Terapijski savez

Klinička praksa uključuje uspostavljanje i održavanje korisnog radnog odnosa s pacijentom –

terapijski savez. Ovaj proces zahtjeva od terapeuta i pacijenta da uspostave obostrano prihvatljive
ciljeve i dogovore se oko plana za postizanje tih ciljeva. To je posebno važno u psihijatriji jer
blagotvorno dejstvo lijeka može biti odgođeno i jer neki pacijenti možda nemaju uvid u svoj
problem. Izazov psihofarmakološkog upravljanja je održati koristan radni odnos s pacijentima
suočenim s takvim preprekama. Terapeuti bi uvijek trebali nastojati svaki susret s pacijentom učiniti
što terapeutskim. Terapijski savez ili terapijski odnos je odnos između terapeuta i klijenta. Snaga i
stabilnost terapijskog saveza ima značajan uticaj na klinički ishod bolesti. Najvažniji dio početnog
susreta sa pacijentom je uspostavljanje terapijskog saveza, koje nema nikakva veze sa
postavljanjem dijagnoze. Terapijski savez je pojam koji opisuje međusobno razumjevanje i
povjerenje koje se razvija između pacijenta i terapeuta, darovaoca zdravstvenih usluga. To je ona
najvažnija komponenta snažnog terapijskog saveza i ima snažan uticaj na percepciju pacijenta o
nama kao davaocu zdravstvenih usluga. Zdrav terapijski odnos je onaj u kome pacijent pri susretu
ostavlja osjećaj razumjevanja, poštovanja, brige. Ne treba trošiti energiju na pokušaj da se kod
pacijenta pronađe problem, već pustiti pacijenta da nam sam kaže svoj problem zbog kojeg nam se
javio. Jednostavno slušati što nam pacijent priča i ne stremiti ka dobijanju relevantnih informacija.
Pacijent će nam sam reći što treba da znamo ako im osiguramo siguran prostor za to. Umjesto da se
fokusiramo na dijagnozu trebamo se usmjeriti na pacijenta, sjediti s njim, biti prisutan, slušati ga i
dati mu do znanja da nam je do njega, našeg pacijenta stalo. Zvuči jednostavno ali u haotičnom
svijetu zdravstva to se često izgubi. Skoro 100% pacijenata od nas davaoca zdravstvenih usluga
zahtjeva osjećaj brige, poštovanje, slušanje. Dobar pružaoc zdravstvenih usluga ne opterećuje
pacijenta, čini ga važnim i istinski brine o njemu. Ponekad čak mora i da igra ulogu. Poštovanje i
vjerovanje od strane pacijenta najvažnija je stvar. Kada nam se pacijent predstavi od nas davaoca
zdravstvenih usluga traži se mnogo više od našeg znanja i stručnosti. Pacijent želi znati da njegov
davalac zdravstvenih usluga brine o njemu kao o cjelovitoj osobi a ne o gomili medicinskih i
psihijatrijskih dijagnoza i problema. Potrebno je slušati pacijenta, pitanja postavljati samo onda ako
želimo znati odgovor. Ako nemamo vremena da saslušamo svog pacijenta onda ne zaslužujemo ni
da čujemo što pacijent ima da nam kaže. Terapeuti bi uvijek trebali nastojati svaki susret s
pacijentom učiniti što terapeutskim.