SADRŢAJ:

1. Uvod................................................................................................................................2

2. Ţivot knjiţevnika Ivana Aralice......................................................................................3

2.1.Knjiţevno stvaralaštvo..............................................................................................3

3. Utjecaj političke struje na Araličin rad...........................................................................5

4. Autopsija povijesti u Araličinim romanima....................................................................6

4.1.Model povijesnog romana u djelu Psi u trgovištu....................................................7
4.2.Prema morlačkoj trilogiji..........................................................................................8

5. Put bez sna......................................................................................................................9

6. Psi u trgovištu................................................................................................................11
6.1.Kratki sadrţaj djela.................................................................................................12
6.2.Analiza glavnih likova............................................................................................13

7. Zaključak.......................................................................................................................15

8. Literatura.......................................................................................................................16

1
 1. Uvod

Ivan Aralica je u hrvatsku knjiţevnost ušao kao marginalac koji, daleko od knjiţevne
metropole, piše prozu koja nema mnogo veze s tadašnjim trendovima hrvatske knjiţevnosti.
Upravo to nepripadanje školama, trendovima, činilo je njegovu afirmaciju dugotrajnom,
sporom. Aralica je pokazao dovoljno odvaţnosti i tvrdoglavosti da se bavi temama za koje
misli da su izraz našeg podneblja i naše tradicije. Stoga, moţemo ne misliti o knjiţevnosti, o
njezinoj prirodi i društvenom statusu kao Aralica, moţemo imati drugačije afinitete, no i ne
moramo, ali njegovu odvaţnost i izvornost valja cijeniti.

U ovom seminarskom radu prikazati ću ţivot Ivana Aralice, njegovo knjiţevno

stvaralaštvo, stil pisanja. Osvrnuti ću se na roman Psi u trgovištu, te ukratko i na roman Put
bez sna. Pokušat ću prikazati i povijesni model, odnosno povijesnu poetiku romana koju u
svojem stvaralaštvu koristi, ali i političku struju kojoj je pripadao i pod čijim je utjecajem
stvarao svoja velika djela. Načelan stav da pisac ima posebnu odgovornost prema svome
narodu, da je njegov odnos prema nacionalnoj baštini izrazito senzibiliziran, nuţno ga je
vodio prema istraţivanjima hrvatske povijesti.

Za razliku od većine ključnih predstavnika krugovaške generacije koji njeguju kult

individualnosti, Aralica nastoji u svojim prozama opisati najbitnije trenutke tada aktualne
hrvatske društvene zbilje. Njegov je osobni stav da je umjetnost, kako sam već napomenula, u
prisnoj vezi sa sudbinom naroda i da umjetnik mora svjedočiti o bitnim trenutcima koji
odreĎuju povijest hrvatskog naroda i samo njegovo nacionalno biće. Povijesna se proza, zbog
toga Aralici, ukazuje kao pogodna forma koja mu omogućuje da progovori o nekim
osobinama diktatorskog tipa vlasti tako što će analizirati analogne druţtvene situacije kroz
povijest. Upravo je u romanu Psi u trgovištu, Araličin koncept povijesne proze dosegnuo
razinu pune zrelosti, postao prepoznatljiv u svojoj domišljenosti i bogatstve semantike, koju je
kasnije iskazao i u ostalim romanima, te i u Putu bez sna.

2
 2. Ţivot knjiţevnika Ivana Aralice1

Ivan Aralica roĎen je u Puljani na planini Promini kraj Knina u Zagori, 10.
rujna 1930. Godine. Jedan je od dominantnih hrvatskih narativnih prozaika druge polovice 20.
stoljeća. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi (Preparandija) u Kninu 1953. godine,
učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu
u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih
škola u Zadru. Politički je angaţiran potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina u
ostvarenju hrvatskog proljeća (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom
stigmatizacijom). Početkom 1990-ih uključuje se u politiku kao član Hrvatske demokratske
zajednice. Godine 1993. postaje zastupnik te potpredsjednik Ţupanijskog doma Sabora, što
ostaje sve do njegova raspuštanja 2000. godine. Bio je član Zakladne uprave Zaklade
hrvatskog drţavnog zavjeta od 1999. do 2002. godine. Bio je član suradnik HAZU - Razred
za knjiţevnost od 1986. do 1992. godine a redoviti je član HAZU- Razred za knjiţevnost
od 1992. godine. Član je i Društva hrvatskih knjiţevnika.

2.1. Knjiţevno stvaralaštvo

Politika i vlast središnje su teme u vrlo maskulinom pa zato i retogradnom

pripovjedačkom opusu Ivana Aralice, pisca koji je za ţivota iskusio nemilost ali i ništa manju
milost vlastodrţaca. Poniţavali su ga i onemogućavali u vrijeme jugoslavenskog komunizma
kad je u Zadru 1971. bio urednikom časopisa Zadarska revija i dok je bio partijski funkcionar
za vrijeme Hrvatskog proljeća.2 U ranijem je razdoblju knjiţevnog djelovanja pisao ne previše
uspjelu socijalno angaţiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom
razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (Svemu ima svoje vrijeme, 1967., Filip, 1970.).
No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angaţmana u hrvatskom proljeću Aralica našao
svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske sudbine.
Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (Put bez sna,
1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.), nastala nakon remek-djela slične
tematike, Psi u trgovištu, 1979.

Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost i sadašnjost na

način “magičnoga realizma” (Tajna sarmatskog orla, 1989.), pojačava se erotski naboj
(Asmodejev šal, 1988.), ili obraĎuju suvremenije teme (Okvir za mržnju, 1987., o

1
Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, 1995., str. 305
2
Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske književnosti“ Sjedanje na dobro i zlo, Svezak III, Marjan tisak,
2004., str. 213

3
komunističkoj represiji), ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o Bosni,
Zadru i Kotromanićima (Knjiga gorkog prijekora, 1994.). Objavio je i dvije knjige vrhunske
političke publicistike (Zadah ocvalog imperija, 1991., o velikosrpskom projektu, i Što sam
rekao o Bosni, 1995., o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu).3

Aralicu se često usporeĎuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne i "orijentalne"

tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu te kvaliteti i zastupljenosti u svjetskoj
literaturi s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima često govorio s duţnim
štovanjem. Kao tradicionalni realistični pripovjedači, oni se razlikuju od Aralice već time što
je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog
povijesne tematike većine romana) u "tradicionalne pripovjedače". No, on je modernist
najsličniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti.

Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo mogli nazvati "hrvatski mit".
Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva područje Dalmacije, središnje Bosne,
Like i Hercegovine; mit u kojemu se isprepliću povijesni dogaĎaji sraza onodobnoga “sukoba
civilizacija” kršćanstva i islama, mešetarenja raznih tuĎinskih (venecijanskih, austrijskih) sila,
tursko nasilje i stanje permanentnoga rata, te nacionalna baština, čuvari koje su i ratnici i
svećenici, teţaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu, kao i za druge
velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom Četverored, 1997. (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica

je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega učinka od izvornih
svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli uteći sa stratišta. Ni činjenica da je
izazvao lavinu histeričnih optuţaba ne mijenja ocjenu Četveroreda kao slabašnoga uratka.
Najuţasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u temu kao jedini
mogući pristup, no umjesto snaţnoga emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a
tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski),
Aralica je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao roman nedostojan i teme i autora.

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije na

seciranje druţine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja 2000. Dok je prvo od tih djela,
bestseler Ambra, roman-pamflet i politički trač o trenutnim vlastodršcima, napisan reporterski
nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje Fukara, 2002., veliki roman ideja,
nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih romana iz prvih desetljeća 20. stoljeća

3
Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, 1995., str. 305

4
(Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu Waughu.) Fukara je u toj tradiciji engleske
esejističke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva atmosfera
socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema nešto više: laţni
politikantski "multikulturalizam", razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše
preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom posluţila
ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa. Sve u svemu, radi se o izuzetnom
i aktualnom romanesknom ostvarenju.4

Araličino djelo roman-basna Puž objavljeno je 2004. U tom virtuoznom i neobičnom

uratku koji najviše nalikuje filozofskim romanima i satirama Voltairea i Swifta iz 18. stoljeća,
pisac je dao anatomiju ljudske puzavosti i beskarakternosti u društvenom miljeu - i to sve u
slici puţevskoga svijeta. U romanu Sunce Aralica daje autobiografski prikaz jednog dijela
svog djetinjstva koje će mu obiljeţiti ţivot. U romanu Runolist Aralica prikazuje svoje
viĎenje vlasti i vladavine u sadašnjosti, ogrnuto povijesnim ruhom.

U svojoj radikalnoj kritici lika i djela Ivana Aralice, Predrag Matvejević je Aralicu
svrstao, u svome članku "Naši talibani" u zagrebačkomu "Jutarnjemu listu" od 10.11.2001.,
meĎu ekstremističke "talibane", odgovorne za zločine počinjene za vrijeme posljednje
velikosrpske agresije na BiH, da bi, deset godina poslije, u talijanskomu dnevniku
"CORRRIERE DELLA SERA", 13. 05.2011., u novomu članku "Srebrenica et gli scrittori
latitanti", knjiţevnika Aralicu uvrstio meĎu "knjiţevnike kriminalce u bijegu pred organima
vlasti", odgovorne na genocid u Srebrenici, uz bok haaškim optuţenicima Ratku Mladiću i
Radovanu Karadţiću.

3. Utjecaj političke struje na Araličin rad

Ivan Aralica, još je jedan od mnogobrojnih hrvatskih pisaca i intelektualaca koji je

knjiţevno umijeće koristio kako bi branio zlouporabe reţima kojemu je sluţio. Ali time što
nije znao reći ne sirenskom zovu politike ne umanjuje vrijednost njegovih boljih knjiţevnih
djela. U devedesetim je pristao na to da postane nekom vrstom sluţbenog predsjedničkog,
poslije stranačkog pisca, te je u toj funkciji napisao niz propagandističkih knjiga i plamfeta. 5

U njegovu se onodobnom “nacionalizmu s ljudskim likom” zapravo moţe primijetiti

jedna lokalistički-partikularno obojena teza: Aralica naime smatra da su pravi čuvari
hrvatskog identiteta ţitelji Dalmatinske zagore, za razliku od ţitelja gradova na jadranskoj
4
Ivan Aralica „Izabrana djela“, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., str. 16
5
Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske književnosti“ Sjedanje na dobro i zlo, Svezak III, Marjan tisak,
2004., str. 213

5
obali koji su previše izloţeni tuĎinskim utjecajima. U romanima iz osamdesetih suočavamo se
s upravo naivnom apologijom gorštačkog vitalizma, moralnosti, dosljednosti, patriotizma.
Činjenica je: osamdesetih se njegovo desničarstvo, a ni danas toliko naglašeni
klerikalizam baš previše ne vide. U “Tajni sarmatskog orla”, objavljenoj 1989., u predvečerje
demokratskih promjena, on zapravo zagovara komunističku ljevicu, nacionalno osviještenu,
nasuprot onoj unitarističkoj, predstavljajući povijest hrvatske ljevice kao permanentnu borbu
za prevlast izmeĎu nacionalno svjesnih i unitarističkih snaga. Nisu stoga bez razloga neki u
izbornom štabu SKH-SDP-a očekivali da bi u prvim višestranačkim izborima Aralica mogao
poduprijeti upravo reformirane komuniste. On se ipak odlučuje za Koaliciju (ali, recimo,
nalazi vrlo lijepe riječi za Brešana i Velimira Viskovića koji su se odlučili za podršku ljevici).
MeĎutim, nešto se u Aralici dubinski prelomilo u trenutku kad je TuĎman izjavio kako
na svojem noćnom ormariću drţi Araličine knjige. On se odaziva sirenskome zovu vlasti i
postaje dijelom TuĎmanovih sljedbenika. Prihvaća i političke duţnosti, zadovoljavajući se,
zapravo, za svoj ugled nacionalnog barda, degradirajuće niskom razinom funkcija:
potpredsjednik je Ţupanijskog doma Sabora kojim predsjedava jedna anonimna riječka
profesorica američke knjiţevnosti.

U to vrijeme, dok su se rušili temelji jugoslavenskog nacionalnog egzibionizma

podjelio je Hrvate na povijesne korijene njihova identiteta, pa je napisao niz epskih struktura
koje su bile duboko aluzivne te su na svoj način pokrenule zapretenu nacionalnu svijest dijela
čitatelja, posebno onih koji su u osamdesetim godinama bili u ekonomskoj emigraciji. Neke
od najvećih slabosti Araličina pripovjedaštva postale su njegovim prednostima, pa se je
dogodilo da mu je didaktičnost tada bila manje smetnjom nego što im je danas.6

4. AUTOPSIJA POVIJESTI U ARALIČINIM ROMANIMA

IzmeĎu pisanja romana i pisanja povijesti gotovo i nema bitnijih razlika, jer obje
aktivnosti rabe konvekcije naracije. Na tragu takvih promišljanja novi je povijesni roman
današnjice, umjesto teţnje za autentičnošću, zaokupljen prije svega problemom teksutualnosti
našeg znanja o povijesti, dakle posredničkim karakterom teksta. Umjesto nacionalnih junaka,
uzoritih vitezova i mudrih muţeva, uglavnom subjekta povijesti koji su činili junačke
pothvate, povijesni roman našeg vremena otvara svoje stranice tzv. „slabim likovima“,
ţrtvama i objektima povijesnih zbivanja.

6
Ibid.str.214

6
 Polje interesa premješta se s tzv. Velike povijesti i njzinih znanih i neznanih pokretača
na male ţivotne priče, na sudbine skromnih pojedinaca i njihovih obitelji, pri čemu se
redovito nastoji pokazati kako povijesni dogaĎaji (ratovi, revolucije, promjene vlasti,
totalitarizam) agresivno osvajaju njihovu privatnu sferu i „zarobljavljaju“ pojedinačnu
egzistenciju. Mali anonimni ljudei, u ulozi svojevrsnih svjedoka vremena, svojim sudbinama i
ţivotnim pričama dekonstruiraju mitove i ideologeme povijesti. Na istome su idejnom tragu i
priče o mogućnostima suţivota ljudi različitih nacija, vjera, kultura i ideologija( Ivan Aralica
Duše robova).7 U povijesnim romanima osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća
povijest se ne shvaća evolutivno. Povijesni romani se često pretvaraju u alegorije ili parabole
o ideologiji, vlasti, politici. Ono što je ostalo slično Šenoinom modelu povijesne fikcije jesu
analogije i povijesne usporedbe, sučeljavanje ţive prošlosti i aktualne današnjice. Ostala je
kod nekih pisaca snaţna nota didaktičnosti, prosvjetiteljskog ţara i moralizma .

Kao šok odjeknuo je 1979. roman Psi u trgovištu u kojemu se pripovijedaju dogaĎaji
iz hrvatske historije 16. stoljeća. i koristi se još od Šenoe učvršćena poetika povijesnog
romana. Romaneskni triptih, označio je bitnu promjenu u Araličinom stvaralaštvu, tematsku,
idejnu i estetsku. Aralica je ipak matricu romantičarskoga povijesnoga romana znatno
aktualizirao i ne priča ju više kao poučnu priču o proteklom vremenu nego iz opisanih
dogaĎaja izvodi filozofiju nacionalne povijesti.8On je u boljim knjigama ispisao neobično
uvjerljive stranice o vlasti, o tiranima i o slobodi, govorio je iz iskustva svojega ali i čitavog
naroda.

4.1.Model povijesnog romana u djelu Psi u trgovištu

Tri dijela romana (Nekamo moraš, Mač samosijek i Koža za bubanj) labavo su
povezana okvirnom temom tehnologije i ekonomije vlasti te prikazom proizvodnje povijesti u
središtima moći u 16. stojeću. Tako je u prvome dijelu protagonist hrvatski humanist Antun
Vrančić, diplomat i tajnik ugarskoga kralja Ivana Zapolje, koji svjedoči o mehanizmu
vladanja i dvorskim spletkama u Budimu. U druga se dva dijela mogu pratiti iskustva i forme
istočnjačkoga totalitarizma na dvoru sultana Sulejmana Veličanstvenog u Carigradu.
Sukobljena su dva svijeta- istčnjački (islamski) i zapadnjački (kršćanski)- sa svojimm
vrijuednosnim sustavima, načinima ţivota i shvaćanjima politike, diplomatskog umijeća,
morala, umjetnosti, erotike.9

7
Krešimir Nemec „Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine“, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 267
8
Ibid.str.215.
9
Nemec „Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine“, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 272

7
 Suprostavljena su i dva tipa diskursa: politički-ideologijski i knjiţevni-umjetnički.
Prvi „proizvodi“ povijest, a drugi je s „rupova“ osporava i nudi svojevrsnu alternativu. No o
snazi i mogućnostima drugog pisma dovoljno govori tuţna sudbina sultanovih sinova Mustafe
i Dţihangira.10 Psi u trgovištu nude fikcionalnu sliku povijesti oprimjerenu i uz pomoć
biografije autentičnih likova. Tema je realizirana specifičnom narativnom metodom. Učio ju
je Aralica iz drevnih putopisa, godišnjaka, orijentalnih knjiga i franjevačkih kronika, ali i od
Ive Andrića. Svaki novi lik koji se uvoi u radnju vuče za sobom i vlastitu ţivotnu priču ili
anegdotsku digresiju, a i svaki opisani dogaĎaj ima pretpovijest koja se zatim priča. Ideja
sadašnjega u prošlome i vječnoga vraćanjja istoga obiljeţit će i druge Araličine povijesne
romane.

4.2. Prema morlačkoj trilogiji

Ohrabren velikim uspjehom Pasa u trgovištu, Aralica piše seriju romana iz hrvatske
povijesti, i to iz morlačkoga svijeta na geografskom potezu od Rame do Cetinske krajine.
Riječ je o pravom epskom mikrokozmosu u kojem su se oduvijek sukobljavali politički
interesi velikih sila (Turska, Venecija, Napoleon, Austrija) i koji je zbog toga izrazito
obiljeţen „viškom povijesti“.11 To su zapravo najpoznatije piščeve naracije i pripadaju
morlačkoj trilogiji, sagi o Grabovcima u koju su uključeni romani Put bez sna, Duše robova i
Graditelj svratišta. Sve ove knjige objavljivane su tijekom samo sedam godina, izmeĎu 1979.
i 1986., što nam ukazuje na vrijeme znatnijeg „odleĎivanja titotizma“. Najviše su te knjige
bile čitane u vrijeme dok su još uvijek trajali neugodni nasrtaji unitarističkih komunista.
Aralica u toj fazi nije bio izravnom političkom ţrtvom, spasila ga je razmjerno visoka estetska
vrijednost, te snaţan pripovjedački glas.Posrijedi su romani što u ţarište stavljaju prijelomne
povijesne dogaĎaje nacionalne povijesti u razdoblju otprilike 150 godina. U Putu bez sna
opisano je vrijeme velike seobe hrvatskog naroda iz Hercegovine pred turskim nasiljem
potkraj 17. stoljeća.

Te morlačke povijesne knjige napisane su jezikom kakav se pojavljivao u starijim

kronikama kad su bile objavljivane u znanstvenim izdanjima Akademije. No njihov inače
standardan jezik pisac je uspješno spajao s arhaizmima. Aralica piše nebriţljivo, ali je
najuvjerljiviji kad riše psihičke portrete likova. Muku ţivljenja što ju je na duši nosio Antun
Vrančić prenosi pisac u morlačku trilogiju, i to najprije kao priču o Pavlu Vučkoviću u

10
Ibid.str.272
11
Ibid.str.273

8
romanu Put bez sna.12 Aralica gradi vanvremenske modele ţivota u kojima povijest samo
ponavlja svoje priče. Morlačka trilogija predstavlja i sagu o obitelji Grabovac, tj. u svakom je
dijelu opisan jedan član te obitelji, u Putu bez sna, riječ je o Šimunu Grabovcu. Zavidnom
pripovjednom imaginacijom prate se povijesna iskušenja ljudsog ţivlja u dalmatinskome
zaleĎu. Uz pomoć autentične graĎe, Aralica, pomno rekonstruira turbulentnu društveno-
povijesnu pozornicu i razotkriva njezine znance i neznane silnice. On dosljedno, poput
romantika vjeruje u neku višu pravdu, u pobjedu zajedništva i moralističke refleksije. Tako je
u Putu bez sna mučna seoba stanovništva shvaćena i kao put pomirenja koji bi pribliţio ljude.

5. PUT BEZ SNA

Glavni likovi Araličine patriotske sage pojavljuju se u pravilu u trostrukoj ulozi: kao
„autentični“ svjedoci o epohi u kojoj ţive, zatim kao „glasovi naroda“, ali i kao metaforičke
konstrukcije što izraţavaju autorovu etiku i poetiku te nose cijelu romaneksnu strukturu.
Takav je npr. Pavao Vučković, fratar ramskog samostana, koji u Putu bez sna nastoji presjeći
konce mletačkih mračnih političkih igara i u zadanim okolnostima postići što je moguće više
za svoj narod. Pavao Vučković za razliku od tipičnih junaka moralačke proze kakvu pišu
drugi pisci, uvijek prvenstveno ima na umu kako da ne odrţi vlastitu egzistenciju u surovim
okolnostima, već korist svojega naroda. Takvi su i članovi obitelji Grabovac: Šimun, glava
obitelji, potom kovač i mletački konjanik Matija te graditelj Jakov koji brine za buduće
naraštaje i svojim djelom utjelovljuje ideju graditeljstva kao ostavljanja traga u vremenu i
prostoru

Kao idealna forma naracije za izraţavanje tematskih kompleksa Aralici se nameće

pripovijedanje sveznajućeg naratora koji pouzdano nadzire akcije likova. Učestalo komentira
i njihove postupke pa se tako javljaju univerzalni iskazi, u obilku svojevrsne poante. Moţemo
reći da na neki način nasljeduje pučku mudrost, kakvu nalazimo formuliranu u raznim
poslovicama. Takav tip kod nas je usavšio Ivo Andrić i pretvorio ga je u zaštitni znak svoje
proze. Doista je trebalo hrabrosti, da se netko usudi koristiti istom „metodom“. A evo i
primjera kako je to Aralici uspjelo:

„Proljetni dani s opranim plavim nebom, toplim suncem, bijelim oblacima u visini i
bijelim krošnjama rascvalim po udolinama pribreţjima pitome Rame! Ranke su već deseti dan
u cvatu. Peteljke u čaški su već omlohavljele čim se cvijet oplodio, pa vjetar koji se na
mahove javlja odozgor preko polja, podiţe rojeve latica što se tiho rune i još tiše, kao velike

12
Ibid.str.215.

9
pahulje tihog snijega, padaju po travi, vrtovima i krovovima. Bijeljela su se ne samo stabla
nego i zemlja i stvari na njoj; i kako je pčela bilo na sve strane, a miris smole s tučkova
napajao nosnice, čovjeku se činilo da nije u voćnjaku, nego u središtu cvijeta. I u takav je dan
trebalo otkriti i izlijevati zahodsku jamu. Ali sa čovjekom je tako: gdje god što radi, uglavnom
smrdi i prlja.“13
To je za mene izvanredno uspješan i impresivno uobličen univerzalni iskaz. Otac i sin
Grabovac, majstori znani u svojoj Rami, dolaze Trehi Kopčiću da sagrade nuţnik. U prikaz
gradnje nuţnika, Aralica je interpretirao opis pejzaţa. Zanos koji je ugraĎen u prizore
idiličnog pejzaţa moguće je pripisati i samom naratoru, a postoji i mogućnost da u ovom
panoramskom prikazu idilične prirode nalazimo i subjektivizirano motrenje Grabovaca. Taj
idilični ushitni ton pri kraj odlomka naglo je prekinut, prerezan kontrastnim iskazom.

Osim spomenute univerzalne dimenzije u njemu je prikazana i anticipacija dogaĎaja

koji će tek uslijediti u romanu, jer Treho će nad tom zahodskom jamom u sljedećim prizorima
uvrijediti Grabovce, ismijati njihove vjerske simbole iz čega slijedi vjerski sukob. U tom je
dijelu indicirana osuda religijske nesnošljivosti. Jedna od temeljnih etničkih vrijednosti koje
Aralica zagovara u ovim svojim romanima u kojima se bavi susretima različitih svjetova i
vjera, jest upravo pravo na razliku i puno uvaţavanje ideja i ideala u koje drugi vjeruju.

Drugi, takoĎer vrlo čest tip univerzalnog iskaza jest onaj koji se javlja u inicijačlnoj
poziciji. Tako četrnaesto poglavlje počinje ovakvim univerzalnim iskazom:

Ne postoji čovjek sazdan od izvorne zloće i dobrote, jer se izvorno smiješa, srodi i sraste s onim što se
na čovjeka u toku ţivota lijepi. On to moţda neće i ne ţeli, ali snaga, slična maticama brzih voda,koja ga usrkne
i ponese, koja ga moči izvana i iznutra, kad ga izbaci na obalu zdrava ili isprebijana,svejedno, potpuno ga je
preobrazila. Na njegovim prvobitnim osobinama, zavisti, susretljivosti, jalui strahu, svemu što je prije
usrknjivanja u njemu bilo, zbivanja su udarila svoje boje i temeljito imizmijenila i obličje i bit. Jer, kad se
čovjek političenjem umalja, to nikad nije površinsko bojanje, to je tanganje do srţi. Primjerice, njegova
susretljivost, ako ju je imao prije močenja u pjenušavoj rijeci, nije više stara srdačnost, to je sada
zavoĎenje, tjeranje vode na svoj mlin ili štogod gore.

Kako onda izravnim putem doći do čovjeka kad je onaj komu prilaziš, iako o vlasti i politici ne
znaništa, ni slovo da prozbori ni u njoj tvorno da sudjeluje, sav slijepljen od njenih taloga i namaza? Matić je
ovakve tegobe doţivio mnogo puta. Za priču je najslikovitije ono što je doţivio s Bajrom Kopčićem.14

Ovakav univerzalan iskaz na samom početku narativne cjeline podsjeća na europsku

prozu s kraja 18. i početak 19. stoljeća, jer i proza iz razdoblja prosvjetiteljstva počinje
izravnim obračanjem naratora čitatelju, u kojem je izloţena neka poanta, ţivotni nazor, savjet
„zdravog razuma“. Posjeduje Aralicarijedak senzabilitet za iracionalnost, za grotekstno, za

13
Ivan Aralica „Put bez sna“, Znanje, Zagreb 1982., str. 19-20
14
Ivan Aralica „Put bez sna“, Znanje, Zagreb 1982., str 185

10
likove koji na svoj specifičan, uvrnut način doţivljavaju svijet. To njegovoj prozi daje
dimenziju ludičnosti, razbija poučnu suhoparnost kakva guši prosvjetiteljsku knjiţevnost.
Takvu dimenziju posjeduju osobito likovi i situacije vezane za muslimansku civilizaciju.

Lijenoga Baru Kopčića nagovore prijatelji da se pridruţi velikom sulatnovu ratnom

pohodu na Beč, s kojega će donijeti neviĎeni plijen. Turska vojska, meĎutim, pod Bečom gubi
rat, a Bajro u općem bijegu pred neprijateljima pada onesviješten. Navečer ga budi svirka, on
pomišlja do to njegovi slave pobjedu, a ostane bez plijena te počne pljačkati leševe oko sebe.
Dakako, neprijatelji ga otkrivaju, ali on uspijeva pobjeći i vratiti se u zavičaj gdje se ponaša
krotko. Unutar romana Put bez sna ovo četrnaesto poglavlje nije nuţno za praćenje osnovne
radnje, to je zapravo osamostaljena cjelina koja unutar čitavog romana funkcionira kao
parabola o odnosu spiritualnih i materijalnih zadovoljstava, o lijenosti, o ratnim zaslugama, o
politici. S njim sam htjela ukazati na Araličin stil pisanja, koji podrazumijeva bezbrojne
digresijje kojima se prekida osnovni narativni tijek radnje. Ponekad čak stječemo dojam da bi
neke od tih digresijskih sekvencija ili čitavih takvih blokova mogli bez velike štete za cjelinu
romana i otpasti. No, Aralica je u tim digresijskim sekvencijama literalno najefektniji.

6. PSI U TRGOVIŠTU

Sve do pojave romana Psi u trgovištu 1979. Ivana Aralicu je knjiţevna kritika tretirala
kao pisca kojemu se doduše i ne mogu poreći odreĎene pripovjedačke kvalitete, ali koji ipak
ne nadrasta odrednice marginalnog statusa u odnosu na maticu toka suvremene hrvatske
15
knjiţevnosti. Iako je u bibliografiji već imao šest objavljenih knjiga, široj javnosti bio je
posve nepoznat; doduše, u Zadru i okolici prepoznavali su ga kao direktora Učiteljske škole i
lokalnog partijskog aktivista, o kojem se početkom sedamdesetih čak govorkalo da je
kandidat za ministarsku poziciju u Vladi. Psi u trgovištu bili su dobar roman: kompozicijski
ponešto neuredan, ali pisan solidno svladanom andrićevskom pripovjedačkom manirom.
Objavljen je tada u popularnoj ediciji HIT zagrebačkog Znanja, svrnuo je pozornost na tog
pisca, najprije kritičara, a potom i publike. Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj
tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je
kompozicija modernije zamišljena: krajnje epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane
niti (to je prepušteno čitatelju).

15
Ivan Aralica „Izabrana djela“ Zagreb 1987., Matica hrvatska, str., 7.

11
 6.1.Kratki sadrţaj djela

Roman je trodijelni, s vremenski odijeljenim i donekle prostorno povezanim

fabularnim tokovima. Radnja je smještena u 16. st. Prvi dio triptiha, Nekamo moraš, usmjeren
je na privatni ţivot i diplomatsku karijeru strica Fausta Vrančića, AntunaNakon Antunova
djetinjstva i obrazovanja te povijesti njihove obitelji, prelazi se na pojedine epizode iz
erotskog ţivota, premda je Vrančić bio crkveni dostojanstvenik. U rodnom gradu on ima aferu
s Mandaljenom Lukačić, a ostavivši glasine za sobom, zauvijek odlazi iz Šibenika. Tu su i
veze s hirovitom Magdalenom Milaversi, plemkinjom iz Padove, s priprostom ali lukavom
Uršulom, koja je u toj vezi zatrudnjela, a Vrančić morao priznati dijete i platiti poveći novčani
iznos te platonski odnos s kraljicom Izabelom, mladom udovicom Ivana Zapolje, koji se ne
moţe realizirati iz političkih razloga. U Carigradu se Vrančić treba sresti s Mehmed-pašom
Sokolovićem, ali na putu se dogaĎa reţirani incident u kojem jedan od poslanika strada.
Premda u nepovoljnoj poziciji, Vrančić ipak uspijeva ishoditi djelomično povoljne uvjete za
mir meĎu carevinama.

U nastavku se Antun Vrančić više ne pojavljuje, nego se fabula koncentrira na likove

koji diktiraju politička zbivanja u vrhu Osmanskog Carstva. Središnji lik drugog dijela, Mač
samosijek je Sulejman II, poznat i kao Sulejman Veličanstveni. U prvih pet poglavlja
portretirani su najmoćniji ljudi carstva oko Sulejmana: Mehmed, Rustem Opuković (koji
svoju moć duguje braku sa Sulejmanvom kćeri Mirimah), Ahmed (koji oboţava lijepe knjige i
lijepe ţene), obrazovani Šemsudin Ahmetović, eunuh Ibrahim (zaduţen za sultanove prljave
poslove). Zatim slijede pripovijesti o Sulejmanovim ţenama: o Nurbanu, zapravo Venecijanki
Domeniki i Rokselani iz Galicije. Javljaju se spletke oko u vezi sa sultanovim nasljednikom
Mustafom, kojega je Sulejman imao s Nurbanom. Sulejman sumnja na urotu pa poziva
Mustafu u svoj logor, gdje ga smaknu njegovi straţari.
Treći dio, Koža za bubanj, započinje obiteljskom idilom Nurbanine obitelji, koju čine
majka, svestrano nadareni Mustafa u braku s Esmom te osjetljivi i depresivni mlaĎi Mustafin
brat, Dţihangir. Majčinom srmću započinje krah sretne obitelji: Dţihangir duševno obolijeva,
a nakon Mustafina smaknuća ubiju i Esmu i njihovu djevojčicu. Dţihangira šalju u zloglasni
zatvor gdje on zatiče neke od sudionika u pobuni protiv Sulejmana. Pobunu u Solunu
pokrenuo je Sulejmanov pisar, predstavljajući se kao Mustafa. Roman završava bilješkama
ljetopisca Šadmana o posljednjim Dţihangirovim danima u Alipoturkovoj tamnici.

12
 6.2.Analiza glavnih likova

Glavni likovi su Antun Vrančić, Sulejman i Dţihangir, a koncentracija na pojedinog

od njih dijeli roman u tri dijela. Iako je sam način pripovijedanja uobičajen (sveznajući
pripovjedač poznat iz realizma), bez nekih postmodernističkih inovacija, struktura samog
djela nije, fabula nije čvrsto povezana. Brojni likovi se javljaju i nestaju, umiru ili jednostavno
budu ostavljeni u limbu, dok pisac istraţuje neku drugu nit ljudske sudbine i ličnosti, a onda i
zaboravljeni ili napušteni

Roman je nazvan prema snu, a moţda baš u opisanim snovima nalazimo

intepretacijski ključ za tragične sudbine brojnih likova. Prvi san je o karavani, a simbolički je
i u ovom snu iskazana surova borba za vlast tako prisutna u druga dva dijela knjige:

«Ona dvojica do tebe u koloni, prednji i straţnji, najljući su ti protivnici. Prvi zato što ga
sustiţeš i potiskuješ, a straţnji zato što mu stojiš na putu.» 16
Moţda u ovom snu pronalazimo i simboliku za Antunovu ambiciju i borbu za
uspjehom. On sam je rekao kako kad kazuje svoje snove, odaje i sebe.

Drugi san nosi isti naslov kao i sami roman, a odnosi se barem koliko znamo i koliko
Antun kaţe, na mlaĎeg sina Sulejmana i njeţne Nurbanu. U snu «psi u trgovištu», gazdarica u
koje se sanjač sklanja je bezglava, a Antun joj sam daje promjenjive glave, mogla bi
predstavljati Đţihangirovu majku koju je tako uporno traţio u svijetu i u drugima, i koja je
ostala bez glave po ţelji ruske konkurentice za ljubav sultana. Psi koji opsjedaju kuću u koju
je utrčao mogli bi predstavljati sve zle ljude, doušnike, moćnike, one koji provode nasilje i
one koji ga nareĎuju. Đţihangiru nije bilo spasa, dostigli su ga metaforički psi koji su ga
izludjeli svojim laveţom dok nije umro, lud, naslonivši glavu u krilo bezimene ţene.
Bezglava ţena u snu odgovara i na pitanje zašto pse nije moguće uništiti, a moţda i na pitanje
zašto nije moguće uništiti animalno u čovjeku, jer:

« Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi. Tvoja je nesreća, moj
Vrančiću, u tomu što je izmjena dana i noći tako česta i tako strašno redovita.»17
Sulejman se ne otkriva kao veličanstven u Araličinoj karakterizaciji, pa nije čak ni
veličanstven u zlu, već prije u posjedu nekakvog animalnog njuha i instikta kojim se probija
kroz pseći čopor i zna vladati njime jer je i sam jedan od njih:

16
Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, 1995., str. 77
17
Ibid.str.81

13
« Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga praznovjerni drţali vidovitim,
nadahnutim Bogom i šejtanom. Ali prije nego od Boga i od Ďavola, njegova je vidovitost od
dubokog prezira ljudi.»18
Svijet o kojem piše Aralica, svijet je kojim vlada ţivotinjstvo, a čovjek ne moţe umaći
pasjem čoporu vani, ako uspije umaći pasjem čoporu u sebi. Naturalistički opis Sulejmana ne
crta negativnom samo Turke, pogrdne osobine prisutne su jednako i kod onih koji nisu turske
krvi, i kod poturica i kod kršćana. Nevini ljudi kao njeţni sultanov sin Đţihangir osuĎeni su
na propast, zapravo umijećem vladanja navodi se rezanje klasja koje izraste više, pa tako oni
koji se ističu u plemenitosti moraju biti posjećeni. Tako vlada Sulejman, ali i drugi vladari, on
u tom smislu usvaja poruke onih prije njega. Nemamo razloga misliti da je ovakav prikaz
svijeta vezan za odreĎeno razdoblje, moţda je samo povijesni oblik romana pokazuje izraţeni
oblik ljudskog čopora, na krajnji oblik ljudskog sadizma očitan u tiranskim vladama. A
tiranska vlast je uvijek tu, jer takva je narav svijeta.

18
Ibid.str.88

14
 7. ZAKLJUČAK

Aralica je biljeţnik koji je dobro upoznao povijesnu graĎu uz pomoć koje priča
kolektivnu patnju naroda koji je osuĎen da svoj identitet traţi u susjedstvima. Nalazi ga u
egzistencijama vojnika, kovača i graditelja svratišta iz obitelji Grabovac. On opisuje seobe
Hrvata na jug, sobe koje su potpuna protivština seobama hrvatskih plemića na sjever.
Araličine priče su patrijahalne, to su priče moralista koji bi svima dao da izabiraju po volji ali
tek nakon što su pokazali da poštuu ideale plemena. Njegovi junaci nisu romantizirani ali
govore kao da su netom došli iz nekih dvorova ili iz nekog europskog parlamenta. Oni su
aristokrati ruralizma, koji je ruralizam samo zato što su licima stranci ukrali gradove i nihove
stanovnike.

Romani Ivana Aralice prepuni su autentičnih povijesnih potankosti, on točno

rekonstruira povijesne dogaĎaje, on detaljno poznaje drevne obrede, običaje, stare obrte
nošnje, principe ureĎenja naselja, gospodarsku struktuiranost i slično. U Psima u trgovištu i u
trilogiji o Grabovcima, u tim povijesnim romanima Aralica prikazuje zbivanja na tlu gdje su
se sučelile različite civilizacije, svaka sa svojim običajima, religijskim ritualnima, mitovima i
legendama, specifičnim oblicima usmene i pisane knjiţevnosti, s osebujnom pučkom
mudrošću koja se pojavljuje kao izraz nataloţena vjekovnog kolektivnog iskustva.

Ovim romanima Aralica je uobličio umjetnički kompleksnu sliku odnosa vlasti i

podloţnika, tiranije i slobode, agresije i ljubavi. Sluţeći se autentičnim povijesnim likovima i
dogaĎajima progovorio je i o naštoj suvremenosti, pokazujući da smo zadani našom
poviješću. Bitni problemi ljudske egzistencije ponavljaju se kroz povijest u mnogobrojnim
modusima, ali sama bit njihova ostaje ista. No, umjetnička vrijednost Araličinih romana ne
zasniva se samo na historiografskoj i filozofskoj relevantnosti opisanih dogaĎaja, vrijednost
knjige izvire iz njezina jezičnog bogatstva, posuĎenog iz starih kronika i putopisa, sa
suvremenim knjiţevnim jezikom. Izvrsnom Araličinom stilu pridonosi i plastičnost opisa, niz
ţivo predočenih skupnih prizora, uvjerljivo i iznijansirano izvedenih psihoportreta likova.

15
 8. LITERATURA:

Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, Zagreb 1995.

Ivan Aralica „Put bez sna“, Znanje, Zagreb 1982.
Ivan Aralica „Izabrana djela“, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987

Krešimir Nemec „Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine“, Školska knjiga,
Zagreb 2003.

Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske knjiţevnosti“ Sjećanje na dobro i zlo, Svezak
III, Marjan tisak, 2004.

16