Politički program

Bosanci i Hercegovci tražili su prije nego što se riješi državno-pravni položaj, da se uvede parlament i
Sabor da bi protestvovala svog kolonijalnog položaja, da bi pomoću ustava došli do praga
samoopredjeljenja, a nije željela da postane baza za dalje prodiranje AU. U programu SNO, stvorene
jednim opštim pravom glasa 1907. stoje izrazito ove reči kao narodni program:

1. OSNOVNA NAČELA: Svaki narod ima pravo samoopredjeljenja. U društvu se mora narodna
volja smatrati kao izbor naroda. Glavni uslov napretka državnog jest svestrano podizanje svih
staleža. Vjerske razlike ne smeta ništa zajednici narodnih interesa. Kulturno i ekonomski jak
čovjek je uslov za slobodnog čovjeka, a slobodan čovjek je jedini čvrst temelj slobodne
države.
2. Državni položaj: Bosna i Hercegovina je sastavni dio turske carevine, kojim AU na osnovu
mandata evropskih sala upravlja.
3. Državno uređenje: 1.Potpuna autonomija: BiH; 2. Vršenje zakonodavne i kontrolne vlasti po
narodnom predstavništvu izabranom opštim, direktnim, jednakim i trajnim pravom glasa.
Vlada je izraz Skupštine.

Starije generaciju su državno-pravne zahteve zavijale u formi vjersko-prosvjetne borbe. Mlađi su

ovde našli da treba biti iskreniji i borbeniji. Demokratično su počeli Muslimani i Srbi pravoslavni
proslavljati Sultanov dan, započela je jaka borba protiv okupatora i „kuferaša“ koji su po značenju te
reči, pošli u kuferima u Bosnu i tu se obogatili. U bosanskim opozivionim listovima AUM, nazivana je
tada „susjednom Monarhijom“.

Organizovanje

Ta malobrojna generacija bila je realna, što zaključuje na osnovu: 1902. osnovana je Prosveta, koju je
podržalo 30 mladih srpskih intelektualaca. Oni su probudili duhove i dali im nacionalistički pravac. To
nije bilo dobvoljno za potpuno emancipaciju naroda, pa se organizuje Privreda, a nakon toga Savez
Srpskih Zemljoradničkih zadruga, Štedionica i Srpska Centralna Banka. U Saboru je trebala politička
akcija pokrivati taj privredni i prosvjetni razvitak. Tadašnji mladi Bosanci shvatili su svoj zadatak- da
treba stvoriti jake organizacije koje će davati samo podstreka i oslonca ideji narodnog oslobođenja i
ujedinjenja.

Aneksija-Sabor

Kaže da je AU pod pritiskom velikih evropskih sila učinila odlučan korak ka Aneksiji BiH i da su se
Muslimani odmah izborili za svoja vjersko-prosvjetna prava jer su znali da Turska ne može pomoći.
Odmah iza proglasa predstavnici Srba pravoslavaca i muslimana otišli u u Bodamšeštu i jedino su se
uspjeli ograditi- da se akt Aneksije predstavlja kao da je izvršen po željji naroda. Iako se AU Aneksijom
odlučila da sila ide prije prava (die Macht geht vor Recht), ipak je u nekoj mjeri htjela da dobije
pristanak predstavnika BiH za svoj nasilnički čin. To su pokušali: Anketom o bosanskom ustavu-
spriječili su tp Srbi pravoslavci protivljenjem, a muslimani apstinencijom; pokušali su to i dobro
poznatom iznuđenom izjavom Kraljevine Srbije o priznanju; pokušali su pragmatičnom sankcijom o
ne djeljivosti teritorija AU. Prvi sastanak sabora 15.7.1910.- sve partije (uključujući Hrvate)
protestvovale su protiv uskog djelokruga nadležnosti BHSabora i protiv kolonijalnog položaja.

Političke grupe

Srpski pravoslavci ušli su jednoglasno u (Saborsku/političku) borbu na osnovu programa SNO. U

saboru je došlo do razilaženja pa su se stvorile tri grupe/politike: čisto nacionalistički pravac imali su
Hercegovci; agrarno nacionalističkog Krajišnici; oportunističkog Sarajlije i Središnja Bosna.
Južnoslovenski krajevi su bili pretežno nacionalistički, pa su bosanski nacionalisti dali pečat borbi
bosanskih Srba. Risto Radulović (čovjek od velikog talenta i hrabrosti) urednik Naroda postao je
duhovni vođa, pravi apostol, bosanskohercegovačke generacije. Njegov realni nacionalizam i mržnja
prema Austriji postaje putokaz svjetle budućnosti. Otadžbina- isticala je agrarno pitanje i time
podsticala na ustanak nezadovoljne seljake. Srpska riječ- pokušala spojiti nacionalizam sa politikom
oportuniteta. Pokušali su surađivati sa ministrom Bilinskim, ali su se povukli kada su vidjeli da se on
ne može prihvatiti kod Srba. Istna- Bilinski je našao drugu rupu Srba (D.Dimović, M.Jokić), ušli su u
sabor i pokrenuli list kao organ otvoreno oportunističke politike.

Nikola Stojanović „Pogled na Bosansku Politiku od 1903. do 1914.“ u Napor Bosne i Hercegovine za
oslobođenje i ujedinjenje, priredio Pero Sljepčević, Izdavanje oblasnog odbora Narodne odbrane,
Sarajevo, 1929. 167-181.