Dinka Juričić

Riznice tišine
Poezija je kad emocija pronađe svoju misao, a misao pronađe prave riječi. Robert Frost

Najveći i najslađi učiteljski izazov je pridobiti učenika da se dobrovoljno odlijepi od

površnosti, brzine i blještavila bučnoga svijeta trenutačnih zadovoljstava i zaroni u tišinu.
Tišina je, naime, ono mistično mjesto na kojem započinje čuđenje, znatiželja, divljenje....
Tišina je ta koja omogućuje otvaranje vrata u nama za uvide, promišljanja, empatiju,
istraživanja, učenje, čitanje...
Billy Collins, američki sveučilišni profesor književnosti, pjesnik i antologičar,
pokrenuo je 2013. godine u suradnji s Kongresnom knjižnicom iznimno zanimljiv
projekt pod nazivom Poetry 180. Projekt je u biti jednostavan: 180 dana (koliko
otprilike radnih dana ima nastavna godina) učenicima treba pročitati po jednu
pjesmu. Collins je uz pomoć skupine srednjoškolaca izabrao 180 pjesama. To nisu
pjesme za analizu ili objašnjavanje, već pjesme koje jednostavno promiču slušanje i
uživanje u izgovorenoj riječi.
Neke su pjesme s tog popisa smiješne, neke šokantne, neke duboko dirljive. Neke
pričaju o gubitku dragih osoba, potrebi da se pronađe nešto dobro usred stvarnosti
gladi, siromaštva i nepravde. Jedna pjesma priča o odrastanju gay dječaka s ocem
koji je bio utjelovljenje stereotipne “muškosti” – lova i traktora, džepnih noževa i
nogometa... Prava magija tih 180 pjesama leži u onome što mogu ponuditi u cjelini,
kao zbirka dnevnih čitanja. Ako se, naime, te pjesme iz dana u dan naglas čitaju,
imaju čudesnu moć izazvati i proširiti stavove učenika o ljudima i iskustvima
različitima od njihovih.
Popis i cjelovite tekstove pjesama pogledajte na
https://www.loc.gov/poetry/180/p180-list.html . Neobičan, ali vrlo zanimljiv odabir, zar
ne? Odmah ćete zapaziti da to nisu pjesme iz kojih se uči o poetici. Nisu antologijske,
mnoge čak ne bismo nazvali ni nekim naročitim književnim djelima. To je naprosto
široka lepeza raznovrsnih pjesama za sprijateljivanje s poezijom i s tišinom.
U našim školama baš i nije običaj razglasom na početku radnoga dana poželjeti svim
učenicima dobar dan i pročitati im neku poticajnu dnevnu poruku. Nije običaj ni na
kraju radnoga dana pozdraviti učenike, zahvaliti im što su surađivali, poželjeti im da
se kod kuće dobro odmore i ispratiti ih nekom novom poticajnom mišlju, izrekom,
pjesmom. Međutim, u svijetu je sve više škola koje upravo na taj način dnevno
komuniciraju s učenicima. Pjesme iz Collinsova projekta Poetry 180 učenicima su
čitane nakon redovnih dnevnih obavijesti.
Što li bi se sve dobro moglo dogoditi izazovemo li i mi svoje učenike dnevnim
čalabrčkom poezije okruženim tišinama? Kad bismo i odlučili uvesti projekt sličan
Collinsovu u naše škole, vjerojatno bi se sve slomilo na prijeporu oko odabira 180
pjesama. Više bismo, naime, razmišljali o tome što je primjereno, nego o tomu što bi
učenicima moglo najbolje pomoći da otvore vrata u nova iskustva i nova razmišljanja,
potakne ih na preispitivanja svijeta u kojem žive i sebe samih.
Razmislite: biste li u hrvatski popis 180 pjesama za dnevno čitanje učenicima unijeli
epigrame naših latinista?
Marko Marulić: SVEĆENICIM
Temple ne urešiva srebro, ni zlato, ni svione svite.
Čista se srca, popi, bogu posvitite.

Ivan Česmički (Ianus Pannonius): JURJU

Jurju, ništa se ne daje kada se mrko da.

Uz izdašnu ruku mora i lice da se sja.

Biste li u taj popis pripustili Josipa Severa?

Josip Sever: PROSTRANO SAGORIJEVANJE

u vode u oazi
ulaze sjene rijeka
u maštalačkoj aziji
širi se jeka vjetra.

iza i prije mene

umorna pusta ravnica
osjećam srušeno vrijeme
i razvaline lica.

i onda pun tišine

bježim od sebe u dim.
a kada oganj umre
od pepela poludim.
Bismo li im čitali Bukowskog ili Miku Antića i Vaska Popu? Ili Dortu Jagić, Aleksandra
Hut Kona? Martinu Vidaić? A što je s poezijom koju potpisuje misteriozni Sven Adam
Ewin?
Tu bi negdje gadno zapelo, zar ne?
Na kraju bismo im vjerojatno (jer tako je najsigurnije) odlučili čitati provjerene pjesme
provjerenih autora iz antologija i s popisa lektire. Čitali bismo im pjesme iz čitanki. Pa
ne bismo izdržali i malo bismo ih na satu interpretirali, malo tumačili. I malo sve to
skupa na kraju pretvorili u lektiru... i sve bismo pokvarili učeći ih što da misle o
pjesmama. Umjesto da ih pustimo čuti pjesmu.
Poezija je zgusnuta misao, aluzivna, uglazbljena riječima. Najbolje djeluje kad
je smještena između dviju tišina. Studente književnosti treba učiti kako da
interpretiraju i tumače poeziju. Učenike međutim, treba samo navesti da je
čitaju... i osluškuju njezine odjeke u svojoj tišini. Neki će pritom uživati. Neki
neće, ali će ipak iz pjesme izići malčice drukčiji nego što su bili kad su u nju
ušli.