Psiholozima koji rade u osnovnim i srednjim školam cilj rade je razviti opće kompetencije,

kao što su učenje kako učiti, interpersonalne, interkulturalne i socijalne kompetencije i

poduzetništvo. Pored ovih kompetecija, cilj im je također i razviti obrazovanje koje će biti
usmjereno na učenika, kako bi razvili sposobnosti koje će im biti potrebno za cijlo-životno
učenje, kao i pomoći učenicima, nastavnicima i roditeljima da što kvalitetnije razviju svoje
potencijale, održe svoje psihološko zdravlje, razviju interpersonalne i socijalne vještine, te da
adekvatno svojim sposobnostima i interesima donesu odluku vezanu za nastavak svog
školovanja i karijere. U tim nastojanjima, školski psiholozi, provode ekološki valjane
procjene kako bi promovisali pozitivno okruženje za učenje u kojem će djeca i mladi iz
različitih sredina imati jednak pristup učinkovitim obrazovnim i psihološkim uslugama.

Zakonski propisi rada psihologa u školama određeni su pedagoškim normativima i

standardima. Pedagoški standardi i normativi za osnovni, kao i srednji odgoj i obrazovanje
utvrđuju se zakonom koje donosi Ministarstvo za obrazovanje, mlade, nauku, kulturu i sport u
svakom kantonu. Značaj ovih standarda i normativna jeste u osiguravanju jednakih uvjeta,
pedagoških i materijalnih, u svim školama, a cilj njihovog provođenja je osigrati uslove za
uspješan odgojno-obrazovni rad i ostvarivanje zadataka i ciljeva nastavnih planova i programa
u osnovnim i srednjim školama. Primjenom istih standarda u svim školama se nastoji svim
učenicima, kao i nastavnicima, osigurati jednaka polazna osnova za uspješan razvoj učenika.
Pedagoški standardi i normativi su zasnovani na naučnim spoznajama, te su formirani u cilju
praćenja evropskih i svjetskih standarda. Međutim, jasno je da u ovom slučaju postoji
diskrepanca između teorije i prakse, dijelom zbog ograničenih financijskih sredstava koja su
neophodna za primjenu istih, ali i zbog teškoća u prevazilaženju dosadašnje, sada već
zastarjele, prakse u radu strručnog kadra, zastarjelih materijala i instrumenata. Unatoč tome,
standardima i normativima se utvrđuju minimalni i optimalni prostorni, kadrovski i drugi
tehnički uslovi koji su neophodni za obavljanje rada u školama.

Prema postojećim propisima, stručne saradnike osnovne škole čine pedagog ili pedagog-
psiholog škole, psiholog i socijalni radnik škole. U svakoj školi dakle djeluju psiholog i
socijalni radnik u omjerima: broj odjeljenja x 0,025 izvršilaca (Pedagoški standardi i
normativi za osnovni odgoj i obrazovanje: Stručni saradnici, 2018). Minimalan broj odjeljenja
za osnivanje redovne osnovne škole je 18. To u praksi znači da bi u jednoj školi bio jedan
psiholog sa punom normom radnih sati, potrebno je da škola ima 40 odjeljenja. I u srednjim
školama je slična situacija, gdje je minimalni broj odjeljenja za osnivanje gimnazije 16.
Obavezan je jedan izvršilac pedagog-psiholog (pedagog, psiholog), a za svako odjeljenje
preko minimalnog broja odjeljenja škola ima po 0,05 izvršioca (Pedagoški standardi za srednji
odgoj i obrazovanje: Stručni saradnici, 2017). To znači da bi srednja škola trebala imati 36
odjeljenja da bi uposlila psihologa koji ispunjava 40 sati sedmične norme.

Radni zadaci pedagoga, pedagoga-psihologa i psihologa u 40-satnoj radnoj sedmici se sastoji

od koncepcijsko-programskih zadataka, programiranja, ostvarivanja i analize odgojnog rada,
pedagoške dokumentacije i evidencije, stručnog rada s nastavnicima i u stručnim organima
škole, rada s učenicima i učeničkim organizacijama, rada u odjeljenskoj zajednici,
unaprjeđenju nastave, saradnje s institucijama, saradnje sa roditeljima, ispitivanja zrelosti
djece za upis u školu, profesionalne orjentacije, istraživanja u praksi školskog pedagoga-
psihologa, pedagoga i psihologa, pedagočko-psihološke prakse studenata nastavničkih
fakulteta, te od pripremanja za rad i stručno usavršavanje.

Angažman psihologa u obrazovnim institucijama je važan iz nekoliko razloga. Školski

psiholog posjeduje posebne ekspertize koje ostatak školskog osoblja ne posjeduje, a koja
mogu biti od velike pomoći u različitim situacijama. Primjerice, ukoliko dijete ima hronično
stanje kao što je ADHD, školski psiholog ima krucijalnu ulogu u pružanju stručnih
observacija, testiranja i razvoja individualnog nastavnog programa prilagođenog jedinstvenim
potrebama tog djeteta.

Školski psiholozi su trenirani za krizne intervencije. Kriminal i nasilje se dešavaju u školama

nerijetko, a psiholog je tu kao član kriznog tima koji će pružiti savjetovanje i emocionalnu
podršku djeci koja su na neki način dio tragedije, bilo kao svjedoci ili kolege učenici. Primjeri
takvih kriznih intervencija mogu biti u slučaju smrti učenika škole, nastavnika i slično.

Psiholog pomaže u stvaranju sigurne škole i pozitivnog okruženja za učenje. Školski psiholog
može razviti ili predložiti strategije za identificiranje rizičnih učenika, te provesti programe
prevencije o kojima će biti riječ u nastavku izvještaja.

Psiholozi u školama imaju važnu ulogu u povezivanju svih osoba važnih za odgojno-
obrazovni rad djeteta, pa su oni poveznica između porodice i škole, te škole i zajednice.
Psiholog zato mora posjedovati znanja koja će mu omogućiti da poveže ljude koji imaju
različite kulturalne i socioekonomske pozadine, a sve u cilju stvaranja okoline koja je sigurna
za dijete. Zaključno, psiholozi imaju odgovornost da unaprijede svojim djelovanjem
obrazovni sistem, a svojom ekspertizom imaju i mogućnosti da to urade, ali pri tom moraju
biti dio tog sistema.

Na pitanje koja su područja djelovanja školskog psihologa možemo odgovoriti ukoliko

odgovorimo na pitanje: „Zašto bi dijete moglo zatrebati pomoć školskog psihologa?“ Razlozi
mogu uključivati: poteškoće se učenjem, ponašajne probleme, probleme u obitelji ili sa
kolegama iz škole, depresiju i druge mentalne probleme, probleme sa pažnjom, siromaštvo i
posljedice istog, ali postoji i širok dijapazon brojnih drugih razloga. Premda je izvorno
područje djelovanja školskih psihologa, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, bilo
identifikacija djece sa invaliditetom i stavljanje te djece u poseban edukacijski sistem, od tada
pa do danas područje djelovanja školskog psihologa se proširilo mnogo izvan svojih korijena.

Teme o kojima školski psiholozi mogu pričati sa pojedincima su zlostavljanje, vršnjački

odnosi, školski problemi, zavisnosti i korištenje psihoaktivnih sumstanci, psihosocijalne teme,
te bi trebali dati podršku osobama iz osjetljivih društvenih grupa. Posebno treba naglasiti teme
zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja kao probleme za čije je rješavanje neophodno da
svaki školski psiholog uključi. Važna tema o kojoj treba razgovarati je i depresija, a
istraživanje provedeno u Njemačkoj je ispitivalo da li program prevencije depresije u školama
trebaju provoditi nastavnici/učitelji ili psiholozi. U istraživanju je učestvovalo 27 škola koje
su po slučaju podijeljene u situacije u kojima nije bilo intervencije, program prevencije je
vodio nastavnik ili program prevencije koji je vodio psiholog, te je isti trajao deset sedmica.
Mjeren je rezultat na skali depresivnosti prije intervencije, i dvanaest i šest mjeseci poslije.
Rezultati su pokazali da kod dječaka ni u jednom uvjetu nije došlo do značajnog smanjenja
depresivnosti, dok je kod djevojčica došlo do značajnog smanjenja simptoma depresivnosti
kada je intervenciju vodio psiholog. Ovo istraživanje pokazuje važnost psihologa u školama
za provođenje programa prevencije, premda je potrebno utvrditi zašto intervencija nije imala
jednak uspjeh i za dječake (Wahl, Adelson, Patak, Pössel i Hautzinger, 2014).

Školski psiholog se nalazi i u jedinstvenoj poziciji gdje je potrebno i da identificira i radi sa

učenicima koji su u fazi žalovanja za nekom izgubljenom osobom. Također, u takvoj situaciji
psiholog pruža i smjernice školskom osoblju, porodici i kolegama učenika o kojem je riječ
kako bi se na pravi način pružila podrška. Psiholog može i da ponudi edukaciju nastavnicima
kako bi bili bolje pripremljeni na ovakve situacije, te kako nijedno dijete ne bi moralo da
prolazi kroz žalovanje samostalno (Schonfeld i Demaria, 2018).
Sažeto, školski psiholozi (1) pomažu djeci da ostvare svoje akademske potencijale koristeći
empirijski podržane intervencije; (2) promiču socijalni razvoj i mentalno zdravlje djeteta; (3)
rade zajedno sa drugima koristeći interpersonalne i komunikacijske vještine. Školsko
psiholozi djeluju kroz domene: Procjene, konsultacije, prevencije, intervencije, edukacije
drugog osoblja, roditelja i učenika, istraživanja i razvoj programa, briga o mentalnom
zdravlju, zastupanje, i promjena sistema (Mcloughlin i Noltemeyer, 2009). Kroz sve domene,
naglasak je na razvojne procese djece i mladih u školskim, obiteljskim i drugim sistemima.

U nastavku ćemo se kratko osvrnuti na pojedine uloge koje školski psiholog ima.

Procjena djetetovog intelektualnog, socijalnog i emocionalnog funkcioniranja. Jedna od uloga

koju školski psiholog obavlja je procjena pripremljenosti djeteta za polazak u školu i tijekom
školovanja, tj. rade procjenu učenikovih mogućnosti pri polasku u školu, ali i u toku
školovanja u slušajevima procjene nadarenosti ili školskog neuspjeha.

Međutim u Hrvatskoj, prema važećem Pravilniku o upisu djece u osnovnu školu,

“Psihofizičko stanje djeteta utvrđuje komisija koju čine liječnik, psiholog ili pedagog,
defektolog i učitelj.”, što znači da psiholog nije obavezan član komisije. U samo 32%
komisija za upis djece u školu sudjeluje psiholog (Sindik, J. & Ranogajec Benaković, K.,
2011). Prema dostupnim informacijama za Bosnu i Hercegovinu, članove komisije uglavnom
čine psiholog i učitelji. Osim ove inicijalne procjene zrelosti, u bilo kojem trenutku tijekom
školovanja djeteta može postojati potreba za procjenom djeteta, odnosno uzroka i prirode
problema ukoliko ih dijete ima. Nakon identifikacije problema, psiholog predlaže i pruža
intervenciju.

Razvoj i implementacija intervencija za unapređivanje djetetvog akademskog, kognitivnog,

socijalnog i emocionalnog razvoja. Školski psiholog može imati direktnu ili indirektnu ulogu
u pružanju intervencije. Primjerice, direktno psiholog u školi može da ponudi učenicima
trening socijalnih vještina. Indirektno, psiholog u saradnji sa roditeljima i centrom mentalnog
zdravlja, ukoliko je potrebno može dijete uputiti psihoterapeutu.

Savjetovanje i saradnja sa roditeljima, učiteljima i drugima. Jedna od ključnih stvari u radu

školskog psihologa jeste da ostvari efektivnu saradnju sa drugima. Psiholog djeluje kao spona
između učenika i svih osoba unutar akademskog konteksta koji su relevantni za dijete,
uključujući i roditelje. Zbog ovoga je jako važno da psiholog posjeduje važne interpersonalne
vještine i vještine rješavanja problema koje će upotrijebiti u situacijama saradnje porodice i
škole.

Razvoj i implementacija sveobuhvatnih prevencija i intervencija za djecu, školsko osoblje i

roditelje. Neki od programa prevencije i intervencije koje psiholozi mogu primijeniti u
školama su programi za preveniranje problema u disciplini, školskom nasilju, samoubistvu,
neprisustvovanju časovima, zloupotrebi supstanci, programi koji promoviraju i podstiču
prijateljstvo, rješavanje konflikta, akademska postignuća, i brojni drugi.

Provođenje istraživanja i evaluacija. Školski psiholog može doprinijeti psihologiji tako što će
izvještavati o uspješnosti intervencija, razvijati instrumente ili provoditi različite studije o
razvoju i ponašanju.

U jednom istraživanju, provedenom u SAD-u i na Tajlandu, ispitivano je koliko je važna

uloga/funkcija školskog psihologa i ko bi ih trebao zamijeniti u slučaju njihove odsutnosti.
Ispitanici su bili američki i tajlandski studenti (n=349). Rezultati pokazuju da su tajlandski
studenti procjenjivali ulogu procjene (eng. assessment) statistički značajno više nego američki
(F=44,98, p < 0.01). Nešto niži, ali statistički značajna razlika je bila i u procjenjivanju uloga,
kao što su konsultovanje sa nastavnicima, roditeljima i intervencije, pri čemu su američki
studenti imali veću aritmetičku sredinu. Nije postojala statistički značajna razlika izmedđu
ove dvije grupe studenata kod procjene funkcije savjetovanja učenika (F=1.53, p > 0.05).
Tajlandski studenti za razliku od američkih, statistički značajno više, očekuju da bi funkciju
savjetovanja studenata trebali zamijeniti njihovi roditelji, starija braća ili sestre i nastavnici,
dok američki studenti smatraju da bi to trebali biti svećenici, ministri, kao i drugo osoblje
škole (školski savjetnik i direktor) (Archwamety, T., Mcfarland, M., & Tangdhanakanond, K.,
2009)

Iako školski psiholog ima važne i brojne uloge, sama grana školske psihologije u Bosni i
Hercegovini nije dovoljno razvijena. Postoji nekoliko prepreka u razvoju školske psihologije
u Bosni i Hercegovini. Značajnija, pa se može reći i glavna prepreka jeste neusvajanje Zakona
o psihološkoj djelatnosti. Iz toga proizilazi odsustvo jasno definisanih standarda rada
psihologa, te posljedično u praksi se često dešava da je uloga školskih psihologa često
nejasna, kako direktorima i nastavnom osoblju, tako i samim psiholozima. Budući da se tek u
posljednjih desetak godina počelo aktivno raditi na zapošljavanju psihologa kao dijela
stručnog kadra u školama, neki, a posebno mlađi psiholozi su se nezasluženo i bespravno
našli u podređenom položaju u odnosu na drugi stručni kadar koji je decenijama prisutan u
školama, kao što su pedagozi. Upravo zbog nedostatka ovog zakona, mnogim školskim
psiholozima drugo osoblje nameće zadatke koje ne bi trebali biti u opisu posla psihologa, ili u
drugom slučaju drugi obavljaju poslove koji bi trebali biti u nadležnosti psihologa.

Osim odsustva zakona koji bi specificirao ulogu školskog psihologa, također postoje i brojne
predrasude o psiholozima i psihologiji kod osoblja škole, ali i među učenicima i rodjiteljima,
a koje doprinose nepoznavanju uloge školskog psihologa i opstruiranju rada psihologa. Pa
tako u praksi se možemo nerijetko susresti sa roditeljima koji poistovjećuju psihologe sa
psihijatrima. Iz tog proizilaze izjave roditelja kako njihovo dijete nije ludo, te ne treba kod
psihologa ili se boje da će drugi stigmatizirati dijete zbog odlaska psihologu. U ovom slučaju,
poteškoće s kojima se susreće školski psiholog ne bi riješio zakon kojim se definira
psihološka djelatnost u školama. Predrasude, kao i stigma, proizilaze iz neiformiranosti ili
dezinformiranosti. Prema tome, i psiholozi sami nose dio odgovornosti za rješavanje ovog
problema. Potrebno je edukovati roditelje i učenike, objsnivši im da je cilj pružiti učeniku
podršku i pomoć kako bi ostvario sve svoje potencijale.

Treća velika prepreka je djelomično financijske prirode, a drugim dijelom je posljedica

nepoznavanja struke, a radi se psihodijagnostičkim sredstvima. Kao što je već spomenuto
jedan od zadataka školskog psihologa jeste obavljanje profesionalne orijentacije, ispitivanje
zrelosti djece za upis u školu, provođenje istraživanja u praksi, i slično. Ovi zadaci
izmeđuostalog zahtijevaju procjene kognitivnih sposobnosti i osobina ličnosti. Procjene se
rade pomoću testova, a da bi se isti obezbijedili, neophodna su značajna financijska sredstva.
Mnogi poslodavci, uključujući i vladu nisu prepoznali do sada potrebu za ovim testovima.
Posljedično, psiholozima nedostaje alat za rad, ili u najboljem slučaju rade sa testovima koji
su prevaziđeni i neudovoljavaju trenutnim potrebama. Osim toga, protivno praksama u nekim
školama, psiholozi su jedini educirani za primjenu i interpretaciju testova sposobnosti i
upitnika ličnosti, te se ne bi smjeli provoditi od strane drugog osoblja. Nestručna primjena
može imati ozbiljne posljedice po učenike.

Još jedna prepreka se tiče stručnog osposobljavanja i usavršavanja. Psihologija se kao nauka
razvija veoma brzo i širi svoja područja djelovanja. Stotine novih članaka se objavljuju svaki
mjesec. Iako ne dolazi do velikih promjena u temeljnim znanjima bilo koje grane psihologije,
ipak, razvijaju se nove metode, testovi i teorije, koje se ne trebaju ignorisati. Psiholog mora
neprestano nadograđivati svoja stručna znanja, osobito u užem području kojim se bavi. S
obzirom na rečeno, jasno je da bi psiholozi trebali redovno da pohađaju edukacije i seminare.
Premda su nastavnici, stručni i drugi saradnici obavezni su da se stručno usavršavaju i
kontinuirano educiraju u toku cijelog radnog vijeka, s ciljem kvalitetnog praćenja, podsticanja
i pomaganja u obrazovanju i razvoju učenika i obavljanja drugih poslova utvrđenih
relevantnim propisima, s obzirom na pravo stanje na terenu, smatramo da je potrebno više
ulaganja u usavršavanja školskih psihoga.

U Kantonu Sarajevo se od 2018. godine provodi pilot-projekt „Matrica za rano prepoznavanje

djece u riziku za učenike svih osnovnih i srednjih škola“. Prva faza ovog projekta uključuje
edukaciju uposlenih u školama, centrima za socijalni rad i mentalno zdravlje, a druga faza
uključuje primjenu matrice na učenike svih razreda osnovne i srednje škole. Jedan od ciljeva
ovog projekta je i povećati broj psihologa uposlenim u osnovim i srednjim školama kako bi se
zaštitila dječja prava i njihovo psihofizičko zdravlje. Matricom su već identificirana 432
učenika u riziku za koje je bilo potrebno izraditi individualne planove brige. Ovaj projekat
pokazuje da se povećava svjesnost o potrebi školskih psihologa u obrazovnim ustanovama, ali
također i pokazuje da se tek unazad godinu dana počelo aktivno raditi na upošljavanju
psihologa.

Obavili smo kratki intervju sa 5 učenika srednjih kako bismo saznali njihove stavove o
nekoliko pitanja koja se tiču školskih psihologa.

Ispitanik A je učenik trećeg razreda srednje škole, te nikada nije razgovarao sa psihologom,
ali smatra da psiholog u školi može raditi kao nastavnik. Pored toga učenici te škole mu se
također mogu obratiti ukoliko imaju potrebu. Iako osoba nije imala ličnog iskustva, misli da
je psiholog u školi potrebam, jer je nekim prijateljima doista pomogao da prevaziđu trenutne
probleme. Osoba bi voljela razgovarati sa psihologom o školskim obavezama i učenju.

Ispitanik B je također učenik trećeg razreda srednje škole, ali navodi da je razgovarao sa
psihologom koji mu je pomogao da se suoči sa svojim osjećajima, međutim ne bi želio da
priča o tom iskustvu. Smatra da je školski psiholog tu da bi pomogao učenicima, time
stvarajući sigurnu sredinu, te da potiče zdrav odnos sa učenicima. Osoba bi voljela sa
psihologom razgovarati o stvarima koje je tište , odnosu sa porodicom i prijateljima, te
odnosu prema nastavi i učenju.

Ispitanik C pohađa četvrti razred srednje škole, te je razgovarao sa psiholog izvan škole, ali
neformalno. S obzirom na neformalnost razgovora, osoba je pričala o samom studiranju
psihologije. Smatra da je školski psiholog često predmetni profesor, ali da i individualno
razgovara sa učenicima kada im je to potrebno. Osoba bi voljela sa psiholog razgovarati o
problemima vezanim za školu i nekim stvarima iz privatnog života. Misli da je psiholog
potreban u školi, jer bi mnogu učenici voljeli razgovarati sa psihologom, a najlakše pristupiti
takvom razgovoru je u školi. Međutim, smatra, da su psiholozi u školi vjerovatno
preopterećeni poslom, s obzirom da rade dva posla.

Ispitanik D je drugi razred srednje škole i razgovarao je sa psihologom izvan škole. Iskustvo
je veoma pozitivno, jer mu je pomoglo da riješi neke trenutne probleme i dileme. Smatra da je
školski psiholog zadužen da razgovara sa učenicima ukoliko oni imaju neki problem ili
dilemu i da također radi kao predmetni nastavnik. Osoba bi sa psihologom voljela razgovarati
o studiranju, karijeri i koji je najbolji način da donese odluke vezane za ove teme. S obzirom
da dosta učenika nailazi na razne probleme u i izvan škole, smatra da je psiholog u školi
potreban i da bi učenici trebali imati osobu kojoj se mogu obratiti.

Ispitanik F je učenica četvrtog razreda srednje škole i također je razgovarala sa psihologom

izvan škole. Navodi da je to bilo za nju veoma prijatno i katarzično iskustvo. Smatra da
školski psiholog pomaže učenicima da premoste životne poteškoće, a lično bi željela popričati
sa psihologom o problemu odlaska mladih iz BiH i svojoj ličnoj dilemi vezanoj za odlazak ili
ostanak u BiH. Prema njenom mišljenju školski psiholog pomaže učenicima u vidu
psiholoških validacija i dijeljenja savjeta, te smatra da je potreban u svakoj školi.
 Literatura

Schonfeld, D. J., & Demaria, T. P. (2018). The role of school psychologists in the support of
grieving children. School Psychology Quarterly,33(3), 361-362. doi:10.1037/spq0000286

Službene novine Kantona Sarajevo (2017). Pedagoški standardi za srednji odgoj i obrazovanje:
Stručni saradnici

Službene novine Kantona Sarajevo (2018). Pedagoški standardi za osnovni odgoj i obrazovanje:
Stručni saradnici

Wahl, M., Adelson, J., Patak, M., Pössel, P., & Hautzinger, M. (2014). Teachers or
Psychologists: Who Should Facilitate Depression Prevention Programs in
Schools? International Journal of Environmental Research and Public Health,11(5), 5294-
5316. doi:10.3390/ijerph110505294