CILJEVI PROMETNE POLITIKE

Općenito se smatra da bi cilj javne politike u prometu, kao u svakoj drugoj gospodarskoj
djelatnosti, trebao biti da se unaprijedi javni interes. U tu se svrhu iznose dva glavna razloga
za utvrđivanje ciljeva prometne politike. Prvi je cilj da se osigura osnova za izradu i izbor
razvojne politike i drugi, da se utvrde kriteriji za vrednovanje varijantnih pravaca programa
akcije i ocjenu ostvarenja prihvaćene politike. Prvi razlog zahtijeva da se utvrđivanjem ciljeva
izraze interesi svih nositelja prometne politike, dok drugi razlog zahtijeva prihvaćanje realnih
ciljeva.
Ciljevi prometne politike izražavaju, dakle, potrebe, interese pa i želje nositelja dane politike
ili onih zbog kojih se ti ciljevi donose.Stoga Županov definira ciljeve kao željena buduća stanja,
koja se neće ostvariti sama od sebe, već se mogu postići samo svrhovitom ljudskom akcijom.
Izbor ciljeva i određivanje prioriteta njihovog ostvarenja, rezultat su političkog procesa kojeg
predodređuju mnogi čimbenici. Najvažniji su društveno i ekonomsko uređenje zemlje, odnos
političkih snaga, trenutno ekonomsko-političko stanje u zemlji te način donošenja odluka.
S obzirom na razlike u značenju pojedinih ciljeva, te njihovu hijerarhiju, razlikuju se opći ili
primarni od posebnih ili sekundarnih ciljevca. Opći ciljevi su poželjni ishod dane politike, a
posebni ciljevi ili zadaci su specifična, mjerljiva izjava o poželjnom ishodu. Na primjer, opći
cilj može biti povećanje efikasnosti prometnog sustava, a posebni cilj ili zadatak
maksimiziranje službe prijevoza za svaku uloženu novčanu jedinicu.
Kako je prometna politika dio ekonomske politike, onda i ciljeve prometne politike treba
promatrati kao dio ciljeva opće ekonomske politike. Za primjer Tinbergen uzima
maksimiziranje realnog narodnog dohotka, što u ekonomskoj politici može biti neposredni, a u
prometnoj politici posredni cilj te se, u ovom drugom slučaju, svodi na maksimiziranje
doprinosa prometne djelatnosti narodnom dohotku kao cjelini. To pretpostavlja djelotvorniju
upotrebu proizvodnih faktora koji se mogu bolje upotrijebiti u drugim djelatnostima
(oportunitetni troškovi). To nadalje zahtijeva razumnu naknadu za korištene proizvodne
faktore, tj. naknadu koja je u skladu s vrijednošću njihovog razvojnog doprinosa.
Najvažniji cilj prometne politike je uspješan prometni sustav koji omogućuje kvalitetan i jeftin
prijevoz. U skladu s tim glavni se zadaci prometne politike mogu svrstati u ove četiri skupine:
Prvo, doprinos ekonomskom rastu i nacionalnom blagostanju. S tim u vezi, od prometa se
očekuje osiguranje dopreme sirovina, energije i drugih roba, dovoz radne snage i prijenos
informacija do mjesta proizvodnje i razmjene, te otprema gotovih proizvoda.
Drugo, zadovoljenje društvenih potreba za prijevozom ljudi do trgovačkih, zdravstvenih,
obrazovnih i rekreativnih središta, što se postiže osiguranjem razumne razine osobne
mobilnosti.
Treće, povećanje efikasnosti i ekonomičnosti prometnog sustava. To je uobičajen zahtjev pri
svim oblicima ulaganja, kako bi se postigla primjerena stopa povrata na uložena sredstva i
osigurala optimalna alokacija resursa.
Četvrto, uklanjanje ili ublažavanje nepovoljnih učinaka koji nastaju kao posljedica djelovanja
prometa, kao što je onečišćenje okoliša, pojava prometnih nesreća, rasipanje pogonske
energije i gubitak obradivog zemljišta zbog izgradnje prometnica.

Promatrani sa stajališta transportnih subjekata, ciljevi se prometne politike mogu podijeliti u

četiri skupine:

1. ciljeve prijevoznika,
2. ciljeve radne snage,
3. ciljeve korisnika prijevozne usluge,
4. ciljeve društva.

Interes prijevoznika usmjeren je na utvrđivanje i ostvarenje takvih ciljeva prometne politike

koji će im, kao neposrednim gospodarskim subjektima prometne aktivnosti, zajamčiti uvjete za
uspješno poslovanje. Ti se ciljevi mogu iskazati kao smanjenje kapitalnih troškova, troškova
održavanja i operativnih troškova prijevoza, s jedne, te povećanje prihoda s druge strane.
Maksimiziranje dohotka je, dakle, glavni cilj prijevoznika i po tome se on ne razlikuje od bilo
kojeg drugog poslovnog subjekta.
Ciljevi radne snage su postizanje što većeg dohotka za isti ili eventualno manji opseg posla,
veća sigurnost na radu i u očuvanju zaposlenja te bolji radni uvjeti. U određenoj mjeri ti ciljevi
proturječe ciljevima prijevoznika.
Želja je pak korisnika prijevozne usluge da se osigura ponuda što većeg broja i što raznovrsnijih
i kvalitetnijih usluga uz što niže troškove i uz što veću mogućnost izbora prijevoznog poduzeća i
prijevoznog sredstva. Zato ciljevi korisnika uključuju povećanje mobilnosti, pouzdanosti,
udobnosti i sigurnosti prijevoza te smanjenje operativnih troškova i trajanja prijevoza.
Ciljevi prometne politike promatrani sa stajališta društva su najsloženiji, jer se njima moraju
iskazati, ali i uskladiti, interesi sve tri spomenute skupine transportnih subjekata. Zbog toga
društvo može, ali ne mora, imati iste ciljeve koji imaju prijevoznici, prometni radnici i korisnici
prijevoznih usluga. Primjenom bi se tih ciljeva prometni sustav približio idealnom stanju te bi
prema nekim mišljenjima (Samson i Farris) trebao imati najbolju moguću prijevoznu službu uz
najnižu moguću cijenu i s visokim stupnjem zaštite z nj samog.
Analiza spomenutih ciljeva prometne politike pokazuje da oni u različitoj mjeri utječu na
prometnu politiku te da su često proturječni i u međusobnom sukobu. Primjerice, postoji sukob
ciljeva sa stajališta prijevoznika, s jedne, te radnika, korisnika prijevoznih usluga i društva, s
druge strane. No postoji i sukob ciljeva unutar pojedine skupine prometnih subjekata. Tako na
primjer, želja korisnika prijevozne usluge da se poveća pristupačnost može biti u suprotnosti s
njegovom željom da se uvedu pješačke zone u gradovima slobodne od automobilskog prometa.
U suprotnosti je također i želja društva za smanjenjem ulaganja u modernizaciju prometnica s
njegovom željom da se smanji broj nesreća i trajanje vremena putovanja.
Iako je logično utvrđivanje takve politike koja, na primjer, jamči najveći stupanj prometne
sigurnosti, najveći stupanj kretanja putnika i roba ili pak politike koja pretpostavlja najniže
ukupne troškove prijevoza, nemoguće je ipak odrediti takvu politiku koja to jamči u cjelosti i u
isto vrijeme. Umjesto toga valja težiti pronalaženju politike koja je u stanju da na najbolji
način uzme u obzir svaki od tih ciljeva.
Osim samog obilježja, težinu izbora i ostvarenja ciljeva određuje i njihov broj. Što je broj
ciljeva veći teža je i mogućnost njihovog izbora i cjelovitog ostvarenja. Važan je također način
na koji su ciljevi iskazani da bi se olakšalo utvrđivanje i prihvat politike koja iz njih slijedi.
Ciljevi dugoročnog razvoja prometnog sustava Hrvatske, koji su početkom 1980-ih godina bili
izrađeni u okviru Koncepcije razvoja prometa na području SR Hrvatske do 2000. godine,
izvedeni su iz ciljeva društveno-ekonomskog razvoja SR Hrvatske. 

Takvim pristupom promet je trebao pridonijeti razvoju cjelokupnog narodnog gospodarstva i

ostvarenju njegovih ciljeva. No da bi promet udovoljio tim očekivanjima jasno je izražen
zahtjev da društvo mora osigurati materijalnu osnovu za razvoj prometne mreže, prijevoznih
sredstava i za rad ljudi zaposlenih u toj djelatnosti.
Ciljevi razvoja prometnog sustava Hrvatske bili su razvrstani u tri osnovne skupine:
1. prva je skupina bila u funkciji društveno-gospodarskog razvoja zemlje,
2. druga u funkciji pojačanog iskorištavanja prednosti njenog geografsko-prometnog položaja
3. treća u funkciji tehničko-tehnološkog napretka i strukturnih transformacija u prometu.

Očekivalo se da će se ostvarenjem utvrđenih ciljeva postići slijedeća znatnija poboljšanja u

prometnom sustavu Hrvatske:
1.) ograničenje neracionalne prijevozne potražnje,
2.) povećanje efikasnosti i ekonomičnosti prometnog sustava,
3.) povećanje kvalitete prijevoza,
4.) poticanje društveno-gospodarskog razvoja zemlje i bolje organizacije u prostoru,
5.) smanjenje nepovoljnih utjecaja prometa na okolinu i na iskorištavanje prirodnih resursa,
6.) povećanje sigurnosti prometa i 
7.) prilagođavanje prometnog sustava posebnim zahtjevima u izvanrednim okolnostima.

Važno je napomenuti da je uz svaki od utvrđenih ciljeva bio naznačen odgovarajući broj znatno
određenijih i jasnije iskazanih posebnih ili sekundarnih ciljeva odnosno zadataka primjenom
kojih bi se pridonijelo ostvarenju općih ili primarnih ciljeva. Uz to su uz svaki od tih ciljeva bili
dani kriteriji za procjenu stupnja ostvarenja utvrđenih ciljeva. Nažalost, mnoge okolnosti,
napose političke, koje su nakon toga uslijedile, nisu išle u prilog ostvarenja tih ciljeva.

Kak
o bi
se
tema
tika
vred
nova
nja
izbo
ra
varij
anti
inve
stira
nja u
trans
port
u
iko
mun
ikaci
jama
,
kval
itetn
o
obra
dila,
to je
neop
hod
no
poza
bavi
ti se
osno
vni
mpo
jmo
vim
a iz
teme
, kao
što
su
sami 
poj
mov
i
ekon
omi
ke u
trans
port
u
iko
mun
ikaci
jama
, te
poja
m
inve
sticij
e i
inve
stira
nja
uopć
e.
Sam
a te
ma „
Met
ode
vred
nova
nja
izbo
ra
varij
anti
inve
stira
nja u
trans
port
u
iko
mun
ikaci
jama
“
pred
stavl
ja
jedn
o
ogro
mno
podr
učje
podl
ožno
staln
im
izmj
ena
ma i
unap
ređi
vanj
ima 
u
skla
du
sa
razv
oje
m i
napr
etko
m
saob
raćaj
a
opće
nito.
Leks
ički,
tema 
je
sklo
plje
na
od
poj
mov
a
koji
su
za jako široke pojmove:
Metod - l. methodus;
latinskog porijekla i sinonimi su

Smišljeno i plansko pristupanje pri radu, zbog postignuća nekog uspjeha,

istine, saznanja, odnosno određeni put i način ispitivanja.
Investicija - l. investitio;
Ulaganje kapitala u neki unosan posao ili unosno poduzeće.
Transport - l. Transportus;
Prenos, prevoz, prenošenje, prevoženje ( putnika, robe...).
Komunikacija - l. communicatio;
Saopštavanje, veza, ophođenje, saobraćaj...
U svjetlu leksičkog značenja riječi neophodno je, znači, da se
pozabavimopitanjem iznalaska najpovoljnijih varijanti novčanih ulaganja u
sve sfere saobraćajakako bi se omogućilo funkcioniranje istog, a sa
najmanjim mogućim utrošcima