Empatija U Skrbi Za Pacijente - Od - Kliničke Empatije - Do - Empatske Zabrinutosti - PMC

09. 11. 2023.
04:11 Empatija u skrbi za pacijente: od "kliničke empatije" do "empatske zabrinutosti" - PMC
Kao knjižnica, NLM omogućuje pristup znanstvenoj literaturi. Uključivanje u NLM bazu
podataka ne podrazumijeva odobravanje ili dogovor s, sadržaj NLM-a ili Nacionalnog instituta
za zdravlje.
Saznajte više: Odricanje od odgovornosti za PMC | Obavijest o autorskim pravima PMC-a
Medicina, zdravstvena zaštita i
Medicinska zdravstvena zaštita Philos. 2021; 24(4): 573–585. PMCID: PMC8557158

Objavljeno na internetu 2021. srpnja 1. DOI: 10.1007/S11019-021-10033-4 PMID: 34196934
Empatija u skrbi za pacijente: od "kliničke empatije" do "empatske zabrinutosti"

Clarissa Guidi i Chiara Traversa
Sažetak
Kako empatija dobiva na važnosti unutar akademske zajednice, predlažemo ovaj pregled kao
pokušaj da se razjasni različite i široko raspravljane definicije i koncepcije empatije unutar
medicinskog područja. U ovom radu prvo procjenjujemo granice zapadne mainstream
medicinske kulture i raspravljamo o podrijetlu pojava kao što su dehumanizacija i odvojena
zabrinutost, kao i o njihovom utjecaju na skrb o pacijentima. Zatim prenosimo strukturirani
pregled rasprave o pojmu kliničke empatije i njezine taksonomije u medicinskom okruženju.
Posebno predstavljamo dihotomnu koncepciju kliničke empatije koja se artikulira u raspravi o
kognitivnoj empatiji i afektivnoj empatiji. Stoga razmatramo negativne utjecaje koje ova katego‐
rizacija donosi. Konačno, zalažemo se za sveobuhvatniju, cjelovitiju koncepciju kliničke em‐
patije; onaj koji daje vrijednost istinskom interesu za prihvaćanje, priznavanje i reagiranje na
emocije onih koji pate. Slijedeći ovu liniju razmišljanja, unapređujemo pojam "empatske zabrin‐
utosti", ponovnu konceptualizaciju kliničke empatije koja svoj izvor pronalazi u Halpernu u Med
Health Care Philos (2014) 17:301–311 angažirana znatiželja. U konačnici unapređujemo nara‐
tivnu medicinu kao pristup uvođenju, podučavanju i promicanju takvog stava među medicin‐
skim pripravnicima i praktičarima.
Ključne riječi: Briga o pacijentu, Klinička empatija, Taksonomija, Empatska briga, Angažirana
znatiželja, Narativna medicina
Uvod
U posljednjih trideset godina pojam empatije stekao je veliku pozornost unutar akademske za‐
jednice. Obično definirana kao "osjećaj kao drugi" (Hein and Singer 2008, str. 157), vrijednost
empatije bila je za raspravu. Ako neki naglašavaju važnost empatije kao bitnog alata za posti‐
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC8557158/ 1/23
09. 11. 2023. 04:11 Empatija u skrbi za pacijente: od "kliničke empatije" do "empatske zabrinutosti" - PMC
zanje boljeg civilnog društva (Nussbaum 1996) i rješavanje istaknutih globalnih pitanja kao što
je klimatska kriza (Rifkin 2009), drugi vjeruju da empatija može "motivirati okrutnost i agresiju
i dovesti do izgaranja i iscrpljenosti" (Bloom 2017, str. 24).
Ovisno o području istraživanja, pojam empatije stekao je različite konotacije i značenja (Cuff et
al. 2016). U medicinskom području među znanstvenicima se naširoko raspravlja o definiciji em‐
patije; budući da neki smatraju da je klinička empatija ograničena na puko kognitivno razumije‐
vanje tuđih emocionalnih stanja (Finset 2010), drugi smatraju da bi klinička empatija trebala
odražavati ljudsku svrhu medicine (Hardy 2017; Halpern 2014).
Odnos empatije i zdravstvene skrbi posebno je istaknut u "Narativnoj medicini", pristupu koji se
usredotočuje na promicanje važnosti pripovijedanja i olakšavanje empatskog susreta između
liječnika i pacijenta.
Dvanaest godina od osnivanja magistra narativne medicine na Sveučilištu Columbia, odlučili

smo istražiti trenutno stanje empatije u medicinskom području, a posebno u interakciji njegov‐
atelja i pacijenta.
Naš je cilj pružiti sustavan pregled rasprave o toj temi i ponuditi svoje poglede na pojam
"kliničke empatije" shvaćene kao "sposobnost promatranja emocija u drugima, sposobnost da
se osjećaju te emocije i konačno sposobnost reagiranja na te emocije" (Finset 2010, str. 4, naš
kurziv). U konačnici, podržavamo koncepciju kliničke empatije kao rezultat "istinskog, emo‐
cionalno angažiranog interesa da saznamo više o složenosti gledišta pacijenta" (Halpern 2014,
str. 308, naše kurziv); Stoga unapređujemo pojam "empatske zabrinutosti" kao konceptualne
zamjene za kliničku empatiju.
Relevantnost
U skladu s Haqueom i Waytzom (2012), vjerujemo da rad trenutnog medicinskog sustava može
biti štetan za dobrobit zdravstvenih djelatnika i pacijenata. Točnije, trenutni medicinski pristup
više je puta kritiziran jer je postao uski i kruti sustav koji ne poštuje subjektivno iskustvo
ljudske patnje (Charon 2006). Umjesto toga, dugogodišnje pridržavanje i oslanjanje na
specifičnu koncepciju i primjenu znanstvene metode dugoročno se pretvorilo u hladnu, odvo‐
jenu i dehumaniziranu zdravstvenu skrb. Čini se da su objektivnost, emocionalna odvojenost i
odvojena briga sveobuhvatni i time ne ostavljaju ili ne ostavljaju dovoljno prostora za ljudske
dimenzije bolesti. Pokazalo se da ovaj fenomen uzrokuje negativne posljedice i za zdravstvene
djelatnike i za pacijente (Eknam i Krasner 2017).
Kao što je već spomenuto, glavnu medicinsku kulturu karakterizira oslanjanje na objektivnost,
emocionalnu odvojenost i odvojenu zabrinutost (Coulehan i Williams 2001 citirani u Shapiru
2011). U ovom ćemo radu dodatno istražiti kako takvi koncepti mogu biti ograničavajući, a ne
korisni za medicinsku praksu. Puka znanstvena strogost u medicinskom području dovela je do
previđanja ljudskih aspekata bolesti, kao i njezine multidimenzionalnosti (John i Rahman
2011); potonji obuhvaća psihološke, socijalne i moralne dimenzije patnje. U tom kontekstu, raz‐
lika između bolesti i bolesti, definirana kao "urođeno ljudsko iskustvo simptoma i patnje" (John
i Rahman 2011, str. 92), zanemaruje se i zanemaruje (Reiss 2010).
Slijedeći ovu liniju razmišljanja, govorimo o odvojenoj zabrinutosti kao najtraženijem idealu za
medicinsku profesionalnost, jer izražava sposobnost zabrinutosti zbog nečega bez emo‐
cionalnog uključivanja (Aring 1958, Blumgart 1964 citiran u Halpernu 2014).
Odvojena zabrinutost postala je stav koji odražava predanost iskorjenjivanju bolesti, a ne istin‐
ski interes za pružanje skrbi. To je dovelo do raširene sklonosti previđanju "kliničke empatije",
ovdje definirane kao "sposobnost promatranja emocija u drugima, sposobnost da se osjete te
emocije i konačno sposobnost reagiranja na te emocije" (Finset 2010, str. 4, naš kurziv).
Kao što ćemo vidjeti, više studija pokazalo je da klinička empatija donosi koristi pacijentima,
studentima medicine i zdravstvenim djelatnicima. Konkretno, pozitivni klinički ishodi za paci‐
jente (AAMC 1998 citiran u Ekmanu i Krasneru 2017.; Gleichgerrcht i Decety 2013 citirani u
Hooker 2015; 2011, 2013; 2011) uključuju terapijsku učinkovitost, poboljšanje fizioloških
odgovora i kraću hospitalizaciju. Prednosti koje ne samo da poboljšavaju dobrobit pacijenata
(Stepien i Baernstein 2006; Bajker 2005; MacPherson i sur. Coulehan et al. Vermeire et al.
1993. citiran u Chen et al. 2012), ali također donosi ekonomske prednosti (Ekman i Krasner
2017; Rosenthal i sur. 2009. citiran u Reissu 2010.; Hojat 2009).
Nadalje, kako ćemo se dotaknuti, povezane koristi za zdravstvene djelatnike uključuju

povećanje osobne dobrobiti stručnjaka i zadovoljstva poslom (Shanafelt i sur. 2012; AAMC
1998 citiran u Ekmanu i Krasneru 2017.; Larson i Yao 2005. citirani u Hookeru 2015.;
Rosenthal i sur. Hojat 2009) zajedno sa smanjenjem zahtjeva za nesavjesno liječenje i parnica
pacijenata (Rosenthal i sur. 2011; Hojat 2009). Osim toga, viša razina empatije povezana je sa
smanjenjem simptoma stresa i za medicinske vježbenike i za liječnike (Shanafelt i sur. 2009 citi‐
ran u Reiss 2010).
Struktura
Članak započinje pregledom granica trenutne medicinske kulture. Ovdje najprije razmatramo
podrijetlo fenomena dehumanizacije i odvojene zabrinutosti gledajući američku medicinsku
tradiciju i kulturu, uvelike oblikovanu učenjima Abrahama Flexnera. Drugo, analiziramo obra‐
zovne posljedice Flexnerovog modela. Točnije, promatramo pad empatije u medicinskom obra‐
zovanju i osposobljavanju, što prilično pojačava "prešutnu predanost etici odvojenosti, os‐
obnog interesa i objektivnosti" (Coulehan i Williams 2001 citirani u Shapiru 2011; str. 275).
Zatim prenosimo istraživanje različitih koncepcija empatije u medicinskom okruženju i rasvjetl‐

javamo raspravu o temi i njezinom utjecaju na medicinsku kulturu. Dok neki znanstvenici
podržavaju ono što je definirano kao kognitivna empatija, drugi smatraju da je afektivna em‐
patija također bitna za kvalitetu skrbi za pacijente i zdravstveni sustav općenito (Hardy 2017;
Gair 2012; Gallagher 2003. citiran u Halpernu 2014.; Coplan i Goldie 2011; Stueber 2006. citi‐
ran u Hookeru 2015.; Halpern 2011; Shapiro 2011; Vrt 2009).
U tom kontekstu tvrdimo da je dihotomna vizija koja prevladava u takvoj raspravi dovela do
pretjerano krute taksonomije. Pokušavamo to prevladati predstavljajući stavove znanstvenika
koji podržavaju inkluzivniju i cjelovitiju definiciju kako treba razumjeti empatiju u kliničkom
okruženju. Nakon ove rasprave razmatramo kliničke, socijalne i ekonomske koristi ovog poton‐
jeg tumačenja kliničke empatije i za pacijente i za zdravstvene djelatnike.
S obzirom na to, pokušavamo prevladati potencijalne padove krute taksonomije oko pojma
"empatija", pri čemu se empatija dihotomno dijeli na "kognitivnu" i "emocionalnu" empatiju.
Zbog toga unapređujemo pojam "empatične zabrinutosti", pri čemu je fokus na pojmu "zabrinu‐
tosti" koji se konfigurira kao istinski interes prema drugome i koji proizlazi iz "angažirane
znatiželje; stav koji daje vrijednost činu prihvaćanja i priznavanja složenosti u iskustvu onih koji
pate (Halpern 2011).
Prema tome, empatična zabrinutost nosi i kognitivniju perspektivu, kao i dimenzije emo‐
cionalnog angažmana i odaziva empatije. Tako se sama predanost liječenju može pretvoriti u
potvrdu pacijentove patnje i potreba. U tom smislu, kliničku empatiju treba shvatiti kao
empatičnu zabrinutost i kao rezultat "angažirane znatiželje". U konačnici unapređujemo nara‐
tivnu medicinu kao pristup uvođenju, podučavanju i promicanju takvog stava među medicin‐
skim pripravnicima i praktičarima.
Ograničenja tradicionalne medicinske kulture
Trenutna zapadna medicinska kultura poznata je po svojoj znanstvenoj strogosti i naglasku na

objektivnost i emocionalnu odvojenost. Ova kultura dovela je do toga da zapadni medicinski
sustav postane visoko dehumaniziran. Podrijetlo dehumanizacije u sjevernoameričkoj medicin‐
skoj tradiciji može se pratiti do dvadesetog stoljeća, a dijelom do Abrahama Flexnera
(1886.-1959.), koji je ušao u povijest zbog reforme medicine i visokog obrazovanja u
Sjedinjenim Državama.
Flexner je vjerovao da je pravi cilj medicine "pokušaj borbe protiv bolesti" (Flexner 1912, str.
23 citiran u Johnu i Rahmanu 2011.). Zapravo, tvrdio je da praksa i razvoj medicine samo ovise
o onima koji su strogo obučeni u prirodnim znanostima. U skladu s tim, Flexner je vjerovao da
kliničari moraju biti "impregnirani temeljnom istinom biologije" (Flexner 1912, str. 23 citiran u
Johnu i Rahmanu 2011.), zanemarujući tako sve ljudske aspekte bolesti: psihološke, socijalne i
moralne dimenzije patnje. Flexner je tako ignorirao razliku između bolesti i bolesti; potonje se
definira kao "urođeno ljudsko iskustvo simptoma i patnje" (Ivan i Rahman 2011., str. 92).
Kako se medicina postupno oslanjala na objektivnost i znanstvenu strogost, žrtvovala je i sub‐

jektivno ljudsko iskustvo patnje. Bolest je postala "skup simptoma" (Finset 2010) koji su utjecali
na "tijela, organe i tkiva" (Lewis 2011 citiran u Johnu i Rahmanu 2011). I danas medicina nas‐
toji previdjeti humanost pacijenata, a radije ih smatra nakupinom organa koji prikazuju niz
bioloških i kemijskih procesa. Potonji su legitimno ukorijenjeni u osnovi medicinske obuke i
kliničke prakse. Međutim, u skladu s dugom tradicijom stipendiranja, vjerujemo da je
spomenuti naglasak na pukom znanstvenom pristupu donio medicinsku kulturu koja nedo‐
voljno pažnje posvećuje vrijednosti razumijevanja i poštivanja ljudskog tijela i osobe u cjelini
(Haque & Waytz 2012; Reiss 2010).
U tom smislu trenutni medicinski pristup vidimo kao uski i kruti sustav; Simptomi koji se mani‐
festiraju obično su medicinski potisnuti, a ne uzeti kao alati za produbljivanje i istraživanje eti‐
ologije određenog simptoma ili bolesti. Tijelo je odvojeno od uma i sebe; Ona je zapravo
izrezana iz slike, stvarajući tako dihotomiju u kojoj je fizički tjelesni svijet lišen mentalne i
duhovne sfere. Ovo razdvajanje dovodi do dehumanizacije bolesnih, čija bolest postaje važnija
od same osobe.
Uspostava gore spomenute medicinske kulture, u određenoj mjeri pokrenuta Flexnerovom re‐
formom, duboko je oblikovala glavnu kliničku praksu i skrb o pacijentima. Zapravo, potonje
karakterizira takozvana "odvojena briga", pojam koji je nastao između 1950-ih i 1960-ih (Aring
1958; Blumgart 1964. citiran u Halpernu 2014.). Od tada se odvojena zabrinutost smatra
najpoželjnijim idealom za medicinsku profesionalnost, a njezino donošenje pretvorilo se u
raširenu tendenciju previđanja vrijednosti "istinskog, emocionalno angažiranog interesa da se
sazna više o složenosti gledišta pacijenta" (Halpern 2014, str. 308).
U skladu s tim, sociolozi identificiraju gubitak ljudske sfere u medicini i de-personalizaciju skrbi
kao dva društvena fenomena koja su nastala šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kako je objek‐
tivizacija, zajedno s komodifikacijom i standardizacijom, postala obrazloženje medicinskih
postignuća, zdravstvo je počelo poricati značaj značenja, interesa i suosjećanja. U tom kontek‐
stu, objektivizacija pokazuje i podržava predanost medicine mehanističkoj podjeli uma i tijela,
sklonosti pretvaranju subjektivnog/društvenog u objektivno/biološko (Scheper et al. 1987).
Posljednjih desetljeća neki su akademici počeli ukazivati na činjenicu da medicinsko obrazo‐

vanje doista "precjenjuje znanstvena mjerenja i podcjenjuje subjektivna iskustva" (Reiss 2010,
str. 1604); nešto što uvelike utječe na kvalitetu zdravstvene zaštite. Zapravo, bolest nije samo
fizička i reducirana na biološke disfunkcije; prilično je višedimenzionalna (Ivan i Rahman 2011.).
Kao takva, bolesna osoba može biti obeshrabrena zbog tjelesnog oštećenja, nedostatka
potrebnog znanja i nade da će poduzeti racionalne korake prema oporavku, gubitku
određenog stupnja autonomije i promjeni slike o sebi i identiteta zbog takvih okolnosti
(Pellegrino 1981 citiran u Ivanu i Rahmanu (2011). Isto tako, pacijenti nisu samo tijela, organi i
tkiva; kao i svako drugo ljudsko biće, oni "žive živote usmjerene na smisao i imaju komplicirane
emocionalne i povijesne odnose sa svojim tijelima" (Lewis, 2011., str. 92, citiran u Johne &;
Rahman, 2011).
Ipak, medicinski sustav često ne prepoznaje složene i jedinstvene ljudske kapacitete i resurse
pacijenata. Kao što je Michel Foucault predložio, medicinske ustanove i znanstvene discipline
modernosti karakterizira objektivizacija tijela usmjerenih na pretvaranje ljudi u subjekte i pred‐
mete znanja (Foucault 1973–1978 citiran u Timmermansu 2009). U tom svjetlu, medicina je
postala znanost radi znanosti, ostavljajući za sobom svoju izvornu svrhu usmjerenu na čovjeka.
To u prijevodu znači opći nedostatak empatije u skrbi za pacijente. Zapravo, liječnici su obučeni
da prihvate pojam odvojene zabrinutosti i odbace angažiranu ljudsku vezu.
Gore navedena načela koja karakteriziraju trenutnu zapadnu medicinsku kulturu također su
ojačana medicinskim obrazovanjem i kroz njega. Iako je posljednjih godina bilo pokušaja
ponovnog uvođenja vrijednosti suosjećanja i empatije u medicinsku obuku, medicinska us‐
tanova i dalje se oslanja na "prešutnu predanost etici odvojenosti, osobnog interesa i objek‐
tivnosti" (Coulehan i Williams 2001 citirani u Shapiru 2011., str. 275). Medicinska kultura, za‐
jedno sa svojim strahom i odbacivanjem ljudskih emocija, tako doprinosi oblikovanju
medicinske obuke koja nastavlja "emocionalnu odvojenost" i "kliničku neutralnost" (Hojat et al.
2009 citiran u Reissu 2010). U skladu s tim, liječnici se uče osjećati neugodno priznajući
pogrešku. S tim u vezi, studije pokazuju da kada dođe do pogreške, njegovatelji se obično
osjećaju krivima i neadekvatnima (Gallagher i sur. 2003 citirani u Halpern 2014).
Medicinska izobrazba temelji se na pozitivističkom svjetonazoru koji promiče objektivizaciju

pacijenata; potonje može dovesti do osjećaja otuđenosti od, a ne empatije prema pacijentu, od
strane liječnika (Crandall i Marion 2009 citirani u Shapiro 2011). U skladu s tim, kulturne
norme koje oblikuju medicinsko obrazovanje očekuju od ambicioznih liječnika da prikriju emo‐
cije (Shapiro 2011). Time je najprihvaćenija koncepcija medicinske profesionalnosti ona u kojoj
liječnici "reagiraju na patnje pacijenata objektivnošću i odvojenošću" (Coulehan 2009a, b citi‐
ran u Shapiru 2011).
Sve u svemu, medicinska pedagogija promiče odvojenu zabrinutost, što zauzvrat obezvrjeđuje
važnost subjektivnosti, ulogu emocija i iscjeljujuću moć odnosa i solidarnosti (Coulehan 2005
citiran u Shapiru 2011). Prema nekoliko studija (Bellini i Shea 2005; Hojat et al. 2002. citiran u
Chen et al. 2012), odvojena zabrinutost postaje istaknuta tijekom treće godine medicinskog
osposobljavanja; kada studenti postanu stažisti i prvi put uđu u profesionalni svijet. Pad em‐
patije u trećoj godini, dijelom zbog stvarnog kontakta s patnjom, smrću i nedostatkom u
treningu u uključivanju emocija, također je povezan s neiskustvom učenika u moduliranju nji‐
hovih emocionalnih stanja u kontekstu zahtjevnih okruženja (Hojat et al. 2009 citiran u Reissu
2010).
Empatija u medicinskom okruženju
U posljednja dva desetljeća pojam empatije stekao je izvanrednu pozornost unutar akadem‐
skog svijeta. Općenito govoreći, izvan medicinskog okruženja, empatija se definira kao sposob‐
nost 'osjećaja' s drugom osobom ili stavljanja sebe u tuđe cipele (Halpern 2014).
U medicinskom okruženju još uvijek se široko raspravlja o definicijama empatije; Znanstvenici

se obično slažu da se empatija razlikuje od simpatije. Potonje se obično shvaća kao djelovanje
"osjećaja za" drugu osobu; Drugim riječima, briga o pacijentu.
Prema nekima (Trevithick 2005; Boulton 1987 citiran u Gairu 2012), empatija se shvaća kao
'osjećaj s' pacijentom. Drugi, umjesto toga, definiraju empatiju kao kognitivnu vještinu koja
omogućuje praktičaru da razumije pacijenta. Oni koji slijede ovu posljednju liniju razmišljanja
stvaraju jaz između kognitivne sposobnosti razumijevanja druge (koja pripada njihovom pojmu
kognitivne empatije) i afektivne dimenzije osjećaja (za koju se odnose na simpatiju) i s drugom
(koja se odnosi na emocionalnu empatiju). U svakom slučaju, među znanstvenicima postoji ten‐
dencija razlikovanja dvije glavne kategorije empatije: kognitivne empatije i afektivne empatije.
Kognitivna empatija
'Kognitivna empatija' definira se kao sposobnost opažanja emocija kod drugih i kao sposob‐
nost pripisivanja mentalnih stanja njima. Drugim riječima, može se shvatiti kao ekvivalent
fenomena 'Teorija uma' (Schulte-Ruther i sur. 2007 citiran u Finsetu 2010). Ovaj mentalni pro‐
ces postiže se takozvanom 'Teorijom simulacije'. Prema toj teoriji razumijemo mentalna stanja
drugih simulirajući ih i upravo naša sposobnost da vidimo svijet s gledišta drugoga omogućuje
nam da steknemo razumijevanje tuđih iskustava svijeta (Gladstein 1983; Rushton 1980 citiran
u Pedersenu 2008). Ovaj pojam empatije isključuje svaki emocionalni angažman.
Naglasak na kognitivnoj dimenziji empatije čini ovaj pojam kompatibilnim s prevladavajućom

medicinskom kulturom; onaj koji cijeni odvojenost, objektivnost i standardizaciju. Time je ovaj
pojam empatije postao dominantan u kontekstu medicinske skrbi. Zapravo, vjeruje se da
omogućuje liječnicima održavanje profesionalne udaljenosti od pacijenata, donošenje objek‐

tivnih kliničkih odluka i smatranje pacijenata jednako zaslužnim za skrb (Coulehan 1995; 1997.
citiran u Halpernu 2011).
Ipak, kognitivna empatija kritizirana je iz brojnih razloga. Zapravo, prema Gardenu (2009), ova
vrsta empatije donosi rizik od zaklanjanja, a ne rasvjetljavanja iskustva pacijenata s bolešću. To
je zbog spomenutog procesa simulacije; zapravo, "kada liječnik simulira pacijenta, razumije‐
vanje liječnika ograničeno je na ono što liječnik može zamisliti o iskustvima pacijenta" (Hardy
2017). To se naziva "problemom raznolikosti" koji je istaknuo Gallagher (2012), kojim je razu‐
mijevanje kliničara o tome kroz što pacijent prolazi ograničeno na ono što su sami njegovatelji
doživjeli. U tom smislu, vjeruje se da je zajedničko iskustvo ili "zajednička rana" potrebno za
empatsko razumijevanje (Gair 2012).
Prema Shapiru (2011), snažno emocionalno suzbijanje koje karakterizira kognitivnu empatiju i
koje se javlja kada se radi o smrti, invaliditetu, medicinskoj pogrešci i smrtnosti, može dovesti
do iscrpljenosti i izgaranja; čineći ovu viziju empatije manje održivom od onoga što je medicin‐
ska zajednica podržala. Š toviše, prema Hookeru (2015), kada liječnici koriste paralelno razumi‐
jevanje, zanemaruju ne samo temeljne razlike između sebe i pacijenta, već i razliku između
svakog pojedinog pacijenta. Na kraju, Hardy (2017) drži da uporaba kognitivne empatije
pojačava i podržava objektivizaciju pacijenta, čime se pojedinac još uvijek tretira kao objekt za
promatranje i prosuđivanje, a ne kao subjekt s kojim liječnici komuniciraju.
Afektivna empatija
S druge strane, "afektivna empatija" opisuje se kao emocionalni angažman koji se javlja kada se
suoči s patnjom druge osobe. Kao takav, medicinska zajednica i spomenuta medicinska kultura
zanemaruju ovaj oblik empatije. Zapravo, uvriježeno je mišljenje da se emocionalna empatija
oslanja na "nepouzdane osjećaje" (Halpern 2014). Unatoč takvom stavu, sve je veća podrška
ideji da afektivna empatija olakšava prepoznavanje emocionalnog stanja i / ili nevolje pacijenta.
Osim toga, emocionalni angažman smatra se korisnim jer može potaknuti želju za "ozdravljen‐
jem" kod liječnika; dakle, prelazeći osjećaj dužnosti da se jednostavno iskorijeni bolest.
Međutim, zbog dugogodišnjeg straha od pretjeranog identificiranja s pacijentima, sam emo‐

cionalni angažman identificiran je kao jedan od glavnih čimbenika rizika za gubitak objek‐
tivnosti i manifestaciju emocionalnog stresa (Halpern 2001). Kao što smo vidjeli, objektivnost
se smatra temeljem u većini kliničkih okolnosti i intervencija; na primjer, u slučaju teške dijag‐
noze i/ili kada je potrebno invazivno liječenje (Halpern 2014). Zapravo, vjeruje se da emocije
potkopavaju sposobnost postizanja uspješnih medicinskih ishoda u osjetljivim okolnostima
(Coulehan 1995 citiran u Halpernu 2011).
Kao što je već navedeno, smatra se da afektivna empatija dovodi do emocionalnog izgaranja.
Ovo uhićenje odredilo je provedbu odvojene zabrinutosti, oblikujući desetljeća medicinskog
obrazovanja i obuke, koje i danas previđa iskustvo bolesti pojedinca. S obzirom na utvrđenu
povezanost između emocionalnog angažmana i pojave stresa i / ili izgaranja u ime liječnika
(Fox et al. 2009; Alma & Smaling, 2006; Astell 2004; Figley 2002 citiran u Gairu 2012), sugeri‐
rano je da bi mogla biti potrebna emocionalna regulacija (Reiss 2010 citiran u Halpern 2011).
Konačno, pokušaj izbjegavanja izgaranja doveo je do formulacije idealizirane verzije empatije

od strane liječnika, "one u kojoj potiskuju osobne emocije, ali su motivirani altruističkom, ali
'odvojenom' brigom za pacijente" (Halpern 2014, str. 301).
Rasprava o definiciji empatije
Ž estoka rasprava o gore spomenutoj podjeli navela je znanstvenike i medicinsku zajednicu da

pokušaju identificirati najbolju vrstu empatije koju će pozvati u kliničkom okruženju, kao i
nagađati je li integracija kognitivne i afektivne empatije neurološki moguća.
U odnosu na prvu točku rasprave, iz gore navedenih razloga glavna medicinska kultura ima
privilegiju kognitivne empatije nad emocionalnom empatijom i uspostavila je prvu kao najprik‐
ladniju vrstu za zapošljavanje u kliničkom okruženju. Međutim, studije podržavaju ideju da su i
kognitivne i afektivne dimenzije empatije vrijedne. Zapravo, kao što su izjavili Coplan i Goldie
(2011), kao i Stueber (2006), empatija se svodi na razumijevanje pacijenta. Ovo razumijevanje,
međutim, nije samo kognitivno, već uključuje i istinski emocionalni odgovor koji u potpunosti
prepoznaje pacijenta.
Stoga, prema Shapiru (2011.), ne bismo trebali odbaciti emocionalnu komponentu empatije na
temelju zablude da je emocionalni angažman opasna skrb kod pacijenata. Zapravo, Shapiro
sugerira da, suprotno dominantnom uvjerenju, čisto kognitivna empatija bez uravnotežene
količine emocija dovodi do rizika da medicinski susret postane pretjerano operacionaliziran i
pretjerano kodificiran. Drugim riječima, "bogatija klinička empatija, koja uključuje emocionalnu
i kognitivnu empatiju, čini učinkovitiju medicinsku skrb". (Halpern 2011, str. 229, naš kurziv).
Nadalje, u vezi s Halpernovom izjavom (2011.), objavljeno je da su pacijenti znatno gladni i

duboko žele biti shvaćeni i prepoznati (Broyard 1993 citiran u Hooker 2015). Imajući to na
umu, važnost kombiniranja dva aspekta empatije vrijedna je ne samo za postizanje učinkovitih
medicinskih ishoda, već i za potvrđivanje i udostojinje ljudskih potreba pacijenata.
Dolazeći do druge točke: s obzirom na važnost suživota raspravljanih kognitivnih i afektivnih

aspekata empatije, znanstvenici su istražili neurološku mogućnost da se ta dva su-pojave.
Istraživanja u psihologiji pretpostavljaju nekompatibilnost, prema kojoj se dvije dimenzije em‐
patije međusobno isključuju. Rezultat je bio postavljanje jedan protiv drugog (Zaki i sur. 2008
citiran u Halpern 2014). Slično tome, neuroznanstvene studije pokazale su da postoje različiti
moždani putevi u empatskom odgovoru. Zapravo, čini se da se različiti dijelovi mozga aktiviraju
ovisno o kognitivnim naspram afektivnih znakova (Decety 2011 citiran u Halpern 2014).
Ipak, prema Halpernu, ovi zaključci ne podrazumijevaju da se spomenuti moždani putevi ne ko‐
ordiniraju u stvarnim životnim okruženjima. (2008) sugerira da je vjerojatno da u
naturalističkim okruženjima djeluju na složene načine. Zapravo, interakcije u stvarnom životu
uključuju multimodalne znakove, za razliku od putova odvojenih odgovora koji obično koriste
narative pisanih riječi u odnosu na izraze lica.
Time, koji put (a time i vrstu empatije) netko koristi ovisi i varira ovisno o kontekstu. U medicin‐
skom okruženju to se pretvara u empatičan odgovor koji je izazvan i verbalnim i neverbalnim
znakovima izazvanim i verbalnim i neverbalnim znakovima (Halpern 2014).
Utjecaj rasprave na medicinsku kulturu
Pod utjecajem medicinske kulture i njezina pogleda na kognitivnu i afektivnu empatiju kao
međusobnu isključivu, medicinska istraživačka zajednica pokušala je znanstveno dokazati
potrebu za privilegiranjem kognitivne empatije nad svojim emocionalnim pandanom. S tim u
vezi, u studiji koju je proveo Decety (2010) objavljeno je da je mozak liječnika pokazao više
moždane aktivnosti od ne-liječnika u regijama koje uključuju izvršnu kontrolu i samoregulaciju;
Istodobno su pokazali smanjenje regulacije regija mozga uključenih u emocionalnu reakciju.
Osim toga, druga studija (Neumann et al. 2011 citirana u Halpern 2014) pokazala je da su stu‐
denti medicine koji su prijavili više emocionalne nelagode kao odgovor na nevolju svojih pacije‐
nata imali niže rezultate u kognitivnoj empatiji tijekom treninga.
Ova otkrića navela su neke da se zapitaju hoće li studentima medicine s više emocionalne em‐
patije nedostajati prihvaćeniji pandan, to je kognitivna empatija. Slijedeći ovu liniju razmišljanja,
drugi su sugerirali da je od vitalne važnosti za liječnike da koriste kognitivnu empatiju u komu‐
nikaciji s pacijentima o bolnim postupcima i da je od temeljne važnosti koristiti kognitivnu em‐
patiju kako bi se osiguralo da se potrebe pacijenta adekvatno rješavaju (Halpern 2014).
Međutim, gore navedene studije previđaju važne razlike između anksioznosti povezane sa
sobom i emocionalnog stresa koji mogu proizaći iz afektivne rezonancije s drugima; Nešto što
još treba istražiti. Zapravo, kao što Halpern (2014) sugerira, dok neki liječnici mogu odgovoriti
emocionalnim stresom u interakciji s pacijentima, drugi mogu reagirati s istinskim poticajem za
liječenje. To zahtijeva daljnju istragu.
Klinička empatija
Kao što smo vidjeli, postoji dihotomna vizija koja prevladava u medicinskoj kulturi do te mjere
da su medicinska istraživanja pokušala dokazati međusobnu ekskluzivnost između kognitivne i
afektivne empatije. Sve u svemu, konkurentski aspekt rasprave oko dvije koncepcije empatije
rezultira stvaranjem pretjerano krute taksonomije. Kako bi prevladali takve poteškoće,
znanstvenici su unaprijedili inkluzivniju i cjelovitiju definiciju onoga što bi empatija u kliničkom
okruženju doista trebala podrazumijevati.
Unatoč tome što se poistovjećuje s kognitivnom empatijom, pojam kliničke empatije nadilazi
puko kognitivno razumijevanje tuđih emocija. "Klinička empatija" definirana je kao "sposobnost
promatranja emocija kod drugih, sposobnost da se osjete te emocije i konačno sposobnost rea‐
giranja na te emocije" (Finset 2010, str. 4, naš kurziv).
Kao višedimenzionalna sposobnost, klinička empatija grana se u tri različite komponente: kog‐
nitivnu komponentu, emocionalnu komponentu i akcijsku komponentu. Ako je prvi mentalni
proces kroz koji "liječnik 'ulazi' u perspektivu pacijenata", emocionalna komponenta omogućuje
praktičaru da se "[stavi] na mjesto pacijenta". Konačno, akcijska komponenta, pri čemu liječnik
"komunicira razumijevanje provjerom pacijenta" (Coulehan et al. 2001; 2001 citiran u Chen et
al. John i Rahman 2011 citirani u Finsetu 2010).
S tim u vezi, Alma i Smaling (2006) primijetili su da empatski komunikacijski odgovor nije
izražen samo riječima. Također može biti neverbalno, uključujući ton glasa, izraze lica, držanje
tijela i prirodne geste (Gair 2012). Ovo gledište dijeli Haslam (2007), koji navodi da "empatija
nije samo suosjećajno uvažavanje pacijentovih emocija, već također [uključuje] izraz te svijesti
pacijentu" (citirano u Gairu 2012., str. 135). Ova sveobuhvatna vizija empatije prevodi se na
afektivnu sposobnost "osjećaja" patnje pacijenta i kognitivne sposobnosti da uzmete perspek‐
tivu ili da se "stavite u cipele pacijenta" (Reiss 2010 citiran u Ekmanu i Krasneru 2017).
Drugi podržavaju višedimenzionalnu prirodu empatije, ali ukazuju na nešto drugačije kompo‐
nente. Decety i Lamm (2006), na primjer, drže da se empatija sastoji od tri dimenzije: dijeljenja
emocija, uzimanja perspektive i emocionalne regulacije. Međutim, ova treća komponenta raz‐
likuje se od gore navedenih, jer uključuje sposobnost reguliranja i moduliranja empatskog
odgovora. Š to se tiče ove formulacije, Shapiro (2011) sugerira da ne bismo trebali ignorirati i
potiskivati uspon emocija, već ih regulirati i modulirati.
U skladu s ovim razmišljanjem, istraživanja u neuroznanosti pokazala su da svijest o razlici

između iskustava sebe i iskustava drugih predstavlja ključni aspekt idealne kliničke empatije.
Dakle, psihološki konstrukt empatije mogao bi se definirati kao intersubjektivni indukcijski pro‐
ces kojim se dijele emocije ne zaboravljajući koji osjećaji pripadaju kome (Decety i Meyer 2008
citirani u Ekmanu i Krasneru 2017).
Zapravo, empatija može biti učinkovita samo ako su pojedinci u stanju odvojiti vlastite osjećaje
od onih koji se dijele s drugima, imajući tako samosvijest i drugu svijest (Decety i Lamm 2006).
Drugim riječima, »osjetiti [njegovatelj] privatni svijet 'kao da' je vaš, ali bez gubitka kvalitete
'kao da' - to je empatija i to se čini bitnim za terapiju« (Gair 2012, str. 832).
S obzirom na to, klinička empatija obuhvaća detaljno iskustveno i kognitivno razumijevanje

onoga što pacijent osjeća. Kao takav, to nije ni emocionalni odmak ni potpuno uranjanje u tuđe
iskustvo. Prema tome, i kao što ćemo kasnije naglasiti, empatija je "kontinuirano dvostruko kre‐
tanje emocionalne rezonancije i suosjećajne znatiželje o značenju kliničke situacije pacijentu"
(Shapiro 2011, str. 276).
Nadovezujući se na Geldarda i Geldarda (2005.), vjerujemo da je empatija "imati zajedništvo s

[pacijentom]... odlazak na putovanje s [pacijentima], slušanje s osjetljivošću, podudaranje
svakog njihovog pokreta ... hodanje uz [pacijenta]" (str. 18). Kada se iskusi sa samosviješću,
klinička empatija pokazuje da je uzajamno iscjeljujuća veza s pacijentom (Kearney et al. 2009
citirana u Shapiro 2011); i stoga se ne živi kao štetan emocionalni teret.
Prednosti empatije u skrbi za pacijente
Kao što je spomenuto, pacijenti su izvijestili o čežnji za kontaktom s njegovateljima koji su više
orijentirani na čovjeka. Prema istraživanjima, klinička empatija omogućuje pacijentima da se
osjećaju poštovano i potvrđeno u svom iskustvu bolesti (Beckman i sur. 1994). U tom okviru
bilo je pokušaja da se medicinski pristup približi modelu skrbi usmjerenom na odnos; gdje je
ljudska dimenzija središnja, a iskustva pacijenata smatraju se vrijednima. Ovdje se klinička em‐
patija smatra sredstvom za pomoć pacijentima da iskuse i izraze emocije (Beach i Inui 2006 citi‐
rani u Garden 2009).
Istraživanja pokazuju da dopuštanje prostora za pacijentov narativ nije ni neučinkovito ni

dugotrajno. Zapravo, pokazalo se da davanje prostora pacijentima da izraze svoju osobnu
zabrinutost ne traje dulje od 90 godina, a tek treba značajno poboljšati zadovoljstvo pacijenata
i pridržavanje liječenja (Langewitz i sur. 2002 citirano u Halpern 2014).
S obzirom na to, ne samo da ova vrsta empatije promiče zadovoljstvo i dobrobit pacijenata i
liječnika, već igra i ulogu u poboljšanju medicinskih ishoda (Bikker et al. 2005; MacPherson i
sur. Coulehan et al. Vermeire et al. 1993 citiran u Chen i sur. Zapravo, klinička empatija pomaže
kliničarima da prepoznaju, razumiju i prihvate pacijente u svojoj patnji. Ovo uključivo razumije‐
vanje prvi je korak prema ublažavanju njihovih nevolja; nešto što se događa kroz proces
'premještanja' u akciju (Vrt 2009).
Za pacijente
Zahvaljujući svojoj sposobnosti njegovanja povjerenja, komunikacije i međusobnog razumije‐

vanja, klinička empatija ima pozitivne učinke na više razina. Općenito govoreći, zabilježeno je da
empatska skrb poboljšava zadovoljstvo pacijenata, kao i kliničke ishode, da spomenemo samo
neke (Mercer i sur. 2016; Shanafelt i sur. 1989, citiran u Ekman &; Krasner 2017; 2013;
Gleichgerrcht & Decety 2013 citiran u Hooker 2015; Hojat et al. 2013; 2011. Rosenthal i sur.
2003. citiran u Finsetu 2010; Bertakis i sur. 1984; 1969. citiran u Hojatu 2009.).
(2003) s onkološkim pacijentima, visoke ocjene liječničke empatije i razmatranja rezultirale su

poboljšanim iskustvom skrbi pacijenta. Osim toga, rezultati su bili povezani s povećanom au‐
tonomijom i smanjenim emocionalnim stresom nakon savjetovanja (Finset 2010). U drugoj
studiji (Graugaard et al. 2004 citirana u Finsetu 2010), pokazalo se da empatija povećava zado‐
voljstvo pacijenata s fibromijalgijom; posebno među onima s poteškoćama u izražavanju vlasti‐
tih emocija.
Nadalje, priopćeno je da je jedno od najvećih ograničenja učinkovitog liječenja nepridržavanje

pacijenta. S tim u vezi, studije su pokazale da se oko pedeset posto tretmana ne uzima kako je
propisano (Ekman i Krasner 2017); Nešto što može negativno ometati oporavak pacijenta.
Prema akademskim istraživanjima, empatija može ponuditi rješenje ovog problema. Zapravo,
empatija u skrbi za pacijente rezultira pozitivnim kliničkim ishodima, kao što su usklađenost
pacijenata s planom medicinske skrbi i angažman u medicinskim preporukama (Ekman i
Krasner 2017; Rosenthal i sur. 1998. citiran u Halpernu 2014.; 1986, 1993; Squier 1990; 1979.
citiran u Hojatu 2009.).
Osim toga, pokazalo se da empatija olakšava pacijentima razumijevanje mogućnosti liječenja i

sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču terapije. Osjećajući se osnaženo u terapijskom
procesu, pacijenti su skloniji slijediti svoj plan liječenja (Halpern 2014, 2001 citiran u Hooker
2015).
Vraćajući se na središnju ulogu povjerenja u empatičan odnos između liječnika i pacijenta,

metaanaliza čimbenika koji poboljšavaju pridržavanje liječenja (Roter et al. 1998) ilustrira da je
povjerenje bilo jedan od najvažnijih koraka prema angažmanu u liječenju. Drugim riječima,
pacijentov osjećaj povjerenja bio je osjećaj da je liječnik iskreno zabrinut za njih.
Osim toga, druge studije (Kim et al. 2004 navedene u Halpern 2014) sugerirale su da pacijenti
više vjeruju empatičnim liječnicima i da to povećava učinkovitost medicinske skrbi. Sveukupno,
empatska veza dovodi do boljih fizioloških odgovora i kraće hospitalizacije (Reiss 2010 citiran
u Halpern 2011). Takve koristi rezultiraju nižim troškovima medicinske skrbi (Rosenthal i sur.
2011; Hojat 2009).
Drugi čimbenik koji dovodi do smanjenja troškova proučavali su Nightingale i sur. U ovoj studiji
pokazalo se da su empatični liječnici izbjegavali nepotrebne troškove naručivanjem manje labo‐
ratorijskih testova i bili manje skloni invazivnim i skupim intervencijama, osim ako to nije nužno
potrebno.
Kao što je spomenuto, trenutna medicinska kultura stigmatizira i ne pruža dovoljan okvir za
sprečavanje medicinske pogreške. U studiji koju je provela skupina medicinskih stanovnika koji
su se obučavali u klinici Mayo, pogreška je bila povezana s nižim razinama empatije (Ekman i
Krasner 2017). Time možemo pretpostaviti da korištenjem empatije liječnici čine manje
pogrešaka tijekom dijagnostičkog postupka. To se može dogoditi jer su empatični liječnici
skloniji dobivanju kritičnih informacija i dubljih uvida; nešto što pozitivno utječe na ukupnu
kvalitetu skrbi i potiče povoljne medicinske ishode (Shanafelt i sur. 2009 citirano u Reiss 2010).
Za njegovatelje i studente medicine
S obzirom na prednosti za liječnike i studente medicine, istraživanje je izvijestilo o korelaciji

između empatičnog pristupa i osobne dobrobiti zdravstvenih djelatnika i zadovoljstva poslom
(Shanafelt i sur. 2012; AAMC 1998 citiran u Ekmanu i Krasneru 2017.; Larson i Yao 2005 citi‐
rani u Hooker 2011; Rosenthal i sur. Hojat 2009).
Osim toga, empatska komunikacija povezana je s manje tvrdnji o nesavjesnom liječenju i man‐
jim brojem parnica pacijenata (Rosenthal i sur. 2011; 2000; 1999.; 1997; 1994; Hickson i sur.
1994. 1989; Avery 1985 citiran u Hojatu 2009).
Nadalje, niža empatija može povećati pojavu medicinskih pogrešaka, kao i povećati nevolje koje
doživljavaju zdravstveni djelatnici (Ekman i Krasner 2017). Na istoj liniji razmišljanja i suprotno
tendenciji da se empatija smatra nepotrebnom, kada nije štetna, pokazala se viša razina em‐
patije koja sprječava simptome izgaranja (Diorio i Nowaczyk 2019), zlouporabe opojnih droga i
samoubojstva među liječnicima i polaznicima (Shanafelt i sur. 2009 citirano u Reissu 2010).
Od kliničke empatije do empatske brige
Razmotrili smo prednosti koje dolaze zajedno s provedbom onoga što nazivamo kliničkom em‐
patijom. U skladu s akademskim znanstvenikom Halpernom (2011) smatramo da bismo trebali
ići dalje od pukog fokusa na raspravu o različitim komponentama empatije i načinu na koji su
međusobno povezane u empatičkoj interakciji.
U ovom odjeljku pokušavamo prevladati potencijalne padove krute taksonomije koja okružuje
pojam "empatija", pri čemu se empatija dihotomno dijeli na "kognitivnu" i "emocionalnu" em‐
patiju. Zato predlažemo pojam "empatske zabrinutosti", pri čemu se klinička empatija shvaća
kao stav istinskog interesa prema iskustvu drugoga, a to proizlazi iz "angažirane znatiželje".
U pokušaju da odgovori na pacijentovu potrebu da bude cijenjen i shvaćen, Halpern (2011)

sugerira da kliničari prihvaćaju pojam 'angažirane znatiželje'. Ona definira potonje kao "istinski,
emocionalno angažirani interes za učenje više o složenosti pacijentovih (i naših osjetljivih)
emocionalnih stajališta" (str. 308); nešto što predlažemo preduvjet za "empatičnu zabrinutost".
Ovdje se "zabrinutost" uvelike razlikuje od spomenute odvojene brige i prevodi puku predanost
liječenju do potvrđivanja patnje i potreba pacijenta.
Time empatična zabrinutost u kliničkom okruženju proizlazi iz istinskog interesa za pacijenta i

varira ovisno o svakom jedinstvenom iskustvu (Halpern, 2011). Zapravo, potonje se nikada ne
može generalizirati i strogo povezati s određenom 'vrstom' empatije. Ovaj empatični angažman
postiže se znatiželjom o tome što pacijenta posebno brine, neverbalnom usklađivanju i nasto‐
janju da se zamisli tuđe iskustvo. Zdravstveni djelatnik stoga pozdravlja dublje i sveobuhvatnije
razumijevanje pacijentovog iskustva.
Zapravo, postoje situacije u kojima je jednostavno potrebno priznati pacijenta kao ljudsko biće
"s osjećajima i vrijednošću" (Halpern 2011). To znači da se u mnogim kontekstima od kliničara
ne očekuje da se uključe u bilo kakvu specifičnu empatiju. S tim u vezi, prema Halpernu (2011)
pacijenti navodno cijene znatiželju svog liječnika čak iu trenucima kada ih njegovatelj ima prob‐
lema u potpunosti razumjeti i kroz što prolaze.
Š toviše, kliničari su svjesni činjenice da neće u potpunosti razumjeti svoje pacijente ako aktivno
ne pokušaju saznati više o pacijentovom smještajnom iskustvu; To jest, ono što pacijent treba,
traži ili se boji. Ta svijest omogućuje kliničarima da zadrže razliku između sebe i drugog; Nešto
što u konačnici izbjegava nepotrebne nevolje i / ili pogreške koje proizlaze iz prekomjerne
identifikacije (isto).
Više studija pokazalo je valjanost takvog pristupa. (2005) 2005. godine ilustrirala je da kada
liječnici pokažu neverbalno usklađivanje (na primjer gestama), pacijenti daju potpunije priče i
otvoreniji su za razgovor o emocionalnim aspektima svojih narativa; često kritični elementi za
ispravnu dijagnozu, a time i neophodni za učinkovito liječenje. (1997) izvijestio je da, u mnogim
slučajevima, pacijenti govore važne informacije liječnicima koji nisu verbalno usklađeni, ali koji
radije pokazuju naznake svog emocionalnog angažmana.
U skladu s gore navedenim rezultatima, prema Halpernu (2014) angažirana znatiželja može
pomoći njegovateljima da izbjegnu kliničke pogreške, kao što su "projekcija", "pretjerana identi‐
fikacija" i "naivna simpatija". Projekcija je proces kojim se liječnici projiciraju na pacijente. Kada
se to dogodi, liječnici misle da znaju zbog čega je njihov pacijent zabrinut ili zabrinut; Čak i
kada, u stvarnosti, to nije slučaj. Također se može dogoditi da kliničari pretjerano suosjećaju sa
svojim pacijentom i tako misle da je ono kroz što potonji prolazi slično onome što su doživjeli.
Na taj način liječnik previđa činjenicu da pojedinci mogu doživjeti istu stvar na drugačiji način i
time pasti u zamku prekomjerne identifikacije. I projekcija i preidentifikacija mogu dovesti do
naivne simpatije; površni emocionalni angažman koji pacijent obično ne cijeni, jer ne daje
odgovarajuću važnost pacijentovoj situaciji (Halpern 2014).
Poticanje empatijske zabrinutosti u skrbi za pacijente: uloga narativne medicine
Vidjeli smo kako je trenutna medicinska kultura, sa svojim štovanjem objektivnosti i emo‐
cionalne odvojenosti, stavila na stranu važnost priznavanja ljudskog iskustva bolesti. Ovaj
fenomen usko je povezan s medicinskom obukom. Zapravo, potonji ima tendenciju zanemari‐
vanja pojedinca temeljnih aspekata skrbi za pacijente; naime, ljudski odnos u kontekstu bolesti.
U ovom smo radu pokušali problematizirati krutu taksonomiju i seciranje pojma empatije koje
je još uvijek istaknuto u postojećoj stipendiji. Dovodeći u pitanje raširenu dihotomnu razliku
između kognitivne i afektivne empatije, istaknuli smo potencijal onoga što se naziva kliničkom
empatijom kao holističkijom ljudskom sposobnošću.
Prema Halpernu (2014.), jedan od osnovnih elemenata skrbi za pacijente je sposobnost njego‐
vatelja da se potrudi slušati jedinstveno iskustvo pacijenta s bolešću i osjetljivo im prenijeti to
razumijevanje.
Slijedeći ovu liniju razmišljanja, ilustrirali smo Halpernovo poimanje angažirane znatiželje kao
preduvjeta za ono što predlažemo kao novo razumijevanje kliničarske empatije; Naime, em‐
patska briga. Ovo posljednje je pristup koji daje vrijednost istinskom interesu za prihvaćanje,
priznavanje i odgovor na emocije onih koji pate. U tom smislu, empatična zabrinutost zahtijeva
interes u ime kliničara koji omogućuje pacijentima da se osjećaju prepoznatim, shvaćenim i
prihvaćenim u svojim teškoćama.
Ovaj pristup predstavlja mnoge analogije s 'Narativnom medicinom', medicinskim pristupom

koji "učvršćuje kliničku praksu narativnom kompetencijom prepoznavanja, apsorbiranja,
tumačenja i gađanja pričama o bolesti" (Charon 2007, str. 1265). U tom smislu, narativna
medicina predstavlja oblik medicinske prakse koji izvlači na vidjelo i potvrđuje priče bolesnih.
Bolest se odvija u pričama i trebala bi biti briga liječnika da sluša i poštuje te narative, kako bi
prepoznao i legitimirao osnovno dostojanstvo pacijenta.
Narativna medicina je pristup usmjeren na osobu, jer se usredotočuje na aktivno slušanje i

angažiranu komunikaciju, što izaziva pacijentovu perspektivu i iskustvo (Finset 2010; Charon
2004). U tom smislu, narativna medicina predstavlja jedan od pokušaja rehumanizacije
medicine i rješavanja pitanja koja se mogu naći u Flexnerovom modelu, kao što je objašnjeno u
odjeljku koji se odnosi na trenutnu zapadnu medicinsku kulturu.
Kao cjelovitiji i sveobuhvatniji model medicinske skrbi, narativna medicina promiče samosvijest
i drugu svijest. U tom smislu, ona predstavlja "sredinu" između liječnika i pacijenata, jer
omogućuje prvom da uzme perspektivu drugoga i istraži subjektivno iskustvo bolesti kroz
olakšavanje izražavanja pacijenta (John i Rahman 2011). To se događa zahvaljujući prepozna‐
vanju empatskih mogućnosti; drugim riječima, nagovještaji i znakovi koji mogu izazvati
empatičnu zabrinutost prema pacijentu (Eide et al. 2004 citiran u Finsetu 2010).
Kao što je spomenuto, temeljne vrijednosti narativne medicine mogu se postići i jačanjem
trenutne medicinske obuke narativnim praksama. Zapravo, nešto što je ključno za narativnu
kompetenciju je sposobnost samorefleksije, svijesti i interpretacije emocionalnih odgovora dru‐
gog, te razvoj uvida i osjetljivosti koje treba pomaknuti i djelovati u skladu s potrebama paci‐
jenta, budući da su te emocionalne ili fiziološke.
S tim u vezi, u studiji iz 2001. godine Charon (2001.) pokazao je da kliničari koji nauče pisati
pripovijesti svog pacijenta pokazuju više empatične brige za svoje pacijente u naknadnom
kliničkom radu. Slijedeći ovu liniju razmišljanja, pokazalo se da vježbe pisanja i proučavanje
književnih tekstova mogu pomoći njegovateljima da se usredotoče na, kao i da cijene jedin‐
stveno iskustvo bolesti svog pacijenta (Vrt 2009).
(2009) izvijestili su o rezultatima randomizirane kontrolirane studije, prema kojoj su sudjelo‐

vanjem u praksi komunikacijskog treninga liječnici značajno poboljšali svoj empatski izraz u in‐
terakciji s pacijentom. Pozdravljajući i priznajući patnju svog pacijenta, zdravstveni djelatnici
obavljaju jedan od osnovnih zadataka, a to je prihvaćanje ljudskog iskustva patnje i poštivanje
pojedinca u cijelosti.
Zaključak
Kao što smo vidjeli, među znanstvenicima se široko raspravlja o definiciji empatije i njezinoj
primjeni u medicinskom području. U ovom kritičkom pregledu pokušali smo predstaviti neka
od različitih stajališta na temu rasprave. Zatim smo rasvijetlili dehumanizaciju medicinskog sus‐
tava (Haque i Waytz 2012) i njegove negativne učinke na kvalitetu zdravstvene skrbi i na do‐
brobit pacijenata i zdravstvenih djelatnika. Nadalje, ilustrirali smo kako se takav fenomen
pojačava u medicinskom obrazovanju i osposobljavanju te njime.
Nakon analize rasprave o samoj suštini empatije, a zatim, o njezinoj primjeni u kliničkom
okruženju, došli smo do zaključka da takva rasprava dovodi do pretjerano krute taksonomije,
jer dijeli kognitivne i emocionalne dimenzije empatije.
Nakon toga pokušali smo prevladati potencijalne padove krute taksonomije oko pojma "em‐
patija", pri čemu se empatija dihotomno dijeli na "kognitivnu" i "emocionalnu" empatiju. U tom
smislu smatramo da kliničku empatiju treba zamisliti kao "empatičnu zabrinutost"; stav koji se
konfigurira kao istinski interes prema drugome, a koji proizlazi iz Halpernove ideje 'angažirane
znatiželje'. Potonje se shvaća kao stav koji daje vrijednost istinskom interesu za prihvaćanje i
priznavanje složenosti iskustva onih koji pate (Halpern 2011).
Prema našem mišljenju, empatična zabrinutost izbjegla bi neke zavaravajuće rasprave koje se
vrte oko same definicije kliničke empatije. Nadalje, preusmjerio bi fokus istraživanja na
višedimenzionalnu koncepciju empatije u skrbi za pacijente i izvan taksonomije empatije.
Zapravo, empatična briga nosi i kognitivniju perspektivu i dimenzije emocionalnog angažmana i
odaziva empatije. Tako se sama predanost liječenju može pretvoriti u potvrdu pacijentove pat‐
nje i potreba.
Konačno, naglasili smo potencijalnu vezu između Halpernove angažirane znatiželje i prakse
narativne medicine, kako ju je definirala Rita Charon u Narativnoj medicini: Čast pričama o
bolesti (2006). Potonje vidimo kao praktično rješenje za rješavanje nedostatka empatije u inter‐
akciji njegovatelja i pacijenta. S tim u vezi, pozivamo na daljnja istraživanja u području narativne
medicine, a posebno u njezinoj ulozi u poučavanju i promicanju angažirane znatiželje, što smo
identificirali kao preduvjet empatske zabrinutosti.
Fusnote
Bilješka programa Publisher
Springer Nature ostaje neutralan u pogledu zahtjeva za jurisdikciju u objavljenim kartama i institucionalnih
pripadnosti.
Informacije o suradnicima
Clarissa Guidi, e-mail: .c.guidi@student.rug.nl
Chiara Traversa, e-mail: .c.traversa@student.rug.nl
Reference
AAMC, str. Izvješ će II: Suvremena pitanja u medicini: medicinska informatika i zdravlje stanovniš tva. Washington,
DC: Udruž enje američkih medicinskih fakulteta 25. [PubMed]
Alma, Hans A., i Adri Smaling. 2006. Značenje empatije i maš te u zdravstvu i zdravstvenim studijama. Međunarodni
časopis za kvalitativne studije o zdravlju i dobrobiti 1, 195–211.
http://www.ijqhw.net/index.php/qhw/article/view/4934.
Aring Charles D. Suosjećanje i empatija. Časopis Američkog medicinskog udruženja. 1958; 167(4):448–452. DOI:
10.1001/jama.1958.02990210034008. [PubMed] [CrossRef] [Google znalac]
Astell Ann W. Saintly mimesis, zaraza i empatija u misli Rene Girard, Edith Stein i Simone Weil. Shofar, Međunarodni
časopis za židovske studije. 2004; 22(2):116–131. DOI: 10.1353/SHO.2004.000. [CrossRef] [Google znalac]
Avery, J. K. 1985. Odvjetnici kaž u š to neke pacijente pretvara u parnice. Med nesavjesno liječenje Rev, 2, str.
Plaž a Mary Catherine, Inui Thomas. Skrb usmjerena na odnos. Časopis za opću internu medicinu. 2006; 21(1):3–8.
DOI: 10.1111/j.1525-1497.2006.00302.x. [Besplatni članak PMC-a] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Beckman Howard B, Markakis Kathryn M, Suchman Anthony L, Frankel Richard M. Odnos liječnik-pacijent i
nesavjesno liječenje: lekcije iz iskaza tuž itelja. Arhiv interne medicine. 1994; 154(12):1365–1370. DOI:
10.1001/archinte.1994.00420120093010. [PubMed] [CrossRef] [Google znalac]
Bellini Lisa M, Shea Judy A. Promjena raspolož enja i pad empatije traju tijekom tri godine obuke interne medicine.
Akademska medicina. 2005; 80(2):164–167. DOI: 10.1097/00001888-200502000-00013. [PubMed] [CrossRef]
[Google znalac]
Bellini Lisa M, Baime Michael, Shea Judy A. Varijacija raspolož enja i empatije tijekom staž iranja. JAMA. 2002;
287(23):3143–3146. DOI: 10.1001/jama.287.23.3143. [PubMed] [CrossRef] [Google znalac]
Bertakis Klea D, Roter Debra, Putnam Sean M. Odnos stila medicinskog intervjua liječnika prema zadovoljstvu
pacijenata. Časopis za obiteljsku praksu. 1991; 32(2):175–181. [PubMed] [Google znalac]
Bajkerica Annemieke P, Mercer Stewart W, Reilly David. Pilot prospektivna studija o savjetovanju i relacijskoj
empatiji, omogućavanju pacijenata i zdravstvenim promjenama tijekom 12 mjeseci kod pacijenata koji idu u
Homoeopatsku bolnicu u Glasgowu. Časopis za alternativnu i komplementarnu medicinu. 2005; 11(4):591–600. DOI:
10.1089/ACM.2005.11.591. [PubMed] [CrossRef] [Google znalac]
Bloom Paul. Against empathy: The case for rational compassion. Random House; 2017. [Google Scholar]
Blumgart Herrman L. Caring for the patient. New England Journal of Medicine. 1964;270(9):449–456.
doi: 10.1056/NEJM196402272700906. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Bonvicini Kathleen A, Perlin Michael J, Bylund Carma L, Carroll Gregory, Rouse Ruby A, Goldstein Michael G. Impact
of communication training on physician expression of empathy in patient encounters. Patient Education and
Counseling. 2009;75(1):3–10. doi: 10.1016/j.pec.2008.09.007. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Boulton Robert. People skills. Sydney, New South Wales, Australia: Simon & Schuster; 1987. [Google Scholar]
Broyard Anatole. Intoxicated by my illness: and other writings on life and death. Fawcett Books; 1993. [Google Scholar]
Charon Rita. Narrative medicine: A model for empathy, reflection, profession, and trust. JAMA. 2001;286(15):1897–
1902. doi: 10.1001/jama.286.15.1897. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Charon Rita. The ethicality of narrative medicine. Narrative Research in Health and Illness. 2004
doi: 10.1002/9780470755167. [CrossRef] [Google Scholar]
Charon Rita. Narrative medicine: Honoring the stories of illness. Oxford University Press; 2006. [Google Scholar]
Charon Rita. What to do with stories: The sciences of narrative medicine. Canadian Family Physician.
2007;53(8):1265–1267. [PMC free article] [PubMed] [Google Scholar]
Chen Daniel CR, Kirshenbaum Daniel S, Yan Jun, Kirshenbaum Elaine, Aseltine Robert H. Characterizing changes in
student empathy throughout medical school. Medical Teacher. 2012;34(4):305–311.
doi: 10.3109/0142159X.2012.644600. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Coplan Amy, Goldie Peter., editors. Empathy: Philosophical and psychological perspectives. Oxford: Oxford University
Press; 2011. [Google Scholar]
Coulehan John L. Tenderness and steadiness: Emotions in medical practice. Literature and Medicine.
1995;14(2):222–236. doi: 10.1353/lm.1995.0027. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Coulehan Jack. Today’s professionalism: engaging the mind but not the heart. Academic Medicine. 2005;80(10):892–
898. doi: 10.1097/00001888-200510000-00004. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Coulehan Jack, Williams Peter C. Vanquishing virtue: The impact of medical education. Academic Medicine.
2001;76(6):598–605. doi: 10.1097/00001888-200106000-00008. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Coulehan John L, Platt Frederic W, Egener Barry, Frankel Richard, Lin Chen-Tan, Lown Beth, Salazar William H. “Let
me see if I have this right…”: Words that help build empathy. Annals of Internal Medicine. 2001;135:221.
doi: 10.7326/0003-4819-135-3-200108070-00022. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Coulehan Jack. Compassionate solidarity: Suffering, poetry, and medicine. Perspectives in Biology and Medicine.
2009;52:585–603. doi: 10.1353/pbm.0.0130. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Coulehan, Jack. 2009b. Rescuing empathy. Literature, Arts, and Medicine Blog, Nov. 30. Retrieved from
http://medhum.med.nyu.edu/blog.
Crandall Sonia J, Marion Gail S. Commentary: Identifying attitudes towards empathy: An essential feature of
professionalism. Academic Medicine. 2009;84(9):1174–1176. doi: 10.1097/ACM.0b013e3181b17b11. [PubMed]
[CrossRef] [Google Scholar]
Cuff Benjamin MP, Brown Sarah J, Taylor Laura, Howat Douglas J. Empathy: A review of the concept. Emotion Review.
2016;8(2):144–153. doi: 10.1177/1754073914558466. [CrossRef] [Google Scholar]
Decety, Jean. 2010. The neurodevelopment of empathy in humans. Developmental neuroscience, 32 (4), pp. 257–267.
[PMC free article] [PubMed]
Decety Jean. Dissecting the neural mechanisms mediating empathy. Emotion Review. 2011;3(1):92–108.
Decety Jean, Lamm Claus. Human empathy through the lens of social neuroscience. The Scientific World Journal.
2006;6:1146. doi: 10.1100/tsw.2006.221. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Decety Jean, Meyer Meghan. From emotion resonance to empathic understanding: A social developmental
neuroscience account. Development and Psychopathology. 2008;20(4):1053–1080.
doi: 10.1017/S0954579408000503. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Derksen Frans, Bensing Jozien, Lagro-Janssen Antoine. Effectiveness of empathy in general practice: A systematic
review. British Journal of General Practice. 2013;63(606):e76–e84. doi: 10.3399/bjgp13X660814. [PMC free article]
[PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
DiMatteo M. Robin, Hays Ron D, Prince Louise M. Relationship of physicians' nonverbal communication skill to
patient satisfaction, appointment noncompliance, and physician workload. Health Psychology. 1986;5(6):581.
doi: 10.1037/0278-6133.5.6.581. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
DiMatteo M. Robin, Sherbourne Cathy Donald, Hays Ron D, Ordway Lynn, Kravitz Richard L, McGlynn Elizabeth A,
Kaplan Sherrie, Rogers William H. Physicians' characteristics influence patients' adherence to medical treatment:
Results from the Medical Outcomes Study. Health Psychology. 1993;12(2):93. doi: 10.1037/0278-6133.12.2.93.
Diorio Caroline, Nowaczyk Małgorzata. Half as sad: A plea for narrative medicine in pediatric residency training.
Pediatrics. 2019;143(1):e20183109. doi: 10.1542/peds.2018-3109. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Eide Hilde, Frankel Richard, Haaversen Anne Christine Bull, Vaupel Kerstin Anine, Graugaard Peter K, Finset Arnstein.
Listening for feelings: Identifying and coding empathic and potential empathic opportunities in medical dialogues.
Patient Education and Counseling. 2004;54(3):291–297. doi: 10.1016/j.pec.2003.09.006. [PubMed] [CrossRef]
[Google Scholar]
Eisenthal Sherman, Emery Robert, Lazare Aaron, Udin Harriet. 'Adherence' and the negotiated approach to
patienthood. Archives of General Psychiatry. 1979;36(4):393–398. doi: 10.1001/archpsyc.1979.01780040035003.
Ekman Eve, Krasner Michael. Empathy in medicine: Neuroscience, education and challenges. Medical Teacher.
2017;39(2):164–173. doi: 10.1080/0142159X.2016.1248925. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Figley Charles R. Treating compassion fatigue. New York: Brunner-Routledge; 2002. [Google Scholar]
Finset Arnstein. Conceptual explorations on person-centered medicine 2010: emotions, narratives and empathy in
clinical communication. International Journal of Integrated Care. 2010 doi: 10.5334/ijic.490. [PMC free article]
Flexner, Abraham. 1912. Medical education in Europe: A report to the Carnegie Foundation for the Advancement of
Teaching 6. Carnegie Foundation for the advancement of teaching.
Fox Fiona E, Rodham Karen J, Harris Michael F, Taylor Gordon J, Sutton Jane, Scott Jenny, Robinson Brian.
Experiencing “the other side”: A study of empathy and empowerment in general practitioners who have been
patients. Qualitative Health Research. 2009;19:1580–1588. doi: 10.1177/1049732309350732. [PubMed] [CrossRef]
[Google Scholar]
Francis Vida, Korsch Barbara M, Morris Marie J. Gaps in doctor-patient communication: Patients' response to
medical advice. New England Journal of Medicine. 1969;280(10):535–540. doi: 10.1056/NEJM196903062801004.
Gair Susan. Feeling their stories: Contemplating empathy, insider/outsider positionings, and enriching qualitative
research. Qualitative Health Research. 2012;22(1):134–214. doi: 10.1177/1049732311420580. [PubMed] [CrossRef]
[Google Scholar]
Gallagher Thomas H, Waterman Amy D, Ebers Alison G, Fraser Victoria J, Levinson Wendy. Patients' and physicians'
attitudes regarding the disclosure of medical errors. JAMA. 2003;289(8):1001–1007. doi: 10.1001/jama.289.8.1001.
Garden Rebecca. Expanding clinical empathy: An activist perspective. Journal of General Internal Medicine.
2009;24(1):122–125. doi: 10.1007/s11606-008-0849-9. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Geldard David, Geldard Kathryn. Basic personal counselling. Sydney, Australia: Pearson Education; 2005. [Google
Scholar]
Gladstein Gerald A. Understanding empathy: Integrating counseling, developmental, and social psychology
perspectives. Journal of Counseling Psychology. 1983;30(4):467. doi: 10.1037/0022-0167.30.4.467. [CrossRef]
[Google Scholar]
Gleichgerrcht Ezequiel, Decety Jean. Empathy in clinical practice: how individual dispositions, gender, and
experience moderate empathic concern, burnout, and emotional distress in physicians. PLoS ONE. 2013;8(4):e61526.
doi: 10.1371/journal.pone.0061526. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Graugaard Peter Kjær, Holgersen Kjersti, Finset Arnstein. Communicating with alexithymic and non-alexithymic
patients: An experimental study of the effect of psychosocial communication and empathy on patient satisfaction.
Psychotherapy and Psychosomatics. 2004;73(2):92–100. doi: 10.1159/000075540. [PubMed] [CrossRef] [Google
Scholar]
Halpern Jodi. From detached concern to empathy: Humanizing medical practice. Oxford: Oxford University Press;
2001. [Google Scholar]
Halpern Jodi. Empathy: From bench to bedside. Cambridge: MIT Press; 2011. 13 Clinical empathy in medical care; pp.
229–244. [Google Scholar]
Halpern Jodi. From idealized clinical empathy to empathic communication in medical care. Medicine, Health Care
and Philosophy. 2014;17(2):301–311. doi: 10.1007/s11019-013-9510-4. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Haque Omar Sultan, Waytz Adam. Dehumanization in Medicine: Causes, solutions and functions. Perspectives on
Psychological Science. 2012;7(2):176–186. doi: 10.1177/1745691611429706. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hardy Carter. A Phenomenological approach to clinical empathy: Rethinking empathy within its intersubjective and
affective contexts. 2017. [Google Scholar]
Haslam Nick. Humanising medical practice: The role of empathy. Medical Journal of Australia. 2007;187(7):381–382.
doi: 10.5694/j.1326-5377.2007.tb01305.x. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hein Grit, Singer Tania. I feel how you feel but not always: The empathic brain and its modulation. Current Opinion in
Neurobiology. 2008;18:153–158. doi: 10.1016/j.conb.2008.07.012. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hickson Gerald B, et al. Factors that prompted families to file medical malpractice claims following perinatal
injuries. JAMA. 1992;267(10):1359–1363. doi: 10.1001/jama.1992.03480100065032. [PubMed] [CrossRef] [Google
Scholar]
Hickson Gerald B, et al. Obstetricians' prior malpractice experience and patients' satisfaction with care. JAMA.
1994;272(20):1583–1587. doi: 10.1001/jama.1994.03520200039032. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hojat Mohammadreza. Ten approaches for enhancing empathy in health and human services cultures. Journal of
Health and Human Services Administration. 2009;31:412–450. [PubMed] [Google Scholar]
Hojat Mohammadreza, Mangione Salvatore, Nasca Thomas J, Cohen Mitchell JM, Gonnella Joseph S, Erdmann James
B, Veloski Jon, Magee Mike. The Jefferson scale of physician empathy: Development and PRELIMINARY
psychometric data. Educational and Psychological Measurement. 2001;61(2):349–365.
Hojat Mohammadreza, Mangione Salvatore, Nasca Thomas J, Rattner Susan, Erdmann James B, Gonnella Joseph S,
Magee Mike. An empirical study of decline in empathy in medical school. Medical Education. 2004;38(9):934–941.
doi: 10.1111/j.1365-2929.2004.01911.x. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hojat Mohammadreza, Louis Daniel Z, Markham Fred W, Wender Richard, Rabinowitz Carol, Gonnella Joseph S.
Physicians' empathy and clinical outcomes for diabetic patients. Academic Medicine. 2011;86(3):359–364.
doi: 10.1097/ACM.0b013e3182086fe1. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hojat Mohammadreza, Louis Daniel Z, Maio Vittorio, Gonnella Joseph S. Empathy and health care quality. American
Journal of Medical Quality. 2013 doi: 10.1177/1062860612464731. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Hooker, Christine I., Lori Bruce, Sara Hope Lincoln, Melissa Fisher, and Sophia Vinogradov. 2011. Theory of mind
skills are related to gray matter volume in the ventromedial prefrontal cortex in schizophrenia. Biological psychiatry,
70 (12), pp. 1169–1178. [PMC free article] [PubMed]
Hooker Claire. Understanding empathy: Why phenomenology and hermeneutics can help medical education and
practice. Medicine, Health Care and Philosophy. 2015;18(4):541–552. doi: 10.1007/s11019-015-9631-z. [PubMed]
Johna Samir, Rahman Simi. Humanity before science: Narrative medicine, clinical practice, and medical education.
The Permanent Journal. 2011;15(4):92. [PMC free article] [PubMed] [Google Scholar]
Kearney Michael K, Weininger Radhule B, Vachon Mary LS, Harrison Richard L, Mount Balfour M. Self-care of
physicians caring for patients at the end of life: Being connected a key to my survival. JAMA. 2009;301(11):1155–
1164. doi: 10.1001/jama.2009.352. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Kim Sung Soo, Kaplowitz Stan, Johnston Mark V. The effects of physician empathy on patient satisfaction and
compliance. Evaluation & the Health Professions. 2004;27(3):237–251. doi: 10.1177/0163278704267037. [PubMed]
Langewitz Wolf, Denz Martin, Keller Anne, Kiss Alexander, Rü timann Sigmund, Wö ssmer Brigitta. Spontaneous
talking time at start of consultation in outpatient clinic: Cohort study. BMJ. 2002;325(7366):682–683.
doi: 10.1136/bmj.325.7366.682. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Larson Eric B, Yao Xin. Clinical empathy as emotional labor in the patient-physician relationship. JAMA.
2005;293(9):1100–1106. doi: 10.1001/jama.293.9.1100. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Levinson Wendy, et al. Physician-patient communication: The relationship with malpractice claims among primary
care physicians and surgeons. JAMA. 1997;277(7):553–559. doi: 10.1001/jama.1997.03540310051034. [PubMed]
Lewis Bradley E. Narrative medicine and healthcare reform. Journal of Medical Humanities. 2011;32(1):9–20.
doi: 10.1007/s10912-010-9123-3. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
MacPherson Hugh, Mercer Stewart W, Scullion Tony, Thomas Kate J. Empathy, enablement, and outcome: An
exploratory study on acupuncture patients' perceptions. The Journal of Alternative & Complementary Medicine.
2003;9(6):869–876. doi: 10.1089/107555303771952226. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Mercer Stewart W, Higgins Maria, Bikker Annemieke M, Fitzpatrick Bridie, McConnachie Alex, Lloyd Suzanne M,
Little Paul, Watt Graham CM. General practitioners’ empathy and health outcomes: A prospective observational study
of consultations in areas of high and low deprivation. The Annals of Family Medicine. 2016;14(2):117–124.
doi: 10.1370/afm.1910. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Moore Philip J, Adler Nancy E, Robertson Patricia A. Medical malpractice: The effect of doctor-patient relations on
medical patient perceptions and malpractice intentions. Western Journal of Medicine. 2000;173(4):244.
doi: 10.1136/ewjm.173.4.244. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Neumann Melanie, Edelhäuser Friedrich, Tauschel Diethard, Fischer Martin R, Wirtz Markus, Woopen Christiane,
Haramati Aviad, Scheffer Christian. Empathy decline and its reasons: A systematic review of studies with medical
students and residents. Academic Medicine. 2011;86(8):996–1009. doi: 10.1097/ACM.0b013e318221e615. [PubMed]
Nightingale Stephen D, Yarnold Paul R, Greenberg Michael S. Sympathy, empathy, and physician resource utilization.
Journal of General Internal Medicine. 1991;6(5):420–423. doi: 10.1007/BF02598163. [PubMed] [CrossRef] [Google
Scholar]
Nussbaum Martha. Compassion: The basic social emotion. Social Philosophy and Policy. 1996;13(1):27–58.
doi: 10.1017/S0265052500001515. [CrossRef] [Google Scholar]
Pedersen Reidar. Empathy: A wolf in sheep’s clothing? Medicine, Health Care and Philosophy. 2008;11(3):325.
doi: 10.1007/s11019-007-9104-0. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Pellegrino Edmund D. Being ill and being healed: Some reflections on the grounding of medical morality. Bulletin of
the New York Academy of Medicine. 1981;57(1):70. [PMC free article] [PubMed] [Google Scholar]
Reiss Helen. Empathy in medicine—a neurobiological perspective. JAMA. 2010;304(14):1604–1605.

doi: 10.1001/jama.2010.1455. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Rifkin Jeremy. The empathic civilization : The race to global consciousness in a world in crisis. Cambridge: Penguin;
2009. [Google Scholar]
Rosenthal Susan, Howard Brian, Schlussel Yvette R, Dana Herrigel B, Smolarz Gabriel, Gable Brian, Vasquez Jennifer,
Grigo Heather, Kaufman Margit. Humanism at heart: Preserving empathy in third-year medical students. Academic
Medicine. 2011;86(3):350–358. doi: 10.1097/ACM.0b013e318209897f. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Roter Debra L, Stewart Moira, Putnam Samuel M, Lipkin Mack, Stiles William, Inui Thomas S. Communication
patterns of primary care physicians. JAMA. 1997;277(4):350–356. doi: 10.1001/jama.1997.03540280088045.
Roter Debra L, Hall Judith A, Merisca Rolande, Nordstrom Beth, Cretin Deborah, Svarstad Bonnie. Effectiveness of
interventions to improve patient compliance: a meta-analysis. Medical Care. 1998;36:1138–1161.
doi: 10.1097/00005650-199808000-00004. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Rushton J. Philippe. Altruism, socialization, and society. Prentice-Hall; 1980. [Google Scholar]
Scheper-Hughes Nancy, Lock Margaret M. The mindful body: A prolegomenon to future work in medical
anthropology. Medical Anthropology Quarterly. 1987;1(1):6–41. doi: 10.1525/maq.1987.1.1.02a00020. [CrossRef]
[Google Scholar]
Schulte-Rü ther Martin, Markowitsch Hans J, Fink Gereon R, Piefke Martina. Mirror neuron and theory of mind
mechanisms involved in face-to-face interactions: A functional magnetic resonance imaging approach to empathy.
Journal of Cognitive Neuroscience. 2007;19(8):1354–1372. doi: 10.1162/jocn.2007.19.8.1354. [PubMed] [CrossRef]
[Google Scholar]
Shanafelt Tait D, Bradley Katharine A, Wipf Joyce E, Back Anthony L. Burnout and self-reported patient care in an
internal medicine residency program. Annals of Internal Medicine. 2002;136(5):358–367. doi: 10.7326/0003-4819-
136-5-200203050-00008. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Shanafelt Tait D, West Colin, Zhao Xinghua, Novotny Paul, Kolars Joseph, Habermann Thomas, Sloan Jeff.
Relationship between increased personal well-being and enhanced empathy among. Journal of General Internal
Medicine. 2005;20(7):559–564. doi: 10.1007/s11606-005-0102-8. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google
Scholar]
Shanafelt Tait D, Balch Charles M, Bechamps Gerald J, Russell Thomas, Dyrbye Lotte, Satele Daniel, Collicott Paul,
Novotny Paul J, Sloan Jeff, Freischlag Julie A. Burnout and career satisfaction among American surgeons. Annals of
Surgery. 2009;250(3):463–471. doi: 10.1097/SLA.0b013e3181ac4dfd. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Shanafelt Tait D, Boone Sonja, Tan Litjen, Dyrbye Lotte N, Sotile Wayne, Satele Daniel, West Colin P, Sloan Jeff,
Oreskovich Michael R. Burnout and satisfaction with work-life balance among US physicians relative to the general
US population. Archives of Internal Medicine. 2012;172(18):1377–1385. doi: 10.1001/archinternmed.2012.3199.
Shapiro Johanna. 16 The paradox of teaching empathy in medical education. In: Decety Jean., editor. Empathy: From
bench to bedside. Cambridge: MIT Press; 2011. pp. 275–290. [Google Scholar]
Shapiro Robyn S, Simpson Deborah E, Lawrence Steven L, Talsky Anne Marie, Sobocinski Kathleen A, Schiedermayer
David L. A survey of sued and non sued physicians and suing patients. Archives of Internal Medicine.
1989;149(10):2190–2196. doi: 10.1001/archinte.1989.00390100028008. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Squier Roger W. A model of empathic understanding and adherence to treatment regimens in practitioner-patient
relationships. Social Science & Medicine. 1990;30(3):325–339. doi: 10.1016/0277-9536(90)90188-X. [PubMed]
Stepien Kathy A, Baernstein Amy. Educating for empathy. Journal of General Internal Medicine. 2006;21(5):524–530.
doi: 10.1111/j.1525-1497.2006.00443.x. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Stewart Moira, et al. Evidence on patient-doctor communication. Cancer. 1999;25(1999):30. [PubMed] [Google
Scholar]
Stueber Karsten. Rediscovering empathy. Cambridge: Massachusetts Institute of Technology; 2006. [Google Scholar]
Suchman Anthony L, Roter Debra, Green Michele, Lipkin Mack, Jr, The Collaborative Study Group of the American
Academy on Physician and Patient Physician satisfaction with primary care office visits. Medical Care.
1993;31:1083–1092. doi: 10.1097/00005650-199312000-00002. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Suchman Anthony L, Markakis Kathryn, Beckman Howard B, Frankel Richard. A model of empathic communication
in the medical interview. JAMA. 1997;277(8):678–682. doi: 10.1001/jama.1997.03540320082047. [PubMed]
Timmermans Stefan, Almeling Rene. Objectification, standardization, and commodification in health care: A
conceptual readjustment. Social Science & Medicine. 2009;69(1):21–27. doi: 10.1016/j.socscimed.2009.04.020.
Trevithick Pamela. Social work skills. Berkshire, UK: Open University Press; 2005. [Google Scholar]
Vermeire Etienne, Hearnshaw Hilary, Van Royen Paul, Denekens Joke. Patient adherence to treatment: three decades
of research. A comprehensive review. Journal of Clinical Pharmacy and Therapeutics. 2001;26(5):331–342.
doi: 10.1046/j.1365-2710.2001.00363.x. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Zachariae Robert, Pedersen Christina Gundgaard, Jensen Anders Bonde, Ehrnrooth Eva, Rossen Philip B, von der
Maase Hans. Association of perceived physician communication style with patient satisfaction, distress, cancer-
related self-efficacy, and perceived control over the disease. British Journal of Cancer. 2003;88(5):658–665.
doi: 10.1038/sj.bjc.6600798. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]
Zaki Jamil, Bolger Niall, Ochsner Kevin. It takes two: The interpersonal nature of empathic accuracy. Psychological
Science. 2008;19(4):399–404. doi: 10.1111/j.1467-9280.2008.02099.x. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

Empatija U Skrbi Za Pacijente - Od - Kliničke Empatije - Do - Empatske Zabrinutosti - PMC

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Empatija U Skrbi Za Pacijente - Od - Kliničke Empatije - Do - Empatske Zabrinutosti - PMC

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

09. 11. 2023.

04:11 Empatija u skrbi za pacijente: od "kliničke empatije" do "empatske zabrinutosti" - PMC

Medicina, zdravstvena zaštita i

Medicinska zdravstvena zaštita Philos. 2021; 24(4): 573–585. PMCID: PMC8557158

Empatija u skrbi za pacijente: od "kliničke empatije" do "empatske zabrinutosti"

Dvanaest godina od osnivanja magistra narativne medicine na Sveučilištu Columbia, odlučili

Nadalje, kako ćemo se dotaknuti, povezane koristi za zdravstvene djelatnike uključuju

Zatim prenosimo istraživanje različitih koncepcija empatije u medicinskom okruženju i rasvjetl‐

Ograničenja tradicionalne medicinske kulture

Trenutna zapadna medicinska kultura poznata je po svojoj znanstvenoj strogosti i naglasku na

Kako se medicina postupno oslanjala na objektivnost i znanstvenu strogost, žrtvovala je i sub‐

Posljednjih desetljeća neki su akademici počeli ukazivati na činjenicu da medicinsko obrazo‐

Medicinska izobrazba temelji se na pozitivističkom svjetonazoru koji promiče objektivizaciju

Empatija u medicinskom okruženju

U medicinskom okruženju još uvijek se široko raspravlja o definicijama empatije; Znanstvenici

Naglasak na kognitivnoj dimenziji empatije čini ovaj pojam kompatibilnim s prevladavajućom

omogućuje liječnicima održavanje profesionalne udaljenosti od pacijenata, donošenje objek‐

Međutim, zbog dugogodišnjeg straha od pretjeranog identificiranja s pacijentima, sam emo‐

Konačno, pokušaj izbjegavanja izgaranja doveo je do formulacije idealizirane verzije empatije

Rasprava o definiciji empatije

Ž estoka rasprava o gore spomenutoj podjeli navela je znanstvenike i medicinsku zajednicu da

Nadalje, u vezi s Halpernovom izjavom (2011.), objavljeno je da su pacijenti znatno gladni i

Dolazeći do druge točke: s obzirom na važnost suživota raspravljanih kognitivnih i afektivnih

Utjecaj rasprave na medicinsku kulturu

U skladu s ovim razmišljanjem, istraživanja u neuroznanosti pokazala su da svijest o razlici

S obzirom na to, klinička empatija obuhvaća detaljno iskustveno i kognitivno razumijevanje

Nadovezujući se na Geldarda i Geldarda (2005.), vjerujemo da je empatija "imati zajedništvo s

Prednosti empatije u skrbi za pacijente

Istraživanja pokazuju da dopuštanje prostora za pacijentov narativ nije ni neučinkovito ni

i pridržavanje liječenja (Langewitz i sur. 2002 citirano u Halpern 2014).

Zahvaljujući svojoj sposobnosti njegovanja povjerenja, komunikacije i međusobnog razumije‐

(2003) s onkološkim pacijentima, visoke ocjene liječničke empatije i razmatranja rezultirale su

Nadalje, priopćeno je da je jedno od najvećih ograničenja učinkovitog liječenja nepridržavanje

Osim toga, pokazalo se da empatija olakšava pacijentima razumijevanje mogućnosti liječenja i

Vraćajući se na središnju ulogu povjerenja u empatičan odnos između liječnika i pacijenta,

Za njegovatelje i studente medicine

S obzirom na prednosti za liječnike i studente medicine, istraživanje je izvijestilo o korelaciji

Od kliničke empatije do empatske brige

U pokušaju da odgovori na pacijentovu potrebu da bude cijenjen i shvaćen, Halpern (2011)

Time empatična zabrinutost u kliničkom okruženju proizlazi iz istinskog interesa za pacijenta i

Poticanje empatijske zabrinutosti u skrbi za pacijente: uloga narativne medicine

Ovaj pristup predstavlja mnoge analogije s 'Narativnom medicinom', medicinskim pristupom

Narativna medicina je pristup usmjeren na osobu, jer se usredotočuje na aktivno slušanje i

(2009) izvijestili su o rezultatima randomizirane kontrolirane studije, prema kojoj su sudjelo‐

Bilješka programa Publisher

Clarissa Guidi, e-mail: .c.guidi@student.rug.nl

Chiara Traversa, e-mail: .c.traversa@student.rug.nl

doi: 10.1177/00131640121971158. [CrossRef] [Google Scholar]

Reiss Helen. Empathy in medicine—a neurobiological perspective. JAMA. 2010;304(14):1604–1605.

You might also like