IZOLACIJSKI MATERIJALI

Izolacijski materijali imaju veoma visok specifični električni otpor (ρ> 106 Ωm), a služe za odvajanje
elemenata u kojima vlada različit električni potencijal. Najvažnije veličine koje obilježavaju
izolacijske materijale su:

 specifični električni otpor (ρ)

 relativna dielektričnost (ɛ𝑟 )
 kut gubitaka ( tg δ)
 dielektrična čvrstoća (probojna čvrstoća) definirana omjerom probojnog napona (𝑈𝑝𝑟 ) i
debljine dielektričnog materijala (d), a izražava se u kV/mm ili MV/m.

VRSTE IZOLACIJSKIH MATERIJALA

Izolacijski materijali mogu se podijeliti prema različitim kriterijima.

 prema agregatnom stanju na:

 plinovite
 tekuće
 krute
a kruti na:
 kristalne
 amorfne
 polikristalne
 prema podrijetlu na:
 prirodne
 umjetne
 prema kemijskoj građi na:
 anorganske
 organske
 prema različitim svojstvima
 PLINOVITI IZOLACIJSKI MATERIJALI

Najpoznatije plinovito izolacijsko sredstvo je zrak. On je smjesa dušika, kisika, plemenitih plinova,
ugljikova dioksid, amonijaka i ozona. Njegova svojstva ovise o tlaku, temperaturi i relativnoj vlazi.

Pod djelovanjem električnog polja može doći do ionizacije zraka. Ionizacija zraka vrlo je neugodna
pojava jer dolazi do povećanja gubitaka, a u slučaja prisutnosti vlage može doći do stvaranja dušične
kiseline, koja razara mnoge izolacijske materijale.

IZOLACIJSKE TEKUĆINE

U elektrotehnici se primjenjuju tri skupine izolacijskih tekućina: mineralna, sintetička i biljna ulja.

MINERALNA ULJA

Mineralna ulja su smjese tekućih ugljikovodika, a dobivaju se iz nafte. Najvažnija su:

transformatorsko, kabelski i kondenzatorsko ulje. Veoma su osjetljiva na zrak, vlagu i nečistoće, što
im pogoršava svojstva tj. snižava probojnu čvrstoću. Upotrebljavaju se kao sredstvo za hlađenje i
izoliranje u transformatorima, za gašenje električnog luka u uljnim sklopkama, kao dielektrik u nekim
kondenzatorima te za punjenje kabela.

Transformatorsko ulje se dobiva rafiniranjem prve uljne frakcije pri destilaciji mazuta. Mazut je
ostatak frakcije destilacije zemnog ulja nakon odvajanja benzina i drugih goriva. Transformatorsko je
ulje svjetložuta tekućina male viskoznosti. Intezivno upija vlagu iz zraka, stoga ga je veoma teško
zaštititi od vlage pa se često treba sušiti.

Za vrijeme pogona, pod utjecajem topline, kisika iz zraka, vlage dolazi do starenja ulja tj. do
pogoršavanja svojstava transformatorskog ulja. Glavna mjera zaštite od starenja odabir je kvalitetnog
ulja pri prvom punjenju transformatora. S obzirom na tehnooški postupak, ulja mogu biti inhibirana i
neinhibirana.

Neinhibirana ulja posjeduju prirodnu otpornost prema oksidaciji tj. prema starenju, dok se kod
inhibiranih ulja odstranjuju sastojci koji utječu na oksidaciju.

Da bi se utvrdilo stanje transformatorskog ulja u pogonu, ispituju se sljedeći parametri: probojna

čvrstoća, faktor gubitaka, specifični električni otpor, talog u ulju, sadržaj vode, točka paljenja,
kemijska stabilnost i boja ulja.
 SINTETIČKA ULJA

Veliki nedostatak mineralnih ulja je zapaljivost i mogućnost stvaranja eksplozivnih plinova. U javnim
zgradama, rudnicima i svim zatvorenim prostorijama, prema važećim propisima, mogu se
upotrebljavati samo one izolacijske tekućine koje su nezapaljive i ne podržavaju gorenje pa je razvijen
čitav niz sintetičkih tekućina izolacijskih materijala, kao što su klorirani difenili i silikonska ulja.

Klorirani difenili se upotrebljavaju kao sintetičko transformatorsko ulje te za impregnaciju papira

(dielektrika) u velikim kondenzatorima za struje frekvencije do 50 Hz. Svojstva im ovise o stupnju
kloriranja, tj. o broju atoma klora koji su vezani u tekućini. Velik nedostatak kloriranih difenila je
njihova veoma visoka cijena.

Osim kloriranih difenila kao izolacijske tekućine koriste se silikonska ulja. Posjeduju izvrsna
izolacijska svojstva, a kemijski su postojani i na povišenim temperaturama (150-200 °C).
Upotrebljavaju se u transformatorima i kondenzatorima, ali ne u uljnim sklopkama jer nemaju
sposobnost gašenja električnog luka. Transformator punjen silikonskim uljem, u usporedbi s
transformatorima punjenim mineralnim uljem, može imati manje dimenzije uz istu snagu, zbog velike
toplinske postojanosti. Silikonska ulja se rabe i za hidrofobiranje stakla, keramike i drugih materijala.
Hidrofobiranje je posebna obrada površine materijala da bi odbijala vodu.

BILJNA ULJA

Od biljnih ulja, za elektrotehniku su važna sušiva ulja i ricinusovo ulje. Od sušivih ulja najviše se
primjenjuju laneno i drveno ulje. Sušiva ulja upotrebljavaju se uglavnom za izradu izolacijskih lakova,
a ricinusovo ulje za impregniranje papirnih kondenzatora te za izradu nekih vrsta voskova i lakova.

KRUTI IZOLACIJSKI MATERIJALI

Od krutih izolacijskih materijala najpoznatiji su: tinjac, keramika i staklo.

TINJAC

Tinjac je prirodni kristalni anorgatski materijal. Kristalizira se u obliku ploča koje se daju cijepati u
listiće debljine do 6 µm. U elektrotehnici se upotrebljavaju samo dvije vrste tinjca:

- muskovit

- flogopit

Površina muskovita je sjajna i glatka. Proziran je, a može biti i obojen. Posjeduje visoku dielektričnu
čvrstoću, veliku mehaničku čvrstoću i tvrdoću, niske dielektrične gubitke, pa se od svih tinjaca najviše
upotrebljava. Upotrebljava se za dielektrike u mjernim i VF kondenzatorima, u elektronkama za
održavanje razmaka među elektrodama.

Površina flogopita je hrapava. Neproziran je a može biti žute, smeđe, tamnozelene i crne boje. Mekši
je od muskovita. Teško se cijepa u listiće jednake debljine. Radna mu je temperatura od 900-1000 °C,
pa se upotrebljava za izradu izolacijskih tijela u grijalima, primjerice u lemilu i električnim glačalima.

Na osnovu tinjca u obliku listića i praha, odgovarajućeg vezivnog sredstva te nekih drugih izolacijskih
materijala izrađuje se široki spektar složenih izolacijskih materijala koji imaju veću primjenu nego
sam tinjac. Najvažniji složeni izolacijski materijali na bazi tinjca su: mikanit, mikaleks, mikafolija i
mikartit.

KERAMIKA

Keramika je sintetički anorganski izolacijski materijal. Kao sirovina za njezinu izradu upotrebljavaju
se anorganski minerali i metalni oksidi koji zahtjevaju tehnološku obradu sličnu obradi gline tj.
lončarsku obradu i prešanje. Modelirani se predmeti suše i peku kod 1300-1400 °C. Kod te
temperature keramička masa sinterira. Nakon pečenja, keramika je sirova tj. hrapava i upija vlagu, pa
se brusi ili glazira. Neglazirana keramika ima hrapavu površinu (upotrebljava se za izradu tijela za
male otpornike) pa se lako metalizira, a na metalni sloj se leme priključci.

Glazura je tanka staklasta presvlaka poput porculana. Ostvaruje se tako da se keramički predmeti
presvuku slojem zrnate glazure i ponovno peku na temperaturi ispod temperature sinteriranja
(približno 1100 °C). Ta glazura štiti keramiku od vlage, smanjuje mogućnost površinskih proboja i
povećava mehaničku čvrstoću.

S obzirom na upotrebu razlikujemo slijedeću vrstu keramike:

 keramiku za dielektrike,
 keramiku za izolatore,
 vatrostalnu keramiku.

Keramiku možemo podjeliti i s obzirom na sastav pa imamao:

 keramiku na bazi aluminijeva silikata (porculan)

 keramiku na bazi magnezijeva silikata
 keramiku na bazi aluminijeva oksida (ultra porculan)
 titan dioksidnu keramiku
 titanatnu keramiku

  STAKLO
 Staklo je veoma tvrda i kruta umjetno proizvedena mineralna taljevina. Proizvodi se od
mješavine oksida koji se tale, a zatim hlade. Prilikom hlađenja talina se potpuno stvrdnjava u
amorfnu tvar koja se naziva staklo. Najvažnija sastavna komponenta većine vrsta stakala je
kremeni pjesak. Kako se kremeni pjesk tali na 1713 °C, dodaju mu se fluksi, odnosno alkalna
sredstva (soda i vapnenac) u svrhu snižavanja tališta na približno 800 °C. Takva se stakla
nazivaju alkalna sredstva. Stakla ove vrste ne upotrebljavaju se kao izolacijski materijali jer
mi se na višim temperaturama povećava vodljivost i dielektrični gubici.
 U elektrotehnici se koriste nealkalna stakla, tj stakla koja sadrže do 1% alkalija. Nealkalnom
se staklu dodaje aluminijev oksid i borov oksid. Time se staklu smanjuje temperaturni
koeficijent rastezanja, poboljšavaju električna svojstva i kemijska postojanost. Najpoznatije
nealkalno staklo je kvarcno staklo koje se dobiva taljenjem čistog kremena ili kremenog
pjeska na temperaturi od 1713 °C, a zatim hlađenjem. Prozirno je i bez mjehurića, odlično
propušta ultraljubičaste zrake. Temperaturni koeficijent rastezanja vrlo je malen, zbog čega
bez posljedica podnosi iznenadne velike promjene temperature. Upotrebljava se za živine
svjetiljke, kvarcne svjetiljke, balone fotonskih cijevi, dielektrike u kondenzatorima i kao
izolator u radio- tehnici.