Socijalistički sovjetski tip

U svijetu se između dva rata razvijao i društveni sistem koji je u društveno-političkom

razvoju značio nešto posve novo, a to je socijalistički sovjetski sistem, izrastao iz
pobjedonosne oktobarske revolucije u Rusiji. Pobjeda Lenjinove modifikacije
marksizma i revolucije u praksi, te iz nje rođenog sovjetskog sistema izazvala je u
svjetskom marksističkom radničkom pokretu podvajanje na dvije posve odvojene struje:
komunističku, koja je pokušavala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideju, i
socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se za
parlamentarno-reformistički put u socijalizam.
Još suviše slabom komunizmu nije se ostvarila njegova ideja o svjetskoj odnosno
evropskoj socijalističkoj revoluciji kao neminovnoj dimenziji socijalističke revolucije
uopće, i tako je između dva rata Sovjetski Savez ostao jedina država u svijetu u kojoj
je pobijedila socijalistička revolucija i diktatura proletarijata. Sovjetski se Savez morao
sam i vlastitim naporima iz svoje zaostale privredne i društvene osnovice razvijati usred
neprijateljskog kapitalističkog svijeta i pronalaziti odgovarajuća ekonomska i politička
rješenja. To je najviše utjecalo na to da sovjetski socijalistički sistem poprimi i poneko
svojstvo koje bismo teško mogli uskladiti s vizijom klasika marksizma. Ali, ipak je
očuvao osnovne karakteristike zbog kojih se o nekom društvenom sistemu kaže da je
socijalistički: društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nominalnu vlast
radnih ljudi, odnosno diktaturu proletarijata. Tako je već samom svojom egzistencijom,
a donekle i planskim usmjeravanjem svjetskog komunističkog pokreta, Sovjetski Savez
snažno utjecao na socijalističke tendencije u svijetu između dva rata.
Boljševici su Brest-litovskim mirom 3. marta 1918. doduše osigurali vanjskopolitički
predah, ali su se u zemlji morali sukobiti s brojnim političkim protivnicima, sa sve
snažnijom kontrarevolucijom, koju je otvoreno podržavala Antanta. Zbog
suprotstavljanja Brest-litovskom miru sovjetsku su vladu u martu 1918. napustili
dotadašnji boljševički saveznici lijevi eseri, koji su se zalagali za nastavljanje
neprijateljstava protiv Centralnih sila revolucionarnim ratom. Drugi povod za razilenje
između njih i boljševika bila je agrarna politika. Boljševici su inzistirali na ukidanju svake
tržišne privrede, dakle za obavezno predavanje seljačkih proizvodnih viškova državi.
Za provođenje rekvizicija uspostavili su tzv. seoske komitete siromašnihjula ojima su u
pomoć poslali radnike iz gradova. Nasuprot njima, lijevi su eseri nastupali protiv klasne
borbe na selu i zauzimali se za tržišnu privredu.
Na V. kongresu partije početkom jula 1918. lijevi su eseri nastupili protiv boljševičke
politike. Istovremeno su u saradnji s drugim eserima podigii gotovo pravi ustanak
seljaka u Povolžju i u moskovskoj oblasti, te se utekli teroru protiv vodećih boljševika;
30. avgusta su u atentatu teško ranili i samog Lenjina.
Uz velika požrtvovanje i disciplinu, boljševici su ugušili pobunu, njezine vođe
osudili na smrt, a nakon toga su se lijevi eseri podijelili na više skupina, od kojih su
neke krajem 1919.. prišle boljševicima. Ovima je pošlo za rukom da iz sovjeta potisnu
sve protivnike i uvedu čvrst i centraliziran jednopartijski sistem vladavine, koji je
provodio diktaturu proletarijata.
Na periferiji sovjetske države se u proljeće 1918. posvuda organizirala kontrarevolucija
i obrazovane su protivboljševičke vlade. U Samari je u junu osnovan "Komitet članova
privremene skupštine" pod vodstvom Černova u kojemu su većinu imali desni eseri, a
u Omsku desničarsko-monarhistička "privremena vlada Sibira". Ubrzo nakon toga je u
Ufi održana sveruska konferencija koja je trebala ujediniti sve kontrarevolucioname
snage za borbu protiv boljševika. Osnovan je i nekakav petočlani direktorij, svojevrsna
koalicija umjerenih ljevičara i radikalnih desničara. Glavna ličnost postao je desničar,
bivši carski admiral crnomorske flote Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i
oružjem počela pomagati Antanta.
Britanci su se već u martu iskrcali u Arhangelsku, Japanci u maju u Vladivostoku,
a njima su se potom pridružili i do tada neutralni Amerikanci. Ipak je najvažnija podrška
kontrarevolucije bila tzv. Češka legija, od 50.000 ljudi sastavljena vojna formacija
bivših ratnih zarobljenika, koji su se nakon Brest-litovskog mira namjeravali preko
Sibira vratiti u Eropu i boriti se u redovima Antante. Boljševici su ih 25. maja 1918.
pokušali razoružati, što su Česi odbili i započeli neprijateljstva, zauzeli sibirsku
željeznicu, prešli Ural i zaprijetili Povolžju. Do jeseni je Crvena armija, koju je od
proljeća 1918. postavio na noge Trocki, zaustavila nadiranje kontrarevolucionamih
armija prema središnjim predjelima Rusije.
Kad je u jesen 1918. završen Prvi svjetski rat, na Zapadu, Antanta je krenula u otvorenu
intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kolčakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu
cijele Rusije i uspjela da Kolčaka prizna i general Denikin, koji je uz pomoć Francuza
skupio veću kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini i na Donu.
Kontrarevolucija je u proljeće 1919. još jedanput krenula na vojnički marš protiv
Moskve i Lenjingrada. Međutim, Antantino vijeće u Parizu je na Wilsonov nagovor
odlučilo da se Antanta vojnički ne angažira u Rusiji. Tako je brojčano narasla i
disciplinirana Crvena armija u ljeto i jesen 1919. redom razbijala vojsku
kontrarevolucije, koja se bez izravnog angažiranja Antante nije mogla držati, jer je u
narodu gubila svaku podršku zbog potpunog zanemarivanja socijalnih potreba
vremena. Do proljeća 1920. sovjetska se vlast proširila gotovo na sav teritorij
nekadašnje države, uključujući i Ukrajinu; izvan nje su ostale kavkaske države, za koje
su se boljševici još borili, i baltičke državice, kojima su u proljece i ljeto 1920. mirovnim
ugovorima priznali samostalnost. Ali je do konačnog mira preostala još jedna etapa. U
proljeće 1920. Sovjetska se Rusija uplela, zbog pitanja granica, u vojnički konflikt s
Poljacima i njihovim velikim nacionalističkim i imperijalističkim apetitima.
Nakon prvih poljskih uspjeha (zauzeli su Kijev i dio Ukrajine), Crvena armija je
prodrla do Varšave. Međutim u bitki na Visli 14. avgusta 1920. Poljacima, uz veliku
tehničku pomoć Francuske, pošlo je za rukom”čudo" da pobijede sovjetske trupe. Na
to su Poljaci svoju granicu ponovo pomaknuli daleko na istok, što je vlada Sovjetske
Rusije mirom u Rigi 18. marta 1921. i priznala, ali je između obiju država stvorena
zatrovana politička klima za sve vrijeme između dva rata. Boljševici su u proljece 1921.
osvojili i kavkaske države, koje su se potom razvijale s ostalom sovjetskom državom.
U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. "ratnog komunizma", boljševici
su nastojali ukinuli tržišnu privredu, pa su čak pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu
razmjenu izmedu pojedinih grana privrede, što je regulirala država. Za plaćanje hrane
poljoprivredi, u kojoj je još uvijek prevladavao privatni sektor, država je slala
industrijske i zanatske proizvode posve podržavljene industrije, a diobu je regulirao
dekret donijet u studenome 1918.
Za vođenje takve privrede stvoren je veliki birokratski državni aparat, koji je uz to
bio nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika,
jer je potkraj 1920. počelo nedostajali sirovina, pa i hrane. Ta ekonomska i društvena
nevolja izazvala je u redovima boljševika tzv. lijevu radničku opoziciju, koja je
predlagala da sve čisto ekonomske poslove industrije samostalno vode sindikati bez
partijske birokracije. Međutim je Lenjin na zasjedanju CK boljševika u decembru 1920.
odbacio takve poglede.
Početkom 1921. se zbog ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika i
seljaka još više povećalo i dobilo određene političke karakteristike: programi esera i
menjševika o ustavotvornoj skupštini ponovo su počeli kružiti i isticati zahtjev za vlašću
sovjeta, koji bi uključivali više stranaka, a ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i
anarhizam kao samostalna politička snaga.
Početkom marta izbila je pobuna u lenjingradskoj vojnoj i trgovačkoj luci Kronštatu:
radnici i mornari su zahtijevali odbacivanje "jednopartijske diktature" i uspostavljanje
sovjeta bez boljševika. Boljševicka vlast se oduprla svom snagom koju je imala, pa i
vojskom, te je tu ozbiljnu krizu riješila jurišem suhozemne vojske pod zapovjedništvom
Tuhačevskog preko zaleđene Neve na Kronštat, koji se predao nakon 10 dana
ogorčene borbe (od 8. do 18. marta 1921). Takvo vrenje medu radništvom, do kojeg
je došlo zbog državnih rekvizicija i potpune nezainteresiranosti seljaka za povećanje i
modernizaciju proizvodnje, navelo je vodstvo boljševika da porazmisli o novom načinu
gospodarenja. Na X. kongresu boljševika usvojene su, baš u vrijeme borbi za Kronštat,
na Lenjinov prijedlog osnove nove ekonomske politike (NEP).
Ta politika zasnivala se na dvjema postavkama: socijalistički program ukidanja
privatnog vlasništva nad većim preduzećima u važnim privrednim granama ne smije
se napuštati, ali lična zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih
odnosa. Kamen temeljac postavili su time što su poboljšali položaj seljaka i u proljeće
1921. ukinuli rekviziciju i uveli porez u naturi. Viškove koji bi im preostali seljaci su
mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena su i manja privatna poduzeća i
trgovine. Protiv te nove ekonomske politike dizalo se među boljševicima dosta glasova
(Trocki), jer da ona znači odstupanje od revolucionarnog puta u socijalizam,
zahtijevajući ustrajanje na ratnom komunizmu - ubrzanoj industrijalizaciji na račun
seljaka. CK boljševika je podržavao NEP (ekonomski teoretičar Buharin) i u njegovoj
se odluci od 12. januara 1922. kaže da je NEP ekonomska utakmica izmedu socijalizma
u izgradnji i kapitalizma, koji teži obnovi na osnovi podmirivanja potreba
mnogomilionskog seljačkog sloja putem tržišta. Ali dok su u rukama sovjetske radničke
države financije, teška industrija, vanjska trgovina, promet i prilične poljoprivredne
površine, nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma. Država je dopustila uvoz stranog
kapitala, potrebnog za brzi razvoj industrijalizacije, i poticala vanjsku trgovinu.
Krajem 1922. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih
Republika (SSSR). Do tada su neprecizno definiranu sovjetsku saveznu državu činile
pojedine nacionalne sovjetske republike: Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija,
Zakavkaska Federacija. Horezam i Buhara. Ta je država nastajala postupno, s
pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg ruskog
carstva.
Narode je udruživala jedinstveno i centralistički organizirana boljševička stranka.
Nakon revolucije ona je priznala i samoopredjeljenje naroda, ali se u praksi zauzimala
za povezivanje i suživljavanje naroda u duhu proleterskog intemacionalizma.
Federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika bila je Lenjinova
ideja, za koju se morao boriti u boljševičkom vodstvu, jer se boljševički "ekspert za
nacionalno pitanje", Gruzijac Josif Visarionovič DžugašviIi - Staljin zauzimao samo za
autonomiju pojedinih neruskih naroda u sovjetskoj državi.
SSSR je u ljeto 1923. dobio i svoj ustav. Najviši organ vlasti bio je Svesavezni
kongres sovjeta, u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Samo su
mjesni sovjeti birani izravno općim biračkim pravom od 18. godine. Kongres sovjeta je
izabrao svoj prezidij i predsjednik prezidija je formalno predstavljao državu, ali nije
imao nikakve vlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i nadalje snažna izvršna vlast
koja je obavljala sve državne poslove.
21. januara 1924. umro je, nakon više napadaja kapi od kraja 1922., neosporni
voda sovjetske države Lenjin. Nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice -
"trojka" Zinovjev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku nije Staljinu, koji je od 1922. bio
generalni sekretar partije, pošlo za rukom da sam izbije na čelo zahvaljujući tome što
je držao u ruci partijski birokratski aparat. Žilavošću, odlučnim realizmom i "čeličnom"
voljom (otuda mu i pseudonim "Staljin") nadmašivao je sve svoje suparnike, pa i
vatrenog revolucionara Trockog te blistavog teoreticara Buharina.
Predstavljajući se pravog Lenjinovog interpreta i vjernog sljedbenika njegove ideje,
on je praktički od 1924. sve više sam upravljao preobražajem zemlje i na samodržački
način. Nasuprot konceptu Trockog, koji je inzistirao na tezi o "permanentnoj revoluciji",
dakle o njezinom nastavljanju izvan granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o
"socijalizmu u jednoj zemiji", koji je veliki Sovjetski Savez sa svojim ljudima i
bogatstvima sposoban ostvariti. Tako je on prišao pretvaranju SSSR, sve do tada još
pretežno agrarno strukturirane, u industrijsku državu, pa je u tu svrhu 1927. proglasio
prvi veliki petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu
kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede, putem motoriziranja, elektrificiranja
sela i izgradnje velikih industrijskih poduzeća. Pri tomu je dobro dolazila pomoć u
kapitalu i savjetnicima iz inozemstva, iz Njemačke, V. Britanije i SAD.
Preobražaj sela vršio se uz besprimjernu bezobzirnost; ogorčeni seljaci poklali su
svoju stoku i time samo ubrzali svoju propast. U razdoblju 1931-1933. zemljom je
krenula još jedna glad, veća od one u vrijeme građanskog rata, koja je prema
ocjenama u doba Hruščova odnijela oko 10 miliona ljudskih života, od toga ponajviše
kulaka i srednjih seljaka - elementa koji je bio najsposobniji da podigne i modernizira
poljoprivrednu proizvodnju.
Najviše je propatila plodna Ukrajina. Ali tada se proces preobražaja afirmirao, i otada
je ekonomski uspon SSSR-a očigledan. Drugi petogodišnji plan je uz daljnje velike
kanale i željeznice (Moskva-Volga, Bjelomorski kanal, produzetak Turkestansko-
sibirske željeznice, itd.) nagoviještao nastajanje golemih kombinata, u koje bi se
udružile različite industrije cijelih pokrajina, kao i poboljšanje kvaliteta proizvoda.
Ali usprkos obećanju, potrošnih dobara nije bilo više nego prije, jer je, pored ostalog,
u prvi plan sve više stupalo naoružanje i naglo jačanje Crvene armije.
Taj strahovito nagli preobražaj trebalo je, općenito, plaćati najvećim žrtvama cijelog
stanovništva.
Sve brojnijom birokracijom sovjetski sistem nije oslobodio radnog čovjeka, već ga je
posve uključio u aparat moderne države sa svim njezinim pomoćnim oblicima kontrole.
Socijalizacija kapitalističkih poduzeća nije neposrednim proizvođačima donijela
samoodlučivanje, već samo njihov prelazak pod vodstvo države, tj. u ruke državnih
opunomoćenika postavljenih u ime naroda, koji su se sve više formirali kao samostalan
sloj s vlastitim interesima - težnjom za moći. Postojali su i radnički sindikati, ali ne
toliko kao zastupnici radnika koliko kao još jedna nadzorna organizacija. Protiv svih
protivnika režima strogo se postupalo. Osnovani su golemi logori za prisilni rad sve
tamo do Dalekog istoka i sjevernog Sibira. I oni su u prvom redu bili namijenjeni
ostvarivanju velikih pothvata, pa je od 1935. bilo u njima uvijek više miliona
zatvorenika; npr. samo za kopanje bjelomorskog kanala dopremljeno je oko 250.000
kažnjenika.
Staljin je u partijskom vodstvu počeo izvoditi "čistku", koja je svoj vrhunac dostigla
između 1936. i 1938. godine. Prvo se okrenuo protiv tzv. desne opozicije, koja se
opirala prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, a potom i protiv svih eventualnih
suparnika. Na nizu režiranih javnih političkih sudskih procesa osuđena je većina
vodećih boljševika iz dana revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da
emigrira u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Kao moguća jezgra opozicije
desetkovano je i rukovodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska
za duže vrijeme bila veoma oslabljena. Sa čistkom se i u sociološkom pogledu zbio
značajan preobražajni proces. Umjesto ljudi iz doba revolucije, koji su dobro poznavali
Europu i bili snažno internacionalistički usmjereni, sada se popela na vrh nova
generacija sovjetske inteligencije, koja je odrasla već u novoj državi i bila ispunjena
ponosom na svoju domovinu. Iskovala se nova svijest, ispunjena i tradicijama velike
ruske prošlosti, koja je tobože svoj pravi nastavak našla u sada nastaloj socijalističkoj
domovini.
Ta riječ sada se ponovo smjela upotrebljavati, pa su se i u novoj zakletvi sovjetskih
vojnika umjesto dotadašnjih internacionalističkih izraza našli u središtu pojmovi kao
narod, domovina i država.
A na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje
vanjskopolitičke odluke donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri čemu je
imao u vidu prvenstveno velike državne koristi SSSR-a. A služio se sovjetskim
vanjskopolitičkim državnim aparatom, kao i Komunističkom internacionalom.
Od septembra 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati
od opasnosti nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim
demokracijama, SSSR je napustio tu politiku i u avgustu 1939. zaključio s Hitlerom
pakt o nenapadanju.
O Staljinu
Gruzijski revolucionarni markist, i kasnije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.). Rođen je 18.
decembra 1879. godine u mjestu Gorikao sin postolara i bivšeg kmeta. Bio je i student teologije u
pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izbačen 1899. godine jer se godinu dana ranije
(1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci.

Staljin sa 22 godine

Njegova karijera
Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju.
Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru,
nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Između 1902. i 1913. godine
Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov
zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904.
godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine.
Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubistvo 1932.
godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego
vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više
praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako
bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni
komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda, a na Lenjinov poticaj
napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u
februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio
uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih
odluka, sve do Lenjinovog dolaska u aprilu. Politiku saradnje s privremenom vladom koju su njih
dvojica vodili Lenjin je odbacio.

Iako bez posebne uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar
za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa
Jakovom Sverdlovim i Lavom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim
vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu učestvovao i kao zapovjednik. Godine
1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa
Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog,
kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio
smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do
svoga 50-og rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog
nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što
je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930-ih Staljin je pokrenuo opsežnu
kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev,
Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima
su milioni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje
navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je
bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne
posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačkog napada na Sovjetski Savez. Zbog
svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio sistema vladavine.

Period Drugog svjetskog rata

Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa Zapadnim silama sklopio je 1938.
sporazum s nacističkom Njemačkom. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez (1941.), o
kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao Hitleru nego vlastitim obavještajcima i
njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa. U vrijeme i
nakon 2. svjetskog rata učestvovao je na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu, a koje su
rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Evrope potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog nastojanja
da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne
svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim
komunistima sa Titom na čelu. To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i
približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u januaru 1953. godine naredio je
hapšenja mnogim moskovskih doktora, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubistva.
Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine 1930-ih ali je Staljinova iznenadna smrt
5. marta spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom
kongresu posmrtno ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.
Staljinizam
Staljinizam

drugi vođa SSSR-a

Nastanak 1920-ih
Osnivač Josif Visarionović
Džugašvili Staljin
Prva država čiji je nacionalni Sovjetski Savez
ethos
Posljednja država čiji je Sovjetski Savez
nacionalni ethos
Oblik vladavine totalitarizam
Samostalna obilježja kult ličnosti

Staljinizam je politički režim u Sovjetskom Savezu za vrijeme vladavine Josifa Visarionoviča

Staljina. Staljinizam uključuje opsežnu upotrebu propagande da se uspostavi kult ličnosti oko
apsolutnog diktatora, kao i upotreba tajne policije za smirivanje nereda i nezadovoljstava.

Izraz "Staljinizam" je skovao Lazar Kaganovič i sam Staljin ga nikad nije koristio. Staljin je sebe
opisivao kao marksista i lenjinista.

Poput mnogih drugih ideologija koje završavaju na "-izam", i staljinizam može biti korišten kao
pogrdni izraz za nacionalne države, političke stranke ili političke ideologije, kao i za pojedince,
komuniste ili nekomuniste, koji su izrazito za diktaturu.
Politika staljinizma
Izraz staljinizam više određuje stil vladanja nego ideologiju. Iako je općeprihvaćeno mišljenje
da je staljinizam zapravo komunizam, on u stvarnosti nije imao veze s Marxovim komunizmom,
nego je bio boljševizam. Marxov komunizam je bio ideja savršenog, besklasnog društva potpune
jednakosti ljudi, u kojem ne postoji privatno vlasništvo nego zajedničko, društveno vlasništvo.
Staljinizam ni po čemu nije bio niti savršen, niti je postojala jednakost, a privatno vlasništvo nije
zamjenjeno zajedničkim vlasništvom nego je država sve nacionalizirala, tj. stavila pod svoju
upravu. Donošene su tzv.petoljetke. To su bili petogodišnji planovi u kojima bi bilo određeno
koliko bi se čega trebalo proizvesti u sljedećih 5 godina. Naravno, to je stvaralo poteškoće,
budući da je populacija rasla iz godine u godinu pa se situacija mijenjala, i zbog nepredviđenih
okolnosti (ranija zima, loša žetva, rat itd.). To je dovelo do Gladomora, velikog pomora
stanovništva usljed nedostatka hrane. Kada je Staljin dobio popis stanovništva 1937., ostao je
zapanjen koliko je stanovnika SSSR-a poginulo od gladi te je naredio da se napravi novi popis
koji bi prikazao povoljniji rezultat za državu.

Također, milijuni ljudi su ubijeni u gulazima, koncentracijskim logorima nalik onima u Hitlerovom
Trećem Reichu.

Staljin je imao svu vlast u državi, tako da mu nije moglo biti suđeno za bilo kakav zločin. Zbog
toga je često vršio čistke, tj. masovna ubojstva neistomišljenika.

Ekonomska politika
Lenjin, Staljinov prethodnik, je uveo tzv. novu ekonomsku politiku, ali ju je Staljin napustio jer je
smatrao da nije dovoljno učinkovita. Proveo je nasilnu industrijalizaciju da bi se mogao nositi sa
razvijenijim Zapadom.

Neki povjesničari tvrde da je "staljinizam bio potpuni uspjeh, ostvarivši svoju zadaću da brzo
industrijalizira nerazvijenu državu". Ipak, Robert Conquest je tvrdio da je industrijalizacija mogla
biti izvršena bez kolektivizacije i toliko mrtvih. Uspjesi su zapravo bili daleko manji nego što je
Staljin tvrdio.

Poslije Staljina
Nakon Staljinove smrti, njegov nasljednik Nikita Hruščov je osudio i napustio Staljinovu politiku i
kult ličnosti. Započeo je proces destaljinizacije.

Staljinizam se održao jedino u Sjevernoj Koreji pod Kim Il-sungom i u Kini pod Mao Ce Tungom.
U Kini se razvio maoizam koji je jako nalikovao staljinizmu i zbog toga je došlo do narušavanja
odnosa između SSSR-a i Kine.

Mnogi povjesničari Staljina uspoređuju s Ivanom IV. Groznim zbog ubijanja politčkih neprijatelja i
zastrašivanja stanovništva, te s Petrom Velikim zbog pokušaja da se dostignu zapadne zemlje.

Staljinizam kao izdaja revolucije

 V ·R·U
Ko

Osnovni koncepti marksistička filozofija • klasna borba • proleterska internacionala • komunistička stranka

Ideologije marksizam • lenjinizam • marksizam-lenjinizam • maoizam • trockizam • lijevi komunizam • luksemburgizam

Komunističke internacionale Liga komunista • Prva internacionala • Druga internacionala • Kominterna • Komunistička radnička internaci

Poznati komunisti Karl Marx • Friedrich Engels • Karl Kautsky • Vladimir Lenjin • Rosa Luxemburg • Karl Liebknecht • Josif S

antikapitalizam • antikomunizam • komunistička država • kritika komunizma • demokratski centralizam • org

Povezane teme
komunizam • socijalizam • socijalistička ekonomija • realsocijalizam • Gulag • Komsomol • pionirska organi

Logori i zatvori Gulag • Rečka • Goli otok • Hortobágy • Bărăgan

Jedan dan Ivana Denisoviča

Skoči na: orijentacija, traži
Jedan dan Ivana Denisoviča
Naziv izvornika Odin den' Ivana Denisovicha
Autor Aleksandar Solženjicin
Prijevod Zlatko Crnković
Država Rusija
Jezik ruski
Vrsta djela roman
Rod drama, logoraški
(stil, žanr)
Izdavač Novy Mir
Datum (godina) 1962.
izdanja
Korice tvrde i meke
Broj stranica 158
ISBN broj ISBN 953-7160-12-2

"Jedan dan Ivana Denisoviča" (ruski Оди́н день Ива́на Дени́совича; Odin den' Ivana
Denisovicha) ruski je roman kojeg je 1962. napisao Aleksandar Solženjicin. Radnja prati jedan
dan u životu naslovnog junaka, zatvorenika osuđenog na robiju od 10 godina u gulagu negdje u
azijskom dijelu Sovjetskog Saveza 1951. Radnja se zasniva na autobiografskim iskustvima
samog autora koji je proveo 8 godina u gulagu zbog vrijeđanja Staljina u jednom pismu. Roman
je znakovit po tome što je bio prvo rusko književno djelo koje je otvoreno progovorilo o toj tabu
temi. Izbjegnuta je cenzura zahvaljujući što je na snazi bilo rušenje Staljinova kulta ličnosti.
Nakon što je roman objavljen u časopisu Novi mir, odmah je rasprodan u 95.000 primjeraka.
Nancie Metro je u svojem eseju napisala da je tema romana čuvanje ljudskog dostojanstva i
integriteta u teškim okolnostima. Po knjizi je 1970. snimljen istoimeni film koji je režirao Caspar
Wrede[1] u britansko-norveškoj koprodukciji.

Ivan Denisovič Šuhov budi se iz svojeg kreveta u radnom logoru u Aziji nakon što je čuo poziv
na ustajanje u pet ujutro. Zima je 1951. U veljači 1942., tijekom Njemačke invazije Sovjetskog
Saveza, njemački vojnici zarobili su Šuhova u šumi, no on je uspio pobjeći sa još četvoricom.
Probili su se natrag do svoje vojske te pohvalili da dolaze iz njemačkog zarobljeništva, na što su
ih odmah optužili da su špijuni i osudili na 10 godina rada u gulagu. On je sada član 104. radne
brigade te im je zadatak taj dan otići u gradnju radionica na novi objekt, "Soc-gradić", komunalni
centar usred golog polja. No prije nego će išta raditi, moraju kopati jame i zabijati stupove za
bodljikavu žicu. No Šuhova tog jutra hvata zima i teško mu je ustati, pa za kaznu što kasni dobiva
zadatak oribati pod u upravnoj zgradi. Na snazi je pravilo da na -40 stupnjeva Celzijevih logoraši
ne moraju ići raditi, no vani je samo -25. Šuhov odlazi doktoru kako bi dobio ispriku zbog slabosti,
no tamo biva obaviješten da je već popunjena kvota za bolesne zatvorenike. Šuhov za vrijeme
doručka sakrije dio kruha u krevetu a dio u kaputu kako bi imao rezerve za ručak i večeru. Nakon
toga, 104. i brigadir Tjurin odlaze sa stražarima do lokacije gdje će raditi. U 6:30 ujutro počinju sa

radom koji traje 11 sati.

Nastanak
Nakon što je proveo 8 godina u gulagu, od 1945. do 1953., Solženjicin je počeo pisati roman
1957. 1962. je predao manuskript časopisu Novy Mir.[2]. Urednik Aleksandar Tvardovski je bio
impresioniran pričom te ju je poslao Središnjem odboru komunističke partije Sovjetskog Saveza
radi odobrenja jer su do tada Sovjetski pisci smjeli samo napomenuti logore. Priču je pročitao
Nikita Hruščov te ju je odobrio,[3], usprkos protivljenju nekolicine visokih dužnosnika sa vrha
komunističke partije. Tvardovski je potom objavio roman u studenom 1962.[2][4][5]

Radni logor opisan u knjizi bio je isti u kojem je neko vrijeme prebivao Solženjicin [2]
dok je služio
svoju kaznu, a nalazi se u Karagandi, na sjeveru Kazahstana.[2]