, oni ne

uživaju objektivnu međunarodnu sposobnost erga omnes. Oni su po naravi privremene i prijelazne
cijeline, bore se za državnost na dijelu područja neke države ili za vlast na području čitave države.
Ako pobijede tada stvaraju novu državu ili novu vladu. A ko budu poraženi, oni nestaju. Ograničenu
poslovnu sposobnost (svojstvo subjekta međunarodnog prava) i ograničenu sposobnost sklapanja
ugovora, ustanici stječu tek aktom priznanja i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala.

POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA

1. POJEDNOSTAVLJENI POSTUPAK – Sastoji se u razmjeni isprava (pisama, nota) i tada se ugovor
sastoji od dvije ili više povezanih isprava. Međutim, iz razmjenjenih pisama mora nedvojbeno
proizaći volja svih stranaka da sklope ugovor na taj način.
2. SLOŽENI POSTUPAK:
a) PREGOVORI, uključujući usvajanje i ovjeravanje texta ugovora
b) DAVANJE PRISTANKA STRANAKA DA BUDU VEZANE UGOVOROM (ratifikacijom, pristupanjem,
potpisom, razmjenom pisama koja čine ugovor
c) RAZMJENA ILI POLAGANJE ISPRAVA O RATIFIKACIJI
d) REGISTRACIJA UGOVORA KOD GLAVNOG TAJNIKA UN-a I NJEGOVO OBJAVLJIVANJE

PREGOVORI I USVAJANJE TEXTA UGOVORA

Pregovore, usvajanje i ovjeravanje texta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. Predstavnici država
iskazuju se s punomoći koje je izdalo nadležno tijelo. Punomoć nije potrebna državnom glavaru, šefu vlade i
ministru vanjskih poslova. Šef diplomatske misije ne treba punomoć za pregovore i usvajanje texta ugovora
sa državom u kojoj je akreditiran.
Bez pravnog učinka je neki akt koji u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena osoba, osim ako ga
država naknadno ne potvrdi.
Pregovori se mogu vositi na različite načine: pismenim putem, putem redovitih diplomatskih kanala, na
sastanku posebno opunomoćenih predstavika, u okviru neke međuvladine organizacije,..
Po trajanju pregovori mogu biti kratki ali i vrlo dugotrajni, osobito ako stručno tijelo prethodno ne pripremi
nacrt ugovora. (Tako je Treća konferencija UN-a o pravu mora, zbog nepripremljenosti trajala 9 godina).
Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio potreban je u pravilu pristanak svih država sudionica pregovora. No
kada se pregovori vode između velikog broja država, Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. predviđa da

7
se u tim slučajevima text ugovora usvaja 2/3 većinom država koje glasuju i koje su nazočne.
Ovjeravanje (autentifikacija) texta obavlja se nakon što je ugovor usvojen. Ovjeravanjem pregovarači
ustanovljuju i posvjedočuju da je text ugovora vjerodostojan i konačan.
Nakon što se neki tekst usvoji i ovjeri, on prestaje biti nacrtom ugovora i postaje ugovor koji još nije stupio
na snagu.

PRISTANAK DRŽAVA DA BUDU VEZANE UGOVOROM

Takav pristanak može se dati ratifikacijom, prihvatom ili odobrenjem ugovora, njegovim potpisivanjem,
razmjenom isprava koje čine ugovor, priswtupom ugovoru ili na drugi ugovoreni način.

UGOVOR STUPA NA SNAGU na način i na dan koji su utvrđeni njegovim odredbama ili sporazumno između
država pregovarateljica. U nedostatku odredbe ili sporazuma, ugovor stupa na snagu čim sve države
pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovorom.

REZERVE NA UGOVORE
Rezerva, ograda, priuzdržaj – jednostrana izjava, kojom država želi u odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti
učinak nekih odredaba ugovora. Rezerva se može očitovati pri potpisivanju ugovora, pri njegovoj ratifikaciji
ili pri pristupanju ugovoru.
U pravilu, rezervu moraju dopustiti sve ostale stranke ugovora. Ne može se uložiti rezerva na ugovor koji je
izričito zabranjuje.
U slučajevima kada je rezerva dopuštena ili prihvaćena, ona uvijek mijenja ugovorni odnos prema ostalim
strankama ugovora na temelju uzajamnosti (reciprociteta).
Rezerva se može u svakom trenutku povući i za to, u pravilu, nije potreban pristanak ostalih stranaka
ugovora koje su prethodno na nju pristale.
Rezerva, izričit prihvat rezerve i prigovor na rezervu moraju se sastaviti u pisanom obliku i notificirati
državama ugovornicama te ostalim državama koje imaju pravo postati strankama ugovora.

TUMAČENJE UGOVORA
Tri temeljne metode tumačenja ugovora:
1. SUBJEKTIVNA METODA- najstarija metoda. Polazi od prvobitne namjere država pregovateljica. S
nepovjerenjem se odnosi prema tekstu ugovora, jer polazi od toga da riječi nemaju značenje osim
ako izražavaju namjeru stranaka kao najbitniji element ugovora
2. TEKSTUALNA METODA – uzima sav tekst ugovora kao najpouzdaniji dokaz prvobitne namjere
ugovornica, kojeg pri tumačenju treba iskorisitit koliko je to moguće. Tek ako je tekst ugovora
nejasan, dvosmislen, dopušteno je služiti se drugim metodama
3. FUNKCIONALNA (TELEOLOŠKA) METODA – Ne osvrće se ni na prvobitnu namjeru, a ponekad ni na
tekst ugovora. Ugovor se tumači s obzirom na njegov predmet i svrhu u vremenu kad se vrši

8
 tumačenje. Predmet i svrha ugovora mogu se protekom vremena izmijeniti

Često se stranke ugovora ne slažu o sadržaju ugovornih odredbi i obveza koje iz njih proistječu. Stranke
različito shvaćaju značanje pojedinih odredbi, riječi, rečenica. Zadatak je tumačenja da se pronađe pravi
smisao ugovora kako bi se on što vjernije izvršio.
Ugovor treba tumačiti u dobroj vjeri.
Ne smije se uzeti tumačenje po kojem bi se nekoj odredbi oduzeo svaki učinak.
Tumačenje uvijek mora ostati u granicama teksta i konteksta ugovora.
Z atumačenje nekih ugovora može dobro poslužiti i praksa tj.način kako su stranke stvarno primjenjivale
ugovor.
Iako se tekstualna metoda drži temeljnom pri tumačenju svih vrsta ugovora, ako ona ne dovede do rezultata
valja pribjeći drugim metodama.
Subjektivna metoda svojstvena je ugovorima-pogodbama. Nema bikakve vrijednosti pri tumačenuu
ugovora-ustava međunarodnih organizacija.
Najveću slobodu u tumačenju imaju same stranke, kada zajednički tumače vlastiti ugovor. One obavljaju
tzv.autentično tumačenje. Uvjet za autentično tumačenje ugovora jest jednoglasnost svih njegovih stranaka.

POŠTIVANJE I PRIMJENA UGOVORA

Obvezatna snaga svih ugovora počiva na načelu PACTA SUNT SERVANDA.
Bečka konvencija iz 1969.: “Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj
vjeri”. Ovo znači da se načelo pacta sunt servanda ne odnosi na treće države koje nisu stranke ugovora.
Također, ovo načelo se odnosi na ugovore koji su na snazi, ne vrijedi za ugovore:
1. koji su okončani
2. kojima je izvršenje privremeno suspendirano
3. koji su ništavi
Sa stajališta međunarodnog prava svaki međunarodni ugovor je međunarodni instrument koji stvara prava i
dužnosti za njegove stranke. Stoga se načelo pacta sunt servanda odnosi na sve organe svake od država
stranaka.
Stranka se ne može pozvati na odredbe svog unutarnjeg prava da bi opravdala neizvršenje ugovra. Pravna
obveza svake stranke je da otkloni smetnje u njezinu unutarnjem pravu kako bi svi njeznini organi mogli u
dobroj vjeri izvršavati svaki ugovor koji je na snazi za tu zemlju. Država stranka dužna je usvojiti potrebne
zakone ili izmijeniti postojeće da bi se načelo pacta sunt servanda poštovalo.
Prema dualističkom pristupu, da bi ugovor imao učinak na državne organe i građane, nužno je njegov
sadržaj transformirati u zakon ili podzakonski akt države. Ako se to ne učini, državni organi nisu dužni
neposredno primjenjivati ugovor. Međutim, to ne sprečava odgovornost države za kršenje preuzete
ugovorne obveze.
Opće je pravilo međunarodnog prava da ugovor nema retroaktivni učinak. Ugovor u načelu obvezuje

9
stranke tek od dana njegova stupanja na snagu. Ali, stranke ugovora su slobodne predvidjeti retroaktivni
učinak.

Ugovor veže stranku za čitavo njeno područje, ako drugačija namjera ne proistječe iz ugovora. Čitavo
područje obuhvaća njezine kopnene i morske prostore, te zračni prostor iznad njih.

Kršenje obveza ugovora koji je za neku državu na snazi znači njezino međunarodno protupravno djelo, te
povlači međunarodnu odgovornost države kršiteljice i njezinu dužnost da ispravi nastalu štetu. A država koja
je pretrpjela štetu, može se pozvati na kršenje ugovora kao uzrok prestanka ili suspenzije ugovora ili pribjeći
protumjerama (dopuštenim represalijama) kako bi državu kršiteljicu natjerala da nastavi izvršavati ugovor i
naknadi nastalu štetu.

UGOVORI I TREĆE DRŽAVE

U načelu, međunarodni ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke. Ugovori se ne mogu protezati
na treće osobe bez njihova pristanka. Pristanak trećeg može se ostvariti na različite načine, npr. formalnim
pristupanjem samom ugovoru. Formalnim pristupanjem treća država odnosno međunarodna organizacija,
postaje i sama strankom ugovora i ima isti položaj kao i svaka druga stranka.
Pristanak se može dati i tako da ugovornice sklope s trećom državom novi sporazum, to je onda redovit
odnos iz ugovora.
PRISTANAK TREĆE DRŽAVE NA UGOVOR
Ugovor može stvarati prava i obveze i za treće države koje nisu njegove stranke, ali uz njihov pristanak.
Konvencijom je predviđeno: “Za treću državu nastaje obveza na temelju odredbe ugovora ako stranke tog
ugovora namjeravaju tom odredbom stvoriti obvezu a ako treća država , izrijekom, u pismenom obliku,
prihvati tu obvezu.” Izričit prihvat-u pismenom obliku. Kad treća država uđe u ugovorni odnos sa strankama
ugovora, ona tada prestaje biti treća i postaje strankom ugovora.

IZMJENE I REVIZIJA UGOVORA

TEMELJNA PRAVILA O IZMJENAMA MEĐUNARODNIH UGOVORA:
1. Sve stranke ugovora mogu zajedničkim sporazumom svoj ugovor izmijeniti ili preinačiti, iz bilo kojeg
razloga i u bilo koje doba. One mogu, ako žele, okončati svoj postojeći ugovor i zamijeniti ga novim-
uvjet je jednoglasnost

2. Ukoliko neki mnogostrani ugovor ima velik broj stranaka, jednoglasnost stranaka u cilju njegove
izmjene teško je postići. Tada se primjenjuju odredbe samog ugovora o njegovim izmjenama (npr.
da je ugovorena 2/3 većina potrebna za izmjenu ugovora). Izmijenjeni se ugovor preimjenjuje samo
između stranaka koje su te izmjene usvojile, na ostale se primjenjuje neizmjenjeni ugovor (ako

10
 nema drugačijih odredbi).

3. Izmjene mnogostranih ugovora kada jednoglasnost nije postignuta, a ugovor ne sadrži odredbe o
tome: Prijedlog izmjene notificira se svim državama ugovornicama koje imaju pravo sudjelovati u
odlučivanju o prijedlogu. Izmijenjeni ugovor primjenjuje se samo između stranaka koje su taj
izmijenjeni ugovor usvojile. Između ostalih stranaka primjenjuje se prijašnji ugovor

NIŠTAVOST UGOVORA
Odredbe ništavog ugovora u načelu su bez pravne snage od njegova sklapanja, dakle ab initio.

APSOLUTNI UZROCI NIŠTAVOSTI

su oni koji se ne mogu naknadno ukloniti i ugovor se ne može kasnije osnažiti, ukoliko bi država koja je
pretrpjela štetu čak i pristala da on bude na snazi. Prema Bečkoj konvenciji radi se o:
– sukobu ugovora s jus cogens – Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan
imperativnoj normi općeg međunarodnog prava (jus cogens). Jus cogens obuhvaća malen krug
pravnih pravila koja sva nalažu poštivanje temelnjih prava čovjeka. Kršenje nekih od tih pravila može
prema međunarodnom pravu značiti međunarodne zločine

– prisili izvršenoj na predstavnika države – Ako je na predstavnika države izvršena prisila, ugovor je
bez ikakvog pravnog učinka. Ovdje se čak ne radi o apsolutno ništavom ugovoru, nego o
nepostojećem ugovoru
– prisili na državu izvršenu prijetnjom ili upotrebom sile – kao i pri sukobu jus cogens, tu se radi o
apsolutno neotklonjivoj ništavosti ugovora

RELATIVNI UZROCI NIŠTAVOSTI UGOVORA

svi ostali uzroci koji nisu uzroci apsolutne ništavosti: korupcija predstavnika države, prijevara, bludnja,
odredbe unutarnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora, posebna ograničenja ovlasti za izražavanje
pristanka države.
Ukoliko se država koja na to ima pravo ne pozove na neki od tih uzroka ništavosti u nekom primjerenom
roku, naročito ako ga bez protesta počne izvršavati, smatrat će se da je ona pristala na to da je ugovor valjan

PRIJEVARA (DOLUS)
ovo je širi pojam od korupcije. Prijevarno ponašanje države, koje je navelo drugu državu da sklopi ugovor,
ovlašćuje oštećenu državu da se na prijevaru pozove kao na uzrok ništavosti ugovora
BLUDNJA (EROR, ZABLUDA)
Poznata kao mana pri očitovanju volje i u unutarnjim pravnim sustavima.
Bludnja je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili nekom stanju. Ako je u trenutku sklapanja

11
ugovora država bila u ispričivoj bludnji, može se na nju pozvati kao na uzrok ništavosti. Međutim, ako je sam
država koja se poziva na bludnju pridonijela bludnji svojim postupkom ili je morala znati za stanje stvari, ona
se na bludnju ne može pozvati kao na uzrok ništavosti ugovora.
ODREDBE UNUTARNJEG PRAVA O NADLEŽNOSTI ZA SKLAPANJE UGOVORA
Uvjet: kršenje takve odredbe mora biti očito, mora se ticati nekog bitnog pravila unutarnjeg prava na način
da je to kršenje objektivno jasno svakoj drugoj državi.
POSEBNO OGRANIČENJE OVLASTI ZA IZRAŽAVANJE PRISTANKA DRŽAVE
Ako je ovlast predstavnika da izrazi pristanak svoje države da bude vezana ugovorom bila predmetom
posebnog ograničenja, a to ograničenje je bilo notificirano ostalim državama pregovarateljicama, tada se
država u pitanju može pozvati na tu manu kao uzrok ništavosti ugovora.

SUSPENZIJA UGOVORA
Suspenzija primjene nekog ugovora privremeno je stanje u njegovu izvršenju. Suspenzija primjene ugovora:
a) oslobađa stranke između kojih je primjena ugovora suspendirana obveze izvršenja ugovora u njihovim
međusobnim odnosima za razdoblje suspenzije
b) inače ne utječe na pravne odnose između stranaka ustanovljene ugovorom
To znači, kada ugovor to predviđa ili se same stranke sa tim usuglase, dvije ili više stranaka mnogostranog
ugovora mogu privremeno suspendirati njihovu primjenu samo u njihovim uzajamnim odnosima.
Bečka konvencija predviđa mogućnost da se neka stranka ugovora pozove na neku činjenicu ( NAKNADNU
NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA, KRŠENJE UGOVORA OD DRUGE STRANKE) kao na razlog za njezin zahtjev za
suspenziju primjene tog ugovora).
Važno je načelo da se za vrijeme suspenzije stranke moraju suzdržati od svih čina koji bi mogli priječiti
ponovnu primjenu ugovora. To je zahtjev načela pacta sunt servanda, koji strankama nalaže da se za
vrijeme suspenzije ponašaju u dobroj vjeri.

PRESTANAK UGOVORA
Ugovor vrijedi i obvezuje njegove stranke sve dok ne bude izmjenjen ili ukinut u skladu s propisima
međunarodnog prava.
Prestanak ugovora samo oslobađa stranke da nastave s njegovim izvršenjem, no sam prestanak ugovora nije
na štetu nikakvog prava, obveze ili pravnog položaja stranaka nastalih izvršenjem ugovora prije njegova
prestanka. Ta prijašnja stanja ne mogu se pobijati nakon prestanka ugovora.
Stranka mora najmanje 12 mjeseci unaprijed notificirati svoju namjeru da otkaže ugovor ili da se iz njega
povuče.
Ugovor inače može prestati (ili biti suspendiran) po sljedećim osnovama:
1. SPORAZUMOM SVIH NJEGOVIH STRANAKA
Sporazumom svih njegovih stranaka svaki ugovor može u svakom trenutku prestati, neovisno o
njegovim vlastitim odredbama

12
 2. PRESTANAK UGOVORA PRIMJENOM NJEGOVIH VLASTITIH PROPISA
Najveći dio ugovora u praksi prestaje u skladu s njegovim odredbama.
Izminuće vremena – ugovori koji su sklopljeni na određeno vrijeme prestaju važiti kada to vrijeme
prođe
Rezolutivni uvjet – Nastupanje događaja koji je predviđen ugovorom, ukida ugovor
Jednostrani otkaz – Sam ugovor može predvidjeti pravo otkaza i urediti način njegova ostvarenja.
Pravo otkaza može se uvjetovati nekom činjenicom, tj. Da se ugovor može otkazati ako nastupi neka
činjenica
Zaključak trećega – Moguće je raskidanje ugovora zaključkom nekog foruma, pravosudnog ili
političkog
3. NAKNADANA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA
Ugovorna stranka može se pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora ako je ta nemogućnost
nastala zbog nestanka ili uništenja predmeta koji je potreban za izvršenje ugovorne obveze. Ako je
nemogućnost prolazna, tada nastupa suspenzija, ne i prestanak ugovora.
Uvjeti prestanka (suspenzije) ugovora radi kojih izvršenje postaje nemoguće:
- NESTANAK PREDMETA POTREBNOG ZA IZVRŠENJE UGOVORA
- TEMELJNA (BITNA) PROMJENA OKOLNOSTI
- PREKID DIPLOMATSKIH ILI KONZULARNIH ODNOSA
- ORUŽANI SUKOB IZMEĐU STRANAKA UGOVORA
- NOVI JUS COGENS ( Ako nastane nova imperativna norma općeg međunarodnog prava, svaki
ugovor koji je supraotan toj normi postaje ništavan i prestaje ).
Nemogućnost izvršenja ugovora može biti radi bitne promjene okolnosti, npr. kod prekida
diplomatskih ili konzularnih odnosa stranka se može pozvati na temeljnu promjenu okolnosti ili u
slučaju oružanog sukoba između država ugovornica.
Novi jus cogens- ako nastane nova imperativna norma međunarodnog prava, ugovor koji je
suprotan toj normi prestaje.
4. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVA PRESTANKA
Kršenje ugovora povlači i međunarodnu odgovornost stranke koja ga krši.
Pravo je svake države koja pretrpi štetu da protiv države kršiteljice poduzme nenasilne protumjere
(represalije) i da je na taj način natjera da naknadi počinjenu štetu i da nastavi izvršavati svoje
ugovorne obveze.
Bitno kršenje mnogostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje ostale stranke da jednoglasnim
sporazumom suspendiraju primjenu ugovora u cijelosti ili djelomično ili da ga dokinu.

JEDNOSTRANI AKTI KAO IZVOR MEĐUNARODNOG PRAVA

13
Vrste jednostranih akata: notifikacija (priopćenje), priznanje, protest (prosvjed), odreknuće, obećanje. Svi ti
akti nemaju jednaku važnost u međunarodnom pravu, niti su svi izvori međunarodnog prava.
Notifikacija - Nije posebna vrsta pravnog akta već samo oblik izražavanja volje neke države. To je formalno
priopćenje neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva drugoj državi u pisanom obliku. Ona sama ne može se
smatrati izvorom međunarodnog prava.
Priznanje i protest - U međunarodnom pravu imaju značajan učinak glede nastanka i spriječavanja
nastanka tzv. suprotstavljanih stanja. Budući da se tu radi o reakcijama na akte ili ponašanje neke
druge države, teško da se mogu smatrati jednostranim aktima kao izvorom međunarodnog prava.
(Priznanje nove države, vlade, ustanika).

Jednostrani akti kao izvor međunarodnog prava:

1) akti kojima neki subjekt međunarodnog prava preuzima međunarodne obveze, tj. OBEĆANJE –
Jednostrano očitovanje kojim se preuzima neka obveza prema drugim subjektima međunarodnog
prava.
Da bi obećanje imalo pravnog učinka po međunarodnom pravu, ono mora potjecati od organa koji
je ovlašten za to (glavar države, predsjednik vlade, nadležni ministar,..). Obećanje mora biti
izraženo na jasan i određen način. Ne mora se iskazati u nekom posebnom obliku, može biti i
usmeno, ali mora biti dano javno, na način da zainteresirane države saznaju za njegov sadržaj.
Temelj pravne obvezatnosti obećanja je u dobroj vjeri (bona fides).

2) ODREKNUĆE – jednostrano očitovanje kojim se napušta neko pravo.

Država se može odreći vlastitih subjektivnih prava, a li ne i onih koja su joj dana za izvršenje neke
dužnosti. Ni za odreknuće, kao ni za obećanje, nije propisan poseban oblik. Požljno je, radi pravne
sigurnosti, da bude izričito. Učinak odreknuća je napuštanje nekog prava.

3) akti kojima država stječe nova prava i to: OKUPACIJOM NIČIJEG PODRUČJA, STJECANJEM
PODRUČJA PUTEM ZASTARE i HISTORIJSKIM NASLOVOM, te neke jednostrane akte predviđene
današnjim pravom mora (JEDNOSTRANO STJECANJE PRAVA OBALNE DRŽAVE PREMA PRAVU
MORA – povlačenje ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora, proglašenje
arhipelaških voda, proglašenje gospodarskog pojasa )

Uvjeti da bi jednostrani pravni akt bio valjan:

1. Autor akta mora biti subjekt međunarodnog prava
2. Predmet akta ne smije biti pravno nedopustiv (pravno njedopustiv je onaj akt kojeg je nemoguće
materijalno izvršiti ili koji je u sukobu sa nekom imperativnom normom općeg međunarodnog prava
(jus cogens)

14
 3. Volja izražena u jednostranom aktu mora odgovarati stvarnoj volji njegova autora (to znači da
jednostrani akt može biti ništav zbog istih mana pri očitovanju volje kao i ugovor: bludnje, prijevare,
korupcije predstavnika države koji ga je očitovao, prisile nad državom,..)
4. Opće međunarodno pravo ne propisuje jedinstveni oblik svih vrsta jednostranih akata, ali za neke
jednostrane akte međunarodno pravo može predvidjeti posebne zahtjeve, npr. pisani oblik

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA – svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i djelatnu
sposobnost.
Pravna sposobnost se očituje u tome da subjekt toga prava može biti nositelj prava i obveza (da je
“međunarodna osoba”).
Djelatna sposobnost podrazumijeva sposobnost subjekata međunarodnog prava da može samostalno
isticati svoje zahtjeve pram drugim subjektima, sklapati međunarodne ugovore i druge pravne poslove.
Svaka suverena država je subjekt međunarodnog prava sa pravnom i djelatnom sposobnošću.
Međuvladine organizacije su tvorevine država.
Subjektivitet ustanika ovisi o njihovu priznanju od država.

DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

Kriteriji koji se moraju zadovoljiti da bi se neka zajednica transformirala u novu državu:
a) državni teritorij (područje)
b) stanovništvo
c) organizirana politička vlast (suverenost)
d) sposobnost da se ulazi u odnose s drugim državama

DRŽAVNI TERITORIJ (PODRUČJE)

Svaka država mora imati područje na kojem njeni organi vrše svoje nadležnosti. Područjem države određene
su granice njezine vlasti, zbog toga nomadska plemena ne mogu ustanoviti državu (makar dok se stalno ne
nasele na neko određeno područje).
Gubitak čitavog državnog područja u nekom ratu ima za posljedicu nestanak države.

STANOVNIŠTVO
Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njezinu području. Ne može biti države bez stalno naseljenih
stanovnika (stoga Antarktik nikad ne bi mogao postati državom). Ta se zajednica sastoji najprije od građana
(državljana) te države, te od stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog

15
etničkog porijekla.

ORGANIZIRANA POLITIČKA VLAST (SUVERENOST)

Svaka država mora imati organe vlasti.
Suverenost u međunarodnom pravu se definira kao vrhovna vlast države na njezinu području koja isključuje
vlast drugih država i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao
neovisnost.

NESTANAK DRŽAVE
Država prestaje postojati nestankom nekog od triju elemenata koji ju čine državom

TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Opća skupština UN-a je 1970. godine na svojem zasjedanju usvojila “Deklaraciju o načelima
međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a ”. u toj
se deklaraciji izlaže 7 načela, koja obvezuju sve države svijeta budući da su to načela općeg međunarodnog
prava:
1) NAČELO ZABRANE SILE - U međunarodnom pravu rat je postao protupravan tek tzv. BRIAND –
KELLOGGOVIM PAKTOM iz 1928. Do izbijanja 2.Svjetskog rata sve tada neovisne države svijeta
postale su strankama tog pakta (osim Argentine, Bolivije, Čilea, Salvadora). Agresivni rat označuje se
kao zločin protiv mira koji povlači odgovornost po međunarodnom pravu. Države su dužne
suzdržavati se od svake porpagande u korist agresivnog rata. Područje neke države ne smije biti
predmetom vojne okupacije. Stjecanje područja koje je posljedica prijetnje silom ili upotrebe
oružane sile neće se priznati kao zakonito. Svaka prijetnja oružanom silom ili upotreba oružane sile
postala je zabranjena prema općem međunarodnom pravu (izuzetak je samoobrana). Samoobrana
je opravdana samo u slučaju neposredne i neotklonjive opasnosti koja ne daje mogućnost izbora i
ne ostavlja vremena za razmišljanje.

2) NAČELO MIRNOG RJEŠAVANJA MEĐUNARODNIH SPOROVA – Nužan korelat načelu zabrane sile.
Članovi UN-a rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze
međunarodni mir i sigurnost, te pravdu. Države moraju tražiti pravično rješavanje svojih sporova
pomoću mirnih sredstava (pregovori, mirenje, arbitraža,..). Dužnost je država da djeluju u skladu s
ciljevima i načelima UN-a.

3) NAČELO NEINTERVENCIJE – ne intervenira se u poslove unutrašnje nadležnosti bilo koje države.

Nedopuštena intervencija može se definirati kao nasilno miješanje neke države ili međunarodne
organizacije u poslove koji ulaze u unutarnju ili vanjsku nadležnost neke države bez njezina

16
 pristanka.

4) DUŽNOST DRŽAVA DA MEĐUSOBNO SURAĐUJU U SKLADU S POVELJOM UN-a – države su dužne

međusobno surađivati na različitim poljima međunarodnih odnosa, bez obzira na razlike u njihovim
političkim, gospodarskim i društvenim sustavima, radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti,
te općeg blagostanja naroda. Međutim, svaka država ima pravoda sam odlučuje hoće li priznati neku
drugu državu ili vladu u drugoj državi, hoće li ili neće sa drugom državom uspostaviti diplomatske i
konzularne odnose

5) NAČELO RAVNOPRAVNOSTI I SAMOODREĐENJA NARODA – svi narodi imaju pravo da slobodno bez
miješanja izvana, odrede svoj politički status, te slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj i
svaka je država dužna poštovati to pravo

6) NAČELO SUVERENE JEDNAKOSTI DRŽAVA – Države se međusobno veoma razlikuju: u broju

stanovnika, veličini državnog teritorija, prirodnim izvorima, gospodarskom potencijalu, vojnoj
moći, .. Unatoč tim razlikama, sve suverene države pravno su jednake. Pravna jednakost države
proizlati iz svojstva države da je suverena i da je subjekt međunarodnog prava. Kad god se neko
pitanje ima urediti sporazumno, svaka država ima pravo na jedan glas

7) NAČELO ISPUNJAVANJA PRIHVAĆENIH MEĐUNARODNIH OBVEZA U DOBROJ VJERI – članovi

moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje su preuzeli u skladu s Poveljom. Neovisno o Povelji,
čitavo međunarodno pravo zasnovano je na načelu pacta sunt servanda. Stoga svaka država mora u
dobroj vjeri izvršavati ugovore kojih je stranka, a također i poštivati svoje obveze koje proizlaze iz
običajnih pravila i jednostranih akata.

SUKCESIJA DRŽAVA

Sukcesija država je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju sva postojeća pravila
međunarodnog prava.

Glavni tipovi teritorijalnih promjena:

1. USTUP (CESIJA) – država prethodnica ustupa dio svog područja državi sljednici i to najčešće
mirovnim ugovorom kao rezultat poraza u ratu. Ovaj tip teritorijalnih promjena ne dovodi do
nestanka države prethodnice , ni do nastanka neke nove države

17
 2. PRISAJEDINJENJE (PRIPAJANJE, ASIMILACIJA) – država prethodnica u cijelosti postaje dijelom
druge, već postojeće države slijednice. U ovom slučaju država prethodnica prestaje postojati, a
država slijednica proširuje svoje područje

3. UJEDINJENJE – dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu državu slijednicu, i time gube
svoju državnost. U ovom slučaju sve države prethodnice prestaju postojati, a nastaje nova država
sljednica

4. ODVAJANJE (SECESIJA) – Na dijelu ili na dijelovima područja države prethodnice koja i dalje postoji,
nastaju jedna ili više novih država slijednica. Država prethodnica na umanjenom području i dalje
postoji, ali nastaju jedna ili više novih država slijednica ( PROCES DEKOLONIZCIJE NAKON 2.SVJETSKOG
RATA – VELIK BROJ NOVONASTALIH DRŽAVA ODVOJIO SE OD BIVŠIH KOLONIJALNIH SILA: BRITANIJE,
FRANCUSKE)

5. RASPAD (DISOLUCIJA) – država prethodnica se raspada i prestaje postojati, a na njezinu području

nastaju dvije ili više novih država sljednica. (npr. RASPAD AUSTRO-UGARSKE, ČEŠKO-SLOVAČKE, SSSR,
JUGOSLAVIJE).

6. PODJELA (PARTITION) – Više susjednih država sljednica u cijelosti podijeli čitavo područje države
prethodnice koja time prestaje postojati. Država prethodnica prestaje postojati, a države sljednice
samo uvećavaju svoje područje (1975., PRI TREĆOJ PODJELI POLJSKE, NJEZINO PREOSTALO PODRUČJE
PODIJELILE SU PRUSKA, AUSTRIJA I RUSIJA)

SLOŽENE DRŽAVE - POJAM I VRSTE

Podjela država na:

– centralističke tj. unitarne i
– složene države.
Republika Hrvatska je unitarna država. U unitarnim državama postoji jedinstvena državna vlast za čitavo
područje i jedinstveni organi međunarodnih odnosa

U složenim državnim zajednicama postoje u pravilu neka tijela, ali uz to svaka od njihovih jedinica ima svoje
vlastite organe s isključivom nadležnošću, u koju se vlast zajednice ne smije miješati.

Vrste složenih država:

18
 – PERSONALNA UNIJA- zajednica vladara dviju država do koje dolazi kad se poklapaju nasljedni redovi
ili kad se vladar neke države izabere i za vladara druge. Svaka država zadržava svoju potpunu
neovisnost, tj.samostalnost u unutarnjim poslovima i međunarodni subjektivitet.

– REALNA UNIJA – zajednica vladara dviju ili više država zasnovana s namjerom da bude trajna-prema
inozemstvu nastupa kao jedinstveni subjekt međunarodnog prava

– KONFEDERACIJA – na međunarodnom ugovoru osnovana veza više država sa svrhom da se ostvare

zjednički određeni ciljevi. konfederacija nije nova država i ona sama nema ni jednu odliku države:
državno područje, državljane, niti suverenu vlast

– FEDERACIJA – za razliku od konfederacije, federacija je država koja ima svoje stanovništvo, područje
i suverenu vlast. Temeljni akt federacije nije međunarodni ugovor, već savezni ustav, stoga se odnosi
među državama članicama federacije ne ravnaju po međunarodnom pravu, nego po unutarnjem
pravu federacije. U odnosima s inozemstvom, federacija kao država istinski je i potpuni subjekt
međunarodnog prava

TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE

Trajnu neutralnost države treba razlikovati od neutralnosti u nekom oružanom sukobu. Trajna neutralnost
je pravno i političko stanje neke države kojoj njezin međunarodni položaj zabranjuje da sudjeluje u bilo
kojem oružanom sukobu ili da njezino područje postane područjem ratnih operacija trećih država.
Ona ostaje neutralna u svakom ratu, a druge države su se obavezale prema njoj da će poštivati tu
neutralnost.
Stjecanjem tog položaja trajno neutralna država pristaje na neka ograničenja svoje suverenosti:
– Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja u napadačkim ratovima, ali si zadržava
pravo samoobrane u slučaju agresije protiv nje.
– Ima pravo držati oružane snage, ali samo za potrebe vlastite obrane.
– pristaje da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana.
– Ne smije sklapati napadačke, ali ni obrambene saveze koji bi mogli kompromitirati njen položaj

Treće države koje prihvaćaju taj položaj glede neke države obvezuju se da neće naškoditi njenoj trajnoj
neutralnosti.
Danas su trajno neutralni Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.

USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI

19
Ustaničke vlasti i oslobodilački pokreti ne uživaju objektivnu međunarodnu osobnost koja bi djelovala erga
omnes. Po svojoj naravi, oni su u međunarodnom pravu cjeline prijelaznog značaja. Bore se za državnost na
dijelu područja postojeće države ili za vlast nad čitavim državnim područjem. Ako u svojim nastojanjima
uspiju, oni a) stvaraju novu državu. Ako ne uspiju, oni b) nestaju.
U tijeku njihove borbe, njihova međunarodna osobnost ovisi o njihovu međunarodnom priznanju od država.
Njih može priznati “legitimna” vlada protiv koje se bore. Za državu koja ih ne prizna oni nisu nikakav subjekt
međunarodnog prava.
U povijesnom razvoju nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti:
– PRIZNANJE ZARAĆENOSTI U GRAĐANSKOM SUKOBU (uvjet je bila pretpostavka da obje strane
poštuju pravila ratnog prava i da su pod organiziranim zapovjedništvom. Država koja je priznala
zaraćenost preuzimala je obvezu neutralnosti u tom sukobu)
– PRIZNANJE USTANIKA (učinci su bili ograničeniji od priznanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo
inspirirano humanitarnim razlozima. Priznanje ustanika podrazumjevalo je uskratu priznanja njihove
međunarodnopravne osobnosti)
– PRIZNANJE “NARODA”
– NARODNOOSLOBODILAČKI POKRETI

SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

Država Vatikanskog Grada ustanovljena je Lateranskim ugovorom Svete Stolice s Italijom 1929. godine.
Time je riješeno tzv. RIMSKO PITANJE. Sveta Stolica priznala je Rim kao prijestolnicu Italije, a Italija je
priznala Državu Vatikanskog grada pod papinom suverenošću. Država Vatikanskog grada ustanovljena je na
prostoru od pola kvadratnog kilometra, i sa manje od tisuću stanovnika. U ugovoru je navedeno da će se
Vatikan uvijek i u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. To je područje
demilitarizirano.
Ustanovljeno je i posebno vatikansko državljanstvo koje je po svojoj naravi pretežito funkcionalno. Stječu ga
dužnosnici Katoličke crkve dok tamo žive, ali oni redovito zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo.
Sveta stolica održava diplomatske odnose sa više od 17 država u svijetu.
40ak država ima stalne diplomatske misije pri Vatikanu.
RH je uspostavila diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 1992. godine.
Sveta Stolica središnji je upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape, državnog tajnika i središnjih tijela
(kongregacija) koja upravljaju čitavom Crkvom.

ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

20
Države i drugi subjekti međunarodnog prava ne mogu drugačije djelovati nego preko svojih organa. Neki od
tih organa su posebno određeni za djelatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa. Međunarodno pravo
posebno se bavi tim organima i pojednicima koji djeluju u svojstvu tih organa.
Djelatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa u suverenoj državi uglavnom su organizirane u njezinoj
vanjskoj službi, a važan dio te službe smješten je izvan područja države. Njeno nesmetano djelovanje nije
moguće bez posebnih međunarodnih pravila koja svakoj državi nameću određene dužnosti prema
pojednicima koji u obavljanju vanjske službe borave na njenom području.
Obično se kaže da je organizacija države njena unutarnja stvar i da država sama određuje svoje organe za
sve grane državne djelatnosti, znači i za djelatnost koja se tiče vanjskih odnosa, a međunarodno pravilo
samo upućuje na propise unutrašnjeg prava.
Međunarodno pravo određuje općenite pretpostavke koje su potrebne da bi se neka osoba ili skupina osoba
smatrala vladom neke države. Jedno od tih pravila je i načelo EFEKTIVITETA, tj.da se kao ovlašteni organi
neke države smatraju oni koji stvarno obavljaju poslove određenog organa.
Međunarodno pravo traži da svaka država ima neki organ ili više njih, čija očitovanja rađaju
međunarodnopravnim posljedicama. Nadalje, međunarodno pravo traži da ovlaštenje organa na zastupanje
države mora nekako biti poznato drugim državama.
Također, međunarodno pravo sadrži pravila o položaju određenih organa dok se nelaze izvan vlastite države,
da im se omogući i olakša njihovo djelovanje.
Prema sjedištu svog djelovanja razlikujemo unutrašnje i vanjske organe.

ORGANI VANJSKOG ZASTUPANJA

GLAVAR DRŽAVE
U međunarodnom pravu on se smatra najvišim organom vanjskog zastupanja države.
Kada putuje u inozemstvo službeno, pripradaju mu odgovarajuće povlastice i počasti, dijelom po
međunarodnom pravu, a dijelom iz kurtoazije. Počasti koje mu se ukazuju nisu namjenjene njemu, već
državi koju on predstavlja.
U stranoj državai uživa potpuni sudski imunitet, ali ga se može odreći.
Kad putuje incognito, a ne u službenom svojstvu, tada ne uživa nikave povlastice.
VLADA I NJEZIN PREDSJEDNIK
U nekim zemljama (SAD) funkcija predsjednika vlade ne postoji jer je glavar države sam na čelu svojeg
kabineta ministara.
Za službenih boravaka u inozemstvu predsjednik vlade je po svom položaju šef specijalne misije.
MINISTAR VANJSKIH POSLOVA
Kada putuje u inozemstvo ima sličan položaj kao i diplomatski zastupnik. Ovlast za vanjsko zastupanje dobiva
samim time što zauzima položaj ministra vanjskih poslova, zato i jest običaj da svoje stupanje na položaj
objavi diplomatskim putem drugim državama.
Uobičajeno je da on daje stranim diplomatskim zastupnicima pripoćenje o tekućim poslovima.

21
PARLAMENT (PREDSTAVNIČKO TIJELO)
U mnogim se državama predstavnička tijela nisu do danas uspjela izboriti za šire pravo u odlučivanju,
nadzoru i uvidu u vanjske poslove svoje zemlje.

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

POJAM MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Za razliku od međunarodnih kongresa, konferencija i drugih oblika povremene suradnje država,
međunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih država članica
u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva.
Svaka orgnizacija ima jedan ili više stalnih organa. Stalni administrativni organ djeluje kontinuirano, dok se
politički i drugi izvršni organi mogu sastojati od predstavnika država članica koji se povremeno sastaju. Svaka
organizacija ima i jedan “plenarni organ” (skupštinu, konferenciju) u kojem su zastupljene sve njezine države
članice, a koji se sastaje na redovita zasjedanja, a po potrebi i na izvanrednim zasjedanjima.
Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovorom između država. Ti ugovori
su ujedno i ustavni akti za odnosnu međunarodnu organizaciju.
Za rad organizacije i za njezine djelatnike taj ugovor je temeljni pravni akt. On, između ostalog propisuje:
ciljeve i nadležnosti organizacije, nadležnosti, međusobni odnos i ovlasti njezinih glavnih organa, način
donošenja odluka, prava i dužnosti država članica organizacije u njihovim međusobnim odnosima, odnosima
prema trećim državama, ...

PRAVO MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Svaka međunarodna vladina organizacija djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih pravila čini
pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježje u odnosu na opće međunarodno pravo.
Pravo neke međunarodne organizacije obuhvaća: ugovor ustav, ugovore koje sama organizacija sklapa s
državama-članicama, nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima surađuje,
poslovnici njenih organa, odluke nadležnih organa o primanju novih država članica u članstvo
organizacije, običajna pravna pravila nastala u praksi njezinih organa i država članica.
Pravo svake međunarodne organizacije obvezuje države članice, samu organizaciju i njene organe. Ono ne
obvezuje države nečlanice niti druge međunarodne organizacije ukoliko nemaju ugovorne odnose s tom
organizacijom.

POVIJESNI RAZVOJ MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Međunarodnim organizacijama prethodili su povremeni kongresi i diplomatske konferencije više država.
Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19. stoljeću. Najprije su to bile tzv. riječne komisije.
U drugoj polovici 19. st. osnivaju se i tzv. administrativne unije (upravni savezi) : Međunarodna unija za
telekomunikacije (specijalizirana je ustanova UN-a), Opća poštanska unija (danas Svjetski poštanski savez,

22
isto je specijalizirana ustanova UN-a),...
Nakon prvog svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji utemeljene su Liga naroda i Međunarodna
organizacija rada.
Krajem drugog svjetskog rata osniva se Organizacija Ujedinjenih naroda.

PODJELE MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

1. Podjela na vladine (međudržavne) i nevladine međunarodne organizacije.
Vladine organizacije osnivaju države i one su im jedini pravi članovi. U nekima od njih nisu
neposredno učlanjene države nego državna tijela ili organizacije (središnje banke, željezničke
uprave,..)
Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne države, ali njih ne osnivaju, niti su u
njih učlanjene države. Članovi su im ljudi pojednici iz više država ili udruge.
Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarodnog prava.

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA

Subjekt međunarodnog prava je svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i djelatnu
sposobnost.
Mada su subjekti međunarodnog prava, međuvladine organizacije za razliku od država ne raspolažu s
općenitom nadležnošću. U tom smislu niti sama organizacija UN-a nije isto što i njezina najmanja država
članica.
Danas je općenito prihvaćeno da međunarodne organizacije sklapaju punopravne međunarodne ugovore s
državama i između sebe, a takvi se ugovori ni u čemu ne razlikuju od ugovora kojih su stranke samo države.

PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA

Najstariji i najvažniji cilj međunarodnog organiziranja bio je i ostao osiguranje trajnog mira među državama
sudionicama. Prvi nacrti takvih organizacija nastali su u Europi u srednjem vijeku.

SVETA ALIJANSA
Nakon Francuske revolucije 1789. i Napoleonovih osvajanja, na Bečkom kongresu 1815.ustanovljen je savez
najvećih europskih sila koji je djelovao pod imenom Svete alijanse. Savez je obuhvaćao Rusiju, Austriju,
Prusku i Britaniju, 1818.primio je i poraženu Francusku. To je bio elitni savez europskih vladaara kojem je cilj
bio očuvanje njihovih dinastičkih interesa. Interesi država članica ozbiljno su se razilazili i Britanija se 1823.
distancirala od Svete alijanse i proklamirala načelo neintervencije. Otada su se prestali održavati zajednički
kongresi.

LIGA NARODA

23
Po okončanju 1.Svjetskog rata, na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. dolazi do sklapanja Pakta Lige
naroda. Bila je prva moderna organizacija sa svrhom očuvanja mira u svijetu. Imala je tri stalna organa:
Skupština, Vijeće i Tajništvo. Skupština se sastojala od predstavnika svih njezinih država članica. Prvobitne
članice: Britanija, Francuska, Italija, Japan, kasnije se priključila i Njemačka. SAD nikad nije postala članicom
Lige naroda. Liga je formalno dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi 1946. godine, nakon
što je Povelja UN-a stupila na snagu. Sva imovina Lige naroda prenijeta je u vlasništvo nove Organizacije
ujedinjenih naroda

OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA

Izbijanje 2. Svjetskog rata predstavljalo je neuspjeh Lige naroda, ali ideja održanja međunarodnog mira ipak
se održala te je osnovana nova i djelotvornija svjetska organizacija.
Povelja UN-a potpisana je 26. LIPNJA 1945. godine na osnivačkoj konferenciji u San Francisku, a stupila je na
snagu 24.LISTOPADA nakon što su je ratificirale države stalne članice Vijeća sigurnosti (Kina, Francuska,
V.Britanija, SSSR, SAD). Iskonske (prvotne) članice UN-a su sve one koje su sudjelovale na osnivačkoj
konferenciji i ratificirale Povelju (bilo ih je 51). Prema Povelji UN-a, Članovima UN-a mogu postati sve
ostale miroljubive države koje prihvate obveze sadržane u Povelji i koje su sposobne i voljne izvršavati te
obveze. Svaka se takva država prima u članstvo UN-a odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća
sigurnosti. Inače nema nikakve diskriminacije između iskonskih i naknadno primljenih država članica. Sve
države članice imaju jednaka prava i obveze, s time da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka
posebna prava u odlučivanju.
Svaka se država prima u članstvo UN-a odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti

PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA ČLANICA UN-a

Sve države članice imaju pravo sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim zasjedanjima Opće
skupštine o svim bitnim pitanjima koja su na dnevnom redu.
Ujedinjeni narodi stvoreni su sa svrhom da ostvare određene zadatke za cijelu međunarodnu zajednicu.
CILJEVI organizacije:
– održavati međunarodni mir i sigurnost
– razvijati prijateljske odnose među narodima i poduzimati druge mjere za učvršćenje svjetskog mira
– ostvarivati međunarodnu suradnju pri rješavanju međunarodnih problema ekonomske, socijalne,
kulturne ili humanitarne prirode
– služiti kao središte za usklađivanje djelovanja naroda na postizanju tih zajedničkih ciljeva

ORGANI UN-a:

24
 – Opća skupština
– Vijeće sigurnosti
– Ekonomsko i socijalno vijeće
– Starateljsko vijeće
– Tajništvo
– Međunarodni sud u Haagu

OPĆA SKUPŠTINA
Jedini plenarni i demokratski organ u kojem su sve države članice zastupljene s najviše po pet predstavnika.
Svaka članica ima jedan glas.
Opća skupština ima opću nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u
okvir Povelje.
Odluke Opće skupštine “o važnim pitanjima” donose se 2/3 većinom članova koji su prisutni i glasuju.
Odluke o ostalim pitanjima donose se običnom većinom članova koji su prisutni i glasuju.
Opća se skupština sastaje u redovita, izvanredna i hitna izvanredna zasjedanja. Redovita zasjedanja
sazivaju se svake godine u rujnu, po potrebi se produžuju u sljedeću kalendarsku godinu.
Izvanredna zasjedanja saziva glavni tajnik UN-a na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članova UN-a.
Sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja ne predviđa Povelja nego rezolucija Opće skupštine “Ujedinjeni za
mir”, usvojena 1950. godine.
Opća skupština je nadomjestak za svjetski parlament, ali s time da ne može donostiti zakone.
Opća skupština UN-a ima, uz Vijeće sigurnosti, nadležnost u rješavanu sporova. Opća skupština može
preporučiti mjere za mirno uređenje svake situacije za koju drži da bi mogla štetiti međunarodnom
blagostanju. Sporove pred Opću skupštinu mogu iznositi:
– svaka država članica UN-a
– država nečlanica ako je stranka međunarodnog spora
– Vijeće sigurnosti

VIJEĆE SIGURNOSTI
Dok Opća skupština ima opću nadležnost, nadležnost Vijeća sigurnosti je specijalizirana i ograničena. Ali o
nekima od tih pitanja ono može donositi odluke koje pravno obvezuju sve države članice UN-a.
Vijeće sigurnosti je neka vrsta izvršnog aparata UN-a koji ima ograničen broj članova. Uz 5 stalnih članova
(Republika Kina, Francuska, SSSR, V. Britnija, SAD) Opća skupština bira na dvije godine još 10 nestalnih
članova.
Glavna nadležnost i odgovornost Vijeća je održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Kada utvrdi da je u
nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru ili narušavanja mira, ono može, osim preporuka, donositi i
obvezujuće odluke za sve države članice.

25
UN ne zanimaju bilo kakvi međunarodni sporovi nego samo oni koji bi mogli ugroziti međunarodni mir i
sigurnost. Ne postoji dužnost država članica UN-a da neki spor iznesu pred Vijeće sigurnosti, to je njihovo
pravo. Ako stranke ne uspiju same riješiti spor na neki od načina za mirno rješavanje, imaju dužnost iznijeti
ga pred Vijeće sigurnosti. U razmatranju spora, Vijeće najprije provodi istragu (anketu) i utvrđuje sve
okolnosti spora.

EKONOMSKO I SOCIJALNO VIJEĆE

Sastoji se od 54 države članice koje bira Opća skupština na razdoblje od tri godine.
Obavlja znatan dio poslova UN-a u širokom krugu gospodarskih i socijalnih pitanja na svjetskoj razini.
Najviše cijenjena njegova djelatnost je unapređenje poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih
sloboda za sve. Sve što se dosad postiglo na tom polju u krilu UN-a radilo se u okvirima tog organa.
Ekonomsko i socijalno vijeće može davati preporuke Općoj skupštini, državama članicama, može pripremati
nacrte konvencija o predmetima iz svoje nadležnosti.

STARATELJSKO VIJEĆE
1. listopada 1994. godine obustavilo je svoj rad.

MEĐUNARODNI SUD U HAAGU

Za razliku od svih drugih organa koji imaju sjedište u New Yorku, glavni sudski organ UN-a ima stalno sjedište
u Palači mira u Haagu. Taj sud je nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde kojeg je osnovala Liga
naroda, a razlikuje se od njega po tome što je osnovan Poveljom UN-a, a Statut Suda sastavni je dio Povelje.
Svaki član UN-a obvezuje se da će prihvatiti odluku Međunarodnog suda u svakom sporu u kome je on
stranka.
Glavni sudski organ UN-a, sastoji se od 15 sudaca izabranih sa popisa kandidata na rok od 9 godina. Suci su
do isteka mandata nesmjenjivi osim ako su jednoglasnom odlukom ostalih sudaca prestali ispunjavati
tražene uvjete. Suci mogu dati i ostavku. Kvorum od devetorice dostatan je za sastav Suda. Službeni jezici
suda su engleski i francuski.
Međunarodni sud u Haagu obavlja dvije funkcije:
– PARNIČNI POSTUPAK -u parnicama između država izriče presude koje su obvezne za
stranke..stranke u parnicama mogu biti samo države, ne i međunarodne organizacije
– SAVJETODAVNI POSTUPAK - izriče mišljenja o pravnim pitanjima koja mu može postaviti neki organ
UN-a..države ne mogu od Suda zatražiti mišljenja
DONOŠENJE PRESUDE
Poslije okončanja usmene rasprave Sud se povlači na tajno vijećanje da bi usvojio presudu. Presuda se
donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U slučaju podjele glasova odlučuje glas
predsjednika ili onoga koji ga zamjenjuje. Presuda mora biti obrazložena. Uz presudu, svaki sudac čije je

26
mišljenje drugačije od presude ima pravo dati svoje mišljenje koje se objavljuje uz presudu. Presuda se izriče
na javnoj sjednici. Potpisuju je predsjednik i tajnik Suda. Presuda je konačna i bez priziva, ali obvezuje samo
stranke spora i slučaj koji je riješila.
Svaki član UN-a obvezao se Poveljom da će prihvatiti odluku Međunarodnog suda u svakom sporu u kojem
je stranka. Ako bilo koja stranka ne izvrši obveze, druga stranka može se obratiti Vijeću sigurnosti UN-a.
SAVJETODAVNI POSTUPAK
Druga funkcija Suda je izricanje savjetodavnih mišljenja. Ta mišljenja od Suda ne mogu tražiti države. Mogu
ih tražiti Opća skupština i Vijeće sigurnosti te drugi organi koje Opća skupština na to ovlasti.
Pismeni podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu. Upućuje se putem Glavnog Tajnika
UN-a ili najvišeg dužnosnika u ustanovi koja ga je ovlaštena uputiti. Savjetodavna mišljenja usvajaju se u
tajnom vijećanju jednako kao i presude.

TAJNIŠTVO
Sastoji se od glavnog tajnika i potrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća
sigurnosti. On je najviši administrativni dužnosnik UN-a, ali obavlja i neke političke funkcije. Mora biti
prihvatljiv svim stalnim članovima Vijeća sigurnosti.
Glavni tajnik može upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi prema njegovom mišljenju mogao
dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
DRŽAVLJANI I STRANCI

POJAM DRŽAVLJANSTVA
Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku državu. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz
1948. proklamira da “Svatko ima pravo na državljanstvo”. Ipak, to je samo cilj kojem se teži, jer mnoge
osobe mogu biti apatridi (osobe bez državljanstva). Uz to, neke se osobe mogu naći u položaju da imaju dva
ili više državljanstava (bipatrid, polipatrid), što također stvara probleme.
Državljanin je onaj tko je po zakonima neke države stekao njezino državljanstvo, a nije ga po tim zakonima
kasnije izgubio.
Pitanja državljanstva spadaju u unutarnju (isključivu) nadležnost države, tj.ravnaju se po unutrašnjem
zakonodavstvu, ali postoje pravila međunarodnog prava koja ograničavaju slobodu zakonodavstva:
a) država A ne treba priznati da je osoba X stekla državljansvo države B, ako još po zakonima države A nije
prestala biti državljanin te države
b) država nije dužna priznati stjecanje stranog državljanstva koje je izvedeno s namjerom da se zaobiđu ili
izigraju njeni zakoni

Državljanstvo stečeno rođenjem

Većina ljudi stječe neko državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se stječe rođenjem:
a) činjenicom rođenja na teritoriju neke države ili

27
b) temeljem porijekla nekog od roditelja

Državljanstvo udate žene

Danas se državljanstvo u slučaju sklapanja braka sa strancem ili promjene državljanstva od strane supruga
ne stječe automatski, već po vlastitoj molbi.

Prirođenje (naturalizacija) i otpust iz državljanstva (ekspatrijacija)

NATURALIZACIJA – POSTUPAK U KOJEM NEKA DRŽAVA PO SVOJOJ DISKRECIJI DODJELJUJE DRŽAVLJANSTVO
NEKOJ OSOBI NA NJEZINU MOLBU. To je diskrecijska vlast svake države i ona može svojim zakonima
predvidjeti različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.
OTPUST– može se uvjetovati npr,prethodnim odsluženjem vojne obveze ili izmirenjem dužničkih obveza.

Osobe bez državljanstva (apatridi)

Česti su slučajevi bezdržavljanstva (apatridije) i dvostrukog državljanstva (bipatridije). Nastaju zbog toga što
se zakoni pojedinih država ne temelje na istim načelima o stjecanju i gubitku državljanstva te sadržavaju
različite odredbe o tome.
Osoba bez državljanstva (apatrid, apolit) - ona osoba koju ni jedna država po svojim zakonima ne priznaje
svojim državljaninom.
Bezdržavljanstvo nastaje tako da se neka osoba rodi u takvim okolnostima da ne stekne ni po jednom
zakonu državljanstvo neke države ili tako da osoba izgubi državljanstvo, a nije stekla državljansvo neke druge
države. Bez državljanstva mogu ostati brojne osobe koje napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga.

Dvojno državljanstvo (bipatridija) i višestruko državljansvo (polipatridija)

Ona osoba koju dvije ili više država, po svojim zakonima smatra svojim državljaninom. Ako odnosne
države ne urede ta pitanja, osoba sa dva državljanstva dužna je služiti vojsku i plaćati poreze u objema
državama.

STRANCI, PRAVNI POLOŽAJ STRANACA

Stranci su osobe koje nisu u državljanskoj vezi sa državom u kojoj se trajno ili privremeno nalaze.
Stranac je podvrgnut vlasti države u kojoj boravi na temelju načela teritorijalnosti, ali država kojoj on
pripada po državljanstvu ga ima pravo štititi.

Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti strancima pristup
na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše.
Svaka država ima pravo po svojem nahođenju urediti pitanje ulaska i zadržavanja stranaca na svojem
području.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati putovnicu i ponekad ulaznu vizu (koju mu izdaje

28
konzulat države u koju putuje). Putem sporazuma države mogu međusobno ukidati vize za neke vrste
putovanja, pa i dopustiti putovanja samo temeljem osobne iskaznice.

Pitanje izručenja odbjeglih osoba koje traže azil, države međusobno uređuju dvostranim i mnogostranim
ugovorima. Iako države nisu dužne izručivati svoje državljane, Institut za međunarodno pravo ipak se zalaže
za uzajamno izručivanje vlastitih državljana, kako bi se smanjio kriminalitet.
Davanje utočišta (azil) osobama koje su odbjegle iz svoje zemlje zbog političkog progona ili straha pred
takvim progonom odgoovara načelima čovječnosti. Ono je danas pravo države. Običnim se zločincima u
pravilu ne pruža azil. Pravo pružanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o izručenju
(ekstradiciji).

OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

DRŽAVNO PODRUČJE
Državni teritorij, tj. državno područje bitan je kriterij za procjenu nastanka neke države. Ne može biti države
bez teritorija. Državni teritorij ne mora biti velik (može biti vrlo malen kao npr. Država Vatikanskog Grada,
Kneževna Monako, Republika San Marinu,..)

Državno područje je prostor unutar kopnenih granica, uključujući rijeke i jezera te otoke, unutrašnje
morske vode, arhipelaške vode arhipelaških država te njezino teritorijalno more, zajedno s morskim
dnom i zračnim prostorom nad njima.
Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njezinu kopnenom, morskom i zračnom prostoru.
Državno je područje prostor na kojem država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica do kojih ta vlast dopire.
Ono je objekt međunarodnog prava jer svaka država prema tome pravu uživa tzv.teritorijalnu suverenost.

Na svome području država vrši sve funkcije državne vlasti i na njenom području primjenjuje se njezin ustavni
poredak. Za to područje država donosi zakone i druge propise te organizira svoju upravnu, sudbenu i lokalnu
vlast.
Međutim, ta vlast ne smije se zloupotrebljavati. Država smije slobodno donositi svoje zakone, ali time ne
smije škoditi međunarodnoj zajednici, naročito ne pravima susjednih država.
Država ima pod svojom jurisdikcijom sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i djeluju na njenom
području, znači na njene državljane, osobe bez državljanstva i na strance. Na području neke države niti
jedna država ne može obnašati svoju vlast.
Opće međunarodno pravo ograničuje državu u vršenju njezine isključive vlasti na njezinu području, glede
osoba koje po tom pravu uživaju privilegije i imunitete (strani državni glavari, diplomatski agenti).
Uz teritorijalnu vlast država vrši i tzv. Personalnu suverenost (vrhovništvo), ali samo nad svojim državljanima
kada se nalaze u drugoj državi.međutim, tu svoju personalnu suverenost ona ne smije vršiti na štetu

29
teritorijalne suverenosti bilo koje druge države.
Na svojem području država vrši vlast uz isključenje vlasti svake druge države.

DRŽAVNE GRANICE
Granica je “crta” do koje se proteže državno područje, tj. Crta koja omeđuje državno područje. Na kopnu ju
ta crta dijeli od susjednih država, a na moru je to vanjska granica teritorijalnog mora. Ta crta može
razgraničiti prostore teritorijalnog mora između dviju susjednih obalnih država ili je to krajna granica
državnog područja na koju se mogu nadovezati vanjski morski pojas i gospodarski pojas ukoliko ih je obalna
država proglasila. U tom slučaju na njih se nadovezuje prostor otvorenog mora.
Granica nije jednodimenzioanlna crta, budući da se spušta u dubinu, te razgraničuje zračni prostor između
država.
Državne granice često se dijele na “prirodne” i na umjetne (ugovorne, konvencionalne).

PRIRIDNA GRANICA – upire se na neki prirodni oblik tla (poput rijeke ili planinskog masiva).
Kod prirodnih granica je važno da se sklopi precizan ugovor o razgraničenju sa zemljovidom velikih
razmjera, te da se potom granica obilježi na terenu (kako bi se izbjegli mogući sporovi ako rijeka promijeni
svoj tok..).

UMJETNA GRANICA je imaginarna geometrijska ravna crta koja uglavnom slijedi neki geometrijski meridijan
ili paralelu.

POSTUPAK UTVRĐIVANJA GRANICA

Postupak utvrđivanja granica sastoji se od više faza.
Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja preciznog ugovora o granicama u svrhu njihovih demarkacija na
terenu. Ako države koje graniče nisu u stanju same postići sporazum, one mogu povjeriti nekom
arbitražnom ili sudskom tijelu da svojom obvezujućom presudom zacrta granicu.
Druga se faza sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu.
Nakon što se granica privremeno obilježi an terenu, pristupa se završnoj fazi podizanja trajnih graničnih
stupova. Ako ne slijedi neki vodeni tok, granica na kopnu ustvari je izlomljena ravna crta između graničnih
stupova.

MEĐUNARODNO PRAVO MORA

30
U razvoju prava mora neprestano su se sukobljavele dvije oprečne tendencije: jedna za osiguranjem slobode
mora za sve, a druga za proširenjem vlasti država nad morskim prostorima.
– konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu
– konvencija o otvorenom moru
– konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora
– konvencija o epikontinentalnom pojasu

Prema sadašnjem pravu razlikujemo:

Dijelovi mora koji čine državno područje, zajedno sa morskim dnom, podzemljem i zračnim prostorom
iznad njih:
1. unutrašnje morske vode
2. arhipelaške vode arhipelaških država
3. teritorijano more

Dijelovi mora u kojima obalna država uživa “suverena” ili neka druga prava . Ti morski prostori nisu dijelovi
državnog područja obalne države, te je u njima vlast obalne države znatno umanjena:
4. vanjski morski pojas
5. gospodarski pojas (isključiva ekonomska zona)
6. epikontinentalni pojas

Dijelovi mora izvan granica nacionalne jurisdikcije država:

7. Otvoreno more
8. Međunarodna zona dna mora i oceana.
U tim dijelovima mora niti jedna obalna država ne može vršiti nikakvu isključivu vlast, osim nad brodovima
koji plove pod njezinom zastavom.

UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

Oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi.
U unutrašnje morske vode spadaju luke, zaljevi, mora unutar otočja, ušća rijeka, more unutar polaznih crta.
Polazne crte ujedno su i vanjske granice unutarnjih morskih voda.
POLAZNA CRTA – crta od koje se mjeri širina teritorijalnog mora. Ujedno je i vanjska crta unutarnjih
morskih voda.
Pravna značajka unutrašnjih morskih voda je da su one pod suverenošću države kao i kopneno područje.
Prema općem običajnom pravu obalna država dužna je dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrište
brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda ili neke druge više sile. Pravo pristupa u tim

31
okolnostima uživaju svi brodovi (trgovački, ratni, ribarski). Strani brodovi unutrašnjim morskim vodama
mogu ploviti samo rutama koje je obalna država odredila za međunarodni promet. Pri plovidbi unutarnjim
vodama strani brodovi potpadaju pod vlast i propise obalne države, ali ona obično ne primjenjuje svoju vlast
osim kad su u pitanju njeni interesi ili kad se njenim organima obrati zapovjednik broda.

ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA

Propisi o arhipelaškim vodama prvi put su predviđeni Konvencijom iz 1982. godine. Pravo na arhipelaške
vode priznaje se samo tzv.oceanskim arhipelaškim državama, tj.onima koje su u cijelosti sastavljene od
jednoga ili više arhipelaga te moguće i drugih otoka. Pravo na arhipelaške vode ne priznaje se obalnim
arhipelaškim državama koje imaju arhipelage u produžetku svog kopnenog područja, kao Hrvatska, Grčka..a
ni onima koje osim svog kopnenog područja posjeduju arhipelage udaljene od svoje obale (Havaji kao dio
SAD). Države koje su proglasile svoje arhipelaške vode: Bahami, Fidži, Grenada, Indonezija, Jamajka, Maldivi,
Filipini, Sveti Toma i Princip, Sejšeli, Trinidad i Tobago,.. I neke druge zemlje imale bi pravo proglasiti
arhipelaške vode, ali nikad nisu postavile takav zahtjev: Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne
Irske, Japan, Novi Zeland.
Glede međunarodne plovidbe i prelijetanja između Indijskog i Tihog oceana najznačajnije arhipelaške države
su Indonezija i Filipini.
Arhipelaške vode moraju se izričito proglasiti. Ako ih neka arhipelaška država ne proglasi, tada u njenim
vodama između otoka ostaje prijašnji režim tj.teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora.

TERITORIJALNE VODE
Pojas mora koji se proteže uzduž cijele obale neke države, odnosno njenih unutrašnjih morskih voda, u
kojem obalna država uživa suverenost ( a suverenost se proteže i na zračni prostor iznad teritorijalnog
mora, njegovo dno i podzemlje). Obalna država ima isključivo pravo nad svim živim i neživim prirodnim
bogatstvima koja se nalaze u vodama teritorijalnog mora i ne mora ih ni sa kime dijeliti.

Konvencija iz 1982. propisuje da svaka država ima pravo sama odrediti širinu svog teritorijalnog mora, ali
ona ne smije prelaziti 12 morskih milja. Širina teritorijalnog mora mjeri se od polaznih crta.
Vanjska granica teritorijalnog mora – državna granica na moru.
Obalna država dužna je trpjeti neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more, ali ne i
prelijetanje zrakoplova iznad njega. Dužnost trpljenja neškodljivog prolaska odnosi se na brodove svih
država te na sve vrste brodova (trgovačke, ribarske, ratne).
Neškodljivi prolazak kroz teritorijalno more treba razlikovati od slobode plovidbe koja postoji na otvorenom
moru i isključivom gospodarskom pojasu.

Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja ili radi ulaska u unutrašnje morske vode,
pristajanja uz sidrišta te izlaska iz njih. Prolazak treba obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i

32
sidrenje u prolasku opravdani su samo ako su to usputni događaji u redovitom tijeku plovidbe ili ako ih
nameće viša sila, radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti.
Prolazak treba biti “neškodljiv” a takav je “sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države”. Stoga su
zabranjene djelatnosti broda u prolasku: prijetnja silom ili upotreba sile, ozbiljno onečišćenje mora,
ribolov,..i sve druge djelatnosti koje nisu u izravnoj vezi sa prolaskom broda.

Obalna država dužna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose na neškodljiv
prolazak. Ona mora na jasan način označiti plovne puteve, te upozoriti na svaku opasnost za plovidbu svojim
teritorijalnim morem koja joj je poznata.
Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova prolaska
teritorijalnim morem (osim u svrhu naknade za posebne usluge koje su pružene nekom brodu (npr. za
peljarenje ili tegljenje).
Obalna država ima pravo poduzimati u svome teritorijalnom moru mjere potrebne radi sprečavanja prolaska
koji nije neškodljiv.
Obalna država ima isključivo pravo uređivanja i obavljanja znanstvenih istraživanja u svome teritorijalnom
moru. Nitko nema pravo vršiti znanstvena istraživanja u teritorijalnom moru neke države bez njezina izričita
pristanka.
Obalna država može u određenim dijelovima teritorijalnog mora privremeno obustaviti provedbu prava na
neškodljiv prolazak ako je to potrebno radi zaštite njezine sigurnosti.

SUDBENOST OBALNE DRŽAVE U TERITORIJALNOM MORU

Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne države, ona
može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njenih propisa.
Ako trgovački brod samo presijeca teritorijalno more bez zadržavanja, nadležnost obalne države znatno je
manja. Oblna država tada ne bi trebala zaustavljati strani brod niti ga skretati sa puta radi vršenja
građanske sudbenosti nad osobom koja se nalazi na brodu. Izuzeci su:
1. ako se posljedice kažnjivog djela protežu na obalnu državu
2. ako kažnjivo djelo remeti mir zemlje i red u teritorijalnom moru
3. ako su te mjere nužne radi suzbijanja nedopuštene trgovine opojnim drogama
4. ako zapovjednik broda, diplomatski agent ili konzularni dužnosnik države zastave broda to zatraže
Strani ratni brod uživa jednak imunitet u teritorijalnom moru obalne države kao i u njezinoj luci. Građanska,
kao ni kaznena sudbenost nad tim brodovima i osobama na njima ne može se vršiti. Ali, država zastave
broda snosi međunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanijetu obalnoj državi u njezinom
teritorijanom moru.
Ukoliko ratni brod ne poštuje zakone i propise obalne države o prolasku teritorijalnim morem, obalna država
može ga pozvati da im se pokori. Ako se ratni brod tom pozivu ne odazove, obalna država može jedino
zahtjevati da on odmah isplovi iz njezina teritorijalnog mora.

33
Podmornice i druga podvodna prijevozna sredstva moraju ploviti morskom površinom i istaknuti zastavu.

VANJSKI MORSKI POJAS

Stekao je općenito priznanje tek Konvencijom o teritorijanom moru i vanjskom pojasu iz 1958., te po toj
Konvenciji širina vanjskog pojasa sa širinom teritorijalnog mora nije smjela prelaziti 12 morskih milja od
polaznih crta. Konvencija iz 1982.godine odredila je novu širinu vanjskog morskog pojasa, po kojoj obalna
država smije protegnuti svoj vanjski morski pojas do 24 milje računajući od polaznih crta. Ta konvencija ne
sadrži nikakvu odredbu o razgraničenju vanjskog pojasa.
Prema prijašnjem pravu mora, vanjski morski pojas bio je dio otvorenog mora. Prema konvenciji iz 1982.,
vanjski morski pojas ostat će dijelom otovrenog mora samo ako obalna država ne proglasi svoj gospodarski
pojas (čija najveća širina može biti do 200 milja od polazne crte). Ako ga proglasi onda će se režim vanjskog
pojasa preklapati s režimom gospodarskog pojasa.

Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski moraski pojas nego ga treba izričito proglasiti.
Pomorski zkonik RH nema propisa o vanjskom morskom pojasu, ali ga temeljem općeg međunarodnog prava
mora može proglasiti kada želi, bilo izmjenom tog Zakonika ili novim zakonom ili drugim aktom.
Ribolov stranih brodova u tome pojasu je dopušten, osim ukoliko je obalna država u tome prostoru
proglasila i svoj gospodarski pojas.

Obalna država može u vanjskom pojasu kažnjavati i vađenje arheoloških i povijesnih predmeta nađenima u
moru, bez njezina odobrenja.

GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)

Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla ona ga mora izričito proglasiti.
Ako ga ne proglasi, ona i dalje ima pravo na epikontinentalni pojas koji obuhvaća samo morsko dno i
podzemlje, s time da vodeni stup i površina mora iznad epikontinentalnog pojasa i dalje u tom slučaju ostaju
pod režimom otvorenog mora ( Epikontinenalni pojas država ne mora proglasiti, već ima pravo na njega
bez proglašenja. Obalne države koje su u nepovoljnom geografskom položaju zbog kratke obale nemaju
pravo na epikontinantalni pojas-poput Slovenije, BiH, Kongo, Jordan, Irak..).
Gospodarski pojas može se proglasiti samo iznad epikontinentalnog pojasa.
Isključivi gospodarski pojas smije se protezati do 200 morskih milja računajući od polaznih crta.
Isključivi gospodarski pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje, stup morske vode i površinu mora, te zračni
prostor iznad tih morskih prostora.
Kad većina obalnih država proglasi svoj gospodarski pojas, mnogi prostori sada otvorenog mora doći će pod
nacionalnu jurisdikciju obalnih država. Ta radikalna promjena posljedica je naraslih potreba čovječanstva za

34
hranom, energijom i drugim sirovinama. Stanovništvo na našoj planeti neprestano se povećava i sve će više
ovisiti o izvorima iz mora. Sve obalne države nastoje u prvom redu očuvati bogatstva mora u blizini svoje
obale, jer o njima ovise. A treće se države ponekad neodgovorno ponašaju u morima blizu obale drugih
država. Njihove velike ribarske flote tamo nepovratno uništavaju riblja bogatstva.
Gospodarski je pojas pod posebnim pravnim režimom. On nije dio teritorija obalne države, ali ni dio
otvorenog mora. Obalna država u njemu ima znatno ograničeniju vlast nego u svom teritorijalnom moru, ali
ona u tome pojasu ima veoma važna suverena prava i jurisdikciju. Ali, u tome pojasu, značajna prava imaju i
sve treće države. U tom pogledu, gospodarski je pojas još uvijek sličan otvorenom moru.
Sve države, obalne i neobalne (one koje nemaju izlaz na more), u gospodarskom pojasu svih država i dalje
uživaju sljedeće slobode:
– slobodu plovidbe
– slobodu prelijetanja
– slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda

PRAVA I DUŽNOSTI OBALNE DRŽAVE

U gospodarskom pojasu obalna država ima suverena prava radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i
gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom i podzemljem (proizvodnja
energije korištenjem vodom, strujama i vjetrovima, ...). također ima i jurisdikciju glede podizanja i upotrebe
umjetnih otoka, uređaja i naprava, znanstvenog istraživanja mora, zaštite i očuvanja morskog okoliša.

Prava obalne države nisu potpuno jednaka glede živih i neživih tj.mineralnih bogatstava. Obalna država nije
dužna dijeliti neživa tj.mineralna bogatstva u svome gospodarskom pojasu. Obalna država ima isključiva
prava nad svim živim bićima koja pripadaju vrstama od dna (morske alge, spužve, kroalji, školjke i neke vrste
rakove, ali ne i jastozi).
Što se tiče ostalih živih izvora, najprije morskih riba i sisavaca, prava obalne države su donekle ograničena
pravima neobalnih država.
Obalna država snosi odgovornost glede istraživanja, očuvanja i gospodarenja ribljim bogatstvima u svom
gospodarskom pojasu. Dužna je zalagati se za optimalno korištenje tih bogatstava da ne bi došlo do prelova i
njihova uništenja. Dužna je surađivati sa drugim susjednim državama.
Obalna država ipak ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatstava svog gospodarskog pojasa u
odnosu na druge države. Ona određuje njihovu dopustivu lovinu i svoje vlastite mogućnosti lovljenja. Cijeli
dopustivi ulov ona smije sama izloviti, ako za to ima mogućnosti. Tek ako sama nema mogućnosti za ulov
cjelokupne dopustive lovine, ona mora sporazumima, uz naknadu, dati drugim državama pristup višku
dopustivog ulova. Pri tome će najprije takav ulov omogućiti neobalnim državama iz iste regije ili subregije, s
time da razvijene neobalne države mogu loviti samo u gospodarskom pojasu razvijenih država. Obalna
država mora voditi mora voditi računa o interesima država u nepovoljnijem geografskom položaju, tj.onima
čiji su morski prostori toliko mali da iz njih ne mogu zadovoljiti potrebe svog stanovništva za ribom

35
Ipak, ona sama odlučuje o odobrenju pristupa ribarima i ribarskim brodovima drugih zemalja u svoj
gospodarski pojas, izdavanjem dozvola i naplaćivanjem naknada za dozvoljeni ribolov. Ona određuje vrste,
starost i veličinu ribe koja se može loviti i utvrđuje kvote ulova. Određuje sezonu i područje ribolova, tipove,
veličinu i broj ribarskih brodova, ribarskog alata..
JURISDIKCIJA OBALNE DRŽAVE GLEDE UMJETNIH OTOKA I NAPRAVA
Obalna država ima isključivo pravo sama graditi ili dopuštati i regulirati izgradnju umjetnih otoka i naprava.
Umjetni otoci, naprave i uređaji nemaju status otoka, te nemaju vlastitog teritorijalnog mora i njihovo
postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnog mora, gospodarskog ili epikontinentalnog pojasa.
JURISDIKCIJA GLEDE ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA MORA
Za razliku od unutrašnjih voda i teritorijalnog mora, ona u tome pojasu nema jedina pravo baviti se tim
istraživanjima. Obalna država može ne dopustiti znanstvena istraživanja u svom gospodarskom pojasu kada
to istraživanje nije u miroljubive svrhe, kada uključuje bušenje morskog dna upotrebom exploziva ili
unošenjem škodljivih tvari u morski okoliš ili izgradnju umjetnih otoka, uređaja ili naprava.
JURISDIKCIJA U SPRJEČAVANJU ONEČIŠĆENJA
Obalna država dužna je štititi i čuvati morski okoliš. Dužna je surađivati na općoj i regionalnoj razini u
formuliranju i provedbi međunarodnih propisa i standarda. Ima pravo za svoj gospodarski pojas sama
donositi zakone i druge propise koji su u skladu sa međunarodnim pravilima.
Pojedini dijelovi mogu biti proglašeni i posebno ugroženim područjima glede onečišćavanja s brodova: za ta
se područja mogu primjenjivati strože međunarodne norme i stroži propisi obalne države.
ZAKLJUČAK: Obalna država ima isključivu nadležnost u svome gospodarskom pojasu samo u točno
određenim oblastima. U nekim drugim oblastima njezina je vlast ograničena pravima trećih država,
dužnošću da propise koje donosi uskladi s međunarodnim pravilima, te da surađuje s drugim državama ili
organizacijama

ZERP
I Hrvatska ima pravo proglasiti svoj isključivi gospodarski pojas. To je potvrđeno i u našem Pomorskom
zakonu (prva verzija iz 1994. i novija verzija iz 2004. godine) koji kaže: “Gospodarski pojas RH obuhvaća
morske prostore od vanjske granice teritorijalnog mora u smjeru pučine do njegove vanjske granice
dopuštene općim međunarodnim pravom”. Međutim, gospodarski pojas Hrvatske nije stvarno i proglašen
samim stupanjem na snagu Pomorskog zakonika. U Pomorskom zakoniku stoji da će Sabor RH donijeti
odluku o proglašenju našeg gospodarskog pojasa, a odredbe Zakonika o tom pojasu primjenjivat će se tek
onda kad Sabor donese odluku o proglašenju gospodarskog pojasa.

Sabor RH proglasio je 3. listopada 2003. godine zaštićeni ekološko-ribolovni pojas u Jadranskom moru, s
odgodom njezine primjene do 12 mjeseci. Tim proglašenjem bila su obuhvaćena sva prava Hrvatske
temeljem gospodarskog pojasa, osim proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova, te prava
podizanja umjetnih otoka, uređaja i naprava. Ali Hrvatska ima i to pravo iznad svog epikontinentalnog

36
pojasa, i to proglašenjem izravno temeljem Konvencije iz 1958., te Konvencije iz 1982.

Međutim, primjena ZERP-a za zemlje članice EU je odgođena do 1. siječnja 2008. godine. 15. ožujka 2008.
godine, pod pritiskom EU, ponovno je odgođena primjena ZERP-a za zemlje članice EU “do iznalaženja
zajedničkog dogovora u EU duhu”.

EU nastoji da države u cijelom Sredozemlju, pa tako i Jadranu, ne proglašavaju gospodarski pojas. Razlog
tome su velike ribarske flote nekih država članica (Italija) kojima je u interesu da što veći dio Sredozemlja
ostane u režimu otvorenog mora, u kojem se primjenjuje sloboda ribolova za ribarske flote svih država.

ZERP obuhvaća morski prostor u Jadranskom moru, od vanjske granice teritorijalnoga mora u smjeru pučine
do njegove vanjske granice dopuštene općim međunarodnim pravom. Njegova površina iznosi 23.870 m2.

EPIKONTINENTALNI POJAS
Epikontinentalni pojas je morsko dno i podzemlje što se nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnog mora.
Znači, ovaj pojas, za razliku od ostalih morskih pojasa u međunarodnom pravu, obuhvaća samo morsko dno
i podzemlje, ne prostire se na vodeni stup iznad toga dna, niti na površinu mora. Morska površina i stup
morske vode iznad njega ostaju otvoreno more ili isključivi gospodarski pojas (ako ga je obalna država
proglasila).
Prostire se do udaljenosti od 200 milja od polaznih crta.
Na tom području obalna država ima suverena prava radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih neživih
prirodnih izvora, a od živih samo onih koje pripadaju “vrstama od dna”.
Svaka obalna država ima pravo na svoj epikontinentalni pojas neovisno od bilo kakvog proglasa, te stvarne ili
fiktivne okupacije. Ukoliko država proglasi gospodarski pojas, tada će njezin epikontinentalni pojas činiti dno
i podzemlje njezina gospodarskog pojasa.
Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode na epikontonentalnom pojasu neke
države, ali za određivanje pravaca one moraju dobiti suglasnost obalne države.
Razgraničenje epikontinentalnog odnosno gospodarskog pojasa između susjednih država mora se urediti
sporazumno.

OTVORENO MORE
Svi dijelovi mora koji nisu uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more, unutrašnje morske vode neke
države ili arhipelaške vode neke arhipelaške države. Otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad
morskog dna, površinu mora i zračni prostor iznad njega. Dno i podzemlje ispod otvorenog mora svojim
najvećim dijelom čine Zonu ili epikontonentalni pojas obalnih država.
Otvoreno more može se označiti i na pozitivan način: U njega spadaju dijelovi mora i zračni prostor iznad
njih koji se nalaze izvan granica nacionalne jurisdikcije obalnih država.

37
Otvoreno more smije se korisititi samo u miroljubive svrhe.
Otvoreno more slobodno je za sve države, obalne i neobalne.
Slobode otvorenog mora:
1. sloboda plovidbe – svaka država obalna i neobalna ima pravo da otvorenim morem plove brodovi
pod njezinom zastavom. Na otovrenom moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. To ne
znači da na moru postoji anarhija, već tamo vlada pravni poredak međunarodnog prava. Na
otvorenom moru svaka država vrši jurisdikciju nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom,
međutim postoje slučajevi kada ratni brod neke države može pregledati strani brod (ako se brod
bavi piratstvom, ako se bavi trgovinom robljem, ako je bez državne pripadnosti, ako odbija istaknuti
zastavu ili vije stranu zastvu a iste je pripadnosti kao ratni brod)
2. sloboda prelijetanja -
3. sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda – sve države imaju parvo polagati svoje
podmorske kabele i cjevovode na dno otvorenog mora izvan epikontinentalnog pojasa neke obalne
države (imaju to pravo i na epikontinentalnom pojasu ali uz suglasnost obalne države)
4. sloboda izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja – ta sloboda postoji za sve obalne i neobalne
države, ali jedino na dijelovima otvorenog mora koji se ne nalaze iznad epikontinentalnog pojasa
neke obalne države (na ttim dijelovima strane države smiju postavljati samo one uređaje koji nisu
pričvršćeni za morsko tlo). Umjetno otoci i dr.uređaji postavljeni na otvorenom moru nemaju status
otoka stoga nemaju ni vlastitog teritorijalnog mora. Na njima isključivu jurisdikciju vrši država koja ih
je postavila.
5. sloboda ribolova (uz neka ograničenja) – u načelu ovu slobodu uživaju ribarski brodovi svih država
obalnih i neobalnih. Međutim ova sloboda podložna je većim ograničenjima od bilo koje druge
slobode otvorenog mora.
6. sloboda znanstvenog istraživanja (uz neka ograničenja koja se odnose na sva znanstvena
istraživanja na moru) – istraživanja se moraju obavljati isključivo u miroljubive svrhe u skladu s
konvencijom. Takva istraživanja ne smiju ometati slobode otvorenog mora i moraju se obavljati uz
poštivanje propisa, ponajprije o zaštiti i očuvanju morskog okoliša

ZONA MEĐUNARODNOG PODMORJA (ZONA)

Deklaracija o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije –
ovom deklaracijom Zona i prirodna bogatstva Zone proglašavaju se općim dobrom čovječanstva.
Temeljna načela:
– Zonu ne mogu prisvojiti ni države, ni fizičke ili pravne osobe, države ne mogu uspostaviti
suverenost ili suverena prava nad bilo kojim dijelom Zone
– Istraživanje i iskorištavanje Zone i njezinih bogatstava obavljat će se u interesu čitavog
čovječanstva, bez obzira na zemljopisni položaj država
– Zona smije biti iskorištavana isključivo u miroljubive svrhe

38
 – Države moraju surađivati radi zaštite i očuvanja morskog okoliša u Zoni
Nakon što je Konvencija iz 1982. stupila na snagu, 1994. ustanovljeni su i organi Zone.
Sve države stranke Konvencije su i članice Vlasti. Njezino sjedište i sjedište svih organa su na Jamaici. Glavni
organi vlasti su : Skupština, Vijeće i Tajništvo.

MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

Odnose između dvije ili više država prema međunarodnom pravu možemo podijeliti na:
1. normalne odnose lišene sukoba
2. međunarodne sporove
3. oružane sukobe

SPOR je naslaganje o nekoj točci prava ili činjenici.

Međunarodni spor - svako neslaganje tvrdnji ili zahtjeva između dva međunarodna subjekta ili više njih.
Da bi međunarodni spor nastao, dovoljno je da jedna država postavlja neki zahtjev, a druga ga odbija ili ne
priznaje. Nije dovoljno da jedna strana tvrdi kako spor ne postoji
Većinu sporova rješavaju stranke između sebe, nakon kraćih ili duljih pregovora.

Načini mirnog rješavanja spora:

TZV. DIPLOMATSKA SREDSTVA - prednost je u flexibilnosti postupka, predmet spora nije strogo definiran pa
stranke svoje pregovore mogu proširiti. Postupak se može obaviti u tajnosti i izvan pozornosti javnosti-ali
tajnost može biti i nedostatak: jača strana može nametati svoje interese slabijoj i nema garancije da će se
postići pravda za sve:
– izravni pregovori između stranaka spora
– dobre usluge – treća strana nastoji navesti stranke u sporu da se usuglase oko rješavanja spora
(nudi strankama logistiku). Iako ih miješaju sa posredovanjem, dobre usluge nisu posredovanje jer
se tijelo koje pruža dobre usluge ne bi smjelo mješati u predmet spora. Prednost je u odsutnosti bilo
kakvih pravila postupka i određenja predmeta spora. Čim stranke u sporu pristanu, treća strana se
miče. Treća strana ne pregovara sa strankama , već se one same dogovaraju.
– posredovanje (medijacija) nekog trećeg – treća strana (posrednik) aktivno se upliće u predmet
spora i sudjeluje u pronalaženju rješenja koje je obostrano prihvatljivo.

INSTITUCIOANALIZIRANA (FORMALIZIRANA) SREDSTVA – za razliku od diplomatskih sredstava, prednost im

je u nepristranosti tijela koje rješava spor. Riječ je o komisijama (povjerenstvima) stručnjaka koje imenuju

39
same stranke među osobama od svog povjerenja. Nedostatak je u formalizmu: same stranke sporazumno
definiraju predmet spora i ne smiju ga prekoračiti
– istraga (anketa) – stranke imenuju komisiju koja na nepristran način utvrđuje činjenično stanje koje
čini predmet spora. Izvješće povjerenstva o činjenicama ne obvezuje stranke, ali im pomaže u
pronalaženju rješenja u daljnjim pregovorima.
– mirenje (koncilijacija) – od istrage se razlikuje po tome što komisija nastoji izmiriti njihova suprotna
gledišta i postići uzajamno prihvatljivo rješenje spora.

SREDSTVA KOJA DOVODE DO OBVEZUJUĆE PRESUDE – prednosti su u nepristranom postupku i jednakosti

obiju strana u tijeku čitavog postupka. Spor se tim putem konačno rješava obvezujućom presudom:

– arbitraža – međunarodna arbitraža, izabrano sudovanje – rješavanje spora između subjekata

međunarodnog prava odlukom srbitara koje su sami izabrali i koji izriču obveznu i konačnu presudu.
Arbitraža se zasniva isključivo na dobrovoljnom pristanku strana da na taj način riješe spor. Pristanak
podrazumjeva da će se i presuda u dobroj vjeri izvršiti. Pristanak na arbitražu može se dati za već
postojeći spor ili se može ugovoriti i prije nastanka eventualnog spora (institucionalna arbitraža).
Razlike između suđenja i arbitraže nisu značajne. I stalni sudac i sudac arbitar moraju suditi po pravu
i primjenjuju pravo na konkretan slučaj. Ipak, i danas je arbitraža državama često prihvatljivija od
stalnih sudova: zbog većeg utjecaja stranaka na sastav arbitražnog vijeća, zbog brzine i flexibilnosti
arbitražnog postupka, zbog mogućnosti djelomične ili potpine tajnosti podataka, zbog manjih
utjecaja ranijih međunarodnih presuda na odlučivanje arbitražnih vijeća.
Osim toga, arbitražom se mogu rješavati sporovi država s međunarodnim organizacijama i drugim
subjektima međunarodnog prava, dok Međunarodni sud (glavni sudski organ UN-a) kao i većina
drugih sudova, može rješavati samo sporove između država. Konvencijom o mirnom rješavanju
međunarodnih sporova osnovan je Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Haagu
– rješavanje spora pred nekim stalnim međunarodnim sudskim tijelom – Međunarodni sud u Haagu
– glavni sudbeni organ UN-a, sastoji se od 15 sudaca.....

Konvencijom o mirnom rješavanju međunarodnih sporova osnovan je Stalni arbitražni sud sa sjedištem u
Haagu.

SAMOPOMOĆ: RETORZIJA I DOPUŠTENE REPRESALIJE

RETORZIJA – uzvraćanje na pravno dopušteno, ali štetno i neljubazno ponašanje neke države protumjerama

40
iste ili slične naravi da bi se iznudila promjena njezina stava.
Mjere retorzije moraju ostati u granicama međunarodnog prava, ali mogu imati štetne posljedice po državu
koja je za njih dala povoda.
Mjere retorzije:
– uskrata priznanja neke nove države
– povlačenje egzekvature konzularnom agentu druge države
– ograničenje kretanja stranih diplomatskih agenata ili njihov izgon iz zemlje
– prekid diplomatskih odnosa,..

REPRESALIJA (PROTUMJERA) U MEĐUNARODNOM PRAVU

Za razliku od retorzije, represalije su djela koja po sebi predtsvaljaju povredu međunarodnog prava. Ali se
izuzetno smatraju dopuštenima ako su protumjera na međunarodna protupravna djela države koja je
prekršila neko pravo države koja ih poduzima. Uz legitimnu samoobranu, one su najvažnije sredstvo
samopomoći.
Da bi se spriječile zloupotrebe, postoje ograničenja u vršenju tih mjera (represalija).
Represalije se dijele na:
– one koje se poduzimaju u doba mira
– one koje se poduzimaju u oružanim sukobima
Razlikujemo još i POZITIVNE REPRESALIJE koje se sastoje u nekom činjenju i NEGATIVNE REPRESALIJE koje se
sastoje u neizvršavanju neke pravne obveze.

PROTUMJERE (REPRESALIJE) U DOBA MIRA

Povrijeđena država smije poduzeti protumjere protiv države odgovorne za neko međunarodno protupravno
djelo jedino da bi navela tu državu da se pridržava svojih međunarodnopravnih obveza. Protumjere se ne
smiju zloupotrebljavati radi ostvarenja nekih drugih ciljeva.
Protumjere su ograničene na privremeno neizvršenje međunarodnih obveza od države koja je te mjere
poduzela protiv odgovorne države.
Protumjere se moraju, koliko je moguće, poduzeti na način koji dopušta nastavak izvršenja obveza u pitanju.
Protumjere ne smiju biti nauštb obvezama za zaštitu ljudskih prava.
Protumjere ne smiju biti nauštrb obvezama humanitarne naravi koje zabranjuju represalije.
Država koja poduzima protumjere dužna je poštivati nepovredivost diplomatskih ili konzularnih agenata,
prostorija, arhiva i dokumenata.
Protumjere moraju biti razmjerne s nanesenom štetom.
Prije nego se poduzme protumjera, povrijeđena država mora zatražiti od odgovorne države da izvrši svoje
obveze. Protumjerama se pribjegava tek nakon što povrijeđena strana formalno zatraži od države kršiteljice
da okonča svoje protupravno ponašanje i ispravi štetu.
Protumjere se moraju obustaviti čim je odgovorna država izvršila svoje obveze.

41
REPRESALIJE U ORUŽANIM SUKOBIMA
Najčešće se provode primjenom oružane sile. Stranka u sukobu koja im pribjegne smatra svoje mjere
represalija sankcijom, kako bi neprijatelja spriječila da dalje krši pravila ratnog prava.
Represalije koje se poduzimaju u oružanim sukobima opasan su i malo djelotvoran način postizanja
poštovanja prava.
Zabrana mjera represalija usmjerenih protiv ranjenika, bolesnika, brodolomaca, svih stranaca i apatrida.

PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

PODJELA ORUŽANIH SUKOBA

Međunarodno pravilo na snazi do iza 2.svjetskog rata, dijelilo je sve oružane sukobe u tri skupine:
– RAT (makar jedna strana morala je imati namjeru ratovanja)
– UPOTREBU ORUŽANE SILE KOJA NE DOVODI DO RATA (NEPRIJATELJSTVA – ratovi koje obje strane
nisu priznavale)
– GRAĐANSKI RAT (vodio se na području jedne države. Po pravilu se nije smio ticati stranih država)

Ova dioba zabranjena je Briand-Kelloggovim paktom iz 1928..

Ženevske konvencije iz 1949. i dva protokola iz 1977. razlikuju 3 moguće skupine sukoba:
– MEĐUNARODNE ORUŽANE
– NEMEĐUNARODNE ORUŽANE
– UNUTARNJI NEMIRI I ZATEGNUTOSTI

PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

Pravna pravila o ratovanju razvijala su se kroz stoljeća kao pravila nepisanog običajnog prava. Početkom
19.stoljeća otpočinje kodifikacija međunarodnog ratnog prava putem pisanih ugovora.
Četvrta Haška konvencija iz 1907. i njezin Haški pravilnik o ratovanju na kopnu
Ženevski protokol od 17.lipnja 1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i
bakterioloških sredstava u ratu
12.kolovoza 1949. u Ženevi su usvojene i potpisane četiri konvencije:
– Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu
– Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru
– Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima
– Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata

08.lipnja 1977. usvojena su i dva dopunska protokola:

42
 – Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba
– Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba

U svim konnvencijama od početka je bila izražena svrha daljnje humanizacije ratovanja. Humanizacija
ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprječavanje najstrašnijih oblika ratovanja.

MARTENSOVA KLAUZULA
Ova klauzula zapravo predviđa određenu hijerarhiju u primjeni pravnih pravila o ratovanju, kako nikad ne bi
bilo pravnih praznina:
1. najprije se primjenjuju pisane odredbe iz konvencija
2. u nedostatku takvih pravila, primjenjuju se načela međunarodnog prava koja proizlaze iz običaja
ustanovljenih među civiliziranim narodima
3. ako nema ni takvih pravila, stranke u sukobu se ne smiju ponašati samovoljno, već moraju
primjanjivati načela međunarodnog prava koja proizlaze iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne
svijesti

Međunarodno pravo oružanih sukoba obuhvaća pravila koja uređuju odnose među subjektima
međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i u svezi s njim.

Rat je suvremenim međunarodnim pravom zabranjen (BRIAND-KELLOGGOVIM PAKTOM iz 1928. godine),

pa države više nemaju pravo započeti rat.. osim rata, danas je zabranjena i svaka druga upotreba sile i
prijetnja silom. Ipak, do rata i drugih oružanih sukoba može doći. Započinjanje rata i primjena sile povreda JE
međunarodnog prava, te se započinjanje napadačkog rata može kazniti kao zločin. Međutim, oružani sukob
koji nastane mora se urediti nekim pravilima (DOPUŠTENA JE OBRANA OD NAPADA).

RAT je skup nasilnih radnji kojima jedna država želi nametnuti drugoj državi svoju volju i svim sredstvima
nastoji postići svoj cilj.

Svrha međunrodnih pravila kojima se reguliraju oružani sukobi – želi se humanizirati rat i drugi oblici
oružanih sukoba. Vrlo rano u povijesti nalazimo tragove stanovitih pravila i ograničenja ratovanja – stranke
su se toga držale jer su željele da i druga strana to poštuje.
Ratno pravo, kakvo se razvijalo od 19. stoljeća, zasniva se na jasnom razlikovanju između oružanih snaga i
civilnog pučanstva, između branjenih i nebranjenih mjesta, a u zračnim napadima između vojnih i
nevojnih ciljeva.
Ženevske konvencije iz 1949. godine i dva Protokola iz 1977. godine, razlikuju tri moguće skupine sukoba:
– međunarodni oružani sukobi
– nemeđunarodni (unutarnji ili građanski) oružani skukobi

43
 – unutarnji nemiri i zategnutosti

MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI

Svaki sukob koji izbije između dvije države i dovede do upotrebe oružanih snaga je međunarodni oružani
sukob, čak i ako jedna strana poriče postojanje ratnog stanja.
U te sukobe spadaju:

1.) Svi slučajevi objavljenog rata

2.) Svaki drugi oružani sukob koji izbije između dviju ili više država, stranaka Ženevskih konvencija,
“čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje”

3.) Svi slučajevi okupacije čitavog ili dijela područja jedna države, čak ako ta okupacija ne naiđe ni na
kakav vojni otpor

4.) sukobi koji su se nekada smatrali “građanskim ratovima”, tj. Oni sukobi u kojima se narodi bore
protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom
naroda na samoodređenje

U međunarodnim oružanim sukobima primjenjuju se propisi iz svih četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. te
Protokol iz 1977. Na te sukobe primjenjuju se i sva ostala pravila ratnog prava koja su danas na snazi. Ali,
pravila o neutralnosti mogu se primjenjivati jedino u sukobima u kojima je priznato postojanje ratnog stanja
između zaraćenih država ili u sukobima u odnosu na koje je treća država proglasila neutralnost.

NEMEĐUNARODNI (UNUTARNJI ILI GRAĐANSKI) ORUŽANI SUKOBI

To su oni sukobi u kojima neprijateljstva izbiju na području jedne države (s izuzetkom onih u korištenju prava
naroda na samoodređenje). Neprijateljstva se u tim sukobima odvijaju na teritoriju odnosne države između
njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga.
U tim se unutarnjim sukobima primjenjuju pravila iz Ženevskih konvencija, te iz Protokola II iz 1977.
Ukoliko se ustanici ne priznaju kao zaraćena strana, pravila o neutralnosti trećih država u tim sukobima se ne
primjenjuju, niti između sudionika sukoba nastaje nešto slično “ratnom stanju”.

UNUTARNJI NEMIRI I ZATEGNUTOSTI

Protokol II iz 1977. neće se primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i zategnutosti, kao što su pobune,
izolirani i sporadični akti nasilja i ostali slične naravi, jer to nisu oružani sukobi. Osim državne vlasti tu nema

44
druge strane u sukobu, jer se ona još nije organizirala. Tu nema ni stvarnih neprijateljstava, ni ratnog stanja,
ni neutralnosti trećih država.
Međutim, ako ih državna vlast uhiti, sudionici tih nemira imaju pravo na poštivanje svih ljudskih prava.

Unutarnji nemiri katkad brzo prerastaju u nemeđunarodni, a ovaj u međunarodni sukob. To je bio slučaj sa
Hrvatskom.
Unutarnji nemiri (BALVAN REVOLUCIJA) otpočeli su 17.kolovoza 1990.godine, kada su srpske skupine u
blizini Knina podizale barikade i prekidale komunikacije. Nekoliko tjedana kasnije odmetnuti Milan Martić,
uz podršku JNA ustrojio je miliciju “Srpske autonomne oblasti”. Na području Hrvatske djelovale su hrvatske
policijske snage, u svibnju 1991.godine iz njih je nastao ZBOR NARODNE GARDE. JNA je snažno intervenirala
protiv legitimne vlasti u Hrvatskoj od sredine kolovoza 1991.godine. 08.listopada 1991.godine Hrvatska je
prekinula sve veze sa SFRJ, a 15.siječnja 1992.godine dobila je međunarodno priznanje od većine država u
svijetu (tada je taj sukob prerastao u međunarodni oružani sukob). Nikad ni jedna strana nije priznala
postojanje ratnog stanja na području Hrvatske.

OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA

Radi se pretežito o pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba,
uključujući snage UN-a. Ta ograničenja jednako obvezuju i sve oružane skupine u unutarnjem sukobu, čak
ukoliko su i nepriznate.
Ograničenja u vođenju oružanih sukoba mogu se podijeliti u 4 skupine:
– s obzirom na osobe
– s obzirom na objekte (stvari)
– s obzirom na vrste oružja
– s obzirom na način vođenja borbe (metode i sredstva ratovanja)

OGRANIČENJA S OBZIROM NA OSOBE

1. CIVILNO STANOVNIŠTVO – oružani sukobi vode se između protivničkih oružanih snaga. Civilno
stanovništvo ne smije se napadati, ubijati ili ranjavati

2. U borbi je dopušteno djelovati protiv protivnika koji pripadaju neprijateljskim oružanim snagama.
Ako pojedini od njih ili čitave skupine, ne mogu voditi borbu ili je napuste, borba treba prestati i s
druge strane. Ranjeni, bolesni, neprijatelji koji su položili oružje ili nemaju sredstava za obranu pa
se predaju i postaju ratni zarobljenici, ne smiju biti objekt napada.

3. Pripadnici protivne strane ne smiju se siliti da sudjeluju u vojnim operacijama koje su uperene protiv
njihove domovine

45
 4. Sa ratnim zarobljenicima treba postupati čovječno, štititi ih od nasilja, zastrašivanja, uvreda. Ni
jedan zarobljenik ne smije biti podvrgnut sakaćenju, medicinskim zahvatima ili znanstvenim
pokusima. Njihova osoba i čast moraju se poštivati

OGRANIČENJA S OBZIROM NA STVARI (OBJEKTE)

1. Dopušteno je vojno djelovanje samo prema vojnim ciljevima. Zabranjeno je napadati ili
bombardirati nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade.

2. Zabranjuje se bombardiranje zgrada namjenjenih bogoslužju, umjetnosti, znanosti, dobrotvornim

svrhama, te povijesnih spomenika, bolnica i mjeta gdje su okupljeni bolesnici i ranjenici

3. Zaštita objekata nužnih da bi civilno stanovništvo preživjelo. Zabranjeno je izgladnjivanje civilnih

osoba kao metoda ratovanja, stoga je zabranjeno uništavati dobra koja su prijeko potrebna za
preživljavanje civilnog stanovništva (živežne namirnice, poljoprivredna podučja gdje se one
proizvode, stoka, instalacije za pitku vodu,..)

4. Zaštita postrojenja i instalacija koje sadrže opasne sile (brane, nasipi, nuklearne elektrane ne smiju
biti predmet napada)

5. Zaštita prirodnog okoliša (prilikom napada na vojne ciljeve treba voditi računa o njegovu utjecaju
na okoliš)

ZABRANJENE VRSTE ORUŽJA

1. Projektili težine manje od 400 grama koji su explozivni ili napunjeni rasprskavajućim ili zapaljivim
tvarima
2. Meci koji se u ljudskom tijelu lako rašire i splošte (tzv. Dum-dum meci)
3. Otrov i otrovno oružje
4. Oružje koje nanosi povrede koje se u ljudskom tijelu ne mogu otkriti rengenskim zrakama (i tako
onemogućuju liječničku pomoć te uzrokuju nepotrebne patnje)
5. Polaganje mina, protupješčke mine, mine iznenađenja..u pomorskom ratu dopuštene su samo
usidrene mine, ostale su zabranjene
6. Upotreba napalma i drugih sredstava za uzrokovanje požara
7. Oružje za masovno uništavanje (zagušljivi i otrovni plinovi, ostalo kemijsko oružje, biološko oružje)

OGRANIČENJA S OBZIROM NA NAČIN VOĐENJA BORBE

46
 1. Ratna lukavstva (korištenje kamuflaže, mamaca, lažne operacije, pogrešne informacije) nisu
zabranjena, ali se izričito zabranjuje perfidija (čini kojima se zadobiva povjerenje protivnika kako bi
ga se uvjerilo da ima pravo na zaštitu ili obvezu da pruži zaštitu, s namjerom da se to povjerenje
iznevjeri: zabranjeno je upotrebljavati znakove, ambleme ili odore protivničke stranke pri
poduzimanju napada, hinjenje statusa civila, neboraca, ranjenika, hinjenje zaštićenog statusa
upotrebom obilježja UN-a, neutralnih država, U ratu na moru upotreba lažne zastave nije
zabranjena, ali se vlastita zastava mora istaknuti prije otpočinjanja borbe.
2. Zabranjeno je izdajničko ubijanje
3. Zabrana izjave da se neće davati milost, tj. da ne smije biti preživjelih
4. Zloupotreba parlamentarske zastave, neprijateljske zastave, vojničkih znakova ili uniforma,
zloupotreba bijele zastave
5. Razaranje ili zapljena neprijateljske imovine, osim u slučajevima kada vojna potreba nalaže takva
uništenja ili zapljene
6. Prepuštanje grada ili naselja pljački
7. Postupanje sa padobrancima – nijedna osoba koja u nevolji iskače padobranom iz zrakoplova ne
smije biti predmetom napada za vrijeme spuštanja. Kad se spusti na zemlju, toj osobi treba dati
mogućnost da se preda prije nego postane metom napada
8. Špijunaža nije zabranjena, ali špijun uhvaćen na djelu nema položaj ratnog zarobljenika i podliježe
strogom kažnjavanju po domaćim propisima

NEPRIJATELJSTVA I RATNO STANJE

RATNO STANJE znači odsutnost miroljubivih odnosa između zaraćenih država. Njihov nastanak odražava se
na njihove diplomatske odnose, na neke ugovore, na trgovinu i na odnose njihovih fizičkih i pravnih osoba.
Ratno stanje nije uvijek sasvim identično sa stvarnim neprijateljstvima između država koje su se našle u
sukobu. Bilo je slučajeva gdje je postojalo ratno stanje između država, ali između njihovih oružanih snaga
nije bilo neprijateljstava. Također, neprijateljstva mogu prestati kapitulacijom pobijeđene države, ali se ratno
stanje produžuje do sklapanja mirovnog ugovora ili dok neka pobjednička država jednostrano ne okonča
ratno stanje. Čest slučaj bila su stvarno neprijateljstva između država od kojih niti jedna nije priznavala
postojanje ratnog stanja.

POČETAK MEĐUNARODNOG ORUŽANOG SUKOBA

Do međunarodnog oružanog sukoba dolazi:
1. u svim slučajevima objave rata
2. u slučaju oružanih sukoba između država ako makar jedna od njih priznaje ratno stanje

47
 3. u slučaju strane okupacije dijela ili čitavog državnog podrčja druge države-čak i ako ta okupacija ne
naiđe na otpor i ako ni jedna država ne priznaje postojanje ratnog stanja (ratno stanje nastaje
samim činom okupacije i traje dok traje i okupacija)
4. u sukobima u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv
rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje

Prema tradicionalnom ratnom pravu, ratno stanje započinjalo je ili formalnom objavom rata ili stvarnim
započinjanjem neprijateljstava s namjerom ratovanja. Dakle, utvrđivanje postojanja ratnog stanja ovisilo je o
subjektivnim faktorima: hoće li zaraćena strana objaviti rat, odnosno postoji li namjera ratovanja. Posljedica
izbijanja rata bila je prekidanje svih mirnodopskih odnosa između zaraćenih strana.

Usvajanjem ženevskih konvencija iz 1949., kriterij za utvrđivanje postojanja oružanog sukoba se

objektivizirao, te nije potrebna objava rata ili utvrđivanje namjere ratovanja – svaki sukob koji izbije između
dvije države i dovede do uporabe oružanih snaga je međunarodni oružani sukob, koji dovodi do primjene
odredbi konvencije, čak i ako jedna strana poriče postojanje ratnog stanja.

PRAVNE POSLJEDICE RATNOG STANJA

– PREKID DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU ZARAĆENIH DRŽAVA. Diplomatskom i konzularnom

osoblju i članovima njihove obitelji, mora se omogućiti napuštanje teritorija u što kraćem mogućem
roku. Ali sve do napuštanja neprijateljskog teritorija oni uživaju diplomatske privilegije i imunitete.
Zaštitu zgrada i arhiva (a i državljana) prema sporazumu preuzima diplomatsko predstavništvo neke
treće države.

– UGOVORI IZMEĐU ZARAĆENIH STRANA:

1. poništavaju se dvostrani ugovori zaraćenih strana o vojnom ili političkom savezu ili suradnji (ako
takvih otkaza nema ili se ti ugovori i dalje izvršavaju, može se izvesti namjera stranaka da ne priznaju
postojanje ratnog stanja između njih).
2. Za trajanja rata svaka od zaraćenih strana može suspendirati izvršenje ugovora o prometu,
trgovini, ekstradiciji i drugim oblicima suradnje, ili su ti ugovori stvarno suspendirani u njihovoj
primjeni zbog nemogućnosti njihova izvršenja.
3. Oružani sukob nema učinka na ugovore kojima su ustanovljene granice ili ustupljeno područje.
4. Ugovori čije odredbe predviđaju da će se izvršavati u oružanim sukobima, tek se tada počinju
stvarno primjenjivati
5. sukobljene strane mogu sklapati ugovore o razmjeni zarobljenika, pokopu mrtvaca, stvaranju
neutraliziranih zona,...svi ti ugovori obvezuju kao i oni sklopljeni u vrijeme mira. Ponajviše se
sklapaju uz posredovanje neutralnih država i na neutralnom području. Uz tu vrstu postoje i

48
 specijalni vojni ugovori ili sporazumi za čije su sklapanje nadležni vojni zapovjednici, ali samo za
predmete koji pripadaju u njihov djelokrug (KAPITULACIJE, KARTELI, SPECIJALNA PRIMIRJA)
– posljedice na trgovinske i slične odnose – svaka zaraćena strana može svojim zakonima i propisima
zabraniti trgovinu između njenih i neprijateljskih poduzeća
– posljedice na položaj neprijateljskih državljana koji žive ili se zateknu na području druge zaraćena
strane

KAPITULACIJA – Ugovor o načinu i uvjetima predaje cjeline ili dijelova oružanih snaga
KARTELI – Sporazumi kojima se uređuju neka pitanja u vezi s ratnim stanjem (o razmjeni zarobljenika, o
slanju ili prihvaćanju parlamentara,..)
PRIMIRJE – Obustava neprijateljstva na neko vrijeme, između svih oružanih snaga ili na nekom određenom
području. O primirju valja na vrijeme obavijestiti sve vojne odrede i vlasti kojih se to tiče. U slučaju teškog
prekršaja s jedne strane, druga strana ima pravo otkazati primirje. Vojni zapovjednici ovlašteni su za
sklapanje čisto vojnih sporazuma, a za sklapanje tzv.političkih primirja nadležni su samo organi vanjskog
zastupanja.

PRESTANAK MEĐUNARODNOG ORUŽANOG SUKOBA

Međunarodni oružani sukobi mogu okončati na sljedeće načine:
1. JEDNOSTAVNI PRESTANAK NEPRIJATELJSTAVA BEZ POSEBNOG UGOVORA (ovaj način nije pogodan
za suvremene uvjete, jer mnoga pitanja ostavlja u sumnji poput: pitanja granica, razmjene ratnih
zarobljenika, sukcesije države..)
2. UPOKORENJE (DEBELACIJA, SUBJUGACIJA) – osvojenje cjelokupnog teritorija druge zaraćene strane
kojem slijedi aneksija
3. MIROVNI UGOVOR – normalan način okončanja ratnog stanja. Tim ugovorom se uređuju pitanja
proizašla iz rata: povlačenje postrojbi s okupiranih područja, razmjena ratnih zarobljenika, nove
granice, naknada štete, sukcesija države,..
4. UGOVOR DRUGE VRSTE -
5. SPORAZUM O PRIMIRJU – sklapa se s namjerom okončanja neprijateljstava u očekivanju konačnog
mirovnog ugovora. Ako je mirovni ugovor nemoguće postići, tada se sporazum o primirju stvarno
primjenjuje kao ugovor o prestanku ratnog stanja
6. JEDNOSTRANOM IZJAVOM – pobjednička država može okončati ratno stanje s pobijeđenom
državom, ako sklapanje mirovnog ugovora nije na vidiku

OKONČANJE NEPRIJATELJSTAVA
I prije okončanja ratnog stanja neprijateljstva se između zaraćenih strana mogu privremeno ili trajno
prekinuti:
PRIMIRJE – obustavlja ratne operacije (neprijateljstva) uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Može biti

49
lokalno ili opće. Lokalno obustavlja ratne operacije samo na određenom području i njega mogu sklopiti ratni
zapovjednici glede postrojbi i područja za koje su odgovorni. Opće primirje obustavlja ratne operacije
zaraćenih strana na svim područjima i ne može se valjano sklopiti bez pristanka najviših organa vanjskog
zastupanja svih država koje su njegove stranke.
OPĆA BEZUVJETNA KAPITULACIJA
Jednostrani čin poražene države popraćen sporazumom o preaji svih vojnih postrojbi
PRIMIRJE PO NALOGU ILI PREPORUCI VIJEĆA SIGURNOSTI UN-a

RATIŠTE
Prema klasičnom pravu ratište je sav prostor na kome zaraćeni mogu pripremati i provoditi naprijateljstva.
Ono obuhvaća područje zaraćenih država (kopno, unutrašnje morske vode, teritorijalno more, zračni prostor
nad njima). Ali ratni čini mogu se provoditi i na svim dijelovima koji ne pripadaju pod suverenost nijedne
države. Zato ratište prema klasičnom ratnom pravu obuhvaća otvoreno more i ničija područja (terra nullius).
Ratište se ne proteže na područje neutralnih država i neutralizirana područja, kao ni na zračni prostor nad
tim područjima. Ipak, ratištem postaju i vojne baze koje zaraćena strana ima na području neutralne države.
To je onda ratište, ali nije neprijateljsko područje.
Od ratišta se razlikuje područje ratnih operacija (bojište, vojišna prostorija). To je ono područje gdje se
ratne operacije stvarno vode.
Neutralizirana područja se stvaraju ugovorom. Posljedica neutralizacije je da se na tom području ne smiju
provoditi neprijateljstva.
Prema tradicionalnom ratnom pravu ratište pomorskog rata obuhvaća čitavo more i morskim brodovima
pristupne vode, uz iznimku unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora neutralnih država te
neutraliziranih dijelova mora.

POLOŽAJ RATNIH ZAROBLJENIKA

Sve osobe koje imaju pravo na položaj ratnih zarobljenika ili ga imaju pravo zahtjevati u vlasti su
neprijateljske sile, a ne pojedinaca koji su i zarobili. Neprijateljska država međunarodno je odgovorna za
njih.
Zarobljenici imaju pravo na čovječno postupanje i poštivanje svoje osobe i časti, na jednak postupak bez
diskriminacije.
Pri ispitivanju dužni su navesti ime, prezime, datum rođenja, matični broj i čin. Ne smije ih se prisiljavati da
odaju druge podatke.
Smiju zadržati predmete za osobnu uportrebu, osim oružja, vojne opreme, vojnih dokumenata. Namirnice i
odjeća ne smije iom se oduzimati. Novac i dragocjenosti smiju im se oduzeti i na kraju zarobljeništva moraju
im se vratiti.
Država u čijoj su vlasti dužna im je besplatno osigurati hranu, odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji
od onih za vlastite postrojbe. Dužna im je osigurati i medicinsku skrb.

50
Mora im se omogućiti da pošalju obavijest svojoj obitelji.
U svakom zarobljeničkom logoru mora biti izvješen tekst Treće ženevske konvencije na jeziku zarobljenika.
U domovinu treba vratiti teško bolesne i teško ranjene ratne zarobljenike.

RATOVANJE NA MORU
BRODOVI U POMORSKOM RATOVANJU
Ratovanje na moru vrši se pomoću brodova. Kao što u kopnenom ratovanju razlikujemo borce i civilno
stanovništvo, u ratovanju na moru temeljna je razlika između ratnih i trgovačkih brodova. Brodovi mogu
pripadati zaraćenim stranama te neutralnim državama.
RATNI BROD mora ispunjavati više uvjeta:
1. pripada oružanim snagama neke države
2. ima vanjske oznake prema kojima se raspoznaje državna pripadnost broda (boja, zastava,..)
3. pod zapovjedništvom je časnika koji je u službi vlade te države
4. ima posadu podvrgnutu disciplini oružanih snaga
Brod s tim značajkama ovlašten je sudjelovati u neprijateljstvima na moru u međunarodnom oružanom
sukobu. Ni jedn brod ne može u isto vrijeme imati položaj ratnog i trgovačkog broda, ali svaka zaraćena
strana može svoj trgovački brod pretvoriti u ratni.

BRODOVI KOJI UŽIVAJU IMUNITET U ORUŽANOM SUKOBU:

1. VOJNI BOLNIČKI BRODOVI
2. BOLNIČKI BRODOVI KOJE UPOTREBLJAVAJU CRVENI KRIŽ I SLIČNE ORGANIZACIJE
3. MALA PLOVILA ZA PRIOBALNE OPERACIJE SPAŠAVANJA
Svi su ti brodovi obojani bijelom bojom, a na svakoj strani trupa i vodoravnim površinama naslikani
su znaci Crvenog križa kako bi bili uočljivi sa svih strana.
Bolnički se brodovi ne smiju ni u kakvim okolnostima napadati niti uzaptiti. Dužni su pružati pomoć
svim ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima, bez obzira na državljanstvo. Ne smiju svojom
prisutnošću ometati borbe.
4. BRODOVI NAMJENJENI ISKLJUČIVO OBALNOM RIBARSTVU ILI MALOJ LOKALNOJ PLOVIDBI,
BRODOVI KOJIMA SU POVJERENI VJERSKI, ZNANSTVENI ILI HUMANITARNI ZADACI
Ovo izuzeće prestaje se primjenjivati čim neki od tih brodova počne sudjelovati u neprijateljstvima
5. BROD PARLAMENTAR (koji suprotnoj strani prevozi pregovarače) i KARTELNI BROD (na temelju
prethodnog sporazuma suprotnoj strani prevozi ratne zarobljenike radi razmjene ili obavlja
evakuaciju civilnog stanovništva)
Takav brod u pravilu plovi pod bijelom zastavom i mora imati propusnicu koju izdaje neprijateljska
strana

51
POLOŽAJ NEPRIJATELJSKOG TRGOVAČKOG BRODA
Za razliku od kopnenog ratovanja, neprijateljska privatna imovina na moru nije zaštićena. Ako ga na
otvrorenom moru ili u vodama pod suverenošću zaraćenih strana susretne ratni brod, neprijateljski
trgovački brod i teret koji prevozi nisu zaštićeni od uzapćenja i pljenidbe.
Ni podmornica ne smije potpoiti neprijateljski trgovački brod ili ga učiniti nesposobnim za plovidbu ako prije
toga nije na sigurno zbrinula putnike, posadu i brodske isprave. Brodski se čamci smatraju sigurnim
mjestom.
Trgovački se brodovi u ratu smiju naoružavati.
U idealnim uvjetima, neprijateljski trgovački brod, bilo naoružan ili ne, uživao bi imunitet od napada ako se
odazove pozivu da se zaustavi radi pregleda i uzapćenja. Ako prvi otvori vatru na neprijateljski ratni brod ili
podmornicu, gubi to pravo i izlaže se potapanju.

OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU

– BRODOLOMCI, ČLANOVI POSADE BRODA I PUTNICI UZAPĆENOG TRGOVAČKOG BRODA – Prema

starom običajnom pravnom pravilu zapovjednik broda je i u doba mira dužan pružiti pomoć svakoj
osobi koja se nađe u moru u opasnosti da bude izgubljena, ako to može učiniti bez opasnosti za svoj
brod, posadu ili putnike. Brodolomci su vojne ili civilne osobe, koje se nalaze u opasnosti na moru ili
u drugim vodama kao posljedica nesreće koja je zadesila njih ili brod ili zrakoplov na kojem se
nalaze, ali koje se uzdržavaju od svakog neprijateljskog čina. Pod uvjetom da se i dalje uzdržavaju od
svakog neprijateljskog čina, te će se osobe smatrati brodolomcima i za vrijeme spašavanja, sve dok
ne steknu neki drugi položaj.

– neke METODE RATOVANJA koje se na kopnu smatraju perfidijom, u ratovanju na moru su

dopuštene kao npr. Upoteba lažne zastave. Ali se vlastita ratna zastava uvijek mora istaknuti prije
početka napada. U svim uvjetima zabranjeno je zloupotrijebiti boju i oznake bolničkog broda. Među
perfidnim i stoga zabranjenim metodama pomorskog ratovanja spadaju slučajevi ako bi brod u svrhu
navodne predaje obustavio vatru i spustio ratnu zastavu ili istaknuo bijelu zastavu, a zatim ponovo
otvorio vatru, ili ako bi trgovački brod odbio poziv da se zaustavi i odgovorio vatrom, potom dao
znak da se predaje i onda ponovno otvorio vatru na ratni brod.

– zabranjeno je bombardirati nebranjene luke, gradove, sela, naselja ili zgrade. U nebranjenim
mjestima dopušteno je bombardirati vojne utvrde, vojne ili mornaričke ustanove, ratne brodove koji
se nalaze u luci.. Osim ako vojna potreba zahtijeva neodgodivu akciju, zapovjednik ratnog broda
dužan je prije bombardiranja obavijestiti o tome mjesne vlasti i ostaviti im dovoljan rok za
evakuaciju civilnog stanovništva.
– VRSTE ORUŽJA koje su zabranjene općenito u ratovanju, zabranjene su i u ratovanju na moru. Osim
toga, zabranjeno je postavljati neusidrene mine, upotreba torpeda koji ne potonu nakon što
promaše cilj..

52
INDULT ZA TRGOVAČKE BRODOVE
Šesta haška konvencija iz 1907.
Neprijateljskim trgovačkim brodovima koji se u trenutku neprijateljstava zateknu u protivničkoj luci ili uplove
u njihovu luku, ne znajući da je nastupilo neprijateljstvo, treba dopustiti da slobodno isplove s ispravama za
slobodan prolaz do luke odredišta ili neke druge koja će im biti naznačena.
Prema toj konvenciji država ne bi smjela uzaptiti ni neprijateljski trgovački brod zatečen na moru koji ne zna
za izbijanje rata, jer je iz posljednje luke isplovio prije njegova početka. Prije usvajanja ove konvencije indult
se smatrao običajnim pravnim pravilom.

NEUTRALNOST U RATU

NEUTRALNOST je stanje neke države koja ne sudjeluje u ratu između dvije ili više država, te odnos između
zaraćene države i neutralnih država.
Bitna pretpostavka za postojanje neutralnosti je postojanje rata. Gdje nema rata, nema ni neutralnosti.
Stanje neutralnosti nastupa u isto vrijeme s izbijanjem rata. U slučaju upotrebe sile koja nije rat, pravila o
neutralnosti se ne primjenjuju.
Neutralnost je nesudjelovanje u nekom ratu, suzdržavanje od određenog čina, ponajprije same borbe.
Bitna značajka tog nesudjelovanja je NEPRISTRANOST. Neutralna država mora jednako postupati prema
objema zaraćenim stranama (NAČELO PARITETA).

Neutralnost je odnos između neutralne i zaraćene države. Nesudjelovanje mora biti recipročno.
Neutralnost može prekinuti ili sama neutralna država ili jedna od zaraćenih strana. S nastupanjem stanja
neutralnosti počinju vrijediti za stranke (zaraćene i neutralne) pravila o neutralnosti.
Stanje neutralnosti prestaje kad završi rat, a za pojedine države kad one same stupe u rat.

PRAVA I DUŽNOSTI NEUTRALACA:

DUŽNOST SUZDRŽAVANJA – neutralna država ne smije pružati pomoć ni jednoj zaraćenoj strani
DUŽNOST SPREČAVANJA (PREVENCIJE) –na svom neutralnom području neutralna je država dužna spriječiti
djelatnosti zaraćenih strana
DUŽNOST TRPLJENJA – neutralci su dužni trpiti određene čine zaraćenih (npr.uzapćenje trgovačkih brodova
neutralaca ako prevoze kontrabandu, probijaju blokadu ili pružaju protuneutralnu pomoć)

Dužnost suzdržavanja ujedno je i predmet neutralnosti – nemiješanje neutralne države u rat. Ona ne smije
svojim vojnim snagama djelovati na tijek ratnih operacija ni dopustiti na svom području radnje koje
neposredno utječu na ratne operacije. Prema običajnom pravu, časnici vojske neutralnih država ne smiju se
dobrovoljno javljati u vojnu službu zaraćenih. Neutralna država ne smije dobavljati zaraćenim stranama
oružje, municiju i s. Dužna je zabraniti izvoz i provoz oružja i ratnog materijala od vlastitih državljana.

53
Pravo neutralne države da zaraćene strane poštuju njeno područje. Područje neutralnih država je
nepovredivo.

DUŽNOSTI ZARAĆENIH STRANA U DONOSU NA NEUTRALCE:

SUZDRŽAVANJE – protivničke strane u sukobu dužne su se uzdržati od bilo kakvih vojnih djelatnosti na
teritoriju neutralne države.
SPREČAVANJE – svaka zaraćena strana dužna je na svome teritoriju spriječiti kršenje prava diplomatskih
predstavnika i zlostavljanje građana neutralne države. Ona ima istu dužnost i na neprijateljskom području
koje je okupirala.
TRPLJENJE – zaraćena strana dužna je trpjeti interniranje na neutralnom području neprijateljskih trupa koje
su tamo dobile utočište da konca rata ukoliko su prethodno razoružane, ili boravak neprijateljskih ratnih
brodova u neutralnoj luci.

Ako neka zaraćena strana grubo prekrši svoje dužnosti prema neutralnoj državi i iz tog kršenja proizađe
šteta, neutralna država ima pravo na novčanu naknadu. I obratno.

“NEZARAĆENOST” I NESVRSTANOST
NEZARAĆENOST – poseban oblik nepotpune neutralnosti. Znači nesudjelovanje u neprijateljstvima, ali
pružanje diplomatske, ekonomske i druge potpore nekoj od zaraćenih strana, tj države ne sudjeluju aktivno
u neprijateljstvima, ali se ne suzdržaju od pomaganja svojim političkim saveznicima.

NEUTRALIZAM, NESVRSTANOST – U doba hladnog rata između istoka i zapada države koje su sklapale vojne
saveze (poput NATO-a, Varšavskog pakta) unaprijed su se odricale od neutralnosti u nekom mogućem
sukobu. Ako bi neka članica tog saveza bila napadnuta, agresor bi se trebao naći u ratnom stanju sa svim
ostalim strankama tog ugovora. U 50-im godinama 20.stoljeća javljaju se pojmovi NEUTRALIZMA i
NESVRSTANOSTI. Položaj država koje su slijedile tu politiku nije pravno definiran. Tu se ne radi o nikakvoj
politici koju slijede države, već su te države odbijale stupiti u neki od blokova. Time su one odbijale
sudjelovati u hladnom ratu, ali su o svakom pitanju zadržavale slobodu donošenja neovisnih odluka. Većina
njih odbijala je da na svome području dopusti ustanovljenje stranih vojnih baza.

NEUTRALNI I NEPRIJATELJSKI TRGOVAČKI BROD I ROBA U POMORSKOM RATOVANJU

Ratište u pomorskom ratovanju obuhvaća, uz tzv.obalno more svih zaraćenih država (unutrašnje vode,
teritorijalno more, arhipelaške vode) i sve prostore otvorenog mora.
Kada plove otvorenim morem, brodovi koji plove pod zastavom neutralne države uživaju imunitet dok se ne
upletu u neprijateljstva. Takvi brodovi u pravilu ne smiju uploviti u luku neke od zaraćenih strana, osim uz
njzin pristanak.

54
RATNI PLIJEN I POMORSKI PLIJEN
U kopnenom ratovanju ratni plijen je pokretna državna imovina koja padne u ruke neprijatelju (novac,
dragocjenosti, oružje, streljivo, sredstva transporta..) . U pomorskom ratovanju to su i neprijateljski ratni
brodovi i javni brodovi koji ne služe u trgovačke svrhe (osim bolničkih i ribarskih brodova). Postaju
državnom imovinom samim činom osvajanja.
POMORSKI PLIJEN – neprijateljski trgovački brodovi te neprijateljska roba koja se prevozi bilo na
neprijateljskom, neutralnom ili na brodu pod vlastitom zastavom. Pomorski je plijen i neutralna roba ako je
kontrabanda. Za razliku od ratnog plijena, ti brodovi i roba još ne postaju vlasništvom neprijateljske države
samim činom uzapćenja. O pomorskom plijenu mora se provesti postupak pred domaćim pljenovnim sudom
i tek se na temelju njegove konačne presude konfiscira.

NEPRIJATELJSKI KARAKTER BRODA I ROBE

Nacionalnost trgovačkog broda određuje se zastavom pod kojom on zakonito plovi.
Neutralni je brod onaj koji plovi pod zastavom neutralne države.
Ali ukoliko neprijateljski trgovački brod nezakonito ističe neutralnu ili savezničku zastavu, na njega se
primjenjuju pravila kojima se utvrđuje njegova stvarna pripadnost.
Neutralni trgovački brod stječe obilježje neprijateljskog broda ako je u vlasništvu ili u najmu neprijateljske
države ili ako vrši protuneutralnu pomoć.
ROBA – pretpostavlja se da je sva roba koja se nađe na neprijateljskom brodu neprijateljska, osim ako njezin
vlasnik ne dokaže suprotno.

PROTUNEUTRALNA POMOĆ
Svaka upotreba neutralnog trgovačkog broda i pružanje usluge za neprijateljsku državu, koji su u
suprotnosti sa pravilima o neutralnosti u ratu, a koji se ne sastoje ni u probijanju blokade ni u prijevozu
kontrabande.
(Kontrabanda je roba koja se prevozi neprijatelju radi ostvarivanja dobiti, a protuneutralna pomoć ne
mora imati veze s trgovinom, ali ima veze s ratom).
Teži oblici protuneutralne pomoći neutralnog trgovačkog broda:
– ako brod izravno sudjeluje u neprijateljstvima
– ako se brod nalazi pod zapovjedništvom ili nadzorom agenta kojeg je na brod postavila neprijateljska
vlast
– ako je brod isključivo unajmila neprijateljska država
– ako je u trenutku uzapćenja brod isključivo namijenjen prijevozu neprijateljskih postrojbi
Takav se brod izjednačuje sa neprijateljskim trgovačkim brodom, a njegova roba podliježe plijenidbi.

55
KONTRABANDA
Roba na neutralnom trgovačkom brodu koja može služiti u ratne svrhe, zatečena na putu za neprijatelja, a
zaraćena strana u pitanju njezin je prijevoz zabranila.
Danas se kontrabandom smatraju sva dobra namijenjena neprijatelju koja služe u ratne svrhe ili se smatraju
korisnima za njegove ratne napore.
Roba je namijenjena neprijatelju ako se nalazi na putu u neku neprijateljsku luku. Ali teret može biti upućen
i u neutralnu luku, a namijenjen neprijatelju.
I sam brod kupljen u neutralnoj državi i na putu da bude isporučen neprijatelju predstavlja kontrabandu.
Kontrabanda se može uzaptiti na otvorenom moru ili u vodama neke zaraćene zemlje, ali ne i u neutralnim
vodama. Uzapćenje broda nije dopušteno nakon što je prijevoz kontrabande dovršen.

KONVOJI
Neutralni trgovački brod može ploviti u konvoju pod zaštitom ratnih brodova neke od zaraćenih strana. U
tom slučaju izjednačuje se sa brodom koji je pružio nasilan otpor pregledu i uzapćenju protivničke strane i
izlaže se opasnosti da ga neprijateljske podmornice, zrakoplovi i drugi ratni brodovi napadnu i potope bez
upozorenja, kao da je i sam ratni brod.
Drugačiji je položaj trgovačkih brodova koji plove u konvoju pod zaštitom neutralnih brodova. Pravo na
konvoj je priznato, stogs neutralne države imaju pravo da njihovi ratni brodovi prate trgovačke brodove koji
plove pod njihovom zastavom.

BLOKADA
Ratna blokada zabrana je pomorskog prometa koja se postiže zatvaranjem luke ili dijela obale s pomoću
ratnih brodova i zrakoplova.
Blokirati se može:
– neprijateljska luka ili obala,
– vlastita ako je u vlasti neprijatelja,
– neutralno područje ako su na njega proširene ratne operacije.
Blokada se mora primijeniti jednako prema brodovima svih zastava.
Blokada se ne smije koristiti da bi se spriječilo dostavljanje isključivo u korist civilnog stanovništva pošiljki
hrane, lijekova, sanitetskog materijala i sl. Taj se prijevoz kroz blokirano područje obavlja na temelju
sporazuma, a država koja provodi blokadu ima pravo pregleda tih pošiljki.
Da bi blokada bila valjana, nužno je ispuniti 3 uvjeta:
1. EFEKTIVNOST – blokada se mora vršiti sa dovoljno ratnih brodova i zrakoplova da se pristup
blokiranoj obali učini opasnim
2. DEKLARACIJOM se naznačuje dan početka blokade, granica blokiranog područja te rok koji se
ostavlja neutralnim brodovima i zrakoplovima da napuste blokirano područje.
3. NOTIFIKACIJA – jednostrani akt države u pitanju koji se dostavlja svim neutralnim državama,

56
 vlastima blokiranog područja brodovima koji se tome području približavaju, a pretpostavlja se da ne
znaju za blokadu.

Blokada prestaje:
– ako se blokirano područje osvoji
– ako protivnik uspije silom razbiti blokadu
– ako brodovi koji vrše blokadu napuste to područje

Ako se blokada želi ponovno uvesti, nužno je ponovno ispuniti sve uvjete.
Blokada se ne prekida ako se brodovi koji je vrše privremeno udalje zbog nevremena.

POVREDU BLOKADE čini svaki neuspio pokušaj uplovljavanja ili isplovljavanja iz blokiranog područja.
Neutralni brod se tada uzapćuje i provodi se postupak pred pljenovnim sudom radi konfiskacije broda i
tereta.

57