Melia Vidaković

Davorin Strišković

DONJI MIHOLJAC U DOMOVINSKOM RATU

 Nakladnik:
PAUK CERNA
Turistička zajednica grada Donjeg Miholjca
Udruga roditelja poginulih branitelja

Glavni urednik:
Stjepan Wershansky

Uređivački odbor:
Melia Vidaković
Davorin Strišković, prič. satnik
Dragica Marašek
Eduard Šrajer
Dragutin Lazar, prič. satnik

Pjesme:
Književni klub August Harambašić i samostalni autori

Fotografije:
Darko Jančikić, ratni snimatelj 107. brigade
Martin Lučić

Grafički urednik:
Đuro Jelinčić

Prijelom:
Dejan Šolak

Lektura i korektura:
Vedran Aladić, prof.

Recenzija:
Ivan Tolj, general bojnik u mirovini
Prof. dr. sc. Zlata Živaković - Kerže, prof.

Tisak:
Pauk Cerna, 2007.

Naklada:
1000 primjeraka

ISBN
978-953-6981-96-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

 Melia Vidaković
Davorin Strišković

Donji Miholjac
u
Domovinskom ratu

Donji Miholjac, 2007.

 UVODNIK
1991. godina

Područje bivše Općine Donji Miholjac (sada grad Donji Miholjac i Općine
Podravska Moslavina, Magadenovac, Viljevo, Marijanci) počelo je s pripremama
za obranu već tijekom 1990. godine. Poslije prvih višestranačkih i demokratskih
izbora u Republici Hrvatskoj jedan je od prvih poteza još uvijek aktualne vlasti u
Beogradu bio razoružanje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske i Republike
Slovenije. Dirigirana politika iz Beograda nastojala je stvoriti privid nesigurnosti
u Republici Hrvatskoj za sve građane srpske nacionalnosti te promjene u
Republici Hrvatskoj povezati s ugrožavanjem interesa Srba u Hrvatskoj,
odnosno ugrožavanjem interesa jugoslavenske zajednice. U takvom okružju
i pod političkom psihozom nesigurnosti i neizvjesnosti središnja je savezna
vlast vukla poteze koji su jasno pokazivali sklonost prema politici zaštite Srba
na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije, a s ciljem očuvanja države koja će
protežirati samo jedan narod.
Tijekom ljeta 1990. godine bili su sveprisutni mitinzi u Srbiji (Kosovo-
Vojvodina) pa i u Bosni i Hercegovini s jasnim naznakama „izvoza“ mitinga Srba
u Sloveniju i Hrvatsku. U takvim je uvjetima Republika Hrvatska odlučila pojačati
sustav zaštite putem policijskih snaga, ali i onemogućiti mobiliziranja i korištenje
snaga Teritorijalne obrane RH za potrebe jugoslavenske odnosno velikosrpske
ideje.
U istočnoj se Slavoniji realna opasnost nazirala već poslije višestranačkih
izbora, a u siječnju 1991. godine mnogima je već bilo jasno da će doći i do
oružanih sukoba. Bilo je to vrijeme u kojem su tadašnje općinske strukture morale
pokazati veliku samoinicijativnost i snalažljivost u organiziranju obrambenih
priprema. Nije bilo pisanih naputaka, a pripreme je trebalo izvršiti kako bi se
buduća agresija mogla zaustaviti.
Pogibija hrvatskih redarstvenika u Borovu, a prije toga i krvavi događaji za
Uskrs ‘91. razbili su sve iluzije da se nešto može riješiti mirnim putem i bilo je
jasno da će ovaj istočno-slavonski prostor biti mjesto sukoba. Tadašnje općinsko
rukovodstvo Donjeg Miholjca na čelu s predsjednikom Skupštine Općine Josipom
Juvančićem i predsjednikom Izvršnog vijeća Skupštine Stipanom Jurčevićem
te s drugim važnim rukovoditeljima vršilo je određene obrambene pripreme.
Član Kriznog stožera bio je i Šimo Maksver, zapovjednik policije bio je Franjo
Šovagović, a sekretar Sekretarijata za Narodnu obranu bio je Željko Ronta.

4
 Upravo se od ovih ljudi najviše očekivalo u organiziranju stanovništva za
obranu kao i iznalaženju najboljih mogućnosti da se poduzmu mjere zaštite
i obrane prostora Općine Donji Miholjac. Mora se naglasiti da tijekom prve
polovice 1991. godine nije bilo jedinstvenog stava kako organizirati obranu, s
kojim snagama i što su zadaće općina i gradova.
U takvim je okolnostima bilo potrebno iznaći najbolja moguća rješenja za
građane te uz veliku samoinicijativnost postaviti organizaciju uz maksimalno
angažiranje i iznalaženje rješenja za nabavu potrebite opreme, odnosno
naoružanja kojeg nije bilo.
Poslije „krvavog Uskrsa“ i „Borova Naselja“ više nije bilo nikakve dileme
o konačnom raspletu krize kao i mirnom rješenju razlaza i osamostaljivanja
Republike Hrvatske.
Već tijekom travnja i svibnja organizirane su borbene grupe u Donjem
Miholjcu te nabavljene prve količine naoružanja i vojne opreme, a počeli su i
prvi oblici obučavanja. Ovu je organizaciju uz Krizni stožer Općine Donji Miholjac
vodio Sekretarijat za Narodnu obranu.
U lipnju 1991. godine u Zagrebu je odlučeno da se formira 107. brigada
u Valpovu, a u istu ulaze po jedna bojna iz Donjeg Miholjca, Đakova, Našica i
Valpova, s tim da je zapovjedništvo brigade u Valpovu. Dana 28. lipnja 1991.
godine zapovijeđu generala Martina Špegelja, tadašnjeg ministra obrane RH
i zapovjednika ZNG-a RH, utemeljena je 107. brigada ZNG-a sa zapovjednim
mjestom u Valpovu. Za zapovjednika je imenovan Slavko Barić, a za zamjenika
zapovjednika Tomislav Ivić. Zona odgovornosti 107. brigade ZNG-a bilo je
područje tadašnjih Općina Valpovo, Donji Miholjac, Našice i Đakovo.
Brigada se sastojala od četiriju pješačkih bataljuna, a bataljuni su se
popunjavali sukladno nabavci naoružanja i vojne opreme.
Tada postaje jasno da se u opremanju bataljuna moraju angažirati vodeće
općinske strukture, Krizni štab te cjelokupna privreda.
Naime, u to je vrijeme broj dragovoljaca na području Donjeg Miholjca
izuzetno velik, a mogućnost da ih se primi u postrojbu mala jer nije bilo dovoljno
oružja i opreme.
U Donjem Miholjcu bojna se razvijala sukladno količini naoružanja. Za
zapovjednika bojne imenovan je Josip Mitrović. Zapovjednik 1. satnije bio je Antun
(Đurina) Petrović, zamjenik zapovjednika Stanislav Bogdanić, a zapovjednici
vodova Tomislav Kupčerić, Damir Dolančić i Zdravko Barić. Zapovjednik 2. satnije
bio je Zdenko Azenić, zamjenik zapovjednika Zdravko Plužarić, a zapovjednici
vodova bili su Stjepan (Stjepana) Živković, Stjepan (Šime) Živković i Zoran

5
 Živković. Zapovjednik 3. satnije bio je Dragutin Lazar, zamjenik zapovjednika
Ivan (Andrije) Crnčan, a zapovjednici vodova Karlo Vilanj, Stjepan Dukmenić,
Mato Kupanovac i Mirko Šimara. Diverzantski vod „Crne vrane“ vodili su Željko i
Tihomr Ronta, a pozadinski vod Dragan Pomper. U zapovjedništvu bojne bili su i
Ivica Šimun-IPD, Zlatko Galić-sanitet, Ivica Mikičić-inženjerija, Dragan Horvatek-
obavještajni poslovi, Neven Babić-opskrba, Valentin Topolovec-tehnička struka,
Zvonko Grgurić-operativno-nastavni poslovi.
Kasnije su zapovjednici miholjačke bojne, tijekom 1991. i 1992. godine, bili i
Željko Petrovicki, Ivica Mikičić i Zlatko Risek.
Narodnom zaštitom i domobranstvom zapovijedali su Eduard Šrajer i Vinko
Bočkinac.
U prvoj su fazi, poslije formiranja, aktivnosti bojne išle u pravcu nabavke
naoružanja i opreme te ustrojavanja do punog broja vojnika nižih postrojbi te
izvođenja stalne izobrazbe vojnika u rukovanju oružjem i osposobljavanju u
taktičkim radnjama do razine satnije i voda.
Poslije toga ubrzo dolazi i do borbenih djelovanja.
Pojedini pripadnici miholjačke bojne vatreno krštenje imaju 7. srpnja
1991. godine u neprijateljskom uporištu u Tenji. Ojačani interventni vod (40
ljudi) sastavljen od pripadnika valpovačke i donjomiholjačke bojne, a pod
zapovijedanjem Slavka Barića i Tomislava Ivića, sudjeluje u redarstvenoj akciji na
navedeno neprijateljsko uporište.
Oslobađanje „karaula“ u Donjem Miholjcu, Viljevu i Moslavini izvršeno je u
noći 15. na 16. srpnja 1991. godine. Akcije su izvedene pod službenim nazivom
„Vrabac“, a zapovijedao im je Slavko Barić.
„Karaula“ je u Podravskoj Moslavini pala bez borbe.
U napadu na viljevačku „karaulu“ koju je branilo 40-ak pripadnika JNA,
sudjelovala su dva voda iz valpovačke bojne (jedan izvidničko-diverzantski) i
satnija miholjačke bojne. Poslije 40-ak minuta žestoke izmjene paljbe pripadnici
107. brigade zauzeli su viljevačku „karaulu“. Napadom su zapovijedali Tomislav
Ivić i Miroslav Štargl, a miholjačkom satnijom Dragutin Lazar.
Cjelokupna postrojba nakon pada viljevačke „karaule“ sudjeluje zajedno s
još jednom satnijom miholjačke bojne, vodom „Crne vrane“ te baterijom MB
120 mm i vodom PZO-a 20/3 iz valpovačke bojne, kao i dijelovima Policijske
postaje Donji Miholjac (20 policajaca) u napadu na „karaulu“ na graničnom
prijelazu Donji Miholjac. Ovdje su borbe bile puno žešće, a „karaula“ pada tek
u jutarnjim satima oko 9,30 sati. Prilikom ovog napada neprijatelj je koristio i
avione. Uništena su tri neprijateljska aviona, zarobljeno je oko 70 vojnika JNA,

6
veća količina protuoklopnog oružja i pješačko naoružanje za tri satnije. Značaj
ove bitke je velik.
107. brigada se značajno naoružala i neutralizirano je djelovanje JNA na tzv.
„srpska sela“ na donjomiholjačkoj općini.
Mora se istaknuti da je miholjačka bojna 107. brigade među prvima napustila
svoje područje i išla na izvršenje borbene zadaće stotinjak kilometara izvan istog.
Cjelokupna bojna išla je u Vinkovce s opremom i naoružanjem koje je posjedovala
(puške M48). Bojna je ubrzo vraćena nazad zbog vanjskih čimbenika, ali su
borbene aktivnosti i borbene zapovijedi izvršene.
Vod „Crne vrane“ sudjelovao je i u oslobađanju vojarne u Našicama.
Poslije oslobađanja zone odgovornosti 107. brigade od neprijateljskih
postrojbi, cilj i djelovanje miholjačke bojne možemo definirati prema sljedećem:
osiguranje područja rasporeda 107. brigade od bilo kakvog iznenadnog prodora
neprijatelja, onemogućavanje neprijatelja u zaposijedanju lijeve obale Drave
te neposrednog ugrožavanja naselja na desnoj obali Drave, osposobljavanje
postrojbe i druga napadna djelovanja.
Miholjačka bojna (tada 3. bojna 107. brigade HV-a) pruža i pomoć Vukovaru.
Cjelokupna je bojna 27. listopada 1991. godine, ojačana vodom MB 120
mm i POG-om, upućena u Vinkovce. Zbog slabog odziva drugih postrojbi i
nemogućnosti napada na pravcu Vukovara, postrojba se drugog dana po
zapovijedi OZ-a vratila.
Tijekom studenog se ustrojava haubička bitnica koju čine vojni obveznici s
donjomiholjačkog područja, a zapovijeda joj Branko Matijević. Dolaskom novih
haubica te drugog topničkog naoružanja formiraju se još dvije topničke bitnice
koje uz već dvije postojeće minobacačke bitnice iz 1/107 (valpovačke bojne) čine
respektabilnu topničku snagu i već 1991. godine funkcioniraju kao mješoviti
artiljerijski divizion (MAD) 107. br. HV»R» koji se i formalno ustrojava 1. siječnja
1992. godine. Veći dio topnika vojni su obveznici iz Donjeg Miholjca.

1992. godina

3/107 tijekom 1992. godine uglavnom je razmještena uz desnu obalu rijeke

Drave. Bojna je već gotovo popunjena prema predviđenoj formaciji. Tijekom
veljače i ožujka 3/107 vrši organiziranu obranu na desnoj obali rijeke Drave, a
u ulozi borbenog osiguranja, na lijevoj obali rijeke Drave, raspoređen je jedan
vod 3/107 (zajedno s po jednim vodom 1/197 i 2/107). Isti je u pojasu od rijeke
do velikog nasipa (benta) izvršio inženjerijske radove i utvrđivanje. Temeljna je

7
 zadaća borbenog osiguranja bila izviđanje i osiguranje zelenog pojasa na lijevoj
obali s ciljem pomicanja prednjem kraju obrane agresora na nasipu.
Krajem ožujka, unatoč potpisanom primirju, dolazi do intenzivnih
neprijateljskih provokacija iz pravca Baranje prema položajima 107. br. HV»R»,
a neprijatelj djeluje topništvom i po civilnim ciljevima. U takvim okolnostima
došlo je 3. travnja 1992. godine do protunapada 107. br. HV»R» i velikog boja s
neprijateljem u Baranji. Protunapad je počeo u 5,45 sati i bio izvršen vrlo uspješno,
iznenađenje neprijatelja bilo je maksimalno i prvi dio dobivene zadaće uspješno
je obavljen (ovladavanje većim dijelom nasipa-benta) te su ostvareni uvjeti za
nastavak protunapada i realizacije drugog dijela zadaće - odsijecanja torjanskog
trokuta . Na zapovijed višeg zapovjedništva, a pod snažnim pritiskom promatrača
međunarodne zajednice, došlo je do prekida borbenih djelovanja oko 12,00 sati
i povlačenja snaga 107. br. HV»R» na početne položaje. U tom je velikom boju
poginulo 15 hrvatskih vitezova, uz 86 ranjenih. Izvršenje ovog protunapada
pokazalo je visok stupanj organiziranosti, popunjenosti i obučenosti 107. br.
HV»R» za uspješno provođenje napadnih taktičkih radnji pa i tako zahtjevnih
kao što je forsiranje rijeke Drave.
Demobilizacija većeg dijela 107. brigade HV»R» provedena je u drugoj
polovini sedmog mjeseca, a formirana je postrojba jačine bojne koja ostaje
djelovati tijekom cijele godine do gašenja brigade 15. prosinca 1992. godine.
Tijekom rujna je navedena bojna angažirana za djelovanje u OG Posavina.
Ojačana s dvjema satnijama 132. brigade dobiva zadaću da organizira obranu
i upornim borbenim djelovanjima spriječi prodor neprijatelja. U navedenim
aktivnostima sudjelovali su i vojnici 3/107 koji nisu demobilizirani.

1993., 1994. godina

Poslije gašenja 107. brigade HV»R» te novim ustrojem HV-a pripadnici
107. brigade, pa tako i 3/107, angažirani su u gardijskim brigadama te u
donjomiholjačkoj samostalnoj domobranskoj bojni. Navedenom bojnom
zapovijedaju Vinko Bočkinac i Tihomir Ronta.
U kolovozu 1994. godine formira se 107. domobranska pukovnija koja
nastavlja put 107. brigade. Zapovjednik je Ivica Matković, a zona odgovornosti
ponovno je područje Općina Valpovo i Donji Miholjac. U okviru pukovnije
ponovno je ustrojen 3/107 koji čine vojni obveznici Miholjštine. Zapovjednik
bojne je Davorin Strišković, zamjenik Stjepan Živković, zapovjednici satnija su
Ivo Bočinac, Antun Petrović, Davorin Fekete, Dragutin Lazar i Zoran Živković, a u

8
zapovjedništvu su i Dragan Pomper (logistika), Ivica Šimun (personalni poslovi),
Drago Horvatek (obavještajni poslovi), Ivica Adamović (IPD) i Ivan Korov (SIS). U
okviru 107. brigade ustrojen je i topničko-raketni divizion (TRD) kojim zapovijeda
Branko Matijević, a zamjenik mu je Zdravko Bunjevac. U TRD-u je ponovo velik
broj vojnika s Miholjštine. Navedene postrojbe uspješno vrše zadaće uz desnu
obalu rijeke Drave.
U drugom dijelu 1992. godine dolazi do demobilizacije većeg dijela 107.dp.
Možemo konstatirati da je 107. brigada, Valpovština i Miholjština, dala
ogroman doprinos u borbi za slobodu i nezavisnost Hrvatske, obranila ovaj dio
Hrvatske od velikosrpskog agresora te se borila gdje god je to od nje tražilo
vrijeme i viša zapovjedništva.
Doprinos gradova bivše Općine Donji Miholjac u Domovinskom ratu
prepoznato je i kroz nesebično pomaganje i podršku postrojbama svih poduzeća
i radnih ljudi s tog prostora te uključivanjem u druge postrojbe Hrvatske vojske.
Časnim služenjem svojem narodu omogućili su da danas imamo slobodnu
i neovisnu Republiku Hrvatsku te mogućnost da stvaramo uvjete za razvoj i
prosperitet naše zajednice te dostojanstven život svim našim ljudima.
Ovim želim zahvaliti svim pripadnicima 107. brigade i svim braniteljima s
područja bivše Općine Donji Miholjac. Moje duboko poštovanje i zahvalnost
svim poginulim i ranjenim, a njihovim najbližim želim uputiti riječi utjehe.

Ratni zapovjednik 107. brigade , 1991.

general pukovnik Slavko Barić

9
ULOGA POLICIJE
 ULOGA POLICIJE
Da bi se uopće moglo govoriti o ulozi policije u Domovinskom ratu,
valja ponajprije reći nešto o tome kakvu smo mi to policiju imali prije prvih
demokratskih izbora. Općepoznato je da su okosnicu činili Srbi, ali ima nešto
što običan puk ipak nije znao, a važno je spomenuti.
Već se 1972. godine, poslije „Hrvatskog proljeća“, počelo nešto mijenjati.
Dano je, naime, „zeleno svjetlo“, bez pisanog traga, da se ima popraviti
nacionalna struktura u policiji (tada miliciji) u korist Hrvata. Posebno je to
došlo do izražaja donošenjem Ustava iz 1974. godine, kada su republike
bivše SFRJ dobile političke atribute država koje su i dalje članice bivše SFRJ.
Tada je započelo regrutiranje mladih ljudi hrvatske nacionalnosti u redove
policije. Do 1980. godine već je nacionalna struktura policije bila u korist
Hrvata. Već su i mnogi čelni ljudi u policiji bili Hrvati. Usporedo s time prišlo
se i obrazovanju hrvatskih kadrova i njihova priprema za preuzimanjem
rukovodećih mjesta.
Ja ću svojim skromnim znanjem i temeljem svojih sjećanja pokušati dati
jedan preslik nastojeći ne zamarati čitatelja što se to sve zbivalo na području
grada Donjeg Miholjca gdje je djelovala policija sa sjedištem u Donjem
Miholjcu. Neću nabrajati imena sudionika jer bi to zauzelo puno prostora, a
vjerojatno bih nekoga nenamjerno ispustio. No imena nisu ni važna, važno
je ono što smo činili.
Prije prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj imali smo sreću
što je u policiji u Donjem Miholjcu samo čelni čovjek bio Srbin. Sav drugi
rukovodni kadar bili su Hrvati. Slično je bilo i u susjednim nam općinama.
Već na predizbornim skupovima 1990. godine u redovima policije raslo
je raspoloženje i želja za pobjedom HDZ-a na izborima. U to uopće nije
bilo sumnje, samo je bilo pitanje hoće li se dopustiti da se provedu prvi
demokratski izbori ili će se ponoviti 1971. godina. Velikosrpski apetiti rastu,
daje se naslutiti da neće biti lako; u svijetu još nemamo podršku i svi žele
očuvati kakvu-takvu Jugoslaviju. Ipak, održani su prvi demokratski izbori i dr.
Franjo Tuđman prvi je demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske.
Tek tada čovjek shvati da je sudjelovao u nečem neponovljivom - rađanju
Hrvatske bez tuđe krune, personalne unije ili socijalističke federativne
zajednice.
Već u siječnju 1991. godine prvi demokratski izabrani predsjednik u
Hrvata započinje diplomatsku bitku za priznanjem Republike Hrvatske.

12
Prva odrednica mu je Beč. Tu odmah dobiva podršku. Nekoliko dana poslije
već je u Švicarskoj gdje se treba susresti s Genscherom. Slijedi važan posjet
Rimu i Vatikanu. Sveti Otac daje nam punu podršku. Njemačka otvoreno
podržava osamostaljenje Hrvatske. Nisu nam, međutim, svi skloni. Francuski
predsjednik zove dr. Tuđmana u Pariz. Oni nameću konferenciju o Jugoslaviji,
osniva se Badinterova komisija. Tiskaju nas sa svih strana.
Dr. Franjo Tuđman nastavlja diplomatske aktivnosti, uključuje svoje
suradnike, ministra vanjskih poslova Šeparovića koji obilazi islamske zemlje,
pomaže mu Ševko Omerbašić. U prosincu postaje sve opasnije. Njemačka
otvoreno iznosi da će do Božića priznati Hrvatsku. Uoči Božića šalje i službenu
potvrdu o priznanju. Slijede priznanja i drugih prijateljskih zemalja. Sada nas
je svijet priznao, ali što se sve događalo unutar tih godinu dana?
Velikosrpska politika ne miri se s činjenicom da više nema utjecaja na vlast
u Hrvatskoj. Osjeća se pojačani pritisak Srbije i jugovojske potpomognute
pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Već u proljeće 1991. godine događa se
„balvan-revolucija“. Padaju prve žrtve na sami Uskrs. Nedugo zatim pokolj
u Borovu Selu.
Policija je jedina oružana sila u Hrvatskoj koja se može suprotstaviti
agresoru. Sada je već jasno; na Hrvatsku je izvršena agresija, rat je. Još uvijek
je u vojarnama sada već tzv. JNA. Zdušno pomaže pobunjenim Srbima u
naoružavanju, iz Srbije nagrću horde četnika. Policija nema ni dovoljno ljudi,
ni oružja i opreme. Regrutiramo ljude u pričuvni sastav. Javljaju se dragovoljci;
stari i mladi. Nemamo ih sve gdje smjestiti niti ih možemo naoružati. Hrvatska
ne može formirati vojsku jer je još u sastavu bivše Jugoslavije. Formira se Zbor
narodne garde što je moguće po novom Zakonu o unutarnjim poslovima (i
tu smo ih prešli). Zbor narodne garde djeluje pod okriljem MUP-a s posebnim
zapovjedništvom, ali koordinirano. Dio pripadnika iz pričuvnog sastava
policije prelazi u ZNG. U policijskoj postrojbi Donji Miholjac sada imamo
cca 400 naoružanih policajaca djelatnog i pričuvnog sastava raspoređenih
u skupine. Svi su u stanju pripravnosti, kući se odlazi samo radi tuširanja i
zamjene rublja. Narod zdušno pomaže, valja osigurati hranu za tolike ljude.
Pritisak srbočetničkih hordi se pojačava. Policajci srpske nacionalnosti
otkazuju poslušnost, neki traže sporazumni raskid radnog odnosa, neki su
se naprosto priključili pobunjenim Srbima i ne dolaze na posao. Lakše nam je
bez njih, ali mnogi su odnijeli i oružje. Pada Baranja, u Knin više ne možemo, u
Pakracu je ludnica. Pojačava se pritisak na Osijek, Vukovar je već u okruženju,
pitanje je dokle će izdržati. Svakim danom brojimo sve veće žrtve. Još uvijek

13
 nemamo zeleno svjetlo za zauzimanje vojarni u kojima su pripadnici tzv.
JNA. Pratimo njihove aktivnosti. Raspolažemo pouzdanim saznanjima da su
i neki Srbi iz Donjeg Miholjca i susjednih sela preuzeli oružje iz vojarni (bivših
karaula) kojih je na našem području bilo tri; jedna u Donjem Miholjcu, jedna
u Viljevu i jedna u Moslavini.
Hodočastili su i u vojarnu u Našicama i tamo preuzeli oružje. I Srbi
u Donjem Miholjcu, Kapelni, Kućancima i drugim naseljima gdje su bili
većinsko stanovništvo pripremali su se, dakle, za oružani napad na Donji
Miholjac kada za to dođe vrijeme.
Ključan za Donji Miholjac i presudan dan je 12. rujna 1991. godine,
kada je iz vojarne u Našicama krenula kolona vojnih vozila, što oklopnih,
što transportnih, s nekoliko stotina vojnika i paravojske. Krenuli su da se
razmjeste u vojarne (karaule) na području Donjeg Miholjca. Zaustavili smo
ih na „PRKOSU“ – mostu na rijeci Vučici. Tamo su na mostu i u šumi bile naše
snage koje su ih zadržale do dolaska pojačanja. Uspjeli smo ih vratiti bez
borbe jer se nisu usudili zapodjenuti borbu procjenjujući da bi pretrpjeli
velike gubitke. Okrenuli su vozila i vratili se u vojarnu. Znali smo da je njihov
plan sada zauzimanje prometnica i odsijecanje Osijeka, a Osijek se već napada
sa svih strana – iz Baranje, Trpinja i iz Tenja. Više nije bilo čekanja. Zauzet
ćemo vojarne u Donjem Miholjcu, Viljevu i Moslavini i sutra obavijestiti MUP
da su nas napali.
U noći 15. na16. rujna 1991. godine u 00,00 sati započinje organizirano
zauzimanje narečenih vojarni. U pripremama koje su kratko trajale
organizirane su združene snage MUP-a, ZNG-a, narodne zaštite i građana
dragovoljaca. Zapovjednici vojarni u Viljevu i Moslavini Podravskoj predali su
se bez ispaljenog metka. Vojnici (to su bila djeca – mladići) su bili sretni, a mi
još sretniji. Međutim, u vojarni u Donjem Miholjcu bilo je tri jugooficira i oni
su pružali otpor do svanuća. Pomoć nisu mogli pozvati jer smo im prekinuli
dovod struje. Napokon su se predali. Na sreću nitko nije izgubio život, a mi
smo imali jednog ranjenog borca.
Zarobljene jugooficire i pripadnike tzv. JNA (te mladiće) doveli smo u
dvorište policijske postaje. Smjestili smo ih u skladište gdje smo ih nahranili
i napojili, a oficire smo, naravno, strpali u zatvor. Ni njih nitko nije zlostavljao.
Prošli su kriminalističku obradu i neki su pušteni, a neki sprovedeni u zatvor
u Osijeku, odakle su kasnije razmijenjeni.
Te mladiće – vojnike tzv. JNA smo nahranili, dali im civilnu odjeću i novce
za autobus te ih pustili kućama. Bilo ih je iz svih republika bivše SFRJ. U svoj

14
toj napetosti ostanu neka sjećanja zbijenih šala i anegdota. Dok su ti vojnici
boravili u skladištu, dolazi jedan pričuvni policajac koji ih je čuvao. Prilazi
jednom vojniku i pita ga: „Koji broj cipela nosiš?“, a ovaj sav preplašen kaže:
„Nemojte mene ubiti, ja sam pucao samo u zrak.“ Na to kaže naš policajac:
„Neće ti nitko ništa, nego vidiš da su mi poderane cipele, a tvoje su nove.
Ti ćeš sada kući i više ti neće trebati. Izuj se.“ Nije ovdje priči kraj. Naši se
borci još nisu ni vratili s položaja, a uslijedio je zračni napad. Zrakoplovi
dignuti u Kostajnici su u brisanom letu iznad Donjeg Miholjca ispustili teret
od nekoliko bombi kod Hotela „Borik“ i nekoliko na cesti za Mađarsku. Osim
materijalne štete stradalih nije bilo. Mi smo im u roku od 10 minuta srušili
tri zrakoplova i to dva „Galeba“ koji su nisko letjeli i jedan MIG koji je jedva
bio u dometu naših cijevi. Iako smo se pripremili za borbeno djelovanje ako
uslijedi zračni napad, našem radovanju i čuđenju nije bilo kraja. Mi, jedno
selo, oborili smo tri neprijateljska zrakoplova, a nadlijetali su i druge gradove.
To govori o spremnosti naših malobrojnih boraca. Sjećamo se snimke s mora
i rečenice onog razdraganog branitelja „OBA SU PALA.“ Često se to vrtjelo i
treba se podsjetiti. Ostaje nejasno zašto naši slavonski mediji ovaj događaj
nisu popratili niti kasnije spominjali, iako je naš slavonski novinar – naša
legenda, gospodin Gantar, bio s nama toga dana i sve vidio i zabilježio.
No nama je tada bilo jasno da smo zauzimanjem vojarni i obaranjem
neprijateljskih zrakoplova, zapravo, rasteretili Osijek, usudio bih se reći
spasili Osijek i tako znatno usporili djelovanje srbo-četničkih formacija
potpomognutih tzv. JNA koja je još uvijek bila u vojnim objektima u Hrvatskoj
i koja se pridružila četnicima i pobunjenim Srbima da dalje razaraju naše
gradove i sela i ubijaju sve pred sobom, ostavljajući pustoš.
Završetkom ove akcije oduzimamo oružje i streljivo Srbima s područja
Općine Donji Miholjac, što su ga preuzeli pripremajući se za napad na
Donji Miholjac. Neki su, nakon što smo ih priveli na kriminalističku obradu,
primijetili da smo od Policijske stanice u Donjem Miholjcu mogli napraviti
Erdut (u Erdutu su izmasakrirali sve zatečene pripadnike policije). Protiv njih
smo podnijeli kaznene prijave i pustili ih kućama. Pobjegli su nakon toga u
Srbiju.
Opisano držim važnim događajima za građane Donjeg Miholjca i okolice
jer su odahnuli. Neprijateljski zrakoplovi nisu više nikada nadlijetali Donji
Miholjac. Uslijedila je ipak odmazda. Iz Baranje su granatirali Donji Miholjac
pričinivši materijalnu štetu, a jedna je mlada osoba smrtno stradala. Sklonila
se u Donji Miholjac iz Vinkovaca koji su svakodnevno bili izloženi granatiranju.

15
 Donji Miholjac je odahnuo, ali cijela Hrvatska je i dalje pod opsadom. S
privremeno okupiranih teritorija razaraju se i dalje naši gradovi i sela. Sada
su nam se navalili i promatrači. Oni su hodočastili uokolo i stalno od nas
tražili da ne ugrožavamo prava Srba. Nisu htjeli razumjeti da smo mi žrtva,
a ne Srbi. Svoje su aktivnosti pojačali nakon što je izvršena deblokada svih
vojarni u Hrvatskoj kada su jugooficiri i vojnici zvanično napustili područje
Republike Hrvatske. Naravno, okrenuli su cijevi čim su prešli svojima na
privremeno okupirani teritorij.
Borbe u Hrvatskoj se nastavljaju, ali sada u drugim okolnostima. Hrvatska
ima svoju vojsku, brzo je oprema i naoružava. Hrvatski vitezovi dokazuju da su
potomci svojih hrvatskih predaka. Akcije se sada planirano izvode, naši borci
brzo su se kalili, nema odstupanja, moramo potući neprijatelja. Hrvatsko
vodstvo na čelu s dr. Tuđmanom priprema završne udarce neprijatelju.
Slijede završne akcije „Bljesak“ i „Oluja“. Neprijatelj je definitivno potučen do
nogu. Slijedi još mirna reintegracija Istočne Slavonije i Baranje. Konačno smo
slobodna, samostalna i suverena demokratska država Hrvatska. Dosanjali
smo san naših predaka.
Ovo su moja sjećanja i neka mi čitatelj ne zamjeri ako sam štogod
ispustio. Šire će ovu materiju vjerojatno obraditi povjesničar s neke druge
vremenske distance.
Želim još napomenuti kako su gotovo svi građani (naravno, osim Srba)
Donjeg Miholjca i okolnih sela zdušno pomogli policiji, ne štedeći pritom
svoja materijalna dobra. Jednako su tako rukovodni kadar i radnici u
bivšim PIK-ovima i drugim radnim organizacijama dali neizmjernu pomoć
u opremanju policije i prehrani, u tehnici i logistici općenito. Nismo, dakle,
odnijeli pobjedu samo mi koji smo nosili oružje i gledali neprijatelja u oči.
Cijeli je hrvatski narod vodio borbu, svatko na svoj način, u svom djelokrugu
rada. Sjećam se riječi naših svećenika. Ne činimo zla koja oni nama čine.
Ponosan sam što sam u jednom vremenskom razdoblju, kada je bilo
teško očuvati prisebnost, uvijek donosio pravedne odluke. Tijekom cijeloga
rata na području Donjeg Miholjca nije ubijen niti jedan Srbin. Nismo činili
ono što su oni činili nama. Mi smo samo civiliziran narod koji je branio svoje.
Sada si svi postavljamo pitanje: „Zašto nam sude?“

RATNI DOZAPOVJEDNIK I ZAPOVJEDNIK POLICIJE U DONJEM MIHOLJCU

Stjepan Matijević

16
ODRED NARODNE ZAŠTITE
 ODRED NARODNE ZAŠTITE
DONJI MIHOLJAC
(1991.-1992.)

U različitim prigodama, a najčešće uz obljetnice oslobađanja„karaula“, bio

sam zamoljen da nešto kažem o sudjelovanju ONZ-a Donji Miholjac u obrani
Hrvatske. Ovo je prvi puta da me netko zamolio da napišem cjelokupno
djelovanje Odreda narodne zaštite Donji Miholjac od formiranja do ukidanja,
tj. uključivanja u domobranstvo. Svjestan sam da bez potrebnog vremenskog
odmaka i odgovarajuće dokumentacije ovakav uradak ne može biti nazvan
poviješću. Vrlo je upitno hoće li ikada biti moguće stručno obraditi taj dio
prošlosti Donjeg Miholjca jer je pisanih dokumenata bilo vrlo malo, a ono što
sam predao u Ured obrane sigurno ne odražava cjelokupna zbivanja. Samo
se po sebi nameće pitanje zašto je tomu tako. Odgovor treba tražiti u dvjema
osnovnim činjenicama vezanim uz kontekst vremena događanja:
1.) nitko nije pretjerano vodio brigu o administraciji i nitko tada nije
razmišljao da će datumi biti važni, kao što nitko nije na osnovu toga očekivao
neke privilegije,
2.) sugerirano nam je od samog Vrhovništva da ne treba puno
administrirati jer je uvijek postojala opasnost da takva dokumentacija padne
u ruke neprijatelja što bi za sudionike imalo teške posljedice.
Iz navedenih se razloga pisalo samo ono što je bilo nužno, a to je često
bilo zapisano samo u rokovnicima pojedinih zapovjednika i dozapovjednika.
Nažalost, događali su se i propusti pa je tako bio izgubljen (slučajno ili
namjerno) cjelokupan popis postrojbe na temelju kojeg su se izdavale
iskaznice, što je kasnije dovelo do problema o kojem će kasnije biti nešto
više riječi.
Obraćajući se onima koji budu čitali ove redove, dužan sam objasniti
nekoliko činjenica. Dakle, nemam pretenzija ovaj dio knjige nazvati
poviješću postrojbe niti poviješću Domovinskog rata na području Donjeg
Miholjca. Pristup je subjektivan, pisan na temelju sjećanja, doživljavanja i
ono malo pisanih podataka koji su mi ostali sačuvani pa to treba i shvatiti
kao memoarsku građu koja će možda nekome pomoći u budućnosti da bolje
shvati događaje u kontekstu mjesta i vremena događanja. Nažalost, moram
dodati i napomenu da ne mogu napisati baš sve što znam jer postoje stvari

20
o kojima mi je rečeno da ne smijem govoriti, a tu zabranu do danas nitko
nije skinuo. Nadalje, postoje događanja iz nama prijateljskih država koje
sigurno ne bi željele da se o tome javno govori ili piše, postoje ljudi koji bi
bili prikazani u lošem svjetlu pa bi me mogli tužiti, a ja ne posjedujem čvrste
dokaze kojima bih se mogao braniti i na kraju postoje stvari s kojima sam bio
upoznat ili sam ih poduzimao, a nisu bile u mojoj nadležnosti.
Postoji izreka da je lako biti general poslije bitke. Tako je i u Donjem
Miholjcu po završetku rata bilo puno „generala“ koji bi sve bolje napravili da
su bili na mjestu Franje Šovagovića, Željka Ronte i mene. Za takve sam uvijek
imao samo jedno pitanje: „Gospodo, gdje ste bili tada?“ A tada nije bilo lako.
Nitko nije znao kako će rat završiti. Nitko nije mogao predvidjeti hoće li Donji
Miholjac izaći bez ijednog razbijenog crijepa ili će biti sravnjen sa zemljom.
Jedno je bilo sigurno; oni koji su obukli odore MUP-a, ZNG-a i ONZ-a, bili su
ga spremni braniti – do posljednjeg metka!

I.

Odred narodne zaštite Donji Miholjac nije formiran brzo. Naime, koliko
je meni poznato, Odluku o formiranju Narodne zaštite donijela je Vlada
Republike Hrvatske. Nakon toga je Ministarstvo obrane poslalo Naputak u sve
mjesne zajednice da se pristupi formiranju odreda ovisno o broju stanovnika.
Prema nekim drugim tvrdnjama Odluka je donesena na sjednici Vrhovnog
vijeća u noći 29. na 30. svibnja 1991. godine. U svakom slučaju, poslovi
oko ustroja išli su preko izvršnih odbora u mjesnim zajednicama. U to sam
vrijeme bio direktor Osnovne škole „August Harambašić“ i nisam imao veze s
Mjesnom zajednicom Donji Miholjac pa nisam znao pojedinosti o formiranju
Narodne zaštite, ali sam vidio plakate kojima su pozivani dragovoljci da se
jave u Mjesnu zajednicu. Na to nisam reagirao jer sam se već ranije javio u
ZNG. U gardu me nisu pozivali što mi nije bilo previše čudno jer sam smatrao
da je njihova procjena kako sam potrebniji u školi. Ni danas ne znam je li
stvarno bilo tako ili su tada već računali sa mnom za Odred narodne zaštite.
Jednog dana u ljeto 1991. godine, ne sjećam se datuma, sreo sam Stipana
Jurčevića, tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine Općine Donji
Miholjac, Vinka Bočkinca i Zlatka Petrovića. Mislim da su još dva do tri čovjeka
bila s nama, ali se ne sjećam tko. Išli su iz dvorca u Sekretarijat NO i zaustavili
me. Razgovor je bio otprilike ovakav: „…. baš dobro da smo te sreli pa te
ne moramo zvati ….. Imenovan si zapovjednikom Odreda narodne zaštite

21
 Donji Miholjac.“ Raspitivao sam se što je do sada učinjeno. Kolike jačine treba
biti Odred? Postoje li operativni planovi i zadaci? Stipan mi je rekao da imam
punu podršku i odriješene ruke, da Odred treba biti snage bataljuna (cca
350 ljudi), a instrukcije ću dobivati iz Zagreba. Do tada se prijavilo stotinjak
ljudi. Vinko mi je dao rukom pisan popis imena i prezimena na trgovačkom
papiru. Bilo je 91 ili 92 imena. Nakon toga je uslijedio šok. Pitao sam čime
raspolažem od opreme, naoružanja i vozila. Odgovor je bio da nemam ništa
i neka se snalazim kako znam. U jednom trenutku mi se učinilo da mi se to
ne događa, nego da ružno sanjam ili nešto nisam dobro razumio. Kažem im:
„Čekajte malo, dečki! Ako sam dobro shvatio, trebam prikupiti, opremiti i
naoružati bataljun dragovoljaca, a sve čime raspolažem je ovaj komad papira
s devedeset imena?“ Odgovor je bio potvrdan: „Da, dobro si shvatio!“
Nije bilo druge nego krenuti na posao. U Mjesnoj zajednici su već imali
ustrojeno dežurstvo. Sazvali su sjednicu Izvršnog odbora na kojoj smo
dogovorili da će dio ljudi iz Odbora biti članovi štaba (tako se to onda
nazivalo), a ostalo će popuniti zapovjednici četa, pozivar, evidentičar, vozač i
ostalo po potrebi. Moj dozapovjednik je bio Željko Tomašević, zapovjednici
četa su bili Stjepan Mikolašević, Zdravko Bunjevac i Ivica Mikičić.
Iz Mjesne zajednice su bili Franjo Bogatić i Zdravko Tadić kao članovi,
evidentičar je bila Blaženka Danenhauer, pozivari su bili Zlatko Došen i
Mirko Azenić, a vozač Stjepan Kolesarić. Kasnije je bilo odlazaka i dolazaka
novih članova i promjena zaduženja, a došlo je i do strukturnih promjena
cijele postrojbe. Prvobitna koncepcija je bila da se Odred sastoji od triju
četa koje bi imale zaduženja: jedna za čuvanje objekata, druga za transport
i treća inženjerska. Takve smo upute dobili iz Republičkog štaba ONZ-a.
Međutim, razvoj događaja i potrebe svakodnevnog dvadesetčetverosatnog
čuvanja objekata su nas prisilile na promjene. Najkraće rečeno, išli smo na
formiranje tako da nam postrojbe budu sačinjene od stožera, pratećeg voda,
tri brojčano snažne čete i pričuve. Pričuva formalno nije postojala kao neka
zasebna postrojba, nego se sastojala od ljudi koji su se javili kao dragovoljci,
ispunili i potpisali pristupnicu, ali ih mi nismo angažirali.

II.

U normalnim bi okolnostima odijevanje, opremanje i naoružavanje

imalo svoju zakonom utvrđenu proceduru, osigurana sredstva itd., međutim
okolnosti su bile svakakve, samo ne normalne. Pokušao sam krenuti tako da

22
ljudstvo za početak dobije samo kape, a zapovjednici kompletne odore. To
sam dogovorio s Franjom Bogatićem, tadašnjim direktorom pogona„Borovo“.
Dali su nam nešto gotovih odora za zapovjedni kadar i sašili 200 kapa. Tek što
smo ih preuzeli, došla je hitna zamolba iz Orahovice da im to pošaljemo jer se
vode borbe na Papuku, a oni nemaju ništa da bi se raspoznavali. Naime, imali
su samo sivo-maslinaste odore TO-a, a takve je imala i JNA i četnici. Bilo je još
sličnih situacija, ali se na kraju sve završilo tako da smo iz Njemačke dobili
jednu veliku pošiljku zimskih odora bivšeg DDR-a. U međuvremenu smo
dobili ambleme iz Zagreba, tako da smo odjenuli one dijelove postrojbe koji
su već preuzimali čuvanje pojedinih objekata u gradu. Pomoć iz Njemačke je
bila znatna. Komunicirali smo sa Željkom Drljancem koji je i osobno dolazio u
Donji Miholjac. Znali smo i da je prof. Malkica Dugeč među organizatorima u
Sttutgartu, a ostale ljude nismo poznavali. Osim odora i čizama bilo je radio-
uređaja, durbina, dalekozora, svjetiljaka, ali ne i oružja i streljiva. Razlog tomu
je bio što se njemačka vlada dosljedno pridržavala Odluke UN-a o embargu
na uvoz oružja u Jugoslaviju.
Ostalu osobnu i kolektivnu opremu smo relativno lako prikupili jer je
dosta toga bilo u štabu TO-a i po skladištima. Tako su svi naši pripadnici
odmah dobili prvi zavoj i zaštitne maske. Zbog zaštitnih maski su nam se
neki iz političke vlasti i ZNG-a smijali sve dok JNA nije počela iz aviona bacati
tzv. „paučine“. Nakon toga nam se više nitko nije smijao.
Što se naoružanja tiče, situacija je bila vrlo teška. Pripadnici MUP-a su bili
solidno naoružani „lakim“ oružjem, a ZNG i mi smo bili u fazi nabavke oružja.
Garda je, naravno, imala prednost u naoružavanju jer su njih mogli u bilo
kojem trenutku poslati na neko ratište, dok smo mi bili teritorijalno vezani za
Donji Miholjac. Ljudi su se individualno snalazili i ubrzo smo u jedinici imali
dosta osobnog oružja, ali vrlo različitih vrsta i kalibara. Utješno je bilo to što
sam od Franje Šovagovića dobio izlistanje lovačkog oružja koje bih mogao
izuzeti u nekoj kriznoj situaciji. Tu je bilo, koliko se sjećam, preko sto komada
različitog oružja s dugom cijevi. Situacija se poboljšala nabavkom 30 vojničkih
pušaka M-48 i desetak MGV-a. Međutim, MGV se na gađanjima pokazao kao
vrlo loš. Bio je kratkog dometa, neprecizan, veliki potrošač streljiva s čestim
zastojima. U nedostatku boljeg oružja zadržali smo i MGV u naoružanju, ali
smo ih prestali nabavljati. To što smo imali i što smo kasnije dobili od ZNG-a,
uglavnom smo zaduživali osobama koje su bile u zatvorenim prostorima.
Čitavo nam je vrijeme problem bio automatsko oružje kako bismo bili u
mogućnosti kombinirati „vatru“. Situacija se poboljšala nakon nabavke 18

23
 potpuno novih automatskih pušaka litvanske proizvodnje. U cjelini gledano,
uključujući MUP i ZNG, vatrena moć obrane grada pa i cijelog miholjačkog
kraja bitno je pojačana zauzimanjem „karaula“ u Podravskoj Moslavini,
Viljevu i Donjem Miholjcu.
Odred narodne zaštite u Donjem Miholjcu je velikim dijelom bio
popunjen ljudima koji su prošli vojnu obuku. To je bio jedan problem manje.
Zbog toga smo organizirali samo jedno upoznavanje s naoružanjem u
Nastavno-športskoj dvorani i dva bojeva gađanja. Na bojevom gađanju u
Podgajcima Podravskim dopustilo se ljudima da poslije gađanja vojničkom
puškom isprobaju i svoje oružje koje su nabavili.
U dogovoru s Franjom Šovagovićem i Željkom Rontom sami smo
proizvodili ručne bombe. Mi smo proizvodili tijelo, Franjo je nabavljao
upaljače, a Željko eksploziv. Proizvedene ručne bombe dijelili smo isto tako,
tj. svakom jednu trećinu od proizvedenih količina.
Naravno da u ovakvom pregledu događanja ne mogu pisati o svim onim
događanjima i preživljavanjima, kombinacijama i ponudama, razgovorima i
pregovorima. Za dio toga nikada neću saznati jesu li bile zamke ili ozbiljne
ponude. Sada mi to djeluje kao da sam gledao neki film, a ne da mi se to
stvarno događalo. Međutim, nije bio film, bila je to gruba stvarnost koja nas
je snašla i koja se dogodila jednoj generaciji koja je morala obraniti golu
egzistenciju svog naroda ili propasti, nestati, razići se po bijelom svijetu i
slušati unuke kako govore stranim jezikom.
Bio sam pod strahovitim pritiskom vlastitog ljudstva koje je tražilo oružje,
a ja im ga nisam mogao dati. Govorio sam im neka se strpe, a jedino sigurno
što sam imao bio je popis lovačkog oružja za izuzimanje. Ipak, jedno je bilo
sigurno, a to je da smo bili dovoljno organizirani i naoružani da ne možemo
doživjeti da nam desetak četnika ide od podruma do podruma, izvlači i ubija
ljude nasred ulice.

III.

Osnovni zadatak ONZ-a Donji Miholjac bio je zaštita važnih objekata, a u

slučaju neposredne opasnosti za sam grad preuzimanje kontrole nad gradom,
organizacija obrane i pozadine uključujući zaprečavanje i miniranja te
evakuaciju civilnog stanovništva. Pretpostavka je bila da bi, u slučaju prodora
neprijatelja do granice Općine Donji Miholjac, sve raspoložive snage ZNG-a
i MUP-a išle u rubna područja. U tom bi slučaju ONZ preuzeo cjelokupnu

24
kontrolu u Donjem Miholjcu. To je podrazumijevalo i organizaciju logistike
ZNG-u i MUP-u te uspostavljanje zadnje crte obrane grada, osiguravanje
prijevoznih sredstava i sabirnih mjesta za evakuaciju civilnog stanovništva.
To mi je bio izuzetno težak zadatak jer sam se pribojavao da bi u slučaju
takvog „crnog scenarija“ moglo doći do velikih poteškoća i nepotrebnih
žrtava. Osim razrađenog plana evakuacije koji je podrazumijevao izmještanje
svih civila (žena, djece i muškaraca starijih od, koliko se sjećam, 65 godina)
u Mađarsku, na sjednicama Kriznog štaba sam se zalagao da se uvrsti i „B“
varijanta. Naime, cijeli se plan temeljio na evakuaciji preko mosta. To sam
smatrao nedostatnim jer se moglo dogoditi da most bude srušen ili da bude
izložen neprijateljskoj vatri. Istina, takva je varijanta, s obzirom na okolnost
da se most nalazi na državnoj granici, bila teško zamisliva, ali ne i nemoguća.
Prihvaćena je i moguća „B“ varijanta te su obavljeni razgovori s ljudima iz
„Dravske plovidbe“ da se osigura prijelaz sa Šestilovca.
Za izradu obrambene linije koju sam radio sam, iskoristio sam sve
svoje stečeno znanje iz vojske, gimnazije i fakulteta, kao i sve intelektualne
sposobnosti da pokušam zamisliti kako bi to izgledalo i što bi sve od
prirodnih prepreka trebalo iskoristiti. Crta obrane bila je, uglavnom,
zamišljena od Viljevačkog kanala, preko ceste Donji Miholjac-Našice pa
na šumu Borik, do ribnjaka. Nakon što sam pregledao teren i konzultirao
nekoliko stručnjaka, ucrtao sam je na topografskoj karti sa svim potrebnim

25
 elementima. Zapovjedno mjesto je u takvoj situaciji trebao biti podrum u
centru grada gdje se nekada nalazila diskoteka „Katakomba“. Za doslovno
zadnju crtu obrane predviđeni su bili rubni dijelovi grada i pojedine točke u
samom gradu.

IV.

Posebno mjesto u funkcioniranju ONZ-a Donji Miholjac zauzima

obavještajni rad. To je bilo organizirano na nekoliko razina. Za stavljanje
jedinice u stanje pripravnosti koristio se sustav izravnih poziva. U štabu smo
imali pozivara koji je odnosio pozive kuririma, a kuriri bi ih odnosili osobno
ljudima. To je bilo nekoliko puta isprobano i dobro je funkcioniralo. Osim
toga, svi su časnici bili umreženi radio-vezama. Također je preko Općinskog
štaba redovito funkcionirala komunikacija s ostalim postrojbama na terenu,
kao i sa susjednim općinama. To je bilo rutinski, manje-više poznato i
uobičajeno. Manje poznato je da se SDB („Služba državne bezbjednosti“)
s cijelom svojom infrastrukturom i većim dijelom ljudstva stavila na
raspolaganje Republici Hrvatskoj. To je dovelo do pomalo apsurdne situacije
da smo se mi, kojima su pisani dosjei i o kojima su se prikupljale informacije
preko doušnika, odjednom našli na istoj strani s onima koji su te dosjee pisali.
Daleko od toga da mi se sve to sviđalo, ali situacija je bila takva, a neprijatelja
je bilo sasvim dovoljno da bi bilo potrebno proglašavati neprijateljima i one
koji to nisu željeli. S vojnom kontraobavještajnom službom (KOS-om) bilo
je sasvim drugačije. Oni su čvrsto i neupitno bili na strani protivnika. Ono
što je mene najviše zabrinjavalo bila je odgovornost za sigurnost vlastitog
ljudstva. Naime, očekivao sam da će prije ili kasnije doći do toga da ću
morati poslati ljude na ulice. Kako im se ne bi događalo da im se puca u
leđa, morali smo dobro poznavati situaciju. Razgovarao sam u „četiri oka“
s M.A. i na planu grada mu pokazao gdje sve moramo imati pouzdane
ljude koji će nas informirati doslovno o svemu što se događa, a osobito o
kretanju i zadržavanju vojnih lica i vozila, kao i o svim nepoznatim osobama
i vozilima i svemu što im se učini čudnim. Rekao sam mu da kaže tim ljudima
da poslije rata nitko više od njih neće tražiti nikakve usluge niti protuusluge.
Imena ne smije znati nitko osim njega. M.A. je očigledno dobro i savjesno
obavio posao. Informacije koje sam dobivao nadmašile su moja očekivanja.
Obećanje je održano, nikada nisam ništa pitao niti sam ikada saznao ijedno
ime i prezime.

26
 V.

Odred narodne zaštite Donji Miholjac je čitavo vrijeme postojanja obavljao

svakodnevne dužnosti dežuranja i čuvanja pojedinih objekata u gradu.
Smjene su uvijek bile na svojim mjestima, a časnici su ih obilazili i kontrolirali
danju i noću. Broj ljudi se raspoređivao ovisno o procjeni ugroženosti. Koliko
se sjećam, taj se broj kretao od jednog do šest ljudi. Disciplina je bila na
visokoj razini. Za čitavo vrijeme postojanja su zbog narušavanja discipline
razoružana i otpuštena iz postrojbe samo tri pripadnika. Osim uobičajenih
stražarenja povremeno je bilo i drugih poslova kao što su bili osiguranja
konvoja, pretovari, izgradnja skloništa i sl.
Kod akcije zauzimanja „karaula“ bio je uključen veliki broj pripadnika
ONZ-a tako da smo pojedinim vojnicima davali oružje i streljivo neposredno
prije odlaska na „punktove“. Zadatak nam je bio kontrolirati istočni dio
grada, što je podrazumijevalo i zabranu bilo kakvog kretanja nakon stupanja
na snagu „policijskog sata“. Kao što je opće poznato, akcija je uspješno
završila do jutarnjih sati, a u našoj zoni odgovornosti nije bilo nikakvih većih
incidenata.
U gradu je bilo puno naoružanih ljudi, a dio oružja je bio izvan naše
kontrole. Čitavo sam vrijeme strahovao da će netko nastradati nesretnim
slučajem uz svu našu predostrožnost i oprez. Dogodilo se to kada sam
se najmanje nadao. Bio sam u Virovitičkoj bolnici kada su mi za vrijeme
posjete supruga i Robert Hasenauer rekli da je Hrvoje Kopić poginuo, a
Dejan Rattinger teško ranjen. U prvom sam trenutku bio blokiran, kao da
se mozak bori protiv toga da tako nešto prihvati. Pitao sam: „Kako?“ Dok
mi je Robi nešto objašnjavao o krošnji drveta i nekoj mini, nisam to mogao
povezati sa situacijom u Donjem Miholjcu pa sam pitao: „Gdje je to bilo?“
Čuvši odgovor: „U Paulin Dvoru“, tek mi tada ništa nije bilo jasno. „Što su radili
u Paulin Dvoru?“ Osjećao sam se očajno. Obojica su bili moji bivši učenici.
Sjećam se da su Hrvojevi roditelji imali teških problema da ga izvuku iz JNA.
Došavši kući, javio se nama, a mi nismo bili postrojba za spektakularne akcije
u kojoj se lako gine. Mogućnost da će se dogoditi pogibija, a neće se voditi
borbe oko grada, bila je stvarno u promilima. Tek po dolasku kući saznao
sam kako je došlo do toga da je jedan vod iz naše jedinice otišao u Paulin
Dvor. Čuo sam dvije verzije, a nisam bio za to vrijeme u Donjem Miholjcu
pa ne želim sada, nakon toliko godina, iznositi neka svoja mišljenja. Sve su
riječi uzaludne, a nama ne preostaje ništa osim sjećanja, molitve pokojeg

27
 Očenaša i paljenja svijeća nad njegovim grobom. Njegovim roditeljima to
nije nikakva utjeha za gubitak sina, a onima koji su se bogatili i stvarali svoja
„carstva“ jedan mladi život ionako ne znači ništa.
Na Badnjak 1991. godine navodno je odlukom tadašnjeg ministra obrane
Republike Hrvatske došlo do ukidanja ONZ-a, tj. njihovog priključivanja
domobranstvu. Za nas se nije ništa bitno promijenilo osim što smo ušli
(hijerarhijski) u sustav Hrvatske vojske, skinuli oznake ONZ-a i prišili oznake
HV-a. Tek je u veljači 1992. došlo do većih promjena. Veći dio ljudstva je
demobiliziran, a od preostalog ljudstva ostala je samo jedna pričuvna satnija
u sastavu 107. brigade HV-a. Ostao sam zapovjednik, a zadatak nam je bio
da u slučaju veće neposredne opasnosti, ovisno o procjeni zapovjedništva
brigade, zauzmemo dio utvrđenih položaja na rijeci Dravi. Do takve
situacije, na sreću, nikada nije došlo. Koliko je meni poznato, postrojba
Nažalost, autor nije bila rasformirana, ali je popunjena mlađim ljudstvom, a nas starije su
ovoga poglavlja demobilizirali krajem lipnja 1992. godine.
nije dočekao izlazak
knjige jer je 29.
lipnja 2007. godine EPILOG
preminuo.
Kada smo nas stotinjak 16. lipnja 1992. godine razdužili opremu i
naoružanje, formalno je prestala postojati ona postrojba koju su činili
dragovoljci iz Odreda narodne zaštite Donji Miholjac. Nije na meni da sudim
kakvu su ulogu u obrani Hrvatske odigrale jedinice Narodne zaštite. Moje je
da iznesem neke podatke, tek toliko da se ne zaboravi.
Odred narodne zaštite Donji Miholjac bila je postrojba kojoj je pristupila
ukupno 331 osoba. Imala je svoj stožer (štab) od 14 ljudi te formirane dvije
čete: prva s trima vodovima i ukupno 122 pripadnika i druga četa od dva
voda s ukupno 77 pripadnika. Dakle, aktivno je u Odredu sudjelovalo 213
pripadnika. Preostalih 118 osoba su oni koji su potpisali pristupnice, ali ih iz
različitih razloga nikada nismo angažirali.
Nikada nikoga nismo prisilno mobilizirali niti smo za to imali potrebu.
Svi su naši pripadnici bili dragovoljci, a velika većina je bila svjesna mogućih
posljedica u slučaju poraza. Nismo uživali medijsku popularnost. Naprotiv,
bili smo dosta samozatajni do te mjere da nas je dio stanovništva zamjenjivao
za Civilnu zaštitu. Neki to čine i danas. Još se sjećam svog govora u Nastavno-
športskoj dvorani kada sam im rekao da nećemo tolerirati nikakve „solo-
akcije“ i nedisciplinu te ako netko za sebe misli da je Rambo, neka ide
potražiti neku drugu postrojbu.

28
 Velikim dijelom su se događaji mirno odvijali i na vrijeme onemogućavale
neželjene situacije zahvaljujući dobroj suradnji Franje Šovagovića, Željka
Ronte i mene jer ipak treba uzeti u obzir da su gotovo godinu dana u gradu
bile tri vojske, neovisne jedna o drugoj, i to s vojnicima koji ne odlažu oružje,
nego ga nose sa sobom kući.
Moram navesti i jednu žalosnu činjenicu oko dodjele spomenica. Na to
me potakao Josip Ganzberger koji me to prvi pitao. Za mene je rat već bila
završena stvar pa sam mu odgovorio da ionako svi sve znamo, osobito tko
je gdje bio. On mi je tada rekao otprilike ovim riječima: „Da, zapovjedniče,
to vi sada kažete i sada je to tako, a što ću ja odgovoriti unuku jednoga
dana kada me bude zapitao gdje sam bio?“ Tada sam shvatio da spomenica
Domovinskog rata ipak ljudima znači više nego što se na prvi pogled može
činiti. Nisam niti slutio da me čeka novi rat, ovoga puta administrativni, za
dodjelu spomenica pripadnicima ONZ-a Donji Miholjac.
Neka mi čitatelji oproste ako smatraju da sam bio previše subjektivan,
ali ja sam taj rat i dužnost shvaćao tako. Izbjegao sam iznositi svoja mišljenja
i svoje emocije, kao i verbalne sukobe na sjednicama Općinskog kriznog
štaba. Ono što ostaje na kraju kada se podvuče crta je da smo izgubili
godinu dana normalnog života. Cijela generacija. Roditelji Hrvoja Kopića su
izgubili sina. Ostali su nam revolveri koji nam više ne trebaju i sjećanja za
prepričavanje djeci i unucima onima koji vole o tome pričati te tri riječi za sve
dobronamjerne i normalne: „NE PONOVILO SE!“

ODRED NARODNE ZAŠTITE DONJI MIHOLJAC

POPIS PRIPADNIKA ONZ-a D. MIHOLJAC - STOŽER
IME, OČEVO IME, PREZIME POPIS PRIPADNIKA ONZ-a D.MIHOLJAC I. ČETA
1. VOD
Eduard,Karlo, Šrajer
Željko, Pavo, Tomašević IME, OČEVO IME, PREZIME
Stjepan, Josip, Mikolašević Slavko, Josip, Takalić
Zdravko, Stjepan, Bunjevac Martin, Đuro, Lazar
Ivica, Imra, Mikičić Kazimir, Marko, Čosić
Franjo, Ivan, Bogatić Žarko, Mirko, Mikić
Zdravko, Tonko, Tadić Josip,Josip, Šarkezi
Blaženka, Mato, Danenhauer Stjepan, Ivan, Macanić
Zlatko, Ilije, Došen Vladimir, Stjepan, Šiljeg
Mirko, Jozo, Azenić Damir, Alojz, Andračić
Josip, Mato Scheibl Živko, Hrvoje, Budimir
Stjepan, Stjepan, Kolesarić Slavko, Miško, Balent
Dr. Branko, Ante, Mandić Vid, Đuro, Šutalo

29
 Ivan, Đuro, Lazar
Davor, Antun, Crnković
Ivan, Josip, Korov
Josip, Josip, Kovačević
Branko, Nikola, Nekić
Mirko, Šimo, Francuz
Aleksandar, Mihael, Putilin
Branko, Marjan, Smolčić
Damir, Mijo, Mašić
Luka, Nikola, Premec
Zvonko, Luka, Jović
Ivan, Ivan, Šutej
Dragutin, Koloman, Heđi
Ivan, Josip, Cvenić
Miroslav, Josip, Slačanac
Stjepan, Ivan, Šutak
Krunoslav, Franjo, Matušin
Zvonko, Josip, Tot
Zlatko, Stjepan, Maroslavac
Stjepan, Josip, Slačanac
Ivan, Fabijan, Matušin
Zlatko, Slavko, Knežević
Mato, Pero, Lovrić
Sandra, Slavko, Takalić
Krunoslav, Josip, Kovačević
Josip, Jozo, Dukmenić
Leonarda, Martin, Lazar-Korov
Varaždinac, Karla, Karla,
Vujanić , Gojko, Gojko
Horvat , Ivan, Ivan
I. ČETA 2. VOD
Ante, Marko Budimir
Pavo,Antun, Zvocak
Robert, Rudolf, Hasenauer
Antun, Mato, Pavin
Mario, Nikola, Vereš
Vladimir, Mirko, Šantoši
Vladimir, Jozo, Vidaković
Josip, Vendel, Ganzberger
Branko, Stjepan, Sever
30
Darko, Luka, Puljić
Jozo, Đuro, Tibinac
Ivan, Ivan, Pobi
Josip, Petar, Szabo
Zlatko, Đuro, Gongeta
Mirko, Mato, Mikić
Pavo, Andrija, Marašek
Ivan, Ivan, Horvat
Mihael, Mato, Mikić
Boris, Pavo, Kopić
Zdravko, Stjepan, Babić
Sejfidin, Aqif, Shala
Željko, Željko Skeledžija
Andrija, Josip, Slačanac
Tomislav, Josip, Kečkiš
Stjepan, Stjepan, Čošić
Vinko, Stjepan, Bucko
Antun, Anđelko, Rožić
Martin, Mato, Lučić
Mirko, Nikola, Vorih
Alen, Tomislav, Osbah
Krešimir, Tomislav, Adamović
Branko, Pavo, Budimir
Miroslav, Srećko, Jakljević
Tomislav, Kuzman, Vrkić
Petar, Đuro, Zavođa
Dragutin, Đuro, Cenbauer
Tihomil, Antun, Sertić
I. ČETA 3. VOD
Marijan, Josip, Plahutnik
Nadan, Velimir, Maroslavac
Željko, Tomislav, Miler
Mladen, Stjepan, Jantoš
Tomislav, Ivan, Bešlić
Stjepan, Blaž, Kampić
Viktor, Borislav, Pfeifer
Damir, Josip, Grobotek
Dario, Nedeljko, Kadić
Zdenko, Ivan, Krušec
Zlatko, Zvonko, Senta
Dominik, Luka, Puljić
Davorin, Mirko, Strišković
Dejan, Francek Rattinger
Borislav, Šimo, Vidaković
Kazimir, Josip, Kaser
Đuro, Stjepan, Dolančić
Hrvoje, Mihael, Kopić
Stanko, Imro, Tadijan
Boris, Stjepan, Mandekić
Tihomir, Alojz, Zetović
Zvonimir, Stjepan, Golinac
Željko, Pavao, Marincel
Ivan, Ivan, Nemet
Stevo, Ante, Samardžić
Zlatko, Josip, Job
Drago, Blaž, Kampić
Goran, Mirko, Žitnjak
Damir, Josip, Ott
Vatroslav, Vatroslav, Raštegorac
Mladen, Dragan, Vidaković
Ante, Ivan, Zrno
Vjekoslav, Andrija, Kranjčević
Slavko, Stjepan, Kovačević
Vladimir, Ivan, Čošić
Slavko, Mato, Brkić
Dario, Mirko, Došen
Darko, Šimo, Stanković
Franjo, Mato, Sever
II. ČETA 1. VOD
Alojz, Antun, Danenhauer
Štefan, Mirko, Golinac
Miroslav, Mihajlo, Čerba
Milan, Franjo, Bogatić
Ivan, Marko, Mužinić
Siniša, Jeronim, Slačanac
Anđelko, Dominik, Puljić
Zlatko, Stjepan, Bunjevac
Zoran, Eduard, Hepp
Darko, Dragan, Tadić
Marijan, Šimo, Tadić
Ivan, Ivan, Strunje
Ivica, Stjepan, Adamović
Dalmiro, Petar, Franotović
Stepan, Stjepan, Lebinac
Branko, Bartol, Adamović
Darko, Nikola, Sertić
Josip, Ivan, Krušec
Danko, Zorko, Štefanac
Vinko, Vinko, Stojić
Franjo, Stjepan, Horvat
Krunoslav, Josip, Došek
Darko, Drago, Petriševac
Stjepan, Stjepan, Brkić
Stjepan, Mato, Dobi
Ivica, Ivan, Marinović
Janez, Eugen, Žvab
Miroslav, Mato, Gavranović
Ivan, Franjo, Kovačić
Zdravko, Josip, Ovžecki
Milan, Šimo, Lukačević
Alen, Slavko, Zetović
Stipan, Ivan, Šimunović
Šandor, Đera, Keceli-Mesaroš
Milan, Petar, Draženović
Ivica, Luka, Jović
Zorislav, Milan, Greganić
Stjepan, Mato, Bučanac
Ivica, Ivan, Nađpalfi
Lovrenc, Stjepan, Danenhauer
Ratko, Zdenko, Ratković
Mato, Stojan, Senkić
Zlatko, Josip, Tarcal
Mirko, Ivan, Zec
Viktor, Franjo, Švaljek
Jozo, Antun, Bratuševac
Stjepan, Karla, Kovačević
Darko, Josip, Lovrić
Tomislav, Žiga, Dukmenić
Stjepan, Valentin, Topolovec
Marko, Rafael, Stojić
Vladimir, Mihajlo, Petkovski
31
 Željko, Ivan, Šmit Ivica Bertelović
Josip, Petar, Šimunović Pavo Cvetanić
Ivica, Ivan, Jurman Jozo Cenbauer
Darko, Liberan, Obšivač Dragutin Cigrovski
Stjepan, Stjepan, Šimetić Tomislav Cerovečki
Ivan, Stjepan, Matasić Ivan Ćosić
Slavko, Stjepan, Lovrić Božo Ćosić
Zlatko, Stevo, Kranjčević Josip Čerba
Mario, Mato, Kinjerovac Antun Dološić
Željko, Zvonimir, Visinger Zvonimir Divošević
Željko, Josip, Lacković Zvonimir Dasović
Davorin, Franjo, Melti Željko Đambo
Tomislav, Ante, Mitrović Darko Dorkić
Kristijan, Mladen, Jantoš Dario Fey
Dujo, Petar, Čačija Miroslav Fey
Frano, Ivo, Kopić Boris Fuček
Dalibor, Stjepan, Kolesarić Josip Falamić
Stjepan, Milan Ćosić Vjekoslav Grobotek
Ilija – Zlatko, Ante, Svalina Slavko Grgić
Dobrosav, Bogdan, Milošević Mladen Grmoja
Davor, Željko, Skeledžija Željko Geto
Željko, Franjo, Režek Milan Golinac
Abourain, Aćif, Ismaili Damir Gotić
Robert, Franjo, Premužić Paul Hat
Bruno, Josip, Juvančić Vlado Hamarić
Zdenko Hanzl
Potpisali pristupnice Stjepan Horvat
nisu bili angažirani Slavko Hrupački
Josip Hat
Božo Andrić Siniša Ivančić
Irena Vrbešić – Biro Mirko Ištvanović
Zorislav Bogdanić Robert Jagodić
Ivica Božić Nedeljko Josić
Vlado Brkić Josip Jagorinac
Krunoslav Brkić Mirko Jozić
Augustin Bistrović Nenad Kaučić
Josip Bertić (iz Baranje) Leonarda Lazar Korov
Ksenija Kovačević
Ivan Birgeš Mirta Kojić
Branko Budimir Hermina Korov
Ivica Balić Helena Kovačić
Mato Babić Tomislav Katančić

32
Samir Katić Zoran Mijatović
Željko Kecenko Mladen Miškec
Marijan Korov Josip Maroslavac
Đurica Kopić Marijan Maroslavac
Josip Kopić Zlatko Mišak
Vladimir Kranjčević Velimir Mikić
Ivan Kožić Drago Marić
Damir Katić Dean Mikić
Nedeljko Kovačić Josip Nađvegi
Kristijan Kojić Vladimir Nađvegi
Dejan Kamenić Drenko Opšivač
Milan Levanić Miodrag Orešković
Božica Maroslavac Ante Pavelja
Kristina Matošević Pavo Petrović
Boris Marašek Franjo Petrović
Zoran Marašek Mladen Perović
Ivan Matošević Mirko Petreković
Đuro Medved Franjo Premužić
Mario Molnar Mihajlo Petkovski
Stevo Milić Cvetko Raić
Antun Međurečan Ivo Ranković
Zvonimir Maroslavac Jerolim Rakitovac
Ivica Mađarić Deana Sever
Andreas Sklizović
Radoica Stamenković
Mihajl Slačanac
JEDINICA BR.PRIP. Marijan Smolčić
STOŽER 14 Mirko Slačanac
Branislav Šverer
I.ČETA 1.vod 42
Mato Šegović
-«- 2.vod 40
Srećko Šutalo
-«- 3.vod 40 Ante Šimunović
II.ČETA 1.vod 42 Denis Tibinac
-«- 2.vod 35 Branko Tibinac
AKTIVNO UKLJUČENIH 213 Goran Vrbanić
PRIČUVA 118 Darko Vargović
Ukupno : 331 Dalibor Vrbešić
Pregrag Vidaković
Jozo Zetaić
Zapovjednik ONZ-a Donji Miholjac
Ivan Žunić
Eduard Šrajer Tomo Žgur

33
POSTROJBE HRVATSKE VOJSKE
 Postrojbe Hrvatske vojske na
donjomiholjačkom području
1991./1992. godine
3/107. brigada HV-a

Pišući o vremenima i godinama iza nas, pišem i sjećam se dana i sati koje
sam proveo s mnogim divnim ljudima, dečkima, očevima i muževima. To je
bilo vrijeme krvi, znoja i suza, ali i vrijeme ponosa i slave.
Ništa onda nije bilo kao što je danas i nikada se ne ponovilo ono zlo
koje je bilo. U ovih je nekoliko kartica teksta teško napisati i reći sve kroz što
smo prošli i prolazili, što smo radili dvadeset i četiri sata svaki dan, mjesec i
godinu. Reći ću samo ovo: bilo je časno boriti se i biti dio povijesti u borbi
našega naroda protiv srpskog krvoloka koji nas htjede porobiti i raseliti van
granica naše zemlje.
U tim trusnim vremenima devedesetih godina prošloga stoljeća svi smo
Pripadnici 1. satnije mi bili puno mlađi. Kažu stari ljudi da se mladost lakše odupire svakom zlu i
prelaze rijeku Dravu 3. nedaći. Tako smo i mi prihvatili hrvatski križ i nenaoružani, goli i bosi pošli u
travnja 1992. borbu protiv zla, ali s ogromnom voljom i željom da naša generacija ostvari

36
tisućljetni san hrvatskog naroda i san naših očeva i djedova u ovoj povijesnoj Položaj 3. bataljuna na
borbi za svojom samostalnošću i nezavisnošću i stvori svoju državu te da desnoj obali Drave u

jednom za svagda budemo „svoji na svome“. Prisjećajući se tih dana, rajonu sela Petrijevaca

početaka, doista danas moramo i trebamo biti ponosni na sve koji su bili
sudionici tih krvavih događaja te posebno moramo zbog nas, zbog povijesti
i generacija koje dolaze reći našim pokojnim suborcima „HVALA“.
A u početku ništa nije izgledalo sjajno niti lako. Desetljećima su se
naši neprijatelji pripremali za konačni obračun s Hrvatima i samo su čekali
pogodno vrijeme i priliku. I dade im svijet šansu da porobe Hrvatsku.
Ali ono na što ni svijet (Amerika i Rusija) ni Srbi nisu računali bio je inat i
želja hrvatskog čovjeka da poput mitske ptice Feniksa uskrsne i ponovno
bude slobodan. Kao i u mnogim drugim gradovima Hrvatske, tako je JNA
i u Donjem Miholjcu izuzela oružje koje je naša općina kupila i koje je bilo
smješteno što po „karaulama“, a što u skladištu štaba Teritorijalne obrane u
Donjem Miholjcu. Tako i mi ostajemo bez ijedne puške, metka, rakete, topa
i drugog naoružanja. Naglašavam da je po starom jugoslavenskom ustroju
teritorijalne obrane naša općina razvijala protuoklopni odred koji je za te
prilike bio i adekvatno naoružan (maljutke i druga protuoklopna oruđa
i oružja) te se cjelokupno naoružanje čuvalo u „karaulama“ i skladištima
TO-a Donji Miholjac. Odvoženjem naoružanja (pješačkog, protuoklopnog i
protuzrakoplovnog) ostajemo bez ičega, prepušteni na milost i nemilost i

37
 ovisni o Božjoj volji.
U tim je vremenima predsjednik Skupštine Općine bio Josip Juvančić, a
predsjednik Izvršnog vijeća Stjepan Jurčević. Ja sam bio sekretar za Narodnu
obranu, Franjo Šovagović zapovjednik Policijske postaje te Josip Mitrović
zapovjednik TO-a. Zajedno smo činili Krizni štab za našu općinu.
Odlučujemo se za stvaranje vojske iz pepela, ni iz čega. Mobiliziramo
lovačko oružje za potrebe ZNG-a i čuvamo ga u bivšem skladištu TO-a
Donji Miholjac. Odlučujemo se za nabavku naoružanja te istoj prilazimo
vrlo rano (u odnosu na druge sredine). Samo je mali broj ljudi bio upoznat s
našim aktivnostima te je zbog toga sve i uspjelo. Prvo je oružje podijeljeno
pripadnicima„Crnih vrana“. Nabavivši prvo oružje (500 komada pušaka 7,9 mm
i poluautomatskih pušaka MGV), dižemo ljude te formiramo treći bataljun 107.

Položaj 3. bataljuna na brigade HV-a. Ovdje treba naglasiti da naša (tada jedina postrojba) jedinica
rijeci Dravi „Crnih vrana“ sudjeluje 7. srpnja 1991. godine u akciji oslobađanja Tenje
zajedno s postrojbama valpovačkog i orahovačkog bataljuna, jedinicama
specijalne policije PU Osječko- baranjske i drugih. Tu operaciju u kojoj su
se snage JNA u cijelosti i otvoreno stavile na raspolaganje srpske strane
spominjem stoga jer je tijekom nje pala i naša (donjomiholjačka) prva žrtva.
Bio je to Zdravko Rittgasser iz Kunišinaca koji je tada bio pripadnik policijskih
snaga. Tada je i slijepima bilo jasno da ulazimo u rat i da je rat došao i do našeg
praga, dvorišta i kuća. Još odlučnije i snažnije pristupamo organizaciji naše
obrane, formiranju jedinica, organizaciji izobrazbi i vježbanja, a sve s ciljem i

38
zadaćom da u svakom trenutku budemo maksimalno spremni za svaki slučaj
agresije na bilo koji teritorij naše domovine. Svakodnevno vršimo dodatne
popune ljudstvom i materijalno-tehničkim sredstvima. Prvi veliki borbeni
zadatak za novoformirani bataljun bio je zauzimanje triju graničnih „karaula“
(Viljevo, Moslavina i Donji Miholjac).„Karaule“ Moslavina i Viljevo vrše predaju
ljudstva i tehnike, a prave borbe vode se za „karaulu“ na graničnom prijelazu
Donji Miholjac. Operacija oslobađanja počela je u 24,00 sata i trajala je do
9,00 sati sutradan. Neprijatelj je na koncu pozvao i svoju avijaciju (2 aviona
tipa jastreb, 2 aviona tipa MIG-21). Prva su dva aviona uništena s naše strane,
a u sljedećem naletu dvaju MIG-ova jedan je od njih također srušen, dok je
drugi uspio raketirati područje današnje industrijske zone (dvorište Analita
te parkiralište Hotela „Borik“). U pola sata neprijatelj je izgubio tri letjelice i to

ovdje treba posebno naglasiti jer je to prvi puta u povijesti hrvatske države da Prelazak rijeke Drave

neprijatelj gubi više borbenih aviona u tako kratkom vremenskom razdoblju.

Do tada su helikopteri i avioni gotovo svakodnevno nadlijetali prostore naše
općine (posebno naftno polje u Beničancima i plinsku stanicu na Štefkovici u
Marijancima). Od tada više nisu letjeli našim zračnim prostorom jer su shvatili
da smo spremni i za njih.
Ovdje je također potrebno istaći što je prethodilo akciji oslobađanja
„karaule“. Mi smo tada imali punktove koje su držali naši dečki na različitim
lokacijama unutar granica naše općine. Jedan je od tih punktova bio na mostu
rijeke Vučice kod Malinovca, a držali su ga dečki iz pričuvnog sastava policije

39
Pontonski prijelaz preko (Marijančani). Negdje oko 10,00 sati zovu oni u štab u policiju da su zaustavili
rijeke Karašice kolonu transportera i kamiona JNA na mostu na Vučici te pitaju što dalje da
rade. Franjo Šovagović (zapovjednik Policijske postaje ) šalje mene i Zvonka
Grgurića da odemo tamo i procijenimo situaciju te odlučimo što činiti dalje. Sa
sobom sam ponio ambrust. Čim sam došao na punkt, našim dečkima kažem
da zamole vozače civilnih kamiona i automobila da prepriječe put svojim
vozilima na cesti. Potrebo je ovdje reći da je u toj koloni bilo 15-ak kamiona
punih četnika (rezervista iz Srbije) koji su bili dovedeni u Našice da budu
pojačanje našičkom garnizonu. Tu je bilo i nekoliko oklopnih transportera, a
u zapovjednom je bio jedan kapetan I. klase te jedan potporučnik. Nalažem
kapetanu da cijelu kolonu okrene i vrati u Našice, inače ćemo ih tu uništiti
i da će im tu biti groblje (ovo sam „blefirao“ jer sam rekao da je šuma puna
naših vojnika koji samo čekaju moj znak za napad).
Nakon ultimatuma sam im dao rok od 15 minuta. Nakon isteka roka,
na našu veliku sreću, oni se okreću i vraćaju u Našice, a mi zaključujemo da
moramo ubrzati pripreme za brzo oslobađanje „karaule“. Ovaj je događaj
veoma važan jer da je ta pomoć stigla na „karaulu“, samo oslobađanje
bi trajalo puno duže. Također treba naglasiti da je „karaula“ u Donjem

40
Miholjcu bila minirana i da su maljutke (protuoklopne vođene rakete) bile
okrenute prema gradu te je postojala realna opasnost da se grad na taj
način uništava. Naglašavam da smo žrtve izbjegli zbog suradnje s jednim
oficirom JNA kojega smo zarobili i koji nam je definirao prostor i rakete. U
akciji oslobađanja „karaule“ bilo je zarobljeno 5 oficira (3 u Donjem Miholjcu
i po jedan u Viljevu i Moslavini) te oko stotinjak vojnika. Došli smo do pune
ratne tehnike i naoružanja te od toga dana više ništa nije bilo kao prije. Grad
Šibenik se ponosi onom povijesnom rečenicom njihovih vojnika „oba su
pala“, a mi također moramo biti posebno ponosni na TRI aviona koja su pala
na našem prostoru u roku od pola sata. To je bilo znatno prije Šibenika, ali se
o tome ne govori, nego šapće. Zašto je tako, ni danas ne znam. Za Miholjac
svi znaju po izvješću o vodostaju Drave, ali bi trebao biti poznatiji po ova tri
srušena aviona. Nakon što smo našu općinu „očistili“ od neprijatelja, sljedeći
borbeni zadatak koji smo dobili bio je oslobađanje „kasarne“ u Našicama.
Jedan dan me nazvao Slavko Barić i rekao da odmah dižem svoje i dolazim
u Vladislavce jer moramo oslobađati „kasarnu“. Mi smo bili raspoređeni
u selu Martin. U akciji su sudjelovali Našičani, Valpovčani, Orahovčani,
Đakovčani te mi. Akcija je počela u 5,00 ujutro i trajala do podne kada su se
neprijatelji predali. Ovo naglašavam jer smo se mi u Donji Miholjac vratili
s ratnim plijenom, trima oklopnim transporterima punim oružja i municije,
koje smo sami dovezli iz Našica, a da do tada nitko nije upravljao takvim
vozilima. Sjećam se oduševljenja kada smo tim transporterima stigli pred
Stari hotel u Donji Miholjac oko 21,00 sat, a ljudi su bili na kavi i sjedili na
terasama. To su bili dani ponosa i slave, nabijeni emocijama i moralom te
smo mislili da možemo do Zemuna ako to predsjednik države naredi. Tih
smo dana imali „velikih problema“ s primanjem dragovoljaca u naše redove.
Naše su postrojbe sudjelovale u akciji „Paulin Dvor“ gdje smo imali ranjenih
i poginulih. Poginuo je Hrvoje Kopić, hrvatski vitez, kojega je smrt zatekla na
punktu gdje je bio zajedno s Ratingerom koji je bio teško ranjen. Najviše smo
poginulih u jednoj akciji imali za vrijeme operacije oslobađanja Baranje. O toj
se akciji manje-više sve zna pa o njoj ništa neću elaborirati, samo ću reći da
su naši borci pokazali zavidnu hrabrost i želju da se neprijatelj istjera i s tog
područja naše zemlje koje je do tada bilo okupirano, ali se dogodilo ono što
se dogodilo. Donjomiholjački su vitezovi dali ogroman doprinos oslobađanju
našeg kraja i naše zemlje. Nemjerljiva je njihova uloga u konačnom slamanju
neprijateljske „kralješnice“, kao što je i neprocjenjiva uloga naših majki, baka
i djedova u zbrinjavanju silnih kolona ljudi koji su pobjegli ostavivši sve i

41
krenuli bez igdje ičega, sačuvavši samo živu glavu.
Naši su ljudi tu nepreglednu kolonu traktora, autobusa, automobila
i kamiona dočekali s punim srcem, pružili im toplu ljudsku riječ i utjehu
okrepljujući ih na njihovu putu, a mnoge su i ostavili u svojim domovima,
stanovima i vikendicama. U jednom je trenutku početkom 1992. godine
prognanog i izbjeglog stanovništva bilo više od nas koji smo tu živjeli. U
ovom je kratkom osvrtu teško opisati sve događaje, borbe i situacije jer bi za
to sve trebala jedna knjiga. Svaki se dan događalo dosta toga. Svaki tjedan
i mjesec tih godina čine mnoštvo materijala za povijesno proučavanje.
Svakodnevno smo morali toliko toga improvizirati jer je u početku dosta
toga nedostajalo.
Želim ovom prilikom zahvaliti svakom našem vojniku, dočasniku i časniku.
Želim zahvaliti svim naoko „nevidljivim“ ljudima koji su bili u logistici (kuhari,
pekari, električari, komunalci, majstori svih profila i zanimanja). Teško je sve
nabrojati, ali hvala svima. Naravno, vječna zahvala i vječno nebesko hvala
upućujem onima kojih više nema među nama, a koji su našu slobodu i
slobodu Hrvatske platili svojim životima. Nećete, ne možete i ne smijete biti
zaboravljeni. To je moja poruka, a tome će služiti i ova knjiga koja će poput
svjetionika u noći pokazivati put i smjer mlađima, a sigurnu luku starijim
generacijama. Neka ova knjiga bude naša vječna zahvala vašem djelu koje je
neprolazno i nezaboravno kao što je neprolazna i vaša i naša voljena i jedina
domovina Hrvatska za koju ste dali i svoj život.

Željko Ronta
Ratni sekretar Narodne obrane i pričuvni pukovnik HV-a
KRONOLOGIJA POČETKA RATA
 DRAGUTIN LAZAR, zapovjednik 3. čete (satnije), 3. bataljuna (bojne) 107. br. HV
«R» od 28. lipnja 1991. do 30. travnja 1992. godine

KRONOLOGIJA POČETKA RATA NA

PODRUČJU OPĆINE DONJI MIHOLJAC
Demokratskim izborima devedesetih godina i uvođenjem višestranačja
u RH, osobno sam vjerovao u miran rasplet uzavrelih tenzija i gašenje
velikosrpskih težnji Miloševićeva tabora.
Smatrao sam da će u pregovorima vođa tadašnjih republika prevladati
konfederativni koncept uređenja bivše države sa širokom autonomijom
država članica, što je davalo nade za miran rasplet krize. U svojoj naivnosti,
kao i većina, ni slutio nisam da u vojnom vrhu postoji samo slijepa želja za
očuvanjem neke „Juge“ pod bilo koju cijenu. Kada se pomalo ipak počela
javno kristalizirati povezanost jugogenerala i velikosrpskog pokreta, obuzele
su me zle slutnje. Kako svaka akcija izaziva reakciju, na srpske su provokacije
u Hrvatskoj burno počele jačati nacionalističke snage i tada sam sa zebnjom
shvatio da naš put u samostalnost neminovno vodi kroz rat.
Kako sam do listopada 1990. radio u štabu TO-a u Donjem Miholjcu, bilo
mi je poznato da nemamo oružja za ozbiljan otpor, a u policiji je bilo dosta
kadrova koji se nisu mirili s hrvatskom samostalnošću i prilike su izgledale
vrlo nepovoljno. No kao i više ljudi, i ja sam znao da na bivšoj Općini Donji
Miholjac JNA razvija dva protuoklopna odreda namijenjena za obranu od
snaga Varšavskog ugovora, da je njihovo oružje uskladišteno na „karaulama“
Moslavina, Viljevo i Donji Miholjac. Iako bezizgledno, bilo nam je jasno da
nam je to prigoda za naoružavanje. Nedavnim izborima promijenile su se
strukture u NO-u, MUP-u, TO-u, a u Općini je, htjeli mi to ili ne, u to vrijeme
vladalo prikriveno nepovjerenje, tako da se o mogućoj obrani i planiranju
radilo na više nepovezanih mjesta i u tajnosti. Tako sam i ja u razgovoru sa
Zlatkom Risekom o tim problemima ponudio svoje znanje, iskustvo i sebe na
raspolaganje. Bilo je to negdje početkom proljeća ‘91.
U to sam vrijeme radio kao domar u Skupštini Općine Donji Miholjac, a
istovremeno sam jednom tjedno odvozio napoj s miholjačke „karaule“, tako
da sam imao kontakt sa zapovjednikom „karaule“ i na neki način osluškivao
bilo posade i komandira.
Nakon „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama, na „karauli“ je nastalo vidno

46
napeto stanje. Uznemirenost je pojačana poslije krvavih događaja u Borovu
i tada su pojačali zapovjedni kadar na „karaulama“. U gradu je slijedilo
masovno prijavljivanje građana u Narodnu zaštitu i potražnje za bilo kakvim
oružjem. Nakon ubojstva Josipa Reihla Kira u Tenji, zadnji sam puta kao civil
bio na „karauli“ po napoj i u razgovoru s komandirom uočio njegovu tešku
neizvjesnost i dvoumljenje.
Dana 28. lipnja 1991. svi tadašnji rezervni oficiri pozvani su u salu za
sastanke u policiji. Nakon upoznavanja sa stanjem, zapovjednik tajno
ustrojenog 3. bataljuna ZNG-a Donji Miholjac Josip Mitrović pozvao je
nazočne na lojalnost. Kod dobrog dijela pozvanih osjećao sam podosta
neodlučnosti pa čak i čuo komentar: „To nije moj rat!“ i sl., te da bih ih
ohrabrio, pristupio sam stolu s knjigom i potpisao svoj pristanak. Uslijedilo
je potpisivanje ostalih nazočnih. Točno u 11,00 sati zapovjednik je proglasio
mobilizaciju bataljuna ZNG-a.
Kao zapovjednik 3. satnije ( tada čete ZNG-a) otišao sam kući po vlastiti
pištolj i ranije pripremljene oznake u vidu trobojnice te u odori bivšeg TO-a
s izmijenjenom kapom stigao na mobilizacijsko zborište u Viljevu. U dosta
konfuznoj situaciji, ali uglavnom u civilnoj odjeći bez oznaka, ubrzo se
odazvao pun broj obveznika. Za naoružanje su vlasnici lovačkog naoružanja
dobili pozive i donosili karabine, sačmarice pa i MK puške i streljivo. Dirljivo
je bilo kada je starac od oko 75 godina donio karabin sa samo dva metka i sa
suznim očima rekao da nema više. Razveselilo me što su i bez poziva prilazili
ljudi i pitali mogu li se pridružiti i zašto nisu pozvani.
Po završetku probne mobilizacije, sutradan i drugi dan, Zlatko Risek i ja
smo razvozili mobilizirano oružje vlasnicima i tada sam saznao da bi nekakvo
oružje trebalo stići iz Slovenije pa će biti naoružani svi, a ne tek dvadesetak
ljudi.
Nakon nekoliko dana situacija se prividno smirila i aktivnosti su se svele
na izviđanje mogućih položaja i način utvrđivanja. 7. srpnja 1991. uslijedila je
akcija u Tenji kada pogiba pričuvni policajac Zdravko Rittgasser iz Kunišinaca,
igrom slučaja u kanalu pored mog šogora Miroslava Bešlića koji ih je kao
pripadnik pričuvne policije iz Tenje vodio na tom sektoru.
Sredinom srpnja pozvan sam u zapovjedništvo jer je stiglo nešto
minskoeksplozivnih sredstava koje je trebalo dislocirati u tajno skladište.
Štefan Kutnaker je ta sredstva dovezao nekim kombijem do dvorca i
istovarili smo ih u podrum. Potom sam sve razmjestio u jednoj prikrivenoj
prostoriji, razdvojio inicijalna sredstva i detonatore i zamaskirao tako da

47
Novouređeni položaj na nitko nije ni vidio, ni znao da se eksploziv, bombe i upaljači nalaze u objektu.
rijeci Dravi Petog kolovoza zadužio sam maskirnu odoru i nakon nekoliko dana smo s
tadašnjim predsjednikom Općine Josipom Juvančićem išli u obilazak terena.
Nakon nekoliko dana smo Ivan Crnčan (Brko) i ja bagerom točkašem na
ranije utvrđenim lokacijama od Krčenika do Moslavine kopali zaklone za
zaštitu i borbeno djelovanje. U tajnosti smo pripremali zapaljive boce s
emulzijom pripremljenom u „Borovu“ i to od mene prevezli k Brki u Viljevo,
bliže položajima. Krajem osmog mjeseca prišlo se utvrđivanju punktova
za nadzor i pripremi mostova za rušenje. Karla Vilanj je s inženjerijskom
skupinom preuzeo eksploziv koji sam sakrivao i tada sam izašao iz ilegale
te sam 19. kolovoza i javno stupio u zapovjedništvo 3. bataljuna i zajedno s
Josipom Mitrovićem, Stjepanom Kišem, Zlatkom Risekom, Ivicom Mikičićem,
Borisom Pačarićem, Draganom Horvatekom, a naknadno i Nevenom Babićem,
Zvonkom Grgurićem, Valentinom Topolovcem i Željkom Petrovickim
nastavio s pripremama za osvajanje „karaula“.
U međuvremenu su iz JNA nastojali pojačati posade na „karaulama“
pa je tako autobus pun ljudi u trenerkama iz Mađarske zadržan i vraćen s
graničnog prijelaza, da bi nekoliko dana kasnije iz garnizona u Našicama
bila upućena kolona rezervista koju je na punktu na rijeci Vučici na zahtjev
zapovjednika punkta Stjepana (Šimo) Živkovića zaustavila policija s kojom
su zajedno osiguravali most. Vrlo brzo je s pojačanjem iz ZNG-a stigao

48
predstojnik Ureda Željko Ronta te je kolona vraćena. Šestog rujna dobio sam
i zvaničnu legitimaciju pripadnika Zbora narodne garde, a 10. rujna 1991.
zadužio sam malokalibarsku strojnicu MGV (gorenjku) i osjećao sam se
sigurnije znajući da imamo naoružanje za kakvu-takvu obranu. Idućih dana
nabavili smo ručne bacače izrađene u Belišću, a dobili smo i jedan armbrust
(protuoklopno oružje) koji sam nosio u dočekivanju najavljenog pojačanja
JNA iz Našica, koje je ipak uspjela zadržati našička policija. Preostalo smo
vrijeme vršili dodatna izviđanja i u detalje razradili plan osvajanja „karaula“.
14. rujna 1991. izvršena je mobilizacija cjelokupnog 3. bataljuna , a 15. na
l6. rujna oslobođene su „karaule“ Donji Miholjac, Viljevo i Moslavina, čime je
Općina Donji Miholjac postala slobodna.
Mobilizacijom cjelokupnog trećeg bataljuna u vrlo kratkom roku
mobilizirana je i treća četa u dvorištu kooperacije Viljevo. Nakon
dekonzervacije naoružanja prišli smo ubrzanoj obuci napadnih djelovanja i
izdvojili skupinu dragovoljaca za rukovanje tromblonskim minama s puškama
M 48. Tu sam skupinu osobno uvježbavao jer osim nekoliko ručnih bombi i
oko 24 kumulativne tromblonske mine nismo imali razornijih sredstava, a
znao sam da je pitanje trenutka osvajanja „karaula“. Prvu sam noć smjestio
postrojbu u Društvenom domu i Vatrogasnom domu u Viljevu. Kako nismo
imali razvijene logističke kapacitete, u ishrani smo se oslonili na mještane i
strukture Mjesne zajednice Viljevo. Uz vrlo dobru organizaciju mještana, od
prvog smo dana imali kuhane obroke. Tijekom 15. rujna 1991. cijela bojna je
već bila spremna za borbena djelovanja, ali se prema planu zapovjedništava
107. i 5. PP Donji Miholjac, uz angažiranje naoružanih odreda Narodne
zaštite i pojačanjem od dijela 1. bojne 107. br. koji je u sastavu imao PAM
i grupe ručnih bacača, prišlo konkretnoj pripremi napada na „karaule“. Uz
sudjelovanje Kriznog stožera, pod zajedničkim zapovjedništvom 107. br. i
policije i kodnim nazivom „Vrabac“, točno u ponoć 15. rujna ‘91. trebao je
otpočeti napad na sve tri „karaule“ istovremeno. Moja je četa za izvođenje
napada podijeljena na dva dijela. Jedan dio sastavljen uglavnom od
Moslavčana i Krčeničana priključen je skupini koju je vodio zapovjednik
3. bataljuna Josip Mitrović sa zadaćom opkoljavanja „karaule“ Podravska
Moslavina i oslobađanjem iste. Drugi (veći) dio ojačan dijelom pričuvne i
djelatne policije te dijelom 1. bojne iz Valpova pod zapovjednikom skupine
Tomislavom Ivićem i sa mnom kao dozapovjednikom skupine, imao je zadaću
opkoliti „karaulu“ Viljevo i osvojiti ju. Istovremeno je pod zapovjedništvom
Željka Ronte 1. četa ojačana diverzantskim vodom „Crne Vrane“, dijelom 1.

49
 bojne i pričuvnom i djelatnom policijom, uz sudjelovanje posade granične
policije i carine, imala zadaću osvojiti „karaulu“ Donji Miholjac. Dijelovi NZ-a
imali su zadaću dubinskog osiguranja sektora Donji Miholjac, a 2. satnija je
bila jednim dijelom u pričuvi, a drugim dijelom štitila pozadinu napada na
Viljevo i Podravsku Moslavinu.
Nakon raspodjele zadataka, uz zabrinute poglede mještana, s tihim
zveckanjem opreme, mirisom prašine u zraku i praćeni bjesomučnim
lajanjem pasa nakraj Viljeva, prvo je krenula skupina na Moslavinu, a nakon
određenog vremena i na viljevačku „karaulu“. Dio je moje skupine s vozilima
i protuavionskim mitraljezom otišao na predviđeni položaj, a mene je
kroz polja s ostatkom skupine vodio Danko Viljevac koji je bio pripadnik
orahovačke samostalne bojne, ali nam se ponudio za vodiča i sudjelovanje
u napadu.
Zapovjednik drugog voda je prema planu napada trebao napraviti luk i iz
pravca Moslavine te uz Dravu napasti postaju sa sjeverozapada. Na desnom
je krilu morao ostaviti prostor za djelovanje dijela 1. bataljuna s mitraljezom
i ručnim bacačima. Na sjeveroistočnom dijelu u „rajonu konopljišta“ u
zasjedi je postavljen dio pridodanih snaga MUP-a pod zapovjedništvom
Mate Rajningera. S južne je strane napadao 1. vod u sklopu kojeg je bilo i
moje zapovjedništvo. Nešto prije ponoći počeli su lajati graničarski psi koji
su osjetili naše kretanje. Ubrzo je netko s „karaule“ ispucao nekoliko rafala
u našem smjeru. Meci su fijukali oko nas kroz listove duhana, a neki su se
uz muklo „plop“ zabijali u okolno tlo. Srećom, nisu nikoga pogodili. Nakon
toga je nebo proparala svjetleća raketa ispaljena s „karaule“. Jarka svjetlost
više je pomogla nama jer smo ispred sebe uočili njihovu liniju obrane. U
to je, prema dogovoru s „Elektroslavonijom“, „karauli“ isključena električna
energija. Zapovjednik skupine Tomislav Ivić je putem megafona upozorio
posadu „karaule“ da su okruženi našim snagama i pozvao ih na predaju. Na
to je iz rovova oko „karaule“ otvorena puščana paljba u svim smjerovima.
Da bi dokazao tvrdnju, Ivić zapovijeda otvaranje vatre mitraljezu, na što
su s „karaule“ odgovorili pucnjem iz netrzajnog topa. Uslijedio je plotun s
naših položaja oko „karaule“ i ispaljena su dva projektila iz ručnih bacača
na „karaulu“. U prekidu paljbe zapovjednik poziva „karaulu“ da paljenjem
svjetala signaliziraju predaju, međutim opet su otvorili paljbu po nama,
na što smo mi odgovorili pješačkim oružjem i s još dva projektila iz ručnih
bacača. Nešto poslije toga na „karauli“ je nastalo komešanje i začuo sam
očajnički povik: „Nema struje!“ Nakon nekog vremena bez pucnjave, na

50
„karauli“ je upaljeno svjetlo, na što sam ja svoju skupinu poveo „lenijom“
na asfaltnu cestu prema „karauli“. Bojao sam se ljude povesti izravno jer
su ispred položaja bile naslagane velike plinske boce i sumnjali smo da je
teren miniran. Kada sam s nekoliko vojnika stupio u dvorište „karaule“, pod
zidom su već bili postrojeni i razoružani vojnici JNA na koje je motrio Senad
Gradaščević s nekoliko pripadnika MUP-a koje nisam osobno poznavao.
Jedan od zarobljenih je negodovao: „Gde su ti avioni koje su nam
obećali!?“
Drugi je začuđeno gledao u moju strojnicu MGV (koja mi je nakon
trećeg metka zatajila pa sam napadao pištoljem 7,62!) kao da vidi ne znam
što. Nakon toga sam iz prvog rova izvukao rastavljenu automatsku pušku i
sklopio je te pokupio pet okvira streljiva i tek tada se osjetio sigurnim. Uto je
stigao i Mato Kupanovac sa svojim vodom i nakon izvješća da ni on nema
povrijeđenih obuzelo nas je zadovoljstvo zbog uspješnog oslobađanja
„karaule“. Zarobljeni vojnici odmah su prevezeni u policijsku postaju, a mi
smo pod prijetnjom dolaska avijacije pristupili žurnoj evakuaciji zarobljenih
sredstava na predviđeno mjesto. Dio zapovjedništva
Već je počelo svitati, a iz pravca Miholjca još su uvijek odjekivale 107. brigade u obilasku
sporadične detonacije i mi smo sa strepnjom očekivali vijesti ili zapovijed o postrojbi za Božić 1991.

51
 polasku naše čete u pojačanje. To, međutim, nije bilo potrebno. Nakon što
su očekivani zrakoplovi svoj put završili kod miholjačke „karaule“, i ona se
predala nakon silovitog djelovanja naših snaga. Najmanje je pucnjave bilo u
Moslavini gdje se zapovjednik „karaule“, nakon kraćih pregovora, poštujući
razum, predao sa svom posadom.
Akcijom oslobađanja „karaula“ domogli smo se znatnog naoružanja,
vozila i opreme što nam je omogućilo daljnje djelovanje pa i razvoj druge
bojne, kao i formiranje mješovitog artiljerijskog diviziona u 11. mjesecu, a
naše posade naoružane „maljutkama“ osvojenim na „karaulama“ aktivno su
djelovale na slavonskim ratištima do demobilizacije brigade.
Nakon oslobađanja „karaula“ Moslavina i Viljevo, treća je satnija uz
dotadašnje osiguranje punktova na Boljari i Krčeniku preuzela sve tri
„karaule“ i dobila zadaću osiguranja državne granice prema Mađarskoj,
kao i borbeno osiguranje sjeverozapadnog dijela tadašnje Općine Donji
Miholjac. Uslijedilo je nekoliko mirnijih dana u kojima sam otpustio
nekolicinu bojovnika koji nisu prihvatili vojničku stegu i nekoliko njih koji
su neovlašteno otuđili dio oružja s moslavačke i viljevačke „karaule“, a nije
bilo drugih instrumenata dokazivanja i kažnjavanja za učinjeno. Paralelno
s time svoje sam zapovjedništvo premjestio na „karaulu“ Miholjac kojom
je zapovijedao Karlo Vilanj, dok je u Viljevu to činio Mato Kupanovac, a u
Moslavini Mirko Šimara. Kako po ustroju HV-a nije bila namjena čuvanje
državne granice, nakon kraćeg razdoblja sam granične postaje predao u
nadležnost policije, a na Viljevo su locirane novooformljene radarske postaje
ZMIN-a. Moja je satnija smještena s dvama vodovima u Viljevački društveni
dom, a jedan vod i zapovjedništvo čete u Moslavački dom. Uz osiguranje
postojećih punktova provodili smo i noćne mješovite ophodnje u kojima su
stanovnici sela Gložđa i Kapelne sudjelovali u dodatnom osiguranju tih sela.
Početkom listopada je dio postrojbe s Karlom Vilanjom i dio protuoklopnog
voda upućen u „rajon“ Mikleuša gdje je trebalo uništiti položaje neprijatelja
u Kraskoviću. Zadaća je izvršena uspješno, bez gubitaka, iako je Mladen
Jagorinac prilikom vođenja maljutke umalo stradao od strujnog udara iz
naponskog voda u koji je upao vodeći kabel i pri tome uništio lansirni pult.
Spasila ga je prisebna intervencija i brza reanimacija ostalih članova grupe.
Sredinom desetog mjeseca, na zapovijed nadležnog zapovjedništva, od
svih smo četa formirali borbenu skupinu s kojom sam i ja krenuo u pokušaj
proboja iz Vinkovaca preko Bršadina u opkoljeni Vukovar. Do prijema zadaće
bili smo s kolonom naših vozila u nekoj uličici u predgrađu Vinkovaca. Negdje

52
je iza nas minobacač 120 mm sporadično ispaljivao mine koje su fijučući
iznad nas odlazile u nepoznatom smjeru. Zbog izloženosti vozila i ljudstva
tražio sam od zapovjednika bataljuna Željka Petrovickog da nešto poduzme.
Nakon nekog vremena iz zapovjedništva operativne grupe upućeni smo u
šumu pokraj vinkovačke ciglane i tu organizirali odmor i objedovanje. Kako
se situacija s vukovarskog ratišta mijenjala od trena do trena i kako su do
nas stizale kontradiktorne informacije, zapovjedništvo operativne zone
pod Dragomirom Tisajem uputilo nas je na noćenje i pripremu proboja u
Osnovnu školu u Ivankovu. Tek tu sam, gledajući u hodniku školsku kartu
Slavonije, postao svjestan složenosti situacije. Na brzinu sam je skicirao
na korice notesa i sa zapovjednicima prokomentirao moguću zadaću:
prijeći preko Bosuta te lijevom stranom između ... Na upit o snagama
neprijatelja, rečeno mi je da imaju jedan tenk i nepoznat broj vojnika te da
povremeno granatiraju i Ivankovo što smo ubrzo i osjetili. Opet su stizale
konfuzne informacije: „pali su Marinci“, „naši su vratili Marince“. Mrak je već
pao kada dolazi naš zapovjednik i priopćava nam da iz Vukovara.trebaju
oružje, a ne ljude. Uistinu, moji su ljudi imali puške 7,9 mm i 4 automatske
puške uključujući moju, a Posavec je imao neki karabin 5,56 mm i svega 17
metaka. S tim naoružanjem stvarno nismo imali velikih izgleda ni za proboj,
a kamoli za značajniju pomoć okruženom Vukovaru. Iste smo se noći zatekli
u vozilima na putu za Miholjac. U nekoliko smo navrata zaustavljali kolonu i
gasili vozila da nas ne otkrije neprijateljska avijacija i usput slušali tranzistore.
Začuđujuće, ali na Radio Beogradu su javljali da je „ustaška kolona od par
hiljada ustaša iz Donjeg Miholjca krenula za Vukovar“!? Na prilazu Miholjcu
osjetio sam veliko olakšanje, ali obuzela me nelagoda, gotovo sramota, što
smo se vratili neizvršene zadaće. Tijekom nekoliko dana pristigle su nam nove
količine automatskog oružja, dodijeljeni ručni raketni bacači (ose), a iz Rakitja
se vratila i skupina vojnika s obuke, naoružana argentinskim puškama FAL i
opremljena novim odorama. Sada smo bili opremljeni za svaku zadaću!
Početkom prosinca sam od zapovjedništva zatražio popunu ljudstva i
zamjenu za zapovjednika voda Stevicu koji je povrijedio nogu.
Za njegovu zamjenu stigao mi je traženi Davorin Strišković kojeg sam
odmah poslao na Boljaru.
Ubrzo su stigle nove zadaće pa smo oformili veću skupinu i pod
zapovjedništvom mog zamjenika Ivana Crnčana Brke ista je zauzela položaje
kod Čepina i u Paulin Dvoru. Već su drugog dana bili izloženi žestokom napadu
i morali odstupiti da bi iste večeri ponovno zauzeli napuštene položaje. U ovoj

53
Osmatranje neprijatelja je akciji, nažalost, teško ranjen Hrvoje Kopić koji je i podlegao ozljedama. Još
na rijeci Dravi je nekolicina bojovnika pretrpjela lakša ranjavanja, ali i psihičke traume. Za
odavanje posljednje počasti uvježbao sam jednu desetinu i molio Boga da je
to i zadnji puta. No, nije bilo tako.
Kroz nekoliko dana sam se s ostatkom čete premjestio u „sivi dom“ u
Petrijevce. Tu su već bili pripadnici prve čete i nedostajalo nam je prostora. U
međuvremenu smo povučeni iz Paulin Dvora koji je potom izgubljen, a mi
smo dobili zadaću preuzeti položaje na desnoj obali Drave od baranjskog
bataljuna.
Premjestio sam svoje zapovjedništvo u petrijevačku osnovnu školu i
pod okriljem mraka krenuli smo na preuzimanje položaja. To, naravno, nije
prošlo bez paljbe neprijateljskih minobacača pa iako smo vozili bez svjetala,
okolo nas su na bjelini snijega prštale granate lomeći grane drveća. Kada
sam ujutro vodio iduću smjenu, jedva sam pronašao preuzete položaje jer
je danju slika bila potpuno drugačija. Pod vatrom neprijatelja počeli smo
mukotrpno utvrđivanje: iskop zemunica, kopanje prometnica među gustim
korijenjem na rubu obale...
Idućih je nekoliko dana čitava treća bojna bila raspoređena od Narda
do Josipovca. Iz Črnkovaca je premješten i veći dio logističke satnije sa
zapovjednikom Draganom Pomperom tako da se intendantska postrojba
razmjestila u krugu kooperacije, a sanitetska desetina u školsku knjižnicu.

54
Izvršene su i neke kadrovske promjene pa je za zapovjednika bojne postavljen
Ivica Mikičić, a ja sam konačno mogao premjestiti Matu u zapovjedništvo
bataljuna. Karla je još ranije preuzeo inženjeriju, a Dado je zapovijedao
njegovim bivšim vodom. Matin vod je preuzeo Brko, a Žeki Šimarin 3.
vod. Dužnost četnog evidentičara je od Mate Komljenovića preuzeo Đuka
Vincetić, a Ivica Kovačević (Babica) prešao je u sanitetsku desetinu kod
Borisa Dumenčića. Umjesto njega je četni bolničar postao Ilija Ljubičić koji
se oporavio od operacije slijepog crijeva. Moj dozapovjednik je postao
Mirko Šimara. Takav ustroj treće satnije zaživio je pred Božić 1991. godine
i potrajao do sredine travnja 1992. kada sam radi lošeg zdravlja prebačen
u zapovjedništvo 107. brigade, a zapovjedništvo 3. satnijom sam predao
Davorinu Striškoviću, dotadašnjem zapovjedniku 1. voda.
U Petrijevcima smo često granatirani, a mine i topovski projektili su
padali i na samu školu i neposrednu blizinu, ali nismo imali ljudskih gubitaka.
Sjećam se kada me probudilo snažno drmanje i Mirkov glas: „Zar ne čuješ da
nas granatiraju? Svi su već u podrumu, hajmo za njima!“. U mrklom mraku,
kada te zaslijepi detonacija i ne vidiš ništa, pošli smo nasumice i netko nas
je gotovo uvukao niz strme stepenice podruma u kojem su rasle gljive...
Ujutro za Božić Mirko je skuhao crnu kavu i uz ostale ponudio i mene. Bio je
toliko uporan da nisam uspio odbiti. Bila mi je to peta i posljednja crna kava
koju sam popio u životu. Sanitetlije su između zidova naložile vatru i počele
peći janje na ražnju kada su nas zasule granate. U trenu na dvorištu nije više
bilo nikoga, samo je janje nagorijevalo s jedne strane! Vidjevši to, Dominik
Puljić, vozač saniteta, navukao je zaštitni prsluk i kacigu i nitko ga nije mogao
zadržati da ode dovršiti pečenje.
Božić smo proslavili skromno, a veći dio postrojbe koji nije bio na
punktovima je prisustvovao crkvenom obredu u obližnjoj crkvi. Novu
1992. godinu dočekali smo u rovovima, duž Drave, ne ispalivši ni jednog
metka. U samu se ponoć nebo iznad Osijeka zarumenjelo od siline plotuna
pa i ispaljivanja protuavionskih raketa. Nešto me steglo vidjevši koliko je
sredstava uništeno, a nama su tako nedostajala! Prigodu su iskoristili i četnici,
ali oni nisu ciljali nebo, nego nas... 1992. nam je donijela nove nade i ostavila
stare strepnje.

srpanj 2007.
Zapovjednik 3/3/107. br. HV «R»
prič. satnik Dragutin Lazar

55
BORBA ZA BARANJU
 3. satnija u borbi za
Baranju
Većina je pripadnika 107. R brigade Hrvatske vojske s područja bivše
Općine Donji Miholjac bila raspoređena u 3. bataljun, a značajnim dijelom su
popunjavali i topničko-raketni divizion brigade.
Božić i Novu 1992. godinu pripadnici 3. bataljuna su dočekali na obali
rijeke Drave od sela Narda do ušća Karašice u Dravu.
Još je uvijek nismo bili privikli na stalnu opasnost od iznenadnih
minobacačkih napada pa smo smjene na položajima izvodili po mraku, rano
ujutro i uvečer.
Disciplina je bila vrlo dobra, šaptali smo cijelo vrijeme boravka na
položajima, a za smjene bi samo snijeg škripao pod čizmama.
Unatoč tome, četnici bi nas često gađali minobacačima dok smo prilazili
Dravi ili kada smo ulazili kamionima u Petrijevce.
Atmosfera polupustog sela bila je i po danu pomalo sablasna, a iz
susjednog Osijeka su svakodnevno odzvanjale detonacije i dizali se stupovi
dima.
Naleti aviona su postali gotovo svakodnevni.
Okretali su se visoko iznad nas ispuštajući sjajne vatrene kugle kao lažne
mamce za eventualne rakete s toplinskim navođenjem.
Namjere neprijatelja još uvijek nisu bile potpuno poznate, a neizvjesnost
daljnjeg prodora, nakon pada Vukovara, još je uvijek lebdjela u zraku.
Slike dugih kolona vozila kojima su Osječani napuštali grad dale su slutiti
daljnju eskalaciju rata.
Sama je novogodišnja noć bila stvarno vatrena. Počelo je oko 23, 40 sati,
a u dvadesetak minuta neprijatelj je pokazao svu raskoš arsenala kojim je
raspolagao, ne štedeći municiju.
Od izravnih su nas pogodaka štitile grane topola, koje su padale po nama
sasječene minobacačkom i mitraljeskom vatrom.
Iznad Osijeka je zablještao grozd svjetlećih raketa koje su lagano padale
usporene malim padobranom.
Paljba se smirila tek nakon što je naš top iz okolice Čepina ( koji smo
popularno zvali „Debela Berta“) ispalio nekoliko granata na njihove
artiljerijske položaje.
Na ovom smo dijelu obrane bili posebno oprezni jer je konfiguracija
obale Drave bila pogodna za forsiranje rijeke, a to se u Drugom svjetskom
ratu upravo tu dogodilo.
Spremali smo se i na varijantu obrane nakon eventualnog pada Osijeka

58
postavljajući protutenkovska minska polja tik do ceste Osijek–Petrijevci.
Nakon sarajevskog primirja i međunarodnog priznanja Republike
Hrvatske, crta obrane se malo smirila, a 3. pb je premještena na crtu obrane
u „rajon“ selo Sveti Đurađ - selo Gat.
S tih smo se položaja autobusom prebacivali na položaje kod sela
Petrijevaca kako bismo čamcima prelazili Dravu i utvrđivali položaje na
lijevoj obali.
Strah, neizvjesnost, hladnoća, uzbuđenje miješali su mi se u grudima dok
smo prvi put veslali čamcem preko brze Drave.
Neki su bili vidljivo blijedi, a neki bezbrižni poput kuhara koji nam nose
svježe kuhane obroke i dijele u netom iskopanim rovovima.
Najgore su bile hladne noći kada smo se smrzavali u uskim rovovima
ukočeni od sjedenja i mraza.
Sve su to, zapravo, bile prve pripreme za pokušaj osvajanja baranjskog
trokuta, koje će uslijediti početkom travnja.
Polovinom ožujka držali smo položaje na potezu sela Sveti Đurađ –Gat, a
nakon zapovjednog izviđanja u baranjskom trokutu započeli smo s iskopom i
utvrđivanjem položaja na cca 400 metara od protupoplavnog nasipa (benta)
na lijevoj obali Drave.
Utvrđivanje se radilo izuzetno kvalitetno. U samoj su izradi sudjelovali
vojnici pomognuti inženjercima koji su brinuli o stručnom dijelu posla.
Materijal za izradu je prevožen čamcima te su ga vojnici ponekad nosili i
kilometrima do mjesta gdje se utvrđivao položaj. Zemunice su bile izrađene
tako da bi izdržale izravan pogodak minobacača 82 mm.
Treća je satnija držala položaje broj 8 i 9 na desnom krilu bojne. Na smjene
smo dolazili čamcem, išli preko otoka Sv. Ane i opet čamcem prelazili kanal
širine 4-5 metara. Kada smo tražili pogodno mjesto za položaj, otok Sv.Ana i
nije bio otok jer je vodostaj Drave bio izuzetno nizak, no samo je u dva dana
toliko narastao da smo do položaja br. 9 morali dolaziti čamcem.
Upravo su na tom mjestu 30. ožujka nešto prije 18,00 sati prilikom smjene
četnici izveli zasjedu.
Prvih je dana koje smo provodili na novim položajima u Baranji borbena
disciplina bila izuzetno dobra. Svi su vrijeme provodili u rovu ili u zemunici
te šaputali.
No već nakon nekoliko dana netko bi ponio tranzistor, drugi bi uokolo
tražili jelenje rogove, a neki čak pucali na neprijateljske položaje udaljene
svega nekoliko stotina metara.
Tako je bilo i tog dana. Manja se grupa neprijateljskih vojnika prišuljala u
ravninu našeg položaja broj 9 i sačekala da prvi vojnici čamcem krenu preko

59
 kanala širokog nekoliko metara. Kada su bili na sredini, otvorili su vatru, a
istovremeno je njihov minobacač počeo tući po otoku iza našeg položaja.
Upravo sam se u tom trenutku s vodom iskrcao na otok i kretao prema
položaju broj 9.
Da padne poneka minobacačka granata, nije bilo ništa novo, no
koncentrirano je granatiranje otoka za vrijeme smjene izmiješano s
puščanom paljbom izgledalo sumnjivo pa sam ostavio vod u jednoj udolini
te s manjom grupom krenuo vidjeti što se događa.
Približavajući se „devetki“, paljba se pojačavala, a iz kanala su upravo
izlazili vojnici, mokrih uniformi bez oružja, prestrašeno mahali rukama i
uzbuđeno nam vikali : „Bježite, tu su, tu su…“
„Gdje su?“ pitam zbunjen gledajući kako teško ranjenog Tihomira Kambu
pokušavaju izvući na obalu.
„Tu su“, odgovara vojnik pokazujući u krug.
Tek tada shvatim što se dogodilo, pošaljem vezistu po ostatak voda, a s
nekoliko vojnika pokušam napraviti polukrug iza našeg položaja na drugoj
obali kako bismo jedni drugima zaštitili leđa.
Kambu je previo bolničar Josip Šnalcer zvani Jovo, uz pomoć Vlade
Rastije i Babuške, a zatim su ga prenijeli na drugi kraj otoka pa čamcem na
desnu obalu Drave.
Dok su veslali preko Drave, minobacačke granate su dizale stupove vode
uokolo, no srećom ih nisu pogodili.
Na pristaništu čamca već je čekao naš doktor Boris Dumenčić, no samo
je mogao konstatirati smrt.

Tihomir Kamba će nam svima ostati u sjećanju kao vedar, veseo mladić
zaraznog smijeha.
Pucnjava je potrajala gotovo do ponoći sve dok naša artiljerija nije
neutralizirala četničke minobacače.
Drugog travnja oko 22,00 sata primili smo zapovijed za napad.
Prema planu koji nam je bio izložen napad se trebao odvijati na cijeloj
liniji obrane od mađarske granice do Kopačkog rita. Uz potporu artiljerije,
tenkova bili smo uvjereni u puni uspjeh.
Strahovali smo, ali se i radovali što ćemo konačno protjerati četnike.
Moj je vod dobio zadatak da zauzme cestu između Torjanaca i
Nevesinja.
Bio sam zadovoljan što nećemo voditi borbe u naselju.
Pokret je bio u 01,00 sat. Kamionima smo stigli do obale Drave pa
čamcima na polazni položaj.

60
 Raspoređeni u šumi, čekali smo svitanje, drhtali od prohladnog jutra, Pripadnici 1. voda 3.
straha, uzbuđenja, neizvjesnosti. satnije u Petrijevcima
Izviđači su krenuli za mraka i na cijeloj liniji napada u 06,00 sati otvorili počekom siječnja 1992.
vatru na stražare na nasipu. godine s lijeva stoje :
Na pravcu je napada 1. satnija predvođena zapovjednikom Antunom Ivica Pavin-Čonč, Vlado
Petrovićem došla do samog nasipa i uz pomoć izviđačke postrojbe „Crne Rastija – kurir, Jurić,
vrane“ napadala „karaulu“. Zlatko Opančar - Car,
Tu je poginuo Josip Vrbanić Beli iz Rakitovice i Željko Tomić, prognanik Dražen Peica, Josip
iz Baranje. Teško je ranjen Gotal, a Vladimir Žanić je pogođen snajperskim
Šnalcer – Jovo, bolničar
metkom u glavu te je preživio samo zahvaljujući odličnoj američkoj kacigi
Dolje: Josip Zetaic,
koja je usporila metak.
Davorin Strišković,
„Karaula“ je gotovo potpuno uništena, a neprijatelju naneseni veliki
zapovjednik voda,
gubici u ljudstvu.
Mario Fekete,
Na pravcu napada 3. satnije imali smo također teške gubitke, ali i
Silvio Perasic (pok)
uspjeha.
Pokušat ću detaljnije opisati tijek napada na ovom pravcu. Ova je knjiga
premala da se opišu svi događaji toga dana, no događanja na ovom dijelu
crte bojišta smatram posebno bitnim jer je to jedino mjesto gdje smo uspjeli
probiti prvu crtu obrane neprijatelja i voditi borbu s druge strane nasipa.
Opisujem subjektivno, prema vlastitom sjećanju i sjećanju nekolicine
suboraca. Nemam namjeru davati konačne sudove, već samo pokušati
opisati događaje, atmosferu i vlastite osjećaje. Neki detalji su mi zasigurno
promakli, neki su iz drugog kuta gledanja izgledali drugačije. Za neke sam

61
 situacije zaključio da zaslužuju detaljniji prikaz, kao i postupci pojedinaca
koji mogu služiti na ponos njima, njihovim potomcima, Hrvatskoj vojsci i
narodu.
Nakon što su izvidnici izvršili prvi udar, stvorili su prostor za prolaz preko
nasipa, no greškom veze nisu nam mogli odmah javiti o svom uspjehu pa
smo izgubili tempo napada.
Lijevo i desno od nas čula se puščana i mitraljeska paljba, izmiješana s
detonacijama tenkova i topova.
Nakon gotovo sat čekanja, zapovjednik satnije Drago Lazar naredio
je pokret. U borbenom smo rasporedu krenuli kroz šumu prema nasipu s
kojeg se čula sporadična pucnjava. Na tristotinjak metara od nasipa šuma
se iznenada prorijedila i našli smo se na otvorenom prostoru. Ispred nas
se nalazio rov s mitraljezom koji nas je zasipao rafalima. Polijegali smo iza
rijetkih hrastova. Mitraljez je bušio stoljetno hrašće i debele topole kao da su
od papira, a po nama je padalo iverje.
Više smo od pola sata ležali i puzali od drveta do drveta sklanjajući se od
mitraljeza i strahujući od minobacača 60 mm koji nas je „tražio“ po šumi.
Nevjerojatno je kako nitko nije bio pogođen.
Tristotinjak metara od mitraljeskog rova, udesno, na nasipu se nalazio
vojnik koji je cijelo vrijeme nešto nerazumljivo vikao, dizao pušku, skidao
kacigu, skakao, no mi nismo bili sigurni je li naš izvidnik ili kakva četnička
zamka.
Tek kasnije smo saznali da je to bio naš izvidnik Zvonko Šatović koji
Akcija “Baranja” 3.4.1992. je doslovce izgubio glas i živce pokušavajući nas dozvati da dođemo do

62
nasipa.
Kada je izvidnik Ivica Đakovac osobno došao i javio da moramo odmah
krenuti, pokrenuo nas je na izuzetno uspješan juriš do samog nasipa. Gotovo
stotinu boraca u trku prema nasipu uz gromoglasni „ uraaa“ te istovremenu
pojedinačnu i rafalnu paljbu natjeralo je neprijateljskog mitraljesca na
bijeg.
Prilikom dolaska na nasip pretrčali smo preko jednorednog minskog
polja poteznih protupješačkih mina. Izuzetna je sreća da niti jednu nismo
aktivirali.
Nismo, srećom, nastavili trčati jer je s druge strane neprijatelj bio utvrđen
jače nego smo pretpostavljali, a u zasjedi je stajao i oklopni transporter s
protuavionskim mitraljezom.
Kada je transporter počeo prilaziti nasipu, Zdravko Knežević – Krke ispalio
je kumulativnu tromblonsku minu koja je detonirala tik do transportera. U
punom se gasu transporter dao u panični bijeg kroz rijetku šumu poskakujući
na neravnom terenu. Krke opali još jednu minu i opet promaši za metar-dva,
a ovaj nastavi juriti šumom te se više nije niti pojavljivao.
Tad započne paljba po našem lijevom boku.
Slavka Rontu je metak prostrijelio kroz obje butine. Pitam ga može li
micati prstima, on razgovara kao da se ništa nije dogodilo i objašnjava da
osjeća obje noge i da može micati stopalima i prstima. U tom sam trenutku
bio sretan zbog njega. Imao je jedva dvadesetak godina, bio je uvijek
izuzetno borben i prihvaćali smo ga gotovo kao maskotu voda. Sada će ga
odnijeti u sanitet, ide u bolnicu, neće imati teže posljedice, a mi nastavljamo
u neizvjesnost.
Zamjenik zapovjednika 3. bataljuna Zvonko Grgurić naredio je silazak s
nasipa. Bilo mi je žao jer smo toliko čekali taj trenutak, konačno ga osvojili,
a sad moramo sići dolje.
No mitraljeska vatra se pojačala i po desnom boku.
Jedan vojnik pada kao pokošen, pregledavaju ga ne nalazeći ranu, a on
nakon kraćeg vremena ustaje. „Dobro je“, viču, „to je od šoka“.
Vidim da nema smisla ostati na nasipu pa privijem kalašnjikov uz tijelo i
otkotrljam se niz nasip.
Gotovo da sam legao preko potezne rasprskavajuće mine.
Uzmem je u ruke i vidim da je osigurač više od pola izvučen jer je netko
vjerojatno zapeo kada smo jurišali na nasip. Pokušam ga ugurati nazad,
no nije se dao. Sad me već lagano hvatala panika. Pokušam lijevom rukom
izvaditi kolčić na koji je nabijena ne bih li izvadio eksploziv, no ne uspijevam
jer je čvrsto nabijen.

63
 Pogledom potražim pomoć.
Ugledam nasmijano lice Damira Pavina zvanog Čonč koji je već nekoliko
minuta gledao kako se mučim. Puzeći mi je prilazio. Zamolim ga da odvrne
tijelo mine, dok ja već znojnog čela čvrsto držim upaljač. Kad smo rastavili
minu, kažem mu neka je baci, a on je brižljivo sprema u ruksak govoreći kako
još ne znamo gdje ćemo danas završiti pa bi nam mogla zatrebati.
Iz daljine, s lijeve strane, čuli smo zvuk tenkovskog motora: to idu naši
tenkovi koji su prešli Dravu na gatskoj skeli. Radovali smo se jer kada dođu,
više neće biti prepreka koje ne možemo savladati.
U košmaru zvukova izdvaja se poseban zvuk tanadi koja se zujeći
približava i para travu po sljemenu nasipa, a nas zasipa pijeskom po kacigama.
Zvuk naizgled nevin i bezopasan.
Zvuk koji donosi krv i smrt.
Iz blizine prepoznajem glas izvidnika Darka Stankovića koji je mislio da
imam snajper pa me zove da idemo zajedno srediti lijevi mitraljez.
U moju ulogu me vrati zapovijed zamjenika zapovjednika bataljuna
Zvonka Grgurića:
„Zapovjednici vodova, preuzmite zapovijedanje vodovima“, nadjačavao
je zvuk pucnjave.
Okupljam gotovo cijeli 1.vod i dio pridodanih izvidnika, protuoklopnog
voda i inženjeraca u kanalu pored prosjeke.
Izvidnici su iz rova na sljemenu nasipa uz pomoć odjeljenja za
protutenkovsku borbu pokušavali uništiti bunker iz kojeg nas je cijelo
vrijeme mitraljez zasipao rafalima.
U rov na nasipu uskoči Boris Žigić zvani Pekar i gađa bunker raketnim
bacačem 90 mm.
Prebacivanje kroz uski koridor preko nasipa se nakon nekoliko
bezuspješnih pokušaja uništavanja desnog bunkera odvijalo pod unakrsnom
vatrom dvaju mitraljeza.
Nasip su pretrčavala po dvojica vojnika, uz istovremenu paljbu po lijevom
mitraljezu, kako bi ga prisilili da bar na tren prekine s vatrom.
Kada bi uskočili u rov na vrhu nasipa, isto bi se ponavljalo prema mitraljezu
iz desnog bunkera, samo je sada brisani prostor bio puno duži. Vojnici bi
trčali, a od mitraljeskih rafala oko i između njihovih nogu poskakivao bi
pijesak i busenje trave.
Neposredno prije nego će uskočiti u rov na nasipu, Vladu Rittgassera
pogodi zrno u vrat. Jako je krvario, no nisu mu bile ugrožene vitalne
funkcije.
„Što da radimo s njim?“ viču iz rova.

64
 „Bacite ga nazad“, odgovaram i dvojica ga izbacuju niz padinu.
Vlado se uz jauke kotrljao niz nasip, a mi ga uvlačimo u kanal gdje mu
bolničar Jovo previja ranu i nosilima ga prebacujemo na sigurno.
Povremeno po nama padaju grane topola i hrastova, isječene
mitraljeskom i minobacačkom vatrom.
Gotovo nam usporeno preko glava preleti tromblonska mina i padne iza
nas ne eksplodirajući.
Ljudi na nasipu ne izdržavaju dugo pod stalnom vatrom mitraljeza pa
šaljem svog kurira Vladu Rastiju da zamijeni umorne izviđače.
Zvuk tenkovskog motora s lijevog krila izmiješan s detonacijama i
pucnjavom i dalje se povremeno pojačava, no tenkova nema na vidiku. Tada
nismo znali da je tenk zapao na prelasku preko mostića i da uopće neće
doći.
Dolazi zamjenik zapovjednika 3. satnije Mirko Šimara i pita koliko vojnika
ima preko. Nismo ni znali da su već dva zapovjednika voda Mirko Culek i Ivo
Crnčan - Brko među prvima prešla nasip.
„Tko će preko od nas dvojice?“ pita Mirko. „Moramo organizirati ljude i
proširiti koridor.“
„Svejedno je“, odgovaram. „
Idem ja, a ti ostani ovdje, pobrini se da svi prijeđu pa se vidimo preko“,
bile su njegove zadnje riječi prije nego se sa svojim vezistom Kazimirom
Fabijančićem uputio preko nasipa.
Više ga nikad nisam vidio.
Nedugo zatim, dok je mijenjao spremnik kalašnjikova, Dražena Kaučića
pogodi metak u pušku i odbije se u podlakticu.
Kao crvena ruža rascvate se mišić i navre krv.
Jovo ga povuče u kanal i previje ruku te ga šaljemo do glavnog saniteta.
Pitam ga treba li mu pratnja jer do Drave ima oko dva kilometra. „Ne
treba“, kaže, sam će. No javlja se jedan od kurira.
„Ja ću ga otpratiti“. Njegov ga zapovjednik zove da se vrati nazad, no ovaj
ubrzanim korakom nestaje u šumi.
Snajperist Stevo Tkalac umoran silazi s nasipa i kaže da ne može nikako
pogoditi mitraljesca pa se mijenjamo za oružje i ja uzimam snajper.
Damir Pavin polako izvadi dvogled iz ruksaka, sjedne na rub nasipa i
kaže: „Samo ti gađaj, a ja ću pratiti pogotke“.
„Podbacil si za 20 centimetara“, komentirao bi hladnokrvno dok sam
pokušavao pogoditi komadić mitralješčeve kacige.
Djelovao je smireno kao da smo na streljani, a ne u pravom ratu.
Na drugoj strani nasipa bilo je već 20-tak vojnika. Kada je došao Mirko

65
Mješoviti artiljerijski divizion

Prvi red s lijeva na desno:

Slavko Farkaš, Kitišanci, Stanislav Vidaković, Donji Miholjac, Darko Zetić, Donji Miholjac, Darko Kolar, Valpovo

Drugi red s lijeva na desno:

Željko Pušić, Ladimirevci, Ilija Romić, Valpovo, Zapovjednik, Zlatko Šarinić - Šrka, Belišće, Mato Drašković, Bizovački Cret,
Borislav Nesek, Bizovac, Tihomir Lovrenčić, Belišće

Treći red s lijeva na desno:

Zvonko Kudric, Sveti Đurađ, Igor Štepanko - Štep, Belišće, Mirko Đebić, Zapovjednik Donji Miholjac,
Dražen Vajlandić, Donji Miholjac, Mladen Bockovac, Donji Miholjac

Četvrti red s lijeva na desno:

Denis Dumančić, Belišće, Davor Karl, Belišće, Franjo Sučić, Tiborjanci, Ivica Krsnik, Golinci,
Tihomir Senkić, Donji Miholjac, Mladen Jagorinac, Donji Miholjac

Peti red s lijeva na desno:

Zoran Bandić, Valpovo, Nedjeljko Dominković, Veliškovci, Željko Vrbanić, Tiborjanci, Željko Aničić, Belišće,
Goran Dorić, Ivanovci, Dubravko Opančar, Donji Miholjac, Renato Trcović, Donji Miholjac, Vlado Krstanović, Valpovo
Stjepan Sever, Valpovo, Stjepan Kampić, Donji Miholjac

66
Šimara, krenuo je zajedno s Mirkom Culekom, Ivom Crnčanom – Brkom i
Daliborom Vukovićem očistiti lijevi bunker, a druga grupa vojnika je krenula
do ruba šume kako bi kontrolirala cestu Torjanci-Jagodnjak.
Krećući se kroz šumu, naišli su na neprijateljske stražare koji su prvi
otvorili vatru i uplašeno počeli vikati. Uzvratili su vatru i začuli su se krikovi
pogođenih. No iz zemunice su izašli i drugi neprijateljski vojnici.
Mirko Šimara je pogođen u trku. Pao je, pozvao Brku koji je dopuzao do
njega pokušavajući ga odvući do zaklona, no Mirko mu je umro na rukama.
Uto je pogođen i Mirko Culek.
Do zadnjeg su ostali dosljedni sebi, hrabri i odlučni i u času smrti.
Poginuti u obrani domovine časna je smrt, no poginuti u jurišu na
neprijateljski bunker velika je hrabrost. To su pravi heroji Domovinskog
rata, to su heroji hrvatskog naroda.Svi koji smo ih poznavali, takve ćemo ih
pamtiti.
Ohrabreni četnici su pojačali vatru, a naši borci Brko i Dalibor su se morali
povući.
U isto je vrijeme grupa vojnika s Mladenom Dukmenićem - Šjorom i
Josipom Posavcem - Rašom prošla šumarak i izbila na polje odakle se vidjela
cesta Torjanci -Nevesinje.
Iz pravca Jagodnjaka kretala se kolona kamiona i tenkova.
Kada mi je kurir Vlado Rastija koji je bio u rovu na nasipu, doviknuo
tu vijest, rekao sam mu neka Šimara traži putem radioveze artiljerijsku
„zaprečnu“ vatru.
Nakon dovikivanja s vojnicima na drugoj strani nasipa, Vlado mi odgovara
da je Mirko Šimara mrtav. Ta riječ „m r t a v“ čudno je zvučala, bez jeke, iako
je iz sveg glasa uzviknuta u šumi.
Djelovala je tako konačno, završeno, kao da se poslije nje nema više što
reći niti pitati.
„I Culek je mrtav“, dovikuju Vladi, a on prenosi meni, „a ne znamo gdje
je vezist“.
Naš je vod predstavljao desni bok napada bataljuna, a desno od nas su
napadali Valpovčani. Između nas i njih je bio razmak od petstotinjak metara
i cijelo smo vrijeme iz njihovog pravca slušali pucnjavu i detonacije. Sada se
već pomalo smirivala.
Dolazi kurir zapovjednika satnije i govori kako je akcija završena, da se
trebamo povući te da su to već gotovo svi učinili.
Gotovo je trideset ljudi još preko nasipa, vičem im da se povlače po
dvojica, dok pucamo po lijevom mitraljezu.
Ljudi su već umorni, neki naglavačke uskaču u rov na nasipu pa trčeći

67
 padaju niz nasip i valjaju se preko nas.
U trenutku kada Brko uskače u rov na nasipu, Rastija upravo mijenja okvir
kalašnjikova. Pod rafalom mitraljeza ne može podići glavu, već samo ispruži
kalašnjikov i pusti rafal. Gledam kako nekoliko metara ispred njega meci
„oru“ po pijesku nasipa i dovikujem mu da podigne cijev.
Kada već svi odlaze od nasipa, prilazi mi Mirko Kalmar sa svojim
kalašnjikovom i spremnikom od 70 metaka, liježe pored mene i puca na
mitraljez dok ja dopunjavam spremnik snajpera.
Većina je već daleko od nasipa, no on zna da naših još ima preko i da im
treba pomoći te dolazi iako ga nitko nije zvao.
Posljednji prelazi inženjerac Zdravko Falamić kojeg požurujem, a on
odgovara da ne može brže jer nosi protutenkovske mine. Ja mu vičem da ih
baci, no on kaže da neće jer su skupe.
Vojnici su se umorni i razočarani što je napad prekinut a da četnike nismo
protjerali, povlačili u neredu. Idemo kroz šumu i kupimo dijelove opreme.
Vraćamo se na polazne položaje i zapovjedniku satnije Dragi Lazaru
podnosimo izvješće.
Rezultat cjelodnevne borbe bio je dva mrtva i četiri ranjena borca treće
satnije.
I kad se već veći dio postrojbe prebacio preko Drave, dolazi zapovijed
da se ukopavamo na polaznim položajima i spremamo za odbijanje
protunapada koji se očekuje.
Prasak ispaljenja i detonacije iz pravca Belišća. Cijelo punjenje višecijevnog
raketnog bacača palo je na šire područje Belišća. Pomislili smo da počinje
baražna vatra, spremaju se na napad.
Prilazi mi jedan mladi vojnik i kroz plač govori: „Ne mogu više, dosta mi
je...“ Dajem mu dvije tablete za smirenje i šaljem da ga uz pratnju odvezu na
drugu obalu..
S grupom vojnika se ukopavam između dva punkta da nas teže pronađu.
Dopunjavamo spremnike kalašnjikova, a na ručnim bombama stiskamo
osigurače kako bismo ih mogli brže izvaditi.
Minute su beskrajno duge, a svaki šum vjetra i lom grana diže adrenalin.
Šaljem jednog vojnika u Gat da ostatku voda prenese naredbu da se
vrate.
To i nije bila prava naredba, više molba da nam dođu pomoći jer ne
smijemo napustiti položaj.
Nije prošlo niti sat vremena kad ugledam gotovo cijeli vod kako se vraća
i preko otoka žuri prema nama kao da nisu cijelu noć i dan ratovali. Ne mogu
opisati koliko sam bio sretan.

68
 Ponovno zauzimamo položaje 8 i 9 okruženi brojnim sanducima,
oruđima, alatom.
Neočekivano stiže Valent Topolovec, kaže da vidi jesmo li živi jer su se svi
vratili, a nas još nema.
Stiže i logistika, donose nam ručak i večeru istovremeno.
Tad shvatismo da smo gladni.
Pred sam suton stižu pripadnici odjeljenja veze i skidaju telefonske
kablove, odnose radio-uređaje i antene.
Pitamo što je s nama, hoće li doći smjena ili moramo ostati cijelu noć?
Kažu da ne znaju.
Nervoza raste iz sata u sat. Živci popuštaju, još jedan vojnik čupa kosu,
plače. Iz džepa vadim zadnje apaurine i šaljem ga uz pratnju preko Drave.
Sad nas je još manje.
Kako noć pada, strah polako ovladava. Četnicima je stiglo pojačanje,
sredili su se, po svim pravilima ratovanja trebao bi odmah uslijediti protuudar
dok se mi još nismo prestrojili ili najkasnije u ranu zoru.
Svi su napeti, svaki zvuk nam se čini da netko dolazi, šulja se, pucaju
grančice, šuška vjetar, sve nam je sumnjivo.
Na osmici je umalo poginula jedna srna jer se pojavila iza rova i svojim
hodom, sličnim čovjekovom, uzbunila cijelu desetinu.
Hodam s kurirom od punkta do punkta, pokušavam smiriti ljude, a i sam
skrivam vlastiti strah.
Svaki se tren iz pravca nasipa začuje rafal, a mi pomislimo: „Ovo je znak
za napad, sad će ..!“
Mrak se već uvelike spustio nad šumu. Dolazim na devetku, a svi su
napetih pušaka u rovu, uvlače i mene u rov i šapću: „Sad su bili tu“.
Pitam ih kako znaju, a oni odgovaraju: „Fučkali su nekoliko puta da vide
da li smo tu, nakon toga su otišli. Sad znaju.“
Vojnici 3. baaljuna na
Napeto svi osluškujemo svaki šum. bentu 3.4.1992.

69
 Prije nego su se izvidnici povukli, Dario Kadić mi je ostavio nekakav
detektor infracrvenog zračenja koji bi trebao u noći otkrivati kretanje ljudi.
Pogledam kroz njega niz prosjeku. Skala indikatora se zacrveni do kraja.
„Što vidiš?“ nestrpljivo pitaju.
„Ma nema ništa“, odgovaram uplašen, nadajući se da su ipak jeleni.
Da sam kojim slučajem rekao da je nešto na prosjeci, mislim da bi vrlo
brzo ostali bez municije.
Sad već i sam vidim da ovdje ne možemo dočekati jutro. Odlučili smo
prvo prebaciti tehniku i municiju, a na kraju se i sami prevesti čamcima na
desnu obalu. Oko 1 sat iza ponoći došli smo u Gat.
Tek smo tada razriješili misterij zvižduka koje smo čuli. Naime, kako smo
ostali bez sustava veze, zapovjednik satnije Drago Lazar poslao je Damira
Stražanca da nam kaže da se povučemo. No Damir nije bio siguran jesmo li
na položaju pa je vrlo oprezno prilazio i zviždeći provjeravao gdje smo. No
kako nije čuo odgovor, zaključio je da nas nema pa se vratio ne znajući koliko
nas je taj zvižduk uznemirio.
Cijela je akcija bila dobro zamišljena i da je napad bio na cijeloj fronti
od mađarske granice do Kopačeva, sigurno bi uspjeli istjerati četnike iz
Baranje.
No u napad je tog jutra krenula samo 107. brigada s nešto više od 1500
vojnika u prvoj liniji.
Poslije sedam godina sam razgovarao s jednim od članova Štaba za
obranu Baranje, koji kaže da su oni „procenjivali kako nam za uspeh napada
treba barem 11 hiljada vojnika, a nakon prvih sati napada uvideli su da ih
napada najviše 7 hiljada.“
U analizama nakon napada su naše gubitke „procenili“ na oko 1500
ljudi.
U strahu su stvarno velike oči.
Povlačenje ukupnog ljudstva i tehnike bilo je sutradan 4. travnja i od tada
više nismo prelazili Dravu.
Do lipnja smo držali položaje na desnoj obali, a dolaskom UNPROFOR-a
polako smo obalu prepuštali snagama policije.
Većina je vojnika razvojačena do 15. srpnja, a manja je grupa vojnika i
časnika ostala te se pod zapovijedanjem Ivice Bočkinca u sastavu operativne
grupe uspješno borila u Posavini do konačnog razvojačenja krajem 1992.
godine.
U kolovozu 1994. godine formirana je 107. domobranska pukovnija
Valpovo pod zapovijedanjem bojnika Ivice Matkovića.
Treća pješačka bojna opet je popunjena ljudstvom s područja bivše Općine

70
Donji Miholjac.Obuka je izvođena krajem travnja 1995. godine u nastavnom
centru Viljevski Cret i to cijela bojna s više od 700 ljudi istovremeno.
Borbena mobilizacija je uslijedila već za nekoliko dana s početkom akcije
„Bljesak“, a bojna je zauzela položaje od sela Svetog Đurđa do Osijeka sa
zadaćom da spriječi eventualni pokušaj neprijatelja da prijeđe rijeku Dravu.
Položaje smo preuzeli od granične policije. Završetkom akcije „Bljesak“
napetosti na crti bojišnice su se smanjile, veći dio crte obrane ponovno smo
prepustili graničnoj policiji, a većina ljudstva je demobilizirana sredinom
lipnja.
Tek nas je grupa od devedesetak vojnika i časnika dočekala do druge
mobilizacije koja se dogodila početkom kolovoza, istovremeno s početkom
akcije „Oluja“.
Obje su mobilizacije izvedene besprijekorno, u rekordnom vremenu. U
manje od četiri sata postrojba je bila naoružana i spremna za zauzimanje
položaja.
Za vrijeme akcije „Oluja“ očekivali smo da ćemo i mi dobiti zapovijed za
napad, no Baranja i Istočna Slavonija su, srećom, integrirane mirnim putem.
Iako tijekom tih mobilizacija nismo izvodili napadna djelovanja, na Dravi
je bilo često pucnjave i minobacačke vatre.
Prvih bi dana mobilizacije disciplina na crti uvijek bila uzorna, no već bi
nakon nekoliko dana popustila do te mjere da bi se našli neki koji bi pecali
na Dravi ili se čak i kupali.
Prva i druga bojna brojale su nekoliko mrtvih i desetke ranjenih vojnika.
Ne radi se samo o tome da nisu bili disciplinirani, već su imali nesreću da je
na njihovom dijelu crte obrane neprijatelj bio agresivniji.
U našoj je postrojbi za cijelo vrijeme bilo samo 4 lakše ranjena vojnika.
No zato ih je bilo gotovo osamdeset kažnjavano za manje ili veće prekršaje
borbene discipline i to ukorima, novčanim kaznama pa i vojničkim
pritvorom.
Većina je bojne bila demobilizirana krajem 1995. godine, a ostatak u
siječnju 1996.

Davorin Strišković, Pričuvni satnik HV-a

Zapovjednik 1. voda 3. čete 3. bataljuna 107. R brigade HV-a od 6. prosinca
1991. do 30. travnja 1992. godine
Zapovjednik 3. čete 3. bataljuna 107. R brigade HV-a od 30. travnja 1992. do 15.
srpnja 1992. godine
Zapovjednik 3. pješačke bojne 107. domobranske pukovnije od kolovoza 1994.
do 19. siječnja 1996. godine

71
CRNE VRANE
 „CRNE VRANE“ U AKCIJI „BARANJA“ 3.
TRAVNJA 1992. GODINE
Za kvalitetno odrađenu akciju valjalo se ozbiljno pripremiti u svim
borbenim elementima, a za nas je to krenulo odmah početkom 1992. godine.
Od tada smo gotovo svakodnevno bili prisutni u izvidničko-diverzantskim
akcijama na području „svoje odgovornosti“. To se područje protezalo od
državne granice sa susjednom Mađarskom nasuprot selu Podravskim
Podgajcima na zapadu pa sve do lugarnice „Židopustara“ na istoku, a sve
dakako s baranjske strane. Na tom smo se području pripremali za trenutak
odluke i dan kada ćemo okupirani dio vratiti milom ili silom. U ovom se
promišljanju ipak moralo bandu srbočetnika potjerati silom. U ovom ću
svom osvrtu pozornost usmjeriti samo na gore navedenu akciju i kako je
protekla iz našeg kuta gledanja, a sve pripreme i dotadašnje akcije ostavit
ćemo za neka druga vremena.
Zadatak koji smo dobili kao jedna od najelitnijih postrojbi 107. br. HV-a
bio je:
1. potjerati neprijateljske snage od lijeve obale rijeke Drave te osigurati
prijelaz drugim snagama,
2. svoje snage prebaciti kroz šumu i zaposjesti područje nasipa (benta)
pored sela Torjanaca,
3. omogućiti gotovost jedinice za borbenu uporabu 3. travnja 1992.
godine u 5, 45 sati.
Zadatak je primljen 2. travnja 1992. godine u 18,00 sati.
Pošto sam primio zadatak u zapovjedništvu 107. br. HV «R», vratio
sam se u bazu gdje smo bili smješteni (kudeljara Črnkovci) te zajedno sa
zapovjednicima grupa razrađivao plan za akciju. U ovom sam dijelu surađivao
sa Zdravkom Veselovcem, Ivanom Ranogajcem,
Davorinom Fekete i Biserkom Koprivancem.
Tom je prilikom razrađen detaljan plan od
polaska i prebacivanja postrojbe pa sve do
povratka i eventualnih mogućih situacija u
borbi (stradavanja zapovjednika, pojedinaca,
daljnjeg napredovanja itd.). Priređena je detaljna
radna karta na kojoj je bila prikazana svaka zona
djelovanja pojedinca iz oružja koje se posjeduje.
Broj ljudi za obavljanje ove zadaće bio je

74
43 što je bila gotovo cijela postrojba, a vrijeme
polaska prve grupe koja priprema čamce za
prelazak preko Drave bilo je u 23,30 sati.
Ljudstvo se do Drave prevozilo dvama
vozilima („Lada NIVA“ i „PINZGAUER“).
Vezu se trebalo održavati radio-uređajima
na podešenim frekvencijama, a ukoliko dođe
do prekida ili drugih problema, trebali su
pomoći teklići, tj. vojnici. Dobro poučeni iz
prijašnjih borbenih situacija, sami smo nosili svu
potrebnu tehniku i municiju jer je moglo doći do
nepredviđenih situacija da ostanemo prepušteni sebi samima. Najvažnije je
bilo imati dovoljno borbene opreme.
Nakon održanog sastanka s cijelom postrojbom, svi su upoznati o akciji i
svom dijelu zadaće. Priprema je bila fantastična, precizna i jasna, tako da nije
bilo nejasnoća. Svi su prihvatili ovaj zadatak smatrajući da ćemo osloboditi
naše susjedstvo i rijeku Dravu na kojoj ćemo nesmetano loviti ribu i uživati u
lovu s baranjske strane. Nakon održanog sastanka svi smo započeli osobne
pripreme, pregled i podešavanje naoružanja, pakiranja municije, granata za
RB, prve pomoći, vode itd. Odredio sam pravac kretanja koji bi trebao biti
najsigurniji s obzirom na brojnost ljudi te opreme koja se ručno nosi do
mjesta podno nasipa. Taj je pravac bio sljedeći:
- rijeka Drava; prelazi se u selo Gat na gatskoj skeli; dalje se nastavlja
kretanje prema šumi „Lanka“ i dalje prema staroj srušenoj „karauli“; nakon
toga se ide u pravcu kanala Boroš, tj. prema krajnjem položaju.
2. travnja 1992.godine u 23,30 sati sve predviđeno ljudstvo polazi iz sela
Črnkovaca na mjesto prelaska preko rijeke Drave u selu Gatu. Prijevoz ljudstva
i opreme odvija se krajnje disciplinirano i odgovorno bez smetnji i problema.
Dolaskom na mjesto prelaska nastaje problem jer čamci za prebacivanje
nisu spremni kako treba i moramo čekati. Na tom smo čekanju izgubili nešto
vremena, no zato imamo dovoljnu rezervu uz sada nešto kraće stanke. Svi
smo se prebacili na lijevu obalu do 00,50 sati. Nakon uspješnog prebacivanja
sveg ljudstva i opreme nastavljamo pješice do konačnog mjesta. Da bismo
izbjegli gaženje vode noću u kanalu Boroš ( to smo učinili nekoliko dana
prije), odlučio sam se za nešto dalji put.
Budući da smo bili prilično natovareni opremom, koristili smo stanke
od 10 do15 minuta. Tako smo uredno i bez ikakvih problema nastavljali put

75
 prema borbenom položaju. Na borbeni položaj dolazimo uz dosta truda
i znoja 3. travnja 1992. godine u 4,45 sati. Svakog borca raspoređujem na
predviđeno mjesto kojim je upoznat u bazi u Črnkovcima i svaki mi još
jednom potvrđuje da mu je dobiveni zadatak u potpunosti jasan i da ga može
obaviti bez poteškoća. Svi znaju svoje točne ciljeve. Ostavljamo osiguranje
iza leđa tako da nam nitko ne može prići i iznenaditi nas jer je teren zanimljiv
i „može se“ upotrijebiti granica Mađarske.
Svi smo zauzeli svoja mjesta, pripremili i otkočili oružje te smo iščekivali
točno vrijeme početka akcije i dizanje magle. Iako je magla još bila prisutna
u točno zakazano vrijeme, ispalio sam prvi metak prema cilju i dao znak za
početak. U trenu smo bili zatvoreni maglom paljbe i mirisom baruta. Svatko
je gađao svoj cilj koji se nazirao u to toplo pretproljetno jutro. U početnim
trenucima pogađamo svoje ciljeve; staru karaulu Torjanci, zemunice. Puca se
iz sveg naoružanja, vatra je snažna i djelotvorna. Nakon samo 15-ak minuta
borbe neprijateljski vojnici već napuštaju prve rovove i bježe prema šumi.
U 6,00 sati postavljamo zastavu RH na granicu sa susjednom Mađarskom i
postupno ulazimo u napuštene rovove.
U neprijateljskim redovima uočava se panika i metež. Dosta je
povrijeđenih koje trebaju zbrinjavati. No ubrzo se i oni stabiliziraju i počinju
se organiziranije braniti i uzvraćati po našim položajima. Jedna naša grupa
nastavlja daljnje čišćenje nasipa i uništavanje bunkera u samom nasipu.
Nakon što su počeli padati i tako utvrđeni bunkeri, četnici počinju
napuštati susjedne bunkere i bježe prema šumi što im nije bilo pametno.

76
Što je više vrijeme odmicalo, borba je bivala sve ozbiljnija jer je neprijatelj
zauzeo rezervne položaje.
Vidljivo je bilo da im kamionima u pomoć dolaze nove snage. U 10,05 sati
bio je pogođen prvi kamion pun vojske. Nakon toga je slijedilo malo zatišje,
a odgovor na našu vatru nije bio ni približno ozbiljan. No u 10,20 sati iz šume
izlazi neprijateljski transporter s jugoslavenskom zastavom na sebi, ali nakon
naše intervencije još brže bježi. Oko 10,25 sati kroz šumu, iz očekivanog
pravca, dolaze naše snage koje su krenule znatno kasnije jer prije nije bilo niti
potrebe. To su bili naši seljani koji gledaju što smo napravili i pripremili. Neki
su veseli što nas vide, neki preplašeni, neki uzbuđeni, no svima je jasno da
su u borbi u kojoj se može i poginuti. I dok smo tako kratko ležali na nasipu i
promatrali što se dalje događa, „zalutali“ metak probija mi američku kacigu
na glavi, kosa je puna ostataka „kevlara“, no i čitava. To nam je i danas dobar
razlog da se našalimo kad smo zajedno i u to ime popijemo.
Nakon određenog vremena počinje povlačenje naših snaga. Radio-veze
su prestale jer su baterije potrošene i ostali smo sami. Nešto iza 14,00 sati i mi
smo krenuli nazad. Budući da je bio dan, toplo
vrijeme, odlučio sam se za povlačenje preko
kanala Boroš pa smo gazili vodu ne dublju od
jednog metra. Izbili smo na torjanski put i dalje
prema gatskoj skeli gdje su nas čekali naši. To je
bio najkraći put, iako malo teži i složeniji zbog
vode, no oprema se na nama i tako osušila
nekoliko puta.
Zadaću koju su odgovorni postavili pred
nas kao postrojbu u cijelosti smo obavili na
zadovoljstvo svih, a prije svega moje jer nitko
nije stradao niti bio povrijeđen.
Ovo je postignuto zahvaljujući izvrsnoj
pripremi terena i ljudi koji su sudjelovali u
ovoj akciji. Bili smo maksimalno disciplinirani i
odgovorni prema postavljenoj zadaći, sve smo
isplanirali onako kako smo to znali jer treba
imati na umu da nismo bili školovani vojnici, ali
rezultati govore sve. Zadatak je bio obavljen u
cijelosti, a nitko nije bio povrijeđen. Ima li nešto
bolje za savjesnog zapovjednika koji u trenutku

77
 odlučuje o životu i smrti čovjeka?
Nakon ovoga želim zahvaliti svim svojim ljudima koji su sudjelovali u
ovoj akciji i dali svoj puni doprinos i sve što se od njih tražilo pa i više.
Uvijek ima onih koji su bili ponešto hrabriji od drugih i zato ih želim
spomenuti:
1. Ivan Kovačević „Gljiva“
2. Ivan Ranogajac „Ivek“
3. Zdravko Veselovac „Zdrave“
4. Milan Filipović „Filip“
5. Davorin Fekete
6. Željko Kovačević „Želja“
7. Biserko Koprivanac „Medo“
8. Jeronim Vicić „Jerkoš“

BITKA ZA PAULIN DVOR 1991.GODINE

Dolaskom zime 1991. godine, tj. nakon pada Vukovara, nije bilo lako
biti na položajima u Istočnoj Hrvatskoj. Četničke su snage potpomognute
snagama „JNA“ i ostalim paravojnim bandama planirale izvesti snažan
proboj kod sela Paulin Dvora. Ovo se selo nalazi u ravnoj Slavoniji i bilo je
poluokruženo četničkim uporištima.
U to je vrijeme postrojba „Crne vrane“ bila stacionirana u Donjem
Miholjcu. Zapovjednik postrojbe tada je bio prof. Željko Ronta koji je ujedno
obnašao i dužnost šefa Ureda za obranu Donji Miholjac, njegov zamjenik bio
je gospodin Antun Petrović-Tarzo, a ja sam bio zapovjednik grupe Podravski
Podgajci. Budući da je prvoj grupi vojske s područja Miholjštine isteklo
vrijeme čuvanja položaja kod Paulin Dvora, valjalo se pripremiti za smjenu i
naš odlazak na taj položaj. Pripreme nisu trajale dugo, bilo je potrebno uzeti
toplu opremu zbog hladne zime i dugih hladnih noći, popuniti municiju
i provjeriti naoružanje. Sve smo to napravili 11. prosinca 1991. godine,
a sutradan smo se svi okupili u dvorištu policije kako bismo krenuli na
dobiveni zadatak. Prilikom ulaska u vozila nekoliko žena je svima koji su to
željeli dijelilo krunice s posvetom. Vjerom u Boga, konačnu slobodu i bolje
sutra krenuli smo na nepoznatu lokaciju. Prolaskom kroz naša sela ljudi su
nam otpozdravljali, a djeca ponosno držala prstiće u znaku „V“. To su bili
pokazatelji da hrvatski narod ne može izgubiti nametnuti rat. I tako u svojim
mislima i razmišljanjima te međusobnim razgovorima stižemo u taj Paulin

78
Dvor. Nama iz „Crnih vrana“ pridodano je nešto ljudi iz 3. bataljuna 107.
brigade. Smješteni smo u Osnovnoj školi u Vladislavcima. Nakon istovara
opreme i zauzimanja ležaja odlazimo na radni sastanak sa zapovjednikom.
Gospodin Željko Ronta preuzima zapovjedništvo i organizira tri smjene
na isturenom položaju. U svakoj je od tih smjena bila većina pripadnika
„Vrana“ zbog ratnog iskustva. Odlazak na položaj i s položaja jedino je bio
moguć po noći jer su četnici s visokih silosa pratili svaki naš korak. Odlazimo
u izviđanje. Prolazimo praznim i napuštenim selom, nigdje nikoga, stoka i
životinje slobodno šeću selom i poljem. Dolazimo do zadnjih kuća i brzo
ulazimo u kanal koji vodi do položaja. Ja prvi trebam sa svojom ekipom od
30-ak ljudi prvu noć braniti i preuzeti položaj. Kanal kojim se moralo prolaziti
bio je dosta dubok, no i laka meta; sve je ostalo ravnica, oranica i polje. Zbog
toga je valjalo memorirati što više detalja i što bolje upoznati položaj. Sada
znam put, a uz kartu znam točne pravce susjednih sela i gdje se tko nalazi,
tj. gdje su naši. Naša prva noćna smjena prolazi bez većih problema, tijekom
noći je na pumpi bilo nekih lomova crijepa i za svaki slučaj sam ispalio dva-
tri metka . Mi Podgajčani zauzeli smo ključnu točku položaja, neposredno
ispred pumpe na kanalu gdje postoji AB most. Zadaća je našeg položaja bila
spriječiti prelazak neprijateljskih snaga preko tog mostića uz eventualno
rušenje koje je prema svim pričama pripremljeno. Imali smo čak i uređaj
za rušenje. Lijevo su od našeg rova bili dečki iz Đurđa koje je vodio Zdrave
Veselovac, a do njih su bili Šljivančani koje je vodio Velibor Azenić. Njihovi su
rovovi bili na lošoj poziciji, no više se nije moglo ništa popraviti. Ispred njega
je bio mladi bagrik, a nakon toga Bobotski kanal u kojem je bila voda. Naša
je smjena završila i vratismo se u bazu na zasluženi odmor.
Prolazi smjena po smjena, nitko nema problema na položaju koji
čuvamo, ali uskoro dolazi do incidenta s nekom domaćom ekipom koja je
previše „nervozna“. Naša sljedeća smjena je u
nedjelju 16. prosinca cijeli dan, tj. od jutra u 06,00
sati do poslijepodne u 18,00 sati. Dolazimo u svoj
rov i nakon što je svanulo, primamo se posla i
polako popravljamo grudobran i pokrov. Oko
11,00 sati počinje napad minobacačima na naše
položaje. Ulazimo u rov i čekamo da prestane.
No što je vrijeme odmicalo, napad je bio sve
snažniji, a mine padaše sve učestalije. Dobar dio
granata i raketa putuje preko nas i završava na

79
 kućama u selu Paulin Dvoru. Za vezu koristim radiouređaj s rez. baterijom. U
jednom trenutku čujemo paljenje i turiranje motora na oklopnim vozilima.
Od tada sam bio siguran da će uslijediti ozbiljan napad na nas te da neće
biti jednostavno obraniti položaj. Pored sebe smo imali dva „ambrusta“,
nekoliko granata za RBR „osa“ te 1 RB od protuoklopnih sredstava, a ostalo
je pješačko naoružanje. Buka oklopnjaka je sve snažnija i bliža, a oni nikada
ne idu sami. Zbog položaja dugo ne možemo vidjeti četničke oklopnjake,
a onda u jednom trenutku počinje muzika. Na ogroman su razglas pustili
„Marš na Drinu“ i „Jugoslavijo, borba te rodila“. Moram priznati da nije
bilo ugodno to slušati, a pogotovo kada bi nakon završetka svake pjesme
pozivali: „Ustaše, predajte se, nemate izgleda!“. Tenkovi su već bili vidljivi i
jasno čujem gdje četnički zapovjednik govori da „pešadija pusti tenkove u
proboj“. Nakon nekoliko trenutaka nevjerice brzo se organiziramo. „Gljiva“
(Ivan Kovačević) i ja odlazimo u rov te uzimamo snajpere i puškomitraljeze
kako bismo odgovorili na napad. Ostali dečki u bunkeru stavljaju metke u
nove okvire i pružaju nam ih. Uz sebe imam dva „ambrusta“ (smrt za tenkove)
te nekoliko osa. Radiouređajem prenosim bratu Željku da je na nas krenuo
pravi kombinirani napad. On dalje pokušava organizirati našu topničku
podršku, no bez uspjeha. Nekim oficirima s naše strane ručak je važniji od

80
30-ak ljudi u poluokruženju. Ponekad bi odnekud doletjela pokoja granata
prema četnicima, a ja bih pokušao korigirati prema cilju, no onda bi prestalo i
to se ponavljalo nekoliko puta. Iza nas je u selu također pakao. Gledamo kako
krovovi, kuće i drugi objekti nestaju u plamenu. U ovoj smo situaciji imali
jedan cilj: izdržati do mraka. Ponestaje nam municije i tražimo nemoguće;
da nam netko dođe u pomoć sa streljivom. Razgovaram s bratom i on mi
potvrđuje da ekipa kreće prema nama. U tu samoubilačku avanturu polaze:
Željko Ronta, Ivan Ranogajac – Ivek, Dubravko Majdenić – Duboš, Zdravko
Kopić, Antun Petrović- Tarzo te Zdravko Majdenić – Ištvan, Dubravkov brat.
Ova ekipa ljudi o ovom događaju i borbi može napisati svoj roman. Na
tom putu prema nama teško je ranjen Tarzo, a prilikom odlaska po pomoć i
Zdrave Kopić biva teško ranjen, no život mu spašava pancirka. U rovu gdje
se nalazim odvija se prava drama. Četnički tenk M 84 (najmoderniji u svojoj
klasi u svijetu u to doba) izlazi iza jednog nasipa i staje nasuprot, ali također
iza kratkog nasipa kod pumpe. Malo-malo tenk se pomakne i ispali projektil.
Uzeo sam jedan od dvaju „ambrusta“ i pričekao priliku koja je ubrzo stigla. U
trenu sam nanišanio i opalio. Čekali smo eksploziju, no ništa, raketa je ostala
u ležištu. Ostao je još samo jedan pokušaj i možda jedna šansa. Nakon toga
sam rekao „Gljivi“ da uzme „osu“ i puca, što je i učinio. On je također jednom
prilikom gađao tenk, no ovaj se uspio pomaknuti dovoljno za promašaj.
Vrijeme je jako sporo prolazilo. Otvorio sam drugi „ambrust“ i čekao novu
priliku. Nije trebalo dugo čekati. Uzeo sam oružje, naciljao i opalio. U početku
se raketa vidjela kako izlazi, a onda je odjeknula snažna eksplozija. Tenk M 84
konačno je bio uništen. Nastupio je mir i tajac. Nešto sitno se puškaralo, no
nema više muzike niti poziva za predaju.
Sunce se bliži zalasku i primiče se sumrak. Imamo sve manje metaka i
situacija je sve složenija ako krene napad. No što je s bratom, s Tarzom, s
Ivekom i s drugima? Ne znam. Radiouređaj je istrošio baterije i više ne koristi.
Ostali smo apsolutno sami prepušteni mojim odlukama. Dolazi tako dugo
čekani mrak, metaka više nemamo osim onog zadnjeg za sebe. Predaje
nema, žive nas neće uhvatiti i zarobiti.
Dolaskom mraka odlučujem da zauzmemo drugi kanal iza nas udaljen
300 do 400 m.
Azenić i Zdrave vode ljude prema kanalu, a Gljiva i ja čekamo s granatom
za osu ako bi netko pošao za nama. No očito se boje nakon M 84 koji su
izgubili. U kanalu je led, a to je jedini put prema selu Paulin Dvoru.
Gazili smo, led se lomio i propadali smo u vodu te se dobro natopili na

81
 -20 °C , no na to se nije stiglo misliti. Obilazimo Paulin Dvor i dolazimo
do naših.
Nisu u početku sigurni čiji smo, no ubrzo je sve jasno. Nitko nije siguran
da ćemo se izvući i vratiti živi. Brzo pitamo jedni druge o trenutnoj situaciji.
Brata još nema. Čujemo da su ranjeni Kopić i Tarzo koji su bili s njim, no on
je živ, ali je negdje otišao. U selu je teško ranjen Ratinger, a Hrvoje Kopić je,
na žalost, u rovu poginuo. Čujemo da su brat i Ivek spasili Tarzu vukavši ga
gotovo 2 km. U jednom trenutku u mraku čujem poznat glas: „Gljiva, jesi li to
ti, gdje su drugi?“ Sada ih već vidim zagrljene. To je bratov glas, živ je. Ranjeni
se voze u bolnicu i Tarzu pozdravljam u vozilu hitne. Ovo je rat, nije film, nije
ružan san.
No zbog onih koji su nas ispratili prstićima u „V“, moramo pobijediti u
ovom ratu i to smo na kraju i učinili. Od tada sam postao zapovjednik „Crnih
vrana“, ponosne, časne i herojske postrojbe seoskih ljudi.
Ovom prilikom želim iskazati svoju zahvalnost svim dečkima iz „Vrana“,
a posebno:

Ivanu Kovačeviću – Gljivi,

Biserku Koprivancu - Medi,
Zdravku Veselovcu – Zdravetu,
Ivici Kerepu i
Jeronimu Viciću

te onoj ekipi koja nam je krenula u pomoć:

Željku Ronti,
Ivanu Ranogajcu,
Dubravku Majdeniću,
Antunu Petroviću,
Zdravku Kopiću i
Zdravku Majdeniću.

Bojnik Tihomir Ronta, dipl. ing. građ.

82
 Gornji red s lijeva na desno;
Velibor Azenić, Dubravko Koprivanac, Stjepan Azenić, Željko Cecelja, Branko Lacović,Biserko Koprivanac
Donji red s lijeva na desno;
Ivica Kerep i Davor Miličić

83
 TOPNIŠTVO U
DOMOVINSKOM RATU
 TOPNIŠTVO U DOMOVINSKOM RATU
Topništvo u Domovinskom ratu na prostorima Miholjštine odigralo je
značajnu ulogu u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, ustrojeno sa
svojim postrojbama u glavnu postrojbu na ovom dijelu Republike Hrvatske u
107. brigadu Hrvatske vojske sa zapovjednim mjestom u Valpovu. Na početku
je, baš kao i pješačke postrojbe s tehnikom i borbenim sredstvima, skromno
opremljeno, ali zato snažno duhom svojih boraca, ljudi s ovog područja,
donjomiholjačkog kraja, dragovoljaca, kojima je mobilizacijski poziv značio
tek puku formalnost. Kao jedan od zapovjednika sustava topništva nastojat
ću u okviru ovog uratka dati svoje viđenje nastanka, razvoja i uloge topništva
na donjomiholjačkom području u obrani Republike Hrvatske. Viđenje jednog
čovjeka razvoja određenih društvenih stanja i zbivanja, pa tako i ratnih, ne
može biti lišeno subjektivizma u pristupu iznošenja određenih činjenica.
Svjestan sam te spoznaje pa neću zamjeriti vama, štovani čitatelji, koji ćete
u svoje slobodno vrijeme pročitati sadržaj ovog uratka i na njega dati svoje
primjedbe, potkrijepljene činjenicama. Upravo na činjenicama i baziram ovu
priču o topništvu u Domovinskom ratu, a povijesnu vrijednost cjelokupnog
Domovinskog rata, pa tako i topništva, neka dade objektivni sud povijesti.
U samim počecima Domovinskog rata na ovim prostorima, neposredno
nakon osnivanja legendarne 107. brigade Hrvatske vojske (kraj lipnja 1991.
godine), topništvo je bilo vezano mahom uz pješačke postrojbe tada već
formiranih samostalnih bataljuna donjomiholjačkog, đakovačkog, našičkog
i valpovačkog koji su tada tvorili udarnu os ove brigade. Tako smo u sastavu
Topnici na položaju donjomiholjačkog bataljuna, kasnije pješačke bojne, u prvim počecima njena
ratnog puta imali minobacački vod
kalibra 120 mm kojim je zapovijedao
Zoran Živković, čovjek s ovog
područja, iz Kućanaca. Prvi začeci
razvoja topništva na valpovačkom
području datiraju s početka mjeseca
rujna 1991. godine kada se također
u sastavu tamošnjeg bataljuna
ustrojava minobacački vod na čelu
kojeg se nalazi njegov zapovjednik
gosp. Zdravko Birovljević, čovjek
koji je dao nemjerljiv doprinos

86
razvoju topništva u Domovinskom ratu, kasnije vršeći dužnost načelnika
topništva u sastavu 107. brigade i ostavši u Hrvatskoj domovinskoj vojsci
sve do današnjih dana, sada s činom djelatnog pukovnika Hrvatske vojske.
Isto tako treba spomenuti i gosp. Damira Meška, pričuvnog bojnika Hrvatske
vojske, s ništa manjim doprinosom Domovinskom ratu od prethodno
imenovanog koji je bio i njegov zamjenik u rečenoj minobacačkoj postrojbi,
a kasnije i zapovjednik mješovitog artiljerijskog divizijuna.
Tih prvih mjeseci druge polovice 1991. godine naši su vojni obveznici
s donjomiholjačkog područja, po vojnoj specijalnosti topnici, kao zapeta
puška čekali dolazak dugo najavljivanih topničkih oruđa – haubica ili nekih
drugih vrsta kako bi se uključili u obrambeni sustav sa željom da daju svoj
doprinos obrani ovog područja i domovine nam Hrvatske. Mnogi od njih
nisu sjedili skrštenih ruku, već su bili u drugim, tada mahom pješačkim,
postrojbama ili odredima Narodne zaštite. Bio sam tada na dužnosti tajnika
Općine Donji Miholjac i sjećam se jednog jutra kada su koncem mjeseca
listopada, dakle u vrijeme kad se Domovinski rat već zahuktavao i kada su
padale i prve žrtve položivši svoje živote na oltar domovine, u moj ured ovdje
u našem dvorcu pokucala i vrata otvorila dva čovjeka odjevena u hrvatsku
odoru. Bili su to gospoda Miroslav Štargl, satnik Hrvatske vojske, kojeg
osobno nisam poznavao i Tomislav Šutalo, moj stari znanac, prijatelj i kolega
po struci, pa me priupitaše da li bih se htio angažirati u Hrvatsku domovinsku
vojsku budući da su znali moju vojnoevidencijsku specijalnost koju sam
imao iz bivše jugoslavenske vojske. Ja sam, naime, bio pričuvni artiljerijsko
– topnički poručnik. Prihvatio sam, dakako, ponuđeni poziv smatrajući to
svojom čašću i najvišom dužnošću koju kao čovjek i Hrvat mogu imati, a Priprema municije
to je staviti se na raspolaganje i u
službu obrane domovine. I uistinu,
nedugo nakon toga stigle su prve
tri haubice kalibra 105 mm. I počelo
je na dan 12. studenoga 1991.
godine kada su se okupili artiljerci,
topnici, obični ljudi, odvažni, smjeli
i hrabri borci, bez straha za vlastite
sudbine, ustrojivši topnički vod za
potporu s ciljem da bude efikasnom
uzdanicom i potporom našim
pješačkim postrojbama u sastavu

87
 107. brigade Hrvatske vojske. Sjećam se da se toga jutra 12. studenoga
nadvila gusta magla, a u našu postrojbu na Majuru, preko puta Srednje škole
u Donjem Miholjcu, stigla su dva vojna i jedno civilno vučno vozilo. Trebali
smo se uputiti na naše borbeno odredište gdje ćemo biti stacionirani, gdje
ćemo se pripremati i čekati daljnje zapovijedi za našu borbenu uporabu:
bilo je to odredište „Gustavez“, smješteno u istoimenoj šumi nadomak
Marijanačkih Ivanovaca. Tu je bilo, dakle, naše prvo borbeno odredište
i zapovjedno mjesto. Već smo se toga jutra na putu do rečenog odredišta
susreli s prvim opasnostima: tih su dana, naime, zrakoplovi neprijateljske
jugoarmije već uvelike letjeli iznad našeg neba istovarujući svoj smrtonosni
teret po našim civilnim i vojnim ciljevima. Spasila nas je gusta magla koja
se digla tek pred podne toga dana. Prvi počeci života ove naše postrojbe, a
radilo se o formiranju samostalnog haubičko – topničkog voda, bili su vezani
uz dvije zanimljivosti. Najprije smo,
naime, otkrili kako na tim našim
oruđima nedostaju libele bez
kojih nijedno artiljerijsko oruđe
ne vrijedi ništa. Jugovojska je,
dakle, svjesno, znajući da će oruđa
pripasti Hrvatskoj vojsci, uništila,
u našem slučaju razbila ove važne
sastavne dijelove na novopristiglim
oruđima. Prema tome, mi smo
se našli pred prvim izazovom,
a zapravo i najvažnijim, kako
osposobiti naše topove (haubicu
„Suzi“ i dr.) da mogu borbeno
Borbeni položaj topnika djelovati u borbenim akcijama naše 107. brigade, koje su već uveliko trajale
na okupiranim dijelovima s lijeve obale rijeke Drave, na teritoriju Baranje. U
topništvu je od pamtivijeka stjecajem okolnosti bilo ljudi koju su poznavali
prirodno – tehničke znnosti pa tako i u našoj postrojbi: u početku smo
imali manji, a kasnije i veći broj visokoobrazovanih ljudi. Jedno mjesto u
toj niski ljudi ne samo po svojem znanju, već i po snalažljivosti zauzima i
gosp. Zdravko Bunjevac, tadašnji direktor našeg donjomiholjačkog Zavoda
za katastar i geodetske poslove, moj osobni dugogodišnji prijatelj, veliki
hrvatski domoljub, borac i vitez. Odmah je dao prijedlog za rješenje rečenog
problema libela uzevši kućišta ovih naprava s topničkih oruđa. Odnio ih je

88
u urarsko – zlatarsku radnju svojeg oca i brata, prethodno otišao u Dom
zdravlja Donji Miholjac po staklene epruvete, tamo ih napunio potrebnim
tvarima, voskom zatvorio, vratio natrag na njihovo mjesto i naše haubice su
besprijekorno nakon toga funkcionirale tijekom cijelog Domovinskog rata
sve do naše i njihove demobilizacije. O zdravlju naših vojnika brinuo je naš
sanitet na čelu s našim dr. Brankom Mandićem koji je ispekao i topnički zanat
pokazavši veliko zanimanje za topnička oruđa, tako da je kasnije mogao
obnašati bilo koju dužnost vezanu uz uporabu naših haubica. Vremena su
bila teška, svakodnevne slike egzodusa naših ljudi koji je dolazio s istoka
Vukovara i Iloka, naših gradova heroja, još su više učvršćivali našu riješenost da
svoju spremnost za borbu podignemo na najviši mogući stupanj. Sjećam se,
odmah je nakon pada Vukovara u zapovjedno mjesto naše postrojbe stigao
tadašnji zapovjednik 107. brigade satnik Miroslav Štargl pitavši nas jesmo li
spremni za vatreno krštenje. Bio sam
najprije iznenađen, ta prije nekoliko
dana smo se tek okupili, topništvo
je složen rod oružanih snaga, i
sada se, evo, od nas već očekuje
borbeno djelovanje. Nastavili smo
s pripremama, svakodnevnim
uvježbavanjem, i prvo vatreno
krštenje se uistinu dogodilo u noći s
29. na 30. studenog kada smo davali
topničku potporu našim pješačkim,
diverzantsko–izvidničkim i drugim
postrojbama koje su tada vršile
složenu združenu operaciju
forsiranja rijeke Drave i zauzimanja teritorijalnih pozicija na prostoru tzv. Topnici prije djelovanja
Torjanskog trokuta. Ta je akcija uspješno izvršena. proučavaju topografske
Od zapovjedničkog kadra treba spomenuti Darka Šiklušića koji je bio karte

moj zamjenik, natporučnik topništva, koji je svoj ratni put nastavio i nakon
demobilizacije u 3. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske prošavši još mnoga
ratišta i bojišnice u Domovinskom ratu diljem Hrvatske. Kako su pristizale sve
veće količine ratne i borbene tehnike u svim segmentima 107. brigade, to se
reflektiralo i na topništvo. Naime, nekoliko dana prije Božića te 1991. godine
stigla su nova tri oruđa, haubice 105 mm, tako da su se stvorili uvjeti za
formiranje prve haubičke bitnice istog kalibra, što se svečano i dogodilo na

89
 sam Badnjak te godine. Zapovjedni se dio nije mijenjao, dakle zapovjednici
smo i dalje bili ja i gosp. Darko Šiklušić, moj zamjenik. Kako se bližio konac
godine, u 107. brigadi je sve više sazrijevala ideja o osnivanju, tj. formiranju
jedne zajedničke postrojbe koja bi objedinila sve ove kategorije topništva koje
su, kao što sam na početku istaknuo, bile locirane u pješačkim postrojbama.
To se i dogodilo: naime, 1. siječnja 1992. godine formiran je mješoviti
artiljerijski divizijun – MAD, postrojba respektabilne bojeve snage, i te kako
potrebite i sa psihološkog stajališta 107. brigadi u cjelini. Prvi je zapovjednik
ove postrojbe bio Damir Meško, njegov je zamjenik bio gosp. Vlado Benko,
a nešto kasnije su se zapovjedne dužnosti mijenjale, tako da sam ja postao
zamjenikom zapovjednika MAD-a. Za zapovjednika prve hubičke bitnice
određen je Darko Šiklušić, moj dotadašnji zamjenik, te Zdravko Bunjevac
koji je određen za njegova zamjenika. U kasnijem tijeku svojeg postojanja
MAD je bio dodatno ojačan novim borbenim sredstvima. Sastojao se od:
zapovjedništva, zapovjedne bitnice, dvije bitnice haubice 105 mm, dvije
minobacačke bitnice 120 mm, mješovite artiljerijske bitnice, protuoklopne
bitnice i logističkog voda. Tek kasnije za zamjenika zapovjednika postavljen
sam ja, Branko Matijević, a nakon velike ofenzivne akcije 107. brigade postao
sam zapovjednikom ove postrojbe. Moj je zamjenik bio gosp. Zdravko
Bunjevac, pričuvni natporučnik Hrvatske vojske. Od ljudi s donjomiholjačkog
područja od zapovjednog kadra treba spomenuti Borisa Mandekića koji je
bio zapovjednikom prve topničke bitnice 105 mm, a njegov je zamjenik bio
Marijan Plahutnik, zatim Ivu Crnčana, zapovjednika 2. topničke bitnice, te
Pukovnici Ivica Matković i Antuna Sklizevića, njegova zamjenika. Zapovjednici ostalih postrojbi bili su
Tomislav Ivić s područja Valpovštine. Prema tome, ovo ističem samo iz razloga kako bi se
i ovom prigodom istaknula važna
činjenica, a to je da je 107. brigada
bila sastavljena od domoljuba i
hrabrih ljudi podjednako s područja
Miholjštine i Valpovštine.
MAD je kasnije u svoj sastav
dobio i 3 oruđa velikog kalibra, top
haubice „Nore“ kalibra 154 mm, po
mnogim mišljenjima najefikasnijim
oruđima zemaljskog topništva.
Dakle, u početku svojeg osnivanja,
u trenutku kada je objedinio sve

90
kategorije svojih oruđa, MAD je u svojem sastavu imao 14 minobacača
kalibra 120 mm, jedan minobacač 82 mm, jedan raketni lanser 90 mm, 3 laka
raketna lansera 128 mm, jedan top pod nazivom „Zis“ 76 mm, 6 haubica 105
mm, 8 protuoklopnih raketa naziva „Maljutke“ i 3 haubice 154 mm naziva
„Nore.“ Naša vojska stjecajem okolnosti iz njih nije djelovala zbog nedostatka
streljiva. Što se tiče borbene uporabe našeg MAD-a, može se reći da je on
djelovao u svim zapovijedanim situacijama kada je trebalo pružati potporu
našim pješačkim postrojbama, kao što se to zbilo i 3. travnja 1992. godine za
vrijeme poznate operacije, ovdje već spomenute, veličanstveno izvedene, s
ciljem potpunog oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija Baranje;
nadalje, kada je trebalo djelovati po neprijateljskim fortifikacijama, prostorima
u kojima su bili smješteni neprijateljski vojnici i njihova zapovjedništva te
ratna borbena tehnika (razne lugarnice i dr). Naše topništvo, naš MAD, dao
je svoj veliki doprinos u rečenoj operaciji izvedenoj 3. travnja pružajući
višesatnu topničku potporu našim postrojbama na lijevoj obali rijeke Drave.
Jedna istinita zanimljivost vezana je za taj dan, točnije za jedan paljbeni
položaj jedne od naših topničkih bitnica. Na paljbenom položaju na rijeci
Karašici naši su vojnici zbog učestale i dugotrajne paljbe namakali vojničke
deke u rijeku Karašicu kako bi hladili usijane cijevi svojih oruđa. I unatoč
uspješno izvršene dobivene zadaće, a moramo znati da su tada naše snage
ovladale većim dijelom nasipa – benta te stvaranja pretpostavki za odsjecanje
Torjanskog trokuta, uslijed zapovijedi višeg zapovjedništva, a i snažnog General Karl Gorinšek i
pritiska međunarodne zajednice, mi smo svoja borbena djelovanja morali brigadir Miroslav Štargl
potpuno obustaviti. MAD je zbog svoje specifičnosti (veliki broj sredstava) u zapovjedništvu 107.
zahtijevao veliko umijeće upravljanja i vođenja, a zbog stalne opasnosti brigade 1992. g.
od neprijateljskih zrakoplova,
helikoptera i drugih letjelica
učestalo je morao mijenjati
svoje položaje. To smo tijekom
Domovinskog rata i činili nalazeći se
čas na prostoru jednog sela, škole ili
lugarnice u šumi, čas na prostorima
drugih sličnih mjesta. Svakako da
smo tijekom borbenih djelovanja
neminovno dolazili i u opasnosti.
To se dogodilo početkom mjeseca
prosinca 1991. godine kada smo

91
 bojevo djelovanje prema neprijateljskim položajima izvršavali u večernjim
satima i kada nas je zbog odbljeska naših oruđa „snimio“ neprijateljski
helikopter te odmah dao koordinate našeg položaja svojem topništvu. Na
sreću, na vrijeme smo primijetili tu letjelicu, dao sam zapovijed za prekid
paljbe i povlačenje s paljbenog položaja. Nismo odmaknuli niti 100 m, a začuo
se gromoviti prasak koji je zatresao i tehniku i naše ljude u njoj. Neprijatelj je,
naime, raketirao naš cjelokupni paljbeni položaj iz višecijevnih bacača raketa
kalibra 120 mm velike razorne moći. O tome smo svjedočili i sutradan kada
sam sa svojim pomoćnicima obišao taj paljbeni položaj i kada smo vidjeli što
nas je moglo zateći. Još jedna od karakteristika našeg ratovanja koju ovdje
želim apostrofirati jest stupanj utvrđenosti, tj. ukopanosti kako topničkih
oruđa, tako i zaklona za ljudstvo. U početku je on bio skroman ne zbog toga
što se nije htjelo utvrđivati, već zbog toga što se nije imalo vremena: bili smo
zauzeti pripremama za borbeno djelovanje i samim borbenim djelovanjima.
Stoga naša vojska nije stigla izgraditi skloništa kako za sebe, tako i za
oruđa. Tek su se kasnije zajednička skloništa radila na razini brigade preko
inženjerijskih postrojbi.
MAD je demobiliziran koncem mjeseca srpnja 1992. godine, a za
spomenuti je da je jedan njegov dio (tzv. prateći vod) angažiran u rujnu te
godine u operaciji OG „Posavina“ zajedno s preostalom pješačkom bojnom
iz sastava 107. brigade sa zadaćom da organizira obranu i upornom borbom
spriječi daljnji prodor neprijatelja.
Izvršenje postavljenih ciljeva i zadaća ova postrojba nikako ne bi mogla
ostvariti bez pripomoći civilnog sektora. Stoga u okviru ovog uratka valja
istaknuti važnu ulogu tadašnjih općinskih vlasti dviju naših općina: Donji
Miholjac i Valpovo te logističku potporu njihovih gospodarstava. Nikako
ne smijemo zaboraviti ni mnogobrojne pojedince, domoljube i ljude dobre
volje koji su također ovoj postrojbi pripomagali financijski, materijalno i na
druge načine.
Početkom kolovoza 1995. godine iznova se podiže Hrvatska vojska i
na ovom području, ovoga puta u sastavu 107. domobranske pukovnije
kao pravne slijednice 107. brigade Hrvatske vojske. Svi se sjećamo toga
vremena, sjajnih i veličanstvenih operacija naše domovinske vojske, najprije
u „Bljesku“, a onda i „Oluji“. Započinje, dakle, drugi dio Domovinskog rata,
a i naš nekadašnji MAD, da tako slikovito kažemo, dobiva svojeg pravnog
slijednika: ustrojava se, naime, topničko-raketni divizijun koji po ukupnosti
svoje tehnike i ljudskog faktora znatno nadmašuje svojeg prethodnika iz

92
prvog dijela Domovinskog rata. Za zapovjednika te postrojbe imenovan
je Branko Matijević, pričuvni satnik topništva Hrvatske vojske, a za njegova
zamjenika Zdravko Bunjevac, pričuvni natporučnik hrvatskog topništva.
Ova postrojba prema svojem nazivu ukazuje i na svoju strukturu. Sastoji
se, naime, od zapovjedništva, zapovjedno-izvidničke izvidnice, dvije
haubičke 105 mm, dvije minobacačke 120 mm, bitnice višecijevnih bacača
raketa (VBR) 120 mm te logističkog voda. Kroz ovu je postrojbu za cijelih
dva do dva i pol mjeseca njena operativnog postojanja prošlo preko četiri
stotine vojnika. Postrojba je svakodnevno pripremana za možebitne bojeve
operacije u cilju konačnog oslobađanja i ovog privremeno zaposjednutog
dijela Republike Hrvatske od strane srbočetničkog agresora, a ta se priprema
sastojala u svakodnevnoj izobrazbi vojnika ove postrojbe s kulminacijom
bojevog završnog ciljanja na vojnom poligonu Gašinci kod Đakova na kojem
se pokazao visoki stupanj uvježbanosti, preciznosti i točnosti ove postrojbe.
Stjecajem okolnosti, a na našu sreću, do uporabe ove postrojbe kao i ostalih
postrojbi na ovom području nije došlo. Topničko - raketni divizijun prestao je
postojati koncem te 1995. godine. Na sreću, kroz svo vrijeme našeg ratnog
postojanja nismo imali poginulih i ranjenih, no kao i u drugim postrojbama
Hrvatske vojske kod jednog dijela naših vojnika javljaju se posljedice u vidu
posttraumatskog sindroma.
U ovom sam kratkom uratku htio iznijeti svoje viđenje jednog segmenta
Domovinskog rata na ovim prostorima kao njegov sudionik i to kroz topništvo.
Htio sam se prisjetiti mnogobrojnih situacija kroz koje je topništvo prolazilo,
svih dragih ljudi, svojih suboraca, hrvatskih domoljuba i vitezova, s kojima
sam kroz te teške, krvave i neizvjesne dane nastojao dati svoj obol obrani
suvereniteta i opstojnosti napadnute nam drage domovine Hrvatske. To je
vrijeme, na sreću, iza nas, ne ponovilo se. No isto tako mislim da ovakve i slične
uratke o Domovinskom ratu ipak treba netko zapisati, ne radi neposrednih
sudionika u toj krvavoj epopeji kako bi ih se glorificiralo, nego naprosto da
generacije koje dolaze znaju da bez odvažnih boraca Domovinskog rata
ne bi bilo ni Hrvatske ni njihove budućnosti. Poželimo našim potomcima,
našoj djeci i unucima trajni mir, a ako se i dogode nesporazumi sa susjednim
zemljama, neka ih svakako nastoje riješiti na miran način, nikako ne ratom.

Pričuvni satnik Hrvatske vojske

Branko Matijević

93
DOMOBRANSTVO
 DOMOBRANSTVO
Krajem prosinca 1991. godine ratom je zahvaćen najveći dio teritorija
Republike Hrvatske i to je vrijeme kada su u Slavoniji i Dalmaciji vođene
najžešće i najkrvavije ratne operacije.
Tada je Hrvatska vojska zajedno s policijskim snagama bila vrlo dobro
organizirana, dobro naoružana, stekla značajna borbena iskustva i kao takva
bila spremna i sposobna zaustaviti okupatora-četničke snage koje je JNA
izravno pomagala u ljudstvu, opremi i tehnici.
Narodna zaštita kao dio općenarodnog otpora agresoru teritorijalnog
karaktera, imala je značajnu ulogu u obrambenom ratu, ali zbog svog
lokalno-teritorijalnog karaktera (razina mjesne zajednice) nije bila u
mogućnosti vojno djelovati na širem prostoru. Stanje na ratištu i potrebe
za sve složenijim i većim borbenim djelovanjem nametnuli su potrebu za
preustroj Narodne zaštite.
24. prosinca 1991. godine predsjednik RH donosi Odluku o ustrojstvu
domobranstva, kojom propisuje da se vojni obveznici, pripadnici Odreda
Narodne zaštite koji nemaju ratne rasporede prevode u postrojbe
domobranstva.
Ovom Odlukom stekao se pravni osnov za preustroj Narodne zaštite
u domobranstvo, ali kako su pripadnici Narodne zaštite u većem dijelu na
izvršenju borbene zadaće, preustroj se vršio u otežanim okolnostima.
3. bojna 107. brigade HV-a dislocirana je na područje Općine Valpovo s
lijeve i desne strane rijeke Drave, a vatrene položaje preuzimaju domobrani.
U to vrijeme domobrani preuzimaju kontrolu na sljedećim otpornim
točkama (punktovima);
- Most na rijeci Vučici prema Koški – Domobranska desetina iz Lacića
- Most na «Prkosu» (rijeka Vučica) na cesti prema Našicama- Domobranska
desetina iz Beničanaca
- Most prema Bokšić Lugu s plinskim poljem Bokšić- Domobranska
desetina iz Golinaca
- «Boljara», šumski put prema Orahovici – vod domobrana iz Viljeva
- «Bučje», cesta za Orahovicu – Domobranska desetina iz M. Krčenika
- Radarska postaja 3. bojne zračnog motrenja i navođenja (ZMIN) u
Viljevu- Domobranska desetina iz Viljeva
Od 20. prosinca 1991. godine ojačani vod domobrana iz Podravskih
Podgajaca preuzima crtu bojišnice na desnoj obali rijeke Drave i zajedno
s vodom domobrana iz Črnkovaca ima zadaću onemogućiti neprijateljske

96
snage u forsiranju rijeke Drave s baranjske strane, te otkrivanje i uništavanje
ubačenih diverzantskih grupa. Zona odgovornosti protezala se od bunkera
u Podgajcima do visokog brda sela Gata.
18. siječnja 1992. godine ovaj dio crte bojišnice preuzima i nadzor vrši 3.
bojna 107. brigade HV-a.
Početkom prosinca 1991. godine još kao desetina Narodne zaštite
iz Marijanaca, kasnije domobrana, preuzima osiguranje upravne zgrade
ekonomije «Matakovo» i uzletno-sletne piste s trima zrakoplovima
poljoprivredne avijacije, koji su korišteni za borbene akcije na istočno-
slavonskom ratištu. Ova zadaća vršena je sve do kraja ožujka 1992. godine.
Od sredine prosinca 1991. godine pa sve do 26. ožujka 1992. godine
desetina domobrana iz Bočkinaca osigurava minsko-eksplozivna sredstva
Topničko-raketnog diviziona 107. brigade HV-a.
Početkom veljače 1992. godine temeljem zapovijedi 107. brigade
HV-a formira se Domovinska satnija od dragovoljaca domobrana sljedećih
MZ-a ; Donji Miholjac, Viljevo, Črnkovci, Podravski Podgajci, Sveti Đurađ,
Beničanci, Lacići i Golinci. Po izvršenoj mobilizaciji razmješta se po širem
prostoru naftonosnog polja «Beničanci» sa zadaćom da osigura naftonosno
polje od mogućeg subverzivno-diverzantskog djelovanja neprijatelja i
helikopterskog desanta. Ova je satnija formirana od vojnih obveznika s
dobrim vojno-stručnim znanjem, popunjena kvalitetnom vojnom opremom
i u većini automatskim naoružanjem. U to su vrijeme svi domobrani bili
mobilizirani mobilizacijskim pozivom, logistički su u cijelosti bili oslonjeni
na 107.»R» brigadu HV-a (do njenog ukidanja) i za provedeno vrijeme u HV-u
primali su novčanu naknadu.
Jedna satnija domobrana bila je mobilizirana na osiguranju objekata
u Donjem Miholjcu i to: Zapovjedništvo 3./107. brigade HV-a, Općinski
sekreterijat za narodnu obranu, silos, plinsko-redukcionu postaju, dislocirani
dio Kliničke bolnice Osijek u starom dvorcu, vodocrpnu postaju, skladišta
minsko-eksplozivnih sredstava i ostale vojne opreme. Mobilizirani domobrani
bili su s područja Mjesne zajednice Donji Miholjac i na dužnosti su ostali do
kraja mj. svibnja 1992. godine kada je izvršena demobilizacija.
Ustroj Domobranske bojne Donji Miholjac do tada je rađen po privremenoj
formaciji za ljudstvo i okvirnoj za materijalno-tehnička sredstva.
27. ožujka 1992. godine primljena je zapovijed ministra obrane za
formiranje i ustroj samostalne Domobranske bojne Donji Miholjac. Prema
mobilizacijskom razvoju imala je u svom sastavu 5 (pet) satnija i brojala 720
domobrana, bez 10 % pričuve.
Istom zapovijedi za zapovjednika Domobranske bojne imenovan je satnik

97
 Vinko Bočkinac, za personalne i mobilizacijske poslove Šimo Markser, a od
srpnja 1992. godine satnik Tihomir Ronta te za logističke poslove zastavnik
Ivan Fekete.
Popuna ljudstva vršena je s vojnim obveznicima vođenih u vojnoj
evidenciji Ureda za obranu Donji Miholjac.
Materijalno-tehnička sredstva prioritetno su preuzeta od Narodne zaštite
i nadopunjavala su se sredstvima 3/107. brigade HV-a.
Ustroj Domobranske bojne izvršen je u vrlo kratkom roku i u velikoj mjeri
je olakšan mobilizacijom dviju satnija.
Kako je tekla demobilizacija 3. bojne 107. brigade HV-a, tako je
Domobranska bojna popunjavana kvalitetnim vojnim obveznicima i
automatskim naoružanjem.
Ukidanjem 107. »R» brigade HV-a, najmlađi vojni obveznici s vojno-
stručnim obrazovanjem i ratnim iskustvom raspoređeni su na zapovjedna
mjesta.
Materijalno-tehnička sredstva 3. bojne 107. brigade HV-a, ušla su u sastav
Domobranske bojne i time u velikoj mjeri povećala bojevu spremnost.
Kako je tekla demobilizacija 3. bojne 107. brigade HV-a, tako se i sastav
mobiliziranih domobranskih satnija kvalitetno mijenjao.
20. kolovoza 1992. godine po zapovijedi ministra obrane izvršena je
demobilizacija satnije s naftonosnog polja «Beničanci».
U tom trenutku mobilizirano ostaje samo uže zapovjedništvo, a
materijalno-tehnička sredstva su konzervirana i pohranjena u skladište.
Od Odluke o osnivanju domobranstva pa sve do zadnje demobilizacije
vrlo je teško ratno razdoblje od osam mjeseci i u tom razdoblju iz sastava
Domobranske bojne Donji Miholjac nije bilo pogibije ili ranjavanja niti
bilo kakvih incidentnih situacija, što se može zahvaliti visokom moralu
i odgovornom i korektnom odnosu kompletnog ljudstva u izvršavanju
postavljene zadaće.
U 1993. godini u organizaciji Zbornog područja Osijek za zapovijedni
sastav Domobranskih bojni organizirani su trenaži i pokazne vježbe, a
za zapovjednike vodova i desetina organizirana sedmodnevna obuka s
nastavno-praktičnim dijelom.
Već u ljeto 1994. godine sve izvjesnije je bilo da političkog dogovora i
rješenja s okupatorskim snagama u Republici Hrvatskoj nema i da će biti
potrebno poduzeti široku vojnu akciju s ciljem oslobađanja okupiranih
teritorija.
Politička i vojna situacija nametnula je potrebu za okrupnjavanjem
postrojbe Hrvatske vojske.

98
 Iz tih razloga predsjednik Republike Hrvatske 12. kolovoza 1994. godine
donosi Odluku o ukidanju Domobranskih bojni u Donjem Miholjcu i Valpovu
i formiranju 107. domobranske pukovnije Valpovo.
Popuna Pukovnije vršena je s vojnim obveznicima iz evidencije Ureda za
obranu Valpovo i Donji Miholjac, a materijalno-tehnička sredstva preuzeta
su od domobranskih bojni.
Po pitanju ljudstva i velikog dijela MTS-a ustroj je izvršen početkom
1995. godine. Nakon toga slijedila je specijalistička obuka prije svega
topnika, izviđača i inženjeraca. Ova specijalistička obuka kao i kasnije
obuka zapovjedništva satnija, vodova i desetina vršena je centralizirano po
nastavnim centrima.
U ožujku 1995. godine izvršena je smotra po domobranskim bojnama
s ciljem ažuriranja osnovnih vojnih podataka, kompletiranja vojne opreme
i upoznavanja s mobilizacijskim razvojem i radnjama prilikom izvršenja
mobilizacije.
Mjesec travanj 1995. godine je veoma značajan za 107. domobransku
pukovniju jer je to vrijeme intenzivne obuke. Prvo je organizirana obuka za 1.
i 2. bojnu, koje su popunjavali ljudstvom iz Valpova, a onda se od 24. travnja
na sedmodnevnoj obuci nalazi 3. domobranska bojna koja je popunjavana
vojnim obveznicima iz Donjeg Miholjca.
Obuka se provodila u nastavnom centru Viljevački Cret. U to je vrijeme
politička situacija bila vrlo složena i nametnula je potrebu za vojno-
redarstvenom akcijom «Bljesak».
1. svibnja 1995. godine u Zapadnoj Slavoniji je pokrenuta vojna akcija
«Bljesak».
3. bojna 107. brigade prima zapovijed ministra obrane za izvršenjem
mobilizacije i po njenom izvršenju zapovijeda crtu bojišnice na desnoj obali
rijeke Drave.
Mobilizacija je izvršena prije zadanog roka i mobilizirano je oko 700
pripadnika s 20 motornih vozila. Pozivu se nije odazvalo 20-tak vojnih
obveznika iz raznih razloga.
3. bojna 107. pukovnije u vojno stručnom, organiziranom sastavu ljudstva
i popunjenosti materijalno-tehničkim sredstvima je bila najsposobnija za
izvršenje i najsloženije bojeve zadaće i to je isključivi razlog zbog čega je
mobilizirana.
Nakon provedene vojno-redarstvene akcije «Bljesak», i zbog toga štou
to vrijeme nije bilo ozbiljnijih prijetnja sa okupiranog područja Baranje,
prišlo se demobilizaciji r/o i MTS-a. Sredinom lipnja 1995. godine ostalo je
mobilizirano zapovjedno jezgro sa 100-tinjak vojnih obveznika.

99
 Vrijeme do vojno-redarstvene akcije «Oluja» intenzivno je korišteno za
izradu planova za oslobađanje preostalih okupiranih dijelova Republike
Hrvatske.
Na temelju Naredbe predsjednika Republike o podizanju mjera
pripravnosti, prvo je izvršena mobilizacija izvršitelja mobilizacije, a 1. kolovoza
1995. godine s otpočinjanjem vojno-redarstvene akcije «Oluja» izvršena je
mobilizacija cijele 107. domobranske pukovnije te je preuzela crtu bojišnice
i vatrene položaje sve do Josipovca uz desnu obalu rijeke Drave.
Mobilizacija je izvršena u zadanom roku bez posebnih poteškoća.
Ukupno je s pričuvom mobilizirano nešto manje od 3000 vojnih obveznika
i oko 70 različitih motornih vozila.
U 3. bojni 107. domobranske pukovnije mobilizirano je nešto više od 850
vojnih obveznika i 25 motornih vozila.
Sastav topničko-raketnog diviziona popunjavao se u šezdesetpostotnom
iznosu vojnim obveznicima s područja Donjeg Miholjca.
Za vrijeme vojno-redarstvene akcije «Oluja» sa područja bivše Općine
Donji Miholjac, a u sastavu 107. domobranske pukovnije bilo je ukupno1100
mobiliziranih vojnih obveznika i 35 raznih motornih vozila.
U ovim ratnim operacijama, od najčešće topničko-raketnih napada s
okupiranog prostora Baranje, ranjeno je desetak pripadnika s ovog područja
i uglavnom su to bila lakša ranjavanja, a poginulih nije bilo.
Završetkom ratne operacije «Oluja» borbeno je djelovanje s okupiranog
teritorija Baranje polako slabilo uz svakodnevne provokacije.
Situacija na ovom dijelu ratišta tada je omogućila postupnu demobilizaciju
već od početka mjeseca rujna, nešto intenzivnija je bila u mjesecu listopadu,
a zadnji vojni obveznici demobilizirani su krajem siječnja 1996. godine. U to
vrijeme mobilizirano je ostalo samo više zapovjedništvo 107. domobranske
pukovnije.
Odlukom predsjednika Republike ukinuta je 107. domobranska
pukovnija, a samo dio vojnih obveznika raspoređen u sastav Korpusa kao
taktičke postrojbe Operativne zone Osijek.

Satnik Vinko Bočkinac

100
RIJEČNA RATNA FLOTILA
„DRAVA“
 HRVATSKA RATNA MORNARICA – RIJEČNA
RATNA FLOTILA „DRAVA“
1991./1992. GODINA
3/107 BRIGADA ZNG-a

Pisati danas nakon 15 godina s vremenske distance o formiranju oružanih

snaga Hrvatske i suprotstavljanju velikosrpskoj agresiji predstavlja ponos
i zadovoljstvo. Pored toga je potrebno istaknuti da autorima projekta koji
je inicirao pismenu obradu tih događanja iskreno čestitam i zahvaljujem.
Bez takvih inicijativa postoji realna bojazan da bi ti svijetli trenuci povijesti
hrvatskog naroda ostali neobrađeni pa i dijelom zaboravljeni. Vrijednost tog
projekta sastoji se u činjenici da događaje te njihov slijed i rezultate iznose
oni koji su bili sudionici i kreatori tih događanja.
Koncem ljeta i rane jeseni 1991. godine sukobi na području Slavonije i
Baranje s neprijateljskim velikosrpskim snagama pomognutih od strane JNA
koja više nije imala ništa s hrvatskim narodom bili su sve intenzivniji. Vukovar

104
je bio u okruženju, Baranja je bila pod tenkovskom okupacijom JNA, Osijek
danomice bombardiran. Uz rijeku Dravu nalazi se niz „karaula“ – graničnih
postaja JNA, u kojima su bili pripadnici nama neprijateljske vojske. Koncem
ljeta „karaule“ su napadane jedna po jedna i do kraja mjeseca rujna sve su
bile zauzete od strana ZNG-a.
Na rijeci je Dravi bilo potrebno formirati flotni sastav i snage ZNG-a
tehnički dobro opremljene u naoružanju i tehnici uz posjedovanje pontona
za desantsko forsiranje rijeke Drave sposobne za kontrolu tog dijela zemlje i
rijeke vodeći računa da na udaljenosti od 8 do10 km nizvodno od mosta na
rijeci Dravi u Donjem Miholjcu počinje baranjski trokut i da se na lijevoj obali
Drave nalaze srpske paravojne snage ojačane snagama JNA.
Procjena je bila da je neophodno formirati flotni sastav koji će se sastojati
od dviju vrsta brodova:
- PATROLNI BROD naoružan teškom protuzrakoplovnom strojnicom
kalibra 12,7 mm i netrzajnim topom kalibra 80 mm
- BROD ZA TRANSPORT LJUDSTVA I TEHNIKE, upotrebljiv i podesan za
desant i forsiranje rijeke Drave.
Od poduzeća Dravske plovidbe iz Donjeg Miholjca izuzet je iz flote
remorker„ŽESTILOVAC“ i preuređen za patrolni brod, izrađen je lagani

105
 oklop koji je bio zaštita od pješadijskog naoružanja. Na brodu je montirana
protuzrakoplovna strojnica i netrzajni top. Posada je bila naoružana lakim
pješadijskim oružjem.
Za transportni je dio flote izuzet gurač snage 600 KS i dvije barže po 500
t nosivosti. Barže su bile predviđene samo za transport ljudstva jer su za
transport tehnike - oklopnih vozila bile neupotrebljive.
Brodovi su u skladu s bojama za ratne brodove obojani maskirno za
ratne uvjete uz dodatak maskirnih mreža za vrijeme mirovanja uz obalu. Sve

pripremne radnje na floti u smislu tehničkog opremanja i uređenja brodova

za bojevno djelovanje obavljene su u pristaništu Žestilovac kod Donjeg
Miholjca i tehničkoj bazi Dravske plovidbe.
Da bi flota mogla uspješno djelovati nakon preuređenja za ratne uvjete i
tehničkog opremanja, neophodno je bilo izabrati posadu koja će biti stručna
u rukovanju brodovima i ratnom tehnikom - naoružanjem. S obzirom da
se radi o malim riječnim brodovima, nije bio potreban velik broj posade,
a one su formirane od iskusnih profesionalnih lađara i pomorskih časnika,
domicilno iz Donjeg Miholjca.
Za zapovjednika RRF-a „Drava“ imenovan je pomorski časnik, kapetan

106
Zvonimir Dasović, za zapovjednika transportnog dijela flote-gurača bio
je imenovan Zoran Sudar, kapetan unutarnje plovidbe, i za zapovjednika
patrolnog broda „Žestilovac“ imenovan je Domagoj Dasović, časnik stroja na
pomorskim brodovima.
Prema sjećanju, a bojeći se da ne ispustim bilo koga od članova posade
koji su svoj dio zadatka časno izvršili, pokušat ću nabrojati posadu brodova;
Ivan Karzalko- strojar, Silvijo Baronica- topnik, Ivan Kesegi-mornar, Ivica
Labuhar-mornar, Darko Viduka-mornar, Željko Kunštek-mornar, Marko

Dragan-strojar i čovjek kojem se ne mogu sjetiti prezimena, mogu samo reći

da se zove Stjepko, da je zidar i da je iz sela Rakitovice.
Početkom studenog 1991. godine flota je bila tehnički završena i spremna
za isplovljavanje, posade su bile ukrcane s početnom fazom pripreme
za rukovanje, s naoružanjem. Naoružanje je bilo isprobano, spremno za
djelovanje te je flota isplovila sa Žestilovca prema ratnom sidrištu nizvodno
od mosta u Donjem Miholjcu. Prilikom prolaska ispod mosta u Donjem
Miholjcu, a čiji smo prolazak najavili i mađarskoj strani, s obzirom da smo
sada prolazili kao naoružana flota, bili smo ispraćeni pljeskom i povicima

107
 odobravanja od cjelokupnog sastava mađarskih policijsko-carinskih snaga
koje su znale kamo sastav flote plovi i vjerojatno su nam poželjeli sretan
ishod bitke.
Nizvodno od mosta na Dravi na udaljenosti od 8 do 9 km od neprijateljskih
položaja usidrena je cjelokupna flota koja je od tog trenutka bila spremna za
borbena djelovanja. S obzirom na poziciju, nizvodno smo od mosta bili u
neposrednoj blizini neprijateljskih položaja te su morale biti poduzete sve
mjere sigurnosti i zaštite posade i brodova uz vrlo visok stupanj spremnosti i
borbene pripravnosti. Brodovi su bili prekriveni maskirnim mrežama tako da
ih je bilo vrlo teško uočiti, a vezani su uz samu šumu koja se nalazila uz rijeku
Dravu. Na obali je iskopan bunker za vod vojnika koji je služio kao stražarsko
mjesto i zaštita od napada iz zraka; bunker je bio udaljen od 80 do 100 m od
veza flote.
Cijelo vrijeme boravka na ratnoj poziciji - sidrištu vježbale su se i
pripremale radnje za izvršavanje zadataka, a to je prelazak preko rijeke
Drave, prebacivanje ljudstva i tehnike na baranjsku stranu i zaštita desantne
operacije.
Novu 1992. godinu dočekali smo u hladnom ambijentu rijeke Drave s
cjelokupnim angažiranjem ljudstva na zaštiti i sigurnosti flote, ali činjenica
da smo bili okruženi ljudima i selima koji su živjeli s nama i dijelili naše

108
napore i trud omogućila je da ne budemo zaboravljeni za praznike te su nam
snaše iz sela Svetog Đurđa napekle šokačkih kolača primjerenih za božićne
i novogodišnje praznike i dovezli nam na traktoru. I južni dio Općine nije
zaboravio posade na Dravi te su nam iz sela Radikovaca za blagovanje Božića
i Nove godine donijeli odojka.
Tijekom uvježbavanja desanta i prelaska rijeke Drave, mjerenjem vremena
pojednih operacija, došli smo do saznanja o realnim vremenima potrebnim
za prebacivanje 2000 vojnika s desne na lijevu obalu Drave i vremena za
prebacivanje deset oklopnih vozila. Uočeno je da su barže (tovarni prostor
za transport šljunka) neprikladne za transport tenkova i da je neophodno za
taj dio operacije osigurati motornu skelu s hidrauličnim papučama za iskrcaj
oklopa, identično s pomorskim desantnim brodovima.
Takva skela dovezena je u Donji Miholjac-sidrište Drava noć neposredno
prije akcije Baranja, imala je pogonsku snagu 120 KS i nosivost 40 t. Da
bismo uočili svu složenost transporta tenka tom skelom čija težina iznosi 34
t, treba napomenuti da je razlika uzgona bila samo 6 t te je vrlo osjetljivo bilo
određivanje pozicije tenka na skeli da bi se osigurala stabilnost plovila.
Nekoliko dana prije akcije Baranja određeno je mjesto prelaska rijeke
Drave s desne na lijevu obalu, tj. u Baranju. To je bila gatska skela s pristupnim
prtenim putem na obje strane rijeke Drave. Inženjerijska postrojba 107.

109
 brigade izvanredno je stručno i kvalitetno uredila rampe za pristajanje
brodova na lijevoj i desnoj obali i flota je bila spremna za izvršenje borbene
zadaće. RRF-u „Drava“ su za akciju Baranja bila pridodana tri plovila iz sastava
belišćanske flote koji su kao rezervni sastav u vrijeme izvođenja operacija bili
ukotvljeni u području Podravskih Podgajaca. Napad na Baranju, uključujući
i sve operacije vezane za to, započet je 3. travnja 1991. godine u 06,00 sati.
Flota je tog dana u 04,00 sata isplovila s pozicije nizvodno od mosta u Donjem
Miholjcu i u točno je vrijeme bila na polaznoj poziciji na gatskoj skeli.
Snage ZNG-a bile su na obje strane rijeke Drave, glavnina ljudstva
prebačena je na baranjsku stranu čamcima, a odmah je nakon topničke
pripreme započeo transport oklopnih vozila, tenkova i oklopnih transportera
na lijevu stranu rijeke Drave. Za prebacivanje jednog tenka preko rijeke Drave
bilo je potrebno 12 minuta, a za dva oklopna transportera isto 12 minuta,
cjelokupna tenkovska postrojba prebačena je na baranjsku stranu bojišnice
za samo jedan sat. U tijeku operacije jedan je tenk ZNG-a zapeo na lošem
terenu i ne bi ga bilo moguće izvući bez dodatne pomoći čupača tenkova
i vratiti ga kasnije na hrvatsku stranu. Nakon dolaska čupača tenkova iz
Osijeka, tenk je spašen u roku od sat vremena.
Nakon intenzivnih borbi i napredovanja naših snaga, do podneva je došlo
do primirja posredovanjem predstavnika UN-a te su se naše snage u redu i
bez panike vratile na desnu obalu rijeke Drave. Po završetku akcije Baranja,
a nakon potpisanog primirja, flota je napustila gatsku skelu i vratila se na
sidrište u Donjem Miholjcu. Ostanak na gatskoj skeli promatran s aspekta
sigurnosti bio je vojno rizičan i opasan.
Za posade brodova RRF-a „Drava“ akcija Baranja nije bila završena
dolaskom brodova na sidrište u Donji Miholjac. Na skelskom je prijelazu u
Belišću ostao znatan dio tehnike; tenkovi i kamioni na lijevoj strani rijeke
Drave u Baranji te smo tijekom noći dobili pismenu zapovijed da se vod
mornara čamcem prebaci na baranjsku stranu i čuva tehniku da ne padne u
ruke neprijateljskim snagama. I ta je vrlo opasna i rizična akcija u kojoj smo
imali vrlo uzak prostor izvršena u cijelosti.
Ovim bih putem zahvalio posadama brodova RRF-a „Drava“ na iznimnoj
hrabrosti i požrtvovnosti u obrani i zaštiti suvereniteta drage nam i jedine
Hrvatske.

ZAPOVJEDNIK ZDRUŽENOG ODREDA RRF-a „DRAVA“ 3/107 brigade

ZVONIMIR DASOVIĆ, PORUČNIK FREGATE

110
RATNI STACIONAR
 RATNI STACIONAR I PRIČUVNA RATNA
BOLNICA U DONJEM MIHOLJCU
Ovo je nastojanje da se ukratko zabilježi vrijeme i rad ratnog stacionara
i pričuvne Ratne bolnice u Donjem Miholjcu. Stara poslovica kaže „verba
volant - scripta manent“, tj. „riječi lete, ali zapisano ostaje“ ili „ono što nije
zapisano, nije ni postojalo“. Vrijeme neumitno prolazi, a sjećanja blijede.
Ne želimo da ovo naše iskustvo opet zatreba, ali ćemo ga biti spremni opet
primijeniti ako bude potrebno.

U dane 14., 15. i 16 rujna 1991. godine za vrijeme žestokih borbi za tzv.
„Bijelu kasarnu“ u Osijeku, a koja je nasuprot bolnici, svi su bolnički odjeli
premješteni u podrumske prostorije radi zaštite bolesnika jer su sve bolničke
zgrade pogođene iz pješačkog i artiljerijskog oružja. 17. rujna 1991. hitno je
formiran bolnički dislocirani stacionar u prostorima Bizovačkih toplica 18
km zapadno od Osijeka, sa 70 kreveta, pola kirurških, a pola internističkih,
a bez kirurških prostora. Hitne su operacije i dalje obavljane u podrumskim
prostorima bolnice u Osijeku. 7. studenog 1991. godine avionski je
bombardiran Hotel Termia u Bizovcu pa su bolesnici 8. studenog 1991.
godine ponovo evakuirani u bolnicu u Osijeku. 18. studenog 1991. godine
agresorska JNA je osvojila Vukovar, a 20. studenog i Ernestinovo. Zaprijetila
je velika opasnost prodora JNA prema Čepinu, Josipovcu i Dravi i potpuno
opkoljavanje Osijeka .Tih je dana započeo veliki egzodus stanovnika iz grada.
Od ranije je Osijek bio opkoljen sa sjeverne strane Drave, tj. iz Baranje, s istoka
od Sarvaša i s juga od Tenje i Tenjskog Antunovca. Ostale su slobodne ceste
prema Đakovu, Našicama i Valpovu. Istodobno su vođene žestoke borbe
između Hrvatske vojske i JNA u predjelu Papuka i Bilogore. Postojala je i
opasnost izbijanja JNA na Dravu na tom pravcu, a time bi Slavonija ostala
potpuno odsječena od ostale Hrvatske.
Već 8. studenog 1991.godine Krizni je štab Opće bolnice Osijek uz
suglasnost općinskih vlasti u Donjem Miholjcu donio odluku da se formira
cjelokupna pričuvna Ratna bolnica u Donjem Miholjcu i to u prostorima
Općine Donji Miholjac, odnosno u zgradi tzv. Starog i Novog dvorca u
Donjem Miholjcu (Prandau, Maylath, Schlesinger). Na ovu je odluku bitno
utjecala mirna situacija u Donjem Miholjcu, položaj dvorca koji se nalazi 1,5

114
km od graničnog prijelaza prema Mađarskoj na Dravi pa je time bila moguća
eventualna komunikacija sa Zapadnom Hrvatskom preko Mađarske, a
zatim i položaj Donjeg Miholjca unutar zone od 5 km uz granicu gdje su
zabranjene zračne vojne aktivnosti.

FORMIRANJE STACIONARA

5. prosinca 1991. godine u dvorac je uselila administracija Opće bolnice

Osijek s cjelokupnom opremom (računala) te dva djelatnika bolničke
ljekarne. 6. prosinca rano ujutro me glavna sestra Opće bolnice Osijek gđa
Terezija Farkaš, nakon teškog dežurstva u kojem smo primili oko 60 hrvatskih
branitelja, teško ranjenih pa i mrtvih, posebno se sjećam Davora Milasa,
poslala u Donji Miholjac da oformim Ratnu bolnicu. Sa mnom je išao moj
crni labrador Artur jer ga nisam imala kome ostaviti.
Istodobno iz Zapadne Europe u Donji Miholjac stiže pomoć u sanitetskom
materijalu, lijekovima, hrani i odjeći, a Donji Miholjac postaje sabirno mjesto
za Slavoniju. Skladišta su bila u dvorcu, Nastavno-športskoj dvorani mjesne
osmogodišnje škole, u skladištu IPK-a Osijek te u prostorijama Caritasa Medicinska sestra Mira
u župnom dvoru. Formiran je Krizni štab Općine na čelu s predsjednikom Glavašić s ranjenikom
Općine i s grupama za istovar, raspodjelu, fizičku pomoć
i sl. Bolnički djelatnici smješteni su u Hotelu Borik koji
je također angažiran za kuhanje hrane za bolesnike u
stacionaru, a korištena je i hotelska praonica za pranje
bolničkog rublja. Angažirano je osoblje Općine, djelatnici
Doma zdravlja, nastavnici iz osnovne i srednje škole (koje
su prestale raditi), ugostiteljsko osoblje, službenici carine i
dragovoljci.
U subotu 7. prosinca padao je snijeg, temperatura je
bila -5 °C. Tri medicinske sestre Marica Rukovanjski, č.s.
Nevena Stražanac i Dragica Ivanović s Odjela kirurgije
Opće bolnice Osijek, a uz pomoć lokalnih dragovoljaca,
najviše nastavnica iz Osnovne škole „August Harambašić“
Donji Miholjac, počele su preuređivati dotadašnje
administrativne prostore općine u tzv. Starom dvorcu
(sagradio ga je arhitekt Müller iz Budimpešte 1818.godine
u novobaroknom stilu za vlasnika grofa Prandaua).
U roku od tri dana namjestile su 17 soba s ukupno 77

115
 kreveta, 2 odjelne ambulante
i sanitarne prostorije. Iako star
173 godine, prostor je bio vrlo
dobro očuvan i funkcionalan
za bolničku svrhu, tim više
što je vrlo dobro riješeno
centralno grijanje, zajedno s
Novim dvorcem, na plin. Stari
dvorac je sagrađen kao dugačka
građevinska cjelina podijeljena
na dvije polovice od kojih
svaka s dvorišne strane ima
dugačak hodnik iz kojeg se ulazi
u svaku sobu. Zapadna strana
Osoblje bolnice: Andrea, zgrade imala je 9 soba s 33 kreveta, istočna 8 soba s 44 kreveta te po jedna
Željko, Snježana i ambulanta u svakoj polovici. Sobe su imale najmanje 4, a najviše 10 kreveta.
Jadranka Od 8. do 16. prosinca za bolničku je upotrebu namješteno i cijelo prizemlje
Novog dvorca (sagradio ga je grof Maylath od 1903. do 1906. godine u
engleskom lovačkom stilu Tudor) u 10 prostorija na oko 500m² i to: prostor
za prijeoperacijsku pripremu i presvlačenje kirurškog osoblja, 2 kirurške sale
sa 7 kirurških stolova uz prateću opremu (op. lampe, anesteziološki aparati,
elektro- koagulatori, aspiratori, monitori, itd.), intenzivna njega s 8 kreveta, 2
pulmomata, RTG aparat s tamnom komorom, prijemna ambulanta, pričuvni
stacionar od 30 kreveta i veliki trijažni prostor u „plesnoj dvorani“ na oko
100 m² s 50 nosila i 5 transportnih kolica. Prostrani podrumski prozori
Novog dvorca preuređeni su za sterilizaciju s 2 autoklava, prostorije za
transfuziju i biokemijski laboratorij s pratećom opremom, skladište za boce
s anesteziološkim plinovima i skladište za potrošni sanitetski materijal.
Slaba električna instalacija dvorca pojačana je posebnim transformatorom
i adekvatnim ukopanim vodom te za pričuvu strujnim agregatom na naftni
pogon za što su se pobrinuli ing. Srb iz Opće bolnice Osijek te HEP i INA Donji
Miholjac. Ukupno smo, dakle, imali na raspolaganju 130 postelja. Uz sve ove
pogodnosti koristili smo sve usluge Doma zdravlja Donji Miholjac i uvijek
bili nošeni ljubaznošću domaćina.
10. prosinca 1991. godine iz Opće bolnice Osijek je blindiranim autobusom
stiglo prvih 50 kirurških bolesnika, mahom ranjenika, većinom hrvatskih
vojnika, ali i civilnih ranjenika te 16 kirurških i 12 internističkih sestara, po

116
jedan liječnik kirurg (dr. Marko Rukovanjski) i ortoped (dr. Krešimir Čosić),
dva liječnika internista koji su se smjenjivali svaka 2 tjedna, dok su kirurški
liječnici stalno boravili u stacionaru, jedna VMS za sterilizaciju (Jagoda
Prpić), jedan tehničar gipser, RTG tehničar (Željko Labor), dva fizioterapeuta,
tri spremačice te tri djelatnice praonice rublja. Za dovoz hrane i opreme
ostavljen nam je na raspolaganje jedan kombi-furgon iz Opće bolnice Osijek,
a hranu smo dovozili iz Hotela Borik. Imali smo dva vozača kombija, oba
volontera iz Donjeg Miholjca (Domagoj Korov). Do 20. prosinca 1991. godine
primljeno je 77 bolesnika. Većina bolesnika bili su ranjenici, osim dvadesetak
internističkih bolesnika. Za to se vrijeme rad u Općoj bolnici Osijek odvijao
reducirano i samo u podrumskim prostorima. Odjeli su bili svedeni na mali
broj bolesnika, dok je na kirurgiji bilo njih stotinjak. Stacionar u Donjem
Miholjcu bio je rasterećenje za Opću bolnicu Osijek i stalna pričuva za slučaj
cjelokupne evakuacije bolnice. Bolesnike iz stacionara smo postupno slali
dalje na zapad u mirnije dijelove Hrvatske, najčešće u zagrebačke bolnice, ali
i u Viroviticu, Koprivnicu, Varaždinske, Krapinske, Stubičke toplice i u Lovran.
Kako smo oslobađali postelje, tako smo odmah primali nove ranjenike iz
Osijeka.
Hranu koja se u Hotelu Borik pripremala za bolesnike dijelom smo
redovito nabavljali, a dijelom je bila iz donacija, dok se jelovnik sastavljao
pod stalnim nadzorom rukovoditelja bolničke kuhinje. Donatori privatnici i
pojedinci poklanjali su stacionaru meso, povrće i voće.
Opskrba lijekovima iz inozemnih donacija bila je obilna i raznovrsna
(dobili smo staklene štrcaljke, sterilnu gazu iz pedesetih godina itd.)
Oko polovice zaposlenog osoblja boravilo je stalno u Hotelu Borik, a
ostalo je osoblje bilo odabrano po mjestu stanovanja u blizini Donjeg
Miholjca.
Mnoge domaće i strane delegacije te brojni donatori posjećivali su
stacionar gotovo svakodnevno. Za ilustraciju: već nas je 20. prosinca službeno
posjetila visoka delegacija na čelu s ministrom zdravstva RH u pratnji članova
Kriznog štaba Opće bolnice Osijek, sanitetskih časnika I. operativne zone,
rukovoditelja sanitetskih ustanova sjeverne Slavonije i lokalnih političkih
čelnika. Razgledali su pričuvnu bolnicu i stacionar i izrazili zadovoljstvo
viđenim sadržajem i organizacijom. Isti nas je dan u 16 h posjetila delegacija
donatora iz Mađarske, a u 21 h delegacija članova Socijalističke stranke
Austrije iz Linza koji su nam poklonili dva puna kamiona –tegljača pomoći u
lijekovima, dekama i posteljini.

117
 U prosincu 1991. godine formirana je u Pečuhu u Mađarskoj bolnica za
ranjenike rata u Slavoniji, čiji su sponzori i osnivači bili liječnici iz Njemačke i
liječnici Hrvati na radu u Njemačkoj. Bolnica je imala 60 kreveta, a bila je pod
stručnim nadzorom liječnika Medicinskog fakulteta u Pečuhu. 5. siječnja
1992. prva skupina od 15 bolesnika iz našeg stacionara, sve ranjenici ranjeni
na borbenim položajima oko Osijeka, premješteni su u Pečuh. Prijevoz je
obavljen u organizaciji Malteških vitezova iz Mađarske s kojima smo prije, a i
poslije, vrlo dobro surađivali. Bolnica u Pečuhu radila je do 30. svibnja 1992.
godine.
Tijekom cijelog boravka u Donjem Miholjcu nismo imali nikakvih
problema sa sanitetskim materijalom, hranom, osobljem, kao ni većih
tehničkih problema. Slaba točka bio je sanitarni čvor, ali je tehničko osoblje
Opće bolnice Osijek u ožujku 1992. uspjelo napraviti dva sanitarna čvora i
jednu tuš kabinu. Ukupna opskrba vodom Starog dvorca bila je uglavnom
insuficijentna, što je osoblje uglavnom savladavalo svojom snalažljivošću.
Grijanje stacionara u zimskim mjesecima bilo je besprijekorno; radilo je
centralno grijanje za oba dvorca na plinski pogon. Svi su naši bolesnici bili
više nego zadovoljni smještajem prostorija i postelja kao i kvalitetom kreveta
koji su bili poklon iz Njemačke i Švedske. Bolesnici su bili preporođeni
nakon podrumskog boravka u improviziranim bolničkim prostorima Opće
bolnice Osijek. To je osobito došlo do izražaja u proljeće i ljeto 1992. godine
kada je ozelenio i procvjetao park oko obaju dvoraca, koji je zaštićena
ekološka cjelina na 35 jutara površine, uređena dijelom kao francuski park
s rundelama i cvjetnjacima, a dijelom kao engleski s prirodnom šumom i
proplancima. Park je zasađen prije 90 godina i posjeduje endeme flore kao i
egzotična stabla.Za naše pokretne bolesnike, ali i za nepokretne, na štakama
i u invalidskim kolicima, boravak u parku bila je prava rehabilitacija jednako
vrijedna kao i lijekovi i higijena njihovih rana. Isto tako stanje stalnog mira
i odsutnost zastrašujućeg zvuka eksplozija granata, a time očito i osjećaj
osobne sigurnosti, bili su za naše bolesnike, ali i za osoblje, nešto najugodnije.
Nažalost, 5. travnja 1992. godine, dva dana poslije borbi u Baranji, prvi je puta
(nedjelja u 19 h) dalekometnim topništvom bombardiran Donji Miholjac.
Kako je gađan stacionar, poginula je jedna osamnaestogodišnja djevojka u
blizini dvorca. Kako je upravo tog dana stacionar posjetila gđa Terezija Farkaš,
glavna sestra Opće bolnice Osijek, zajedno je s nama sudjelovala u evakuaciji
svih bolesnika u podrumske prostore dvorca Maylath. Bombardiranje
je ponovljeno 7., 9. i 12. travnja. Dvorci na sreću nisu pogođeni i nitko od

118
bolesnika ili osoblja nije stradao. Odmah smo nakon toga uveli stalno
dežurstvo jednog liječnika i jedne više medicinske sestre za slučaj potrebe
evakuacije bolesnika iz Starog u podrume Novog dvorca. Dežurstvo liječnika
i VMS pokazalo se vrlo korisnim i radi terapijskih intervencija tijekom noći, a
i zbog nepredviđenih dolazaka raznih delegacija. Raspored rada djelatnika
proveden je tako da su liječnici radili cijeli dan od 7 do 19 h sa stankom
za ručak, isto tako 3 VMS, RTG tehničar i fizioterapeuti. Medicinske sestre
za njegu radile su smjenu po 24 sata uz odmor od 48 sati, što je smanjilo
potrebu za putovanjem. Cijelu zimu i proljeće 1992. naši su bolesnici i
ranjenici bili zaokupljeni društveno-socijalnim dijelom rehabilitacije. Osim
što je praktično svaka soba imala TV prijamnik (koji su bili darovi ili posudba
građana Donjeg Miholjca, koje je dragovoljno održavao jedan srednjoškolski
profesor i jedan TV mehaničar), za njihove duhovne i vjerske potrebe brinuli
su se župnik i kapelan lokalne župe koji su dolazili gotovo svakodnevno
u stacionar. Povremeno su u dvorcu služili misu, posebno za Božić i Uskrs.
Časne sestre Samostana sv. Križa donosile su bolesnicima časopise, slastice,
sokove, a čak i cigarete. Subotom su redovno dolazile frizerke koje su šišale
i brijale bolesnike, a u određeno su vrijeme svaki tjedan dolazila djeca iz
osnovne i srednje škole koja su razgovarala s hrvatskim vojnicima. U više su
navrata organizirani koncerti glazbenih sastava i pjevačkih zborova. Tijekom
praznika su mještanke Donjeg Miholjca, dobre domaćice i kuharice, donosile
ranjenicima kolače. Nastavnice i učiteljice iz mjesnih škola dragovoljno su
svakodnevno u dvjema smjenama pomagale kao servirke i pomoćna radna
snaga. Moral bolesnika, osoblja i građana u to je vrijeme bio izrazito visok i
može biti uzor kako se hrvatski čovjek može konstruktivno i solidarno truditi
dok je domovina u ratu.

MEDICINSKI RAD

U tijeku osmomjesečnog rada stacionara nismo, na sreću, došli u priliku

koristiti kirurške sale i cijeli kompleks priručne Ratne bolnice u Novom
dvorcu. Jedino smo 3. travnja 1992. operacijski zbrinuli 5 ranjenih hrvatskih
vojnika s eksplozivnim ranama na udovima. Nismo morali koristiti ni 30
pričuvnih kreveta u Novom dvorcu. Međutim, 77 kreveta u Starom dvorcu
bilo je stalno popunjeno.U tijeku cijelog rada stacionara bilo je ukupno
hospitalizirano 498 bolesnika, od toga 248 kirurških i 250 internističkih.
Od 248 kirurških 143 su bili hrvatski vojnici, a ostali su bili civilni ranjenici.

119
 Prosjek ležanja ranjenika u stacionaru bio je 27 dana. Međutim, 13 najtežih
ranjenika, mahom starije dobi, ležalo je između 100 i 225 dana, a prosječno
149 dana. Svi ovi rekorderi boravka imali su komplicirane eksplozivne
prijelome na donjim ekstremitetima stabilizirane vanjskim fiksatorima, uz
popratne osteitise i produženo sekundarno cijeljenje rane te uz povremene
reintervencije.
Prema tjelesnoj lokalizaciji ozljeda najviše je bilo bolesnika s ozljedama
udova (112), glave (20), prsnog koša (14), kralježnice (10), abdomena (4), s
velikim opeklinama (3) te teško politraumatiziranih (19). Bilo je 45 ranjenika
operiranih primjenom vanjskog fiksatora. Umrla su 4 bolesnika, svi stariji od
70 godina.
Izravno smo iz stacionara premjestili u Ratnu bolnicu u Pečuhu 20
bolesnika, u Njemačku na specijalni protetski tretman amputiranih sedmero,
u Češku jednog, u zagrebačke bolnice sedmero, u Lovran troje te u toplice
pedeset i četvero. Pritom nam je svu moguću administrativnu pomoć pružio
Područni ured zdravstva u Donjem Miholjcu po čemu posebno pamtimo
gospođu Macu Korov. Nismo imali ni jedan smrtni slučaj kod ranjenih
hrvatskih bolesnika.
Medicinski se rad sastojao u gotovo cjelodnevnom previjanju velikih
ratnih rana, a rjeđe smo obavljali manje kirurške zahvate. Nismo imali teških
i nesavladivih infekcija i septičkih stanja zahvaljujući obilnoj upotrebi i
širokoj paleti antibiotika, kao i stalnoj higijeni rana. Trošili smo velike količine
dezinficijensa i zavojnog materijala. Posao nam je pružao veliko zadovoljstvo,
medicinsko je osoblje radilo s ogromnom voljom i entuzijazmom kakav se u
mirnodopskim uvjetima rijetko vidi. Uživali smo u pomaganju našim ranjenim
vojnicima, civilima, ali i kroničnim bolesnicima i starcima. Nitko nije mislio
na vlastitu udobnost niti se gledalo na radno vrijeme. U sklopu našeg rada
bilo je dosta ambulantnog posla za kirurga, ortopeda i interniste za brojne
stanovnike Donjeg Miholjca i okolice, a i za brojne prognanike i izbjeglice
jer oni nisu mogli putovati u Osijek koji je bio stalno bombardiran.U to je
vrijeme u Donjem Miholjcu, koji je inače imao 6000 stanovnika, bilo 12 000
ljudi.

120
 RASPUŠTANJE STACIONARA

U svibnju 1992. godine UNPROFOR preuzima odgovornost za Sektor

Istok, tj. okupirani dio Baranje i Slavonije pa je prestalo bombardiranje
Osijeka, Valpova i Belišća koje je do tada bilo gotovo svakodnevno. Posljednje
bombardiranje Osijeka bilo je 17. svibnja 1992. godine. Kada je zavladao
mir, intenzivirao se rad u Općoj bolnici Osijek, sada Kliničkoj bolnici Osijek.
Počeli su se konstituirati i ekipirati bolnički odjeli koji ili nisu radili ili su
bitno smanjili kapacitet postelja. Time je svrha postojanja stacionara polako
prestajala, no on nije ukinut preko noći, nego se polako gasio tijekom lipnja
i srpnja 1992. godine. Konačno smo 15. srpnja 20 preostalih bolesnika vratili
u Opću bolnicu Osijek. Preostalo osoblje je konzerviralo stacionar i Ratnu
bolnicu u koju smo se kratko vratili tijekom operacije „Oluja“.
Voditelj Ratne bolnice dr. Marko Rukovanjski koji je u nju došao u
prosincu 1991. godine prekinuvši bolovanje nakon teške upale mozga, umro
je 2002. nakon operacije karcinoma crijeva od sepse uzrokovane MRSA-om (
Metil rezistentni stafilokok aureus).

Prim. Marko Rukovanjski, dr. med. (1945.-2002.)

Marica Rukovanjski,VMS

121
DOMOVINSKI RAT 1991.-1992.
 Donji Miholjac u Domovinskom ratu,
1991. - 1992. godina
Općina Donji Miholjac je 1991. godine dala svoj veliki doprinos u
Domovinskom ratu koji se ogleda kroz djelovanje 107. brigade HV-a. U to su
se vrijeme na teritoriju Općine nalazile naoružane postrojbe JNA smještene u
„karaulama“ Podravska Moslavina, Viljevo i Donji Miholjac. Njihov je boravak
predstavljao stalnu opasnost za razvijanje domoljubnih snaga Republike
Hrvatske. I pored toga su se u Donjem Miholjcu razvijale snage HV-a veličine
jednog pješačkog bataljuna sastava 3. satnije s pripadajućim pozadinskim
postrojbama. Zbog nedostatka naoružanja i opreme razvijeni su samo
dijelovi postrojbe, a u potpunosti je razvijen diverzantski vod pod nazivom
„Crne vrane“.
Prvo je vatreno djelovanje na teritoriju Općine Donji Miholjac bilo 15.
na 16. rujna 1991. godine kada se krenulo u oslobađanje „karaula“. Akcija
je nosila kodni naziv „Vrabac“. U akciji su sudjelovali dijelovi triju pješačkih
satnija iz Donjeg Miholjca, vod „Crne vrane“, baterija MB-a, vod PZO-a 20/3,
izvidničko-diverzantski vod brigade, jedan vod Valpovačke bojne i dijelovi
Policijske postaje Donji Miholjac. Operacija je započela u ponoć 15. rujna
1991. godine istovremenom blokadom i napadom na sve tri „karaule“.
„Karaula“ u Podravskoj Moslavini se predala bez borbe. Postrojbama
HV-a je zapovijedao Josip Mitrović.
„Karaula“ u Viljevu je bila dobro utvrđena i branilo ju je oko 40-ak
Izvidnička grupa u Baranji pripadnika JNA. Poslije žestoke razmjene paljbe i upotrebe ručnih bacača
i protuavionskog topa 20/3,
okupator se predao. Postrojbom
je zapovijedao zamjenik
zapovjednika 107. brigade
Miroslav Štargl. Na „karauli“
je zarobljeno naoružanje za
opremanje jedne pješačke satnije
kao i protuoklopne rakete „OSA“
i bestrzajni topovi. Kompletna
postrojba koja je sudjelovala
u napadu prelazi u ispomoć u
osvajanje „karaule“ u Donjem
Miholjcu.

124
 „Karaula“ biva u potpunosti okružena i u napadu tada sudjeluju dvije
satnije donjomiholjačke bojne kao i vod „Crne vrane“ te dijelovi Policijske
postaje Donji Miholjac. Borba je žestoka i traje do ranih jutarnjih sati. Oko
9,30 sati posada „karaule“ se predaje, ali tada dobivaju zračnu potporu trima
zrakoplovima. Isti bivaju oboreni djelovanjem protuzrakoplovnih postrojbi.
Zarobljeno je ukupno oko 70 vojnika JNA, veća količina protuoklopnog
oružja (rakete maljutke i OSE) kao i dostatne količine pješačkog naoružanja
za opremanje cjelokupnog Donjomiholjačkog bataljuna.
Akcija je imala ogromni učinak na moral stanovništva kao i pripadnika
107. brigade jer je većini to bilo prvo „vatreno krštenje“.
Vod „Crne vrane“ pod zapovijedanjem Željka Ronte 19. rujna 1991.
godine sudjeluje u oslobađanju vojarne u Našicama.
Po oslobađanju cijele zone odgovornosti 107. brigade sve postrojbe
brigade počinju užurbano utvrđivati desnu obalu rijeke Drave, vršiti
uvježbavanje vojnika za napadna djelovanja i daljnje opremanje postrojbi
oružjem i opremom. U tom razdoblju dolazi do izražaja značaj organa vlasti
i privredne strukture Općine što se ogledalo u opremanju bojne potrebitom
opremom za život i rad.
Krajem listopada cjelokupna bojna ojačana vodom MB 120mm i
protuoklopnom grupom pod zapovijedanjem Miroslava Štargla upućuje
se po zapovijedi Operative zone Osijek u Vinkovce s ciljem sudjelovanja u
proboju za Vukovar. Bojna u potpunosti izvršava dobivenu zadaću, ali se
nakon cjelonoćnog čekanja na kiši po zapovijedi OZ-a Osijek vraća u Donji
Miholjac.
Vrši se preustroj 107. brigade i za zapovjednika brigade je 21. listopada
1991. godine imenovan Miroslav Štargl. Miholjačka bojna postaje 3. bojna
107. br. HV-a, a zapovjednik bojne je Željko Petrovicki.
15. prosinca 1991. godine snage jedne ojačane satnije 3. pb po zapovijedi
OZ-a Osijek sudjeluju u borbama u zoni Paulin Dvora. Satnija se našla na
glavnom udaru neprijatelja. Zbog nebrige zapovjednika 130. brigade kojoj
je tada satnija bila pretpočinjena i neshvaćanja ozbiljnosti situacije, satnija
nije dobila paljbenu podršku i trpi gubitke.
Doprinos vojnih obveznika s teritorija Općine Donji Miholjac ogleda se
i u formiranju topničke bitnice sa zapovjednikom Brankom Matijevićem.
Kasnije ista s dolaskom drugog topničkog naoružanja prerasta u mješoviti
artiljerijski divizion (MAD). Značaj postrojbe je za brigadu bio velik. Svi zadaci
postavljeni pred istu u potpunosti su izvršeni, a zbog izvrsno utvrđenih

125

Borbeni položaj artiljeraca
126
položaja postrojba nije pretrpjela
gubitke.
Za zapovjednika 3. bojne
107. brigade postavljen je Ivica
Mikičić. U tom razdoblju bojna
izvodi intenzivno obučavanje
vojnika u napadnim djelovanjima.
Diverzantski vod „Crne vrane“
kojima tada zapovijeda Tihomir
Ronta svakodnevno vrši izviđanja
u Baranji i nanosi neprijatelju
gubitke u živoj sili.
Zapovjednik OZ-a Osijek
početkom 1992. godine donosi
odluku da se dio postrojbi 107. brigade prebaci na lijevu obalu Drave sa
zadaćom borbenog osiguranja, izviđanja i osiguranja zelenog pojasa s
krajnjim ciljem pomicanja prednjeg kraja obrane agresora na nasipu.
107. brigadi u ožujku 1992. godine biva skraćena crta bojišnice zaključno
sa selom Nardom. Na desnom boku brigade razmiješta se 136. br. HV-a
kojom je zapovijedao Josip Černi.
Zapovjednik OZ-a Osijek izdaje zapovijed da 107. i 136. brigada ojačane
pontonirskim postrojbama i postrojbama PZO-a OZ-a Osijek 3. travnja 1992.
izvrše napad na agresora u Baranji. Cilj 107. brigade je ovladavanje tzv.
Torjanskim trokutom i postavljanje crte obrane: selo Nevesinje – veliki „bent“
i čekanje daljnje zapovijedi.
3. bojna 107. brigade u tom razdoblju ima raspored u široj zoni sela Gata
s ciljem napada prema selu Torjancima.
Napad počinje u ranu zoru 3. travnja 1992. godine.
Diverzantski vod „Crne vrane“ uspješno je likvidirao posadu „karaule“
u Torjancima. Bojna polako izvršava zadaću i u dijelovima izlazi na nasip.
Brigada napada po cijeloj dužini fronte.
Oko 10,00 sati stižu prva poražavajuća izvješća:
-136. br. HV-a ne prelazi Dravu i ne izvršava dobivenu zapovijed te čak
prestaje s paljbenim djelovanjem,
-obustavlja nam se daljnja potpora dalekometnog topništva 130mm
pod zapovijedanjem OZ-a Osijek,
-ostale postrojbe koje se nalaze pod zapovijedanjem obrane grada
Osijeka ne poduzimaju ništa.
Zapovjednik OZ-a Osijek izdaje zapovijed da se operacija obustavi i da se
prekine s vatrom. Oko 12,00 sati stiže zapovijed da se cjelokupna postrojba
povuče na desnu obalu Drave.
Brigada postupa po dobivenoj zapovijedi. Bojne se vraćaju na polazne
položaje. Gubitci brigade su veliki: 15 poginulih i 86 ranjenih vojnika. Moral
brigade je nizak. Osjeća se razočaranje, krenulo se u oslobađanje domovine,
a ostavljeni smo sami.
U brigadu stiže komisija Glavnog stožera HV-a (generali Bobetko, Špegelj,
Praljak). Nakon uvida u sve poduzete aktivnosti brigade okupljaju se svi
zapovjednici bojni, satnija i vodova i general Bobetko odaje zahvalu svima
na izvršenju akcije i ne pronalazi nikakve zamjerke u djelovanju 107. brigade.
Brigada kasnije dobiva pismenu pohvalu Glavnog stožera HV-a RH generala
Antuna Tusa.
Kao zapovjednik brigade u razdoblju od 21. listopada 1991. godine
do 7. rujna 1992. godine kada je brigada u potpunosti formirana i kada je
izvršavala sve svoje borbene aktivnosti, mogu s pravom reći da su brigadu
činili časni ljudi koji su u danom trenutku prepoznali svoju obvezu i pravo da
se bore za slobodu i nezavisnost Hrvatske.
Želim zahvaliti svim pripadnicima 107. brigade HV-a i svim braniteljima
bivše Općine Donji Miholjac i iskazati svoje duboko poštovanje svim
poginulima i ranjenima, a roditeljima, suprugama i djeci poginulih branitelja
svoju iskrenu sućut za gubitak njihovih najmilijih.

Zapovjednik 107. brigade HV-a

Brigadir Miroslav Štargl

Ratni put zapovjednika 107. brigade HV-a

- 1.8.1991. godine dolazi u HV i postavljen je na dužnost načelnika stožera;
ujedno je zamjenik zapovjednika 107. brigade HV-a.
- 21.10.1991. godine postavljen je na dužnost zapovjednika 107. brigade
HV-a.
- 8.9.1992. godine postavljen je na dužnost pomoćnika za logistiku
zapovjednika OZ-a Osijek.

127
SPOMENICA
 UDRUGA RODITELJA POGINULIH
HRVATSKIH BRANITELJA
GRADA DONJEG MIHOLJCA

Na Osnivačkoj skupštini 15. ožujka 1995. godine osnovana je Udruga

roditelja poginulih hrvatskih branitelja grada Donjeg Miholjca. Udruga radi
i djeluje na području naših četiriju općina; Magadenovac, Marijanci, Viljevo
i Moslavina. Na tom su području za stvaranje i obranu Republike Hrvatske
živote izgubila 32 hrvatska branitelja. Stoga je i osnovana ova udruga kako
bismo u zajedništvu očuvali uspomene i sjećanja na našu prerano izgubljenu
djecu.
Oni su dali svoje živote da bismo mi živjeli. Njihovi su životi utkani u
temelje Republike Hrvatske i zato nikada ne smiju biti zaboravljeni jer oni su
ponos i vječnost svih nas. Na dostojan smo način htjeli iskazati poštovanje
prema poginulim i nestalim braniteljima Domovinskog rata te smo pokrenuli
inicijativu za izgradnju spomen-obilježja. U svojoj smo nakani i uspjeli.
Uz podršku gradske vlasti spomenik je podignut u Parku Matice hrvatske,
rad kipara Krešimira Birnbauma, a otkriven je 24. ožujka 2002. godine.
Kako vrijeme odmiče, a neki važni događaji iz Domovinskog rata padaju u
zaborav, došli smo na ideju da u suradnji s Turističkom zajednicom grada
Donjeg Miholjca objavimo spomenicu svih poginulih hrvatskih branitelja
miholjačkog kraja. U ovoj ćemo knjizi sabrati osnovne podatke o našim
hrabrim sinovima; ime, prezime, godinu njihova rođenja i smrti i postrojbe
kojima su pripadali. Mi roditelji napisali smo pokoji stih za svoje sinove, a
sve ono što osjećamo i nosimo u srcu, ne možemo napisati. I stoga, dok god
živimo, čuvat ćemo sjećanja i uspomene na njih. Dragica Marašek,
rođena Kasap

Neka im je vječna slava i hvala .

Rođena je 26. rujna 1948.
godine u Viljevskom Cretu,
Roditelji
udana za supruga Pavu i
majka dvaju sinova Borisa
i pokojnog Zorana.
Predsjednica je Udruge
roditelja poginulih
branitelja od 1997. godine.

131
 BORO BALIKIĆ
1.8.1960. - 18.11.1995.
 BORO BALIKIĆ

Moj sin Boro imao je 47 godina. Prije nepunih 12 godina napustio je ovaj
svijet. Bio je pripadnik 5. gardijske brigade – VINKOVCI.
Ja još uvijek sebi govorim da to nije istina i čekam i čekam da se pojavi na
mojim vratima. Ali njega nema. Teško je živjeti, a ne misliti, ne moliti i željeti
samo jedno: da ga još jednom, samo jednom u životu vidim, dotaknem, da
mu kažem sve boli svoje duše, da ga zagrljajem zaštitim, da mu kažem kao
onda kad je bio mali da ga volim, da sam tu do vječnosti za njega i da mi je
u mislima i srcu zauvijek.
Znam, on je sada gore na nebu sa svojim vitezovima. I kao što je od samog
početka Domovinskog rata srčano, ustrajno i hrabro branio i čuvao domovinu
do samoga kraja , tako i sada gore s neba čuva i pazi na nas. Odlikovan je
medaljom i spomenicom „Ljeto 95. “, medaljom i spomenicom „Bljesak“
26. rujna 1995. godine, spomenicom Domovinske zahvalnosti, plaketom 5.
gardijske brigade „Sokolovi“ 3. listopada 1997. godine, odlikovanjem reda
Zrinskog i Frankopana.

MOJ RODNI KRAJ

Ovdje gdje rijeka tiho teče,

Gdje sunce nikad ne gubi sjaj,
Ovdje gdje sviću najljepše zore,
Tu je moj rodni kraj.

Ovdje gdje rode najljepša polja,

Gdje oblak sunce skriva,
Ovdje je rodna gruda moja,
Tu ravnica sniva.

Ne dajmo nikom to naše blago,

Recimo svi u glas:
“Ne damo nikom našu ravnicu,
Ona je dio nas”.

Danijel Staklenac

133
 BRANKO FILAKOVIĆ
26.5.1962. - 12.2.1995.
 Suze nad oltarom

Odaja puna tišine i mira

sakriva boli i žalosti jeku,
skladajuć’ nježnu glazbu što svira
milijun suza dok nemilo teku,
riječi utjehe sad malo znače
nad ovim tijelom što nađe mir,
zbog teške boli to majka plače
jer dade sina za krvavi pir.
Dok se kolona ka grobu kreće
teškim korakom, pod bremenom tuge,
nestati suza sa lica neće,
vječna pratilja za dane duge,
i opet riječi Božjega sina
što majci čedo k sebi uze,
dok pije iz zlatnog kaleža vina,
na oltar teku majčine suze.

Zvonimir Knežević

135
 DAMIR ŠIMENIĆ
18.3.1965. - 18.11.1991.
 DAMIR ŠIMENIĆ – PODGAJCI PODRAVSKI

18. ožujka 1965. (Osijek) - 18. studenog 1991. (Vukovar)

Eshumiran je te pokopan 15. svibnja 2005. godine na mjesnom groblju u
Podgajcima Podravskim.

POSLJEDNJI POGLED

Božićna noć i tisuće želja,

Svatko sa svojom srećom kroči.
***
Sobica tiha (božićna noć),
u tami jedne umorne oči.
Al’ samo naizgled one su ovdje,
naizgled samo preda se glede:
s umornog lica šapuće tuga,
a tama skriva obraze blijede.
Te oči sada daljinom hode,
lebde sivim prostranstvom dubine,
čitav se put u njima krije:
malo je svjetla, a puno tmine.
A kad se oči uskoro smire,
sve će se staze u jednu zbiti.
Posljednji pogled zavapi nijemo:
„Valjda će tamo bolje mi biti“.

Vedran Aladić

137
 DANKO TAKALIĆ
6.10.1963. - 20.03.1992.
 DANKO TAKALIĆ

Danko, sin Žige i Jozefine Takalić, rođen je 6. listopada 1963. godine.

Živio je u Marijancima s majkom, bratom i sestrom.
1987. godine se oženio te je sa suprugom Marijom i sinom Igorom živio
u Donjem Miholjcu.
15. rujna 1991. godine uključio se u postrojbe HV-a. Poginuo je 20. ožujka
1992. godine. Sahranjen je na groblju u Donjem Miholjcu uz vojne počasti.

Bježeći od smrti,
U pjesme,
Ili u tebe,
Ja sam na istom -
U biti.

Jer sve dok smrtnika bude -

I besmrtnih će biti.

139
 DARIO KREMER
12.11. 1965. – 03.11.1992.
 DARIO KREMER

Dragovoljac ZNG-a bio je od 14. rujna 1991. godine. Osnivanjem 107.

brigade HV-a dodijeljen je inženjerijskoj satniji. Ranjen je 3. siječnja 1992.
godine u minskom polju uz Dravu kod Petrijevaca.
Stekao je status HRV –a. Iznenada je preminuo 3. studenog 1992. godine
u Donjem Miholjcu.

BLJEŠTAVILO RAJA

Još jedna noć

svoja krila širi.
Gusta je tama
na zemlju pala.

Tek narančast mjesec

kroz oblake viri
žmirkajući s neba
kao lampa stara.

Sve je tako tiho,

svečano i tajno
u zimskoj noći
bez zvjezdanog sjaja.

Kao da će netko
otvoriti vrata
i otkriti nam
blještavilo raja.

Zdravko Živković

141
 DARKO KOVAČEVIĆ
30.3.1961. - 7.11.1991.
 DARKO KOVAČEVIĆ – pripadnik MUP-a RH

Rođen je u Podgajcima Podravskim 30. ožujka 1961. godine.

Poginuo je na položaju u raketiranju Bizovca 7. studenog 1991. godine
Sin je jedinac Josipa Kovačevića i Slavice Kovačević, rođene Petrović.
Osnovnu je školu pohađao u Podgajcima Podravskim, srednju u Donjem
Miholjcu, a više obrazovanje završava na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.
Vraća se u Podgajce Podravske te se 1990. godine ženi Sanjom, rođenom
Šarlija. Godine 1991. uključuje se u obranu napadnute domovine kao
pripadnik MUP-a RH.
Posmrtno je odlikovan spomen-značkom MUP-a RH.
U ime tvojih roditelja kojih više nema, veliko Hvala za život koji si
nesebično dao za svoju domovinu!

Rodbina!

PALIM SVIJEĆU

Palim danas crvenu, bijelu, A i koscima njihovim neka

i plavu svijeću. bude lako.
Za duše umrlih: da nam
otpustiš duge naše kako Mir kostima zaspalih u zemlji
i mi otpuštamo dužnicima hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj…
našim.
Lako im bilo more Jadransko.
Pa neka vam je pokoj, braćo Laki oceani.
rasutih kostiju. I neka je
lako duši Matinoj, pokošenu
ni za što. Bratu njegovu Iliji
neka je lako. Susjedu njihovu Da nam otpustiš duge naše
Andriji, pokošenu ni za što. Kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Mir duši Lukinoj, jedincu
Anđinu, nestalom. Ivanu, Palim svijeću.
Tadiji, Stjepanu, Mladenu,
Nestalim. I svima nestalim…. Ivan Tolj

143
 DAVOR SUDAR
9.5.1969. - 1.9.1992.
 SUDBINA, KAŽU

Kroz širok, pust

drvored sreće
tužna se prilika
lagano njiše.
Misliš ne hoda,
al’ ipak vidiš:
Njeni su koraci
tromi i teški
kao da tugu
cijeloga svijeta
na tom starom
ramenu nosi.
Svelo, izborano lice,
oči još jedino žive
Kao da pitaju:
„Zar me ne poznaješ?“
„Tko si?”
„Sudbina kažu!“

Snježana Kalazić

145
 DAVORIN MRKONJIĆ
14. 3.1964. - 27.12.1992.
ODŠKRINEM TEK VRATA

Moja je soba stiješnjena, malena,

očajnički pusta i tugom zbijena.
Zidovi debeli. Okna okovana.
Pa ni svjetlost dana,
ne prodire k meni.
Vidike tek slutim,
kad se ptica čežnje
u kutu dobrote,
od straha skameni.
Kadikada ipak,
kad pobjeći hoću,
od slika što muče,
i bole, i vežu
sve čvršće, sve luđe,
odškrinem tek vrata,
da bar vjetar uđe
u moju samoću.

Malkica Dugeč

147
 Dejan Kamenić
26.1.1968. - 25.11.1995.
 Dejan Kamenić

Školu je pohađao u Donjem Miholjcu, te stekao zvanje poljoprivrednog

strojara. Oženio sei dobio sina. Godine 1990. dobrovoljno se javlja u 107.
brigadu Hrvatske vojske, u kojoj ostaje do kraja 1992. godine. Nisu ga slomili
ni neprijatelji, ni rat, nego zla sreća. Nesretno pogiba 1995. godine ostavivši
za sobom ožalošćenu majku, dva brata, ženu i sina Alena. U našim srcima
živjet će vjećno.

HOĆE LI I SNOVI UMRIJETI SA MNOM

Studeni mojom dušom plovi,

Ni riječ mi više topla nije.
Ima li itko tko me noćas sanja?
Da mi nakratko srce zgrije.

Svijetle li to hici il’ noćni lokali?

Glava se moja k’o na vjetru njiše…
S dna crne noći pobjeći želim
Al’ tijelo snage nema više.

Lijepo mjesto za grob tražim

Jer više ne žalim za životom.
Rat me ubija, al’ me i snaži….
Tragam za nestalom ljepotom.

Prolazi vrijeme k’o ljubavi naše

Život i slutnje u tamnom…
Tvoj lik mi kroz snove maše,
Hoće li i snovi umrijeti sa mnom ?

Koviljka Šrajer

149
 DRAGAN KONDIĆ
2. 7.1958. - 20.9.1995.
 DRAGAN KONDIĆ

Rođen je u jednom malom selu pokraj Donjeg Miholjca 2. srpnja 1958.

godine. Živio je s majkom, bratom, bakom i djedom. Završio je 4 razreda
osnovne škole, živio je jedan teški život, išao u nadnicu, zarađivao za život.
Otišao je u vojsku, a kad je odslužio vojni rok, otišao je u Zagreb da bi živio
bolje. Tamo je završio još 4 razreda osmoljetke i radio na građevini da bi
plaćao stan i školu te zarađivao za hranu. Nakon toga je upisao 2 razreda
srednje škole i našao posao u pošti. Poslije je otišao raditi u Leksikografski
zavod Miroslav Krleža gdje je i ostao jedno duže vrijeme. Položio je vozački
ispit i živio u selu lakše nego prije. Imao je puno prijatelja, bio je dobar i
povučen mladić.
Volio je dolaziti kući k mami i bratu. Igrao je šah i karte s prijateljima.
Otišao je u Hrvatsku vojsku dobrovoljno. Bio je u 153. brigadi odakle je
otišao u 2. gardijsku „GROMOVI“. Sa svojom brigadom je obišao sva ratišta.
Ranjen je 18. rujna 1995. godine, a preminuo 20. rujna 1995. godine.

IZDAJA

Još postoji varošica mala

gdje ga njegova najdraža izdala.
Izdala ga srpskom kapetanu
da se skriva i noću i danju.
Pošli za njim vukovi i neman
da unište dušu što je ima.
Dušom svojom, srcem svojim kletim
vratit će se, vratit da se sveti.
Život je njegov trka protiv smrti.
Pobjego je, al’ vratit će se, mati.
Vratit će se, moja draga mati,
vratit će se k’o i svi HRVATI.

Posvećeno mojem uji Dragi.

Kristina Božić

151
 HRVOJE KOPIĆ
3. 8.1971. - 15.12.1991.
 HRVOJE KOPIĆ

Hrvoje Kopić rođen je 3. kolovoza 1971. godine u Osijeku. Osnovnu i

srednju školu završio je u Donjem Miholjcu. Poljoprivredni fakultet upisao
je u Osijeku.
Početkom agresije na Republiku Hrvatsku javio se u redove Zbora narodne
garde te postao pripadnik 107. brigade. Na poziv pretpostavljenih, a vođen
velikom ljubavlju prema domovini te s riječima “Miholjac se brani u Osijeku“,
otišao je nasmijan na put bez povratka. Poginuo je u Paulin Dvoru u svojoj
dvadeset i prvoj godini braneći ne samo Miholjac, nego i svoju Hrvatsku.

HRVATSKO GORDO SRCE

Hrvatsku je obranila hrvatska mladost,

Hrvatska radost, hrvatski cvijet i
Danas znaju za golgotu našu svi što su u srcu ljudi.
Neka to sazna čitavi svijet, svi što su u srcu ljudi.

Jer, rodnu grudu braniti mora

Do zadnje kapi krvi svatko od nas,
Naša su srca jarosti puna,
Obranili smo svoj dom i čast.

Nitko nam neće oteti naše,

A zločinca čeka kazna, sram i bijeg..
Srca su naša ponosa puna,
U Vukovaru se vije hrvatski stijeg..

Hrvatsku je obranila hrvatska mladost,

Hrvatska radost, hrvatski cvijet i
Danas znaju za golgotu našu svi što su u srcu ljudi..
Danas to znade čitavi svijet, svi što su u srcu ljudi.

Nenad Čošić

153
 IVICA MIKETEK
3.6.1959. - 13.12.1991.
 IVICA MIKETEK

Ivica Miketek rođen je 1959. godine u Golincima u Općini Donji Miholjac.

Djetinjstvo i školovanje proveo je u rodnom selu kao mirno i povučeno dijete
s roditeljima i dvojicom mlađe braće. Nakon odsluženog vojnog roka odlazi
iz pitomog slavonskog sela u Zagreb u potrazi za boljim životom.
Tamo nakon nekog vremena pronalazi stalno zaposlenje kao poštanski
službenik. Zasniva obitelj i ubrzo dobiva dvoje djece. U najljepšem dobu
života i usred planova za obiteljski život, u Hrvatskoj započinje rat. Ivicu
iznenada, usred noći, pozivaju na branik domovine. Početkom prosinca
1991. godine odlazi na vojno vježbalište u Samobor te nakon nekoliko
dana odlazi na prvi zadatak. Cilj je bio pomicati crtu bojišnice, očistiti sela
od četnika te dosegnuti Petrinju. Pri prelasku preko rijeke Kupe došlo je do
bojnog djelovanja. Jedan dio Hrvatske vojske se povukao, a drugi dio je
prešao očekujući pomoć. Vidjevši kuću u plamenu, Ivica je hrabro krenuo u
pomoć te ugasivši požar, spasio dvoje starih ljudi. U daljnjem ih je prodiranju
zaustavila neprijateljska vatra te su se povlačili nazad prema Kupi. U općem
metežu koji je nastao neki su branitelji poskakali u vodu, neki su preplivali
Kupu, a nesretnom Ivici gubi se svaki trag. Kasnija istraga nije dokazala da
je bio zarobljen ili da je poginuo na mjestu događaja. Tek nakon duga četiri
mjeseca Zavod za sudsku medicinu potvrdio je nalaz njegovih ostataka u rijeci.
Tužna je vijest njegovu obitelj, majku i brata zatekla potpuno nespremne.
Nisu mogli vjerovati da je njihov voljeni Ivica nakon samo nekoliko tjedana
položio svoj život za slobodu domovine. Njegov naglo prekinuti život u 32.
godini još i danas s tugom i boli oplakuju njegova majka, braća, udovica i
djeca. No, njegova žrtva nije uzaludna. Bol je teško nositi, ali obitelj je sretna
da danas živi u slobodi koju je između tolikih palih sinova i ona morala dati.
Ivica Miketek posthumno je bio odlikovan u časničkog namjesnika i kasnije
u satnika.

155
 JERONIM BALIKIĆ
25.3.1955. – 28.3.1992.
 JERONIM BALIKIĆ

Hrvatski dragovoljac
Pripadnik 124. dragovoljačke vukovarske brigade.
Posmrtno promaknut u čin pričuvnog narednika.

Jeronime ! Ne sanjaj taktove „Lijepe naše“,

Riječi se gube u blatu napaćenih njiva…..
Prosjaci siju: crveno, bijelo i plavo zrno…
Jeronime! TVOJ DOM JE SANDUK ZAVIJEN U CRNO.
Sada bankari pjevaju “Lijepu našu“,
Sada tajkuni trobojnicom mašu!?

Umiru prosjaci crven, bijeli i plavi

S Gupčevom krunom na bijednoj glavi.
NA HRVATSKOM SEMAFORU ŽIVOTA STOJI – CRNO I CRNO!
Rastapaju se grobovi pod čudnim kapljama neke svemirske kiše,
A TVOJE IME NITKO NE BRIŠE…..
I zato spavaj, ne sanjaj – jer si u mom sjećanju.

Laka ti hrvatska zemlja!

Obitelj Balikić

157
 JOSIP BRAJKOVIĆ
20.4.1952. - 12.4.1992.
 JOSIP BRAJKOVIĆ

Pripadnik 107. brigade.

Uvijek si nam u mislima!

Tvoji najbliži: supruga Jelka, zet Tomislav, unuka Dunja i kći Anita.

BOL

Duboka, bez riječi,

bez suza i glasa,
bez nade i spasa,
bol u meni kleči.

Bol, duga i snažna,

k’o dubina mora,
k’o ranjena rijeka
bez početka i kraja.

Želi pobjeći, želi izaći,

al’jedan je bolan,
silovit i snažan
grč u tome priječi.

Gordana Culek

159
 JOSIP VRBANIĆ
26.2.1961. - 3.4.1992.
 JOSIP VRBANIĆ

Sjećanje na dragog sina Josipa

Rođen je u selu Rakitovici. Sin je seljačkih roditelja, majke Mande i oca

Žige. Bio je dobar, ponizan i radio je u hotelu. Nije bio oženjen. Otac mu je
umro prije godinu dana. Majka je stara 73 godine i živi s unukom. Jedina su
joj utjeha njezina dva praunuka. Njena poruka sinu: „Tuga, bol i bolest pratit
će me, sine, dok ne dođem tebi. Laka ti, sine, hrvatska zemlja.“

Neka moli za nas Nebeska Majka Marija!

Tvoja majka Manda

OPET S HRVATSKOM U SEBI

Boli me pogled na srušen dom,

Bole me sjene i uspomene
Na mrtvo dijete
S očima sjete.
Boli me korak po zgaženom
Travnjaku duša zaljubljenih.
Boli me plač. I boli stih
O hodu po tlu krvavu.
I sve bih dala, sebe svu,
Da mogu i bol hrvatsku
Sa svojom boli stopiti
Pa makar srce istoga trena
Puklo na sagu surovih mijena,
Makar i zadnja sanja mi
O hridi bila razbijena!

Malkica Dugeč

161
KRUNOSLAV DUBROVIĆ
8.1.1972. - 21.8.1992.
 Dragi sine Krunoslave !
Već punih petnaest godina tužnih
u hladnom grobu, sine, ležiš,
moja je bol svaki dan veća
jer znam da više doći nećeš.
Svaki ću dan na grob tvoj poći,
suzama ja ću zalijevat cvijeće,
al’ ne znam, sine, dokle ću moći,
zašto mi srce prepući neće.
Bio si, sine, radost i nada,
za mene sada života nema,
želim što prije umrijeti, sine,
jedina to je moja želja.
Ne mogu, sine, sakriti tugu,
moje je srce prepuno boli,
majci je tvojoj, dragi sine,
ranjeno srce i duša je boli.
Nikada nisam, dragi sine,
ni u snu snivala takve snove
da ću izgubit voljeno dijete,
a patnje da bit će strašne i bolne.
Ja znam, sine, da živjeti moram
jer volim isto i kćeri svoje,
ti si mi bio radost i nada
al’ vječno sanjam tužne snove.
Uvijek ćeš, sine, u srcu mom biti,
za mene više radosti nema,
osta mi zauvijek, dragi sine,
bolna i tužna uspomena.
Tvoji ožalošćeni
roditelji, sestre i nećaci
163
 MIRKO CULEK
4.11.1963. - 3.4.1992.
 MIRKO CULEK

Rođen je 4. studenog 1963. godine u Našicama od oca Josipa Culeka i

majke Ane, rođene Hideg.
Oženjen i otac dvojice sinova Željka (1983. godine) i Josipa (1987.
godine).
Kao pripadnik 107. brigade poginuo je u akciji Baranja 3. travnja 1992.
godine kod mjesta Torjanci. Tijelo je ostalo na okupiranom području,
zakopano u Baranjskom Petrovom Selu, eshumirano 1994. godine.
Mirko Culek sahranjen je 6. travnja 1994. godine u Donjem Miholjcu.

MOJA DOMOVINA

Domovino mila, draga moja mati,

cvjetaj u slobodi što brane je Hrvati.
Ljepota su tvoja plavo more sinje,
visoke planine,
a srce i duša rodne ti doline.
Svaku stopu tvoju krvlju su natopili
junaci mnogi dok su te oslobodili.
Ranjeno je mnogo i duša i tijela
da slobodna budeš, domovino cijela.
Rađat će nam polja i majčino krilo
dok u miru, slozi kuca domovine bilo.

Josip Culek
3.b razred Osnovne škole „August Harambašić“, Donji Miholjac

165
 U nadi da ćeš svoj zadnji počinak naći u svojoj Moslavini:
„Spavaj mirno u samoći
sred Hrvatske zemlje krila,
tu te čuva danju, noći,
domovina sveta, mila.“

A. Šenoa

MIRKO ŠIMARA
17.12.1962. - 03.04. 1992.
 MIRKO ŠIMARA

Rođen je 17. prosinca 1962. godine u Virovitici od oca Rudolfa i majke

Kate, rođene Posavac. Najstariji je od četvero djece svojih roditelja (dvije
sestre i brat). 1984. godine sklopio je brak u Marijancima s Marijom, rođenom
Pavoković. Otac je dvoje djece; sina Branimira rođenog 8. prosinca 1984.
godine i kćeri Katarine rođene 28. veljače 1986. godine.
Od 14. rujna 1991. godine pripadnik je 107. brigade HV“R“ s činom
natporučnika. Na mjestu zamjenika zapovjednika satnije stradao je 3. travnja
1992. godine u borbenoj akciji na privremeno okupiranom području Baranje
kod Torjanaca. Njegovo tijelo još uvijek nije pronađeno….
Svoj je život ugradio u temelje drage nam domovine Hrvatske. Bio nam je
divan muž, otac, sin…. I tvoji te se prijatelji i suborci s tugom sjećaju. Zajedno
su s nama svake godine trećeg travnja, na mjestu stradavanja. Živjet ćeš u
našim mislima, našim srcima…. Zauvijek.
Posmrtno je odlikovan redom Zrinskog i Frankopana.

VOLJENA

Dok vijesti slušaš, reci, voljena, Ako se sretno kući vratim,

da li se sjetiš mene? kad osvane slobode dan,
Da li se za me pomoliš Bogu nastavit ćemo tada sanjati skupa
prije no što sklopiš oči snene? naš tek započeti san.

Umjesto tebe sad pušku grlim, Do tada, voljena, na ratištu bit ću,
al’ misao često k tebi leti, braniti narod svoj,
iako sada vjeran sam drugoj a ako me sutra ne bude više,
i za nju spreman i umrijeti. primi posljednji pozdrav moj.

U nju su, draga, zaljubljeni mnogi, Anica Šimenić

i mnogi su za nju spremni život dati,
ona se, voljena, HRVATSKA zove,
a vole je svi Hrvati.

167
 PERICA KUJADIN
9.9.1959. - 19.1.1992.
Prohtjelo se dragom Bogu
da okiti raj
pa nam tebe uze
u svoj zagrljaj.

169
 STEVO KITAK
25.1.1955. - 26.7.1995.
 STEVO KITAK

Tužaljke 3-22

Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.

Oni se obnavljaju svako jutro,
tvoja je vjernost velika.
„Jahve je dio moj“, veli mi duša,
„i zato se u nj pouzdajem.“

U sjećanje na neprocjenjivu ljubav i dobrotu s kojima si nas cijelog života

obasipao.
Za sjećanje na svaki provedeni trenutak s tobom i dan kada smo te ispratili
u vječnu domovinu, u dom Oca Svevišnjega, gdje te je Tea već čekala!
Za sjećanje tvojih unuka Borne, Tristana i Lukasa koje nisi vidio, ali koji s
ponosom spominju hrabrost svoga djeda.

S neizmjernom tugom, ali i vjerom u vječni život, tvoje kćeri Ornela i

Andrea te supruga Slavica!

Slavica Kitak

171
 STJEPAN RIHTARIĆ
26.8.1966. - 20.10.1992.
 STJEPAN RIHTARIĆ

Pričuvni policajac.
Sin Antuna i Agice Rihtarić.
26. kolovoza 1967. (Osijek) - 20. listopada 1992. (Čamagajevci)
Radio je u kombinatu Belišće, bio je pripadnik MUP-a.
Borio se na mnogim ratištima (Dalj, Sunja), odlikovan je spomenicom, a
poslije rata je nastavio raditi u policiji.
Brinuo se za svoje bolesne roditelje.

BLJESAK

Tisuću dana sumornih, mrklih

poput magle se rasplinuše
iza planinskih vrhova.
Krvava java u kojoj grcasmo,
plač, suze i kletve nestadoše
u beskraju svemira.
S visina nam spasonosna bljesnu iskra.
Rasute, slomljene grane u zemlji
korijenje pustiše.
Izraste šuma stabala gordih,
neslomljivih, čvrstih.
Svečano izvori zagrgoljiše,
zvona pobjede do neba
visoko pjesmu uzdigoše.

Željka Kovačević

173
 STJEPAN ŠPANIČEK
13.6.1952. - 5.11.1993.
 STJEPAN ŠPANIČEK

Rođen je 13. lipnja 1952. godine u Kunišincima.

Sin Ivana i Franciske, rođene Harmina.
Bio je uzoran suprug i otac Zorana, Katarine i Ivana. Radio je u Tvornici el.
žarulja Zagreb. Do odlaska u Hrvatsku vojsku u svibnju 1993. godine služi u
8. haubičkom topničkom divizionu u kojem se nalazi do 5. studenog 1993.
godine kada mu je pozlilo te je umro u sisačkoj bolnici.
Ponosni smo što si bio član naše obitelji, što si bio sin, suprug, otac, brat,
stric i ujak.
Vječno ćeš biti u našim srcima.

Neka ti je laka hrvatska zemlja !

SLAVONSKI KRUG ZEMLJOM

Nije nas majka nosila da nikada

konje ne osedlamo
i logovac ne zaigramo.

Nije nas otac rodio da nikada

brazdu ne zaoremo
i kandžijom ne zapucamo.

Nije nas Bog udahnuo da nikada

dragu dukatima ne okitimo
i svate u dvor ne primimo.

Nismo ovu zemlju znojem tražili da nikada

šljivu plavu ne oberemo
i tamburu zasviramo.

Nismo nikada ništa više tražili

osim da umremo kad zaželimo
i kad kukuruz oberemo.

Željko Briški

175
 ŠIMO EVETIĆ
7.10.1964. - 2.7.1992.
 ŠIMO EVETIĆ

Zbogom da ste, polja i doline,

župni humci i vrletne gore,
guste šume, grozdani vinogradi!
Zbogom i ti, Jadransko more!
Bože ! Kad će moje žedne grudi
napiti se zraka hrvatskoga ?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
ogrijati vjernog sina Tvoga ?

JESEN

I opet je u moj kraj

ušetala jesen pusta,
nad ravnicu nadvila se
njena magla gusta.

Oblaci se sivi vuku

nose hladnu kišu,
na ormaru dunje žute
zriju i mirišu.

Utihnula mutna Drava

ne žubori više,
vuče se kroz gole grane
i zadnji trag ljeta briše.

Gordana Culek

177
 TIHOMIR KAMBA
18.12.1961. - 31.03.1992
 TIHOMIR KAMBA

Sin Stjepana i Marice. Djetinjstvo i osnovnu školu proveo u Pančevu, a

srednju vojnu naobrazbu završio u Beogradu. Početkom Domovinskog
rata dolazi u Hrvatsku gdje se aktivno uključuje u obranu domovine, u 107.
brigadu HV-a. Časno je položio život na rijeci Dravi 31.3.1992. godine.

Sestrična Vlasta s obitelji!

VRIJEME SVJETLA I TAME

Htjeli su, Slavonijo, moja,

Tuđinci prodane duše,
Željeli su, o, zemljo moja,
Da te pregaze, da te sruše.

U vrijeme tame i vrijeme zla

Rušili su kuće i crkve,
Krvi žedni ubijali su i gazili
I mrzili čak i naše mrtve.

Slijepi od mržnje i puni gorčine

Nisu mogli ni u snu sniti
Da veliko srce i dušu tvoju
Nitko nikada neće slomiti.

Nakon dugih godina tame

Svjetlo se ponovno rađa,
Tragovi tame još uvijek su s nama
No, svjetlom se budi i nova nada.

Gordana Culek

179
TOMISLAV CEROVEČKI
9.10.1973. - 14.6.1993.
 TOMISLAV CEROVEČKI

Sin Alojzija i Zlate, rođene Galić.

Jedan od njih……..

I Tomislav Cerovečki je jedan od onih koji su, iako vrlo mladi,

hrabro stali na crte bojišnice i time se, nažalost, oprostili od
života….. Prekinut je još jedan život koji je mnogo obećavao, ali ga
je okrutna sudbina odvela na put bez povratka… Tomislav je rođen
9. listopada 1973. godine u Našicama. Živio je u Donjem Miholjcu s
majkom Zlatom i sestrom Žaklinom, starijom od njega tri godine.
Provodio je dane igrajući se s prijateljima i već je onda pokazivao
veliko zanimanje za sport. Pohađao je Osnovnu školu „August
Harambašić“ u Donjem Miholjcu. Svoj prirodni talent pokazivao
je baveći se hrvanjem. Završetkom osnovne škole i Tomislav je
zakoračio u najljepše doba života i trudio se što više uživati u njemu.
Tomislavova majka je svome sinu željela samo najbolje pa mu je
pružila nastavak školovanja u Sloveniji, ali Tomislav je to odbio. Od
malih je nogu pokazivao privrženost za obitelj, posebice nakon što
je s 12 godina izgubio nikad prežaljenog oca. Nakon što mu se sestra
udala, Tomislavu je ostala samo majka koju nipošto nije želio ostaviti
samu. Srednju je školu u Donjem Miholjcu završio 1992. godine. Bio
je uzoran učenik te je bio aktivan u folkloru. S folklorom je nastupao
kako u Hrvatskoj, tako i u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji. 20.
listopada 1992. godine, tj. četiri mjeseca nakon završetka srednje
OCU
škole otišao je u vojsku i krenuo na put koji ga je odveo u smrt. Prva
je dva mjeseca bio u Požegi te je za to vrijeme mogao posjećivati Blagost su danas riječi Tvoje
obitelj. Bio je u izviđačko-diverzantskoj satniji koja je pripadala za kojima vapim
Zbornom području Gospić. Nakon što je otišao u Delnice, izgubio suzama neisplakanim.
je svaku vezu s obitelji koja to vrijeme nije ni znala za njega. Svaki je
Traženje su
dan bio neizvjestan i pun slutnji i nadanja koja nisu puno obećavala. I
danas
posljednja je nada nestala 14. lipnja 1993. godine kada je stigla vijest
koja je zasjenila sve lijepe trenutke života; vijest o Tomislavovoj smrti. u kojima cjelujem sva htijenja Tvoja
Tomislav je tog kobnog dana poginio u 13,00 sati na crti bojišnice sva davanja Tvoja
Zorišnjak iznad Gospića. Zauvijek će boljeti onaj dio duše gdje žive nekada neprihvaćena.
ljubav i sjećanje na Tomislava i iako smo neizmjerno ponosni što
smo ga imali, beskrajno smo tužni što smo ga prerano izgubili…..
Miško Aladić
……Tomislavov život je trajao prekratko
da bi njegova smrt bila prebrzo zaboravljena…
Iako je prošlo 14 dugih godina, 14 godina bola i tuge , iako
je………………….
Tomislav je posthumno promaknut u čin pričuvnog narednika
pješaštva, odlikovan je spomenicom te redom Zrinskog i
Frankopana.

181
 VALENT TOPOLOVEC
13.5.1967. - 15.12.1994.
 VALENT TOPOLOVEC

Valent/Valentin Topolovec rođen je 13. svibnja 1967. godine u Donjem

Miholjcu. Djetinjstvo te osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završava u
Donjem Miholjcu. U bivšoj državi odlazi na služenje vojnog roka u Karlovac
gdje završava školu rezervnih oficira. Na početku Domovinskog rata 1991.
godine uključuje se u obranu domovine. Kao osoba s vojnim činom postaje
član miholjačkog stožera 107. brigade čiji je član bio sve do svoje smrti 1994.
godine kada završava njegov kratak, ali uspješan život.
Kao mlad čovjek bio je omiljen i rado viđen u društvu. U ratnim se
godinama oženio i dobio kćerku Lorenu koja i danas živi u Donjem Miholjcu
sa svojom majkom. Počinje se baviti privatnim poslovima te otvara dvije
uspješne trgovine. 15. prosinca 1994. godine iz nepoznatih razloga izvršava
suicid i tako prekida svoj život.

Ne brišu te godine što nisi s nama

niti te skriva grobna tama.
Zvijezda si koja nas prati
i vječno živi s nama.

***

Sumorna veče,
pored mene tuga,
sunce na zalasku,
u daljini tvoj lik.
Po stoti put želim isto.
Topla suza vraća me u stvarnost…..

Supruga Danijela i kćerka Lorena

183
VLADIMIR KNEŽEVIĆ
2.7.1968. - 1.3.1992.
MAJCI MRTVOG RATNIKA

Vode što žuborom teku

Odnose radosti, tuge,
Ljepšu budućnost neku,
Eho za jecaje duge.
Ne tuguj, premila moja,
Odlazim s mirom u duši,
Još grije ljubav me tvoja
Mrak dok snove mi ruši.
Ako još postoji neba,
Ja ću te čekati gore,
Cijelov tvoj, mama, mi treba,
Izbriši s lica bore.
Sudbine naše se dijele,
Životi ne sliče bajci,
Sve rajske zore
Su bijele,
ja s njima silazim majci.

Zvonimir Knežević

185
ZDRAVKO RITTGASSER
13.5.1967. - 7.7.1991.
 ZDRAVKO RITTGASSER

Sin Josipa i majke Zlate, rođene Sopek.

Zdravko je rođen 13. svibnja 1967. godine u Belišću. Osnovnu školu
je završio u Magadenovcu. Po završetku osnovne škole zapošljava se u
građevinskom poduzeću „Drava“ Donji Miholjac, odakle odlazi na odsluženje
vojnog roka u Prištinu. Nakon vojnog roka zapošljava se u kombinatu„Belišće“.
Iz kombinata „Belišće“ 15. siječnja 1991. godine pristupa postrojbama MUP-a
u Donjem Miholjcu, odakle prelazi u 3. gardijsku brigadu Osijek.
Prilikom vojne akcije u Tenji daje svoj mladi život za domovinu 7. srpnja
1991.godine. Sve vrijeme svoga života živio je sa svojim roditeljima u
Kunišincima.

DOLAZI SLOBODA

Tišina, zašutite malo,

čujte, vjetar puše sve jače,
to Hrvatska moja s vjetrom plače.

Tišina, zašutite malo,

čujte, po prozorima dobuju kapi kiše,
ona ispire tragove tuge
i novu stranicu povijesti piše.

Tišina, da l’ čujete korake neke,

netko kao da kuca na vrata,
otvorite, to je sloboda,
ona je otjerala aveti rata.

Ustanite, dosta je bilo suza,

požurimo u zagrljaj slobodi.
Bože, ti zauvijek ostani s nama,
tvoja ljubav kroz život nek nas vodi.

Anica Šimenić

187
 ZDRAVKO ZETAIĆ
8.2.1963. - 2.9.1994.
 ZDRAVKO ZETAIĆ

U pitomom slavonskom kraju na obali rijeke Drave u Dravskoj ulici rodio

se Zdravko Zetaić, šesto dijete Ane i Stjepana. Svoje je djetinjstvo, dječačke,
mladenačke i momačke dane, proveo uz svoje roditelje, braću, sestre
i prijatelje te stasao u dobrog i plemenitog mladića. Oženio se Katicom s
kojom ima kćerku Mihaelu i sina Pavu.
Napustio nas je u vihoru nametnutog nam Domovinskog rata.
Zdravko, godine prolaze, a ti i tvoji suborci uvijek ste s nama, u našim
srcima i molitvama. Tebi, Zdravko, i tvojim suborcima neka je vječna slava i
hvala!

Poslije mene

Iako mislim da lutam,

negdje ću ipak stići.
Poslije mene
ostat će praznina prkoseći...

Marijana Ban

189
 ZORAN MARAŠEK
30.5.1966. - 21.4.1992.
 ZORAN MARAŠEK

Sin Pave i Dragice, rođene Kasap.

Rođen je 30. svibnja 1966. godine u Osijeku, a osnovnu i srednju školu
završio je u Donjem Miholjcu. Na samom početku Domovinskog rata, mjeseca
rujna 1991. godine, dragovoljno pristupa u redove ZNG-a, a osnivanjem
107. brigade HV-a postaje njezin pripadnik. Prateći vod 3/107. brigade
HV“R“, poginuo je 21. travnja 1992. godine u 26. godini života. Odlikovan
je spomenicom Domovinskog rata i redom Petra Zrinskog i Frana Krste
Frankopana te posmrtno promaknut u čin časničkog namjesnika. Sahranjen
je uz vojne počasti na mjesnom groblju u Donjem Miholjcu.

MRTVOM HRVATSKOM VOJNIKU

Ti samo misliš da sam mrtav, Majko,

ovo ja samo spavam,
ništa meni nije.
Uspravi se i čut ćeš kako braća pjevaju,
poslušaj ovu pjesmu,
uvijek je tvojim srcem rominjala.
Bože moj, čiste li melodije,
to ustvari cijela Kroacija u koru slobode
govori sinove,
a tebi, Majko,
suze naviru:
ti i ne znaš plakati,
i nemoj,
i ti pjevaj!
Pjevajte planine, govorite žita, živite proljeća,
vidiš onaj brijeg, tu mi je lijepo, ovdje ću ostati,
ovdje će doći naše djevojke kolo zaplesati.
Ja ću i tada sanjati dobre ruke tvoje, dobra moja Majko,
nisam mrtav,
samo sam zemlju zagrlio, i to je moja mjera
i moja vjera.
Ti se uputi pored rijeke i misli izvor, idi nasipom rijeke
do naše kuće
u ružište naše ušetaj i bijelu ružu uberi
i stavi je na moj ležaj
i znadeš;
ti ne znaš plakati.

Tvoja obitelj!

191
 ZRINKO KUSTURIĆ
16.4.1968. - 29.8.1992.
Bez tebe su tužni dani,
bez tebe su suzne oči,
sudbina nam dušu rani
bolom, tugom što neće proći.
Sad kad tebe nema više
i kad su ti usne nijeme,
ništa neće izbrisati
iz srca nam uspomene!

193
 ŽELJKO TOMIĆ
6.2.1969. - 3.4.1992.
 ŽELJKO TOMIĆ

Sin Pave i Marte Tomić, rođen 06. veljače 1969.g.

Poginuo je u Domovinskom ratu 03. travnja 1992.g., u obrani Torjanaca
pod nasipom kod kanala Boroš. Završio je osnovnu školu. Živio je u Torjancima
u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima na poljoprivrednom imanju.
Život bez njega ispunjen nam je tugom i neizmjernom boli. Odlikovan je
ordenom Zrinskog i Frankopana.

ČESTO SE PITAM

Jesi li onaj oblak bijeli

što nebom svaki dan me slijedi
ili cvijet u travi kada ga gledam
kako se ljupko klati?

Skrivaš li se u dahu vjetra

jer lice mi nježno gladi,
zaviruje u oči kao da u njima nešto traži
i uporno me do kućnog praga prati?

Jesi li jutarnja zraka što prva

u sobi tkanja noći svlači,
razigrano me po njoj traži
i na jastuku smiri na mojoj ruci?

Jarmila Dimitrijević

195
 Recenzija
Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica
Hrvatski institut za povijest – Zagreb
Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod

196
 Monografiju pod naslovom DONJI MIHOLJAC U DOMOVINSKOM RATU napisali su autori Melia
Vidaković i Davorin Strišković koji su prikupili zapise sudionika Domovinskog rata, te na taj način željeli
opisati i zapisati ratna i ina zbivanja u Donjem Miholjcu, ali i na donjomiholjačkom i širem hrvatskom
području. Iako se veći dio teksta odnosi na opise vezane za razdoblje 1991. i 1992. godine autori se
nisu libili da opišu i sudjelovanja donjomiholjačkih postrojbi, kao i zdravstvenog osoblja, u Donjem
Miholjcu i izvan njegova područja i u potonjem razdoblju.
Prilikom pisanja ove knjige autorima teksta je glavna vodilja bilo zapisivanje i opisivanje ratnih
zbivanja kroz nastojanje da proživljeno otrgnu od zaborava. Jer kako je napisano u jednom poglavlju
„verba volant - scripta manent“, tj. „riječi lete, ali zapisano ostaje“ ili „ono što nije zapisano, nije ni
postojalo“ – nije se ni dogodilo.
Iako se u pojedinim poglavljima neki opisi i imena pojedinaca ponavljaju to previše ne opterećuje
i ne umanjuje vrijednost cijeloga teksta. Tim više jer je monografija koncipirana kao jedna vrsta
dnevnika grupe autora, koji su opisane ratne (ne)prilike i zbivanja preživjeli, te ih tako proživljene i
viđene zapisali. Stoga se ova knjiga, kao neka vrsta dnevnika, može parcijalno čitati, jer svako poglavlje,
iako na istu temu – DONJI MIHOLJAC U DOMOVINSKOM RATU – donosi pred čitatelja različita viđenja
istog vremena, kojeg se svi autori poglavlja s ponosom i poštovanjem sjećaju. Cijeli tekst temeljen
je na sjećanjima autora budući da iz tog razdoblja o tom vremenu nema pisane, arhivske građe.
Iako tekstove nisu pisali povjesničari, pa tako nisu, kako pojedini autori navode, „sručno obrađeni“,
vrijednost napisanog nije umanjena. Dapače, živo opisivanje zbivanja na terenu, navođenje imena
glavnih sudionika u pojedinim ratnim i inim akcijama, ranjavanja pojedinaca, čak i opisi trenutaka smrti,
kao i odavanje zahvale, posebice, poginulim članovima vojnih postrojbi – bez obzira na subjektivnost
pri davanju komentara i opisa – daju ovoj monografiji karakteristiku vrijednog pisanog spomena i
sjećanja na ratna zbivanja i Domovinski rat, kako u Donjem Miholjcu, mjestima donjomiholjačkog
kraja, tako djelomice i u mjestima i akcijama diljem Slavonije, ali i šire.
Iako knjiga neuobičajeno završava bez zaključnih misli, ima logike i opravdanja jer je vrsta
kronološkog dnevnika, koji daje čitateljstvu mogućnost da se neprestano vraća na pojedina poglavlja
koja svojim slikovitim opisima nameću prizivanje vlastitih sjećanja na Domovinski rat i mogućnost
davanja osobnog zaključka.
Pri konačnoj ocjeni, pomatrajući knjigu u cjelini, ona daje vrijedan doprinos najnovijoj zavičajnoj,
ali i hrvatskoj, povijest o kojoj se do sada i nije mnogo pisalo. Stoga ovu monografiju preporučam za
objavljivanje.

U Osijeku, 21. kolovoza 2007.

197
 Sadržaj

198
UVODNIK..................................................................................................................................................................................4

ULOGA POLICIJE................................................................................................................................................................. 10

ODRED NARODNE ZAŠTITE DONJI MIHOLJAC........................................................................................................ 18

POSTROJBE HRVATSKE VOJSKE NA DONJOMIHOLJAČKOM PODRUČJU........................................................ 34

KRONOLOGIJA POČETKA RATA NA PODRUČJU OPĆINE DONJI MIHOLJAC.................................................. 44

3. SATNIJA U BORBI ZA BARANJU................................................................................................................................. 56

„CRNE VRANE“ U AKCIJI „BARANJA“ 3. TRAVNJA 1992. GODINE........................................................................ 72

TOPNIŠTVO U DOMOVINSKOM RATU......................................................................................................................... 84

DOMOBRANSTVO.............................................................................................................................................................. 94

HRVATSKA RATNA MORNARICA – RIJEČNA RATNA FLOTILA „DRAVA“...........................................................102

RATNI STACIONAR I PRIČUVNA RATNA BOLNICA U DONJEM MIHOLJCU....................................................112

DONJI MIHOLJAC U DOMOVINSKOM RATU 1991. – 1992. GODINA..............................................................122

SPOMENICA........................................................................................................................................................................128

199
 ZAHVALA
Budući da grad Donji Miholjac ove godine proslavlja 950 godina
spomena imena, smatram da je vrijeme Domovinskog rata vrlo važno
razdoblje u kojem smo živjeli te da je nedopustivo ne napisati ništa za buduće
generacije. U suradnji s Udrugom roditelja poginulih branitelja izrađena je
spomenica kao sjećanje na sve one koji su poginuli u vrijeme Domovinskog
rata kao branitelji na prvoj crti bojišnice, ali i u nesretnim slučajevima, što
je za roditelje, supruge i djecu jednako bolno. Želim zahvaliti svima onima
koji su pomogli svojim riječima u izdavanju ove monografije i spomenice
miholjačkog kraja; Eduardu Šrajeru, posthumno, Udruzi roditelja poginulih
branitelja, zapovjednicima Narodne zaštite, brigade, bojni, voditeljima
Ratne bolnice, gosp. Darku Jančikiću, ratnom snimatelju 107. brigade, na
fotodokumentaciji i DVD zapisu.
Vrijeme rata svatko je doživio na svoj način i svatko ima svoju priču, samo
netko svoju priču ima prilike i napisati.

Posebno se zahvaljujemo svima koji su pomogli u izdavanju ove

monografije:

TURISTIČKA ZAJEDNICA GRADA DONJI MIHOLJAC

UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA
TURISTIČKA ZAJEDNICA OSJEČKO BARANJSKE ŽUPANIJE
OSJEČKO BARANJSKA ŽUPANIJA
INA D.D. NAFTAPLIN
GRAD DONJI MIHOLJAC
OPĆINA VILJEVO
OPĆINA MAGADENOVAC
OPĆINA MARIJANCI
OPĆINA MOSLAVINA
HRVATSKE ŠUME D.D.
KAANAN D.O.O.
LIMEX D.O.O.
CROATIA OSIGURANJE D.D. OSIJEK
KG „PARK“ DONJI MIHOLJAC
KARAŠICA – VUČICA D.D.
JAVNI BILJEŽNIK Dinko Đurđević
LJEKARNA „KOVAČEVIĆ“
CAFFE BAR „GLENN’S“

200
 o autorima

9 789539 588609