24.5.2019.

François Villon « Poezija by Jovica Letić

Poezija by Jovica Letić

François Villon

Fransoa Vijon (rođen 1431 ili 1432 – nestao 1463) je bio prvi moderni
francuski pesnik i predstavnik poslednje faze u razvoju srednjovekovne francuske književnosti.
Fransoa Vijon (pravo ime Francois de Montcorbier) rođen je u Parizu, u vreme engleske
okupacije, pri kraju stogodišnjeg rata. Siromašna i neobrazovana majka rano ga je poverila
učenom i uglednom crkvenom čoveku Gijomu Vijonu, čije je prezime nasledio. Upisuje studije i
stiče sve predviđene univerzitetske stepene, ali već tada pokazuje sklonost ka razuzdanom i
nemirnom životu. Zbog jedne žene, izazvan, 1455. godine ubija nekog sveštenika i beži. Sledeće
godine, koristeći se amnestijom francuskog kralja Šarla Sedmog, vraća se u Pariz i učestvuje u
provali u Navarski kolež, zajedno sa grupom kaluđera i klerika. Otada luta širom Francuske i
piše poeziju. Opet ga hapse 1461. u mestu Meung sur-Loire, ali zbog prolaska novoizabranog
kralja Luja Jedanaestog oslobađaju ga. Krajem 1462. godine, zbog učestvovanja u nekom
okršaju, osuđen je na smrt. Vrhovni sud ga oslobađa u januaru 1463. i proteruje na deset godina
iz Pariza. Otada mu se gubi svaki trag, ali nastavljaju da kruže priče o njegovom kasnijem
životu. Te priče saopštava i Rable, ali one nisu nikad potvrđene.

Balada lepe Slemarke mladim curama

Balada o tricama i kučinama
Balada za nevernu prijateljicu
Balada dobrog nauka
Dobre želje jezicima zlim
Glas ljudi s vješala
Gdje su gospe iz davnijeh dana?
Molitva
Odbrus rataru što bijedu veliča
Popijevka o debeloj Margi
Starka mladost oplakuje
Tuga

_________________________________

Balada lepe Slemarke mladim curama

Čuj lepa Rukavičarko

šta saveta mog bi rada
i ti Blanso Obućarko
vreme je da znate sada
muzite od celog grada
nek muškarce svaka vara
www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 1/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

jer starost je slaba nada

kao islužena para.

Ti ljupka Kobasičarko
koja igraš s puno sklada
Gijemeto Tapetarko
postuj gazdu dok si mlada
brzo neće biti rada
kad ostaneš svela stara
pop biće ti sva nagrada
kao islužena para.
Zanko premila Kaparko
nek te dragan ne ovlada
Katarino ti Klesarko
ne odbijaj muška stada
nek se smeje s puno slada
i ta koja nema cara
u starosti ljubav strada
kao islužena para.

_________________________________

Balada o tricama i kučimana

Znam po mleku muvu dobro,

Znam čoveka prema nošnji,
Znam spram ružnog vreme vedro,
Znam jabuku prema krošnji,
Znam rod drveta po smoli,
Znam, sve se na isto svede,
Znam ko rinta, ko hlad voli,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Znam za grudnjak po koliru,

Znam monaha kukuljicu,
Znam po slugi gazde meru,
Znam po velu redovnicu,
Znam satrovce čim reč spletu,
Znam zdere što razum gube,
Znam sva vina po buretu,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Znam i konja i znam mulu,

Znam im tovar, znam im muku,
Znam Bjeatrisu, Izabelu,
Znam kockari gde car vuku,
Znam šta ima u snovima,
Znam jeres što Česi slede,
Znam koliku moć Rim ima,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Kneže, znam sve kad se zbere,

Znam rumene, jedre, blede,
Znam smrt koja sve proždere,
Znam sve, samo ne znam sebe.

_________________________________

Balada za nevernu prijateljicu

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 2/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

Faličan skup je tvoj umilni zbor

Rusi me tvoja neiskrena car
Amore tvrđi neg čelični čvor
Nazivam te sluteć sreće kvar
Crna lepota smrt srcu na dar
Opsena kola što kosi u žir
I oči čiji ne da kobni žar
Siromah ovaj da nađe svoj mir.

Možda mi drugi može pomoć stvor

Al’ ja kod tebe uložih sav mar
Rad spasa svoga uvek bejah spor
Tapkam na mestu k’o prezrena stvar.
Hej daj poskoči razdrmaj se bar
Eh nisam plivo al’ uze me vir!
O da li Milost želi pomoć zar
Siromah ovaj da nađe svoj mir?

Jednom ćeš biti kao spaljen bor

kao cvet kome sav uvenu šar
smejaću se al’ uzalud sav zor
jer zubi biće crni kao gar;
star bled i ruzan mi bićemo par!
Napij se zato zadovolji hir
i patnje ove ne razjaruj jar
siromah ovaj da nađe svoj mir.

_________________________________

Balada dobrog nauka

Da si pop, te oprost tražiš, varaš kockom, novac kuješ,

u paklu ćeš da se pržiš ko zločinac, ko da truješ,
varaš sud i huliš sveto; varaj, kradi milodare:
što mislite, na što sve to? Sve na cure i krčmare.

Budi svirac, rimozborac, igrač, lutkar, zezo, luda,

glumac, frulaš, čudotvorac, gradu, selu kazuj čuda,
farse i pasionate, kockom, kartom zgrči pare,
sve će k jednom – vi to znate! – sve na cure i krčmare.

Koji za to sve ne mare, neka oru, prirod beru,

mazge, konje nek timare, ako nisu vješti peru!
Bit će slasno da se gojiš; al’ ma kako lan se tare,
zašto mučiš se i znojiš? – Sve za cure i krčmare.

Hlače, prsluk, kopče s halja, odore i dronjke stare,

prodaj brzo, dok što valja, – Sve za cure i krčmare.

Vama, druzi u razvratu dragom tijelu, al’ zlu duši!

Nauk dajem, ko brat bratu: grk je žar, što mrtve suši.
Zla mu zuba čuvajte se, utecite još za rana;
i, zaboga, sjetite se, umrijet će te jednog dana.

_________________________________

Dobre želje jezicima zlim

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 3/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

U arsenu, auripigmentu, realgaru,

u salitri stopljenoj s vapnom živim,
u vrelu olovu da se cmare u žaru,
u čađi i smoli sa cjeđem ljepljivim
mOkraće s đubrom Židovke smrdljivim,
u otoci, što kraste ispra gubavca,
u krvi zmije, u drogam’ što otrov drže,
u žuči vuka, lisice, jazavca
nek zavidne se jezičine sprže!

U mozgu mačke, stare krezubice

crne ko noć, od vode što se štedi
u sluzi i pjeni scurjeloj s gubice
psa stara, bijesna, što jednako vrijedi,
u slini, mazga hripava što cijedi,
a škarama se sitno isjceka i smrvi,
u vodi, gdjeno štakor gnjuri i vrvi
žaba i krastača i živine najmrže,
gušteri, zmije i njima slične strvi,
nek zavidne se jezačine sprže!
U sublimatu za dodir opasnom,
na pupku žive bjelouške zmije,
u krvi, što se suši o satu kasnom,
tu crnje boje, tamo zelenije,
s plitica brice, kada uštap sije,
u gnoju, što u raku zre i čiru,
u koritu, gdje pelene ispiru,
u kupki onih, koje ljubav trže,
(Shvatit će svi što od drolja ne zaziru!)
nek zavidne se jezične sprže!

O Kneže, nek se ta slatka pašteta

procijedi. Nema l’ sita ni rešeta,
kroz gaće smradne sipajte je brže,
al’ prije u smjesi prasećega smeta
nek zavidne se jezičine sprže!

_________________________________

Glas ljudi s vješala

Braćo ljudi, koji živite za nama,

ne budite srca kamenog!
Smilujte se na nas, pa dušama
vašim bit će milosniji Bog!
Gle, pet, šest nas visi s drva tog,..
Put, što preveć gojili smo prije,
odavno je proždrta, izgnjije,
prah i pepel bivamo mi kosti…
Našem zlu nek nitko se ne smije!
Molite da Bog nam svima prosti!

zovemo l’ vas braćom, zazor vama

ne budi, što od suda pravednog
smaknuti smo … Ta u svim glavama
nema, znate, uma sređenog.

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 4/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

Branite nas, kad života svog

lišeni smo, pred Sinom Marije,
milost svoju da nam ne odbije
i da pakla brani nas pakosti!
Mrtvi smo, nek psovka nas ne bije!
Molite da Bog nam svima prosti!

Pareni smo, isprani kišama,

suhi, crni od žara sunčanog,
oči ispi gavran sa vranama,
bradu, obrve skube sa svakog.
Ne sjedamo ni trena jednog,
vjetra mijeni kako se prohtije,
amo tamo baca nas i vije…
Ko naprstak ptice sve će izbosti,..
Nek u krug naš nitko ne dospije!
Molite da Bog nam svima prosti!
Kneže Kriste, vlast nad svima ti je,
ne daj da nas pakao dobije!
S njim nemali posla ni dužnosti!
Ljudi, sprdnji ovdje mjesta nije!
Molite da Bog nam svima prosti!

_________________________________

Gdje su gospe iz davnijeh dana?

Recite mi, gdje, u kraju kome

Flora sad je, rimska ljepotica,
Tais i Arhipijada s njome,
što joj bje ko rođena sestrica,
Eho, što s jezera i rječica
jek žagora vraća svačijeg,
a nadljudska bješe krasotica?
Jao, gdje je, gdje je lanjski snijeg?

Gdje je umna Heloiza, svome

Abelardu kobna? (Zbog nje ubica
muškost mu uze, te monah svetome
bje Denisu, ljubav zlu mu klica.)
Gdje je Buridanova kraljica?
(U vreći ga u Seinu baci, al’ bijeg
lukavcu ne spriječi razvratnica!)
Jao, gdje je, gdje je lanjski snijeg?

Blanche, kraljica krinu par bijelome,

glas sirenski, pa Dugostopica
Berta, Alix, Bletrix, očinskome
Maineu Haremburga baštinica,
Jeanne d’Arc, vrla Lorenka ratnica,
spaljena u Rouanu uz Engleza stijeg?
Gdje su one, Kruno svih djevica?
Jao, gdje je, gdje je lanjski snijeg?

Kneže, tih ne pitajte sedmica,

gdje su one, ni godišta sveg,

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 5/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

da ne vraćam pripjev tih kitica:

Jao, gdje je, gdje je lanjski snijeg?

_________________________________

Molitva

Dok Zemlja još se kreće

I postoji njezin sjaj
Ono što netko nema, Ti mu to, Gospode, daj!
Mudromu podaj glavu, plašljivom konja — da krene,
Sretniku daruj novca…
I — ne zaboravi mene!
Dok Zemlja još se vrti — Gospode, Tvoja je vlast
Onome tko vlasti teži, nek mu bude u slast;
Tko drugome ne krati novca, nek predahnu oči mu snene,
Kainu kajanje daruj…
I — ne zaboravi mene!
Vjerujem u Tvoju mudrost i Svemoći poznajem sjaj,
Kao sto ubijen vojnik u vječni vjeruje raj;
Kao što vjeruje uho u tihog Tvog govora šum,
Ko čovjek što vjeruje srcem, a djela mu ne shvaća um.
Gospode, moj Bože, zelenooki moj,
Dok Zemlja još se vrti i sve to čudno je njoj;
I dok još vremena ima i vatre da je pokrene
Svakomu ponešto daruj…
I — ne zaboravi mene!

_________________________________

Odbrus rataru što bijedu veliča

Na meko perje tust Kanonik liježe

uz žar, sred sagom zatrpana stana,
gospa Sidonia uza nj se proteže,
bijela i nježna. Čista, dotjerana,
hipokras piju cijele noći i dana.
Smiju se, šale, maze, cjelivaju,
goli, da tijelom jače uživaju.
Kroz rupu jednu vidjeh ih sirota
i spoznah: da se jadi rastjeraju,
nema ti blaga do udobna života!

Kmet Franc Gontier i Helena mu druga

taj slatki život da su vodit smjeli,
češnjak i luk, s čeg smrdi dah ko kuga,
prismočit ne bi crnoj kriški htjeli.
Za kašu i mlijeko sve, što kmet kiseli,
bob šuplji ne dam, rijeh bez svađe jasno!
Pod ružom leže i tim se hvale glasno!
Je l’ bolje to il’ kreveta toplota?
što kažete? Zar pričat dugočasno?
Nema ti blaga do udobna života!

O kriški crna, od zobi i ječma hljeba

ti žive, vodu piju ljeti, zinu.
Svih ptica poj otud do južnog neba
www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 6/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

uz tu me hranu dan jedan jedini

ni jutro ne zadrža u blizini.
Nek samo Franc Gontieru radost stvara,
s Helenom kad pod lijepim glogom šara.
Je l’ dobro njima, meni briga stota!
No kako bilo s radom tih ratara,
nema ti blaga do udobna života!
Sudite, Kneže, da se mnijenja slože!
Ja velim: nikom nek nije grehota,
al’ Čedom čuh, što amo pristat može:
Nema ti blaga do udobna života!

_________________________________

Popijevka o debeloj Margi

jubim li, dvorim dragu dobre volje,

zar podlac, glupan da sam sudu vašem?
Vrline u sebi nosi ponajbolje,
za ljubav njoj štit hvatam, sablju pašem,
Kad gosti dođu, zgrabim. vrt, otkašem
po vino, ali tiho, bez galame,
još nudit sir, kruh, voće spada na me.
“Čast!” kličem im, kad dobre plaće kanu,
“dobrodošli”, kadgod vas strasti mame,
u našem stanu, ljubavi dućanu.

No zlovolja i svađa plane burna,

bez novca dođe l’ Marga, da s njom liježem.
Gledat je neću, srcu je odurna,
halju joj, prsluk, pas, sebi potežem,
da sve ću uzet za trošak prisežem.
Podboči se sočna, vrišti u jaru
i zaklinje se Kristom na oltaru,
da ne da. Ščepam treščicu valjanu,
pod nosom joj izgrebem dugu šaru
u našem stanu, ljubavi dućanu.

Izmirimo se tad, vjetar mi pusti

naduta ko balegar, gnoj što brlja
šaku mi u smijehu na kobasu spusti,
“De, de!” mi veli i počne da trlja.
Usnemo, pjani kao klade drvlja.
Kad probudi se, crijevo joj klokoće,
zajaši me, da ne kvarim joj voće,
stenjem pod njome, spljošten u tananu
dasku, izmoždit pohotom me hoće
u našem stanu, ljubavi dućanu.

Vjetar, led, tuča meni kruh ne krati,

i bludnik sam i bludnica me prati.
Ljudskiji tko je? Jedno drugog plati!
Lijep par: loš mačak, loš mu miš za hranu!
Odabrali smo smet, smeće nas blati,
ne znamo čast, ni čast nas neće znati
u našem stanu, ljubavi dućanu.

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 7/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

_________________________________

Starka mladost oplakuje

Pričinja mi se, čujem, gdje tuguje

Ljepotica, što šljemarka je bila,
Te djevojaštvo svoje priželjkuje,
Ovako kuka od bola nemila:
“O nesmiljena starosti, ja patim …
Što tako rano shrva me sirotu?
Tko priječi mi, tko, da se noža latim
I kraj učinim takovu životu?

Ti vlast mi uze, što s moći velikom

Ljepota meni pružala je prije
Na đakom i trgovcem, duhovnikom!
Živ čovjek tada našao se nije,
Da krzmo bi sve svoje mi darovat,
Pa okajao ljuto taj čas sreće,
Da onim njega htjedoh obradovat,
Što sad ni ološ ni badava ne će.

Uskratih ja to mnogome muškarcu,

Premda to ne bje jako mudro od mene,
Zbog ljubavi spram lukavu dječarcu,
Kom slasti pružih rasipno ljuvene.
Pretvarah li se drugom da ga ljubim,
Zavoljeh zbilja njega, bog i duša!
Uzvratio mi zlostavljanjem grubim
I ljubio me tek da me peruša.

Što više me je mučio i tuko,

Gazio nogom, ljubljah ga sve veće,
Na krstima po podu da me vuko,
Da cjelov hoće, neka samo reče,
Ja sve bih boli zaboravit znala.
Razvratnik gadni, gori od svakog skota,
Tad grlio me … Velika mu hvala!
Što od toga mi osta? Grijeh, sramota.

Sad mrtav on je, trideseta teče,

A ja još tu sam, ostarjela, sijeda.
U lijepu prošlost, jao, miso lijeće,
Kakva li bijeh, a kakva sad sam bijeda!
Promatrat sebe kad stanem gola,
Koliko se promijenih, kad prosudim,
Skvrčena, jadna, suha, tad od bola
Daleko nisam od tog da poludim.

Ta gdje je sad ono glatko čelo,

Pram plavi, ko luk obrvice dvije
Među očima put širok, oko vrelo,
Sa kojim lovljah i najlukavije?
Gdje nos je ravni, ni velik ni sitan,
Dva uha mala, priljubljena glavi,
Jamica u bradi, obraz bijel, ko slikan,
A usta rujna kao grimiz pravi?

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 8/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

Gdje ljupka su ramena, mala i bijela,

Laktovi dugi, ručica dražesna
I grudi sitne, boka dva debela,
Ispupčana, ko snijeg čista, podesna
Da ljuvenim odole dvobojima,
I široke slabine, gdje se krio
Bunarić slasti međ’ jakim bedrima,
A gaj se mali oko njega vio?

Sad nabrano je čelo, kose sive,

Obrve spale, zgasle oči svježe,
Što sipale su smijeh, poglede žive,
Ženskara bezbroj kojima podleže.
Nos savio se, ode mu ljepota,
Klapaju uši, dlakom obraštene,
Lice je blijedo, bez boje, života,
Smreškana brada, usne okorene:

Ljepota ljudska tako završava!

Skrati se lakat, ruke se skvrčile,
Ramena u grbu zguriše se prava,
A grudi su se sasvim osušile.
Jednako splasnu bok kao i njedra,
Bunarić – fuj ! … Bedara što se tiče,
Bedarca to su, a ne više bedra,
Pjegava tako, te kobasi sliče.

Međusobno za lijepim časovima

Žalimo tako bijedne stare blune,
Kad zasjednemo čučeći na tlima,
Stisnute u hrpu kao klupka vune,
Kraj vatre od konoplje, malog plama,
Što lako plane, al’ i trne lako,
A nekada smo bile dražest sama! …
Mnogi i mnoge prolaze ovako!”

_________________________________

Tuga

Dok mlad i lud bejah, Bože moj!

Da sam barem neko znanje steko,
I vek mudro proživeo svoj,
Dom bih imo i uzglavlje meko!
Al’ od škole bezo sam daleko
Ko što deca to rđava čine,
I sad pišuć ovo sam dočeko
Da mi srce puca od gorčine.

_________________________________

Ballade de merci

A Chartreux et à Célestins,
A Mendiants et à Dévotes,
A musards et claquepatins,
A servants et filles mignottes
Portants surcots et justes cottes,
A cuidereaux d’amour transis,
www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 9/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

Chaussant sans méhaing fauves bottes,

Je crie à toutes gens mercis.

A fillettes montrant tétins,

Pour avoir plus largement hôtes,
A ribleurs, mouveurs de hutins
A bateleurs trayant marmottes,
A fous, folles, à sots, à sottes,
Qui s’en vont sifflant six à six
A vessies et mariottes,
Je crie à toutes gens mercis,

Sinon aux traîtres chiens mâtins

Qui m’ont fait ronger dures crôtes,
Mâcher maints soirs et maints matins,
Qu’ores je ne crains trois crottes.
Je fisse pour eux pets et rottes ;
Je ne puis, car je suis assis.
Au fort, pour éviter riottes,
Je crie à toutes gens mercis.

Qu’on leur froisse les quinze côtes

De gros maillets forts et massis,
De plombées et tels pelotes.
Je crie à toutes gens mercis.
François Villon

“Nemoguće je da se sve dokazuje.” (Aristotel)

Suche nach: Suchen

Seiten
Knjiga posjetilaca

Archive
Dezember 2018
Dezember 2015
November 2012
April 2011
Mai 2010
April 2010

Kategorien
Allgemein (1)
ARS Poetica (20)
Kolumne (14)
Poezija (1)
Portreti (1)
Predstave (3)
Proza (1)
News (3)
Nullmensch (1)
Pjesnici (2)
www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 10/11
24.5.2019. François Villon « Poezija by Jovica Letić

Domaći pjesnici (1)

Strani pjesnici (1)
Tu u daljini (1)
Umjetnici (6)
Domaći (3)
Filmski umjetnici (1)
Muzički umjetnici (1)
Slikari (1)
Strani (3)
Strani filmski umjetnici (1)
Strani kompozitori (1)
Strani slikari (1)
WEB SITE NEWS (4)

Blogroll
Dokumentation

Meta
Anmelden
Valides XHTML
XFN
WordPress

Poezija by Jovica Letić is proudly powered by WordPress

Artikel (RSS) und Kommentare (RSS).

www.jovicaletic.com/cms/?page_id=614 11/11