Osnove Zajedničke transportne politike EU

Autor: Vanja Biletić, viša stručna suradnica

Odsjek za istraživanje i analizu
Sektor za strategiju i politike integracija
Direkcija za europske integracije Vijeća ministara BiH

Sarajevo, veljača 2014. godina

*Informativni članak je napisan na jeziku i pismu prema izboru autora

Transport predstavlja krvotok gospodarstva, pa je rastom i razvojem industrije kroz politiku
infrastrukturnih investicija razvijana kvaliteta, prije svega cestovnog transporta. Transport
predstavlja i značajan dio proizvodnih troškova i konačne cijene proizvoda, te je moderan,
efikasan i kompetitivan sustav najbolja garancija da će različiti proizvodi doći do svojih
tržišta po najboljoj cijeni i najvišim standardima kvalitete usluge. Zbog toga transport znači i
iskonsku vezu Europske Unije sa svjetskim gospodarstvom, ali je važan i u povezivanju ljudi i
proizvoda iz svih dijelova Europe, posebice udaljenih krajeva. Ovaj sektor donosi 10%
bogatstva EU-a, mjerenog na temelju bruto domaćeg proizvoda (BDP), te iznosi oko jednog
trilijuna EUR-a godišnje. Transport osigurava više od deset milijuna radnih mjesta u EU.

Temeljna načela zajedničke transportne politike EU utvrđena su u Glavi VI, čl. 90. – 100.
Lisabonskog ugovora. Ciljevi zajedničke transportne politike su sljedeći:

• utvrditi zajednička pravila koja se primjenjuju na međunarodni prijevoz na teritorij

ili s teritorija država članica, odnosno na prijevoz preko područja jedne ili više
njih,
• utvrditi uvjete pod kojima prijevoznici koji nemaju sjedište ili prebivalište na
području neke države članice mogu unutar te države članice obavljati usluge
prijevoza, te
• usvajati mjere za poboljšanje sigurnosti prijevoza, i sve druge odgovarajuće
propise.

Hronologija razvoja zajedničke transportne politike i strateški dokumenti

Rimskim ugovorom iz 1958. godine najavljena je ideja zajedničkog tržišta baziranog na

slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i kapitala. Tada je definiran cilj prometne politike,
nediskriminatorna politika cijena prijevoza putnika i robe s obzirom na podrijetlo ili odredište,
razvoj i financiranje infrastrukture, te formuliranje zajedničke transportne politike. Znatniji
napredak postignut je tek 1985. godine, kada je objavljena Bijela knjiga o dovršetku
unutarnjeg tržišta1, te Jedinstvenim Europskim Aktom iz 1986. godine kada su postavljeni
temelji stvaranja zajedničke transportne politike u cilju stvaranja jedinstvenog tržišta. Ovo je
označilo prekretnicu u razvoju zajedničke transportne politike. Do tada pomorski transport
nije se smatrao dijelom zajedničke politike, međutim pridruživanjem novih članica 2 sa
brodarskom tradicijom, poduzete su mnoge radnje da se pomorski transport dovede unutar
politike Unije, a koji je u to doba doživio mnoga tehnička poboljšanja i promjene. Zajednička
transportna politika u početku je bila zamišljena samo kao jedan od elemenata politike
transporta EU. Zemljama članicama je ostavljano da djeluju na lokalnoj razini. Međutim,
uvidjelo se da posljedice na regionalnoj i globalnoj razini postaju sve važnije.3 Promjene u
načinu promatranja transporta, poput liberalizacije tržišta transporta u svijetu i sve veći udjel
privatnog vlasništva, su bile sve prisutnije.
Bijela knjiga iz 1992. godine4 označila je pomak s dotadašnjeg sektorskog na integrirani
pristup zajedničkoj transportnoj politici i naglasila nova pitanja, poput sigurnosti, zaštite
okoliša, socijalne zaštite, vanjskih odnosa, te politike cijena. Svi ciljevi i politike EU tako su

1
„White Paper on Preparation of the Associated Countries of Central and Eastern Europe for Integration into the Internal Market of the
Union“
2
1970-tih, te u ranim 80-tim -Ujedinjeno Kraljevstvo i Grčka
3
Ali M. El-Agraa (Ed.): The European Union - Economics and Poliecies, FT Prentice Hall,Seventh edition, Harlow, England,2004, Chapter 15:
Transport policy, Kenneth Button, str. 256-269
4
„The Future Development of the Common Transport Policy”
se mogli lakše ostvariti ako postoji usvojena zajednička politika, koja nije samo zbroj
pojedinih mjera za stvaranje jedinstvenog tržišta. Istim dokumentom pokrenuta je inicijativa
stvaranja transeuropskih trasnportnih mreža u sklopu šireg projekta Transeuropske mreže,
projekta uspostave zajedničkih europskih mreža u energetici, transportu i
telekomunikacijama. Obavijest pod nazivom Zajednička transportna politika usvojena je
1995. godine, koja se temeljila na tri glavna apekta: poboljšanje kvalitete transporta
korištenjem novih tehnologija, poboljšanje djelovanja jedinstvenog tržišta, te razvoj vanjske
dimenzije transportne politike.5

Bijela knjiga iz 2001. godine („European transport policy for 2010: time to decide“)
predstavljala je najvažniji strateški dokument za dugoročni razvoj zajedničke transportne
politike za narednih deset godina, čiji je konačni strateški cilj bilo postizanje ravnoteže
između različitih oblika transporta do 2010. godine, smanjivanjem cestovnog i zračnog
prijevoza u korist željezničkog, pomorskog i prijevoza unutarnjim plovnim putevima. Ovaj
dokument predstavlja svojevrstan plan djelovanja za poboljšanje kvaliteta i učinkovitosti
europskog transporta i temelji se na 60 mjera koje bi trebale reorganizirati postojeću
transportnu politiku kako bi postala održiva i kako bi se izbjegli veliki ekonomski gubici zbog
zakrčenosti, zagađivanja okoliša i prometnih nezgoda. Na ovaj način poticalo se razvoj
inteligentnih prijevoznih sustava, naplaćivanje korištenja infrastrukture, proizvodnju veće
količine biogoriva, te istraživanje načina za smanjenje zakrčenosti gradova i velegrada.
Europska komisija je 2006. godine objavila prijedlog srednjoročne evaluacije Bijele knjige o
zajedničkoj prometnoj politici. U dokumentu „Keep Europe Moving – Sustainable Mobility
for our Continent“ zaključuje se da su učinjeni pomaci, no da je nužno izgraditi dodatne
instrumente kako bi se poboljšala implementacija zacrtanih mjera. Pred kraj desetogodišnjeg
perioda koji je pokrivala Bijela knjiga, 2009. godine objavljeno je Priopćenje o budućnosti u
prometu („Communication on the Future on Transport“).

Bijela knjiga iz 2011. godine, pod nazivom Mapa puta za jedinstven europski transportni
prostor - do konkurentnijeg i štedljivijeg transportnog sustava, predstavlja plan od 40
konkretnih inicijativa za sljedeće desetljeće za izgradnju konkurentnog transportnog sustava
koji će povećati mobilnost, ukloniti glavne prepreke u ključnim područjima, održavati
gospodarski rast i zapošljavanje. Ova knjiga postavlja ambiciozne ciljeve za smanjenje
ovisnosti Europe o uvozu nafte, poboljšanje okoliša, smanjenje nesreća i oštro smanjenje
emisija stakleničkih plinova za 60% do 2050. godine, a tu su:
- Prestanak korištenja konvencionalnog goriva za automobile u gradovima;
- 40% korištenja održivih nisko ugljičnih goriva u zrakoplovstvu, barem 40% smanjenja
emisije u brodskom transportu;
- 50% preusmjeravanja međugradskih putničkih i teretnih putovanja srednje udaljenosti
s cesta na željeznicu i vodeni promet.
- 60% ukupnog smanjenja emisija transporta do sredine stoljeća.6

Ekološki i sigurnosni standardi

Stvaranje okruženja za siguran transport je jedan od uvjeta koje Europska komisija nastoji
ostvariti kako bi građanima bili pruženi najviši standardi sigurnosti u transportu. EU nastoji

5
Entereurope-Vodič kroz informacije o Europskoj uniji, www.entereurope.hr
6
European Commission - DG Mobility and Transport, www.ec.europa.eu/transport/themes/strategies
prepoloviti smrtnost na cestama, stoga je 2003. godine usvojen Treći akcijski plan o sigurnosti
na cestama7 koji je usmjeren na poboljšanje ponašanja vozača, te na stvaranje sigurnijih
vozila i infrastrukture. Radi udovoljavanja ekološkim standardima na području transporta, EU
nastoji smanjiti ovisnost o nafti u cilju povećanja udjela alternativnih goriva. Posljednjih
desetak godina drastično se povećao broj osobnih automobila u europskim gradovima, što
stvara prometne, ekološke i sigurnosne probleme. Kako bi se ohrabrilo lokalne vlasti da
omoguće kvalitetno investiranje u čist i efikasan javni prijevoz, Europska komisija je 2007.
godine objavila Zelenu knjigu o gradskom prijevozu (Green Paper – Towards a New Culture
for Urban Mobility). Također, 2011. godine Europski parlament usvojio je Rezoluciju o
cestovnoj sigurnosti za razdoblje od 2011. godine do 2020. godine.

Europska komisija usvojila je 2009. godine Akcijski plan za mobilnost u gradovima u kojem
iznosi 20 konkretnih mjera koje bi trebale pomoći lokalnim, regionalnim i nacionalnim
vlastima da transport u gradovima bude bolje organiziran i prilagođen građanima, te da manje
zagađuje okoliš. Nikada prije Komisija nije predložila niz konkretnih mjera koje bi urbani
transport trebale učiniti lakšim, bolje organiziranim i više ekološkim. Predložene mjere za cilj
imaju potaknuti i pomoći gradovima da se suoče s tim izazovima. Urbani trasnport odgovoran
je za gotovo 40% emisija CO2 i 70% emisija drugih zagađivača. Osim toga, u urbanim se
područjima dogodi svaka treća prometna nesreća sa smrtnim slučajevima. Devet od deset
europskih građana smatra da bi promet u njihovim sredinama trebalo poboljšati. Bolje
organiziran promet neophodan je i za uspješnu provedbu europskih strategija za borbu protiv
klimatskih promjena, promicanje gospodarskog rasta i održivog razvoja.8

Nova infrastrukturna politika

Promoviranjem principa intermodaliteta EU nastoji ostvariti integraciju različitih transportnih

sektora u efektivne logističke lance kako bi se sektori optimalno koristili, te kako bi se
smanjili transportni zastoji. Postojeća rascjepkana mreža europskih cesta, željeznica, zračnih
luka i kanala bit će pretvorena u jedinstvenu transeuropsku prometnu mrežu (TEN-T) novom
infrastrukturnom politikom EU. Ovom novom politikom EU po prvi put utvrđuje osnovnu
trasnportnu mrežu utemeljenu na devet glavnih koridora: dva koridora sjever – jug, tri
koridora istok – zapad i četiri dijagonalna koridora. Tom će se osnovnom mrežom bitno
izmijeniti transportne veze između Istoka i Zapada, ukloniti uska grla, poboljšati
infrastruktura te pojednostaviti prekogranični promet za putnike i poduzeća diljem EU.
Poboljšat će se veze među različitim vrstama transporta i pridonijeti ostvarenju ciljeva EU u
području klimatskih promjena. Osnovnu je mrežu potrebno dovršiti do 2030. godine.
Novom prometnom mrežom, ako je promatramo u cijelosti, omogućit će se sigurniji promet s
manje zastoja, olakšana i brža putovanja.9

Novu osnovnu prometnu mrežu podupirat će sveobuhvatna mreža puteva koji će se

uključivati u osnovnu mrežu na regionalnoj i nacionalnoj razini. Tom sveobuhvatnom
mrežom osigurat će se potpuna pokrivenost EU i dostupnost svih regija. Cilj je osigurati da
postupno, do 2050. godine, većina europskih građana i poduzeća od te sveobuhvatne mreže ne
bude udaljena više od 30 minuta.

7
„The European Commission’s Road Safety Action Programme 2003-2010“
8
Entereurope-Vodič kroz informacije o Europskoj uniji, www.entereurope.hr
9
European Commission - DG Mobility and Transport, www.ec.europa.eu/transport/themes/strategies
U procesu donošenja zajedničke transportne politke, koji nije tekao lagano ni kratko, EU je u
konačnici uspjela doći do relativno jedinstvenog pristupa problemu transporta koji je uklonio
mnoge potencijalne prepreke ekonomskoj integraciji koja je kočila razvoj Unije. Cilj
transportne politike je „poboljšanje funkcioniranja unutarnjeg tržišta EU putem obezbjeđenja
sigurnosti, djelotvornosti, dostupnosti i kvaliteta transportnih usluga, zaštite interesa korisnika
tih usluga i zaštita životne sredine“, što će se postići stvaranjem održivih transportnih sustava
koji mogu zadovoljiti potrebe društva u vremenu brzih promjena i rastućih zahtjeva.10

10
MEMO/13/897 ili http://ec.europa.eu/transport/index_en.htm