FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U SARAJEVU

ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

PORTFOLIO
Uvod u kliničku
psihologiju

2018/19.

IME I PREZIME: SARAH PURIĆĆ

INDEX: 47783/2016.
Im
UPUTA ZA IZRADU PORTFOLIJA

Molim Vas da pažljivo pročitate sve upute i kriterije za ocjenjivanje zadataka. Trebali biste započeti
izradu portfolija odmah na početku semestra. Za izradu je potreban adekvatan vremenski period, koji
uglavnom prati program predavanja. Ovakav način rada će Vam omogućiti da savladate planirano
gradivo i dobijete najveću korist iz ovog iskustva.

Najvažniji dio izrade je Vaš reflektivni narativ kod svakog zadatka. Odnosno, važno je da znamo zašto
ste uključili pojedine materijale u svoj portfolio i šta ste naučili iz toga. Također je bitno napraviti
poveznicu između navedenih podataka i onoga o čemu smo govorili na nastavi/što ste pročitali u
literaturi.

SVOJ PORTFOLIO TREBATE PREDATI U PRINTANOJ VERZIJI U 13. SEDMICI NASTAVE.

Vaše odgovore trebate otkucati s fontom TNR 12, prored 1.15, i poravnatim tekstom. Prije predaje,
molim vas da provjerite da li ste izradili sve zadatke na koje ste željeli odgovoriti.

Ponuđeni odgovori trebaju se bazirati na obaveznoj literaturi, a poželjno je da koristite i dodatne

izvore. Pored toga, odgovori reflektiraju vašu kreativnost, način razmišljanja, i imaginaciju, te
pokazuju da ste naučili jedan ili više koncepata koji su planirani programom.

Ako Vam nešto nije jasno u vezi izrade zadataka, molim Vas da me kontaktirate.
Želim Vam zabavno i inspirativno učenje!

Sabina

KOMPONENTE PORTFOLIA:

I DEBATA (5%)

II INTERVJU SA KLINIČKIM PSIHOLOGOM-IZVJEŠTAJ SA TERENA (13%)

III LIČNA REFLEKSIJA: KAKO SAM DOŽIVIO/LA PODRUČJE KLINIČKE

PSIHOLOGIJE/RAD NA SEBI? (10%)

IV NAVOĐENJE LITERATURE PREMA APA STANDARDU (2%)

PRILOG:
-Spisak kliničkih psihologa s kojima bi mogli obaviti intervju

Za sve što je napisano u ovom portfoliju, a ne predstavlja moje lično mišljenje, navedene su
reference u tekstu i u literaturi. Sve činjenice koje sam preuzeo/la iz literature navedene su
mojim riječima, odnosno, nisam kopirao/la cijele rečenice/dijelove teksta iz literature koja je
korištena. Ovaj portfolio predstavlja moj lični trud i rad. Pročitao/la sam sva uputstva u vezi
ovdje navedenih zadataka.

Potpis:_____________________________________
I DEBATA

1. Da li bi klinički psiholozi trebali prepisivati lijekove?

Postoji sve veća zainteresovanost za davanje mogućnosti psiholozima da prepisuju

lijekove relevantne za tretman pojedinca sa psihološkim ili bihevioralnim
poremećajima, sve dok prođu kroz dodatne edukacije kojima će steći kompetentnost
za pružanje date intervencije. Još 1989. godine APA je smatrala da bi trebalo
prioretizirati omogućavanje kliničkim psiholozima prepisivanje lijekova, jer bi u
protivnom postojanje kliničke psihologije kao nezavisne profesije moglo biti
dovedeno u pitanje. Dozvola za farmakološku terapiju bi mogla doprinijeti opstajanju
kliničkih psihologa, koji ne bi imali više veliku potrebu za rad u akademskom
kontekstu (Lakhan, 2007). Do ugroženosti područja kliničke psihologije dovodi i to
što i mnoge druge profesije su počele preuzimati ulogu psihoterapeuta, primjerice
socijalni radnici i okupacioni terapeuti, a dozvola za prepisivanje lijekova bi mogla
značiti spašavanje profesije. Većina ljudi primarno potraži pomoć za psihološke
problema kod doktora opće prakse. Problem se javlja kada razmotrimo statistiku koja
pokazuje da 60% ukupnih recepta za psihotropne lijekove propisuju doktori opće
prakse, a prema Mercier i sur. (2014), u 80% slučajeva antidepresive su prepisali
doktori opće prakse. Mnogi klinički psiholozi smatraju da su oni kompetentniji da
procijene pacijentovo mentalno zdravlje i tretman koji je najbolji za pacijenta.
Ljekari, imaju tendenciju da zanemaruju dokazanu važnost biopsihosocijalnog modela
u pristupu pacijentu. Klinički psiholozi navode kao argument i da medikamenti utječu
i na psihičko stanje i ponašanje pacijenta, a obje je u središtu izučavanja psihologije
(Fox i sur., 2009). Licenca za prepisivanje lijekova bi upotpunila mogućnosti
psihologa da obezbjede potpunu njegu u području mentalnog zdravlja (Brentar i
Mcnamara, 1991). To bi značilo da neki klijenti ne bi morali istovremeno pomoć
dobivati i od psihijatra i od psihologa, što bi stavilo manje opterećenje kako na
pružatelje zdravstvene skrbi, tako i na pacijenta (Norfleet, 2002). Navodi se dodatno
da bi postojao lakši pristup odgovarajućoj njezi, naročito u ruralnim mjestima
(McGrath, 2010). Zagovornici ove ideje tvrde da bi klinički psiholozi vjerovatnije
prepisivali lijekove u manjoj stopi nego ljekari, čime bi se smanjila pretjerana
upotreba lijekova (McGrath, 2010). Dozvola za prepisivanje lijekova bila “zadnja
stanica” u obrazovanju, što bi značilo da su već prošli kroz godine obrazovanja, što
ide u prilog njihovoj kompetenciji (Lakhan, 2007).
Neki od prethodnih argumenata mogu ići i u suprotnom smjeru, pa tako na primjer
protivnici prepisivanja lijekova od strane psihologa smatraju da bi se psiholozi manje
trudili da pokušaju koristiti psihosocijalna rješenja u tretiranju klijenta, a sve više se
oslanjali na medikamente (Bush, 2002). Kada je u pitanju argument da bi psiholozi
omogućili ruralnom stanovništvu veći pristup pomoći, protivnici smatraju da ne
postoji stvarni plan kojim bi se psiholozi preraspodjelili u ruralna područja kako bi
prepisivali medikamente, već da se taj argument samo koristi u diskusijama, bez
stvarne praktične vrijednosti (Heiby, DeLeon i Anderson, 2004). Stuart i Heiby (2007)
navode i da bi psiholozi mogli podleći pritisku, ekonomskom od strane proizvođača
lijekova i pritisku pacijenata koji vide medikamente kao brzo rješenje, što bi dodatno
povećalo korištenje lijekova u terapiji. U izvještaju McGratha (2010) se navodi da bi
davanje takve mogućnosti psiholozima utjecalo i na identitet psihologije, specifičnije,
izgubila bi se distinkcija između psihijatrije i psihologije, budući da je upravo
(ne)mogućnost prepisivanja lijekova jedna od glavnih razlika koje se navode između
ova dva polja. Postoji i zabrinutost o sigurnosti po pacijente kojima bi eventualno
psiholozi prepisivali lijekove. Navodi se da i nakon kompletiranja APA-inog modela
edukacije, psiholozi ne bi imali potrebno znanje (Pingitore, Scheffler, Sentell, i West,
2002). Psihijatri smatraju da svi predloženi programi za dodatno educiranje traju dvije
ili tri godine, dok oni prolaze kroz 10 000 sati nastave i prakse prije nego steknu
dozvolu za samostalni rad. Dodatno smatraju da psiholozi i nakon edukacije, ne bi
mogli da prepoznaju bolesti kao što su epilepsija, autoimuni poremećaji i brojni drugi
koji mogu proizvesti psihijatrijske simptome (Rettner, 2012). Također, ukoliko bi
pacijent tužio psihologa zbog nesavjesnog liječenja, mogao bi koristiti argument
nedovoljne stručnosti, te ako samo jedan slučaj prođe na sudu, to bi dovelo do brojnih
posljedica, primjerice velikih odšteta i porasta cijene osiguranja koje pokriva terapiju
ili bi čak osiguranje prestalo pokrivati psihoterapiju (Barrett, 2002). Oni koji su protiv
prepisivanja navode da je bolje novčane resurse uložiti u educiranje ljekara opće
prakse o mentalnom zdravlju, educiranje pacijenata o prednostima i nedostacima
tretmana koji ne uključuju medikamente, te interdisciplinarnog pristupa. Sažeto
rečeno, psiholozima nisu potrebni lijekovi za liječenje većine pacijenata sa kojima se
susretnu, a sami lijekovi nisu dovoljni za mnoge ako ne i većinu pacijenata koji ne
odgovaraju na psihoterapiju (Mundelson, 2014).
Postoje različiti argumenti i za i protiv uvođenja mogućnosti da i klinički psiholozi
prepisuju lijekove. Unutar same psihologije ne postoji koncenzus o ovom pitanju.
Istraživanja su pokazala da oko polovica kliničkih psihologa smatra da ne bi trebali
prepisivati lijekove, dok je druga polovica suprotnog shvatanja. Pri tom, većinom
mlađi psiholozi i studenti zastupaju stajalište za prepisivanje (Bush, 2002). Osim
prethodno spomenutih zaključaka, potrebno je naglasiti da već postoje psiholozi koji
imaju takvu vrstu dozvole, primjerice u pet saveznih država SAD-a. Takvi klinički
psiholozi su prošli kroz edukaciju koju čini 450 sati učenja u područjima
neuroanatomije, fiziologije, farmakologije i psihofarmakologije, zatim imaju 400 sati
prakse i 100 pacijenata pod ljekarskom supervizijom, a nakon toga moraju da polože i
test. Čak i tada, prvo dobivaju dozvolu da prepisuju lijekove dvije godine samo pod
supervizijom ljekara (Josefson, 2002). Iz ovoga je jasno da protivnici ovakvog
pristupa prenaglašavaju “nestručnost” psihologa, gdje se iz njihovih argumenata
dobiva dojam da bi psiholozi nakon dvije godine edukacije počeli da prepisuju
lijekove. Prema mom mišljenju, kliničkim psiholozima bi trebala biti data mogućnost
da prođu kroz potrebne edukacije i polože potrebne testove, te dobiju dozvole.
Mišljenja sam da ne bi došlo do drastičnih promjena niti u području psihijatrije, niti
psihologije, ali i da je prirodno da nauka i područja evoluiraju i šire svoje spoznaje,
alate i instrumente. Također, još uvijek je nedovoljno kvantitativnih istraživanja koja
se bave ovom temom i koja bi eventualno rasvijetlila stvarno stanje u praksi.
II INTERVJU SA KLINIČKIM PSIHOLOGOM-IZVJEŠTAJ SA TERENA

1. Vrsta usluga koju pruža ustanova u kojoj je klinički psiholog zaposlen

Intervjuirani klinički psiholog radi u Djelatnosti za prevenciju i izvanbolničko
liječenje ovisnosti sa zaštitom mentalnog zdravlja. Glavne aktivnosti ove ustanove
usmjerene su na prevenciju i suzbijanje ovisnosti, liječenje ovisnosti, ali i proaktivnu
skrb o mentalnom zdravlju. Zaposleni se još bave i educiranjem, studenata ,
edukatora, stručnjaka, te istraživačkim radom, što je vidljivo i po brojnim
publikacijama koje su nastale u sklopu ove ustanove. U stalnom radnom odnosu se
nalazi tim kojeg čine psiholog, medicinski tehničar i psihijatar.

2. Opis poslova kliničkog psihoga

Psiholog navodi da se bavi istraživanjem činitelja koji djeluju na mentalno zdravlje,
kreiranjem programa prevencije, promocijom zdravlja i zdravih stilova življenja.
Također, radi kao edukator, gdje nudi specifične edukacije, primjerice o rizičnim
ponašanjima, (re)socijalizaciji, komunikaciji, čak i ispitnoj anksioznosti, ali i
psihoedukacije. Kao važan dio posla navodi probir, tačnije rano prepoznavanje osoba
sa teškoćama u mentalnom zdravlju, osobito djece i mladih. Velik dio vremena radi u
sprovedbi programa indicirane prevencije, te savjetodavnom radu, najviše sa
ovisnicima. U savjetovanju je bitno upoznavanje pacijenta, aktualiziranje problema
zbog kojeg je pacijent razvio ovisnost, produbljivanje povjerenja ovisnika u sebe i
osobe oko njega, i razvijanje podrške. Ovisnik se motivira da ustraje u pozitivnim
aktivnostima. Navodi da je posao psihologa da ponudi ovisniku put rješavanja
problema, a ne gotova rješenja. Na kraju psiholog i evaluira učinke savjetovanja.
Uključen je i u medijsko promovisanje Centra, traženje partnera i investitora, i
ostvarivranje saradnje sa drugim organizacijama. Da bi sve funkcionisalo kako treba,
navodi i da je važna suradnja, kako međusektorska, tako i interdisciplinarna.

3. Specifičnosti klijenata
Klijente uglavnom čine ovisnici. Prema statistikama za prošlu godinu, od 142 osobe,
bilo je 97 muškaraca, 45 žena. Kada je riječ o podjeli prema sredstvima ovisnosti,
najveći postotak čine ovisnici o alkoholu, a zatim o THC-u, potpom metadonu. Na
osnovi iskustva, korisnici Centra se dijele u dvije osnovne kategorije:
eksperimentatore i ovisnike sa stažom. Uz ove dvije kategorije, psiholog navodi da bi
se mogli spomenuti i oni koji su svojim rizičnim uvjetima psihosocijalnog razvoja i
svojim ponašanjem na najboljem putu da postanu ovisnici. Ističe da upravo njima
može najviše pomoći kroz usluge koje nudi centar. Cilj liječenja je za svakog
pacijenta individualan s obzirom na njegove kapacitete i njegov kontekst. Također,
ciljevi se mogu redefinirati s obzirom na kompleksnost dijagnoze ili sa promjenom
okolnosti. Međutim, psiholog navodi da je u sklopu ove ustanove utvrđen model
savjetodavnog rada koji je fleksibilan i stoga primjenjiv na različitu populaciju i
različite probleme, te se može derivirati u željenom smjeru.
Osim ovisnika klijente predstavlja i ciljana populacija programa prevencije, a u
sklopu ove ustanove su provedene edukacije u školskoj populaciji, među učenicima
sedmog i osmog razreda osnovnih škola. Osim učenika, u program su bili uključeni i
roditelji, te nastavnici. Klijenti su i stručnjaci koji također prolaze kroz edukacije, a
radi se izmeđuostalom o drugim psiholozima, socijalnim radnicima i rehabilitatorima.

4. Uloga kliničkog psihologa u timu

Osobe koje imaju problem s ovisnostima dolaze po dogovoru bez uputnice ili zbog
izrečenih sudskih mjera na pregled kod psihijatra koji procjenjuje psihički status i
određuje terapiju. Upućuju se kod psihologa na uzimanje anamneze i po potrebi
psihologijsko testiranje. Motiviraju se za ulazak u psihosuportivni tretman i
psihoterapiju. Neki pacijenti nisu dovoljno kapacitirani i motivirani za
psihoterapijske intervencije , pa su kod psihijatrijkog kontrolnog pregleda
psihosuportivno podržani. Psihoterapije provodi klinički psiholog. Za davanje
farmakoterapije je zaslužan psihijatar, a psiholog zajedno sa psihijatrom ima veliku
ulogu u nadzoru nad provođenjem medikamentozne terapije i kontrolu apstinencije.
Još jedna važna uloga jeste pružanje podrške i pomoći u resocijalizaciji ovisnika.
Edukacije i savjetodavni rad sa mladima uglavnom vodi klinički psiholog i zaslužan
je za najveći broj publikacija objavljenih u sklopu ovog Centra. Pri tom, psiholog
obavlja i evaluaciju godišnjeg rada, što neizostavno uključuje veliki dio
administrativnog rada. Psiholog navodi da je uključen u većinu aktivnosti Centra i
ostalih članova tima, te da djeluje kao spona između njih.

5. Teškoće u radu i prijedlozi za unapređenje prakse

Kao jednu od teškoća psiholog navodi strukturu i veličinu tima, odnosno da je
potrebno više uposlenih i to stručnih. Navodi da u praksi se zna desiti da uposle
primjerice defektologa koji obavlja posao psihologa. Osim toga, mogu postojati i
teškoće u radu sa ovisnicima, na primjer emocionalne prirode, odnosno da se dešava
da kroz terapiju doživi različita osjećanja, poveže probleme klijenta sa svojima i
slično.
Kada je riječ općenito o psiholozima u ovoj vrsti prakse, naročito neiskusnim, navodi
da su neki od problema koji se mogu javiti da psiholog etiketira, nespretno se
izražava, nameće osobne vrijednosti. Problem koji se javlja naročito kod psihologa
koji dugo rade ovaj posao jeste šablonsko umirivanje ovisnika i da terapeut ne sluša
pacijenta sa punom pažnjom. Primijetio je da savjetovatelji često podcjenjuju slabije
obrazovane, nisu spremni na otpor koji pacijent može pružiti procesu, odnosno
očekuju da će ovisnik prihvatiti savjetovanje bez pogovora. Kao problem se može
javiti i pomanjkanje empatije i ne uspostavljanje emocionalnog odnosa tijekom
savjetovanja.
Ističe da je najbitnije za unapređenje prakse vrednovanja savjetodavnog rada –
samovrednovanje, evaluacija rada od strane korisnika, te supervizija kao oblik
vrednovanja rada. Svaki od ovih načina vrednovanja će pomoći osvještavanju vlastitih
snaga i nedostataka, te spoznavanju u kojim područjima su potrebne promjene. Na
osnovu rezultata vrednovanja se može poboljšati radni učinak i kvaliteta rada,
poboljšati zadovoljstvo radom terapeuta i jednako važno povećati zadovoljstvo
klijenata. Neophodno je da psiholozi rade na sebi, kako na svojim emocijama i
ponašanjima, tako i na svojoj stručnosti, odnosno da traže i unapređuju svoja znanja i
tehnike.
III LIČNA REFLEKSIJA: KAKO SAM DOŽIVIO/LA PODRUČJE KLINIČKE
PSIHOLOGIJE/RAD NA SEBI?

1) U jednoj od radionica smo imali gošću koja prakticira psihodramu u terapiji. Radili
smo vježbu gdje smo zamislili pjesmu koja nas asocira na ljubav, neki mirisu i okus.
Iako sam zamislila pjesmu koju koja govori o sretnoj ljubavi, zamislila sam miris
mora i vidjela sam sebe samu pored mora kako slušam tu pjesmu. Mislim da sam se
počela odaljavati od ljudi, te sam malo bila tužna kada su u grupi svi opisali pjesmu
vezanu za partnera, koja ih asocira na neku sretnu situaciju. Osjećala sam se dosta
izolovano. Kada se radi o psihodrami, veoma mi je zanimljiva, ali mislim da ne bih
sebe lično mogla zamisliti u ulozi klijenta niti terapeuta u takvom pristupu, ali to je,
pretpostavljam, stvar lične preferencije.
2) Kada smo radili trougao spašavanja, osvijestila sam da iskazujem u mnogim
stresnim situacijama osobine žrtve. Ja ne volim da razgovaram sa osobama koje imaju
takve osobine, a ustvari sam i sama takva. Nikada ne preuzimam odgovornost, krivim
okolnosti, druge ljude, a onda ako završi dobro, uspjeh pripisujem sebi. Primijetila
sam i da imam osobine inkvizitora ukoliko se moje mišljenje ne slaže sa mišljenjem
prijatelja, gdje im namjerno postavljam brojna pitanja o njihovom stavu, pokušavajući
ih indirektno navesti da shvate da je njihov stav “besmislen”. Ne dopadaju mi se ovi
obrasci ponašanja, te ih želim promijeniti kod sebe.
3) U vježbi pisanja svojih osobina i stvari koje dobro radimo. Spoznala sam da ljudi
često imaju predodžbe o drugima koje se potpuno razlikuju od načina na koji ta osoba
vidi sebe. Navelo me na razmišljanje koliko kroz život upoznamo ljudi i provedemo
sa njima vremena u radu, a da ne znamo ništa o njima. Također, u upoznavanju sa
drugima važno je isticati pozitivne osobine, kako svoje tako i te druge osobe. Nema
ništa pogrešno u tome, iako smo kroz život stekli dojam da je isticanje vlastitih
pozitivnih osobina hvalisanje.
4) Kada razmatram predmet Uvod u kliničku psihologiju, područje sam doživjela kao
veoma zanimljivo, dopao mi se pristup podučavanju koji se sastojao pretežno iz
interaktivnih predavanja i praktičnih vježbi. Na osnovu naučenog, mogla bih sebe
zamisliti da radim u ovom području. Saznali smo dosta o ulozi kliničkog psihologa,
radili smo dosta na sebi, međutim, voljela bih da smo malo više pričali o
intervencijama i tretmanima, primjerice da smo pričali o stvarnim ili potencijalnim
problemima koje bi pacijent mogao predočiti psihologu, te kako bi psiholog proveo
tretman.
 IV LITERATURA

Barrett, S. (2002). Why Psychologists Should Not Be Licensed to Prescribe Psychiatric

Drugs. Preuzeto sa https://www.quackwatch.org/07PoliticalActivities/rxp1.html
Brentar, J., & Mcnamara, J. R. (1991). The right to prescribe medication: Considerations
for professional psychology. Professional Psychology: Research and Practice,22(3),
179-187. doi:10.1037/0735-7028.22.3.179
Bush, J. W. (2002). Prescribing privileges: Grail for some practitioners, potential
calamity for interprofessional collaboration in mental health. Journal of Clinical
Psychology,58(6), 681-696. doi:10.1002/jclp.10053
Fox, R. E., Deleon, P. H., Newman, R., Sammons, M. T., Dunivin, D. L., & Baker, D. C.
(2009). Prescriptive authority and psychology: A status report. American
Psychologist,64(4), 257-268. doi:10.1037/a0015938
Heiby, E. M., Deleon, P. H., & Anderson, T. (2004). A Debate on Prescription Privileges
for Psychologists. Professional Psychology: Research and Practice,35(4), 336-344.
doi:10.1037/0735-7028.35.4.336
Josefson, D. (2002). Psychologists allowed to prescribe drugs for mental
illness. Bmj,324(7339), 698d-698. doi:10.1136/bmj.324.7339.698/d
Lakhan, S. E. (2007, July 17). Prescribing Privileges for Psychologists: A Public Service
or Hazard? Retrieved from http://cogprints.org/5712/index.html
Mcgrath, R. E. (2010). Prescriptive Authority for Psychologists. Annual Review of
Clinical Psychology,6(1), 21-47. doi:10.1146/annurev-clinpsy-090209-151448
Mendelson, S., & Mendelson, S. (2014, September 15). Psychologists Prescribing
Medication Is a Bad Idea. Retrieved from
https://www.huffpost.com/entry/psychologists-prescribing_n_5553476
Mercier, A., Auger-Aubin, I., Lebeau, J., Schuers, M., Boulet, P., Royen, P. V., &
Peremans, L. (2014). Why do general practitioners prescribe antidepressants to their
patients? A pilot study. BioPsychoSocial Medicine,8(1), 17. doi:10.1186/1751-0759-8-
17
Norfleet, M. A. (2002). Responding to societys needs: Prescription privileges for
psychologists. Journal of Clinical Psychology,58(6), 599-610. doi:10.1002/jclp.10057
Pingitore, D. P., Scheffler, R. M., Sentell, T., & West, J. C. (2002). Comparison of
Psychiatrists and Psychologists in Clinical Practice. Psychiatric Services,53(8), 977-
983. doi:10.1176/appi.ps.53.8.977
 Rettner, R. (2012, August 27). Psychologists Argue for the Right to Prescribe Medicines.
Preuzeto sa https://www.livescience.com/22724-psychologist-prescribe-
medications.html
Stuart, R. B., Heiby, E. M. (2007). To prescribe or not to prescribe: eleven exploratory
questions. Sci. Rev. Ment. Health Pract. 5:4–32

V PRILOG

Spisak kliničkih psihologa s kojima bi mogli obaviti razgovor1

Br. Ustanova Psiholog

1. Jagomir Melina Lučkin
2. Psihijatrijska klinika-odjel za dječiju i adolescentnu psihijatriju Sanja Frenjo
3. Psihijatrijska klinika-dnevna bolnica Stanislav Stjepić
4. Klinika za neurologiju Nermina Potur
5. Klinika za hemodijalizu Faruk Mehmedović
6. Pedijatrijska klinika Ajsela Bučan-Varatanović
7. Vladimir Nazor Amera Delihasanović
8. Zavod Mjedenica Sanela Jeina
9. Centar za govornu i slušnu rehabilitaciju Jasmina Hadžić
10. Centar za mentalno zdravlje-Ilidža Hajrija Ibrišagić
11. Dajte nam šansu Bojan Šijan
12. Proslavi oporavak Maja Stapić
13. Terapijska zajednica Izvor Jelena Oršolić
14. XY asocijacija ?
15. PROI ?
16. Progres Azra Frlj
17. Wings of hope Renata Krstanović; Belma
Žiga; Zvjezdana Jakić
18. Nahla Azra Ibrahimović
19. Domino Dijana Riđić; Vedran Kolovrat
20. Kontakt Homini Đana Lončarica, Senka Čimpo,
Enisa Mešić
21. Zavod za bolesti ovisnosti KS Imaju 3-4 psihologa, ne znam
imena
22. Komuna Ilijaš ?
23. Komuna Rakovica Nejra Zejnullahu
24. Udruženje Okvir ?
25. Disciplinski centar za maloljetnike Dženan Fatić
26. World Vision Mirjana Gavrić Hopić
27. Dom za djecu bez roditeljskog staranje Bjelave ?
28. Studentska poliklinika ?
29. Kruh sv. Ante-Trauma centar Mirjana Ostojić; Sandra

1
Ovdje sam navela meni poznate ustanove i kliničare u KS, a vi možete kontaktirati kolege
koje poznajete i iz drugih kantona i ustanova. Također preproručujem da pogledate Sinapsin
Informator o volontiranju.
 Zaimović (socijalni radnik);
30. Porodično savjetovalište Aldijana Kokić; Dženana
Kuloglija
31. Sud BiH-podrška svjedocima Ena Krezić
32. IOM-UN Migration Agency (za vojnu psihologiju) Mahir Bajrić
33. JU Kantonalni centar za socijalni rad Edina Mahmutović
34. Psihoterapija i savjetovanje EUREKA (transakciona analiza) Amela Karkelja, Naida Pervan