09. 11. 2023.

04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

Kao knjižnica, NLM omogućuje pristup znanstvenoj literaturi. Uključivanje u NLM bazu
podataka ne podrazumijeva odobravanje ili dogovor s, sadržaj NLM-a ili Nacionalnog instituta
za zdravlje.
Saznajte više: Odricanje od odgovornosti za PMC | Obavijest o autorskim pravima PMC-a

BMC Med etika. 2016; 17: 8. PMCID: PMC4728886

Objavljeno na internetu 2016 Jan 27. DOI: 10.1186/S12910-016-0091-7 PMID: 26818248

Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke

skrbi
Angeliki Kerasidou i Ruth Horn

Sažetak

Pozadina

Akademska i medicinska literatura naglašava pozitivne učinke empatije za njegu pacijenata.

Ipak, vrlo malo pažnje posvećeno je utjecaju zahtjeva za empatijom na same liječnike i na nji‐
hovu emocionalnu dobrobit.

Diskusija

Medicinska profesija zahtijeva od liječnika da budu i klinički kompetentni i empatični prema

pacijentima. U praksi, udovoljavanje oba zahtjeva može biti teško za liječnike. Slika tehnički
vještog, racionalnog i emocionalno odvojenog liječnika dominira strukom i sprječava liječnike
da se emocionalno uključe sa svojim pacijentima i vlastitim osjećajima, što čini osnovu za em‐
patiju. Ova inhibicija ima negativan utjecaj ne samo na pacijente, već i na liječnike. Izražavanje
emocija u medicinskoj praksi doživljava se kao neprofesionalno i mnogi liječnici uče potiskivati i
ignorirati svoje osjećaje. Kada se suočavaju sa stresnim situacijama, ovi liječnici imaju veću
vjerojatnost da pate od depresije i izgaranja od onih koji se bave i razmišljaju o svojim
osjećajima. Liječnike treba podržati u njihovom emocionalnom radu, što će im pomoći da
razviju empatiju. Metode mogu uključivati upitnike koji pomažu samorefleksiji i grupe za
raspravu s vršnjacima i nadzornicima o emocionalnim iskustvima. Ipak, da bi ove metode
funkcionirale, treba dovesti u pitanje negativnu sliku povezanu s izražavanjem emocija. Također,
uvjeti rada liječnika trebali bi se poboljšati kako bi im se omogućilo korištenje ovih alata.

Sažetak

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 1/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

Empatiju ne treba očekivati samo od liječnika, već je treba aktivno promicati, pomagati i njego‐
vati u medicinskoj struci.

Ključne riječi: Empatija, Emocionalna odvojenost, Emocionalna prekomjerna uključenost,

Profesionalnost

Pozadina

Suvremena bioetika i medicinska literatura naglašavaju pozitivne učinke empatije za njegu paci‐
jenata [1–3]. Međutim, vrlo malo pozornosti posvećeno je utjecaju zahtjeva za empatijom na
same liječnike.1 Očekuje se da će liječnici biti empatični prema svojim pacijentima, ali učinak
ovog zahtjeva na njihovu emocionalnu dobrobit rijetko se priznaje. Kako bi se riješio taj jaz,
ovaj rad raspravlja o načinima na koje emocionalni rad koji je potreban za empatiju utječe na
same liječnike i njihovu sposobnost da se nose s uznemirujućim situacijama.

Medicinska profesionalnost stavlja dobrobit pacijenata u prvi plan; Ipak, treba uzeti u obzir i
potrebe liječnika. Empatija zahtijeva razinu emocionalne uključenosti sa strane liječnika, ali
potrebni emocionalni resursi i vještine potrebne za empatiju nisu uvijek dostupne liječnicima.
Medicinska profesija je emocionalno izazovno okruženje koje pogoduje slici emocionalno odvo‐
jenog liječnika. Često se u praksi otvoreno izražavanje osjećaja doživljava kao slabost, stav koji
ostavlja malo prostora za aktivnu potragu za emocionalnom dobrobiti [4, 5]. Liječnici se stalno
suočavaju s uznemirujućim situacijama, što može dovesti do depresije, izgaranja, a zatim i gu‐
bitka sposobnosti suosjećanja [6, 7]. Da bi empatija cvjetala u medicinskoj struci, liječnici bi se
trebali osjećati sposobnima nositi se sa svojim emocijama bez straha da će biti kritizirani ili stig‐
matizirani kao slabi.

U ovom radu tvrdimo da je potreban pomak u medicinskoj struci koji bi stvorio prostor
liječnicima da priznaju i razmisle o svojim osjećajima i oslobodili bi resurse koji bi ih podržali u
njihovom emocionalnom radu.

Diskusija

Napetosti u medicinskoj profesionalnosti

Medicinska profesionalnost definira vrste vještina i znanja koje zahtijevaju liječnici i artikulira
njihove profesionalne vrijednosti, dužnosti i obveze. Pomaže liječnicima u donošenju teških od‐
luka koje zahtijeva njihova profesija i nudi im vodič dobre prakse. Drugim riječima, profesional‐
nost se može opisati kao praktični i "moralni kompas" liječnika [8]. Dvije osnovne vrijednosti za
liječnike su klinička kompetencija i empatija. Obje vrijednosti važni su elementi dobre
medicinske prakse; međutim, u mnogim zapadnim zemljama postoji tendencija favoriziranja
tehnički vještog, racionalnog i emocionalno odvojenog liječnika, a ne suosjećajnog ili
empatičnog liječnika. Aktivno izražavanje suosjećanja u medicinskoj skrbi često se smatra su‐
pererogatornim zahtjevom [9] ili se čak percipira kao slabost [4, 5]. Kao što Coulehan i
Williams primjećuju, liječnici se od početka obuke uče da se "tehničke vještine [smatraju]
temeljnima, dok su interaktivne vještine (ako se uopće potiču) sekundarne" [5].

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 2/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

Postoji nekoliko argumenata u korist emocionalnog odvajanja liječnika. Lief i Fox [10] pokazali
su kako liječnici tijekom studija uče razviti emocionalnu odvojenost kako bi održali znanstvenu i
medicinsku objektivnost kada se bave uznemirujućim situacijama. Suprotno tome, emocionalna
vezanost za pacijente često se smatra štetnom za dobru kliničku praksu. Primjer za to su smjer‐
nice Općeg medicinskog vijeća [11], koje savjetuju liječnike da ne liječe članove svojih obitelji ili
druge s kojima imaju blizak osobni odnos. Snažna emocionalna uključenost i prekomjerna
identifikacija s pacijentima povezana je s tendencijom prekomjernog liječenja bez razmatranja
nuspojava [12]. Nadalje, emocionalna odvojenost omogućuje liječnicima da ostanu pribrani
kada se suoče s emocionalno teškim situacijama i vode i podržavaju pacijenta kroz to. Liječnik
koji se raspada i plače pred pacijentom ne može ispuniti tu ulogu. To stavlja pacijenta u neugo‐
dan položaj gdje bi se mogao osjećati obveznim podržati i utješiti liječnika, a ne obrnuto.
Liječnici također trebaju zadržati emocionalni odmak kako bi se zaštitili od stresnih situacija s
kojima se suočavaju u svakodnevnom radu [13]. Nemogućnost upravljanja emocijama u
medicinskoj praksi često se doživljava kao nedostatak profesionalnosti [14, 15].

Međutim, zaštita od emocionalnog stresa pretjeranim isključivanjem od drugih osoba, što se

može opisati kao apatija, može ugroziti dobru medicinsku skrb. Maslach tvrdi da "sa sve većim
odmakom dolazi do stava hladne ravnodušnosti prema tuđim potrebama i bešćutnog zane‐
marivanja njihovih osjećaja", što može rezultirati depersonalizacijom pacijenta [16]. NHS je
posljednjih godina stavio veliki naglasak na suosjećajnu skrb u različitim smjernicama i pre‐
porukama [17–19]. Ove preporuke naglašavaju važnost empatije i suosjećanja kao temeljnih
zahtjeva profesionalnosti u zdravstvu, kada navode: "Najvažnije od svega, NHS bi mogao za‐
posliti stotine tisuća osoblja s pravim tehnološkim vještinama, ali bez suosjećanja za brigu, tada
nećemo uspjeti zadovoljiti potrebe pacijenata." [20]. Ipak, u praksi je liječnicima teško pronaći
pravu ravnotežu između tehnički kvalificiranog i objektivnog stručnjaka, dok su emocionalno
angažirani, ali ne pretjerano identificirani s pacijentovom patnjom. Kako profesionalac može
održavati emocionalnu distancu dok istovremeno pokušava razumjeti emocionalni život svojih
pacijenata?

Empatija kao srednji put između emocionalnog prekomjernog i nedovoljnog sudjelovanja

U području medicinske profesionalnosti empatija je predstavljena kao idealna ravnoteža

između emocionalne prekomjerne uključenosti i odvojenosti. U literaturi je predložen niz
različitih definicija empatije o tome kako bi se ta ravnoteža trebala razumjeti i postići u medicin‐
skoj praksi [1, 21–23].

Empatija se često opisuje kao proces koji uključuje i kognitivne i emocionalne domene osobe
koja suosjeća. Kognitivni aspekt empatije odnosi se na sposobnost pojedinca da shvati un‐
utarnje iskustvo druge osobe i sposobnost razumijevanja svijeta sa stajališta druge osobe.
Emocionalni aspekt empatije odnosi se na sposobnost pridruživanja tuđim iskustvima i
osjećajima [24, 25]. Suosjećanje je želja za djelovanjem vođena empatijom kako bi se odgovo‐
rilo na tuđe potrebe i osjećaje [26, 27]. Pridruživanje osjećajima druge osobe, međutim, nije
isto što i dijeljenje tuđih osjećaja, a to je suosjećanje. Prema Switankowskom [28] simpatija je
emocionalna identifikacija s drugom osobom, što može dovesti do emocionalne prekomjerne
uključenosti, dok se empatija odnosi na razumijevanje situacije druge osobe. Empatija, dakle,
zahtijeva emocionalnu uključenost s drugim bez, međutim, preuzimanja njihovog emocionalnog
položaja ili projiciranja vlastitih emocija na njih.

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 3/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

Empatija podrazumijeva sposobnost pažnje na razliku između vlastitih i tuđih osjećaja.

Empatični i samosvjesni liječnik može ostati emocionalno odvojen i istovremeno se baviti
situacijom svojih pacijenata. Sposobnost suosjećanja tako smanjuje rizik od uranjanja liječnika
u pacijentovu patnju [21]. Brojne studije pokazale su važnost empatije za njegu pacijenata. To
je povezano s povećanim zadovoljstvom pacijenata, poboljšanim pridržavanjem terapije, sman‐
jenim medicinskim pogreškama, manje tvrdnji o nesavjesnom liječenju i boljim ishodima [29,
30]. Međutim, malo je pažnje posvećeno učincima empatije ili suosjećanja na emocionalnu do‐
brobit liječnika. U praksi je teško postići pravu ravnotežu između uključenosti i odvajanja.
Umjesto da budu povučeni prema jednoj ili drugoj krajnosti, liječnici se mogu odlučiti
ustručavati emocionalno surađivati sa svojim pacijentima [16, 22]. Oni pronalaze utočište u liku
hladnokrvnog medicinskog stručnjaka i počinju razmišljati o empatiji kao nepotrebnom ili čak
iracionalnom osjećaju.

Čak i kada se liječnici svjesno pokušavaju suzdržati od emocionalne interakcije sa svojim paci‐
jentima, malo tko neće ostati pogođen redovitom izloženošću patnji, bolesti i smrti pacijenata.
Zanemarivanje takvih emocija može ozbiljno utjecati na zdravlje i psihološku dobrobit ovih
stručnjaka. Liječnici mogu patiti od emocionalne iscrpljenosti, izgaranja, depresije ili čak
pokušaja samoubojstva [6]. Nedavna studija koja je uključila 14,000 liječnika u Australiji otkrila
je da medicinski stručnjaci imaju veću vjerojatnost da pate od mentalnih poremećaja i depre‐
sije, nego opća populacija; Jedan od glavnih razloga je taj što su "liječnici i studenti medicine
pod ogromnim pritiskom i redovito se nose s boli i smrću" [7]. Druga studija koja je ispitivala
kako se stres i dobrobit odnose na empatiju pokazala je da su sve veći osobni i profesionalni
stres i emocionalna iscrpljenost u korelaciji s nižim rezultatima emotivne empatije [31]. Autori
sugeriraju da napori za promicanje empatije moraju uzeti u obzir ove korelacije.

Ne baviti se emocijama - vlastitim emocijama, ali i emocionalno surađivati s drugim - ima dva
negativna učinka; Prvo, negativno utječe na liječnike kao osobe, povećavajući njihov stres i
anksioznost, čineći ih sklonijim mentalnoj patnji i emocionalnom izgaranju. Drugo, to utječe na
liječnike kao stručnjake, jer im ne dopušta da se brinu o svojim pacijentima na odgovarajući i
učinkovit način. Ova dva aspekta liječnika su integralno povezana. Ako se bavimo promicanjem
najbolje prakse u medicinskoj skrbi, tada bismo trebali posvetiti mnogo više pozornosti
liječniku kao osobi, a briga o njihovoj emocionalnoj i psihološkoj dobrobiti također bi trebala
postati prioritet.

Provedba empatije u praksi

Prema Davisu, empatija se razvija kroz iskustvo i povećanjem samosvijesti o vlastitom iden‐
titetu i osobnim vrijednostima i granicama [22]. Iskustveni aspekt empatije znači da se, kao
profesionalna vještina, ne može izravno podučavati. Njegov razvoj, međutim, može se olakšati
stvaranjem pravih uvjeta i pružanjem potrebnih alata i resursa. Primjena takvih stanja i alata
mogla bi pomoći liječnicima da pravilno integriraju empatiju u svoju profesionalnu praksu i
odnos s pacijentima. U nastavku raspravljamo o mogućim koracima koji se mogu poduzeti kako
bi se olakšao taj proces.

Kao što je gore navedeno, postoji napetost u medicinskoj profesionalnosti između slike klinički
kompetentnog liječnika i brižnog liječnika. Iako je naglašena važnost suosjećanja i empatije u
zdravstvu, i dalje ostaje slučaj da se klinička kompetencija smatra primarnom vještinom

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 4/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

medicinske prakse. Ideal tehnički kvalificiranog liječnika čini veliki dio medicinske kulture i
uključen je u medicinsku obuku od ranih faza, dok se međuljudske i empatične vještine sma‐
traju supererogatornim i sekundarnim [5].

Izražavanje emocija među liječnicima često se doživljava kao znak slabosti i nesposobnosti [32].
Stigma vezana uz priznavanje psiholoških i emocionalnih poteškoća odvraća liječnike od
traženja pomoći [33]. "Zavjera šutnje", koja se često formira između liječnika koji pati i njihovih
kolega, znači da je liječnik ostavljen sam da se nosi s teškim situacijama [32]. Kao posljedica
toga, čini se da liječnici imaju veće šanse za razvoj depresije i drugih oblika mentalnih bolesti
od svojih vršnjaka [34–36]. S obzirom na negativne učinke liječnika koji potiskuju svoje
osjećaje i negiraju njihovu potrebu za podrškom, čini se da je potreban kulturni pomak u
medicinskoj struci. Ako se stigma povezana s emocijama ne ukloni, slika 'brižnog liječnika' ostat
će na periferiji medicinske profesije, što liječnicima otežava razvoj empatije.

Sposobnost razumijevanja i pridruživanja tuđim osjećajima, strahovima i brigama pretpostavlja

priznanje i angažman s vlastitim osjećajima i reakcijama. Halpern u svom radu na kliničkoj em‐
patiji naglašava važnost svijesti liječnika o vlastitim osjećajima i sposobnosti da ih koriste kako
bi bolje razumjeli "iskustva bolesti, zdravstvene navike, psihološke potrebe i društvene
situacije" [2]. Prema Halpernu, empatija uključuje "znatiželju o drugima, osjetljivost na [...]
vlastite emocionalne reakcije i stalna sposobnost da pacijentove situacije, motive i reakcije vide
kao različite od njihovih". Ona predlaže da zdravstveni radnici koji se osjećaju "emocionalno
uhvaćeni 'u moras pacijentovih problema'" [2] trebaju kritički razmisliti o tim osjećajima i
otkopčati svoje okidače i podrijetlo. Samorefleksija je važan instrument za izbjegavanje iz‐
garanja, kao i za razvoj empatije. Taj se proces može olakšati pružanjem alata kao što su upit‐
nici koji potiču liječnike da pregledaju i razmisle o svojim iskustvima i emocijama koje izazivaju
[37].

Samorefleksija nije jedina metoda koju liječnici mogu koristiti kada se bave svojim emocijama.
Razmjena iskustava s kolegama, prijateljima i obitelji također bi mogla potaknuti i podržati
liječnike da razmisle o svojim osjećajima. Osobito bi vanjski pogled kolega ili nadzornih tijela
mogao olakšati potreban emocionalni rad [38]. Različiti oblici podrške i grupa za raspravu za
zdravstvene djelatnike razvijeni su od 1950-ih, kada su Balintove skupine, u kojima su liječnici
opće prakse mogli raspravljati i dijeliti emocionalno teška iskustva sa svojim vršnjacima, prvi
put predstavljene u Londonu [39]. Novije tehnike uključuju tečajeve svjesnosti za studente
medicine i liječnike [40–42]; narativna medicina [1] ili Schwartzovi krugovi, gdje se osoblje
okuplja kako bi raspravljalo o nekliničkim aspektima skrbi za pacijente u multidisciplinarnoj
skupini [3, 43]. Ipak, unatoč raznolikosti tehnika upravljanja stresom, dokazi pokazuju da
liječnici rijetko koriste dostupnu podršku [44, 45]. To nije samo zbog stigme povezane s otkri‐
vanjem emocija, već i nedostatka vremena u kliničkoj praksi [46, 47]. Dugo radno vrijeme i ve‐
liko radno opterećenje ne pogoduju mentalnoj dobrobiti [36]. Liječnik pod stresom i
preopterećen rijetko ima mogućnost ili mentalne resurse sudjelovati u Balintovim skupinama ili
pohađati tečajeve svjesnosti. U takvim uvjetima ignoriranje ili skrivanje osjećaja čini se kao
najlakši izlaz. Nije potrebno riješiti samo problem dostupnosti korektivnih alata. Od jednake je
važnosti stvaranje odgovarajućih radnih uvjeta koji bi liječnicima omogućili da koriste ove alate
i integriraju ih u svoju profesionalnu rutinu.

Zaključci

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 5/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

Empatija je važan aspekt kliničke skrbi, ali emocionalni rad koji zahtijeva nije zanemariv.
Sposobnost empatije, odnosno spajanje u tuđe osjećaje i emocije, pretpostavlja visoku razinu
samosvijesti o vlastitim emocijama. Liječnici su rutinski obučeni da ostanu odvojeni od vlastitih,
kao i emocija svojih pacijenata, održavajući ideal vještog i hladnokrvnog profesionalca. Moraju
se svakodnevno nositi s uznemirujućim situacijama, velikim opterećenjem i strogim vremen‐
skim ograničenjima. Takvo okruženje ne pogoduje razvoju empatije u kontaktu s pacijentima.
Iako je određeni stupanj odvojenosti važan za liječnike, prekomjerno odvajanje obilježeno emo‐
cionalnim zanemarivanjem i poricanjem može imati ozbiljne posljedice i za liječnike i za paci‐
jente. Liječnicima su već dostupne razne grupe za podršku i tečajevi koji će im pomoći u
razvoju emocionalne samosvijesti i samorefleksije, ali samo ih rijetki koriste. Dok se ne ukloni
stigma "neprofesionalnog" i "slabog" liječnika kojem je potrebna podrška i dok se uvjeti rada
ne poboljšaju, ti će alati ostati neiskorišteni. Empatiju ne treba očekivati samo od liječnika, već
je treba aktivno promicati, pomagati i njegovati u medicinskoj struci.

Fusnote

1
Priznajemo da je empatija temeljni zahtjev u svim zdravstvenim profesijama. Međutim, u ovom radu
usredotočujemo se samo na liječnike i na to kako profesionalni ideal 'racionalnog' i 'odvojenog' liječnika može
spriječiti razvoj empatije. Vjerujemo da je ovaj problem posebno izražen u slučaju liječnika, gdje je vjerojatnije da će
se izražavanje emocija smatrati 'neprofesionalnim'. Iako nisu sve medicinske specijalnosti (npr. liječnici opće prakse
protiv kirurga) izložene istim vrstama emocionalnih susreta s pacijentima, smatramo da empatija ostaje osnovna
vještina svih vrsta medicinske prakse.

Suprotstavljeni interesi

Autori izjavljuju da nemaju suprotstavljenih interesa.

Doprinosi autora

Ovo je zajednički autorski rad. AK i RH osmislili su ovaj rad, izradili i odobrili konačni rukopis.

Informacije o suradnicima

Angeliki Kerasidou, Telefon: +44(0)1865 287888, E-mail: .angeliki.kerasidou@ethox.ox.ac.uk

Ruth Horn, e-mail: .ruth.horn@ethox.ox.ac.uk

Reference

1. Charon R. Narativna medicina: model empatije, razmiš ljanja, profesije i povjerenja. JAMA. 2001; 286(15):1897–902.
DOI: 10.1001/jama.286.15.1897. [PubMed] [CrossRef] [Google znalac]

2. Halpern J. Od odvojene brige do empatije: humaniziranje medicinske prakse. SAD: Oxford University Press; 2001.
[Google znalac]

3. Maben J. Čuvar. 2014. Kultura NHS-a: kako se mož e premostiti "jaz empatije"? [Google znalac]

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 6/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

4. Wible P. Pamela Wible MD: Vodeći glas Amerike za medicinsku skrb o idalu. 2015. Potresna fotografija liječnika koji
plače postaje viralna. Evo zaš to. [Google znalac]

5. Coulehan J, Williams PC. Proturječne profesionalne vrijednosti u medicinskom obrazovanju. Camb Q Healthc etika.
2003; 12(01):7–20. [PubMed] [Google znalac]

6. Andrew LB. Samoubojstvo liječnika. Preuzeto veljača 2008, 25:2009.

7. iza plavog . Nacionalno istraživanje mentalnog zdravlja liječnika i studenata medicine. 2013. [Google znalac]

8. Scanlon C, Glover J. Onkološki forum za njegu: 1994. 1994. Profesionalni etički kodeks: pruž anje moralnog kompasa za
turbulentna vremena; str. 1515–21. [PubMed] [Google znalac]

9. Byszewski A, Hendelman W, McGuinty C, Moineau G. Wanted: uzori-percepcija studenata medicine o

profesionalnosti. BMC Med Educ. 2012; 12(1):115. DOI: 10.1186/1472-6920-12-115. [Besplatni članak PMC-a]
[PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

10. Lief HI, Fox RC. Obuka za "odvojenu zabrinutost" kod studenata medicine. Psihološka osnova medicinske prakse.
1963; U 12:35. [Google znalac]

11. Dobra medicinska praksa. U. Uredio ga je GM Vijeća; 2013.

12. Slavuj SD, Yarnold PR, Greenberg MS. Suosjećanje, empatija i koriš tenje resursa liječnika. J Gen Intern Med. 1991;
6(5):420–3. DOI: 10.1007/BF02598163. [PubMed] [CrossRef] [Google znalac]

13. Sanchez-Reilly S, Morrison LJ, Carey E, Bernacki R, O'Neill L, Kapo J i dr. Briga za sebe kako bi se brinuli za druge:
liječnike i njihovu brigu o sebi. Časopis za potpornu onkologiju. 2013; 11(2):75. DOI: 10.12788/J.Suponc.0003.
[Besplatni članak PMC-a] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

14. Stanton E, plemeniti D. Emocionalna inteligencija. BMJ karijere. 2010. http://careers.bmj.com/careers/advice/view-

article.html?id=20001646. Datum pristupa: 20. srpnja 2015.

15. Sokol DK. Kako biti hladnokrvni kliničar. BMJ. 2012; 344:E3980. DOI: 10.1136/BMJ.E3980. [PubMed] [CrossRef]
[Google znalac]

16. Maslach C. Burnout: trošak brige. Cambridge: MA Malor Books; 2003. [Google znalac]

17. Farenden A. Suosjećajna skrb. U. Uredio CQ Komisije; 2014.

18. NHS. Suosjećanje u praksi - naš a kultura suosjećajne skrbi. U. Uredila Engleska N; 2015.

19. DH. 2010 to 2015 government policy: compassionate care in the NHS. In. Edited by Health Do; 2015.

20. NHS. Introducing Health Education England: Our Strategic Intent. In. Edited by England N; 2013.

21. Halpern J. What is clinical empathy? J Gen Intern Med. 2003;18(8):670–4. doi: 10.1046/j.1525-1497.2003.21017.x.
[PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

22. Davis CM. What is empathy, and can empathy be taught? Phys Ther. 1990;70(11):707–11. [PubMed] [Google
Scholar]

23. Aring CD. Sympathy and empathy. J Am Med Assoc. 1958;167(4):448–52. doi: 10.1001/jama.1958.02990210034008.
[PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

24. Hojat M, Mangione S, Nasca TJ, Cohen MJ, Gonnella JS, Erdmann JB, et al. The Jefferson Scale of Physician Empathy:
development and preliminary psychometric data. Educ Psychol Meas. 2001;61(2):349–65.
doi: 10.1177/00131640121971158. [CrossRef] [Google Scholar]

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 7/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

25. Hojat M, Gonnella JS, Nasca TJ, Mangione S, Vergare M, Magee M. Physician Empathy: Definition, Components,
Measurement, and Relationship to Gender and Specialty. Am J Psychiatr. 2002;159(9):1563–9.
doi: 10.1176/appi.ajp.159.9.1563. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

26. Goetz JL, Keltner D, Simon-Thomas E. Compassion: an evolutionary analysis and empirical review. Psychol Bull.
2010;136(3):351–74. doi: 10.1037/a0018807. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

27. Nussbaum M. Compassion: the basic social emotion. Social Philosophy and Policy. 1996;13(01):27–58.
doi: 10.1017/S0265052500001515. [CrossRef] [Google Scholar]

28. Switankowsky I. Sympathy and empathy. Philos Today. 2000;44(1):86–92. doi: 10.5840/philtoday200044156.
[CrossRef] [Google Scholar]

29. Hickson GB, Federspiel CF, Pichert JW, Miller CS, Gauld-Jaeger J, Bost P. Patient complaints and malpractice risk.
JAMA. 2002;287(22):2951–7. doi: 10.1001/jama.287.22.2951. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

30. Riess H, Kelley JM, Bailey RW, Dunn EJ, Phillips M. Empathy training for resident physicians: a randomized
controlled trial of a neuroscience-informed curriculum. J Gen Intern Med. 2012;27(10):1280–6. doi: 10.1007/s11606-
012-2063-z. [PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

31. Thomas M, Dyrbye L, Huntington J, Lawson K, Novotny P, Sloan J, et al. How do distress and well-being relate to
medical student empathy? A multicenter study. J Gen Intern Med. 2007;22(2):177–83. doi: 10.1007/s11606-006-0039-6.
[PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

32. Wallace JE. Mental health and stigma in the medical profession. Health: 2010;16(1):3–18.
doi:10.1177/1363459310371080. [PubMed]

33. DH . Invisible patients: Report of the Working Group on the health of health professionals. 2010. [Google Scholar]

34. Miller L. Doctors, their mental health and capacity for work. Occup Med. 2009;59(1):53–5.
doi: 10.1093/occmed/kqn111. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

35. Brooke D, Edwards G, Taylor C. Addiction as an occupational hazard: 144 doctors with drug and alcohol problems.
Br J Addict. 1991;86(8):1011–6. doi: 10.1111/j.1360-0443.1991.tb01862.x. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

36. Firth-Cozens J. A perspective on stress and depression. In: Cox J, King J, Hutchinson A, McAvoy P, editors.
Understanding doctor's performance. Oxford: Radcliffe Publishing; 2006. pp. 22–37. [Google Scholar]

37. Martin EB, Mazzola NM, Brandano J, Luff D, Zurakowski D, Meyer EC. Clinicians’ recognition and management of
emotions during difficult healthcare conversations. Patient Educ Couns. 2015;98(10):1248–54.
doi: 10.1016/j.pec.2015.07.031. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

38. Sorensen R, Iedema R. Emotional labour: clinicians’ attitudes to death and dying. J Health Organ Manag.
2009;23(1):5–22. doi: 10.1108/14777260910942524. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

39. Sommers LS, Launer J. Clinical uncertainty in primary care: the challenge of collaborative engagement: New York:
Springer Science & Business Media. 2013.

40. Epstein RM, Siegel DJ, Silberman J. Self-monitoring in clinical practice: a challenge for medical educators. J Contin
Educ Health Prof. 2008;28(1):5–13. doi: 10.1002/chp.149. [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

41. Hutchinson TA, Dobkin PL. Mindful medical practice: just another fad? Can Fam Physician. 2009;55(8):778–9. [PMC
free article] [PubMed] [Google Scholar]

42. Eichbaum QG. Thinking about thinking and emotion: the Metacognitive approach to the Medical Humanities that
Integrates the Humanities with the Basic and Clinical Sciences. Perm J. 2014;18(4):64–75. [PMC free article] [PubMed]
[Google Scholar]

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 8/9
09. 11. 2023. 04:13 Stvaranje prostora za empatiju: podrška liječnicima u emocionalnom radu kliničke skrbi - PMC

43. Schwartz Rounds [http://www.pointofcarefoundation.org.uk/Schwartz-Rounds/] Accessed date: 25 January 2016.

44. Fridner A, Belkić K, Marini M, Gustafsson Sendén M, Schenck-Gustafsson K. Why don’t academic physicians seek
needed professional help for psychological distress. Swiss Med Wkly. 2012;142:w13626. [PubMed] [Google Scholar]

45. Anota A, Bascoul-Mollevi C, Conroy T, Guillemin F, Velten M, Jolly D, et al. Item response theory and factor analysis
as a mean to characterize occurrence of response shift in a longitudinal quality of life study in breast cancer patients.
Health Qual Life Outcomes. 2014;12:32–2. [PMC free article] [PubMed]

46. Guille C, Speller H, Laff R, Epperson CN, Sen S. Utilization and barriers to mental health services among depressed
medical interns: a prospective multisite study. J Grad Med Educ. 2010;2(2):210–4. doi: 10.4300/JGME-D-09-00086.1.
[PMC free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

47. Hu Y-Y, Fix ML, Hevelone ND, Lipsitz SR, Greenberg CC, Weissman JS, et al. Physicians’ needs in coping with
emotional stressors: the case for peer support. Arch Surg. 2012;147(3):212–7. doi: 10.1001/archsurg.2011.312. [PMC
free article] [PubMed] [CrossRef] [Google Scholar]

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4728886/ 9/9